Page 1

BROJ 67 / LIPANJ 2018. ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE LEGENDE Nenad Gračan

OLIMPIJSKE NADE Paško Božić

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI ODBOR Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva

MI TARRAGONA 2018: Devet zlata, pet srebra i tri bronce

ZNANOST I ŠPORT Ljudi ispred vremena


Uz dodatno osiguranje, jednim pozivom do vrhunske liječničke usluge Primarijus i Primarijus plus

Naši novi programi dodatnog zdravstvenog osiguranja pružaju vam najviši standard liječničke usluge. Zaboravite na čekanje i uputnice, dovoljan je samo jedan telefonski poziv! Uz Primarijus i Primarijus plus o vašem zdravlju brinut će iskusni stručnjaci koji rade na najsuvremenijim medicinskim uređajima. Kontaktirajte nas odmah i odaberite paket koji vam najviše odgovara.

0800 1884

www.crosig.hr


Sadržaj

Naslovnica: Hrvatski ženska odbojkaška reprezentacija Hrvatski muška rukometna reprezentacija Snimio: Jaki Franja

8

MI TARRAGONA 2018. Sedamnaest naših odličja

29

Prilog Povijest hrvatskog športa

16

Olimpijske legende Nenad Gračan

42

Žene i šport Stereotipi o ženskom športu

20

Olimpijske nade Paško Božić

46

Društvo i šport Otvorimo školske dvorane preko ljeta

24

MOO Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva

50

Znanost i šport Ljudi ispred vremena

BROJ 67 / LIPANJ 2018. ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE LEGENDE Nenad Gračan

OLIMPIJSKE NADE Paško Božić

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI ODBOR Kuća Japansko-hrvatskog prijateljstva

MI TARRAGONA 2018: Devet zlata, pet srebra i tri bronce

Olimp 4

DRUŠTVO I ŠPORT Ljudi ispred vremena

Za nakladnika:

Uredništvo:

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar

Glavni urednik:

Ante Drpić

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa:

Oblikovanje i prijelom:

Ana Popovčić

M 14 d.o.o

Produkcija:


u trenutcima kad sam ovo pisao, na samom kraju mjeseca lipnja, istodobno su trajale dvije međunarodne športske priredbe. Jedna globalna, Svjetsko nogometno prvenstvo, druga ipak bitno užeg dosega – Mediteranske igre.

modernog športa 54 Nastanak Džudo

58 Internet Web stolnoteniskog saveza 60

Publicistika Trčanje - priručnik za početnike

Olimpa do Olimpa 62 Od Četvrt stoljeća od smrti Dražena Petrovića

Ponosan sam na to što je naša nogometna reprezentacija prezentirala na SP u Rusiji i u potpunosti ću se složiti s riječima jednog komentatora koji je rekao da od Domovinskog rata i od 1998. godine kada su naši nogometaši osvojili broncu na SP u Francuskoj, nije bilo toliko zajedništva, toliko pozitivne energije. Šport je tako, još jednom, na najbolji mogući način ujedinio Hrvatsku. U sjeni svjetskog nogometnog prvenstva, održane su i Mediteranske igre u Španjolskoj. Gotovo 3500 športašica i športaša (96 hrvatskih) nastupilo je na Igrama koje, očito je, ili se trebaju prekinuti održavati ili trebaju doživjeti drastičan redizajn. Igre koštaju, a nemaju gotovo nikakav natjecateljski niti kriterijski značaj i zaista treba ozbiljno Glavni tajnik Hrvatskog promisliti o njihovoj budućnosti. olimpijskog odbora Naši su predstavnici na MI osvojili sedamnaest odličja, Secretary General of the od kojih je bilo devet zlatnih, pet srebrnih i tri brončane. Croatian Olympic Committee Čestitke svima, a opširnije o natjecanjima u Tarragoni možete pročitati na uvodnim stranicama našeg i vašeg Josip Čop, dipl. oec. časopisa. Pred nama je dugo toplo ljeto, premda za nas u športu nema previše odmora. Za športaše stanka praktički ne postoji – nekima su natjecanja u punom jeku, drugima su pripreme za novu sezonu već počele... A sve kako bi stigli do novih uspjeha koji će nas učiniti sretnima i ponosnima, baš kao što su to učinili naši "vatreni". Budite oprezni na suncu, uživajte u čarima mora i ljepotama prelijepe nam Hrvatske i, dakako, pratite i navijajte za naše športaše na natjecanjima širom svijeta.

in the moment of writing this, at the end of June, two international athletic events were held simultaneously. One global, the FIFA World Cup, and another of essentially more narrow scope – the Mediterranean Games. I am proud of what our National Football Team has shown at the FIFA World Cup in Russia and will fully agree with the words of one commentator who said that since the Homeland War and since 1998 when our football players won bronze at the FIFA World Cup in France, there has not been so much unity and so much positive energy. Sport has once again united Croatia in the best way possible. In the shadow of the World Cup, the Mediterranean Games were held in Spain. Almost 3,500 female athletes and male athletes (96 Croats) participated at the Games which, apparently, should either terminated or drastically redesigned. The Games cost, and they do not have any competitive or criteria-related importance and their future should be really seriously considered. Prijevod:

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak:

Vjesnik d.d. Slavonska avenija 4 10000 Zagreb Naklada:

2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

Our representatives at the Mediterranean Games won seventeen medals, nine gold, five silver and three bronze. Congratulations to everyone. More about Tarragona competitions can be read on the introductory pages of our and your magazine. There is a long warm summer ahead of us, although there is not much rest for us in sports. For athletes the pause practically does not exist – for some the competitions are in full swing, while the others already started preparing for the new season... And all that in order to reach new successes that will make us happy and proud, just like our "The Blazers" have done. Be cautious in the sun, enjoy the beauties of the sea and the beauties of our beautiful Croatia and, of course, keep track of and support our athletes at competitions all over the world. Olimp 5


Mostar


Istra, Hrvatska

Pripreme profesionalnih sportaša i rekreativaca Četiri sportska centra Zatvorena i otvorena igrališta, teniski tereni Hotelski smještaj i prehrana prilagođeni sportašima Biciklističke staze

www.myporec.com


XVIII. Mediteranske igre Tarragona 2018.

U potrazi za novim formatom Mediteranskih igara Piše: VINKO KNEŽEVIĆ Fotografije: JAKI FRANJA, TARRAGONA 2018.

Devet zlatnih, pet srebrnih i tri brončane medalje – učinak je naših predstavnika na Mediteranskim igrama u španjolskoj Tarragoni koje su svojom organizacijom bile daleko od savršenstva

Olimp 8


© TARRAGONA 2018.


XVIII. Mediteranske igre Tarragona 2018.

O

samnaesto izdanje Mediteranskih igara (održanih od 22. lipnja do 1. srpnja) okupilo je u španjolskoj Tarragoni 3622 športaša i športašice iz 26 država Sredozemlja i ozemlja koje gravitira prema njemu. Njihova misija bila je borba za što bolji rezultat u 33 športa i športske discipline. U publiciranju pomalo i "nabildanih" brojki domaćin je sa zadovoljstvom isticao kako je u događaju sudjelovalo oko 4000 športaš(ic)a, 1000 sudaca i predstavnika međunarodnih športskih federacija, kao i 1000 novinara iz cijeloga svijeta. Prema službenim objavama, i broj volontera, njih više od 3500, gotovo je bio izjednačen sa brojem športašica i športaša. Igre u Tarragoni, jednom od četiri katalonska glavna grada, starom oko 2300 godina, s antičkim građevinama iz UNESCO-ve bisernice, imale su burnu uvertiru. Nakon političkih previranja iz 2017. godine (pokušaj proglašenja katalonske neovisnosti) koja su izazvala i prolongiranje Igara te godinu dana

Olimp 10

viška u ciklusu održavanja MI, na samoj svečanosti otvaranja izgledalo je kao da su svi problemi izglađeni. Španjolski kralj Felipe VI., premijer Pedro Sanchez i katalonski predsjednik Quim Torra prvi put su skupa istupali u javnosti, a “zajedničkim su snagama” i proglasili Igre otvorenima. No, tisuće prosvjednika, zagovornika katalonske neovisnosti, okruženi policijskim kordonima ispred stadiona Nou Estadi de Tarragona i katalonske zastave svud na balkonima, ukazivale su da taj gorući problem nije ugašen. U takvom ozračju otvorene su Igre čija je promocija očito ostala u sjeni važnije djelatnosti na turistički orijentiranom jugu Katalonije - malo se plakata i dekoracije o Mediteranskim igrama moglo vidjeti na ulicama Tarragone; tek nešto više u 16 prigradskih destinacija koje su također ugostile ovaj športski događaj. Prolongirane sa 2017. na 2018. godinu, Igre su mogle imati organizacijsko savršenstvo, ali Tarragona taj vremenski plus nije iskoristila. Naprotiv, puno toga nije funkcioniralo ili se “vatrogasno” rješavalo u samoj orga-

Prolongirane sa 2017. na 2018. godinu, Igre su mogle imati organizacijsko savršenstvo, ali Tarragona taj vremenski plus nije iskoristila

nizaciji Igara. Jedan od najakutnijih problema bila je organizacija prijevoza na športska borilišta. Sat je prečesto bio mjerna jedinica pri čekanju autobusa za odlazak ili povratak s natjecanja. Raspored (satnica) natjecanja, pa čak i sam kalendar (dnevni raspored), organizatori su mijenjali “u hodu”. Termini nekih športskih događaja određivali su se noću za njihovo održavanje u nadolazećem danu. Treneri i vođe nacionalnih reprezentacija nisu se mogli načuditi tom svakodnevnom trendu. Primjerice, hrvatskim rukometašima nije moglo biti svejedno igraju li utakmice u 17.30 ili u 12.30. A takve su ih promjene


Sandra Perković - novo zlato u kolekciji

© TARRAGONA 2018.

Trener Boško Čavka i zlatni Amar Musić

Rukometaši slave zlato

© TARRAGONA 2018.

© TARRAGONA 2018.

Luka Radonić (u sredini) - zlatno odličje u lakom samcu

© TARRAGONA 2018.

Dva zlata u boćanju: Luka Ćubela i Nives Jelovica

11 Olimp

Andrea Ivančević - zlato na 100 m prepone

Matea Jelić (druga slijeva), zlatna medalja u taekwondou


XVIII. Mediteranske igre Tarragona 2018. termina višekratno zadesile… Za termin polufinalne utakmice naše su odbojkašice saznale tek ujutro na sam dan igranja - srećom, igrale su u 19 sati. U streljaštvu se pak dogodilo da su finalnu seriju discipline trap bez puno obrazloženja “prebacili” iz jutarnjeg u popodnevni termin...

Božo Starčević - hrvačka bronca

Olimp 12

Odbojkašicama je pripalo zlatno odličje

Organizacijska nesavršenost, točnije - nedovršenost, ipak je bila najupečatljivija na samom dolasku vrlo brojnog hrvatskog izaslanstva u barcelonsku međunarodnu zračnu luku El Prat. Naši strijelci satima su čekali sređivanje dokumentacije za svoje puške, na kraju su platili i taksu za njihovo unošenje u Španjolsku, a veći su problem bile “zračnice”, nego kudikamo ubojitije puške za disciplinu trap. Brončana olimpijka iz Pekinga 2008., Snježana Pejčić (disciplina zračna puška na 10 m), bila je konsternirana administrativnim “šlamperajem”: - Jednostavno ne razumijem ovu logiku. Kada smo dolazili u Španjolsku, na Mediteranske igre u Almeriju 2005. godine, sve smo riješili bez ikakvih

problema, a tada još Hrvatska nije ni bila članica Europske unije. Sada je sve komplicirano ili puno kompliciranije, a trebalo bi biti suprotno… Uza sve to, smještaj u Mediteranskom selu skupini naših športaša bio je popraćen riječima: “Nemojte previše raspakiravati torbe jer ne zna se hoćete li i sutra spavati u istim sobama!” Selidbe su bile neminovnost… Unatoč svemu, čim je proradio natjecateljski adrenalin za 99 hrvatskih športašica i športaša u 23 športa svi problemi su padali u zaborav. Međutim, u startu im baš i nije išla “berba” odličja. Nakon što je karatist Enes Garibović drugog natjecateljskog dana osvojio srebro (kao prvu našu medalju na Igrama u Tarragoni), uslijedilo je razdoblje “drvenih” kolajni, s obiljem četvrtih i petih mjesta - u kajaku, streljaštvu, karateu, plivanju… Posebno iznenađujući “pucanj u prazno” stigao je iz streljaštva, ali ne mogu ni oni uvijek “upucati” medalje. Ipak, nepopravljivi optimisti u našem taboru znali su da će ubrzo “procuriti”. I krenulo je… Nakon Garibovićevog


REZULTATI HRVATSKIH ŠPORTAŠA NA MI U TARRAGONI 2018. ATLETIKA P Sandra PERKOVIĆ (disk) - 1. mjesto P Andrea IVANČEVIĆ (100 m prepone) - 1. mjesto P Stipe ŽUNIĆ (kugla) -2. mjesto Ivana LONČAREK (100 m prepone) - 4. mjesto Martin MARKOVIĆ (disk) - 6. mjesto Filip MIHALJEVIĆ (kugla) - 6. mjesto BICIKLIZAM David JABUKA cestovna utrka - 29. mjesto kronometar - 14. mjesto Maja PERINOVIĆ cestovna utrka - 16. mjesto BOĆANJE P Pero ĆUBELA (Lyonaise, precizno izbijanje) -1. mjesto Marino MILIĆEVIĆ (Lyonaise, brzinsko izbijanje) - 4. mjesto Carrolina BAJRIĆ (Lyonaise, brzinsko izbijanje) - 5. mjesto P Nives JELOVICA (Lyonaise, precizno izbijanje) - 1. mjesto

STRELIČARSTVO Matija MIHALIĆ (70 m) - 9. mjesto Alen REMAR (70 m) - 7. mjesto

KAJAK I KANU Antun NOVAKOVIĆ K-1 200 m - 8. mjesto K-1 500 m - 5. mjesto Anamaria GOVORČINOVIĆ K-1 200 m - 9. mjesto K-1 500 m - 5. mjesto

STRELJAŠTVO Giovanni CERNOGORAZ (trap) - 4. mjesto Marin ČERINA (10 m zračna puška) - 8. mjesto Josip GLASNOVIĆ (trap) - 11. mjesto Borna PETANJEK (10 m zračna puška) - 5. mjesto Snježana PEJČIĆ (10 m zračna puška) - 4. mjesto Tanja PEREC (10 m zračna puška) - 7. mjesto

KARATE P Enes GARIBOVIĆ (-75 kg) - 2. mjesto Anđelo KVESIĆ (+84 kg) - 1/16 finala Ivan KVESIĆ (-84 kg) - 1/16 finala Ana-Marija BUJAS ČELAN (+68 kg) - 5. mjesto Ana LENARD (-61 kg) - 5. mjesto KOŠARKA 3x3 - četvrtfinale (Petar DUBELJ, Karlo KOVAČ, Karlo MIKŠIĆ, Matej RADUNIĆ) MAČEVANJE Paula Jukić (mač) - 9. mjesto

TAEKWONDO P Matea JELIĆ (-67 kg) - 1. mjesto P Kristina TOMIĆ (-49 kg) - 2. mjesto P Nikita GLASNOVIC (-57 kg) - 3. mjesto Iva RADOŠ (+ 67 kg) - 5. mjesto

ODBOJKA (M) - 5. mjesto (Leo ANDRIĆ, Sandro DUKIĆ, Petar ĐIRLIĆ, Danijel GALIĆ, Ivan MIHALJ, Stipe PERIĆ, Hrvoje PERVAN, Fran PETERLIN, Marko SEDLAČEK, Filip ŠESTAN, Petar P VIŠIĆ, Tsimafei ZHUKOUSKI)

BOKS Petar CETINIĆ (69) - 1/8 finala Leo CVETKOVIĆ (-81 kg) - četvrtfinale P ODBOJKA (Ž) - 1. mjesto P Toni FILIPI (-91 kg) - 2. mjesto (Nikolina BOŽIČEVIĆ, Bernarda BRČIĆ, Božana BUTIGAN, Beta DUMANČIĆ, DIZANJE UTEGA P Amar MUSIĆ (85 kg) - 1. mjesto Samanta FABRIS, Sanja GAMMA, Vedrana JAKŠETIĆ, Dinka KULIĆ, Rene SAIN, Martina ŠAMADAN, Elena GIMNASTIKA VUKIĆ, Antonia VOLMUT) Matija BARON - 4. mjesto / konj s hvataljkama (pojedinačno) P Robert SELIGMAN - 2. mjesto ODBOJKA NA PIJESKU (Marin JERČIĆ, Josip PRIBANIĆ) / konj s hvataljkama (pojedinačno) - 9. mjesto Jakov VLAHEK - 15. mjesto, / konj s hvataljkama (pojedinačno) PLIVANJE Anton Louie LONCAR GOLF 50 m leđno - bez finala Marko STEPINAC (pojedinačno) 100 m leđno - 7. mjesto - 19. mjesto 200 m leđno - 4. mjesto Nikola OBROVAC HRVANJE P Ivan LIZATOVIĆ (grčko-rimski, 60 kg) 50 m prsno - 6. mjesto 100 m prsno - bez finala 3. mjesto P Božo STARČEVIĆ (grčko-rimski, 77 kg) P RUKOMET - 1. mjesto - 3. mjesto (Matej AŠANIN, Josip BOŽIĆ-PAVLETIĆ, Ivan HUKLEK (grčko-rimski, 87 kg) Bruno BUTORAC, Josip EREŠ, Tin - 5. mjesto KONTREC, Halil JAGANJAC, Lovro JOTIĆ, David MANDIĆ, Petar MEDIĆ, JUDO Ante KALEB, Valentino RAVNIĆ, Marin Tena ŠIKIĆ (-57 kg) - 7. mjesto ŠIPIĆ, Ivan SRŠEN, Mate ŠUNJIĆ, Leon Ivana ŠUTALO (+78 kg) - 5. mjesto ŠUŠNJA, Jakov VRANKOVIĆ)

TRIATLON Luka PALISKA - 11. mjesto VESLANJE Luka RADONIĆ (m. laki samac) - 1. mjesto Josipa JURKOVIĆ (ž. samac) - 4. mjesto ŠPORT OSOBA S INVALIDITETOM - PLIVANJE Dario BURIĆ (100 m slobodno, S10) - 6. mjesto Matej PETRLIĆ (100 m slobodno, S10) - bez finala Paula NOVINA (100 m slobodno, S10) - 7. mjesto

13 Olimp

Stipe Žunić - srebrna medalja


XVIII. Mediteranske igre Tarragona 2018.

Toni Filipi, naš srebrom okićeni teškaš karataškog srebra, stigle su dvije hrvačke bronce - Bože Starčevića i Ivana Lizatovića, obje bez borbe zbog predaje Marokonaca, ali pobjedi se ne gleda u zube. Jedno od ugodnijih športskih iznenađenja na ovim Igrama bio je dizač utega Amar Musić koji je za zlatnu medalju izbačajem podigao točno sto kilograma više od svoje težine (185 kg). A o konkurenciji je sve rekao njegov trener Boško Čavka: - Najbolja trojica bila bi na postolju europskog prvenstva… Uslijedilo je gimnastičko srebro Roberta Seligmana na konju s hvataljkama, potom i srebro bacača kugle Stipe Žunića. Znali smo da “kraljica sportova” Hrvatskoj mora donijeti uzlet na ljestvici medalja, što su ubrzo najsjajnijim odličjima potvrdile “kraljica diska” Sandra Perković i sjajna preponašica na “stotki” Andrea Ivančević. Sandri je (ponovno) bio dovoljan samo jedan ispravan hitac za “veni, vidi, vici” (dođoh, vidjeh pobijedih), Andrei dvije utrke za potvrdu klase. S druge strane, nekako samozatajno u natjecanje su krenule i taekwondašice pa u dva dana - tri odličja! Šteta je što se na broncu Nikite Glasnović, srebro Kristine Tomić i fantastično zlato Mateje Jelić nije nadogradila i Iva Radoš. A malo je nedostajalo da upotpuni medaljašku kolekciju taekwondašica na 100 posto. Nedostajale su samo tri sekunde do bronce… Srebrom okićeni boksaški teškaš Toni Filipi stigao je do finala i zastao u njemu, a silno je želio otići do kraja. Na putu do zlata ispred njega su bila dva europska prvaka. Jednoga je uspio svladati, drugoga ne. Utješno, i suci finalnog meča nisu bili potpuno jednoglasni, posebno za drugu rundu. Vjerojatno je presudan bio autoritet europskog prvaka, to je u boksu Tarragona je samo čest slučaj… iznova potvrdila da Veslanje nam je u sprintaškoj inačici na Mediteranskim igrama 1000 metara iznjedrilo treba novi format, novi vrijedno zlato. Jedini smisao ili novi športski naš medaljaš koji može izazov, za što se zalaže reći da je nastupao u Barceloni (Olimpic Canal i vodstvo Hrvatskog de Catalunya), a ne u Tarragoni, laki samac olimpijskog odbora Olimp 14


Ivan Lizatović - bronca za našeg hrvača Luka Radonić, odnio je zlato ispred respektabilne veslačke konkurencije. S dva osvojena zlata naši su boćari pokazali da smo velesila i u tom športu. Pero Ćubela i Nives Jelovica “pozlatili” su nastupe u preciznom izbijanju. Usporedno s pojedinačnim medaljaškim pothvatima naših “mediteranaca” događale su se dvije odlične momčadsko/ekipne priče. Iznimno mladi rukometaši iz utakmice su u utakmicu potvrđivali opravdanost pozivnica izbornika Červara. “Rušili” su favorite i na kraju stigli do zaslužene zlatne kolajne, 17 godina nakon posljednjeg MI-trijumfa hrvatskih rukometaša. Iskusni strateg vidi u njima novi sjajni rukometni naraštaj, momčad budućnosti. A u Tarragonu ih je pozvao kako bi od nedvojbeno talentirane mladosti izabrao igrače za popunu seniorskog kadra za SP u Njemačkoj i Danskoj početkom 2019. godine. Dogodilo mu se ono što možda i nije očekivao - nametnuli su mu se kao momčad, prava klapa. Na kraju svega i neće imati laku zadaću ili će imati ono što zovemo “slatkim brigama”. Bez šest igračica iz najboljeg igračkog rostera, hrvatske odbojkašice su na Mediteranske igre stigle kako bi odigrale još poneku jaku utakmicu uoči kvalifikacija za EP. A tako oslabljene, u Tarragoni su postale i - “ostavljene”. Nakon pobjede nad Albanijom, izbornik Igor Lovrinov dao je neopozivu ostavku i vratio se u Hrvatsku. Rekao je da je između njega i igračica nestalo “kemije” i da je najbolje što prije prekinuti ono što ne ide skupa… Odlukom Hrvatskog odbojkaškog saveza, “medi-

Robert Seligman - gimnastičko srebro teransku misiju” morao je dovršiti trenerski neiskusni Frane Žanić, službeno odbojkaški “teamleader”. I kakav preokret! Umjesto raspada sustava, cure su se zainatile, a iz tog inata su stizale i pobjede, sve do senzacionalne - finalne. No, ne smije se pritom zanemariti ni Žanićev “rukopis”… I odbojkaši su bili blizu odličja, ali nisu uspjeli do kraja ispričati priču o svom talentu. Izbornik Ivan Rančić je zadovoljan petim mjestom na MI, u mini-ciklusu od 15 utakmica, učinak od 10 pobjeda daje mu razlog za zadovoljstvo, posebno jer je riječ o mladim igračima… Bilo je još puno lijepih športskih priča naših mladih uzdanica, od kojih mnogi nisu osvojili odličja, ali su dali sve od sebe za dres s nacionalnim grbom i njihov domet je vrijedan respekta. Na kraju uvijek volimo uspoređivati netom završene i prošle Igre. U rezultatskom smislu Mersin 2013. sa sudjelovanjem 100 hrvatskih športaš(ic)a ostao je rekordan - 27 odličja (11 zlatnih, 7 srebrnih, 9 brončanih). Iz Tarragone je 99 naših predstavnika i predstavnica donijelo 17 kolajni (9+5+3). I u organizacijskom smislu Igre u Mersinu ostat će u punoj ljepšoj uspomeni hrvatskim športašima. Tarragona je samo iznova potvrdila da Mediteranskim igrama treba novi format, novi smisao ili novi športski izazov, za što se zalaže i vodstvo Hrvatskog olimpijskog odbora. Vremena, poput onih iz 1979. godine, kada je Split bio domaćin, spadaju u zlatno razdoblje Mediteranskih igara… 

Mediterranean Games need a new meaning Nine gold, five silver and three bronze medals – this is the result of Croatian representatives at the Mediterranean Games in Spanish Tarragona, which were far from perfection in terms of their organization. Postponed from 2017 to 2018, the Games could have had perfect organization, but Tarragona did not use that additional time. On the contrary, there were a lot of things that were not functioning or that were solved in a “firefighting way” in the very organization of the Games. One of the most acute problems was the organization of transport of athletes to sports arenas. Tarragona has only reaffirmed that the Mediterranean Games need a new format, a new meaning or a new sports challenge, which is also advocated by the leadership of the Croatian Olympic Committee.

15 Olimp


Olimpijske legende: Nenad Gračan

Riječki "Doktor" koji je u Splitu postao „Pegula“

U

životu svakog čovjeka postoje sudbonosni trenuci. Oni lijepi se lako i dugo pamte, zbog onih loših mnogi od nas bi bili spremni sjesti u automobil dr. Emmetta Browna, luckastog izumitelja iz filmskog serijala "Povratak u budućnost", namjestiti određeni datum i otići u vlastitu prošlost. Za Nenada Gračana (56), trenera koji već pet godina stoji na kormilu hrvatske nogometne reprezentacije do 21 godine i brine se da izbornici A vrste dobiju igrače koji će održavati trend plasmana na velika natjecanja, taj bi datum bio 10. kolovoza 1986. Tog je dana, kao i mnogo puta prije, istrčao na travnjak Kantride, ali je ozračje bila potpuno drugačije od onog na kakvo je navikao. Umjesto ovacija, s tribina se čuo zaglušujući zvižduk, letjele su psovke, a na istaknutom mjestu stajao je transparent „Neno, ća te ni sram!". Tog je ljeta Nenad Gračan bijeli riječki dres zamijenio bijelom hajdučkom bojom, a ždrijebom je određeno da odmah u 1. kolu državnog prvenstva Hajduk gostuje u Rijeci. Sudbina je htjela da Gračan u prvoj utakmici za novi klub postigne pogodak svojoj dojučerašnjoj momčadi. Jedan od dva u četiri splitske godine, u kojima je ukupno odigrao tek 25 utakmica. Tog 10. kolovoza 1986. Gračan nije završio utakmicu. U naletu Olimp 16

nekadašnjeg suigrača Mladena Mladenovića noga nije izdržala... - Ja sam imao dosta nesreće... Zbog tog loma noge sve najvažnije u igračkoj karijeri ostvario sam do 21 godine, s mladom reprezentacijom i s olimpijskom - kaže čovjek kojeg su u Rijeci, zbog njegovog nogometnog umijeća, prozvali "Doktor", a kad je došao u Split postao je "Pegula". Umjesto borbe za naslov prvaka sa Splićanima, započeo je borbu za spas karijere. Dok je bio u Hajduku, klub je 1987. godine osvojio Kup Jugoslavije - u ruletu jedanaesteraca

svladao je u finalu Rijeku i to je ostao jedini Gračanov klupski trofej, iako u njegovu osvajanju nije sudjelovao. U Hajduku je dočekao 28. rođendan i iskoristio prvu priliku za inozemni angažman. Završio je u Realu. Do loma noge bio je igrač za onaj "pravi", madridski, kojeg je kao 22-godišnji "klinac" srušio s Rijekom na Kantridi (3-1) u listopadu 1984., no nakon loma noge morao se zadovoljiti angažmanom u nešto manjem Realu, onom iz Ovieda, s kojim je opet mogao igrati protiv onog "pravog", "kraljevskog" u španjolskom prvenstvu. Da nije bilo tog kobnog 10. kolovoza, Nenad Gračan bi zasigurno skupio više od 10 reprezentativnih nastupa u jugoslavenskoj A selekciji i zaigrao na europskom ili svjetskom prvenstvu. Ovako mu je u igračkoj biografiji ostala "stršati" 1984. godina i olimpijska bronca iz Los Angelesa. - Radilo se o talentiranoj generaciji. Puno nas je poslije ušlo u A reprezentaciju bivše države. Danas se veliča Barcelonina "tika-taka", a već u ono vrijeme mi smo igrali na taj način. Nije to nama nitko rekao, ali po profilu igrača koje smo imali, upravo tako smo igrali. Zasluženo smo osvojili tu medalju. Mogli smo i više. Od Francuza, koji su osvojili zlato, izgubili smo u polufinalu u produžetku, i to s dva igrača manje... - prisjeća se Gračan. Osim njega, od hrvatskih igrača u toj su reprezentaciji olimpijsku medalju zaslužili vratari Ivan Pudar i Tomislav Ivković, a Boro Cvetković i Stjepan Deverić su sa po pet golova bili najefikasniji igrači turnira, uz Francuza Daniela Xuereba. Mnogi su veliki nogometaši osvajali olimpijske medalje, ali u najpopularnijem športu u svijetu to se, naravno, ipak ne smatra postignućem u rangu osvajanja svjetskog ili europskog prvenstva. U Hrvatskoj se, čak, nerado spominjala mogućnost da mlada reprezentacija izbori nastup na olimpijskom turniru. - Radi se o terminu olimpijskog turnira, koji ni FIFA ni UEFA baš ne prihvaćaju na najbolji način, jer u to vrijeme već počinju kvalifikacije za europska klupska natjecanja, a kasnije i kvalifikacije za europska ili svjetska prvenstva. Termin je nepovoljan. U kolovozu, kad su obično Olimpijske igre, naša je liga već u punom zamahu i pitanje


Piše: GORDAN GABROVEC

Da nije bilo tog kobnog 10. kolovoza 1986., Nenad Gračan bi zasigurno skupio više od 10 reprezentativnih nastupa i zaigrao na europskom ili svjetskom prvenstvu. Ovako mu je u igračkoj biografiji ostala "stršati" 1984. godina i olimpijska bronca iz Los Angelesa

17 Olimp


Olimpijske legende: Nenad Gračan

Sudbina je htjela da Gračan u prvom nastupu za Hajduk postigne pogodak svojoj dojučerašnjoj momčadi. No, tu utakmicu nije završio - u naletu nekadašnjeg suigrača Mladena Mladenovića noga nije izdržala... je, ako i odeš na OI, što uopće tamo možeš očekivati s obzirom na važnost koju klubovi pridaju europskim natjecanjima i domaćem prvenstvu. To je jedan od problema i tu je vrlo teško sve zadovoljiti - smatra Gračan, ali ne dvoji o tome da se radi o neprocijenjivom iskustvu: - Mislim da su Igre, što se tiče samog športa i športaša, zaista jedno natjecanje koje je vrlo vrijedno vidjeti i doživjeti. Najveća imena iz svih športova nalaze se tamo. U naše vrijeme si o njima samo mogao pročitati nešto, i to ne na portalima, nego kad bi izašlo u tisku. Onda dođem u Los Angeles i gledam kako Carl Lewis trenira, šeće pokraj mene, gledam američke košarkaše... I onda, u kontaktu s njima, shvatiš da su to sve, zapravo, jednostavni ljudi, bez obzira na svu vrijednost koju su imali kao športaši. Gračan danas ima želju još jednom doživjeti Igre, ali u izborničkoj ulozi. Istina, još je puno koraka do ostvarenja tog cilja, ali mogućnost postoji. - Vjerujem da bi igrači jako željeli nastupiti na Olimpijskim igrama. Na početku ovog kvalifikacijskog ciklusa naglasili smo da prve četiri momčadi s Europskog prvenstva idu na Olimpijske igre 2020. u Tokiju i to je igračima, bez obzira što su već dokazali svoj talent, veliki motiv. No, najprije se moramo plasirati na EP, da bi uopće došli u priliku izboriti Olimpijske igre. Dakle, za početak moraju proći kvalifikacijsku skupinu i plasirati se na završni turnir Europskog prvenstva reprezentacija do 21 godine, gdje Hrvatske nije bilo od 2004., unatoč velikom broju nadarenih igrača. - U moje se doba nije moglo otići u inozemstvo do 28. godine. Danas je Olimp 18

sve drugačije. Igrači sve mlađi i mlađi odlaze u veće klubove, a to može biti dvosjekli mač. Puno je naših talentiranih igrača tako otišlo, a nisu bili svjesni da su u inozemstvu samo jedni od mnogih, samo broj... Prethodne dvije generacije su pod Gračanovim vodstvom došle blizu, ali i ostajale bez plasmana na završni turnir. Do kraja ovog kvalifikacijskog ciklusa naša će reprezentacija još u goste Bjelorusiji i San Marinu, te ugostiti Grčku koja je u ovom trenutku jedina ispred Hrvatske s tri boda više. - Bitno je da sve držimo u svojim rukama. Ako pobijedimo u sve tri utakmice, onda ne ovisimo u drugim rezultatima. Normalno da nam je to želja. Prva utakmica u rujnu, protiv Bjelorusije, nam je jako bitna, čak i ključna, s obzirom na kvalitetu koju su Bjelorusi pokazali u prvoj utakmici kod nas u Varaždinu. Igrači su toga svjesni. Imamo vrlo talentiranu generaciju. Priključili su se i mlađi, igrači '98. godišta koji su igrali na Svjetskom prvenstvu do 19 godina u Čileu. Utakmice će biti vrlo zahtjevne, ali radi se o reprezentaciji koja to može, siguran sam, ostvariti. Ako svi igrači budu zdravi, ako oni glavni ne budu regrutirani u A kadar, što je posljednjih godina često bio slučaj, onda se Hrvatska može naći na EP-u u Italiji i San Marinu sljedeće godine te od tamo hvatati zalet za skok prema Tokiju 2020. Prije nego što mladi krenu u svoju borbu, oni stariji, od kojih su mnogi prošli i kroz Gračanove trenerske ruke, još će jednom pokušati ostaviti trag i "zapaliti" Hrvatsku kako su to učinili "vatreni" prije 20 godina. - Kod nas je uvijek sve otvoreno. To je potentna generacija koja ima sjajne igrače. Ali jasno mi je da ništa neće biti jednostavno i lako... Tako rezonira čovjek koji je u Dariju Srni prepoznao bočnog igrača svjetske klase, koji je kao trener trebao „Rijeci“ donijeti prvi naslov državnog prvaka da pomoćni sudac Krečak nije podignuo zastavicu u proljeće 1999. godine u 90. minuti utakmice s Osijekom; koji je uz Miroslava Ćiru Blaževića jedini vodio četiri najveća hrvatska kluba (Dinamo, Hajduk, Rijeku i Osijek), a u Dinamu dobio otkaz iako je potpisao jednu od najuvjerljivijih europskih pobjeda, protiv Beverena 6-1 na Maksimiru. Doktor i Pegula. 

At Olympics after 36 Years?

Nenad Gračan was one of the finest Rijeka’s football players in the history and who knows what turn his career would take if - on August 10, 1986, during his first appearance for Split’s Hajduk, exactly against Rijeka - his former teammate Mladen Mladenović did not break the leg. In four years spent in Split, he played only 25 matches, with Hajduk he has won one trophy (Cup) and in 1989 he left Split and joined the Spanish club Real Oviedo. He finished his career in Rijeka in 1996 and two years later he began a coaching career where he - already in the first season brought Rijeka’s team to the very threshold of conquering the title of Croatian champion, which he failed to achieve it only because of the referee’s mistake. Due to a leg fracture, Gračan’s biggest playing success was winning a bronze medal with the Yugoslav team at the Los Angeles Olympics in 1984, together with another four Croatian football players, goalkeepers Ivan Pudar and Tomislav Ivković and strikers Boro Cvetković and Stjepan Deverić. After numerous club engagements, Nenad Gračan settled down as the head of the Croatian National Team up to 21 years of age, with which he is trying to qualify for the finals of the European Championships in 2019, from which the four best teams will participate at the Tokyo Olympics in 2020. Gračan hopes that after 36 years he will get the chance this time as a coach - to participate again at this greatest sports event. (Gordan Gabrovec)


Olimpijske nade: Paško Božić

Tokio je preblizu,

cilj je Pariz Piše: JADRAN STANIĆ

Šesnaestogodišnji Splićanin Paško Božić, brončani sa prošlogodišnjeg kadetskog prvenstva Europe u Rumunjskoj, nova je velika nada našeg taekwondoa. Već sad razmišlja o Olimpijskim igrama u Parizu 2024. godine...

Paško Božić s Danirom Nakić

P

aško Božić dobitnik je nagrade „Dražen Petrović“ za veliku nadu hrvatskog športa u protekloj godini. Priznanje je 16-godišnji Splićanin, član TK Marjan, zaslužio brončanom medaljom osvojenom na kadetskom prvenstvu Europe u taekwondou održanom u Rumunjskoj. Ali, kad čovjek ugleda 198 centimetara visokog Paška prvo bi pomislio da se bavi nekim drugim športom... - Dečko, a zašto ne igraš košarku, pa ti si jako visok - ushićeno je Pašku govorila Biserka Petrović prilikom uručenja spomenute nagrade koja nosi ime njenog sina Dražena. Ponosan je bio Paško kada se fo-

Olimp 20

tografirao s Biserkom Petrović prošle godine, a još ponosniji prilikom upoznavanja s Damirom Martinom. - Od svih hrvatskih športaša Damir Martin me najviše fascinira. Za pet tisućinki je izgubio zlato na OI u Rio de Jaineru, prihvatio to sasvim mirno, nastavio trenirati kao da se ništa nije dogodilo. Pravi športaš! Za taekwondo se opredijelio u osnovnoj školi budući da je u jednom splitskom kvartu popularan bio upravo taj borilački šport. - Većina prijatelja iz mog razreda osnovne škole Mertojak počela je trenirati taekwondo, pa sam i ja krenuo

s njima. Kasnije su prijatelji odustali, a ja sam ostao. Počeo sam osvajati medalje, pa me taekwondo dodatno privukao i eto... Trening je donio dobre rezultate i veliki gušt, ali jedan je detalj ostao isti od početka do danas. - Roditeljima Anti i Tončici ne dopuštam da me dolaze gledati. Bili su samo jednom na turniru u Livnu, i to je sve. Stvaraju mi presing i bolje je da ne dolaze, ugodnije se osjećam kada njih nema. Nije to nikakav “špurijus”, jednostavno volim kada se sam borim. Ipak, ponekad uoči natjecanja osjeća pritisak. Ali, samo do trenutka dok ne počne borba...


- Čim uđem u borbu zaboravim na taj pritisak. I mislim samo na pobjedu. Nemam nikakav poseban ritual prije meča, samo mislim kako ću svladati suparnika. Posvećen je maksimalno taekwondou, ali ne zapostavlja ni školu. Za jednog 16-godišnjaka jako zrelo

„Za dvije godine vidim se na fakultetu računarstva ili elektrotehnike. Fizika mi je najdraži predmet u školi“

razmišlja, i te kako je svjestan da mora pametno usklađivati školske i športske obveze. Na jesen kreće u 3. razred prestižne splitske gimnazije „Vladimir Nazor“ i odličan je učenik. Kompletnu osnovnu školu prošao je s prosjekom 5,0, a prvi razred gimanzije s 4,8 premda zbog obveza u športu nerijetko izostaje sa redovne nastave. Ambicije su mu velike. - Za dvije godine vidim se na fakultetu računarstva ili elektrotehnike. Fizika mi je najdraži predmet u školi. Pitamo ga da nam ispriča kako izgleda njegov radni dan.

- Ako je škola ujutro, onda mi je prvi trening u 14,00 sati, a drugi navečer u devet. Ako je pak škola poslijepodne, onda je trening ujutro u 8, a drugi u 21,00 sat. Kući dođem malo prije ponoći, ujutro rano ustajem i sve iz početka i tako iz dana u dan. Naporno, ali sve se, kaže, stigne s dobrom organizacijom i maksimalnom disciplinom koja krasi mladog splitskog športaša. Uzore je pronašao u svojim starijim kolegama iz kluba. - Sestre Lucija i Ana Zaninović trasirale su put za popularnost ovog športa, a Toni Kanaet i Lovre Brečić moji su uzori - obojica su postali europski

21 Olimp


Olimpijske nade: Paško Božić prvaci na ovogodišnjem prvenstvu u Kazanu. Kanaet je šest godina stariji od mene i jednog dana želim biti kao on. Treniram s obojicom i to je moja velika prednost; rijetki mogu vježbati s tako uspješnim natjecateljima... Zasad Božić ima brončano odličje s kadetskog EP-a, a na ovogodišnjem SP u Tunisu nije se nažalost uspio kvalificirati za Olimpijadu mladih koja se najesen održava u Buenos Airesu. Tako mu je sad prvi sljedeći cilj juniorsko prvenstvo Europe sljedeće godine. - Nemam što tajiti, želim medalju! Ambiciozan kakav već jest, jednog dana želi nastupiti na Olimpijskim igrama. Tokio je preblizu, ali Pariz 2024. je sasvim ostvariva ambicija. - Imat ću tad 22 godine, do tada ću skupiti iskustva, nadam se i pravih rezultata. Ali zna Paško da se za rezultate mora još kako potruditi. Zanima nas koliko će mu njegovih 198 centimetara pomoći u ostvarenju cilja? - U dvije posljednje godine narastao sam 12 centimetara. Visina je svakako prednost, jer protivnicima je teže pogoditi me u glavu; mogu ih držati na distanci cijelo vrijeme borbe. Ali treba znati iskoristiti prednosti koje posjedujete. Trenutno sam u kategoriji do 73 kilograma, ali kako rastem i razvijam se, morat ću nabijati veću mišićnu masu.

Kako se financijski prolazi u taekwondou ? - Bilo bi dobro kada bi financijski „napredovao“, ali nije presudno. Životnu egzistenciju želim si osigurati kroz školu, zasad mi je bitno guštati u svakom treningu. Nekad me je društvo vuklo na treninge, danas treniram isključivo za sebe, da budem što bolji. Osim što uživa u taekwondou, Paško Božić je strastveni navijač Hajduka, dugogodišnji pretplatnik s poljudskog sjevera. - Idem na svaku utakmicu, jer i moj otac Ante je pretplatnik Hajduka. Brat Bepo igra u nogomet u RNK Split, a doma čuvamo dres Ante Vukušića koji je, uz Ibričića, bio naš idol u ranom djetinjstvu. Dres je originalni, s utakmice Anderlechta i Hajduka iz Europske lige... Nakon Vukušića i Ibričića, Paškov najdraži Hajdukov igrač bio je Nikola Vlašić. Danas će za svoj omiljeni klub reći „da baš i nisu najbolji“. U svjetskom pak nogometu ima samo jedan klub. - Barcelona! I naravno Messi. Jednog dana bi volio otići na Camp Nou pogledati utakmicu Barce. Za kraj postavili smo mu i jedno privatno pitanje: ima li uz školske obveze, treninge i natjecanja, navijanje za Hajduk i Barcu, mjesta i za djevojke? - Jedino me na treningu mogu naći, ha, ha... 

„U dvije posljednje godine narastao sam 12 centimetara, sad sam 198 cm. Visina je svakako prednost, jer protivnicima je teže pogoditi me u glavu; mogu ih držati na distanci cijelo vrijeme borbe“

Olimp 22

Looking towards Paris Paško Božić (16), a member of Split's teakwondo club Marjan, won the state award "Dražen Petrović" as the Great Hope of Croatian Sports. He was presented the award due to bronze medal in the category of -65 kg at the European Cadet Championships in Romania. His idols are his coleagues from the same club, winners of gold medal from this year's European Taekwondo Championships in Russia, Toni Kanaet and Lovre Brečić. He is eager to perform at the Olympics some day and therefore he is focused at the Paris Olympics in 2024. The height of 198 cm is his great advantage because, as he says, thanks to the same it is harder for the rivals to hit him in the head; moreover, it allows him to keep them at a distance throughout the entire fight. Besides sports achievements, Božić is also an excellent student of the second grade of high school in Split and he is a passionate football fan of Hajduk and Barcelona. (Jadran Stanić)


Međunarodni olimpijski pokret

Kuća japansko -hrvatskog prijateljstva

Predstavljanje projekta u Tokamachiju s četiri glavna sudionika: arhitektonski dvojac Vinko Penezić i Krešimir Rogina, gradonačelnik Sekiguchi, hrvatski veleposlanik dr. Drago Štambuk (ožujak 2010.) Olimp 24

Piše: SAŠA CERAJ

Tokamachi u Japanu blistavi je primjer arhi-diplomacije; projekt je to ostvaren zahvaljujući nadahnuću, vizionarskoj ideji i osobitom zalaganju dugogodišnjeg hrvatskog diplomata, liječnika i pjesnika dr. Drage Štambuka za vrijeme njegova veleposlaničkog mandata u Japanu

V

elika i dirljiva priča o realizaciji Kuće japansko-hrvatskog prijateljstva u gradu Tokamachi u Japanu, snažno je svjedočanstvo trijumfa prijateljstva među narodima u čije su temelje ugrađene vrijednosti športa, kao i jedinstveno sinergijsko djelovanje područja diplomacije i arhitekture. Projekt je ostvaren zahvaljujući nadahnuću, vizionarskoj ideji i osobitom zalaganju dugogodišnjeg hrvatskog diplomata, liječnika i pjesnika dr. Drage Štambuka za vrijeme njegova veleposlaničkog mandata u Japanu (2005.-2010.). Izradu projekta, zamišljenog kao simbol prijateljstva koji trajno obasjava krajolik poput japanske lanterne ili hrvatskog svjetionika, zdušno su prihvatili arhitekti Vinko Penezić i Krešimir Rogina, tada već višestruko nagrađivani autori na Shinkenchiku i Central Glass natječajima u Japanu te predavači na više japanskih sveučilišta. Ubrzo po realizaciji, Kući je dodijeljena posebna nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata kao prvoj značajnoj hrvatskoj arhitektonskoj realizaciji u inozemstvu, te prestižna nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj 2013. godine. Uzevši u obzir da vrlo malo inozemnih arhitekata dobiva priliku graditi u Japanu, ostvarenje Kuće japansko-hrvatskog prijateljstva predstavlja veliko priznanje zagre-


25 Olimp


Međunarodni olimpijski pokret bačkoj arhitekturi, ali i osobit uspjeh hrvatske diplomacije, dok hrvatskom športu otvara nove i značajne prilike. Naime, poslanje Kuće usmjereno je prema budućnosti jer ona bi tijekom održavanja XXXII. Olimpijskih igara u Tokiju 2020. godine lako mogla postati i „Hrvatska kuća“, a grad Tokamachi baza za pripreme i aklimatizaciju naših olimpijaca prije nastupa na Olimpijskim igrama. Za grad Tokamachi na sjeveroistoku Japana većina stanovnika u Hrvatskoj doznala je tijekom održavanja Svjetskoga nogometnog prvenstva 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji, kada je u njemu tijekom nekoliko tjedana bila smještena baza Hrvatske nogometne reprezentacije. Za vrijeme boravka u Tokamachiju, hrvatski reprezentativci razvili su nevjerojatno srdačne prijateljske i emocionalne odnose sa stanovnicima grada - družili se, trenirali s djecom, organizirali hrvatska događanja... To iskustvo stanovnike Tokamachija pretvorilo je u strastvene navijače i poklonike hrvatskog nogometa i Hrvatske.

Ovaj japanski gradić od 60 000 stanovnika, smješten je na središnjem japanskom otoku Honšuu, u šumovitim brdima i oštroj klimi prefekture Niigata te udaljen od Tokija dva sata vožnje vlakom. Glasovit je po kaskadno smještenim poljima riže koja podsjećaju na dalmatinske vinograde ispresjecane suhozidima, a zbog golemih nanosa snježnih oborina koji dosežu i do 7-8 metara visine, domaćin je jednog od najstarijih japanskih snježnih festivala. Upravo je u zimskom ozračju početkom 2006. godine novopristigli hrvatski veleposlanik dr. Drago Štambuk posjetio Tokamachi, u kojem ga je susret s građanima iznimno osvojio. Tom prilikom obišao je i travnati teren, tada pod snježnim pokrivačem, koji nosi hrvatsko ime - Croatian Pitch (Hrvatsko igralište). Ondje su 2002. godine vježbali hrvatski nogometaši, a od 2003. na istom se mjestu održava Hrvatski kup u šest kategorija. Hrvatski veleposlanik, potaknut srdačnom dobrodošlicom i iznimnim prijateljstvom građana Tokamachija, predložio je gradonačelniku gradnju originalnog arhitektonskog zdanja - Kuće japansko-hrvatskog pri-

jateljstva. Ona je, po realizaciji 2012. godine, postala još jedan od simbola Tokamachija i žarišno mjesto športske, ali i kulturno-društvene razmjene dviju zemalja. Vizijom veleposlanika Štambuka kuća je zamišljena kao zdanje trojake namjene koje sadrži podjednako značajan utilitarni i simbolički dio. Sadržaji su vertikalno podijeljeni na tri razine sa simboličkim znamenom na vrhu. Prva je razina u nivou igrališta i predstavlja prizemlje ukotvljeno u tlu koje obuhvaća sadržaje isključivo športskog karaktera (organizaciju natjecanja, servise, svlačionice, praonice i spremišta). Sljedeća, komunikacijsko-društvena razina u nivou je prilazne ulice i obuhvaća reprezentativne sadržaje klupskog karaktera (urede, hol, dvoranu i prostranu terasu), a namijenjena je okupljanju i umjetničkim događanjima poput koncerata i izložbi. Treća, simbolička razina multifunkcionalni je paviljon u kojem iz japanske lanterne, odnosno, hrvatskog svjetionika kao simbola dviju kultura spojenih u jedno, isijava trajna svjetlost uspostavljenog

Podaci o objektu NAZIV PROJEKTA: Kuća japansko-hrvatskoga prijateljstva, klupski objekt s multifunkcionalnim paviljonom (Tokamachi, prefektura Niigata, Japan) AUTORI: Vinko Penezić, Krešimir Rogina (autor vizije: dr. Drago Štambuk) ARHITEKTONSKI URED: PENEZIĆ & ROGINA arhitekti u suradnji s ILYA Corporation, Tokyo

Olimp 26

INVESTITOR: Grad Tokamachi POVRŠINA PARCELE: 1350 m2 UKUPNA TLOCRTNA POVRŠINA: 1100 m2 PROJEKT: 2009.-2010. REALIZACIJA: 2012.


prijateljstva između japanskog i hrvatskog naroda. Na prijedlog i poticaj dr. Štambuka, kao glavni projektanti angažirani su Vinko Penezić i Krešimir Rogina, hrvatski arhitektonski dvojac tada već afirmiran u Japanu. Arhitekti na poziv gradonačelnika Sekiguchija posjećuju Tokamachi kako bi upoznali krajobraz, konfiguraciju tla i kulturu kraja, te ostaju fascinirani ljepotom rižinih polja razasutih po brežuljkastoj konfiguraciji stvorenoj ljudskom rukom. Takav krajolik, kažu, na poseban način podsjeća na „naše dolce opasane suhoziđem, motiv koji nas je oduvijek snažno inspirirao“. Na tom tragu međusobnih sličnosti i razlika započinje kreativni proces stvaranja „žarišnog mjesta u prijestolnici prijateljstva dviju zemalja“ - kako je projekt definirao dr. Drago Štambuk. Želja je bila stvoriti poetski znak u krajoliku koji će biti izražajan, ali istovremeno i japanski sveden. Tako je nastala zamisao o Lanterni ili Svjetioniku prijateljstva kao snažnoj okosnici koja izražava sličnosti dviju kultura na području umjetnosti i arhitekture. Ta srodnost ogleda se u simbiozi tradicije hrvatske nefigurativne umjetnosti i japanskoga graditeljskog umijeća koje je uvelike inspiriralo zapadnu modernu arhitekturu. Zanimljivo je da se pri stvaranju projekta, hrvatski arhitektonski dvojac referirao na neke od najznačajnijih predstavnika hrvatske apstraktne umjetnosti, poput Otona Glihe, Ivana Picelja, Aleksandra Srneca i Julija Knifera. Na poziv velikog japanskog arhitekta Kenga Kume, projekt je krajem 2009. godine predstavljen na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Tokiju. Tom prilikom dr. Drago Štambuk istaknuo kako odnosi među državama nisu isključivo trgovinska razmjena, već mnogo više - emocionalno povezivanje među ljudima koje tim odnosima daje humanu dimenziju i tako ih čini snažnijima. Gradonačelnik Sekiguchi iskazao je ponos što udomljuje „Hrvatsku kuću“ te nazvao dragocjenim prijateljstvo uspostavljeno između građana Tokamachija i Hrvatske. Autorski duo Penezić i Rogina prezentirao je potom logiku projekta u znaku kreativnog dvojstva: sličnosti i razlika hrvatskih i japanskih pejzaža i arhitekture. Geometrizam parcela suhozida i rižinih polja, kao i svjetlost hrvatskog svjetionika i japanske lanter-

Poslanje Kuće usmjereno je prema budućnosti jer ona bi tijekom održavanja XXXII. Olimpijskih igara u Tokiju 2020. godine lako mogla postati i „Hrvatska kuća“, a grad Tokamachi baza za pripreme i aklimatizaciju naših olimpijaca prije nastupa na Olimpijskim igrama. Dr. Drago Štambuk prilikom svečanog rođendanskog objeda koji mu je priredio gradonačelnik Tokamachija u Belnatio Hotelu (Tokamachi), s djevojkom odjevenom u hrvatski kimono i tortom kandiranom prikazom crkve sv. Marka (20. rujna 2008.) ne predstavljaju istovremeno spajanje i suprotstavljanje, što je u konačnici rezultiralo smirenom arhitektonskom formom čija će se svjetlost - riječima dr. Štambuka - „klimatski često i magično, probijati kroz zasnježene okolne vedute i ljetna magličasta obzorja.“ Inauguralno, javno predstavljanje projekta održano je u Tokamachiju ožujka 2010. kada je maketa Kuće japansko-hrvatskog prijateljstva prezentirana javnosti. Na tiskovnoj konferenciji kojoj su nazočili brojni novinari japanskih radijskih i TV-mreža, članovi Nogometnog saveza Tokamachija, predstavnici izvođača radova ILYA te brojni građani, dr. Drago Štambuk zahvalu je uputio upravo stanovnicima Tokamachija na njihovoj nesvakidašnjoj vezanosti za Hrvatsku jer bez njihova emocionalna udjela ovaj projekt ne bi bio moguć. Štoviše, tom je prilikom Tokamachi imenovao glavnim gradom japansko-hrvatskoga prijateljstva. Od tuda i tekst koji je Skupština grada tada odlučila preuzeti za službeni natpis na ulazu u Kuću po njenom otvorenju. Prema riječima dr. Štambuka ispisanih na japanskom, hrvatskom i engleskom jeziku, na ploči koja danas krasi ulaz u Kuću prijateljstva piše: „Tokamachi je istinska prijestolnica prijateljstva između Japana i Hrvatske. Nisam nikada sreo ljude zaljubljenije u moju zemlju od žitelja ova idilična grada, položenog na brijezima ispunjenim kamijem, u gustim šumama Niigate“.

Postavljanje kamena temeljca listopada 2010. godine označilo je službeni početak radova, a bilo je popraćeno šinto „ceremonijom otvaranja tla“, blagoslovnim ritualom kako bi tlo prihvatilo gradnju objekta na dobrobit stanovništva, te za prijateljstvo s Hrvatskom koje će gradnja Kuće ojačati. Kiša koja je tada padala za Japance je predstavljala dobar znak za uspjeh gradnje. Kuću prijateljstva domaćini su opisali kao „plod veleposlanikove vizije i djelovanja“, pa nije čudo da je tom prilikom dr. Drago Štambuk - nakon pet godina uporna rada na projektu - sebe nazvao „najsretnijim čovjekom toga dana u Japanu“. Klupski objekt s multifunkcionalnim paviljonom svečano je otvoren u Tokamachiju 14. srpnja 2012. u prisutnosti glavnog domaćina Yoshifumi Sekiguchija, brojnih visokih dužnosnika, nove veleposlanice RH u Japanu gospođe Mire Martinec, te brojnih građana Tokamachija. Hrvatski arhitektonski tandem Penezić i Rogina prisjeća se kako je bilo lijepo vidjeti Kuću u kontekstu jer su u neposrednoj blizini u međuvremenu sagrađena dva zdanja glasovitog Tadao Anda, posvećena proučavanju prirode. Također, zgrada je odlično djelovala u funkciji jer se povodom otvorenja održavao i nogometni turnir najmlađih: „Sve vrvi ljudima, japanska je ceremonija na vrhuncu. Sedmoro dostojanstvenika u bijelim rukavicama 27 Olimp


Međunarodni olimpijski pokret

istovremeno presijeca vrpcu zlatnim škaricama. Zasjala je Lanterna/Svjetionik prijateljstva!“ Srž projekta, prijateljstvo između dvije zemlje, arhitekti Penezić i Rogina prizvali su oblikovanjem metafore iznošenja plamena, trajne svjetlosti koje se u razvedenim volumenima građevine pojavljuje kao nadsvjetlo kuće, ali također i kao slobodan, otvoren okvir lišen određene funkcije i stoga ponajprije simboličan. Rukovodeći se zajedničkom kulturnom baštinom i simbolima obiju zemalja, ostvarili su projekt visoke arhitektonske i simboličke vrijednosti. Takva otvorenost povezala je prostor Tokamachija gdje često pada gusti snijeg i Hrvatske gdje često sija sunce, kao i vrijeme Svjetskoga nogometnog prvenstva 2002. i predstojeće športske događaje. Naime, kreativno premošćivanje ova dva mjesta i vremena, otvara nove i značajne prilike. Tako je na poziv grada Tokamachija državna tajnica za šport Janica Kostelić u sklopu svog posjeta Japanu 2017. godine obišla i športske terene koje joj je predstavio Grad, iskazavši želju da organizira športski kamp za hrvatske športaše uoči Olimpijskih i Paraolimpijskih igara u Tokiju 2020. godine. Državna tajnica tom je prilikom posjetila i Croatia Pitch, nogometne terene uz koje od 2012. godine živi i djeluje Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva. Zahvaljujući uspostavljenim poveznicama povjerenja i prijateljstva, zajedno s Hrvatskim olimpijskim odborom, Hrvatskim paraolimpijskim odborom te športskim savezima, razmotrit će se mogućnosti odaziva športaša na pripreme u Tokamachiju. Očekuje se da će

Olimp 28

započeta suradnja između Grada Tokamachija i Republike Hrvatske nastaviti svoj rast, te se proširiti i na ostale japanske gradove. Jer unatoč velikoj udaljenosti, dvije su zemlje povezane brojnim zajedničkim interesima - ne samo u području športa, već osobito kulture. Tako Kuća japansko-hrvatskoga prijateljstva postaje uzorom kako putem športa uspostaviti i proširiti suradnju, te otvoriti nove prilike koje obogaćuju obje zajednice. U vremenu koje dolazi, Kuća postaje vrstan primjer kako graditi da bi se učvrstilo i održalo prijateljstvo među narodima. Štoviše, Kuća japanskohrvatskog prijateljstva poseban je fenomen sinergijskog djelovanja jer uspješno spaja dva važna područja ljudskog djelovanja - diplomaciju i arhitekturu. Prema riječima dr. Drage Štambuka, takva uzajamnost stvara novu disciplinu koju poetski imenuje arhi-diplomacijom. Pridodajmo k tome da su u temelj i budućnost ove uspješnice vitalno ugrađene plemenite vrijednosti športa.  LITERATURA: Drago Štambuk, „Kuća japansko-hrvatskoga prijateljstva: primjer hrvatske arhi-diplomacije. Kronika jednog pothvata“, u: Hrvatska revija, Zagreb, br. 2 (2016.) Yoshiharu Tsukamoto, „Odmak od 'ovdje i sada'“, u: Oris, Zagreb, br. 78 (2012.), str. 156-162. Vinko Penezić, Krešimir Rogina, Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva Tokamachi, Japan, u: Art Bulletin, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti: Razred za likovne umjetnosti i Arhiv za likovne umjetnostim Zagreb, br. 65 (2015.), str. 61-83. „Svečano otvorenje Tokamachi“, Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Japanu: http://jp.mvep.hr/hr/ vijesti-i-najave/?mj=7&god=2012 (11. lipnja 2018.) „Državna tajnica Kostelić u Japanu se sastala s ministrom obrazovanja, kulture, sporta, znanosti i tehnologije, državnim tajnikom za sport te ministrom u Vladi Japana zaduženim za OI i POI u Tokiju“, Središnji državni ured za šport: http://sdus.hr/vijesti/ dr%C5%BEavna-tajnica-kostelic-u-japanu-se-sastala-s-ministrom-obrazovanja-kulture-sporta-znanosti-i-tehnologije-drzavnim-tajnikom-za-sport-teministrom-u-vladi-japana-zaduzenim-za-oi-i-poi-u-tokiju-2020/ (9. lipnja 2018.)

The Japanese-Croatian Friendship House Croatian Ambassador to Japan Dr. Drago Štambuk initiated in 2006 the construction of a Japanese-Croatian Friendship House. It was designed in 2009-2010 and its opening ceremony was held in 2012 in the city of Tokamachi. The three-level club facility with multifunctional pavilion was built by the sports fields Croatia Pitch, where Croatian footballers were practicing during the World Cup in Japan and Korea in 2002, the starting year of exemplary friendship between the citizens of Tokamachi and the Republic of Croatia. Based on the initial idea of ​​Dr. Štambuk, the Croatian Ambassador to Japan (2005-2010) and his continuous support, the facility was designed by the Croatian architectural tandem Vinko Penezić and Krešimir Rogina. Guided by the common cultural heritage and symbols of both countries, a project of high architectural and symbolic value was achieved. Shaping the House as a sign in the landscape comes from the combination of the Japanese lantern and the Croatian lighthouse that emits a permanent light of friendship and opens up new opportunities for mutual cooperation in the field of sports, culture and diplomatic relations. The aim of the House is directed towards the future because during the Games of the XXXII Olympiad in Tokyo in 2020 it could easily become the “Croatian House” and the city of Tokamachi the basis for the preparation and acclimatization of our Olympians prior to their performance at the Olympic Games. (Saša Ceraj)


GODINA 48 • BROJ 185 • LIPANJ 2018.

HRVATSKI KONJANIČKI SOKOL U VUKOVARU (Željko Iveljić)------------------------------------ str. 2 ROWING & YACHTING CLUB ADRIA (Mladen Cukrov)---------------------------------------------- str. 5 IN MEMORIAM ALBIN VIDOVIĆ / RENATO VRBIČIĆ / IVAN ČAKLEC / BOŠKO BOŽINOVIĆ / DRAGOMIR TAVRA / SNJEŽANA UŠIĆ--------- str. 8

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X


HRVATSKI KONJANIČKI SOKOL U VUKOVARU

Sokolstvo na konjima Piše: ŽELJKO IVELJIĆ Fotografije: GRADSKI MUZEJ VUKOVARA DRŽAVNI ARHIV U VUKOVARU

Konjanički sokol u Vukovaru prvi put je javno nastupio prigodom javne vježbe Hrvatskog sokola koja se održala na drugi dan Božića, 26. prosinca 1925. u Hrvatskom domu

D

ruštva Hrvatskog sokola prvenstveno su bila osnovana radi pokretanja i širenja tjelovježbe, a poslije da budu škola i rasadnik za šire športske aktivnosti. Osim tjelovježbenog odjela, društva Hrvatskog sokola razvijala su i druge odjele. Zahvaljujući svemu tome, sokolska organizacija i njeni članovi imali su ogroman utjecaj na razvoj svekolikog života u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Vukovaru. Inicijativa razvoja konjogojstva i konjaničkoga športa potekla je iz najpozvanijega faktora za hrvatske konjaničke prilike - iz hrvatskoga konjaničkog sokolstva. Već u početcima razvoja većega broja društava Hrvatskog sokola, razvijaju se sokolski konjanički odjeli, a poslije i Hrvatska konjanička društva. Odvajanjem i osamostaljenjem Hrvatskog sokolskog saveza od Sokolskog saveza Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavenskog sokolskog saveza), 28. svibnja 1922. u Zagrebu, počinju se osnivati i hrvatska sokolska konjanička društava. Osnovni je cilj i zadaća hrvatskog sokolstva bilo podizanje narodne svijesti, te obučavanje tjelovježbe, a konjanici su to obavljali na konju. Stjecali su simpatije za sokolstvo tjelovježbenim manifestacijama u različitim mjestima Hrvatske, pa i u Vukovaru. Konjaničko sokolstvo trudilo se da sav svoj rad posveti priredbama kojima će opravdati svoje postojanje. Osnivačka skupština u listopadu 1925. Svrha tjelovježbi je bila da učini konjanika okretnim, da poboljša njegovu volju, snagu, spretnost i ustrajnost, da smanji njegove tjelesne nedostatke ili loše navike. Redovne vježbe koje su izvodili konjanici bile su kretnje kojima se konjanika brzo moglo (bilo pješice ili na konju) uvesti u određen oblik. Obuka je obuhvaćala sljedeće cjeline: proste vježbe na mjestu (izmjena stava i položaja, poskoci, okreti, gibanja i izdržaji) i s mjesta (stupanje i trčanje) te vježbe sa spravama. Obučavanje konjaničkoga sokola na konju obuhvaćalo je osnovne pojmove o jahanju (vrste konjskoga hoda, vođenje konja, uzjahanje i sjahanje, sjed i dr.), tjelovježbu i voltežiranje na konju, jahanje na jahaonici i savladavanje prepreka, rukovanje hladnim oružjem na konju, počasti na konju i vježbe u četi na konju. Konjanički sokoli podučavali su se u jahanju na povodcu,

2

slikovitom jahanju, ispitu poslušnosti za konje skakače, lovnom skakanju preko različitih prepreka, a izvodile su se i konjičke, viteške (karusel) i druge igre. Popularno je bilo izvođenje vještina kojima se (uvježbavanjem) povećavala sigurnost jahača u raznim nepredviđenim situacijama. To su bile vježbe nazvane i sistematizirane pod imenom voltežiranje (razne promjene načina sjedenja na konju, okreti, kruženja, provlačenja...) izvođene u polaganom galopu. Na konjičkim sokolskim priredbama vježbalo se sa sabljama, lukovima i kopljima, gađalo se u prstenac te održavalo natjecanje u preskakanju različitih prepreka i prepona, konjskim trkama, skupnom i lovačkom jahanju te drugim disciplinama. Nakon kraćih priprema 18. listopada 1925. sazvana je osnivačka glavna skupština novog društva u Vukovaru. Na njoj su pročitana pravila Hrvatskog konjaničkog sokola iz Zagreba, koja su sa nekim sitnim izmjenama izglasana kao pravila društva iz Vukovara. Izabrani odbor se konstituirao ovako: starješina Marko Matković, zamjenik starješine Gustav Mizler, tajnik ing. Jaroslav Schell, blagajnik Franjo Balažić, vodja Stjepan Majurdžić, učitelji jahanja Stjepan Kizler i Gjuro Rapp, pročelnik kulturno-prosvjetnog odsjeka Gašo Grgoković, gospodar Andrija Kajba, društveni veterinar Metzinger te odbornici Stj. Reisendorf i Slavko Gretschl. Od tada su u Vukovaru dva Hrvatska sokola - pješački i konjanički. Ubrzo je započelo vježbanje s mačevima, triput tjedno. Osim toga, održavale su se svake nedjelje popodne jahaće vježbe na vukovarskom Sajmištu. Za vrlo kratko vrijeme postignuti su zamjetni rezultati kako u vježbanju s mačevima, tako i u jahačkim vježbama. Uspjeh bio bi još i veći da je društvo imalo na raspolaganju dovoljan broj konja za vježbanje. Hrvatski konjanički sokol u Vukovaru u početku je imao 18 Upravni odbor društva 1926. godine. Sjede slijeva: ?, Ivan Majurdić, Marko Matković, Jaroslav Schell, Franjo Balažić, ?. Stoje slijeva: Gustav Posavec, Stjepan Rapp, Franjo Reizendorf, Andrija Kajba, Stjepan Kizler, Stjepan Reizendorf i Franjo Husar


Antun Tuna Poić (desno) član Srijemskog sokola iz Vukovara (Svesokolski slet u Zagrebu 2. i 3. rujna 1906.) izvršujućih i četiri podupiruća člana, a konjičke odore je imalo četvero članova. Poštovanjem trajne vrijednost konjičkoga športa htjelo se produbiti smisao za konjogojstvo u Vukovaru te organizirati jedan pokret koji je davao priliku za tjelovježbu ljudi preko konja. Svoje redovite godišnje javne vježbe, za koje je u pravilu vladao veliko zanimanje, u samom početku djelovanja Hrvatski konjanički sokol održavao je u vatrogasnom spremištu, na nekim prilagođenim terenima, a ponekad na sportskom igralištu (stadionu). Sukob orjunaša i Sokola Konjanički sokol prvi put je javno nastupio prigodom javne vježbe Hrvatskog sokola koja se održala na drugi dan Božića, 26. prosinca 1925. u Hrvatskom domu. Konjanici su tom zgodom izveli dvije vježbe s mačevima (sabljama), koje su se općinstvu toliko svidjele da su je morali ponoviti. Prvi puta je društvo nastupilo na konjima izvan Vukovara u nedjelju 16. svibnja 1926. prigodom izleta, odnosno jahačke vježbe, u Sotinu i u Dobroj Vodi. Cijelim putem izvodili su vukovarski konjanici razne vježbe sa i na konjima. Vježbe je vodio i njima upravljao učitelj jahanja Stjepan Kizler. U Sotin su konjanici stigli popodne, gdje je bio odmor, a nakon toga krenuli su natrag. Nakon toga su konjanici pošli preko Lušca do Dobre Vode u susret pješačkim sokolicama i sokolovima, koji su ondje vježbali i vratili se zajedno u grad. Društvo je sudjelovalo 14. i 15. srpnja 1926. na 20. godišnjici rada mitrovačkoga Hrvatskog sokola. Uz vukovarsku, nastupila je i zagrebačka konjica. Vukovarci su pojedinačno bili napadnuti već prve večeri. Drugoga dana oko 200 orjunaša je kre-

nulo na članove vukovarskoga Hrvatskog konjaničkog sokola. Konjanički sokoli su u samoobrani izvukli sablje i potjerali napadače. Nakon što je izbio otvoren sukob između orjunaša i vukovarskih sokolskih konjanika, Andriju Kajbu je mitrovačko redarstvo uhapsilo. Zbog nedolaska na posao izgubio je radno mjesto činovnika okružne financijske uprave, a bez službe je ostao i Kazimir Lucić. Početkom 1927. Skupština je izabrala novi društveni odbor koji su činili starješina Gustav Mizler, vođa Stjepan Kizler, tajnik Kazimir Lucić, blagajnik Franjo Balažić, gospodar Ivan Terzić, veterinar Stjepan Metzinger i odbornik Antun Gottfried mlađi. Hrvatski konjanički sokol u Vukovaru održao je 5. lipnja 1927. svoju prvu javnu vježbu. Veliko nevrijeme omelo je uspjeh ove javne vježbe. Na javnu vježbu stiglo je i devet konjaničkih sokola iz Zagreba koji su bili srdačno primani. Osim njih sudjelovala je aktivno na vježbi i fanfara vukovarskoga Hrvatskog sokola. Sama priredba morala se održati u zatvorenim prostorijama Hrvatskoga doma, a ne kako je bilo predviđeno u vrtu svratišta „K lavu“. Zbog premalog prostora Hrvatske čitaonice i manje dvorane Hrvatskoga doma, priredba je morala biti odgođena za večernji termin, kada je velika dvorana bila slobodna. Na V. sletu Hrvatske sokolske župe Strossmayer koji je održan 18. i 19. lipnja 1927. u Osijeku, u povorci je sudjelovao i Hrvatski konjanički sokol iz Vukovara. Na javnoj vježbi koja je održana popodne drugoga dana, na sletištu kod retfalačkoga dvorca, nastupili su i sokolski konjanici. Konjanički naraštaj iz Vukovara nastupio je u vježbi sa sabljama i kasnije u vježbi s kopljima.

3


HRVATSKI KONJANIČKI SOKOL U VUKOVARU

Posveta zastave, Vukovar rujan 1928. Marko Matković u odjelu hrvatskog konjaničkog sokola (desno) Hrvatski konjički sokol u Vukovaru započeo je 15. rujna 1928. svečanost povodom posvete društvene zastave. Proslavi su se pridružili i Hrvatsko pjevačko društvo „Dunav“, Dobrovoljno vatrogasno društvo s fanfarom i Hrvatska obrtna zadruga. Priredba velikog stila u Vukovaru Drugoga dana su stigli i sokoli iz Iloka, Ilače, Mitrovice, Vinkovaca, Osijeka, Rume, Petrinje, Zagreba, kao i seljački sokoli iz okolnih sela. Nakon što je pater Gilbert posvetio zastavu, predao ju je kumi, a ona ju je predala starješini Mizleru. Poslije svečanosti pred crkvom se ponovno svrstala povorka te krenula kroz ulicu Šamac i Donju Malu prema Hrvatskom domu, gdje je bio mimohod zastavama. Istoga dana poslije podneva održana je na Olajnici javna vježba s konjaničkim natjecanjima. Kod viteške igre Prstenac natjecalo se osam sokolskih konjanika. Prvu nagradu, kompletnu oglavinu s uzdama, osvojio je Jurašek, drugu nagradu, jahački štapić sa srebrnom drškom, osvojio je Hauk, dok je treću nagradu, par lijepih mamuza, osvojio Buzić. Pod predsjedanjem starješine Mizlera održana je 10. ožujka 1929. redovita skupština Hrvatskog konjaničkog sokola u Vukovaru. Po prvi puta se pojavljuju dvije liste za izbor novih članova i odbor. Prebrojavanjem su u odbor izabrani starješina

Voltežiranje dva jahača na konju uz pomoć povodničara i bičara

4

dr. Franjo Gruber, zamjenik starješine ing. Augustin Halas, tajnik Ivan Jurašek, blagajnik Đuro Eder, pročelnik kulturnoprosvjetnog odsjeka Gašpar Grgoković, gospodar Stjepan Rapp te odbornici ing. Oto Stubenvol, Jakob Treer, Antun Živković i Josip Gerber. Konjanici Hrvatskog sokola održali su 29. rujna 1929. priredbu velikoga stila u Vukovaru i pohvalno je da su ondašnji konjanici umjeli provesti dobru organizaciju oko te priredbe i da su okupili većinu kvalitetnih konjanika. Prvo nagradno natjecanje održano je pred 2000 gledatelja. Započelo se s pojedinačnim natjecanjem u preskakanju prepona (prepreka). Natjecalo se osam jahača u preskakanju pet prepreka od 1 m visine i 1,50 širine. Prvu nagradu, jahački štap sa srebrnom drškom osvojio je Otrok, a drugu nagradu, počasnu diplomu, osvojio je Jurašek. U drugoj natjecateljskoj točki na stazi dužine 2500 metara održano je postiljonsko jahanje. Prvu nagradu, srebrni privjesak za uru, dobio je Jurašek, a drugu, počasnu diplomu, dobio je Moritz. Najvažnija i najzanimljivija točka koja je održana bilo je lovno jahanje na stazi duljine 6 km. Prvi je stigao na cilj Moritz i osvojio sablju. Drugi je stigao Otrok i osvojio mamuze, dok je Jurašek dobio počasnu diplomu. Natjecalo se pod vodstvom učitelja, konjičkoga majora u mirovini Fedora Rogulića, čija je bila osobita zasluga za njihov uspješan rad. Uoči ukidanja Hrvatskog sokolskog saveza u Hrvatskom konjaničkom sokolu iz Vukovara vježbalo je 9 žena, 42 muškarca i 7 naraštajaca. Nakon donošenja Zakona o osnivanju Sokola Kraljevine Jugoslavije na skupštini društva koja je održana 21. prosinca 1929., uslijedila je likvidacija Hrvatskog konjaničkog sokola u Vukovaru. IZVORI: Gradski muzej Vukovar, Zbirka dokumenata, Hrvatski sokol, Glasilo Hrvatskog sokolskog saveza, Iveljić, Željko, Hrvatski konjanički sokol u Vukovaru, Vukovar, 2017. Iveljić, Željko, Tjelovježbene udruge istočne Hrvatske do 1929. godine, Vinkovci, 2012. Virc, Zlatko, Hrvatski sokol u sjeveroistočnoj Hrvatskoj, Vinkovci, 1998. Vježbovnik za sva Hrvatska konjanička sokolska društva, Savezni tehnički odbor Hrvatskog sokolskog konjaničtva, Vukovar, 1927.


ROWING & YACHTING CLUB ADRIA

Prvi pomorski športski klub u Splitu Piše: MLADEN CUKROV

Petar Kamber se osamdesetih godina 19. stoljeća, kao bečki student, upoznao s veslačkim i jedriličarskim sportom, pa je tako 1890. u Splitu osnovan Rowing & Yachting club Adria

G

da, dok je majka Jelisava bila je iz obitelji odina 1890. vrlo je značajna Capogrosso. Za vrijeme studija bio je za splitski šport jer je tada član veslačkog kluba Albatrosi Nautilus iz osnovan prvi pomorski Klagenfurta. Kod njega se brzo rodila želja športski klub Rowing & da se ovi športovi prenesu u rodni Split... Yachting club Adria. Osnivači su bili Na inicijativu prvog predsjednika Petra studenti koji su u to vrijeme studirali u Kambera (1890. - 1896.) u osnivanju kluba Innsbrucku i Beču, a među njima posebPlamenac sportskog društva Adria sudjelovali su Jovo Matačić, Vjekoslav Kano se isticao Petar Kamber koji se kao talinić, Toni Pavlović, Rikardo Savo, G. Riboli i Josip Ilich. bečki student (1882.) upoznao s veslačkim i jedriličarskim Pravilnik je pisan engleskim jezikom, koji je bio i službeni športom. jezik kluba, iako se najviše koristio talijanski jezik. U to Rodio se u Splitu 12. ožujka 1864. godine. Njegov otac dr. vrijeme talijanskim jezikom se razgovaralo u većini imućnih Pave Kamber bio je jedan od vođa Dalmatinskog preporo-

Istočni dio splitske luke gdje se nalazila baraka Rowing and Yachting kluba Adria. Umjetnička slika (ulje na platnu) nastala je 1911. (autor: Virgil Menaghello - Dinčić)

5


ROWING & YACHTING CLUB ADRIA splitskih obitelji. Također, u klub su se primali samo članovi iz viđenih i bogatijih splitskih obitelji, a stariji članovi društva imali su pravo veta na izbor novih članova. To je svakako razlog da klub nije postizao neke značajne športske rezultate. Uglavnom se odlazilo na izlete u okolna mjesta poput Makarske, Šibenika, Dubrovnika... Klub je imao i svoj barjak i znak - bijelo polje s modrim križem u kutu. Osnivanje kluba popratile su i novine toga vremena kao što su Narodni list iz Zadra (br. 78 od 8. listopada 1890.) i Katolička Dalmacija (br. 61 od 9 listopada 1890.). Građani Splita su bili upoznati s osnivanjem kluba nešto ranije, točnije 11. kolovoza 1890. putem oglasa u potpisu koga su bili Petar Kamber, Vjekoslav Katalinić Josip Riboli, Eugen Miotto i dr Grgić. Nabavljen je u Trstu i prvi čamac - četvorka za koju je Petar Kamber platio 250 fiorina. Čamac je stigao u Split 14. studenoga 1890. parabrodom Ariduchessa Carlota. U lipnju 1892. godine nabavljena su još dva čamca i to četverac Phanton kupljen u Trstu i skif nabavljen kod Josipa Petinellija iz Pule. Iste godine osposobljena je i klupska baleniera kao prva jedrilica. Proslava šeste obljetnice kluba Prvo spremište za čamce nalazilo se u Poljudu što je u to vrijeme bilo daleko od grada. U tom spremištu na Poljudu Adria je držala brodove i čamce sve do 1900., a nakon toga je izgrađeno novo spremište i klupske prostorije u istočnom dijelu današnje gradske luke. Nova baraka izgrađena je pored kuće Katalinić i imala je natpis Rowing & Yachting club Adria. Projekt je izradio inž. Antun Bezić, a radove je izvršila firma G. Bizjaka i C Buja iz Splita uz cijenu od 660 fiorina. Svečano otvaranje bilo je 22. svibnja 1893., uz prisustvo velikog broja članova i simpatizera od kojih se većina upisala u sačuvanu klupsku knjigu. Ostalo je zapisano da je prvi domar bio Frane Krstulović iz Splita. Nakon prodaje klupske jedrilice baliniere Anti Kovačeviću, u siječnju 1895. nabavljeno je još nekoliko plovila. Kupljena je nova jedrilica (27. travnja 1895.) u Lošinju za 170 fiorina, zatim dvojka Nymphe, Gigi (po imenu Vjekoslava Katalinića ), školska dvojka Iris i četvorka Arrow. Veliki pothvat napravili su veslači Adrije u lipnju 1896. kada su u četvorki odveslali do Šibenika u vremenu od 8 sati s tim da su se dva sata odmarali. Šibenčani su oduševljeno dočekali ove vrijedne veslače: Vjekoslava Katalinića, Emila Perišića, Rikarda Savu, Josipa Ribolija i Franu Tocigla. Povod njihovog dolaska u Šibenik bio je otkrivanje spomenika Nikoli Tommaseu, a o tome su pisale mnoge novine toga vremena poput Corriere Nazionale iz Zadra, Piccolo della sera iz Trsta, Rivista Nautica iz Torina i druge. U povodu proslave šest godina postojanja kluba, održan je 5. veljače 1896. prigodni društveni ples u foajeu Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Proslava je nastavljena i u srpnju na moru. Tom prigodom, na brodu Sv. Filip održan je koncert kvarteta iz Egipta koji se tada zatekao u gradu. Fešti se na drugom brodu pridružio zbor gradske filharmonije. U brodici na jedra Frine, obitelji Petrić, dotjeranoj u japanskom stilu, veslale su članice Adrije srdačno pozdravljene od brojne publike. Te je godine došlo i do promjena u upravi, tako da je za

6

Splićani Tonko i Vojko Žagar na grobu Frane Rismonda u Rimu

Rismonda odala tabakera

F

rane Rismondo, koji je pred Prvi svjetski rat bio u upravi kluba, napustio je Split tijekom rata i priključio se talijanskoj vojsci. Bio je zarobljen od austrougarske vojske vjerovatno 1915. (izdala ga je tabakera koju mu je Rowing & yahting club Adria darovao za zasluge na dužnostima koje je obavljao u klubu) te je bio streljan kao dezerter i izdajnik. Talijani su mu u Rimu u parku Pincio podigli spomeniku kao mučeniku i velikom rodoljubu. Njegova se supruga nakon Prvog svjetskog rata preselila u Italiju i učlanila se u Musolinijevu fašističku stranku. U Split je ponovno došla prilikom okupacije 1941. Pokušala je u fašističku stranku uvući neke od članova obitelji Rismondo, ali bez većih uspjeha...

predsjednika kluba izabran Vjekoslav Katalinić, tajnika Josip Riboli, a za potpredsjednika dr. Petar Kamber. Iz sačuvane klupske knjige mogu se vidjeti i ostali članovi kluba. Knjiga nam govori i o gostima koji su posjećivali klupske prostorije poput Dominika Ilića iz Sutivana sa pasarom, braće Duboković iz Jelse s jedrilicom Mica, Klementa Kambera sa brodicom Srdela, Petra Deškovića sa gucom Peru, braće Bijankini iz Starog Grada s jedrilicom Cvijeta... Velike zasluge obitelji Pavlović Godine 1900. predsjednik kluba je i dalje Vjekoslav Katalinić, potpredsjednik je Ivan Matačić a Antun Pavlović tajnik. Iste godine splitsko brodogradilište Ivanko isporučilo je dr. Petru Kamberu jahtu - kuter Nika. Od drugih brodova spominje se jedrilica Dolores, koja je bila u vlasništvu Antuna Pavlovića inače vlasnika jedrilice Dove koju je poklonio


klubu Adria. Splitski zubar dr. Nikola Gjivović posjedovao je nisku jedrilicu zvanu „žaba“. Za održavanje plovnog parka neko vrijeme se brinuo inž. Mirko Poletti-Kopešić. Nakon Vjekoslava Katalinića (1896. - 1909.) predsjednici kluba su bili Konstantin Foche (1909.), Rikardo Savo (1909.), Cosimo Stalio i Frane Rismondo (1911 - 1912.), te Ante Toni conte Pavlović (1912. - 1928.). Nakon Prvog svjetskog rata, u radu kluba posebno se isticala obitelj Antuna Pavlovića, jednog od prvih pokretača jedriličarskog športa u Splitu i Dalmaciji. To je nastavio njegov sin Albert Pavlović koji je čitav svoj život posvetio jedriličarskom športu. Prvo veslačko natjecanje u Splitu Obnovom veslačkog kluba Gusar dolazi do prvih međusobnih natjecanja. Tako je 1923. upriličen prijateljski susret u veslanju između Gusara i Adrije. U natjecanju dvojki (yole de mar), u kojoj su veslali Josip Gattin i Kruno Kambj s kormilarom Petrom Paštrovićem, dolazi i do prve pobjede Adrije. Dvojka je nosila ime Iris. Ovo je bilo i prvo veslačko natjecanje u Splitu. Tijekom te godine, na molbu Antuna Pavlovića, iz Londona je stigao trener Hylton Cleaver kako bi svojim znanjem i iskustvom pomogao članovima Adrije. Veslači Adrije sudjeluju na državnom prvenstvu održanom 1924. u Splitu. Aktivni su i jedriličari, tako da jahta Magima, koja je bila u vlasništvu Antuna Pavlovića, redovno nastupa na regatama koje organizira Jedriličarski klub Labud. U jesen 1925. počelo je proširivanje istočnog dijela splitske luke. Srušene su barake Adrije i Gusara tako da je došlo do privremeno zastoja u radu ova dva kluba. Prilikom rušenjem doma Adrije, zaslužni član kluba Marin Pavlović, sin predsjednika Pavlovića, zbrinuo je pet čamaca u dom

Petar Kamber (1864 - 1942.) Jedan od osnivača Rowing & Yachting club Adria. Oženio se s Nikolinom Velat (1865. - 1918.), s kojom je imao sedmero djece - Pavu, Ivu, Elizabetu, Jelenu, Maricu, Josipu i Anticu. Službovao je kao javni bilježnik u Vrlici, Trogiru i Splitu. Imao je posjede i zemljišta u Kaštel Starome. Ostat će zapamćen i kao prvi kaštelanski hotelijer

Plivačkog kluba Jadran koji se u to vrijeme nalazio u uvali Baluni. Kasnije su čamci prebačeni u baraku Pomorskog športskog društva Firule. Ovakvo stanje dovelo je do gašenja kluba 1928., kada veslači zajedno sa svojim čamcima prelaze u Veslački klub Gusar, a jedriličari u Jedriličarski klub Labud. Među istaknute članove Adrije spominju se braća Josip i Ivo Bakotić, Ante Bradarić, braća Kruno i Nadan Kambj, braća Josip, Jure, i Mihovil Gattin, dr Niko Jerković, braća Sergije i Ljubo Katalinić, braća Ivo i Pave Kamber, Frane i dr. Vjeko Meichsner, inž. Dragi Mijić, Jerko Mladineo, Zvonimir Murat, dr. Bruno Nardelli, Rikard Nonveiller, Petar i Manfred Paštrović, braća Albert i Marin Pavlović, braća Rosić te obitelji: Donati, Ilić, Karaman, Katalinić, Kopešić, Rismondo i Slovinić. LITERATURA: Marović D. Povijest sporta u Splitu- Od antičkih igara do I. svjetskog rata, Knjiga I. 1990.g.

Grupa članova Rowing and yachting cluba Adria sa svojim prvim predsjednikom Petrom Kamberom 1893. godine u prostoru klupske barake

7


IN MEMORIAM

BOŠKO (Split, 27. rujna 1949.

U

Splitu je, u 69. godini života, nakon kratke i teške bolesti preminuo poznati atletičar i bivši kondicijski trener više klubova Boško Božinović. Rođen je 27. rujna 1949. godine u Splitu, a nastupao je za splitski ASK, čiji je kasnije bio i predsjednik od 1993. do 1998. godine. Najveći uspjeh postigao je na Mediteranskim igrama 1975. godine u Alžiru, gdje je u trci na 1500 metara osvojio zlatnu medalju. Treba reći da je Boško prvi na području Jugoslavije istrčao 1500 metara ispod 3:40, postavio je rekord 3:39,3, istrčavši ga na mitingu u Varšavi 20. lipnja 1975. Navedeni rezultat u ono

DRAGOMIR (Split, 3. siječnja 1961.

N

akon duge i teške bolesti, u 58. godini života preminuo je istaknuti džudaš, trener i izbornik Dragomir Tavra. Rođeni Splićaniin bio je vrlo aktivan i uspješan džudaš, najprije kao član Splita, a potom Studenta. Vrhunac karijere doživio je na Mediteranskim igrama 1993. godine u Languedoc-Roussilonu, gdje je u kategoriji do 95 kilograma osvojio brončanu medalju. Osnivač je AJK Student 1980., gdje je više godina bio trener, pa predsjednik, a kada se razbolio izabran je za počasnog predsjednika. Pod njegovim vodstvom džudaši Studenta postigli su najveće uspjehe. Na europskom prvenstvu 2009. Marijana Mišković osvojila je brončanu, a 2013.

8


BOŽINOVIĆ - Split, 5. ožujka 2018.)

SNJEŽANA UŠIĆ (Požega, 14. travnja 1962. - Velika Gorica, 27. travnja 2018.)

doba bio je vrlo visoki nivo i svjetski vrijedan rezultat, koji je još uvijek treći na hrvatskim tablicama svih vremena. Izvrstan rezultat je istrčao i na 1000 metara (2:19,4), dok je 800 metara trčao za 1:48,0. A, kada je „sprinterice okačio o klin“, postao je poznat i priznat stručnjak za kondicijsku pripremu športaša. Između ostalog, bio je u nekoliko navrata i u stručnom stožeru Hajduka, te je radio i u mlađim uzrastima „bijelih“. Sahranjen je u krugu obitelji na splitskom groblju Lovrinac. (J. G.)

TAVRA

- Split, 27. travnja 2018.) Tomislav Marijanović srebrnu medalju. Vrhunac karijere doživio je kada je bio trener hrvatske reprezentacije na OI u Londonu (2012.). To je bio i prvi nastup naših džudaša na nekim Olimpijskim igrama pod hrvatskom zastavom, a u Londonu su nastupili upravo članovi Studenta - Marijana Mišković i Tomislav Marijanović. Dobitnik je brojnih športskih priznanja, a posebno je bio ponosan 2016. kada je njegov Student dobio priznanje Svjetske džudo federacije, koje je Tavra i primio. Komemoracija povodom smrti Dragomira Tavre održana je u Svečanom salonu Sportskog centra Gripe, a sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac. (J. G.)

N

akon duge i teške bolesti u Velikoj Gorici preminula je legendarna hrvatska odbojkašica Snježana Ušić, rođena Azenić. Rođena je 14. travnja 1962. godine u Požegi. Igračku karijeru započela je u Odbojkaškom klubu Željezničar iz Osijeka, gdje je po kvaliteti odskakala od svojih suigračica, pa je vrlo brzo najprije prešla u Vukovar, a potom u zagrebačku Mladost gdje je igrala punih 11 godina, odnosno od 1980. do 1991. i bila jedna od najboljih igračica. U tom razdoblju odbojkašice Mladosti osvojile su četiri naslova prvakinja Jugoslavije i sedam kupova. Isto tako, u sastavu sa Snježanom, Mladost je 1991. postala prvak Europe te treća na svjetskom klupskom prvenstvu. Dugi niz godina igrala je za reprezentaciju Jugoslavije za koju je odigrala stotinjak utakmica, a s kojom je na mediteranskim igrama osvojila dvije medalje - na igrama 1979. u Splitu okitila se srebrom, a u Casablanci 1983. brončanom medaljom. Treba reći da je Snježana pripadala iznimno športskoj obitelji. Suprug Sven bio je višegodišnji košarkaš Cibone, kćeri Sena, Simona, Marija i Ana su odbojkašice, sin David „bacio se na tatu“, pa je u košarkaškim vodama, dok je Snježanin otac Antun Azenić, u Velikoj Gorici osnovao Odbojkaški klub Azena, u kojemu je Snježana igrala i bila trenerica. Sahranjena je na groblju u Velikoj Gorici. (J. G.)

9


IN MEMORIAM

ALBIN VIDOVIĆ (Zagreb, 11. veljače 1943. - Bjelovar, 8. ožujka 2018.)

U

Bjelovaru je nakon duge i teške bolesti, u 76. godini života, preminuo istaknuti rukometaš i zlatni olimpijac iz Münchena 1972. Albin Vidović. Rođen je 11. veljače 1943. godine u Zagrebu, a igračku karijeru započeo je u Željezničaru iz Bjelovara, gdje je igrao do 1956. kada prelazi u bjelovarski Partizan. Za prvu momčad Partizana nastupao je od 1960. do 1974. godine. Jedno vrijeme, dok je bio na odsluženju vojnog roka, igrao je i za rukometne klubove Split i Jugovinil iz Kaštel Gomilice. Vrlo je rano, već sa 16 godina, zaigrao za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije i već tada je bio velika zvijezda među mlađim igračima Partizana - Horvatom, Pribanićem i ostalim proslavljenim bjelovarskim rukometašima koji su tek dolazili na scenu. U toj sjajnoj generaciji bjelovarskih rukometaša bio je vođa na terenu. Tada je, kako je poslije sam govorio, na terenu i izvan njega suigrač ginuo za suigrača. Tada nije bilo švercanja na igralištu, trebalo je uvijek protivniku pokazati zube. Pričao je da je valjalo imati petlje i hrabrosti u ona vremena igrati, recimo, u Sarajevu, dok je kamenje frcalo oko glave... Bjelovar je u to vrijeme živio sa svojim rukometašima. Prije nego što će osvojiti Europu, Vidović je još od 1962. godine igrao u europskim natjecanjima i do tada je već deset godina nastupao vrhunski rukomet. Unutar tih deset godina, bio je pet puta najbolji strijelac Prve savezne lige, tri puta najbolji igrač Jugoslavije, a 1963. godine proglašen je najboljim športašem bivše države u društvu velikana kao što su Ivo Daneu, Miroslav Cerar, Nikola Pilić, Boro Jovanović... Albin Vidović je na rukometnom igralištu imao poseban stil, govorio je da nije puno priznavao trenere, uvijek bi se bunio kada je trebao sjediti na klupi... No, ionako nije ni bilo razloga da ne igra. Na terenu je na neki način bio i zabavljač, publika ga je jednostavno obožavala. Vidović je bio taj koji je kreirao i vukao momčad. S Partizanom je osvojio prvenstvo Jugoslavije 1967., 1968., 1970., 1971. i 1972. godine. Bio je dio momčadi koja je osvojila kup Jugoslavije 1960., 1966. i 1968., a najveći uspjeh na klupskom planu postigao je 1972. godine, kada je bio dio momčadi Partizana koja je postala europski prvak. Za reprezentaciju nastupio je 44 puta i postigao 48

10

zgoditaka, a dvaput je nastupio i za mladu reprezentaciju. S reprezentacijom bivše države osvojio je zlatnu medalju 1967. godine na Mediteranskim igrama u Tunisu, no kruna njegove igračke karijere svakako je osvajanje zlatne medalje na Olimpijskim igrama 1972. godine u Münchenu. S europskom krunom završio je igračku karijeru - bilo je to 1973. godine u finalu europskog prvenstva, kada je Rusima u Dortmundu zabio 14 golova. Igrao je te iste godine s Partizanom iznova u završnici Kupa europskih prvaka, ali su tada Bjelovarčani bili znatno oslabljeni - bez Babure, Jakaševića i Horvata (koji je bio u vojsci i kojemu nisu dali da igra). U toj utakmici Vidović je ozlijedio koljeno, nakon toga je još godinu dana pokušavao (kako je sam govorio – „vucarao se“), ali nije više mogao... Hrvatski klub olimpijaca na svojoj osnivačkoj skupštini 1993. godine izabrao je Albina Vidovića za svog potpredsjednika. Ovaj stožerni igrač velike generacije hrvatskog i bjelovarskog rukometa sahranjen je na groblju u Bjelovaru. (Jurica Gizdić)


IN MEMORIAM

RENATO VRBIČIĆ (Šibenik, 21. studenog 1970. - Šibenik, 12. lipnja 2018.)

U

Šibeniku je, iznenada, u 48. godini života, preminuo legendarni hrvatski vaterpolista i srebrni iz Atlante 1996., Renato Vrbičić. Rođen je u Šibeniku 21. studenog 1970. godine, a njegova karijera prepuna je trofeja, velikih klubova, uspjeha… Igračku karijeru započeo je u Solarisu iz Šibenika, gdje je 1987. godine počeo igrati za prvu momčad. Od tada pa do 1990. ključni je igrač Solarisa. Od 1991. do 1993. godine, Vrbičić je igrač splitskog Jadrana, s kojim 1992. i 1993. godine osvaja naslov prvaka Europe. Potom se vraća u rodni grad i stavlja kapicu svog matičnog Solarisa, za koga nastupa od 1993. do 1995. Kratko vrijeme 1995. igrač je zagrebačke Mladosti. Iste godine se ponovno vraća u Solaris, i nosi kapicu svog matičnog kluba do 1997. Potom ponovno odlazi u Mladost, i na Savi je do 2000. godine. U tom trogodišnjem razdoblju, sa „žapcima“ je osvojio Kup pobjednika kupova 1999., naslove prvaka Hrvatske 1997. i 1999., te domaći Kup 1998. i 1999. U sezoni 2000./01. ponovno je igrač Jadrana iz Splita, da bi već u sljedećoj sezoni 2001./02. ponovno bio vaterpolist Mladosti s kojom u navedenoj sezoni osvaja Kup LEN-a te naslov prvaka Hrvatske. Sezonu 2002./03. provodi u susjednoj Italiji (Catania), a 2003./04. igra za momčad Civitavecchiju, da bi karijeru završio gdje je i počeo, u svom Šibeniku, čiji je igrač u sezoni 2004./05., zadnjoj u igračkoj karijeri. Renato Vrbičić jedan je od najboljih centara koje je Hrvatska imala u posljednja dva desetljeća 20. stoljeća. Kada se uzme u obzir tko je sve u navedeno doba u hrvatskom vaterpolu bio „usidren“ na dva metra, onda to ima itekakvu težinu. Vrba je bio jedan od stožernih igrača u osvajanju olimpijskog srebra u Atlanti 1996. Pripomenemo li da

je tada bio prvi centar reprezentacije, a nadolazeći Hinić drugi, opet smo sve rekli. Igrač gotovo nadljudske snage bio je noćna mora svim braničima svijeta. „Kralježnica je kriva. Imao sam kao dijete problema, liječnici su me uputili u bazen, na plivanje kao terapiju. Makar, više sam želio trenirati nogomet...“ - tako je Vrbičić govorio o svojim počecima Dobitnik je Državne nagradu za šport Franjo Bučar, a odlikovan je i Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara. Po završetku igračke karijere ostao je u Šibeniku kao trener u športu u kojem je, kako je sam govorio - stekao velik broj prijatelja, upoznao mnoge nove sredine i dobio puno "punata" po glavi. Renato Vrbičić svakako je dio plejade velikih hrvatskih športaša koji nas je, nažalost, napustio puno, puno prerano... (Jurica Gizdić)

11


IN MEMORIAM

IVAN ČAKLEC (Varaždin, 5. kolovoza 1932. - Zagreb, 30. ožujka 2018.)

U

Zagrebu je u 86. godini života nakon duge i teške preminuo trostruki hrvatski olimpijac, trener i profesor na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, gimnastičar Ivan Čaklec. Rođen je 5. kolovoza 1932. godine u Varaždinu. Bio je član Gimnastičkog društva Zagreb i čak tri puta sudjelovao na Olimpijskim igrama. Prvi puta nastupio je na Igrama 1952. godine u Helsinkiju gdje je u višeboju pojedinačno osvojio 144. mjesto, a bio je dio momčadi koja je bila deseta. Iduće Olimpijske igre na kojima je nastupio bile su one 1960. godine u Rimu, gdje je također nastupio u višeboju, osvojivši 56. mjesto u pojedinačnoj konkurenciji, a u momčadskoj konkurenciji reprezentacija je bila deveta. Posljednje OI na kojima je Ivan Čaklec nastupio bile su 1964. godine u Tokiju, gdje je pojedinačno osvojio 80. mjesto, dok je momčadski osvojeno 11. mjesto. Iako nije došao do olimpijske medalje, već sama činjenica da je tri puta nastupio na Igrama dovoljno govori o ovome gimnastičaru koji zasigurno ide u red najboljih u povijesti ovog športa u Hrvatskoj. Svoj najveći sportski uspjeh Ivan Čaklec postigao je na europskom prvenstvu 1957. godine u Parizu, gdje je osvojio brončanu medalju na konju s hvataljkama. Bilo je to prvo pojedinačno europsko odličje za hrvatsku gimnastiku. Koliko je značaj i težina navedene medalje dovoljno govori podatak da je hrvatski šport na iduću medalju sa europskog prvenstva u gimnastici morao čekati čak 51 godinu, točnije do Lausanne 2008., kada je, također na konju s hvataljkama, Filip Ude osvojio srebro, a Robert Seligman broncu. Osvojio je Čaklec i medalju na Mediteranskim igrama. Bilo je to 1963. godine u Napulju, gdje je bio i dio momčadi koja je osvojila srebrnu medalju. Završetkom karijere diplomirao je na Kineziološkom

12

fakultetu u Zagrebu, gdje se nakon diplome i zaposlio kao redoviti profesor i voditelj katedre gimnastike. Napisao je u suautorstvu i dva znanstvena rada. Malo je poznato u javnosti da je Ivan Čaklec diplomirao i na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, a potrebno je istaknuti da je godinama radio kao trener odgojivši brojne športaše. Otišao je trostruki olimpijac, osvajač prve hrvatske gimnastičke medalje na europskom prvenstvu, trener, pedagog, znanstvenik, ukratko rečeno - otišao je veliki čovjek Ivan Čaklec koji je bio dugi niz godina ikona hrvatske gimnastike. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Miroševac. (Jurica Gizdić)


Žene i šport

Spremimo u muzej stereotipe o ženskom sportu

Danira Nakić, Anđa Jelavić i braća Sinković

kontinuitetom vrhunskih športskih rezultata. Stoga sada možemo paralelno pratiti njezine izvanredne rezultate, kao i njene pokušaje da se u javnosti uspostavi kao “ikona stila”. I nadati se da potonje, ma što god značilo, neće ići na štetu dužine njenih hitaca. Slični primjeri pojavljuju se i s drugim športskim zvijezdama, kod nas i u svijetu, koje u društvenim rubrikama nastoje zauzeti isto toliko mjesta (ako ne i više) koliko zauzimaju u matičnim, športskima. Uzmimo na primjer tenis koji pruža najbolji primjer marketinškog potencijala ženskih zvijezda, pa čak i onih posrnulih.

Piše: RATKO CVETNIĆ

Nedavno potpisan Sporazum o suradnji na projektu „Za veću vidljivost ženskih športova u elektroničkim medijima“ nije ostao samo mrtvo slovo na papiru...

U

z primjerenu medijsku gužvu, u dvorani za sastanke Hrvatskog olimpijskog odbora, predstavnici HOO-a, Ureda za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske i Agencije za elektroničke medije, pod pokroviteljstvom Središnjeg državnog ureda za šport, potpisali su potkraj ožujka Sporazum o suradnji na projektu „Za veću vidljivost ženskih športova u elektroničkim medijima“. Smisao Sporazuma jest pokrenuti niz aktivnosti na promociji ženskih športova, posebno kolektivnih, u elektroničkim medijima i u društvu uopće. Danas, dva mjeseca poslije, možemo reći da je kampanja preživjela svoj administrativni porođaj, da nije ostala tek mrtvo slovo - kao mnogi slični sporazumi koji se, navodno, postižu oko ovih tema Olimp 42

pa u završnicama različitih loptačkih prvenstva ipak viđamo, osobito u emisijama Sportske televizije, i utakmice naših ženskih kolektiva. Zašto je u kampanji naglasak stavljen baš na ženski kolektivni šport? Zato što je u restrikcijama što proračunskog, što profesionalnog tržišta, u konkurenciji za skučeni prostor “javnog interesa” odnosno računice nevelikog broja sponzora, ekipni ženski šport prvi na udaru. Mala bara, puno krokodila, kako se to obično kaže. Sandri Perković nije potrebna posebna zaštita jer u starsystemu, kakav se već odavno uspostavio u medijskome univerzumu, ona se u medijski ne pretjerano eksponiranom športu - uspjela nametnuti iznimnim

Ali, s kolektivima je drugačije, kako na terenu, tako i u medijima. Izbor za Miss športa, primjerice, nije ekipno natjecanje. O tome smo svojedobno već pisali u ovoj istoj rubrici, govoreći upravo o usporedbi između statusa muške i ženske “polovice lopte” u nekima od najpopularnijih naših športova poput nogometa, rukometa, košarke, odbojke i vaterpola, u kojima je razlika u statusu između žena i muškaraca toliko vidljiva da bode u oči čak i površnijem promatraču. Kako je, primjerice, moguće da u vaterpolu, u kojem smo svjetska muška velesila, i to doista već kroz generacije, ženski vaterpolo jedva da postoji? Ili naš najpopularniji šport: bi li prosječni kibic, koji za izbornika Dalića ima deset rješenja oko neuralgične situacije na lijevom boku, znao ime barem jedne naše nogometne reprezentativke? Osim Mace Maradone. Zbog svega toga treba pozdraviti nastojanje da se Sporazum i njegovo potpisivanje u javnost plasira kao ko-


43 Olimp


Žene i šport

Damir Hajduk, Helena Štimac Radin i Zlatko Mateša lektivna akcija: događanje je otvorio Zlatko Mateša, predsjednik HOO-a, sekundirali su Helena Štimac Radin, ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova, Damir Hajduk, ravnatelj Agencije za elektroničke medije i predsjednik Vijeća za elektroničke medije te Morana Paliković Gruden, potpredsjednica HOO i predsjednica Komisije za ravnopravnost spolova HOO-a. U ime Središnjeg državnog ureda za šport, događaju je nazočila Adela Čujko, savjetnica u kabinetu državne tajnice, a impresivan je i popis “ambasadora projekta”: Danira Nakić, zatim izbornica hrvatske ženske košarkaške reprezentacije Anđa Jelavić, atletičarka Andrea Ivančević, sestre Ana i Lucija Zaninović, a s njima rame uz rame i muški kolege - braća Sinković i Filip Hrgović. U prigodnom slovu kojim su se nositelji projekta obratili okupljenim novinarima, nije zaboravljena opaska da se projekt temelji na inicijativi Međunarodnog olimpijskog odbora za većom zastupljenosti žena u natjecateljskom i dužnosničkom segmentu športa, a nije prešućena ni aktualna situacija u hrvatskom eteru: u programima nacionalnih televizija, a posebno u informativnim programima od 370 analiziranih priloga samo 14 ih je bilo o ženskom kolektivnom športu! Trenutak u kojem Hrvatska preuzima predsjedavanje Vijećem Europe kako su nazočni uočili - mogla bi biti dobra prilika da neke stereotipe o ženskom športu spremimo u muzej. 

Stop to the invisibility of women’s sports in the media The cooperation agreement on the project “For Greater Visibility of Women’s Sports in Electronic Media”, signed between the Croatian Olympic Committee and the state and media partners, should reduce the exceptional imbalance in the media representation of male and female, particularly the collective, sports in the Croatian electronic media. The moment when Croatia takes over the Presidency of the EU Council represents an opportunity to push the situation in the right direction in that field as well. (Ratko Cvetnić)


Vjerujemo da sport i igra donose za život bitne rezultate Erste banka ulaže i podržava sportske manifestacije i udruge kako bi mladima omogućila odrastanje na zdravim i zabavnim temeljima. Zahvaljujući uspješnim suradnjama i projektima poput Erste Plave Lige i Erste rukometne lige Dalmacije, vjerujemo da će današnja djeca i mladi kroz igru i sportske aktivnosti postati zadovoljni i uspješni ljudi.

#vjerujusebe


Društvo i šport

Školske dvorane bi ljeti trebale biti otvorene

Č

emu služe školski ljetni praznici? Prvi odgovor nam se odmah nameće: kako bi se djeca i mladi odmorili od svakodnevne škole. To je točno, škola, posebno danas, prilično je zahtjevna i naporna te djeci treba vrijeme za odmor i slobodne aktivnosti, vrijeme bez silnih obaveza koju nameće dnevna satnica. Drugi odgovor bi vjerojatno bio: „Kako bi išli na godišnji odmor s roditeljima!“ No, zanimljivo, taj odgovor nije u potpunosti točan... U doba kada je uvedena obvezna osnovna škola, plaćeni godišnji odmor u današnjem smislu nije postojao. Pojam odmora u turističke svrhe je postojao, ali bilo je to nešto rezervirano za bogate koji su si to mogli priuštiti.

Piše: GORAN VOJKOVIĆ

Školske dvorane trebale bi biti otvorene cijelo ljeto, ili barem veći dio ljeta, te za vrijeme praznika nuditi posebne športske programe. Upravo ono što nude neke razvijene zapadne države Olimp 46

Klasični godišnji odmor u našem smislu, pojavio se tek između dva svjetska rata. Francuzi su uveli dva tjedna obveznog odmora, pa su drugi vidjeli kako masovni turizam predstavlja novu tvornicu novca, a i nije loše da se radnici odmore, pa smo tako, relativno brzo, dobili manje-više globalni obvezni godišnji odmor. Dakle, školski praznici su brat-bratu pola stoljeća, pa i više, stariji od godišnjeg odmora. Svrha im je, osim odmaranja djece, bila nešto u devetnaestom stoljeću sasvim uobičajeno pomoć u doba radova u polju. Ponegdje raspored praznika još uvijek odgovara toj doslovno zaboravljenoj ulozi: pomoći roditeljima i obitelji kod intenzivnih poljskih radova. Svrha je nestala, povećani standard i tehnologija su učinili svoje, no dugi praznici su ostali. Djeca su s roditeljima, pa kod djeda i bake, pa kod rodbine ili kući, no s vremenom smo došli do današnjih atomiziranih obitelji i načina poslovanja kada više gotovo nitko ne koristi ogroman godišnji odmor u komadu. Dodatno u Hrvatskoj, kao turističkoj zemlji, za hrpu zanimanja, od turističkih radnika do kontrolora zračne plovidbe, ljeto je doba kada se najviše radi, čak i prekovremeno, a ne uzima godišnji odmor. Kod mnogih ljudi tako


Osnovna ĹĄkola Alozija Stepinca (Zagreb)

47 Olimp


Društvo i šport

Osnovna škola Ivana Meštrovića (Zagreb) se javlja realno i ne baš lako pitanje: a što s djecom? Školski praznici traju dva i pol mjeseca, pa i nešto više, a roditelji imaju možda tri tjedna ljetnog godišnjeg. Neki ni dana, godišnji mogu koristiti tek na jesen. Onda dolazimo do one negativne strane: imamo djece i mladih koji imaju previše slobodnog vremena, previše energije i nisu pod nadzorom. Ne treba biti školovani psiholog kako bi se zaključilo da takva kombinacija nikako nije dobra... Za to vrijeme školske zgrade stoje prazne i zaključane što ne bi trebalo biti! Kao prvo, treba shvatiti realnost: kako smo rekli, sve manje ljudi ima klasičan dugi godišnji i sve više ih živi u užurbanim obiteljima gdje mladi, dok roditelji rade, ostaju prepušteni sami sebi. Zašto im se ne bi ponudile aktivnosti u školi, zašto dvorane ne bi bile otvorene? Upravo ono što nude neke razvijene zapadne države.

Djeca bi imala mogućnost organiziranih aktivnosti, roditelji brigu manje, a cijelo društvo može od svega toga biti samo bolje Olimp 48

Školske dvorane trebale bi danas biti otvorene cijelo ljeto, ili barem veći dio ljeta, te za vrijeme praznika nuditi posebne športske programe. Ne samo prostor za igranje nogometa ili košarke, već i učenje nekih manje zastupljenih športova, lokalna natjecanja i općenito lagane, zanimljive programe koji bi aktivirali zainteresiranu djecu nekoliko sati dnevno. To nije teško osmisliti, nije teško ni napraviti raspored rada nastavnika (jer ni oni nemaju toliko godišnjeg), posebno sada kada mnogim nastavnicima prijeti smanjena satnica i posljedično smanjena plaća zbog sve manjeg broja učenika. Svaki učenik koji je u dvorani ili na kakvom organiziranom športskom događaju, svaki koji trenira jedan je manje koji se dosađuje na ulici. A mladost i dosada često krenu u pogrešnom smjeru! Naravno i za ovo će netko reći: „Treba novaca!“, treba platiti i nastavnike i pomoćno osoblje, još i račun za struju jer vremena su takva da dvorane ljeti treba hladiti. No, korist od ovakvih dodatnih aktivnosti nemjerljiva je u odnosu na trošak: mladi se mogu maknuti s ulice, može se jedna briga roditeljima smanjiti, a još dodatno, mladi koji nauče da fizička aktivnost nije samo školska obveza već i ugodna

School sports halls should be open during the summer School holidays are much longer than average annual vacations, which in the age of small, atomized families means that children and youngsters will be left a good deal of holidays on their own. Therefore, school sports halls and playgrounds should remain open during the summer, offering various, organized sports events and activities. Children would have the opportunity to practice sports, parents one care less, and therefore the whole society can only benefit and become better. (Goran Vojković)

zabava, prije će ostati u budućnosti aktivni kao rekreativci, što se izravno reflektira na zdravlje nacije. Ne treba dakle puno za početak nekoliko tjedana programa nakon završetka nastave i ponovo u drugoj polovici kolovoza, nekoliko tjedana prije početka nove školske godine. Djeca bi imala mogućnost organiziranih aktivnosti, roditelji brigu manje, a cijelo društvo može od svega toga biti samo bolje. 


Znanost i šport

Ljudi ispred vremena Piše: MIROSLAV HRŽENJAK

K

ada bi se u pokušaju shvaćanja onih postulata koji se nazivaju temeljnim, ili višim zakonima života, na trenutak odvojili od formalnih, pomalo uglatih podjela i klasifikacija te stvarnost ogolili do kraja, oko nas bi ostale tek dvije temeljne kategorije ljudi. Prvi su oni koji vrše nasilje nad životom u pokušaju da svijet pod svaku cijenu podrede svojim standardima, dok su drugi oni koji svijetu oko sebe strpljivo dopuštaju da im se izrazi kroz svoju ljepotu, snagu, neslućene mogućnosti, itd. Neki, primjerice oni za koje volimo reći da su romantično nastrojeni, tu će ljepotu vidjeti u zvjezdanom nebu, zalasku sunca, harmoniji morskih valova, ali i u talentu nekog djeteta, njegovom glasu, osjećaju za glazbu, sposobnosti za rješavanje složenih matematičkih zadataka, motoričkoj izvrsnosti ili nekoj zadivljujućoj crti karaktera, za koju će, u budućnosti, njegov trener, tada već Olimp 50

Iako velik broj roditelja u svojoj djeci vide buduće Kosteliće, Modriće ili Čiliće, športski sustavi, dakle Hrvatski olimpijski odbor, nacionalni i gradski savezi i športski klubovi, perspektivnim športašima smatraju onu djecu koja na domaćim i međunarodnim natjecanjima postiže zapažene ili iznadprosječne športske rezultate za svoju dob trener olimpijskog pobjednika ili svjetskog rekordera, reći da je odmah najavljivala kako se radi o rođenom prvaku. Međutim, kao što bi, hipotetski rečeno, psihički zdrav čovjek u psihički nezdravom okruženju vrlo brzo stekao status osobe za koju se danas koriste riječi širokog značenja npr. luđak - sličnu bi kvalifikaciju stekao i pojedinac koji živi u skladu s navedenim temeljnim zakonima života, dakako, ako bi većina oko njega bila sačinjena od onih koji svijet oko sebe žele podrediti svojim potrebama i željama, željama o kojima rado pričaju, ali i željama koje se boje priznati sami sebi, čak i u tišini. Iako su teme vezane uz većine ili manjine više prisutne u jednoj drugoj društvenoj djelatnosti, također vrlo bliskoj športu, ugled, status i perspektivu koju talentirani pojedinci imaju u društvu, vrlo vjerno oslikava svijest većine. Ne mogu se oteti dojmu da

određene analogije postoje u drugim djelatnostima, primjerice u filmskoj kulturi, gdje opetovano produciranje komedija koje u malo kome izazivaju onu ugodnu i spontanu emociju smijeha navodi na zaključak da je forma ispunjena do savršenstva, ali se negdje izgubio sadržaj. Narodnim rječnikom rečeno operacija je uspjela, ali pacijent nije preživio. Za šport se ipak sa sigurnošću može reći, barem ako je suditi po krajnjem cilju, a to je športski rezultat, da talentirana, odnosno darovita djeca uspijevaju ostvariti svoj potencijal. Više je razloga zbog kojim možemo biti optimistični, iako i ova rečenica može završiti s riječju „ali“… Što zbog biološke ljubavi i subjektivnosti roditelja prema svojem djetetu, ili uobičajenoj strategiji športskih klubova i saveza da se izbore za proračunske stavke razvojnih programa


športa, sintagma perspektivni ili daroviti športaš jedna je od onih najčešćih u športu. Iako, uvažavajući činjenicu da iz tih, ali i nekih drugih, primjerice onih ekonomskih razloga, velik broj roditelja u svojoj djeci vide buduće Kosteliće, Modriće, Baliće i druge, športski sustavi, dakle Hrvatski olimpijski odbor, nacionalni i gradski savezi i športski klubovi, perspektivnim športašima smatraju onu djecu koja na domaćim i međunarodnim natjecanjima postiže zapažene ili iznadprosječne športske rezultate za svoju dob. Konkretno, Hrvatski olimpijski odbor prepoznaje mlade športaše u pojedinačnim i momčadskim športovima te im, sukladno vrlo preciznim kriterijima, pokriva troškove dodatnih priprema i natjecanja, stipendija, troškove korištenja objekata,

nabavku opreme i rekvizita, testiranja u dijagnostičkom centru Kineziološkog fakulteta, vitaminizaciju i dopunsku prehranu, zdravstvenu skrb te zdravstveno osiguranje. Sportski savez Grada Zagreba, kao najorganiziranija lokalna športska zajednica, kroz svoje razvojne programe također sufinancira široki spektar troškova športaša, ali i sredina koje dugi niz godina znaju animirati djecu, selekcionirati ih i dovesti do vrhunskog športskog rezultata. Međutim, tema društvene svijesti o važnosti prepoznavanja darovitih športaša ili dosljednost često spominjanoj krilatici na mladima svijet ostaje, ne oslikavaju samo kriteriji športskih organizacija, već čitav niz drugih aspekata društva, uključujući i one zakonske. Primjerice, sukladno Zakonu o porezu na dohodak (NN 115/16) i Pravilniku o porezu na dohodak (NN, br. 10/17 i 128/17), u dijelu koji govori o

neoporezivim iznosima naknada, potpora, nagrada, dnevnica i otpremnina, neoporeziv iznos koji se športašu tijekom godine može isplatiti iznosi 1750 kn kao stipendija koja se prema posebnim propisima isplaćuje športašima za njihovo športsko usavršavanje. Nadalje, uz to, prema posebnim propisima športašu se može isplatiti još 1750 kn kao naknada športašima amaterima, te 20 000 kn godišnje kao nagrada za športska ostvarenja. Najopćenitije rečeno, isplatitelj može na mjesečnoj razini športašu isplatiti neoporezivo do 5100 kn ako je prvi isplatitelj, a za sve preko tog iznosa dužan je platiti porez i prirez, a ostali isplatitelji za sve daljnje isplate moraju za cjelokupni iznos isplatiti porez i prirez. U kojoj mjeri je konkretan iznos dovoljan športašu da svoj talent dovede do rezultata vjerojatno ovisi od športa do športa. 51 Olimp


Znanost i šport

Kao što športaši nisu jedina darovita kategorija osoba u športu, tako niti Pravilnik o porezu na dohodak nije jedini akt koji bi valjalo ozbiljnije sagledati u kontekstu kvalitetnijih rješenja za darovite Međutim, tema poreza na darovitost poznata je i roditeljima darovitih športaša koji na to dijete imaju poreznu olakšicu. Naime, sukladno već navedenom zakonu, ako dijete na bazi godine primi više od 15 000 kn na svoj račun, roditelj takvog športaša gubi pravo na poreznu olakšicu. Dakle, ako spomenute iznose stavimo u kontekst pomalo metafizičke teme svijest o važnosti poticanja športskih i drugih talenata zaključujemo da je porez na darovitost itekako važan pokazatelj spomenute svijesti. Možda bi inicijativa za određene dorade, inače dobrih poreznih zakona, za darovite športaše trebala biti predmet neke strategije, dakako strategije bez formulacija tipa „važno je u točno određenom razdoblju razraditi svaku mogućnost koja će, možda već u sljedećim godinama, osigurati značajnu razvojnu inicijativu…“ Kao što športaši nisu jedina darovita kategorija osoba u športu, tako niti Pravilnik o porezu na dohodak nije jedini akt koji bi valjalo ozbiljnije sagledati u kontekstu kvalitetnijih rješenja za darovite. Kad je riječ o najkvalitetnijim trenerima hrvatskog športa, obećavajuće je što Hrvatski olimpijski odbor, ili lokalne zajednice, prepoznaju takve Olimp 52

trenere i nastoje im valorizirati njihov talent, trud, a prije svega - rezultat. Međutim, tematika isplaćivanja plaća i drugih dohodaka trenerima koji su angažirani kao treneri u klubovima i kao treneri nacionalnih selekcija, tretiranje njihovog prekovremenog rada, rada vikendom i tijekom noći (primjerice, za vrijeme dok voze športaše na neki međunarodni turnir), nešto je što će u dogledno vrijeme podrobnije obuhvatiti Zakon o radu, odnosno Zakon o športu. Jedan od rezultata takve inicijative možda će biti i formiranje kolektivnog ugovora trenera na nacionalnoj razini. Navedene teme već su predmet brojnih zajedničkih inicijativa Hrvatskog olimpijskog odbora, Sportskog saveza Grada Zagreba, Sveučilišta u Zagrebu naročito Kineziološkog, Ekonomskog i Pravnog fakulteta - oko izrade svojevrsnog Priručnika za upravljanje športskim sustavima. Međutim, ako navedenim katarzama koje talentirani športaši i treneri prolaze na putu ostvarenja športskih snova dodamo i katarzu darovitih športskih dužnosnika direktori klubova, tajnici saveza, upravljači športskih objekata koji funkcioniraju po principu sadržaja i forme, a ne forme pod svaku cijenu dolazimo do još jedne teze o Hrvatskoj

Funding gifted athletes Although a large number of parents see future Kostelić, Modrić or Čilić in their children, those children who at national and international competitions achieve marked or above-average athletic results for their age, are considered as prospective athletes by sports systems, i.e. the Croatian Olympic Committee, national and city federations and sports clubs. The Sports Association of the City of Zagreb, as the most organized local sports community, has co-financed a wide range of athletes' expenses through its development programs and has been able to animate children, select them and lead to top sports results for many years. However, as athletes are not the only gifted category of persons pursuing sports, the Income Tax Ordinance is not the only regulation that should be considered more seriously in the context of better solutions for the gifted athletes. (Miroslav Hrženjak) kao maloj zemlji iznimnih športskih rezultata. Jer, privilegija najvećih umjetnika, pisaca, ali i športskih prvaka nije samo ekstaza do koje dolaze u trenutku kad se njihovi snovi pretvore u stvarnost, već i silna iskušenja i zagonetke na tom putu, putu istinskih talenata ljudi ispred svog vremena. 


Nastanak modernog športa: džudo

Kako je Jigoro Kano izmislio

džudo

Olimp 54


„Džudo nas uči da pronađemo najbolji mogući način djelovanja, bez obzira na trenutne okolnosti; također nam pomaže da shvatimo da je zabrinutost samo gubitak energije“ (Jigoro Kano)

Piše: ANA POPOVČIĆ

Džudo je nastao potkraj devetnaestog stoljeća, a njegov utemeljitelj bio je Japanac Jigoro Kano, prvi istinski promotor olimpizma u Aziji i prvi azijski član Međunarodnog olimpijskog odbora

D

žudo je prvi šport azijskih korijena koji se našao na programu Olimpijskih igara. I premda je formiran tek krajem 19. stoljeća, svoje porijeklo vuče iz vrlo rane prošlosti budući da se izravno nastavlja na japansku nacionalnu borilačku vještinu ju-jitsu čije se porijeklo nalazi u sumo borbi, drevnoj vještini koja se spominje još u japanskim kronikama Nihon shoki iz 720. godine. Te kronike opisuju povijest Japana od mitološkog doba, sve do 7. stoljeća i vremena vladavine carice Jito. Od 12. do 19. stoljeća Japanom je vladala kasta profesionalnih vojnika - šoguni, daimja i samuraji - što je utjecalo na razvoj različitih borilačkih vještina. Uz borbu mačevima (katanama) te lukom i strijelom, samuraji su razvili ju-jitsu za potrebe bliske borbe s neprijateljem na bojištu. S vremenom je nastalo više stilova ju-jitsu borbe, a bliska borba raširila se kao vrlo važan oblik vojnog treninga. Razdoblje vladavine samuraja završilo je Restauracijom Meiji (naziv označava lanac događaja kojima je 1868. godine u Japanu obnovljena stvarna carska vlast pod carem Meijijem), a nakon čega je započeo proces napuštanja starih feudalnih institucija i transformacije Japana u modernu industrijsku državu. Nakon 1868. i promjena u japanskom društvu, zapadni utjecaj polako je počeo prodirati u tu prethodno vrlo zatvorenu državu, a mnogi drevni

Jigoro Kano

običaji gube na značaju, među njima i ju-jitsu, pa su tako zatvorene i mnoge od nekoliko stotina škola te discipline. U tom društveno-povijesnom kontekstu, veliku zaslugu za očuvanje ove drevne borilačke vještine imao je čovjek koji je ujedno i utemeljitelj džuda - Jigoro Kano (1860.-1938.). Jigoro Kano bio je izvrsno obrazovan (od djetinjstva je učio njemački, te imao privatne satove engleskog jezika), a radni je vijek proveo kao dužnosnik u obrazovnim ustanovama (među ostalim, bio je ravnatelj osnovnoškolskog sustava pri Ministarstvu obrazovanja te ravnatelj jedne srednje škole u Tokiju). Uz to, bio je i zaljubljenik u šport, istaknuti promotor međunarodnih športova, prvi istinski

promotor olimpizma u Aziji i prvi azijski član Međunarodnog olimpijskog odbora (1909.-1938.). U Japanu ga se često naziva „ocem japanskog športa“ i na neki način, prvenstveno u promociji športova i olimpizma u svojoj domovini, ekvivalent je našem Franji Bučaru. Nije uobičajeno da je osoba koja je obnašala toliko istaknutih dužnosničkih položaja, ujedno i osnivač novog športa te entuzijast i praktični promotor na terenu, no kod Jigora Kana je upravo to slučaj. On se s navršenih 18 godina počeo baviti borilačkim vještinama te je ubrzo shvatio da mu je napredak otežan njegovom krhkom građom - na visinu od 157 cm, imao je samo 41 kg. Naime, većina jujitsu stilova uz tehniku je zahtijevala i mnogo snage. Godine 1882., nakon što je stekao majstorsku titulu u športu kojim se bavio, Kano je odlučio razviti borilačku vještinu koja bi omogućavala slabijim osobama da pobijede mnogo veće protivnike. Odbacio je sve ono što se u školama ju-jitsue održavalo samo radi tradicije, potisnuo je u drugi plan samoobrambeni karakter te vještine, njegove zahvate klasificirao u grupe, a svoj novi sustav nazvao - judo. 55 Olimp


Nastanak modernog športa: džudo Osim same tehnike novog športa, Jigoro Kano uvidio je da su borilačke vještine puno više od puke borbe. Redovito vježbanje i fizički napor može pozitivno utjecati na razvoj osobe, i to ne samo na tjelesne, već i na moralne odnosno duhovne kvalitete, te kontrole i samokontrole. U tom smislu Kano je razmišljao vrlo slično kao i Pierre de Coubertin, osnivač modernog olimpijskog pokreta, koji je šport i Olimpijske igre u prvom redu promatrao kao edukativni alat u službi skladnog razvoja čovječanstva, što je navedeno i u Olimpijskoj povelji. U svibnju 1882., kad je imao samo 21 godinu, Jigoro Kano otvorio je svoju školu džuda koju je nazvao Kodokan. („kodokan“ označava institut za traženje puteva, dok riječ „judo“ u prijevodu znači nježan način). Započeo je s treninzima u malom budističkom hramu Eisho-ji, i to vrlo vrlo skromno, s 9 učenika i 12 tatami strunjača, no džudo će u relativno kratkom razdoblju postati jedna od najpopularnijih borilačkih vještina. Samo četiri godine nakon otvaranja škole, Kanou se pružila prilika pokazati i dokazati vrijednost svojeg novog sustava. Najbolji majstori ju-jitsue uputili su mu poziv da u borbi na svojevrsnom turniru, koji će organizirati uprava gradske policije Tokija, riješe pitanje tko je bolji. Osim toga, rezultat turnira trebao je dati novog učitelja samoobrane u policiji. Učenici Jigora Kana uvjerljivo su pobijedili: u 15 susreta izvojevali su 13 pobjeda, dok su preostala dva dvoboja završila bez pobjednika. Dokazavši tako prednosti džuda, Kano je počeo sustavno školovati džudo učitelje, a početkom 20. stoljeća džudo postaje temelj tjelesnog odgoja u Japanu i predaje se u

Iako mu je to bila velika želja, Kano na žalost nije doživio da džudo postane i olimpijski šport. To se dogodilo tek na OI u Tokiju 1964. godine kada je uvršten u program kao demonstracijski šport i to samo za muškarce školama kao obavezan predmet. Kano je imao veliku želju da džudo postane poznat i izvan granica Japana, pa je aktivno djelovao na širenju i promicanju tog športa u svijetu. Treba naglasiti da je za vrijeme svojih posjeta Europi i Americi, aktivno proučavao i hrvanje, posebno slobodni stil. Jedan događaj iz tog razdoblja postao je legendaran: prilikom putovanja brodom, nakon što ga je jedan stranac uporno ismijavao, Jigoro Kano srušio ga je na tlo stavivši mu pritom dlan pod glavu

Anton Geesink, zlato na OI u Tokiju 1964.

da se čovjek ne ozlijedi prilikom pada! Ta epizoda sjajno ilustrira način na koji džudo povezuje borilačku tehniku s pažnjom i obzirom prema „neprijatelju“. Osim Jigora Kana, mnogobrojni treneri iz Japana putovali su i širili džudo po svijetu i on je u relativno kratkom roku stekao znatnu popularnost. Danas se trenira u svim vojskama i policijama diljem svijeta. Europski džudo savez (EJU) osnovan je još 1948. godine, a 1951. godine i Međunarodni džudo savez (IJF). Te iste godine standardizirana su i pravila borbe. Kako je već spomenuto, Jigoro Kano aktivno je sudjelovao u olimpijskom pokretu. Na Igrama u Stocholmu 1912., kao voditelj prve športske momčadi Japana (od samo dvojice članova), upoznao se sa Pierrom de Coubertinom, a bio je i najzaslužniji za japansko dobivanje domaćinstva OI 1940. Nažalost, zbog izbijanja Drugog svjetskog rata, Igre koje su trebale biti organizirane u Tokiju i ujedno biti prve OI na azijskom kontinentu, nisu održane... Iako mu je to bila velika želja, Kano nažalost nije doživio da džudo postane i olimpijski šport. To se dogodilo tek na OI u Tokiju 1964. godine kada je džudo uvršten u program kao demonstracijski šport i to samo za muškarce. Tom prilikom dogodilo se i veliko iznenađenje - unatoč očekivanoj premoći zbog znatno veće tradicije, popularnosti i tehničke prednosti Japanaca, u kategoriji koja je bila najcjenjenija, onoj bez težinskih ograničenja odnosno apsolutnoj, pobjedu


je odnio Anton Geesink, Nizozemac koji je svoj džudo usavršavao trenirajući u Japanu. Rezultat je izazvao šok i tugu među Japancima, no u svjetskim razmjerima pobjeda Nizozemca bila je najbolji dokaz internacionalnosti džuda. Zanimljivo je da su u apsolutnoj kategoriji Japanci osvojili olimpijsko zlato tek 1984. godine... Ženski turnir na olimpijskom se programu prvi put pojavio 1988. u Seulu kao demonstracijska disciplina, a od 1992. u Barceloni je u redovnom natjecateljskom programu. Iako sudjelovanje džudašica na Olimpijskim igrama nije doživio, Jigoro Kano aktivno je promovirao džudo i među ženama. U tom smislu bio je puno napredniji od Pierra de Coubertina koji je smatrao da je šport za žene „suprotan prirodnim zakonima“. Još 1893. Kano je otvario mogućnost za žensko sudjelovanje u treniranju džuda, a 1926. osniva i službeni ženski ogranak pri Kodokan džudo institutu. Ipak, makar crni pojas u džudu ima 10 razina, pravila su godinama dopuštala da žene napreduju samo do pete... 

http://www.worldjudoday.com/en/The-History-ofJudo-55.html

LITERATURA: AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977. https://www.judorijeka.hr/povijest-juda/

Jigoro Kano, the founder of judo Judo is the first sport of Asian origin to be introduced in the Olympic Games’ program and although it was formed only at the end of the 19th century, originating from the very early past as it is a direct continuance of the Japanese national martial art Ju-Jitsu. After 1868 and the change in Japanese society, Western influence began slowly to penetrate into this previously very closed state. In the new social and historical context, the great credit for the preservation of Ju-Jitsu had a man who was also the founder of judo - Jigoro Kano. Kano was very highly educated and he spent his working life as an official in educational institutions. Additionally, he was also a lover of sports, a prominent promoter of international sports, the first true Olympism promoter in Asia and the first member of the International Olympic Committee in Asia (1909-1938). From the age of 18 he began to engage in martial arts and soon he realized that his progress was difficult due to his fragile stature. He therefore decided to develop a martial art that would enable the weaker people to win much stronger opponents. He dismissed all that Ju-Jitsu’s schools maintained only for tradition, pushed into another plan the self-defense character of that skill and called his new system - judo. Apart from the new sport’s technique, he realized that martial arts were far more than a mere fight. Regular exercise and physical effort can positively influence the development of a person, not only physical but also moral and spiritual qualities, as well as control and self-control. In this regard, Kano thought very similarly to Pierre de Coubertin, founder of the modern Olympic movement, who considered sport and the Olympic Games primarily as an educational tool in the service of the harmonious development of mankind, as stated in the Olympic Charter. (Ana Popovčić)

57 Olimp


Šport na internetu: hsts.hr

I mali i

veliki

Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ Stolnotenisačice zagrebačkog Dr. Časla ove su sezone osvojile Ligu prvakinja, najjače europsko klupsko natjecanje za žene

HSTS Hrvatski stolnoteniski savez — Facebook kao glavni izvor informiranja

K

ao olimpijski šport tek je napunio 30, koliko je prošlo od Igara u Seulu, iako se za olimpijski status počeo boriti još 1931. Povijest mu seže u osamdesete godine 19. stoljeća kada je bio večernja razbibriga visoke engleske klase u zatvorenom prostoru. Ušao je i u udžbenike međunarodnih političkih odnosa kao ping-pong diplomacija. Na domaćem terenu možemo se podičiti činjenicom da se stolni tenis u nas igra od 1902. i da smo imali plejadu igračica i igrača koji su ispisivali povijest ovog športa — primjerice Zoran Primorac i Tamara Boroš, nešto stariji Dragutin Šurbek, Antun Tova Stipančić, Zlatko Čordaš, Branka Batinić, Žarko Dolinar, da spomenemo samo neke.

Ipak, kad danas govorimo o stolnom tenisu, završit će u ladici malih športova. Osim ako ne govorimo o Kini, u kojoj je 50-ih godina prošlog stoljeća proglašen nacionalnim športom, a danas se njime redovito, natjecateljski, bavi 10 milijuna Kineza, a oko 300 milijuna ljudi igra ga povremeno. No to je priča iz neke druge galaktike... — Kad je riječ o malim športovima, ne možemo bježati od činjenica — realan je voditelj novinarske službe Hrvatskog stolnoteniskog saveza (HSTS) Siniša Božić. Olimp 58

Iznimno informativne internetske stranice hsts.hr postoje od 90-ih, ali ozbiljniji je zaokret napravljen prije više od dvije godine. Glavni medij informiranja je Facebook, a najveća novost vlastita aplikacija koja će pomoći efikasnijoj komunikaciji Saveza, klubova i sudaca. Iako će aplikacija zaživjeti tek iduće sezone, već je bilo upita za implementaciju u jedan od europskih stolnoteniskih saveza Ne misli pritom da je stolni tenis manje vrijedan nego je jednostavno po svim parametrima — broju gledatelja, igrača, sponzora, novcu… — slabiji od nogometa ili košarke. Barem u Hrvatskoj. — Itekako smo svjesni koliko naše igračice i igračici treniraju da bi uspjeli. Možda je činjenica da mnogo ljudi rekreativno igra stolni tenis jedan od razloga što ga se doživljava kao ljetnu razonodu. No, kao i drugi individualni športovi, u profesionalnom je smislu vrlo zahtjevan, a konkurencija nemilosrdna — govori Božić.

Prema podacima Saveza, u koji je učlanjeno 110 klubova što se nadmeću u razgranatom sustavu službenih natjecanja za sve kategorije, u nas se ovim športom bavi oko 2000 registriranih igračica i igrača svih dobnih skupina, najviše na amaterskoj razini. Nadalje, procjenjuje se da u raznim regionalnim ligama i na turnirima aktivno igra njih oko 4000 u svim dobnim skupinama. — Interes jest slabiji, ali taj problem imaju svi športovi — kaže Božić, potvrđujući tako riječi većine naših dosadašnjih sugovornika o padu popularnosti športova općenito, uključujući i nedodirljivi nogomet. Uspoređujući s prijašnjim vremenima, stanje je lošije, sve je manja baza iz koje se crpe talenti, sve se manje djece, na žalost, bavi športom. Šteta, jer je baš stolni tenis idealan za sve uzraste: utječe na zdravlje kardiovaskularnog sustava, pomaže očuvati zglobove i kosti, a istodobno vježba mozak, reflekse i pamćenje, pa ga zovu i brzim šahom. Osim što se sve manje djece odlučuje za šport, sve se više kvalitetnih trenera odlučuje za rad u inozemstvu. — Manjak novca tjera stručne kadrove

da se bave i drugim poslovima, to smanjuje kvalitetu rada u klubovima, a onda i pojačani rad s djecom. Savez i klubovi nemaju dovoljno sredstava kako bi još više financirali stručni rad. U stolnom tenisu stručni je rad s najmlađima jako bitan jer ako nisu dobri temelji, kasnije je teško ispravljati nedostatke. Savez pomaže klubovima koliko god može. Sve se vrti oko novca — kad bi klubovi bili financijski jači i neovisniji, i interes za ovaj šport bi porastao. Ovako, dosta se mladih igrača u određenoj dobi odlučuje posvetiti školi ili poslu kojim će moći zaraditi za život. Hrvatska stolnoteniska struka vrlo je poznata u svijetu, stoga ne čudi što mnogo naših trenera i igrača radi u inozemstvu — dotiče se Božić teškoća koje nisu vezane samo uz stolni tenis, niti samo uz šport.

Unatoč svim tim nedostacima, hrvatski stolni tenis vrlo dobro kotira u Europi i svijetu. Uostalom, u 2015. Andrea Pavlović i Ema Marn postale su kadetske europske prvakinje, u 2017. Tomislav Pucar europski prvak do 21 godine, dok su na momčadskom SP-u ove godine naši stolnotenisači zaustavljeni korak do četvrtfinala u praktički već dobivenom meču s Brazilom (3-2). U srpnju pak slijedi omladinsko EP na kojem bi naši predstavnici mogli osvojiti nekoliko medalja u juniorskoj i kadetskoj konkurenciji. Internetske stranice hsts.hr, iznimno informativne, postoje od 90-ih, ali ozbiljniji je zaokret napravljen prije više od dvije godine. Uložena su dodatna sredstva, angažiran je vanjski suradnik koji je istodobno redizajnirao stranice kako bi bile informativnije i vizualno pratile trendove.


— Vijesti se obnavljaju na dnevnoj bazi, no svjesni smo da to može bolje. U promociju se mora ulagati, ali trenutna financijska situacija ne dopušta veće zahvate. Postoje ozbiljni planovi, ali tek ćemo vidjeti hoćemo li ih uskoro moći i realizirati. Najčitanije rubrike su izvještaji s natjecanja mlađih kategorija, nastupi reprezentativnih selekcija na međunarodnim turnirima, ždrijebovi i rezultati turnira te razgovori s poznatim osobama iz stolnog tenisa — kaže Božić. Članovi Saveza gotovo sve informacije dobivaju putem internetske stranice, one se onda šire putem profila na Facebooku (HSTS Hrvatski stolnoteniski savez), a tu je i stranica na Instagramu (htst_ctta). — Imamo mnogo ideja, ali smo limitirani budžetom. Osmislili smo i napravili jedinstvenu aplikaciju koja će pomoći u što efikasnijoj komunikaciji Saveza, klubova i sudaca, i koja će zaživjeti sljedeće sezone — najavljuje Božić, pa nastavlja: — Tim sustavom vodi se kompletna evidencija registriranih i neregistriranih igrača, trenera i sudaca, a sadrži i liječničke potvrde svih igrača te ih pravodobno upozorava da ih treba obnoviti. Aplikacija pohranjuje putovnice igrača za međunarodna natjecanja, trenerske dozvole, a putem nje svaki klub ima uvid u troškove za nadolazeću sezonu. Za nešto više trebat će vremena i novca, ali bitno je što su u toj aplikaciji mogućnosti praktički neograničene. I ono najvažnije — nije skup proizvod i može se primijeniti u svakom športu. Zanimljivo, iako naša aplikacija još nije zaživjela, imali smo upite za implementaciju u jedan od europskih stolnoteniskih saveza. Facebook je danas glavni medij informiranja. — Točno se vidi broj pregleda određe-

Priča o Dragutinu Šurbeku: „Kad bih sve medalje objesio oko vrata, teško da bih bio u stanju izdržati sav taj teret“

ne vijesti kada se poveznica postavi na Facebook ili kad je samo na stranicama Saveza. Realno, putem Facebooka i ostalih mreža dolazimo do većeg broja ljudi, koji nemaju svakodnevnu naviku posjećivati stranice HSTS-a. Mrežne su stranice informativnije, preglednije, ali svakako je veći doseg putem Facebooka. Zadovoljni smo odzivom, naravno moglo bi i bolje, ali to ovisi o tome koliko ste spremni uložiti u svoju promociju. S Facebookom ili bez njega, teško se dolazi do sponzora, svi imaju iste probleme, a pogotovo manji športovi. Da bi tvrtke ulagale svoj novac treba stvoriti dobru klimu jer, realno, zašto ulagati u nešto ako tvrtke ne vidi svoju korist. No, i u ovim teškim vremenima za šport u Hrvatskoj, HSTS mora zahvaliti svojim partnerima poput HEP-a, čije ime nosi najjači rang natjecanja — HEP Superliga. Tu su i Grad Zagreb, Erste banka, LifeClass terme Sveti Martin, Milenij hoteli, Daruvarske toplice, Butterfly… — nabraja Božić. Savez planira na još veću razinu podići videoprodukciju stolnoteniskih zbivanja. Manji športovi teže dolaze do televizijskih ekrana, a vlastitom videoprodukcijom i putem društvenih mreža lakše bi se i učinkovitije dolazilo do krajnjih korisnika.

Savez se, dodaje Božić, među prvima okrenuo regionalizaciji i sufinanciranju da bi lokalni klubovi bili nositelji kvalitete u svojim regijama. Osmišljena je strategija regionalnih centara da bi se baza omasovila. Rezultati tog projekta mogu se očekivati za nekoliko godina jer je to dugotrajan proces. Pohvalno je i da HSTS, organizacijom raznih međunarodnih natjecanja, ostvaruje dobit te da sredstva namaknuta iz tih priredbi ulaže u stručni i regionalni rad, razne reprezentativne akcije svih selekcija. Oprema, koja se kupuje za ta velika natjecanja, kasnije se raspoređuje domaćim klubovima. Savez je bio organizator brojnih međunarodnih natjecanja, kruna su domaćinstva seniorskih svjetskih i europskih prvenstava, a svake se godine organiziraju dva jaka turnira — Zagreb Open za seniore i Croatia Open u Varaždinu za juniore i kadete. — Sudionici se rado odazivaju na hrvatske turnire i slovimo kao jedni od boljih organizatora u svijetu, pa ćemo tako 2020. opet biti domaćini omladinskog europskog prvenstva — ponosno na kraju razgovora ističe voditelj novinarske službe HSTS-a. 

Unique table tennis application In Croatia there are 110 clubs, members of the Croatian Table Tennis Federation and there are around 2000 registered players of all age groups involved in this sport in Croatia, mostly at the amateur level. The hsts.hr website, extremely informative, exists since the ‘90s, but a more serious turn was made more than two years ago. Additional resources were invested and an external associate was engaged, who simultaneously redesigned the sites in order to make them more informative and to keep visual trends. The members of the Federation receive almost all information via the website, which is further spread through the Facebook profile (HSTS Croatian Table Tennis Federation), and there is also an Instagram site (htst_ctta). The Federation has designed and created a unique application that will help in a more efficient communication between the Federation, clubs and judges, starting as of the next season. This system enables complete record of registered and unregistered players, coaches and judges, and includes medical certificates of all the players and promptly warns when they need to be renewed. The application stores players’ passports for international competitions, coaching licenses, and provides each club with info on expenses for the upcoming season. It will take time and money to add more items, but it is important that this application has practically limitless possibilities, say the people in the Federation. Most importantly, the product is not expensive and it can be applied in every sport. Althougah the application has not yet been implemented, there have already been some inquiries about its implementation in one of the European Table Tennis Federations. The Federation is planning to raise the video production of table tennis events to an even higher level. Smaller sports experience more difficulties to come to TV screens, and their own video production and social networking would make it easier and more efficient to reach the end users. (Marijana Mikašinović)

59 Olimp


ŠPORTSKA PUBLICISTIKA VODIČ KROZ HRVATSKI STOLNI TENIS

NAJBOLJI U DUGOREŠKOM SPORTU 1972.- 2017.

Autor: Nikola Vukelja Godina i mjesto izdavanja: 2018., Zagreb Stranica: 104 Format: 19 x 26 cm Uvez: meki Izdavač: vlastita naklada autora Dostupnost: knjižnica Hrvatskog olimpijskog odbora

Autor: Stjepan Kaurić Godina i mjesto izdavanja: 2018., Duga Resa Stranica: 192 Format: 20,5 x 26,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Športska zajednica Duga Rese Oblikovanje i priprema za tisak: Miroslav Kordić Tisak: Tiskara Galović, Duga Resa Dostupnost: knjižnica HOO, NSK Zagreb te znanstvene i sveučilišne knjižnice u Osijeku, Puli, Splitu i Zadru; informacije: Športska zajednica Duga Rese, Bana Josipa Jelačića 41 47250 Duga Resa, telefon: +385(0)47 801 436, mob: + 385 (0)95 6801 436, e-mail: sportska.zajednica.duga.resa@ka.t-com.hr. Mrežne stranice. www.szdr.hr Cijena: prigodno izdanje

A

utor knjige "Vodič kroz hrvatski stolni tenis" iza sebe ima respektabilnu stolnotenisku karijeru kao klupski i reprezentativni trener. S kadetskim i juniorskim stolnoteniskim reprezentacijama Hrvatske osvojio je 25 medalja na europskim prvenstvima, uključujući i dva naslova ekipnog prvaka Europe, bio je trener mladih stolnoteniskih reprezentacija Engleske i olimpijske reprezentacije Velike Britanije, trener muške seniorske reprezentacije Nizozemske… A onda je svoju ljubav, znanje i iskustvo iz stolnoteniskog športa pretočio u pregledno koncipiranu i strukturiranu knjigu koja kroz osam cjelina sublimira povijest i sadašnjost hrvatskog stolnog tenisa. Na samom početku knjige, autor čitatelja upoznaje s činjenicom da je prva medalja koju je na svjetskim prvenstvima osvojio jedan hrvatski športaš upravo ona stolnoteniske legende Žarka Dolinara iz 1939. godine, a Dolinar je 1954. na Svjetskom prvenstvu u Londonu, zlatnom medaljom u igri parova, postao i prvi hrvatski športaš s naslovom svjetskog prvaka. O visokom rejtingu stolnog tenisa u Hrvatskoj govori i činjenica da su stolnotenisači deset puta birani za najuspješnijeg športaša odnosno športašicu države. Bili su to redom: Žarko Dolinar 1954., Mirjana Resler 1966., Dragutin Šurbek 1968., 1969., 1979., 1981. i 1983., Anton Stipančić 1975., Branka Batinić 1984. i Zoran Primorac 1988. godine. Da naslov "Vodič kroz hrvatski stolni tenis" odlično odgovara sadržaju knjige govori i to da iz stranice u stranicu čitatelj svjedoči prvom stolnoteniskom meču u Donjem Miholjcu, začetcima stolnog tenisa u Zagrebu i Čakovcu, prvim natjecanjima u Opatiji, osnivanju Stolnoteniskog saveza, prvim nastupima na svjetskom prvenstvu, širenju stolnog tenisa Hrvatskom, njegovoj popularnosti nakon Drugog svjetskog rata, podsjeća se svih medalja hrvatskih stolnotenisača na velikim natjecanjima, ali i podataka o njima i njihovim karijerama kroz biografije popraćene atraktivnim fotografijama s mečeva. Autor ne propušta čitatelja sprovesti i kroz hrvatski stolnoteniski paraolimpijski šport, njegove uspjehe, medalje i karijere odličnika stolnoteniskog paraolimpijskog športa, no čitateljevu pozornost skreće i na medijski tretman i zdravstveni značaj stolnog tenisa te na zanimljiv podatak da SOKAZ (Zagrebačka organizacija stolnotenisača rekreativaca) trenutačno u 22 lige okuplja više od 200 rekreativnih sastava. Sve ove, no i mnoge druge činjenice iz hrvatskog stolnoteniskog okruženja pedantno su prikazane kroz poglavlja: Povijest hrvatskog stolnog tenisa, Najznačajniji hrvatski klubovi, Najuspješniji hrvatski stolnotenisači i stolnotenisačice, Uspjesi reprezentativnih selekcija od osamostaljenja Hrvatske, Interview Zoran Primorac,Paraolimpijska stolnoteniska reprezentacija Hrvatske, Rekreativni stolni tenis i Adresar klubova.

Olimp 60

N

akon što je 1962. godine Savez organizacija za fizičku kulturu Hrvatske plaketama nagradio više amaterskih športskih djelatnika grada Karlovca, za 30 i više godina provedenih u športu, kao da je time pokrenuo inicijativu organiziranog nagrađivanja športaša i športskih djelatnika na području tadašnjeg Karlovačkog kotara. Među nagrađenima te 1962. bili su Filip Kok stariji, kao dobitnik zlatne plakete, te Dragutin Drvodelić i Mirko Mlinac kojima je uručena srebrna. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata mnogi su dugoreški športaši ne samo participirali u športu karlovačke županije, nego su bili i nagrađivani kao najbolji u izborima Karlovačkog tjednika, koji je pokrenut početkom 1954., ali i u izboru Saveza organizacija za fizičku kulturu Karlovca od 1963. No, Dugorešani nisu na tome stali. Tadašnji list "Duga Resa" redovno je izvještavao o rezultatima dugoreških športaša, a športski urednik je razmišljao kako športsku rubriku obogatiti temama po mjeri športaša i čitatelja. Na temelju tih razmišljanja, spoznaje o snazi pohvale i nagrade i uočene kvalitete dugoreških športaša, posebno imenovana komisija 1972. godine organizirala je i provela anketu u kojoj je sudjelovalo 43 športskih djelatnika. Glasovali su predsjednici klubova, članovi Općinskog saveza za fizičku kulturu te urednik športske rubrike u listu "Duga Resa". Prijedlog se svidio i profesoru Juri Šomenu, tadašnjem predsjedniku SOFK-e, pa je SOFK-a bila pokrovitelj izbora. Zanimljivo je da se taj prvi izbor najboljih dugoreških športaša poklopio s prorjeđivanjem redova nekih dugoreških klubova kako zbog odlaska ponajboljih športaša i športašica u veće i športski kvalitetnije sredine, tako i zbog prestanka s aktivnim bavljenjem športom športaša i športašica odnosno sa smjenom generacija u muškom i ženskom rukometu, stolnom tenisu i nogometu. Te, prve godine, za razliku od izbora najboljih športaša koji su potom uslijedili, nisu se odvojeno birali najbolji športaš i najbolja športašica već su u konkurenciju za najboljeg športaša ravnopravno ušli športaši oba spola. Najboljim je proglašen stolnotenisač Ivica Stipetić Beli, a najboljom momčadi njegov Stolnoteniski klub Pamučna industrija Duga Resa. Od tada, izbor najboljeg športaša u redovnom je programu vodeće športske organizacije grada koja je pod društveno-političkim mijenama mijenjala naziv do današnjeg Športska zajednica Duge Resa. Izbor nije održan 1981., 1985., 1986., 1988., te 1991. i 1992. godine. Knjiga donosi popis svih dobitnika naslova najboljih od 1972. do 2016. godine, te pregled dobitnika priznanja Saveza športova Karlovačke županije te športaša Karlovačke županije u 20. stoljeću, kao i iscrpan pregled dosega dugoreškog športa i dugoreških športaša, ali i športskih aktivnosti na dugoreškom tlu, u 2017. godini.


Piše: TAJANA OBRADOVIĆ

140 GODINA JEDRILIČARSKOG KLUBA PLAV U KRKU

TRČANJE - VODIČ ZA POČETNIKE

Autori: Katarina Prebeg i Nedeljko Dunato Godina i mjesto izdavanja: 2016, Krk Stranica: 148 Format: 21,5 x 29,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Jedriličarski klub Plav Krk, Krk Oblikovanje i priprema za tisak: Tempora, Rijeka Tisak: AKD d.o.o., Zagreb Dostupnost: NSK Zagreb, sveučilišne i znanstvene knjižnice u Osijeku, Puli, Rijeci, Splitu i Zadru; Knjižnica Hrvatskog olimpijskog odbora; informacije: Jedriličarski klub Plav, Senjska ul. 2, 51 500, Krk, mrežne stranice: www.jk-plav.hr Cijena: prigodno izdanje

Urednica: Livia Čveljo Godina i mjesto izdavanja: 2016., Zagreb Stranica: 160 Format: 16,5 x 23 cm Uvez: meki Izdavač: Adria Media, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Nikola Mileta Tisak: Kerschoffet Zagreb Dostupnost: Knjižnice diljem RH, Adria Media, Oreškovićeva 6H/1, 10 000 Zagreb, e-mail: info@adriamedia.hr, tel: +385 (0) 1 4444 800 Cijena: 39,90 kn

U

gradu Krku, koji je te - sada davne 1876. godine - brojio 1592 stanovnika, osnovan je prvi jedriličarski klub s obje strane Jadrana, ali i mnogo šire, pa danas brojni europski, ali i svjetski jedriličarski klubovi Plavu mogu pozavidjeti na tradiciji. Proizvod ponosa upravo na tu, gotovo stoljeće i pol dugu, tradiciju bogato je ilustrirana monografija 140 godina jedriličarskog kluba Plav u Krku (1876.-2016.). Uz uvod, koji podrobnije opisuje povijest jedrenja, njegovu tradicijsku povezanost s gospodarstvom i načinom života u vremenima kada su osnove jedrenja omogućavale upravljanje ribarskim, ratnim ili trgovačkim brodovima te razvoj jedrenja sukladan tehničkim dostignućima, monografija sadrži još četiri cjeline koje obrađuju povijest i sadašnjost jedriličarskog kluba Plav i jedrenja u gradu Krku. Prva cjelina "Plav u Krku prvi jedriličarski klub na jadranskim obalama" obrađuje razdoblje od 1876. do 1922. godine te čitatelja upoznaje s pretpostavkama i okolnostima osnutka kluba, s podrijetlom naziva Plav, tradicijskim identitetom na koji se nadovezuje i podatkom da Hrvatski jedriličarski savez svoj osnutak temelji upravo na 29. svibnju 1876., datumu osnutka Plava. Druga cjelina bavi se početcima organiziranih regata u gradu Krku (1923.-1974.) i čitatelja upoznaje kako s regatama tako i s drugim jedriličarskim natjecanjima tog razdoblja u krčkom akvatoriju, ali i s Josipom Capponijem, začetnikom jedriličarskih natjecanja, s entuzijastima koji su šezdesetih godina prošlog stoljeća stvarali uvjete i osmišljavali kako potaknuti mlade na uključivanje u razvoj športova na moru, ali i, za jedrenje, nesklonim okolnostima, teškim životom i nezadovoljavajućim financiranjem u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata. Treća cjelina govori o četiri desetljeća ponovnog zanosa spram jedrenja u Krku - u razdoblju od 1975. pa do suvremenosti, točnije 2016. godine, kojom monografija završava - nižući iz stranice u stranicu postignuća i uspjehe krčkih jedriličara i ne zaboravljajući se osvrnuti na krčke trenere i suce. Na kraju treće cjeline čitateljima je dostupan popis članova Jedriličarskog kluba Plav u navedenom razdoblju. Posljednja cjelina progovara o tradicijama pomorske baštine i obuhvaća razdoblje od 1998. do 2016. godine. Slikom i riječju, čitatelja upoznaje s regatama Krčka jedra i Storica u Veneciji, tradicionalnom krčkom barkom - krčkom pasarom Bodulka, te barkom Guc Bodulica, Festivalom mora i mornara u Brestu, Muzejom pomorske baštine, sekcijom krstaša i radom udruga za očuvanje i revitalizaciju pomorske, ribarske i brodograđevne baštine Kvarnera i Istre. Završni dio ove svečarski opremljene i svečarske monografije donosi sažetke na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku, popis korištene literature i bilješke o autorima.

U

natrag dvije godine objavljeno je više knjiga o trčanju koje smo vam odlučili predstaviti u ovom i idućim brojevima Olimpa. Za prvu odabrali smo "Trčanje - vodič za početnike". Na prvi bismo pogled mogli reći da je to priručnik namijenjen ženama odnosno budućim trkačicama s obzirom na to da je bogato ilustrirana fotografijama trkačica koje nesumnjivo pobuđuju voljni element za dosizanjem željenog fizičkog ideala, no i stoga što je, uz naputke o trčanju, izdašan dio sadržaja posvećen prehrani i planovima prehrane. Ipak, riječ je o knjizi koja će biti motivirajuća literatura svima koji imaju želju započeti s trčanjem, a nisu tip osobe za grupne treninge u nekoj od sve brojnijih škola trčanja. Knjiga "Trčanje - vodič za početnike", kroz pet cjelina — Početak - čitatelje upoznaje s onime što trebaju znati kako bi počeli trčati; Prehrana i zdravlje - donosi savjete koji bi trebali pomoći u ostvarenju željenog rezultata bio on mršavljenje, povratak u formu ili očuvanje zdravlja; Trening - čitatelja upoznaje s tehnikama trčanja, ukazuje na važnost kombiniranja hodanja i trčanja kod početnika te postepenog povećanja dužine i intenziteta trčanja, treninga snage, istezanja i odmora…; Utrkivanje - otkriva kako se pripremiti za utrku i na što mora biti spreman svatko tko stane na startnu liniju te Oprema - čitatelja upoznaje s aspektima važnim za ulazak u avanturu trčanja — predstavlja motivirajući priručnik za sve one koji svakog proljeća razmišljaju da bi se morali pokrenuti i istovremeno traže opravdanje za neaktivnost u udaljenosti teretana, fitness centara, cijeni članarine, osobnog trenera… Korisno je to štivo za početnike i stoga što razmatra lokacije i podloge za trčanje, vježbe koje trčanje mogu nadopunjavati ovisno o motivu i krajnjem cilju trčanja te prezentira zanimljive tehničke naprave koji će trčanje učiniti zabavnijim. Istovremeno čitatelje podsjeća koliko su važni doziranje trčanja odnosno oporavak, upozoravajući na simptome i rizike pretreniranosti, a one kojima trčanje postane navikom i požele se okušati u njegovom natjecateljskom dijelu, upoznaje s vrstama treninga, značajem intervalnog treninga na natjecateljsku formu i donosi plan treninga za utrke na 5000 i 10000 metara te polumaraton. Priču o trkačkim početcima prigodno je završiti citatom Harukija Murikamija, japanskog književnika i strastvenog trkača, kojim ova knjiga i započinje, a koji sažima ne samo odnos prema trčanju već i odnos prema životu i životnim postignućima: „Ja sam sasvim običan, ili, prije će biti - osrednji trkač. Ali nije u tome stvar. Stvar je u tome jesam li ili nisam bolji nego jučer. U trčanju na velike udaljenosti jedini protivnik kojega morate pobijediti jeste vi sami, tj. onaj kakav ste bili jučer ili prekjučer.“

61 Olimp


OD OLIMPA DO OLIMPA

Hrvatska športska obitelj s posebnim emocijama i pijetetom prisjetila se 7. lipnja jednog od najvećih hrvatskih i svjetskih športaša - trostrukog olimpijca Dražena Petrovića koji je prije 25 godina tragično izgubio život u prometnoj nesreći. Na Igrama je nastupio kao reprezentativac Jugoslavije u Los Angelesu 1984. godine osvojivši brončanu medalju, a 1988. u Seulu je osvojio srebro. S hrvatskom reprezentacijom čiji je bio prvi kapetan, na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. osvojio je srebrnu medalju. Na svjetskim prvenstvima osvojio je u Madridu 1986. brončanu, a u Buenos Airesu 1990. godine zlatnu medalju. Na Europskom prvenstvu 1987. godine u Ateni osvojio je broncu, a 1989. godine u Zagrebu zlatno odličje. Dražen je za svoja dostignuća dobio najviša olimpijska priznanja, od kojih su mu Centenary Medal i The Olympic Order uručeni posthumno. Na poticaj tadašnjeg predsjednika MOO-a Juana Antonia Samarancha, zbog iznimnih zasluga u svjetskoj košarci i športu uopće, u parku Olimpijskog muzeja u Lausanni otkriven mu je 29. travnja 1995. godine spomenik koji je izradio akademski kipar Vasko Lipovac. U košarkašku Kuću slavnih u američkom Springfieldu primljen je 27. rujna 2002. godine. Prvi je hrvatski košarkaš koji je zaigrao u NBA ligi te ga se smatra predvodnikom vala europskih košarkaša u najjačoj ligi svijeta. Od 1989. godine nastupao je za Portland Trail Blazers, a od 1991. pa sve do tragične smrti bio je član New Jersey Netsa. Odlikovan je najvišim hrvatskim odlikovanjima, a u Zagrebu je otvoren Muzejsko-memorijalni centar Dražen Petrović uz košarkašku dvoranu koja nosi njegovo ime te uz njegov spomenik, rad akademskog kipara Kuzme Kovačića. U Šibeniku u kojem je rođen 1964., otkriven je 22. listopada 2011. godine brončani Draženov odljevak, rad akademskog kipara Kažimira Hraste. Hrvatski olimpijski odbor ustanovio je 2006. godine nagradu s njegovim imenom, a dodijeljuje se mladim športašima i ekipama za izvanredne športske rezultate.

U Belišću otkrivena skulptura Matije Ljubeka U nazočnosti brojnih dužnosnika, javnih gradskih i državnih institucija, članova kajakaško-kanuističkog kluba „Belišće“, supruge, rodbine i prijatelja, u središtu Belišća, 5. svibnja svečano je otkrivena skulptura najtrofejnijeg hrvatskog olimpijca, kanuista Matije Ljubeka. Skulptura kanuista u tipičnom “ljubekovskom” zaveslaju, rad je kipara Borislava Bojanića. Matija Ljubek osvojio je četiri olimpijska odličja - zlato i broncu na OI u Montrealu 1976. u kanuu jednokleku te zlato

Olimp 62

i srebro u Los Angelesu 1984. u dvokleku (s Mirkom Nišovićem). Status jednog od najtrofejnijih hrvatskih športaša donijelo mu je i deset medalja sa svjetskih prvenstava (četiri zlatne, tri srebrne i tri brončane). Kao športski dužnosnik bio je šef Misije hrvatske olimpijske delegacije na OI u Sydneyu 2000. Njegovim imenom 2001. nazvano je najveće priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora pojedincima za životno djelo u području športa (Nagrada HOO-a Matija Ljubek).

Sedamnaesti olimpijski festival dječjih vrtića Hrvatske Ovogodišnji 17. Olimpijski festival dječjih vrtića Hrvatske okupio je gotovo 15 tisuća djece čije su vještine u trčanju, dječjem nogometu, bacanju loptice, skakanju u dalj i sličnim športskim disciplina pod motom „I ja ću biti olimpijac“, pomno pratili roditelji, odgajatelji, voditelji, ali i drugi poštovatelji ove već tradicionalne nacionalne manifestacije u nadležnosti HOO-a. Športski susreti 440 ekipa djece predškolskog uzrasta iz 47 gradova, iz godine u godinu festivalski i s puninom radosti nadahnjuju ne samo najmlađe članove društva, već i njihove Foto: DANIJEL DOMIŠLJANOVIĆ

Četvrt stoljeća od smrti Dražena Petrovića

DV Maslačak Đurđevac i DV Bregunica

mentore, voditelje čiju nacionalnu koordinaciju vodi Ured HOO-a za šport na lokalnoj razini. Pozivu su se ove godine odazvale Bjelovarsko-bilogorska, Dubrovačko-neretvanska, Istarska, Karlovačka, Krapinskozagorska, Ličko-senjska, Međimurska, Osječko-baranjska, Požeško-slavonska, Primorsko-goranska, Sisačko-moslavačka, Varaždinska, Vukovarsko-srijemska i Zadarska županija.

Proslavljen Olimpijski dan Hrvatska olimpijska obitelj pod vodstvom Hrvatske olimpijske akademije (HOA) nizom je športskih susreta i manifestacija širom Hrvatske u subotu, 23. lipnja, proslavila međunarodni Olimpijski dan (Olympic Day).  Prvi Olimpijski dan obilježen je još 23. lipnja 1948. godine, a sudjelovali su nacionalni olimpijski odbori Austrije, Belgije, Kanade, Velike Britanije, Grčke, Portugala, Švicarske, Urugvaja i Venezuele, pa je tako ove godine proslavljena i 70. obljetnica obilježavanja Olimpijskog dana, koji se održao pod sloganom "Kreći se, uči i otkrivaj". Među prvima koji su se uključili u ovogodišnju hrvatsku proslavu Olimpijskog dana bili su pripadnici športskih škola koji su održali smotru u Kastvu, te predškolci zagrebačkog programa obuke plivanja na objektima Športsko-rekreacijskog centra na Šalati u Zagrebu.  U Poreču je Olimpijski dan proslavljen u suradnji sa Hrvatskim judo savezom u sklopu 5. festivala džuda, a Osijek je u suradnji s Hrvatskim mačevalačkim savezom ponudio učenje vještina mačevanja. U Bolu na otoku Braču, tim je povodom


Piše: RADICA JURKIN

Priznanja i promaknuća hrvatskih športskih dužnosnika U prvoj polovici 2018. godine brojni su hrvatski športski dužnosnici doživjeli promaknuća ili su nagrađeni u znak priznanja za doprinos športu i njegovom razvoju na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Među nagrađenima je predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i član Izvršnog vijeća Europskih olimpijskih odbora Zlatko Mateša koji je u lipnju u Londonu primio nagradu „Power Brands - Hall of Fame“ kao jedan od najutjecajnijih globalnih društvenih lidera u 2018. godini. Predsjedniku HOO-a i bivšem hrvatskom premijeru (1995. - 2000.) apostrofirano je dugogodišnje djelovanje u nacionalnom i međunarodnom športu, te posebice borba za čistoću športa kroz djelovanje u članstvu glavnog odbora Svjetske antidopinške agencije (WADA). Posebna priznanja za doprinos utjecaju športa u lokalnim sredinama, dobio je u lipnju ove godine Siniša Krajač, pomoćnik glavnog tajnika HOO-a za šport na lokalnoj razini i to Plaketu Grada Knina za izniman doprinos na poboljšanju, osiguranju uvjeta i razvoju kninskog športa, a Povelju s likom Petra Preradovića za zasluge u promicanju vrijednosti športa i potporu u stvaranju materijalnih uvjeta rada, posebice mlađeg naraštaja, uručila mu je Općina Pitomača. Među promaknućima je imenovanje člana Vijeća HOO-a i predsjednika Hrvatskog auto i karting saveza Zrinka Gregureka (koji je već godinama prvi pomoćnik predsjednika Jeana Todta i najviše pozicionirani Hrvat u FIA s tri mandata kao član FIA-ina središnjeg tijela - WMSC-a). Gregurek je ponovno imenovan za koordinatora 14 država Srednjoeuropske zone (SEZ) auto i karting sportova. Europski olimpijski odbori ponovno su izabrali dopredsjednicu HOO-a Moranu Paliković Gruden u odbor zadužen za strategiju i promociju ravnopravnosti spolova; glavnog tajnika HOOa Josipa Čopa ponovno za člana Komisije za okoliš i sport za sve, dok je njegova pomoćnica za pravne i zajedničke poslove

Quarter of a century since Dražen Petrović’s death Foto: VINKO BADROV

organizirano čišćenje podmorja u suradnji s Hrvatskim ronilačkim savezom kao primjer povezivanja športa i ekologije te očuvanja okoliša. Proslavi Olimpijskog Program obuke plivanja na SRC Šalati dana pod motom Ujedinjeni (United By) bile su posvećene i promocije vrijednosti olimpijskog pokreta i športa kao društvene discipline koja umnogome pomaže u izgradnji mirotvorstva, fair odnosa te nacionalne i međunarodne suradnje. Na te teme, dva predavanja održala je voditeljica projekata proslave olimpizma HOA Ana Popovčić.  Potporu ovogodišnjoj proslavi Olimpijskog dana dali su zlatna olimpijka iz Rija 2016. u bacanju koplja Sara Kolak, dvostruko srebrni (London i Rio) veslač Damir Martin te srebrni, sedmerostruki olimpijac, stolnotenisač Zoran Primorac.

The Croatian sports family with special emotions and pies recalled on June 7th one of the greatest Croatian and world athletes - triple Olympian Dražen Petrović, who 25 years ago tragically lost his life in a car accident. At the Games he performed as a representative of Yugoslavia in Los Angeles in 1984, winning a bronze medal, and in 1988 won Seoul Silver. With the Croatian national team, with Dražen as the first captain, he won the silver medal at the 1992 Barcelona Olympics. In the world championships he won bronze in Madrid in 1986, and in Buenos Aires in 1990 he was a gold medalist. At the European Championship in 1987, he won bronze in Athens, and in 1989 he won gold medals in Zagreb. Dražen won the highest Olympic honors for his achievements, with Centenary Medal and The Olympic Order being awarded posthumously. On April 29,1995, a monument made by the academic sculptor Vasko Lipovac was unveiled on April 29, 1995, at the invitation of the then president of the IOC, Juana Antonia Samaranch, due to the exceptional merit of world basketball and sports at the Olympic Museum in Lausanne. The Basketball House of Celebrities in American Springfield he was received on September 27, 2002. He is the first Croatian basketball player to play in the NBA league and is considered to be the leader of a wave of European basketball players in the world’s strongest league. Since 1989, he has performed for the Portland Trail Blazers and since 1991 he has been a member of the New Jersey Nets until his tragic death. He was awarded the highest Croatian honors, and in Zagreb there is the Museum-Memorial Center Dražen Petrović with a basketball hall bearing his name and with his monument, the work of the academic sculptor Kuzma Kovacic. On October 22, 2011, in Šibenik, where he was born in 1964, bronze Dražen’s casting was unveiled, the work of the academic sculptor Kažimir Hraste. The Croatian Olympic Committee established a prize with his name in 2006. It is awarded to young athletes and teams for outstanding athletic achievements.

Monument to Matija Ljubek unveiled in Belišće On May 5, 2018, in the presence of numerous representatives of state, county and city institutions, KKK Belišće, Ljubek's wife, relatives and friends, the memorial to the most-trophywinning Croatian Olympian - Matija Ljubek was unveiled in Belišće downtown. The canoeist in the typical "Ljubek’s” stroke is the work of the sculptor Borislav Bojanić. Matija Ljubek has won four Olympic medals - gold and bronze at the Montreal Olympics in 1976 in Canoe Single and gold and silver in Los Angeles in 1984 in Double (with Mirko Nišović). The status of one of the most-trophy-winning Croatian athletes was reconfirmed with ten medals from World Championships (four gold, three silver and three bronze medals). As a sports official, he was the head of the Croatian Olympic Mission at the OI in Sydney in 2000. The highest award of the Croatian Olympic Committee's for lifetime achievements

63 Olimp


OD OLIMPA DO OLIMPA Biserka Vrbek prvi put u Komisiji za pravna pitanja. Predsjednik Hrvatskog saveza sportske rekreacije „Sport za sve“ Vladimir Findak, sveučilišni profesor i znanstvenik, iznova je izabran za člana Izvršnog odbora Europske federacije radničkog sporta „Sport za sve“ (EFCS), a čelnik Hrvatskog bodybuilding saveza Damir Siser, izabran je za člana Izvršnog vijeća Europske bodybuilding i fitness udruge (EBFF) a glavni tajnik Hrvatskog dizačkog saveza Jakša Ivanišević izabran je za dopredsjednika Europske dizačke federacije.

Spot Hrvatske turističke zajednice najbolji na svijetu Hrvatska turistička zajednica, zlatni partner HOO-a i hrvatskih olimpijaca, dobila je u travnju priznanje za promotivni video „Ambasadori hrvatskog turizma“ sa našim svjetski poznatim zvijezdama među kojima su i vrhunski hrvatski športaši Marin Čilić, Luka Modrić, Mario Mandžukić, Ivan Rakitić, Dejan Lovren, Mateo Kovačić i Dario Šarić. U konkurenciji 43 turistička spota iz cijeloga svijeta ovaj je video američki stručni žiri (Citizine Networks & National Association of Broadcasters) proglasio najboljim na svijetu u kategoriji promotivnih video-uradaka nacionalnih turističkih udruga (Best Video by a Tourism Organization). HTZ-ov spot osvojio je i publiku koja ga je online glasovanjem izabrala za najbolji video-uradak u 2017., a Hrvatski olimpijski odbor je njegove aktere športaše proglasio najboljim športskim promicateljima Hrvatske u prošloj godini.

Predsjednica odlikovala Tina Srbića i Dinu Levačić Povodom Dana državnosti Republike Hrvatske predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uručila je u lipnju odlikovanja i priznanja istaknutim pojedincima iz područja društvenih i humanističkih djelatnosti, pa tako i u športskoj. Za izniman uspjeh i osvajanje zlatne medalje na svjetskom prvenstvu u gimnastici, te doprinos promociji športa i ugleda Republike Hrvatske u svijetu, Redom hrvatskog pletera odlikovan je Tin Srbić, dvostruko najbolji hrvatski športaš u prošloj godini - u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora i Sportskih novosti. Redom hrvatskog pletera odlikovana je i Dina Levačić za doprinos promociji športa i ugleda Republike Hrvatske u svijetu, za sportske i humanitarne pothvate promicanjem daljinskog plivanja.

Osječki simpozij „Doping u vrhunskom športu“ U ustrajavanju na čistoći športaša, Zdravstvena komisija Hrvatskog olimpijskog odbora organizirala je 7. lipnja u Osijeku, simpozij na temu “Doping u vrhunskom športu”. Simpozij je okupio stručnjake iz područja medicine, dopinga, dopunske prehrane športaša, športskog prava kao i ugledne osječke

Olimp 64

športašice i športaše, trenere i liječnike među kojima su Kaja Ileš, Mirna Rajle Brođanac, Marko Babić, David Šain, Ivan Horvat, Robert Seligman, braća Lončarić, Krešimir Ižaković i drugi. Uvodno o važnosti stalne borbe protiv dopinga govorio je predsjednik Zdravstvene komisije dr. Miran Martinac, naglasivši kako se ta utakmica jednostavno mora dobiti. O najčešćim zamkama i pogreškama govorio je dr. Zoran Bahtijarević, o postupku doping kontrole i terapijskim izuzećima doc. dr. Dinko Pivalica, a s popisom zabranjenih supstancija i metoda nazočne je upoznao dr. Damir Jemenčić. Jedan od osnivača Komisije i njen najdugovječniji član i međunarodni autoritet u području interne medicine i hematologije, prof. dr. Boris Labar govorio je o anemičnoj hipoksiji. Tajnica Komisije, mr. ph. Mimi Vurdelja istaknula je sve relevantno o dopuštenim sredstvima u dopunskoj prehrani športaša te obvezi da konzumirani proizvodi moraju biti registrirani, prethodno provjereni i čisti u odnosu na doping. O pravnim dvojbama u vezi dopinga govorio je prof. dr. Hrvoje Kačer, autoritet u športskom pravu. Nakon završetka simpozija organiziran je okrugli stol na temu „Moj pogled na doping“ kojeg je zaključio dr. Miran MartInac pozivajući na multidisciplinarni pristup ovom problemu. Seminar pod pokroviteljstvom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović održan je na osječkom Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera uz izvanrednog domaćina, Zajednicu športova Osječko-baranjske županije.

JUST SPORT - međunarodna konferencija o dopingu u rekreativnom okruženju U organizaciji Riječkog sportskog saveza u Opatiji je 6. lipnja održana međunarodna konferencija o borbi protiv dopinga u rekreativnom okruženju, a u sklopu projekta JUST SPORT inače financiranog sredstvima Europske unije i Vlade RH u vrijednosti 450 000 eura. Glavna poruka Konferencije, prve takve vrste u Hrvatskoj, kojoj je nazočilo 130 sudionika, je važnost edukacije i podizanja svjesnosti o problemu nekontroliranog korištenja različitih suplemenata, dodataka ishrani i dopinških sredstava među rekreativcima. Na zabrinjavajuće stanje na koje ukazuje i anketa provedena među fitness trenerima i rekreativcima na početku projekta u siječnju 2017. godine, upozorila je voditeljica projekta Verica Mance iz Riječkog sportskog saveza. Prema rezultatima anketiranih čak 90% njih ne informira se o dodacima prehrani koje koriste radi poboljšanja rezultata treniranja, povećanja tjelesne mase ili postizanja boljeg izgleda. O iznimnoj važnosti dijagnosticiranja pravog stanja te izboru učinkovitih aktivnosti za prevenciju i suzbijanje, govorili su još Krešimir Šamija iz Središnjeg državnog ureda za šport, Darko Tot iz Ministarstva znanosti i obrazovanja te Siniša Krajač iz Hrvatskog olimpijskog odbora. Svi su suglasni da o tome treba početi razgovarati u ranoj fazi obrazovnog sustava, a potom u radu s rekreativcima i trenerima. Uz Riječki sportski savez, u projektu su kao partneri sudjelovali Slovenska antidopinška agencija, Sportska zajednica regije Vasterboten iz Švedske, Nacionalna sportska razvojna agencija iz Bugarske, grad Mirandella iz Portugala i agencija CESIE (specijalizirana Agencija za pripremu i provedbu projekata) iz Italije.


Piše: RADICA JURKIN

HOO potpisao sporazum o partnerstvu u športskom menadžmentu Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatska olimpijska akademija i Hrvatska asocijacija za sportski menadžment potpisali su u Zagrebu, 13. lipnja, sporazum o partnerstvu i suradnji u poticanju izvrsnosti upravljanja u športu. Sporazum predviđa kooperativan odnos u projektima športskog menadžmenta, razmjeni iskustava i stručnih znanja, suradnju u području edukacije u športu, stipendiranju kao i poticanju športaša-studenata na participaciju u ovom području. Potpisnici sporazuma dogovorili su se za kvalitetnu promociju važnosti utjecaja športa u društvu u čemu će HOO pripomoći kroz vlastite medijske platforme i sredstva informiranja. Jednako tako, HOO i HOA obvezali su se na suradnju u prikupljanju i razmjeni relevantnih informacija iz međunarodnog olimpijskog pokreta važnih za djelovanje HASM-a. Ugovor na neodređeno vrijeme potpisali su vodeći dužnosnici HOO-a, HOA-e i HASM-a, Zlatko Mateša (HOO), Saša Ceraj (HOA) i Ivan Vranković (HASM). Potpisivanju su nazočili glavni tajnik HOO-a Josip Čop i dopredsjednik HASM-a Alojzije Janković te suradnici iz HOA-e Marina Uremović, Velinka Katić i Ana Popovčić.

Održan komunikacijski seminar „Sportska Hrvatska i Sportske novosti“ Povodom implementacije medijskog servisa HOO-a Sportska Hrvatska na portal Sportskih novosti, Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski zbor sportskih novinara (HZSN) organizirali su 12. lipnja u zagrebačkom Domu sportova komunikacijski seminar kojem je nazočilo 30-ak predstavnika nacionalnih športskih saveza, županijskih športskih zajednica i drugih udruga članica HOO-a. O potencijalu Sportske Hrvatske (SH) i drugim okolnostima medijske pojavnosti športova u hrvatskim medijima, govorili su kreatori, suautori, suradnici i podupiratelji ovog servisa, predsjednik HZSN-a i glavni urednik Sportske televizije Jura Ozmec, idejna začetnica i glavna urednica Sportske Hrvatske Radica Jurkin, glavni urednik Sportskih novosti Mario Zorko, tehnički urednik SH-a i stručnjak za multimedijalnost Željko Erceg, glasnogovornik HOO-a Vinko Knežević te gost predavač, urednik športske redakcije Jutarnjeg lista Hrvoje Bulešić. Nazočnima su prezentirane teme o ulozi medija u promociji športa (Ozmec), medijskom praćenju športaša i športa na portalu SN-a (Zorko), o ideji i počecima rada, aktualnoj participaciji članstva i tehničkoj funkcionalnosti medijskog servisa SH-a (Jurkin i Erceg), te o pripremi i pisanju objava na SH-u (Knežević). Iznimno korisno i aktualno bilo je predavanje o povezanosti športskih događaja i privlačenja sponzora pomoću PR-a (Bulešić).

in sports for individuals (HOO Prize Matija Ljubek) has been named after his name in 2001.

Osijek Symposium “Doping in Top Sports” In keeping with the purity of athletes, the Croatian Olympic Committee’s Medical Commission organized, after Split, a Symposium on “Doping in top sports” on June 7 in Osijek. The Symposium brought together experts from the fields of medicine, doping, athlete’s supplement nutrition, sports rights as well as prominent Osijek’s female and male athletes, coaches and doctors, including Kaja Ileš, Mirna Rajle Brođanac, Marko Babić, David Šain, Ivan Horvat, Robert Seligman, Lončarić brothers, Krešimir Ižaković et al. The President of the Medical Commission, Miran Martinac MD, talked about the importance of constant combating against doping, stressing that this match simply has to be won. Zoran Bahtijarević MD, spoke about the most common pitfalls and errors, Dinko Pivalica MD talked about doping control and therapeutic examinations, while Damir Jemenčić MD the list of prohibited substances and methods presented to the attendees. One of the founders of the Commission and its longest member and international authority in the field of internal medicine and hematology, Prof. Boris Labar MD spoke about Anemic Hypoxia. Secretary of the Commission, Mr. Ph. Mimi Vurdelja emphasized everything relevant about permitted products in athletes’ supplementary nutrition and the obligation that consumed products should be registered, pre-tested and free of any doping. Hrvoje Kačer MD, authority in sports law, talked about legal issues related to doping. After the end of the Symposium, a round table was organized on the topic “My view on doping”, concluded by. Miran Martinac MD, requested a multidisciplinary approach to this problem. The seminary, sponsored by the Croatian President Kolinda Grabar Kitarović, was held at the Osijek University of Josip Juraj Strossmayer with an excellent host, the Sports Association of Osijek-Baranja County.

Sports Croatia on the portal of Sportske Novosti and Jutarnji list From May 3 this year, the Croatian Olympic Committee’s media service Sports Croatia, which broadcasts news from most of the Croatian Olympic Committee members (national sports federations, county sports associations and numerous associations) is also visible on the joint portal of Sports News (Sportske novosti) and Jutarnji list - https:// sportske.jutarnji.hr A new form of cooperation between the Croatian Olympic Committee and Sports News brings news in the field of media appearances of sports and athletes, ensuring the same conditions for everyone regardless of commerciality or media attraction. The first step in this respect was made by the implementation of Sports Television (SPTV) in the news program and on the websites. On this occasion, the Croatian Olympic Committee and the Croatian Sports Journalists Association (HZSN) organized

65 Olimp


OD OLIMPA DO OLIMPA Skup je pozdravio predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, naglasivši da je uloga medija u športu od iznimne važnosti jer „ono što se ne objavi kao da se nije ni dogodilo“. Za jesen ove godine planiran je nastavak ove vrste seminara s naglaskom na učenja i vještine iz područja pravodobne i provjerene športske informacije.

Svečano promovirana 63 trenera i trenerica wushua i nanbuda

Hrvatska olimpijska akademija (HOA) promovirala je 22. svibnja u hotelu Panorama 63 stručna djelatnika (48 trenera i 15 trenerica) wushu tai chi chuana, sanshoua, kung fua i nanbuda. U prvi naraštaj trenerica i trenera wushu tai chi chuana školovanih prema programu odobrenom od Ministarstva i znanosti upisali su se: Igor Bilota, Radomir Blagojević, Tatjana Božac, Raul Brščić, Ljiljana Bubnić, Drago Burazer, Helija Dokić, Amadeo Darko Dujmović, Darko Ferenčak, Damir Grbac, Vlasta Mohaček Grošev, Vesna Jakšić, Andrej Jelečki, Saša Jezdec, Biljana Končar, Mario Krot, Marina Linčir, Nedeljko Macura, Slađana Macura Krnjatić, Renata Majer, Sergej Mudrovčić, Dražen Mužar, Tatjana Ordanić, Rada Pašić, Željko Pavlin, Martin Pavlina, Mario Peljušić, David Petrović, Helena Petrović, Gordana Popović, Borivoj Ranitović, Dino Sošić. Tomislav Tomasić i Mladen Vedriš. Program osposobljavanja za trener(ic)e wushu sanshoua (8 polaznika) uspješno su završili: Karlo Hac, Boris Keber, Alen Klančar, Toni Čujić-Klenovar, Ivica Klobučar, Ivan Mikacinić, Dean Putina i Robert Špoljar. Program osposobljavanja za trenere i trenerice wushu kung fua (7 polaznika) svladali su: Zoran Barac, Hrvoje Gotovac, Miroslav Kušek, Igor Matutinović, Dario Mrvelj, Mladen Popović i Franjo Vinković. Program osposobljavanja za trenere i trenerice nanbuda (12+2) uspješno su prošli: Alojzije Došlić, Ljudevit Došlić, Jurica Gršić, Luka Junaković, Željko Karafin, Boris Keber, Tea Knežević, Darko Laktašić, Domagoj Lovrić, Nikola Lovrić, Krešimir Major, Vedran Major, Ivan Roglić i Kiara Turković. U ime novog naraštaja trenera (među kojima je petnaestak osvajača svjetskih i europskih medalja) zahvalio je predsjednik Hrvatskog wushu saveza Zoran Barac koji je i sam stekao uvjerenje o stručnoj osposobljenosti. Uvjerenje su im uručili dopredsjednica HOO-a Sanda Čorak i ravnatelj HOA-e Saša Ceraj. Svečanosti su nazočili članovi Upravnog vijeća HOA-e Jasenka Wolf Cvitak i Marijan Klanac, čelnik Hrvatskog nanbudo saveza Nikola Gaće te glavni tajnik HOO-a Josip Čop koji je pozdravio skup i čestitao novim trenerima na uspješnom svršetku naobrazbe.. Olimp 66

a communication trauning on June 12, held at Zagreb’s sports hall Dom sportova (Indoor sporting arena), attended by 30 representatives of national sports federations, county sports associations and other associations of members of the Croatian Olympic Committee. Creators, co-authors, associates and supporters of this service, HZSN President and Sports Television Editor-inChief Jura Ozmec, conceptual initiator and Sports Croatia Editor-in-Chief Radica Jurkin, Sports News Editor-in-Chief Mario Zorko, Sports News Technical Editor and multimedia expert Željko Erceg, Croatian Olympic Committee’s Spokesman Vinko Knežević and guest lecturer, editor of the Sports section at Jutarnji list Hrvoje Bulešić talked addressed the potential of Sports Croatia (SH) and other circumstances of sports’ media appearances in the Croatian media. The attendees were presented the topics on the role of the media in promotion of sports (Ozmec), media following of athletes and sports on the SN website (Zorko), on the idea and beginnings of work, current participation of members and technical functionality of media service SH (Jurkin and Erceg) and on the preparation and writing publications on SH (Knežević). Highly useful and up-to-date was the lecture on the connection of sports events and attracting sponsors through PR (Bulešić). The meeting was welcomed by the President of the Croatian Olympic Committee, Zlatko Mateša, who pointed out that the role of media in sports is of utmost importance because “what is not published stays as if it did not happen”. The continuation of this type of training, planned for fall this year, will be focused on learning and skills in the field of ​​ timely and verified athletic information.

The Croatian Tourist Board’ promotional video the best in the world The Croatian Tourist Board, the golden partner of the Croatian Olympic Committee and the Croatian Olympians, received in April this year the recognition for the video “Ambassadors of Croatian Tourism” with our worldwide renowned stars, including Croatian top athletes Marin Čilić, Luka Modrić, Mario Mandžukić, Ivan Rakitić, Dejan Lovren, Mateo Kovačić and Dario Šarić. In the competition of 43 tourist videos from all over the world, this is the video the American expert jury (Citizine Networks & National Association of Broadcasters) proclaimed the best in the world in the category of promotional videos of the national tourist boards (Best Video by a Tourism Organization). HTZ’s spot has also won the audience that opted for it by online voting for the best video in 2017, and the Croatian Olympic Committee proclaimed its actors-the athletes the best Croatian sports promoters in the last year.


otkrijte svoju pri훾u na hrvatska.hr

Puna avantura

photo by brotherside

photo by ivo bio훾ina

Ne ispunjavajte 탑ivot danima, ispunite dane 탑ivotom.

Olimp 67.  

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora Olimp u svom 67. broju donosi opširan izvještajni i fotografski osvrt na središnji multisportski događa...

Olimp 67.  

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora Olimp u svom 67. broju donosi opširan izvještajni i fotografski osvrt na središnji multisportski događa...

Advertisement