Riječ urednice
Prije nepune četiri godine susrela sam se sa svojim prvim Helopom. U to vrijeme nisam ni sanjala da ću klupski godišnjak kojemu se krajem svake godine veselimo i uređivati - i to baš na petnaesti rođendan kluba! Priča započinje prije nešto više od godinu dana kada je započela potraga za entuzijastom koji bi se prihvatio uređivačkog zadatka. Tada sam se okušala u lektoraži, međutim misao o stvaranju lista sve me više zaokupljala - uređivati godišnjak kluba u kojem sam napravila svoje prve speleološke i planinarske korake - i to upravo spomenutim redosljedom... ...i tako, posljednjih mjesec dana dišem, jedem i sanjam Helop. Po povratku s posla,sjedam doma za računalo i kreiram Helopovo sedmo lice.... Zahvaljujem Josi Arasu na instalaciji dizajnerskog alata i ubrzanom uputstvu za upotrebu, Josi Gracinu–Joki na podršci, hvala Laboru na transferu Krvavice-klubKrvavice, Miji na akciji prikupljanja planinarskih tekstova, Teu na prikupljenim temama iz speleologije i GSS-a i divnoj Branki na brzo odreagiranim foto-potražnim akcijama. Hvala našem vrijednom predsjedniku kluba Mati na povjerenju, optimizmu i osebujnom održavanju radnog ritma. Posebna zahvala tiskari Malenica koja nas prati već sedmu godinu za redom. Veliko hvala svim članovima kluba koji su svojim perom i kistom i ove godine omogućili da posjetimo tajnovita i čarobna mjesta kojima nas Gea i dalje nesebično daruje. I hvala mojoj Ani! Dragi prijatelji planinari, speleolozi i GSS-ovci, penjači i šetači i svi prijatelji kluba, pred vama je sedmi broj Helopa! Klube, sretan ti petnaesti rođendan! Helop! Tatjana
Neno Bilušić - Dečko
Mojim očima
ČASOPIS HPK‘SV. MIHOVIL’ ŠIBENIK Broj 7 Prosinac 2010. Izlazi jednom godišnje
IZDAVAČ HPK ‘SV.MIHOVIL’ Josipa Bana Jelačića 28 22000 ŠIBENIK Telefon: +385 (99) 213 5175 e-mail uredništva: tatjana_bracanov@live.com UREDNIŠTVO: Tatjana Bračanov Telefon: +385 (99) 213 5175 TISAK: Tiskara ‘Malenica’ d.o.o. Šibenik
Naslovnica: Sam na kraju svijeta’,/ Foto: J.Gracin Str.1 : Maglena vila’/ Foto: Ana Pamuković
Sjedim za stolom, uzimam olovku i polako počinjem pisati o svemu što me tišti, što ne možeš izreći nego samo duboko osjetiti za sve što se oko nas događa. Pitam u kakvom dobu mi to živimo i što hoćemo od života. Prevrćemo razne događaje što su bili i što će se možda u životu zbiti. Pretpostavljamo sve, a da više nitko nije siguran u sebe. Svi znamo sve, a ne znamo nigdje ništa. Da li je netko od nas upoznao samog sebe, svoje pravo ja i da li je to ono istinsko što se stvarno osjeća. Danima i godinama slušamo jedno te isto, da li se našao pravi put onakav kakav doista jeste. Čini mi se da u današnje vrijeme ono što je dobro ispada loše, a ono što je loše da je najbolje. Možda i griješim u ovome, samo pišem onako kako mi je došlo. Jer kako kaže jedna poslovica: „Ako želiš da te ljudi zamrze, napravi nešto dobro, a Bog pomaže mornaru, ali mornar mora sam veslati.“ Ja sam čovjek od prirode i volim izazove, drugačije osjećam stvari, događaje, radnje što se oko mene zbivaju. Zamisli samo ujutro kad te magarac probudi svojim revom, pijetao ti poželi dobro jutro, a mace te samo radoznalo pogledaju kao da govore „evo i nas“. Popije se bićerin rakije, zagrize suha smokva i počneš novi dan. A dan treba iskoristiti jer se on neće više vratiti, postoji samo drugi dan jer život je onakav kakav ga ti napraviš (donekle). Ljudi se navikli na nešto loše i to loše se uglavnom nastavlja. Ne želim živjeti u takvom svijetu, ali vidim da je neizbježno. Zašto sam tako čudan i zašto nisam poput drugih? Zato što se ne osjećam poput drugih u mnogočemu: po razmišljanju, ponašanju, načinu života, a da nikome nisam ništa loše napravio. Imam osjećaj kao da ne pripadam ovom svijetu moderne tehnologije i prevrnute civilizacije. Možda živim u svijetu koji polako nestaje: a meni baš drago. Trebao sam se roditi u nekom drugom dobu kad se nešto koliko-toliko poštovalo i držalo reda. Možda neki misle da sam primitivan i staromodan i da me vrijeme pregazilo samo zbog toga jer ja gledam drugačije, drukčijim očima. I nije mi žao. Zašto uvijek kopiramo druge, a original smo? Slušamo tuđu pamet, a svoje imamo. Ili ne? Uvijek ću živjeti u prirodi i koliko toliko prilagoditi se jednostavnom načinu života jer je on ustvari takav. Samo što smo ga toliko iskomplicirali da ne znamo ni sami. Mogao bih ovako u nedogled, ali mi se više ne da pisati i počelo mi se spavati pa ću završiti sa stihovima: „ Svijet se negdje stalno žuri, nitko ne zna gdje će stići, da li znaju svi ti ljudi kojim putem treba ići, gdje je ljubav, gdje je pjesma, gdje su one prave stvari, dostojanstvo ljudsko vrijedi li, ima nešto što nas kvari.“
3
Pozdravlja vas vaš Dečko