DRUŠTVO I ŠPORT
Moraju li športašice nastupati u bikiniju? Piše: GORAN VOJKOVIĆ Fotografije: UNSPLASH, IHF, IOC YOUNG REPORTERS
Športašicama su donji dijelovi bikinija ili uski trikoi postali znak seksualizacije i imaju potpuno pravo tražiti promjene ili mogućnost izbora
P
rošloga ljeta dobili smo jednu zanimljivu novu temu – trebaju li zaista športašice nastupati oskudno odjevene? Najprije je norveška ženska reprezentacija u rukometu na pijesku kažnjena jer je na Europskom prvenstvu u Varni odbila nositi bikini gaćice s obrazloženjem da je to seksualizacija rukometašica. Međunarodna rukometna federacija se usprotivila njihovom zahtjevu, naglašavajući kako bi po pravilima žene trebale nositi bikini, a gornji dio bi morao biti pripijeni športski grudnjak. Norvežanke se, međutim, nisu dale smesti i nastupile su u kratkim hlačama (po izgledu najviše sliče pripijenim boksericama), da bi radi kršenja pravila dobile kaznu od 150 eura po igračici. Kaznu je platio Norveški rukometni savez, davši otvorenu podršku svojim igračicama. Nešto kasnije, na Olimpijskim igrama u Tokiju, njemačke su gimnastičarke odjenule kombinaciju trikoa OLIMP ■ 42 ■
i tajica i time poslale jasnu poruku. Jedna od njih, Elisabeth Seitz je izjavila: “Željeli smo pokazati da svaka žena sama treba odlučiti što će odjenuti.” Tema oko odijevanja športašica se zakotrljala i očigledno se neće zaustaviti. Međunarodna rukometna federacija se prva pokazala vrlo rigidnom, tražeći i dalje minijaturne bikinije na igračicama, pa se postavlja realno pitanje – zašto? Ako se športašice ne osjećaju u tome udobno ili smatraju da ih takva odjeća seksualizira, zašto ne bi imale pravo odjenuti nešto drugo? A ako ih nešto više odjeće sputava u nastupu – zar to nije njihova stvar? Mnogo toga u svijetu se promijenilo. U prvom redu - shvaćanja. Nešto što je nekada bilo sasvim prihvatljivo danas više nije, i ne govorimo pritom o ispraznoj političkoj korektnosti. Športašicama su donji dijelovi bikinija ili uski trikoi postali
znak seksualizacije i imaju potpuno pravo tražiti promjene ili mogućnost izbora. Uostalom, nije to vojska pa da moraju svi biti jednaki. Nadalje, sam način gledanja športskog natjecanja je drugačiji. Jedno je biti na stadionu i gledati natjecanje s udaljenosti od nekoliko desetaka metara ili na nekadašnjim televizorima, dok danas kad imamo HD, UHD, i u Japanu već 8K televizore, cijela priča je sasvim drugačija. Kada kamera kod odbojke na pijesku pokazuje žensku stražnjicu, a realno kod svakog prijenosa postoji takva scena – vidi se svaki detalj na dvometarskom televizoru. Tako nešto, što više izgleda kao uvod u erotski film, a ne u športski prijenos, zasigurno igračici nije ugodno. Tema se tek otvorila i sigurni smo da će se rasprave nastaviti. Očekivati je da će neki savezi biti za, neki protiv; neki će pomišljati samo na komercijalnu stranu (novac koji televizije daju za prijenose), neki će pak reći da različita odjeća znači i određenu nejednakost na terenu i da je sada propisana odjeća najpraktičnija za postizanje najboljih športskih rezultata. No, hajdemo stvari gledati malo šire. Bavljenje športom kao prvo mora biti ugodno. Uza svu komercijalizaciju, šport je lijep i pozitivan, a i sami sudionici natjecanja trebaju se osjećati ugodno i ponosno. Ako se neka športašica ne osjeća ugodno u onome što je propisano, minimalnoj odjeći, onda neka pravila dopuste nešto više odjeće ili još bolje – ostave mogućnost odabira. Pa neka jedna športašica nosi donji dio kupaćeg kostima, druga kratke hlače; slično u atletici triko