on kao punomoćnik Saveza Napretkovih zadruga koji puta nastupao kao punomoćnik toga Saveza potpisujući ugovore o prodaji takovih radnja, a u tim ugovorima je Savez Napretkovih zadruga nastupao kao punomoćnik ministarstva državne riznice. Ocjenivši to priznanje osudjenog sud po svom slobodnom sudačkom uvjerenju utvrdjuje kao istinito, da je osudjeni još prije sloma Jugoslavije bio pretsjednik Napretkove zadruge u Osijeku, da je to ostao i dalje da je ta zadruga sudjelovala kod inkasa kupovnine za radnje progonjenih osoba, koje su prodavane često po Savezu Napretkovih zadruga kao punomoćniku državne riznice, koje ugovore u ime Saveza Napretkove zadruge koji puta je potpisivao sam osuđenik. U takovom djelovanju osudjenog sud nalazi bitna obilježja krivičnog djela zločina pljačke privatne imovine, za vrijeme rata i okupacije. Notorno je naime, da je ta imovina, koju je prodavala državna riznica putem Saveza Napretkovih zadruga i kupovnine kojih je Napretkova zadruga u Osijeku ubirala bila protuzakonito i protupravno nasilno oduzeta od osoba progonjenih odnosno osoba prisilno iseljenih, pa je to oduzimanje i pretstavljalo jednostavnu pljačku imovine. Kao pljačka te imovine, mora se smatrati svako sudjelovanje u dalnjem proturivanju te imovine, pa je stoga i osudjeni kriv radi zločina iz čl. 3. t. 3. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. Glede djela pod 4 presude osudjeni je iskazao, da mu je jednog dana njegov sin Zdenko rekao, da će kupiti u Osijeku od Ponove neko pokućstvo. On ga je odgovarao od toga znajući da Ponova imade stvari izagnanih osoba, te da nije ništa znao o kupnji tih stvari dok mu sin Zdenko nije javio da je te stvari kupio od Ponove i zamolio ga da bi u njegovo ime položio dva obroka od po 10.000. Kuna. Kada je polagao te obroke doznao je da je njegov sin Zdenko kupio stvari od Ponove a te stvari da su bile pokućstvo Dr. Tihomira Dražića iz Osijeka, koji je bio iseljen. Tvrdi prema tome optuženi da on te stvari nije kupio, da kod kupnje nije sudjelovao i da se činjenica što je platio dva obroka ne može smatrati sudjelovanjem kod pljačke imovine progonjenih osoba tim više što su te stvari bile oduzete prema tadanjim propisima. Na osnovu takovog priznanja osudjenikovog sud utvrdjuje da je osudjeni znao za namjeru svoga sina Zdenka da kupi pokućstvo, da je kasnije platio dva obroka po 10.000 Kuna koje mu je sin Zdenko povratio. U pomanjkanju dokaza sud nije mogao smatrati dokazanim da je osudjeni kupio to pokućstvo, već uzima samo dokaznim da je platio dva obroka za to pokućstvo, premda je znao da su to otete stvari. U takovom djelovanju osudjenog nalaze se bitna obilježja zločina pljačke tudje privatne imovine za vrijeme okupacije i rata, pa je stoga razloga valjalo osudjenog proglasiti krivim radi zločina iz čl. 3. t. 3. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. Kazna je sva presudjena krivična djela kvalificirana su kao zločin obzirom na činjenicu da su to djela teške naravi, da su u velike doprinjela stradanju našeg naroda, te da ih je izvršio čovjek inteligentan i svjestan posvema svojih djela i posljedica istih. Kazna je odmjerena po čl. 4. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države sa 15 godina lišenja slobode, sa prinudnim radom sa konfiskacijom cjelokupne imovine i trajnim gubitkom političkih i gradjanskih prava. Kao olakšavajuće ili otežavajuće kod odmjere kazne nije uvaženo ništa.
449