Rat za Bosansku Posavinu 1992. godine

RAT ZA BOSANSKU POSAVINU 1992. GODINE

RAT ZA BOSANSKU POSAVINU 1992.

GODINE

DAVOR MARIJAN

DAVOR MARIJAN

DAVOR MARIJAN RAT ZA BOSANSKU POSAVINU 1992. GODINE

Nakladnik: Hrvatski institut za povijest, Zagreb Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod Za nakladnike: dr. sc. Gordan Ravančić dr. sc. Stanko Andrić Biblioteka Hrvatska povjesnica: Monografije i studije ; III/91 Bibliotheca Croatica: Slavonica, Sirmiensia et Baranyensia Niz Hrvatski demokratski pokret i Domovinski rat, knjiga 6.

Recenzenti: dr. sc. Ivica Miškulin dr. sc. Jakša Raguž Lektura: Gordana Malnar Zemljovidi: Tomislav Kovačić Prijevod sažetka: Boris Blažina Copyright © Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ili na bilo koji drugi način reproducirati, osim u slučajevima kratkih navoda, bez prethodne dozvole nositelja autorskih prava.

ISBN 978-953-8335-06-8 (Hrvatski institut za povijest) ISBN 978-953-8102-37-0 (Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje) CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001077649.

DAVOR MARIJAN

RAT ZA BOSANSKU POSAVINU 1992.

GODINE

Zagreb – Slavonski Brod, 2020.

Sestri Sonji (1968. – 2018.)

KAZALO

5

PREDGOVOR.................................................................................................9 OSNOVNE ZNAČAJKE POLITIČKOGA STANJA U BOSNI I HERCEGOVINI 1991. – 1992...................................................................... 13 Značajke rata 1992......................................................................................................................... 20 Hrvatsko-muslimanski odnosi................................................................................................... 22 MEĐUNARODNI ASPEKT RATA U BOSNI I HERCEGOVINI............. 25 Planovi za unutarnji preustroj..................................................................................................... 25 BOJNO POLJE.............................................................................................. 33 SUDIONICI.................................................................................................. 37 Srpske snage.................................................................................................................................... 37 Jugoslavenska narodna armija............................................................................... 37 Vojska Republike Srpske......................................................................................... 39 Hrvatske snage................................................................................................................................ 42 Operativna grupa „Istočna Posavina”.................................................................... 42 POČECI RATA............................................................................................. 49 Bosanska Posavina tijekom rata u Hrvatskoj........................................................................... 49 Plan Drina i prvi srpski pokušaj osvajanja Bosanske Posavine........................................... 54 Borbe za Bosanski Brod.......................................................................................... 55 Derventa.................................................................................................................. 67 Modriča................................................................................................................... 70 Odžak...................................................................................................................... 72 SVIBANJ 1992. – MJESEC VELIKIH HRVATSKIH USPJEHA................ 75 Bosanskobrodsko-derventski dio bojišta.................................................................................. 76 Borbe za Modriču.......................................................................................................................... 79 PREOKRET: 1. – 23. LIPNJA 1992.............................................................. 83 Pripreme Srpske vojske za operaciju Koridor......................................................................... 84 Uvod u operaciju............................................................................................................................ 87

6

PROBOJ I ŠIRENJE KORIDORA............................................................... 93 Plan napada i koncentracija snaga 1. krajiškoga korpusa Vojske Republike Srpske........ 93 Prva etapa operacije Koridor-92............................................................................................... 95 Zauzimanje Modriče.............................................................................................. 96 Borbe za Jakeš i Pećnik........................................................................................... 98 Pad Dervente........................................................................................................... 99 Hrvatske protumjere za zaustavljanje srpskih napada....................................... 106 Druga etapa operacije Koridor-92 – izlazak Srpske vojske na Savu.................................. 112 Pravci Podnovlje – Velika Brusnica i Modriča – Odžak – Sava......................... 113 Pravac Derventa – Bosanski Brod........................................................................ 124 Pokušaj rasterećenja hrvatskih snaga tijekom operacije Koridor-92................................126 Umjesto zaključka........................................................................................................................ 126 BORBE ZA BOSANSKI BROD OD SREDINE SRPNJA DO 6.

LISTOPADA 1992....................................................................................... 129 Angažirane snage na bosanskobrodsko-derventskom mostobranu................................. 129 Tijek borbi od sredine srpnja do sredine kolovoza 1992...................................................... 131 Borbe za Kostreš i Bijelo Brdo od 19. kolovoza do 7. rujna 1992........................................ 138 Nastavak srpskih napada u rujnu 1992................................................................................... 146 Pad Bosanskog Broda.................................................................................................................. 156 ORAŠKO-DOMALJEVAČKI DIO BOJIŠTA.............................................169 Zauzimanje Bosanskog Šamca i napad na Orašje................................................................. 170 Oraško-domaljevačko bojište tijekom operacije Koridor................................................... 173 Borbe ujesen 1992........................................................................................................................ 181 BOJIŠTE BRČKO I GRADAČAC.............................................................. 189 Borbe na području općine Brčko.............................................................................................. 190 Borbe na području općine Gradačac....................................................................................... 193 SLAVONSKI BROD – NAPADI ZRAKOPLOVSTVA I TEROR DALEKOMETNOGA TOPNIŠTVA.......................................................... 199 USPOREDBA SUKOBLJENIH STRANA................................................. 205 Organizacija snaga i ljudski čimbenik.....................................................................................206 Moral i (ne)motiviranost za rat u Bosni i Hercegovini........................................................ 214 Zapovijedanje................................................................................................................................ 229

Obavještajne prosudbe................................................................................................................ 235 Logističko osiguranje.................................................................................................................. 239 Sanitetsko zbrinjavanje...............................................................................................................242 Taktičke značajke borbi..............................................................................................................244 Gubici..............................................................................................................................................248

7

NEKE ZNAČAJKE RATA U BOSANSKOJ POSAVINI........................... 251 Bosanska Posavina kao „Pale sam na svijetu”....................................................................... 251 Srpski ratni cilj u Bosanskoj Posavini...................................................................................... 259 Ratna svakodnevica i civilno-vojni odnosi.............................................................................260 Srpska strana rata......................................................................................................................... 272 KONTROVERZE, NEDOUMICE I PRILOZI ZA TEORIJU ZAVJERE.... 277 „Sporazum” u Grazu i koridor u Bosanskoj Posavini.......................................................... 279 Zaleđe hrvatskih vojnih uspjeha u svibnju 1992.!?............................................................... 286 „Svakim ulaskom Hrvatske vojske gubio se teritorij”.......................................................... 289 „Jesu li promaknuća bila nagrada za povlačenje, za uspješno obavljen zadatak?”......... 299 Slavonskobrodski lobi ili borbe za vlast u Bosanskoj Posavini...........................................308 Smrt 12 banjalučkih beba........................................................................................................... 310 KRIVAC ZA PAD BOSANSKOG BRODA.................................................313 ZAKLJUČAK...............................................................................................331 SUMMARY................................................................................................................................... 334 POPIS KRATICA......................................................................................................................... 338 IZVORI I LITERATURA.......................................................................................................... 341 KAZALO OSOBNIH IMENA................................................................................................. 351 KAZALO VAŽNIJIH ZEMLJOPISNIH POJMOVA.......................................................... 353 ZEMLJOVIDI.............................................................................................. 359

PREDGOVOR

9

R

at u Bosanskoj Posavini 1992., odnosno pad Bosanske Posavine, kako u Hrvatskoj i dijelu Bosne i Hercegovine nazivaju borbe od lipnja do listopada 1992. u zapadnom dijelu Bosanske Posavine, jedna je od najkontroverznijih dionica rata u Bosni i Hercegovini. Već se tijekom rata ustalilo mišljenje da Bosanska Posavina nije izgubljena zbog nadmoći srpskih snaga, nego zbog zaplotnjačkih igara prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i njegovih najbližih suradnika, u prvom redu ministra obrane Gojka Šuška. Takva su mišljenja puni izražaj imala od 2000. godine u sklopu medijskoga i političkoga nasrtaja na Tuđmanovo nasljeđe, za koji se koristio pojam detuđmanizacija.

Takve tvrdnje uglavnom nemaju uporište u izvorima, što ova knjiga potvrđuje.

Osnova za ovu knjigu bili su prilozi za monografiju o 108. brigadi Hrvatske vojske koje sam napisao 2001., a koji su nakon pet godina „držanja na ledu” i uz manje dopune objavljeni 2006. godine. Ratni put 108. brigade Hrvatske vojske, koja je najduže ratovala u Bosanskoj Posavini, nije bio dostatan za objašnjenje borbi na razini regije premda je ona bila jedan od glavnih aktera borbi s hrvatske strane. Tijekom rada na spomenutoj knjizi imao sam i pristup većoj količini dokumenata nadređenih zapovjedništava: Operativne grupe Istočna Posavina, Operativne zone Osijek, Zapovjedništva Slavonskoga bojišta i Glavnoga stožera Hrvatske vojske. Promjena režima pristupa ratnom gradivu Hrvatske vojske koja se u međuvremenu zbila bila je nepremostiva prepreka za dodatno istraživanje, pa se knjiga temelji na dosezima koje sam napravio na projektima o Domovinskom ratu, dok se gradivo moglo koristiti na temelju odobrenja ministra obrane Republike Hrvatske. Nekoliko kartica teksta preuzeo sam iz rada „Bosanskoposavski koridor – značenje, borbe, tumačenja”, objavljenog 2018. u zborniku Slavonski Brod i Brodsko-posavska županija u Domovinskom ratu (preuzeto u poglavlju „‘Sporazum’ u Grazu i koridor u Bosanskoj Posavini”), te iz monografije Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994. (preuzeto u poglavlju „Međunarodni aspekt rata u Bosni i Hercegovini”), objavljene također 2018. godine.

P R E D G OVO R

Na temu pada Bosanske Posavine general Slobodan Praljak objavio je 2007. knjižicu u kojoj je uz nekoliko kartica teksta u faksimilima dao i četrdesetak dokumenata za koje je smatrao da znatno doprinose razumijevanju rata. Uz knjižicu je distribuiran i CD s oko 700 dokumenata, koji su potom stavljeni na Praljkovu internetsku stranicu, na kojoj su bili do rujna 2018., kada je stranica ugašena. Praljak je dokumente objavio kao prilog svojoj obrani u sklopu sudskoga procesa koji je protiv njega i još pet dužnosnika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne vodilo Tužiteljstvo na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Hrvatsko djelovanje u Bosanskoj Posavini nije bilo predmet interesa haških tužitelja, što nije iznenađenje jer se nije uklapalo u jednostranu sliku rata koju su konstruirali. Na internetskim stranicama Haškoga suda objavljen je i veliki broj dokumenata iz procesa protiv političkih i vojnih dužnosnika Srba u Bosni i Hercegovini, kao i protiv glavnoga pokretača rata, Slobodana Miloševića. Među objav-

10

ljenim dokumentima znatan ih se broj odnosi na djelovanje Jugoslavenske narodne armije i 1. krajiškoga korpusa Vojske Republike Srpske u Bosanskoj Posavini. Dio dokumenata 1. krajiškoga korpusa nastalih radom njegova izdvojenoga zapovjednog mjesta s kojega je vođena operacija spajanja krajina i Semberije ustupio mi je kolega iz Sarajeva, kojem ovom prilikom toplo zahvaljujem. Ti su dokumenti prikupljeni na Haškom sudu i s rijetkim iznimkama nisu korišteni ni u jednom od procesa vođenih na sudu. Oni su vjerojatno samo mala naznaka goleme količine dokumenata koja je prikupljena od sukobljenih strana, a koja je bila prevelik zalogaj za analitičare Tužiteljstva Haškoga suda.

Dokumenti kojima ne navodim mjesto pohrane preslike su koje su mi ustupili pojedinci iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Bosanska Posavina povremeno je bila u fokusu javnosti u senzacionalističkom tisku, u čemu je prednjačio zagrebački tjednik Nacional, posebice 2007., kada je objavio članak o Izvješću Komisije Vijeća narodne obrane Republike Hrvatske, a potom i intervjue s generalom Petrom Stipetićem i jednim od ratnih političkih čelnika posavskih Hrvata, Vinkom Begićem.1 Ti su intervjui znakovit pokazatelj koliko su naknadna sjećanja upitna kao pomoć u rasvjetljavanju spornih dionica Domovinskoga rata. Posebice je problematičan Begićev intervju jer njime osporava glavne teze izjave koju je dao za Komisiju Vijeća narodne obrane u drugoj polovini listopada 1992. i još više svoje pismeno izvješće od 2. studenog 1992., u kojem je dao viđenje rata u Bosanskoj Posavini.

Koji Begić govori istinu, onaj iz listopada i studenoga 1992. ili onaj iz travnja 2007. godine? General Stipetić također je dao nekoliko intervjua o ratu u Bosanskoj Posavini s tvrdnjama koje se uglavnom ne mogu potkrijepiti izvorima. Isti je slučaj s generalom Antonom Tusom, koji se nakon umirovljenja 1996. nekoliko puta dotaknuo i Bosanske Posavine s komentarima koji se ne mogu iščitati ni u dokumentima ni u nekoliko Tuđmanovih predsjedničkih transkripata u kojima je bilo riječi o ratu na tom dijelu bojišta.

U prethodnim godinama dva sudionika borbi napisala su knjige o ratu u zapadnom dijelu Bosanske Posavine, koji se često i neutemeljeno poistovjećuje s cijelom regijom.

Jerko Zovak, tijekom rata nižerangirani časnik u 108. brigadi Hrvatske vojske, na temelju objavljenih dokumenata S. Praljka objavio je knjigu koja je reprezentativni primjer u Hrvatskoj tako raširene i u nekim krugovima krajnje popularne teorije zavjere. Nije se opterećivao dilemom zašto bi osoba koju se optužuje za pad Bosanske Posavine objavila dokumente o tome, posebice jer nije radio njihovu selekciju prije objave. Zovkova knjiga ima i korisnih dijelova poput niza, uglavnom održivih, zemljovida i izvješća Komisije Vijeća narodne obrane s dijelom priloga. S obzirom na to da je u rujnu 2018. internetska stranica S. Praljka ugašena, Zovkova knjiga dugoročno ima faktografsku vrijednost jer je kronološki prezentirao gotovo sve dokumente s nje koji se odnose na Bosansku Posavinu.

Jedan od sudionika rata na srpskoj strani također je napisao knjigu koju se ne može ignorirati. Autor Novica Simić bio je važan akter borbi, tada pukovnik i komandant taktičke skupine koja je probila koridor, a poslije komandant jednoga korpusa Vojske 1

Begićev intervju objavljen je 24. travnja 2007. i dostupan je na: http://arhiva.nacional.hr/clanak/33753/dok-je-padao-brod-tudman-i-susak-gledali-su-operu-u-hnk (pristup ostvaren 19. 7.

2019.).

Republike Srpske. Simić je nakon rata bio i komandant Glavnoga štaba Vojske Republike Srpske, što znači da je dosegnuo vrhunac koji vojnik može doseći u profesionalnoj karijeri. Njegova knjiga nije osobno svjedočanstvo, odnosno taj je aspekt minoriziran, nego osvrt na borbe na temelju dokumentacije obiju strana. S iznimkom uvodnoga, tj. političkoga uvoda, koji je jednostavno neodrživ, knjiga je na visokoj razini i iznimno korisna za ovu problematiku.

11

Novi dokumenti Haškoga suda i Simićeva knjiga o djelovanju Vojske Republike Srpske poticajno su djelovali na to da pokušam unijeti više svjetla u problematiku koju sam počeo istraživati 2001. godine. Težište knjige je na šest općina u kojima je hrvatska Operativna grupa Istočna Posavina imala efektivno zapovijedanje, a to su Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa, Modriča, Odžak i Orašje. U općinama Brčko i Gradačac bila je muslimanska većina i premda je i u njima postojalo Hrvatsko vijeće obrane, one su samo nominalno bile u sastavu Operativne grupe Istočna Posavina, prvenstveno iz logističkih pobuda jer iz Sarajeva nisu dobili pomoć u prvim mjesecima rata, presudnima za njihov opstanak. Borbe u te dvije općine prikazao sam da bi čitateljima bio jasniji kontekst zbivanja jer je bitan za stanje u oraško-domaljevačkom džepu. Kao i u nizu slučajeva prije, pokazao sam da je slika zbivanja koja se temelji na dokumentima osjetno drugačija od one koju sugeriraju senzacionalistički naslovi po medijima na temelju pomno odabranih svjedoka i njihovih predvidivih tumačenja.

Knjiga je pisana u nastojanju da se pomiri tematski i kronološki pristup. Smatrao sam da je to način da bude čitljivija premda takav pristup otežava kontekstualiziranje stanja na cijelom bojištu. Ipak, odlučio sam se za prikaze stanja po dijelovima bojišta jer je to preglednije, a s iznimkom kraćih razdoblja bojišta doista jesu funkcionirala kao lokalna zbivanja. Zadnja su poglavlja tematska i u njima sam nastojao odgovoriti na pitanja o kojima postoje sada već desetljeća duga nesuglasja.

Na kraju zahvaljujem svima koji su mi pomogli tijekom rada na knjizi, od ustupanja dokumenata do pomaganja u izradi zemljovida. Sve greške i propusti moja su odgovornost.

U Velikoj Gorici u rujnu 2019.

P R E D G OVO R

U metodološkom smislu dužan sam nekoliko napomena. Pojmove Srbi, Hrvati i Muslimani koristim kao određenja za dominantne politike, vojne snage i strane u ratu.

Pod time ne mislim na sveukupne zajednice jer su sve one, u manjoj ili većoj mjeri, imale oponente koji se nisu slagali s dominantnom politikom u svojoj naciji. Koristio sam terminologiju sukobljenih strana, pa sam za Jugoslavensku narodnu armiju i Vojsku Republike Srpske poštovao njihova određenja, a za Hrvatsku vojsku i Hrvatsko vijeće obrane koristio sam pojmovnik koji se ustalio tek potkraj 1992. godine. To pak znači da sam dao prednost pojmovima poput bojne, satnije i bitnice nasuprot bataljunima, baterijama, pa i, iako vrlo rijetko, četama. Dio brigada Hrvatske vojske počeo je rat u Bosanskoj Posavini s bataljunima, a završio ga s bojnama. Za označavanje nadmorskih visina, osim u citatima, koristio sam isključivo pojam kota i kada se radilo o trigonometrijskim točkama, što je možda neodgovarajuće, no svrha je bila da se čitatelju podastre isti podatak – nadmorska visina konkretnoga mjesta.

ZAKLJUČAK

331

B

osanska Posavina bila je sastavni dio Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, odnosno od 8. travnja 1992. Republike Bosne i Hercegovine, kada joj je Predsjedništvo Republike bez srpskih predstavnika promijenilo ime. O tome se mora voditi računa pri bilo kakvu ozbiljnom razmatranju rata u BiH, a ne samo iz perspektive Hrvata Bosanske Posavine. Kada je BiH međunarodno priznata, njezina demokratski izabrana vlast već je bila podijeljena, a „legalni i legitimni” muslimanski dio u Sarajevu, kako ga je međunarodna zajednica percipirala, imao je efektivnu kontrolu nad vrlo malim dijelom države. Nakon što su preglasani u Skupštini SR BiH Srbi su, kao najagilniji i najkonkretniji politički akter, već u listopadu 1991. počeli i neposredno pred otvoreni rat stvorili osnovu za osnivanje Srpske Republike, koja je bila učinkovitija od dijela BiH pod nadzorom muslimanskih vlasti iz Sarajeva, kao i od Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.1790 Rat u BiH eskalirao je nakon što je u Hrvatskoj 1991. propao pokušaj srpskih snaga predvođenih Jugoslavenskom narodnom armijom da uz pomoć pobunjenih Srba po svojoj mjeri stvore državu za sve Srbe. Prvi učinkoviti otpor srpskim teritorijalnim pretenzijama u BiH pružili su Hrvati i taj je otpor usmjeravan najvećim dijelom iz Hrvatske i uz njezin ljudski i materijalni potencijal. Rat u Bosanskoj Posavini počeo je u ožujku 1992. i s različitim intenzitetom odvijao se do kraja kalendarske godine, ali i kasnije, što nije tema ove knjige. Borbe su počele pokušajem JNA da osloncem na Doboj u ožujku i travnju izbije na rijeku Savu, pri čemu je 16. travnja pretrpjela poraz u boju kod Gornjih Koliba, koji je po svojem značenju u domeni strategije jer je za pola godine odgodio srpsku pobjedu u Bosanskoj Posavini. Borbe su nastavljene u svibnju s hrvatskim uspjesima i odbacivanjem JNA i lokalnih srpskih sastava od Bosanskog Broda i Odžaka prema rijeci Bosni i zauzimanjem Modriče, čime je presječena prometna veza srpskih Krajina i Semberije. Početkom lipnja krenuo je srpski protuudar tijekom kojega je potkraj mjeseca zauzeta Modriča, potom u srpnju Derventa i Odžak te na kraju 6. listopada i Bosanski Brod. Time je ujedno zauzet zapadni dio Bosanske Posavine. Istočni dio s većim dijelom područja Orašja i istočnim dijelom općine Bosanski Šamac uspio se othrvati srpskim napadima.

1790

MARIJAN, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini, 53-67.

ZAK LJUČAK

Bosanskoposavsko bojište vjerojatno je bilo najteže na ratištu BiH tijekom 1992. godine. Od lipnja do kraja godine gotovo da nije bilo mirnih dana. S iznimkom Južnoga bojišta, ni na jednom drugom bojištu u BiH srpske snage nisu imale protiv sebe snagu koja im se koliko-toliko bila u stanju suprotstaviti. Rat u zapadnom dijelu Bosanske Posavine srpske snage dobile su zahvaljujući tome što su imale izrazitu vojnu premoć.

Drugi čimbenik, koji je i važniji, jest da su ratovali na „svom” teritoriju protiv hrvatskih snaga čiju je glavninu činila Hrvatska vojska, koja je de facto bila ilegalno na teritoriju

332

BiH jer muslimansko Sarajevo nije željelo napraviti vojni savez s Hrvatskom i tako pred međunarodnom zajednicom, koja im je priznavala legitimitet, legalizirati nazočnost HV-a u BiH. To je još jedna činjenica koja se u Hrvatskoj ignorira pri tumačenju borbi za Bosansku Posavinu. Srpska premoć temeljila se na dijelu ustrojbenih sastava naslijeđenih od JNA, mnogo manjim promjenama položaja na bojištu, manjem odmaranju i većoj motiviranosti, odnosno shvaćanju većine vojnika što je cilj borbe. Temelj hrvatskoga djelovanja bile su postrojbe HV-a koje su stvorile osnovu za organizaciju brigada Bosanske Posavine, odnosno od svibnja 1992. Hrvatskoga vijeća obrane.

U Hrvatskoj se ustalilo mišljenje da je miješanje Hrvatske s dijelom njezine oružane sile u rat u BiH bilo nužno da bi se zaštitilo pogranično područje i pomoglo da napadnuti Hrvati fizički opstanu. Međutim, angažman HV-a u proljeće i ljeto 1992. nisu blagonaklono primili ni muslimansko Sarajevo ni dio međunarodne zajednice.

U rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a iz svibnja 1992. Republika Hrvatska dvaput je prozvana zbog umiješanosti u bosanskohercegovački rat. Ne može se sa sigurnošću tvrditi da je izravan povod bila Bosanska Posavina jer je dio snaga, doduše manji, bio angažiran i na južnom dijelu ratišta, od Livna do Stolca i po dubini do Bugojna. Međutim, prvo prozivanje 15. svibnja stiglo je u trenutku kada su hrvatske snage napravile uočljive pomake u Bosanskoj Posavini. Angažman HV-a konstantno je bio sporan i nosio je politički i sigurnosni rizik za Hrvatsku i njezin međunarodni položaj. Hrvatskoga predsjednika Franju Tuđmana politički protivnici i novinari stasali u miljeu društveno-političkih radnika prozivaju zbog „povlačenja” snaga HV-a iz Bosanske Posavine, a istovremeno se zgražaju zbog angažmana iste vojske u muslimansko-hrvatskom ratu godinu dana poslije.

Tuđmana se optužuje za „povlačenje” snaga i istovremeno proziva zbog želje da Hrvatsku proširi na teritorij BiH koji je od 1939. do 1941. bio u sastavu Banovine Hrvatske, iako se radi o očitoj nelogičnosti jer je i Bosanska Posavina bila dio Banovine.

Temelje za optužbu o dogovoru i predaji Bosanske Posavine Srbima konstruirao je 1994. oporbeni političar Socijaldemokratske partije Hrvatske Zdravko Tomac svojom, kako ju sam naziva, analizom sporazuma Mate Bobana i Radovana Karadžića u Grazu 6. svibnja 1992. godine. Navodni sporazum je priopćenje za javnost čiji se učinak nije osjetio na terenu, što ni tada ni kasnije nije bila zapreka da dobije visoko mjesto u konstrukciji o dogovorenom ratu. Za poraz u Bosanskoj Posavini prozivan je i general Slobodan Praljak, kao i pojedini zapovjednici postrojbi HV-a koji su poslije promaknuti u činove generala, poput Ivana Basarca i Pavla Miljavca. Od svih tih optužbi izvjesne osnove za sumnju ima ona adresirana na generala Basarca dok je bio zapovjednik 3. brigade ZNG-a, i to za njezin udio u borbama za Derventu u drugoj polovini lipnja 1992. godine.

Utemeljeno je reći da bitke za Bosansku Posavinu ne bi ni bilo da se HV nije miješao. O političkim motivima toga miješanja nepotrebno se spekulira. Hrvatska je pomagala Hrvatima u BiH da opstanu i dobiju svoju teritorijalnu jedinicu. Predsjednik Hrvatske zajednice Bosanske Posavine Iko Stanić tvrdi da su problemi počeli kada se odstupilo od dogovorenoga cilja o objedinjenom hrvatskom prostoru (ili konstitutivnoj

hrvatskoj jedinici) u Bosanskoj Posavini i prihvatila opcija unitarne i građanske BiH.1791 Njegov lokalni protivnik i čelnik „regionalne vlade” u Bosanskoj Posavini Vinko Begić priznao je 2. studenog 1992. da je i Savjet HVO-a osnovan na prijedlog dužnosnika HDZ-a Republike Hrvatske Perice Juriča te da nakon osnivačkoga čina „više nikada nitko nije došao iz predsjedništva HDZ – Zagreb kod nas u posjetu, da bi mene i Savjet HVO BP informirali o bilo kakvim važnijim instrukcijama ili da su nam pomogli u bilo kojem pogledu”.1792 Begić nije elaborirao što mu je to predsjednik susjedne države još trebao reći i koja je granica miješanja u takvim slučajevima. Hrvatska je pomogla oružjem, opremom, a potom i vojskom. Mnogo je veći borbeni postroj HV-a bio u Bosanskoj Posavini nego u zapadnoj Hercegovini i jugozapadnoj Bosni 1992., ali i tijekom rata Hrvata i Muslimana 1993. i 1994. godine.

333

Uz iznimnu žestinu i visok ritam borbi, rat na bosanskoposavskom bojištu karakterizira i najveća koncentracija vojnika i bojne tehnike sa srpske strane. Proboj koridora potkraj lipnja 1992. i širenje njegove sjeverne granice na rijeku Savu odraz je značenja koje je imao za srpski nacionalni interes. U kontekstu srpskih ratnih ciljeva iz svibnja 1992. koridor, odnosno veza između Semberije i Krajine po značenju je druga na listi, odmah iza stvaranja države, i to je jedini strategijski cilj od kojega se nije moglo odustati ili ga ne ispuniti. Ta dva strategijska cilja međusobno su uvjetovana i bez njih nije bilo moguće realizirati prvi i najvažniji cilj – srpsku državu na teritoriju zapadno od Drine. Za realizaciju toga cilja zadužen je borbeno najvrjedniji i najjači korpus Vojske Republike Srpske, 1. krajiški, čija je glavnina snaga na tom dijelu bojišta ostala do kraja godine. Na taj način korpus je onemogućen da dio snaga odvoji za druga bojišta u BiH, što je nakon hrvatskih uspjeha u travnju 1992. na kraju utjecalo na opstanak BiH u političkom i zemljopisnom smislu.

Onima koji su ostali bez svega materijalnog, često i bez članova obitelji, to je, ako je uopće, mala utjeha.

1792

STANIĆ, Bosanska Posavina, 141-143.

SVA MORH, GSHV: Gospodin Vinko Begić (nedatirana i nepotpisana izjava pred Komisijom Vijeća narodne obrane RH).

ZAK LJUČAK

1791

334

SUMMARY THE WAR FOR BOSANSKA POSAVINA IN 1992 Bosanska Posavina was a constituent part of the Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina, from 8 April 1992 the Republic of Bosnia and Herzegovina. This must be taken into account in any serious study of the war in Bosnia and Herzegovina, not just one taking the perspective of the Croats of Bosanska Posavina. Bosanska Posavina consisted of the municipalities Bosanski Brod, Odžak, Bosanski Šamac, Orašje, Derventa, Doboj, Modriča, Gradačac, and Brčko. The majority of the fighting took place in the municipalities Derventa, Bosanski Brod, Modriča, Odžak, Bosanski Šamac, Orašje, and the northern part of Doboj Municipality. The decisive battles were fought in the northern and central part of the operational area. The terrain was mostly lowland, though there were also some hills as well as the low mountains Krnjina, Trebava, and Vučjak. The altitude rarely exceeded 500 metres, the average being around 250. The territory covered around 3,500 km², was around 80 km wide, and averaged around 50 km deep. The front stretched from the part of the river Sava from Bosanski Kobaš to the village of Brezovo Polje in the north, and approximately to the river Spreča in the south. The area to the north along the Sava was part of this front because the Croatian Army was active there, and because it acted as a centre of logistics and all other forms of supply. Therefore, one can say that the front’s borders spread depending on the reach of long-range artillery. The front’s southern border approximately followed the borders of Derventa Municipality, the northern reaches of Doboj and Gradačac Municipalities, and Brčko Municipality.

The war in Bosnia and Herzegovina escalated in April 1992, after the failure of Serbian forces in Croatia, led by the Yugoslav People’s Army and supported by rebel Serbs, to create a greater Serbian state in 1991. The first effective resistance towards Serbian territorial pretensions in Bosnia and Herzegovina was offered by Croats, assisted by Croatia and its manpower and material potential. The war in Bosanska Posavina began in March 1992 and continued with varying intensity until the end of the next year, and even longer. Organised resistance towards Serbian pretensions was offered by Croats through the Croatian Defence Council, which was joined by the Brčko and Gradačac Municipalities – which had a Muslim majority population – via the Istočna Posavina Operational Group. This is also an indicator of the situation in Bosnia and Herzegovina and the inadequate reaction of the Muslim political leadership to the escalation of the war.

The fighting in Bosanska Posavina began with an attempt of the Yugoslav People’s Army to break through to the river Sava in March and April 1992, relying on its strongpoint in Doboj. Its defeat near Gornje Kolibe on 16 April can be considered of strategic significance, since it delayed Serbian victory in Bosanska Posavina by half a year. The fighting in the western part of the front continued in May, with Croatian forces driving

the Yugoslav People’s Army and local Serbian forces from Bosanski Brod and Odžak, towards the river Bosna. This success was made easier by the fact that the reorganisation of the Yugoslav People’s Army into the army of the Serbs of Bosnia and Herzegovina had not gone according to plan. By taking Modriča towards the end of May, the Croatian forces severed the links between the Serbian Krajinas and Semberija. This success prompted a rapid response by Serbian forces because it threatened their vital interests.

A Serbian counterattack began in early June, throwing Croatian forces back along the Doboj – Derventa line. After gathering their forces and bringing in reinforcements, primarily the units of the former Yugoslav People’s Army that had been withdrawn from western Slavonia on 24 June, the 1st Krajina Corps of the Serbian Army (the former 5th Corps of the Yugoslav People’s Army, Banja Luka) initiated the operation Koridor (Corridor), deploying four tactical task forces. Around 40,000 soldiers participated in the attack, while the defenders were only half as numerous, and had far inferior weapons and equipment. The attackers linked up with the East Bosnian Corps of the Serbian Army (the former 17th Corps of the Yugoslav People’s Army, Tuzla) on 26 June, and captured Modriča on 28 June, followed by Derventa on 5 July, concluding the first phase of the operation. In the second phase, Serbian forces took Odžak on 13 July, and on 16 July broke through on a wide front to the river Sava, from Bosanski Šamac to the village of Liješće. This left Croatian forces in control of Bosanski Brod Municipality and part of Derventa Municipality, an area just slightly larger than the one they had controlled in April. The third phase of operation Koridor, ending with the capture of Bosanski Brod

by Serbian forces on 6 October, effectively put the western part of Bosanska Posavina under Serbian control. The eastern part, including most of the Orašje area and the eastern part of Bosanski Šamac Municipality, managed to resist Serbian attacks despite initial Serbian successes, including the capture of Bosanski Šamac on 17 April and Brčko on 2 May, which drove the defending Croatian forces to the city’s outskirts. This allowed the Serbian forces to secure an exceptionally important area that linked the western part of Bosnia and Herzegovina and the Serb-occupied part of Croatia with Serbia, i.e. the Federal Republic of Yugoslavia.

ZAK LJUČAK

Through 1992, the Bosanska Posavina front likely saw the most intense combat on the entire territory of Bosnia and Herzegovina. There were almost no days of peace from June 1992 till the end of the year. With the exception of the Southern Front, none of the other fronts in Bosnia and Herzegovina saw the Serbian forces faced by troops capable of offering substantial resistance. The Serbian forces won the war in the western part of Bosanska Posavina largely due to their military superiority, courtesy of the organisation and equipment inherited from the Yugoslav People’s Army. Another, perhaps even more important, factor was that they were waging war on ‘their’ territory, against Croatian forces, mostly Croatian Army troops, whose deployment in Bosnian and Herzegovinian territory was de facto illegal because Muslim Sarajevo refused to form a military alliance with Croatia, as this would have entailed legalising the presence of the Croatian Army in Bosnia and Herzegovina before the international community, which recognised Sarajevo’s legitimacy. This is another factor that is ignored in many Croatian interpretations of the fighting for Bosanska Posavina. Serbian superiority was

335

336

based on a part of the organisational composition inherited from the Yugoslav People’s Army, much smaller changes of positions on the front, the longer amount of time units spent in the field, and greater motivation, i.e. the understanding of most soldiers that they have no alternative to the severed link with Serbia, i.e. Yugoslavia. Croatian Army units were the basis of Croatian activity in the region; the Bosanska Posavina brigades were formed from them and renamed the Croatian Defence Council in May 1992.

In Croatia, the prevalent opinion was that the involvement of Croatian armed forces in Bosnia and Herzegovina was necessary to protect the border areas and help the attacked Croats survive. However, the involvement of the Croatian Army in spring and summer 1992 was not looked upon favourably by Muslim Sarajevo and a part of the international community. In the resolutions of the UN Security council of May 1992, the Republic of Croatia was called out twice for its involvement in the war in Bosnia and Herzegovina. It is impossible to ascertain that the Bosanska Posavina was the direct cause of this, because other Croatian forces, though smaller in number, were involved in the southern part of the country, from Livno to Stolac and as deep as Bugojno. However, the first calling-out, on 15 May, came at the moment when Croatian forces achieved visible successes in Bosanska Posavina. The involvement of the Croatian Army was a constant subject of controversy and posed a political and security risk for Croatia and its international position. Political opponents and journalists inconsistently called out Croatian president Franjo Tuđman, first for ‘withdrawing’ the Croatian Army from Bosanska Posavina, but then expressing indignation at the involvement of the same forces in the Muslim-Croatian war a year later.

President Tuđman was simultaneously criticised for ‘withdrawing’ said forces and for supposedly wishing to expand Croatia onto the territory of Bosnia and Herzegovina, i.e. onto those areas which had been part of the Banate of Croatia 1939­­–41. Such an accusation is illogical because Bosanska Posavina also used to be part of the Banate of Croatia. The basis for the accusation about a Croat-Serb agreement involving the surrender of Bosanska Posavina to the Serbs was constructed by Zdravko Tomac, an opposition politician and then member of the Social Democratic Party of Croatia, through what he called his analysis of the agreement between Mate Boban and Radovan Karadžić in Graz on 6 May 1992. The alleged agreement was a public statement whose effect was not felt in the field, but this did not prevent it from gaining a prominent place in the theory about the war being ‘arranged’ by Franjo Tuđman and Serbian leader Slobodan Milošević. General Slobodan Praljak as well as individual Croatian Army unit leaders who were later promoted to generals, such as Ivan Basarac and Pavao Miljavac, have also been blamed for the defeat in Bosanska Posavina. Of all these accusations, the one aimed at General Basarac, then leader of the 3rd Brigade of the National Guard Corps has some grounds for doubt, as regards his unit’s participation in the fighting for Derventa in the second half of June 1992.

One can legitimately claim that there would have been no battle for Bosanska Posavina had the Croatian Army not intervened. Croatia assisted with weapons, equipment, and later by directly involving its army. The involvement of the Croatian Army

in Bosanska Posavina was much greater than in western Herzegovina and southwestern Bosnia in 1992. Speculations about the political motives of this involvement are unnecessary. Croatia helped Croats in Bosnia and Herzegovina to survive and achieve a territorial unit of their own. The president of the local Croatian Union of Bosanska Posavina, Iko Stanić, claims that problems began when the originally agreed goal of a united Croatian territory (or Croatian constituency) in Bosanska Posavina was abandoned in favour of the option of a unitary Bosnia and Herzegovina.

337

Along with an exceptional intensity and rhythm of fighting, the war on the Bosanska Posavina front was characterised by the greatest concentration of soldiers and military equipment on the Serbian side. The creation of a corridor in late June 1992 and the expansion of its northern border to the river Sava points to the importance of this area for Serbian national interests. In the context of the six Serbian war goals of May 1992, the corridor, i.e. the link between the regions Semberija and Krajina, stood in second place, immediately after the creation of a Serbian state, and that was the only strategic goal that could not be abandoned or left unfulfilled. These two strategic goals were mutually connected, and without them the first and most important goal – a Serbian state on the territory west of the river Drina – was impossible. The strongest and most valuable corps of the Army of Republika Srpska, the 1st Krajina Corps, was tasked with achieving this goal; the majority of its forces remained on that part of the front until the end of the war. In this way, a large part of the corps’ forces were tied down and could not participate in the fighting in other parts of Bosnia and Herzegovina, which, following Croatian successes in April 1992, proved important for the survival of Bosnia and Herzegovina in a political and geographical sense.

ZAK LJUČAK