Page 1

BROJ 65 / PROSINAC 2017. ISSN 1331-9523

DRUŠTVO I ŠPORT E-športovi postaju olimpijski?

Veliki dan hrvatskog športa

OLIMPIJSKE LEGENDE Mirko Bašić

OLIMPIJSKE NADE Helena Vuković

MOO Bljesak športa


Croatia Airlines - lagano do cilja!

Odaberite Croatia Airlines za svoja putovanja! Dugogodišnji partner Hrvatskog olimpijskog odbora nudi vam modernu flotu, pažljivo sastavljen red letenja i izvrsnu uslugu na letu. Posjetite našu web stranicu i kupite kartu!

072 500 505, +385 1 6676 555

croatiaairlines.hr Službeni prijevoznik olimpijaca


www.volkswagen.hr

Rođen sa stavom.

Novi T-Roc već od 144.800 kn Novi T-Roc. Za stjecanje prvog dojma potrebna je samo jedna sekunda. Ona će biti dovoljna da vas novi T-Roc oduševi. Dojmljiva linija, kompaktni dizajn, prostrana i udobna unutrašnjost te veliki prtljažni prostor. Novi T-Roc svim svojim aspektima dokazuje da dobar stil i puno prostora mogu biti savršena cjelina.

Mi budućnost pretvaramo u stvarnost. Potrošnja goriva u l/100km: kombinirana između 5.1 i 6.7, emisije CO2 u g/km: kombinirana između 117 i 153, klase učinkovitosti: B - C. Na slici je prikazan model s dodatnom opremom. Slika je simbolična.


Sadržaj

Naslovnica: Tin Srbić i Sandra Perković Snimio: Damir Senčar (Hina)

6

Veliki dan hrvatskog športa Večer svjetskih prvaka

26

Internet Hrvatski zbor sportskih novinara

14

Olimpijske nade Helena Vuković

29

Prilog Povijest hrvatskog športa

18

Olimpijske legende Mirko Bašić

42

MOO Bljesak športa

22

Znanost i šport Treći u timu

46

Društvo i šport E-športovi

BROJ 65 / PROSINAC 2017. ISSN 1331-9523

DRUŠTVO I ŠPORT E-športovi postaju olimpijski?

OLIMPIJSKE LEGENDE Mirko Bašić

OLIMPIJSKE NADE Helena Vuković

Veliki dan hrvatskog športa

Olimp 4

MOO Bljesak športa

Za nakladnika:

Uredništvo:

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar

Glavni urednik:

Ante Drpić

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa:

Oblikovanje i prijelom:

Ana Popovčić

M 14 d.o.o

Produkcija:


modernog športa 50 Nastanak Šah i šport 54 Žene Moranin objektiv

58 Publicistika "Rođena da pobjeđuje" Olimpa do Olimpa 60 Od 46. Opća skupština EOO

Prijevod:

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak:

Vjesnik d.d. Slavonska avenija 4 10000 Zagreb Naklada:

2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

još se jedna godina iza nas, podvlači se crta i pripremaju izvješća o njezinoj uspješnosti. Kakva je onda bila naša športska 2017. godina? Brojke kažu da su naši športaši sudjelovali na 118 svjetskih prvenstava, 79 svjetskih kupova, 180 europskih prvenstava, 54 europska kupa te osvojili 76 zlatnih, 78 srebrnih i 86 brončanih medalja (ukupno 240) te ostvarili 232 plasmana od 4. do 8. mjesta. I opet sjajna godina! U Razvojnim programima za športaše brinuli smo se o njih gotovo četiristo te o sedamdeset i šest trenera. U MORH-u su, kao ugovorni pričuvnici, bili 31 športaš/-ica. Brinuli smo se o športašima i kroz program Karijera nakon karijere, poticali zainteresirane da pristupe osposobljavanju za poslove trenera kroz osamnaest verificiranih programa koje je provodila Hrvatska olimpijska akademija. Organizirali smo seminar za trenere, seminar za administrativne djelatnike u športu, a bili smo i domaćini izborne Skupštine Europskih olimpijskih odbora. Naša je aktivnost bila prisutna i na razini lokalnog športa kroz čitav niz naših programa i projekata, a nikako ne zaboravljamo aktivnost HOO-a u apliciranju na sredstva Europskih fondova gdje smo Glavni tajnik Hrvatskog u nekim projektima bili nositelj, a u nekima partner. olimpijskog odbora Olimpijska solidarnost Europskih olimpijskih odbora i MeđuSecretary General of the narodnog olimpijskog odbora popratila je velik broj projekata Croatian Olympic Committee za športaše, trenere, športsku administraciju, a poglavito je pratila programsku aktivnost naše Sportske televizije. Mogli Josip Čop, dipl. oec. bismo nabrajati još dosta naših aktivnosti, a dio njih promovira upravo ovaj časopis... Naposljetku, čestitam svim hrvatskim športašima na uspjesima do kojih su došli tijekom 2017., ali i onim drugima koji su na natjecanjima davali sve od sebe. Odajem priznanje na trudu i svima ostalima koji su na bilo koji način povezani sa športom, želim im da ustraju na njegovoj afirmaciji i svakoj dobrobiti za našu veliku športsku obitelj. Uz puno zdravlja i osobnog zadovoljstva, u ime cijelog HOO-a čestitam Vam novu 2018. godinu!

With another year behind us, we are drawing a line and preparing reports of its success. What did our sports year look like then in 2017? The numbers say that our athletes participated in 118 World Championships, 79 World Cups, 180 European Championships, 54 European Cups and that they have won 75 gold, 76 silver and 85 bronze medals (total 236) and achieved 232 ranking from 4th to 8th place. Again a great year! In the Development Programs for athletes, we took care of almost four hundred of them and seventy-six coaches. There were 31 (male and female) athletes at the Ministry of Defense of the Republic of Croatia, serving as contractual reserves. We took care of the athletes based on the Athlete Career after Career Programme, encouraged interested parties to join the education for coaching through 18 certified programs carried out by the Croatian Olympic Academy. We organized a seminary for coaches, a seminary for administrative staff in sports and we were also the host of the European Olympic Committee’s Electoral Assembly. We were also active at the local sports level through a whole range of our programs and projects, always keeping in mind the Croatian Olympic Committee’s activity in applying for European funds where in some projects we were the holder and a partner in others. International and European Olympic Committees’ Olympic Solidarity supported a large number of projects for athletes, coaches, sports administration, in particular the activity of our Sports Television. We could list many other our activities, some of them promoting exactly this magazine... Finally, I congratulate all the Croatian athletes on the successes they achieved in 2017, as well as all those who were giving their best at the competitions. I pay tribute to the efforts of all the others who are in any way connected to sports, I wish them to keep going in terms of its affirmation and any benefit for our great sports family. On behalf of the entire Croatian Olympic Committee, I wish you a Happy New Year 2018, with a lot of health and personal satisfaction! Olimp 5


Veliki dan hrvatskog ĹĄporta

VeÄ?er svjetskih prvaka

Olimp 6


Kao i svake godine, HOO je na svečanosti Velikog dana u zagrebačkome hotelu Westin nagradio najbolje, a njih je u ovoj postolimpijskoj godini bilo napretek. Na valu sjajne 2016. godine i fenomenalnih deset odličja na OI u Riju, hrvatski športaši su nastavili s žetvom medalja i u 2017. godini Piše: ROBERT ŠALINOVIČ Snimio: DAMIR SENČAR (HINA)


Veliki dan hrvatskog športa

S

vjetska prvakinja u disku Sandra Perković i svjetski gimnastički prvak Tin Srbić proglašeni su za najbolje športaše Hrvatske u 2017. godini, dok su zlatni vaterpolisti najbolja momčad u tradicionalnom izboru Hrvatskog olimpijskog odbora.  Kao i svake godine, HOO je na svečanosti Velikog dana u zagrebačkome hotelu Westin nagradio najbolje, a njih je u ovoj postolimpijskoj godini bilo napretek. Na valu sjajne 2016. godine i fenomenalnih deset odličja s Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, hrvatski športaši su nastavili s žetvom medalja i u 2017. godini u kojoj su na svjetskim i europskim prvenstvima te svjetskim i europskim kupovima u raznim športovima osvojili čak 240 odličja. Bila je to godina u kojoj je Hrvatska slavila svjetske prvake u atletici, gimnastici i vaterpolu, godina u kojoj su rukometaši nesretno izgubili odličje na Svjetskom prvenstvu, košarkaši puno obećavali, a na kraju podbacili na Euru, a nogometaši uz puno muke osigurali nastup na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Priredbu HOO-a je uveličao i premijer Andrej Plenković s ministrima Zdravkom Marićem i Garijem Cappellijem, državna tajnica za šport Janica Kostelić i brojni drugi uglednici iz svijeta politike i športa.  - Trudimo se udovoljiti ovim sjajnim uspjesima hrvatskih športaša. Šport i športaši su toliko dobroga učinili za promociju Hrvatske, tako da nema tog proračuna Središnjega državnoga ureda za šport koji bi mogao namiriti sve ove uspjehe. Pitanje financiranja športa muči brojne naše Saveze, a mi smo kao Vlada odlučili ove godine napraviti iskorak u tom pogledu jer smo povećali izdvajanje za šport i nagrade za športaše - izjavio je pritom premijer Plenković.   - Hrvatski športaši u seniorskoj i juniorskoj konkurenciji nastupili su na 430 međunarodnih natjecanja u 2017. godini i osvojili 240 medalja od čega 76 zlatnih, 78 srebrnih i 86 brončanih. Prema dobnim kategorijama seniori su osvojili 45 zlatnih, 54 srebrne i 43 brončane, a juniori 31 zlatnu, 24 srebrne i 43 brončane medalje.   U odnosu na razinu natjecanja na svjetskoj razini, što uključuje svjetska prvenstva, svjetske kupove i Olimp 8

Sandra Perković je šestu godinu zaredom najbolja u izboru HOO-a, što nije uspjelo nijednoj hrvatskoj športašici dosad, a šest nagrada ima još samo Janica Kostelić

Premijer Plenković uručuje priznanje Sandri Perković

međunarodne turnire svjetske razine, naši su športaši osvojili 112 odličja, a na europskoj razini 128 medalja. Treba istaći da su i hrvatski kadeti osvojili u 2017. godini 24 medalje, uglavnom na europskim prvenstvima. Kroz naše razvojne programe ove smo se godine brinuli za gotovo 400 športaša i sedamdesetak trenera;  bili smo domaćini i Skupštine Europskih olimpijskih odbora, organizirali seminare za trenere i imali još brojne druge  aktivnosti u ovoj nadasve uspješnoj godini - kazao je glavni tajnik HOO-a Josip Čop.  Sandra Perković je šestu godinu zaredom najbolja u izboru HOO-a, što nije uspjelo nijednoj hrvatskoj športašici dosad, a šest nagrada ima još samo Janica Kostelić. U Londonu, gdje je 2012. postala olimpijska pobjednica,  Perković je drugi puta u karijeri osvojila naslov svjetske prvakinje  u bacanju diska. Za naslov je bio dovoljan hitac od 70,31 metara, a Sandra je godinu okončala i kao pobjednica Dijamantne lige u disku, i to šesti put zaredom. - Velika je čast biti opet na ovoj pozornici, uvijek sam se divila Janici Kostelić, a sada stojim rame uz rame s njom po broju nagrada. S radošću čekam dolazeće godine, a najveća želja mi je zlato na Olimpijskim igrama u Tokiju 2020. A poslije Tokija, što

bude... - izjavila je elegantna Sandra, koja je pobijedila u konkurenciji europske prvakinje i rekorderke u streljaštvu Snježane Pejčić, svjetske prvakinje u samostrelu (field) Valentine Pereglin, brončane sa SP-a u taekwondu Kristine Tomić i kopljašice Sare Kolak kojoj je u Londonu zamalo izmakla svjetska medalja.   Gimnastičar Tin Srbić prvi je put proglašen za športaša Hrvatske, a s naslovom svjetskog prvaka na preči u Montrealu ostvario je najveći uspjeh u povijesti hrvatske gimnastike.  U svom premijernom nastupu na SP-u 21-godišnji Zagrepčanin je došao do nevjerojatnog uspjeha. Nakon što je u kvalifikacijama odradio vježbu za ocjenu 14.366, a u finalu je bio još bolji i s ocjenom 14.433 uvjerljivo osvojio zlato i drugu medalju za hrvatsku gimnastiku na svjetskim prvenstvima, nakon bronce Marija Možnika iz 2014. godine, također na preči. - Napravio sam pothvat osvajanjem svjetskog zlata, ali mislim da imam još puno toga za pokazati. Obožavam gimnastiku, mlad sam i mislim da najbolje za mene tek dolazi. Moj prvi cilj je kvalificirati se za Olimpijske igre u Tokiju - izrekao je prilikom dodjele nagrade Srbić. On je  pobijedio u konkurenciji brončanog bacača kugle sa SP-a Stipe


Hrvatski vaterpolisti najbolja su momčad u 2017. - Ivan Marcelić, Ivan Krapić i Ivica Tucak

Martin i Valent Sinković

Ante Breko

9 Olimp

Dina Levačić

Snježana Pejčić, Valentina Gustin i Marta Zeljković


Veliki dan hrvatskog športa Žunića, svjetskog prvaka u samostrelu (field) Domagoja Pereglina i  finalista Wimbledona Marina Čilića.  Hrvatski vaterpolisti, svjetski prvaci iz Budimpešte, najbolja su hrvatska momčad u 2017. godini, a do svjetskog zlata su došli na dominantan način, svladavši u finalu domaćina Mađarsku s 8-6. Bio je to, nakon Melbournea 2007. (kada su također u finalu svladali Mađarsku), drugi naslov svjetskih prvaka te šesta uzastopna medalja naših vaterpolista na svjetskim prvenstvima. Naime, uz zlata iz Melbournea i Budimpešte “Barakude” su osvojile i tri uzastopne bronce (Rim 2009., Šangaj 2011., Barcelona 2013.), dok su 2015. u Kazanu osvojili srebro. Izabranici Ivice Tucka prvenstvo su okončali sa svih šest pobjeda - u natjecanju po skupinama pobijedili su SAD, Rusiju i Japan, u četvrtfinalu Italiju, u polufinalu olimpijske prvake Srbe i, naposljetku, Mađare u velikom finalu. Izbornik Tucak, najbolji vaterpolist svijeta Sandro Sukno te Marko Bijač, Marko Macan, Loren Fatović, Maro Joković, Anđelo Šetka, Luka Lončar Andro Bušlje Ante Vukičević, Ivan Buljubašić, Javier Garcia Gadea, Ivan Krapić i Ivan Marcelić zaslužili su veli-

Andrej Plenković čestita Tinu Srbiću

Gimnastičar Tin Srbić prvi je put proglašen za športaša Hrvatske, a s naslovom svjetskog prvaka na preči u Montrealu ostvario je najveći uspjeh u povijesti hrvatske gimnastike Olimp 10

LAUREATI NAGRADE MATIJA LJUBEK ZRINKO GREGUREK Rođen je 14. srpnja 1954. godine u Zagrebu. U aktivnoj športskoj karijeri, od 1968. do 1981. godine, bio je košarkaš Medveščaka i Jedinstva. Po završetku Kineziološkog fakulteta, sa zvanjem trenera košarke, nastavio je raditi u spomenutim klubovima. Iznimnu svestranost potvrdio je i kao učitelj skijanja te skokova u vodu, ali njegova je športska strast najviše došla do izražaja u automobilizmu. Bio je višestruki nacionalni prvak, sudac, te zaslužni dužnosnik, najprije kao tajnik u AMD Zanatlija, potom u auto-moto savezima.  Od 1994. do 2001. bio je na čelu Zagrebačkog auto moto sportskog saveza, a kao jedan od osnivača Srednjoeuropske zone istoga športa, bio je i njezin predsjednik od 1992. do 2009.  godine. Punih 20 godina na dužnosti je glavnog tajnika Hrvatskog auto i karting saveza, izgradivši kroz ta dva desetljeća i zavidnu međunarodnu karijeru. Jedan od najviše rangiranih hrvatskih sportskih dužnosnika u svjetskim okvirima, nedavno je treći put izabran u Središnje vijeće Međunarodne automobilističke federacije. Usporedno s tim članstvom, od 2009. pa sve do danas, stručni je predavač na seminarima međunarodne automobilističke udruge, počašćen i laskavim statusom ambasadora Formule 1. U sudačkoj karijeri nije se zadržao samo na nacionalnoj razini nego je dosegnuo najviši međunarodni stupanj - Platinum licenciju za auto i karting športove, sudjelujući na više od 400 natjecanja. Dobitnik je brojnih priznanja za svoj rad, među kojima su i dvije nagrade za životno djelo - Zagrebačkog športskog saveza 1999. i Hrvatskog auto i karting saveza 2016. godine.  U aktualnom mandatu do 2020. godine Zrinko Gregurek je član Vijeća i predsjednik neolimpijskih sportova Hrvatskog olimpijskog odbora. 

DRAGUTIN ŠURBEK Rodio se 8. kolovoza 1946. u Zagrebu. Stolni tenis počeo je igrati u osnovnoj školi u siječnju 1955. godine, a prvi klub bio mu je STK Poštar. Godine 1964. postao je državni reprezentativac i ubrzo nakon toga prešao u STK Grafičar, kasnije preimenovan u Grafički stolnoteniski klub Vjesnik Zagreb. To

je bilo najplodnije razdoblje Šurbekove karijere, u kojem su osvojena tri Kupa europskih prvaka (1973., 1974. i 1976.) te dva Kupa velesajamskih gradova 1970. i 1972. (isto je uspio i sa Saarbrückenom 1982.). U razdoblju od 1977. do do 1993. godine Šurbek je igrao u njemačkim klubovima Calwu, Saarbrückenu i Esslingenu, a u prvoj sezoni po povratku u domovinu branio je boje osječkog Vodovoda. U Industrogradnji je proveo osam godina – od 1994. do 2002. godine, iduće četiri u dubrovačkom Libertasu te oproštajnu klupsku sezonu svoje briljantne karijere u STK Vukovar.  Prvi pravi međunarodni pothvat mladi je Šurbek napravio u Francuskoj. Iz Lyona se 1968. godine vratio s naslovom pojedinačnog europskog prvaka. Poslije su zaredale pobjede na brojnim međunarodnim turnirima na svim kontinentima. Trijumfirao je 112 puta, 42 puta je bio pobjednik u singlu, 32 puta u muškim parovima, četiri put u mješovitim parovima i 34 puta u momčadskim natjecanjima. Za Dragutina Šurbeka kažu da je najveći hrvatski kovač medalja. U impresivnoj kolekciji ima 36 odličja raznih boja i veličina. Vlasnik je 14 medalja sa svjetskih prvenstava (dvije zlatne, dvije srebrne i deset brončanih) i 22 s europskih prvenstava (pet zlatnih, pet srebrnih i 12 brončanih). Osvojio je 30 titula bivše države, a pojedinačni prvak bio je 1965., 1972., 1975. i 1976. Na tu brojku treba pridodati i 34 naslova hrvatskog prvaka.  Šurbek je branio boje reprezentacije Europe u susretu s Japanom 1969. i bio najstariji sudionik Olimpijskih igara u Barceloni 1992., kada je igrao u paru sa Zoranom Primorcem. Uspjeh nije izostao ni na veteranskim turnirima, tako je 1988. godine postao pojedinačni svjetski prvak na SP-u u Zagrebu.   Zvanje trenera stolnog tenisa stekao je još davne 1975. godine, a u akademskoj nadogradnji postao je stručni specijalist – trener stolnog tenisa (2008.) te magistar sportskog menadžmenta 2013. godine. Od brojnih dužnosti koje je obnašao za istaknuti je čelno mjesto Hrvatskog stolnoteniskog saveza (2007.) te Zagrebačkog stolnoteniskog saveza, čiji je predsjednik i danas. Bio je športaš godine bivše države te pet puta najbolji u Hrvatskoj. Šurbek je i jedan od samo trojice sportaša dobitnika najveće državne nagrade bivše države (Nagrada AVNOJ-a), a 1995. odlikovan


je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara. Uz sve trofeje, važno je napomenuti i to da mnogi Šurbekovi mečevi pripadaju antologiji stolnoteniskog športa.

ZVJEZDANA TUMA-PAVLOV Rođena je 10. ožujka 1954. godine u Osijeku. Športom se počela baviti 1968. godine u tadašnjem Odbojkaškom klubu Željezničar iz Osijeka. Športsku karijeru otpočetka je vrlo uspješno usklađivala sa školovanjem te je na Pravnom fakultetu osječkog Sveučilišta stekla zvanje diplomirane pravnice.   Taj akademski status usmjerio je Tumu Pavlov  u športsko dužnosništvo, u kojem je aktivna više od dvadeset godina. Od 1994. do 1996. godine vratila se u klub svoje aktivne športske karijere, postavši članica Izvršnog odbora OK Željezničar. Tri godine kasnije preuzela je čelnu dužnost Atletskog kluba Slavonija - Žito, a koliko je uspješna u njegovu vođenju najbolje potvrđuje neprestani reizbor na tu dužnost i sada je već obnaša u šestom mandatu. Od 2008. godine predsjednica je Športske zajednice Osječko-baranjske županije. I na toj dužnosti zadobila je dugoročno povjerenje, ušavši u treći predsjednički mandat. Dvanaest godina (od 1996. do 2008.) bila je predsjednica Nadzornog odbora Zajednice sportskih udruga grada Osijeka, od 2012. do 2016. djelovala je u Izvršnom odboru te udruge, a trenutačno je članica skupštine u trećem mandatu. U športu nacionalne razine Zvjezdana Tuma - Pavlov aktivna je od 2000. godine. U sastavu Nadzornog odbora Hrvatskog olimpijskog odbora provela je pet godina (od 2000. do 2005.), a potom je neprekidno članica Vijeća HOO-a, sada već u svom četvrtom mandatu. Za zasluge u športu primila je nekoliko priznanja, poput onoga Zajednice sportskih udruga grada Osijeka povodom 50. obljetnice udruge 2011. godine, i posebnog priznanja Glasa Slavonije za članicu Misije HOO-a na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. godine.

VLAHO ASIĆ Rodio se je 22. kolovoza 1936. u Splitu, gdje se 11 godina kasnije počeo baviti plivanjem i vaterpolom. Tijekom osmogodišnjeg članstva u VK Jadran, tri godine je bio plivač, a u idućih pet vaterpolist. U sezoni 1955./1956. igrao

Josip Petrinović (SRD Priroda, Vinkovci), Vlaho Asić, Zvjedana Tuma-Pavlov, Dragutin Šurbek i Zrinko Gregurek je za beogradski Partizan. Po povratku u rodni Split najprije je tri godine bio član VK Mornar (od 1956. do 1959.), nakon toga još sedam godina (od 1959. do 1966.) nosio je kapicu POŠK-a. Osvojio je dva naslova prvaka bivše države, 1954. i 1956. godine. U gotovo dva desetljeća aktivne karijere 14 godina bio je u vrhu svjetskog vaterpola. Prestankom aktivnog igranja, sanitarni inženjer po izvornoj struci, usmjerio se u trenerski posao, u kojem će ostati više od 30 godina. Tečaj za instruktora vaterpola položio je 1953. godine, a tečaj za vaterpolskog trenera i suca 1959. godine. Za ostvarene rezultate naknadno je promoviran u višeg športskog trenera. U više navrata trenirao je splitske klubove Jadran i POŠK, a u razdoblju od 1987. do 1992. talijanski Volturano. Od trenerskih trofeja posebno su vrijedni europski naslovi u Kupu prvaka (1992.) i Kupu pobjednika kupova (1981.). Od 1971. do 1984. godine Asić je bio stalni član trenerskog stožera pri vaterpolskom savezu bivše države, a od 1980. do 1983. i predsjednik Stručnog stožera. Uspješno je vodio sve uzrasne kategorije - kadete, juniore, studente te A i B reprezentaciju. Trenersko-pedagoški rad nastavio je i u neovisnoj Hrvatskoj. Voditelj kampova HVS-a bio je od 2003. do 2015. godine.  Odgojio je i promovirao u vrhunske reprezentativce brojne mlade vaterpoliste, među kojima su bili i Milivoj Bebić, Deni Lušić, Mislav Bezmalinović, Damir Polić i mnogi drugi budući osvajači olimpijskih i svjetskih medalja. Vlaho Asić idejni je začetnik VK Veteran-70, te njegov aktivni igrač sve do 2004. godine. Osim što je višestruki svjetski veteranski prvak u nekoliko dobnih kategorija, VK Veteran je postao

i značajan promotor vaterpolske igre u svijetu. Nositelj je odlikovanja bivše države, kao i Republike Hrvatske, a 1980. i 1981. godine nagrađen je kao najuspješniji vaterpolski trener bivše države. Jedan je od rijetkih stručnjaka, aktivnih u športu čak 67 godina, a od 1969. godine do danas - neprekidno je uz rub bazena. 

SPORTSKO RIBOLOVNO DRUŠTVO “PRIRODA” VINKOVCI Sportsko ribolovno društvo Priroda Vinkovci utemeljeno je 1921., a skrbi o flori i fauni rijeke Bosut i njezinih pritoka od davne 1927. godine. Članovi Prirode bili su 1935. godine i među osnivačima Saveza ribolovnih društava Hrvatske (Savska Banovina), preteče današnjeg Hrvatskog športsko ribolovnog saveza. Prvi u državi osnovali su sekcije djece do 14 godina, organizirali prvo hrvatsko prvenstvo za djecu ribolovce te izgradili prvi dom djece ribolovaca 1960. godine. Natjecatelji iz SRD Priroda nastupali su u trećoj, drugoj i prvoj hrvatskoj ligi te punih 50 godina sudionici su nacionalnih reprezentacija kadetskog, juniorskog i seniorskog uzrasta. Ove godine nastupili su na 30 natjecanja.  U obilju dosadašnjih priznanja SRD Priroda potrebno je istaknuti Nagradu grada Vinkovaca 1968., Zlatnu značku Hrvatskog športsko ribolovnog saveza 1996., Državnu nagradu za okoliš (Ministarstva zaštite okoliša) 1997., Zelenu povelju za okoliš Vukovarsko-srijemske županije 2002. i Zlatni grb grada Vinkovaca iz 2011. godine. Osim toga, i pojedini članovi društva dobitnici su najviših priznanja Grada, Županije i Države za zasluge u sportu i zaštiti okoliša.

11 Olimp


Veliki dan hrvatskog športa

Priredbu HOO-a je uveličao i premijer Andrej Plenković s ministrima Zdravkom Marićem i Garijem Cappellijem, državna tajnica za šport Janica Kostelić i brojni drugi uglednici iz svijeta politike i športa Lucijan Krce, Edis Elkasević i Ivica Tucak

ki pljesak dvorane hotela Westin. - Bila je to jedna lijepa priča hrvatskog športa i ja se nadam da je to početak našeg zlatnog niza. Ponosni smo na veliki rezultat koji smo ostvarili, ali sada imamo obvezu to ponoviti na budućim natjecanjima - kazao je izbornik Tucak. Iza vaterpolista je bila streljačka reprezentacija u discplini trap Giovanni Cernogoraz, Josip Glasnović i Marko Germin, koji su europski doprvaci,  te hrvatska rukometna reprezentacija, četvrta sa SP-a.  Hrvatske streljačice u disciplini zračna puška 10 metara najuspješnija su ženski športski sastav. Snježana Pejčić, Valentina Gustin i Marta Zeljković osvojile su srebro na Europskom prvenstvu u Mariboru u zračnoj pušci. Djevojke su za srebro pogodile 1245.3 kruga, a do zlata im je nedostajalo šest krugova.  Veslači Martin i Valent Sinković najbolji su u kategorije športskog para, štafete ili posade. Nakon što su osvojili sve što su mogli u dvojcu na pariće, braća Sinković su se ove godine odvažili na promjenu discipline, ali

su naviku osvajanja medalja zadržali i u dvojcu bez kormilara. Sinkovići su osvojili srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u američkom Bradentonu, a za braću je ovo već šesta medalja sa svjetskih prvenstava i to u trećoj različitoj disciplini. - Još se nismo navikli na novu disciplinu, čamac i vesla. Krenuli smo jako dobro u ovoj prvoj godini, no zbog ozljede ipak nismo ostvarili ono što smo željeli, ali možemo samo napredovati. Prema zlatu, naravno - rekao je Valent Sinković.  Iza Sinkovića su ostali naši predstavnici u tenisu, ove godine iznimno uspješni u parovima jer je Ivan Dodig s Indijkom Saniom Mirzom igrao finale mješovitih parova na Australian Openu, Mate Pavić je s Austrijancem Oliverom Marachom bio u finalu Wimbledona, a Nikola Mektić i Franko Škugor su dogurali do polufinala Wimbledona.  Hrvatska se može podičiti i sjajnim trenerima, a nagradu za najboljeg u 2017. godini podijelila su čak trojica, svi odreda treneri svjetskih prvaka. Laureati su izbornik hrvatske vaterpolo reprezentacije Ivica Tucak, trener

Janica Kostelić i ministar turizma Gari Cappelli

Olimp 12

Sandre Perković Edis Elkasević i trener Tina Srbića Lucijan Krce. Dobitnici tradicionalne nagrade HOO-a “Matija Ljubek” za životno djelo su ove godine legendarni stolnotenisač Dragutin Šurbek,  dužnosnik u auto-moto športu Zrinko Gregurek, Osječanka Zvjezdana Tuma-Pavlov, vaterpolski trener Vlaho Asić i Sportsko ribolovno društvo “Priroda” iz Vinkovaca. Gregurek ide u red najuspješnijih hrvatskih športskih djelatnika na međunarodnoj sceni, član je izvršnog tijela međunarodnog auto-moto športa i jedan od glavnih suradnika predsjednika Međunarodne automobilističke federacije Jeana Todta. Šurbek je jedan od najvećih stolnotenisača u svijetu svih vremena, sa čak 37 odličja sa svjetskih i europskih prvenstava te još 17 medalja s veteranskih natjecanja. Predsjednica Športske zajednice Osječko-baranjske županije Zvjezdana Tuma Pavlov dugodišnja je športska dužnosnica u odbojci i atletici, a Vlaho Asić je u dugogodišnjoj trenerskoj karijeri, u

Josip Čop i Zlatko Mateša


Great Day of Croatian Sport

Gari Cappelli, Marin Čilić i direktor HTZ-a Kristijan Staničić

kojoj ima osvojeni i Kup europskih prvaka, odgojio čitav niz poznatih vaterpolista.   Pod sloganom Hrvatska - puna života (Croatia - full of life), ljepote domovine u spotu Hrvatske turističke zajednice promovirali su i vrhunski športaši - nogometaši Luka Modrić, Mario Mandžukić, Ivan Rakitić, Dejan Lovren i Mateo Kovačić, tenisač Marin Čilić te košarkaš Dario Šarić, koji su dobitnici nagrade za najuspješnije promicatelje Hrvatske u svijetu. Spot je u sedam dana na društvenim mrežama vidjelo više od pet milijuna ljudi iz cijeloga svijeta, a spomenute hrvatske športske zvijezde odrekle su se honorara u ukupnom iznosu od pola milijuna kuna, uplativši ga u humanitarne svrhe. U ime nagrađenih zahvalio se Marin Čilić.  Posebno priznanje za športski pothvat godine dobila je daljinska plivačica Dina Levačić, koja je postala prva Hrvatica s trostrukom krunom, preplivavši u tri maratona ukupno 114 kilometara. Levačić je preplivala 46 kilometara ispod dvadeset mostova Manhattana, nastavila dionicom od 34 kilometra od otoka Cataline do Los Angelesa te naposljetku preplivala i La Manche, također u duljini od 34 kilometra i to sve u 90 dana! Trofej Međunarodnog olimpijskog odbora “Šport bez granica”  pripao je Županijskom savezu športova Vukovarsko-srijemske županije zbog projekata socijalne uključenosti pripadnika različitih manjinskih zajednica i pomoći u obnovi i izgradnji sportske infrastrukture u ovoj županiji, u kojoj je tijekom rata uništeno više

od 80 posto sportskih borilišta. Trofej MOO-a uručio je počasni predsjednik HOO-a i počasni član MOO-a Antun Vrdoljak.  Posebno priznanje HOO-a za medijsku promociju sporta dobile su emisije “Sport nedjeljom” i “Istinom do gola”. Emisija “Sport nedjeljom” nedavno je doživjela i svoje 500. izdanje, a gotovo da nema športaša, od dječjih uzrasta do najboljih olimpijaca, koje voditelj Ante Breko nije ugostio u svom studiju.  Zdravko Reić je dugogodišnji športski novinar, aktivan sportski djelatnik, kroničar splitskog, ali i hrvatskoga športa, a u svojoj emisiji “Istinom do gola“ s gostima razgovara o stanju u hrvatskom športu i svemu vezanom uz šport. - Godina se bliži kraju i to je prigoda da proslavimo uspjehe naših športaša i nagradimo one najbolje, a takvih je bilo puno. Moramo odati priznanje i našim trenerima, a zahvaljujemo se i nacionalnim savezima koji značajno doprinose športu i bez njih ovi uspjesi ne bi bili mogući. Naša sreća je da u samom državnom vrhu imamo i pojedince koji vole šport i pomažu nam, poput premijera Plenkovića - kojemu zahvaljujemo na potpori kroz povećana izdvajanja za sport i povećanje nagrada za športaše - te državne tajnice Janice Kostelić - kazao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, zaželivši svima sretne blagdane i uspješnu Novu 2018 godinu. A već na početku te 2018. godine su Zimske olimpijske igre u Pyeongchangu, pa Svjetsko prvenstvo u nogometu u Rusiji... 

Like every year, the Croatian Olympic Committee presented - at the traditional celebration of Great Day of Croatian Sport held at the Westin hotel in Zagreb - the awards to the best athletes, so numerous in this Post-Olympic year. Following the wave of the brilliant 2016 and the phenomenal ten medals won at the Rio Olympics, the Croatian athletes continued winning medals in 2017 as well. Sandra Perković, World Champion in Discus Throw and Tin Srbić, World Champion in Gymnastics, were nominated for the Best Athletes in Croatia in 2017, while the Croatian Olympic Water Polo Team, owing to winning the title of World Champions, was proclaimed the Best Team. The International Olympic Committee’s Trophy “Sport Beyond Borders” was presented to the Sports Association of VukovarSrijem County for the projects of social inclusion of members of different minority communities and assistance in the reconstruction and construction of sports infrastructure in this County in which, during the war, more than 80 percent of sports halls were destroyed. The IOC Trophy was presented by the Honorary President of the Croatian Olympic Committee and Honorary Member of the International Olympic Committee, Antun Vrdoljak. “The year is coming to an end and this is an opportunity to celebrate our athletes’ achievements and award the best ones, and this year there were a lot of them. We must give credit to our coaches as well and thank the national federations that contribute significantly to the sports, because without them these successes would not be possible. We are very lucky to have at the top of our country the individuals who love sports and help us, like Prime Minister Plenković, whom we thank for support through increased contributions for sports and increasing the awards for athletes and State Secretary Janica Kostelić”, said President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša, wishing all the present happy holidays and a successful New Year 2018. (Robert Šalinović)

13 Olimp


Olimpijske nade: Helena Vuković

„Opasna“ zlatna Samoborka

P

remda je u Čile otputovala bez velikih očekivanja, razočarana prethodnim rezultatima na Europskom prvenstvu i Olimpijskom festivalu europske mladeži (EYOF), Helena Vuković (17) je na svjetskom prvenstvu u judu briljirala: u kategoriji kadetkinja iznad 70 kilograma pomela je konkurenciju osvojivši zlatnu medalju! Postala je tako nakon Barbare i Brigite Matić, te Karle Prodan, tek četvrta Hrvatica koja je došla do svjetskog naslova. Osim toga, bio je to prvi put da jedna Europljanka postaje svjetska kadetska prvakinja u toj kategoriji... Od tada su prošla četiri mjeseca.

Čestitke i priznanja još uvijek stižu, ali emocije su se slegle. - Bio je to nevjerojatan osjećaj. Tek sada sam zapravo svjesna što sam postigla - prisjetila se čileanskih dana, pa nastavlja: - Što se od tada promijenilo ? Pa, veće je zanimanje medija - dodala je skromno dobitnica nagrade “Dražen Petrović” koju HOO tradicionalno dodjeljuje najuspješnijim športašima mlađih dobnih kategorija. To je njezin već drugi „Dražen“ jer je prošle godine dobila nagradu i kao članica hrvatske kadetske reprezentacije za 3. mjesto na EP-u Fin-

Piše: DENIS LUGARIĆ

Nakon Barbare i Brigite Matić, te Karle Prodan, Samoborka Helena Vuković četvrta je Hrvatica koja je došla do svjetskog naslova. Osim toga, bilo je to prvi put da jedna Europljanka postaje svjetska kadetska prvakinja u toj kategoriji...

Helena protiv Gruzijke Sophio Somkišvili Olimp 14

skoj. Na tom je prvenstvu bila treća i u pojedinačnoj konkurenciji. Helena je odlična učenica zagrebačke gimnazije „Lucijan Vranjanin“, a jesenas je krenula u treći razred. - Dobila sam puno pohvala i čestitki od profesora. Sada se znaju šaliti da moraju biti jako dobri sa mnom jer sam prilično opasna... - kaže sa smiješkom. Međutim, uvod u zlatnu čileansku priču je bio razočaravajući. Na EP-u u Kaunasu i na EYOF-u u Győru poražena je u borbama za broncu. U Győru je osvojila tu „drvenu medalju“ i u pojedinačnoj i u ekipnoj konkurenciji. - Bila sam prva nositeljica i očekivala sam odličje, tako da sam bila užasno razočana. Loše sam odradila borbu za broncu - priznaje. Kao i svaki športaš ne voli gubiti, a nakon poraza ljuta je k’o ris: - Nije lako kad izgubiš. Ja sam tad ljuta na sve oko sebe, ali nekako nastojim što prije se smiriti i zaboraviti na poraz. Od rujna prošle godine radi i sa športskim psihologom Vesnom Hude. - Radimo vježbe kako otkloniti pritisak i stres prije borbe i kako se što prije oporaviti poslije borbi. Rad s njom mi pomaže i u školi - otkrila je. Nakon spomenutih rezultata koji su bili ispod Heleninih mogućnosti, bilo je teško predvidjeti kako će reagirati na svjetskom prvenstvu. - U Čile sam otišla bez pritiska i velikih očekivanja. I to mi je očito pomoglo – govori. U prvom kolu SP-a Helena je bila slobodna, a u prvom nastupu je ipponom pred kraj borbe svladala predstavnicu Bahama. U četvrtfinalu je bila bolja od Tajvanke, a polufinale joj je donijelo poznatu protivnicu, Njemicu Hannu Rollwage - upravo je ona svladala Helenu u borbi za broncu Europskog kadetskog prvenstva.


Srebrna Gruzijka Somkišvili, zlatna Helena, te brončane Brazilka Cruz i Japanka Yonekawa Ali, Rollwage sad nije imala šanse... - Kad sam izborila finale, od sreće nisam znala gdje sam. Međutim, trener Matija Frlić začas me smirio kako bih koncentrirano ušla u finale. A u dvoboju za zlatnu medalju protivnica joj je bila europska prvakinja i pobjednica EYOF-a, Gruzijka Sophio Somkhišvili. Gruzijka je Helenu pobijedila na europskom prvenstvu i duže vrijeme nije znala za poraz. Daleko jača i teža Gruzijka za samo minutu i pol borbe prisilila je Helenu na dvije kazne. No, čvrstim gardom i brzinom uzvratila je na isti način Gruzijki, pa su na kraju regularnog dijela borbe obje imale po dvije kazne. U dodatnom vremenu, poslije nešto više od minute borbe, Helena izvlači svog džokera - desnu uchimatu. Gruzijka pada, a Helena Vuković osvaja svjetsko zlato!

- Kada je zasvirala naša himna meni su krenule suze, bilo je nevjerojatno – dobro pamti Helena. Helena je članica kluba Profectus čije boje brani i Lara Cvjetko koja je u kategoriji do 57 kg na europskom prvenstvu osvojila zlato. Samoborski klub tako se može pohvaliti kako u svojim redovima ima i svjetsku i europsku kadetsku prvakinju. - Velika je to stvar za naš klub. Lara i ja idemo zajedno na natjecanja, prvenstva, zajedno treniramo... Otkrila je kako nema uzore, ali posebno joj se sviđaju borbe i stil dvostruke olimpijske pobjednice Amerikanke Kayle Harrison. - Borbena je, puno napada i odlično radi u parteru - kazala je. Judo je olimpijski šport i za Helenu bi ostvarenje športskog sna bilo nastupiti na Olimpijskim igrama: - Za Tokio 2020. sam još premlada,

ali bilo bi sjajno kada bi izborila Pariz 2024. godine. Zanimljivo, Helena je kao djevojčica isprva željela trenirati gimnastiku, ali... - Kako je moja tri godine starija sestra Katarina Lucija trenirala judo i ja sam željela probati, pa ću onda poslije na gimnastiku. Sa šest godina je tako prvi put ušla na parter, svidjelo joj se i gimnastika je nestala iz njezina vidokruga. Judom se i dalje bavi i njezina sestra. Ponekad treniraju zajedno i tad jako dobro paze na ozljede. Premda se ne vole boriti jedna protiv druge, nekoliko su puta odmjerile snage: - Dosad smo se borile u dva-tri navrata i sestra je pobjeđivala. Presudilo je njezino iskustvo - smije se. Slobodnog vremena gotovo da i nema. Međutim, nakon jedanaest godina bavljenja športom ni za čim ne žali: 15 Olimp


Olimpijske nade: Helena Vuković

Dodijela nagrade "Dražen Petrović": Helena Vuković i Biserka Petrović - Nemam previše vremena. Sve se svodi na školu, treninge i učenje. Svaki dan se probudim rano ujutro, zajutrak, pa na trening. Nakon treninga napišem zadaću i pripremim se za nastavu. Nakon škole, idem na još jedan trening, pa kući. Ne gledam serije ni filmove, ne igram se na mobitelu, nego na spavanje jer sutra sve kreće ispočetka. I tako do subote kad obično imamo natjecanje. Nema li natjecanja, ima treninga. Ako nismo na natjecanju, nedjelja mi je jedini dan za odmor. A kada nađem vremena, najradije ga provodim s prijateljima. U novoj sezoni Helena postaje juniorka. - Sezona počinje u ožujku nastupima na europskim kupovima na kojima ću pokušati izboriti normu za europsko prvenstvo – jasno postavlja svoj cilj za 2018. svjetska kadetska prvakinja. 

Helena’s wish: medal at the Paris Olympics Seventeen-year old judoka Helena Vuković won the title of World Champion in +70kg category at the Cadet World Championships U18 in Santiago de Chile. Together with the shooter Miran Maričić she is this year’s winner of the “Dražen Petrović” award, traditionally awarded by the Croatian Olympic Committee to the most successful athletes of the younger age categories. She received the same award last year when she won a bronze medal at the Cadet European Judo Championships in Finland, both in Singles and in Team competition. After Barbara and Brigita Matić and Karla Prodan, Helena is the fourth Croatian to reach the world title. Furthermore, it was the first time that one European female became the World Cadet Champion in that category. Her great desire is winning a medal at the Olympic Games in Paris in 2024. (Denis Lugarić)

Olimp 16


Olimpijske legende: Mirko Bašić

Pozovi M za medalju Piše: GORDAN GABROVEC

U predvečerje rukometnog europskog prvenstva u Hrvatskoj, prisjetili smo se Mirka Bašića, jednog od najboljih i zasigurno najtrofejnijih rukometnih vratara svih vremena

G

odina je bila 1972. U malom hrvatskom gradu Bjelovaru izrastao je europski rukometni prvak. Samo šest mjeseci nakon što su ORK Partizan odveli do europskog trona, Hrvoje Horvat i Miroslav Pribanić bili su članovi reprezentacije koja je osvojila zlato na Olimpijskim igrama u Münchenu. Mirko Bašić tada je bio 12-godišnji dječak koji je odrastao u Bjelovaru. Kao i većini njegovih vršnjaka koji su imali sklonost prema športu, rukomet je bio prvi izbor. Tako je počela priča o jednom od najtrofejnijih rukometnih vratara svih vremena... - Imao sam dobro društvo s kojim sam počeo od pionirskih dana. Imali smo sreće i da smo imali sjajnog trenera, Krunu Turkovića, koji nam nije bio samo trener, već i pedagog. Bio nam je drugi roditelj, vodio je brigu o nama, kontrolirao ocjene. Znao je sve o nama i naučio nas je da volimo šport - govori danas 57-godišnji vlasnik svih trofeja i odličja o kojima je jedan 12-godišnji dječak iz Bjelovara s početka ‘70-ih godina prošlog stoljeća mogao sanjati. Već sa 16 godina debitirao je za seniorsku momčad bjelovarskog Partizana, sa 17 sudjelovao u osvajanju prvog, a dvije godine poslije i drugog nacionalnog trofeja, posljednjeg koji je završio u vitrinama slavnog kluba podno Bilogore. Bila su to njegova prva dva od nevjerojatnih 17 trofeja nacionalnog prvaka koja je osvojio igrajući za šest različitih klubova tijekom 27-godišnje seniorske karijere!

Podvukavši crtu, iza sebe je ostavio impresivnu biografiju i postignuća: olimpijski je pobjednik (1984.), vlasnik olimpijske bronce (1988.) te svjetski prvak (1986.) s reprezentacijom Jugoslavije. Dvostruki je europski prvak s Metaloplastikom (1985., 1986.) kojoj je pomogao i u osvajanju sedam uzastopnih naslova državnog prvaka; prvak bivše države bio je i sa zagrebačkim Medveščakom (1990.); prvakom Francuske postao je igrajući za Venissieux (1992.) i OM Vitrolles (1994.) u kojem je osvojio i Kup pobjednika kupova (1993.). Braneći vrata Badel 1862 Zagreba pomogao je u osvajanju pet naslova prvaka Hrvatske (1997.-2001.) i četiri nacionalna Kupa (1997.-2000.), a triput je u finalima Lige prvaka sa Zagrebom gubio od Barcelone (1997.-99.). - Najponosniji sam na svjetsko zlato u Švicarskoj 1986. s reprezentacijom, jer smo do njega stigli relativno dominantno, te na prvi naslov u Kupu prvaka s Metaloplastikom. Bili smo bez poraza, a u dvije utakmice finala napravili smo 17 razlike. Bilo je lijepo, ali iskreno, zaboravio sam puno toga. Ne vraćam se baš previše u prošlost, niti patim za time. Kad sam završio karijeru, zatvorio sam to poglavlje života i okrenuo se drugim izazovima. Ipak, ostao je u rukometu još sedam godina kao pomoćni trener u Zagrebu. - Dok sam radio kao trener, zapostavio sam posao. Kad smo dobili otkaz u Zagrebu, bio sam sretan, jer sam vidio što sam s druge strane propuštao. Opet, srce te vuče... Ipak je to tvoj

šport, ipak si tu nešto postigao, pa bi nešto htio i vratiti, odužiti se, nešto i prenijeti. Zato je od prvih dana uključen u rad kampa za mlade rukometne vratare, koji svake godine u Omiš dovodi najveća svjetska vratarska imena. Ipak, perfekcionist kakav već jest, ni tim svojim angažmanom nije posve zadovoljan. - Imam veliki problem što više ne mogu zorno pokazati ono što bih htio. Izgubio sam na elastičnosti, gipkosti... Svakako sam mišljenja da mlade igrače, pogotovo vratare, trebaju trenirati vratari koje su oni gledali. Kad ja pričam nekom klincu od 15, 16 godina kako treba braniti, onda on kaže “Dobro, ali tko je sad taj stari”. 19 Olimp


Olimpijske legende: Mirko Bašić

Kad mu dođe netko poput Omeyera, njemu slijepo vjeruje... Na pitanje je što je presudilo da se pri izboru rukometa kao svog športa odlučio stati među vratnice, našalit će se na svoj račun. - Valjda nisam volio trčati! Danas to ne bi prošlo kao argument, jer sve češće gledamo vratare sprintere. - To je dobro. Osim toga, danas su vratari letači i trkači, pa im većini to nije problem. Čvrstog je uvjerenja da su uvođenje brzog centra i mogućnost zamijene vratara igračem u polju odličan temelj za rast popularnosti rukometa na svjetskoj razini. - Rukomet je iznimno napredovao, ne nužno kvalitetom, ali svakako brzinom i atraktivnošću. Dobar je primjer utakmica Zagreba i Nantesa, gdje su u 25 sekundi igrači Zagreba postigli i primili gol te još promašili „zicer“. To je prije bilo nezamislivo. Nova pravila ostavljaju puno više prostora za improvizaciju i različite taktičke zamisli. No, da bi rukomet postao profitabilan i unosan, Svjetska rukometna federacija mora „Mnogo će toga ga progurati u SAD. Mislim ovisiti o prvoj da bi se Amerikancima rukomet svidio, jer je dina- utakmici protiv mičan i oštar. Srbije, koja može Dojam s tribina je kako iznenaditi i nije vratarska tehnika nije toliko napredovala kao što uopće loša. Ako je slučaj s igračkom. pobijedimo, to će - Tehnika nije naprenam biti veliki uzlet. dovala, nego se dosta promijenila, najviše u Ako izgubimo, onda obranama vanjskih šuteva ćemo biti u velikim gdje 90 posto vratara ide problemima“ nasumice. Ta promjena je


Fotografije: Jouni Lappi / Kuvastamo

Legendary handball goalkeeper

neopravdana, jer su i vratari napredovali te još uvijek imaju dovoljno vremena kako bi brzinom reakcije i dobrim postavljanjem obranili više udaraca nego nasumičnim odabirom. Za udarce s krila imam opravdanje, jer mislim da su u rukometu u posljednjih 20 i više godina krilni igrači najviše napredovali. Kod današnjih vratara nedostaje mu komponenta nadmudrivanja. - Malo je vratara, možda dvojica, trojica koji se nadmeću s igračima i mame ih da pucaju tamo gdje oni to žele. To rade Šterbik, Landin, ponekad Omeyer... Moj stil je bio da sam uvijek igračima otvarao onu stranu u koju su više voljeli pucati. Većina igrača, pogotovo kad je gust rezultat, birat će udarce u koje najviše vjeruju. I u svom današnjem poslu često se oslanja na vratarski instinkt. - Bio sam poznat po obranama sedmeraca, a sedmerci su čisto nadmudrivanje. To mi puno pomaže kod procjene ljudi s kojima surađujem, koliko su iskreni, što od koga mogu očekivati. Kad su hrvatski rukometaši u pitanju, letvica je postavljena vrlo visoko. No, od olimpijskog zlata u Ateni 2004. odličja su samo srebrnog i brončanog sjaja. - To je propust. Mislim da smo 2007. na SP-u u Njemačkoj imali najbolju reprezentaciju i da smo tada trebali uzeti zlato. Bio je bolji izbor igrača i svi su bili u naponu snage, na vrhuncu moći i bili su dobro pripremljeni. Žao mi je što tada nisu bili

svjetski prvaci, jer su baš za klasu bili bolji od svih. Potpisnik dva od tri hrvatska rukometna zlata ponovno je na čelu reprezentacije. Mogu li s Linom Červarom hrvatski rukometaši na domaćem terenu do europskog trona, gdje još nisu bili? - Vjerujem u ove dečke. Može se složiti jako dobra reprezentacija. Već dugo nismo imali toliko igrača koji su nositelji igre u svojim klubovima, a igraju Ligu prvaka. To je velika vrijednost. Ne znam hoće li Lino tako razmišljati, ali ja bih imao jednu bržu i jednu ubojitiju šutersku postavu: znači jednu s igračima koji znaju kreirati, poput Duvnjaka, Karačića, Cindrića i eventualno još jednog ljevaka, a drugu s pucačima kao što su Mandalinić i Stepančić. Imamo dobre vratare i mislim da nam oni neće biti problem. Lino zna napraviti atmosferu, imat ćemo navijače na svojoj strani. Mnogo će toga ovisiti o prvoj utakmici protiv Srbije, koja može iznenaditi i nije uopće loša. Ako pobijedimo, to će nam biti veliki uzlet. Ako izgubimo, onda ćemo biti u velikim problemima. Dodana vrijednost bi trebali biti povratnici, iskusni ratnici poput Vorija, Čupića i Alilovića. - Lino zna zašto ih je zvao. Ja bih mu samo preporučio da mora imati povjerenja u mlade igrače, kao što je imao i 2003. Mladi igrači, koliko god su neiskusni, toliko su spremni na rizik, ne kalkuliraju, što u određenim trenucima moraš imati u ekipi. Bez mladih igrača nema velikog rezultata. 

At the times when a 12-year Mirko Bašić, while growing up in Bjelovar, chose which sports he will practice, this - even for Croatian environment - small city was the center of European handball because the European Club Champion was living there. And this was the beginning of the story about one of the best and certainly the most talented handball goalkeeper of all time. In his 27-year-long career, Mirko Bašić won a total of 17 championship titles in three different countries, former Yugoslavia, France and Croatia with six different clubs. With the former Yugoslavian National Olympic Team, he was the Olympic winner in Los Angeles in 1984 and the winner of bronze in Seoul in 1988 and World Champion, the title he is particularly proud of, in Switzerland in 1986. With Metaloplastika, he won the title of European Club Champion for two years in a row (1985 and 1986) while four more times, once with Metaloplastika and three times while playing for Badel 1862 Zagreb, he was defeated in the finals. After the completion of his active career, he was a coach for seven years in Zagreb and Croatian National Olympic Team, which won the World Champion title in 2003. Today he is leading two successful companies and claims that his goalkeeper’s instincts help him a lot in the business he is dealing with. (Gordan Gabrovec)

21 Olimp


Znanost i šport

U

natoč globalnom umrežavanju svijeta putem interneta, nikad veće ekspanzije u znanosti i tehnologiji, čini se da suvremeni čovjek - težeći prema ekonomskom, zdravstvenom, emocionalnom i drugom blagostanju - nailazi na sve više neriješenih zagonetki, raznih poteškoća i tomu slično. Arhetipska podjela na dobro i zlo, kao i želja da se stvori društvo bez konflikta, problema i nelagodnosti, suvremenog čovjeka često dovodi u stanje koje nalikuje teškoj i mukotrpnoj borbi sa zamišljenim protivnikom. Takve društvene tendencije na određeni su način stvorile jednu vrstu otpora suvremenog čovjeka prema svemu onome što ugrožava sliku ugodnog i bezbrižnog života. Ako takvo gledište stavimo u kontekst jednog sasvim drugačijeg gledišta, gdje se na konflikt gleda kao jedan od temeljnih uvjeta razvoja, dakako uz uvjet postojanja određene kohezijske sile, dolazimo do odgovora na brojna pitanja, pored ostalih i na ona športska. Trening športaša, njegovo fizičko i emocionalno trošenje dovodi do kratkotrajne iscrpljenosti, ali dugoročno, dovodi do poboljšanja njegovih psihofizičkih i drugih sposobnosti. Ako bi se trening športaša uvijek zbivao isključivo u zoni ugode, teško da bi takav športaš mogao doseći razinu medalje na velikom međunarodnom natjecanju. Jednako tako, ako čitavu problematiku stavimo u kontekst stručnog rada sa športašem, ako se iskustvo i znanje jednog trenera suprotstavi iskustvu i znanju drugog trenera sasvim drugačijeg profesionalnog svjetonazora, te ukoliko kod njih postoji spremnost i snaga da međusobne oprečnosti pretvore u konstruktivni razvoj športske struke, doći će do novih spoznaja, još boljih rezultata, više razine športaševe pripremljenosti i forme. Ako se takva tolerancija razvije ne samo među trenerima, već i među drugim stručnjacima koji bi svojim znanjem mogli pomoći športašu u njegovom cjelokupnom razvoju, stvorit će se psihološka pretpostavka za stvaranje interdisciplinarnog timskog rada i cjelokupnog kreativnog razvoja. Osim trenera, koji daleko najviše vremena provodi u neposrednom radu sa športašima te športskog psihologa Olimp 22

koji, uz brojne zadaće, snosi velik dio odgovornosti za timski duh i zajedništvo te za stvaranje međusobne kohezije, tu je i treći član tima - fizioterapeut. Unatoč jednoj općenitoj percepciji javnosti kako je posao fizioterapeuta isključivo vezan uz liječenje i rehabilitaciju osoba koje su doživjele neku ozljedu, fizioterapeut predstavlja daleko više od toga. On je član stručnog tima uz kojega se športaš osjeća sigurno za vrijeme treninga i natjecanja, stručnjak koji zajedno s ostatkom tima, vodeći računa o parametrima športaša kojima se bavi njegova stru-

zglobova. Dobra dinamička stabilnost zglobova podsjeća na dinamičku stabilnost mostova ili visokih zgrada, primjerice onih koje se grade u Japanu, koji odolijevaju potresima na način da se prilikom ove elementarne nepogode njihovi elementi pomiču uz tendenciju vraćanja u prvobitni položaj. Na koji način postići tu prijeko potrebnu dinamičku stabilnost zglobova, karakteristiku koja će budućem športašu omogućiti minimalni rizik od ozljeda, predmet je interesa fizioterapeuta. No, kut gledanja dvaju fizioterapeuta može biti različit, kao i kut gledanja dva športska trenera: dok jedni fokus

Treći

član tima Piše: MIROSLAV HRŽENJAK

Fizioterapija u budućnosti ima zajamčeno mjesto kako u športskim klubovima i neposrednom radu sa športašima, tako i u široj edukaciji trenera koji će u svoj stručni tim, uz psihologa, sve češće uključivati i trećeg člana – fizioterapeuta ka, sudjeluje u izradi plana i programa treninga, odabiru trenažnih sadržaja, doziranju intenziteta i trajanju športske aktivnosti, odabiru individualne opreme za športaša, a možda najviše od svega - u prevenciji ozljeda. Područje djelovanja fizioterapeuta u športu toliko je široko i prepuno detalja da ga nije moguće ni približno predstaviti u ovom tekstu, međutim, onaj dio njegovog rada koji se najvećim dijelom preklapa s djelokrugom rada trenera ne tiče se njegovog kliničkog, rehabilitacijskog ili istraživačkog djelokruga rada, već upravo onog preventivnog. Najprije, već u najranijoj dobi uključivanja djece u šport, potrebno je voditi računa o dinamičkoj stabilnosti

stavljaju na razvijanje vještina pažljivog osluškivanja vlastitog tijela koje samo po sebi ima tendenciju razvoja kvalitetne dinamičke stabilnosti zglobova, dakle na „istočnjački“ način gledanja, drugi fokus stavljaju na odabir adekvatnih vježbi putem kojih će se tijelo dovesti u optimalno stanje. Jedna od takvih metoda nosi naziv - propriocepcija. Pojednostavljenim jezikom, riječ je vrlo ciljanim vježbama koje fizioterapeut ili trener provodi sa športašem na način da tijelo športaša dovodi u neobične i nepredvidive situacije s ciljem izazivanja brze i adekvatne kontrakcije točno određenog mišića, odnosno brze stabilizacije zglobova. Različite vrste stretchinga također su važan dio prevencije športskih


Znanost i šport

Različite vrste stretchinga također su važan dio prevencije športskih ozljeda, koje može provoditi fizioterapeut, ali i športski trener po njegovim naputcima i programu ozljeda, koje može provoditi fizioterapeut, ali i športski trener po njegovim naputcima i programu. Nadalje, različite ciljane vježbe koje športaš, ovisno o svojem individualnom statusu i držanju tijela - posturi, provodi na pilateslopti, švedskim ljestvama, strunjači ili nekoj drugoj spravi, također mogu u značajnoj mjeri spriječiti ozljedu mišićnog, koštanog i vezivnog tkiva. U nabrajanju metoda prevencije mogli bi uvrstiti i razna druga pomagala, primjerice uređaj za elektrostimulaciju mišića putem kojeg je između ostalog moguće utjecati na bolju i bržu regeneraciju mišića, uklanjanje bolova, sprečavanje atrofije mišića, nadomještanje nekih tipova treninga i sl. Dakako, pravilna prehrana koja je individualno prilagođena športašu, također može biti važan faktor u prevenciji ozljeda kod športaša. Dok osnovnu razinu znanja iz svih spomenutih metoda prevencije fizioterapeut može prenijeti na športskog trenera (kako bi treneri samostalno mogli neke od tih metoda primjenjivati, primjerice na početku ili kraju treninga), najveći problem je, čini se, športaša dovesti u stanje da nauči

Olimp 24

osluškivati vlastito tijelo, odnosno da razinu opterećenja dozira u skladu s tim unutarnjim osjećajem. Što je kod športaša izraženija želja za uspjehom, njegova vezanost za pobjedu i medalju, to su manje šanse da takav športaš može čuti i osjetiti unutarnji impuls tijela koji mu signalizira gdje je granica i gdje treba stati. Međutim, neovisno o tome radi li se o športu djece i mladih ili o profesionalnom športu, želja za uspjehom i pobjedom motor je većine športaša, svojevrsna energija koja ga tjera naprijed kako bi bio bolji, da bi postao najbolji. Stoga je sudbina fizioterapeuta takva da najčešće ne stigne biti prevencija športskih ozljeda, već mu se uloga svodi na rehabilitaciju. Mogu li se određene športske ozljede predvidjeti kod športaša ako se pažljivo promatra njegovo držanje, pokreti ili one ovise i o nekim drugim faktorima (primjerice o unutarnjoj emocionalnoj slici športaša, njegovoj osobnoj frekvenciji ili nečem sličnom), ovisi o kutu gledanja promatrača. S tim u vezi, način liječenja i rehabilitacije može biti usmjeren na saniranje simptoma ili posljedica, ili na otklanjanje uzroka. U svakom slučaju, neovisno o tomu radi li se o takozvanom konvencionalnom ili o komplementarnom gledanju na športsku ozljedu, njezine uzroke, način tretiranja, tijek oporavka i slično, fizioterapija u budućnosti ima zajamčeno mjesto u športu, kako u športskim klubovima i neposrednom radu sa športašima, tako i u široj edukaciji trenera, koji će u svoj stručni tim, uz športskog psihologa sve češće uključivati i trećeg člana – fizioterapeuta. 

Third member of the team

Despite the generally accepted public opinion that a physiotherapist’s work is exclusively related to the rehabilitation of sports injuries, their equally important role is prevention of sports injuries. Although the joints’ dynamic stability is largely inborn, due to too large physical efforts, improper performance of movements or inappropriate position of the body during sports activities, it often results in disorders or need for active assistance of physiotherapists. In addition to the techniques of proprioception, stretching, massage, various targeted and individually programmed exercises on Pilates ball, mat and alike, in order to prevent an athlete’s health, a physiotherapist plays a significant role in education of coaches, athletes and their parents. The reason why a physiotherapist – besides the coach and sports psychologist - is very important as a third member of a professional team arises from causal relationships in the emergence of sports injuries as well as in the athlete’s recovery process itself. Given the increasing level of physical and emotional burdens, especially in top sports, as well as ever-increasing difference between athlete’s wishes and possibilities, physiotherapists seem to have a guaranteed future in sports, both in the segment of prevention in athletes-beginners and in rehabilitation of sports injuries and education of coaches. (Miroslav Hrženjak)


Sačuvajte komadić za kasnije Zaposleni ste, imate obitelj ili je planirate osnovati? Mislite na blisku budućnost. Sigurno ne razmišljate o danima koji su daleko ili kako će vaš život izgledati kada ostarite. Osigurajte se na vrijeme! Štednjom u CROATIA OSIGURANJE dobrovoljnom mirovinskom fondu ostvarit ćete dodatna primanja uz mirovinu uz brojne pogodnosti, od kojih izdvajamo: — država uplatom iz proračuna potiče vašu mirovinsku štednju – poticaji iznose 15% na sve uplate do 5000 kuna godišnje — vi birate visinu, trajanje i dinamiku uplata ovisno o vlastitim mogućnostima — sredstva su u potpunosti nasljedna i tijekom primanja mirovine te raspoloživa već od 50. godine života Sačuvajte komadić za kasnije, jer nikada ne znate kada će vam zatrebati.

0800 1884 www.crosig.hr | www.crosig-trecistup.hr


Šport na internetu: hzsn.hr

Internetska stranica HZSN-a magazinskog je tipa, a sve su vijesti nadohvat klika na Sportsku Hrvatsku

Prostor za kolege fotoreportere: galerija Sanjina Strukića (Pixsell), dobitnika priznanja HZSN-a za fotografiju 2016.

Točni i vjerodostojni Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Mrežna je stranica Hrvatskog zbora sportskih novinara pokrenuta 2005., a od 2014. godine postoji u današnjem obliku. Da bi se športsko novinarstvo dodatno promoviralo, svaki tekst objavljen na stranici dijeli se na Facebooku i Twitteru

H

rvatski zbor sportskih novinara (HZSN) obilježit će 2019. godine 70. obljetnicu postojanja. Možda je to prigoda, kaže glavni tajnik Marijan Bakić, da se osvježi mrežna stranica Zbora, da se nešto doradi. Stranica hzsn.hr pokrenuta je još 2005., ali nije imala čvrste strukture i cilja, pa su se 2011., Bakićevim dolaskom na mjesto glavnog tajnika, u Zboru odlučili na redizajn. — To smo ostvarili nakon dosta promjena 2014. godine, u obliku u kojem je danas. Bilo je još nekih međustuba, ali je to sve bio put prema ovome kako sad izgleda — kaže Bakić. Poveznica na nacionalni servis vijesti Hrvatskog olimpijskog odbora Olimp 26

Sportska Hrvatska pri vrhu naslovnice jasno upućuje na to da primarna zadaća Zbora nije informirati novinare nego promovirati i novinare i struku. — Stranica je ponajprije informativna da bi novinari mogli pronaći sve potrebne podatke o HZSN-u. Ona je magazinskog tipa — tekstove koje objavljujemo preneseni su tekstovi naših članova i ostalih novinara koji nisu naši članovi, a za što imamo njihovu suglasnost i suglasnost njihovih redakcija. Svakako navodimo izvor, ime autora i ime fotoreportera te redakcije za koju radi — govori Bakić, vjerujući da se tako stvara vrijedna poveznica novinar — redakcija — HZSN. Zbor je otvorio i dio na engleskom je-

ziku, koji je posljednjih godina „ustupio“ Udruzi sportskih novinara jugoistočne Europe (SEESJA, South East European Sports Journalists Association). Dosta logično, kaže glavni tajnik, ako se zna da je dopredsjednik HZSN-a Nikola Lipovac, ujedno i predsjednik SEESJA. — Trenutačno taj dio naše stranice objavljuje tekstove na engleskom jeziku, koji je usvojen kao službeni u SEESJA-i. Uostalom, baš je naš web odličan medij da na specifičan način zahvalimo prijateljima ili, ako baš hoćete, sponzorima. U prošlom je broju Olimpa glasnogovornik Hrvatskog nogometnog saveza Tomislav Pacak, govoreći o važnosti interneta, rekao da je svaka organizacija danas ujedno i medij, što traži drukčiji pristup i nudi mnogo prilika kojih prije nije bilo. Promovira li stranica, a onda i profili na Facebooku i Twitteru, dovoljno aktivnosti Zbora? — Mjesta za poboljšanje uvijek ima. Kako je svaki tekst objavljen na našoj stranici podijeljen i na društvenim mrežama Facebook i Twitter, zasigurno da to dodatno promovira športsko novinarstvo, ne samo u našim novinarskim krugovima nego i šire. S obzirom na skromne financijske mogućnosti, teško da bismo mogli mijenjati nešto u sustavu ili vizualno, ali koncepcijski stalno težimo poboljšanju naše internetske stranice. Možda je 70. godišnjica Zbora prilika i za to. Ono čemu se glavni tajnik HZSN-a svakako veseli je da su stranicu prepoznali kolege fotoreporteri. — Oni u športskom novinarstvu su-


Verzija na engleskom jeziku „ustupljena“ je Udruzi sportskih novinara jugoistočne Europe (SEESJA)

…i na Twitteru Da bi se povećala čitanost i informiranost, HZSN svoje objave dijeli i na Facebooku…

djeluju jednakom strašću kao i mi koji pišemo ili govorimo o športu. Tako su baš na našoj stranici dobili mjesto za svoje galerije, a od nove godine ćemo uz pomoć kolege Roberta Valaija još više fotografija predstaviti onima koji nas prate. Neke su fotografije univerzalne, neke jednostavno lijepe, a neke doista govore više od 1000 riječi, kako se voli kazati. Zato smatramo da trebaju biti i na našem webu. O internetu kao o alatu da se ubrza protok informacija i olakša rad više i ne treba govoriti, no pitamo Marijana Bakića što misli o novinarstvu i internetu kao izvoru podataka. Ponekad je, naime, nemoguće obraniti se od nevjerodostojnih, „kopiraj-zalijepi“ priča, katkad se čini kao da je provjera informacija u struci izumrla. — Dakako da neki internet koriste pogrešno, dakako da je loše, primjerice, Wikipediju uzimati kao relevantan izvor podataka. A opet, trebamo se prilagoditi vremenu u kojem živimo, za svakoga ima dovoljno mjesta u našem medij-

True, accurately and credibly! skom prostoru. Baš zato smatramo da objavama različitih mišljenja pridonosimo pluralizmu stranice i HZSN-a. Ni ja osobno, ni kolege u Izvršnom odboru ili predsjednik Zbora Jura Ozmec ne slažemo se ponekad s mišljenjima koja objavljujemo na stranici, ali zato i jesmo odlučili tako djelovati. — Ne smije biti tabu-tema, moramo poštovati svačije mišljenje i služiti se samo argumentima kako bismo čitatelju iznosili stavove s kojima se može ili ne mora složiti. Mislim da smo u tome uspjeli. Zboru nije problem, zaključuje Bakić, objaviti tekst nekog sasvim mladog kolege, ako smatra da takav pristup bolje rasvjetljava određenu temu. — Nikad nećemo podilaziti samo jednoj struji ili se a priori slagati s mišljenjima koja šire populisti. Velika je dobit ove stranice i u tome da samo za nju pišu naši najutjecajniji novinari. Ne prečesto, koliko bismo htjeli, ali pišu. Bitno je da smo kao struka točni, precizni i vjerodostojni. Težimo tomu. 

Foto: Renato Branđolica

Foto: Jurica Galoić

Ono čemu se glavni tajnik HZSN-a Marijan Bakić svakako veseli je da su stranicu prepoznali kolege fotoreporteri

The website of the Croatian Sports Journalists Association hzsn.hr was launched in 2005, and since 2014 it has been in its present form. In order to promote sports journalism, every text published on the website is shared on Facebook and Twitter. The HZSN staff is proud of the fact that the website has also been recognized by colleagues-photojournalists, opening them thus a space for photo galleries and from the new year even more photos will be presented. The site is primarily informative in order to help the journalists to find all the necessary information about the HZSN. The texts published are those of the Association members and those of non-member journalists, for which the HZSN has given the consent. The Association has also opened a section in English language, “lent” to the South East European Sports Journalists Association (SEESJA) in past couple of years. By publishing different opinions, regardless of whether it agrees with them, HZSN wants to contribute to pluralism in the society and strives to provide true, accurate and credible information as the profession umbrella body, which is extremely important today. (Marijana Mikašinović)

27 Olimp


GODINA 47 • BROJ 183 • PROSINAC 2017.

Povijest hrvatskog športa

80 GODINA POŠK-a (Renato Živković)-------------------------------------------------------------- str. 2 GIZELA KADRNKA (Damir Škarpa)----------------------------------------------------------------- str. 7 IN MEMORIAM: ALDO BURŠIĆ / JOSIP WEBER / ŽELJKO PERUŠIĆ (Jurica Gizdić)---------- str. 10

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X


OBLJETNICE

Osamdeset godina POŠK-a Piše: RENATO ŽIVKOVIĆ

U proteklih osam desetljeća POŠK se formirao kao jedna od najuspješnijih športskih perjanica grada Splita. Zaista je dug popis vrhunskih ostvarenja koje su u navedenom razdoblju ostvarili plivači i vaterpolisti sa Zente

N

ije lako pisati o prošlosti počevši pisanje u budućnosti. Zamislimo se u godini 2037., godini proslave 100. obljetnice POŠK-a. Ubrzano se pišu monografije, pripremaju se razne svečanosti. U monografiji pregršt fotografija iz davne 2017. A u nizu datuma, ističe se jedan - nedjelja, 26. studenoga te 2017.godine. Vratimo se u sadašnjost… Ta nedjelja jednog će dana ostati zabilježena kao jedan od najznačajnih dana u bogatoj povijesti POŠK-a. Novinski i TV zapisi ističu prepuno Hrvatsko narodno kazalište u Splitu povodom proslave 80. obljetnice plivanja i igranja vaterpola na splitskoj Zenti. Gradonačelnik, župan, predstavnici krovnih organizacija plivanja i vaterpola, olimpijci, športaši, predstavnici politike…, svi su došli POŠKu u čast! Definitivni je to dokaz kako je POŠK u proteklih 80 godina sebe formirao kao jednu od najuspješnijih športskih perjanica grada Splita. A kako i ne bi!? Zaista je dug popis vrhunskih ostvarenja koje su u navedenom razdoblju ostvarili plivači i vaterpolisti sa Zente. Tjedan dana prije spomenute središnje proslave, u splitskom HNK-u, otvorena je i prekrasna foto retrospektiva, a još tjedan ranije aktualna seniorska momčad POŠK-a dobila je povlasticu zaigrati protiv svjetskih vaterpolskih prvaka, hrvatske reprezentacije, naših “Barakuda”. A sve je počelo davno, 11. travnja 1937. u Splitu, u dvorani Narodne ženske zadruge u Krešimirovoj ulici 3 - održana je osnivačka skupština Pomorskog omladinskog športskog kluba, pod skraćenim imenom POŠK. Izabrana je prva uprava u sastavu: predsjednik Jerko Čulić, potpredsjednik Petar Šerić, tajnik Josip Košćina, blagajnik Frano Samardžić, tehnički referent Nenad Ožanić, kapetan

2

Gjuro Bjedov, odbornici Ante Šarić i Franko Katavić, zamjenici Žarko Radovčić, Bruno Mandić, Seka Kuzmanić, Toma Bradarić, Mate Palaveršić i Tonko Bibić. Time je oživotvorena ideja grupe članova neregistriranog, “divljeg” kluba istog imena koje se prvi put spominje 1926. godine u kontekstu nekih problema u dijelu članstva tada registriranog plivačkog kluba “Firule”. Zanimljivo je napomenuti da je jedan od razloga, vjerovatno vrlo bitan, što se POŠK nije ranije registrirao, bila činjenica što su se već 1928. aktivni članovi POŠK-a uključili i nastupali za oslabljene i desetkovane “Firule”. Naime, formiranjem kluba “Triton”, “Firule” su bitno oslabljene, jer su najbolji plivači prešli u suparničke redove. Međutim, ta ljubav nije dugo trajala i "poškovci" su 1929. napustili “Firule” i opet nastavili sa svojom “divljom” djelatnosti. Prethodne 1928. godine dogodili su se novi potresi na plivačkoj sceni istočnog dijela Splita - zbog financijskih razloga “Triton” se ujedinio s “Jadranom”, dok su Firule iz istih razloga sve teže egzistirale, te su početkom 1931. prestale postojati. Izgradnja plivališta i klupskog doma na Zenti Osnivačka skupština POŠK-a u travnju 1937. predstavljala je pokušaj ponovnog oživljavanja plivačkog športa i u istočnom dijelu grada. Koliko je to bilo objektivno moguće teško je danas utvrditi, ali činjenica da je uprava novog kluba sebi kao glavni zadatak postavila izgradnju objekta (plivališta i doma). No, u tome nisu uspjeli uglavnom zbog nedostatka novaca. Redovno su se održavale klupske zabave u restauraciji Ivanišević (iznad današnjeg plivališta POŠK-a), a 29. siječnja 1939. održana je nova Skupština na kojoj je izabrana i nova uprava na čelu s novim predsjednikom profesorom Vinkom


Pobjednik Kupa kupova i Super kupa 1983; stoje: Toni Petrić (trener - savjetnik), Ante Bratić, Ivica Milardović, Damir Polić, Ivica Gabrilo, Deni Lušić, Željko Kaurloto, Milivoj Bebić, Momo Ćurković (trener). Čuče: Branko Jovanović, Siniša Jokić, Robert Andrijić, Miro Trumbić, Tino Vegar i Renato Živković Ružićem. U samo predvečerje II. svjetskog rata teško je bilo nešto više očekivati, pa tako neke veće športske akcije nisu zabilježene. Po završetku rata šport je u Splitu dobio novi zamah. POŠK nije obnovljen u prvom valu rekonstruiranja starih i osnivanja novih športskih društava. U tim godinama čak je došlo i do fuzioniranja svih splitskih klubova u dva športska društva “Split” i “Hajduk”, da bi godinu kasnije sve centralizirano u okviru FD “Hajduk”. Međutim, to je vrlo brzo izgubilo svaki smisao i klubovi se ponovno osamostaljuju i svaki kreće svojim putem. Pod parolom omasovljenja športa formiraju se ogranci često po kriterijima zanimanja (obalci, brijači, metalci i slično), a isto tako, po gradskim kvartovima djeluje niz neregistriranih “divljih” klubova. Među njima javlja se i POŠK kao Pojišanski omladinski športski klub čiji je predsjednik bio sedamnaestogodišnji Vlado Veron.Tada se uglavnom igralo “na balun” ali zabilježeni su i vaterpolo susreti POŠK-a protiv Firula, kao i natjecanja u plivanju. lsto tako ostalo je zabilježeno da je 1951. osnovan još jedan “divlji” klub na Firulama - OFA (Omladinski fiskulturni aktiv), pa tako u uvali Firule nije nedostajalo aktivnosti koja je bila bitan preduvjet za obnovu javnog i registriranog kluba. Od članova predratnog POŠK-a potekla je inicijativa o obnavljanju, pa je 20. kolovoza 1952. u hotelu “Mosor” održana obnoviteljska skupština. Otvorio ju je jedan od najstarijih članova - Franko Katavić. Podnesen je izvještaj, usvojena su pravila kluba, saslušani brojni pozdravni govori i nakon plodne rasprave izabran je Upravni odbor kluba u sastavu: inž. llija Čolović, Dinko Kuzmanić, Ljubo Draganja, Vjeko Vukušić, Đuro Bjedov, Franko Katavić, Branko Barač, Eugen Bračić

Džeki, Šime Poštenjak, Nikša Matošić, Frane Mandić, Ljubo Prvan, Marin Buličić, Marin Čulić Sinko, lvo Hrepić, Vinko Draganja, Vinko Jukić dr. Josip Ružić, inž. Stanko Dvornik, Srećko Jurišić, Zlatko Dvornik, Jurica Dragičević, inž. Marko Bešker, Andrija Šegvić, Rade Ninčević i Neda Šarić. Za predsjednika je izabran inž. llija Čolović, a za počasnog predsjednika dr. Miloš Žanko. Tada je POŠK okrenuo novu stranicu i punim plućima zaplivao prema najvišim športskim visinama. Na tom valu odmah je krenula akcija izgradnje klupskog doma i plivališta. O lokaciji tih objekata već su ranije vođene rasprave, tako da je stav bio čvrsto definiran i tu nije bilo nikakve dileme - bazen će se graditi na Zenti! U ranijim raspravama kao lokacija plivališta, a time i doma, spominjane su najprije uvala Ovčice, potom Firule (ranije mjesto klupskog doma P.K. Firule), te tek na kraju uvala Zenta. Zaključeno je da se gradi baš tu jer se može najlakše cestovno priključiti, a i dubina mora i prirodni položaj omogućavali su najjeftiniju izgradnju i relativno vrlo brzo moguće rješenje, uz činjenicu da se ne ugrožava prolaz šetača uz morsku obalu. “Tada je došla Marjanka…” Član Uprave Šime Poštenjak izradio je projekt, nabavljen je materijal (dio kupljen, dio darovan), pa je već 2. studenog 1952. Klupski dom svečano otvoren. Već sutradan “Slobodna Dalmacija” ističe: “Danas je uvala Zenta bila svečano iskićena zastavama, parolama i pred domom su se prije početka proslave skupili mnogi omladinci, pioniri, a i stari članovi i prijatelji POŠK-a. Pored mnogih posjetilaca došli su i predstavnici masovnih organizacija i narodne vlasti, svih športskih klubova iz Splita, pa i predstavnik Juga iz Dubrovnika da zažele ovom

3


OBLJETNICE Proslava naslova prvaka Hrvatske 1998.; sljedeće sezone POŠK će osvojiti i Kup europskih prvaka.

kolektivu uspješan početak rada i čestitaju mu na prvom uspjehu.” Tu se nije stalo, već se odmah krenulo u izgradnju prve faze plivališta. Do otvaranja (sljedeće sezone 25. svibnja 1953.), izgrađen je startni zid i plato budućeg plivališta, a na 50 metara od starta usidrena je splav širine koja je omogućavala postavljanje četiri natjecateljske staze, što je bilo dovoljno za plivačko natjecanje po liga sustavu u kojem su se natjecala dva kluba sa po dva plivača u svakoj stazi. Budući da se vaterpolo igralište postavljalo usporedno sa startom, sudac utakmice bi hodao uzduž starta. Veliki zanos starih članova rezultirao je i masovnim odazivom djece i omladine, ne samo iz Firula, Zente i Bačvica, već iz cijelog grada. Započeli su sustavni treninzi s trenerima Zdenkom Mihilovićem za plivanje i Ivicom Dabrovićem za vaterpolo. Iznimno je zahtjevno u današnje vrijeme opisivati kako se to radilo i gradilo, tko je sve plaćao ili darivao, ali na kraju se, to je danas sigurno, isplatilo. Stariji su prepričavali mlađim naraštajima: “Tada je došla Marjanka...” Marjanka je bila pomorska dizalica u splitskoj građevinskoj tvrtki “Pomgrad” i postavljala je velike betonske blokove ispod i iznad mora. U to vrijeme, to je bio zaista pravi spektakl. Na čelu nestvarne kolone je plovio Brodospasov remorker (Altair) i za sobom vukao grdosiju, dizalicu Marjanku, dok je iza Marjanke bila privezana “maona” s ogromnim betonskim blokovima. Inače, taj konvoj bio je namijenjen za izgradnju lukobrana u novoj luci u Pločama. No, ono što je najvažnije, uvala Zenta postala je okupljalište mladih i pravi poligon športa! Svi mogući radovi i uređenja pojedinih djelova uvale, plivališta i klupskog doma uvijek su bili proizvod velikog entuzijazma velikog broja članova, koje je teško sve nabrojiti, ali ipak treba izdvojiti Franu Mandića kao inicijatora i glavnog

4

pokretača svih aktivnosti na izgradnji i dovršenju bazena te Stanka Ferića koji je tu ulogu naslijedio nakon prerane Mandićeve smrti. Svakako treba spomenuti i Ratka Viličića, Vjerana Krstinića, Pere Brkića, Dragana Jelovca, Đure Bjedova, Pere Trumbića, Eugena Bračića i na kraju Ante Žica, koji je znao za svaki postavljeni blok i koji je pozorno nadzirao sve radove na plivalištu. Kako je u to vrijeme je bila poznata parola “druže, snađi se” (rekli bismo da je ta parola i danas u optjecaju), “poškovci” su se, nakon što je bila napuštena željeznica za Sinj, dokopali kamenja za izgradnju ogradnog zida plivališta, dok je nova rasvjeta stigla na bazen, neposredno nakon što je ukinut trolejbus. Rasvjeta je, naime, napravljena upravo od šest stupova bivše trolejbusne mreže... Međutim, nadogradnja klupskog doma, kompletiranje interijera, sanitarni čvor i izgradnja velike terase ipak su bili velik zalogaj i 1964. godine klub je zahvatila financijska kriza, koja je, srećom, riješena sljedeće godine kada je Općina Split odobrila sredstva za dovršenje doma. Time je jedan ciklus u

Zlatna generacija pod nazivom “POŠKBrodomerkur” osvojila je dva Kupa Jugoslavije, 1980. i 1982/83. Godine 1981. iznimni potencijal potvrđen je u Splitu na Final Fouru europskoga Kupa pobjednika kupova. U završnici je pobijeđen mađarski Szentes i veliki pokal prvi put stiže u Zentu!


razvoju kluba bio zaokružen i svi su se mogli okrenuti isključivo športskoj aktivnosti. Dva osvojena Kupa osamdesetih A to nije bilo lako u okviru sve manje raspoloživih sredstava, pa se stvar opet vraća na početak. Sad se treba žrtvovati, pa izgrađene resurse početi komercijalno iskorištavati. Od prvog dana stalno je u prizemlju doma dio prisutan mali ugostiteljski objekat sa štekatom i to samo sezonski. Sad je došlo vrijeme za iskorak na kat i cjelogodišnju ugostiteljsku djelatnost, pa je 1967. veliki dio doma “zapasao” i zimski i ljetni restaurant “Tamaris”. Snovi o nekom članskom društvenom životu zatvorenog tipa otišli su na sporedni kolosijek, pribavljanje sredstava je postalo primarno. Tako je klupski dom nepovratno postao izvor financiranja, a društveni život otišao u drugi plan, što zapravo i nije nimalo čudno - običaji se s vremenom mijenjaju, pa tako život i funkcioniranje športskih klubova. U ovih nekoliko desetljeća uz manje ili veće pauze, u domu POŠK-a afirmirati su se poznati disco klubovi Bady, Shakespeare i O’Hara, a danas imamo “Zentu” (barem domaće i blisko ime). Vezano na športski dio priče, važno je istaknuti kako postoji jako malo klubova u Hrvatskoj koji se mogu pohvaliti naslovima državnoga i europskoga prvaka, da su pobjednici Kupa i osvajači Super kupa i čiji su igrači osvajali najsjajnija odličja na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima. Vaterpolisti POŠK-a prve su službene utakmice odigrali 23. srpnja 1939. godine. Ipak, prava aktivnost započinje tek 1952., kada je POŠK obnovljen. Nakon tri sezone natjecanja, POŠK osvaja prvenstvo Hrvatske i stječe pravo igranja u Drugoj ligi.  Nakon pet sezona nastupanja u drugoligaškim vodama, uprava je donijela odluku da se, pokuša ući u Prvu ligu. Iz “Mornara” i “Jadrana” stigao je trojac iskusnih igrača, pa je POŠK 1960. godine dobio prigodu zaigrati u elitnom vaterpolskom društvu bivše države. Taj uspjeh donijeli su Fedor Šibenik, Vlaho Asić, Ivo Jurišić, Volođa Mardešić, Vlado Bagat, Gordan Kesić i Petar Čerina, uz pričuve Antu Glavinića, Stjepka Bradarića Šluju, Lenka Ivaniševića i Ivicu Mandića, a pod vodstvom trenera Milivoja Bonačića. Nakon pet sezona prvoligaškog igranja uslijedilo je ispadanje iz Prve lige, ali su se POŠK-ovi vaterpolisti vrlo brzo (1968.) vratili u društvo najboljih. Trener je bio Stjepo Duvnjak, dok su momčad sačinjavali Fedor Šibenik, Boro Jurjević, Uglješa Čavlina, Boris Klarić, Volođa Mardešić, Igor Bradarić Šlujo, Nikša Prezzi, Goran Čulić, Dragan Petrović, Neven Poparić, Ante Špar, Slavko Kralj, Vlado Krstulović i Marcelo Ferri-Certić.  Nakon toga dolazi vrijeme trenera Vlahe Miše Asića koji je okupio mladež s Bačvica, Firula i Zente, te započeo ispisivati nezaboravne POŠK-ove stranice. Malo je bilo trenera koji su u Jugoslaviji i slobodnoj Hrvatskoj odgojili toliki broj odličnih vaterpolista kao Mišo Asić. Zlatna generacija pod nazivom “POŠK-Brodomerkur” osvojila je dva Kupa Jugoslavije, 1980. i 1982/83. Godine 1981. iznimni potencijal potvrđen je u Splitu na Final Fouru europskoga Kupa pobjednika kupova. U završnici je pobijeđen mađarski Szentes i veliki pokal prvi put stiže u Zentu! Momčad je vodio Asić uz asistenciju Nevena Frančeskija. Igrali su Ante Bratić, Deni Lušić, Damir Polić, Miro Trumbić, Ivica Gabrilo,

Milivoj Bebić, Željko Kaurloto, Ivica Milardović, Luka Tudor, Branko Jovanović, Igor Bradarić Šlujo, Goran Kirigin, Zoran Šušak i Srđan Reljić. Samo dva ljeta poslije “POŠK-Brodomerkur” je ponovno osvojio Kup pobjednika kupova. Treneri su ovaj put bili Momčilo Ćurković i Toni Petrić, a u presudnim obračunima odigranima u Splitu i Budimpešti savladan je mađarski BWSC. Uz iskusne, Bratića, Lušića Polića, Bebića, Kaurlota, Gabrila i Jovanovića, igrali su Robert Andrijić, Renato Živković, Tino Vegar i Siniša Jokić. POŠK-ova “dica” svoj vrhunski potencijal, uz osvajanje dvaju spomenutih europskih dragulja, iskazala su iste te 1983. godine i u finalnom obračunu dviju najboljih momčadi Starog kontinenta. U europskom Supekupu u Barceloni je sa 5-3 pobijeđen prvak Europe talijanski Pro Recco. Zavijorile su se zastave, Split je slavio još jednog sportskog velikana. Kapice momčadi sa Zente tad su nosili: Bratić, Lušić, Polić, Trumbić, Gabrilo, Jovanović, Bebić, Milardović, Kurloto, Andrijić, Vegar, Živković i Jokić, a trenerski tandem bio je ĆurkovićPetrić.  Nakon što POŠK nije uspio u nakani osvajanja prvenstva ondašnje države, najdarovitija generacija ubrzo se razišla, velik

Dizalica "Marjanka" pomaže u izgradnji plivališta na Zenti broj starijih igrača napustio je klub i otišao u inozemstvo ili u druge klubove. Na čelo POŠK-a tad je došao mladi, perspektivni trener Neven Kovačević, koji je s novom generacijom “poškovaca”, zahvaljujući velikom entuzijazmu i ogromnoj količini rada, ostavio POŠK u visokom društvu, osvojivši dva Kupa Mediterana i igrajući dva finala Kupa. Ipak, na pravu stazu uspjeha POŠK se vratio tek 1998. godine kad je sponzorstvo nad klubom preuzela “Slobodna Dalmacija”. Za trenera je angažiran Dragan Matutinović, a za športskog direktora Milivoj Bebić. Dovedena je nekolicina vrhunskih igrača: Šimenc, Bošković, Đogaš, Barać, te Slovaci Polačik i Nagy. Cilj j bio jasan: osvojiti naslov prvaka Hrvatske! Sve je išlo po planu. O osvajaču državnog prvaka odlučivale su najbolje momčadi: “Slobodna Dalmacija” i do tada neprikosnovena zagrebačka “Mladost”. Prvi finalni dvoboj na Savi završio je neodlučeno 8-8, a onda je Zenta dočekala uzvrat prepunih tribina i najveće fešte do tada. “Slobodna Dalmacija” je pobijedila sa 11-8. Nebo su zaparale rakete, uz baklje i trumbete do kasno u noć slavio se naslov prvaka Hrvatske koji su osvojili Dragan Rebić, Petar Trumbić, Nikša Jaić, Višeslav Sarić, Srđan Bradarić Šlujo, Vladimir Moćan, Mario Oreb, Samir Barač, Aljoša Kunac, Roman Polačik, Aleksandar Nagy,

5


OBLJETNICE

Hrvatska reprezentacija u čast osamdesete godišnjice, odigrala je u studenom ove godine prijateljsku utakmicu s POŠK-om Kaurlota, Marija Oreba, Višeslava Sarića, Duju Živkovića te mnoge druge plivače i vaterpoliste koji su doprinijeli statusu POŠK-a kao jednog od najznačajnijih športskih klubova Splita i Hrvatske. POŠK je oduvijek imao i vrsne trenere kako u plivanju, tako i u vaterpolu. Jurica Topić i Neven Kovačević su sudjelovali na U Napulju prvaci Europe! Olimpijskim igrama 2000. u svojstvu trenera reprezentacija, dok Naslov državnog prvaka osigurao je POŠK-u sudjelovanje u je “Kova” 1999., u Firenci, kao trener reprezentacije osvojio sreKupu europskih prvaka, a sponzorstvo nad sastavom iz Zente brnu medalju na Europskom prvenstvu. POŠK ima u Milivoju preuzela je Splitska banka. “Bankari” su izvrsnim igrama stigli Bebiću i svog predstavnika u Kući slavnih vodenih športova, do Napulja, gdje je u proljeće 1999.godine odigran Final Four. čime se može pohvaliti malo koja športski klub. Domaći “Posillipo” proglašen je najvećim favoritom, ali su POŠK je u svom sastavu imao i ženski vaterpolo. Naime, “poškovci” u prvom susretu prikazali izvanrednu igru i potopili kada je osvojen naslov europskog prvaka, Nikša Savin došao je Napolitance sa 7-6. U odlučujućoj utakmici iduće večeri tors idejom o osnivanju ženskog sastava. Športski direktor Milivoj pediran je i srbijanski “Bečej” sa 8-7. “Splitska banka” postala Bebić je podržao ideju, pa je u travnju 2000. počelo okupljanje je europskim prvakom, pa se Zenta u kratkom vremenskom djevojaka. Prvo službeno natjecanje Savinove izabranice imale razdoblju podičila najvećim uspjesima u svojoj povijesti. U knjigu najeminentnijih klubova starog kontinenta upisali su na prvome Kupu Hrvatske u Šibeniku, u siječnju 2001. godine. Pod nazivom “Splitska banka” zaigrale su dvije ekipe iz su se Dragan Rebić, Višeslav Sarić, Vladimir Moćan, AleksanZente. Prvi sastav je u finalu izgubio od zagrebačkog “Aurum dar Nagy, Teo Đogaš, David Burburan, Samir Barač, Mario osiguranja” sa 9-16.  Oreb, Aljoša Kunac, Alen Bošković, Roman Polačik, Petar Kao “Splitska banka”, odnosno POŠK, sirene iz Zente osvojile Trumbić, Nikša Jaić, Srđan Bradarić Šlujo, Dario Mužić i Ivan Katura, te stručni stožer koji su sačinjavali trener Dragan Matu- su tri prva prvenstva Hrvatske i dva hrvatska Kupa. Godine tinović, njegovi pomoćnici Neven Frančeski, Željko Jozipović i 2003. djevojke su morale napustiti POŠK. Osamostalile su se i pod imenom VK “Bura” i nastavile s uspješnim igrama u prventehniko Milivoj Bebić.  stvu Hrvatske i Kupu, dok je sadašnji klub OVK POŠK nedavno Vrijedan je, dakako, i trofej zaslužen trijumfom u Hrvatskotakođer uspostavio žensku sekciju. me vaterpolskom kupu u sezoni 1998./99. Ipak, ono što služi POŠK-u kao najveća pohvala za minulo Treba istaknuti činjenicu kako je legendarna Đurđica Bjedov djelovanje je činjenica kako Zenta, kao pravi magnet, vuče POŠK-ovo dijete, kako je Duje Draganja “poškovac”, kako su natrag svoje bivše plivače i vaterpoliste. I to ne samo veteran“poškovci” Anamarija Petričević i Smiljana Marinović, kako skim plivanjem i igranjem vaterpola, nego bavljenjem čitavog vaterpolo klub ima trojicu istinskih velikana - jednog od najniza različitih športskih aktivnosti, kao što su, boljih centara svijeta Damira Polića, nogomet, košarka, glavomet ili jednostavno triput proglašenog najboljeg igrača plivanje od Zente do “kumpira” (obližnja sika svijeta Milivoja Bebića i najtrofejnijeg na Firulama) i natrag. splitskog olimpijca sa dvije osvojene Važnost navedenih igara očituje se u olimpijske zlatne medalje Denija nastavku druženja i nakon športske karijere, u Lušića. osjećaju pripadnosti, jer POŠK i Zenta zaista POŠK ima i osvajače srebrene nude nesvakidašnju privrženost bivših plivača medalje iz Atlante 1996., Tina Vegara i vaterpolista prema svom matičnom klubu. i Sinišu Školnekovića (premda su u POŠK je u svom 80-godišnjem djelovanju to vrijeme igrali za druge klubove), uz sve velike uspjehe uvijek znao i pravilno ima i zlatnog olimpijca iz Londona odgojiti čitave naraštaje djece i to je jamstvo 2012., Petra Muslima, zatim osvajača kako će POŠK i u budućnosti biti važan zlatne medalje sa svjetskog prvenšportski i društveni čimbenik grada Splita I stva iz dalekog Melbournea 2007., Aljošu Kunca, reprezentativce Željka Obavijest o osnivanju bratskom klubu Jadran Hrvatske. Robert Andrijić, Alen Bošković i Ivan Katura, pod dirigentskom palicom trenera Matutinovića. Njegovi pomoćnici bili su Željko Jozipović i Neven Frančeski. U većem dijelu tog natjecanja POŠK-ove boje branio je i Dubravko Šimenc. 

6


SJEĆANJA: GIZELA KADRNKA

Prva hrvatska olimpijka iz St. Moritza Piše DAMIR ŠKARPA

Gizela Kadrnka, rođena Reichmann, veliko je ime klizačke povijesti, u prvome redu austrijske, a potom i hrvatske

U

hrvatskoj i ondašnjoj jugoslavenskoj javnosti gotovo se uopće nije spominjalo njeno ime. O njoj se malo znalo, malo se ili ništa pisalo. A ona je Gizela Kadrnka (rođena Reichmann), veliko ime klizačke povijesti, u prvome redu austrijske, a potom i hrvatske. Rođena je u Beču 24. siječnja 1897. u uglednoj obitelji Reichmann. Već zarana pokazuje umjetnički dar, posebno se ističe u klizačkoj školi i klubu Wiener Eislauf Verein. Prve klizačke korake napravila je na klizalištu obitelji Engelman, u to vrijeme najpoznatijeg europskog klizališta koje je iznjedrilo niz velikana svjetskog klizanja (Szabo, Burger, Brunner, Boeckl, Kachler, Schaefer...). Na tom ledu ostvarit će čitav niz fantastičnih rezultata. Prvi nastup bilježi 1911. godine na juniorskom prvenstvu Austro-Ugarske. Sitna i omalena rastom, ali vrlo graciozna i spretna, sudjeluje na državnom prvenstvu u Pragu 1913. i osvaja naslov pobjednice. Odlazi na svjetsko prvenstvo u St. Moritz 1914. ostvarivši izvrsno peto mjesto.Slijede još dva naslova državne prvakinje 1917. i 1918. u Beču. Nakon Prvog svjetskog rata slovila je za vrhunsku europsku klizačicu koja se sa sugrađankom Hermom Szabo žestoko borila na mnogim domaćim i inozemnim natjecanjima. Udaja za zagrebačkog stomatologa Na „svom“ ledu u Beču 1923. postaje viceprvakinja Austrije, a tjedan dana poslije i srebrna na SP-u. Sljedeće godine na SP u Oslu dolazi do četvrtog mjesta sa samo dva boda manje od razvikane Amerikanke Beatrix Loughran. Potom slijedi ključan trenutak za hrvatski šport: upoznaje Hrvata, stomatologa Oskara Kadrnku koji je bio na specijalizaciji u Beču. Nedugo nakon toga udaje se za njega i seli u Zagreb. Uzevši državljanstvo mogla je nastupati za svoju novu domovinu. Pristupa 1926. u klizačku sekciju HAŠK-a i otvara nove perspektive

Kadrnka na klizalištu u Miramarskoj cesti u Zagrebu pomalo posustajućem hrvatskom umjetničkom klizanju. Kao članica „akademičarki“ debitira 6. veljače 1927. na natjecanju Jugoslavenskog zimsko-sportskog saveza (JZSS) za prijelazni Fuchsov pokal u Ljubljani. Gledateljstvo na klizalištu ŠK Ilirija svjedočilo je vrhunskoj prezentaciji zagrebačke klizačice koja je unatoč podužoj pauzi pokazala svu raskoš svog klizačkog talenta. Uvjerljivo je pobjedila svoje slovenske suparnice i osvojila prvi trofej za zagrebačko i hrvatsko klizanje. Te 1927. godine, JZSS primljen je u Međunarodni klizački savez (ISU), pa su time bili stečeni uvjeti za nastupom na Olimpijskim igrama.To je za Kadrnku bio snažan poticaj, ostvarenje sna, ono za čim je žudjela kao kruna športske karijere - sudjelovanje na Olimpijskim igrama. S obzirom na to da u Zagrebu nisu postojali adekvatni uvjeti

7


SJEĆANJA: GIZELA KADRNKA za pripreme, Gizela je puna dva mjeseca provela u Beču. Siloviti dril, posebno u fizičkoj pripremi, kondiciji, ali i tehnici klizanja specijalno su pratili austrijski mediji. Sparirale su joj ponajbolje austrijske klizačice, potičući tako jedna drugu na što bolju spremu. Koliko je bila vrhunski pripravna za olimpijski nastup pokazao je predolimpijski turnir u Beču 26. siječnja 1928. Svojim gracioznim klizanjem s upečatljivim piruetama i sigurnim doskocima uz šarmantnu koreografiju, zadivila je svijet odnijevši briljantnu pobjedu. U leđa su joj gledale sve austrijske uzdanice te ponajbolje europske predstavnice. Ovaj iznenađujući uspjeh dojmio se i reportera zagrebačkih Novosti koji je bez susprezanja u naslovu donio vijest: „Veliki uspjeh predstavnice hrvatskog klizačkog sporta!“, dajući u kraćem izvješću iznimne razmjere ovog „nenadanog uspjeha koji je gđa Kadrnka priskrbila hrvatskom športu.“ Trijumf iz Beča ulio joj je dodatno samopouzdanje. Neposredno pred polazak u Švicarsku potpisala je „Olimpijski zavjet časti“, uz još osam športaša Kraljevine Jugoslavije koji

su osigurali nastup na 2. ZOI-a. Bila je jedina žena i jedina iz Hrvatske. Zbog ozljede odustala u suzama S ljubljanskog kolodvora minhenskim brzovlakom 6. veljače 1928. jugoslavenska olimpijska delegacija otputovala je na poprište ZOI-a, u St. Moritz. Odsjeli su u hotelu Campfer koji se nalazio nasuprot olimpijske skakaonice. Klizači su trenirali na klizalištu kod hotela Souvrette na iznimno niskim temperaturama (-20 °C). Dr. Ante Pandaković, koji je ovom prilikom izvještavao sa natjecanja za zagrebačke dnevne novine, u Jutarnjem listu od 10. veljače 1928. ustvrđuje: „Gđa Kadrnka nalazi se u vrlo dobroj formi, no svakako će u klizanju konkurencija biti veoma jaka.“ Organizatora Igara odjednom su snašle nevolje. Naglo je zatoplilo, snijeg i led pretvorili su se u kaljužu. Visoka temperatura (+6˚C) i zapadni vjetar s Atlantskog oceana u potpunosti su paralizirali odvijanje natjecanja. Zbog toga su

Koliko je bila vrhunski pripravna za olimpijski nastup pokazao je predolimpijski turnir u Beču 26. siječnja 1928. Svojim gracioznim klizanjem s upečatljivim piruetama i sigurnim doskocima uz šarmantnu koreografiju, zadivila je svijet odnijevši briljantnu pobjedu

Olimpijska klizačka vrsta u St. Moritzu, slijeva: Bloudek, Hadži (predsjednik JOO-a), Kadrnka i Vodišek

8


se raspored i satnica programa morali pomicati. Dana 17. veljače 1928. na izvrsno pripremljenom klizalištu Kulm u Badruttovom parku, Gizela Kadrnka imala je premijerni nastup od hrvatskih športašica na ZOI-a. Obvezni program sa 11 zahtjevnih likova otklizala je gotovo savršeno. Poslije završetka tog dijela natjecanja, nalazila se na 10. mjestu od 25 natjecateljica iz 12 zemalja. Sljedećeg dana trebala je nastupiti u slobodnom programu. Nažalost, dogodio joj se peh. Ozlijedila je, odnosno iščašila zglob desne noge. Nekoliko je teza oko toga kako se to dogodilo, a dr. Pandaković u svom izvješću navodi: „Naša predstavnica u tom odličnom krugu virtuoskinja na ledu, gđa Kadrnka, imala je veliku smolu. Svršivši prvoga dana vrlo lijepo dvije figure škole, drugi je dan na stepenicama iščašila nogu i morala napustiti natjecanje.“ Neki drugi domaći listovi kao i jedan bilten organizatora natjecanja izvjestili su suprotno, to jest sa da je „jugoslavenska predstavnica morala odustati od natjecanja u slobodnom programu uslijed ozljede zadobivene nakon izvođenja druge figure i nesretnog doskoka. Odustala je u suzama...“

Klizalište Kulm, poprište klizačkih natjecanja na ZOI-a u St. Moritzu (1928.)

odnijevši posljednji naslov prvakinje s navršenih 40 godina života. Poslije toga se povlači, no još do 1941. ostaje uz mlade Spektakl na klizalištu u Miramarskoj ulici klizače, učeći ih prvim koracima kao trenerica. Nekoliko Koji god scenario bio točan, činjenica je da je naša klizačica godina poslije Drugog svjetskog rata odlazi zajedno sa sumorala odustati od nastupa u slobodnom programu, a to je za prugom Oskarom u Volosko živeći povučeno kao domaćica. sobom povuklo diskvalifikaciju, pa je stoga ni nema u službeSrce zaslužne hrvatske športašice, prve olimpijke, edukatorice, nim zapisnicima s natjecanja. Ostala je sigurno velika žal za sutkinje i promotorice prestalo je kucati 8. ožujka 1973., u propuštenom prigodom da se ostvarni povijesni rezultat na bolnici u Opatiji. ZOI-a. Gizelu ova nesreća nije pokolebala, nastavila je daljnju Gizela Kadrnka veoma je zaslužna za unapređenje hrvatskog karijeru... klizanja. Ušla je u njega u trenutku kada je bilo devastirano, Početkom veljače 1929. godine u Ljubljani osvaja prvo zahrđalo. Probudila ga je iz duboka sna, pokrenula, ne samo mjesto i prvi službeni naslov prvakinje Jugoslavije u klizanju u športskom smislu, već i medijskom. za dame (prijavljeno je bilo još nekoliko Promicala je klizačke vrijednosti gdje god klizačica iz slovenskih klubova, no niti se pojavila u Hrvatskoj, a nastupila je na jedna nije mogla apsolvirati težak program, raznim revijama, egzibicijama i natjeodustale su, pa je Gizela zapravo bila jedina canjima. I to ne samo na zagrebačkim u službenom poretku). Zahtjevan proklizalištima, već i u Varaždinu, Karlovcu, gram prenesen s OI-a s 11 složenih likova Sisku i drugdje. savladala je bez poteškoća osvojivši 202 od Bila je i trenerica i edukatorica u svojim mogućih 216 bodova. klubovima HAŠK-u i ZKD-u. Podučavala Do kraja svoje 26 godina duge klizačke je mlado i staro, kad je zatrebalo bila je i karijere, osvojila je ukupno pet naslova prsudac na natjecanjima, a sudjelovala je i vakinje Jugoslavije. Tri kao članica HAŠK-a na raznim inozemnim priredbama promi(1927., 1929., 1932.) te dva kao članica Začući hrvatsko klizanje. grebačkog klizačkog društva (ZKD) -1934. i Premda joj je športska karijera malo 1935. Odnosno svaki put kada su vremenski Gizelina prijateljica i suparnica stagnirala nakon dolaska u Zagreb, treba uvjeti dopuštali organizaciju natjecanja. - Fritzie Burger objektivno uvažiti činjenice i njezin stav Gizela je uz ZKD zaslužna i za veliki o daljnjoj karijeri nakon udaje. Bila je viceprvakinja svijeta spektakl održan u Zagrebu 6. i 7. veljače 1929. kada je na klinastupivši za Austriju, sudjelovala na ZOI-a kao hrvatska zalištu ZKD-a u Miramarskoj cesti gostovala sjajna austrijska športašica, osvojila brojne nagrade i priznanja. klizačica, europska prvakinja, viceprvakinja svijeta i srebrna s ZOI-a u St. Moritzu, Fritzie Burger. Prvotno je bila zamišljeLITERATURA na jedna revija s Burger i Kadrnkom u glavnim ulogama, no Novosti, dnevne novine, Zagreb 1927. (II, XII), 1928. (I, II), 1929. (I-III), 1937. (I,II) nakon veličanstvenog prijema zagrebačke publike, ekshibicija Jutarnji list, dnevne novine, Zagreb 1928. (I,II), 1929. (II), 1932. (II) je ponovljena i dan poslije. Zagrepčani su pohrlili na klizalište Jutro, dnevne novice, Ljubljana 1927. (I,II), 1928. (II), 1929. (II), 1935. (I,II) u velikom broju (u oba dana oko 4000) diveći se majstorijama Sportski list, Zagreb 1928.(II-IV), 1929. dviju vrhunskih športašica. Sjajne izvedbe i jednako zanimljiSport Tagblatt, dnevni list, Beč, 1923. (I, II) va koreografija svakog su poklonika klizanja ostavili bez daha. A.Škrtić: HAŠK 1903. -1993., Hrvatski akademski športski klub, Zagreb, 1993. Među posjetiteljima bio je i tadašnji gradonačelnik Zagreba Rapport general Comitee Executif des 2mes Jeux Olympiqes d’hiver - St Moritz, Laussane, 1928. Stjepan Srkulj. Bundesarchiv, Bild, St. Moritz 1928. Posljednji nastup hrvatska veduta ostvarila je 31. siječnja Izjava Marjana Lovrenčića, Zagreb, Gajeva ulica 1937. na otvorenom prvenstvu Zagreba na klizalištu Šalata,

9


IN MEMORIAM

ALDO BURŠIĆ (Brijuni, 3. lipnja 1940. - Pula, 14. studenog 2017.)

U

Puli je preminuo Aldo Buršić, čovjek koji je stvorio Matu Parlova, trener boksača koji je, po mnogima, postao najbolji hrvatski športaš dvadesetog stoljeća. Buršić je rođen 3. lipnja 1940. godine na Brijunima, a osnovnu i srednju školu završio je u Puli. Uz rad u brodogradilištu Uljanik, završio je Višu ekonomsku školu, a ispit za trenera boksa položio je 1964. na Visokoj školi za tjelesnu kulturu u Ljubljani. Aktivan boksač i član reprezentacije Jugoslavije bio je od 1954. do 1962. godine kada zbog čira na želucu prekida karijeru. Već 1964. godine, zajedno s Aldom Banovcem, osniva omladinsku školu boksa iz koje su izrasli naraštaji vrhunskih boksača. Tako 1966. godine s polaznicima omladinske škole Boksačkog kluba Pula osvaja nevjerojatnih devet od mogućih deset zlatnih medalja na juniorskom prvenstvu Hrvatske. Najava vrhunskih rezultata su Olimpijske igre 1968. godine u Meksiku gdje je s legendarnim Matom Parlovom osvojio peto mjesto te europsko prvenstvo 1969. na kojemu Parlov osvaja srebro. Na EP-u 1971. u Madridu njegov učenik Mate Parlov osvaja zlatnu medalju u poluteškoj kategoriji kao najavu veličanstvenih dana hrvatskog boksa. Najsjajniji trenutak u povijesti našeg amaterskog boksa događa se na Olimpijskim igrama 1972. godine u Münchenu gdje Mate Parlov osvaja zlatnu medalju! Već sljedeće godine Parlov ponovno osvaja naslov prvaka Europe, da bi 1974 u Havani, naslovom svjetskog prvaka (osvojivši tako sve titule u amaterskom boksu), završio svoj amaterski put kojim ga je znalački vodio Aldo Buršić. Za svoj sportski rad primio je niz priznanja, među kojima i Plaketu za životno djelo Saveza sportova grada Pule 2004. godine te Trofej i plaketu za životno djelo Saveza sportova Istarske županije 2008. godine. Godine 2011. dobio jei Državnu nagradu za šport Franju Bučar. Prema vlastitom priznanju najteži trenutak u životu bio mu je kada je saznao za smrt Mate Parlova. Čovjek koji je počeo trenirati Matu kao 16-godišnjaka nije mogao suspregnuti suze u očima, jer je za njega Parlov bio i ostao poput sina. Sjećao ga se kada je ušao u ring fizički jak, talentiran momak, neizmjerne snage, volje, upornosti i vrhunske tehnike. Međutim, pamtio je i dozu njegove mladenačke tvrdoglavosti jer je kao trener morao uložiti puno snage i živaca da ga uvjeri kako su mu udarci na široko pogrešni te da treba udarati direktno. Dok veliki Mate to nije prihvatio, gubio je mečeve, da bi ipak na koncu prihvatio trenerov savjet da mora mijenjati „gard“ ako želi pobje-

10

đivati. Aldo Buršić mu je zaprijetio da ga neće trenirati sve dok se ne riješi svog „kontragarda“ ljevice, tako da mu se Parlov nakon tjedan dana vratio, prihvaćajući sve uvjete i savjete svog trenera. „Znao sam da će se Mate vratiti jer je bio inficiran boksom. Promijenio je gard i počeo redati pobjedu za pobjedom. Žestoko je udarao ljevicom te je nizao pobjede nokautima. Tada sam mu prognozirao da će postati prvak Europe i svijeta“, često se prisjećao Buršić. I doista, veliki i priznati trener Aldo Buršić bio je u pravu: Mate Parlov postao je najbolji boksač što su ga Hrvatska i Jugoslavija ikada dale, a uz to, u anketi Hrvatske televizije, proglašen je za najboljeg hrvatskog športaša XX. stoljeća. Koje ćeš veće radosti za trenera od počasti koju je dobio njegov učenik! Ali svu tu radost, kazivao je, pomutila mu je, nažalost, prerana Parlovljeva smrt 2008. godine. To mu je (iako je znao da je Mate teško bolestan, bio najteži trenutak u životu... Aldo Buršić sahranjen je na groblju u Puli. (Jurica Gizdić)


IN MEMORIAM

JOSIP WEBER (Slavonski Brod 16. studenog 1964. - Slavonski Brod, 8. studenog 2017.)

N

akon duge i teške bolesti u 53. godini života 8. studenog 2017. preminuo je nogometaš Hajduka, Cibalije i reprezentativac Josip Weber. Kao rijetko koji nogometaš nastupao je za dvije državne reprezentacije - hrvatsku i belgijsku. Rođen je u Slavonskom Brodu 16. studenog 1964. godine. Igrao je na poziciji napadača. Nogometnu karijeru započinje u Borcu iz Podvinja, a nastavlja u BSK-u iz Slavonskog Broda gdje prolazi sve dobne kategorije. Godine 1985. prelazi u splitski Hajduk u kojem nastupa do 1987. S Hajdukom je osvojio Kup u sezoni 1986./87., a za Splićane je odigrao 60 utakmica i postigao 24 zgoditka. U prvenstvenoj sezoni 1987./88. igrač je Dinama iz Vinkovaca. Potom odlazi u Belgiju, u SV Cercle Brugge, za koji uspješno nastupa do 1994. Trogodišnji ugovor s Anderlechtom koji je bio potpisao za razdoblje od 1994. do 1997. godine nije realizirao do kraja jer je 1995. godine zbog ozljede morao prekinuti igračku karijeru. U belgijskom prvenstvu odigrao je oko 200 utakmica i postigao 150 zgoditaka. Čak tri puta bio je najbolji strijelac u prvenstvu Belgije, a s Anderlechtom je nastupao i u Ligi prvaka. Čak je u tom natjecanju igrao i protiv Hajduka (govorio je kako mu je to bio jako čudan osjećaj...) Oženio se u Splitu, svake godine se tamo vraćao, nerijetko naglašavajući da je Hajduk, kada je odlazio, bio prema njemu vrlo korektan... Za hrvatsku reprezentaciju kao igrač Cercle Bruggea, na turneji po Australiji 1992. godine, odigrao je tri prijateljske utakmice i postigao jedan zgoditak. Debitirao je na utakmici protiv reprezentacije Australije u Melbournu 5. srpnja 1992. (0-1), dok se od dresa reprezentacije oprostio također protiv Australije, u Sydneyu 12. srpnja 1992. (0-0). Godine 1994. uzima belgijsko državljanstvo te potom nastupa za reprezentaciju Belgije. Već u prvom nastupu protiv reprezentacije Zambije postigao je rekordnih pet golova. Nastupio je na Svjetskom prvenstvu 1994. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. Ukupno je za Belgiju odigrao 11 utakmica i postigao 11 zgoditaka. Nakon igračke karijere, 1997. godine, kratko vrijeme bio je godine direktor Marsonije iz Slavonskog Broda. Posebno poglavlje u njegovom športskom životu bilo je dobivanje belgijskog državljanstva. Da nije bilo toga, Weber nikada ne bi vidio svjetsko prvenstvo. Tako je bio jedini Hrvat na toj svjetskoj nogometnoj smotri. Smatrao je da je u ratno vrijeme to mnogo značilo za Hrvatsku. Za dane provedene u Belgiji imao je samo birane riječi. A kako ne bi imao, kada je u to vrijeme bio gotovo neokrunjeni kralj belgijskog nogometa. Međutim, isticao je Weber: “Stranac je uvijek stranac. Iako sam imao belgijsku putovnicu, moje srce uvijek je kucalo samo za Hrvatsku“. Kada je započeo rat u Hrvatskoj, Weber je sakupljao

humanitarnu pomoć. Ljudi su ga u Belgiji voljeli, obožavali su njegovu efikasnu igru, njegove golove. A on im se na najbolji mogući način odužio - malo je tko triput bio najbolji strijelac lige - to mogu samo vrsni napadači! Prava je šteta što su ozljede u zenitu igračke zrelosti prekinule njegovu karijeru, budući da je još puno toga mogao dati nogometu. Govorio je da je u Belgiji uvijek lijepo bilo biti Hrvat, ali kao športaš ostao je, kazivao je, ipak zakinut. “Dao sam belgijskoj reprezentaciji koliko sam mogao. Čak više od toga, jer sam ponekad igrao i ozlijeđen. Ali nije to ona draž kao kada sam nosio hrvatski grb na grudima. To je nešto posebno. Imao sam tu čast da sam ipak dio hrvatske nogometne nacionalne povijesti. A to je ostvarenje mojih životnih i sportskih snova.“, isticao je Weber. Poslije turneje hrvatske reprezentacije po Australiji, pod vodstvom izbornika Stanka Poklepovića, gdje je dao i gol Australiji, ni jedan selektor ga više nije pozivao u reprezentaciju. Znao je reći da mu je iskreno žao što nije bio dio hrvatske reprezentacije u Francuskoj gdje smo postigli veliki uspjeh... Sahrana Josipa Webera obavljena je u Slavonskom Brodu. (Jurica Gizdić)

11


IN MEMORIAM

ŽELJKO PERUŠIĆ (Duga Resa, 23. ožujka 1936. - St. Gallen, 28. rujna 2017.)

U

švicarskom St. Gallenu, u 82. godini života, preminuo je zlatni olimpijac iz Rima 1960. godine Željko Perušić. Bio je nogometaš koji je imponirao velikom borbenošću, dobrom tehnikom, brzinom i neiscrpnom energijom u igri. Rođen je 23. ožujka 1936. godine u Dugoj Resi. Igračku karijeru započeo je u rodnom mjestu, gdje sa 14 godina započinje igrati u juniorskoj momčadi Duge Rese, a potom je nastupao za seniorsku momčad od 1952. do 1956. godine, kada je prešao u zagrebački Dinamo. Za „plave“ je do 1964. i odlaska u inozemstvo odigrao 294 utakmice i postigao 23 zgoditka. Bio je član momčadi Dinama koja je osvojila prvenstvo Jugoslavije u sezoni 1957./58., kao i Kup 1960. i 1963. godine. Za München 1860 igrao je od 1965. do 1970. i sa „zehcigerima“ osvojio prvenstvo SR Njemačke 1966. godine. Potom je otišao u švicarski Sankt Gallen čiji je dres nosio od 1970. do 1972. godine i s kojim je kao igrač-trener ušao u prvu ligu. Od 1974. do 1977. godine Perušić je bio u luksemburškom Vaduzu, gdje je u 41. godini završio igračku karijeru. Zatim je jednu sezonu trenirao švicarski Brulle, a potom se vratio u Sankt Gallen u čijem je juniorskom pogonu radio kao trener dugi niz godina. Nastupio je na Olimpijskim igrama 1960. godine u Rimu i bio član one slavne jugoslavenske momčadi koja je osvojila zlatnu olimpijsku medalju. Osvojio je i srebrnu medalju iste 1960. godine u Parizu na prvom Kupu nacija, preteči europskog prvenstva. Kao nogometaš Dinama, od 1959. do 1964. godine za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 27 utakmica. Debitirao je u Beogradu 15. studenog 1959. u kvalifikacijskoj utakmici za odlazak na OI protiv Grčke, u utakmici u kojoj je Jugoslavija slavila s 4-0. Od dresa reprezentacije oprostio se u Sofiji 28. ožujka 1964. godine, u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Bugarske u kojoj je Jugoslavija pobijedila s 1-0. U sjećanju Željka Perušića posebno je bila ostala zapamćena zlatna olimpijska medalja osvojena u Rimu 1960. Jugoslavija je u skupini glatko pobijedila Tursku i Ujedinjenu Arapsku Republiku, dok su s Bugarima remizirali 3-3, ali je zbog bolje gol-razlike od Bugara Jugoslavija otišla u polufinale gdje su ih dočekali jaki Talijani (Rivera, Mazzola, Trappatoni, Maldini…). Imali su mladu momčad koja je kasnije dugo bila u vrhu svjetskog nogometa. Po sjećanju pokojnog Perušića, Trappatoni je igrao lijevog halfa i bio je odličan. Ali, ne toliko kao izvanredni Rivera ili Mazzola.. Utakmica je završila neodlučeno, a pravila su bila takva da je o finalistu odlučivao ždrijeb. Jugoslavija je imala više sreće... U finalu su protivnici bili Danci, koji su iznenadili pobjedom protiv Mađara. Jugoslavija je vrlo brzo povela s 2-0. Ko-

12

stić je zatim postigao još jedan gol koji nije priznat, a Galić se razljutio i opsovao suca. No, sudac je razumio hrvatski i isključio ga. Ipak, i s igračem manje Jugoslavija je izborila 3-1 pobjedu... Perušić je te 1960. godine izabran za nogometaša godine, a u anketi za izbor najboljeg športaša Jugoslavije bio je drugi, iza košarkaša Radivoja Koraća. U izboru Sportskih novosti te godine izabran je za najboljeg športaša u Hrvatskoj. Kada je iz Dinama odlazio u München, morao je čekati godinu dana da bi mogao nastupiti. Takva su tada bila pravila, no on je bio spreman na stanku. Čvrsto je odlučio otići jer ga, govorio je, nisu dovoljno cijenili. Dok se on vozio u tramvaju, njegovi su se suigrači vozikali u automobilima. U Münchenu 1860, klubu s kojim je bio njemački prvak, doživio je samo lijepe trenutke. Klub je kasnije ispao u II. ligu, a kada je 2008. godine stigao novi klupski predsjednik, pozvao je na sastanak klupske legende, među njima i Perušića, jer je htio od njih čuti što treba učiniti da se klub vrati na staze stare slave. Željko Perušić, zlatni hrvatski olimpijac, po završetku igračke karijere ostao je živjeti u Sankt Gallenu gdje je provodio svoje umirovljeničke dane. Sahranjen je na groblju u Sankt Gallenu. (Jurica Gizdić)


Međunarodni olimpijski pokret

Bljesak športa

Piše: SAŠA CERAJ

Jedan od programa MOO-a „Become the light“ pokrenut je sa željom prenošenja olimpijskih vrijednosti, posebice izvrsnosti, prijateljstva i poštovanja, a s ciljem omogućavanja i dovođenja obnovljivih oblika energije u kampove za izbjeglice

U

nesigurnim vremenima kada interesi postaju prioritet, a život jeftin, zanimljivo je kako upravo društveno-humanističke teme postaju i prepoznaju se kao ona područja koja su neophodna ljudskom duhu. Upravo za takvim temama – u navedenim vremenima – čovjek današnjice, zahvaćen nemirom, poseže i traži. Teme su to koje su u društvima gdje je ekonomski rast ultimativna kategorija, s namjerom obezvrijeđene i okarakterizirane kao „filozofske“, jer su u Olimp 42

svijetu „okruglih“ brojeva nemjerljive, pa samim time „nepotrebne i suvišne“. Čovjek često a priori odbacuje sve čega se boji ili ne razumije, pa tako i društveno-humanističko područje nije iznimka kada je – ako se povijesno gleda – odgovorno za cijeli niz revolucija i „događanja naroda“. S razlogom se stoga za takve teme stvaraju uvjeti kako bi ih se obezvrijedilo, ili još gore dokinulo, o čemu smo i u našem društvu putem određenih poteza i propisa nažalost svjedočili.

Zanimljivo je, međutim, ako je sve od navedenog točno, kako to da ljudski duh poseže za time i potrebuje upravo takve „besmislice“? Šport kao ogledni pokazatelj društva i njegova stanja, ima moć udahnuti svježinu u zajednicu i ljudima vratiti nadu, pa čak i više od toga, dokazujući na taj način da je šport više od športa i društvene aktivnosti, a o čemu svjedoči cijeli niz primjera kroz godine i tisućljeća. Također, šport vrlo često predstavlja medij koji može donijeti i konkretnu pomoć onima i tamo gdje je


to najpotrebnije. Slijedeći takvu tradiciju i obvezujući baštinu, Međunarodni olimpijski odbor pokušava kroz niz programa omogućiti materijalnu pomoć i uprti oči javnosti i svijeta u ona područja društva koja trpe velike poteškoće i dovedena su do silnih razaranja. Kako bi ostvario navedene ciljeve, MOO je radi lakše provedbe potpisao strateške sporazume s Ujedinjenim narodima (UN) i UNHCR-om te su ove dvije organizacije – kao i brojne druge – značajno doprinijele da se brže i jednostavnije dopre do onih dijelova svijeta i populacija koje su ugrožene. Programi MOO-a koji se koriste za promicanje športa i njegovih vrijednosti, ali i olimpijske poruke u kojima je obuhvaćeno i više od športa, jesu programi promicanja olimpizma i olimpijskih vrijednosti koji svoje temelje vuku iz antičkih vremena kada se odgajao i njegovao kalokagathični čovjek, a taj nije uspjeh života kvan-

tificirao srebrnjacima i škudama, već vrijednostima koje su trajne i nadilaze vrijeme. Jedan od takvih programa je i „Become the light“ kojega je MOO pokrenuo sa željom prenošenja olimpijskih vrijednosti, posebice izvrsnosti, prijateljstva i poštovanja, a s ciljem omogućavanja i dovođenja obnovljivih oblika energije u kampove za izbjeglice (posebice solarnih fotoćelija putem kojih je moguće dobiti električnu energiju, a time i rasvjetu). Želja je MOO-a da svjetlost u svojoj kampanji koristi kao simbol koji će dočarati navedene olimpijske vrijednosti, ali i spojiti sa stvarnim potrebama ljudi. Cijela se akcija bazira na športskim uspjesima športaša i olimpijskom duhu koji mogu motivirati ljude diljem svijeta da „postanu svjetlost“, a njihov primjer pozitivan uzor za druge kako bi ih potakao na odluku da i oni odluče biti dio kampanje i time pružiti prijeko potrebnu pomoć izbjeglicama. Program je u suglasju sa strateškim

odlukama MOO-a i s ciljem izgrađivanja boljeg svijeta kroz šport, te poziva sve da svojim uključivanjem u program putem nekog oblika tjelesne aktivnosti, odnosno športa, prezentiraju solidarnost s potrebitima, a sve navedeno prenositi će Olimpijski kanal – službena televizijska postaja MOO-a. Cilj je MOO-a da snimljene aktivnosti sudionika – športskim rječnikom rečeno – „pretvori“ u podršku izbjeglicama i omogući obnovljive izvore solarne energije koja će se koristiti za rasvjetu u izbjegličkom kampu „Mahama“ u Ruandi, a sve u suradnji s UNHCR-om. U predstavljanju ovog programa predsjednik MOO-a, Thomas Bach, rekao je kako „šport izgrađuje mostove, povezuje ljude u duhu prijateljstva i poštovanja“, te dodao kako je „u svijetu nesigurnosti, poruka o zajedništvu važnija nego ikad, a športaši upravo oni svjetlonoše koji nas nadahnjuju, dajući nam nadu da je bolji svijet moguć.“

43 Olimp


Međunarodni olimpijski pokret

Sports flash

Kampanja „Become the light“ započinje u vrijeme odbrojavanja dana do početka XXIII. Zimskih olimpijskih igara u Pyeongchangu u veljači 2018. godine, a samim time i za vrijeme putovanja olimpijskog plamena koji – kao i uvijek – želi prenijeti poruku mira i nade, a prijeko potrebnu zemlji domaćinu, razjedinjenoj Koreji. Također, program započinje u odrazu novo usvojene rezolucije o olimpijskom primirju koju su ratificirale sve članice UN-a na Općoj skupštini održanoj u New Yorku, a prenosi poruku i daje podršku sigurnom prolasku športaša i svih osoba u pratnji plamena na Zimske olimpijske igre, promovirajući diplomatska rješenja i rješenja mirnim

Međunarodni olimpijski odbor pokušava kroz niz programa omogućiti materijalnu pomoć i uprti oči javnosti i svijeta u ona područja društva koja trpe velike poteškoće i dovedena su do silnih razaranja Olimp 44

putem sukobljenim stranama diljem svijeta, održavajući tako - i nakon više milenija – ekecheiriu, antičku tradiciju olimpijskog primirja i dalje živom. U riječima Angele Ruggiero, predsjednice Komisije športaša MOOa, koja kaže „da kao olimpijka istinski vjeruje da športaši imaju krucijalnu ulogu kada je u pitanju inspiriranje sljedeće generacije, posebice oni koji dijele istu strast prema športu, jer šport doista može ujediniti svijet, rušiti prepreke i djelovati pozitivno na društvo“, doista se mogu iščitati vrijednosti koje MOO i u ovoj akciji želi potkrijepiti primjerom i dobrom praksom te konkretnim rezultatima i pokazateljima. Iako se ponovno susrećemo s programom koji predstavlja „kapljicu u moru potreba“ diljem svijeta, kampanja ipak predstavlja specifičnu akciju i pomoć onima kojima je pomoć neophodna. Navedena akcija služi kao primjer i inspiracija drugima kako bi se priključili ili osmislili rješenja koja će pružiti pomoć i barem malo olakšati život ljudima u potrebi, posebice u trenutcima kada je to od primarne važnosti i kada bi kvantificiranje trebalo imati svoju pravu svrhu.  LITERATURA: www.olympic.org

As an indicator of the society and its state of mind, sport has the power to breathe-in the freshness into the community and to restore people’s hope and even more, proving that sports is more than just sports and social activity, witnessed by a number of examples throughout the centuries. Also, sport is often a medium that can also provide actual assistance to whom and where it is most needed. Following such a tradition and binding heritage, the International Olympic Committee is trying to provide material assistance and raise the eyes of the public and the world through a series of programs to those areas of society that suffering from large difficulties and are led to severe destructions. In order to achieve these goals and their easier implementation, the International Olympic Committee signed strategic agreements with the United Nations (UN) and UNHCR and these two organizations - as well as many others – have contributed significantly to the faster and easier access to the endangered parts of the world and populations. One of such programs is “Become the Light”, launched by the International Olympic Committee with a wish to pass on the Olympic values, in particular excellence, friendship and respect, with the goal of enabling and bringing renewable forms of energy to refugee camps (particularly solar photo cells which enable to obtain electricity and therefore lighting as well). In introducing this program, the President of the International Olympic Committee Thomas Bach said that “sports builds bridges, connects people in the spirit of friendship and respect” and added that “in the world of uncertainty, the message of unity is more important than ever and athletes bring light that inspire us, giving us hope that a better world is possible”. (Saša Ceraj)


Istra, Hrvatska

www.myporec.com


Društvo i šport

E-športovi

postaju olimpijski? Piše: GORAN VOJKOVIĆ

Razlog zašto se danas govori o uvođenju e-športova ipak spada puno više u sferu pragmatizma nego filozofskog razmišljanja što je šport i koje su granice športa. Razlog uvođenja e-športova je ponajviše - novac

Imamo športova gdje je umna vještina i kontrola tijela bitno veća od same fizičke snage (streljaštvo), postoji i cijeli niz auto-moto športova, dobro ne olimpijskih, ali športova, gdje je tehnologija i tim koji radi stroj, važan koliko i pilot za volanom i nitko oko toga ne radi problem oko klasifikacije je li to šport ili nije. No, razlog zašto se danas govori o uvođenju e-športova ipak spada puno više u sferu pragmatizma nego filozofskog razmišljanja što je šport i koje su granice športa. Razlog uvođenja e-športova je ponajviše - novac. Olimpijske igre postale su iznimno skupe, danas ih sve više organiziraju oni koji žele pokazati svoju moć i utjecaj te „kupiti“ popularnost na svjetOlimp 46

skoj sceni. Načela olimpizma sigurno nisu ono što viđamo nakon zadnjih nekoliko igara, a viđamo napuštene objekte u koje su ubačeni milijuni dolara ili eura poreznih obveznika, objekte koje sada uništava vjetar i kiša, a ne koriste se za ikakve smislene, kamoli športske svrhe. Organizatori pokušavaju zaraditi što više kako bi pokrili troškove, a u e-športovima se „vrti“ sve više novca. Iako je natjecanja bilo i prije, suvremeni e-šport rođen je u Južnoj Koreji krajem devedesetih i brzo se razvijao nakon što je tamošnje Ministarstvo kulture, športa i turizma formiralo Korejsku e-šport asocijaciju (KeSPA). Na portalu „Fortune“, autor John Gaudiosi iznio je kako e-šport u 2015. predstavlja tržište od 748,8 milijuna dolara, gdje Azija vodi s 321 milijun, Sjedinjene Američke Države vrijede 224 milijuna dolara, a Europa 172 milijuna dolara. Ono što je prilično izazovno jest podatak kako će tržište već u 2018. vrijediti 1,9 milijardi dolara, uz sve veći utjecaj SAD i Europe. Sada već stvari postaju jasne – tržište bi do 2024. moglo vrijediti nekoliko milijardi dolara ili eura i nitko ga se ne želi odreći ili ostaviti negdje „sa strane“. U Aziji završnica natjecanja u e-športovima puni dvorane, a još je veći broj onih koji natjecanja prate online. Fondovi za pobjednike su takvi da već godinama postoje profesionalci koji žive od igranja. Postoji i odgovarajuća infrastruktura, ali već i kultura gledanja ešportova. No, to ne znači da su sva pitanja riješena. Kao prvo, e-športovi su vezani uz određene igre, a kao i u „običnim“ športovima oni koji su dobri u jednoj, nisu dobri u drugoj. Prvo je potrebno odrediti u kojoj „disciplini“, preciznije

VR Sports Challenge - Sanzaru Games

K

ratka vijest prošlog ljeta u nas je prošla prilično nezapaženo, no u svijetu je dosta tekstova objavljeno o tome: razmišlja se da na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. elektronski športovi (ešportovi) budu dodani kao službena disciplina. Čini se da se povijest na neki način ponavlja – Olimpijske igre u Parizu daleke 1900. godine također su bile poligon za uvođenje mnoštva novih športova. Kako su se uopće e-športovi našli u igri za službene športove Olimpijskih igara? Koliko li se uopće igranje računalnih igara slaže s temeljnim načelima olimpizma, sjetimo se Olimpijske povelje: „Olimpizam je životna filozofija kojom se slave i sjedinjuju u uravnoteženu cjelinu kvalitete tijela, volje i uma. Spajajući šport s kulturom i obrazovanjem, olimpizam teži stvaranju takvog načina života koji se temelji na radosti koja proizlazi iz napora, obrazovnoj vrijednosti dobrog primjera, društvenoj odgovornosti i poštivanju univerzalnih temeljnih etičkih načela.“


47 Olimp


Društvo i šport

Ono što je prilično izazovno jest podatak kako će tržište već u 2018. vrijediti 1,9 milijardi dolara, uz sve veći utjecaj SAD i Europe

u kojoj igri, ili više njih, će se natjecati. Pri tome nasilne „pucačine“ sigurno nisu prihvatljive za olimpizam, ali nisu prihvatljive ni jednostavne simulacije gdje se igranje svodi na što brže pritiskanje palice ili tipkovnice. Potrebno je naći igre koje su nenasilne, barem u smislu da nema virtualne krvi po ekranu, ali opet dovoljno popularne da bi imale publiku. Valjda bi trebale biti neke, recimo tako, „izvorne računalne igre“, jer e-šport u smislu računalne simulacije nogometa bi već malo podsjećao na karikaturu (da ne spominjemo vrlo popularne igre nogometnog menadžera). Potrebno je osigurati i svima jednake uvjete, dakle istu inačicu igre. Uglavnom, jedno je imati recimo tako „korporativnu ligu“ gdje jedan proizvođač organizira natjecanje u igri koju proizvodi, a sasvim drugo je posložiti uvjete za natjecanje na Olimpijskim igrama. Svemu naravno treba pristupiti s dozom zdravog humora, ali i zdrave znatiželje. One koji se „groze“ same pojave ešporta, treba podsjetiti da se i popularnost klasičnih športova mijenjala kroz vrijeme, a i da su televizijski prijenosi popularizirali neke barem nama dosta egzotične športove poput curlinga. Stoga pričekajmo još malo, moglo bi biti zanimljivo! 

Is e-sports coming to the Olympics? During 2017, announcements were made that the Paris Olympics 2024 might introduce e-sports as equal Olympic disciplines. The reason why today there are growing discussions on the same refers much more to the field of pragmatism than in philosophical thinking about sports and its limits. The reason for introducing e-sports is mostly – the money. The Olympics have become extremely expensive, they are increasingly organized by those who want to show their power and influence and “buy” popularity at the world stage. What we have seen after the last couple of Olympics are most certainly not the principles of Olympism but abandoned structures in which the millions of dollars or euros of taxpayers were invested, structures that are now being destroyed by wind and rain. Although e-sports exist for many years now, their eventual incorporation into the family of Olympic sports shall require an agreement on many new issues - starting with the very foundations (which computer games will be played) up to a whole range of other details. But, like with all that is new in sports, one should take this with optimism. (Goran Vojković)


Nastanak modernog športa: šah

Čarobnih šezdeset i četiri kvadrata

Olimp 50

Piše: ANA POPOVČIĆ

Šah je vrlo složena i kompleksna igra i važan dio kulturne povijesti, a iako se sama igra od svojih početaka dosta promijenila, osnovni principi ostali su prepoznatljivi


J

e li šah uopće šport? Međunarodni olimpijski odbor priznaje ga kao šport (postoji inicijativa i da se uvrsti u program OI u Tokiju 2020.), jednako kao i većina svjetskih zemalja, među kojima i u Hrvatska. Sljedeće pitanje je - zašto? Kako šah može biti šport kada ishod ne ovisi o nikakvim fizičkim predispozicijama, dapače, cijelo vrijeme se sjedi, nema ni napora niti kretanja? Istina je da je šah nekako kategorija za sebe, ali ipak ima i jako puno poveznica sa športom. Uostalom, i u automobilističkom športu cijelo se vrijeme sjedi, da ne spominjemo streljaštvo gdje se čak i leži? Golf isto ne zahtijeva neki iscrpljujući napor, više dođe kao šetnja po parku i čavrljanje, pa nitko ne dovodi u pitanje njegov status športa. Šah potječe iz Indije, a njegova struktura usko je povezana sa staroindijskom filozofijom i mistikom brojeva. Legenda o zrnu pšenice u prenesenom obliku tumači nastanak šaha. Priča kaže da je navodni izumitelj šaha Sissa, od svog gospodara kao nagradu zatražio da sva 64 polja napuni zrnima pšenice i to na način, da na prvo polje postavi jedno zrno, na drugo dva, na treće četiri, a na svako sljedeće dvostruko više. Vladar se čudio njegovoj skromnosti, ali kada je naložio da se molba izvrši, shvatio je da bi za to bilo potrebno 18 trilijuna zrna pšenice, što se ne bi moglo zadovoljiti sa svim žetvama pšenice do sada. Legenda vrlo plastično ocrtava problem eksponencijalne funkcije i njeno teško shvaćanje u ljudskom racionalnom svijetu. Ipak, to je legenda. Što se tiče povijesno dokazivog razvoja šaha, on se može podijeliti u tri etape - čaturanga, šatrandž i moderni šah. Najranije porijeklo šaha vezuje se uz posebni ritual na svetoj plohi, aštâpadi (to je i jedan od naziva za prebivalište boga Višne, aštau označava broj osam, a pâdam nogu, stopu ili polje). Ovdje treba naglasiti da je šahovska ploča svakako starija od figura - magijski kvadrati s raznim brojem polja nađeni su u starim egipatskim, kineskim i indijskim hramovima, a ploča sa 8 x 8 polja široko je korištena u Indiji. Naime, broj osam imao je posebnu ulogu u religijama brahmana i budista, jednako kao i iz njega izveden geometrijski niz 2, 4,

8, 16, 32, 64. Uglavnom, aštâpada je bila površina na kojoj se gatalo i proricalo. U doba veda obredi su obavljani u prirodi, pa je i kvadrat aštâpade urezivan u zemlji. Kasnije se aštâpada počela izrađivati od srebra i zlata, drveta ili druge građe. Ne zna se točno kada su se na ploči pojavile figure, no poznato je da su u početku one bile simboli pet staroindijskih elemenata prirode (eter, vatra, voda, zemlja i zrak) i imale religijsko-filozofsku, a ne ratničku simboliku. S vremenom, kako je kasta kšatrija (ratnici i plemstvo) sve više jačala, tako je od brahmana sve češće

ozni pristup koji su islamski učenjaci uvodili u sve sfere znanstvenog rada, primjenjen je i na šahovsku igru. Ona prestaje biti igra sreće i postaje igra uma. Promjene su bile mnogobrojne i temeljne. Prije svega izbačena je upotreba kockica u određivanju toga koja figura će igrati, a zabranjeno je i igranje za novac. Izgled ploče je također promijenjen. Iako je i dalje neoznačena, po prvi put dolazi do podjele na bijela i crna polja, što je bio značajan napredak. Do promjene je došlo i u nazivu, pa se pod utjecajem arapskog jezika ime mijenja u šatrandž. Inače, igra se u šatrandžu sporo razvijala, pa su partije počinjale od ugovorenih

Srednjovjekovne šahovske figure (kolekcija "Lewis Chessman - Nacionalni muzej Škotske)

traženo da se na aštâpadi proriče ishod ratova. Na taj način nastala je i slika rata koja se poslije pretvorila u igru rata ili čaturangu. Čaturanga je inače pjesnički naziv za indijsku vojsku koja je imala četiri roda - pješake, konjanike, slonove i bojna kola, a najstariji pisani izvor koji spominje čaturangu kao preteču šaha datira iz 6. stoljeća. Čaturangu su vrlo rano preuzeli Perzijanci koji su joj dali ime čatrang. Igra je u Perziji brzo postala važan dio opće i posebno dvorske kulture koja se izučavala u frahangestanu, školi za plemiće. Nakon što u 7. stoljeću Arapi osvajaju Perziju, počinje sasvim novo poglavlje u razvoju šahovske igre te ona doseže svoj prvi vrhunac. Studi-

pozicija ili tabija. Poznato je 16 tipova tabija koje sve potječu od dva najpoznatija arapska majstora, al-Adlija i as-Sulija. U 9. i 10. stoljeću dolazi do najvećeg procvata šatrandža, a da bi se bolje shvatilo koliko je visoko razvijena igra, treba spomenuti još tri aspekta. Rang igrača (postojalo je pet klasa igrača), uvođenje mansuba (šahovskih problema i prvih koraka u dimenziju šahovske kompozicije) te konačno - igranje na slijepo koje se također uvodi u ovom razdoblju. O šatrandžu postoji više vrlo vrijednih sačuvanih rukopisa. Sve do nedavnog rata kada je izgubljen, u sarajevskom Orijentalnom institutu također se 51 Olimp


Nastanak modernog športa: šah

U Londonu je 1834. organiziran i prvi meč kojemu su unaprijed točno utvrđeni uvjeti i time su Englezi postavili temelje suvremenoj formi šahovskih natjecanja čuvao jedan rukopis o šatrandžu. U njemu se tako, osim etičkih rasprava o dopuštenosti igranja šaha, legendi o nastanku, dijagrama, šahovskih problema mansuba, nalaze i zanimljivi savjeti o lijepom ponašanju tijekom igre. U rukopisu stoji da bi igrač svakako trebao biti dobro raspoložen i spreman za ugodan razgovor za vrijeme igre. Odijelo mora biti čisto, ponašanje otmjeno, treba imati čist dah, izgovarati lijepe riječi i biti spreman na brz odgovor. Također, savjetuje se eliminiranje svake ljutnje, tegobe, umora i opće nervoze. Da bi se to sve postiglo, trebalo bi igrati s dostojnim i časnim ljudima, a brige trebaju biti daleko od igrača. U Europu je šah, odnosno šatrandž

Olimp 52

došao posredstvom Arapa preko Pirinejskog poluotoka u 7. stoljeću i pre. ko Bizanta u 10. stoljeću. Nakon Križarskih ratova raste mu popularnost, no Europljani su u tu tekovinu istočnjačke kulture uveli dosta svojih običaja – kocku i hazard, pa se u to vrijeme (10. i 11. st.) više kladilo za novac u rješenje neke mansube negoli igralo. Poslije, a posebno u razdoblju renesanse, igra doživljava novi procvat i reformu pravila igre. Kretanja figura sve se više dinamiziraju i doživljavaju svoju konačnu varijantu potkraj 15. st. Tako je nastala gotovo nova igra – današnji šah. Početak ere suvremenog šaha računa se oko 1475., kada su utvrđena

današnja pravila igre. Neko se vrijeme igralo i starim i novim načinom koji se u Španjolskoj zvao „de la Dama“ (zato što je dama od slabe postala najjača figura), a u Italiji „alla rabiosa“ (na juriš, zbog većih mogućnosti napada). Najstarija sačuvana knjiga o suvremenom šahu izašla je 1497. u Salamanci, a napisao ju je Španjolac Lucena. Do danas je tiskano više od 10 000 različitih djela o šahu, pa je šahovska literatura bogatija od bilo koje druge o nekoj sličnoj ljudskoj djelatnosti. Prvi primat u šahu pripada Španjolcima, a od 16. st. dominiraju Talijani. Talijanski majstori težili su napadu i kombinacijama gotovo od prvog poteza, planska i postupna priprema kombinacije bila im je nepoznata. Šah se u tom razdoblju (od 15. st.) igrao gotovo isključivo na dvorovima, pa među aristokracijom i tek početkom 18. st. dolazi u kavane koje su u to doba bile sastajalište uglednih ljudi i građanske inteligencije. Također, u 18. st. François André Danican, poznat pod nadimkom Philidor, prvi je upozoravao da je uspjeh svake zamisli u igri omogućen snagom pozicije, ističući posebnu važnost pješaka. Njega smatraju pretečom pozicionog šaha te osnivačem šahovske teorije. U 19. stoljeću šah postaje još


popularniji. Javljaju se novi majstori iz različitih zemalja Europe i Amerike. Prvi dopisni meč odigran je 1824. između Londona i Edinburgha, u Berlinu je 1827. osnovan prvi šahovski klub, a 1836. u Parizu počinje izlaziti i prvi stručni časopis – La Palamède. U Londonu je 1834. organiziran i prvi meč kojemu su Bobby Fisher unaprijed točno utvrđeni uvjeti i time su Englezi postavili temelje suvremenoj formi šahovskih natjecanja. Nakon Drugog svjetskog rata, počevši od 1948., uslijedilo je dugo razdoblje sovjetske dominacije u šahu. Sve do raspada SSSR-a, svi svjetski prvaci osim karizmatičnog, silno kontroverznog (i po mnogima najboljeg igrača šaha u povijesti) Amerikanca Bobbya Fischera bili su Sovjeti. Vrlo složena i kompleksna igra šaha važan je dio kulturne povijesti, a iako se sama igra od svojih početaka dosta promijenila, osnovni principi ostali su prepoznatljivi. Tijek šahovske partije može se lako zabilježiti, tako da postoje zapisi o brojnim partijama odigranima u prošlosti. Zapisane partije jasno pokazuju da šah kao igra ima svoj povijesni razvoj koji se može podijeliti na razdoblja (racionalizam, romantizam, modernizam i dr.). Unutar razdoblja pojavljuju se opet različite škole i shvaćanja igre (psihologizam, empirizam, esteticizam i dr.), a sve to dokazuje u koliko velikoj mjeri određeno vrijeme i sredina određuju način razmišljanja ljudi tog vremena odnosno te sredine i posljedično, način igranja šaha.  LITERATURA: AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977. Dženan Dautović, Shatranj (Poseban oblik orijentalne kulture: porijeklo, razvoj i dospijeće na bosanskohercegovačke prostore), Beharistan, 2011. br. 16, 225-238.

History of chess Is chess a sport at all? The International Olympic Committee acknowledges it as a sport (there is an initiative for chess to be included into the program of Tokyo Olympics 2020), as well as most of countries worldwide, including Croatia. The next question is why? How can chess be a sport when the outcome does not depend on any physical predispositions, in fact, it is sitting all the time and there is neither effort nor movement? However, it stands that chess is somehow a category for itself, but it also has a lot of links with sports. Chess originates from India and its structure is closely related to Old-Indian philosophy and mystic of numbers. The course of chess game can be easily recorded, so there are records of numerous games played in the past. Records show the historical development that can be divided into periods (Rationalism, Romanticism, Modernism, etc.). Within these periods, different schools and game concepts (psychology, empiricism, aesthetics, etc.) are emerging, proving thus how much certain time and environment determine the way people think and, consequently, the way of playing chess. (Ana Popovčić)

53 Olimp


Žene i šport

Moranin „

underground

Olimp 54

objektiv


N

ije teško u Hrvatskoj pronaći športske novinarke - raspon od rodonačelnice ceha, legendarne Milke Babović, pa do raskošne televizijske nazočnosti Mirte Šurjak, otkriva medijsku lepezu koja je sama po sebi svojevrsna povijest športa i njegove društvene nadgradnje. Nije teško kod nas naći ni vrhunskih fotografkinja: 90-godišnja Stanka Pavić još klika svojom camerom obscurom (koju domalo više neće tko znati popraviti), a čitavu legiju mladih i uspješnih fotografkinja, primjerice onih predstavljenih u „Fotosofiji“ Damira Hoyke, teško bi bilo i nabrojiti. Ali, pronaći športsku fotografkinju u Hrvatskoj? Da, za takvu potragu treba koristiti neki od sporednih ulaza u medijsko prostranstvo, a upravo se to slučajem

Piše: RATKO CVETNIĆ

Nakon što je zbog ozljede prekinula s atletskim treninzima, Morana Marinčić posvetila se športskoj fotografiji. Kroničarka je zagrebačke športske supkulture, „underground“ natjecanja koje se razlikuju od onih uobičajenih i svakodnevnih

55 Olimp


Žene i šport dogodilo nižepotpisanom kad je po portalima, tragajući za svjedočanstvima jednog zanimljivog fenomena suvremenog športa - koji bismo mogli podvesti pod općeniti naslov športske supkulture - u više navrata naišao na ime Morane Marinčić. No, najprije nekoliko riječi o narečenom fenomenu: šport je, kao i svaki organički sustav, stariji od svojih institucija, stoga se razvija i izvan njih. Danas u Hrvatskoj imamo nekoliko dokaza o tome; njihovoj uvjerljivosti ne škodi to što su se i sami u međuvremenu institucionalizirali - malonogometna Kutija šibica, vaterpolska Divlja liga, Maraton lađa na Neretvi... - i što u autentičnoj strasti natjecatelja i njihovih navijača, od početaka nisu zaostajali za najvećim, “službenim” natjecanjima. I ovoga časa na marginama službenoga športa razvijaju se mnoga natjecanja i pokreti koji će sutra možda postati dio uvažavane športske tradicije, premda njihovim sudionicima najčešće nije na pameti ništa drugo osim druženja u okvirima zajedničke športske ljubavi. Nedavni turnir badmintonskih rekreativaca u Varaždinu u sklopu Lige ADA (Alpe-Dunav-Adria) na tri je dana okupirao varaždinsku Arenu, što je ne

Jedna od njezinih dojmljivijih fotografija snimljena na njenom omiljenom poprištu, biciklističkom Ceneru, uzela je u kadar biciklista na sljemenskom usponu, već gotovo rasplinutog u magli kasne jeseni

samo fenomen po sebi, nego unutar tog fenomena leži još i činjenica da su organizatori i sudionici u kuloarima službenog saveza gotovo nepoznati. Ili da spomenemo sve popularniji Škraping, pustolovnu masovku koja već desetak godina na Pašmanu okuplja na stotine sudionika... No, fenomen je samo naizgled nov: jedna od dojmljivijih fotografija Morane Marinčić, snimljena na njenom omiljenom poprištu, biciklističkom Ceneru, uzela je u kadar biciklista na


sljemenskom usponu, već gotovo rasplinutog u magli kasne jeseni. Nešto u atmosferi te fotografije športaša, uronjenog u prirodu koje zamire, neobično je nalik fotografijama što su ih prvi sljemenski skijaši - skupina HAŠK-ovaca predvođena Antom Pandakovićem, ne žaleći truda da veliku i tešku drvenu kutiju fotoaparata dotegle na vrh Medvednice - snimili još prije Prvog svjetskog rata. Kad Morana govori o Sljemenu - o prijateljima, miru šume, i vremenskim promjenama koje zahvaćaju prirodu - ona nesvjesno evocira fascinaciju koju početkom prošlog stoljeća u „Športu i umjetnosti“, tadašnjem HAŠK-ovom glasilu, svjedoči nepoznati ljubitelj Medvednice: “Prekrasni zalaz sunca, krcat crvenih i ljubičastih boja u svim nijansama traje tek časak, a onda odmah dohrli dugačka i zimska noć i već je cijela gora, cijela nizina najtamnije plave i sive boje. Noć. Mrkla noć. Zadnji izletnici opraštaju se i odlaze.” Ono što Morana Marinčić ima, a HAŠK-ovci nisu imali (osim lakšeg fotoaparata, dakako), to su Sava i Jarun, kao uređeni športski objekti. Tu sunce sije i kad u gradu već zađe, kaže Morana, koja Jarun doživljava kao neku vrstu produženog dnevnog boravka, u kojem će se naći s društvom na kavi. Iako je svoj fotografski staž počela kao fotograf službenih regatnih i triatlonskih priredbi, upravo su je ta poznanstva odvela prema športskom „undergroundu“. Jer na žabarskim vodama i te kako živi HAŠK-ovski duh - kako uostalom svjedoče njeni omiljeni motivi, poput veslačkog Eights on Sava. Morana je iz športske obitelji, ljubav prema športu, osobito prema atletici, dio je obiteljskog odgoja, no neugodna ozljeda - stres-fraktura potkoljenice - odvojila ju je od ozbiljnijeg treninga. Ali, u športskoj fotografiji, koja je - kao i mnogo toga u športu - pitanje stotinke sekunde, ipak joj je ostalo dovoljno izdržljivosti i brzine da svoje modele uhvati na startu, na cilju, pa i između, te da u trenutcima odmora od reportažnih zadataka nađe koju stotinku i za artističke fotografije. Sasvim na tragu HAŠK-ovske ideje športa i umjetnosti. Da je urednik staroga HAŠK-ovog glasila Marijo Rieger-Vinodolski danas u svom uredničkom sedlu, u Morani Marinčić, fotografskoj kroničarki zagrebačke športske supkulture, imao bi i te kako pouzdanog suradnika. O tome uostalom svjedoče i njene fotke koje donosimo uz ovaj mali kroki. 

Morana Marinčić’s lenses In Croatia, sports photographers are almost unknown: Morana Marinčić is one of the few. Photographing official competitions took her to the phenomenon developing at the edge of competitive sport and recreation, precisely according to the tradition constituent for Zagreb’s sport history, i.e. sport that is not a goal itself but exists as a form of social life that takes place in harmony with the nature. (Ratko Cvetnić)


ŠPORTSKA PUBLICISTIKA HORVACKI BAČKA 1901.- 1939.

SANDRA PAOVIĆ: ROĐENA DA POBJEĐUJE

Autor: Dražen Prćić Godina i mjesto izdavanja: 2015., Subotica Stranica: 254 Format: 16,5 x 23,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Minerva, Subotica Tisak: Minerva, Subotica Dostupnost: Knjiga trenutačno nije dostupna u Hrvatskoj; informacije: http://drazenprcic.blogspot.hr/ Cijena: 100,00 kuna

Autor: Željko Žutelija Godina i mjesto izdavanja: 2017., Zagreb Stranica: 192 Format: 16,5 x 23,5 cm Uvez: meki, s klapnom Izdavač: Školska knjiga, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Grafičko-likovna redakcija Školske knjige Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Dostupnost: knjižnice i knjižare diljem Hrvatske, Cijena: 139,00 kuna

H

orvacki Bačka 1901.-1939. povijesno-dokumentarni je roman koji govori o utemeljenju prvog nogometnog kluba na jugoslavenskim prostorima - bio je to NK Bačka 1901. Povijest kluba osnovanog 3. kolovoza 1901. pod imenom Bácska Szabadkai Athletikai Club, autor je ispričao kroz priču o svom pradjedu, Martinu Horvackom, jednom od utemeljitelja i igraču prve postave NK Bačka 1901. Svoj prvi susret Bačka 1901. odigrala je u Osijeku 18. kolovoza 1901. godine s nogometnim odjelom Hrvatskog sokola i Vukovarskim klubom Football Club. Knjiga prati razdoblje do 1939. godine, godine u kojoj Bačka 1901. sudjeluje u Hrvatsko-slovenskoj ligi pod imenom HŠD Bačka, a u sezoni 1940./41. igra u prvenstvu Hrvatskog nogometnog podsaveza. Prema riječima bivšeg diplomata, Subotičana Nace Zelića, Dražen Prćić je svoga pradjeda Martina, njegovu obitelj i nogometni klub Bačka, prikazao toliko uvjerljivo i prisno kao da je bio svjedokom tog vremena te na taj način čitatelju omogućio obilje svjedočanstava o životu, svakodnevici i međuljudskim odnosima u zajednici Hrvata Bunjevaca u Subotici početkom dvadesetog stoljeća. Knjiga je to u kojoj je, uz nogometnu povijest, isprepletena cjelokupna povijest najvažnijih događanja u Subotici u razdoblju od gotovo četrdeset godina početkom prošlog stoljeća. U knjizi Horvacki Bačka 1901. - 1939. spominje se 150 osoba koje su svojim djelovanjem obilježile povijest Subotice tog vremena. Ovim književno-dokumentarnim djelom autor zaboravu otima subotičku povijest, povijest grada koji je na početku 20. stoljeća bio treći najveći grad, iza Budimpešte i Szegeda, po broju stanovnika u tadašnjoj Ugarskoj, a prema popisu stanovništva iz 1910. imao je 94 610 stanovnika, više od tadašnjeg Zagreba (79 038) i Beograda (89 876). Brojem žitelja Subotica je tada bila čak triput brojnija od Novog Sada, a iznjedrila je ljude velikih postignuća u raznim područjima života - športu, kulturi, zabavi, umjetnosti, znanosti. U Subotici je škola na razini gimnaziji postojala još 1748. godine, tenis je igran 1878., klupski nogomet 1901., Ivan Sarić letio je vlastitom letjelicom 1910. godine… Dražen Prčić ovom knjigom ispravlja i povijesnu nepravdu koja datira iz 1939. godine. Naime, u 1. kolu Hrvatsko-slovenske lige, Bačka je u Subotici igrala protiv splitskog Hajduka. U novinarskom izvješću bilo je navedeno pogrešno ime odnosno pogrešan podatak o strijelcu prvog gola, a autor je privatnim kanalima uspio doći do izvornika protokola - zapisnika s te utakmice, u kojem je sudac rukom upisao da je pogodak postigao Šarčević... Istodobno ovom knjigom svom čitatelju autor poručuje: „Svaki čovjek ima svoju viziju, ima svoje ideale. Oličenje ideala Hrvata (Bunjevaca) je nogometni klub Bačka.“ Olimp 58

U

svijet ove jedinstvene stolnotenisačice knjiga nas uvodi u trenutku finalnog parastolnoteniskog dvoboja između Sandre Paović i Steffi Grebe na Paraolimpijskim igrama u Rio De Janeiru 2016. Dvoboja u kojem je Sandra pobijedila nakon 17 minuta više no uvjerljive premoći i na taj način zlatnom medaljom zatvorila još jedno životno poglavlje. „U tom paraolimpijskom zlatu na mom vratu kao da su u jedinstvenu leguru bili stopljeni svi moji napori uloženi u iscrpljujuće treninge i nastupe dok sam još bila zdrava sportašica, ali i sve muke i patnje koje sam pretrpjela u nastojanju da se kao stolnotenisačica s invaliditetom vinem u vis svjetskog parastolnog tenisa.“ Uistinu, paraolimpijskim zlatom u Riju, ta djevojka rođena 1983., ostvarila je ono što se sedam godina ranije činilo nemogućim, ali i pokazala širinu duha u promišljanjima o onima koji su joj pomogli ili je podržali na tom putu. Poglavlje koje slijedi donosi okolnosti za javnost iznenađujuće Sandrine odluke o okončanju športske karijere do koje je Sandru dovelo duboko razočarenje u vodstvo parastoloteniskog saveza, a potom, pred očima čitatelja, a kroz Sandrina sjećanja i „pero“ vrsnog novinara, pripovjedača i autora ove knjige Željka Žutelije, rastvara se Sandrin život od djetinjstva u rodnom Vukovaru, preko ratnih godina u kojima su je, kao osmogodišnjakinju, okolnosti odvojile od majke koja je ostala u okupiranom Borovom naselju, dok se ona s ocem nakon nemogućnosti povrataka u rodni grad smjestila u Vojvodini, što joj je omogućilo kontinuitet treninga i tih egzistencijalno teških godina. Već duboko uronjen u priču čitatelj prati ponovno spajanje obitelji, njezin povratak u Hrvatsku 1997. i pronalazak novog doma u Međimurju nakon Sandrina osvajanja tri zlatne medalje na kadetskom prvenstvu Europe iste godine, Sandrinu brigu o obitelji i paralelni razvoj karijere, uspjehe, odlazak u Švicarsku s osamnaest, povratku u zagrebačku Mladost koji smatra svojom najvećom životnom pogreškom, pa nastavak karijere u Njemačkoj, razdoblje iscrpljujućeg rada i trijumfalni povratak stolnom tenisu, plasman na Olimpijske igre u Pekingu…, sve do kobnog putovanja u Poljsku. Slijede utka s vremenom, operacija, snaga volje i borba za život. S nepunih 26 godina... Dugotrajna rehabilitacija, potpora i podrška znanih i neznanih, studij športskog menadžmenta, povratak stolnom tenisu krajem 2012., prekid dvanaestogodišnje ljubavne veze, prvi parastolnoteniski uspjesi, vjenčanje, nova hitna operacija, promišljanja o strukturama u parašportu te gorka iskustva na putu do statusa najbolje svjetske parastolnotenisačice. Knjiga donosi i pregled Sandrinih športskih rezultata i odličja te izjave predsjednika HOO-a Zlatka Mateše, trenera Roberta Mikca i Nevena Cegnara, Tamare Boroš, Gordane Odor te Sandrinih roditelja.


Piše: TAJANA OBRADOVIĆ

PINO - STVARNOST I MIT 80 GODINA Autori: Bernard Paleka i Dražen Žura Recenzent: Zlatko Begonja Prijevod: Jasminka Bajlo Godina i mjesto izdavanja: 2017., Zadar Stranica: 200 • Format: 21 x 30 cm • Uvez: tvrdi Izdavač: Veterani Košarkaškog kluba Zadar, Zadar Oblikovanje i priprema za tisak: Bernard Kotlar Tisak: Zadarska tiskara, Zadar Dostupnost: Znanstvena knjižnica u Zadru, Gradska knjižnica Zadar, info: Veterani Košarkaškog kluba Zadar, Obala Kralja Tomislava 1, 23 000 Zadar, tel: 023/212-441 Cijena: prigodno izdanje

F

otografijama, pregledima rezultata, novinskim isječcima i riječima suvremenika bogata te dvojezično (paralelno hrvatski i engleski jezik op. a.) pisana monografija Pino - stvarnost i mit 80 godina / Pino - Reality and Myth 80 years, posvećena je životu i karijeri legendarnog zadarskog košarkaša, reprezentativca bivše države te izbornika hrvatske košarkaške reperezentacije povodom njegova 80. rođendana. Veterani Košarkaškog kluba Zadar ovom su monografijom na prikladan način željeli oslikati velebnu igračku karijeru svoga člana, ali i odaslati poruku svim naraštajima veteranskog športa da se i u poznim godinama nastave baviti športom kao oblikom provođenja slobodnog vremena bogatog putovanjima, novim poznanstvima, događajima, komunikacijom i širenjem obzora i kulture. U svojoj su namjeri nesumnjivo i uspjeli ponudivši nam pogled na početke košarkake u Zadru te niz anegdota koje su obilježile karijeru i život Pina Giergie. O Gierginim košarkaškim početcima 1948., športskoj karijeri, karakteru, odrastanju, košarkaškim uspjesima ali i posebnom ritmu i harmoniji, tehnici i inovativnosti koje je unosio u košarkašku igru - bivajući time značajno odmaknut od njezinih tadašnjih ustaljenih tokova i normi i postavši pojam košarkaške virtuoznosti te najbolji mogući predstavnik košarkaške avangarde svog vremena - saznajemo kroz riječi autora monografije te Jove Kosijera, prof. dr. sc. Bojana Markovića, Ive Daneua, Ratka Tvrdića, Petra Skansija, Damira Šolmana, Mihovila Nakića-Vojnovića, prof. dr. sc. Ante Kolege-Bage i Ivice Matešića-Jeremije. No, Pino je u svoje dvadeset i dvije seniorske igračke sezone neumorno djelovao i na stvaranju, razvoju i održavanju kulta zadarske košarkaške igre koja je uzdignuta gotovo do razine zadarskog kulturnog dobra i desetljećima je neodvojiv dio imidža grada čijim stanovnicima je upravo KK Zadar omogućio brojne veličanstvene trenutke grandioznih pobjeda. Posebno poglavlje donosi kronološki pregled života i postignuća Giussepea Giergie, pregled velike karijere koju su obilježila dva srebrna odličja sa Svjetskih prvenstava u Brazilu (Rio de Janeiro) 1963. i Urugvaju (Montevideo) 1967., Europskog prvenstva u Moskvi (SSSR) 1965. te brončane medalje sa Svjetskog prvenstva u Kanadi 1994. u svojstvu izbornika Hrvatske košarkaške reprezentacije, a nastavlja se pregledom novinskih isječaka i tekstom u kojemu sam slavljenik daje svoj pogled na košarkaši svijet uz anegdotu o Auerbachovim priznanjima Pinu. Naposljetku, tu je i iznimno bogat fotografski zapis iznimne karijere športaša koji je razbijao stereotipe, otkrivao nove horizonte, posjedovao golemu radnu i voljnu energiju, a u košarkašku igru unosio strast, vic i mudrost pobuđujući rijeke pozitivnih emocija kod publike.

PRIRUČNIK ZA TRENERE

PSIHOLOŠKA ZNANJA I ALATI U SPORTSKOJ PRAKSI Autori: Boris Balent, Ana Kobilšek, Hrvoje Šašek Recenzenti: prof. dr. sc. Ksenija Bosnar, prof. dr. sc Jadranka Kolenović - Đapo Godina i mjesto izdavanja: 2017., Zagreb Stranica: 224 • Format: 21 x 30 cm • Uvez: meki Izdavač: Sportski savez Grada Zagreba Oblikovanje i priprema za tisak: Zrinka Horvat Tisak: A. P. I. M., Zagreb Dostupnost: Sportski savez grada Zagreba, Savska cesta 137, 10000 Zagreb, tel: +385 1 6449 302, fax: +385 1 6449 300, e-mail: ssgz@zgsport.hr, web: http://www.zgsport.hr Cijena: prigodno izdanje

P

riručnik za športske trenere nastao je iz želje autora da trenerima ponude praktične i konkretne alate, materijale i ideje koje će moći primijeniti u svakodnevnom radu. U izradi priručnika sudjelovali su stručnjaci iz područja kineziologije, pedagogije, psihologije, športske medicine, komunikologije, ljudskih resursa i športskog menadžmenta apostrofirajući važnost modernog, holističkog, multidisciplinarnog pristupa koji primjenu psiholoških alata u športu povezuje s drugim područjima nezaobilazno povezanima s trenerskim poslom. Prvo poglavlje knjige donosi zakonitosti komunikacije i nudi alate za uspostavljanje kvalitetnijih međuljudskih odnosa i povećavanje učinkovitost trenažnog procesa kroz davanje uputa, kritike i povratne informacije, stvaranje željenog ozračja komunikacijom te komunikaciju s medijima… Drugo poglavlje tematizira postavljanje i definiranje ciljeva koji će pridonijeti maksimalnoj efikasnosti putem strategija baziranih na individualnim obilježjima športaša, ali i drugim okolnostima športske karijere. Treća cjelina govori kako poticati pozitivnu motivacijsku klimu, postati i ostati motiviran i kako se oduprijeti negativnom utjecaju okoline... O vještinama trenera, karakteristikama uspješnog vođe i načinima na koje treneri to mogu postati, riječ je u četvrtom poglavlju ovog priručnika. Peto poglavlje otkriva što je to samopouzdanje, koliko je važno u športu i kako ga je moguće razvijati kod športaša, dok šesto poučava kako fokus športaša zadržati na bitnim stvarima. O tome kako učinkovito prenijeti znanja i vještine športašima te kako poboljšati vlastite vještine prenošenja znanja i poučavanja govori sedmo, a što je to razina pobuđenosti u športu i kako je povezana s izvedbom športaša te kojim tehnikama možemo upravljati razinom vlastite energije teme su koje obrađuje osmo poglavlje. Deveto se, pak, bavi sa suočavanjima usmjerenim na emocije i akciju u svrhu optimizacije izvedbe športaša, a deseto mentalnom periodizacijom, važnošću planiranja i programiranja mentalne pripreme športaša. Temu športskog duha obrađuje jedanaesto poglavlje, a dvanaesto ulogu roditelja u športu dajući trenerima upute kako postići da roditelji budu optimalna podrška djeci-športašima. Trinaesto poglavlje tematizira odnos športaša i trenera te važnost perspektive iz koje se športaša promatra daleko šire od športskog borilišta. Sva poglavlja popraćena su praktičnim primjerima, vježbama, testovima, citatima te izjavama poznatih hrvatskih i inozemnih športaša i trenera. Priručnik je vrlo zanimljivo štivo kako za trenere kojima je prvenstveno i namijenjen, tako i za športaše te širu populaciju koje će podjednako potaknuti na promišljanje vlastitog mentalnog i motivacijskog sklopa i potaknuti želju za radom na istima.

59 Olimp


OD OLIMPA DO OLIMPA 46. OPĆA SKUPŠTINA EUROPSKIH OLIMPIJSKIH ODBORA

HOO domaćin 46. Opće skupštine  Europskih olimpijskih odbora U Zagrebu je u suorganizaciji Hrvatskog olimpijskog odbora održana 46. Opća skupština Europskih olimpijskih odbora na kojoj je Janez Kocijančič iz Slovenije izabran za predsjednika EOO-a s mandatom do 2021. godine. Dvodnevno zasjedanje obilovalo je prezentacijama nadolazećih višešportskih priredbi među kojima su Zimske olimpijske igre Pjongčang 2018., Olimpijske igre Tokio 2020., ZOI Peking 2022. i OI Pariz 2024. Vodstvo EOO-a videoprezentacijama izvijestilo je o

Zlatko Mateša, Janez Kocijančič i Raffaelle Pagnozzi

izvedbi ovogodišnjih višešportskih priredbi u nadležnosti EOO-a, ljetnog Olimpijskog festivala europske mladeži u Györu u Mađarskoj te zimskog izdanja u Erzurumu u Turskoj. Predstavljen je i Zimski EYOF koji će se održati u Sarajevu (BiH) 2019. i ljetni u Bakuu (Azerbajdžan) iste godine, a sudionici skupštine primili su i izvješće sa XII. Igara malih europskih država održanih ove godine u San Marinu. Razgovarano je i o uspješnoj organizaciji prvih Europskih igara u Bakuu 2015. godine te pripremama za EI u Minsku 2019. čiju koordinaciju vodi predsjednik HOO-a Zlatko Mateša. Čelnik EOO-a Janez Kocijančič najavio je inovativniji sustav natjecanja u pojedinim športovima kao što je atletika, ali i obuhvat većeg broja gradova domaćina.   Skupštini u hotelu Westin, nazočili su predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach, predsjednik Svjetskog udruženja nacionalnih olimpijskih odbora šeik Ahmad Al-Fahad Al-Sabah, direktor Olimpijske solidarnosti

Olimp 60

MOO-a i zamjenik glavnog direktora MOO-a za odnose s olimpijskim pokretom Pere Miro, a posebna gošća bila je najuspješnija hrvatska športašica Janica Kostelić koja sada obnaša dužnost državne tajnice za šport.  Domaćin sljedeće, 47. Opće skupštine EOO-a 2018. bit će Marbella (Španjolska).  

Imenovanja i posebna priznanja EOO-a hrvatskim olimpijskm odličnicima  U izbornim dijelu skupštine, uz predsjednika Janeza Kocijančiča (Slovenija), imenovani su i članovi Izvršnog odbora EOO-a: dopredsjednik Niels Nygaard (Danska), glavni tajnik Raffaelle Pagnozzi (Italija), rizničar Kikis Lazarides (Cipar) Thomas Bach te članovi Hasan Arat (Turska), i Janica Kostelić Alejandro Blanco (Španjolska), Jean-Michel Brun (Francuska), Spyros Capralos (Grčka), Daina Gudzineviciute (Litva), Liney Rut Halldorsdottir (Island), Andrzej Krasnicki (Poljska), Jozef Liba (Slovačka), Peter Mennel (Austrija), Zlatko Mateša (Hrvatska), Bill Sweeney (Velika Britanija) i Đorđe Višacki (Srbija). EOO je predsjedniku HOO-a Zlatku Mateši dodijelio Odličje časti EOO-a, a državnoj tajnici za šport Janici Kostelić posebno EOO-vo priznanje za promicanje olimpizma.  

Nagrada Piotr Nurowski Na gala večeri skupštine EOO-a dodijeljeno je priznanje najboljem mladom europskom športašu, Nagrada Piotr Nurowski, a koja nosi naziv po poljskom tenisaču i predsjedniku Poljskog olimpijskog odbora koji je


Piše: RADICA JURKIN

tragično stradao u zrakoplovnoj nesreći 2010. godine. Nagrada je pripala 18-godišnjoj talijanskoj biciklistici Letiziji Paternoster, a u konkurenciji su još bili i češki strijelac Filip Nepejchal, grčki jedriličar Dimitrios Papadimitriou, mađarska plivačica Reka Nagy i turski džudaš Mihrac Akkus. Prema pravilniku, najboljem mladom športašu/športašici Starog kontinenta u ovome izboru pripada i novčana nagrada od 15 000 eura.

Olimpijski čelnici kod predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović Olimpijski čelnici MOO-a, ANOC-a, EOO-a i HOO-a, Thomas Bach, šeik Al-Fahad Al-Sabah, Janez Kocijančič i Zlatko Mateša, bili su na prijamu kod hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Prijamu su nazočili i direktor Olimpijske solidarnosti MOOa i zamjenik glavnog direktora MOO-a za odnose s olimpijskim pokretom Pere Miro, te asistentica u Uredu predsjednika MOO-a Marina Baramia.  U Uredu predsjednice na Pantovčaku razgovaralo se o važnosti bavljenja športom te o očekivanjima nakon zasjedanja 46. skupštine EOO-a u Zagrebu.   

Partnerstvo HOO-a s EOO-ovim EU uredom Hrvatski olimpijski odbor sklopio je ugovor o partnerstvu s EOO-ovim EU-uredom u Bruxellesu, koji bi trebao doprinijeti boljoj participaciji hrvatskih projekata u projektima EU fondovima. Čelnik EOO-a Janez Kocijančič tim je povodom naglasio da je potpisivanje ovog ugovora između HOO-a i EOO-a od velikog značenja za sveukupni hrvatski šport i HOO s kojim je dosadašnja suradnja bila odlična. Ugovor je u ime HOO-a potpisao glavni tajnik Josip Čop koji je kazao da je HOO spreman za nove izazove u području europskih projekta i planova koji bi oblikovali zajedničku europsku politiku športa, posebice što su iskustva HOO-a u participaciji EU fondova uznapredovala organiziranjem zasebnog odjela za to područje. 

HOO hosts the 46th General Assembly of the European Olympic Committees At European Olympic Committees’ 46th General Assembly, held in Zagreb in cooperation with the Croatian Olympic Committee, Janez Kocijančić from Slovenia was elected European Olympic Committees’ President for the mandate period until 2021. The two-day session was abundant in presentations of upcoming multi-sports events, including the Winter Olympics in PyeongChang 2018, Tokyo Olympic 2020, Winter Olympics Beijing 2022 and Paris Olympics 2024. The European Olympic Committees’ leadership reported, through video presentations, on the performances at this year’s multi-sports events under the auspices of the EOCs, European Youth Olympic Festival Hungarian city of Győr and its Winter edition in Erzurum, Turkey. The Winter EYOF, which will be held in Sarajevo (Bosnia and Herzegovina) in 2019 and Summer EYOF in Baku (Azerbaijan), were also presented and the participants of the assembly also received a report from the XII. Games of Small European States held this year in San Marino. Successful organization of the first European Games in Baku in 2015 and preparations for European Games in Minsk in 2019, coordinated by the President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša, were also discussed. The President of the European Olympic Committees Janez Kocijančič announced a more innovative competition system in certain sports such as athletics, as well as covering a larger number of host cities.  The Assembly, held at the hotel Westin, was attended by President of the International Olympic Committee Thomas Bach, President of the Association of National Olympic Committees Sheikh Ahmad Al-Fahad Al-Sabah, Director of the IOC’s Olympic Solidarity and IOC’s Deputy Director General for Relations with the Olympic Movement Pere Miro, with a special guest - the most successful Croatian athlete Janica Kostelić who now holds the position of State Secretary for Sports. The host of the next, the 47th General Assembly of the European Olympic Committees in 2018 will be the city of Marbella (Spain). European Olympic Committees’ appointments and special acknowledgments to Croatian Olympic champions In the electoral part of the Assembly, besides the President Janez Kocijančić (Slovenia), the following members of the European Olympic Committees’ Executive Committee were elected: Vice President Niels Nygaard (Denmark), Secretary General Raffaelle Pagnozzi (Italy), Treasurer Kikis Lazarides (Cyprus) and members Hasan Arat (Turkey), Alejandro Blanco (Spain), Jean-Michel Brun (France), Spyros Capralos (Greece), Daina Gudzineviciute (Lithuania), Liney Rut Halldorsdottir (Iceland), Andrzej Krasnicki (Poland), Jozef Liba (Slovakia), Peter Mennel (Austria), Zlatko Mateša (Croatia), Bill Sweeney (United Kingdom) and Đorđe Višacki (Serbia). EOC awarded to Croatian Olympic Committee’s President Zlatko Mateša the EOC’s Order of Merit and to the State Secretary for Sports Janica Kostelić a special EOC’s recognition for promoting the Olympism.   Piotr Nurowski award At the EOC’s gala evening, the award Piotr Nurowski that bears the name of former Polish tennis player and President of the Olympic Committee tragically killed in an airplane accident in 2010, was presented to the Best Young European Athlete. According to the votes of the EOC’s Assembly members, it was 18-year-old Italian cyclist Letizia Paternoster in competition with five male and female athletes the Czech shooter Filip Nepejchal, Greek sailor Dimitrios Papadimitriou, Hungarian swimmer Reka Nagy and Turkish judoka Mihrac Akkus. According to the Ordinance the best young male athlete / female athlete of the Old Continent in this election will also receive a reward of EUR 15,000. Olympic leaders visiting the Croatian President Kolinda Grabar Kitarović Olympic Heads of International Olympic Committee, Association of National Olympic Committees, European Olympic Committees and Croatian Olympic Committee, Thomas Bach, Sheikh Ahmad Al-Fahad Al-Sabah, Janez Kocijančić and Zlatko Mateša, were welcomed by the Croatian President Kolinda Grabar Kitarović. They were joined by Pere Miro, Director of the IOC’s Olympic Solidarity and IOC’s Deputy Director General for Relations with the Olympic Movement and Marina Baramia, IOC’s Protocol Chief. At the President’s office in Pantovčak, there was discussion on the importance of

61 Olimp


OD OLIMPA DO OLIMPA Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker, koji je primio zahvalnicu za pomoć pri izradi fair play priručnika „Živjeti fair play“.

Dodijeljenje Državne nagrade za šport „Franjo Bučar“

Proslavljeno prvih deset godina HFPO-a Prigodnom svečanošću u nazočnosti predsjednika HOO-a Zlatka Mateše, glavnog tajnika Josipa Čopa, dopredsjednika Europskog fair play pokreta, olimpijca Miroslava Cerara te članova Odbora, u Zagrebu je 15. prosinca proslavljeno prvih deset godina Hrvatskog fair play odbora (HFPO).  Aktualna predsjednica HFPO-a Danira Bilić (koja je preuzela dužnost nakon Biserke Perman, predsjednice Odbora u dva mandata i bivše vrhunske kuglačice), zahvalila se svima koji su prepoznali fair play kao društvenu vrijednost i čine da on postane način života. Da je potrebno još kvalitetnije raditi na promociji fair playa u športu i izvan njega, kako je naglasila predsjednica Bilić, govori činjenica da ove godine nema prijedloga kandidata za Nagradu fair playa HOO-a koja se dodjeljuje na Velikom danu hrvatskog športa, dodajući da se takva godina ne smije ponoviti.  „Fair play je iznimno važan za društvo u cjelini, jer znati da svi ‘igraju po pravilima’ daje povjerenje u društvo, a to je obveza svih“, naglasila je predsjednica Bilić.  Uz goste iz Slovenije - proslavljenog gimnastičara Miroslava Cerara te predstavnice Slovenskog fair play pokreta Sonje Poljšak, proslavi su nazočili Darko Dujmović, prvi predstavnik HOO-a u Europskom fair play pokretu kojem je HOO 1994. bio suosnivač te članica u Izvršnom odboru ove fair play udruge, Biserka Vrbek koja je naglasila odličnu suradnju EFPO-a i HFPO-a. U iscrpnom izvješću o rezultatima te suradnje tijekom ovih godina, Vrbek je podsjetila i na 17. kongres EFPO-a kojem je Hrvatska bila domaćin u Poreču 2011. godine. Sudionici izlaganja podsjetili su i na zasluge aktualne predstavnice HOO-a u EFPO-u, Morane Paliković Gruden, ujedno dopredsjednice HOO-a. Proslava desete obljetnice bila je prigoda za potpisivanje ugovora s Hrvatskim školskim sportskim savezom, Hrvatskim akademskim sportskim savezom i Hrvatskom olimpijskom akademijom o zajedničkom oblikovanju promocije fair playa u hrvatskoj športskoj obitelji.  „Ovo je samo jedan segment promocije faira playa koji bi trebao postati dio obrazovnog sustava“, kazao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, dok je glavni urednik Sportske televizije Jura Ozmec, ujedno i predsjednik Hrvatskog zbora sportskih novinara, suosnivač HFPO-a, najavio redovito objavljivanje emisije “Fair play minuta“ kao doprinos usvajanju i razumijevanju važnosti fair playa u društvu. Na svečanosti su dodijeljena i prigodna priznanja i zahvalnice utemeljiteljima, zaslužnim članovima HFPO-a i suradnicima iz više hrvatskih institucija, a za doprinos promociji fair playa i aktivnosti HFPO-a. Među dobitnicima je i predsjednik Olimp 62

Najveće priznanje za izniman doprinos na području športa, Državna nagrada za šport „Franjo Bučar“ (nazvana po utemeljitelju hrvatskog olimpizma), dobili su za životno djelo zlatni rukometni olimpijac sa Olimpijskih igara u Münchenu 1972. Zdenko Zorko, dubrovačka odbojkaška trenerica i dužnosnica Zina Urlić te posthumno zlatni vaterpolski olimpijac sa Igara u Meksiku 1968., kasnije i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora od 2000. do 2002. godine, Zdravko Hebel.  Na svečanosti u zgradi Hrvatskog sabora 25. studenoga dodijeljene su i godišnje nagrade koju je primilo 12 laureata: Deni Lušić, Luka Lončar i Ivica Tucak (vaterpolo), Dina Levačić

(daljinsko plivanje), Edi Stipić (kondicijski trener), Igor Boraska i Tihomir Franković (veslanje), Jozo Jakelić (jedriličarski trener), Valentina Pereglin (samostrel), Vlado Lisjak (hrvanje), Ratko Kovačić (paraolimpijski dužnosnik) i Edo Pezzi (športski novinar). Osim povelja i zlatnih medalja s likom Franje Bučara, laureati Nagrade za životno djelo dobili su i novčani iznos od 50 000 kuna, dok su dobitnici godišnjih nagrada, uz povelje i medalje, nagrađeni i novčanim iznosom od 20 000 kuna.

Stipendija MOO-a mladoj tenisačici, ukrajinskoj izbjeglici u Hrvatskoj Olimpijska solidarnost MOO-a dodijelila je u listopadu 2017. godine na prijedlog HOO-a olimpijsku stipendiju 16-godišnjoj tenisačici Oleksandri Olijnikovoj, ukrajinskoj izbjeglici s boravištem u Hrvatskoj od 2011. godine, danas članicom TK Pro2000 iz Poreča. Stipendija je dodijeljena prema programu Olimpijske solidarnosti “Potpora za športaše izbjeglice” (Refugee Athlete Support) i uz potvrdu Hrvatskog teniskog saveza i ureda UNHCR-a u Hrvatskoj da Oleksandra udovoljava uvjetima, a posebice


rezultatima budući da je aktualna hrvatska dvoranska prvakinja te dvostruka prvakinja Hrvatske 2016. u parovima - u dvorani i na otvorenom. Za hrvatsku reprezentaciju nastupila je već u uzrastu od 12 godina (U-12), potom i u U-14 vrsti, a, prema procjenama kandidira i za U-16 reprezentaciju. Ostvarila je i nekoliko zapaženih nastupa 2016. u međunarodnoj konkurenciji.   Stipendiju od 1500 američkih dolara mjesečno dobivat će do kraja četverogodišnjeg plana Olimpijske solidarnosti MOOa do 2020. godine, odnosno dok traju uvjeti. 

Predsjedničina odlikovanja za iznimna športska postignuća Na prigodnoj svečanosti organiziranoj 15. studenoga 2017. u Predsjedničkim dvorima, predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović uručila Kolinda Grabar-Kitarović je državna odlikovanja za i Ivica Tucak iznimna športska postignuća. Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, primila je zlatna hrvatska olimpijka, atletičarka Sandra Perković. Red kneza Branimira s ogrlicom, dobio je legendarni tenisač Goran Ivanišević te vaterpolisti Sandro Sukno, Ivica Tucak, Vjekoslav Kobešćak, Samir Barać, Andro Bušlje i Maro Joković. Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara, prema odluci Predsjednice dobili su atletski trener Edis Elkasević, športski dužnosnik Predrag Sloboda, te vaterpolski reprezentativci Loren Fatović, Ivan Buljubašić, Ante Vukičević i Ivan Marcelić. Red hrvatskog pletera dobio je bacač kugle Stipe Žunić, te aktualni i bivši vaterpolisti Marko Bijač, Javier Garcia Gadea, Ivan Krapić, Luka Lončar, Marko Macan, Anđelo Šetka, Paulo Obradović, Miho Bošković, Ivan Buljubašić, Igor Hinić i Petar Muslim.

Radionica MOO-a i Adecco grupe o karijeri nakon karijere U Zagrebu je 12. prosinca održana jednodnevna radionica Olimpijske solidarnosti Međunarodnog olimpijskog odbora u suradnji s partnerom Adecco grupom (IOC Athlete Career Programme in cooperation with The Adecco Group) o poslovnoj karijeri vrhunskih športaša nakon sportske karijere. Radionica čiji je suorganizator bio Hrvatski olimpijski odbor okupila je u zagrebačkom hotelu Westin, 28 polaznika među kojima su bile rukometašice Ivana Dežić, Jelena Kajfeš i Marijeta Vidak, predstavnici košarke Mate Skelin, Sandra Mandir i Ana Lelas, odbojke Marija Anzulović, Ivona Ćaćić, Marino Marelić i Tea Kačić Bartulović, karatea Ana Marija Bujas Čelan, Vlatka Kiuk, Luka Požgaj, Enes Garibović i Besim Aliti, dok je iz juda bio Luka Leško. Gimnastičke predstavnike predvodio je Marijo Možnik, a sudjelovali su Matija Baron, Anton Kovačević i Leonardo Kušan. Dvostruki olimpijac Mario Vekić bio je jedini veslač, Ivan Milaković jedini vaterpolist, Vanja Blažun jedini predstavnik tenisa. Aktivni sudionici radionica MOO-a o karijeri nakon karijere bili su i predstavnici paraolimpijskih športova - Branimir Budetić, Matija Grebenić, Ante Rađa, Dino Sinovčić i Kristijan Vincetić. Instruktorici radionice Claudiji Bokel, trostrukoj njemačkoj

practicing sports activities, as well as on the expectations after the session of the 46th EOC’s General Assembly.   Croatian Olympic Committee’s partnership with the European Olympic Committees’ EU Office The Croatian Olympic Committee has also concluded an important agreement on partnership with the EOC’s EU office in Brussels, which should contribute to the Croatian Olympic Committee’s better participation in the EU funds. On this occasion, the Head of the European Olympic Committees Janez Kocijančić emphasized that signing of this agreement between the Croatian Olympic Committee and the EOC is of great importance for both the overall Croatian sports and the Croatian Olympic Committee, with which the so-far cooperation has been excellent. On behalf of the Croatian Olympic Committee, the undersigned was Secretary General Josip Čop, who has said that Croatian Olympic Committee is ready for new challenges in the field of European projects and plans that would shape a common European sport policy, especially because the Croatian Olympic Committee’s experiences in participation of the EU funds have further improved by organizing a separate department for that field. President’s awards for outstanding sports achievements At the ceremony organized on November 15, 2017 in Presidential Courts, the President of the Republic of Croatia Kolinda Grabar Kitarović presented state awards for outstanding sports achievements. The award Order of Duke Trpimir with Neck Badge and Morning Star (Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom) was presented to the Golden Croatian Olympian, athlete Sandra Perković. The award Order of Duke Branimir with Neck Badge (Red kneza Branimira s ogrlicom) with a necklace was presented to thelegendary tennis player Goran Ivanišević and water polo players Sandro Sukno, Ivica Tucak, Vjekoslav Kobešćak, Samir Barać, Andro Bušlje and Maro Joković. The award Order of Danica hrvatska (Croatian morningstar) with the image of Franjo Bučar were presented, according to the decision of the President, to the athletic coach Edis Elkasević, sports official Predrag Sloboda and Croatian Olympic Water Polo team members Loren Fatovic, Ivan Buljubašić, Ante Vukičević and Ivan Marcelić. The award Order of the Croatian Interlace (Red hrvatskog pletera) was presented to the shot putter Stipe Žunić as well as to the current and former water polo players Marko Bijač, Javier Garcia Gade, Ivan Krapić, Luka Lončar, Marko Macan, Anđelo Šetka, Paulo Obradović, Miho Bošković, Ivan Buljubašić, Igor Hinić and Petar Muslim. IOC’s scholarship to young tennis player, Ukrainian refugee in Croatia The International Olympic Committee’s Olympic Solidarity awarded in October 2017, at the proposal of the Croatian Olympic Committee, Olympic scholarship to 16-year-old tennis player Oleksandra Oliynykov, a Ukrainian refugee residing in Croatia since 2011, now a member of TK Pro2000 from Poreč. Olimpijska solidarnost MOO-a dodijelila je u listopadu 2017. godine na prijedlog HOO-a olimpijsku stipendiju 16-godišnjoj tenisačici Oleksandri Olijnikovoj, ukrajinskoj izbjeglici s boravištem u Hrvatskoj od 2011. godine, danas članicom TK Pro2000 iz Poreča. The scholarship was awarded under the Olympic Refugee Athlete Support Program and confirmed by the Croatian Tennis Association and the UNHCR Office in Croatia that Oleksandra meets the conditions, in particular with her results since she is current Croatian Indoor Champion and Croatian Double Champion in 2016 in Pairs - indoors and outdoors. She performed for the Croatian Olympic Team as early as at the age of 12 (U-12), followed by U-14 and, according to the nominees, she is applying for the U-16 Olympic Team. She has also made several remarkable performances in 2016 in international competition. She will receive a monthly scholarship in the amount of $1,500 by the end of the IOC‘s Olympic Solidarity four-year plan in 2020, i.e., while the conditions are met. Stipendija je dodijeljena prema programu Olimpijske solidarnosti “Potpora za športaše izbjeglice” (Refugee Athlete Support) i uz potvrdu Hrvatskog teniskog saveza i ureda UNHCR-a u Hrvatskoj da Oleksandra udovoljava uvjetima, a posebice rezultatima budući da je a aktualna hrvatska dvoranska prvakinja te dvostruka prvakinja Hrvatske 2016. u parovima - u dvorani i na otvorenom. Za hrvatsku reprezentaciju nastupila

63 Olimp


OD OLIMPA DO OLIMPA mačevalačkoj olimpijki i voditeljici MOO-ova programa “Karijera nakon karijere” (IOC/IPC Athlete Career Programme) u sklopu Adecco grupe pomagali su trofejni talijanski olimpijac u streljaštvu Niccolo Campriani, član MOO-ova programa, djelatnica MOO-a Jovina Choo, jedriličarska olimpijka iz Singapura (Rio 2016.) te Simon Jones iz Svjetske športske akademije (WAoS). U provedbi radionice o učinkovitom uključivanju vrhunskih športaša u poslovni svijet nakon športske karijere, MOO je angažirao i sedmerostrukog hrvatskog olimpijca Zorana Primorca, predavača-instruktora u Međunarodnoj stolnoteniskoj federaciji (ITTF).

Akcije iz sporazuma HOO-a i Kubanskog olimpijskog odbora Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša ugostio je 8. prosinca kubanskog veleposlanika u RH Juana Antonija Fernandeza Palaciosa s kojim je razgovarao o realizaciji niza zajedničkih akcija koje proizilaze iz sporazuma kojeg su HOO i Kubanski olimpijski odbor potpisali 2016. godine. Sastanku je nazočilo i izaslanstvo Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, predvođeno dekanom Tomislavom Krističevićem i njegovim prethodnikom na toj dužnosti Damirom Knjazom te čelnici nacionalnih saveza bejzbola, juda, vaterpola i futsala.  U razgovorima su sudjelovali i predsjednik Hrvatskog baseball saveza Osvaldo Vavra te glavni tajnik Europske baseball federacije Krunoslav Karin, predsjednica Hrvatskog judo saveza Sanda Čorak, dopredsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza Perica Bukić i predsjednik HNS-ove komisije za razvoj futsala i dopredsjednik Uefine komisije za futsal Boris Durlen, koji su ponudili konkretne oblike suradnje i razmjenu iskustava od kojih bi obje zemlje imale koristi.  Kineziološki fakultet je, primjerice, spreman sudjelovati u razmjeni studenata i s iskustvima iz športske dijagnostike. Hrvatski judo savez nudi suradnju prema programu "Judo u školama", prihvaćenog od Ministarstva znanosti i obrazovanja RH i nagrađenim priznanjem MOO-a. Hrvatski vaterpolski savez čiji šport obiluje vrsnim trenerima, predlaže da se za razvoj kubanskog vaterpola, organizira stručna radionica najtrofejnijeg svjetskog trenera Ratka Rudića. Ravnatelj HOO-ova Odjela za istraživanje i unaprjeđenje razvojnih programa Neven Šavora, ustvrdio je da postoje kvalitetni uvjeti suradnje i u hrvanju,  boksu i odbojci te da će se i u tom području moći oblikovati buduća suradnja dvaju olimpijskih odbora. Sastanku je prisustvovala i voditeljica odjela za međunarodnu suradnju HOO-a, Ljiljana Ujlaki Šubić.

Olimp 64

je već u uzrastu od 12 godina (U-12), potom i u U-14 vrsti, a, prema procjenama kandidira i za U-16 reprezentaciju. Ostvarila je i nekoliko zapaženih nastupa 2016. u međunarodnoj konkurenciji.   Stipendiju od 1500 američkih dolara mjesečno dobivat će do kraja četverogodišnjeg plana Olimpijske solidarnosti MOO-a do 2020. godine, odnosno dok traju uvjeti.  International Olympic Committee and Adecco Group’s training on „Career after Career“ International Olympic Committee’s Olympic Solidarity one-day Athlete Career Programme training was organized on December 12th in Zagreb in cooperation with the partner Adecco Group. The training, co-organized by the Croatian Olympic Committee, gathered at Zagreb’s hotel Westin 28 participants including handball players Ivana Dežić, Jelena Kajfeš and Marijeta Vidak, basketball representatives Mate Skelin, Sandra Mandir and Ana Lelas, volleyball representatives Marija Anzulović, Ivona Ćaćić, Marino Marelić and Tea Kačić Bartulović, karatekas Ana Marija Bujas Čelan, Vlatka Kiuk, Luka Požgaj, Enes Garibović and Besim Aliti and Luka Luško as judo representative. Gymnastics representatives were led by Marijo Možnik, followed by Matija Baron, Anton Kovačević and Leonardo Kušan. Double Olympian Mario Vekić was the only rower, Ivan Milaković was the only water polo player, Vanja Blažun was the only tennis player. The representatives of Paralympic sports - Branimir Budetić, Matija Grebenić, Ante Rađa, Dino Sinovčić and Kristijan Vincetić were also active participants of the International Olympic Committee’s training on career after career. Training instructor Claudia Bokel, three-time fencing Olympian from Germany and Chair of the IOC/IPC Athlete Career Program “Career after Career” within the Adecco Group, was assisted by a trophy-winning Italian Olympian in shooting Niccolo Campriani, a member of the same IOC Program, IOC’s employee Jovina Choo, a sailing Olympian from Singapore (Rio 2016) and Simon Jones from the World Academy of Sports (WAoS). Seven-time Croatian Olympian Zoran Primorac, an ever more prominent lecturerinstructor at his parent International Table Tennis Federation (ITTF) was engaged to assist in the implementation of the training on effective inclusion of top athletes into the business world after the completion of their active sports career.   Actions based on the agreement between the Croatian and Cuban Olympic Committee President of the Croatian Olympic Committee, Zlatko Mateša, hosted on December 8th the Cuban Ambassador to Croatia, Juan Antonio Fernandez Palacios, with whom he talked about the realization of a series of joint actions arising from the agreement signed by the Croatian and the Cuban Olympic Committee in 2016. The delegation of the Faculty of Kinesiology in Zagreb, headed by the Dean Tomislav Krističević and his predecessor Damir Knjaz, as well as the Heads of National Olympic Sports Federations - Croatian Baseball, Judo, Water Polo and Futsal Federations. The President of the Croatian Baseball Federation Osvaldo Vavra and Krunoslav Karin, Secretary General of the European Baseball Federation, President of the Croatian Judo Federation Sanda Čorak, Vice-President of the Croatian Water Polo Federation Perica Bukić, and President of the Futsal Development Committee at the Croatian Football Federation and Vice-President of UEFA’s Futsal and Beach Soccer Committee Boris Durlen attended the discussion as well and offered concrete forms of cooperation and exchange of experiences benefiting both countries. For example, the Faculty of Kinesiology is ready to participate in the exchange of students as well as of experiences in sports diagnostics. The Croatian Judo Federation offers cooperation under the Program Judo in Schools, accepted by the Ministry of Science and Education of the Republic of Croatia and awarded by the International Olympic Committee. The Croatian Water Polo Federation, abundant in excellent coaches, suggests organizing an expert workshop of the most accomplished world coach Ratko Rudić aimed at development of Cuban water polo. Director of Croatian Olympic Committee’s Research and Development Program Enhancement Department Neven Šavora pointed out that there are quality conditions of cooperation in wrestling, boxing and volleyball and that the future cooperation of the said two Olympic Committees might be shaped in these fields as well. The meeting was attended by Ljiljana Ujlaki Šubić, Head of the Croatian Olympic Committee’s International Cooperation Department.


otkrijte svoju priču na hrvatska.hr

Puna avantura photo by mario romulić & dražen stojčić

photo by zoran jelača

Ne ispunjavajte život danima, ispunite dane životom.

Profile for Hrvatski olimpijski odbor

Olimp 65. - prosinac 2017.  

Časopis Olimp u 65. broju donosi obilje zanimljivog sportskog štiva, a jedna je od središnjih tema reportaža s Velikog dana hrvatskog sporta...

Olimp 65. - prosinac 2017.  

Časopis Olimp u 65. broju donosi obilje zanimljivog sportskog štiva, a jedna je od središnjih tema reportaža s Velikog dana hrvatskog sporta...

Advertisement