Crni labud

Page 1


Nassim Nicholas Taleb

CRNI LABUD Utjecaj krajnje nevjerojatnog s engleskoga prevela Alenka Mirković - Nađ


izdavač: Naklada Jesenski i Turk za izdavača: Mišo Nejašmić urednik biblioteke: Ognjen Strpić urednica izdanja: Irena Miličić prijevod: Alenka Mirković - Nađ korektura: Monika Milić grafički urednik: Boris Kuk www.jesenski-turk.hr ZAGREB, LIPANJ 2009. Izvornik: THE BLACK SWAN: The Impact of the Highly Improbable Copyright © 2007 by Nassim Nicholas Taleb


Benoîtu Mandelbrotu, Grku među Rimljanima


PREDGOVOR O PTIČJEM PERJU

Prije otkrića Australije, ljudi u Starome svijetu bili su uvjereni kako su svi labudovi bijeli i činilo se da su empirijski dokazi tom nepokolebljivom vjerovanju potpuno davali za pravo. Prvi je crni labud možda bio zanimljivo iznenađenje za nekolicinu ornitologa (i drugu čeljad silno zainteresiranu za boju ptica), no priča o njemu značajna je po nečemu sasvim drugom. Ona ilustrira ozbiljna ograničenja učenja utemeljenog na promatranju ili iskustvu i pokazuje koliko je naše znanje krhko. Jedno jedino opažanje u stanju je poništiti općenitu tvrdnju izvedenu iz cijelog jednog tisućljeća promatranja milijuna labudova svih odreda bijelih. Sve što vam treba je jedna jedina (i, rekoše mi, prilično ružna) crna ptica. Taj ću filozofsko-logički problem proširiti na empirijsku stvarnost, nešto što me muči još od djetinjstva. Ono što ovdje nazivamo Crni labud (s velikim C) je događaj s tri specifična obilježja: Prvo, atipičan je, budući da nadilazi okvire redovnih očekivanja i budući da za njega u prošlosti nije bilo nikakvih uvjerljivih naznaka. Drugo, njegov je učinak ekstreman. I treće, atipičnom statusu unatoč, ljudska nas priroda nagoni da izmišljamo naknadna objašnjenja za njegovu pojavu i tako ga učinimo objašnjivim i predvidljivim. Ovdje ću zastati da bih sumirao spomenuti trolist: rijetkost, ekstreman učinak i retroaktivna (premda ne i očekivana) predvidljivost.[1] Nekolicina Crnih labudova objašnjava gotovo sve u našem svijetu, od uspješnosti ideja i religija, preko dinamike povijesnih događaja, do elemenata naših osobnih života. Učinak Crnih labudova povećavao se sve otkako smo prije desetak tisućljeća izašli iz pleistocena. Tijekom industrijske revolucije počeo je dobivati na zamahu. Svijet je postajao sve kompliciraniji a obični događaji – oni koje proučavamo, o kojima raspravljamo i koje, čitajući novine, nastojimo predvidjeti – sve nevažniji. Zamislite samo koliko bi vam vaše poznavanje svijeta uoči događaja iz 1914. godine malo pomoglo da pogodite što slijedi. (Pritom ne varajte služeći se objašnjenjima koje vam je u lubanju utuvio neki dosadni srednjoškolski profesor.) Isto vrijedi i za Hitlerov uspon i rat koji mu je slijedio. Ili za nagli pad Sovjetskog bloka. Ili za uspon islamskog fundamentalizma, širenje interneta ili slom burze 1987. godine (i njezin još neočekivaniji oporavak).


Omiljeni oblici zabave, epidemije, moda, pojava umjetničkih žanrova i škola, sve to slijedi dinamiku Crnog labuda. Isto vrijedi za praktično sve što vas okružuje a što je od ikakva značenja. Crni je labud silno zagonetan upravo radi te kombinacije slabe predvidljivosti i snažnog učinka. No, to još uvijek nije središnja tema ove knjige. Spomenutom fenomenu dodajte i našu sklonost da se ponašamo kao da on uopće ne postoji! Pritom ne mislim samo na vas, vašeg rođaka Joeyja i mene, nego i na skoro sve “sociologe” koji su više od stoljeća djelovali u lažnom uvjerenju da su, oruđima kojima raspolažu, u stanju mjeriti neizvjesnost. Naime, primjena znanosti o neizvjesnosti na probleme stvarnoga svijeta imala je smiješne učinke. Ja sam ih imao povlasticu vidjeti u financijama i ekonomiji. Upitajte menadžera koji upravlja vašim portfeljem za njegovu definiciju “rizika”. Sva je prilika da će vam umjesto definicije ponuditi mjeru koja isključuje mogućnost Crnog labuda. U procjeni ukupnog rizika, njezina je predvidljiva vrijednost ravna predvidljivoj vrijednosti astrologije. (Kasnije ćemo vidjeti kako se intelektualna prevara zaodijeva u matematiku.) U društvenim pitanjima, taj je problem endemski. Središnja ideja ove knjige tiče se naše sljepoće za slučajnost i, posebice, za krupne devijacije. Zašto smo svi mi – znanstvenici i neznanstvenici, genijalci i obični ljudi – skloni umjesto dolara vidjeti penije? Zašto se, unatoč bjelodanim dokazima njihova silnog utjecaja, umjesto na potencijalno značajne krupne događaje uporno fokusiramo na sitnice? I, slijedite li moju argumentaciju, zašto čitajući novine zapravo umanjujete svoje znanje o svijetu? Život je sasvim očito, kumulativni rezultat šačice značajnih potresa. Ulogu Crnih labudova bez većih ćete problema uočiti i ne ustajući iz naslonjača (ili s barskog stolca). Izvedite sljedeću vježbu. Promotrite vlastiti život. Prebrojite značajne događaje, tehnološke promjene i izume do kojih je od vašeg rođenja došlo u našem okruženju. A onda ih usporedite s očekivanjima koja su im prethodila. Koliko ih je stiglo prema “redu vožnje”? Pogledate svoj osobni život – izbor zanimanja, recimo, ili susret s partnerom, progonstvo iz matične države, izdaje s kojima ste se suočili, naglo bogaćenje ili siromašenje. Što se od svega toga dogodilo po planu? Ono što ne znate

Prema logici Crnog labuda, ono što ne znate puno je relevantnije od onoga što znate. Ne zaboravite, Crne labudove često zna potaknuti i pogoršati upravo njihova neočekivanost.


Sjetite se terorističkog napada 11. rujna 2001. godine: da je rizik od takvog napada bio logično zamisliv 10. rujna, ne bi se niti dogodio. Da se mogućnost takvoga napada smatrala vrijednom pozornosti, nebom oko Blizanaca kružili bi borbeni zrakoplovi, vrata na pilotskim kabinama putničkih zrakoplova bila bi blindirana i napad se ne bi dogodio. Točka. Možda bi se dogodilo nešto drugo. Što? Ne znam. Nije li čudno vidjeti događaj koji se zbiva upravo zato što se nije trebao zbiti? Čime se od toga možemo obraniti? Sve što doznate (da je New York laka meta za teroriste, recimo) može postati nevažno znade li vaš neprijatelj da vi to znate. Može zvučati čudno, ali u takvoj se strategijskoj igri vaše znanje može pokazati istinski nevažnim. Isto vrijedi i za sve druge poslove. Zamislite nekakav “tajni recept” koji jamči uspjeh u ugostiteljstvu. Da je svima poznat ili očigledan, netko u susjedstvu već bi ga se dosjetio i recept bi postao generički. Sljedeći veliki uspjeh u ugostiteljstvu mora biti nešto čega se prosječni ugostitelj neće lako dosjetiti, nešto podalje od očekivanog. I što je uspjeh takvog pothvata neočekivaniji, konkurencija će biti manja a poduzetnik koji je ideju primijenio bit će uspješniji. Isto vrijedi i za poslove s cipelama i knjigama – ili s bilo kojim drugim oblikom poduzetništva. Isto vrijedi i za pojedinačne teorije – nitko ne želi slušati trivijalnosti. Općenito, isplativost bilo kojeg ljudskog pothvata je obrnuto proporcionalna očekivanoj. Sjetite se tsunámija na Pacifiku u prosincu 2004. godine. Da je bio očekivan, ne bi izazvao štetu kakvu je izazvao – pogođena područja bila bi slabije nastanjena, sustav za rano uzbunjivanje bio bi na mjestu. Ono što znate ne može vam ozbiljno naškoditi. Stručnjaci i lažnjaci

Nesposobnost predviđanja atipičnih događaja implicira nesposobnost predviđanja tijeka povijesti, s obzirom na udio takvih događaja u dinamici događanja. Mi se, međutim, ponašamo kao da povijesne događaje možemo predvidjeti ili, još gore, kao da smo u stanju mijenjati tijek povijesti. Radimo tridesetogodišnje projekcije cijena nafte ili deficita u sustavu socijalne skrbi, ne shvaćajući pritom da ne možemo predvidjeti ni koliki će oni biti na ljeto. Kumulativne pogreške u našim predviđanjima političkih i ekonomskih događaja toliko su čudovišne da se, kad god pogledam empirijske podatke, moram uštinuti kako bih se uvjerio da ne sanjam. Ono što pritom iznenađuje


nisu razmjeri pogrešaka u takvim predviđanjima, nego odsustvo naše svijesti o tome. Stvar postaje još mučnija kada se upustimo u smrtonosni sukob: ratovi su u osnovi nepredvidljivi (a mi to ne znamo). Pogrešnim shvaćanjem kauzalne veze između politike i djelovanja, Crne ćemo labudove svojim agresivnim neznanjem učas aktivirati – poput djeteta koje se igra s kompletom za kemiju. Naša nesposobnost predviđanja u sredinama podložnima Crnom labudu, u spoju s općim nedostatkom svijesti o takvom stanju stvari, znači da dio profesionalaca koji se smatraju stručnjacima, to zapravo i nisu. Sudeći po podacima o njihovoj uspješnosti u empirijskim uvjetima, oni o temama za koje su specijalizirani ne znaju više od opće populacije, samo su puno bolji u naraciji – ili, još gore, u bacanju prašine u oči, prašine u formi kompliciranih matematičkih modela. I puno su češće odjeveni u odijelo s kravatom. S obzirom na njihovu nepredvidljivost, na postojanje Crnih labudova moramo se naviknuti i moramo im se prilagoditi (a ne ih naivno pokušavati predvidjeti). Toliko toga možemo učiniti usredotočimo li se na anti-znanje ili na ono što ne znamo. Mnoštvo potencijalnih probitaka obuhvaća i odluku da se posvetite sakupljanju Crnih labudova (pozitivnog tipa) i iz rizika kojemu se time izlažete izvučete maksimalnu korist. Dapače, na nekim područjima – poput znanstvenih otkrića i rizičnih kapitalnih investicija – nepoznato donosi nesrazmjernu dobit, budući da se nekakvim neočekivanim događajem obično možete obilato okoristiti a malo toga izgubiti. Suprotno shvaćanju društvenih znanosti, vidjet ćemo kako gotovo nijedno otkriće, nijedna spomena vrijedna tehnologija, nije plod nakane i planiranja nego naprosto, Crni labud. Strategija kojom se vode istraživači i poduzetnici glasi: ne oslanjati se previše na planiranje od vrha na dolje, maksimalno improvizirati i prepoznati prilike kada se ukažu. Stoga se ne slažem sa sljedbenicima Marxa i Adama Smitha: slobodna tržišta ne funkcioniraju zato što nagrađuju i “potiču” vještine, nego zato što ljudima dopuštaju da im se – slijedom nasrtljivih pokušaja i pogrešaka – posreći. Strategija je, dakle, maksimalno improvizirati i nastojati zgrabiti što je moguće više prilika tipa Crnog labuda. Učiti i naučiti

Naša pretjerana usredotočenost na ono što znamo izvor je još jedne srodne ljudske mane: naše sklonosti da umjesto općeg učimo pojedinačno. Što su ljudi naučili iz epizode od 11. rujna? Jesu li naučili kako ima događaja čija dinamika prelazi granice predvidljivoga? Nisu. Jesu li naučili kako u zdravorazumskom razmišljanju postoji sistemska pogreška? Nisu. A


što su naučili? Naučili su precizna pravila: izbjegavaj islamske prototeroriste i visoke zgrade. Mnogi me neprestano podsjećaju kako je za nas važno da – umjesto da “teoretiziramo” o znanju – budemo praktični i poduzimamo opipljive korake. Priča o Maginotovoj liniji pokazuje da smo kondicionirani za pojedinačno. Nakon Prvog svjetskog rata, Francuzi su cijelom dužinom pravca njemačke invazije podigli zid kako bi spriječili njezino ponavljanje. Hitler je čitavu Maginot liniju (gotovo) bez pol muke zaobišao. Francuzi su iz povijesti učili izvrsno, samo suviše precizno. Bili su odviše praktični i pretjerano usredotočeni na vlastitu sigurnost. Činjenicu da ne učimo kako ne učimo mi ne učimo spontano. Problem leži u strukturi naših umova: mi ne učimo pravila, nego samo i isključivo činjenice. Čini se da teško shvaćamo metapravila (poput pravila da smo skloni ne učiti pravila). Odbacujemo apstraktno i to sa strašću. Zašto? Na ovome mjestu nužno je – budući da to planiram činiti do kraja ove knjige – zdravorazumsko razmišljanje okrenuti naglavce i pokazati koliko je ono neprimjenjivo na našu suvremenu, složenu i sve rekurzivniju okolinu. [2] No, postoji tu i jedno dublje pitanje: Za što su stvoreni naši umovi? Mi kao da imamo pogrešan priručnik za uporabu. Čini se da naši umovi nisu stvoreni za razmišljanje i introspekciju. Da jesu, danas bi stvari za nas bile puno jednostavnije. Samo, u tom slučaju danas ne bismo bili ovdje, mene danas ne bi bilo ovdje da o tome govorim – mojega bi činjenicama nesklonog, introspektivnog i dubokomislećeg pretka prožderao lav dok bi njegov nemisleći ali okretniji rođak dao petama vjetra. Ne zaboravite da je razmišljanje dugotrajno, da uglavnom predstavlja silan gubitak energije, da su naši preci proveli više od 100 milijuna godina kao nemisleći sisavci te da smo – u kratkom bljesku povijesti tijekom kojega smo ga koristili – mozak trošili na previše periferne teme. Dokazi pokazuju da razmišljamo puno manje nego što mislimo – osim, dakako, kada o tome razmišljamo. NOVA VRSTA NEZAHVALNOSTI

Prilično je tužno pomisliti na sve one ljude prema kojima je povijest bila nepravedna. Bilo je poètes maudits, poput Edgara Allana Poea ili Arthura Rimbauda, koje je društvo isprva odbacilo da bi ih kasnije obožavalo i njima šopalo školsku djecu. (Ima i škola koje nose imena srednjoškolskih propaliteta.) Na žalost, to je priznanje stiglo pomalo prekasno da bi rečeni pjesnik doživio popratni serotoninski udar ili u njemu pronašao uporište za romantični život zemaljski. No još je više nevoljnih junaka u onoj silno tužnoj


kategoriji ljudi za čije junaštvo niti ne znamo, ljudi koji su nam spasili živote, koji su nam pomogli da izbjegnemo katastrofe. Oni za sobom nisu ostavili traga, niti su uopće znali da nečemu osobno doprinose. Mi pamtimo mučenike koji su umrli za ciljeve za koje znamo, nikada one čiji doprinos nije bio ništa manji ali čijega cilja nismo bili svjesni – upravo zato što su bili uspješni. Naša nebriga prema poètes maudits u potpunosti blijedi pred tom drugom vrstom nezahvalnosti. Ta je vrsta nezahvalnosti daleko zloćudnija jer u tihog junaka izaziva osjećaj beskorisnosti. Ilustrirat ću to sljedećim misaonim eksperimentom. Pretpostavimo da nekakav odvažni, utjecajni zakonodavac s pameću, vizijom i upornošću uspije nametnuti opći zakon koji na snagu i u primjenu stupa na dan 10. rujna 2001. godine. On propisuje da vrata na pilotskim kabinama moraju biti stalno zaključana i blindirana (što je velik izdatak za zrakoplovne kompanije koje ionako jedva spajaju kraj s krajem) – samo za slučaj da teroristi odluče iskoristiti zrakoplove za napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku. Znam da je to ludost, ali radi se o misaonom eksperimentu (jasno mi je da odvažnih, utjecajnih zakonodavaca s pameću, vizijom i upornošću možda i nema, ali upravo je u tome smisao misaonog eksperimenta). Među osobljem zrakoplovnih kompanija novi je zakon nepopularna mjera, budući da im komplicira život. Ali zasigurno bi spriječio 11. rujna. Osobi koja je nametnula brave na pilotskim kabinama ne bi podizali kipove na javnim trgovima, ne bi o tome objavili čak ni kratku noticu u osmrtnici. “Joe Smith koji je pomogao spriječiti katastrofu 11. rujna, umro od komplikacija bolesti jetre.” Uviđajući koliko je njegova mjera suvišna i rastrošna, javnost će ga, uz svesrdnu pomoć pilota zrakoplovnih kompanija, možda i najuriti s položaja. Vox clamantis in deserto. Povući će se deprimiran, sa snažnim osjećajem neuspjeha. Umrijet će pod dojmom kako nije napravio ništa korisno. Volio bih mu otići na sprovod ali, čitatelju, ne mogu ga pronaći. Ipak, priznanje zna poprilično “nabrijati”. Vjerujte mi, priznanje izaziva nalet serotonina čak i kod onih koji iskreno tvrde da ne vjeruju u priznanja i razlikuju rad od plodova rada. A pogledajte kako će se provesti tihi junak: čak će se i njegov osobni hormonski sustav urotiti protiv njega, čak ga ni on neće ničim nagraditi. Prisjetite se, još jednom, događaja od 11. rujna. Tko je nakon svega pokupio priznanja? Oni koje ste vidjeli u medijima, oni koje ste vidjeli na televiziji – kako čine junačka djela ili vas pokušavaju uvjeriti da ih čine. U tu posljednju kategoriju spadaju i ljudi poput predsjednika Njujorške burze Richarda Grassoa koji je “spasio burzu” i za to primio ogroman bonus


(ekvivalent nekoliko tisuća prosječnih plaća). Sve što je trebao učiniti bilo je da na televiziji zazvoni za početak rada burze – na televiziji koja je, kako ćemo vidjeti, glavni kliconoša nepravednosti i glavni uzročnik sljepoće za fenomen Crnog labuda. Koga nagrađuju? Guvernera narodne banke koji izbjegava recesiju ili onoga koji dođe “popraviti” pogreške prethodnika i sasvim se slučajno zatekne na tom položaju u doba ekonomskog oporavka? Tko je vredniji, političar koji izbjegava rat ili onaj koji ga započne (i dovoljno je sretan da ga dobije)? S istim smo se izvrtanjem logike već susreli, u slučaju vrijednosti onoga što ne znamo. Svi znaju da je prevencija nužnija od liječenja, no malo je onih koji nagrađuju preventivna djela. Slavimo one čije je ime ostalo u povijesnim čitankama na račun onih o čijemu doprinosu naše knjige šute. Mi ljudi nismo tek površna vrsta (to je donekle izlječivo); mi smo vrlo nepravedna vrsta. ŽIVOT JE VRLO NEOBIČAN

Ovo je knjiga o neizvjesnosti. Za njezina autora, rijedak je događaj isto što i neizvjesnost. Tvrdnja da bismo – želimo li shvatiti obične događaje – trebali proučavati ponajviše one rijetke i ekstremne, može se činiti drastičnom, no evo kako je ja obrazlažem: fenomenu se može prići na dva načina. Prvi podrazumijeva odbacivanje izvanrednog i usredotočavanje na “normalno”. Istraživač zanemaruje “atipične” i proučava obične slučajeve. Drugi pristup uvažava činjenicu da se, u cilju razumijevanja nekog fenomena, ponajprije valja pozabaviti ekstremima – posebice ako, poput Crnog labuda, imaju izniman kumulativni učinak. Ja za uobičajeno i ne marim previše. Želite li steći sliku o ćudi, etici i osobnoj eleganciji nekog od vaših prijatelja, morate ga vidjeti na kušnji, u ozbiljnim okolnostima, a ne u uobičajenom ružičastom sjaju svakodnevice. Možete li procijeniti koliko je opasan nekakav kriminalac proučavate li samo ono što čini običnim danima? Možemo li spoznati zdravlje ignorirajući neobuzdane bolesti i epidemije? Doista, normalno je često irelevantno. Gotovo sve u društvenom životu proizvod je rijetkih ali posljedičnih šokova i skokova. Istodobno, gotovo sve studije društvenog života usredotočuju se na “normalno” koristeći se k tomu “zvonolikom krivuljom” tj. metodama zaključivanja koje vam ne govore praktično ništa. Zašto? Zato što zvonolika krivulja zanemaruje velike devijacije, ne može se s njima nositi, a ipak nas ostavlja u uvjerenju da smo pripitomili neizvjesnost. Njezin nadimak u ovoj knjizi je VIP – velika intelektualna prevara.


PLATON I ŠTREBER

Na početku židovske pobune u prvom stoljeću naše ere, najviše židovskog bijesa pobudilo je inzistiranje Rima na tome da se u njihov hram u Jeruzalemu postavi Kaligulin kumir, za što bi, u zamjenu, u rimske hramove bili postavljeni kipovi židovskog boga Jahvea. Rimljani nisu shvaćali kako je ono što Židovi (i kasniji levantski monoteisti) podrazumijevaju pod izrazom bog apstraktno, sveobuhvatno, i nema nikakve veze s antropomorfnom, pretjerano ljudskom prikazom što su je Rimljani imali na umu kada bi rekli deus. Kobno je bilo to što židovski bog nije pristajao na simbolički prikaz. Na sličan način, ono što mnogi ocjenjuju i etiketiraju kao “nepoznato”, “nevjerojatno” ili “neizvjesno”, za mene ima drugačije značenje. Za mene to nije konkretna i precizna kategorija znanja, nekakva štreberizirana specijalnost, već njegova suprotnost. To je manjak (i ograničenje) znanja. To je izravna suprotnost znanju a čovjek bi trebao naučiti izbjegavati izraze smišljene za znanje kako bi opisao njegovu suprotnost. Ono što nazivam platonizmom, prema idejama (i osobnosti) filozofa Platona, naša je sklonost da zemljovid brkamo s teritorijem, da se usredotočimo na čiste i jasno definirane “oblike” bili to predmeti poput trokuta ili društvene ideje poput utopija (društava izgrađenih prema nekakvom obrascu “smislenog”), pa čak i narodnosti. Kada se takve ideje i krute teorije nastane u našim umovima, mi im povlađujemo na štetu manje elegantnih objekata, objekata s neurednijom i manje prilagodljivom strukturom (tu ću ideju postupno elaborirati u cijeloj knjizi). Platonizam je ono što nas nagoni na pomisao da shvaćamo više nego što doista shvaćamo. No to se ne događa posvuda. Ne tvrdim kako platonistička forma ne postoji. Modeli i konstrukcije, ti intelektualni zemljovidi stvarnosti, nisu generalno pogrešni: pogrešni su tek u pojedinim specifičnim primjenama. Poteškoća je u tome što a) ne znate unaprijed (nego tek naknadno) gdje će zemljovid pogriješiti i b) pogreške mogu izazvati ozbiljne posljedice. Ti su modeli poput potencijalno korisnih lijekova s malobrojnim ali ozbiljnim nuspojavama. Platonistički pregib eksplozivna je granica na kojoj platonistički mentalitet dolazi u doticaj s neurednom stvarnošću, gdje procjep između onoga što znate i onoga što mislite da znate postaje opasno širok. Upravo na tom mjestu nastaju Crni labudovi. PREDOSADNO DA BI SE O TOME PISALO


Pričalo se kako bi se art-filmaš Luchino Visconti brinuo da, kada glumac pokaže na zatvorenu kutiju u kojoj je trebao stajati nakit, u toj kutiji doista i bude pravih dragulja. To je, zacijelo, bio djelotvoran način da se glumce potakne na uživljavanje u ulogu, no mislim da su Viscontija na takav postupak poticali i čisti smisao za estetiku i želja za autentičnošću – možda mu se činilo nekako pogrešnim varati gledatelja. Ovaj esej izlaže izvornu ideju. U njemu nema ni recikliranih ni prepakiranih tuđih misli. Esej je impulzivno razmišljanje, a ne znanstveno izvješćivanje. Ispričavam se što sam u knjizi preskočio nekoliko očitih tema, uvjeren kako bi ono što se meni čini dosadnim pisati čitatelju moglo biti dosadno čitati. (Uz to, izbjegavanje dosade pomaže u filtriranju nevažnog.) Brbljanje ništa ne košta. Netko tko je na fakultetu odslušao previše predavanja iz filozofije (ili možda nedovoljno) mogao bi prigovoriti kako viđenje crnog labuda ne poništava teoriju po kojoj su svi labudovi bijeli, budući da takva, crna ptica, tehnički i nije labud, jer je bjelina jedna od temeljnih labuđih osobina. Doista, oni koji čitaju puno Wittgensteina (i pisanija o komentarima na Wittgensteina) možda imaju dojam kako su jezični problemi važni. Oni su svakako važni u stjecanju ugleda na katedrama za filozofiju ali su nešto što mi, praktičari i donositelji odluka u stvarnome svijetu, ostavljamo za vikend. Kao što objašnjavam u poglavlju pod naslovom “Neizvjesnost lažnog”, svojoj intelektualnoj privlačnosti unatoč, takve sitnice nemaju ozbiljnih implikacija od ponedjeljka do petka, za razliku od puno tvarnijih (ali zapostavljenih) stvari. Ljudi iz učionice koji su rijetko nailazili na stvarne situacije u kojima je odluke valjalo donositi u uvjetima neizvjesnosti, ne shvaćaju što je važno a što nije – čak ni oni koji su stručnjaci za neizvjesnost (ili posebice oni koji su stručnjaci za neizvjesnost.) Ono što nazivam praksom neizvjesnosti obuhvaća piratstvo, špekulacije robom, profesionalno kockanje, posao u nekakvom ogranku mafije ili tek staro dobro serijsko poduzetništvo. Zato i kudim “sterilni skepticizam”, onaj protiv kojega ne možemo poduzeti ništa, kao i pretjerano teoretične jezične probleme koji su dobar dio suvremene filozofije učinili uglavnom nevažnom u onome što se podcjenjivački naziva “općom javnošću”. (U prošlosti, bila ona bolja ili lošija, rijetki filozofi i mislioci koji se nisu mogli uzdržavati ovisili su o potpori svojih mecena. Današnji znanstvenici u apstraktnim disciplinama ovise o međusobnome mišljenju, ne podliježu vanjskom nadzoru, a to sve povremeno rezultira ozbiljnom patologijom – pretvaranjem njihovih nastojanja u izolirano natjecanje u pokazivanju vještine. Koliko god manjkav bio, stari je sustav nametao barem nekakve standarde relevantnosti.) Filozofkinja Edna Ullmann-Margalit pronašla je jednu nedosljednost u


ovoj knjizi i zatražila da opravdam korištenje precizne metafore Crnog labuda za opisivanje nepoznatog, apstraktnog, nepreciznog, neizvjesnog – bijelih gavrana, ružičastih slonova ili hlapljivih stanovnika udaljenog planeta što kruži u orbiti Tau Cetija. Doista, uhvatila me je s prstima u pekmezu. Kontradikcija doista postoji: ova knjiga je priča a ja se najradije služim pričama i vinjetama kako bih ilustrirao koliko smo lakovjerni prema pričama i skloni opasnom komprimiranju naracije. Da biste zamijenili jednu priču, potrebna vam je druga. Metafore i priče daleko su moćnije (ajme!) od ideja a usto ih je lakše upamtiti i zabavnije čitati. Ako već moram napasti ono što nazivam narativnim disciplinama, moje je najbolje oružje upravo naracija. Ideje dolaze i prolaze, priče ostaju. POANTA

Nečastivi u ovoj knjizi nisu tek Gaussova krivulja i statističar sklon samozavaravanju, a nije ni platonizirani učenjak potrebit teorija kojima će se zavaravati. To je naš nagon da se “fokusiramo” na ono što nam djeluje smisleno. Današnji život na našem planetu zahtijeva puno više imaginacije negoli je u nas ugrađeno. Patimo od manjka imaginacije i gušimo je u drugima. Opazit ćete kako se u ovoj knjizi ne oslanjam na odurnu metodu prikupljanja selektivnih “potkrepljujućih dokaza”. Iz razloga koje pojašnjavam u petom poglavlju, takvo zatrpavanje primjerima nazivam naivnim empirizmom jer niz anegdota odabranih kako bi se uklopile u priču ne predstavljaju dokaze. Tko god traži potvrdu, pronaći će dovoljno materijala da zavara samoga sebe i, nedvojbeno, svoje kolege.[3] Ideja o Crnom labudu temelji se na strukturi slučajnosti u empirijskoj stvarnosti. Da sumiram: u ovom (osobnom) eseju, stavljam glavu na panj iznoseći tvrdnju kako – suprotno mnogim našim misaonim navikama – našim planetom dominira ekstremno, nepoznato i vrlo neizgledno (neizgledno po našim trenutnim spoznajama) a da mi cijelo to vrijeme dangubimo čavrljajući, usredotočeni na poznato i repetitivno. To ukazuje na potrebu da se nekakav ekstremni događaj uzme kao polazište i da ga se ne tretira kao iznimku koju valja gurnuti pod tepih. Iznosim i hrabriju (i još iritantniju) tvrdnju kako će, unatoč napretku koji smo postigli i povećanoj količini znanja – ili upravo zahvaljujući tom napretku i količini znanja – budućnost biti sve nepredvidljivija a da se ljudska priroda i društvene “znanosti” uroćuju kako bi tu činjenicu od nas sakrile.


Pregled poglavlja

Slijed ove knjige prati jednostavnu logiku: ona teče od onoga što možemo etiketirati kao čisto literarno (po temi i obradi) prema onome što se može smatrati potpuno znanstvenim (po temi, ali ne i po tretmanu). Psihologija će biti najprisutnija u prvom i na početku drugoga dijela. Biznis i prirodne znanosti obrađivat će se uglavnom u nastavku drugoga i u trećemu dijelu. Prvi dio, “Antiknjižnica Umberta Eca”, govori uglavnom o tome kako percipiramo povijesne i aktualne događaje te kakva su izobličenja prisutna u takvoj percepciji. Drugi dio, “Naprosto nepredvidljivo”, govori o pogreškama u bavljenju budućnošću, o ograničenjima pojedinih “znanosti” (koja se baš i ne daju na velika zvona) i o tome što učiniti s tim ograničenjima. Treći dio, “Sivi labudovi Ekstremistana”, dublje uranja u temu ekstremnih događaja, objašnjava kako nastaje zvonolika krivulja (ona velika intelektualna prevara) te razmatra ideje u prirodnim i društvenim znanostima ovlaš nabacane pod egidom “kompleksnosti”. Četvrti dio, “Kraj”, bit će vrlo kratak. Iz pisanja ove knjige izvukao sam neočekivano mnogo zadovoljstva – knjiga se zapravo pisala sama od sebe – i nadam se da će i čitatelj iskusiti isto. Priznajem kako sam se, nakon ograničenja aktivnog i transakcijskog života, “nakvačio” na ovo povlačenje u čiste ideje. Kada knjiga bude objavljena, cilj mi je da neko vrijeme provedem daleko od meteža javnog djelovanja kako bih u potpunom miru porazmislio o svojim filozofsko-znanstvenim idejama.


Pisac Umberto Eco pripada onoj malenoj skupini učenjaka koji posjeduju enciklopedijsko znanje, dubokoumni su ali ne i dosadni. Posjeduje veliku osobnu knjižnicu (od 30 000 knjiga) a svoje posjetitelje dijeli u dvije kategorije: na one koji reagiraju sa “Sjajno! Signore professore dottore Eco, kakvu knjižnicu imate! Koliko ste ovih knjiga pročitali?” te na one (iznimnu manjinu) koji shvaćaju kako osobna knjižnica nije dodatak za jačanje ega nego istraživački alat. Vrijednost pročitanih knjiga daleko je manja od vrijednosti onih nepročitanih. Knjižnica bi trebala sadržavati onoliko onoga što ne znate koliko vam financijske mogućnosti, kamate na hipoteku i trenutno nategnuto tržište nekretnina dopuštaju da u nju stavite. Što budete stariji, to ćete više znanja i knjiga gomilati i s polica će vas prijeteći promatrati sve veći broj nepročitanih knjiga. Dapače, što više znate, to je broj redova nepročitanih knjiga veći. Nazovimo dakle, tu zbirku nepročitanih knjiga antiknjižnicom. Svoje smo znanje skloni tretirati kao osobno vlasništvo koje valja štititi i braniti. Ono je ukras koji nam omogućuje uspon u hijerarhiji. Stoga je i ova sklonost vrijeđanju Ecova knjižničkog senzibiliteta fokusiranjem na poznato ljudska predrasuda koja se proteže i na naše mentalne operacije. Ljudi ne hodaju uokolo s antiživotopisima koji vam govore što nisu studirali ili doživjeli (to je posao njihovih konkurenata) ali bilo bi lijepo da to čine. I baš kao što knjižničku logiku treba okrenuti naglavce, poradit ćemo i na tome da na glavu postavimo i permanentno znanje. Ne zaboravite, Crni je labud proizvod naših zabluda o izglednosti iznenađenja, o onim nepročitanim knjigama, jer ono što znamo shvaćamo ponešto preozbiljno. Nazovimo, stoga, antiučenjaka – nekoga tko se fokusira na nepročitane knjige, nekoga tko svoje znanje ne pokušava tretirati kao blago, posjed ili oruđe za podizanje samopoštovanja – skeptičnim empiristom. Poglavlja u ovom odjeljku bave se pitanjem kako se mi, ljudi, nosimo sa znanjem – i našim favoriziranjem anegdotalnog na račun empirijskog.


Poglavlje 1 prikazuje Crnog labuda utemeljenog na priči o mojoj osobnoj opsesiji. Središnju distinkciju među dvjema vrstama slučajnosti napravit ću u Poglavlju 3. Nakon toga, Poglavlje 4 nakratko se vraća problemu Crnog labuda u njegovoj izvornoj formi: našoj sklonosti da iz onoga što vidimo izvodimo opće zaključke. Zatim ću prezentirati tri lica istog problema Crnog labuda: a) pogrešku u vrednovanju, odnosno činjenicu da ćemo najvjerojatnije nezasluženo odbaciti djevičanski dio knjižnice (tendencija da gledamo ono što će potvrditi naše znanje a ne naše neznanje), u Poglavlju 5; b) narativnu zabludu ili način na koji se zavaravamo pričama i anegdotama (Poglavlje 6); c) način na koji nas emocije ometaju u stvaranju zaključaka (Poglavlje 7) te d) problem tihih dokaza tj. trikova kojima se povijest služi kako bi od nas sakrila Crne labudove (Poglavlje 8). Poglavlje 9 razmatra smrtonosnu zabludu o gradnji znanja na temelju svijeta igara.


Poglavlje prvo

NAUKOVANJE EMPIRIJSKOG SKEPTIKA Anatomija Crnog labuda – Trolist neproničnosti – Čitanje knjiga unatrag – Retrovizor – Sve postaje objašnjivo – Uvijek razgovaraj s vozačem (oprezno) – Povijest ne puže; ona skače – “Bilo je tako neočekivano” – Spavati dvanaest sati

Ovo nije autobiografija, stoga ću preskočiti ratne prizore. Ratne bih prizore zapravo preskočio sve da i jest. Ne mogu se nadmetati s akcijskim filmovima ili s memoarima većih avanturista od mene, stoga ću se držati svojih specijalnosti: slučajnosti i neizvjesnosti. ANATOMIJA CRNOG LABUDA

Dulje od tisuću godina, istočna obala Sredozemlja zvana Syria Libanensis ili Mount Lebanon uspijevala je udomiti najmanje desetak različitih sekta, etniciteta i vjerovanja. Sve je čarobno funkcioniralo. To je područje više sličilo velikim gradovima istočnog Sredozemlja (zvanima Levant) negoli područjima u unutrašnjosti Srednjeg istoka (bilo je, naime, lakše putovati morem negoli planinskim terenom na kopnu). Levantski su gradovi po naravi bili trgovački. U međusobnom ophođenju ljudi su slijedili razumljiv protokol i tako održavali mir u kojemu se trgovina odvijala, a i različite su se zajednice poprilično izmiješale. To tisućljeće mira prekidala su tek povremena sitna trvenja unutar muslimanskih i kršćanskih zajednica; sukobi između kršćana i muslimana bili su rijetkost. I dok su gradovi bili trgovački i uglavnom helenistički, planinska su područja nastanjivale sve moguće vjerske manjine koje su – kako su tvrdile – izbjegle pred bizantskim i muslimanskim pravovjerjem. Planinski teren bio je idealno sklonište od prevladavajuće struje no sada ste za neprijatelja imali drugog izbjeglicu koji se natjecao za isti komad krševite nekretnine. Tamošnji mozaik kultura i religija držao se primjerom suživota. Kršćani svih vrsta (maroniti, Armenci, grčko-sirijski bizantski pravoslavci čak i bizantinski katolici, i uz to nešto malo rimokatolika preostalih od križarskih ratova); muslimani (šijiti i suniti); druzi i nešto židova. Smatralo se samo po sebi razumljivim da su tamošnji ljudi naučili što je tolerancija. Sjećam se kako su nas u školi učili kako smo daleko civiliziraniji i mudriji od onih u balkanskim zajednicama u kojima se lokalni stanovnici ne samo suzdržavaju od pranja nego i padaju plijenom frakcijskih borbi. Stvari su, naizgled, bile u stanju ravnoteže, proistekle iz povijesne sklonosti boljitku i toleranciji. Izrazi ravnoteža i tolerancija često su se


koristili. Obje strane moje obitelji potekle su iz grčko-sirijske zajednice, posljednjeg bizantinskog uporišta u sjevernoj Siriji koja je obuhvaćala i današnji Libanon. Imajte na umu da su se Bizantinci na lokalnim jezicima nazivali “Rimljanima” – Roumi (množina Roum). Podrijetlom smo iz maslinarskog područja u podnožju Mount Lebanona – odakle smo maronitske kršćane protjerali u planine u povijesnoj bici kod Amiouna, sela mojih predaka. Nakon arapske invazije u sedmome stoljeću živjeli smo u trgovačkom miru s muslimanima a libanonski su nas maronitski kršćani iz planina tek povremeno uznemiravali. Prema nekakvom (doslovce) bizantskom sporazumu između arapskih vladara i bizantskih careva, uspijevali smo plaćati poreze objema stranama i uživati dvostruku zaštitu. Stoga smo i uspijevali živjeti u miru i gotovo bez krvoprolića više od milenija. Naš su posljednji ozbiljni problem bili zaostali problematični križari, a ne Arapi muslimani. Arapi, koje je, činilo se, zanimalo tek ratovanje (i pjesništvo) a kasnije i otomanski Turci, koje je, činilo se, zanimalo samo ratovanje (i užitak), prepustili su nas nezanimljivom bavljenju trgovinom i bezopasnijim oblicima učenjaštva (poput prevođenja aramejskih i grčkih tekstova). Po svim standardima, zemlja nazvana Libanon čijim smo dijelom nenadano postali nakon pada Otomanskog Carstva početkom dvadesetog stoljeća, činila se rajski stabilnom. Skrojena je, međutim, i kao predominantno kršćanska. Ljudima su na brzinu isprali mozak kako bi nacionalnu državu prihvatili kao entitet.[4] Kršćani su sami sebe uvjerili da su na izvoru i u središtu onoga što se nonšalantno naziva zapadnom kulturom, samo s jednim prozorom prema Istoku. U klasičnom slučaju statičnog razmišljanja, nitko nije računao na razlike u stopi nataliteta pojedinih zajednica i smatralo se kako će kršćani zadržati većinu. Levantinci su dobivali rimsko državljanstvo, koje je svetom Pavlu, Sirijcu, omogućilo da slobodno putuje antičkim svijetom. Ljudi su se osjećali povezani sa svime što su držali vrijednim povezivanja. Mjesto je bilo iznimno otvoreno prema svijetu, životni standard izvanredno sofisticiran, ekonomija je cvjetala, klima je bila umjerena baš kao u Kaliforniji, a nad Sredozemljem su se uzdizale snijegom pokrivene planine. Privuklo je cijeli katalog špijuna (i sovjetskih i zapadnih), prostitutki (plavuša), pisaca, pjesnika, trgovaca drogom, avanturista, kompulzivnih kockara, tenisača, apres-skijaša i trgovaca – sve odreda profesija koje se nadopunjuju. Mnogi su se ljudi ponašali kao da su u nekom od starih filmova o Jamesu Bondu, kao u doba dok su plejboji još pušili, pili i – umjesto odlazaka u teretanu – njegovali odnose s dobrim krojačima.


Bilo je tu i glavno obilježje raja: taksisti su navodno bili uljudni (premda, koliko se sjećam, prema meni baš i nisu). Istina, gledajući unatrag, mjesto možda i nije bilo toliko rajsko koliko ga ljudi takvim pamte. Bio sam premlad da iskusim njegove užitke, budući da sam postao buntovni idealist i vrlo rano razvio asketski ukus nesklon razmetanju bogatstvom i alergičan na jurnjavu za imetkom i opsesiju novcem, svojstvene levantskoj kulturi. Kao tinejdžer, nisam mogao dočekati odlazak u metropolu u kojoj je bilo manje džejmsbondovskih tipova. Ipak, sjećam se nečeg posebnog u tamošnjem intelektualnom ozračju. Pohađao sam francuski licej s jednom od najviših stopa uspješnosti u francuskim baccalureatima (visokoškolskom stupnju), čak i u predmetima poput francuskog jezika. U njemu se govorio prilično čist francuski. Poput one u predrevolucionarnoj Rusiji, levantska se kršćanska i židovska patricijska klasa (od Istanbula do Aleksandrije) u govoru i pisanju služila formalnim francuskim kao jezikom staleža. Najprivilegiraniji, poput mojih djedova, odlazili su na školovanje u Francusku – djed po ocu, moj imenjak, 1912. godine, a djed po majci, 1929. godine. Dvije tisuće godina ranije, istim instinktom za jezičnu distinkciju, snobovski su levantski patriciji pisali na grčkom umjesto na pučkom aramejskom. (Novi zavjet napisan je na lošem lokalnom patricijskom grčkom koji se govorio u našoj prijestolnici Antiohiji; zato je Nietzsche grmio kako “Bog govori loš grčki”.) Po zalasku helenizma, prihvatili su arapski. Tako se mjesto koje su već nazivali rajem spominjalo kao čudesno sjecište onoga što se površno označuje kao “istočna” i “zapadna” kultura. Držati se uvjerenja

Moja se etika uobličila kada su me, u dobi od 15 godina, strpali u zatvor nakon što sam tijekom studentske pobune (navodno) napao policajca komadom betona. Incident se neobično zakomplicirao budući da je tadašnji ministar unutarnjih poslova, osoba zadužena da uguši našu pobunu, bio moj djed. Jedan od pobunjenika ustrijeljen je kada se policajac, dobivši kamenom u glavu, uspaničio i nasumce zapucao na nas. Sjećam se da sam bio u središtu pobune i da sam bio silno zadovoljan što su me uhitili. Moji su se prijatelji plašili i zatvora i roditelja. Vlada se toliko prepala da nam je zajamčila amnestiju. Pokazati spremnost za djelovanje u skladu s uvjerenjima, ne uzmaknuti ni centimetra pred tuđom “uvrijeđenošću” i nelagodom, imalo je svojih prednosti. Bio sam ljut i nije me bilo briga što moji roditelji (i djed) misle o


meni. A kako su se oni poprilično uplašili mene, nisam si mogao priuštiti da se povučem, ni da trepnem. Da sam – umjesto iskazivanja otvorenog neposluha – svoje sudjelovanje u pobuni skrivao (poput mnoštva mojih prijatelja) i da su me razotkrili, siguran sam da bi me tretirali kao crnu ovcu. Jedna je stvar pokazati kozmetički neposluh prema autoritetima, recimo nekonvencionalnim odijevanjem – što sociolozi i ekonomisti nazivaju “jeftinim signaliziranjem” – a drugo je pokazati spremnost da uvjerenja pretočiš u akciju. Mojega strica nisu uzrujale moje političke zamisli (one dođu i prođu); zgrozilo ga je to što sam ih koristio kao izliku za neuredno odijevanje. Za njega je nedostatak elegancije nekog člana uže obitelji bila smrtna uvreda. Moje je uhićenje bilo općepoznata činjenica što mi je donijelo još jednu veliku prednost: dopuštalo mi je da izbjegnem uobičajene vidljive znakove adolescentske pobune. Otkrio sam kako je – pokažete li spremnost da odete dalje od mlaćenja prazne slame – puno djelotvornije biti “razuman” i ponašati se kao dobar dečko. Suosjećajnost, popustljivost i ljubaznost možete si dopustiti ako, tu i tamo, kada se to od vas najmanje očekuje, ali potpuno opravdano, nekoga tužite ili zgazite, tek toliko da pokažete da ste u stanju djelovati sukladno uvjerenjima. Iščezli “raj”

Libanonski je “raj” naglo ispario, nakon nekoliko ispaljenih metaka i minobacačkih granata. Nekoliko mjeseci nakon moje zatvorske epizode, nakon gotovo trinaest stoljeća zapanjujućeg etničkog suživota, Crni ga je labud, došavši niotkuda, iz raja pretvorio u pakao. Započeo je žestoki građanski rat između kršćana i muslimana u koji su se uključili i palestinski izbjeglice koji su stali na stranu muslimana. Bio je brutalan, budući da su se zone sukoba nalazile u gradskom središtu a većina se borbi vodila u stambenim četvrtima (moju je srednju školu od ratne zone dijelilo tek nekoliko stotina metara). Sukob je trajao više od desetljeća i pol. Neću biti pretjerano eksplicitan. Možda je upravo izum automatske paljbe i snažnog oružja bio razlog što se nešto, što bi u doba mača predstavljalo tek napetost, pretvorilo u spiralu nekontroliranog ratovanja tipa oko-za-oko. Osim fizičkog uništenja (koje je, pokazalo se, lako nadoknaditi uz pomoć nekolicine motiviranih vanjskih dobavljača, podmitljivih političara i naivnih dioničara), rat je skinuo dobar dio ljuske sofisticiranosti koja je tijekom triju tisućljeća levantinske gradove činila stalnim središtem intelektualne profinjenosti. Kršćani su to područje napuštali još od otomanskih vremena –


oni koji su preselili na Zapad preuzeli su zapadna imena i uklopili se. Njihov se egzodus sada ubrzao. Broj kulturnih ljudi pao je ispod kritične razine. Mjesto se iznenada pretvorilo u vakuum. A kako je proces odljeva mozgova teško preokrenuti, dio stare profinjenosti možda je i nepovratno izgubljen. Zvjezdana noć

Sljedeći put kad nestane struje, utješite se gledajući u nebo. Nećete ga prepoznati. U Bejrutu je za vrijeme rata struje često nestajalo. Prije no što su ljudi pokupovali generatore, jedna strana noćnog neba bila je jasno vidljiva budući da nije bilo svjetlosnog zagađenja. Taj je dio grada bio najudaljeniji od zone sukoba. Ostavši bez televizije, ljudi su automobilima odlazili na to mjesto i promatrali bljeskove noćnih bitaka. Rizik da ih raznese minobacačka granata činio im se prihvatljivijim od rizika dosadne i jednolične večeri. Dakle, zvijezde ste mogli vidjeti jasno kao na dlanu. U srednjoj su mi školi rekli kako su planeti u nečemu što se zove ravnoteža pa se, dakle, nismo morali brinuti hoće li nas strefiti kakva zvijezda. Mene je to jezivo podsjećalo na neke druge priče koje su nam pričali, priče o “jedinstvenoj povijesnoj stabilnosti” Libanona. Za mene je i sama ideja pretpostavljene ravnoteže bila uznemirujuća. Gledao bih sazviježđa na nebu ne znajući u što bih vjerovao. POVIJEST I TROLIST NEPRONIČNOSTI

Povijest je nepronična. Vidite ono što iz nje izroni ali ne i scenarij po kojemu događaji nastaju, generator povijesti. Vaše razumijevanje povijesnih događaja u osnovi je manjkavo, budući da ne vidite što je u kutiji, kako mehanizam radi. Ono što nazivam generatorom povijesnih događaja nije sinonim za događaje same, baš kao što se ni umovi bogova ne mogu iščitati suštim promatranjem njihovih djela. Vrlo je izgledno da ćete se prevariti u pogledu njihovih namjera. Ta je nepovezanost nalik razlici između hrane koju vidite na stolu i procesa koji možete promatrati u kuhinji restorana. (Zadnji put kada sam otišao na brunch u jedan kineski restoran u Ulici Canal u donjem Manhattanu, vidio sam kako iz kuhinje izlazi štakor.) U doticaju s poviješću, ljudski um pati od triju boljetica. Ja ih nazivam trolistom neproničnosti. To su: a. Iluzija razumijevanja – svi misle da znaju što se događa u svijetu koji je složeniji (ili nasumičniji) nego što shvaćaju;


b. Retrospektivno izobličavanje – stvari procjenjujemo tek kada se već dogode, kao u retrovizoru (povijest se doima jasnijom i organiziranijom u povijesnim knjigama nego u empirijskoj stvarnosti); i c. Precjenjivanje činjeničnih podataka i hendikep autoritativnih i učenih ljudi, posebice kada krenu u kategoriziranje – kada “platoniziraju”. Nitko ne zna što se događa

Prvi krak spomenutog trolista čini patološko promišljanje svijeta u kojemu živimo, mišljenje kako je taj svijet razumljiviji, objašnjiviji i stoga predvidljiviji negoli to doista jest. Odrasli su mi neprestano govorili kako će rat, koji je na kraju potrajao skoro sedamnaest godina, završiti za “samo nekoliko dana”. I u tu su prognozu bili prilično uvjereni, čega je dokaz i broj ljudi što su kraj rata čekali sjedeći po hotelskim sobama i drugom privremenom smještaju na Cipru, u Grčkoj, Francuskoj i drugdje. Jedan mi je ujak ponavljao kako su bogati Palestinci, kojima se to dogodilo trideset godina ranije, bijeg u Libanon smatrali vrlo privremenim rješenjem (većina ih tamo živi i nakon šest desetljeća). Ipak, kada sam ga upitao hoće li i s našim sukobom biti tako, odgovorio je: “Ne, naravno da neće. Libanon je drugačiji; oduvijek je bio drugačiji.” Ono što je vrijedilo za druge nekako se, izgleda, nije odnosilo i na njega. Taj je sredovječni prognanik patio od jedne prilično raširene bolesti – sljepoće za kontinuitet. Odlučivši izbjeći tu prognaničku opsjednutost osobnim korijenima (što u prognaničku osobnost prodiru i malčice preduboko) kasnije sam se bacio na proučavanje prognaničke literature, baš zato da ne upadnem u zamku žarke i opsesivne nostalgije. Činilo se da su prognanici postajali zarobljenici uspomena na svoje idilično podrijetlo – sjedili bi u društvu drugih talaca uspomena, razgovarali o starom kraju i jeli tradicionalnu hranu dok bi u pozadini svirala narodna glazba. Po glavama bi neprestano preturali kojekakve hipoteze, stvarali alternativne scenarije koji su, da su se realizirali, mogli spriječiti povijesne lomove. (“Da šah za premijera nije imenovao onog nesposobnjakovića, još bismo bili tamo.”) Kao da je pojedinačni povijesni lom imao i nekakav pojedinačni uzrok pa se i katastrofa mogla izbjeći uklanjanjem tog specifičnog uzroka. Tako sam iz svake raseljene osobe koju sam uspio pronaći izvlačio podatke o njezinu ponašanju tijekom izbjeglištva. Sve su se, gotovo u pravilu, ponašale isto. Nema kraja pričama o kubanskim izbjeglicama što su, po uspostavi


Castrova režima, s napola spakiranim kovčezima, 1960-ih stizale u Miami “na nekoliko dana”. I o iranskim izbjeglicama u Parizu i Londonu što su 1978. godine pobjegli iz Islamske Republike smatrajući svoje izbivanje tek kraćim godišnjim odmorom. Samo ih se nekolicina, i nakon više od četvrt stoljeća, nada povratku. Mnogi su se Rusi, izbjegli 1917. godine, poput književnika Vladimira Nabokova, smjestili u Berlin, možda i zato da ne budu daleko kada dođe vrijeme za povratak. Sam je Nabokov cijeli život proveo u improviziranom smještaju, u indignaciji ali i luksuzu, da bi kraj života dočekao u hotelu Montreux Palace na Ženevskom jezeru. U svim tim pogrešnim prognozama bilo je, dakako, i ponešto od onoga “što se babi snilo”, sljepoće potaknute nadom, no bio je to i spoznajni problem. Dinamika libanonskog sukoba bila je evidentno nepredvidljiva. Ipak, način na koji su je ljudi racionalizirali proučavajući događaje, pokazao je jednu konstantu: gotovo svi zainteresirani bili su uvjereni da znaju što se događa. Svaki je dan donosio događaje koji se ničim nisu uklapali u njihove prognoze, no njima nije bilo jasno kako su ih previdjeli. Iz perspektive prošlosti, većinu onoga što se dogodilo smatrali bi potpuno suludim. Ipak, ništa od toga nije im se činilo suludim nakon što se dogodilo. Kasnije sam svjedočio istoj iluziji razumijevanja, ovaj put iluziji razumijevanja poslovnog uspjeha i financijskih tržišta. Povijest ne puže; ona skače

Kasnije, kada sam formulirajući svoje ideje o percepciji slučajnih događaja u pamćenju odvrtio događaje iz rata, u meni se razvio prevladavajući dojam kako su naši umovi prekrasni strojevi za objašnjavanje, sposobni praktički svemu pridati značenje, sposobni pronalaziti objašnjenja za kojekakve fenomene i generalno nesposobni prihvatiti ideju nepredvidljivosti. Spomenuti događaji bili su neobjašnjivi, no inteligentni su ljudi mislili kako za njih mogu ponuditi uvjerljivo objašnjenje – naknadno. Nadalje, što je osoba inteligentnija, to objašnjenje bolje zvuči. Više, pak, zabrinjava činjenica kako sva ta uvjerenja i procjene djeluju logički suvislo i dosljedno. Dakle, mjesto zvano Libanon napustio sam još kao tinejdžer, no kako je tamo ostalo mnoštvo mojih rođaka i prijatelja, u njega sam i dalje navraćao u posjete, posebice u doba prekida neprijateljstava. Nije to bio kontinuirani rat: bila su to razdoblja borbi prekidana “trajnim” rješenjima. U tim nevoljnim vremenima osjećao sam dublju povezanost sa svojim korijenima. Iskusio sam poriv da se vratim i pružim potporu onima koji su u Libanonu ostali i na koje su tuđi odlasci često djelovali demoralizirajuće. Zavidjeli su svojim


nepouzdanim prijateljima koji su ekonomsku i osobnu sigurnost mogli potražiti drugdje i u zemlju dolaziti samo za praznike, u vrijeme onih povremenih zatišja u sukobu. Za izbivanja iz Libanona nisam uspijevao raditi ili čitati dok ljudi umiru. Paradoksalno, kada bih bio u Libanonu ti su me događaji manje opterećivali i svoje sam intelektualne interese mogao slijediti bez grižnje savjesti. Zanimljivo, ljudi su za rata žestoko tulumarili i razvili još veći apetit za luksuzne stvari, čime su posjeti, borbama unatoč, dobivali na privlačnosti. Bilo je tu nekoliko teških pitanja. Kako je itko mogao predvidjeti da će se ljudi koji su djelovali kao uzor tolerancije preko noći pretvoriti u nepatvorene barbare? Zašto je promjena bila tako nagla? Isprva sam mislio kako je rat u Libanonu, za razliku od drugih sukoba, možda uistinu bilo nemoguće predvidjeti i da je Levantince nemoguće shvatiti jer su, kao rasa, prekomplicirani. Kasnije sam, prionuvši na razmatranje svih velikih povijesnih događaja, polako shvaćao kako njihova neredovitost nije nikakva lokalna osobitost. Levant je bio svojevrsni serijski proizvođač posljedičnih događaja kojima se nitko nije nadao. Tko je predvidio uspon kršćanstva kao dominantne religije u mediteranskom bazenu i, kasnije, u zapadnom svijetu? Rimski kroničari iz tog razdoblja na novu se religiju nisu ni obazirali – povjesničare kršćanstva zbunjuje činjenica kako u tadašnjim zapisima kršćanstvu nema ni spomena. Očito je među važnim ljudima toga doba bilo premalo onih koji su ideje tobožnjeg židovskog heretika shvaćali dovoljno ozbiljno da i pomisle kako bi one mogle ostaviti kakvog traga na potomstvo. Raspolažemo s tek jednom onodobnom referencom na Isusa iz Nazareta – onom iz Josipovih Židovskih ratova – a i nju je, moguće, kasnije dodao neki pobožni prepisivač. Što je s konkurentskom religijom koja se pojavila nekoliko stoljeća kasnije? Tko je prognozirao da će gomila konjanika svoje carstvo i islamski zakon u samo nekoliko godina proširiti od Indijskog potkontinenta do Španjolske? I više negoli je to bio slučaj s usponom kršćanstva, širenje islama (njegova trećeg izdanja, da tako kažemo) obilježila je čista nepredvidljivost. Brzina promjene potpuno je zatekla mnoge povjesničare koji su proučavali tadašnje zapise. Georges Duby je, primjerice, izrazio zaprepaštenje brzinom kojom je približno deset stoljeća levantskog helenizma zbrisano “jednim udarcem mača”. Kasniji šef katedre povijesti na Collège de France, Paul Veyne, govorio je da se religije šire “poput bestselera” – što je usporedba koja upućuje na nepredvidljivost. Ta vrsta diskontinuiteta u kronologiji nije olakšala posao povjesničarima. Studioznim i detaljnim istraživanjem povijesti nećete naučiti puno o njezinim nakanama. Samo ćete se zavaravati da je


razumijete. Povijest i društva ne pužu. Oni napreduju u skokovima, od jednog do drugog loma, uz ponešto kolebanja. Ipak, mi (i povjesničari) volimo vjerovati u predvidljivo, u sitne postupne pomake unaprijed. Svojedobno mi je palo na pamet – a ta me ideja ni do danas nije napustila – kako smo mi tek veliki stroj za gledanje unatrag i kako su ljudi izvrsni u samozavaravanju. U to sam izobličenje iz godine u godinu sve uvjereniji. Dragi dnevniče: povijest teče unatrag

Događaji nam se ukazuju na iskrivljen način. Razmislite li dobro o naravi informacija, uvidjet ćete kako će se od milijuna, možda i bilijuna sitnih činjenica kojima obiluje razdoblje uoči nekakvog događaja, tek malobrojne naknadno pokazati relevantnima za vaše razumijevanje tog događaja. Budući da vam je pamćenje ograničeno i filtrirano, naginjat ćete pamćenju podataka koji posljedično odgovaraju činjenicama, osim ako niste poput eponimičkog Funesa iz kratke priče Jorgea Luisa Borgesa, “Funes pamtilac”, koji ništa ne zaboravlja i osuđen je živjeti s teretom cijele gomile neobrađenih informacija. (I ne uspijeva poživjeti dugo.) Opisat ću vam svoj prvi susret s retrospektivnim izobličenjem. U djetinjstvu sam bio pohlepan, premda nepostojan čitatelj ali prvu sam fazu rata proveo u podrumu, uranjajući tijelom i dušom u sve vrste knjiga. Škola je bila zatvorena a vani su pljuštale minobacačke granate. Tavoriti u podrumu je strašno dosadno. Isprva me je najviše brinulo kako ću se othrvati dosadi i što ću sljedeće čitati[5] – premda čitanje u nedostatku drugih aktivnosti nije užitak kakav je čitanje po vlastitu izboru. Budući da sam želio biti filozof (i još uvijek to želim), osjećao sam se obveznim makar i na silu proučavati tuđe ideje. Okolnosti su me potaknule na proučavanje teorijskih i generalnih prikaza ratova i sukoba, na pokušaj da proniknem u želudac povijesti, u pogon onoga golemog stroja za generiranje događaja. Iznenađujuće, knjigu koja je na mene najviše utjecala nije napisao nitko iz mislilačke branše već novinar: William Shirer. Radilo se o njegovu Berlinskom dnevniku: dnevniku stranog dopisnika, 1934-1941. Shirer je bio radijski dopisnik, autor glasovite knjige Uspon i pad Trećeg Reicha. Dnevnik je, činilo mi se, nudio neobičnu perspektivu. Do tada sam već pročitao (ili o njima čitao) Hegelova, Marxova, Toynbeejeva, Aronova i Fichteova djela o filozofiji povijesti i njezinim osobinama i mislio sam da imam kakvu-takvu predodžbu o dijalektici, u mjeri u kojoj je u tim teorijama bilo nečega za


razumjeti. Malo sam toga shvatio, osim da povijest ima nekakvu logiku i da se stvari razvijaju kroz kontradikciju (ili suprotnosti), na način koji je čovječanstvo uzdigao u više oblike društva – takve stvari. To je zvučalo užasavajuće slično špekulacijama povezanima s libanonskim ratom koje sam slušao oko sebe. Ljude koji mi postave ono smiješno pitanje “koje-su-knjigeoblikovale-vaše-mišljenje” i dan-danas iznenadim izjavom kako me je upravo ta knjiga (doduše nenamjerno) ponajviše naučila filozofiji i teorijskoj povijesti – i, kako ćemo vidjeti znanosti, jer sam iz nje naučio razliku između razmišljanja unaprijed i naknadne pameti. Kako? Jednostavno, cilj Dnevnika bio je opisati događaje onako kako su se zbivali, a ne naknadno. Sjedio sam u podrumu dok mi se nad glavom glasno odvijala povijest (zvuk minobacačkih granata držao me je budnim cijele noći). U tinejdžerskim godinama odlazio sam na sprovode svojim školskim kolegama. Proživljavao sam nimalo teoretsko događanje povijesti i čitao o nekome tko je povijest, očito, doživljavao onako kako se događala. Trudio sam se u glavi stvoriti nekakav budući, gotovo filmski prikaz onoga što mi se događalo i shvatio kako to i nije tako jednostavno. Shvatio sam kako bi ti događaji, da o njima počnem pisati kasnije, djelovali… povijesno. Postojala je razlika između prije i poslije. Shirer je dnevnik navodno pisao ne znajući što slijedi dalje, u vrijeme kada konačni ishod događaja još nije iskrivio podatke kojima je raspolagao. Njegovi su komentari, tu i tamo, bili prilično pronicavi, posebice oni o francuskom uvjerenju da je Hitler prolazni fenomen, što je objašnjavalo njihovu nepripremljenost i munjevitu kapitulaciju. Konačni razmjeri razaranja se niti jednoga časa nisu činili mogućima. Za razliku od našeg iznimno nestabilnog pamćenja, dnevnik nam – kao izvor stabilnih, nepromjenjivih, manje-više neposredno zabilježenih činjenica – dopušta da se usredotočimo na nerevidiranu percepciju i da događaje kasnije proučavamo u njihovu vlastitom kontekstu. Još jednom se pokazalo kako je pretpostavljena metoda deskripcije događaja važnija od njezine provedbe. Zapravo, izgledno je da su Shirer i njegovi urednici donekle i “muljali”, budući da je knjiga objavljena 1941. godine a posao nakladnika su – rekoše mi – tekstovi namijenjeni općoj publici a ne vjerni prikazi stanja autorova uma ogoljenog od retrospektivnih izobličenja. (Pod “muljanjem” mislim na to da su u doba izdavanja knjige iz nje uklonili elemente koji su se pokazali irelevantnima za kasniji tijek događaja i time istaknuli one publici potencijalno zanimljivije. Doista, proces uređivanja zna dovesti do ozbiljnog iskrivljavanja teksta, posebice kada autoru dodijele takozvanog “dobrog urednika”.) Ipak, u susretu sa Shirerovom knjigom razvio sam osjećaj za


funkcioniranje povijesti. Čovjek bi pomislio kako su ljudi na početku Drugog svjetskog rata slutili da se događa nešto monumentalno. Uopće ne.[6] Shirerov je dnevnik, pokazalo se, pravi program vježbi iz dinamike neizvjesnosti. Želio sam biti filozof, ne znajući (u to doba) od čega većina filozofa živi. Ta me je zamisao odvela u pustolovinu (ili, bolje rečeno, u pustolovnu praksu neizvjesnosti) i – umjesto u filozofske – u matematičke i znanstvene vode. Obrazovanje u taksiju

Treći krak trolista, prokletstvo spoznaje, predstavit ću na sljedeći način. Pozorno sam promatrao svog djeda – nekadašnjeg ministra obrane, a kasnije i ministra unutarnjih poslova i zamjenika premijera u prvim danima rata – prije no što je njegova politička uloga izblijedjela. Unatoč svojem položaju činilo se kako o onome što slijedi znade manje od svog vozača, Mihaila. Za razliku od djeda, Mihail je događaje redovito komentirao sa “Bog zna.” Zadaću razumijevanja prepuštao je višim razinama. Primijetio sam kako, u smislu predviđanja, vrlo inteligentne i upućene osobe nisu bile ni u kakvoj prednosti pred taksistima ali da je među njima postojala jedna ključna razlika. Taksisti su vjerovali da stvari ne razumiju u mjeri u kojoj ih razumiju učeni ljudi. Oni uistinu nisu bili stručnjaci i to su dobro znali. Nitko ništa nije znao, no misleća je elita držala da znade više od ostalih naprosto zato što je misleća elita a ako ste pripadnik te elite, automatski znate više od onih koji to nisu. Kao i znanje, i informacije znadu biti sumnjive vrijednosti. Opazio sam kako su u aktualne događaje svi bili upućeni do najsitnijih pojedinosti. Novine su se toliko preklapale da ste, što ste više čitali, sve manje doznavali. Ipak, svi su željeli baratati svakom činjenicom koju bi pročitali u svakoj svježoj tiskovini i čuli na svakoj radijskoj postaji, kao da će u sljedećem priopćenju pronaći veliki odgovor. Ljudi su postali prave enciklopedije podataka o tome tko se s kim sastao i koji je političar kojemu političaru što rekao (i kakvim tonom: “Je li bio uljudniji no inače?”). Trud im je, međutim, bio uzaludan. KLASTERI

Tijekom libanonskog rata uočio sam još nešto: sklonost novinara da se grupiraju, ne nužno oko određenog stava ali počesto oko istog analitičkog okvira. Novinari pridaju istu važnost istom setu okolnosti i stvarnost


reduciraju u iste kategorije – eto još jedne manifestacije platonizma, želje da se stvarnost razreže na uredne ploške. “Hotelsko novinarstvo”, kako ga naziva Robert Fisk, tu je mentalnu zarazu dodatno pojačalo. Libanon, koji je nekadašnje novinstvo držalo dijelom Levanta (odnosno istočnog Sredozemlja), naglo je postao dijelom Bliskog istoka, kao da ga je netko transportirao bliže pijesku Saudijske Arabije. Otok Cipar, ni stotinu kilometara udaljen od mog sela u sjevernom Libanonu, s gotovo identičnom hranom, crkvama i navikama, iznenada je postao dijelom Europe (dakako, i libanonski i ciparski domoroci podvrgnuti su odgovarajućem kondicioniranju). I dok se u prošlosti razdjelnica povlačila između Sredozemlja i ne-Sredozemlja (tj. između maslinova ulja i maslaca), 1970-ih godina razdioba se nenadano svela na Europu i ne-Europu. Budući da je ono što ih razdvaja klin islama, čovjek ne zna kamo bi u toj priči strpao autohtone kršćane (ili židove) koji govore arapski. Ljudima je kategoriziranje nužno ali ono postaje patološko kada se kategorije prihvate kao konačne, kada se ljude sprečava ne samo u tome da ih revidiraju nego i da ih prihvate kao neodređene i nejasne. Krivac za to bila je zaraza. Da ste odabrali stotinu slobodnomislećih, pronicavih novinara i omogućili im da, neovisno jedni o drugima, uoče iste faktore, dobili biste stotinu različitih mišljenja. Međutim, proces medijskog izvješćivanja “po špranci” doveo je do zamjetnog suženja misaone dimenzionalnosti – novinarska su stajališta postala uniformna i svi su uzrocima smatrali iste stvari. Maknimo se na trenutak iz Libanona. Svi se današnji novinari, primjerice, pozivaju na “burne osamdesete”, kao da se upravo to desetljeće po nečemu izdvajalo. Isto tako, tijekom “internetskog mjehura” krajem 1990-ih, novinari su se – objašnjavajući silnu potražnju za dionicama bezvrijednih kompanija – služili istim suludim indikatorima njihove navodne kvalitete.[7] Želite li provjeriti što mislim kada govorim o arbitrarnosti kategorija, razmislite malo o političkoj polarizaciji. Kada nekakav Marsijanac sljedeći put posjeti Zemlju, pokušajte mu objasniti zašto su pobornici legalne likvidacije fetusa u majčinoj maternici ujedno i protivnici smrtne kazne. Ili mu pokušajte objasniti zašto bi se oni koji prihvaćaju pobačaj trebali pomiriti i s većim porezima ali se, pritom, protiviti jakoj vojsci. Zašto bi se oni koji preferiraju seksualnu slobodu trebali protiviti individualnoj ekonomskoj slobodi? Apsurdnost grupiranja uočio sam još u ranoj mladosti. Nekakvim farsičnim spletom okolnosti, u spomenutom građanskom ratu u Libanonu, kršćani su postali pobornici slobodnog tržišta i kapitalističkog sustava – drugim riječima ono što bi novinar nazvao “desničarima”. Islamisti su, pak,


postali socijalisti što im je donijelo potporu komunističkih režima. (Glasilo komunističkog režima, Pravda, nazivala ih je “borcima protiv ugnjetavanja”. Kada su, pak, Rusi okupirali Afganistan, suradnju s Osamom bin Ladenom i njegovom muslimanskom braćom zatražili su Amerikanci.) Arbitrarnu narav spomenutih kategorija i njezin zarazni utjecaj najlakše ćemo dokazati prisjetimo li se koliko se često sastav tih “klastera” ili grupacija u prošlosti mijenjao. Današnje savezništvo kršćanskih fundamentalista i izraelskog lobija vjerojatno bi zbunilo intelektualca iz 19. stoljeća. Tada su, naime, kršćani bili antisemiti a muslimani zaštitnici židova – kojima su davali prednost pred kršćanima. Libertarijanci su, svojedobno, bili ljevičari. Meni je, kao probabilistu, zanimljivo kako – pod utjecajem nekakvog slučajnog događaja – određena skupina koja isprva podržava jednu ideju, sklapa savezništvo s drugom skupinom, koja podržava sasvim drugu ideju, čime dolazi do stapanja i ujedinjavanja dvaju ciljeva… i, njihova nenadanog, ponovnog razdvajanja. Kategorizacija redovito vodi u redukciju istinske kompleksnosti. To, taj nepokolebljivi platonizam koji sam definirao u predgovoru, pojavni je oblik generatora Crnih labudova. Budući da isključuje pojedine izvore neizvjesnosti, svako reduciranje svijeta koji nas okružuje može završiti eksplozivno. Reduciranjem svijeta dovodimo se u zabludu o njegovu tkanju. Može vam, primjerice, pasti na pamet kako su radikalni islamisti (i njihove vrijednosti) vaš saveznik protiv komunističke prijetnje pa im, recimo, pomažete i promičete ih… sve dok ne pošalju dva zrakoplova u donji Manhattan. Libanonski je rat trajao već nekoliko godina kada sam, u dvadeset i drugoj, školujući se na Whartonu[8], nabasao na ideju efikasnih tržišta – ideju po kojoj nema načina da se iz trgovine vrijednosnicama izvuče profit. Vrijednosnice su, naime, financijski instrumenti u koje su automatski ugrađeni svi raspoloživi podaci. Javne informacije stoga mogu biti potpuno beskorisne, posebice biznismenu. Budući da su već “uračunate” u cijenu vrijednosnice, novosti koje doznate kada ih doznaju i milijuni drugih ljudi ne daju vam nikakvu prednost. Po svoj prilici, stotinu ili nekoliko stotina milijuna korisnika spomenutih javnih informacija u međuvremenu će pokupovati rečene vrijednosnice i tako im podići cijenu. Tada sam potpuno odustao od čitanja novina i gledanja televizije, čime sam si oslobodio značajnu količinu vremena (recimo sat ili više dnevno, dovoljno da pročitam još stotinu knjiga godišnje, knjiga što se, nakon nekoliko desetljeća, počinju gomilati). Za (u ovoj knjizi načelnu) tvrdnju da


novine valja izbjegavati, postoje i drugi razlozi. Informacije su toksične, a nešto kasnije vidjet ćemo i druge prednosti izbjegavanja te toksičnosti. Meni je to isprva bio sjajan izgovor, savršen alibi za bojkotiranje meni potpuno nezanimljivih trivijalnosti posla i poslovnog svijeta – neelegantnog, dosadnog, pompoznog, pohlepnog, neintelektualnog, sebičnog i dosadnog. Gdje je akcija?

Ni danas mi nije jasno kako je netko tko je planirao biti “filozof” ili “znanstvenik na polju filozofije povijesti” završio u poslovnoj školi i to ni manje ni više nego u Whartonu. Tamo sam, međutim, uvidio kako nepoznavanje događaja i nedostatak svijesti o njima nisu privilegija beznačajnog političara iz male i zastarjele zemlje (i njegova vozača-filozofa, Mihaila). Napokon, ljudi u malim zemljama i trebaju ne znati što se događa. Shvatio sam, međutim, kako je sasvim moguće da ni direktori najmoćnijih korporacija – koji su dolazili i opisivali svoje životno zvanje u jednoj od najprestižnijih poslovnih škola na svijetu, u najmoćnijoj državi u povijesti čovječanstva – ne znaju što se događa. Za mene je to, zapravo, bilo i više od mogućnosti. Osjetio sam kako mi se kralježnica svija pod težinom epistemološke arogancije ljudskog roda.[9] Postao sam opsesivan. Bilo je to doba kada sam počeo osvješćivati svoj temeljni predmet interesa – krajnje nevjerojatan posljedični događaj. I uviđati kako se idejom koncentrirane sreće ne zaluđuju tek (i obično) fino odjeveni, testosteronom nabijeni direktori korporacija; od iste su boljke patile i veoma učene osobe. Slijedom te spoznaje, moj se Crni labud iz problema sretnih/nesretnih ljudi u biznisu prometnuo u problem znanja i znanosti. Moja je ideja da su pojedini znanstveni rezultati – budući da podcjenjuju utjecaj krajnje nevjerojatnog (ili nas navode da ga ignoriramo) – ne samo beskorisni u stvarnom životu, nego da često i sami stvaraju Crne labudove. Počeo sam uviđati posljedice te ideje. A one se ne svode na taksonomske pogreške zbog kojih možete pasti na ispitu iz ornitologije. 3,5 KILOGRAMA KASNIJE

Četiri i pol godine nakon što sam diplomirao na Whartonu (i udebljao se 3,5 kilograma), 19. listopada 1987. godine, krenuo sam kući iz ureda investicijske banke Credit Suisse First Boston u središtu Manhattana, prema Upper East Sideu. Hodao sam polako, kao u stanju šoka. Toga sam dana svjedočio traumatičnom financijskom događaju: najvećem tržišnom slomu u (suvremenoj) povijesti. Dodatnu traumu izazvala je


činjenica da se slom dogodio u vrijeme kada smo mislili da smo – uza sve one pametno zboreće platonizirane ekonomiste (i njihove lažne jednadžbe utemeljene na zvonolikoj krivulji) – postali dovoljno sofisticirani da spriječimo, ili barem predvidimo i kontroliramo, velike potrese. Slom nije bio čak ni reakcija na nekakve posebne vijesti. Samo dan ranije, nitko takvo što nije mogao ni zamisliti – da sam na takvu mogućnost upozorio, proglasili bi me luđakom. Bio je to pravi-pravcati Crni labud, samo što tada za taj pojam još nisam znao. Na Park aveniji naišao sam na kolegu Demetriusa, i baš kada smo počeli razgovarati, neka nam je tjeskobom rastrojena žena, ne uspijevajući se suzdržati, upala u razgovor: “Hej, zar vas dvojica ne znate što se događa?” Ljudi na ulici djelovali su omamljeno. Nešto ranije, u trading roomu u First Bostonu, vidio sam nekolicinu odraslih ljudi kako tiho jecaju. Dan sam proveo u epicentru događaja. Šokirani ljudi jurili su uokolo poput zečeva uhvaćenih u automobilske farove. Kad sam stigao kući, nazvao me je rođak Alexis i priopćio mi da se njegov susjed ubio skočivši iz stana na katu. To u meni nije izazvalo čak ni laganu jezu. Stvar me je podsjećala na Libanon, s jednom razlikom: bio sam zgranut činjenicom da financijske nevolje čovjeka mogu demoralizirati puno gore od rata (financijski problemi i poniženje koje ih prati znaju dovesti do samoubojstva; ratu to, čini se, ne uspijeva toliko izravno). Plašio sam se Pirove pobjede: intelektualno sam došao na svoje ali – vidjevši kako mi se sustav drobi pod nogama – uplašio sam se da sam bio i previše u pravu. Svakako nisam želio biti toliko u pravu. Nikada neću zaboraviti pokojnog Jimmyja P. koji je, gledajući kako mu se neto vrijednost topi, samo napola u šali, molio cijenu na monitoru da se umiri. Ali upravo tamo i upravo tada shvatio sam da mi se fućka za novac. Iskusio sam najčudniji osjećaj u životu, začuo u sebi zaglušujući zvuk fanfara. Imao sam pravo, trubile su, toliko glasno da su mi kosti treperile. Više ga nikada nisam ponovo osjetio i nikada ga neću moći opisati onima koji ga nikada nisu iskusili. Bio je to fizički osjet, nekakva mješavina radosti, ponosa i užasa. I osjećao sam da sam došao na svoje? Kako? Godinu ili dvije dana po dolasku na Wharton, razvio sam preciznu ali neobičnu specijalnost: klađenje na rijetke i neočekivane događaje, događaje s platonističkog pregiba koje su platonistički “stručnjaci” držali “nezamislivima”. Ako se sjećate, platonistički pregib je mjesto gdje naše predodžbe o stvarnosti prestaju vrijediti, samo što mi to ne znamo.


Brzo sam se, u smislu profesije, prihvatio “kvantitativnih financija”. Postao sam, istodobno, i kvant i trader. Kvant je vrsta industrijskog znanstvenika koji matematičke modele neizvjesnosti primjenjuje na financijske (i socioekonomske) podatke i kompleksne financijske instrumente. Samo što sam ja bio čista suprotnost kvantu: ja sam proučavao mane i ograničenja tih modela, tražeći platonistički pregib, mjesto na kojemu oni prestaju funkcionirati. Upustio sam se i u špekulativno trgovanje, nisam o njemu “samo pričao”, što kvantovi rijetko čine. Kvantovima se, naime, branilo “preuzimati rizik”; njihova se uloga svodila na analizu a ne na donošenje odluka. Bio sam potpuno siguran da sam za predviđanje tržišnih cijena potpuno nekompetentan – ali da su i drugi jednako nekompetentni samo to ne znaju, ili ne znaju da preuzimaju ogroman rizik. Mnogi su traderi naprosto “skupljali novčiće ispred parnog valjka”, izlagali se rijetkom događaju visokog učinka i pritom – nesvjesni što čine – spavali kao bebe. Ako ste o sebi razmišljali kao o osobi koja mrzi rizik, koja je krajnje neuka ali i svjesna rizika, mogli ste raditi samo posao koji sam ja radio. Također, tehnička prtljaga koja prati poziciju kvanta (mješavina primijenjene matematike, inženjerstva i statistike), uz uronjenost u praksu, pokazala se vrlo korisnom za nekoga tko je želio postati filozof.[10] Prvo, bavite li se nekoliko desetljeća eksperimentalnim radom s masovnim količinama podataka a onda na temelju takvih studija preuzimate rizik, s lakoćom uočavate točkaste elemente u tkanju svijeta koje platonizirani “mislilac” – prekomjerno indoktriniran ili pretjerano ustrašen – ne vidi. Drugo, to mi je omogućilo da – umjesto da se valjam u anegdotalnom – uobličim i usustavim svoja razmišljanja. Napokon, i filozofija povijesti i epistemologija (filozofija znanja) čine se neodvojivim od empirijskih studija podataka u vremenskim serijama, što je slijed brojeva u vremenu, svojevrsni povijesni dokument što umjesto slova sadrži brojke. A brojke je lako obraditi na računalu. Proučavanjem povijesnih podataka postajete svjesni da se povijest kreće unaprijed a ne unatrag, i da je neurednija od svojih narativnih prikaza. Epistemologija, filozofija povijesti i statistika teže razumijevanju istina, istraživanju mehanizama što ih generiraju, odvajanju uobičajenog od slučajnog u povijesnim stvarima. Sve se one bave pitanjem čovjekova znanja, samo – da tako kažem – iz različitih “kućica”. Psovka kao izraz neovisnosti

Te noći, 19. listopada 1987. godine, spavao sam dvanaest sati u komadu. O spomenutom osjećaju “dolaska na svoje” bilo je teško pričati


prijateljima koje je, odreda, na ovaj ili onaj način, pogodio slom tržišta. Bonusi su u to doba bili tek djelić onoga što su danas ali (pod uvjetom da moj poslodavac, First Boston, i financijski sustav požive do kraja godine) smiješio mi se bonus u protuvrijednosti poštene stipendije. To se ponekad naziva “tko vas j..e novac”, što je ružan izraz za svotu koja vam jamči život u stilu viktorijanskog gospodina, oslobođenog iz sužanjstva rada za plaću. Radi se o svojevrsnom psihološkom tamponu: taj vas novac neće učiniti razmaženo bogatim ali vam daje slobodu da izaberete novo zanimanje bez pretjeranog razmišljanja o njegovoj financijskoj isplativosti. On vas štiti od mentalne prostitucije i vanjskog utjecaja – bilo kakvog vanjskog utjecaja. (Neovisnost je individualna: uvijek me iznova osupne koliki su se ljudi sa zapanjujuće visokim prihodima pretvorili u još gore sikofante, postali još potčinjeniji klijentima i poslodavcima, još ovisniji o novcu i njegovu zarađivanju.) Premda po nekim standardima to i nije bio velik novac, doslovce me je izliječio od svih financijskih ambicija – i posramio, kad god bih vrijeme namijenjeno učenju posvećivao jurnjavi za materijalnim bogatstvom. Upamtite, opis fraze “tko vas j..e” korespondira s veselom mogućnošću da cijelu frazu izgovorite prije no što spustite slušalicu. U to doba bilo je sasvim uobičajeno da traderi, kada izgube novac, razbijaju telefonske aparate. Neki su uništavali stolce, stolove i sve drugo što je izazivalo glasnu lomljavu. Jednom me je u čikaškom trading flooru jedan trader pokušao zadaviti i trebala su četiri zaštitara da ga odvuku. Razbjesnio se jer sam stajao na mjestu koje je smatrao “svojim teritorijem”. Tko se ne bi želio izvući iz takve sredine? Usporedite to s ručkovima u sumornoj sveučilišnoj kafeteriji u kojoj profesori gospodskih manira razglabaju o posljednjoj spletki na odsjeku. Stoga sam ostao i kvant i trader (to sam i danas) samo sam se organizirao tako da radim minimalno ali intenzivno (i to zabavne poslove) i usredotočio se isključivo na tehničke aspekte tog posla. Nema me na poslovnim “sastancima”, izbjegavam društvo “ambicioznih” i ljudi u odijelima koji ne čitaju knjige. U prosjeku, na svake tri godine posla uzimam po jednu studijsku kako bih popunio praznine u svojoj znanstvenoj i filozofskoj kulturi. Kako bih lagano destilirao svoju jedinu ideju, želio sam postati flâneur, profesionalni mislilac, sjediti po kafićima, šetati, ne biti zalijepljen za radni stol i organizacijske strukture, spavati koliko mi treba, halapljivo čitati, ne dugujući nikome nikakvo objašnjenje. Htio sam da me ostave na miru kako bih izgradio, sitnim koracima, cijeli misaoni sustav utemeljen na ideji o Crnom labudu. Filozof iz limuzine


Fenomen rata u Libanonu i fenomen kraha iz 1987. godine djelovali su identično. Postalo mi je jasno kako praktično svi posjedujemo nekakvu mentalnu slijepu točku koja priječi spoznaju o značenju takvih događaja. Ti su događaji imali mamutske proporcije, no činilo se kako ih ljudi naprosto ne vide, ili ih brzo zaboravljaju. Odgovor mi je bio pred nosom: radilo se o psihološkoj, možda čak i biološkoj, sljepoći. Problem ne leži u naravi događaja nego u načinu na koji ih percipiramo. Ovaj ću autobiografski preludij završiti sljedećom pričom. Nisam imao nikakvu definiranu specijalnost (osim svog redovnog posla), niti sam je želio. Kada bi me na nekakvom domjenku ljudi upitali čime se bavim, bio sam u napasti da im odgovorim: “Ja sam skeptični empirist i flâneur-čitatelj, netko posvećen dubinskom proučavanju ideja.” Ali stvar bih obično pojednostavio odgovarajući da vozim limuzinu. Jednom su me na prekooceanskom letu premjestili u prvi razred i smjestili pokraj skupo odjevene, moćne gospođe pretrpane zlatom i draguljima koja je stalno jela orahe (valjda je bila na dijeti siromašnoj ugljikohidratima), inzistirala na Evianovoj vodi i, usput, čitala europsko izdanje The Wall Street Journala. Neprestano je pokušavala zapodjenuti razgovor sa mnom, na lošem francuskom, vidjevši da čitam knjigu (na francuskom) sociologa-filozofa Pierrea Bourdieua – koja se, koje li ironije, bavila obilježjima socijalnih razlika. Obavijestio sam je (na engleskom) da sam vozač limuzina, ponosno inzistirajući na tome da vozim samo “bolje” automobile. Ledena je tišina trajala cijelo vrijeme putovanja, i premda sam osjećao napetost, mogao sam čitati u miru.


Poglavlje drugo

JEVGENIJIN CRNI LABUD Ružičaste naočale i uspjeh – Kako se Jevgenija prestala udavati za filozofe – Rekao sam vam

Prije pet godina, Jevgenija Nikolajevna Krasnova bila je nepoznata i neobjavljivana novelistica s neobičnom poviješću. Bila je znanstvenica (neurologinja) sklona filozofiji (njezina prva tri supruga bili su filozofi) i u svoju si je tvrdoglavu francusko-rusku glavu utuvila kako će svoje ideje i istraživanja objavljivati u literarnoj formi. Svoje je teorije zaodijevala u priče i miješala ih s kojekakvim autobiografskim komentarima. Izbjegavala je novinarsko okolišanje suvremene narativne činjenične proze (“Jednog vedrog travanjskog jutra, John Smith je izašao iz kuće…”). Svi su strani dijalozi bili napisani na izvornom jeziku, s prijevodima nalik filmskim titlovima. Razgovore na lošem talijanskom odbijala je sinkronizirati na loš engleski.[11] Nijedan izdavač ne bi je dvaput pogledao da u to doba nije vladalo određeno zanimanje za ono malo znanstvenika što su se uspijevali izražavati u polurazumljivim rečenicama. Nekoliko ju je izdavača pristalo primiti na razgovor; nadali su se kako će odrasti i napisati “popularno-znanstvenu knjigu o spoznaji”. Njihovu je pozornost privukla barem u mjeri da joj iz pristojnosti pošalju odbijenicu i pokoji uvredljivi komentar – umjesto da je ignoriraju, što je daleko neugodnije i uvredljivije. Njezin je rukopis zbunjivao nakladnike. Nije im uspijevala odgovoriti ni na osnovno pitanje: “Je li to fikcija ili činjenična proza?” Niti je znala odgovoriti na pitanje “kome je ta knjiga namijenjena”, uobičajeno u izdavačkim obrascima za prijedloge izdanja. Govorili su joj kako “treba znati tko je njezina publika” i da “amateri pišu za sebe a profesionalci za druge”. Rekli su joj i da se prilagodi točno određenom žanru budući da “knjižare ne vole knjige koje ih zbunjuju; one žele znati na koju će ih policu smjestiti”. Jedan je urednik zaštitnički dodao: “Ovo će se, draga prijateljice, prodati u samo deset primjeraka, uključujući i one koje će pokupovati vaši bivši muževi i članovi vaše obitelji.” Pet godina ranije pohađala je glasoviti tečaj pisanja i zgađeno ga napustila. “Dobro pisati” činilo se, značilo je poštovati arbitrarna pravila koja su prerasla u Sveto pismo, u konfirmacijsko jačanje onoga što se naziva “iskustvom”. Pisci koje je susrela učili su se prilagođavati onomu što se držalo uspješnim: svi su pokušavali imitirati priče objavljivane u starim


izdanjima New Yorkera – ne shvaćajući pritom kako se većina onoga što se smatra novim, po definiciji, ne može modelirati po starim izdanjima New Yorkera. Jevgeniji je čak i ideja “kratke priče” djelovala kao “mogu-i jatako”. Voditelj tečaja, blag ali odlučan u svojim ocjenama, rekao joj je da je posve izgubljen slučaj. Jevgenija je, na kraju cijeli rukopis svoje glavne knjige Priče o rekurziji, postavila na internet. Tamo je pronašla uski krug čitatelja, uključujući i mudrog vlasnika male, nepoznate nakladničke kuće, koji je nosio naočale s ružičastim okvirima i govorio primitivni ruski (uvjeren kako ga govori tečno). Ponudio se da knjigu objavi, pristajući na njezin uvjet da tekst ostane onakav kakav jest. U zamjenu za njezinu uredničku strogost ponudio joj je tek djelić uobičajenog honorara – toliko je malo imao za izgubiti. Pristala je jer nije imala drugog izbora. Jevgeniji je trebalo pet godina da iz “egomanijaka bez ikakva pokrića, tvrdoglavog i teškog za suradnju” izraste u “ustrajnu, odlučnu, mučno i žestoko neovisnu”. Popularnost njezina djela lagano je tinjala i knjiga je, na kraju, postala jedna od onih velikih i neobičnih uspješnica u literarnoj povijesti, prodavala se u milijunima primjeraka i naišla na takozvano oduševljenje kritike. Mala je, početnička nakladnička kuća otada prerasla u veliku korporaciju, s (uljudnim) recepcinoerom koji dočekuje ljude na ulazu u glavni ured. Njezina je knjiga prevedena na četrdeset jezika (čak i na francuski). Njezinu sliku vidite posvuda. Nazivaju je pionirom nečega što se naziva Školom skladnosti. Nakladnici se sada drže teorije po kojoj “vozači kamiona koji čitaju knjige, ne čitaju knjige pisane za vozače kamiona” i smatraju kako “čitatelji preziru pisce koji im podilaze”. Jednadžbe i žargon znanstvenog rada, po sadašnjem shvaćanju, znadu prikrivati trivijalnosti ili beznačajnosti. Skladna proza, izlažući ideju u sirovoj formi, prepušta se sudu publike. Jevgenija se prestala udavati za filozofe (previše raspravljaju) i danas se skriva od medija. U učionicama, stručnjaci za književnost raspravljaju o brojnim naznakama neizbježnosti tog novog stila. Razlika između fikcije i činjenične proze smatra se previše zastarjelom da bi izdržala izazove suvremenog društva. Bilo je posve očito kako je fragmentaciju na umjetnost i znanost nužno redefinirati. Gledajući unatrag, Jevgenijin talent bio je tako bjelodan. Mnogi urednici koje je kasnije susrela zamjerili su joj što nije došla k njima, uvjereni kako bi oni odmah uočili vrline njezina djela. Za nekoliko godina, neki će književni stručnjak napisati esej “Od Kundere do Krasnove”


pokazujući kako se zameci njezina rada mogu pronaći u Kunderi – prethodniku koji je kombinirao esej i metakomentar. (Jevgenija nikada nije čitala Kunderu, ali je vidjela filmsku verziju jedne njegove knjige – u filmu nije bilo komentara.) Nekakav ugledni učenjak ukazat će na utjecaj Gregoryja Batesona, koji je u svoje rane istraživačke radove ubacivao autobiografske prizore, i ustvrditi kako je on vidljiv na svakoj stranici Jevgenijine knjige. (Jevgenija, pak, za Batesona nije ni čula.) Jevgenijina knjiga je Crni labud.


Poglavlje treće

ŠPEKULANT I PROSTITUTKA O službenoj razlici između špekulanata i prostitutki – Pravednost, nepravednost i Crni labudovi – Teorija znanja i profesionalni prihodi – Kako Ekstremistan nije najbolje mjesto za posjet osim, možda, ako ste pobjednik

Jevgenijin put od suterena do superzvijezde moguć je u jednom jedinom okruženju koje nazivam Ekstremistan.[12] Uskoro ću objasniti središnju razliku između Ekstremistana, provincije koja proizvodi Crne labudove, i pitome, tihe i dosadne provincije zvane Mediokristan. NAJBOLJI (I NAJGORI) SAVJET

Kada u glavi “odvrtim” sve “savjete” koje su mi ljudi davali, vidim da sam doživotno zaglavio sa samo nekoliko ideja. Sve ostalo bile su puke riječi i drago mi je što se na većinu nisam obazirao. Dobar dio činile su preporuke tipa “budi odmjeren i razborit u izjavama”, što se kosi s idejom Crnog labuda, budući da empirijska stvarnost nije “odmjerena” a njezina inačica “razboritosti” ne korespondira s konvencionalnom poluintelektualnom definicijom razboritosti. Biti nepatvoreni empirist znači što je moguće vjernije odražavati stvarnost. Biti častan znači ne mariti za izvanjski dojam i mogućnost da vas proglase čudakom. Kada vam sljedeći put netko bude dodijavao nepotrebnim savjetom, nježno ga podsjetite na sudbinu redovnika kojega je Ivan Grozni dao ubiti jer mu je dao neželjen (moralistički) savjet. To pomaže, barem kratkoročno. Iz sadašnje perspektive, najvažniji savjet koji sam dobio bio je loš ali i, paradoksalno, najvažniji, jer me je potaknuo na još dublje promišljanje dinamike Crnog labuda. Dobio sam ga u dvadeset i drugoj, jednog poslijepodneva u veljači, u hodniku zgrade broj 3400 u Ulici Walnut, u Philadelphiji, gdje sam živio. Student s druge godine Whartona rekao mi je da pronađem “skalabilno”[13] zanimanje, zanimanje u kojemu vas ne plaćaju po satu, odnosno, zanimanje u kojemu niste vezani količinom obavljena posla. Radilo se o vrlo jednostavnom kriteriju za izbor zanimanja a, slijedom toga, i za poopćavanje razlika između pojedinih tipova neizvjesnosti. To me je dovelo do glavnog filozofskog problema, problema indukcije (što je tehnički naziv za Crnog labuda) i omogućilo mi da svog Crnog labuda izvedem iz logičke slijepe ulice, da ga pretvorim u lako primjenjivo rješenje i, kao što


ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima, utisnem u teksturu empirijske stvarnosti. Kako je savjet o odabiru zanimanja doveo do takvih ideja o prirodi neizvjesnosti? Neka zanimanja, poput zubara, savjetnika ili profesionalnih masera, ne mogu se skalirati: vaše je vrijeme ograničeno pa je i broj pacijenata ili klijenata koje u tom vremenu možete primiti – ograničen. Ako ste prostitutka, radite po satu i (obično) vas plaćaju po satu. Uz to, vaša je nazočnost (pretpostavljam) nužna za uslugu koju pružate. Otvorite li otmjeni restoran, vaša će zarada – u najboljem slučaju – ovisiti o njegovu kapacitetu i popunjenosti (osim ako ga niste dali u zakup). U tim zanimanjima, koliko god plaćena bila, vaši su prihodi povezani s gravitacijom. Vaša zarada ovisi više o vašoj ustrajnosti i trudu a manje o kvaliteti vaših odluka. Štoviše, ta vrsta posla uglavnom je predvidljiva: varirat će, ali ne do te mjere da zarada u jednom danu bude važnija od one u ostatku života. Drugim riječima, neće ovisiti o Crnom labudu. Da je bila porezni savjetnik ili specijalist za bruh, Jevgenija Nikolajevna nikada se ne bi preko noći iz gubitnice pretvorila u vrhunaravnu junakinju (doduše, u tom slučaju ne bi bila ni gubitnica). Druge profesije omogućuju vam da ako vam dobro ide – osobnom obujmu proizvodnje (i prihodima) pridodate po koju ništicu, uz ponešto ili bez ikakvog dodatnog napora. Ljenčarenje kojemu sam se prepustio, smatrajući ga prednošću i u želji da si oslobodim što više vremena za meditaciju i čitanje, odmah me je navelo na (krivi) zaključak. Osobu “ideje”, koja prodaje intelektualni proizvod u formi nekakve transakcije ili djela, odvojio sam od “radne snage”, osobe koja prodaje svoj rad. Ako ste osoba ideje, ne morate teško raditi, samo intenzivno razmišljati. Istu količinu rada ulažete u proizvodnju stotinu i u proizvodnju tisuću jedinica. U kvantovskom tradingu, ista je količina rada povezana s kupovinom stotinu dionica i s kupovinom stotinu tisuća ili čak milijun dionica. Morate obaviti isti telefonski poziv, isti izračun, ispisati isti pravni dokument, utrošiti istu količinu moždanih stanica i napora kako biste potvrdili valjanost transakcije. Nadalje, taj posao možete obaviti i iz kade ili iz bara u Rimu. Umjesto radom, možete se poslužiti polugom![14] Hajde, dobro, malo sam pretjerao: ne možete raditi baš iz kade ali kada ga radite dobro, taj vam posao ostavlja značajnu količinu slobodnog vremena. Isto vrijedi i za glazbene umjetnike i filmske glumce: oni posao prepuštaju tonskim inženjerima i kino-operaterima. Izvedba je njihova iako ne moraju nazočiti svakom njezinom emitiranju. Na sličan način, pisac ulaže isti napor


želi li privući jednog čitatelja ili ih želi zarobiti nekoliko stotina milijuna. J. K. Rowling, autorica knjiga o Harryju Potteru, ne mora napisati knjigu svaki put kada je netko poželi pročitati. Isto, međutim, ne vrijedi za pekara: kako bi zadovoljio svakog dodatnog kupca on mora ispeći apsolutno svaku dodatnu štrucu kruha. Dakle, razlika između pisca i pekara, špekulanta i liječnika, prevaranta i prostitutke, zgodan je način za promatranje svijeta aktivnosti, za razlikovanje zanimanja u kojima se, bez posebnog truda, prihodima mogu dodavati ništice, od zanimanja koja zahtijevaju dodatni trud i vrijeme (od kojih su oboje količinski ograničeni) – drugim riječima, zanimanja podložnih gravitaciji. ČUVAJTE SE SKALABILNOG!

Ali zašto je savjet mog kolege studenta bio pogrešan? Koliko je bio koristan (a bio je), u pogledu klasifikacije razina neizvjesnosti i znanja, toliko je bio i pogrešan, u smislu odabira zanimanja. Moj mi se odabir možda isplatio, ali samo zato što sam imao sreće i zatekao se – kako se ono kaže – “na pravom mjestu u pravo vrijeme”. Kada bih ja nekome morao dati savjet, preporučio bih mu neskalabilno zanimanje! Skalabilna zanimanja dobra su samo ako ste uspješni; kompetitivnija su, stvaraju čudovišne nejednakosti, daleko su arbitrarnija, a disparitet između truda i nagrade za trud je ogroman – malobrojni mogu zgrabiti ogroman dio kolača, dok drugi – ni krivi ni dužni – mogu ostati bez ičega. Jednu kategoriju zanimanja pokreću osrednjost, prosječnost i umjerenost. Druga poznaje samo divove i patuljke – preciznije rečeno, vrlo mali broj divova i ogroman broj patuljaka. Pogledajmo što se skriva iza pojave neočekivanih divova – pojave Crnog labuda. Uspon skalabilnosti

Zamislite sudbinu Giaccoma, opernog pjevača s kraja 19. stoljeća prije otkrića zvučnog zapisa. Recimo da nastupa u nekom zabitom gradiću u središnjoj Italiji. Egomanijaci iz milanske La Scale i drugih velikih opernih kuća ne mogu mu nauditi. Osjeća se sigurno jer će njegove glasnice uvijek biti tražene negdje u okrugu. Svoj glas ne može “izvesti” iz okruga ali to ne mogu ni velike face pa je i njegova lokalna franšiza sigurna. Svoj rad još uvijek ne može pohraniti, stoga je njegovo prisustvo na svakoj predstavi nužno, baš kao što i bez brijača (još uvijek) nema ni šišanja. Dakle, kolač je


nejednako podijeljen ali tek neznatno, slično unosu kalorija. Razrezan je na nekoliko komada i svatko dobije ponešto; velike face imaju više publike i dobivaju više ponuda, no oko toga se ne treba pretjerano brinuti. Nejednakosti postoje ali nazovimo ih blagima. Skalabilnost još uvijek ne postoji pa, prema tome, nema ni načina da se živa publika udvostruči a da se, pritom, ne mora dvaput pjevati. A sada zamislite kakav je učinak imao prvi zvučni zapis, izum koji je izazvao silnu nepravdu. Sada kada nekakav nastup možemo po volji reproducirati i ponavljati, ja na svom prijenosnom računalu, u pozadini, satima mogu slušati Rahmanjinove Preludije u izvedbi pijanista Vladimira Horowitza (sada iznimno mrtvog). Lokalnom ruskom emigrantu-glazbeniku (još uvijek živom), tako preostaje tek da poučava generalno netalentiranu djecu za iznos blizak minimalnoj plaći. Premda mrtav, Horowitz je tog sirotog čovjeka izbacio iz posla. Ja radije slušam Vladimira Horowitza ili Arthura Rubinsteina po cijeni od 10,99 dolara po CD-u, nego nekakvog nepoznatog (ali iznimno talentiranog) diplomca s Julliarda ili Praškog konzervatorija, za 9,99 dolara. Upitate li me zašto, odgovorit ću vam kako su razlog za to Horowitzov jedinstven stil, ritam ili strast. A, zapravo, vjerojatno postoji gomila ljudi za koje nikad nisam čuo – i nikada neću – koji sviraju jednako dobro, samo se nisu uspjeli dokopati pozornice. Neki ljudi naivno vjeruju da je proces nepravednosti započeo s gramofonom, po logici koju sam upravo objasnio. Ne slažem se. Uvjeren sam kako je taj proces započeo puno, puno ranije, s našom DNK. U njoj su pospremljene, “zapisane” informacije o nama, ona nam omogućuje da prenošenjem gena na buduće generacije ponavljamo “nastup” premda mu ne nazočimo. Evolucija je skalabilna: dobitnička DNK (čiji je dobitnički status posljedica čiste sreće ili nekakve, za opstanak važne prednosti) reproducirat će samu sebe, poput književne, filmske ili glazbene uspješnice i postati dominantna. Druga će DNK iščeznuti. Sjetite se samo razlike između nas, ljudskih bića (tu ne računam ekonomiste i poslovnjake) i ostalih živih bića na našem planetu. Nadalje, vjerujem kako ta velika tranzicija u društvenom životu nije nastupila s pojavom gramofona, nego u trenutku kada je netko došao na sjajnu ali nepravednu ideju da izmisli pismo i tako nam omogući pohranjivanje i reproduciranje informacija. Ona se (tranzicija) dodatno ubrzala kada je drugi inovator došao na još opasniju i nepravičniju ideju o tiskarskom stroju. Tekstove se sada moglo popularizirati i izvan lokalnih granica, što je potaknulo nešto što se u konačnici izrodilo u bionomiku tipa pobjednikuzima-sve. E, sad, što je to toliko nepravedno u širenju pisane riječi (knjiga)?


Pismo je omogućilo vjerno i neograničeno umnožavanje priča i ideja, pri čemu autor nije morao uložiti nikakav dodatni trud. Nije, čak, morao biti ni živ – za autora, smrt je počesto dobar karijerni potez. Tako oni koji, iz ovog ili onog razloga, privuku pozornost publike, brže dopiru do većeg broja čitatelja i, implicite, lakše uklanjaju suparnike s knjižnih polica. U danima bardova i trubadura svatko je imao publiku. Pripovjedač je, baš kao i pekar i kotlar, imao svoje tržište i jamstvo da ga nikakav tuđinac s drugog kraja svijeta neće izbaciti s njegova teritorija. Danas, pak, nekolicina prigrabi gotovo sve, a ostali gotovo ništa. Po istom su mehanizmu filmovi i kina s tržišta istisnuli lokalne glumce i iz posla izbacili sitne igrače. No, tu postoji i jedna razlika. U zanimanjima s nekakvom tehničkom komponentom – uzmimo za primjer zanimanje pijanista ili neurokirurga – talent je lako dokazati, jer je u tom dokazivanju subjektivno mišljenje relativno nevažno. Do nejednakosti dolazi kada netko, tek neznatno bolji (odnosno, tko se takvim doima), prigrabi cijeli kolač. U umjetnosti – primjerice filmskoj – stvari su daleko prljavije. Tu je ono što nazivamo “talentom” obično posljedica uspjeha, a ne obrnuto. Na tu je temu objavljeno podosta empirijskih radova od kojih je najznačajniji onaj Arta De Vanyja, pronicavog i originalnog mislioca koji je ciljano proučavao filmu prirođenu neizvjesnost i dokazao kako, na žalost, većinu umjetničkih vještina kojima tumačimo njegov uspjeh, uspješnom filmu pripisujemo tek naknadno. Filmovi stvaraju glumca, tvrdi Vany, dok su sami filmovi, u dobroj mjeri, posljedica neravnomjerno raspodijeljene sreće. Uspjeh filmova iznimno je osjetljiv na zarazu. To se ne odnosi samo na filmove: čini se kako je istoj zarazi podložan cijeli niz kulturnih proizvoda. Teško se mirimo s činjenicom da se ljudi u umjetnička djela ne zaljubljuju zbog djela samih, nego radi osjećaja pripadnosti nekakvoj zajednici. Imitiranjem se zbližavamo s drugima – odnosno, s dugim imitatorima. Tako se borimo protiv samoće. Ova rasprava ukazuje na poteškoće u predviđanju ishoda u okolnostima koncentriranog uspjeha. Upamtimo, zasad, kako se razlike u zanimanjima mogu iskoristiti za razumijevanje razlika među pojedinim tipovima nasumičnih varijabla i posvetimo se, malo detaljnije, pitanjima znanja, izvođenja zaključaka o nepoznatom i osobinama poznatog. SKALABILNOST I GLOBALIZACIJA

Kad god se kakav šmrkavi (i frustrirani) europski pseudointelektualac krene razbacivati stereotipima o Amerikancima, čut ćete kako su Amerikanci


“nekulturni”, “neintelektualni” i “loši u matematici” jer – za razliku od svojih europskih kolega – ne drže ni do bubanja jednadžba, ni do konstrukcija što ih pseudointelektualci nazivaju “visokom kulturom” – znanja o Goetheovu nadahnjujućem (i središnjem) putovanju u Italiju ili poznavanja Delftske škole slikarstva. Osoba, pak, koja iznosi takve tvrdnje vjerojatno je ovisna o iPodu, nosi traperice, bilježi svoje “kulturne” izjave na osobnom računalu uz pomoć Microsoft Worda i – tu i tamo – prekida posao kako bi nešto potražila na Googleu. Nekim čudom, međutim, Amerika je trenutno daleko, daleko kreativnija od nacija koje rješavaju jednadžbe i hodočaste po muzejima. I daleko tolerantnija prema improvizaciji, inicijativama koje stižu “odozdo”, pokušajima i pogreškama. Globalizacija je Sjedinjenim Državama omogućila da se specijaliziraju za kreativnost, za proizvodnju koncepata i ideja – dakle, skalabilnih dijelova proizvoda – i da se, sve češćim izvozom poslova, riješe njihovih manje skalabilnih komponenata i prepuste ih onima koji su zadovoljni i s plaćom po satu. Dizajniranje cipele donosi više novca no što ga donosi njezina proizvodnja: Nike, Dell i Boeing mogu zaraditi i na čistom razmišljanju, organiziranju i utjecaju svojih ideja i know-howa; teški posao mogu obaviti i kooperanti – tvornice u zemljama u razvoju – a rutinskom tehničkom gnjavažom mogu se baviti inženjeri u zemljama kulture i matematike. Generiranje ideja snažna je poluga američke ekonomije, što objašnjava i zašto životni standard u Americi raste unatoč gubitku proizvodnih poslova. Svjetska ekonomija u kojoj su najisplativija roba ideje, ima, dakako, i svoje naličje – neki su generatori ideja u puno povoljnijoj poziciji a i uspjeh je puno podložniji povoljnim prilikama i sreći. Tu ću socioekonomsku raspravu, međutim, ostaviti za treći dio knjige. Na ovom ću se mjestu fokusirati na znanje. PUTOVANJA PO MEDIOKRISTANU

Ova podjela na skalabilno/neskalabilno omogućuje nam jasnu diferencijaciju između dviju vrsta neizvjesnosti, dvaju tipova slučajnosti. Izvedimo sljedeći mentalni eksperiment. Recimo da ste okupili tisuću slučajno odabranih ljudi i na nekakvom ih stadionu poredali u vrstu. Uzorak se uzima iz generalne populacije pa u njega možete uključiti i Francuze (ali samo nekolicinu, molim vas; imajte obzira prema drugim članovima skupine), pripadnike mafije i one koji joj ne pripadaju, i vegetarijance. Zamislite sada najdeblju osobu koju poznajete i pridodajte je odabranom uzorku. Pod pretpostavkom da teži triput više od prosjeka (dakle između 180 i 230 kilograma), njezina će težina najčešće činiti tek djelić ukupne težine


odabranog uzorka (u ovom slučaju, pola postotka). Možete biti i agresivniji. Odaberete li (u granicama bioloških mogućnosti) najtežu osobu na svijetu (a koju još uvijek možemo nazivati ljudskim bićem), udio njezine težine porast će tek neznatno, na kojih 0,6% ukupne težine. Njezin će udjel u ukupnoj težini biti zanemariv čak i ako vaša skupina broji deset tisuća osoba. U utopijskoj provinciji Mediokristanu, individualni input pojedinačnih događaja je zanemariv – važan je njihov skupni doprinos. Najviši zakon Mediokristana mogao bih definirati ovako: Kada raspolažete velikim uzorkom, nema pojedinačnog slučaja koji će značajno promijeniti cjelinu ili ukupnu vrijednost. Najveća među izmjerenim vrijednostima ostat će dojmljiva ali u konačnici nevažna za njihov ukupan zbroj. Drugi ću primjer posuditi od svog prijatelja Brucea Goldberga a odnosi se na unos kalorija. Pogledajte koliko kalorija godišnje konzumirate – spadate li u ljudska bića, taj će se broj kretati oko 800 000. Bilo koji pojedinačni dan, čak i Dan zahvalnosti na bakinoj klopi, predstavljat će tek neznatan dio te vrijednosti. Sve da se pokušate ubiti hranom, broj kalorija koje konzumirate toga dana neće ozbiljnije utjecati na vaš godišnji unos kalorija. E, sad, kažem li vam da je moguće natrapati na nekoga tko teži nekoliko tisuća tona, ili je visok nekoliko stotina kilometara, s punim ćete me pravom poslati na promatranje ili mi predložiti da se prebacim na pisanje znanstvene fantastike. Ali, ekstremne varijacije s drugačijim vrstama kvantitete ne možete tek tako odbaciti, a to je naša sljedeća tema. Neobična zemlja Ekstremistan

Zamislite, za usporedbu, neto vrijednost tisuću osoba koje ste poredali na onom stadionu. Dodajte im najbogatiju osobu na planetu – recimo, Billa Gatesa, osnivača Microsofta. Pretpostavimo da se njegova neto vrijednost kreće negdje oko 80 milijardi dolara a da ukupna neto vrijednost svih ostalih iznosi otprilike nekoliko milijuna dolara. Koliki će biti njegov udio u ukupnom bogatstvu? 99,9%? Doista, svi ostali predstavljali bi tek pogrešku pri zaokruživanju (na cijeli broj ili okrugli iznos), varijaciju njegova osobnog portfelja u protekloj sekundi. Da bi nečija tjelesna težina predstavljala toliki udio, osoba bi morala težiti 25 milijuna kilograma! Pokušajte isto s, primjerice, prodajom knjiga. Poredajte tisuću autora (ili ljudi koje su tek počeli objavljivati ali se umjesto piscima nazivaju autorima) i provjerite podatke o prodaji njihovih knjiga. Tada im dodajte živoga pisca s


(trenutno) najvećim brojem čitatelja. J. K. Rowling, autorica serijala o Harryju Potteru, s nekoliko stotina milijuna prodanih knjiga, zasjenila bi ostalih tisuću autora koji, zajedno, imaju uvrh glave par stotina tisuća čitatelja. Pokušajte isto i s akademskim citatima (spominjanjem jednog akademika od strane drugog akademika, u nekakvoj službenoj publikaciji), medijskim referencama, prihodima, veličinom kompanije i tako dalje. Nazovimo to društvenim pitanjima budući da su – za razliku od fizičkih (poput obujma struka) – fabricirana. U Ekstremistanu, nejednakosti su tolike da na cjelinu ili na ukupnu vrijednost, može, i to nesrazmjerno, utjecati i jedna jedina izmjerena vrijednost. Dok su, dakle, težina, visina i unos kalorija podrijetlom iz Mediokristana, bogatstvo to nije. Gotovo sva društvena pitanja potiču iz Ekstremistana. Drugim riječima, društvene veličine su informacijske a ne fizičke naravi; ne možete ih dodirnuti. Novac na bankovnom računu je važna ali svakako ne i fizička stvar. I kao takvom, vrijednost mu se može mijenjati bez ikakva posebnog truda. To je samo brojka! Zapamtite kako su prije pojave moderne tehnologije ratovi pripadali Mediokristanu. Teško je pobiti gomilu ljudi morate li ih poklati jednog po jednog. S današnjim oružjem za masovno uništenje, za potpuno razaranje svijeta dovoljni su jedna tipka, jedan luđak ili jedna sitna pogreška. Pogledajte kakve to implikacije ima za Crnog labuda. Ekstremistan je u stanju proizvesti Crne labudove – i to i čini – jer je nekolicina događaja u ogromnoj mjeri utjecala na povijest. To je glavna ideja ove knjige. Ekstremistan i znanje

Podjela na Ekstremistan i Mediokistan, dakle, ozbiljno utječe na društvenu pravednost i na dinamiku događaja. Razmotrimo, sada, primjenu te podjele na području znanja, gdje je njezina vrijednost najizraženija. Kada bi nekakav Marsijanac došao na zemlju i pozabavio se mjerenjem visine stanovnika ovog veselog planeta, posao bi komotno mogao prekinuti nakon mjerenja prvih stotinu ljudskih bića jer bi već na temelju tih podataka stekao prilično jasnu sliku o njihovoj prosječnoj visini. Živite li u Mediokristanu, možete se zadovoljiti svojim mjerenjima – pod uvjetom da pouzdano znate da to što ste mjerili potiče iz Mediokristana. Možete se zadovoljiti i onim što ste doznali na temelju podataka dobivenih tim mjerenjima. Epistemološka posljedica


svega toga jest činjenica da u okvirima mediokristanske slučajnosti iznenađenja tipa Crnog labuda (u smislu da nekakav pojedinačni događaj upravlja cijelim fenomenom) nisu moguća[15]. Primo, u prvih biste stotinu dana trebali doznati sve što o dobivenim podacima trebate znati. Secondo, sve i da doživite neko iznenađenje, ono će – kao što smo vidjeli u slučaju najtežeg ljudskog bića – biti potpuno nevažno. Imate li posla s ekstremistanskim veličinama, iz promatranog ćete uzorka teško iščitati prosjek, s obzirom na njegovu iznimnu osjetljivost na svako pojedinačno mjerenje. Vrlo jednostavno. U Ekstremistanu, pojedinačni element svakako može imati prekomjeran učinak na cjelinu. U ovome svijetu uvijek vam valja biti sumnjičav prema znanju utemeljenom na podacima. To je vrlo jednostavan oblik testiranja neizvjesnosti koji vam pomaže lučiti dvije vrste slučajnosti. Kužite? U Mediokristanu, znanje utemeljeno na podacima povećava se veoma naglo s dotokom novih informacija. Znanje u Ekstremistanu, pak, raste polagano i hirovito sa svakim novim, ponekad i ekstremnim podatkom. Divlje i pitomo

Slijedimo li moju podjelu na skalabilno i neskalabilno, uočavamo jasne razlike između Mediokristana i Ekstremistana. Evo nekoliko primjera. Svari koje, naizgled, pripadaju Mediokristanu (podložne onomu što nazivamo slučajnošću tipa 1): visina, težina, unos kalorija, prihod pekara, sitnog ugostitelja, prostitutke ili zubara; profit od kockanja (vrlo iznimno, pod uvjetom da osoba redovito odlazi u kasino i ne mijenja iznos uloga), automobilske nesreće, stope smrtnosti, “IQ” (izmjereni). Stvari koje, naoko, pripadaju Ekstremistanu (podložne onomu što nazivamo slučajnošću tipa 2): bogatstvo, prihod, prodaja knjige po autoru, broj citata po autoru, prepoznatljivost imena kao “slavnog”, broj referenci na Googleu, gradska populacija, uporaba riječi u vokabularu, broj govornika po jeziku, šteta nastala zemljotresom, ratne pogibije, pogibije u terorističkim incidentima, veličina planeta, veličina kompanija, vlasništvo nad dionicama, visina pojedinih vrsta (slona i miša, recimo), financijska tržišta (što vaš investicijski menadžer ne zna), cijene robe, stope inflacije, ekonomski podaci. Ekstremistanski popis puno je dulji od prethodnog. Tiranija slučajnosti

Generalnu razliku između Mediokristana i Ekstremistana možemo


parafrazirati i ovako: u Mediokristanu smo prinuđeni trpjeti tiraniju kolektivnog, rutinskog, očitog i predviđenog. U Ekstremistanu smo podvrgnuti tiraniji pojedinačnog, slučajnog, neviđenog i nepredviđenog. Koliko god se trudili, u jednom jedinom danu nećete izgubiti bogzna koliko težine; potreban vam je kolektivni učinak mnoštva dana, tjedana pa čak mjeseci. Isto tako, radite li kao zubar, nećete se obogatiti u jednome danu ali možete doći do sasvim lijepe zarade u trideset godina motiviranog, okretnog, discipliniranog i redovitog bušenja zuba. Međutim, bavite li se špekulacijama ekstremistanske vrste, u jednoj jedinoj minuti možete i zaraditi i izgubiti cijelo bogatstvo. Tablica 1 sažima razlike između dvaju dinamika, na koje ću se pozivati u ostatku knjige. Brkanje lijevog i desnog stupca može dovesti do strašnih (ili iznimno sretnih) posljedica.


Prikazana shema pokazuje da su Crni labudovi najaktivniji na području Ekstremistana no radi se o gruboj, okvirnoj podjeli. Molim vas, nemojte je platonizirati i nemojte je pojednostavljivati ako to nije apsolutno nužno. Svaki događaj u Ekstremistanu nije nužno i Crni labud. Ima tamo i


rijetkih, značajnih ali i donekle predvidljivih događaja (predvidljivih posebice onima koji ih očekuju i – umjesto da slušaju statističare, ekonomiste i šarlatane zvonolike krivulje – rade na njihovu razumijevanju). To su “tamno sivi” ili “gotovo crni” labudovi. U određenoj su mjeri znanstveno obradivi i ako ste svjesni njihove incidencije, manje su šanse da vas zateknu nespremne. Rijetki su, ali očekivani. Tu vrstu događaja, te “Sive labude”, nazivam posebnim primjerom mandelbrotske slučajnosti. Toj kategoriji pripada i slučajnost čiji su proizvod fenomeni terminološki poznatiji kao skalabilnost, dilatacija, zakon potencije, Pareto-Zipfovi zakoni. Yuleov zakon, Levyjev zakon, Paretovski stabilni procesi, Levyjevska stabilnost i fraktalni zakoni. Njih ćemo, zasad, ostaviti po strani jer će biti detaljno obrađeni u trećem dijelu knjige. Po logici objašnjenoj u ovome poglavlju oni su skalabilni ali način na koji skaliraju mogao bi vam biti ponešto bliskiji, budući da imaju puno zajedničkog sa zakonima prirode. Ekstremne Crne labudove, premda teško, možete doživjeti i u Mediokristanu. Kako? Možete, primjerice, zaboraviti da je nešto slučajno ili misliti da je determinirano a onda doživjeti iznenađenje. Ili se možete u nešto udubiti i – u nedostatku imaginacije – previdjeti izvor neizvjesnosti, pitome ili divlje. Većina Crnih labuda posljedica su te “kesonske bolesti” koju ću raspraviti u Poglavlju 9. Bio je ovo “literarni” prikaz središnje značajke ove knjige, vještine razlikovanja pojava koje pripadaju Ekstremistanu i pojava koje mogu pripadati i Mediokristanu. Nju ću, kao što rekoh, podrobnije obraditi u trećem dijelu knjige; stoga se, zasad, fokusirajmo na epistemologiju i pogledajmo kako rečena razlika utječe na naše znanje.


Poglavlje četvrto

TISUĆU I JEDAN DAN ILI KAKO NE ISPASTI NAIVAC Iznenađenje! – Sofisticirane metode za učenje od budućnosti – Sekst je uvijek bio korak ispred – Glavna je ideja ne ispasti naivac – Preselimo u Mediokristan, uspijemo li ga pronaći

Tako dolazimo do problema Crnog labuda u njegovoj izvornoj formi. Zamislite neku osobu od autoriteta i staleža, nekoga tko funkcionira u sredini u kojoj je status važan – u nekoj velikoj korporaciji ili u kakvoj vladinoj agenciji, recimo. Možda kakvog lajavog komentatora s Fox Newsa (koje vam u vježbaonici guraju pod nos – televizijski ekran postavljen je tako da ga ne možete izbjeći), predsjednika neke kompanije usred govora o “svijetloj budućnosti pred nama”, nekog platoniziranog liječnika koji se kategorički protivi dojenju (jer u njemu ne vidi ništa posebno), ili nekog profesora s Harvardske poslovne škole koji se ne smije vašim šalama. Svoje znanje shvaća malčice preozbiljno. Recimo da mu, jednoga dana, nekakav šaljivac, kradomice, u trenutku opuštanja, u nos ugura tanušno perce. Što bi, nakon toga, ostalo od njegova uzvišenog kočoperenja? Usporedite njegovo autoritativno držanje sa šokom izazvanim potpuno neočekivanim, njemu nerazumljivim događajem. Samo na trenutak, prije nego se pribere, na njegovu ćete licu opaziti smetenost. Priznajem da sam za svog prvog boravka u ljetnom kampu razvio nepopravljiv tek za tu vrstu psina. Ugurano u nosnicu usnulog kampera perce bi izazvalo iznenadnu paniku. Dio djetinjstva proveo sam uvježbavajući kojekakve varijacije iste psine: umjesto perca možete upotrijebiti i komad papirnate maramice, samo ga morate ufrkati, da bude što duži i tanji. Vježbao sam na mlađem bratu. Jednako uspješna psina bila bi da nekome, kada to najmanje očekuje – recimo na službenoj večeri – u ovratnik ubacite kockicu leda. Postupno odrastajući s tim sam psinama dakako, morao prestati, no taj mi prizor često izroni pred očima kada se na smrt dosađujem na sastancima na kojima poslovni ljudi ozbiljna držanja (u istim tamnim odijelima i s jednako standardiziranim umovima) teoretiziraju, objašnjavaju, ili razgovaraju o slučajnim događajima obilato se koristeći izrazom “zato”. Usredotočim se na jednoga i zamislim kako mu niz leđa klizi kockica leda. Bilo bi manje pomodno ali svakako spektakularnije ubaciti mu u ovratnik živoga miša, posebice ako je škakljiv i nosi kravatu koja bi glodavcu zaprečavala uobičajenu izlaznu rutu.[16]


Ima i suosjećajnih psina. Sjećam se svojih traderskih početaka. Negdje u otprilike dvadeset i petoj godini, počeo sam sve lakše i više zarađivati. Pozvao bih taksi, i ako bi vozač govorio nemušt engleski i djelovao dovoljno deprimirano, ostavio bih mu stotinu dolara napojnice - tek toliko da se trgne i uveseli me zblenutim pogledom. Promatrao bih ga kako razmotava novčanicu i zaprepašteno zuri u nju (s milijun dolara stvar bi ispala još bolje no to je bilo iznad mojih mogućnosti). Bio je to i jednostavan hedonistički eksperiment: čovjek se sjajno osjećao uljepšavši nečiji dan s tričavih stotinu dolara. Na kraju sam prestao: svi mi postajemo škrti i proračunati kad nam se bogatstvo poveća i kada novac počnemo shvaćati ozbiljno. Za zabavu velikog formata ne treba mi bogzna kakva pomoć sudbine: stvarnost se počesto pobrine za prinudne revizije mišljenja, ponekad i prilično spektakularne. Zapravo, cijeli pothvat traganja za znanjem temelji se na tome da se zdrav razum i prihvaćeni znanstveni stavovi razbiju u komadiće novim kontraintuitivnim dokazom mikro-razmjera (svako je znanstveno otkriće pokušaj stvaranja mikro-Crnog labuda) ili krupnijih razmjera (kao u slučaju Poincaréova i Einsteinova relativiteta). Znanstvenici mogu ismijavati svoje prethodnike ali – zahvaljujući cijelom nizu ljudskih mentalnih sklonosti – malo njih shvaća kako će, u (razočaravajuće bliskoj) budućnosti, netko ismijavati i ono u što su oni vjerovali. U ovom slučaju, moji čitatelji i ja ismijavamo trenutno stanje društvene spoznaje. Sve te velike face ne vide kako njihovu radu slijedi neizbježni remont, što znači da od njih možete očekivati reakciju tipičnu za sve psine. Iznenađenje! ŠTO NAS UČI PURAN

Posebno otrovnu varijantu moje psine predstavlja überfilozof Bertrand Russell, odnosno, njegovo tumačenje onoga što ljudi iz njegove branše nazivaju Problemom indukcije ili Problemom induktivne spoznaje (stvar je toliko ozbiljna da je pišu velikim slovom) – majkom svih životnih problema. Kako logički možemo donositi generalne zaključke na temelju pojedinačnih primjera? Kako znamo ono što znamo? Kako znamo da su promatrane osobine danih objekata ili događaja dovoljne za razumijevanje ostalih osobina tih objekata i događaja? U sva znanja stečena promatranjem ugrađene su zamke.


Puran prije i nakon Dana zahvalnosti. Povijest procesa od tisuću dana ne kazuje vam ništa o onome što slijedi. Ova naivna projekcija budućnosti na temelju prošlosti može se primijeniti na bilo što.

Uzmite za primjer purana. Tog purana svakodnevno hrane i svaki put kada je nahrane, ptica biva sve sigurnija da je to što je ljubazni pripadnici ljudske vrste svakodnevno hrane opće životno pravilo i da to čine “jer je to u njihovu najboljem interesu” – kako bi to rekao neki političar. U srijedu poslijepodne, uoči Dana zahvalnosti, puranu će se dogoditi nešto neočekivano. Iskusit će reviziju mišljenja.[17] U ostatku ovog poglavlja prikazat ću, u osnovnim crtama, problem Crnog labuda u njegovoj izvornoj formi: kako, na temelju spoznaja iz prošlosti, možemo spoznati budućnost ili, općenitije, kako na temelju (ograničenog) poznatog možemo spoznati osobine (beskrajno) nepoznatog? Vratimo se onom puranu: je li – i što – na temelju jučerašnjih događaja, puran mogao znati što mu se sprema? Jest, možda i puno toga, ali vjerojatno nešto manje no što je mislio. A upravo to “nešto manje” mijenja sve. Puranov problem generalno je primjenjiv na svaku situaciju u kojoj vam ruka koja vas hrani može i zavrnuti vratom. Uzmite za primjer rastuću društvenu integraciju njemačkih židova 1930-ih godina ili se sjetite moje priče iz Poglavlja 1 o tome kako se stanovništvo Libanona, hineći međusobnu uljudnost i toleranciju, uljuljkalo u lažni osjećaj sigurnosti. Krenimo korak dalje i razmotrimo najproblematičniji aspekt indukcije: učenje unatraške. Razmislite, možda iskustvo onog purana nije bilo ništavno, već negativno. On je učio na temelju promatranja, što preporučuju i svima nama ostalima (ah, čujte, ipak se to smatra znanstvenom metodom). Što su ga dulje hranili to je njegovo povjerenje u dobronamjernost hranitelja bilo veće i


premda je bio sve bliže klanju, puran se osjećao sve sigurnijim. Vidite, njegov je osjećaj sigurnosti dosegnuo maksimum upravo kada je rizik bio najveći! No taj je problem puno općenitiji; on se sudara sa samom prirodom empirijskog znanja. Nešto je u prošlosti funkcioniralo sve dok… pa, sve dok neočekivano ne prestane funkcionirati pa se sve što smo iz prošlosti naučili pokaže, u najboljem slučaju nevažno, a u najgorem slučaju kobnom pogreškom. Slika 1 prikazuje arhetipski primjer problema indukcije na kakve nailazimo u stvarnom životu. Na grafikonu vidite kretanje hipotetske varijable u razdoblju od tisuću dana. Ta varijabla može biti bilo što (uz pokoju blažu preinaku): prodaja knjiga, krvni tlak, kriminalitet, vaš osobni prihod, nekakva dionica, kamata na kredit ili posjećenost nedjeljnog obreda u nekoj grčkoj pravoslavnoj crkvi. Naknadno i isključivo na temelju podataka iz prošlosti vi izvlačite nekolicinu zaključaka u pogledu osobina uočenog obrasca i stvarate projekcije za sljedećih tisuću ili čak pet tisuća dana. A onda, tisuću i prvi dan – bum! Nastupa velika promjena za koju u prošlosti nije bilo nikakvih naznaka. Sjetite se iznenađenja zvanog Prvi svjetski rat. Nakon Napoleonskih ratova, svijet je proživljavao razdoblje mira koje bi svakog promatrača navelo na pomisao da je masovnim ubilačkim sukobima došao kraj. A onda – iznenađenje! Prvi svjetski rat pokazao se (do tada) najsmrtonosnijim sukobom u povijesti čovječanstva. Imajte na umu činjenicu da se nakon svakog takvog događaja upuštate u predviđanje potencijalne lokalne incidencije drugih atipičnih događaja, odnosno, da se bavite procesom koji vas je uhvatio nespremne, ali samo njime. Nakon sloma burze 1987. godine, pola se američkih tradera svakog listopada pripremalo za novi slom – ne računajući pritom da za onaj prvi nije bilo ranijeg presedana. Mi se brinemo prekasno – ex post. Pogrešno prihvaćanje nekakvog naivnog zapažanja iz prošlosti kao definitivnog i reprezentativnog za budućnost jedan je i jedini uzrok naše nesposobnosti da shvatimo Crne labudove. Nekakvom diletantskom navodničaru – nekom od onih pisaca i učenjaka što svoje tekstove pretrpavaju frazama nekakvog mrtvog autoriteta – moglo bi se učiniti da, kako je to rekao Hobbes, “iz sličnih antecèdenata proizlaze i slične posljedice”. Oni što vjeruju u bezuvjetne prednosti iskustava iz prošlosti, trebali bi porazmisliti o sljedećem biseru mudrosti što ga je, navodno, izrekao jedan glasoviti kapetan: U svojoj cjelokupnoj praksi, nikada nisam doživio


nijednu… spomena vrijednu nesreću. Za sve godine provedene na moru, vidio sam samo jedan brod u opasnosti. Nikada nisam vidio brodolom, nikada ga nisam doživio, niti sam se ikada zatekao u nevolji koja je prijetila ikakvom katastrofom.

E. J. Smith, kapetan RMS[18] Titanica Brod kapetana Smitha potonuo je 1912. godine u najčešće spominjanom brodolomu u povijesti.[19] Odgajani da budu dosadni

Zamislite, sada, predsjednika upravnog odbora banke koja dugo donosi stabilan profit, a onda – kada se kolo sreće na trenutak okrene – ostane bez ičega. Ljudi u kreditnom bankarstvu tradicionalno su kruškolike građe, glatko izbrijani i odijevaju se krajnje predvidljivo i dosadno – u tamna odijela, bijele košulje i crvene kravate. Štoviše, banke u svojim kreditnim odjelima zapošljavaju dosadne ljude i odgajaju ih da budu još dosadniji. No, sve je to predstava. Svojim konzervativnim izgledom oni ostavljaju dojam da su jednako konzervativni i u poslu, odnosno da njihovi zajmovi vrlo, vrlo rijetko propadaju. Stvarnu učinkovitost njihovih kreditnih aktivnosti ne možete procijeniti, pratili ih jedan dan, jedan tjedan, jedan mjesec ili… čak cijelo stoljeće! U ljeto 1982. godine, velike su američke banke izgubile gotovo cjelokupnu dotadašnju (kumulativnu) zaradu, praktično sve što su zaradile otkako postoji američko bankarstvo – dakle, sve živo. Posuđivale su novac državama Južne i Srednje Amerike a ove su, istodobno, aktivirale klauzulu o neplaćanju dugova “uslijed događaja izvanredne naravi”. Dakle, trebalo nam je samo jedno ljeto da shvatimo da smo namagarčeni i da je sva njihova zarada rezultat opakog kockanja. A cijelo to vrijeme bankari su, ponajviše sebe same, nastojali uvjeriti da su “konzervativni”. Nisu oni konzervativni; oni su samo fenomenalno vješti u samoobmanjivanju – u guranju mogućnosti ogromnog, razornog gubitka pod tepih. Zapravo, cijela se sprdačina ponovila deset godina kasnije. Velike banke “nesklone riziku” našle su se u financijskim poteškoćama, mnoge od njih i pred bankrotom, nakon urušavanja tržišta nekretnina početkom 1990-ih. Sada već nepostojeća štednokreditna industrija zahtijevala je da je iz nevolja izvuku porezni obveznici, iznosom većim od pola bilijuna dolara. Američka Federalna banka isplatila ih je, našim novcem. Kada “konzervativni” bankari zarađuju, plodove ubiru sami; kada su oni na šteti, ceh plaćamo zajednički.


Kada sam diplomirao na Whartonu, najprije sam se zaposlio u (sada već bivšem) Bankers Trustu. Ured predsjednika upravnog odbora (gdje su bržebolje zaboravili priču iz 1982. godine), objavljivao je rezultate svakog kvartala u reklamama koje su imale pokazati koliko su bankari Bankers Trusta pametni, isplativi, konzervativni (i zgodni). Bilo je jasno k’o dan da je profit tvrtke tek gotovina posuđena od sudbine, s nasumičnim rokom povrata. Nemam ja ništa protiv rizika, samo vas molim – ali lijepo vas molim – nemojte glumatati konzervativnost a ponašati se kao da ste bolji od onih čiji je posao manje osjetljiv na Crne labudove. Drugi nedavni primjer (iz 1998. godine) je malne trenutačan bankrot investicijske kompanije (hedge funda) po imenu Long-Term Capital Management (LTCM). Ta se kompanija pri procjeni rizika služila metodama i ekspertizom dvojice “ekonomista-nobelovaca”. Ti su se “genijalci” (kako su ih nazivali), pak, služili patvorenom matematikom zvonolike krivulje. Uvjerivši same sebe da je u pitanju velika znanost, napravili su budale od kompletnog financijskog establišmenta. Jedan od najvećih gubitaka u povijesti burzovnog trgovanja, dogodio se gotovo u tren oka, bez ijednog znaka upozorenja. (Puno, puno više o tome u Poglavlju 17.) Crni labud uvjetovan je znanjem

Iz perspektive sirotog purana, izostanak hranjenja onog tisuću i prvog dana bio je Crni labud. Iz pozicije mesara on to nije bio budući da se nije zbio neočekivano. Ovdje, dakle, vidite da je Crni labud problem naivaca. Drugim riječima, uvjetovan je vašim očekivanjima. Shvaćate, dakako, da problem Crnog labuda možete eliminirati ili znanošću (ako možete) ili tako da odbacite predrasude. Dakako, baš kao i ljudi iz LTCM-a, i vi možete stvoriti Crnog labuda koristeći se znanošću, uvjeravajući druge ljude da se Crni labud ne može dogoditi. Upravo tako znanost od normalnih građana pravi budale. Imajte na umu kako događaji te vrste, premda nenadani, ne moraju biti i trenutni. Dio povijesnih lomova koje sam spomenuo u prvom poglavlju, trajali su nekoliko desetljeća. Računala su, recimo, izazvala značajne društvene posljedice ali njihova je invazija na naše živote, na dnevnoj osnovi, ostala nezamijećena. Neki Crni labudovi nastaju laganim gomilanjem inkrementalnih promjena istog predznaka, kao u slučaju knjiga koje se prodaju u velikim nakladama ali tijekom nekoliko godina, pa tako ne dospijevaju na liste najprodavanijih. Ili, tehnologije koje nam se prikradaju polako ali sigurno. Isto tako, porast Nasdaqovih dionica s kraja 1990-ih godina trajao je nekoliko godina – ali taj bi porast izgledao nagliji da ste ga


ucrtali na nekakvu skalu povijesti. Stvari ne treba promatrati u apsolutnim već u relativnim vremenskim okvirima: potresi traju minutama, 11. rujna trajao je satima ali povijesne promjene i primjena tehnologije su Crni labudovi koji znaju trajati desetljećima. Općenito, pozitivnim Crnim labudovima potrebno je nešto više vremena da pokažu svoj učinak, dok se negativni zbivaju vrlo brzo – puno je lakše i brže uništavati nego graditi. (Tijekom libanonskog rata, kuću mojih roditelja u Amiounu i kuću mojega djeda u obližnjem selu dinamitom su u samo nekoliko sati uništili djedovi neprijatelji koji su kontrolirali to područje. Trebalo je sedam tisuća puta više vremena – dvije godine – da ih se obnovi. Ta vremenska asimetrija objašnjava poteškoće s preusmjeravanjem vremena.) KRATKA POVIJEST PROBLEMA CRNOG LABUDA

Spomenuti pureći problem (poznat i kao problem indukcije) vrlo je star problem, samo će ga vaš profesor filozofije iz nekog razloga radije zvati “Humeovim problemom”. Ljudi misle kako smo mi skeptici i empiristi u privatnom životu mrzovoljni, paranoidni i kivni, upravo suprotno od onoga što pokazuje povijest (i moje osobno iskustvo). Poput mnogih skeptika s kojima se družim, Hume je bio žovijalan, bon vivant, željan literarne slave, salonskog društva i ugodnih razgovora. Ne nedostaje anegdota iz njegova života. Jednom je upao u močvaru u blizini kuće koju je gradio u Edinburghu. Budući da je među lokalnim življem važio za ateista, jedna ga je žena odbila izvući sve dok joj ne izrecitira Očenaš i Vjerovanje, što je on – praktičan kakav jest – i učinio. Ali ne prije no što je s njom raspravio trebaju li kršćani pomagati neprijateljima svojim. Hume je djelovao neugledno. “Znao je zuriti u čovjeka onim odsutnim pogledom dubokoumnog učenjaka što ga neuviđavni ljudi tako često drže znakom imbecilnosti”, piše jedan njegov biograf. Neobično je da Hume u svoje doba nije bio najpoznatiji po djelima kojima je stekao reputaciju koju uživa danas. Bogatstvo i slavu stekao je napisavši iznimno uspješnu povijest Engleske. Ironično, filozofska djela po kojima ga danas slavimo, za Humeova su života bila “mrtvorođenčad tiskarskih strojeva”, dok je djela po kojima je tada bio slavan danas puno teže pronaći. Humeova djela pisana su s lucidnošću i stilom koji mogu posramiti sve današnje mislioce a svakako kompletni njemački fakultetski kurikulum. Za razliku od Kanta, Fichtea, Schopenhauera i Hegela, Hume pripada onoj vrsti mislilaca čije radove osobe koje o njima govore ponekad i pročitaju. Često čujem kako se “Humeov problem” spominje u kontekstu problema


indukcije, no taj je problem jako star, stariji i od tog zanimljivog Škota, star vjerojatno koliko i sama filozofija a možda i koliko i oni razgovori u maslinicima. Vratimo se stoga, budući da su taj problem, i to ništa manje precizno, definirali već drevni narodi. Sekst (ajme!) Empirik

Sekst Empirik, žestoki kritičar akademskog i aktivni protivnik dogmatskog, koji je djelovao gotovo tisuću i pol godina prije Huma, vrlo je precizno formulirao onaj naš problem s puranom. O Sekstu znamo vrlo malo: ne znamo je li doista bio filozof ili je naprosto prepisivao filozofske tekstove nama danas neznanih autora. Pretpostavljamo da je živio u Aleksandriji u drugom stoljeću naše ere. Pripadao je takozvanoj “empirijskoj” školi medicine čiji su pobornici sumnjali u teorije i kauzalnost. U liječenju su se, kao smjernicama, služili ponajviše iskustvima iz prošlosti ali se ni na njih nisu pretjerano oslanjali. Štoviše, smatrali su da ni anatomija nije pretjerano funkcionalna. Najpoznatijim promicateljem te empirijske škole smatra se Menodot iz Nikomedije koji je spajao empirizam i filozofski skepticizam. Kako je medicinu nastojao prikazati kao umijeće a ne znanost, Menodot ju je nastojao izolirati od dogmatske znanosti. Upravo toj vrsti medicine Sekst i duguje drugi dio svog imena – Empiricus (Empirik). Sekst je zastupao i bilježio ideje tzv. pironskih skeptika koji su tragali za svojevrsnom intelektualnom terapijom utemeljenom na suspenziji očekivanja. Suočeni ste s mogućnošću nekakvog za vas nepovoljnog događaja? Ne brinite. Tko zna, možda se pokaže dobrim za vas. Sumnja u posljedice nekakvog ishoda osigurat će vam duševni mir. Pironski skeptici bili su uzorni građani i gdje god je to bilo moguće poštovali običaje i tradicije. Ipak, učili su se sustavnoj sumnji i tako postizali izvjesnu razinu mirnoće. I dok su po navikama bili konzervativni, u protivljenju dogmatskom bili su pravi fanatici. Među sačuvanim Sekstovim radovima je i žučljiva rasprava pod prekrasnim naslovom Adversus Mathematicos, koji se ponekad prevodi kao Protiv profesora. Dobar dio je aktualan kao da je napisan prošle srijede uvečer! Ono po čemu mi je Sekst bio najzanimljiviji bila je činjenica da se u praksi služio rijetkom mješavinom filozofije i donošenja odluka. Metode empirijske medicine koja se oslanja na naizgled besciljan proces pokušaja i pogrešaka, postat će središnja točka mojih zamisli o planiranju i predviđanju, zamisli o tomu kako se okoristiti Crnim labudom.


Kada sam se 1998. godine osamostalio, svoj sam istraživački laboratorij i tvrtku za burzovno trgovanje nazvao Empirica, ali ne iz istih antidogmatskih razloga, nego kao daleko depresivniji podsjetnik na činjenicu da je, nakon tolikih radova empirijske škole, medicini trebalo 14 stoljeća da se promijeni i napokon postane antidogmatska, sumnjičava prema teoretiziranju, duboko skeptična i utemeljena na dokazima! Pouka? Biti svjestan problema ne znači mnogo – posebice kada u igru ubacite posebne interese i institucije koje su same sebi svrha. Algazel

Treći veliki mislilac koji se bavio ovim problemom bio je arapski skeptik iz 11. stoljeća po imenu al-Gazali, na latinskom poznatiji kao Algazel. Za klasu dogmatskih učenjaka Algazel je rabio izraz ghabi, što bi se doslovno moglo prevesti kao “imbecili”. Na arapskom, izraz je zabavniji od “morona” i puno izražajniji od “natražnjaka”. I Algazel je napisao žučnu raspravu, svoju vlastitu Protiv profesora, naslovljenu Tahafut al-Falasifa, što ja prevodim kao “Nekompetencija filozofije[20]”. Bila je usmjerena protiv škole zvane falasifah – arapskog intelektualnog establišmenta, izravnog nasljednika klasične akademske filozofije koju je – racionalnom raspravom – uspio pomiriti s islamom. Algazelov napad na “znanstvenu” spoznaju pokrenuo je debatu s Averröesom, srednjovjekovnim filozofom koji se prometnuo u najutjecajnijeg srednjovjekovnog mislioca (među židovima i kršćanima ali ne i među muslimanima). U debati između Algazela i Averröesa, konačnu pobjedu su, na žalost, odnijela obojica. Nakon te rasprave, mnogi su arapski teolozi integrirali i prenaglasili Algazelov skepticizam prema znanstvenoj metodi, prepuštajući kauzalna razmatranja Bogu (što je, zapravo, bilo proširenje njegove ideje). Zapad je prihvatio Averröesov racionalizam, nadograđujući ga na Aristotelov, koji je preživio zahvaljujući Tomi Akvinskom i židovskim filozofima koji su se dugo nazivali averoancima. Arapi su kasnije napustili znanstvenu metodu, za što su mnogi mislioci krivili silni Algazelov utjecaj. On je, na kraju, potpirio sufijski misticizam, u kojemu se vjernik nastoji sjediniti s Bogom prekidajući sve veze s ovozemaljskim stvarima. Sve je to bila posljedica problema zvanog Crni labud. Skeptik, prijatelj religije

I dok su antički skeptici zagovarali učeno neznanje kao prvi korak u iskrenoj potrazi za istinom, kasniji srednjovjekovni skeptici – i muslimani i


kršćani – koristili su skepticizam kao oruđe za izbjegavanje onoga što danas nazivamo znanošću. Vjerovanje u značaj problema Crnog labuda, sumnjičavost prema indukciji i skepticizam mogu neke religijske argumente učiniti privlačnijima, premda u ogoljenoj, antiklerikalnoj, teističkoj formi. Ta ideja o oslanjanju na vjeru a ne na razum, bila je poznata kao fideizam. Tako postoji i tradicija skeptika Crnog labuda koji utjehu pronalaze u religiji a čiji je najbolji reprezent Pierre Bayle, francuski protestantski erudit, filozof i teolog koji je za progonstva u Nizozemskoj razradio ekstenzivnu filozofsku arhitekturu povezanu s pironskim skepticima. Bayleovi radovi poprilično su utjecali na Humea. Preko njih je i upoznao antički skepticizam i Bayleove je ideje naveliko prihvaćao. Bayleov Dictionnaire historique et critique bio je najčitaniji znanstveni uradak osamnaestog stoljeća ali, poput mnogih francuskih junaka (Frédéric Bastiat, recimo), Bayle nije dospio u francuski školski program a njegovo je djelo praktično nemoguće pronaći u izvorniku. Isti je slučaj i s algazelistom iz 14. stoljeća, Nicolasom d’Autrecourtom. Štoviše, malo je poznata činjenica kako je najkompletniji prikaz ideja skepticizma sve donedavno bio rad jednog moćnog katoličkog biskupa i poštovanog člana Francuske akademije. Pierre-Daniel Huet je 1690. godine, napisao svoju Filozofsku raspravu o slabostima ljudskog uma, izvrsnu knjigu koja huji kroz dogme i pitanja ljudske percepcije. Huet iznosi prilično snažne argumente protiv kazualnosti poput, primjerice, onoga da svaki događaj može imati bezbroj mogućih uzroka. I Huet i Bayle bili su eruditi i cijeli su život čitali. Huet, koji je poživio više od devedeset godina, imao je slugu koji je, s knjigom u rukama, hodao za njim i naglas mu čitao za vrijeme objeda i odmora kako ne bi gubio vrijeme. Smatrao se najnačitanijom osobom svog doba. Po mojem mišljenju, dopustit ćete, erudicija je važna. Ona upućuje na istinsku intelektualnu radoznalost. Ide ruku pod ruku s otvorenim umom i željom za propitkivanjem tuđih ideja. Iznad svega, erudit može biti nezadovoljan vlastitim znanjem, a to je nezadovoljstvo sjajan štit od platonizma, simplifikacije petominutnih menadžera, filistinstva učenih fah-idiota. Dapače, učenjaštvo bez erudicije može izazvati katastrofu. Ne želim ispast’ puran

Promocija filozofskog skepticizma ipak nije glavna zadaća ove knjige. Ako nas svijest o problemu Crnog labuda može navesti na uzmicanje i ekstremni skepticizam, ja ću ovdje krenuti potpuno suprotnim pravcem. Mene zanimaju djela i istinski empirizam. Dakle, ovu knjigu nije napisao nikakav


sufijski mistik, niti skeptik u antičkom ili srednjovjekovnom pa (kao što ćemo vidjeti) čak ni u filozofskom smislu te riječi, nego praktičar čiji je glavni cilj da ga u važnim stvarima ne ispadne naivac. Točka. Hume je radikalno skeptičan bio samo u svom filozofskom kabinetu; tih se ideja klonio u svakodnevnom životu jer se s njima nije mogao nositi. Ja ovdje činim upravo suprotno. Ja sam skeptičan u pogledu stvari koje utječu na stvarni život. Sve što me zanima je, recimo to tako, kako donijeti odluku i pritom ne ispasti puran. U proteklih dvadeset godina, mnogi su me pseudointelektualci pitali “Gospodine Taleb, kako vi, tako ekstremno neskloni riziku, uopće prelazite cestu?” Bilo je ih je i budalastijih. Ti su tvrdili: “Vi od nas tražite da ne preuzimamo nikakav rizik.” Dakako da ne promičem totalnu riskofobiju (vidjet ćemo da sam čak i ljubitelj agresivnog oblika preuzimanja rizika): sve što ću vam pokazati u ovoj knjizi jest kako da cestu ne prelazite s povezom preko očiju. Oni žele živjeti u Mediokristanu

Problem Crnog labuda upravo sam prikazao u njegovoj povijesnoj formi: središnju poteškoću generaliziranja na temelju raspoloživih podataka ili učenja na temelju prošlosti, poznatog i viđenog. Isto sam tako predstavio i popis, po mojemu mišljenju, za njega najrelevantnijih povijesnih osoba. Jasno vam je koliko nam je ideja da živimo u Mediokristanu ugodna. Zašto? Zato što tako ne moramo računati na iznenađenja tipa Crnog labuda! Živite li u Mediokristanu, problem Crnog labuda ili ne postoji, ili je beznačajan! Takva pretpostavka kao čarolijom uklanja problem indukcije, problem što je povijest misli gnjavio još od Seksta Empirika. Statističaru je dovoljna i epistemologija. Samo, malo morgen! Mi ne živimo u Mediokristanu pa je i za Crnog labuda nužan drugačiji način mišljenja. Budući da taj problem ne možemo zgurati pod tepih morat ćemo se u njega jače zadubiti. Nije smrtonosno a može koristiti svima.

*** Evo, sada, još nekih tema koje proizlaze iz naše sljepoće za Crnog labuda: a. Usredotočujemo se na unaprijed odabrane segmente očitog i iz toga izvodimo generalne zaključke o neočitom: pogreška u dokazivanju.


b. Zavaravamo se pričama koje taže našu platonističku žeđ za vidljivim obrascima: narativna zabluda. c. Ponašamo se kao da Crni labud ne postoji: ljudska priroda nije programirana za Crnog labuda. d. Ono što vidimo nije nužno i ono što jest. Povijest nam taji Crne labudove i navodi na krive zaključke o izglednosti takvih događaja: to je izobličavanje nijemih dokaza. e. Mi “rujemo”: usredotočujemo se na jasno definirane izvore neizvjesnosti, na previše specificiran popis Crnih labudova (na štetu drugih, kojih se teže dosjetiti). Svaku od spomenutih točaka raspravit ću u sljedećih pet poglavlja. Tada ću, u zaključku Prvog dijela, pokazati da se, zapravo, radi o istoj temi.


Poglavlje peto

DOKAZIVANJE? HAJTE MOLIM VAS… Imam toliko dokaza – Jesu li svi studenti lijepi? – Potvrda, pa što? – Popperova ideja

Koliko god da je ukorijenjeno u našim navikama i zdravorazumskom razmišljanju, dokazivanje se znade pokazati i kao ozbiljna pogreška. Recimo, velim ja vama kako imam dokaz da igrač američkog nogometa O. J. Simpson (1990-ih optužen za ubojstvo supruge) nije kriminalac? Vidite, neki dan smo zajedno doručkovali i čovjek nije ubio nikoga. Ozbiljno, nisam ga vidio da ubija apsolutno nikoga. Ne dokazuje li to njegovu nevinost? Da sam vam takvo što rekao, sto posto biste pozvali psihića, hitnu, možda čak i policiju, misleći da sam proveo malo previše vremena u trading roomu ili po kafićima razmišljajući o tom svom Crnom labudu i da s takvim razmišljanjima predstavljam neposrednu društvenu opasnost te me odmah treba staviti pod ključ. Jednako biste reagirali i da vam kažem kako sam neki dan odrijemao na tračnicama u New Rochelleu, u New Yorku, i ostao živ. “Hej, pa pogledajte me, živ sam!” – rekao bih vam. “Eto dokaza da je ležanje na tračnicama bezopasno.” A onda razmislite i o ovome: pogledajte još jednom Sliku 1 u Poglavlju 4. Netko tko je tisuću dana promatrao onog purana (ali nije vidio iznenađenje tisuću i prvog dana), rekao bi vam – i to s punim pravom – kako nema dokaza koji upućuju na mogućnost krupnijih događaja, odnosno Crnih labudova. Tu ćete izjavu, međutim (posebice ako dobro ne pazite), vjerojatno pobrkati s izjavom da postoje dokazi kako je pojava Crnog labuda nemoguća. Unatoč obilju činjenica, logička distanca među tim dvjema tvrdnjama činit će vam se jako malom, toliko malom da ćete ih lako zamijeniti. Nakon deset dana, prve se izjave najvjerojatnije nećete ni sjećati. U pamćenju će vam, vjerojatno, ostati ona druga, netočna inačica – da postoje dokazi da Crnih labudova nema. Ja tu zabunu nazivam zabludom trampe[21] budući da spomenute izjave nisu recipročne. To miješanje spomenutih dviju izjava dio su sitne, veoma trivijalne (ali presudne) logičke pogreške – a mi nismo imuni na trivijalne, logičke pogreške, niti su na njih osobito imuni profesori i mislioci (komplicirane jednadžbe i umna bistrina rijetko žive u sretnome braku). I, popusti li nam koncentracija izgledno je da ćemo nenamjerno simplificirati problem jer naši


umovi to čine rutinski, bez našeg znanja. Ova tema zaslužuje i dublje razmatranje. Mnogi ljudi brkaju izjave “skoro svi teroristi su muslimani” i izjavu “skoro svi muslimani su teroristi”. Pretpostavimo da je prva izjava točna, da 99% terorista čine muslimani. To bi značilo da na teroriste otpada tek približno 0,001 % muslimana, budući da je muslimana više od milijardu a terorista je, recimo, desetak tisuća (jedan na 100 000). Dakle, logička vas pogreška navodi da (nesvjesno) precijenite izglede da je slučajno odabrana osoba muslimanske vjere (u dobi od, recimo, petnaest do pedeset godina) terorist – i to, dakle, blizu 50 000 puta! U spomenutoj zabludi trampe čitatelj uviđa nepravičnost stereotipa. Manjine u urbanim područjima Sjedinjenih Država bile su žrtve iste zabune: čak da najveći broj kriminalaca i dolazi iz njihove etničke podgrupe, većinu te podgrupe ne čine kriminalci… no to još uvijek ne sprečava diskriminaciju od strane neupućenih. “Nije mi bila namjera reći da su konzervativci općenito glupi. Ono što sam htio reći jest da su glupi ljudi uglavnom konzervativni”, jednom se požalio John Stuart Mill. U pitanju je kronični problem: kažete li ljudima kako se ključ uspjeha ne krije uvijek u vještini, oni misle da im govorite kako uspjeh nikada nije posljedica vještine nego sreće. Naša mašinerija zaključivanja, kojom se svakodnevno služimo, nije stvorena za komplicirani okoliš u kojemu neznatna izmjena formulacije znatno mijenja značenje neke tvrdnje. Imajte na umu kako u primitivnom okolišu nema značajne razlike između izjava većina ubojica su divlje životinje i većina divljih životinja su ubojice. Ista je pogreška prisutna i ovdje ali je gotovo beznačajna. Naša statistička intuicija nije stvorena za stanište u kojemu su takve finese bogzna kako važne. Studenti nisu uvijek lijepi

Sve djevojke su studenti. Sve su djevojke lijepe. Jesu li svi studenti lijepi? Ne nužno, budući da svi studenti nisu djevojke. Adolescenti koji na SAT-u[22] pogrešno odgovore na ovakvo pitanje, mogli bi ostati bez fakultetskog obrazovanja. S druge strane, osoba može postići izvrsne rezultate na SAT-u i opet se slediti od straha kada netko iz krivog dijela grada uđe u dizalo. Ova nesposobnost automatskog transfera znanja i sofisticiranosti iz jedne u drugu situaciju, iz teorije u praksu, prilično je uznemirujuće obilježje ljudske naravi. Nazovimo je dominalnom specifikacijom naših reakcija. Pod dominalnom


specifikacijom podrazumijevam činjenicu da naše reakcije, način razmišljanja i intuicija ovise o kontekstu u kojemu je materija prezentirana, što evolutivni psiholozi nazivaju “domenom” objekta ili događaja. Učionica je domena; stvarni je život također domena. Mi na pojedinačnu informaciju ne reagiramo sukladno njezinoj logičkoj vrijednosti nego na temelju njezina strukturalnog okvira i načinu na koji on rezonira s našim socio-emocionalnim sustavom. Logički problemi kojima se u učionici prilazi na jedan način u stvarnom se životu mogu tretirati drugačije. I tretiraju se drugačije. Znanje, čak i kada je egzaktno, rijetko vodi odgovarajućoj akciji jer smo skloni zaboraviti ono što znamo, ili (ne obraćamo li dovoljno pozornosti) to znanje zaboravljamo procesirati. To vrijedi i za stručnjake. Statističari su – dokazano je – skloni ostaviti mozak u učionici i, kada ih jednom puste na ulicu, činiti najtrivijalnije pogreške u zaključivanju. Godine 1971., psiholozi Danny Kahneman i Amos Tversky, zasuli su statističare statističkim pitanjima formuliranima na nestatistički način. Jedno od pitanja glasilo je ovako (primjer je radi jasnoće ponešto izmijenjen): uzmimo da živite u gradu s dvije bolnice – jednom velikom i jednom malom. Određenog dana, 60% novorođenih u jednoj od tih bolnica su dječaci. U kojoj je to bolnici izglednije? Mnogi su se statističari (u nevezanu razgovoru) odlučili za veliku bolnicu, premda je sam temelj statistike činjenica da su veći uzorci stabilniji i da fluktuiraju manje od dugoročnog prosjeka manjih uzoraka (ovdje, recimo, 50% kod oba spola). Ti bi statističari pali na vlastitim ispitima. Tijekom svoje kvantovske karijere, nabrojao sam stotine takvih krupnih pogrešaka u zaključivanju, koje su počinili statističari koji su zaboravili da su statističari. Želite li drugu ilustraciju apsurdnosti naše dominalne specificikacije u svakodnevnom životu, otiđite u luksuzni Reebok Sports Club u New Yorku, i pogledajte koliko ljudi odlazi na stairmastere – ravno s pokretnih stuba kojima su putovali nekoliko katova. Ta dominalna specifikacija u našem zaključivanju i reakcijama funkcionira dvosmjerno: neke probleme uspijevamo shvatiti na razini primjene ali ne i teoretski; druge bolje shvaćamo iz udžbenika negoli iz prakse. Ljudi bez pol muke uspijevaju riješiti problem u nekakvoj društvenoj situaciji ali se muče kada im se isti problem predstavi kao apstraktan logički problem. Skloni smo rabiti različitu mentalnu mašineriju – takozvane module – u različitim situacijama: našem mozgu nedostaje središnje univerzalno računalo koje kreće od pravila logike i na jednak ih način primjenjuje na sve moguće situacije. I, kao što rekoh, u stanju smo počiniti logičku pogrešku u stvarnosti ali ne


i u učionici. Ta je asimetrija najuočljivija u otkrivanju raka. Zamislite neku liječnicu koja pregleda pacijenta tražeći simptome raka; takvi se testovi obično rade na pacijentima koji žele znati jesu li izliječeni ili je rak “recidivirao”. (Recidiv je zapravo kriva riječ; to samo znači da tretmanom nisu uništene sve kancerozne stanice i da su se te neotkrivene maligne stanice počele nekontrolirano umnažati.) Na sadašnjem stupnju tehnologije nemoguće je provjeriti baš svaku pacijentovu stanicu i vidjeti jesu li sve do jedne nemaligne. Stoga liječnica uzima uzorak, skenirajući tijelo što je moguće preciznije. A onda stvara pretpostavku o onome što nije vidjela. Jednom sam se zaprepastio kad mi je, nakon rutinskog testiranja na rak liječnik rekao: “Prestanite brinuti, imamo dokaz ozdravljenja.” “Zašto bih?” upitao sam. “Dokazi pokazuju da raka nema”, glasio je odgovor. “Kako znate?” upitao sam. “Nalaz je negativan.” I taj hoda okolo i naziva se liječnikom! U medicinskoj literaturi služe se akronimom NED – nema dokaza bolesti. Ne postoji akronim END – dokaz da bolesti nema.[23] Ipak, iz iskustva znam – o tome sam razgovarao s puno liječnika, čak i onih koji na tu temu objavljuju radove – kako mnogi liječnici, u razgovoru, podliježu zabludi trampe. Na vrhuncu znanstvene arogancije 1960-ih godina, liječnici su podcjenjivali majčino mlijeko kao nešto primitivno, nešto što ionako mogu replicirati u svojim laboratorijima – ne shvaćajući da majčino mlijeko sadrži i korisne sastojke koji su možda, promaknuli njihovu znanstvenom shvaćanju. Naprosto su pobrkali nedostatak dokaza o korisnosti majčina mlijeka s dokazima nepostojanja njegove korisnosti (što je još jedan primjer platonizma: “besmisleno je dojiti” kada se možeš poslužiti i bočicom). Mnogi su ljudi platili cijenu tog naivnog zaključka: pokazalo se kako su oni koje kao bebe nisu dojili izloženiji riziku od kojekakvih zdravstvenih poteškoća, uključujući i veće izglede za razvoj pojedinih tipova raka – majčino mlijeko, očito, sadrži neophodne, nama i dalje nepoznate nutritive. Nadalje, zanemarene su i koristi dojenja za majke, poput smanjenja rizika od raka dojke. Slično je i s krajnicima: uklanjanje krajnika može povećati incidenciju raka grla, no liječnici su desetljećima sumnjali da to “beskorisno” tkivo možda ipak ima nekakvu svrhu, samo im je ona promakla. Isto se dogodilo i s dijetetskim vlaknima pronađenima u voću i povrću: liječnici u 1960-ima držali su ih beskorisnima jer nisu pronašli izravan dokaz njihove korisnosti – i tako proizveli pothranjenu generaciju. Vlakna, pokazalo se, usporavaju apsorpciju šećera u krvi i čiste crijevni trakt od prekanceroznih stanica.


Doista, uslijed te sitne zbrke u zaključivanju, medicina je za cijele svoje povijesti napravila puno štete. Time ne želim reći da doktori ne smiju imati uvjerenja – samo da im valja izbjegavati neke vrste konačnih, ograničenih zaključaka. Čini se kako su upravo to zastupali Menodot i njegova škola skeptično-empirijske medicine koja se čuvala teorema. Medicina je napredovala – mnoge druge vrste znanja nisu. Dokazi

Zahvaljujući mentalnom mehanizmu koji nazivam naivnim empirizmom, prirodno smo skloni tražiti primjere koji potvrđuju našu priču i našu viziju svijeta – a njih je uvijek lako pronaći. Na žalost, uz pravo oruđe i količinu ludosti lako je pronaći bilo što: odaberete primjere iz prošlosti koji potvrđuju vaše teorije i tretirate ih kao dokaze. Primjerice, diplomat će vam se pohvaliti svojim “postignućima” a ne svojim neuspjesima. Matematičari će vas pokušati uvjeriti kako je njihova znanost društveno korisna ističući primjere u kojima se pokazala korisnom, ne one u kojima se pokazala čistim gubitkom vremena ili – još gore – one u kojima su numeričke matematičke aplikacije – zbog iznimno neempirične naravi elegantnih matematičkih teorija – društvu nanijele golemu štetu. Čak i pri testiranju hipoteza, skloni smo tražiti primjere koji tu hipotezu potvrđuju. Dakako, potkrjepu je lako pronaći; samo trebamo tražiti, ili angažirati nekoga da to čini umjesto nas. Ja sam u stanju pronaći potkrjepu za praktički bilo što, baš kao što je iskusni londonski taksist – čak i praznicima – u stanju pronaći prometnu gužvu ne bi li vam skuplje naplatio vožnju. Neki ljudi idu i dalje, i daju mi primjere događaja koje smo prilično uspješno predvidjeli. I doista ih ima: čovjekovo spuštanje na Mjesec, recimo, ili ekonomski rast u 21. stoljeću. Za tvrdnje iznesene u ovoj knjizi moguće je pronaći obilje “protudokaza”. Meni je najbolji onaj po kojemu su novine izvrsne u predviđanju kazališnih i kino-predstava. Ah, slušajte, i ja sam jučer predvidio da će sunce danas izaći i izašlo je! NEGATIVNI EMPIRIZAM

Dobra je vijest da ima načina da se taj naivni empirizam zaobiđe. Hoću reći, nizovi potvrdih činjenica nisu nužno i dokaz. Vidjeti bijele labudove ne znači potvrditi kako nema crnih. Postoji, međutim, i jedna iznimka: ja znam koja je tvrdnja netočna ali ne nužno i koja je tvrdnja točna. Vidim li crnog


labuda, svakako mogu dokazati kako svi labudovi nisu bijeli! Vidim li nekoga kako ubija, mogu biti praktično siguran da je kriminalac. Ne vidim li ga kako ubija, ne mogu biti siguran da to nije. Isto vrijedi i za otkrivanje raka: nalaz jednog jedinog malignog tumora dokazuje da imate rak, ali izostanak takvog nalaza ne dopušta vam da s punom sigurnošću ustvrdite kako ga nemate. Istini ćemo se približiti prije negativnim primjerima negoli verifikacijom! Kreirati opća pravila na temelju uočenih činjenica, varljiv je posao. Suprotno zdravom razumu, nizovi konfirmatornih promatranja ne povećavaju naš fond znanja – sjetite se samo one nesretne tuke. Ali ima stvari koje me čine sumnjičavim, a ima i stvari koje s popriličnom sigurnošću mogu smatrati izvjesnima. To posljedice promatranja čini jednostranima. Prosto k’o pita. Spomenuta asimetrija neizmjerno je praktična. Ona nam govori da ne moramo biti potpuni skeptici; dovoljno je da smo samo poluskeptici. Stvarni je život suptilniji od knjiga u smislu da vas pri donošenju odluka treba zanimati samo jedna strana priče. Tražite li sigurnost u pogledu toga ima li pacijent rak ili nema a ne sigurnost u pogledu toga je li zdrav ili nije, možete se zadovoljiti i negativnim zaključkom budući da vam on pruža sigurnost kakvu tražite. Dakle, iz podataka možemo doznati mnogo – ali ne onoliko mnogo koliko očekujemo. Velik broj podataka ponekad ne mora značiti ništa. Drugdje pak, jedan jedini podatak može imati silno značenje. Tisuću dana ne može dokazati da ste u pravu, istina, ali i jedan jedini može dokazati da ste u krivu. Osoba koja je promovirala tu ideju jednostranog skepticizma je profesor doktor sir Karl Raimund Popper, možda jedini filozof znanosti kojega igrači u stvarnom svijetu doista čitaju i o njemu raspravljaju (doduše, ne s entuzijazmom s kojim to čine profesionalni filozofi). Dok ispisujem ove retke, njegova crno-bijela fotografija visi na zidu moje radne sobe. Poklon je to iz Münchena, od esejista Jochena Wegnera, koji – baš kao i ja – smatra da je Popper otprilike “sve što smo imali” među modernim misliocima – ili gotovo sve. On piše nama, ne drugim filozofima. “Mi” smo empirijski donositelji oduka koji neizvjesnost smatraju svojom strukom i koji najvažnijom i najprečom čovjekovom dužnošću drže spoznaju o načinu djelovanja u uvjetima nepotpunih informacija. Popper je iz te asimetrije generirao veliku teoriju, utemeljenu na tehnici zvanoj “opovrgavanje” (opovrgnuti kako bi se dokazalo netočnim) namijenjenu razlikovanju znanosti i ne-znanosti. Ljudi su, dakako, odmah počeli cjepidlačiti oko tehnikalija, premda one nisu ni najzanimljiviji ni najoriginalniji dio Popperove zamisli. Tu ideju o asimetriji praktičari silno


vole jer im djeluje očito: oni, naime, funkcioniraju na isti način. Filozofmaudit Charles Sanders Peirce koji je poput kakvog umjetnika poštovanje stekao tek posthumno, svoju je inačicu rješenja za problem Crnog labuda osmislio dok je Popper još bio u pelenama. Neki ljudi nazivaju ga i PeircePopperovim pristupom. Daleko snažnija i originalnija Popperova ideja je ona o “otvorenom” društvu, društvu koje skepticizam prihvaća kao modus operandi, koje odbija i opire se konačnim istinama. Popper je Platona okrivio za našu dogmatičnost, sukladno argumentima koje sam opisao u Predgovoru. Ipak, najveća Popperova ideja bila je spoznaja o fundamentalnoj, oporoj i neizlječivoj nepredvidljivosti svijeta, što ću ostaviti za poglavlje koje se bavi predviđanjem.[24] Dakako, “opovrgnuti” – odnosno, s punom sigurnošću ustvrditi kako je nešto pogrešno – nije baš lako. Nedostaci vaše metode testiranja mogu polučiti pogrešno “ne”. Liječnik se pri otkrivanju stanica raka može služiti neispravnom opremom koja stvara optičke varke (a može biti i ekonomist koji se služi zvonolikom krivuljom prerušen u liječnika). Svjedok zločina može biti pijan. Međutim, to ne mijenja činjenicu da ste mnogo sigurniji u to da je nešto netočno nego u to da je nešto točno. Nisu svi podaci jednako važni. Popper je u uporabu uveo mehanizme nagađanja i opovrgavanja koji funkcioniraju na sljedeći način: najprije formulirate (izrazito) provizornu generalizaciju a onda se bacate u potragu za primjerima/instancama koje će dokazati da griješite – što je alternativa našoj potrazi za potvrdnim instancama. Mislite li da se radi o jednostavnoj zadaći razočarat ćete se – malo ljudi ima prirodne sposobnosti za takvo što. Priznajem da ja nisam jedan od njih; takvo što nije mi svojstveno. Brojati do tri

Stručnjaci za kognitivne znanosti proučavali su našu prirodnu sklonost da tražimo samo potkrjepu; oni tu sklonost nazivaju konfirmacijskom pristranošću. Postoje eksperimenti koji pokazuju da se ljudi fokusiraju samo na pročitane knjige u knjižnici Umberta Eca. Dano pravilo možete testirati izravno – tražeći instance u kojima funkcionira – i neizravno, fokusiranjem na one u kojima ne funkcionira. Kao što smo već vidjeli, opovrgavajuće instance daleko su moćnije sredstvo za utvrđivanje istine. Ipak, mi smo to njihovo obilježje skloni ignorirati. Prvi (meni poznat) takav eksperiment proveo je psiholog P. C. Wason. Subjektima pokusa prezentirao je brojčani niz 2, 4, 6, i zatražio da pogode pravilo koje ga generira. Metoda pogađanja kojom su se služili bilo je pisanje


drugih nizova od tri broja, na koje bi eksperimentator odgovarao s “da” ili “ne”, ovisno o tomu je li novi niz bio konzistentan s pravilom. Kada bi jednom bio siguran u svoje odgovore, ispitanik bi formulirao pravilo. (Uočite sličnost ovog pokusa s raspravom u Poglavlju 1 o načinu na koji nam se povijest predstavlja: pretpostavka je da se povijest generira po nekakvoj logici. Međutim, mi vidimo samo događaje, ne i pravila, a moramo pogađati kako ona funkcioniraju.) Ispravno pravilo glasilo je “brojevi u uzlaznom poretku” i ništa više. Vrlo ga je malo ispitanika otkrilo jer su, da bi u tome uspjeli, ispitivaču morali ponuditi i nizove brojeva u silaznom poretku (na što bi ispitivač reagirao sa “ne”). Wason je uočio da su ispitanici bili svjesni tog pravila ali da su mu davali samo primjere koji su ga trebali potvrditi, a ne i nizove koji se nisu poklapali s njihovom hipotezom. Ispitanici su uporno pokušavali potvrditi pravila koja su oni izmislili. Taj je eksperiment potaknuo cijelu bateriju sličnih testova. Evo još jednog: ispitanike su pitali koja bi pitanja trebali postaviti kako bi doznali je li neka osoba ekstrovertna, tobože za potrebe nekog drugog pokusa. Pokazalo se kako su ispitanici navodili uglavnom pitanja na koja je trebalo odgovoriti sa “da”, budući da odgovor “da” potvrđuje hipotezu. Ali ima i iznimaka. U njih spadaju i šahovski velemajstori koji se, dokazano, fokusiraju na loše strane nekog zamišljenog poteza; početnici u šahu, za usporedbu, umjesto opovrgavanja traže potvrdne instance. Ali nemojte igrati šah samo da biste vježbali skepticizam; tako nećete postati dobri šahisti. Znanstvenici vjeruju kako je upravo potraga za vlastitim slabostima ono što čovjeka čini dobrim šahistom. Na sličan način i špekulant George Soros, kada se kocka s novcem, neprestano traga za instancama koje pokazuju da je njegova prvotna teorija pogrešna. Možda je upravo to istinsko samopouzdanje: sposobnost da se suočiš sa svijetom a da pritom ne tražiš znakove koji će maziti tvoj ego.[25] Na žalost, ideja koroboracije ukorijenjena je u našim intelektualnim navikama i diskursu. Razmotrite ovaj komentar pisca i kritičara Johna Updikea: “Teorija Juliana Jaynesa… po kojoj sve do kraja drugog milenija prije Krista čovjek nije posjedovao svijest nego se automatski pokoravao glasovima bogova, zaprepašćuje nas ali i tjera da slijedimo sve koroborativne dokaze za tu fantastičnu tezu.” Jaynesova teza možda je i točna ali, gospodine Updike, središnji problem spoznaje (i poanta ovog poglavlja) jest da beštija zvana koroborativni dokaz ne postoji. Još jedan crveni Mini Cooper!


Sljedeća tvrdnja dodatna je ilustracija apsurdnosti konfirmacije. Vjerujete li kako svako opažanje bijelog labuda potvrđuje nepostojanje crnih labudova, onda bi vam, po čisto logičkoj osnovi, jednako prihvatljiva trebala biti i izjava kako nepostojanje crnih labudova potvrđuje i svako opažanje crvenog Mini Coopera. Zašto? Pa razmislite. Izjava “svi su labudovi bijeli” implicira da nijedan objekt druge boje nije labud. Ono što potvrđuje potonju, trebalo bi potvrđivati i prethodnu tvrdnju. Dakle, viđenje objekta koji nije bijele boje i nije labud, trebalo bi dovesti do takve konfirmacije. Toga se argumenta, poznatog pod nazivom Hempelov paradoks ili paradoks gavrana, dosjetio moj prijatelj, (misleći) matematičar Bruno Dupire, za jedne od naših žustrih meditativnih šetnja po Londonu – za jedne od onih rasprava u hodu, toliko intenzivnih da ne opazite da kiši. Pokazao je na jedan crveni Mini Cooper i povikao: “Gle, Nassime, gle! Nema Crnih labudova!” Ne baš sve

Nismo toliko naivni da povjerujemo kako je netko besmrtan samo zato što nismo vidjeli kako umire, niti da netko nije kriv za ubojstvo samo zato što ga nismo vidjeli kako ubija. Problem naivne generalizacije ne pogađa nas uvijek i posvuda. Ti uredni džepovi induktivnog skepticizma obično obuhvaćaju događaje s kojima smo se susreli u prirodnom okolišu, stvari u kojima smo naučili izbjegavati nerazborite generalizacije. Primjerice, kada djetetu pokažu fotografiju jednog pripadnika neke skupine i zatraže da pogodi osobine pripadnika te skupine koje ne vidi, dijete je u stanju odabrati koje će osobine generalizirati. Pokažite nekoj klinki fotografiju pretile osobe, recite joj da je pripadnik nekog plemena i zatražite da vam opiše ostatak plemena: ona (vjerojatno) neće brže-bolje zaključiti kako svi pripadnici tog plemena imaju problema s težinom. Ali ista bi klinka drugačije reagirala na generalizacije po pitanju boju kože. Pokažete li joj ljude tamne puti i zatražite da opiše druge članove njihova plemena, ona će pretpostaviti kako su i oni tamnoputi. Dakle, čini se da smo obdareni (i da se vodimo) specifičnim i savršenim induktivnim instinktima. Suprotno mišljenju velikog Davida Humea i britanske empirističke predaje po kojima su vjerovanja proizvod navike (oni su, naime, držali kako generalizacije učimo isključivo iz iskustva i na temelju empirijskih opažanja), studije dječjeg ponašanja pokazale su kako na svijet stižemo opremljeni mentalnom mašinerijom koja nas potiče na selektivno generaliziranje utemeljeno na iskustvu (odnosno, da smo u pogledu


induktivnog učenja selektivni, da u nekim domenama posežemo za njim, dok u drugima ostajemo skeptični). Na taj način, mi ne učimo samo na temelju onih tisuću dana, nego se, zahvaljujući evoluciji, koristimo i spoznajama svojih predaka – koje su našle načina da se uklope u našu biologiju. Natrag u Mediokristan

A od svojih smo predaka imali štošta naučiti. Moja je teorija da smo od njih vjerojatno naslijedili instinkte primjerene opstanku u području Velikih jezera u Istočnoj Africi, otkuda navodno potičemo. Međutim, ti se instinkti nisu dobro adaptirali na današnje post-alfabetsko, informacijski intenzivno i statistički kompleksno okruženje. Uistinu, naš je okoliš ponešto kompleksniji no što to mi (i naše institucije) mislimo. Kako? Suvremenim svijetom (čija je narav ekstremistanska) dominiraju rijetki – vrlo rijetki – događaji. Taj nam je svijet – nakon tisuća i tisuća bijelih – u stanju servirati Crnog labuda i stoga se od sudova trebamo suzdržavati duže no što smo to skloni činiti. Kao što rekoh u Poglavlju 3, nemoguće je – biološki nemoguće – natrapati na ljudsko biće visoko nekoliko stotina kilometara, stoga naša intuicija na takve događaje niti ne računa. Ali prodaja knjiga ili važnost nekog društvenog događaja ne podliježu takvim ograničenjima. Treba nam puno više od tisuću dana da shvatimo da je neki pisac netalentiran, da se burza neće slomiti, da je nekakav projekt beznadan, da nam je neka država “saveznik”, da kompanija neće propasti ili da nas susjed neće napasti. U dalekoj prošlosti, ljudi su zaključke mogli donositi puno točnije i brže. Štoviše, današnji izvori Crnog labuda umnožili su se preko svake mjere. [26] U primitivnom okolišu, oni su se ograničavali na susrete s novim vrstama divljih životinja, novim neprijateljima i naglim klimatskim promjenama. Ti su se događaji zbivali dovoljno često da u nama razviju urođeni strah. Taj instinkt za brzo zaključivanje i “udubljivanje” (odnosno, fokusiranje na mali broj izvora neizvjesnosti ili uzroka poznatih Crnih labudova) ostaje duboko ukorijenjen u nama. Upravo nas je taj instinkt, jednom riječju, uvalio u nevolju.


Poglavlje šesto

NARATIVNA ZABLUDA Razlog za “zato” – kako rascijepiti mozak – Učinkovite metode pokazivanja u strop – Dopamin će vam pomoći da pobijedite – Ostavit ću se motocikla (ali ne danas) – I empirist i psiholog? Otkad to?

O RAZLOZIMA MOG ODBACIVANJA RAZLOGA

U jesen 2004. godine sudjelovao sam na međunarodnoj konferenciji o estetici i znanosti u Rimu, vjerojatno najboljem mogućem mjestu za takav sastanak, budući da estetika tamo dominira apsolutno svime, uključujući i osobno ponašanje i boju glasa. Za ručkom me je iznimno srdačno pozdravio ugledni profesor s jednog sveučilišta na jugu Italije. Njegovu strastvenu prezentaciju slušao sam ranije tog jutra; bio je tako karizmatičan, tako siguran i uvjerljiv da sam se uhvatio kako se – iako puno onoga što je govorio uopće nisam razumio – potpuno slažem sa svime što govori. Mogao sam razabrati tu i tamo po koju rečenicu, budući da je moj talijanski primjereniji domjeničarskim nego intelektualnim i učenjačkim krugovima. Za vrijeme izlaganja u jednom se trenutku sav zajapuren od bijesa okrenuo publici – što me je (kao i ostatak publike) uvjerilo da je definitivno u pravu. Zaskočio me za vrijeme ručka. Želio mi je čestitati na prikazu učinaka onih kauzalnih veza koje su prevalentnije u ljudskom umu negoli u stvarnosti. Razgovor se razmahao (doslovno) a kako smo stajali blizu švedskog stola, ostali sudionici nisu mogli do hrane. On je govorio francuski s akcentom (tj. rukama) a ja sam odgovarao na primitivnom talijanskom (tj. rukama) i bili smo toliko živahni da se drugi gosti nisu usuđivali prekinuti tako važan i uzbudljiv razgovor. Moju prethodnu knjigu o slučajnosti, svojevrsnu ljutitu litaniju jednog tradera na temu sljepoće za životne i tržišne slučajnosti, smatrao je iznimnom. U Italiji je objavljena pod melodioznim naslovom Giocati dal caso. Imao sam sreću da je prevede netko tko o temi znade više od mene i knjiga je pronašla malenu sljedbu među talijanskim intelektualcima. “Veliki sam štovatelj vaših ideja ali osjećam se pomalo posramljeno. Uistinu dijelim vaše mišljenje a vi ste napisali knjigu koju sam ja (gotovo) planirao napisati”, rekao je. “Vi ste sretan čovjek; učinak slučajnosti na društvo i precjenjivanje uzroka i posljedice prikazali ste na tako sveobuhvatan način. I pokazali nam koliko su glupi naši sustavni napori da objasnimo vještinu.”


Zastao je a onda, u mirnijem tonu, dodao: “Ali, mon cher ami, s vašim dopuštenjem, reći ću vam quelque chose [izgovoreno vrlo polako; skupljeni palac, kažiprst i srednjak]: na svijet ne biste gledali na taj način da ste odrasli u protestantskom društvu u kojemu ljudima govore da je nagrada povezana s trudom i koje naglašava individualnu odgovornost. Razlog koji vam je omogućio da uočite slučajnost i razdvojite uzrok i posljedicu krije se u vašem pravoslavnom mediteranskom nasljeđu.” Uporabio je francuski izraz à cause. I zvučao je toliko uvjerljivo da sam se, na minutu, složio s njegovom interpretacijom. Mi volimo priče, volimo sažimati, volimo pojednostavljivati odnosno, umanjivati dimenzije sadržaja. Prvi od brojnih problema ljudske naravi koje istražujemo u ovom ulomku a koji sam upravo ilustrirao – jest problem koji nazivam narativnom zabludom. (U pitanju je prevara, samo je ja iz pristojnosti nazivam zabludom.) Ta je zabluda povezana s našom slabošću za pretjeranu interpretaciju i sklonošću da kompaktnim pričama dajemo prednost pred sirovom istinom. To dovodi do ozbiljnih izobličenja u našoj mentalnoj slici svijeta. U slučaju rijetkih događaja ta je zabluda još izraženija. Opazili ste da smo, po pitanjima pretjerane interpretacije i precjenjivanja uzroka, moj talijanski suputnik i ja jednako ratoborni. Unatoč tomu, on je i mene i moj rad doživljavao tek kao dio priče i nije se othrvao napasti da oboma prilijepi nekakav uzrok, kauzu. Morao ga je izmisliti, nesvjestan da time i sam upada u zamku kauzalnosti. Toga u prvi mah nisam bio svjestan ni ja. Narativna zabluda obraća se našoj ograničenoj sposobnosti da nizove činjenica promatramo ne utkivajući u njih nikakvo objašnjenje i ne namećući im nikakvu logičku vezu, nikakav smjerokaz. Objašnjenja objedinjuju činjenice. Čine ih daleko pamtljivijima, pomažu im da budu smislenije. Ta nas sklonost, međutim, može odvesti na pogrešan put ako u nama pojačava dojam razumijevanja. Ovo će se poglavlje, baš kao i prethodno, baviti jednim jedinim problemom, samo u naizgled drugačijim disciplinama. Problem narativnosti, premda se u jednoj od svojih inačica opsežno proučavao od strane psihologa, nije toliko “psihološki”: nešto u načinu na koje su discipline dizajnirane, prikriva činjenicu da je to prije problem informacije. Naracija proizlazi iz naše urođene biološke potrebe za reduciranjem dimenzionalnosti, no procesu redukcije bili bi skloni i roboti. Informacija želi biti reducirana. Orijentacijska napomena za čitatelje: proučavajući problem indukcije u prethodnom poglavlju istražili smo kakvi se zaključci mogu izvoditi o


neočitom, nevidljivom, onome što leži izvan našeg informacijskog kruga. U ovom poglavlju razmatramo vidljivo, očito, ono što leži unutar njega i istražujemo izobličenja do kojih dolazi u procesu obrade tih informacija. Na tu se temu ima štošta reći, no ja ću joj pristupiti iz kuta narativne simplifikacije svijeta koji nas okružuje i njezinih posljedica za našu percepciju Crnog labuda i divlje neizvjesnosti. CIJEPANJE MOZGOVA

Istjerivanje nelogičnosti iz brloga aktivnost je koja ushićuje. Prvih nekoliko mjeseci osjećate se zagolicani, ugodno uzbuđeni jer ste upravo ušli u novi svijet. Kasnije, novina izblijedi i vaša se razmišljanja vrate uobičajenom. Svijet je ponovno dosadan, sve dok ne pronađete novu, za vas uzbudljivu temu (ili dok još koju umišljenu veličinu ne uspijete istresti iz cipela). Na jednu takvu nelogičnost natrapao sam kada sam – zahvaljujući literaturi o spoznaji – otkrio da je (suprotno sveopćem uvjerenju) neteoretiziranje čin, analogan nedostatku voljne aktivnosti i opciji “nečinjenja” ili “propusta”. Uočavati (i pamtiti) činjenice, susprežući se pritom od prosudbe i opirući se objašnjenjima, nije nimalo lako. Tu bolest teoretiziranja rijetko imamo pod kontrolom: uglavnom je anatomska, dio naše biologije, pa je borba s njom zapravo borba s nama samima. Dakle, naputak antičkih skeptika o suzdržavanju od sudova protivan je našoj prirodi. Brbljanje ništa ne košta, to je problem savjetodavne filozofije, kao što ćemo vidjeti u Poglavlju 13. Pokušajte u svojim interpretacijama biti istinski skeptični. Začas ćete se umoriti, a zbog otpora prema teoretiziranju bit ćete predmetom ponižavanja. (Postoje štosevi za postizanje istinskog skepticizma: ne izlažite se frontalnim napadima, služite se stražnjim ulazom.) Čak i s čisto anatomskog stajališta, naš se mozak ne može nositi s opažanjima u sirovoj formi, bez ikakve interpretacije. Čega čak ne moramo uvijek biti ni svjesni. Post hoc racionalizacija. U jednom pokusu, psiholozi su od skupine žena zatražili da između 12 pari najlonki izaberu, po njihovu mišljenju, najbolje. Ispitivačima su, potom, trebale obrazložiti svoj izbor. Tkanje, “osjećaj na dodir” i boja bili su među najspominjanijim razlozima. Žene su im dale naknadna, post hoc objašnjenja. Sugerira li to da smo bolji u objašnjavanju nego u razumijevanju? Pa, pogledajmo. Cijeli niz glasovitih eksperimenata s pacijentima rascijepljena mozga pruža nam uvjerljive fizičke – dakle, biološke – dokaze aspekta automatizma u činu interpretacije. Čini se kako u sebi imamo nekakav organ za logiku –


premda ga je teško iole precizno locirati. Pogledajmo kako je otkriven. U pacijenata s rascijepljenim mozgom, veza između lijeve i desne moždane polutke je prekinuta, što onemogućuje razmjenu informacija među moždanim polutkama. Takvi pacijenti su pravi dragulji; rijetki su i istraživačima neprocjenjivi. Oni su, doslovce, dvije potpuno različite osobe a sa svakom od njih možete odvojeno komunicirati. Razlike među njima upućuju na to da je svaka polutka specijalizirana za nešto. Rascijepljen mozak obično je rezultat operacije kojoj se pribjegavalo u liječenju ozbiljnih stanja poput teške epilepsije. Nijednom znanstveniku na Zapadu (i većini na Istoku) takve operacije više nisu dopuštene, čak ni u potrazi za znanjem i mudrošću. E sad, recimo da ste takvu osobu potaknuli da učini nešto – podigne prst, nasmije se ili zgrabi lopatu – u želji da utvrdite kako raspoređuje logiku tog čina (iako zapravo znate da je jedini logični razlog vaš poticaj). Zatražite li od desne polutke (u ovom slučaju izolirane od lijeve) da obavi nekakvu aktivnost a onda od lijeve polutke zatražite da je obrazloži, pacijent će vam redovito ponuditi nekakvo objašnjenje: “Pokazivao sam u strop kako bih…”, “Vidio sam nešto zanimljivo na zidu” ili, upitate li autora ove knjige, uobičajeno “zato što potičem iz grčkog pravoslavnog sela Amioun, na sjeveru Libanona”, i tako dalje i tomu slično… Učinite li upravo suprotno, dakle od izolirane lijeve polutke pacijentadešnjaka zatražite da obavi nekakav čin a onda obrazloženje tog čina zatražite od desne polutke, pacijent će vam reći naprosto “Ne znam”. Pritom imajte na umu da su jezik i dedukcija općenito, najčešće smješteni u lijevoj moždanoj polutki. Čitatelje lakome na ”znanost” upozoravam da se okanu neuralnog mapiranja: pokušavam ukazati na temelje naše sklonosti kauzalnom, ne na njezinu točnu lokaciju. Prema toj podjeli na “lijevu/desnu stranu mozga” i na njoj utemeljenim generalizacijama ličnosti u popularnoj znanosti, s razlogom treba biti skeptičan. Nadalje, ideja po kojoj lijeva strana mozga kontrolira jezik i ne mora biti sasvim točna: da budemo precizni, u lijevoj strani mozga smještena je funkcija prepoznavanje obrazaca a ona jezik kontrolira utoliko što je prepoznavanje obrazaca jedan od atributa jezika. Moždane polutke razlikuju se i po tome što se desna strana mozga bavi novinama. Ona uočava nizove činjenica (pojedinačno, iliti drveće), dok lijeva strana percipira obrasce, gestalt (općenito, iliti šumu). Kao ilustracija naše biološke ovisnosti o narativnom, može poslužiti sljedeći eksperiment. Najprije pročitajte ovo:


BOLJE VRABAC U U RUCI NEGO GOLUB NA GRANI Primjećujete li nešto neobično? Pokušajte ponovo.[27] Znanstvenik iz Sydneya (podrijetlom iz Philadelphije), Alan Snyder, došao je do sljedećeg otkrića. Inhibirate li lijevu moždanu polutku u dešnjaka (odnosno, tehničkim jezikom, usmjerite li niskofrekventne magnetske impulse u lijevi dio prednjeg čeonog režnja), smanjit ćete stopu pogreške pri čitanju gore navedene rečenice. Naša sklonost nametanju značenja i pojmova blokira našu svijest o pojedinostima pojma. Međutim, čovjek kojemu “kresnete” lijevu polutku postat će realističniji – bolje će i puno vjernije crtati, recimo. Njegov će se um usavršiti u promatranju objekata onakvih kakvi oni doista jesu, bez teoretiziranja, naracije i predrasuda. Zašto je tako teško izbjeći interpretaciju? Ključno je to što smo – kao što smo vidjeli iz one vinjete s talijanskim profesorom – svojih mentalnih funkcija počesto sasvim nesvjesni. Interpretirate otprilike isto onako kako obavljate i druge automatske i nesvjesne aktivnosti, poput disanja. Zašto neteoretiziranje, u odnosu na teoretiziranje, od vas zahtijeva toliko veći utrošak energije? Najprije, ta je aktivnost nepristupačna, neprobojna. Rekoh već kako se njezin dobar dio odvija bez našega znanja. Kako ćete prestati donositi zaključke ako ni ne znate da to činite? Jedini način je da u svakom trenutku ostanete budni, da vam pozornost ni na trenutak ne popusti. A nije li takva neprestana budnost zamorna? Pokušajte, na jedno poslijepodne, i provjerite. Još malo dopamina

Pripovijest o tumaču zvanom lijeva strana mozga možemo nadopuniti mnoštvom drugih fizioloških dokaza o našoj urođenoj sklonosti obrascima. Na tomu možemo zahvaliti sve raširenijoj spoznaji o ulozi neurotransmitera, kemikalija koje navodno prenose signale između različitih dijelova mozga. Percepcija obrazaca se, izgleda, pojačava s porastom koncentracije kemikalije zvane dopamin u mozgu. Dopamin, uz to, regulira raspoloženje i sustav unutrašnjeg nagrađivanja u mozgu (sasvim očekivano, u lijevoj moždanoj polutki dešnjaka pronalazimo ga u neznatno većim koncentracijama nego u


desnoj). Čini se kako visoka koncentracija dopamina umanjuje skepticizam i rezultira većom osjetljivošću pri detekciji obrazaca: uštrcavanje L-Dopea[28], supstance koja se rabi u tretmanu osoba s Parkinsonovom bolešću, pojačava tu aktivnost i umanjuje čovjekovu nevjericu. Osoba tako postaje podložna kojekavim mušicama: astrologiji, praznovjerju, ekonomiji ili čitanju iz tarotkarata, recimo. U trenutku dok ovo pišem, u proceduri je tužba jednog pacijenta protiv njegova liječnika teška 200 000 dolara – koliko je, otprilike, izgubio kockajući. Pacijent tvrdi da ga je tretman protiv Parkinsonove bolesti tjerao da luduje po kockarnicama. Ispada kako je jedna od nuspojava L-Dopea i to da manji ali značajni broj pacijenata pretvara u kompulzivne kockare. Činjenica da kompulzivni kockari u pravilu vide nešto što drže jasnim obrascem u nasumičnim brojevima, ilustrira povezanost između znanja i slučajnosti. To također pokazuje da su neki aspekti onoga što nazivamo “znanjem” (a što ja nazivam naracijom) poremećaj. Još jednom želim upozoriti čitatelja kako dopamin ne ističem kao razlog za naše pretjerano interpretiranje. Samo tvrdim da ta mentalna operacija podrazumijeva fizički i neuralni korelat i da su naši mozgovi tek žrtve naše fizičke inkarnacije. Naši su umovi poput osuđenika; ne omogućimo li im lukav bijeg, ostaju u zatvoru naše biologije. Ono što želim naglasiti jest da nad takvim zaključcima imamo veoma malo nadzora. Netko će, možda već sutra, otkriti drugačiju kemijsku ili organsku osnovu naše percepcije obrazaca, ili pobiti moju priču o tumaču zvanom lijeva moždana polutka, ukazujući na nekakvu kompleksniju strukturu. Ali neće negirati ideju da je naša percepcija kauzalnosti biološki uvjetovana. Pravilo Andreja Nikolajeviča

Postoji i drugi, još dublji razlog za našu sklonost naraciji, a nije psihološki. Povezan je s učinkom slijeda pospremanja i vađenja podataka u svakom sustavu. Vrijedi ga pojasniti, radi onoga što držim središnjim problemima probabiliteta i teorije informacija. Prvi problem je činjenica da je pribavljanje informacija skupo. Drugi problem je da je skladištenje informacija također skupo – baš kao i skladištenje nekretnina u New Yorku. Što su nizovi riječi ili brojeva uredniji, manje nasumični, uobličeniji i narativiziraniji, to ih je lakše pohraniti u glavi ili zabilježiti u knjizi koju će jednoga dana čitati vaši unuci. Napokon, i manipuliranje podacima i njihovo održavanje je skupo.


S toliko moždanih stanica – stotinu milijardi (zasad) – tavan je prilično prostran, stoga spomenute poteškoće vjerojatno ne proizlaze iz ograničenja kapaciteta. Možda je problem naprosto u indeksiranju podataka. Vaša svjesna ili radna memorija, ona kojom se služite pri čitanju i razumijevanju ovih redaka, po kapacitetu nije ni blizu tavanu. Sjetite se koliko je vašoj radnoj memoriji teško pohraniti telefonski broj s više od sedam znamenki. Malčice promijenite spomenutu metaforu i zamislite svoju svijest kao stol u Kongresnoj knjižnici: koliko god knjiga knjižnica posjedovala i davala ih na posudbu, veličina vašeg stola postavlja određena ograničenja u njihovoj obradi. Ključ svjesnog djelovanja krije se u sažimanju iliti komprimaciji. Zamislite skupinu riječi međusobno polijepljenih u knjigu od 500 stranica. Ako su proizvod čiste slučajnosti, nasumice i na potpuno nepredvidljiv način odabrane iz rječnika, dimenzije te knjige nećete moći sažimati, prenositi ili umanjivati, a da pritom iz nje ne izgubite nešto značajno. Kada sljedeći put krenete u Sibir, trebat će vam 100 000 riječi da biste prenijeli točnu poruku od 100 000 nasumičnih riječi. Sada zamislite nešto sasvim suprotno: knjigu u kojoj se, od početka do kraja, ponavlja rečenica “Predsjednik upravnog odbora [upisati naziv vaše tvrtke] je srećković koji se u pravo vrijeme zatekao na pravom mjestu i sada zasluge za uspjeh tvrtke pripisuje isključivo sebi i odbija svaku pomisao da to, na bilo koji način, ima veze sa srećom”, deset puta po stranici, na 500 stranica. Cijela se knjiga može precizno komprimirati – kao što sam to upravo ja učinio – u 34 riječi (od 100 000). Iz te biste je jezgre mogli potpuno vjerno reproducirati. Pronađete li obrazac, logiku tog niza, više je ne morate u cjelini memorirati. Spremate samo obrazac. A, kao što ovdje vidimo, obrazac je daleko kompaktniji od sirovih informacija. Pogledali ste u knjigu i pronašli pravilo. Tako je, u osnovnim crtama, veliki probabilist Andrej Nikolajevič Kolmogorov definirao stupanj nasumičnosti: on se naziva “Kolmogorovljeva kompleksnost”. Mi, pripadnici ljudske podvrste primata, posjedujemo neutaživu glad za pravilima jer dimenzije sadržaja moramo reducirati kako bi nam oni uopće ušli u glavu. Ili, što je prilično tužno, kako bismo ih u glavu mogli nagurati. Što je podatak nasumičniji, to su mu dimenzije veće i to ga je teže sažeti. Što više sažimate, što više reda u njih unosite, manje je slučajnosti. Dakle, prilike koje nas tjeraju na pojednostavljivanje, tjeraju nas i da mislimo kako je svijet manje nasumičan no što on to doista jest. Ono što izmakne našem pojednostavljivanju je Crni labud. I umjetnički i znanstveni pothvati rezultat su naše potrebe da umanjimo


dimenzije sadržaja i dovedemo ih u nekakav red. Pomislite na svijet koji vas okružuje, nakrcan bilijunima detalja. Pokušajte ga opisati i otkrit ćete kako u ono što govorite pokušavate utkati nekakav obrazac. Roman, priča, mit ili bajka, sve one imaju istu funkciju: one nas štede od kompleksnosti svijeta i štite od njegove nasumičnosti. Mitovi unose red u nered ljudske percepcije i uočeni “kaos ljudskog iskustva”.[29] Doista, osjećaj gubitka kontrole, sposobnosti da se vlastiti okoliš “dovede u red”, prati brojne psihološke poremećaje. Ovdje smo, i opet, žrtve platonizma. Zanimljivo, ista želja za redom prati i znanstvene pothvate – samo, za razliku od umjetnosti, (deklarirana) svrha znanosti nije da u vama izazove osjećaj organiziranosti ili boljitka nego potraga za istinom. Znanje smo skloni koristiti kao terapiju. Bolji način umiranja

Kako biste uvidjeli snagu narativnog, razmotrite sljedeću izjavu: “Kralj je umro i kraljica je umrla.” Usporedite je s izjavom: “Kralj je umro a onda je kraljica umrla od tuge.” Ova vježba koju je preporučivao romanopisac E. M. Forster pokazuje razliku između pukog nizanja podataka i zapleta. Ali pazite, ima tu i jedna “kvaka”: premda smo drugu izjavu nadopunili podacima, efektivno smo reducirali dimenzije cjeline. Druga je rečenicu, da tako kažemo, puno laganija (dakle, lakše prenosiva) i puno pamtljivija. Umjesto s dvije, sada baratamo s jednom jedinom informacijom. A kako je lakše pamtimo, lakše ćemo je prodati drugima odnosno tržiti kao upakiranu ideju. To je, ukratko rečeno, definicija i funkcija narativnog. Naracija znade odvesti u pogrešnu ocjenu ishoda. Za ilustraciju, napravite sljedeći eksperiment. Dajte nekome nekakav dobro napisani krimić – primjerice, neki roman Agathe Christie s gomilom likova od kojih svakoga glatko možete smatrati krivcem. Sada od svog ispitanika zatražite da procijeni koliki su izgledi da je svaki od tih likova ubojica. Ukoliko ne zapisuje postotke, odnosno ne vodi točan popis, ti bi se izgledi trebali kretati do 100% (u dobrim romanima i puno više od 200%). Što je pisac krimića bolji, to je postotak veći. SJEĆANJE NA STVARI IZ PROŠLOSTI (KOJE TO BAŠ I NISU)

Naša sklonost opažanju – nametanju – narativnosti i kauzalnosti, simptomi su iste bolesti – dimenzionalnog reduciranja. Štoviše, baš kao i kauzalnost, i


narativnost posjeduje kronološku dimenziju koja vodi percepciji protoka vremena. Međutim, sjećanje i vremenski slijed mogu se i izmiješati. Utjecaj narativnosti na sjećanja iz prošlosti znade biti i opak. Evo i zašto: bit ćemo skloniji i lakše ćemo pamtiti one činjenice iz naše prošlosti koji se uklapaju u priču. One koje naizgled za tu priču nemaju nikakvu kauzalnu vrijednost nastojat ćemo zapostaviti. Imajte na umu kako se događaja iz prošlosti sjećamo iako cijelo vrijeme znademo da smo objašnjenje tih događaja doznali tek naknadno. Pri rješavanju problema posteriorne je informacije doslovce nemoguće ignorirati. Upravo to, ta nesposobnost da se sjetimo pravog slijeda događaja (nego tek njegove rekonstrukcije), povijest će, naknadno, učiniti daleko objašnjivijom no što je bila – ili jest. Obično se misli da je sjećanje nalik nekakvom serijskom uređaju za snimanje, kompjutorskoj disketi, recimo. Zahvaljujući posteriornim informacijama, međutim, sjećanje je dinamično – ne statično – poput papira na kojemu se neprestano bilježi isti tekst ili nove inačice istoga teksta. (Nevjerojatnom pronicljivošću, pariški pjesnik iz 19. stoljeća Charles Baudelaire naše je pamćenje usporedio s palimpsetom, vrstom pergamenta s kojega se mogu brisati stari i preko njih ispisivati novi tekstovi.) Sjećanje je prije sebični stroj za dinamičku reviziju: sjećate se svog zadnjeg prisjećanja na neki događaj i, nesvjesno, sa svakim sljedećim prisjećanjem mijenjate priču. Dakle, mi svoja sjećanja teglimo duž kauzativnih linija, nenamjerno ih i nesvjesno revidiramo. Događaje iz prošlosti neprestano prepričavamo u svjetlu onoga što nam je, naknadno, logično ili nam se barem čini logično. U procesu zvanom reverberacija, sjećanje se podudara s jačanjem veza nastalih pojačanom aktivnošću u određenom dijelu mozga – što više aktivnosti, to bolje sjećanje. Naše poimanje sjećanja kao fiksiranog, stalnog i uvezanog, daleko je od točnog. Ono što nam se čini logičnim na temelju kasnije pohranjenih informacija, pamtit ćemo življe. Dio svojih sjećanja izmišljamo – što je bolna točka pravosuđa. Pokazalo se, naime, kako je mnoštvo ljudi pod utjecajem teorija koje su slušali izmislilo priče o zlostavljanju u djetinjstvu. Luđakova priča

Događaje iz prošlosti možemo interpretirati na previše načina da bi to za nas bilo dobro.


Sjetite se kako se ponašaju paranoidni ljudi. Imao sam čast raditi s kolegama sa skrivenim paranoidnim poremećajima koji bi svako malo isplivali na površinu. Vrlo inteligentna osoba u stanju vas je zaprepastiti najnevjerojatnijim a ipak sasvim uvjerljivim tumačenjem i najbezazlenijih primjedba. Kažem li im “Bojim se da…”, komentirajući nepoželjno stanje svijeta, oni to mogu protumačiti doslovno, da doslovce osjećam strah, što može pokrenuti epizodu straha u same paranoidne osobe. Netko s tom vrstom poremećaja u stanju je prikupiti najbeznačajnije detalje i iz njih iskonstruirati složenu i dosljednu teoriju o zavjeri protiv sebe i njezinim razlozima. I okupite li, recimo deset paranoidnih ljudi u istoj deluzivnoj epizodi, svih će vam deset ponuditi deset različitih a opet uvjerljivih interpretacija događaja. Kada mi je bilo približno sedam godina, učiteljica nam je pokazala sliku skupine siromašnih srednjovjekovnih Francuza na nekakvoj gozbi koju im je priredio neki dobročinitelj, neki dobronamjerni kralj, ako se dobro sjećam. Ljudi na slici držali su zdjelice s juhom na ustima. Učiteljica me je upitala zašto su pozabijali nosove u zdjelice i ja sam joj odgovorio: “Zato što su nepristojni.” “Krivo”, rekla je učiteljica. “Čine to zato što su gladni.” Osjećao sam se glupo što se toga nisam i sam dosjetio ali nisam shvaćao zašto bi njezino objašnjenje bilo vjerojatnije od mojega, ili zašto oboje ne griješimo (a najvjerojatnije objašnjenje bilo bi da tada nije bilo – ili ga je bilo jako malo – srebrnog escajga). Uz problem izobličavanja percepcije, postoji i problem logike same. Zašto netko tko ni o čemu nema pojma ipak može imati savršeno zdrava i dosljedna uvjerenja koja odgovaraju opažanju i poštuju svako pojedinačno pravilo logike? Sjetite se da dvije osobe, na temelju potpuno istih podataka, mogu imati potpuno inkompatibilna uvjerenja. Znači li to da postoje cijele skupine objašnjenja i da svako od njih može biti jednako savršeno i logično? Ne, naravno. Stvari možemo objašnjavati na milijun načina, no istinsko je objašnjenje jedinstveno, bilo nam dostupno ili ne. U svojoj glasovitoj raspravi logičar W. V. Quine pokazao je da postoje skupine logički konzistentnih tumačenja i teorija koje odgovaraju određenim nizovima činjenica. Takva bi nam oštroumna zapažanja trebala služiti kao upozorenje da nedostatak nelogičnosti sam po sebi nije i jamstvo točnosti. Quineov problem povezan je s njegovim poteškoćama u prevođenju izjava s jednog na drugi jezik, naprosto stoga što se svaka rečenica mogla interpretirati na bezbroj načina. (Dakako, neka bi cjepidlaka samoponištavajućim mogla proglasiti i sam Quinov članak. Kako bismo to, pitam se, poantu njegova teksta trebali shvatiti na “nebezbroj” načina?)


To ne znači da ne možemo govoriti o razlozima; ima načina da se narativna zabluda izbjegne. Kako? Nagađanjem i eksperimentiranjem, ili, kako ćemo vidjeti u drugom dijelu (ajme!) knjige, predviđanjem koje se dade testirati.[30] Rezultat bi morao vrijediti i u Tennesseeju, i u Kini pa čak i u Francuskoj. Naracija i terapija

Ako nas narativnost već navodi na to da događaje iz prošlosti doživljavamo predvidljivijima, očekivanijima i manje slučajnima nego što jesu, onda bismo je trebali pretvoriti u terapiju za liječenje uboda slučajnosti. Recimo da vam nekakav neugodan događaj, primjerice prometna nesreća za koju se osjećate neizravno odgovorni, u ustima ostavlja gorak okus. Muči vas pomisao da ste skrivili ozljede svojih suputnika i neprestano razmišljate o tome da ste nesreću mogli i izbjeći. U glavi neprestano “vrtite” alternativne scenarije što se poput krošnje granaju s debla: da niste ustali tri minute kasnije nego inače, izbjegli biste nesreću. Nije vam bila nakana ozlijediti suputnike, no u vašem su se umu ugnijezdili žaljenje i krivnja. Ljudi čija su zanimanja usko povezana sa slučajnošću (poput burzovnih) mogu podnijeti puno više otrova tog osvrtanja za sobom: trebao sam prodati portfelj kada je bio na vrhuncu; tu sam dionicu trebao kupiti kada su za nju tražili sitniš, sada bih vozio ružičasti kabriolet… i tako dalje. Ako ste profesionalac, osjećate da ste “pogriješili” ili, još gore, da su “napravljene pogreške” ako svom investitoru ne uspijete pribaviti pandan dobitnom lutrijskom listiću. Osjećate potrebu ispričati se za svoju “nerazboritu” strategiju investiranja (odnosno onu koja u retrospektivi izgleda nerazborito). Kako se riješiti tog upornog tutnjanja u glavi? Ne pokušavajte ga namjerno ignorirati: to će vam se gotovo sigurno obiti o glavu. Primjerenije rješenje je da si događaj protumačite neizbježnijim negoli je doista bio. Hej, to se moralo desiti i sada se ne vrijedi mučiti. A kako to učiniti? Pa, naracijom. Pacijenti koji svakodnevno provedu 15 minuta pišući o svojim svakodnevnim problemima puno bolje primaju ono što ih zadesi. Tako se osjećate manje krivima zato što određene događaje niste izbjegli. Osjećate se manje odgovorni. Čini vam se da su se stvari naprosto morale tako dogoditi. Bavite li se zanimanjem krcatim slučajnošću, kao što vidimo, vjerojatno ćete pregorjeti budete li svoje odluke neprestano dovodili u pitanje, u smislu onoga što se dogodilo kasnije. U takvim okolnostima, najmanje što možete učiniti jest pisati dnevnik.


GRIJEŠITI S BESKRAJNOM PRECIZNOŠĆU

Naša nas odbojnost prema apstraktnome sputava. Jednog dana u prosincu 2003. godine kada je uhićen Saddam Hussein, Bloomberg News su u 13.01 sati, objavile sljedeći naslov: CIJENA AMERIČKIH DRŽAVNIH OBVEZNICA U PORASTU; HUSSEINOVO UHIĆENJE NEĆE OBUZDATI TERORIZAM. Kad god se pojavi mogućnost za akciju na tržištu, mediji se osjećaju obveznima ponuditi nekakav “razlog”. Pola sata kasnije, na Bloombergu su morali objaviti novi naslov. Kada je cijena rečenih američkih državnih obveznica pala (a one variraju cijeli dan i u tome nema ničega neobičnog), Bloomberg News su za to imale novo objašnjenje: Saddamovo uhićenje (istog onog Saddama). U 13.31 sati, objavili su sljedeće priopćenje: CIJENA AMERIČKIH DRŽAVNIH OBVEZNICA U PADU; ZBOG HUSSEINNOVA UHIĆENJA, RIZIČNA AKTIVA SVE PRIVLAČNIJA. Dakle, istim se uhićenjem (razlogom) objašnjavao jedan događaj i njegova potpuna suprotnost. Jasno, to je nemoguće: te se dvije činjenice ne mogu povezati. Odlaze li novinari svakog jutra u ambulantu po dnevnu dozu dopamina kako bi bolje pričali? (Zapažate, dakako, ironičnu činjenicu da riječ doping – koja označava ilegalnu uporabu lijekova za povećanje sportske učinkovitosti – ima isti korijen kao i riječ dopamin.) To se stalno događa: ponuđeni uzrok stvari bi trebao učiniti konkretnijima i pomoći vam da lakše progutate vijesti. Nakon poraza nekog kandidata na izborima, ponudit će vam svu silu “uzroka” glasačkog nezadovoljstva. A poslužit će bilo koji. Mediji, sa svojom vojskom redaktora, pritom se silno trude da cijeli proces učine što “temeljitijim”. Kao da žele griješiti s punom preciznošću (umjesto da budu otprilike u pravu, poput pisaca fabula). Zapazili ste kako u nedostatku bilo koje druge informacije o osobi koju ste sreli, obično posežete za njezinom nacionalnošću ili podrijetlom kao glavnim svojstvima (kao što je to onaj talijanski učenjak učinio sa mnom). Kako znam da je pozivanje na podrijetlo budalaština? Izveo sam osobni eksperiment: provjerio sam koliko se tradera istog podrijetla i s istim ratnim iskustvom prometnulo u skeptične empiriste. Među njih 26 nisam pronašao nijednoga. Ta fora s nacionalnošću pomaže vam da smislite sjajnu priču i taži vašu glad za pripisivanjem uzroka. To je, izgleda, nekakvo odlagalište na koje odlaze sva objašnjenja sve dok netko na čistac ne istjera neko očitije (nekakav “logični” evolucijski argument, recimo). Štoviše, ljudi su osobnim naracijama


o “nacionalnom identitetu”, skloni zavaravati i sebe same. U prijelomnom radu 65 autora, objavljenom u Scienceu, nacionalnost se pokazala kao totalno fikcionalna. (“Nacionalne crte” možda su sjajne za filmove a i u ratovima puno pomažu. Ipak, iako se radi o platoniziranim idejama bez ikakve empirijske vrijednosti, i Englezi i ne-Englezi, primjerice, vjeruju u engleski “nacionalni temperament”.) Empirijski govoreći, nečije je ponašanje lakše predskazati na temelju spola, društvene klase ili zanimanja nego na temelju nacionalnosti (muškarac iz Švedske više nalikuje muškarcu iz Togoa no što mu nalikuje žena iz Švedske; filozof iz Perua sličniji je filozofu iz Škotske no što je to podvornik iz Perua; i tome slično). Problem pretjerane kauzalizacije ne krije se u medijima nego u publici. Nitko ne bi platio ni dolara za nizove apstraktnih statističkih podataka koji nalikuju dosadnoj fakultetskoj literaturi. Mi želimo da nam se pričaju priče i u tome nema ničega lošeg – samo ih moramo temeljitije provjeravati da bismo znali izobličuju li, u iole značajnoj mjeri, stvarnost. Je li moguće da fikcija otkriva istinu a da su činjenice utočište lažaca? Je li moguće da su fabule i priče bliže istini od temeljitih vijesti postaje ABC? Ne zaboravite, novine se nastoje dokopati besprijekornih činjenica samo ih potom utkivaju u naraciju tako da ostavljaju dojam kauzalnosti (i znanja). Postoje novinski redaktori, ali ne i redaktori pameti. Na žalost. Ali novinari tu nisu nikakva iznimka. Profesori jezika i književnosti rade isto, samo svoje djelo zaodijevaju u formalni jezik – na njih ćemo se vratiti u Poglavlju 10, o predviđanju. Osim u narativnosti i kauzalnosti, novinari i intelektualci znaju funkcionirati i u frazama, čime svijet ne čine ništa jednostavnijim. Dapače, gotovo bez iznimke, čine ga daleko kompliciranijim nego što jest. Kada vas, sljedeći put pozovu da komentirate aktualne događaje, izvucite se na neznanje i ponudite im argumente koje sam iznio u ovom poglavlju a koji dovode u pitanje uočljivost izravnih uzroka. Reći će vam da “previše analizirate” ili da ste “prekomplicirani”. A vi ste im samo rekli da ne znate! Nepristrana znanost

E, sad, ako mislite da je znanost apstraktna tema, pošteđena senzacionalizma i izobličavanja, imam za vas otrežnjujuće vijesti. Empirijski su istraživači dokazali kako su i znanstvenici skloni naraciji te da isticanju privlačnih naslova i “seksepilnih” poanti daju prednost pred bitnim stvarima. I oni su ljudi, i oni privlače pozornost senzacijama. Lijek za to je meta-analiza znanstvenih studija u kojoj će überznanstvenici pročešljati kompletnu


literaturu, uključujući i manje razvikane članke, a onda ih sintetizirati. SENZACIONALNO I CRNI LABUD

Pogledajmo kako narativnost utječe na naše poimanje Crnog labuda. Naracija i pridruženi joj mehanizam isticanja senzacionalne činjenice mogu izazvati zbrku u našim projekcijama vjerojatnosti. Izvedite pokus što su ga proveli Kahneman i Tversky, dvojac koji smo predstavili u prethodnom poglavlju. Subjekti pokusa bili su ljudi koji se predviđanjem bave profesionalno a od njih se tražilo da zamisle sljedeće scenarije i procijene koliko su vjerojatni. a. Velika poplava negdje u Americi u kojoj gine više od tisuću ljudi. b. Potres u Kaliforniji koji izaziva veliku poplavu u kojoj gine više od tisuću ljudi. Ispitanici su procijenili da je prvi događaj manje izgledan od drugoga. Međutim, potres u Kaliforniji je lako zamisliv uzrok, što znatno uvećava mentalnu raspoloživost – a time i procijenjenu vjerojatnost – scenarija o poplavi. Isto tako, upitam li vas koliko će se slučajeva raka pluća pojaviti u državi, vi ćete mi ponuditi nekakvu brojku, recimo pola milijuna. Ali upitam li vas koliko će se slučajeva raka pluća uslijed pušenja pojaviti u državi, sva je prilika da ćete mi ponuditi puno veći broj (rekao bih dvaput veći). Kada im dodate ono uslijed ili zbog, stvari djeluju puno vjerojatnije i daleko izglednije. Rak uzrokovan pušenjem djeluje izglednije od raka bez definiranog uzroka – nespecificirani uzrok nije nikakav uzrok. Vraćam se primjeru E. M. Forstera iz prethodnog dijela teksta, ovaj put sa stanovišta probabiliteta. Koja od ovih dvaju izjava djeluje izglednije? Joey je djelovao sretno oženjen. Ubio je suprugu. Joey je djelovao sretno oženjen. Ubio je suprugu kako bi se dokopao njezina nasljedstva. Dakako, druga rečenica djeluje izglednije, barem na prvi pogled. To je, međutim, čista logička pogreška, budući da prva rečenica, pošto je sveobuhvatnija, podrazumijeva više uzroka – “ubio je suprugu jer je poludio”, “jer ga je varala s poštarom i instruktorom skijanja”, “jer je u svojim halucinacijama pomislio da je žena financijski prognostičar”. Sve to zna i patološki djelovati na način na koji donosimo odluke. Kako?


Zamislite samo, Paul Slovic i njegovi suradnici dokazali su kako su ljudi spremniji uplatiti osiguranje za slučaj terorizma nego obično osiguranje (koje, uz ostalo, pokriva i terorizam). Crni labudovi koje zamišljamo, o kojima raspravljamo i brinemo, nisu ni blizu izglednim Crnim labudovima. Kao što ćemo upravo vidjeti, brinu nas krivi “nevjerojatni” događaji. Sljepoća za Crnog labuda

Prvo pitanje vezano za paradoks percepcije Crnih labudova glasi: neke Crne labudove u svojim glavama prenapuhujemo. Tema ove knjige je činjenica da Crne labudove uglavnom zanemarujemo. Otkud ta razlika? Evo i odgovora. Postoje dvije vrste rijetkih događaja: a) narativni Crni labudovi, rijetki događaji prisutni u trenutnom diskursu za koje ćete vjerojatno doznati s televizije te b) oni o kojima nitko ne govori budući da izmiču modelima – oni koji djeluju toliko nevjerojatno da se o njima sramite javno govoriti. Incidencija Crnih labudova u prvom se slučaju precjenjuje a u drugom ozbiljno podcjenjuje, što je – to sa sigurnošću mogu reći – sasvim u skladu s ljudskom prirodom. Doista, igrači lutrije precjenjuju svoje izglede za glavni zgoditak zato što taj silni dobitak vizualiziraju. A zapravo su toliko slijepi za vjerojatno, da se prema omjeru od jedan naprama tisuću i omjeru od jedan naprama milijun odnose gotovo isto. Dobar dio empirijskih istraživanja potvrdio je postojanje takvog obrasca precjenjivanja i podcjenjivanja u slučaju Crnih labudova. Kahneman i Tversky najprije su dokazali kako ljudi pretjerano reagiraju na malo vjerojatne posljedice nekog događaja kada o događaju s njima razgovarate, kada ih ponukate da te posljedice osvijeste. Primjerice, upitate li nekoga “koliki su izgledi da se zrakoplov sruši?” on će ih povisiti. Ipak, Slovic i njegovi kolege utvrdili su – uz pomoć obrazaca sa životnim osiguranjem – kako ljudi pri uplati životnog osiguranja previđaju krajnje nevjerojatne događaje. Oni to nazivaju “davanje prednosti osiguravanju protiv izglednih sitnih gubitaka” – na račun onih manje izglednih ali po učinku puno značajnijih. Godinama sam tragao za empirijskim testovima povezanima s našim prezirom prema apstraktnom i napokon sam ih pronašao. Izraelski istraživači Greg Barron i Ido Erev eksperimentalno su dokazali kako su ispitanici skloni podcjenjivati sitni probabilitet kada sudjeluju u pokusima u kojima zaključke


o vjerojatnosti izvode sami, kada nemaju podataka o omjerima. Ako iz nekakve posude izvadite vrlo malen broj crvenih i velik broj crnih kuglica, i ako nemate pojma o njihovim relativnim odnosima, vjerojatno ćete podcijeniti broj crvenih kuglica. Njihov ćete broj početi precjenjivati tek kada doznate njihov udio – kada vam kažu da je crvenih kuglica, primjerice, 3%. Dugo sam se pitao kako mi, tako kratkovidni i skloni kratkoročnom, uopće opstajemo u okolišu koji i nije sasvim mediokristanski. Jednoga dana, promatrajući sijedu bradu koja me čini deset godina starijim i razmišljajući o zadovoljstvu koje mi donosi, shvatio sam sljedeće. U mnogim društvima štuju se stari ljudi. Štovanje starijih možda je način na koji kompenziramo svoje kratkotrajno pamćenje. Riječ senat dolazi od latinskog izraza senex, “star”; arapska riječ šeik označava i pripadnika vladajuće elite i “starca”. Stari ljudi su skladišta kompliciranih induktivnih spoznaja, među inim i podataka o rijetkim događajima. Starci nas znaju isprepadati svojim pričama – zato nas pomisao na specifičnog Crnog labuda toliko plaši. Oduševio sam se kada sam doznao da je i u životinjskom carstvu isto. Rad objavljen u časopisu Science pokazao je kako su slonice-predvodnice krda supersavjetnice po pitanju rijetkih događaja. Učimo ponavljanjem – na štetu događaja koji se nikad prije nisu zbili. Neponovljive događaje koje ignoriramo prije no što se dogode naknadno smo (određeno vrijeme) skloni precijenjivati. Kada se dogodi Crni labud nalik onome od 11. rujna 2001. godine, ljudi očekuju da se on ponovi iako su izgledi za takvo što zapravo puno manji. Mi volimo razmišljati o pojedinačnim i poznatim Crnim labudovima ali slučajnost je sama po sebi apstraktna. Kao što rekoh u predgovoru, u pitanju je kriva definicija Boga. Prema ekonomistu Hymanu Minskom, ciklusi preuzimanja rizika u ekonomiji odvijaju se po sljedećem obrascu: stabilnost i odsutnost krize potiču rizik i samodopadnost i umanjuju svijest o mogućim problemima. A onda se dogodi kriza, ljudi dožive šok i plaše se investirati. Neobično, ali i Minsky i njegova tzv. postkejnzijanska škola i njihovi protivnici, “austrijski” ekonomisti-libertarijanci, služe se istim objašnjenjima, samo što se prva skupina zalaže za to da se taj ciklus umiri intervencijom vlade, dok druga vjeruje da takve stvari ne valja prepuštati državnim službenicima. Naizgled u zavadi, obje škole naglašavaju fundamentalnu nesigurnost i odudaraju od srednjestrujaških ekonomskih odsjeka (doduše, imaju veliku sljedbu među poslovnim ljudima i ljudima izvan akademskih krugova). To naglašavanje fundamentalne nesigurnosti, bez ikakve sumnje, smeta platonizatorima. Svi testovi koje spominjem u ovom ulomku su važni; oni pokazuju da se


dademo zavarati rijetkošću Crnih labudova ali da smo potpuno svjesni njihove uloge unutar cjeline, potpuno svjesni njihova učinka. U preliminarnoj studiji koju smo psiholog Dan Goldstein i ja proveli sa studentima s Londonske poslovne škole, ispitanike smo izložili primjerima iz dvaju domena, Mediokristana i Ekstremistana. Odabrani primjeri odnosili su se na visinu, težinu i broj posjeta po web-stranici. U okolišu mediokristanskog tipa ispitanici su uspješno predviđali učinak rijetkih događaja. No, u slučajevima nemediokristanskih varijabla intuicija ih je napuštala, što pokazuje da ne posjedujemo vještinu intuitivne procjene učinka nevjerojatnog, poput udjela nekakve uspješnice u ukupnoj prodaji knjiga. U jednom su eksperimentu učinak rijetkog događaja podcijenili ravno 33 puta. Pogledajmo sada kako ta nesposobnost shvaćanja apstraktnog utječe na nas. Privlačnost senzacionalnog

Doista, koliko god sofisticirani bili, apstraktna statistička informacija na nas ne djeluje onako kako to čini anegdota. Dat ću vam nekoliko primjera. Talijansko dijete. Krajem 1970-ih, jedno je talijansko dijete upalo u bunar. Spasilački tim nije ga mogao odande izvući i dijete je ostalo na dnu bunara, bespomoćno plačući. Razumljivo, njegova je sudbina zabrinula cijelu Italiju; cijela je zemlja živjela od vijesti do vijesti. Dječji je plač izazivao prave provale krivnje u novinara i bespomoćnih spasilaca. Djetetova je slika objavljena na udarnim stranicama svih novina i časopisa i teško ste mogli proći glavnom milanskom ulicom a da vas ne podsjete na njegovu sudbinu. U međuvremenu, u Libanonu je, s povremenim prekidima, bjesnio građanski rat. Iako su i sami imali pune ruke posla, Libanonci su bili jednako obuzeti pričom o tom djetetu. Talijanskom djetetu. Samo osam kilometara dalje, ljudi su ginuli u ratu, prijetili su im automobili-bombe ali u kršćanskom dijelu Bejruta priča o talijanskom djetetu kotirala je vrlo visoko. “Pogledaj kako je slatko, jadničak”, govorili su mi. I kada je napokon spašeno, cijeli je grad odahnuo. Kao što je to Staljin (koji je znao ponešto o smrtnosti) navodno rekao: “Jedna smrt je tragedija; milijun smrti je statistika.” A statistika u nama ne budi reakciju. Terorizam ubija ali najveći je ubojica i dalje okoliš – odgovoran je za 13 milijuna smrti godišnje. Terorizam, međutim, izaziva ogorčenje; zato i precjenjujemo mogućnost terorističkih napada i – kada se dogode – na njih burnije reagiramo. Posljedice štete koju je prouzročio čovjek bole nas puno


više od posljedica one što ju je prouzročila priroda. Central Park. Putujete zrakoplovom na dugi (pijani) vikend u New Yorku. Sjedite pokraj prodavatelja osiguranja koji, k’o svi prodavači, ne zatvara usta. Njemu je naporno ne pričati. Govori vam kako njegov rođak (s kojim će provesti praznike) radi u odvjetničkom uredu s nekim tko zna da je brat blizanac poslovnog suradnika njegovog šogora, opljačkan i ubijen u Central Parku. U Central Parku! U tom fantastičnom New Yorku! To je, ako se dobro sjeća, bilo 1989. godine (radnja se zbiva 2007. godine). Sirotoj žrtvi bilo je tek 38 godina a za sobom je ostavio ženu i troje djece, od kojih je jedno rođeno s poremećajem koji zahtijeva posebnu njegu u Cornell Medical Centereu. Troje djece, od kojih jedno s posebnim potrebama, izgubila su oca zbog jedne nesmotrene šetnje Central Parkom. Što da vam kažem, za posjeta New Yorku držat ćete se podalje od Central Parka. Znate da statistike o kriminalitetu možete doznati s interneta ili iz nekakve brošure, znate da se na anegdotalnu informaciju verbalno inkontinentnog trgovca ne treba oslanjati. Ali ne možete si pomoći. Neko ćete vrijeme, pri svakom spomenu Central Parka, pred sobom vidjeti onog sirotog, nevinog čovjeka ispruženog na prljavoj travi. I trebat će puno statističkih podataka da prevladate tu odbojnost. Vožnja motociklom. Na isti način, pogibija nekog rođaka na motociklu na vaše stavove prema vožnji motociklom utjecat će više od cijelih knjiga statističkih podataka. Podatke o motociklističkim nesrećama lako ćete pronaći na webu, no to će vam rijetko pasti na pamet. Budući da nitko iz moje bliže okoline nije nedavno doživio nesreću, ja se gradom vozim na crvenoj Vespi. Ali svjestan sam tog logičkog problema i nesposoban bilo što poduzeti protiv njega. Dakle, slažem se s onima koji preporučuju naraciju kao sredstvo za privlačenje pozornosti. Dapače, naša svijest možda je povezana s našom sposobnošću da izmislimo nekakvu priču o sebi samima. Samo, koristi li se na krivim mjestima, naracija zna biti ubojita. PREČICE

Sad ću se odmaknuti od narativnog i raspraviti općenitija svojstva mišljenja i rasuđivanja koja se kriju iza naše sputavajuće plitkosti. Te defekte u rasuđivanju popisuje i istražuje utjecajna istraživačka tradicija koju zastupa škola zvana Društvo za prosuđivanje i donošenje odluka (jedino akademsko i profesionalno društvo čiji sam član i time se ponosim: jedino na njihovim sastancima ne osjećam napetost u ramenima i ne doživljavam provale bijesa).


Povezana je sa školom istraživanja čiji su začetnici Daniel Kahneman, Amos Tversky i njihovi prijatelji Robyn Dawes, Paul Slovic i drugi. Čine ga uglavnom empirijski psiholozi i kognitivni znanstvenici čija je metodologija ograničena na provedbu vrlo preciznih, kontroliranih eksperimenata (nalik fizikalnima) s ljudima te na popisivanje ljudskih reakcija, uz minimum teoretiziranja. Oni tragaju za nepravilnostima. Imajte na umu da se i empirijski psiholozi služe zvonolikom krivuljom kako bi metodološke pogreške pri testiranju sveli na standardnu mjeru ali kao što ćemo nešto stručnije opisati u Poglavlju 15, to je jedan od rijetkih slučajeva opravdanog korištenja zvonolike krivulje u društvenim znanostima zbog naravi eksperimenata. Tu smo vrstu eksperimenata u ovom poglavlju već upoznali, u vezi s onom poplavom u Kaliforniji te u Poglavlju 5, u identificiranju konfirmacijske pristranosti. Spomenuti istraživači naše su aktivnosti rasporedili u (ugrubo) dva modaliteta razmišljanja: “Sustav 1” i “Sustav 2”, odnosno iskustveno i meditativno. Podjela je jednostavna. Sustav 1, iskustveno razmišljanje, lako je, automatsko, brzo, nepronično (nismo ga svjesni), podložno pogreškama a podaci se obrađuju usporedno. To je ono što nazivamo “intuicijom”. Ono je zaslužno za junačka djela koja danas popularno nazivaju treptaj, po naslovu uspješnice Malcolma Gladwella. Upravo zbog svoje brzine, Sustav 1 je visoko emocionalan. Stvara prečice zvane “heuristike”, koje nam omogućuju da reagiramo brzo i učinkovito. Dan Goldstein ih naziva “brzima i štedljivima”. Drugi ih radije nazivaju “brzima i prljavima”. E sad, zbog svoje brzine te su prečice svakako djelotvorne no ponekad nas znaju odvesti u ozbiljne pogreške. Ta je osnovna ideja generirala cijelu školu istraživanja nazvanih pristupom heuristika i pristranosti (heuristike se odnose na proučavanje prečica dok se pristranost odnosi na pogreške). Sustav 2, meditativno razmišljanje je ono što obično podrazumijevamo pod razmišljanjem. Njime se služite u učionici. Naporno je (čak i Francuzima), razborito, polagano, logično, progresivno, svjesno (možete pratiti korake u rezoniranju) i, za razliku od intuitivnog, manje podložno pogreškama – budući da znate kako ste do rezultata došli, možete se vraćati korak po korak i prilagođavati ih i ispravljati. Većinu pogrešaka u prosuđivanju činimo kad se služimo Sustavom 1 misleći da se služimo Sustavom 2. Kako? U takvim slučajevima reagiramo bez razmišljanja i introspekcije a nesvjesnost naših reakcija glavno je obilježje Sustava 1! Sjetite se zablude trampe, naše sklonosti da izjavu “nema dokaza za


postojanje Crnih labudova” miješamo s izjavom “ima dokaza da Crni labudovi ne postoje”. Eto Sustava 1 na djelu. Da biste izbjegli reakciju “na prvu loptu” morate se potruditi (Sustav 2). Majka Priroda očito vas tjera da se brzim Sustavom 1 služite u slučaju nevolje, kako ne biste sjedili i meditirali o tome napada li vas to doista tigar ili je u pitanju optička varka. Morate pobjeći odmah, prije no što “osvijestite” da je tigar uopće tu. Emocije se smatraju oružjem kojim nas Sustav 1 usmjeruje i nagoni na brzu reakciju. On posreduje izbjegavanje rizika daleko učinkovitije od našeg kognitivnog sustava. Štoviše, neurobiolozi koji su proučavali emocionalni sustav dokazali su kako on često reagira na prisutnost opasnosti daleko prije no što je postanemo svjesni – osjetimo strah i počinjemo reagirati nekoliko milisekundi prije no što shvatimo da stojimo pred zmijom. Većina problema s ljudskom prirodom leži u našoj nesposobnosti da se služimo većim dijelom Sustava 2, ili da njegovu uporabu prolongiramo a da za to ne uzimamo podulji godišnji odmor. Uz to, mi ga često naprosto zaboravimo koristiti. Čuvajte se mozga

Zapažate da su neurobiolozi došli do podjele (ugrubo govoreći) slične podjeli na Sustav 1 i Sustav 2, osim što oni slijede anatomsku logiku. Njihova se podjela temelji na dva dijela mozga, kortikalnom, kojim bismo se trebali služiti pri razmišljanju i po kojemu se razlikujemo od ostalih životinja te brzom limbičkom, središtu emocija, zajedničkom svim sisavcima. Kao skeptični empirist, ja ne želim bit’ puran pa se ne želim ni fokusirati isključivo na pojedinačne organe u mozgu, budući da moždane funkcije nismo u stanju kvalitetno promatrati. Neki ljudi pokušavaju otkriti takozvane neuralne korelate pri, recimo, donošenju odluka ili, još agresivnije, neuralne “supstrate”, primjerice pamćenja. Mozak je mašinerija, vjerojatno puno kompliciranija nego što mi to mislimo; njegova nas je anatomija u prošlosti često zavaravala. Provedbom, pak, preciznih i temeljitih eksperimenata vezanih za ljudske reakcije u određenim uvjetima, u stanju smo uočavati i evidentirati određene pravilnosti. Za primjer koji opravdava skepticizam u pogledu bezuvjetnog oslanjanja na neurobiologiju i daje za pravo idejama empirijske škole medicine kojoj je pripadao Sekst, uzet ćemo inteligenciju u ptica. U različitim tekstovima koje sam čitao neprestano se ponavljalo da je životinjsko “razmišljanje” locirano u korteksu pa su stvorenja s najvećim korteksom i najinteligentnija – mi, ljudi,


imamo najveći korteks a slijede nas direktori banaka, dupini i naši rođaci, čovjekoliki majmuni. Međutim, pokazalo se kako neke ptice – papagaji, recimo – posjeduju visoku razinu inteligencije, jednaku onoj u dupina, ali i da je inteligencija u ptica povezana s veličinom drugog dijela mozga, zvanog hyperstriatum. Dakle, neurobiologija, uz koju se veže atribut “prave znanosti”, ponekad vas (premda ne i uvijek) znade odvesti u platonizirano iduktivno objašnjenje. Zapanjen sam činjenicom da su “empiristi”, skeptični po pitanju veza između anatomije i funkcije, uopće došli do takve predodžbe – nikakvo čudo što njihova škola nije odigrala bogzna kakvu ulogu u intelektualnoj povijesti. Kao skeptični empirist, skloniji sam eksperimentima iz empirijske psihologije negoli teorijski utemeljenim MRI-snimkama neurobiologa, čak i kada se javnosti čine manje “znanstvenima”. Kako izbjeći narativnu zabludu

Završit ću s tvrdnjom kako se naše zablude u pogledu Crnih labudova dobrim dijelom mogu pripisati korištenju Sustava 1, odnosno narativnom, senzacionalnom – i emocionalnom – koji nam nameću krivi zemljovid izglednosti događaja. U svakodnevnom smo životu nedovoljno introspektivni i stoga ne shvaćamo da ono što se događa razumijemo nešto manje no što bi to bio slučaj kada bismo svoja iskustva nepristrano promatrali. Isto tako, Crni labudovi su nam suviše apstraktni i stoga smo – čim se jedan od njih pojavi – skloni zaboraviti ideju Crnog labuda i fokusirati se na precizne i živopisne događaje koje lako dozivamo u pamćenje. Crni nas labudovi uistinu brinu – ali pogrešni Crni labudovi. Dopustite mi da u sve ovo ubacim i Mediokristan. U Mediokristanu, naracija naizgled funkcionira – prošlost će se uglavnom povinovati našem propitkivanju. Ali ne i u Ekstremistanu. Tamo nema ponavljanja, tamo je povijest podla pa prema njoj morate ostati sumnjičavi te izbjegavati laku i očitu naraciju. S obzirom na to da cijeli život živim s nedostatkom informacija, često sam imao osjećaj da moji kolege i ja živimo na različitim planetima, što je ponekad i iznimno bolno. Oni kao da su zaraženi nekakvim virusom koji kontrolira njihove mozgove i sprečava ih da stvari vide unaprijed – da vide Crnog labuda što stoji iza ugla. Slabosti naracije možemo izbjeći odlučimo li se za eksperimente (umjesto pripovijedanja), iskustvo (umjesto povijesti) i kliničko znanje (umjesto teorija). Novine, dakako, ne mogu izvoditi pokuse ali mogu birati o čemu će izvješćivati. Postoji obilje empirijskih istraživanja koja se dadu predstaviti i


interpretirati – kao što ja to činim u ovoj knjizi. Biti empiričan ne znači voditi laboratorij u podrumu vlastite kuće: to je naprosto stanje uma koje preferira određenu vrstu znanja. Ne libim se uporabiti riječ uzrok no uzroci o kojima raspravljam su ili smiona nagađanja (i tako su i predstavljeni) ili su rezultat eksperimenata a ne priča. Drugi je pristup predviđanje i vođenje evidencije predviđanja. Napokon, naracija se znade pokazati i korisnom – ako se rabi u prave svrhe. Dijamant se dade rezati samo drugim dijamantom; svoju sposobnost uvjeravanja možemo iskoristiti za priču koja prenosi pravu poruku – što pripovjedači, izgleda, i čine. Do sada smo raspravili dva unutarnja mehanizma koji stoje iza naše sljepoće za Crnog labuda – konfirmacijsku pristranost i narativnu zabludu. Sljedeća poglavlja bavit će se vanjskim mehanizmima: pogreškom u načinu na koji primamo i interpretiramo zabilježene događaje te pogrešku u načinu na koji se njima služimo.


Poglavlje sedmo

ŽIVJETI U PREDVORJU NADE Kako izbjeći aparate za vodu – Izaberite šogora – Jevgenijina omiljena knjiga – O izbjegavanju nade – El desierto de los tártaros – Vrline usporenih pokreta

Pretpostavite da, poput Jevgenijinih, i vaše aktivnosti ovise o iznenađenju zvanom Crni labud – da ste, drugim riječima, sušta suprotnost onom puranu. Intelektualne, znanstvene i umjetničke aktivnosti pripadaju Ekstremistanu, u kojemu je uspjeh visoko koncentriran pa vrlo mali broj pobjednika polaže pravo na velik dio nagrade. To, čini se, vrijedi za sve profesionalne aktivnosti koje držim zabavnima i “zanimljivima” (još uvijek tražim barem jedan kontra-primjer, zabavnu aktivnost koja pripada Mediokristanu). Kada priznamo da ta koncentracija uspjeha ima svoju funkciju i kada joj se prilagodimo, bivamo dvostruko kažnjeni: živimo u društvu u kojemu se mehanizam nagrađivanja temelji na iluziji poznatog a i naš hormonalni sustav nagrađivanja zahtijeva opipljive i pouzdane rezultate. I on misli da je svijet pouzdan i pristojan – nasjeda na pogrešku u konfirmaciji. Svijet se mijenjao prebrzo za naš genetički ustroj i mi smo se otuđili od svog okoliša. KOLEGIJALNA OKRUTNOST

Svakoga jutra, iz svog natrpanog stana u East Villageu na Manhattanu odlazite u svoj laboratorij na Rockefellerovu sveučilištu u East Sixtiesima. Vraćate se kasno uvečer i ljudi koji čine vašu društvenu mrežu pitaju je li vam dan bio dobar, onako, iz pristojnosti. Ljudi u laboratoriju su taktičniji. Naravno da vam dan nije bio dobar; pa niste ništa otkrili. Samo, vi niste urar. To vaše ništa veoma je vrijedno, jer je dio procesa otkrića – ako ništa drugo, sada bar znate gdje ne treba tražiti. Drugi istraživači, kada doznaju za vaše rezultate, neće ponavljati eksperiment koji ste napravili, pod uvjetom da je nekakav stručni časopis dovoljno obziran da vaše “ništa” shvati kao informaciju i objavi je. U međuvremenu, vaš šogor radi kao prodavač u jednoj tvrtki na Wall Streetu i stalno dobiva velike provizije – velike i sigurne provizije. “Dobro mu ide,” znate čuti, pogotovo od punca. Kako njegovu izjavi prati kratka nanosekunda tišine i zamišljenosti, shvaćate kako je upravo napravio usporedbu. Nenamjerno, ali ju je napravio.


Praznici znaju biti pravi užas. Na obiteljskim okupljanjima susrećete šogora i redovito opažate nepogrešive znakove frustracije u vaše supruge, koja najprije na časak pomisli da se udala za papka a tek se onda sjeti logike vašeg zanimanja. Njezina sestra ne prestaje brbljati o renoviranju, o novim tapetama. Vaša će supruga biti šutljivija no inače, ili će se pokupiti kući. Njezino će durenje dodatno pogoršati činjenica da vozite unajmljeni auto, jer si ne možete priuštiti garažu na Manhattanu. Što vam je činiti? Odseliti u Australiju i tako prorijediti obiteljska okupljanja ili zamijeniti šogora, oženivši nekoga s manje “uspješnim” bratom? A možda biste se trebali odjenuti kao hipik i postati drski? Umjetniku bi takvo što možda i prošlo, ali znanstveniku ili poslovnjaku – teško. Ulovljeni ste u zamku. Radite na projektu koji ne donosi ni trenutne ni sigurne rezultate; za to vrijeme, ljudi oko vas rade na projektima koji to čine. U nevolji ste. Takva je sudbina znanstvenika, umjetnika i istraživača koji su izgubljeni u društvu, koji ne žive u nekakvoj izoliranoj zajednici ili umjetničkoj koloniji. Paušalni pozitivni rezultati koje naplaćujemo ili masno ili nikako, prevladavaju u mnoštvu zanimanja, zanimanja zaodjevenih osjećajem misije, poput ustrajne potrage (u smrdljivom laboratoriju) za nedostižnim lijekom protiv raka, pisanja knjige koje će promijeniti način na koji ljudi vide svijet (živeći od danas do sutra), komponiranja glazbe ili slikanja minijaturnih ikona po vagonima podzemne željeznice, držeći to višom formom umjetnosti i ne obazirući se na pogrde zastarjelog “učenjaka” Harolda Blooma. Ako ste istraživač, primorani ste objavljivati nevažne članke u “prestižnim” publikacijama samo kako bi vam ostali rekli “zdravo” kada, s vremena na vrijeme, naletite jedni na druge na nekakvoj konferenciji. Vodite li javnu kompaniju, stvari su za vas bile sjajne sve dok niste dobili dioničare, dok ste vi i vaši partneri bili jedini vlasnici, dok ste bili vješti investitori-poduzetnici koji shvaćaju promjenjive rezultate i paušalnu narav ekonomskog života. Sada, međutim, imate nekakvog mentalno inertnog tridesetogodišnjeg analitičara vrijednosnica koji – u nekakvoj tvrtki u donjem Manhattanu – “prosuđuje” vaše rezultate i pridaje im preveliko značenje. On je ljubitelj redovitih plaća a redovita je plaća posljednja stvar koju mu možete dati. Mnogi se ljudi cijeli život trude i imaju dojam da rade pravu stvar a ipak dugo vremena ne pokazuju solidne rezultate. Takvi ljudi moraju raspolagati sposobnošću kontinuiranog odlaganja ugode kako bi – ne gubeći moral –


uopće preživjeli na ustrajnoj dijeti kolegijalne okrutnosti. Njihovi ih rođaci drže za idiote, njihovi ih kolege drže za idiote, treba im hrabrosti da nastave. Za njih nema priznanja, nema validacije, nema studenata koji će im laskati, nema Nobela ni Šnobela. Pitanje “Kakva vam je bila godina?” u njihovoj nutrini izaziva sitan suspregnut, bolan grč jer nekome tko njihov život promatra sa strane sve njihove godine djeluju izgubljeno. A onda – bum! – uslijedi nekakav krupan događaj koji im silno osvjetla obraz. Ili ne uslijedi, nikada. Vjerujte mi, teško je nositi se s društvenim posljedicama privida neprestanog neuspjeha. Mi smo društvene životinje; pakao – to su drugi ljudi. Kada je relevantno i senzacionalno

Naša intuitivnost nije stvorena za nelinearno. Razmislite o našem životu u primitivnom okolišu u kojemu su proces i rezultat usko povezani. Žedni ste; pijenje vam donosi odgovarajuće zadovoljenje. Ili, čak i u ne tako primitivnom okolišu, kada se upustite u izgradnju – kamene kuće ili mosta, recimo – više rada donosi uočljivije rezultate. Uočljive i stalne povratne informacije podižu vam raspoloženje. U primitivnom okolišu, relevantno je isto što i senzacionalno. To vrijedi i za znanje. U pokušaju da prikupimo informacije o svijetu oko nas, obično se povodimo za biologijom, i naša pozornost s lakoćom struji prema senzacionalnom – ne toliko relevantnom, ali senzacionalnom svakako. U procesu koevolucije s našim prebivalištem taj je sustav za navođenje nekako zastranio i naprosto se transplantirao u svijet u kojemu je relevantno često i dosadno, nesenzacionalno. Nadalje, mi mislimo da ako su, recimo, dvije varijable kauzalno povezane, redovit input u jednoj uvijek donosi rezultate u drugoj. Naš je emocionalni sustav stvoren za linearnu kauzalnost. Na primjer, ako svakodnevno učite, očekujete naučiti nešto po vrijednosti proporcionalno tom učenju. Imate li osjećaj da stojite u mjestu, vaše će vas emocije demoralizirati. U suvremenoj stvarnosti, međutim, zadovoljavajuće, linearno, pozitivno napredovanje je rijedak privilegij: o nekakvom problemu možete razmišljati godinu dana i ne naučiti ništa; tada, ako vas izostanak rezultata ne obeshrabri i ne odustanete, nešto će vam u hipu “sijevnuti”. Istraživači su na ideju gratifikacije potrošili podosta vremena; neurologija nas je prosvijetlila u pogledu napetosti između trenutačne i odgođene nagrade. Želite li masažu danas ili za dva tjedna? Pa, novina leži u činjenici da je onaj


logični, “viši” dio našeg mozga po kojemu se razlikujemo od ostalih životinja, u stanju prevladati životinjske nagone koji traže trenutno zadovoljenje. Dakle, ipak smo nešto bolji od životinja – ali tek nešto bolji. A ni to nismo uvijek. Nelinearnosti

Situacija bi mogla biti i nešto tragičnija – svijet je nelinearniji nego što mislimo i nego što znanstvenici vole misliti. Kod linearnosti, odnosi među varijablama jasni su, oštri i konstantni, i stoga ih je platonistički jednostavno obuhvatiti jednom jedinom rečenicom, poput “10%-tno povećanje bankarskog pologa odgovara 10%-tnom povećanju zarade od kamata i 5%-tnom povećanju snishodljivosti osobnog bankara”. Što više novca držite u banci, to više kamata dobivate. Nelinearni odnosi mogu varirati; možda najbolji način da ih opišemo jest da kažemo kako nema izraza koji bi ih na valjan način opisao. Uzmite za primjer odnos između užitka i pitke vode. Ako ste strašno žedni, boca vode značajno povećava vaš osjećaj ugode. Više vode znači i više užitka. Ali što ako vam dadem cisternu vode? Jasno, vaš osjet ugode postaje sve neosjetljiviji na nove količine vode. Štoviše, ponudim li vam da birate između boce i cisterne vode, vi biste odabrali bocu – dakle, vaš užitak opada s dodatnim količinama vode. Takvi su nelinearni odnosi sveprisutni u životu. Linearni su odnosi zapravo iznimka: na njih se fokusiramo samo u učionicama i udžbenicima jer ih je lakše razumjeti. Jučer poslijepodne pokušao sam se iznova osvrnuti oko sebe i popisati sve linearne stvari koje viđam tijekom dana. Nisam pronašao nijednu, baš kao što netko tko traži četverokute i trokute ne bi pronašao nijedan u kišnoj šumi – ili, kao što ćemo vidjeti u trećem dijelu knjige, baš kao što netko tko traži slučajnost zvonolikog oblika takvu slučajnost neće pronaći u socioekonomskim fenomenima. Svakoga dana igrate tenis bez ikakva napretka a onda, iznenada, počnete pobjeđivati profića. Vaše dijete, premda nema nikakvih vidljivih smetnji u učenju, ne želi govoriti. Ravnateljica škole sili vas da razmotrite “druge opcije”, što će reći terapiju. Uzalud raspravljate (ona je, kakti, “stručnjak”). A onda, iznenada, dijete počne slagati složene rečenice, možda i malčice presložene za svoju dobnu skupnu. Ponovit ću, platonistička ideja linerane progresije je izuzetak a ne pravilo. Proces važniji od rezultata


Skloni smo senzacionalnom i iznimno vidljivom. To utječe na način na koji procjenjujemo nečije junaštvo. U našoj je svijesti malo mjesta za junake koji ne postižu vidljive rezultate – ili za one među njima što se umjesto na rezultate, fokusiraju na proces. Kako bilo, oni koji tvrde kako proces cijene više od rezultata, ne govore potpunu istinu – dakako, pod uvjetom da spadaju u ljudska bića. Često nam serviraju poluistinu po kojoj pisci ne pišu za slavu, po kojoj umjetnici stvaraju zbog umjetnosti same, jer je njihova aktivnost “samoj sebi nagrada”. Istina, te su aktivnosti često stabilan izvor unutrašnjeg zadovoljstva. No to ne znači da umjetnici ne žude za nekim oblikom pozornosti, ili da im uz nešto publiciteta ne bi išlo bolje; to ne znači da se pisci nedjeljom ne bude u ranu zoru, kako bi provjerili je li The New York Times Book Review objavio članak o njihovu radu (čak i kada su izgledi za to neznatni) ili da ne provjeravaju krije li se u poštanskom sandučiću dugo očekivani odgovor The New Yorkera. Čak je i filozof Humeova kalibra u bolesničkoj postelji proveo nekoliko tjedana, nakon što je njegovo remek-djelo (što se kasnije proslavilo kao njegova inačica problematike Crnog labuda) popljuvao nekakav priglupi kritičar – za kojega je znao da je u krivu i da je potpuno promašio smisao djela. Stvar postaje bolna kada vidite kako netko od vaših kolega, netko koga prezirete, kreće za Stockholm, na svečanost povodom primitka Nobelove nagrade. Većina ljudi sa zanimanjima koja nazivam “koncentriranima”, bolji dio vremena potroše čekajući tzv. Veliki dan, koji (obično) ne dočekaju. Tako, doduše, manje mislite na životne tričarije – na to kako vam je cappuccino prevruć ili prehladan, na to da je konobar prespor ili prenapadan, na preskupu hotelsku sobu koja baš i ne sliči onoj u reklami. Svega toga nema jer su vam na pameti puno veće i bolje stvari. No to još uvijek ne znači da osoba koja se izdvojila iz utrke za materijalnim ne podliježe nekim drugim boljkama, onima što proističu iz nepoštovanja. Ti lovci na Crne labudove često se osjećaju posramljeno – bilo sami po sebi, bilo da im taj osjećaj nametnu drugi – jer ne sudjeluju u zaradi. “Izdao si one koji su u tebe polagali velike nade”, govore im i pojačavaju njihov osjećaj krivnje. Problem paušalnih dobitaka nije toliko u nedostatku prihoda koliko u hijerarhijskom položaju, gubitku dostojanstva, suptilnom ponižavanju u prolazu, pokraj aparata za vodu. Iskreno se nadam kako će jednoga dana i znanost i donositelji odluka ponovno otkriti ono što su drevni narodi oduvijek znali – da je poštovanje naša najvrednija valuta.


Čak ni u čisto ekonomskom smislu, individualni lovci na Crne labudove nisu oni koji “mlate” novac. Istraživač Thomas Astebro dokazao je kako je profitablinost neovisnih izuma (u njih uračunajte i groblja) daleko niža od profitabilnosti rizičnog kapitala. Poduzetnici, da bi uopće funkcionirali, moraju biti donekle slijepi u pogledu prednosti i opsjednuti svojim pozitivnim Crnim labudom. Investitori spremni na rizik su oni koji zarađuju. Ekonomist William Baumol to naziva “crtom ludosti”. Isto, vjerojatno, vrijedi za sve koncentrirane poslove: pogledate li empirijske podatke, vidjet ćete da su investitori spremni na rizik imućniji od poduzetnika, ali i da su nakladnici imućniji od pisaca, da su trgovci umjetninama imućniji od umjetnika, da znanost stoji bolje od znanstvenika (približno 50% znanstvenih radova i studija na koje su utrošeni mjeseci a ponekad i godine rada, nikada nitko ne pročita). Osoba koja se upusti u tu vrstu igara na sreću ne živi od materijalnog uspjeha nego od nade. Ljudska priroda, sreća i paušalno nagrađivanje

Dopustite mi da pročistim glavnu ideju kojom se vodi ono što istraživači nazivaju hedonistička sreća. Zaraditi milijun dolara u jednoj godini, ali ne zaraditi ništa u prethodnih devet, ne donosi zadovoljstvo jednako onome kada se isti iznos ravnomjerno podijeli na isto vremensko razdoblje – dakle, po 100 000 dolara godišnje, deset godina zaredom. Isto vrijedi i u obrnutom slučaju – kada prve godine zaradite gomilu novca a onda devet godina zaredom ništa. Vaš će se sustav ugode prilično brzo zasititi. Za razliku od iznosa nakon oporezivanja, hedonistička se ravnoteža ne prenosi u sljedeću obračunsku godinu. Zapravo, vaša sreća daleko više ovisi o broju pozitivnih osjećaja, o onome što psiholozi nazivaju “pozitivnim afektom”, nego o njihovu intenzitetu (kada se pojave). Drugim riječima, dobre vijesti su ponajprije dobre vijesti; koliko dobre i nije osobito važno. Dakle, želite li lagodan život, te vam sitne “afekte” valja što ravnomjernije vremenski rasporediti. Obilje umjereno dobrih vijesti bolje je od jedne jedine hrpetine sjajnih vijesti. Na žalost, za vas bi bilo još gore da zaradite 10 milijuna, potom izgubite devet a onda ne zaradite ništa! Doduše, ostat će vam milijun (bolje išta nego ništa) ali možda bi bilo bolje da niste zaradili ništa. (Sve to, dakako, pod uvjetom da vam je do financijskih nagrada stalo.) Dakle, s usko definiranog računovodstvenog stajališta, koje bih ovdje mogao nazvati i “hedonističkom računicom”, na jedan se veliki dobitak ne isplati ciljati. Zaslugom majke prirode predodređeni smo da izvlačimo užitak iz stalnog dotoka ugodnih,


sitnih ali čestih nagrada. Kao što rekoh, nagrade ne moraju biti velike, samo česte – tu i tamo pokoja. Ne zaboravite da smo tisućama godina zadovoljstvo nalazili isključivo u hrani i vodi (i još ponečemu intimnijem) i da, premda bez njih ne možemo, vrlo brzo dostižemo zasićenje. Problem je, dakako, u tome što ne živimo u okolišu u kojemu su rezultati redoviti – Crni labudovi dominiraju većim dijelom ljudske povijesti. Nesreća je u tome što strategija primjerena našem današnjem okolišu možda i ne nudi nikakve unutarnje nagrade i pozitivne povratne informacije. Ista osobina, samo obrnuto, vrijedi i za tugu. Bolje je svu bol sabiti u jedno kratko razdoblje, nego je rastegnuti na nekakav duži period. Ali, ima ljudi koji uspijevaju nadići asimetriju boli i radosti, izbjeći hedonistički deficit, ostati izvan igre – i živjeti u nadi. Kao što ćemo upravo vidjeti, ima to i dobrih strana. Predvorje nade

Po mišljenju Jevgenije Krasnove, osoba može voljeti jednu knjigu, najviše nekolicinu – sve preko toga za nju je oblik promiskuiteta. Oni što o knjigama govore kao o robi, nevjerodostojni su, baš kao što su i oni što skupljaju poznanike površni u prijateljstvima. Roman koji volite nalik je prijatelju. Čitate ga i iščitavate kako biste ga bolje upoznali. I baš kao i prijatelja, prihvaćate ga onakvog kakav jest, ne donosite o njemu nikakve sudove. Montaignea su jednom upitali “zašto” su on i pisac Etienne de la Boétie prijatelji – to vam je ona vrsta pitanja koju vam ljudi postavljaju na domjencima, kao da na njih znate odgovoriti, ili kao da se na njih uopće može odgovoriti. Montaigne je, tipično za njega, odgovorio: “Parce que c’état lui, parce que c’était moi” (jer je on on i jer sam ja ja). Isto tako i Jevgenija tvrdi da voli samo jednu knjigu “jer je ona ona i jer sam ja ja”. Jevgenija je čak napustila učionicu kada je učitelj analizirao tu knjigu i time prekršio njezino pravilo. Čovjek ne sjedi i dokono sluša kako ljudi nadugačko i naširoko analiziraju njegova prijatelja. Bila je strašno tvrdoglavo dijete. Njezina knjiga-prijateljica je Il deserto dei tartari, Dina Buzzatija, roman koji je u doba njezina djetinjstva bio poznat u Italiji i Francuskoj ali za koji, čudno, nitko od njezinih američkih poznanika nije niti čuo. U engleskom izdanju njezin su naslov Tatarska pustinja pogrešno preveli kao Tatarska stepa. Jevgenija se s Il deserte susrela u trinaestoj godini, u vikendici svojih roditelja u seocu dva kilometra izvan Pariza, gdje su se ruske i francuske


knjige umnažale bez ograničenja koja su vrijedila u prenatrpanom pariškom stanu. Na selu joj je bilo toliko dosadno da nije mogla ni čitati. A onda je, jednoga dana, otvorila tu knjigu i nije je mogla pustiti iz ruku. Opijen nadom

Giovanni Drogo je čovjek od riječi. Upravo je diplomirao na vojnoj akademiji, stekao čin poručnika i bio na početku aktivne službe. No, stvari ne idu po planu: njegova prva zadaća je četverogodišnja služba na dalekom isturenom položaju, u utvrdi Bastiani koja naciju štiti od provale Tatara iz pogranične pustinje – nimalo poželjan položaj. Od utvrde do najbližeg grada valja jahati dva dana; okružuje je čista pustoš. Nema društvenog života kakvom bi se čovjek njegove dobi radovao. Drogo misli kako je na istureni položaj raspoređen samo privremeno, kako bi platio dug prije no što mu se ukažu bolje prilike. Kada se jednom vrati u grad, u svojoj savršeno izglačanoj odori i sa svojom atletskom figurom, malo će mu dama moći odoljeti. I što Drogo radi u toj zabiti? Pronalazi rupu u zakonu, način da dobije premještaj za samo četiri mjeseca. I odlučuje je iskoristiti. U posljednjem trenutku, međutim, Drogo kroz prozor stacionara baca pogled na pustinju i odlučuje produljiti boravak. U zidinama utvrde i u tihom krajoliku ima nečega što je jače od njega. Privlačnost utvrde i čekanje napadača, velika bitka s krvoločnim Tatarima, postaju jedini razlog njegova postojanja. Cijelom utvrdom vlada ozračje iščekivanja. Drugi vojnici vrijeme provode promatrajući obzorje, u očekivanju velikog događaja, neprijateljskog napada. Toliko su usredotočeni da, u rijetkim prilikama, uspijevaju nazrijeti i najbeznačajniju zalutalu životinju koja se pojavi na rubu pustinje. I pomisle da neprijateljski napad počinje. I, dakako, Drogo cijeloga života produžuje ostanak u tvrđavi i odlaže početak života u gradu – 35 godina čiste nade, potrošenih na ideju kako će se jednoga dana, s udaljenih uzvisina što ih čovječja noga još nije pregazila, osvajači napokon pojaviti i on će pokazati kako je dorastao situaciji. Na kraju romana vidimo Droga kako umire u nekakvoj drumskoj krčmi u trenutku kada se događaj koji je čekao cijeloga života počinje zbivati. Propustio ga je. Slatka zamka očekivanja

Jevgenija je Il deserto pročitala bezbroj puta; naučila je talijanski (a možda i udala za Talijana) kako bi je mogla pročitati u izvorniku. Ipak, bolni je


završetak pročitala samo jedanput; kasnije za to nije imala srca. Crnog sam labuda predstavio kao izuzetak, važan događaj koji nije trebalo očekivati. Pogledajte, pak, njegovu suprotnost: neočekivani događaja za koji silno želite da se dogodi. Drogo je opsjednut i zaslijepljen mogućnošću neizglednog događaja; ta je rijetka pojava njegov raison d’etre. U trinaestoj, kada je naišla na knjigu, mala je Jevgenija znala da će cijeli život glumiti Giovannia Droga u predvorju nade, čekajući veliki događaj, žrtvujući se za njega i odbijajući međukorake, odbacujući utješne nagrade. Slatka zamka očekivanja nije joj smetala: za nju je vrijedilo živjeti u katarzičnoj jednostavnosti jednog jedinog cilja. Doista, “pazi što želiš”: možda je prije Crnog labuda svog uspjeha bila sretnija. Jedna od osobina Crnog labuda su i asimetrične posljedice – pozitivne ili negativne. Za Droga, posljedica je značila 35 godina potrošenih u predvorju nade, u očekivanju nekoliko nasumično raspoređenih trenutaka slave – koje je na kraju propustio. Kada vam treba utvrda Bastiani

Zapazili ste kako u Drogovoj društvenoj mreži nije bilo šogora. Imao je sreće; svoju je misiju imao s kim podijeliti. Pripadao je zajednici na vratima pustinje što napeto, zajednički zuri u obzorje. Drogo je bio u prednosti utoliko što je bio povezan sa svojim kolegama i što je izbjegavao kontakte s ljudima izvan te zajednice. Mi smo lokalne životinje, zainteresirane za svoje neposredno susjedstvo – čak i ako nas, negdje daleko, neki ljudi smatraju totalnim idiotima. Ti su homo sapiensi apstraktni i daleki i mi za njih ne marimo: ne susrećemo ih u dizalima niti s njima komuniciramo očima. Naša površnost ponekad radi za nas. Činjenica da za puno toga trebamo druge ljude možda je banalna ali mi ih trebamo daleko više no što shvaćamo, posebice u smislu dostojanstva i poštovanja. Doista, malo je povijesnih zapisa o ljudima koji su postigli nešto iole iznimno bez te validacije svojih kolega – ali kolege možemo birati po volji. Pogledamo li povijest ideja, vidimo da se povremeno formiraju škole mišljenja i proizvode neobične radove nepopularne izvan te škole. Čuli ste za stoike, akademske skeptike, cinike, pironske skeptike, esene, nadrealiste, dadaiste, anarhiste, hipije, fundamentaliste. Nekome s neobičnim i potencijalno isplativim idejama, škola omogućuje da si pronađe društvo i stvori mikrokozmos izoliran od ostalih. Članovi skupine mogu biti i izopćeni, ali zajedno – što je bolje od pojedinačnog izopćenja.


Posvetite li se nekoj aktivnosti ovisnoj o Crnom labudu, bolje je da to činite u okviru skupine. EL DESIERTO DE LOS TÁRTAROS

Jevgenija je Nera Tulipa upoznala u predvorju venecijanskog hotela Danieli. Nero je radio kao trader a živio na relaciji London – New York. U to doba traderi su izvan sezone petkom poslijepodne odlazili u Veneciju, samo kako bi razgovarali s drugim (londonskim) traderima. I dok su njih dvoje tako stajali i neusiljeno čavrljali, Jevgenija je opazila kako ih njezin muž s nelagodom promatra sa svog mjesta za barom, nastojeći pratiti prodike nekog svog prijatelja iz djetinjstva. Jevgenija je shvatila kako će se s Nerom viđati češće. Ponovno su se sreli u New Yorku, isprva potajno. Njezin muž, kao svaki profesor filozofije, nije znao što bi sa sobom. Počeo je pažljivo pratiti njezin raspored i nije se dao odlijepiti od nje. Što je više želio biti s njom, to je Jevgenija tražila više prostora, na što je on reagirao još gorom ovisnošću. Dala mu je nogu, nazvala odvjetnika (koji je taj poziv već neko vrijeme očekivao) i nastavila se otvoreno viđati s Nerom. Nero u hodu nije savijao noge. Još se oporavljao od helikopterske nesreće. Nakon nekoliko uspješnih epizoda, naime, Nero postaje pomalo prearogantan i počinje se izlagati neproračunatim fizičkim rizicima, premda je financijski i dalje hiperkonzervativan, čak paranoidan. Mjesecima je, nepokretan, ležao u jednoj londonskoj bolnici. Jedva je uspijevao čitati i pisati, izbjegavao je televiziju, zadirkivao sestre i čekao da mu kosti zacijele. Po sjećanju je mogao nacrtati strop sa svih njegovih 14 pukotina, kao i otrcanu bijelu zgradu s druge strane ulice, sa 63 staklena okna, koja su sva odreda žudjela za profesionalnim čišćenjem. Kada bi se napio, Nero bi tvrdio da govori talijanski, pa mu je Jevgenija dala primjerak Il deserta. Nero nije čitao romane. “Romane je zabavno pisati, ne i čitati”, tvrdio je. I stoga je, na neko vrijeme, odložio knjigu kraj uzglavlja. Nero i Jevgenija bili su, na izvjestan način, poput noći i dana. Jevgenija je u postelju odlazila u zoru nakon što bi cijele noći radila na rukopisu. Nero je, poput većine tradera, ustajao u zoru, čak i vikendima. Potom bi, sat vremena, radio na svom opusu, pisao Raspravu o vjerojatnosti, nakon čega je više ne bi ni taknuo. Pisao ju je cijelo desetljeće a poriv da je na brzinu završi osjetio je tek kada bi mu je život bio u pitanju. Jevgenija je pušila; Nero je pazio na


zdravlje i barem sat vremena dnevno provodio u teretani ili u bazenu. Jevgenija se družila s intelektualcima i boemima; Neru je često bilo ugodno i među traderima s uličnim iskustvom i s poslovnim ljudima bez fakulteta ali s teškim bruklinskim akcentom. Jevgeniji nikako nije išlo u glavu kako se klasičar i poliglot poput Nera može družiti s takvim ljudima. Da stvar bude gora, posjedovala je onaj – za Petu francusku republiku specifičan – pretjerani prezir prema novcu, osim ako ga nije prekrivala intelektualna i kulturna fasada, i jedva je podnosila te bruklinske tipove debelih dlakavih prstiju s ogromnim bankovnim računima. Nerovi post-bruklinski prijatelji su je, zauzvrat, smatrali balavicom. (Jedna od posljedica prosperiteta bila je i polagana migracija bruklinskih lukavaca na Staten Island i u New Jersey.) I Nero je bio elitist, nepodnošljiv elitist, samo na drugačiji način. On je ljude dijelio na one koji znaju slagati kockice, bili oni iz Brooklyna ili ne, i na one koji to ne znaju, koliko god sofisticirani i učeni bili. Nekoliko mjeseci kasnije, kada je (s pretjeranim olakšanjem) prekinuo vezu s Jevgenijom, Nero je otvorio je Il deserto i više je nije mogao ispustiti iz ruku. Jevgenija je imala predosjećaj da će se Nero, baš kao i ona, identificirati s Giovannijem Drogom, glavnim likom Il deserta. I jest. Nero je, pak, pokupovao sanduke (lošeg) engleskog prijevoda knjige i dijelio ih svakome tko bi ga uljudno pozdravio, uključujući i vratara svoje njujorške zgrade koji je engleski jedva govorio a kamoli čitao. Nero je toliko oduševljeno objašnjavao priču da se vratar zainteresirao i Nero je za njega morao naručiti španjolski prijevod, El desierto de los tártaros. Iskrvariti ili odletjeti u zrak

Podijelimo svijet u dvije kategorije. Neki su ljudi poput onog purana; žive pod prijetnjom strašne eksplozije a da toga uopće nisu svjesni. Drugi se ponašaju upravo suprotno; pripremaju se za velike događaje koji druge mogu zateći nespremne. U nekim strategijama i životnim situacijama, igrate na visoke uloge kako bi se dokopali niza sitnih dobitaka; tako ostavljate dojam da stalno dobivate. U drugim situacijama, pak, igrate na sitno s ciljem da osvojite gomilu dolara. Drugim riječima, kladite se ili na to da će se Crni labud dogoditi, ili na to da se neće dogoditi, što su dvije strategije koje zahtijevaju dva potpuno različita mentalna stava. Vidjeli smo da su ljudi skloni dio prihoda zaraditi odjedanput. Sjetite se (iz Poglavlja 4) kako su u ljeto 1982. godine velike američke banke izgubile gotovo sve što su ikada zaradile, pa i više.


Dakle, neke stvari koje pripadaju Ekstremistanu iznimno su opasne ali nam se takvima ne čine unaprijed, budući da je s njima povezan rizik prikriven i odgođen – pa naivci misle da su “sigurni”. To što kratkoročno djeluju manje rizično nego što doista jesu, prava je ekstremistanska osobina. Biznis izložen toj vrsti eksplozija Nero je nazivao dubioznim, tim prije što je gajio sumnje u pogledu svih metoda za izračun izgleda za takvu eksploziju. Sjetit ćete se (također iz Poglavlja 4) i da je obračunsko razdoblje na kojemu se temelji procjena uspješnosti poduzeća, prekratko za davanje pozitivnih ili negativnih ocjena njihova poslovanja. A kako je naša intuicija površna, procjenu rizika formuliramo prebrzo. Predstavit ću vam na brzinu Nerovu ideju. Njegova je premisa jednostavna: neke poslovne oklade u kojima gubite puno ali rijetko a dobivate malo ali često, vrijede truda ako im drugi ljudi ne mogu odoljeti i ukoliko posjedujete osobnu i intelektualnu izdržljivost. Ta vam izdržljivost itekako treba. Morat ćete se nositi i sa suradnicima koji će vas zasipati uvredama, uglavnom prostačkim. Ljudi se često pomire s tim da financijska strategija s malim izgledima za uspjeh nije nužno i loša, sve dok je spomenuti uspjeh dovoljno krupan da je opravda. Iz cijelog niza psiholoških razloga, međutim, ljudi se za tu strategiju teško odlučuju, naprosto zato što ona zahtijeva kombinaciju uvjerenja, kapaciteta za odgođenu gratifikaciju i spremnosti da vas klijent popljuje a da vi, pritom, ni ne trepnete. Ljudi koji iz kojekakvih razloga gube novac, počinju izgledati poput pokunjenih pasa, što potiče još dublji prezir u njihovih suradnika. Nasuprot toj pozadini u kojoj se potencijalne eksplozije maskiraju u vještine, Nero se upustio u strategiju zvanu “krvarenje”. Gubite stalno, svakodnevno, duže vrijeme, osim kada se dogodi nešto što vam donese disproporcionalnu dobit. S druge strane, nijedan pojedinačni događaj ne može vas dignuti u zrak – neke promjene u svijetu mogu vam donijeti ogromnu dobit, dovoljnu da nadoknadite višegodišnje, višedesetljetno pa čak i višestoljetno “krvarenje”. Od svih ljudi koje znam, Nero je posljednja osoba genetički predisponirana za takvu strategiju. Njegov mozak i njegovo tijelo teško su se sukobljavali, i on se zatekao u stanju kontinuiranog rata. Njegov problem bilo je fizički; tijelo je akumuliralo fizički umor proizašao iz neurobiološkog učinka izlaganja sitnim kontinuiranim gubicima, cjelodnevnoj torturi u kineskom stilu. Nero je otkrio da se ti gubici talože u njegovu emocionalnom mozgu, zaobilazeći više kortikalne strukture, da polako djeluju na njegov hipokampus i slabe mu pamćenje. Hipokampus je struktura koja, navodno,


upravlja pamćenjem. To je najplastičniji dio mozga; to je također dio mozga koji (pretpostavlja se) apsorbira štetu uzrokovanu kontinuiranom traumom. Primjerice kroničnim stresom kojemu smo svakodnevno izloženi, kroz sitne doze negativnih osjećaja – za razliku od okrepljujućeg “dobrog stresa” koji doživljavamo kada nam u dnevnoj sobi osvane tigar. Možete racionalizirati koliko vam drago: hipokampus traumu kroničnog stresa shvaća ozbiljno i potiče nepovratnu atrofiju. Nasuprot uobičajenom mišljenju, ti vas sitni, naizgled bezopasni stresori ne jačaju; dapače, oni vam mogu amputirati dio ličnosti. Nera je trovala visoka razina izloženosti informacijama. Bol bi još i mogao otrpjeti da je podatke o uspješnosti mogao pratiti na tjednoj osnovi, umjesto iz minute u minutu. Emocionalno se bolje nosio s vlastitim portfeljem nego s portfeljima svojih klijenata, jer ga nije morao konstantno pratiti. Da je njegov neurobiološki sustav podlegao konfirmacijskoj pristranosti, da je reagirao na kratkoročno i vidljivo, mogao je posegnuti za nekakvim trikom kojim bi mozak prisilio da se fokusira na dugoročno i tako izbjegne zloćudni učinak kratkoročnog. Odbijao je pogledati svaki ispis sa svojim poslovnim rezultatima noviji od 10 godina. Nero je, u intelektualnom smislu, postao punoljetan u doba kraha burze 1987. godine, kada je na ono malo vrijednosnica kojima je upravljao ostvario monstruozan profit. Zahvaljujući toj epizodi, podaci o njegovoj uspješnosti – gledani u cjelini – uvijek će biti pozitivni. U dvadesetak godina trgovanja Nero je imao tek četiri uspješne. Što je, po njegovu mišljenju, bilo više nego dovoljno. Nije mu trebalo više od jedne uspješne godine u stoljeću. Investitori mu nisu predstavljali nikakav problem – željeli su igrati na sigurno, trebali su ga i dobro su mu plaćali. Prema onima kojih se htio riješiti trebao je pokazati tek blagi prezir, što mu i nije padalo osobito teško. Prezir nije morao glumiti: Nero o njima nije imao bogzna kakvo mišljenje što je govorom tijela otvoreno pokazivao, premda je i dalje bio neobično uljudan. Pobrinuo se da im, nakon cijelog niza gubitaka, ne padne napamet da zbog njih osjeća ikakvo žaljenje. Štoviše, i paradoksalno, tako su za njega imali još više razumijevanja. Ljudi će povjerovati u sve što im kažete ukoliko ne pokažete ni tračak nesigurnosti; poput životinja, u stanju su nanjušiti i najsitniju pukotinu u vašem samopouzdanju prije negoli je uopće pokažete. Trik je u tome da se u osobnim kontaktima ponašate što uglađenije možete. Puno je lakše zračiti samopouzdanjem kada ste iznimno uljudni i ljubazni; ljude možete kontrolirati i ne vrijeđajući njihove osjećaje. Nero je shvatio da je problem s poslovnim ljudima u tome što će vas, ponašate li se kao gubitnik i oni tretirati kao gubitnika – visinsku ljestvicu postavljate sami. Ne postoji


apsolutna mjera za dobro i loše. Stvar nije u tome što ljudima govorite, već u načinu na koji to činite. Pritom, međutim, morate zadržati umjerenost i olimpsku smirenost. Dok je kao trader radio za jednu investicijsku banku, Nero se suočio s tipičnim oblikom procjene zaposlenika – obrascem uspješnosti. Taj je obrazac služio ocjenjivanju “uspješnosti” zaposlenika kako se ovi, tobože, ne bi opustili. Nero je tu ocjenu držao apsurdnom budući da nije toliko sudila o kvaliteti traderova rada koliko ga je poticala da izigrava sustav i juri za kratkoročnom profitom na uštrb mogućih eksplozija – poput banaka koje nesmotreno odobravaju kredite s niskim postotkom rizika, jer njihov kreditni savjetnik već razmišlja o sljedećoj mjesečnoj evaluaciji. I tako je jednoga dana na početku karijere Nero sjeo i mirno saslušao ocjenu svog “nadzornika”. Kada mu je ovaj uručio obrazac s ocjenom, Nero ga je pred nadzornikovim očima poderao na sitne komadiće. Učinio je to veoma polako, naglašavajući kontrast između prirode tog čina i mirnoće kojom je trgao papir. Šef ga je promatrao u strahu; nije se usudio ni trepnuti a oči su mu skoro iskočile iz duplja. Nero se usredotočio na svoj nedramatični, usporeni čin, jednako oduševljen i estetikom izvedbe i činjenicom da se bori za svoja uvjerenja. Ta kombinacija elegancije i dostojanstva bila je čisto veselje. Znao je da će ga ili otpustiti, ili ostaviti na miru. Ostavili su ga na miru.


Poglavlje osmo

NEISCRPNA SREĆA GIACOMA CASANOVE: PROBLEM NIJEMIH DOKAZA Diagorin problem – Kako Crni labudovi pronalaze put do povijesnih čitanki – Metode koje će vam pomoći da izbjegnete utapanje – Utopljenici obično ne glasuju – Svi bismo trebali biti brokeri – Računaju li se nijemi svjedoci? – Casanovina étoile – New York je tako “nepobjediv”

Druga zabluda u načinu na koji shvaćamo događaje jest zabluda nijemih dokaza. Povijest nam taji i Crne labudove i svoju sposobnost da ih generira. PRIČA O UTOPLJENIM VJERNICIMA

Prije više od dvije tisuće godina, rimski govornik, beletrist, mislilac, stoik, politički manipulator i (najčešće) krepostan gospodin Marko Tulije Ciceron, ispričao je sljedeću priču. Izvjesnome Diagori koji nije vjerovao u bogove pokazali su pločice s portretima nekakvih vjernika koji su molili i kasnije preživjeli brodolom. Time su implicirali kako molitve štite od brodoloma. Diagora je upitao: “A gdje su slike onih koji su molili a onda se utopili?” Utopljeni vjernici, budući mrtvi, imali bi poprilično poteškoća da – s morskoga dna – razglase svoje iskustvo. Slučajnog promatrača takvo što može navesti da povjeruje u čuda. To nazivamo problemom nijemih dokaza. Zamisao je jednostavna, a opet moćna i univerzalna. I dok većina mislilaca nastoji posramiti svoje prethodnike, Ciceron je (sve donedavno) uspijevao posramiti praktično sve svoje empirijski misleće nasljednike. Nešto kasnije, esejist Michel de Montaigne i empirist Francis Bacon (dvojica mojih najvećih junaka), u svojim radovima spominju taj argument i primjenjuju ga na formiranje lažnih vjerovanja. “Tako je to sa svim praznovjerjima, astrologijom, snovima, znakovima, božanskim sudovima i sličnim”, napisao je Bacon u svojem djelu Novum Organum. Problem je, dakako, u tome što njihove sjajne primjedbe – ako nam se sustavno ne utuvljuju u glavu ili se ne integriraju u naš način mišljenja – brzo zaboravljamo. Nijemi dokazi prevladavaju svime što je na bilo koji način povezano s pojmom povijesti. Pod poviješću ne podrazumijevam samo one učene ali


dosadne knjige u odjeljku povijesti (na čijim su omotima, kao mamac za kupce, otisnute renesansne slike). Povijest je, ponavljam, svaki niz događaja viđen iz posteriorne perspektive. Ta se pristranost proteže na pripisivanje čimbenika uspjeha idejama i religijama, iluziju vještine u mnogim zanimanjima, uspjeh u umjetničkim profesijama, debate o urođenom i naučenom, pogrešni odabir dokaza na sudu, iluziju o “logici” povijesti – te, dakako, i najozbiljnije, na našu percepciju naravi ekstremnih događaja. Sjedite u učionici a neki vam uobraženi, dostojanstveni, izvještačeni dosadnjaković odjeven u kaputić od tvida (bijela košulja, kravata na točkice) dva sata popuje o teorijama povijesti. Paralizirani ste dosadom do te mjere da uopće ne razumijete što on to, zaboga, govori ali čujete da spominje “tešku artiljeriju”: Hegela, Fichtea, Marxa, Proudhona, Platona, Herodota, Ibn Khaldouna, Toynbeeja, Spenglera, Micheleta, Carra, Blocha, Fukuyamu, Šmukuyamu, Trukuyamu… Tip djeluje dubokoumno i učeno i nijednog vam trenutka ne dopušta da uslijed pada koncentracije zaboravite da je njegov pristup “post-marksistički”, “post-dijalektički”, post-nekakav, što god to značilo. A onda shvatite kako dobar dio onoga što govori počiva na čistoj optičkoj iluziji! No, to ništa ne mijenja: on tome pridaje toliko značenje da će vas, dovedete li u pitanje njegovu metodu, samo zasuti s još više imena. Pri izmišljanju povijesnih teorija tako je lako zatvarati oči pred cijelim grobljima kojekakvih teorija. No to nije problem jedino s poviješću. To je problem povezan s načinom na koji konstruiramo uzorke i prikupljamo dokaze u svakoj domeni. To ćemo izobličenje nazvati pristranošću, odnosno, razlikom između onoga što vidite i onoga što jest. Pod pristranošću podrazumijevam sustavnu pogrešku uslijed koje se učinci nekog fenomena prikazuju pozitivnije ili negativnije, poput vage koja vam nepogrešivo pokazuje nekoliko kilograma više ili manje nego što doista imate ili video kamere na čijim snimkama izgledate širi u struku. Tijekom cijelog prošlog stoljeća tu su pristranost povremeno iznova otkrivali i brže-bolje zaboravljali (poput spomenute Ciceronove pronicave misli). Baš kao što utopljeni vjernici ne pišu priče o svojim iskustvima (za to ipak trebate biti živi), ne pišu ih ni povijesni gubitnici – bilo ljudi, bilo ideje. Nevjerojatno je to što povjesničari i drugi stručnjaci za društvene znanosti koji bi nijeme dokaze trebali razumjeti bolje od ostalih, za njih čini se nemaju ni ime (a zbilja sam dugo tražio). Što se tiče novinara – zaboravite! Oni su masovni proizvođači izobličenja. Izraz pristranost upućuje na potencijalno mjerljivu narav toga stanja: izobličenje možete izračunati i ispraviti, ali uzimajući u obzir i žive i mrtve, a


ne samo žive. Događaji se nijemim dokazima služe kako bi prikrili svoju nasumičnost, posebice nasumičnost crnolabuđeg tipa. Sir Francis Bacon je, po mnogo čemu, zanimljiv i umiljat momak. Njegovao je duboko usađenu, skeptičnu, neakademsku, antidogmatsku i opsesivno empirijsku narav, koju osoba skeptična, neakademska, antidogmatska i opsesivno empirična poput autora ove knjige drži kvalitetom koju je u mislilačkoj branši gotovo nemoguće pronaći. (Svatko može biti skeptičan; svaki znanstvenik može biti pretjerano empiričan – kombinacija skepticizma i empirizma, međutim, potiče krutost koju je teško prevladati.) Problem s njegovim empirizmom je u tome da od nas očekuje potvrdu a ne pobijanje; time je pokrenuo problem konfirmacije, one ogavne potkrjepe koja generira Crnog labuda. GROBLJE OD SLOVA

Često nas podsjećaju da Feničani nisu proizveli literaturu premda su, navodno, izmislili pismo. Tvrdnju o tom feničkom filistarstvu komentatori temelje na nepostojanju pisanog nasljeđa i iz toga zaključuju da je Feničane, kao rasu ili kao kulturu, trgovina zanimala više od uljudbe. Shodno tomu, Feničani su pismo izmislili iz niskih pobuda, za potrebe vođenja trgovačkih knjiga, a ne iz plemenitih pobuda, za potrebe književne produkcije. (Sjećam se kako sam na polici za knjige u jednoj unajmljenoj ladanjskoj kući, pronašao pljesnivu knjigu Willa i Ariel Durant koji su Feničane opisivali kao “trgovačku rasu”. Došlo mi je da je spalim u kaminu.) Pa, danas se čini da su Feničani napisali puno toga, samo su koristili vrstu papirusa koja nije izdržala biološku degradaciju vremena. Mnogi su rukopisi propali prije no što su prepisivači i autori prešli na pergament, u drugom ili trećem stoljeću. Rukopisi koje u tom razdoblju nisu uspjeli kopirati naprosto su nestali. Zanemarivanje nijemih dokaza endemska je pojava pri proučavanju komparativnih talenata, posebice u aktivnostima s obilježjima tipa pobjednikuzima-sve. Možda i uživamo u onome što vidimo, ali pričama o uspjehu ne valja pridavati preveliko značenje budući da ne vidimo širu sliku. Prisjetite se učinka pobjednik-uzima-sve iz Poglavlja 3: sjetite se one hrpetine ljudi koji se nazivaju piscima ali (samo “privremeno”) rade na aparatima za cappuccino u Starbucksu. Nejednakost na tom području veća je negoli, recimo, u medicini. Rijetko ćete vidjeti liječnika kako poslužuje hamburgere. Iz toga mogu izvesti zaključak da uspješnost cjelokupne


populacije potonje profesije mogu procijeniti na meni vidljivom uzorku. Isto vrijedi i za vodoinstalatere, taksiste, prostitutke i ljude u zanimanjima u kojima nema nikakva glamura. Proširimo sada onu raspravu o Mediokristanu i Ekstremistanu iz Poglavlja 3. Posljedica dinamike glamura jest činjenica da je ono što nazivamo “literarnim nasljeđem” ili “literarnim blagom” tek sićušni dio ukupne literarne proizvodnje. To je prvi argument. Iz kojega neposredno proizlazi i zaključak da literarno nasljeđe, zapravo, poništava identifikaciju talenta. Recimo da uspjeh romanopisca iz 19. stoljeća Honoréa de Balzaca pripisujete njegovu vrhunskom “realizmu”, “uvidu”, “senzitivnosti”, “odnosu prema likovima”, “sposobnosti da čitatelja prikuje za knjigu” i slično. Rečene se kvalitete mogu smatrati “vrhunskim” kvalitetama koje vode vrhunskim rezultatima ako, i samo ako onima kojima nedostaje ono što nazivamo talentom, nedostaju i te kvalitete. No što ako postoje deseci sličnih literarnih remek-djela koja su slučajno nestala? I, slijedite li moju logiku, ako uistinu postoji mnoštvo nestalih rukopisa sličnih kvaliteta, onda vam sa žaljenjem moram priopćiti kako je vaš idol Balzac naprosto imao nesrazmjerno više sreće od svojih kolega. Štoviše, favorizirajući Balzaca možda činite nepravdu drugima. Time, ponavljam, ne želim reći da je Balzac netalentiran već samo da njegov talent nije jedinstven koliko mislimo. Pomislite samo na tisuće pisaca koje smo potpuno zaboravili: zabilješke o njima ne uključujemo u svoje analize. Ne vidimo tone odbijenih rukopisa budući da nikada nisu objavljeni. Samo The New Yorker odbacuje približno stotinu rukopisa dnevno; zamislite onda za koliko genija nikada ne doznamo. U zemlji poput Francuske u kojoj više ljudi piše knjige nego ih, na žalost, čita, ugledni knjižarski nakladnici prihvaćaju jedan od 10 000 rukopisa pristiglih od autora debitanata. Pomislite koliko glumaca nije prošlo audiciju a bili bi veoma uspješni da im se u životu pružila takva prilika. Kada sljedeći put odete u posjet nekom dobrostojećem Francuzu, vjerojatno ćete opaziti odbojne knjige iz zbirke Bibliothèque de la Pleiade, koje njihov vlasnik nikada (ili gotovo nikada) ne čita jer su nezgrapne, velike i teške. Uvrštenje u Pleiade znak je pripadnosti literarnom kanonu. Tomovi su skupi; šire jedinstven miris ultratankog papira India, na kojemu se petnaest tisuća stranica može sabiti na veličinu meko ukoričenih izdanja što se prodaju po supermarketima. To bi vam trebalo pomoći da maksimizirate broj književnih remek-djela po kvadratnom metru Pariza. Nakladnik Gallimard bio je iznimno selektivan pri izboru pisaca koje će uvrstiti u zbirku Pleiade – rijetki su autori, poput esteta i pustolova Andréa Malrauxa, u nju dospjeli još za života. U nju su uvršteni Dickens, Dostojevski, Hugo, Stendhal, kao i


Mallarmé, Sartre, Camus i … Balzac. Ipak, slijedite li ideje samog Balzaca, kojima ću se upravo pozabaviti, složili biste se da za takav službeni korpus nema nikakva opravdanja. Problematiku nijemih dokaza Balzac je ocrtao u svom romanu Izgubljene iluzije. Lucien de Rubempré (pseudonim Luciena Chardona), siromašni provincijski genij odlazi “gore”, u Pariz, kako bi započeo literarnu karijeru. Kažu nam da je talentiran – zapravo, poluaristokratski krugovi iz Angouelêmea njemu kažu da je talentiran. No teško je zaključiti je li tome uzrok njegova ljepota ili literarna kvaliteta njegovih radova – pa čak ni to ima li tu uopće ikakve literarne kvalitete ili, što se čini se pita i Balzac, ona uopće nije važna. Uspjeh je prikazan cinično, kao proizvod lukavštine, promocije ili slučajnog porasta zanimanja potaknutog razlozima koji sa samim djelima nemaju nikakve veze. Lucien otkriva kako postoji ogromno groblje što ga nastanjuju, kako ih Balzac naziva, “slavuji”. Lucienu su rekli da su “slavuji” knjižarski naziv za radove koji leže na policama po samotnim zakucima njihovih dućana. Kroz sudbinu Lucienova rukopisa, Balzac nam prikazuje žalosno stanje suvremene literature. Rukopis najprije odbija nakladnik koji ga nije ni pročitao; kasnije, kada Lucienova reputacija uznapreduje, isti taj rukopis prihvaća drugi nakladnik koji ga također nije pročitao! Samo djelo bilo je sekundarno. U drugom primjeru nijemih dokaza, likovi u knjizi neprestano kukaju kako stvari nisu ono što su nekada bile, implicirajući kako je u drevna vremena prevladavala literarna pravednost – kao da prije nije bilo groblja propalih djela. Ignoriraju činjenicu kako je i među antičkim djelima bilo slavuja! Zapažate kako su prije gotovo dva stoljeća ljudi idealizirali prošlost, baš kao što je i mi danas idealiziramo. Već sam spomenuo da – želimo li shvatiti uspjeh i analizirali njegove uzroke – trebamo proučiti i značajke neuspjeha. Sada ću se pozabaviti općenitijom inačicom tog argumenta. Kako postati milijunaš u deset koraka

Brojne studije o milijunašima, čiji je cilj bio otkriti vještine potrebne da postanete velika faca, koristile su sljedeću metodologiju. Uzele bi nekakvu populaciju “glavonja” (čitaj: ljudi sa zvučnim titulama i poslovima) i proučavale njihove osobine, tražile što im je zajedničko: hrabrost, spremnost na rizik, optimizam i tako dalje. I došle su do zaključka kako će vam upravo


te osobine (posebice spremnost na rizik) pomoći da postanete uspješni. Isti ćete dojam, po svoj prilici, steći i čitajući autobiografije izvršnih direktora (koje su napisali ghostwriteri) ili slušajući prezentacije tih istih direktora pred poniznim polaznicima poslijediplomskih studija poslovnog upravljanja. A sada pogledajte groblje neuspješnih ljudi. To i nije tako lako, budući da neuspješni ljudi baš i ne pišu memoare. Sve da ih i pišu, nakladnici poslovne literature koje poznajem ne bi se udostojili odgovoriti na njihov telefonski poziv (odgovor na e-mail možete odmah zaboraviti). Čitatelji neće platiti 26,95 dolara za priču o neuspjehu, čak i ako ih uvjerite da u sebi kriju više korisnih trikova od priča o uspjesima.[31] Cijela ideja biografije temelji se na arbitrarnom pripisivanju kauzalne veze između specificiranih osobina i kasnijih događaja. Sada se sjetite groblja gubitnika. Groblje neuspješnih osoba bit će prepuno ljudi koje su odreda krasile sljedeće osobine: hrabrost, spremnost na rizik, optimizam i tako dalje. Baš kao i populaciju milijunaša. Oni možda nisu raspolagali istom vještinom, no prava se razlika dade svesti na jedan jedini faktor: sreću. Čistu sreću. Da biste to shvatili ne treba vam puno empirije: dostajat će i jednostavan misaoni eksperiment. Industrija upravljanja fondovima tvrdi kako su neki ljudi u tom poslu iznimno vješti jer iz godine u godinu postižu rezultate bolje od prosjeka na tržištu. Prepoznat će takve “genije” i uvjeriti vas u njihove sposobnosti. Ja sam se poslužio drugačijim pristupom: izmislio sam gomilu slučajno odabranih investitora i jednostavnom kompjutorskom simulacijom dokazao da su takvi geniji neizbježno proizvod čiste sreće. Svake godine otpuštate gubitnike a ostavljate samo dobitnike; tako vam ostaju samo stabilni dobitnici. Budući da ne opažate groblje propalih investitora, imate dojam da radite dobar posao i da postoje špekulanti koji po kvaliteti odskaču od drugih. Dakako, odmah će vam servirati i nekakvo objašnjenje uspjeha tih preživjelih sretnika: “On jede tofu”, “Ona radi dokasna; neki dan sam je nazvao u ured u osam navečer…” Ili, naravno, “Ona je prirodno lijena. Ljudi obdareni tom vrstom lijenosti stvari vide jasnije”. Uz pomoć mehanizma retrospektivnog determinizma, već ćemo pronaći nekakav “razlog” – zapravo, trebamo ga i želimo vidjeti. Te simulacije hipotetskih skupina (često računalne) nazivam kompjutorskom epistemologijom. Svoje misaone eksperimente možete izvoditi i na računalu. Naprosto simulirate nekakav alternativni svijet, čisto i nasumice, i dokažete da nalikuje onome u kojemu živimo. Ne ubaciti u te eksperimente i sretne milijardere predstavljalo bi iznimku.[32] Sjetite se razlika između Mediokristana i Ekstremistana iz Poglavlja 3. Rekao sam kako “skalabilno” zanimanje i nije pametan izbor, naprosto zato što je u takvim zanimanjima premalo dobitnika. Iza takvih zanimanja ostaju


velika groblja: rezerve gladnih glumaca veće su od rezervi gladnih računovođa, čak i pod pretpostavkom da u prosjeku zarađuju jednako. ŠTAKORSKE TOPLICE

Druga i opakija varijacija spomenutog problema nijemih dokaza je sljedeća. U svojim ranim dvadesetima, dok sam još čitao novine (držeći ustrajno čitanje novina nečim korisnim), naišao sam na članak u kojemu se raspravljalo o rastućem utjecaju ruske mafije u Sjedinjenim Državama. U pojedinim dijelovima Brooklyna ruski su mafijaši već odmijenili tradicionalnog Louieja i Tonyja. U članku se objašnjavalo kako su njihova žestina i brutalnost rezultat njihova iskustva iz Gulaga koje ih je očvrsnulo. Gulag je naziv za mrežu radnih logora u Sibiru kamo su redovito otpremali kriminalce i disidente. Progon ljudi u Sibir bila je jedna od metoda čišćenja kojom su se isprva služili carevi a kasnije su je nastavili i usavršili Sovjeti. Mnogi deportirani te radne logore nisu preživjeli. Očvrsnuli u Gulagu? Ta mi je rečenica upala u oči i kao duboko pogrešan (ali i razumljiv) zaključak. Trebalo mi je malo vremena da shvatim kako je u pitanju kozmetički upakirana budalaština. Predodžbu o tome steći ćete sljedećim mentalnim eksperimentom. Pretpostavimo da se uspijete dokopati velike, raznolike populacije štakora: debelih, mršavih, boležljivih, snažnih, dobro razvijenih i slično. (Lako ćete ih prikupiti po kuhinjama otmjenih njujorških restorana.) Od tih ćete nekoliko tisuća štakora sastaviti heterogenu skupinu, reprezentativni uzorak opće populacije njujorških štakora. Donijet ćete ih u moj laboratorij u njujorškoj Istočnoj 59. ulici i strpati u veliku bačvu. Štakore ćemo izlagati sve većim razinama radijacije (kažu mi kako proces ne predstavlja okrutno postupanje prema životinjama, s obzirom na to da se radi o misaonom eksperimentu). Na svakoj razini radijacije, oni prirodno jači (i u tome leži ključ) preživjet će; mrtvi će ispasti iz vašeg uzorka. Postupno ćemo dobivati sve jaču i jaču skupinu štakora. Ali zapamtite središnju činjenicu: svaki će štakor, uključujući i one snažnije, po izlaganju radijaciji biti slabiji no što je nekada bio. Promatrača obdarenog analitičkim sposobnostima koji je na fakultetu vjerojatno imao odlične ocjene to bi moglo navesti na pomisao da je tretman u mom laboratoriju izvrsna zamjena za toplice, primjenjiva na sve sisavce (razmislite kakve se komercijalne mogućnosti tu kriju). Njegova bi logika išla ovako: Hej, pa ti su štakori jači od ostatka populacije. Što im je zajedničko? Svi su stigli iz radionice onog tipa koji priča o Crnim labudovima, onog Taleba. Malo bi ljudi došlo u napast da pogleda mrtve štakore.


Potom ćemo The New York Timesu namjestiti sljedeću psinu: pustit ćemo preživjele štakore po New Yorku i obavijestiti glavnog izvjestitelja za pitanja glodavaca o zanimljivom poremećaju u hijerarhiji populacije njujorških štakora. On će napisati podugačak (i analitičan) članak o socijalnoj dinamici njujorških štakora koji će uključivati i sljedeći ulomak: ”Ti su štakori postali nasilnici štakorske populacije. Oni su doslovce glavni. Očvrsnuti svojim iskustvom u laboratoriju samotnog (ali ljubaznog) statističara/filozofa/tradera dr. Taleba, oni…” Opaka pristranost

Pristranost odlikuje jedna gadna osobina: najbolje je skrivena kada joj je učinak najveći. Uginule štakore nitko ne vidi. Što je rizik smrtonosniji, uginuli će štakori biti nevidljiviji jer će one najviktimiziranije vjerojatno eliminirati iz dokaznog materijala. Što je postupak štetniji, to će razlika između preživjelih i ostalih štakora biti veća pa ćete lakše nasjesti na priču o njihovu očvrsnuću. Za tu razliku između istinskih učinaka (slabljenja) i promatranih učinaka (jačanja), nužan je jedan od sljedećih preduvjeta: a) stupanj nejednakosti u snazi ili raznolikosti u temeljnoj skupini ili b) neujednačenost ili raznolikost u određenom dijelu tretmana. Raznolikost je povezana s razinom neizvjesnosti karakterističnom za takav proces. Druge skrivene primjene

Spomenuti argument možemo obrazlagati u beskonačnost; toliko je univerzalan da nam je – kada se njime jednom zarazimo – na stvarnost teško gledati drugim očima. On našim opažanjima očito oduzima realističnu snagu. Nabrojat ću još nekoliko primjera kao ilustraciju slabosti naše mašinerije zaključivanja. Stabilnost vrsta. Sjetite se koliko vrsta danas smatramo izumrlima. Broj izumrlih vrsta znanstvenici su dugo izvodili na temelju analize postojećih fosilnih ostataka. Taj broj, međutim, zapostavlja nijemo groblje vrsta koje su se pojavile i nestale ne ostavljajući trag u obliku fosila; fosili koje smo uspjeli pronaći predstavljaju tek manji dio svih vrsta koje su se pojavile i nestale. Što ukazuje na to da je naša bioraznovrsnost bila daleko veća no što se na prvi pogled čini. Još problematičnija posljedica svega toga jest da je stopa izumiranja vrsta bila daleko veća nego što mislimo – blizu 99,5% vrsta koje su prošle zemljom izumrle su, što je broj koji su znanstvenici s vremenom i povećavali. Život je daleko krhkiji negoli smo računali. No to ne znači da bismo se mi (ljudi) trebali osjećati krivima zbog izumiranja oko nas; niti znači


da bismo ga trebali pokušati zaustaviti – vrste su se pojavljivale i nestajale i prije no što smo mi počeli petljati po okolišu. Ne trebamo se osjećati moralno odgovornima za svaku ugroženu vrstu. Isplati li se zločin? Novine izvješćuju o kriminalcima koje su uhvatili. Ne postoji rubrika The New York Timesa koja bilježi priče o onima koji su počinili zločin ali ih nisu uhvatili. To vrijedi za slučajeve utaje poreza, podmićivanja vlasti, prostitucije, trovanja bogatih supružnika (bezimenim supstancama koje se ne daju detektirati) i krijumčarenja narkotika. Uz to, naša se predodžba o standardnom kriminalcu vjerojatno temelji na osobinama onih manje inteligentnih koje su uhvatili. Kada jednom proniknemo u ideju nijemih dokaza, toliko nam toga do tada skrivenog postaje bjelodano. Kao netko tko je desetljećima tako razmišljao, uvjeren sam (ali to ne mogu i dokazati) da nam obuka i obrazovanje mogu pomoći da izbjegnemo zamkama takvog razmišljanja. Evolucija plivačkog tijela

Što je zajedničko popularnim izrazima “plivačko tijelo” i “početnička sreća?” I kakve to veze ima s poviješću? Kockari vjeruju da su početnici gotovo uvijek sretne ruke. “Kasnije im bude gore, ali na početku ih redovito prati sreća”, čujete. Ta je izjava zapravo empirijski točna: istraživači potvrđuju da kockari na početku uistinu imaju sreće (isto vrijedi i za špekulante na burzi dionica). Znači li to da bi svatko od nas trebao nakratko postati kockar, iskoristiti naklonost gospođe Fortune prema početnicima i onda prestati? Odgovor je – ne. I tu prevladava ista optička iluzija: oni koji počnu kockati bit će ili sretne ili nesretne ruke (s obzirom na to da je kasino uvijek u prednosti, ovih drugih bit će nešto više). Oni sretni osjetit će se odabranicima sudbine i nastavit će kockati; oni drugi, obeshrabreni, prestat će i ispasti iz uzorka. Vjerojatno će – ovisno o temperamentu – prijeći na promatranje ptica, Scrabble, piratstvo ili kakvu drugu razbibrigu. Oni koji su nastavili kockati, pamtit će svoju početničku sreću. Gubitnici, po definiciji, više neće pripadati populaciji preživjelih kockara. To objašnjava početničku sreću. Slično vrijedi i za ono što u svakodnevnom rječniku nazivamo “plivačko tijelo”, što zna odvesti u pogrešku koju sam i sâm počinio prije nekoliko godina (premda sam po pitanju te vrste pristranosti stručnjak nisam ni zamijetio da sam joj podlegao). Ljudi s kojima sam razgovarao o komparativnoj fizičkoj eleganciji sportaša često bi mi rekli da im trkači


djeluju anoreksično, biciklisti guzato a dizači utega nesigurno i pomalo primitivno. Zaključio sam kako bih trebao potrošiti nešto vremena udišući klor na bazenu Njujorškog sveučilišta ne bih li razvio famozne “izdužene mišiće”. A sada dokinite kauzalnost. Pretpostavimo da je određenoj osobi genetički predodređen neki oblik tijela. Oni što prirodno teže takozvanoj plivačkoj građi postaju bolji plivači. To je onaj dio vašeg uzorka koji pljuska gore-dolje po bazenima. No oni bi izgledali manje-više isto i da podižu utege. Činjenica je da određeni tip mišića raste na točno određen način, rabili vi steroide ili se pentrali po zidovima lokalne gimnastičke dvorane. ONO ŠTO VIDITE I ONO ŠTO NE VIDITE

Nakon Katrine, razornog uragana što je 2005. godine poharao New Orleans, na televiziji se pojavila cijela bulumenta političara-politikanata. Dirnuti prizorima uništenja i slikama ljutitih žrtava promaknutih u beskućnike, ti su političari svi odreda obećavali “obnovu”. Držali su plemenitim učiniti nešto humanitarno, uzdignuti se iznad naše kukavne sebičnosti. Jesu li to obećali učiniti svojim novcem? Ne, nego javnim. Ne zaboravite da će se ta sredstva odnekud uzeti, po onoj “uzmi Petru pa daj Pavlu”. A to odnekud neće biti jednako medijski popraćeno. Bit će to nekakva privatna fondacija namijenjena istraživanju raka ili kroćenju dijabetesa. Malo nas, čini se, obraća pozornost na osamljene žrtve raka što leže u stanju netelevizične depresije. Uz to što ne glasuju (do sljedećih izbora bit će mrtvi), oboljeli od raka našem su emocionalnom sustavu nevidljivi. Od raka svakodnevno umire više ljudi nego što ih je pobio uragan Katrina; oni nas najviše trebaju – ne samo našu financijsku pomoć, nego i našu pozornost i dobrotu. A možda će upravo njima uzeti novac – neizravno a možda i izravno. Novac (javni ili privatni) koji će se oduzeti istraživanjima mogao bi ih stajati života – što je zločin koji bi mogao ostati nekažnjen. Posljedice te ideje povezane su s činjenicom da odluke donosimo u pravom oblaku mogućnosti. Mi vidimo očite i vidljive posljedice ali ne i one nevidljive i manje očite. Ipak, te nevidljive posljedice znaju biti – ne, one to općenito jesu – puno značajnije. Frédéric Bastiat bio je humanist iz 19. stoljeća od one čudnovate i rijetke vrste neovisnih mislilaca – do te mjere neovisnih da u njihovoj zemlji, Francuskoj, za njih nitko ne zna, budući da se njihove ideje kose s francuskim političkim pravovjerjem (i moj drugi omiljeni mislilac, Pierre Bayle, kod kuće je i na vlastitu jeziku nepoznat). U Americi, pak, ima brojnu sljedbu.


U svom eseju “Što vidimo i što ne vidimo”, Bastiat je izložio sljedeću zamisao: mi vidimo što vlasti čine i pjevamo im ode – jer ne vidimo alternativu. A alternativa postoji, samo je manje očita pa je ne opažamo. Sjetite se konfirmacijske zablude: vlade su fenomenalne u opisivanju onoga što su učinile, ali ne i onoga što nisu. One se, zapravo, bave nečim što bi se moglo nazvati lažnom “filantropijom”, aktivnostima koje ljudima pomažu na vidljiv i senzacionalan način, ignorirajući skriveno groblje nevidljivih posljedica. Bastiat je nadahnuo libertarijance svojim napadom na argumente kojima se obično dokazivala korisnost vladâ. Njegove se ideje, pak, daju generalizirati na način primjenjiv i na desnicu i na ljevicu. Bastiat se tim problemom bavi malo dublje. Kada bi se autor suočavao i s pozitivnim i s negativnim posljedicama svoga djela, brže bismo učili. Međutim, pozitivne posljedice pojedinog čina često donose korist samo njegovu tvorcu (jer su vidljive), dok se negativne posljedice (nevidljive) odražavaju na druge, za što cijenu plaća cijelo društvo. Razmislite malo o mjerama za zaštitu radnih mjesta. Budući da primjećujete samo one čiji su poslovi spašeni, smatrate kako je zaštita radnih mjesta društveno korisna. Ne primjećujete, međutim, učinak tih mjerâ na one koji ne mogu pronaći posao; takve mjere, naime, sprečavaju otvaranje novih radnih mjesta. U nekim slučajevima, poput onog s pacijentima oboljelima od raka koji plaćaju danak uraganu Katrina, pozitivne posljedice nekakve akcije donijet će trenutnu korist političarima i lažnim humanitarcima. Negativne posljedice te akcije pokazat će se puno kasnije – možda i nikada. Mogli bismo čak optužiti medije da sredstva namijenjena u dobrotvorne svrhe usmjeravaju prema onima kojima su najmanje potrebna. Primijenimo to razmišljanje na 11. rujna 2001. godine. Bin Ladenova je skupina izravno odgovorna za smrt dvije i pol tisuće ljudi u Svjetskom trgovačkom centru. Njihove su obitelji uživale potporu cijelog niza agencija i dobrotvora, što je sasvim u redu. Istraživanja su, pak, pokazala kako se u preostala tri mjeseca iste godine, broj žrtava tog terorističkog napada tiho povećao za približno tisuću ljudi. Kako? Oni koji su se uplašili letenja i prešli na vožnju automobilom, izložili su se povećanom riziku pogibije. Utvrđeno je da se broj žrtava u prometu u tom razdoblju povećao; cesta je daleko smrtonosnija od neba. Njihovim obiteljima nitko nije pomogao – nisu imale pojma da su i njihovi najmiliji bin Ladenove žrtve. Uz Bastiata, slab sam i na Ralpha Nadera (aktivista i zaštitnika potrošača; on je sve osim političara i političkog mislioca). Nader je možda američki građanin koji je spasio najviše ljudskih života razotkrivajući podatke


automobilskih kompanija o sigurnosti njihovih vozila. Ipak, u svoj političkoj kampanji od prije nekoliko godina, čak je i on zaboravio rastrubiti kako je svojim zakonom o uporabi sigurnosnog pojasa spasio desetke tisuća života. Puno je lakše prodati “Vidite što sam učinio za vas” negoli “Vidite što ste zahvaljujući meni izbjegli”. Sjetit ćete se predgovora i priče o zakonodavcu čijim se aktivnostima mogao spriječiti 11. rujna. Koliko takvih ljudi hoda ulicom visoko uzdignuta čela, onako kako to čine lažni junaci? Kada sljedeći put susretnete kakvog tobožnjeg humanitarca, stisnite petlju i razmislite o mogućim nijemim posljedicama. Liječnici

Naš nemar prema nijemim dokazima svakodnevno ubija. Recimo da neki lijek spašava mnoštvo ljudi od potencijalno opasnog oboljenja ali da postoji rizik da će nekolicinu i ubiti. U totalu, on je društveno koristan. Hoće li ga liječnik prepisati? Neće, a i zašto bi? Odvjetnici osobe pogođene nuspojavama toga lijeka, bacit će se na liječnika poput pasa-čuvara. I vjerojatno nitko neće uzeti u obzir živote koje je taj isti lijek spasio. Spašeni život je statistika; oštećena osoba je anegdota. Anegdote su upadljive; statistike su nevidljive. Baš kao što je nevidljiv i rizik Crnog labuda. TEFLONSKA SVOJSTVA GIACOMA CASANOVE

Time dolazimo do najozbiljnije manifestacije nijemih dokaza – iluzije stabilnosti. Zahvaljujući pristranosti, rizike kojima smo se izlagali u prošlosti doživljavamo manjima no što su to doista bili, posebice mi koji smo ih imali sreće preživjeti. Život vam je bio ozbiljno ugrožen ali – budući da ste je preživjeli – istinsku opasnost te situacije u retrospektivi podcjenjujete.


Giacomo Casanova, alias Jacques, Chevallier de Seingalt. Neke će čitatelje iznenaditi da legendarni zavodnik nije bio ni nalik Jamesu Bondu

Pustolov Giacomo Casanova (kasnije samoproglašeni Jacques, Chevalier de Seingalt), nadobudni intelektualac i legendarni zavodnik, kao da je posjedovao svojevrsnu teflonsku zaštitu na kojoj bi mu pozavidjeli i najtvrdokorniji mafijaški donovi: nesreća se za njega naprosto nije lijepila. Sam Casanova, glasovit po zavođenju, samoga je sebe doživljavao kao svojevrsnog učenjaka. Povijest mog života, njegovo djelo u dvanaest knjiga napisano na lošem (dražesno lošem) francuskom, ciljalo je na literarnu slavu. Uz iznimno korisne lekcije o zavodništvu, Povijest sadrži i napetu priču o cijelom nizu obrata sreće. Casanova je vjerovao da će ga, kad god se nađe u poteškoćama, iz nevolja izvući njegova sretna zvijezda, njegova étoile. Kad god bi mu stvari loše krenule, neka bi nevidljiva ruka intervenirala, što ga je navelo na zaključak da će svaki put kada zapadne u nedaće prepoznati priliku koja će ga iz nje izvući te da je u pitanju urođena sposobnost. Nekako bi, in extremis, uvijek susreo nekoga tko bi mu ponudio nekakvu financijsku transakciju, novog mecenu kojega još nije preveslao ili dovoljno velikodušnog i slabog da mu oprosti izdaje iz prošlosti. Nije li Casanovu sudbina obdarila sposobnošću da se izvuče iz svih poteškoća? Ne nužno. Razmislite malo: od svih živopisnih pustolova što su živjeli na našem planetu, mnogi su propadali a tek ih se nekolicina neprestano oporavljala. A upravo oni koji su preživjeli bit će skloni vjerovati u vlastitu neuništivost. I poživjet će dovoljno dugo i zanimljivo da o tomu napišu knjigu. Sve dok, dakako… Zapravo, mnogi se pustolovi osjećaju odabranicima sudbine naprosto zato što je pustolova mnogo a priče o onima koje je sreća napustila ne čujemo. Kada sam počeo pisati ovo poglavlje, sjetio sam se razgovora s jednom


ženom o njezinom gizdavom zaručniku, sinu državnog službenika, koji se uz pomoć nekoliko financijskih transakcija uspio katapultirati u život lika iz romana – ručno rađene cipele, kubanske cigare, kolekcionarski automobili i tako dalje. Francuzi za takve imaju izraz – flambeur – koji označava mješavinu izrazitog bon vivanta, obijesnog špekulanta i osobe sklone riziku, osobno vrlo šarmantne. Mislim da anglosaksonske kulture ne poznaju pandan tom izrazu. Zaručnik je novac trošio munjevito; u tom mi je razgovoru (na kraju se za njega ipak udala) rekla da mu trenutno baš i ne ide najbolje ali da to nije ništa zabrinjavajuće jer se on uvijek dočeka na noge. To je bilo prije nekoliko godina. Iz čiste radoznalosti, upravo sam ga pronašao (što sam diskretnije mogao): od tog se posljednjeg udarca nesreće (još) nije oporavio. Nestao je sa scene i više ga nema među flambeurima. Kakve to veze ima s dinamikom povijesti? Pa, sjetite se, recimo, kako svi govore da je New York neuništiv. Iz nekakvih naizgled nadnaravnih razloga, svaki put kada se nađe na rubu katastrofe, taj grad uspijeva “stisnuti kočnicu” i spasiti se. Ima ljudi koji doista vjeruju da je to duhovna osobina New Yorka. Evo jednog citata iz The New York Timesa: Zato je Samuel M. E. i dalje potreban New Yorku. Gospodin E., ekonomist koji je danas napunio 77 godina, pola je stoljeća proučavao New York, njegove uspone i padove… ”Mi smo poznati po tome što iz teških vremena izlazimo snažniji no ikada”, rekao je. Sada tu ideju okrenite natraške: zamislite gradove kao malene Giacome Casanove ili kao štakore iz onog mog laboratorija. I kao što smo tisuće štakora podvrgnuli veoma opasnom procesu, uzmimo sada niz gradova i stavimo ih u simulator povijesti: Rim, Atenu, Kartagu, Konstantinopol, Tir, Catal Hüyük (smješten u današnjoj Turskoj, jedna od prvih poznatih ljudskih naseobina), Jerihon, Peoriju i, dakako, New York. Neki će gradovi preživjeti okrutne uvjete simulacije. Drugima, kao što znamo, povijest nije bila previše naklonjena. Siguran sam kako su Kartaga, Tir i Jerihon imali lokalne, jednako blagoglagoljive Sameule M. E., koji su govorili: “Naši su nas neprijatelji puno puta pokušali uništiti ali mi smo se uvijek vraćali, otporniji no ikad. Sada smo nepobjedivi.” Takvim se predrasudama preživjeli promiču u nepouzdane svjedoke procesa. Uznemirujuće? Činjenica preživljavanja slabi vašu interpretaciju osobina opstanka, uključujući i površni pojam “uzroka”. S gore navedenim citatom možete učiniti štošta. Riječi umirovljenog ekonomista Samuela E. možete, recimo, staviti u usta nekakvom izvršnom


direktoru koji komentira sposobnost svoje kompanije da se izvuče iz problema iz prošlosti. Ili generalu koji se, bježeći, dobro natrčao. Riječ New York možete zamijeniti izrazom “financijski sustav” i tako dobiti besmislicu o “izdržljivosti financijskog sustava”. Što kažete? Čitatelju postaje jasno zašto Casanovinu neiscrpnu sreću koristim kao generalni okvir za analizu povijesti, svih povijesti. Ja generiram umjetne povijesti čiji su glavni likovi, recimo, milijuni Giacoma Casanova i promatram po čemu se svojstva uspješnih Casanova (budući da ih sami generirate točno znate koja su) razlikuju od onih koja se mogu iščitati iz promatranih rezultata. Iz te perspektive, biti Casanova i nije pametno. “Ja sam sklon riziku”

Razmislite o otvaranju restorana na kompetitivnom mjestu poput središta New Yorka. Čovjek za to doista mora biti trknut, s obzirom na ogroman rizik u koji se time upušta i uznemirujuću količinu truda koji valja uložiti da bi se u tom poslu uspjelo (izbirljivu i pomodnu klijentelu da i ne spominjemo). Groblje propalih restorana vrlo je tiho. Prošećete li središtem Manhattana, vidjet ćete tek ugodne, gostima krcate restorane ispred kojih parkirane limuzine čekaju svoje vlasnike i njihove trofejne supruge. Vlasnik restorana pada s nogu ali je sretan što mu svi ti važni ljudi dolaze u lokal. Znači li to da ipak ima smisla otvarati restoran u tako kompetitivnom susjedstvu? Nikako, no ljudi to ipak čine iz nesmotrenosti i sklonosti riziku. Zaslijepljeni ishodom, u takvu se pustolovinu bacaju naglavačke. U svima nama, očito, čuči ponešto od uspješnog Casanove, nekakav pustolovni gen koji nas tjera da riskiramo naslijepo, nesvjesni varljivosti mogućeg ishoda. Trebamo li ohrabrivati takvo ponašanje? Ekonomski rast proizvod je takvog, rizičnog ponašanja – to je činjenica. Ipak, nekakav bi blesan mogao ustvrditi i ovo: da se netko držao te moje logike, ne bismo doživjeli spektakularni rast koji smo doživjeli. To je točno kao da netko igra ruski rulet i misli kako je to super ideja jer je preživio i stavio lovu u džep. Često nam kažu da su ljudi prirodno skloni optimizmu i da je to, navodno, dobro za nas. Tim se argumentom, čini se, opravdava sveopće shvaćanje rizika kao pozitivnog pothvata, pothvata koji se glorificira u zajedničkoj kulturi. Hej, gledajte, naši su preci prihvatili izazov – a ti nas, N. N. T., potičeš da ne činimo ništa (ne potičem). Posjedujemo dovoljno dokaza koji potvrđuju da smo mi, ljudi, uistinu


iznimno sretna vrsta i da posjedujemo kockarske gene. Gene nesmotrenih kockara, odnosno, Casanova koji su preživjeli. Ponavljam, ne odbacujem ja ideju preuzimanja rizika kao takvu, jer sam u nju i sam upleten. Ono prema čemu sam kritičan jest poticanje neinformiranog preuzimanja rizika. Überpsiholog Danny Kahneman dokazao je kako, općenito govoreći, rizik ne preuzimamo iz hrabrosti nego iz neznanja i sljepoće za vjerojatnost! Sljedećih nekoliko poglavlja dublje će se pozabaviti našom sklonošću da u svojim projekcijama budućnosti odbacujemo atipične i nepovoljne ishode. Ali inzistiram na sljedećem: to što smo slučajno dovde dogurali ne znači da se trebamo i dalje izlagati istim rizicima. Dovoljno smo zreli da to shvatimo, da uživamo u svojim blagoslovima i da, postajući konzervativniji, pokušamo sačuvati ono što smo stekli srećom. Do sada smo igrali ruski rulet; vrijeme je da prestanemo i nađemo si pravi posao. Na tu bih temu želio reći još dvije stvari. Prvo, opravdanje za pretjerani optimizam tipa “dosad nas je dobro služio” proizlazi iz daleko ozbiljnije pogreške u ljudskoj naravi: vjerovanju da smo sazdani da shvatimo svoju vlastitu i prirodu općenito i da su naše odluke – i da su to oduvijek bile – rezultat osobnog izbora. S dužnim poštovanjem, ne slažem se. Puno toga radimo nagonski. Drugo, i nešto problematičnije od prvoga: evolucijska forma je nešto što mnoštvo ljudi prihvaća kao evanđelje pa je neprestano snube i veličaju. Što manje znadu o divljoj slučajnosti koja generira Crne labudove, to su uvjereniji da evolucija funkcionira optimalno. U njihovim teorijama nema nijemih dokaza. Evolucija je niz pogodaka, ponekad dobrih, češće loših. Vi vidite samo dobre. Ali, kratkoročno i nije baš očito koje su osobine za vas ustinu dobre, posebice ako boravite u ekstremistanskom okolišu koji generira Crne labudove. To vam je kao da promatrate bogate kockare koji po izlasku iz kasina tvrde da je sklonost kockanju dobra za vrstu jer se kockanjem možete obogatiti! Preuzimajući rizik, mnoge su vrste krenule k uništenju. Ta ideja da smo ovdje, da je ovo najbolji od svih mogućih svjetova i da je evolucija napravila sjajan posao, djeluje poprilično lažno u svjetlu učinka nijemih dokaza. Kratkoročno gledajući, često su upravo budale, Casanove i nesmotreni kockari pobjednici. Da stvar bude gora, u crnolabuđem okolišu jedan jedini ali rijetki događaj može potresti cijelu vrstu koja je dugo bila u “kondiciji” pa se nesmotreni kockari mogu i dugoročno pokazati uspješnijima. Na tu ću se ideju vratiti u trećem dijelu knjige, gdje ću pokazati kako Ekstremistan samo pogoršava učinke nijemih dokaza. Ali, postoji još jedna njihova spomena vrijedna manifestacija.


JA SAM CRNI LABUD: ANTROPIČKA PRISTRANOST

Želio bih ostati što realističniji i izbjeći uvlačenje viših metafizičkih i kozmoloških argumenata u ovu raspravu. Tu dolje, na planetu Zemlji, imamo sasvim dovoljno razloga za brigu. Stoga bi bilo dobro da metafizičko filozofiranje ostavimo za kasnije. Ipak, bilo bi korisno zaviriti (i ništa više) u takozvani antropički kozmološki argument, jer on ističe koliko je naše shvaćanje povijesne stabilnosti duboko pogrešno. Recentni val filozofa i fizičara (i ljudi koji kombiniraju te dvije kategorije) proučavali su SSSA – strong self-sampling assumption, što je poopćenje načela casanovanske pristranosti prema vlastitu postojanju. Razmotrite naše osobne sudbine. Ima ljudi koji misle kako su izgledi da bilo tko od nas uopće postoji toliko mali da se naš bitak ne može pripisati nekakvoj slučajnosti ili sudbini. Pomislite koliki su izgledi da se parametri poslože točno kako treba da potaknu naše postojanje (svako odstupanje od optimalne kalibracije naš je svijet moglo odvesti u eksploziju, kolaps ili, naprosto osujećeni pokušaj nastanka). Često se kaže kako je svijet, izgleda, stvoren po točno određenim specifikacijama koje su omogućile naše postojanje. Sukladno tom argumentu, svijet nije mogao nastati čistom slučajnošću. Međutim, naša prisutnost u uzorku u potpunosti poništava izračun vjerojatnosti. Problem i ovaj put možemo pojednostaviti pričom o Casanovi (puno jednostavnijom od njegove uobičajene formulacije). Zamislite ponovo sve moguće svjetove, male Casanove koji slijede svoje pojedinačne sudbine. Oni što još uvijek postižu (slučajne) zgoditke, osjećat će kako – budući da ne mogu biti toliko sretni – zasigurno postoji nekakva vrhunaravna sila koja ih vodi i bdije nad njihovom sudbinom: “Hej, pa zar bih inače sve ovo postigao čistom srećom?” Nekome tko promatra sve pustolove, izgledi da pronađe nekakvog Casanovu, daleko su od neznatnih: uz tolike pustolove, jedan će nužno izvući dobitni listić. Problem s univerzumom i s ljudskom vrstom je u tome što smo svi mi preživjeli Casanove. Krenete li s mnoštvom Casanova, jedan od njih će neizbježno opstati. I znate što? Samim tim što ste ovdje i o tome raspravljate, taj ste sretnik upravo vi (ispunili ste “uvjet”: da bi o tome raspravljali, morali ste preživjeti). Stoga se moramo okaniti naivnih proračuna vjerojatnosti koji ne uzimaju u obzir činjenicu da samo stanje našeg postojanja nameće ograničenja procesu koji je do njega doveo. Pretpostavite kako povijest dopušta ili “crne” (tj. nepovoljne) ili


“ružičaste” (tj. povoljne) scenarije. Crni scenariji vode u izumiranje. Činjenica da upravo pišem ove retke siguran je pokazatelj kako se povijest pobrinula za jedan “ružičasti” scenarij, splet okolnosti koji je omogućio moje postojanje, povijesni pravac kojim su krenuli moji preci i tako izbjegli masakr onih silnih osvajača što su protutnjali Levantom. Tom blagotvornom scenariju dodajte i scenarije po kojima nije bilo sudara s meteorima, nuklearnog rata i smrtonosnih epidemija velikih razmjera. Pritome ne moram promatrati čovječanstvo u cjelini. Kad god se zagledam u vlastitu biografiju i shvatim o čemu je sve ovisio moj život – uplašim se. Kada mi je bilo osamnaest, za vrijeme jednog posjeta ratnom Libanonu razbolio sam se. Osjećao sam nalete iznimnog umora i hladnoće unatoč ljetnoj vrućini. Bila je to tifusna groznica. Da samo par desetljeća ranije nisu izumili penicilin, danas me ne bi bilo. Kasnije sam se “izliječio” od još jedne ozbiljne bolesti koja bi me ubila da medicinska tehnologija u međuvremenu nije dalje napredovala. Kao živo ljudsko biće, biće u dobu interneta, sposobno pisati i dosegnuti publiku, okoristio sam se i srećom cijeloga društva i zapanjujućim izostankom velikih ratnih sukoba. Uz to, ja sam i rezultat uspona ljudske rase, koji je i sam po sebi slučajan događaj. Moje je postojanje posljedica događaja niskog probabiliteta a ja sam to sklon zaboraviti. Vratimo se onim primamljivim receptima s pomoću kojih ćete u deset koraka postati milijarder. Uspješna će vas osoba nastojati uvjeriti kako njezina postignuća nikako ne mogu biti rezultat slučajnosti, baš kao što će vam i kockar koji sedam puta zaredom dobije na ruletu objašnjavati da su izgledi za to jedan naspram nekoliko milijuna, pa vam stoga preostaje vjerovati ili u djelovanje nekakve nadnaravne sile ili u njegovu vještinu i pronicavost pri izboru dobitnih brojeva. Međutim, uzmete li u obzir broj prisutnih kockara i broj partija (sveukupno nekoliko milijuna epizoda), tada vam biva jasno da su sretni dobici naprosto neizbježni. A ako ste vi onaj koji o njima priča, znači da su vam se dogodili. Taj argument referentne točke glasi: ne računajte vjerojatnost sa stajališta kockara koji dobiva (ili sretnog Casanove, beskrajno otpornog New Yorka ili nepobjedive Kartage), nego sa stajališta početne, čvrsto povezane skupine ljudi. Vratimo se još jednom primjeru kockara. Pogledate li populaciju kockara-početnika kao cjelinu, možete biti praktično sigurni da će jedan od njih (samo ne znate unaprijed koji) postići fantastične rezultate, čistom slučajnošću. Dakle, uzmemo li za referentnu točku inicijalnu skupinu, to i nije bogzna što. Ali iz referentne točke dobitnika (koji – i to je ključno – zaboravlja gubitnike), dugačak niz dobitaka djelovat će previše nevjerojatno


da bi ga se tumačilo srećom. Zapamtite da je i “povijest” samo niz brojeva u vremenu. Baš kao što su to i razina bogatstva, kondicija, težina, bilo što. Kozmetičko “zato”

To samo po sebi značajno slabi ideju onoga “zato” koju znanstvenici tako često promiču a povjesničari gotovo uvijek zlorabe. Valja nam se pomiriti s nedosljednošću poznatog nam “zato”, koliko god nam to bilo mučno (a uskraćivanje analgetičke iluzije kauzalnosti u nama doista izaziva mučninu). Ponavljam, mi smo životinje koje tragaju za objašnjenjima i koje su sklone misliti da za sve postoji utvrdljiv razlog. Pritom se hvatamo za one najočiglednije i proglašavamo ih pravim objašnjenjem. Ipak, vidljivog zato i ne mora biti; naprotiv, često nema ničega, čak ni nekakvog spektra mogućih objašnjenja. No nijemi dokazi prikrivaju tu činjenicu. Kad god je u pitanju naš opstanak, sam smisao razloga ozbiljno je uzdrman. Pred uvjetom opstanka uzmiču sva moguća objašnjenja. Aristotelovsko “zato” ne postoji kako bi objasnilo čvrstu povezanost dvaju predmeta, nego – kao što smo vidjeli u Poglavlju 6 – kako bi udovoljilo našoj prikrivenoj slabosti prema objašnjenjima. Primijenite taj oblik rasuđivanja na sljedeće pitanje: zašto bubonička kuga nije ubila više ljudi? Ljudi će za to pronaći mnoštvo kozmetičkih objašnjenja utemeljenih na teorijama o intenzitetu kuge i “znanstvenim modelima” epidemija. Sada se poslužite argumentom oslabljenog kauzaliteta na koji ukazujem u ovom poglavlju: da je bubonička kuga pobila više ljudi, danas ne bi bilo nikoga tko bi je proučavao (tj. nas). Dakle, jedna od osobina bolesti ne mora nužno biti i ona da štedi ljude. Kada je u pitanju vaš opstanak, ne posežite odmah za uzrokom i posljedicom. Glavni uzrok našeg preživljavanja takvih bolesti možda naprosto ne možemo dokučiti; tu smo jer se odigrao “ružičasti”, scenarij sretnog Casanove a to nam je, izgleda, teško prihvatiti jer nam je mozak ispran pojmom kauzalnosti pa mislimo kako je pametnije reći zato nego prihvatiti slučajnost. Moj najveći problem s obrazovnim sustavom leži upravo u tome da primorava studente da za svaki problem i temu iscijede nekakvo objašnjenje i posramljuje ih kada se uzdržavaju od sudova, mrmljajući “ne znam”. Zašto je završio Hladni rat? Zašto su Perzijanci izgubili bitku kod Salamine? Zašto su Hanibalu isprašili tur? Zašto se Casanova izvlačio iz nevolja? U svakom od tih primjera krećemo od uvjeta – opstanka – i tražimo objašnjenje, umjesto da argument okrenemo naglavce i izjavimo da je takav opstanak uvjetan, da se iz procesa ne da iščitati toliko mnogo i da bismo se, umjesto toga, trebali pozvati


na izvjesnu količinu slučajnosti (slučajnost je ono što ne znamo; pozvati se na slučajnost znači pokazati neznanje). Vaše loše navike po tom pitanju ne pothranjuju samo sveučilišni profesori. U Poglavlju 6 pokazao sam kako se novine osjećaju dužnima natrpati svoje tekstove kauzalnim vezama kako biste vi uživali u naraciji. Ipak, budite pošteni i štedljivo rabite “zato”; pokušajte ga ograničiti na situacije u kojima je “zato” rezultat eksperimenta a ne retrospektivnog promatranja povijesti. Uviđate kako time ne želim reći kako uzroci ne postoje; ne služite se tim argumentom kako biste izbjegli učiti iz povijesti. Sve što želim reći jest da stvari nisu tako jednostavne; budite sumnjičavi prema “zato” i rukujte s njim pažljivo – posebice u situacijama u kojima naslućujete nijeme dokaze. Upoznali smo nekoliko vrsta nijemih dokaza koji iskrivljuju našu percepciju empirijske stvarnosti, čine je naizgled objašnjivijom (i stabilnijom) no što doista jest. Uz konfirmacijsku pogrešku i narativnu zabludu, manifestacije nijemih dokaza dodatno izobličuju ulogu i značaj Crnih labudova, ponekad ih silno precjenjujući (literarni uspjeh, recimo) a ponekad ih podcjenjujući (stabilnosti povijesti; stabilnosti ljudske vrste). Već sam rekao kako naš perceptivni sustav možda i ne reagira na neočito ili na ono što ne pobuđuje našu emocionalnu pozornost. Stvoreni smo da budemo površni, da se obaziremo na ono što vidimo i ignoriramo ono čega se ne možemo lako dosjetiti. Vodimo dvostruki rat sa nijemim dokazima. Nesvjesni dio našeg mehanizma zaključivanja (a on postoji) ignorirat će groblje nijemih dokaza, čak i kada smo intelektualno svjesni da ga valja uzeti u obzir. Daleko od očiju, daleko od srca; čini se da prema apstraktnom gajimo prirodan, gotovo fizički prezir. To ću dodatno elaborirati u sljedećem poglavlju.


Poglavlje deveto

LUDIČKA ZABLUDA ILI ŠTREBERSKA NEIZVJESNOST Ručak na jezeru Como (zapadnom) – Vojnici kao filozofi – Platonova slučajnost

DEBELI TONY

“Debeli Tony” jedan je od Nerovih prijatelja koji beskrajno nerviraju Jevgeniju Krasnovu. Njegov nešto obzirniji opis mogao bi glasiti “Tony s poremećajem horizontale”, budući da objektivno i nije predebeo kao što bi se dalo zaključiti iz njegova nadimka. Samo je građen tako da sve što odjene na sebe izgleda premalo. Tony nosi isključivo odijela šivana po mjeri, mnoga od njih skrojena u Rimu, ali na njemu izgledaju kao da ih je naručio iz kakvog internetskog kataloga. Ruke su mu debele, prsti dlakavi, nosi zlatnu narukvicu i bazdi na bombone s gospinim biljem koje proždire u ogromnim količinama otkako se ostavio pušenja. Obično mu ne smeta da ga ljudi zovu Debeli Tony ali radije se odaziva na ime Tony. Nero ga, nešto uljudnije, naziva “Brooklyn Tony”, zbog akcenta i bruklinskog načina razmišljanja, premda je Tony jedan od onih pametnih bruklinaca koji su prije dvadeset godina preselili u New Jersey. Tony je daleko od štrebera. Uspješan je, vedre naravi, druželjubiv. Jedino što ga očito muči je težina, koju mu na nos nabijaju obitelj, daleki rođaci i prijatelji neprestano ga upozoravajući na prerani srčani udar. Čini se kako ništa ne pali; Tony često odlazi na farmu za mršavljenje u Arizoni kako bi gladovao, izgubio nekoliko kilograma a onda ih, gotovo sve, nadoknadio pri povratku, na sjedalu u prvom razredu zrakoplova. Nevjerojatno je kako njegova samokontrola i osobna disciplina, inače vrijedne divljenja, ne djeluju na njegov obujam struka. Karijeru je započeo ranih 1980-ih, kao službenik u stražnjem uredu jedne njujorške banke – odjelu za izdavanje kreditnih jamstava. Bavio se papirologijom i kojekakvim drugim fizikalijama. S vremenom je svladao kreditiranje malih poduzeća i shvatio pravila igre – kako natjerati nekakvo čudovište od banke da vas financira, kako funkcionira bankarska birokracija i što voli vidjeti na papiru. Još dok je radio kao službenik banke, počeo je od različitih financijskih institucija otkupljivati imovinu u postupcima bankrota. Otkrio je kako bankovni službenici koji prodaju tuđe kuće do njih ne drže koliko njihovi pravi vlasnici. Brzo je naučio kako s njima treba razgovarati i


kako ih se dade preveslati. Kasnije je naučio otkupljivati i prodavati benzinske postaje s novcem posuđenim od sitnih bankara iz susjedstva. Tony ima zapanjujuću naviku da novac zarađuje bez napora, iz zabave, bez natezanja, jednostavnim stapanjem svojih dealova i svog privatnog života. Tonyjev moto glasi: “Pronađi naivca”. To su, očito, često banke: “Službenicima nije ni do čega.” Njuh za naivce postao je dio njegova karaktera. Šetate li susjedstvom u Tonyjevu društvu, imat ćete dojam kako, nakon razgovora s Tonyjem, o tkanju svijeta znadete puno više. Tony će se s lakoćom dokopati besplatnog tajnog telefonskog broja, zrakoplovne karte prvog razreda bez nadoplate i parkirnog mjesta u garaži koja je službeno puna – što preko veza, što uz pomoć svog prodornog šarma. John koji nije iz Brooklyna

Savršenog “nebruklinca” pronašao sam u nekome koga ću nazvati doktor John. On je bivši inženjer a trenutno radi kao sudski pisar za jednu osiguravateljsku tvrtku. Vitak je, vižljast, nosi naočale i tamno odijelo. Živi u New Jerseyju, blizu Debelog Tonyja, ali rijetko nalete jedan na drugoga. Tony nikada ne putuje vlakom i, zapravo, nikada ne koristi javni prijevoz (vozi Cadillac, ponekad ženin talijanski kabriolet i šali se kako je veći od auta). Doktor John je majstor rasporeda; predvidljiv k’o urica. Tiho i učinkovito čita novine u vlaku za Manhattan, potom ih pažljivo slaže kako bi ih nastavio čitati za vrijeme stanke za ručak. I dok Tony vlasnike restorana pretvara u bogatune (ozare se kad ga ugledaju, glasno ga pozdravljaju i grle), John svakoga jutra u plastičnu posudu pomno pakira svoj sendvič i voćnu salatu. Što se tiče njegove odjeće, i on nosi odijelo koje izgleda kao iz internetskog kataloga, samo što je puno izglednije da ga je tamo doista i kupio. Doktor John je pažljiv, razuman i blag momak. Svoj posao shvaća jako ozbiljno, toliko ozbiljno da – za razliku od Tonyja – gotovo vidite jasno iscrtanu granicu između radnog vremena i zabave. Posjeduje doktorat iz elektroinženjerstva koji je stekao na Sveučilištu države Teksas, u Austinu. Budući da poznaje i računala i statistiku, osiguravateljska ga je kompanija zaposlila na kompjuterskim simulacijama; on u tom poslu uživa. Većina onoga što radi svodi se na vođenje kompjutorskih programa za “upravljanje rizikom”. Znam da tipovi poput doktora Johna i Debelog Tonyja ne samo da ne zalaze u iste barove, nego i rijetko udišu isti zrak. Stoga ovo smatrajte čistim misaonim eksperimentom. Svakome od njih postavit ću pitanje i usporediti


njihove odgovore. N.N.T. (tj. ja): Recimo da je novčić objektivan, odnosno da je vjerojatnost da se, kada ga zavrtim, okrene na glavu ili pismo jednaka. Okrenem ga 99 puta i svaki put dobijem glavu. Koliki su izgledi da u sljedećem okretanju dobijem pismo? Doktor John: Trivijalno pitanje. Pola-pola, dakako, s obzirom da za svaku mogućnost postoji vjerojatnost od 50% i da je svako bacanje neovisno. N.N.T.: Što ti kažeš Tony? Debeli Tony: Ja bih rekao ne više od jedan posto, naravno. N.N.T.: Kako to? Moja je početna pretpostavka bila da je novčić objektivan, što znači da su izgledi za svaku mogućnost 50%. Debeli Tony: Ti ili kenjaš ili si nasjeo na tu priču o “pedeset posto”. Novčić je ziher namješten. To ne može biti fer igra. (U prijevodu: veći su izgledi da je tvoja pretpostavka objektivnosti pogrešna, nego da se novčić u 99 bacanja 99 puta okrene na glavu.) N.N.T.: Ali doktor John kaže 50%. Debeli Tony (šapćući mi na uho): Takve štrebere znam još iz bankarskih dana. Presporo misle. I previše su se komercijalizirali. Njih je lako preveslati. E sad, koga biste od njih dvojice radije vidjeli na položaju gradonačelnika New Yorka (ili Ulan Batora)? Doktor John razmišlja potpuno konvencionalno, isključivo unutar zadanih granica; Debeli Tony, pak, potpuno nekonvencionalno. Da pojasnimo terminologiju: osoba za koju ovdje koristim izraz “štreber” ne mora izgledati neuredno, ružno i boležljivo, ne mora nositi naočale niti prijenosno računalo za pojasom. Štreber je naprosto netko tko razmišlja pretjerano konvencionalno. Jeste li se ikada zapitali zašto toliko studenata-odlikaša u životu ne postigne ništa dok oni koji su se jedva provlačili danas mlate lovu, kupuju dijamante i postaju oni kojima odgovaraju na pozive? Ili, čak, dobivaju Nobelove nagrade u ozbiljnim disciplinama (recimo medicini)? Za to je dijelom zaslužna i sreća. No znanje stečeno u učionici često posjeduje nekakvu sterilnu, mračnu kvalitetu koja priječi razumijevanje zbivanja u stvarnome svijetu. Na testu inteligencije, kao i u bilo kojem akademskom okruženju (uključujući i sport), doktor John bi dobrano nadmašio Debelog Tonyja. Ali Debeli Tony nadmašio bi doktora Johna u svakoj drugoj mogućoj


ekološki stvarnoj životnoj situaciji. U stvari, Tony, unatoč manjku kulture, posjeduje silnu radoznalost za teksturu stvarnosti i vlastitu erudiciju – po mojemu mišljenju, on je (u doslovnom premda ne i u društvenom smislu te riječi) znanstveniji od doktora Johna. Proniknut ćemo duboko, veoma duboko, u razliku između odgovora doktora Johna i odgovora koje mi je dao Debeli Tony. To je, po mojim spoznajama, vjerojatno najneugodniji problem u pitanjima povezanosti dvaju vrsta znanja koje smo nazvali platoniziranim i neplatoniziranim. Naprosto, ljudi poput doktora Johna u stanju su izazvati Crne labudove izvan područja Mediokristana – njihovi su umovi zatvoreni. Radi se o veoma raširenom problemu a jedna od najgorih, s njime povezanih tlapnji je ono što nazivam ludičkom zabludom. Osobine neizvjesnosti s kojom se susrećemo u stvarnom životu nemaju gotovo nikakve veze sa steriliziranom neizvjesnošću s kojom se susrećemo u ispitima i igrama. Stoga ću prvi dio knjige završiti sljedećom pričom: RUČAK NA JEZERU COMO

Jednoga proljetnog dana prije nekoliko godina, iznenadio me je poziv jednog think-tanka koji je sponzoriralo američko Ministarstvo obrane. Pozivali su me na tzv. brainstorming seansu, spontanu raspravu na temu rizika. Imala se održati u Las Vegasu, sljedeće jeseni. Osoba koja me je pozvala najavila je da ćemo “ručati na terasi s pogledom na jezero Como”, što me je silno uzrujalo. Las Vegas (i njegov brat Dubai) jedno je od mjesta koje nisam želio posjetiti prije nego što umrem. Ručak na “lažnom Comu” bio bi prava tortura. Ali drago mi je što sam otišao. Spomenuti think-tank okupio je skupinu apolitičnih ljudi koje su nazivali poduzetnicima i učenjacima (i praktičarima poput mene koji ne prihvaćaju takve podjele) a koji su se, u različitim disciplinama, bavili neizvjesnošću. I kao mjesto radnje, simbolično su odabrali kasino. Simpozij se odvijao iza zatvorenih vrata, poput sinoda, i okupio je ljude koji se u uobičajenim okolnostima nikada ne bi našli na istom mjestu. Moje prvo iznenađenje bilo je otkriće da ljudi iz vojske razmišljaju, ponašaju se i djeluju poput filozofa – i više od samih filozofa koji (kako ćemo vidjeti u trećem dijelu knjige) cjepidlače po svojim tjednim kolokvijima. Razmišljali su poput tradera, i nekonvencionalnije od tradera, ne plašeći se introspekcije. Među nama je bio i pomoćnik ministra obrane ali da nisam znao čime se bavi mislio bih da se bavi empirijskim skepticizmom. Oštrouman i bez predrasuda bio je čak i forenzički inženjer koji je istraživao uzroke eksplozije svemirskog


šatla. Sastanak sam napustio sa spoznajom kako se jedino ljudi iz vojske slučajnošću bave s istinskom introspektivnom intelektualnom iskrenošću (za razliku od akademika i korporativnih direktora koji se služe tuđim novcem). To ne vidite u ratnim filmovima; tamo ih obično prikazuju kao ratoborne autokrate. Ljudi koje sam tamo vidio nisu bili ljudi koji započinju ratove. Štoviše, za mnoge od njih, uspješna obrambena politika je ona koja uspijeva eliminirati potencijalne prijetnje bez rata. Kao primjer može poslužiti strategija guranja Rusije u bankrot eskalacijom troškova obrane. Kada sam Laurenceu, financijašu koji je sjedio pokraj mene, izrazio svoje zaprepaštenje, rekao mi je kako u vojsci ima više istinskih mozgova i mislilaca koji se bave rizikom nego u mnogim drugim, ako ne i u svim drugim profesijama. Ljudi iz obrane željeli su shvatiti epistemologiju rizika. U skupini je bio i gospodin koji je predvodio skupinu profesionalnih kockara i kojemu je bio zabranjen pristup većini kasina. Došao je s nama podijeliti svoju mudrost. Sjedio je blizu jednog napuhanog profesora političkih znanosti, dosadnog do boli, koji u silnom (za “velika imena” karakterističnom) strahu za reputaciju nije rekao ništa nekonvencionalno i nije se nijednom nasmiješio. Možda je bio dobar u izradi platoniziranih modela nečega što se naziva teorijom igara, no njegova ga je arogancija sasvim napustila kada smo ga Laurence i ja napali zbog pogrešne uporabe financijskih metafora. Kada pomislite na krupne rizike s kojima se susreću kasina, na pamet vam obično padaju kockarske situacije. Čovjek bi pomislio kako se rizik kasina svodi na sretne kockare koji serijom krupnih dobitaka dignu kuću u zrak i na varalice koji se služe kojekakvim metodama prijevare kako bi im uzeli novac. To opće uvriježeno mišljenje dijele i uprave kasina. U skladu s tim, kasina su opremljena visokotehnološkim sustavima nadzora namijenjenim otkrivanju varalica, brojača karata i drugih ljudi koji ih pokušavaju iskoristiti. Svaki sudionik sastanka održao je prezentaciju i odslušao tuđe. Ja sam došao raspravljati o Crnom labudu i namjeravao sam im reći kako o njima znamo tek toliko da o njima jako malo znamo i da pokušaji njihove platonizacije samo pogoršavaju stvar. Ljudi iz vojske shvaćali su takve stvari; ta je ideja općeprihvaćena u vojnim krugovima, samo što je oni nazivaju nepoznato nepoznato (za razliku od poznatog nepoznatog). Stoga sam pripremio govor (na pet restoranskih ubrusa, od kojih je jedan bio isflekan) i spremio se razgovarati o novoj frazi koji sam za tu prigodu smislio: ludičkoj zabludi. Htio sam im dati do znanja kako o tomu ne bih trebao govoriti u kasinu, jer kasino nema nikakve veze sa slučajnošću.


Štreberska neizvjesnost

Što je ludička zabluda? Riječ ludička dolazi od riječi ludus, latinskog izraza za igru. Nadao sam se kako će predstavnici kasina govoriti prije mene. Tako bih ih odmah mogao istresti iz cipela, ukazujući im (uljudno) na činjenicu kako je prostor kasina potpuno neprimjeren za našu raspravu, budući da su rizici s kojima se suočavaju kasina a time i njihova iskustva s nesigurnošću, vrlo nebitna i teško primjenjiva izvan zgrade kockarnice. Po mojemu mišljenju, kockanje je sterilizirana i pripitomljena nesigurnost. U kasinu znate pravila, možete izračunati izglede za dobitak a vrsta nesigurnosti s kojom se u njima susrećemo je (kao što ćemo kasnije vidjeti) blaga, mediokristanska. Izjava koju sam priredio glasila je ovako: “Kasino je jedina meni poznata ljudska djelatnost u kojoj su vjerojatnosti poznate, gausovske (tj. podložne zvonolikoj krivulji) i gotovo izračunljive.” Ne možete očekivati da će vam kasino isplatiti dobitak milijun puta veći od uloga, niti da će promijeniti pravila usred igre – ne postoji dan u kojemu se “36 crno” pojavljuje u 95% slučajeva.[33] U stvarnom životu ne znate kakvi su vam izgledi; to tek trebate otkriti a izvori neizvjesnosti nejasno su definirani. Ekonomisti, koji ništa što su otkrili neekonomisti ne drže vrijednim, povlače umjetnu razdjelnicu između Knightovih rizika (onoga što možete izračunati) i Knightove neizvjesnosti (onoga što ne možete izračunati), nazvanih po Franku Knightu, čovjeku koji je iznova otkrio pojam nepoznate neizvjesnosti, koji je puno mislio ali po svoj prilici nikada nije riskirao – ili je, možda, živio blizu nekog kasina. Da je preuzeo kakav ekonomski ili financijski rizik, vjerojatno bi shvatio da takvih “izračunljivih” rizika u stvarnom životu zapravo nema! Radi se o laboratorijskim izmišljotinama! Ipak, mi spontano, automatski povezujemo sreću s takvim platoniziranim igrama. Pobjesnim kada me ljudi, nakon što čuju da sam se specijalizirao za probleme sreće, krenu zasipati aluzijama na kocku. Dva ilustratora džepnog izdanja jedne od mojih knjiga, spontano su i neovisno jedan od drugoga, na naslovnicu i ispod svakog poglavlja stavili kocku i izazvali pravu provalu bijesa. Urednik koji zna kako razmišljam, upozorio ih je da “izbjegavaju ludičku zabludu”, kao da govori o nekakvom općepoznatom intelektualnom prekršaju. Da stvar bude zabavnija, obojica su odgovorili: “Ah, oprostite, nismo znali.” Oni što provode previše vremena nosova zalijepljenih za zemljovide skloni su brkati zemljovid i teritorij. Otiđite kupiti neku noviju povijest vjerojatnosti i probabilističkog mišljenja; zasut će vas imenima navodnih


“teoretičara probabiliteta” čije se ideje odreda temelje na spomenutim steriliziranim konstrukcijama. Nedavno sam pogledao što studenti uče u sklopu seminara o slučajnosti i užasnuo se shvativši kako im ispiru mozgove ludičkom zabludom i egzotičnom zvonolikom krivuljom. Isto vrijedi i za ljude koji rade doktorate na polju teorije vjerojatnosti. Sjećam se jedne novije knjige oštroumnog matematičara Amira Aczela, nazvane Sreća. Izvrsna knjiga, možda, ali poput svih suvremenih knjiga utemeljena na ludičkoj zabludi. Štoviše, pod pretpostavkom da sreća uopće ima veze s matematikom, ono malo matematizacije primjenjive na stvarni svijet ne podrazumijeva blagu slučajnost predstavljenu zvonolikom krivuljom, već prilično skalabilnu divlju slučajnost. Ono što se dade matematizirati obično je mandelbrotsko a ne gausovsko. Pročitate li bilo kojeg klasičnog mislioca koji je imao što god praktično za reći na temu sreće, poput Cicerona, pronaći ćete nešto drugo: ideju o vjerojatnosti koja od početka do kraja ostaje nejasna – kao što i treba biti – budući da je takva nejasnoća neizvjesnosti sasvim prirodna. Vjerojatnost je slobodno umijeće; ona je dijete skepticizma a ne oruđe za ljude sa (za pojas zadjenutim) kalkulatorima koji njime zadovoljavaju svoju želju za elegantnim izračunima i izglednošću. Prije no što se zapadno mišljenje utopilo u vlastitom “znanstvenom” mentalitetu – nazivajući ga, arogantno, prosvjetiteljstvom – ljudi su mozgove poticali na razmišljanje a ne na računanje. U prekrasnoj, danas potpuno zaboravljenoj monografiji Disertacija o potrazi za istinom, objavljenoj 1673. godine, polemičar Simon Foucher razotkriva našu psihološku sklonost izvjesnosti. Poučava nas umijeću sumnje, objašnjava kako da se pozicioniramo između sumnje i vjerovanja. On piše: “Da bi proizveo znanost čovjek mora napustiti sumnju – no malo je onih koji znadu koliko je važno ne napustiti je prerano… A činjenica je da čovjek odustaje od sumnje a da toga uopće nije svjestan.” I dalje nas upozorava: “Dogmama težimo još u majčinoj utrobi.” Zahvaljujući konfirmacijskoj pogrešci koju smo obradili u Poglavlju 5, mi se služimo primjerom igara, kojima je teorija vjerojatnosti uspješno ušla u trag, i tumačimo ih kao općenit slučaj. Štoviše, baš kao što smo ulogu sreće u svakodnevnom životu skloni podcjenjivati, u igrama na sreću skloni smo je precjenjivati. Želio sam povikati: “Ova se zgrada nalazi unutar platonističkog pregiba; život je izvan njega.” Kockati s pogrešnom kockom


Poprilično sam se iznenadio ustanovivši kako ta zgrada ipak leži izvan platonističkog pregiba. Uz definiranje vlastitih kockarskih pravila, upravljanje rizikom spomenutog kasina usmjeravalo se na reduciranje gubitaka koje mu mogu nanijeti prevaranti. Ne morate biti bogzna kako upućeni u teoriju vjerojatnosti da shvatite kako je kasino dovoljno diversificiran; u njemu je toliko različitih kockarskih stolova da ga ne mora brinuti hoće li mu se omaknuti kakav iznimno sretan kockar (argument diversifikacije koji vodi do zvonolike krivulje, kao što ćemo vidjeti u Poglavlju 15). Kasino je morao kontrolirati jedino “kitove”, ljude koji su se valjali u novcu a koje su, o vlastitu trošku, dovozili avionima iz Manile ili Hong Konga. Kitovi su – u jednom jedinom krugu – u stanju dobiti ili izgubiti nekoliko milijuna dolara. Ukoliko ne varaju, dobitak većine pojedinačnih kockara odgovara kapi u vjedru vode, što cjelinu čini veoma stabilnom. Obećao sam da neću govoriti o pojedinostima sofisticiranog nadzornog sustava u tom kasinu; dopušteno mi je reći tek da sam se osjećao kao da su me transportirali u neki od filmova o Jamesu Bondu – pitao sam se imitira li kasino filmove, ili je obrnuto. Ipak, unatoč tolikoj sofisticiranosti, njihov rizik nema veze s onim što bi se očekivalo u poslu s kockarnicama. Pokazalo se, naime, kako nijedan od njihovih sofisticiranih modela nije predvidio nijedan od četiri najveća gubitka koji su pretrpjeli ili ih jedva izbjegli. Prvo su izgubili oko 100 milijuna dolara kada je njihovog nezamjenjivog umjetnika u glavnoj predstavi ozlijedio tigar (predstava Siegfried and Roy bila je glavna atrakcija u Las Vegasu). Izvođač je tigra othranio; čak su i spavali u istoj sobi. Do tada, nikome nije palo napamet da bi ta snažna životinja mogla nasrnuti na svoga gospodara. Analizirajući moguće scenarije, kasino je predvidio mogućnost da životinja skoči u publiku, ali nikome nije bilo ni u peti da se osigura protiv onoga što se na kraju dogodilo. Drugo, jedan je nezadovoljni vanjski dobavljač doživio nesreću pri gradnji hotelskog aneksa. Toliko se uvrijedio iznosom odštete koju su mu ponudili da je kasino pokušao dignuti u zrak dinamitom. Dinamit je planirao postaviti oko stupova u podrumu. Pokušaj je, dakako, osujećen (inače, da se poslužim argumentima iz Poglavlja 8, u kasinu nas ne bi ni bilo), ali sam zadrhtao pri pomisli da sjedim na gomili dinamita. Treće, sva su kasina (za potrebe IRS-a)[34] dužna popuniti poseban obrazac kojim dokumentiraju kockarski profit koji prelazi određeni iznos. Uposlenik koji je obrasce trebao poslati, iz potpuno nepoznatih razloga, skrivao ih je u jednu kutiju ispod svog radnog stola. Stvar je trajala godinama


a da nitko ništa nije primijetio. Uposlenika koji ne šalje dokumente uistinu nitko nije mogao predvidjeti. Kako su izbjegavanje oporezivanja (i nemar) ozbiljna kaznena djela, kasino se našao pred gubitkom licence i teškim financijskim troškovima suspenzije. Na kraju je, očito, platio čudovišno visoku kaznu (iznos je poslovna tajna), što je bilo najsretnije rješenje problema. Četvrto, kasino je doživio cijeli niz opasnih situacija, poput otmice vlasnikove kćeri. Da bi došao do gotovine za njezinu otkupninu, vlasnik je bio prisiljen prekršiti zakone o kockanju i uzeti novac iz blagajne kasina. Zaključak: Jednostavna kalkulacija na stražnjoj strani kuverte pokazuje kako dolarska protuvrijednost spomenutih Crnih labudova – dobitaka koji izmiču modelima i potencijalnih dobitaka koje sam upravo opisao – nadmašuje modelirane dobitke u omjeru od približno 1000:1. Kasino je trošio stotine milijuna dolara na teoriju kockanja i najsuvremeniji tehnološki nadzor da bi ga na kraju zatekla gomila rizika koje nijedan njihov model nije predvidio. Unatoč tomu, ostatak svijeta o neizvjesnosti i vjerojatnosti i dalje uči na primjeru igara na sreću. ZAKLJUČAK PRVOG DIJELA

Kozmetika izranja na površinu

Sve teme u prvom dijelu knjige zapravo su jedna jedina tema. O njoj možete razmišljati jako dugo, sve dok ne postanete opsjednuti. Nekako imate gomilu ideja ali vam se ne čine eksplicitno povezane; logika koja ih povezuje ostaje vam skrivena. Ipak, duboko u sebi, vi znate da je u pitanju ista ideja. U međuvremenu, radnička klasa mislilačke branše, oni što ih Nietzsche naziva Bildungsphilisteri[35] iliti učenim filistrima, uvjeravaju vas kako ste zahvatili nekoliko područja. Odgovarate im kako su discipline umjetne i arbitrarne, ali uzalud. Onda im lijepo kažete da ste vozač limuzine i oni vas ostave na miru. I osjećate se bolje, jer se s njima ne identificirate, jer se ne morate amputirati kako bi stali u Prokrustovu postelju pojedinačnih disciplina. Napokon, uz malo potpore, uviđate kako se sve svodi na jedan jedini problem. Jedne sam se večeri zatekao na nekakvom domjenku u Münchenu, u stanu nekog povjesničara koji je u svojoj knjižnici imao više knjiga no što sam mislio da postoji. Stajao sam i pijuckao izvrsni rizling u jednom kutu stana u kojemu se spontano formirala skupina ljudi koji su komunicirali na


engleskom, nadajući se kako ću s vremenom napredovati do stanja u kojem ću uspjeti progovoriti svojim lažnim njemačkim. Jedan od najoštroumnijih mislilaca koje poznajem, kompjutorski poduzetnik Yossi Vardi, ponukao me je da “svoju ideju” sažmem stojeći na jednoj nozi. Nakon nekoliko čaša mirisnog rizlinga nije bilo bogzna kako zgodno stajati na jednoj nozi, pa mi improvizacija nije uspjela. Sutradan sam doživio l’esprit de l’escalier. Iskočio sam iz kreveta sa sljedećom idejom: kozmetičko i platonizirano prirodno izranja na površinu. To je jednostavno proširenje problema spoznaje. Radi se naprosto o tomu da jedna strana Ecove knjižnice, ona koju ne vidimo, ima osobinu da je ignoriraju. Isti je problem i s nijemim dokazima. Zato ne vidimo Crne labudove: zato brinemo o onima koji su se već zbili, ne o onima koji su se mogli zbiti ali nisu. Zato platoniziramo, slijedimo uhodane sheme i dobro organizirano znanje – do točke u kojoj postajemo slijepi za stvarnost. Zato padamo na problemu indukcije, zato potvrđujemo. Zato su oni koji “studiraju” i prolaze dobro u školi najčešće žrtve ludičke zablude. Zato imamo Crne labudove i zato iz njih ne učimo; Crni labudovi koji se nisu dogodili pretjerano su nam apstraktni. Zahvaljujući Vardiju, danas spadam u ljude s jednom jedinom idejom. Mi volimo opipljivo, volimo konfirmaciju, volimo očigledno, stvarno, vidljivo, konkretno, poznato, viđeno, živopisno, društveno, ugrađeno, emocionalno nabijeno, uočljivo, stereotipno, dirljivo, teatralno, romansirano, kozmetičko, službeno, isprazno brbljanje s učenim prizvukom (preseravanje), pompozne gausovske ekonomiste, matematizirana sranja, pompu, L’ Académie Française, Harvardsku poslovnu školu, Nobelovu nagradu, tamna poslovna odijela, bijele košulje i Ferragamove kravate, dirljivi diskurs i kričavost. I, najviše od svega, volimo pripovijedanje. Na žalost, ljudska vrsta (ili barem njezina trenutna inačica) nije stvorena za apstrakcije – nama je nužan kontekst. Slučajnost i neizvjesnost su apstraktne. Mi poštujemo ono što se dogodilo, ignoriramo ono što se moglo dogoditi. Drugim riječima, prirodno smo površni i izvještačeni – samo to ne znamo. Nije to psihološki problem; on proizlazi iz temeljne osobine informacija. Tamnu stranu Mjeseca teže je vidjeti; njezino osvjetljavanje zahtijeva energiju. Na isti način, rasvjetljavanje nevidljivog je skupo, i proračunski i mentalno. Odmak od primata

Povijest je prepuna podjela na više i niže rase ljudi. Za Grke su postojali Grci i barbari, narodi sa sjevera koji su govorili u bezobličnim rečenicama što


su atenskom uhu zvučale poput životinjskog glasanja. Za Engleze, viši oblik života bio je onaj gospodski – suprotno današnjoj definiciji, tadašnji se gospodski život prakticirao kroz dokolicu i kodeks ponašanja koji je, uz mnoštvo manira, uključivao i izbjegavanje bilo kakavog rada osim onog nužnog za održanje života. Njujorčani ljude dijele na one s poštanskim brojem Manhattana i one s bruklinskom ili, ne daj Bože, adresom iz Queensa. Rani je Nietzsche razlikovao apolonce i dioinizijce; onaj poznatiji Nietzsche poznavao je Übermenscha, nešto što njegovi čitatelji tumače kako im je zgodno. Za modernog stoika, viša individua pristaje na dostojanstveni sustav vrlina koji definira eleganciju nečijih manira i sposobnost razlikovanja rezultata i truda. Sve te podjele ciljaju na to da nas što je moguće više udalje od naših rođaka među drugim primatima. (Ja i dalje inzistiram na tomu da je, po pitanju donošenja odluka, razlika između nas i naših dlakavih rođaka daleko manja nego što mislimo.) Želite li napraviti sitan korak prema višem obliku života, što udaljenijem od životinjskog, moj vam je prijedlog da se svakako pokušate denaratizirati, odnosno, da ugasite televizor, da na čitanje novina trošite što je moguće manje vremena i da ignorirate blogove. Vježbajte rasuđivanje kako bi ono upravljalo vašim odlukama; pri donošenju važnih odluka odbacite Sustav 1 (heuristički ili eksperimentalni). Vježbajte se uočavati razliku između senzacionalnog i empirijskog. Izolacijom od toksičnosti svijeta dodatno ćete se okoristiti: bit će vam ugodnije živjeti. Isto tako, ne zaboravite koliko smo površni u pogledu vjerojatnosti, te majke svih apstraktnih pojmova. To je sve što vam je potrebno za dublje razumijevanje stvari koje vas okružuju. I najvažnije, naučite izbjegavati “kesonsku bolest”. Evo, sada, mosta koji vodi onomu što nam predstoji. Platonizirajuća sljepoća koju sam ilustrirao pričom o kasinu, ima još jedan pojavni oblik: fokusiranje. Sposobnost fokusiranja je velika vrlina promatrate li nekakvog majstora, moždanog kirurga ili šahista. Ako se, međutim, bavite neizvjesnošću, “usredotočenost” je posljednje što vam treba (vi morate natjerati neizvjesnost da se fokusira, ne obrnuto). To vas “fokusiranje” čini naivnim i, kao što ćemo vidjeti u sljedećem dijelu knjige, prerasta u probleme predviđanja. Predviđanje, a ne pripovijedanje, pravi je test našeg razumijevanja svijeta.


Kada od ljudi zatražim da navedu tri novije tehnologije koje su, po njihovu mišljenju, najviše utjecale na današnji svijet, obično se odluče za kompjutor, internet i laser. Sve tri bile su neplanirane, nepredviđene, te po otkriću i dugo nakon inicijalne uporabe – necijenjene. I sve su bile posljedične. Bile su Crni labudovi. Dakako, iz sadašnje perspektive imamo lažan dojam da su bile dio nekakvog velikog plana. Do sličnih ćete rezultata doći napravite li vlastiti popis – bilo tehnologija, bilo političkih događaja, ratova ili intelektualnih epidemija. Činjenica da su dosadašnji rezultati naših predviđanja užasno loši nimalo ne iznenađuje: svijet je daleko, daleko kompliciraniji no što mislimo, što i ne bi bio neki problem da većina nas o tomu nema pojma. Pri gledanju u budućnost skloni smo se “udubljivati”, ponašati se kao da je sve u najboljem redu, kao da Crni labudovi ne postoje. A u budućnosti nema ničeg uobičajenog. Budućnost nije platonistička kategorija! Vidjeli smo koliko smo dobri u obrnutoj naraciji, u izmišljanju priča kojima sami sebe uvjeravamo da razumijemo prošlost. Znanje posjeduje fantastičnu moć: u mnogih ljudi ne rezultira mjerljivim sposobnostima već samosviješću. A to nije jedini problem: fokusiranje na uobičajeno (nebitno) oblik je platoniziranja koje predviđanja čini “konvencionalnim”. Čini mi se skandaloznim da se – unatoč tolikim empirijskim podacima – projekcijama budućnosti i dalje bavimo kao da smo u tome dobri te da se pritom i dalje služimo oruđima i metodama koje zanemaruju rijetke događaje. U našem svijetu predviđanje je strogo institucionalizirano. Ludi smo za onima koji nam pomažu ploviti vodama neizvjesnosti, bile to vračare ili “često citirani” (dosadni) profesori i državni službenici koji se služe lažnom matematikom. Od Yogija Berre do Henrija Poincaréa


Veliki bejzbolski trener Yogi Berra imao je izreku: “Teško je raditi predviđanja, posebice o budućnosti.” Premda (unatoč mudrosti i intelektualnim sposobnostima) nije napisao nijedno djelo temeljem kojega bi ga mogli proglasiti filozofom, Berra s punim pravom može ustvrditi da zna ponešto o slučajnosti. On je neizvjesnost prakticirao. Kao igraču i treneru, slučajni mu ishodi nisu bili nikakva nepoznanica. Dapače, s njihovim se posljedicama morao naučiti nositi i istinski miriti. Držeći kako je dobar dio budućnosti izvan dosega naših sposobnosti, Yogi Berra nije bio nikakva posebna iznimka. Mnogi manje popularni, manje jezgroviti ali jednako sposobni mislioci proučavali su naša (urođena) ograničenja po tom pitanju: od filozofa Jacquesa Hadamarda i Henrija Poincairéa (koje obično opisuju kao matematičare), preko filozofa Friedricha von Hayeka (kojega nažalost obično opisuju kao ekonomista), do filozofa Karla Poppera (kojega obično opisuju kao filozofa). To slobodno možemo nazvati Berra-Hadamard-Poincaré-Hayek-Popperovom pretpostavkom koja pothvatu predviđanja postavlja strukturalna, ugrađena ograničenja. “Budućnost nije što je nekad bila”, kasnije je rekao Berra.[36] I čini se da je bio u pravu: koristi od naše sposobnosti modeliranja (i predviđanja) blijede pred rastućom složenošću svijeta – što upućuje na sve značajniju ulogu nepredviđenog. Što je uloga Crnog labuda značajnija, to će nam biti teže predviđati. Žao mi je. Ali, prije no što se pozabavimo granicama naših predviđanja, razmotrit ćemo svoju dosadašnju uspješnost u prognoziranju te vidjeti u kakvu su odnosu dobit u znanju i njezina protuteža, dobit u samouvjerenosti.


Poglavlje deseto

JAVNA SRAMOTA PREDVIĐANJA Dobro došli u Sydney – Koliko je ta žena imala ljubavnika? – Kako biti ekonomist, nositi fino odijelo i sklapati prijateljstva – Ne točno, samo “blizu” – I u plitkim rijekama ima dubokih mjesta

Jedne večeri u ožujku, nekoliko muškaraca i žena stajalo je na esplanadi s koje se pružao pogled na zaljev ispred Sydnejske opere. Unatoč vrućini (u Sydneyu je završavalo ljeto), muškarci su nosili odijela. Ženama je bilo termički ugodnije nego muškarcima ali su, zbog visokih potpetica, teško hodale. Svi su se tamo našli kako bi platili cijenu profinjenosti. Uskoro će, nekoliko sati, slušati gomilu gojaznih muškaraca i žena što ne prestaju pjevati na ruskom. Mnogi ljudi koji su ulazili u operu izgledali su kao da rade u lokalnom uredu J. P. Morgana ili neke druge financijske institucije, čiji uposlenici – u usporedbi s ostatkom lokalnog stanovništva – uživaju nesrazmjerno bogatstvo i, sukladno tomu, moraju slijediti scenarij sofisticiranog života (vino i opera). No nisam tamo bio kako bih “škicao” skorosteče. Došao sam pogledati zgradu opere u Sydneyu, građevinu koja krasi svaku australsku turističku brošuru. I doista je dojmljiva, premda djeluje kao jedna od onih zgrada što ih arhitekti grade ne bi li impresionirali druge arhitekte. Ta večernja šetnja vrlo ugodnim dijelom Sydneya zvanim Rocks, bila je hodočašće. Australci su živjeli u uvjerenju da su izgradili spomenik koji će vizuru njihova grada učiniti posebnom. A podigli su, zapravo, spomenik našoj neuspješnosti u predviđanju, planiranju i mirenju s nepoznavanjem budućnosti – našem sustavnom podcjenjivanju onoga što nam budućnost sprema. Australci su, zapravo, izgradili simbol epistemološke arogancije ljudske vrste. Evo kako ide priča. Sidnejska opera trebala se otvoriti početkom 1963. godine i koštati sedam milijuna australskih dolara. Vrata je konačno otvorila deset godina kasnije. I premda je konačna inačica bila manje ambiciozna od prvotne, koštala je približno 104 milijuna australskih dolara. Premda ima i daleko gorih primjera promašaja u planiranju (konkretno, Sovjetski Savez) i promašaja u predviđanju (svi značajni povijesni događaji), Sidnejska opera estetska je (barem načelno) ilustracija poteškoća povezanih s predviđanjem i planiranjem. Priča o toj opernoj kući najblaže je izobličenje koje ćemo spomenuti u ovom dijelu knjige (radilo se samo o novcu; nije bilo


prolijevanja nevine krvi) ali svakako simbolično. Ovo poglavlje ima dvije teme. Prva se tiče naše otvorene arogancije prema onome što mislimo da znamo. Mi svakako puno znamo ali smo prirodno skloni misliti da znamo malčice više no što doista znamo. A to malčice je sasvim dovoljno da nas povremeno uvali u ozbiljne nevolje. Vidjet ćemo kako tu aroganciju možemo dokazati, pa čak i mjeriti, iz vlastite dnevne sobe. Druga tema bavi se implikacijama epistemološke arogancije na sve aktivnosti povezane s predviđanjem. Zašto, zaboga, toliko predviđamo? Ili, još gore i još zanimljivije, zašto ne razgovaramo o rezultatima svojih predviđanja? Zašto ne vidimo da nam krupni događaji (gotovo) redovito promaknu? Ja to nazivam javnom sramotom predviđanja. NEJASNOĆE U BROJANJU KATARININIH LJUBAVNIKA

Ispitajmo sada ono što ja nazivam epistemološkom arogancijom ili, točnije, našu oholost u pogledu granica našeg znanja. Epistēmē je grčka riječ koja upućuje na znanje; čim nekom apstraktnom pojmu dadete grčko ime, on dobiva na važnosti. Točno je da se količina znanja kojim raspolažemo povećava; zlo je u tome što se naša samouvjerenost povećava još brže. S količinom znanja rastu i naša zbunjenost, neznanje i taština. Uzmite sobu punu ljudi i nasumično izaberite nekakav broj. Taj broj može predstavljati bilo što: udio brokera-psihopata u stanovništvu zapadne Ukrajine, broj prodanih primjeraka ove knjige u mjesecima koji u nazivu imaju slovo r, prosječni IQ urednika (ili autora) poslovne literature, broj ljubavnika ruske carice Katarine II i slično. Zatražite od svake osobe u sobi da procijeni raspon vrijednosti rečenog broja ali ih, pritom, ostavite u uvjerenju da su izgledi za točan odgovor 98%. Drugim riječima, da izgledi da ono što pogađaju izmakne procijenjenom rasponu ne prelaze 2%. Primjerice: “Ja sam 98% siguran da se broj stanovnika Radžastana kreće između 15 i 23 milijuna.” “Ja sam 98% siguran da je Katarina II imala između 34 i 63 ljubavnika.” Prebrojite li ljude iz vašeg uzorka koji su pogriješili u procjeni, možete štošta zaključiti o ljudskoj prirodi. Njihov udio ne bi trebao prelaziti dva od stotinu sudionika. Zapamtite da vaši ispitanici (vaše žrtve) u pogledu veličine raspona nisu ničim ograničeni: vi ne pokušavate izmjeriti njihovo znanje nego njihovu procjenu vlastita znanja.


A sada rezultati. Kao što to u životu obično biva, otkriće je neplanirano, slučajno, iznenađujuće i teško za progutati. Prema legendi, Albert i Raiffa, istraživači koji su ga uočili, zapravo su ispitivali nešto sasvim drugo i puno dosadnije: način na koji ljudi izračunavaju vjerojatnost pri donošenju odluka koje podrazumijevaju neizvjesnost (učeni ljudi to nazivaju kalibracija). Istraživači su bili zbunjeni. U promatranoj populaciji, stopa pogreške od 2% popela se na 45%! Prilično znakovito, prvi uzorak činili su studenti Harvardske poslovne škole, pleme glasovito po svemu osim po skromnosti i sklonosti introspekciji. Poslijediplomski studiji poslovnog upravljanja po tom su pitanju posebno gadni, što vjerojatno objašnjava njihov poslovni uspjeh. Rezultati kasnijih studija, s drugačijim uzorcima, ukazuju na nešto više skromnosti (bolje rečeno, nešto manje arogancije). Pazikuće i taksisti su prilično skromni ljudi. Političari i izvršni direktori korporacija, međutim… Ali o njima nešto kasnije. Jesmo li u ono što znademo pretjerano sigurni, 22 puta više no što bismo trebali biti? Izgleda da jesmo. Ovaj su eksperiment ponavljali desetak puta, s različitim uzorcima, zanimanjima i kulturama. Praktično svi empirijski psiholozi i teoretičari odlučivanja isprobali su ga na svojim predavanjima ne bi li studentima ukazali na veliku nevolju čovječanstva: mi smo naprosto nedovoljno razboriti i u naše nam se znanje ne valja uzdati. Ovisno o uzorku i temi, ciljana stopa pogreške od 2% obično poraste na 15% i 30%. Testirao sam samoga sebe i, dakako, pogriješio, premda sam – svjesno težeći skromnosti – iz opreza postavio širok raspon (iako je, sasvim slučajno, ta vrsta podcjenjivanja – kao što ćemo vidjeti – u srži mojih profesionalnih aktivnosti). Ta je pristranost, čini se, prisutna u svim kulturama, čak i onima koje cijene skromnost; po tom pitanju ne bi bilo puno razlike između središta Kuala Lumpura i drevnog Amiouna u (današnjem) Libanonu. Jučer poslijepodne održao sam jednu radionicu u zapadnom Londonu. Pripremu za predavanje smišljao sam na putu do mjesta održavanja (taksist je pokazivao natprosječnu sposobnost “pronalaženja gužve”) i odlučio da, za vrijeme prezentacije, obavim jedan brzinski eksperiment. Od sudionika sam zatražio da procijene u kojem se rasponu kreće broj knjiga u knjižnici Umberta Eca (kao što smo doznali u prvom dijelu knjige, ona sadrži 30 000 svezaka). Od šezdesetero polaznika nijedan nije naveo raspon dovoljno širok da obuhvati stvarni broj knjiga (pogreška od 2% pretvorila se u 100%). Taj slučaj, moguće, odstupa od prosjeka no to je odstupanje posljedica neuobičajene kvantitete. Zanimljivo je da je publika


najviše griješila s najvišim i najnižim vrijednostima: jedni su raspon postavili na 2000-4000 a drugi na 300 000-600 000. Doduše, netko koga bi unaprijed upozorili na prirodu pokusa mogao bi zaigrati na sigurno i postaviti raspon od nule do beskonačnog, no to više ne bi bilo “kalibriranje” – ta osoba ne bi prenosila nikakvu informaciju niti bi na taj način mogla donijeti bilo kakvu informiranu odluku. U tom slučaju puno je poštenije reći “Ne želim se igrati; nemam pojma”. Jednako su uobičajeni i suprotni primjeri, ljudi koji se “zalete” u suprotnom smjeru, odnosno, precijene stopu pogreške: vjerojatno imate nekakvog rođaka koji važe svaku riječ ili se, možda, sjećate nekog patološki skromnog profesora biologije. Tendencija o kojoj govorim odnosi se na prosjek populacije a ne na svakog pojedinca. Uz tolike varijacije, pojedinačni suprotni primjeri su neizbježni.Takvi su ljudi u manjini i, na žalost, budući da teško dolaze do izražaja, nemaju bogzna kakvu ulogu u društvu. Epistemološka arogancija djeluje dvojako: sažimajući raspon potencijalnih stanja neizvjesnosti (odnosno, sužavajući prostor nepoznatog), mi precjenjujemo vlastito znanje i podcjenjujemo neizvjesnost. Primjena tog izobličenja proteže se izvan granica pukog istraživanja znanja: pogledajte samo kako ljudi oko vas žive. Spomenutom izobličenju podliježe doslovno svaka njihova odluka vezana uz budućnost. Mi ljudi, kao vrsta, kronično podcjenjujemo izglede da budućnost skrene s putanje (pod – ponekad i skupnim – djelovanjem drugih oblika pristranosti). Evo jednog bjelodanog primjera: sjetite se kako se ljudi razvode. Rijetki među njima ne znaju za statistike po kojima jedna trećina do jedne polovice svih brakova propada. No to je nešto što zainteresirane strane, stupajući u brak, previđaju. Dakako, “naš brak neće propasti” jer se mi “tako dobro slažemo” (kao da se drugi vjenčavaju jer se loše slažu). Podsjećam čitatelja kako ja ne propitkujem količinu nečijeg znanja; ja procjenjujem razliku između onoga što ljudi doista znaju i onoga što misle da znaju. To me podsjeća na štos kojim me je majka (u šali) spustila na zemlju kada sam odlučio postati biznismen. Premda nije sumnjala u moje sposobnosti, moju je samouvjerenost primala s podosta ironije. Tako je smislila način da na meni dobro zaradi. Kako? Netko tko bi uspio smisliti način da me plati onoliko koliko uistinu vrijedim – rekla bi – a proda za onoliko koliko ja mislim da vrijedim, dobro bi zaradio. I premda je neprestano uvjeravam kako je moja samouvjerenost tek fasada koja prikriva skromnost, nesigurnost i sklonost samopreispitivanju – ona je i dalje sumnjičava. “Sklon samopreispitivanju, ma nemoj!”, šali se i danas. I još


uvijek misli da o sebi imam previsoko mišljenje. SLJEPOĆA ZA CRNOG LABUDA – DRUGI DIO

Gore spomenuti, jednostavni test ukazuje na to da su ljudi prirodno skloni podcjenjivanju iznimaka – iliti Crnih labudova. Kada smo prepušteni samima sebi, skloni smo misliti da se nešto što se događa u svakom desetljeću zapravo događa samo jedanput u stoljeću i da, štoviše, mi znamo što iza toga stoji. Loša je procjena ponešto suptilniji problem. Atipične vrijednosti zapravo ne podliježu isključivo podcjenjivanju. One ovise o pogreškama u procjeni a te se pogreške znadu kretati u oba smjera. Kao što smo vidjeli u Poglavlju 6, u određenim okolnostima (kada se prisjete nekakvog senzacionalnog događaja, recimo), atipičnost općenito – a time i nekakav atipični događaj – ljudi su skloni precjenjivati. Od čega, kao što smo vidjeli, žive osiguravateljske tvrtke. Moja je glavna poanta, stoga, da su takvi događaji osjetljivi na lošu procjenu, mješavinu općenitog ozbiljnog podcjenjivanja i povremenog ozbiljnog precjenjivanja. Pogreške u procjeni povećavaju sa stupnjem udaljenosti od događaja. Do sada smo razmotrili samo 2% pogrešku u spomenutoj igri, no pogledate li, recimo, situacije u kojima su izgledi 1:100, 1:1000 ili 1:1 000 000, pogreške postaju divovske. Što su izgledi nepovoljniji, to je epistemološka arogancija veća. Naša intuitivna procjena ima i jednu posebnost koju valja imati na umu: ekstreme bismo podcjenjivali i da živimo u Mediokristanu, u kojemu su krupni događaji rijetkost – mislili bismo da su rjeđi no što doista jesu. Stopu pogreške podcjenjujemo čak i u slučaju gausovskih varijabli. Naša je intuicija submediokristanska. Samo, mi ne živimo u Mediokristanu. Brojke koje u svakodnevnom životu najčešće procjenjujemo uglavnom su ekstremistanske. One se vode koncentracijom i podložne su Crnim labudovima. Pogađanje i predviđanje

Između pogađanja, varijable koja nije nasumična ali raspolažemo s premalo ili čak nimalo podataka o njoj (broj ljubavnika koji su prokrstarili posteljom Katarine II, recimo) i predviđanja, nekakve nasumične varijable (sutrašnja stopa nezaposlenosti ili burzovno tržište u sljedećoj godini, recimo) i nema stvarne razlike. U tom su smislu pogađanje (ono što ne znam ali bi netko drugi mogao znati) i predviđanje (ono što se još nije dogodilo) jedno te isto.


Kako biste bolje shvatili vezu između pogađanja i predviđanja, pretpostavite da umjesto pokušaja da broj ljubavnika ruske carice svedete na standardnu mjeru, procjenjujete neki manje zanimljiv ali puno važniji problem: porast populacije u sljedećem stoljeću, prihode od tržišta dionica, deficit u sustavu socijalne skrbi, cijenu nafte, rezultate prodaje imanja vašeg ujaka ili ekološke prilike u Brazilu u sljedećih 20 godina. Ili, kao nakladnik knjige Jevgenije Krasnove, radite procjenu njezine potencijalne prodaje. Tu zalazimo u opasne vode: ne zaboravite, većina ljudi koji se prognozama bave profesionalno pati od mentalnog poremećaja o kojemu smo raspravljali u prethodnom tekstu. Štoviše, spomenuti poremećaj češće pogađa ljude kojima je prognoziranje posao. INFORMACIJE ŠKODE ZNANJU

Možda se pitate kako učenje, obrazovanje i iskustvo utječu na epistemološku aroganciju, kako na spomenutom testu prolaze obrazovani a kako ostatak populacije (pri čemu za mjeru vrijednosti uzimamo taksista Mihaila)? Odgovor će vas iznenaditi: ovisi čime se bave. Najprije ću se pozabaviti time koliko su, u nezahvalnom poslu predviđanja, oni “upućeni” u prednosti pred nama ostalima. Sjećam se kako sam, posjetivši prijatelja u jednoj njujorškoj investicijskoj banci, ugledao nekakvu usijanu glavu, nekog mahnitog nadobudnog “gospodara svijeta”. Hodao je uokolo noseći na ušima slušalice s ugrađenim mikrofonom, koji mi je priječio pogled na njegove usne za onih dvadeset sekundi međusobnog razgovora. Upitao sam prijatelja čemu služi ta naprava. “Voli biti u kontaktu s Londonom”, rekao mi je. Kada radite za plaću i, dakle, ovisite o tuđim prosudbama, činjenica da izgledate zaposleno može vam pomoći da prigrabite zasluge za rezultate postignute u okolišu kojim vlada slučajnost. Prividom zaposlenosti pojačavate percepciju kauzalnosti, povezanosti rezultata i vaše uloge u postizanju tih rezultata. To je, dakako, još izraženije u slučaju izvršnih direktora koji osjećaju potrebu trubiti o povezanosti njihove “nazočnosti” i “vodstva” s rezultatima kompanije. Ne znam ni za jednu studiju koja propituje koristi od vremena koje ti ljudi troše na razgovore i upijanje trivijalnih informacija – niti je puno autora imalo petlje postaviti pitanje koliko su izvršni direktori uopće važni za uspjeh korporacije. Aristotel Onassis, vjerojatno prvi medijatizirani tajkun, bio je slavan ponajviše po svom bogatstvu i razmetanju tim bogatstvom. Podrijetlom Grk koji je iz južne Turske izbjegao u Argentinu, većinu novca zaradio je na


turskom duhanu. A onda je postao brodarski magnat. Na zao glas došao je kada se oženio s Jacqueline Kennedy, udovicom američkog predsjednika Johna F. Kennedyja, na što se operna diva Maria Callas slomljena srca, zatvorila u svoj pariški stan čekajući smrt. Proučavate li Onassisov život (čime sam se, na pragu odrasle dobi, i sâm bavio), opazit ćete zanimljivu pravilnost: “rad”, u konvencionalnom smislu te riječi, Onassisa nije zanimao. Nije imao ni radni stol a kamoli ured. Nije bio tek tip koji sklapa poslove, za što ured i nije nužan. Upravljao je brodarskim carstvom koje valja svakodnevno nadzirati. Ipak, njegovo glavno oruđe bio je rokovnik; u njemu su bili svi podaci koji su mu trebali. Onassis se cijeloga života nastojao družiti s bogatima i slavnima, juriti žene (i to skupo plaćati). Budio se najčešće u podne. Kada bi mu zatrebao kakav pravni savjet, svoje bi odvjetnike pozvao u nekakav pariški noćni klub, u dva ujutro. Kažu da je posjedovao neodoljiv šarm, što mu je pomagalo da iskoristi ljude. A sada se maknimo od anegdote. Sasvim je moguće da, povlačeći kauzalnu vezu između Onassisova uspjeha i njegovog modusa operandi, griješim, da “nasjedam slučajnosti”. Premda sam uvjeren da je svojim šarmom otvarao mnoga vrata, vjerojatno nikada neću doznati je li Onassis bio vješt ili naprosto sretan. Onassisov modus operandi, međutim, ne mogu podvrgnuti strogom ispitivanju, oslanjajući se na empirijska istraživanja o povezanosti informacija i razumijevanja. Stoga je i moja tvrdnja kako dodatni podaci o pojedinostima svakodnevnog posla znaju biti beskorisni, čak i toksični, neizravno ali potpuno podložna kritičkoj procjeni. Pokažite dvjema skupinama ljudi mutnu fotografiju hidranta, dovoljno mutnu da ne mogu razaznati što prikazuje. Prvoj skupini rezoluciju pojačavajte polagano, u deset koraka. U drugoj skupini to učinite brže, u pet koraka. Zastanite u trenutku kada objema skupinama pokažete identičnu sliku i upitajte ih što na njoj vide. Članovi skupine koji su slijedili manje međukoraka, vjerojatno će hidrant prepoznati puno brže. Pouka? Što nekomu dadete više podataka, to će on formirati više hipoteza i to će lošije proći. Registrirat će više slučajnih šumova i protumačiti ih kao informacije. Problem je u tome što su naše ideje priljepčive: kada jednom smislimo nekakvu teoriju, teško mijenjamo mišljenje. Stoga puno bolje prolaze oni koji sa svojim teorijama kasne. Formirate li mišljenje na temelju slabih dokaza, bit će vam teško interpretirati nove informacije koje se s tim mišljenjem ne podudaraju, čak ni kada su očigledno točnije. Tu su na djelu dva mehanizma: konfirmacijska pristranost koju smo upoznali u Poglavlju 5 i ustrajnost u vjerovanju, nesklonost mijenjanju već formiranog mišljenja. Ne zaboravite da


se prema idejama ponašamo kao prema imovini i da ih se teško odričemo. Pokus sa hidrantom prvi je put izveden u 1960-ima i od tada se ponavljao nekoliko puta. Njegovim sam se posljedicama i sam bavio, služeći se matematikom informacija: što više podataka prikupi iz empirijske stvarnosti, čovjek uočava više šumova (tj. anegdota) i lakše ih tumači kao informacije. Ne zaboravite, svi smo mi osjetljivi na senzacije. Slušati radijske vijesti iz sata u sat daleko je gore nego čitati nekakav tjednik; duži vremenski interval omogućuje kakvo-takvo filtriranje informacija. Godine 1965. Stuart Oskamp kliničkim je psiholozima davao zdravstvene kartone od kojih je svaki sljedeći sadržavao sve više podataka o pacijentu. Veće količine informacija nisu povećavale dijagnostičke sposobnosti psihologa, nego tek njihovu uvjerenost u početnu dijagnozu. Dakako, od psihologa kakvi su prevladavali 1965. godine čovjek možda i ne treba previše očekivati. Ti su se rezultati, međutim, pokazali točnima i u drugim disciplinama. Napokon, u još jednom znakovitom pokusu, psiholog Paul Slovic zatražio je od kladioničara da iz uzorka od 88 varijabli odaberu one za koje misle da bi im pomogle pri klađenju. Te su varijable obuhvaćale cijeli niz statističkih podataka vezanih uz rezultate nekadašnjih konjskih utrka. Na temelju prvih deset najkorisnijih varijabla, kladioničari su trebali prognozirati ishod konjskih utrka. Potom su im dali sljedećih deset i od njih zatražili novu prognozu. Točnost njihovih prognoza nije se povećavala s dodatnim količinama informacija; značajan porast, međutim, bilježila je njihova samouvjerenost. Pokazalo se da informacije znaju djelovati toksično. Dobar dio života borio sam se s uobičajenim pseudointelektualnim uvjerenjem “više je bolje” – više je ponekad, ali ne i uvijek bolje. Ta će se toksičnost znanja razotkriti u našoj istrazi vezanoj za takozvane stručnjake. SINDROM STRUČNJAKA ILI TRAGEDIJA LAŽNJAKA

Do sada smo propitkivali samo sposobnost zainteresiranih profesionalaca za procjenu ograničenja vlastitog znanja, ne i njihov autoritet. Epistemološka arogancija ne isključuje znanje. Vodoinstalater o vodoinstalaterstvu uvijek zna više od tvrdoglavog esejista i matematičara-tradera. Liječnik specijaliziran za herniju rijetko će o njoj znati manje od trbušne plesačice. Što se pak tiče vjerojatnosti, tu će fulati. Najstrašnije u svemu tome jest činjenica da ste za vjerojatnost vi možda i veći stručnjak od stručnjaka. Govorio tko što hoće, uvijek je pametno provjeriti pogreške u nekakvoj stručnoj proceduri. Time u sumnju ne dovodite proceduru, samo samopouzdanje stručnjaka koji se njome


služi. (Kao netko tko se opekao s medicinskim establišmentom, naučio sam se opreznosti, i preporučujem je svima: ušetate li u liječničku ordinaciju s nekakvim simptomom, ne nasjedajte liječnikovoj procjeni da se ne radi o raku.) Epistemološku aroganciju dijelim u dvije kategorije: blagi slučaj, aroganciju uz prisustvo (određene) kompetencije i teški slučaj, aroganciju kombiniranu s nekompetencijom (lažnjak). Ima zanimanja u kojima morate znati više od stručnjaka čije mišljenje, na žalost, plaćate (umjesto da oni vama plaćaju što ih uopće slušate). Koja su to zanimanja? Stvari koje napreduju i stvari koje ne napreduju

Postoji mnoštvo literature o takozvanom sindromu stručnjaka i o pokusima u kojima se, testiranjem stručnjaka, potvrđivala njihova vjerodostojnost. Na početku, čini se, dolazi do izvjesne zabune. S jedne strane, cijeli jedan razred istraživača (rasturača stručnjaka), poput Paula Meehla i Robyna Dawesa, pokazuju nam da su “stručnjaci“ za dlaku bolji od varalica, da u pojedinačnoj metrici nisu ništa uspješniji od računala, da ih intuicija ometa i zasljepljuje. (U primjeru pojedinačne metrike odnosa likvidnih sredstava i duga, kompjuter je bolji od većine kreditnih analitičara.) S druge strane, postoji obilje literature koja pokazuje da zahvaljujući intuiciji mnogo ljudi pobjeđuje računala. Što je točno? Neke discipline naprosto ne mogu bez pravih stručnjaka. Postavimo sljedeće pitanje: biste li operaciju mozga koja vam slijedi radije prepustili licenciranom neurokirurgu ili znanstvenom dopisniku nekih novina? S druge strane, čiju biste ekonomsku prognozu radije čuli: nekog tipa s doktoratom iz financija stečenim u kakvoj “uglednoj” instituciji poput Whartona, ili nekog novinara, stručnjaka za ekonomiju? Dok je odgovor na prvo pitanje empirijski jasan, odgovor na drugo pitanje to nikako nije. Već tu uočavamo razliku između “znati kako” i “znati što”. Grci su razlikovali technē (tj. “zanat”, “umijeće”) i epistēmē (tj. “znanje”, “znanost”). Psiholog James Shanteau prihvatio se zadaće određivanja disciplina u kojima postoje i disciplina u kojima ne postoje stručnjaci. Ovdje uočavate problem konfirmacije: želite li dokazati da stručnjaka nema, uspjet ćete pronaći neku disciplinu u kojoj su stručnjaci beskorisni. Jednako tako možete dokazati i suprotno. Ali postoji tu i jedna pravilnost: ima zanimanja u kojima su stručnjaci važni i zanimanja u kojima se njihova vještina ničime ne može dokazati. Koja su koja?


Stručnjaci koji najčešće jesu stručni: ocjenjivači stoke, astronomi, probni piloti, ocjenjivači tla, šahovski majstori, fizičari, matematičari (ako se bave matematičkim a ne empirijskim problemima), računovođe, inspektori usjeva, tumači fotografija, analitičari osiguranja (koji se bave statistikom zvonolike krivulje). Stručnjaci koji … najčešće nisu stručni: brokeri, klinički psiholozi, psihijatri, službenici u fakultetskim referadama, suci, savjetnici, stručnjaci za odabir osoblja, obavještajni analitičari (s obzirom na uložena sredstva, CIA postiže jadne rezultate). Tomu bih dodao i rezultate do kojih sam, istražujući literaturu, došao osobno: ekonomiste, financijske prognostičare, profesore financija, stručnjake za političke znanosti, “stručnjake za rizik”, osoblje Banke za međunarodna poravnanja, uzvišene članove Međunarodnog udruženja financijskih inženjera i osobne financijske savjetnike. Naprosto, u stvarima koje napreduju, razvijaju se i stoga zahtijevaju znanje, stručnjaka obično nema; u onima koje ne napreduju, znade se naći pokoji. Drugim riječima, profesionalci koji istražuju budućnost pod pretpostavkom neponovljive prošlosti, pate od sindroma stručnjaka (iznimke su meteorologija i poslovi povezani s kratkoročnim prirodnim ali ne i socioekonomskim, procesima). Ne tvrdim kako nitko tko se bavi budućnošću ne može doći do bilo kakvih vrijednih podataka (već sam spomenuo kako novine prilično dobro predviđaju početak kazališnih predstava); tvrdim samo da se budućnošću najčešće bave oni koji ne proizvode nikakvu opipljivu dodatnu vrijednost. Tu temu možemo promatrati i ovako: stvari koje napreduju sklone su Crnim labudovima. Stručnjaci su usko fokusirane osobe, oni se moraju “udubljivati”. U situacijama u kojima je to bezopasno, u kojima su Crni labudovi nevažni, stručnjaci će dobro proći. Robert Trivers, evolucijski psiholog i čovjek nadnaravne pronicljivosti, ima drugi odgovor (izrastao je u jednog od najutjecajnijih evolucijskih mislilaca nakon Darwina zahvaljujući idejama do kojih je došao studirajući pravo). On povezuje sindrom stručnjaka sa samoobmanom. Na područjima života u kojima postoji tradicija, poput pljačkanja, ishod predviđamo vrlo uspješno i to na temelju odnosa snaga. Ljudi i čimpanze odmah osjete koja je strana jača, naprave analizu uloženo/dobiveno i procijene isplati li im se napasti kako bi preoteli tuđa dobra i ženke. Kada jednom krenete haračiti, zapadate u stanje samoobmane u kojemu ignorirate sve dodatne informacije – za vrijeme bitke nema predomišljanja. S druge strane, za razliku od pljačkaškog pohoda, ratovi velikih razmjera nisu dio ljudskoga nasljeđa. Oni


su nam novost. Stoga obično pogrešno procjenjujemo njihovo trajanje i precjenjujemo svoju relativnu moć. Sjetite se koliko se podcjenjivalo trajanje libanonskog rata. Ljudi koji su sudjelovali u Prvom svjetskom ratu mislili su da će to biti mačji kašalj. Isto je bilo i sa sukobom u Vijetnamu, tako je i s ratom u Iraku i s gotovo svakim drugim suvremenim sukobom. Samoobmanu ne možete ignorirati. Problem sa stručnjacima je u tome što oni ne znaju što ne znaju. Manjak znanja i iluzija kvalitete znanja kojim raspolažete idu ruku pod ruku – isti proces koji dovodi do manjka znanja dovodi i do zadovoljstva znanjem koje posjedujete. Sada ćemo se, umjesto dometom prognoza, pozabaviti njihovom točnošću, odnosno, našom sposobnošću predviđanja samoga broja. Kako biti onaj koji se posljednji smije

O pogreškama u predviđanju možemo učiti i iz traderskih aktivnosti. Mi, kvantovi, raspolažemo mnoštvom podataka o ekonomskim i financijskim prognozama – od općih podataka o krupnim ekonomskim varijablama do prognoza i tržišnih signala televizijskih “stručnjaka” i “autoriteta”. Takvo obilje podataka i osoba koja ih je u stanju kompjutorski obraditi, empiričaru je neprocjenjivo. Da sam radio kao novinar ili ne daj Bože povjesničar, bilo bi mi puno teže testirati prediktivnu djelotvornost tih verbalnih rasprava. Verbalne rasprave ne možete obraditi na računalu – barem ne lako. Nadalje, mnogi ekonomisti naivno griješe “štancajući” prognoze po pitanju mnoštva varijabli, navodeći cijele baze podataka o ekonomistima i varijablama. Tako možemo utvrditi jesu li u tome bolji od ostalih (nema značajnijih razlika), odnosno, postoje li varijable za koje su kompetentniji (na žalost, nijedna smislena). Bio sam u poziciji da našu sposobnost predviđanja promatram izbliza. Dok sam se traderskim poslom bavio puno radno vrijeme, nekoliko puta tjedno, u 8.30 na mom bi monitoru zasvijetlili najnoviji ekonomski pokazatelji Ministarstva trgovine (ili financija, ili rada) ili neke druge slične časne institucije. Nisam imao pojma što ti brojevi znače, niti sam vidio ikakve koristi od vremena koje bih morao potrošiti da to doznam. Ne bih se na njih ni obazirao da se ljudi oko mene nisu uzbuđivali i naveliko brbljali o njihovu potencijalnom značenju, da rečene prognoze nisu zalijevali verbalnim umakom. Spomenute brojke uključivale su Indeks maloprodajnih cijena (CPI), Mjesečno izvješće o zaposlenosti (promjene u broju zaposlenih), Indeks vodećih gospodarskih indikatora, Prodaju trajnih dobara (koja su traderi nazivali “lakim curama”[37]), bruto domaći proizvod (najvažniji) i


mnoge druge, koje su (ovisno o temi razgovora) izazivale različite razine uzbuđenja. Trgovci podacima dopuštaju vam da “zavirite” u prognoze “vodećih ekonomista”, ljudi (u odijelima) koji rade za velečasne institucije poput J. P. Morgan Chasea ili Morgan Stanleya. Pogledajte ih samo kako rječito i uvjerljivo teoretiziraju. Većina zarađuje sedmeroznamenkaste svote, ima zvjezdani status i osobne timove za izračune i projekcije. No te su zvijezde dovoljno nesmotrene da projicirane brojke objavljuju javno. Tako ih potomstvo može proučiti i na temelju toga procijeniti koliko su uistinu kompetentni. Da stvar bude gora, mnoge financijske institucije svake godine objavljuju brošure tipa “Izgledi za 200X godinu”, iščitavajući godinu koja slijedi. Pritom, dakako, ne provjeravaju koliko su uspješne bile njihove prethodne prognoze. Javnost je još nesmotrenija kada njihove argumente prihvaća ne podvrgavajući ih ni najjednostavnijim testovima. Iako su veoma jednostavni, takvi se testovi rijetko provode. Evo jednoga: usporedite nekog superslavnog ekonomista s hipotetskim vozačem (Mihailom iz Poglavlja 1): izmislite nekog umjetnog igrača, nekoga tko ni o čemu nema pojma i tko najnovije brojke uzima kao najbolji prediktor budućih. Tada naprosto usporedite stopu pogreške u predviđanjima vrhunskog ekonomista i vašeg izmišljenog igrača. Problem je u tome što, kada vas ponesu priče, zaboravljate koliko su takve provjere nužne. Događaji su čudni

Problem predviđanja ipak je ponešto suptilniji. Proizlazi uglavnom iz činjenice da živimo u Ekstremistanu a ne u Mediokristanu. Naši su prognostičari možda dobri u predviđanju uobičajenog, ali ne i neuobičajenog – i upravo na tome padaju. Previdite li samo jednu promjenu kamatnih stopa, od 6% do 1% u dugoročnijim projekcijama (što se i dogodilo 2000. i 2001. godine), vaše će prognoze – kao sredstvo za korekciju kumulativnih rezultata – postati posve beskorisne. Nije važno koliko ste često u pravu; važna je veličina kumulativne pogreške. A te kumulativne pogreške uvelike ovise o velikim iznenađenjima, krupnim prilikama. Ekonomski, financijski i politički prognostičari ne samo da ih fulaju nego se ni svojim klijentima ne usude reći bilo što čudno – a ispada da su događaji gotovo uvijek čudni. Nadalje, kao što ćemo vidjeti u sljedećem odjeljku, ekonomski će prognostičari radije odskakati od konačnog ishoda negoli od ostatka čopora. Nitko ne želi stršati.


Moji su testovi bili neformalni, namijenjeni trgovini i zabavi, za vlastitu uporabu i neprimjereni za objavljivanje. Stoga ću se poslužiti formalnijim rezultatima, onima do kojih su došli istraživači koji su odradili mukotrpni posao i prošli dosadni proces publiciranja. Iznenađuje me mizerna količina introspekcije uložene u provjeru korisnosti spomenutih zanimanja. Nešto formalnih testova (ali ne previše) provedeno je u tri domene: analizi vrijednosnica, političkim znanostima i ekonomiji. Za nekoliko godina imat ćemo ih nesumnjivo više. A možda i nećemo jer bi autore takvih radova njihovi kolege mogli i stigmatizirati. Od blizu milijun objavljenih radova s područja politike, financija i ekonomije, malo je onih koji propituju prediktivne kvalitete tolikog znanja. Zbijanje redova

Nekolicina istraživača proučavala je posao i ponašanje analitičara vrijednosnica. Rezultati su zapanjujući, posebice kada se uzme u obzir njihova epistemološka arogancija. U studiji u kojoj ih uspoređuju s meteorolozima, Tadeusz Tyszka i Piotr Zielonka dokumentirali su podatke po kojima su analitičari gori u predviđanju ali posjeduju više samopouzdanja. Niti nakon takvog samopreispitivanja, nakon neuspjelih predviđanja, analitičari se iz nekog razloga nisu osjetili dužnima smanjiti marginu vlastitih pogrešaka. Prošloga lipnja požalio sam se na nestašicu takvih studija Jean-Philippeu Bouchaudu kojega sam posjetio u Parizu. Bouchaud je mladolik muškarac; premda je tek nešto mlađi od mene izgleda dvaput mlađe, što ja u šali pripisujem ljepoti fizike. On, zapravo, i nije fizičar već jedan od onih kvantitativnih znanstvenika što metode statističke fizike primjenjuju na ekonomske varijable. Tu je praksu, kasnih 1950-ih godina, započeo Benoît Mandelbrot. Ti se znanstvenici ne služe mediokristanskom matematikom, što ukazuje na to da im je do istine doista stalo. Nemaju nikakve veze s establišmentom ekonomskih i škola poslovnih financija. Preživljavaju na odsjecima fizike i matematike ili, vrlo često, po brokerskim kućama (traderi ekonomiste rijetko upošljavaju za vlastite potrebe; njihova je zadaća da manje vještim klijentima pričaju priče). Neki od njih operiraju u sociologiji, gdje među “domorocima” izazivaju jednaku količinu neprijateljstva. Za razliku od ekonomista koji se maskiraju u odijela i teorije spina, oni se pri obradi podataka služe empirijskim metodama a ne zvonolikom krivuljom. Bouchaud me iznenadio znanstvenim radom koji je toga ljeta pod njegovim mentorstvom završio jedan znanstveni novak a čije su objavljivanje


upravo bili odobrili. Rad je obrađivao dvije tisuće kojekakvih predviđanja analitičara vrijednosnica – i pokazao kako se niti jedno od predviđanja analitičara brokerskih kuća nije ostvarilo. Ništa gore ne bi prošao ni nekakav naivni prognostičar koji podatke iz jednog razdoblja rabi kao prediktore sljedećeg. Međutim, analitičari su upućeni u podatke o narudžbama, ugovorima koji stupaju na snagu i planiranim troškovima kompanije. S takvim bi predznanjem trebali biti uspješniji od naivnog prognostičara koji takvim dodatnim informacijama ne raspolaže. Da stvar bude gora, pogreške prognostičara bile su značajno veće od prosječne razlike pojedinačnih prognoza, što ukazuje na grupiranje. U normalnim okolnostima, prognoze bi se trebale razlikovati koliko se razlikuju i veličine koje predviđaju. Da bismo shvatili kako takvi ljudi uopće opstaju u poslu i zašto ne doživljavaju ozbiljne živčane slomove (praćene gubitkom težine, nepredvidljivim ponašanjem i akutnim alkoholizmom), valja nam pogledati rad psihologa Philipa Tetlocka. Bio sam “blizu”

Tetlock je proučavao posao političkih i ekonomskih “stručnjaka”. Od skupine različitih specijalista zatražio je procjenu izglednosti određenog broja političkih, ekonomskih i vojnih događaja u određenom vremenskom razdoblju (približno pet godina). Rezultat je obuhvaćao ukupno 27 000 predviđanja, od strane gotovo 300 specijalista. Ekonomisti su činili približno četvrtinu njegova uzorka. Studija je jasno pokazala da je stopa pogreške u prognozama spomenutih stručnjaka višestruko veća od procijenjene. Njegova je studija razotkrila sindrom stručnjaka: između rezultata ljudi s doktoratom i onih sa srednjoškolskom diplomom nije bilo nikakve razlike. Često objavljivani profesori nisu imali nikakvu prednost pred novinarima. Jedina pravilnost koju je Tetlock uočio bio je učinak ugleda: oni ugledniji, u svojim su predviđanjima bili neuspješniji od anonimusa. Ono na što se Tetlock usredotočio, međutim, nije bila stvarna kompetentnost stručnjaka (premda je studija po tom pitanju bila prilično uvjerljiva) nego razlozi zbog kojih stručnjaci ne shvaćaju kako u svom poslu i nisu bogzna kako dobri. Drugim riječima, zanimalo ga je kako stručnjaci izokreću svoju priču. Činilo se kako u toj nekompetentnosti ima nekakve logike; radilo se uglavnom o obrani vlastitih uvjerenja i samopouzdanja. Tetlock se, stoga, upustio u istraživanje mehanizma kojim njegovi ispitanici generiraju svoja ex post objašnjenja. Zasad ću ostaviti po strani ideološke obveze i njihov utjecaj na percepciju i


pozabaviti se općim aspektima te slijepe točke u procjeni vlastitih predviđanja. Sami sebe uvjeravate da ste igrali drugačiju igru. Recimo da ste previdjeli slabljenje i nagli pad Sovjetskog Saveza (nije ga predvidio nijedan sociolog). Lako je ustvrditi kako savršeno razumijete politički ustroj Sovjetskog Saveza, samo ti vražji Rusi (Rusi k’o Rusi) vješto prikrivaju ključne ekonomske pokazatelje. Da ste njima raspolagali, svakako bi predvidjeli pad sovjetskog režima. Krivnja nije u vašim vještinama. Isto načelo dalo bi se primijeniti i da ste, kojim slučajem, predvidjeli laku pobjedu Ala Gorea nad Georgeom W. Bushem. Niste znali da je ekonomija u takvim problemima; dapače, čini se kako to nitko nije znao. Vi niste ekonomist a ispalo je da se igra svodi na ekonomiju. Pozivate se na izvanprosječno. Dogodilo se nešto što prelazi granice sustava, granice znanosti kojom se bavite. Stvar je bila nepredvidljiva, stoga to i nije vaša pogreška. Bio je to Crni labud a Crne labudove i ne trebate predvidjeti. Crni su labudovi, kaže nam N. N. T., posve nepredvidljivi (samo, mislim da bi vas N. N. T. tada upitao zašto se uopće oslanjate na predviđanja?). Takvi su događaji “egzogeni”, dolaze izvan područja znanosti kojom se bavite. A možda se radilo o događaju niskog, veoma niskog probabiliteta, poplavi kakva se događa jednom u tisuću godina, i mi smo joj se slučajno našli na putu. Sljedeći put, pak, to se neće dogoditi. To usredotočavanje na usku specijalnost i povezivanje uspješnosti s unaprijed zadanim scenarijem, način je na koji štreberi objašnjavaju neuspjeh matematičkih metoda u društvenim pitanjima. Model je bio pravi, dobro je funkcionirao, samo igra nije bila ona koju se očekivalo. Obrana tipa “bio sam blizu”. Pri retrospektivnom revidiranju vrijednosnih i činjeničnih okvira, lako je steći dojam da smo bili blizu. Tetlock piše: “Stručnjaci za Sovjetski Savez koji su 1988. godine mislili da će Komunistička partija sići s vlasti tek 1993. ili 1998. godine, bili su posebno skloni vjerovati da su kremaljski ekstremisti gotovo zbacili Gorbačova u državnom udaru iz 1991. godine te da bi u tome uspjeli da su urotnici bili odlučniji, da su manje pili, da su ključni vojni časnici poslušali zapovijed da ubijaju civile koji se protive izvanrednom stanju ili da se Jeljcin ponio manje hrabro.” Sada ću prijeći na općenitije defekte koje taj primjer razotkriva. Spomenuti “stručnjaci” bili su jednostrani: u prilikama u kojima su bili u pravu, uspjeh su tumačili kao posljedicu vlastitog znanja i ekspertize. Kada bi pogriješili, svoje bi pogreške pripisivali situaciji (jer je bila neobična) ili, još gore, bajali


kojekakve priče ne želeći priznati pogrešku. Teško su se mirili s činjenicom da problem nadilazi njihove sposobnosti. Radi se o univerzalnoj osobini, svojstvenoj svim ljudskim aktivnostima, nekakvom unutrašnjem mehanizmu za zaštitu samopouzdanja. Mi, ljudi, žrtve smo asimetrije u percepciji slučajnih događaja. Uspjehe pripisujemo svojim vještinama a neuspjehe izvanjskim događajima na koje nemamo utjecaja ili, konkretnije, slučajnosti. Osjećamo se odgovorni za dobre ali ne i za loše stvari. Recimo, 94% Šveđana vjeruje da po vozačkim vještinama spada u 50% najboljih švedskih vozača; 84% Francuza drži da se po svojim ljubavničkim vještinama svrstava u prvih 50% svih francuskih ljubavnika. Drugi efekt spomenute asimetrije jest naš intimni osjećaj posebnosti, osjećaj da smo pomalo drugačiji od ostalih u kojih tu asimetriju ne opažamo. O nerealnim sam očekivanjima već govorio, opisujući onaj pokus s vezivanjem čvorova. Sjetite se, također, koliko se obitelji “udubi” u budućnost, koliko ih zaglavi s nekretninama koje je teško “obrtati” misleći da će u njima živjeti do kraja života, ne shvaćajući da su izgledi za sjedilački način života vrlo slabi. Zar ne vide sve one trgovce nekretninama što se uokolo vozikaju u skupim njemačkim dvosjedima? Mimo svih planova i mimo svoje volje, mi smo iznimno nomadska vrsta. Razmislite: tko je od ljudi koji su nenadano ostali bez posla takvo što uopće očekivao, samo nekoliko dana ranije? Ili, koliko je ovisnika o narkoticima probalo drogu s mišlju da se iz nje neće tako skoro izvući? Iz Tetlockova eksperimenta dade se izvući još jedna pouka. On je, kao što sam već spomenuo, otkrio da mnoštvo akademskih zvijezda i “suradnika vrhunskih magazina”, u opažanju promjena u svijetu koji ih okružuje, nisu ništa bolji od prosječnog čitatelja The New York Timesa. Ti su, ponekad i pretjerano specijalizirani stručnjaci, pali na ispitu iz vlastitih specijalnosti. Jež i lisica. Tipove prediktora Tetlock dijeli u dvije kategorije – ježeve i lisice – prema podjeli koju je uveo esejist Isaiah Berlin. Kao u Ezopovoj basni, jež znade jednu stvar, lisica ih znade puno. Takve, adaptibilne tipove trebate u svakodnevnom životu. Mnoštvo pogrešnih predviđanja dolazi od ježeva, ljudi mentalno vezanih za jedan jedini događaj crnolabuđe vrste a koji se (u to se možete opkladiti) nikada ne dogodi. Jež je osoba usredotočena na pojedinačni, neizgledni i posljedični događaj, koja nasjeda narativnoj zabludi, zabludi koja nas do te mjere zaslijepi jednim jedinim ishodom da na druge ni ne pomišljamo. Ježa nam je, zbog narativne zablude, lakše razumjeti. Ježevske ideje


funkcioniraju u parolama. Najveći dio slavnih osoba su ježevi. Ergo, slavni su ljudi u predviđanju lošiji od drugih. Dugo sam izbjegavao medije zato što novinari, čim čuju moju priču o Crnom labudu, od mene zatraže popis budućih presudnih događaja. Žele da u pogledu Crnih labudova budem prediktivan. Neobično, ali u svojoj knjizi Fooled by Randomness, objavljenoj samo tjedan dana uoči 11. rujna 2001. godine, raspravljao sam o mogućnosti da se avion zabije u zgradu u kojoj se nalazi moj ured. Stoga su, naravno, mnogi tražili da pokažem “kako sam predvidio takav događaj”. Nisam ga predvidio – to je bila slučajnost. Ja ne glumim proroka! Nedavno su mi, čak, poslali elektroničku poruku u kojoj su me zamolili za popis sljedećih deset Crnih labudova. Većina ljudi ne shvaća moje argumente o pogrešci specificiranja, o narativnoj zabludi i pojmu predviđanja. Suprotno onomu što ljudi možda očekuju, nikome ne preporučujem da bude jež – radije budite lisice, otvorena uma. Znam da će poviješću dominirati nekakav nevjerojatni događaj. Koji će to događaj biti, ne znam. Stvarnost? Čemu?

U ekonomskim časopisima nisam pronašao nijednu formalnu sveobuhvatnu studiju nalik Tetlockovoj. Ono što uistinu ne sluti na dobro jest činjenica da nisam pronašao nijedan rad koji na sva usta hvali vještinu ekonomista u izradi pouzdanih projekcija. Stoga sam proučio ekonomske radove i članke koje sam uspio pronaći. Niti jedan ne pruža uvjerljive dokaze za tvrdnju da ekonomisti, kao zajednica, posjeduju ikakvu sposobnost predviđanja i da su – sve da takve sposobnosti i posjeduju – njihova predviđanja, u najboljem slučaju, tek nešto bolja od pogađanja, odnosno, da su za donošenje ozbiljnih odluka nedovoljno pouzdana. Najzanimljiviji pokus o tomu kako akademske metode prolaze u stvarnome svijetu proveo je Spyros Makridakis, koji je dio karijere proveo sudeći na natjecanjima iz ekonometrije. Radi se o “znanstvenoj metodi” koju prakticiraju prognostičari, pristupu koji kombinira ekonomsku teoriju i statistička mjerenja. Jednostavno rečeno, Makridakis je tjerao ljude da prognoziraju stvarni život a onda procjenjivao točnost njihovih prognoza. To je potaknulo niz takozvanih “M-natjecanja” koja je Makridakis organizirao uz pomoć Michele Hibon. M3, treće i posljednje takvo natjecanje, završilo je 1999. godine. Makridakis i Hibon došli su do žalosnog zaključka kako “statistički sofisticirane ili kompleksne metode nužno ne rezultiraju prognozama točnijima od onih dobivenih jednostavnijim metodama”.


Isto sam iskustvo stekao i sâm, u svojim kvantovskim danima. Inozemni stručnjak s grlenim akcentom što noći provodi uz računalo i komplicirane matematičke izračune, rijetko je uspješniji od taksista koji se služi jednostavnijim, priručnim metodama. Problem je u tome što se mi fokusiramo na rijetke slučajeve u kojima te metode donose rezultate, a gotovo nikad na puno brojnije slučajeve u kojima ih ne donose. Svakoga tko me želi slušati uporno preklinjem: “Hej, ja sam jednostavan, običan momak iz Amiouna u Libanonu i teško shvaćam zašto se nešto cijeni ako zahtijeva cjelonoćno čačkanje po kompjutoru koje mi još uvijek ne jamči da ću u predviđanjima biti uspješniji od bilo kojeg drugog momka iz Amiouna.” Umjesto da mi ponude kakvo jednostavno objašnjenje, moji kolege na to pitanje obično reagiraju nekakvom primjedbom na račun geografije i povijesti Amiouna. I ovdje vidite narativnu zabludu na djelu, samo što je ovdje u pitanju nešto puno gore od novinske priče. Situacija je to u kojoj “znanstvenici” s ruskim akcentom zure u retrovizor, pričaju u jednadžbama i odbijaju pogledati pred sebe u strahu da će im se od toga zavrtjeti u glavi. Ekonometričar Robert Engel, inače prekrasan gospodin, izmislio je silno kompliciranu statističku metodu zvanu GARCH i za to dobio Nobelovu nagradu. Nitko je nije isprobao, nitko nije provjerio vrijedi li ona išta u stvarnome svijetu. Da pojednostavim, manje seksepilne metode daleko su uspješnije ali one vas neće odvesti u Stockholm. I u Stockholmu, naime, pate od sindroma stručnjaka, što ću obraditi u Poglavlju 17. Ta je neprikladnost kompliciranih metoda, čini se, primjenjiva na sve metode. Jedna je studija uspješno testirala ljude koji se bave nečim što nazivamo teorijom igara. Najozloglašeniji teoretičar igara je John Nash, šizofreni matematičar proslavljen filmom Genijalni um. Na žalost, koliko god djelovale privlačno i koliko god medijske pozornosti privlačile, ljudi koji prakticiraju te metode u predviđanju su uspješni koliko i studenti. Postoji tu još jedan, ponešto mučniji problem. Makridakis i Hibon otkrili su da teorijski statističari ignoriraju čvrste empirijske dokaze iz njihovih studija. Štoviše, njihove su empirijske verifikacije naišle na šokantno neprijateljsku reakciju. “Umjesto toga, (statističari) su napore usmjerili na izgradnju još sofisticiranijih modela, ne obazirući se na to hoće li predviđanja stvarnih životnih podataka na temelju tih modela biti točnija”, zapisali su Makridakis i Hibon. Netko bi im mogao kontrirati sljedećim argumentom: ekonomske prognoze vjerojatno izazivaju povratni efekt koji poništava njihov učinak (što se naziva Lucasovom kritikom, po ekonomistu Robertu Lucasu). Ekonomisti, recimo, predvide inflaciju; sukladno njihovim očekivanjima, centralne banke


djeluju i smanjuju inflaciju. Dakle, točnost ekonomskih prognoza ne možete vrednovati onako kako to činite u drugim znanostima. S time se slažem, ali ne vjerujem da je to razlog zbog kojega su ekonomisti loši u predviđanju. Svijet je prekompliciran za njihovu disciplinu. Ne uspiju li predvidjeti nekakvu iznimku, ekonomisti se obično pozovu na problem predviđanja potresa ili revolucija. Ustvrde da se oni ne bave ni geodetskim, ni klimatskim, ni političkim znanostima, umjesto da i ta područja uključe u svoje studije i priznaju kako njihova struka ne postoji sama za sebe. Ekonomija je najizoliranije znanstveno područje, područje koje se najmanje poziva na druge znanosti! Ekonomija je trenutno područje u kojemu djeluje vjerojatno najviše učenih filistara. Znanje bez erudicije i prirodne radoznalosti blokira um i vodi u fragmentaciju disciplina. “INAČE” JE BILO O.K.

Priča o Sydnejskoj operi poslužila nam je kao odskočna daska za raspravu o predviđanju. Sada ćemo se pozabaviti drugom konstantom u ljudskoj prirodi: sustavnom pogreškom koju čine projektni planeri a koja je posljedica kombinacije ljudske naravi, složenosti svijeta ili organizacijske strukture. Kako bi preživjele, institucije moraju ostaviti dojam (i na sebe i na druge) da imaju “viziju”. Planovi propadaju uslijed onoga što smo nazvali “udubljivanjem”, odnosno, zanemarivanjem planom nepredviđenih izvora neizvjesnosti. Evo jednog tipičnog scenarija. Joe, pisac činjenične proze, dobiva ugovor s propisanim rokom predaje rukopisa od dvije godine. Tema je relativno jednostavna: autorizirana biografija književnika Salmana Rushdiea, za koju je Joe prikupio obilje podataka. Uspio je pronaći čak i Rushdiejeve bivše djevojke i unaprijed se veselio zanimljivim razgovorima. Tri mjeseca prije isteka roka, Joe naziva nakladnika i objašnjava da će malo kasniti. Nakladnika to ne iznenađuje: navikao je da autori kasne. Nakladnička se kuća, pak, počinje predomišljati. Glavni lik knjige nenadano je nestao iz javnog diskursa – tvrtka je predvidjela da će zanimanje za Rushdieja potrajati no pozornost je opala, čini se i stoga što ga Iranci, iz nekog razloga, više ne žele ubiti. Pogledajmo, sada, zašto je biograf podcijenio rok za dovršetak knjige. On je projicirao vlastiti raspored, samo se pritom “udubio” i previdio “vanjske” događaje koji bi ga mogli usporiti. Među tim vanjskim događajima bili su i katastrofa 11. rujna 2001. godine (koja ga je usporila na nekoliko mjeseci), putovanja u Minnesotu kako bi pomogao bolesnoj majci (koja se na kraju oporavila) i mnogi drugi, poput raskida zaruka (ali ne s jednom od Rushdievih


bivših cura). “Inače”, sve je drugo bilo u skladu s njegovim planom; njegov rad uopće nije odstupao od rasporeda. I on se ne osjeća odgovornim za svoj neuspjeh.[38] Kada su u pitanju projekti, učinak neočekivanog uvijek je jednostran. Sjetite se koliko su po tom pitanju uspješni građevinci, novinari i vanjski dobavljači. Neočekivano uvijek gura u jednom jedinom pravcu: pravcu viših troškova i dužeg završnog roka. U veoma rijetkim slučajevima, poput izgradnje Empire State Buildinga, događa se suprotno: kraći rok dovršetka i niži troškovi. Takvi su primjeri uistinu iznimke. Kako bismo potvrdili da su pogreške u projekcijama dio ljudske naravi, mogli bismo provesti eksperimente i testove repetitivnosti. Istraživači su ispitivali način na koji studenti procjenjuju vrijeme potrebno za završetak nekog projekta. U jednom reprezentativnom testu, skupinu su podijelili na optimiste i pesimiste. Studenti optimisti obećali su ga završiti za 26 dana; studenti pesimisti za 47 dana. Pokazalo se kako je prosječno realno vrijeme za dovršenje projekta iznosilo 56 dana. Pisac Joe jedan je od lakših primjera. Odabrao sam ga kao slučaj repetitivne, rutinske zadaće, a upravo u planiranju takvih zadaća činimo najblaže pogreške. U veoma neuobičajenim projektima poput vojnih osvajanja, sveopćega rata ili nekakve novotarije, pogreške skaču u nebo. Zapravo, što je zadaća rutinskija, to ćete lakše naučiti prognozirati. Samo, uobičajena pojava u našem suvremenom okolišu je nerutinsko. Ljudi obećavaju kraće rokove kada za to imaju nekakav poticaj – ugovor za knjigu ili putovanje na Antiguu (platili ste polog majstoru, ne?). Ali problem planiranja postoji čak i tamo gdje za podcjenjivanje roka (i troškova) zadaće nema nikakva poticaja. Kao što rekoh, naša je vrsta previše uskogrudna da bi uopće razmatrala mogućnost da je događaji skrenu s njezinih misaonih projekcija. Štoviše, toliko smo usredotočeni na unutarnje pojedinosti projekta da nam ne pada na pamet računati na izvanjsku neizvjesnost, na ono “nepoznato nepoznato”, na sadržaj nepročitanih knjiga. Tu je prisutan i sindrom štrebera, izdanak mentalne eliminacije rizika neobuhvaćenih modelom ili fokusiranja na ono što znate. Vi svijet promatrate iz modela. Sjetite se da većina kašnjenja i premašivanja troškova proizlaze iz neočekivanih elemenata koji nisu dio plana (odnosno, modela o kojemu govorimo), poput štrajkova, nestanaka struje, nesreća, lošeg vremena ili glasina o marsovskoj invaziji. Čini se kako se uopće ne obaziremo na sitne Crne labudove koji bi nam mogli poremetiti planove. Previše su apstraktni – ne znamo kako izgledaju i ne možemo o njima pametno razgovarati.


Budući da ne razumijemo budućnost, mi smo zapravo nesposobni za istinsko planiranje, no to i nije nužno loše. Planirati možemo misleći na ograničenja, samo za to treba imati petlje. Ljepota tehnologije: tablice u Excelu

U ne tako dalekoj prošlosti, u predkompjutorsko doba, projekcije su bile nejasne i kvalitativne. Čovjek je u njihovo iščitavanje morao uložiti podosta mentalnog napora. Jednako naporno bilo je i projiciranje takvih scenarija u budućnost. Za tu su aktivnost bile potrebne hrpe olovaka, gumica za brisanje, plahti papira i ogromni koševi za smeće. Tomu dodajte i sklonost računovođa razvučenom, polaganom radu. Ukratko, posao projiciranja bio je naporan, nepoželjan i opterećen manjkom samouvjerenosti. Kada se pojavila i nametnula kompjutorska tablica, stvari su se promijenile. Stavite li tablice u Excelu u kompjutorski pismene ruke, dobivate “projekciju prodaje” koja se produžuje ad infinitum! Kada se jednom nađe na stranici, na kompjutorskom monitoru ili, još gore, na PowerPoint prezentaciji, projekcija počinje živjeti vlastitim životom, gubi nejasnoću i apstraktnost i postaje, filozofskim rječnikom rečeno, postvarena; utjelovljena u konkretno. I počinje živjeti kao opipljiv objekt. Dok smo se znojili u lokalnoj gimnastičkoj dvorani, moj mi je prijatelj Brian Hinchcliffe predložio sljedeću ideju. Možda je upravo lakoća s kojom čovjek – pomicanjem rubrika u kompjutorskim tablicama – projicira u budućnost, odgovorna za cijelu vojsku prognostičara koji samouvjereno “štancaju” dugoročne prognoze (i dalje “udubljeni” u svoje pretpostavke). Zahvaljujući moćnim kompjutorskim programima kojih su se dokopali ljudi nesposobni vladati vlastitim znanjem, postali smo gori planeri od Sovjeta. Poput mnogih trgovaca sirovinama, Brian je pronicljiv a ponekad i okrutno i bolno realističan. Čini se kako je ovdje na djelu klasični mentalni mehanizam zvan “sidrenje”. Tjeskobu izazvanu nesigurnošću umanjujete izmišljanjem nekakve brojke koju kasnije koristite kao “sidro”, kao objekt kojega se držite usred vakuuma. Mehanizam sidrenja otkrili su očevi psihologije neizvjesnosti, Danny Kahneman i Amos Tversky, na početku svog projekta heuristika i pristranosti. Funkcionira na sljedeći način: Kahneman i Tversky od svojih su ispitanika zatražili da zavrte kolo sreće. Kada bi ispitanici pogledali broj koji se pojavio znajući da je slučajan, ispitivači bi od njih zatražili da procijene broj afričkih država u Ujedinjenim narodima. Oni koji su na kolu sreće okrenuli manji broj, broj afričkih zemalja u UN-u procijenili su manjim no što


jest; oni koji su okrenuli veći broj, procjenjivali su da ih u UN-u ima više. Slična će se stvar dogoditi zamolite li nekoga da vam kaže četiri posljednje znamenke svog osobnog identifikacijskog broja a potom ga zamolite da procijeni broj zubara na Manhattanu. Potaknuvši ga da osvijesti četveroznamenkasti broj, otkrit ćete da ste ga naveli na procjenu u korelaciji s tim brojem. U našim glavama, referentne točke (projekcije prodaje, recimo) služe kao baza za nadogradnju mišljenja, budući da nam je nekakvu ideju puno teže procjenjivati neovisno negoli u usporedbi s kakvom referentnom točkom (Sustav 1 na djelu!). Bez referentnih točaka mi naprosto ne funkcioniramo. Dakle, referentna točka u umu nekog prognostičara u stanju je napraviti čuda. Slično je i s pregovaranjem: vi započinjete s velikom brojkom (“za kuću tražim milijun dolara”); ponuđač će vam odgovoriti “ja vam nudim 850 000 dolara” – na toj će se inicijalnoj razini temeljiti svaki daljnji razgovor. Narav pogrešaka u predviđanju

Poput mnogih bioloških varijabla, očekivani životni vijek je mediokristanska kategorija, odnosno, kategorija podložna blagoj slučajnosti. Nije skalabilna, budući da su nam – što smo stariji – izgledi za preživljavanje sve manji. Sukladno tablicama osiguranja, očekivani životni vijek ženskog novorođenčeta procjenjuje se na 79 godina. Doživi li 79. rođendan, očekivanja u pogledu njegova životnog vijeka (ako je prosječnog zdravlja) povećavaju se za 10 godina. U dobi od 90 godina, preostaje mu još 4,7 godina. U dobi od 100 godina, preostaju mu još dvije i pol. U dobi od 119 godina, ako ih kojim čudom doživi, preostaje mu još nekoliko mjeseci. Kako prelazi očekivane datume smrti, tako se broj dodatnih godina smanjuje. To pokazuje glavnu osobinu slučajnih varijabla povezanih sa zvonolikom krivuljom. Uvjetna očekivanja u pogledu dodatnog životnog vijeka opadaju što osoba biva starija. S ljudskim projektima i pothvatima priča je posve drugačija. Kao što rekoh u Poglavlju 3, oni su skalabilni. Kod skalabilnih varijabli, onih ekstremistanskih, svjedočit ćete upravo suprotnom efektu. Recimo da je rok za dovršetak nekakvog projekta procijenjen na 79 dana, što (u danima) odgovara očekivanjima u pogledu životnog vijeka ženske novorođenčadi (u godinama). Ne završi li projekt u procijenjenom roku od 79 dana, za očekivati je da će za njegov završetak trebati još 25 dana. Ali, ako projekt ne završi ni u tom dodatnom roku, njegov će završetak zahtijevati dodatnih 58 dana. Nakon


stotinu dana zahtijevat će dodatnih 89 dana. Ne završi li ni tada, trebat će mu još 149 dana. Ako ni nakon 600 dana projekt nije priveden kraju, trebat će vam dodatnih 1590 dana. Kao što vidite, što dulje čekate, to vas očekuje više čekanja. Recimo da ste izbjeglica koji očekuje povratak u domovinu. Svakim ste danom progonstva sve dalje a ne sve bliže trijumfalnom povratku. Isto vrijedi i za rok izgradnje vaše sljedeće operne kuće. Njezina je izgradnja trebala trajati dvije godine; ako i nakon tri godine postavljate ista pitanja, ne očekujte skori završetak projekta. Ako ratovi (u prosjeku) traju šest mjeseci a vaš se sukob protegnuo na dvije godine, očekujte još nekoliko problematičnih godina. Iako mu se ni nakon šest godina ne nazire kraj, arapsko-izraelski rat se, do prije šest godina, smatrao “jednostavnim problemom”. (Ne zaboravite da u suvremenom svijetu ratovi traju dulje i ubijaju više ljudi no što se isprva planiralo.) Još jedan primjer: recimo da ste svom omiljenom autoru poslali pismo, znajući da je zauzet i da na pisma odgovara svaka dva tjedna. Ako ni nakon tri tjedna u vašem sandučiću ne osvane njegovo pismo, ne očekujte da se tamo pojavi sutradan – u prosjeku će za to trebati još tri tjedna. Ako ga ni tri mjeseca kasnije niste primili, valja vam čekati još godinu dana. Svakoga dana bit ćete sve bliže vlastitoj smrti a sve dalje od primitka spomenutog pisma. To suptilno ali iznimno dosljedno svojstvo skalabilne slučajnosti neobično je kontraintuitivno. Naše shvaćanje logike velikih odstupanja od norme potpuno je pogrešno. Tim ću se svojstvima skalabilne slučajnosti detaljnije pozabaviti u trećem dijelu knjige. Za sada recimo samo to da su upravo ta svojstva u središtu našeg nerazumijevanja zadaće predviđanja. NE PRELAZITE RIJEKU AKO JE (U PROSJEKU) DUBOKA TRIDESETAK CENTIMETARA

Projekcije velikih korporacija i vlada imaju još jedan, lako uočljiv nedostatak: njihovi scenariji ne sadrže stopu moguće pogreške. Sve i da nema Crnih labudova, taj bi propust bio pogreška. Jednom sam, govoreći pred gomilom štrebera iz Centra Woodrow Wilson u Washingtonu, osporio njihovu i općenito ljudsku sposobnost predviđanja budućnosti. Polaznici su bili pitomi i tihi. Ono što sam im govorio protivilo se svemu u što su vjerovali i za što su se zalagali. Zanio sam se svojom agresivnom


porukom, no oni su – za razliku od testosteronom nabijenih likova koje susrećete u biznisu – djelovali zamišljeno. Bilo mi je žao što sam nastupio tako agresivno. Pitanja je bilo malo. Osoba koja je tribinu organizirala i na nju me pozvala, vjerojatno je postala predmet sprdnje svojih kolega. Bio sam poput agresivnog ateista koji zastupa svoje mišljenje pred kardinalskim sinodom, razbacujući se uobičajenim eufemizmima zaodjevenima u frazetine. Dio publike ipak je imao razumijevanja za moju poruku. Anonimna osoba (radi u jednoj vladinoj agenciji) razgovarajući kasnije sa mnom u četiri oka, objasnila mi je kako je u siječnju 2004. godine njegova uprava prognozirala da će cijena nafte za dvadeset i pet godina iznositi 27 dolara po barelu, dakle da će biti nešto skuplja od tadašnje cijene. Šest mjeseci kasnije, u lipnju 2004. godine, nakon što se cijena nafte udvostručila, svoju su procjenu revidirali na iznos od 54 dolara po barelu (u vrijeme pisanja ove knjige, cijena se približila iznosu od 79 dolara po barelu). Nisu ni pomislili da je blesavo raditi novu procjenu kada se ona prvotna tako brzo i tako značajno pokazala pogrešnom i da bi cijelu stvar valjalo preispitati. A gledali su dvadeset i pet godina u budućnost! Nije im bilo ni na kraj pameti da u svoje prognoze uračunaju i nešto što se zove stopa pogreške.[39] Prognoziranje koje ignorira stopu pogreške ukazuje na tri zablude, odreda potaknute krivim shvaćanjem prirode neizvjesnosti. Prva zabluda: varijabilnost je važna. Prva zabluda leži u tome da se projekcije shvaćaju preozbiljno a da se, pritom, nitko ne obazire na njihovu točnost. Pri planiranju, točnost vaše prognoze puno je važnija od same prognoze. Objasnit ću to na sljedeći način: Ne prelazite rijeku ako je u prosjeku duboka tridesetak centimetara. Na putovanje na neku daleku destinaciju ponijeli biste jedan komplet odjeće kada bih vam rekao da vas tamo očekuje prosječna temperatura od 4,5˚C, a sasvim drugi kada bih vam rekao kako se pogreška u mojoj procjeni kreće u rasponu od samo pet stupnjeva. Djelatnosti koje od nas zahtijevaju donošenje odluka ovise daleko više o rasponu mogućih ishoda nego o očekivanoj konačnoj vrijednosti. Dok sam radio u banci, vidio sam kako ljudi rade projekcije cash-flowa ne omatajući ih ni najtanjim filmom neizvjesnosti. Otiđite kakvom burzovnom mešetaru i provjerite kojim se metodama služi pri prognoziranju prodaje u sljedećih deset godina, kako “kalibrira” svoje modele vrednovanja. Istražite kako analitičari prognoziraju državni deficit. Otiđite na neki tečaj za bankarske ili analitičare vrijednosnica i pogledajte kako ih tamo poučavaju da funkcioniraju u pretpostavkama (ali ne i da u te pretpostavke ugrade nekakvu stopu pogreške). A veličina njihovih pogrešaka daleko je značajnija od samih projekcija!


Druga se zabluda krije u činjenici da u obzir ne uzimamo degradaciju prognoze tijekom dužeg projiciranog razdoblja. Ne shvaćamo konačne razmjere razlike između bliske i dalje budućnosti. Ipak, degradacija u prognoziranju tijekom vremena postaje vidljiva jednostavnim introspektivnim ispitivanjem – bez ikakva pozivanja na znanstvene radove, kojih je na tu temu sumnjivo malo. Pomislite na ekonomske ili tehnološke prognoze iz 1905. godine za sljedećih četvrt stoljeća. Koliko se 1925. godina poklapala s tim prognozama? A propos uvjerljivosti, pročitajte 1984. Georgea Orwella. Ili pogledajte nešto novije prognoze, one iz 1975. godine, o izgledima za sljedeći milenij. Zbilo se mnoštvo događaja i pojavilo mnoštvo tehnologija koje tadašnji prognostičari nisu mogli ni sanjati; još je više onih koje su uzalud očekivali. Naše su prognostičke pogreške tradicionalno ogromne i nema nikakvog razloga za mišljenje kako smo, u usporedbi sa svojim slijepim prethodnicima, u pogledu predviđanja, odjednom, u puno boljem položaju. Birokratsko prognoziranje služi više smanjivanju tjeskobe negoli adekvatnom osmišljavanju politike. Treća i možda najozbiljnija zabluda tiče se pogrešnog shvaćanja nasumične naravi varijabla koje prognoziramo. Zahvaljujući Crnom labudu, te se varijable dadu prilagoditi daleko optimističnijim (ili daleko pesimističkijim) scenarijima od očekivanih. Sjetite se eksperimenta koji smo izveli Dan Goldstein i ja, sjetite se kako smo testirali domensku specifikaciju naše intuicije; sjetite se da u Mediokristanu obično ne činimo pogreške ali ih u Ekstremistanu činimo, i to naveliko, budući da ne shvaćamo posljedice rijetkog događaja. Kakve su implikacije svega toga? Čak i kada se slažete s određenom prognozom, ne smijete zanemarivati sasvim moguća značajnija odstupanja. Ta su odstupanja možda i dobrodošla nekom špekulantu koji ne ovisi o redovnoj plaći. Umirovljenik, s jasno definiranim svojstvima rizika, ne može si priuštiti takva vrludanja. Otići ću i korak dalje i, služeći se argumentom dubine rijeke, ustvrditi kako je – kada se upustite u politiku – najniža dopuštena granica procjene (tj. najgori scenarij) puno važniji od same prognoze. To posebno vrijedi za slučajeve u kojima je najgori scenarij neprihvatljiv. Ipak, trenutna frazelogija to ne uzima u obzir. Uopće. Često se kaže kako je “mudar onaj koji ne vidi što mu se sprema”. Možda je mudar onaj koji zna da ne vidi stvari u daljini. Nađite drugi posao

Kad god dovedem u pitanje posao prognostičara, suočim se s jednom od


dvije tipične reakcije: “A što bih trebao činiti? Znate li vi bolji način predviđanja?” i “Kada ste već toliko pametni, pokažite mi svoja predviđanja.” Drugo pitanje obično mi postave ljudi koji ne znaju da sam trader, najčešće nabusito, ne bi li dokazali superiornost praktičara nad filozofom. Ako postoji ijedna prednost u svakodnevnom bavljenju neizvjesnošću, onda je to činjenica da ne morate trpjeti činovnička sranja.

Caravaggiova Vračara. Uvijek smo nasjedali onima koji bi nam govorili o budućnosti. Na ovoj slici, vračara svojoj žrtvi krade prsten.

Jedan me je klijent upitao kakva su moja predviđanja. Kada sam mu rekao da se ne bavim predviđanjima, uvrijedio se i odlučio mi se zahvaliti na uslugama. Postoji, naime, cijela rutina, neintrospektivna navika popunjavanja upitnika s tablicama poslovnih podataka i cijelim rubrikama posvećenima “perspektivi”. Nikada nisam imao perspektivu i nikada nisam radio profesionalna predviđanja – ali barem znadem da ne mogu prognozirati. Uzak krug ljudi do kojih mi je stalo smatra to prednošću. Ima ljudi koji nekritički rade prognoze. Kada ih upitam zašto to čine, odgovaraju: “Pa, za to me plaćaju.” Moj im je prijedlog: nađite drugi posao. To i nije pretjerano zahtjevan prijedlog: niste rob pa, dakle, pretpostavljam kako na odabir posla imate kakav-takav utjecaj. Inače to postaje etički problem, i to ozbiljan. Ljudi koji su zaglavili na svojim poslovima, koji prognoziraju naprosto zato “što ih za to plaćaju”, potpuno svjesni kako


njihove prognoze nemaju nikakva učinka i ne može ih se nazvati etičnima. To što čine ne razlikuje se od ponavljanja laži, naprosto zato što ih za laži “plaćaju”. Sa svakim tko svojim prognozama prouzroči štetu, valja postupati kao s budalom ili s lašcem. Neki prognostičari društvu nanose više štete od kriminalaca. Molim vas, ne vozite školski autobus s povezom preko očiju. Na JFK

U njujorškoj zračnoj luci JFK možete pronaći ogromne trafike zidova prekrivenih časopisima. Obično ih vode uljudne obitelji s indijskog potkontinenta (samo roditelji; djeca studiraju medicinu). Ti vam zidovi nude kompletan korpus onoga što bi “informirana” osoba treba znati kako bi “bila u tijeku”. Pitam se koliko je vremena potrebno da se pročita svaki od tih časopisa, ne računajući periodiku iz područja pecanja i motociklizma (ali računajući onu “tračersku” koja će vas usput i zabaviti). Pola života? Cijeli život? Na žalost, svo to znanje čitatelju ne bi pomoglo da prognozira što će se dogoditi sutra. Dapače, to bi znanje njegovu sposobnost prognoziranja moglo i umanjiti. Problem prognoziranja ima još jedan aspekt: sebi svojstvena ograničenja, ona koja imaju malo veze s ljudskom prirodom, koja zapravo proizlaze iz same prirode informacija. Rekoh kako Crni labudovi imaju tri osobine: nepredvidljivost, posljedičnost i retrospektivnu objašnjivost. Pa razmotrimo sada tu stvar s nepredvidljivošću.[40]


Poglavlje jedanaesto

KAKO TRAŽITI PTIČJU KAKICU Popperovo predviđanje o prediktorima – Poincaré se igra s bilijarskim kuglama – Von Hayeku je bahatost dopuštena – Strojevi za anticipiranje – Paul Samuelson želi da budete racionalni – Čuvajte se filozofa – Zahtijevajte nekakva jamstva/pouzdanost/drskost/smjelost.

Vidjeli smo da smo a) skloni “udubljivanju” i “sitničavom” razmišljanju (epistemološkoj aroganciji) te da b) precjenjujemo svoju uspješnost u predviđanju (da mnogi koji misle da mogu predviđati to, zapravo, ne mogu). Sada ćemo se zagledati u strukturalna ograničenja naše sposobnosti predviđanja kojima se baš i ne hvalimo. Ona ne proizlaze isključivo iz nas samih nego i iz naravi same aktivnosti. Predviđanje je prekomplicirano, ne samo za nas nego i za oruđa kojima raspolažemo ili ih se možemo dokopati. Dio Crnih labudova uvijek će nam izmicati i pobijati sva naša predviđanja. KAKO TRAŽITI PTIČJU KAKICU

U ljeto 1998. godine, radio sam za jednu financijsku instituciju u europskom vlasništvu koja se željela istaknuti točnošću i dalekovidnošću. Traderski odjel imao je pet menadžera, odreda ozbiljnih (uvijek u tamno modrim odijelima, čak i petkom kada se dopuštalo ležernije odijevanje). Cijeloga su se ljeta sastajali kako bi “formulirali petogodišnji plan”. Trebao je to biti sadržajan dokument, svojevrsni priručnik za korisnike. Petogodišnji plan? Čovjeku koji je i inače sumnjičav prema centralnom planiranju, sama ideja petogodišnjeg plana bila je besmislena: rast unutar tvrtke bio je organski, nepredvidljiv i ovisio je o kretanjima odozdo prema gore, a ne obrnuto. Znalo se da je najisplativiji odjel tvrtke nastao sasvim slučajno, na poziv jednog klijenta koji je tražio jasno specificirane ali neobične financijske transakcije. Tvrtka je shvatila da bi mogla osnovati odjel koji bi se bavio isključivo takvim, iznimno isplativim transakcijama i one su ubrzo dominirale njezinim aktivnostima. Menadžeri su putovali na sastanke diljem svijeta: u Barcelonu, Hong Kong i tako dalje. Puno milja i puno ispraznog brbljanja, kroničnu neispavanost da i ne spominjemo. Menadžerski posao ne zahtijeva posebno razvijen čeoni režanj; tek kombinaciju karizme, otpornosti na dosadu i vještine površnog ispunjavanja pretrpanog rasporeda. Rečenim zadaćama dodajte i “dužnost” odlaska na operne predstave.


Na spomenutim sastancima, menadžeri bi sjedili i nabacivali ideje o, dakako, srednjoročnoj budućnosti – željeli su, naime, imati “viziju”. A onda se dogodilo nešto čega u prethodnom petogodišnjem planu nije bilo: Crni labud. Naime, Rusi su 1998. godine odbili platiti dug po dospijeću, zbog čega su se vrijednosti na latinoameričkom kreditnom tržištu naprosto istopile. Tvrtka je doživjela takve gubitke da nijedan od tih pet menadžera (unatoč činjenici da je direktore, zahvaljujući “ljepljivoj” politici zapošljavanja, bilo gotovo nemoguće otpustiti) nije ostao na položaju, i to samo mjesec dana po izradi nacrta petogodišnjeg plana. Ipak, posve sam siguran kako njihovi nasljednici i dan-danas sastanče i rade na sljedećem “petogodišnjem planu”. Nikad se ne naučimo pameti. Slučajna otkrića

Otkriće ljudske epistemološke arogancije, kako smo vidjeli u prethodnom poglavlju, bilo je (navodno) slučajno. Isti je slučaj i s cijelim mnoštvom drugih otkrića. Stvar je uobičajenija nego što mislimo. Evo klasičnog modela otkrića: tragate za nečim što znate (novi put do Indije, recimo) a pronalazite nešto za čije postojanje niste znali (Ameriku). Mislite li kako je izume koji nas okružuju netko smislio sjedeći u uredu, smišljajući ih prema nekakvom rasporedu, razmislite ponovo: gotovo sva značajnija otkrića proizvod su sretnog slučaja. Izraz serendipity, sretna slučajnost, skovao je u jednome pismu pisac Hugh Walpole, prema motivu bajke “Tri kraljevića od Serendipa”. Ti su kraljevići “slučajno ili osobnom pronicavošću, uvijek otkrivali stvari koje nisu tražili”. Drugim riječima, pronađete nešto što niste tražili, to “nešto” promijeni svijet a vi se cijelo vrijeme pitate zašto vam nešto tako očito “toliko dugo” nije palo na pamet. Premda u vrijeme izuma kotača nije bilo novinara, spreman sam se okladiti da ljudi nisu naprosto odlučili izmisliti kotač (ključni pokretač napretka) a onda ga, po unaprijed smišljenom rasporedu, osmislili. Slično je s većinom izuma. Prema jednom tumačenju sir Francisa Bacona, najvažnija postignuća su ona najmanje predvidljiva, ona što “leže na stazi imaginacije”, što su isticali i mnogi Baconovi nasljednici. Ta se ideja svako malo pojavi a onda naglo odumre. Prije gotovo pola stoljeća, uspješni romanopisac Arthur Koestler napisao je o tomu cijelu knjigu, prigodnog naslova Mjesečari. U toj knjizi, Koestler istraživače opisuje kao mjesečare koji slučajno natrapaju na rezultate i nemaju pojma čega su se dokopali. Obično mislimo da je Koperniku i


njegovim suvremenicima odmah bilo jasno koliko su njegova otkrića o kretanju planeta značajna. Kada su se vlasti našle uvrijeđene, Kopernik je bio mrtav već 75 godina. Isto tako, obično mislimo da se Galileo žrtvovao u ime znanosti a crkva ga, zapravo, uopće nije shvaćala ozbiljno. Čini se kako je cijelu zbrku izazvao sam Galileo, podižući prašinu. Krajem godine u kojoj su Darwin i Wallace predstavili svoje radove o evoluciji prirodnim odabirom, a koji su promijenili naše viđenje svijeta, predsjednik društva Linnean, gdje su radovi prezentirani, objavio je kako društvo u njima ne vidi nikakvo “prijelomno otkriće”, ništa što bi izazvalo revoluciju u znanosti. Na nepredvidljivost, međutim, zaboravljamo kada se sami nađemo u prilici da predviđamo. Eto zašto ljudi mogu pročitati ovo poglavlje (ili njemu slično štivo), držati ga potpuno točnim a onda se, razmišljajući o budućnosti, na njega uopće ne obazirati. Evo jednog dramatičnog primjera slučajnog otkrića. Alexander Fleming je, pospremajući laboratorij, shvatio da je jedan o njegovih prijašnjih eksperimenata kontaminirala plijesan penicilina. Tako je, posve slučajno, nabasao na antibakterijska svojstva penicilina, kojemu mnogi od nas duguju vlastito postojanje. (U tu kategoriju pripadam i sam. Kao što rekoh u Poglavlju 8, bez odgovarajućeg liječenja, tifusna groznica je smrtonosna.) Fleming jest tražio “nešto”, no konačno je otkriće bilo posljedica sretne slučajnosti. Nadalje, premda se otkrića naknadno doimaju značajnima, dužnosnici u zdravstvu jako sporo shvaćaju čega su se dočepali. Kada su napokon shvatili važnost penicilina, od njega je već bio digao ruke i sam Fleming. Godine 1965., pri postavljanju ogromne antene, radio-astronome iz Bellovih laboratorija u New Jerseyju zasmetao je nekakav pozadinski šum, nekakvo šištanje nalik statičkim smetnjama koje čujete kada je radio-prijem loš. Nikako ga nisu uspijevali otkloniti – čak ni kada su s antenskog tanjura očisti ptičji izmet, sigurni kako je izvor šuma upravo kakica. Dugo im je trebalo da shvate da je ono što slušaju naznaka rađanja univerzuma, pozadinsko kozmičko mikrovalno zračenje. To je otkriće oživjelo ideju koja je dugo tavorila u mraku, teoriju koju su postavili raniji istraživači – teoriju velikog praska. Na internetskoj stranici Bellovih laboratorija pronašao sam sljedeći komentar o tom “otkriću”, jednom od najvažnijih postignuća dvadesetog stoljeća: Dan Stanzione, predsjednik Bellovih laboratorija i glavni operativac Lucenta nakon Penziasova umirovljenja, rekao je kako Penzias (jedan od radio-astronoma koji su sudjelovali u otkriću) “utjelovljuje


kreativnost i tehničku izvrsnost koje su zaštitni znak Bellovih laboratorija”. Nazvao ga je renesansnom figurom koja je “proširila naše skromno shvaćanje stvaranja i pomaknuo granice znanosti u mnogim važnim područjima”. Ne’š ti renesanse! Tipovi su tražili ptičji drekec! I ne samo da nisu tražili ništa ni nalik dokazima velikog praska nego, kao što u takvim slučajevima obično biva, isprva nisu ni shvaćali koliko je ono što su pronašli važno. Na žalost, fizičar Ralph Alpher, osoba koja je osmislila ideju velikog praska (i objavila je u radu čiji su supotpisnici bili i “teškaši” George Gamow i Hans Bethe), u čudu je čitala članak o tom otkriću objavljen u The New York Timesu. U svojim davno zaboravljenim radovima o rađanju univerzuma, ti su znanstvenici izražavali sumnju da se spomenuto zračenje dade mjeriti. I, kao što to često biva s otkrićima, oni koji su tražili dokaze nisu ih pronašli. Oni koji ih nisu tražili, pronašli su ih i proslavili se kao veliki istraživači. Eto nam paradoksa. Prognostičari su posve promašili predviđajući ne samo promjene koje će takva nepredvidljiva otkrića izazvati, nego i brzinu njihove primjene. Ona je, u pravilu, tekla sporije no što su očekivali. Kad god se pojavi neka nova tehnologija, mi je ili ozbiljno podcijenimo ili ozbiljno precijenimo. Thomas Watson, osnivač tvrtke IBM, jednom je prognozirao da će nam trebati, uvrh glave, nekoliko računala. Činjenica da čitatelj ove retke ne iščitava s ekrana već sa stranica jednog anakronog sredstva – knjige – nekim će zagovornicima “digitalne revolucije” djelovati prilično neprirodno. Činjenica da ih čitate na zastarjelom, neurednom i nemuštom engleskom, francuskom ili svahiliju a ne na esperantu, pobija predviđanja od prije pola stoljeća po kojima je svijet trebao prijeći na tu logičnu, jasnu i platoniziranu lingua franca. Isto tako, produžene vikende ne provodimo na svemirskim postajama, što je prije tri desetljeća bilo uvriježeno predviđanje. Evo i jednog primjera korporativne arogancije. Nakon prvog spuštanja na Mjesec, danas nepostojeća zrakoplovna kompanija Pan Am počela je zaprimati predbilježbe za povratno putovanje na relaciji Zemlja-Mjesec. Zgodno predviđanje; šteta što nisu predvidjeli i da će nedugo potom prestati poslovati. Rješenje koje čeka na problem

Inženjeri su često skloni razvijati alate iz čistog zadovoljstva a ne kako bi naveli prirodu da oda svoje tajne. Sasvim slučajno, neki od tih alata olakšavaju spoznaju. Zahvaljujući efektu nijemih dokaza, mi zaboravljamo alate koji su poslužili jedino tome da inženjere spase od burze za


zapošljavanje. Oruđa vode neočekivanim otkrićima koja, sama po sebi, vode novim neočekivanim otkrićima. Naša oruđa, međutim, rijetko ispunjavaju predviđenu im namjenu; ono što uistinu doprinosi spoznaji jesu čisti užitak i ljubav inženjera prema gradnji igračaka i strojeva. Znanje ne napreduje zahvaljujući oruđima smišljenima da potvrde ili potpomognu nekakvu teoriju; upravo suprotno. Kompjutor nije bio zamišljen kao alat koji nam omogućuje novu, vizualnu, geometrijsku matematiku. Pukom slučajnošću, kompjutor nam je pomogao u otkrivanju matematičkih objekata koje su rijetki tražili. Kompjutor nije izmišljen ni kako biste čavrljali s prijateljima u Sibiru ali su zahvaljujući njima neke veze na daljinu procvjetale. Kao esejist, mogu posvjedočiti da sam zahvaljujući internetu svoju ideju Crnog labuda uspio proširiti i bez pomoći novinara. Njegov je vojni tvorac na umu imao nešto sasvim drugo. Laser je najbolja ilustracija namjenski stvorenog oruđa (zapravo, potpuno nenamjenskog) koje je kasnije našlo primjenu u područjima o kojima u to doba nitko nije ni sanjao. Laser je bio tipično “rješenje koje čeka na problem”. Među prvim primjenama bilo je kirurško šivanje otkinute očne retine. Pola stoljeća kasnije, The Economist je upitao Charlesa Townesa, navodnog izumitelja lasera, je li uopće razmišljao o retinama. Nije. Želio je rascijepiti svjetlosnu zraku, tu si je želju ispunio i to je bilo to. Štoviše, kolege su njegovo otkriće držali nevažnim, zbog čega je otrpio popriličnu količinu njihovih šala. Sjetite se samo koliko je laser prisutan u svijetu koji vas okružuje: kompaktni diskovi, korekcija vida, mikrokirurgija, pospremanje i manipulacija podacima … sve su to nepredviđene primjene rečene tehnologije.[41] Mi gradimo igračke. Neke od tih igračaka mijenjaju svijet. Samo vi tražite

U ljeto 2005. godine, gostovao sam u jednoj besramno uspješnoj biotehnološkoj kompaniji iz Kalifornije. Dočekali su me s majicama i bedževima s likom rasturača Gaussovih krivulja i najavom da osnivaju Klub debelih repova (“debeli repovi” su tehnički izraz za Crne labudove). Bio je to moj prvi susret s tvrtkom koja živi od pozitivnih Crnih labudova. Rekoše mi da tvrtkom upravlja znanstvenik i da zahvaljujući instinktu znanstvenika dopušta ostalim znanstvenicima da se u istraživanjima vode svojim instinktima. Komercijalizirali su se naknadno. Kao znanstvenici do srži, moji su domaćini shvaćali da istraživanja uvelike ovise o sretnoj slučajnosti. Na tome se dade dobro zaraditi ne zaboravite li pritom da je i biznis stvar sretne


slučajnosti i strukturirate li ga u skladu s tom činjenicom. Viagra koja je promijenila mentalne nazore i društvene navike starijih muškaraca, isprva je bila zamišljena kao lijek protiv povišenog tlaka. Drugi lijek protiv hipertenzije prometnuo se u sredstvo protiv ćelavosti. Moj prijatelj Bruce Goldberg dobro se razumije u slučajnost i sve te nepredviđene popratne primjene naziva “krivinama”. To vam je to: dok mnogi strepe od nepredviđenih posljedica, tehnološki pustolovi od njih žive. Izgleda da se spomenuta se biotehnološka kompanija vodila (implicite ali ne i eksplicite) poslovicom Louisa Pasteura da se do sreće stiže izlaganjem njezinu utjecaju. “Sreća voli spremne”, rekao je Pasteur. Kao svi veliki istraživači, i on je znao ponešto o slučajnim otkrićima. A najbolji način da se maksimalno izložite sreći jest da nastavite istraživati. I skupljati prilike… no o tomu nešto kasnije. Predvidjeti širenje neke tehnologije znači predvidjeti i značajan element mode i društvene zaraze, nevezane s objektivnom uporabom te tehnologije (pod pretpostavkom da beštija zvana objektivna uporaba uopće postoji). Koliko je fantastično korisnih ideja završilo na groblju ideja, poput Segwaya – električnog skutera koji je, sukladno predviđanjima, trebao izmijeniti morfologiju gradova – i mnogih drugih. I dok u glavi ispisujem ove retke, na polici aerodromske trafike gledam naslovnicu magazina Time. Na njoj se koči nadnaslov o “značajnim izumima” godine. Značajni, čini se, postaju s datumom izlaska novina ili nekoliko tjedana po njihovu izlasku. Novinari nas mogu poučiti kako se ne uči. NAČIN DA PREDVIDITE VLASTITA PREDVIĐANJA!

Time dolazimo do profesora doktora sir Karla Raimunda Poppera i njegova napada na historicizam. Kao što rekoh u Poglavlju 5, radi se o najoštroumnijoj ali još uvijek najmanje poznatoj Popperovoj zamisli. Ljudi nedovoljno upućeni u njegov rad obično se usredotoče na poperovsko opovrgavanje, na problem verifikacije ili nedostatka verifikacije za neku tvrdnju. Tako zamagljuju njegovu središnju ideju: Popper je skepticizam pretvorio u metodu a skeptika u konstruktivca. Baš kao što je silno iznervirani Karl Marx napisao žučljivu kritiku pod naslovom Bijeda filozofije (kao odgovor na Proudhonovu Filozofiju bijede), tako je i Popper, iznerviran filozofima svog vremena uvjerenima u znanstveno shvaćanje povijesti, igrajući se riječima, napisao Bijedu historicizma (koju su preveli kao Siromaštvo historicizma).[42]


Popperova ideja tiče se ograničenja u predviđanju povijesnih događaja i potrebe da se “meka” područja poput povijesnih i društvenih znanosti svedu na razinu nešto višu od razine čiste estetike ili zabave, na nešto nalik skupljanju leptira ili numizmatici. (Popper je bio klasična bečka škola pa nije išao tako daleko. Ja jesam. Ja sam amiounska škola.) Ono što ovdje nazivamo mekim povijesnim znanostima zapravo su narativno ovisna učenja. Popperov je središnji argument da, želite li predvidjeti buduće događaje, najprije morate predvidjeti tehnološku inovaciju, i samu temeljito nepredvidljivu. “Temeljito” nepredvidljivu? Objasnit ću što je Popper pod tim mislio, služeći se jednom suvremenom konstrukcijom. Razmotrite sljedeće obilježje znanja: očekujete li da ćete sutra biti apsolutno sigurni da vas dečko cijelo vrijeme vara, tada već danas pouzdano znadete da vas dečko vara i po tom ćete pitanju već danas poduzeti nešto – recimo dograbiti škare i ljutito prerezati sve njegove Ferragamove kravate. Nećete samoj sebi reći: “Ovo ću skužiti sutra, ali danas je drugačije pa ću tu informaciju ignorirati kako bih večerala u miru.” Taj se argument dade generalizirati, primijeniti na sve oblike spoznaje. U statistici postoji čak i pravilo zvano zakon ponovljenih očekivanja koji bi, u najgrubljoj formi, mogli formulirati ovako: očekujem li kako, u nekom trenutku u budućnosti, mogu očekivati nešto, onda to “nešto” već očekujem, u sadašnjosti. Sjetite se, ponovo, kotača. Da ste historičar iz kamenog doba i da vas pozovu da – u sveobuhvatnom izvješću za potrebe vašeg plemenskog planera – predvidite budućnost, prva stvar koju morate projicirati je izum kotača. Inače ćete, gotovo u potpunosti, fulati temu. E, sad, ako ste u stanju proreći izum kotača, onda već znate kako taj kotač i izgleda i kako se taj kotač gradi. Dakle, već ste na pola puta. Crnog labuda valja predvidjeti! No, spomenuto pravilo ponovljenih očekivanja ima i nešto blažu inačicu. Možemo je uobličiti i ovako: da biste budućnost shvatili u mjeri koja vam omogućuje njezino predviđanje, morate povezati elemente budućnosti same. Znadete li do kakvog ćete otkrića doći u budućnosti, to vam je otkriće već na dohvat ruke. Recimo da ste veliki stručnjak, da radite na katedri za predviđanje nekog srednjovjekovnog sveučilišta i da ste specijalist za projekcije buduće povijesti (za naše potrebe, povijesti dalekog dvadesetog stoljeća). U tom biste slučaju trebali nabasati na izum parnog stroja, elektriciteta, atomske bombe i interneta, kao i na instituciju masaže na avionskim letovima i na onu čudnovatu aktivnost zvanu poslovni sastanak (sjedilačku aktivnost pri kojoj si dobro uhranjeni muškarci dragovoljno


ograničavaju cirkulaciju skupom napravom zvanom kravata). Ne radi se o beznačajnoj diskvalifikaciji. Sama spoznaja o nekakvom izumu često vodi cijelom nizu sličnih izuma, čak i kada su pojedinosti izvornog izuma potpuno nepoznate – nema nikakva smisla tražiti špijune i javno ih vješati. Čim se u matematici objave dokazi nekakvog tajanstvenog teorema, često svjedočimo proliferaciji sličnih dokaza, naizgled iz vedra neba, popraćenoj optužbama za odavanje podataka i plagijatorstvo. A plagijatorstva, zapravo, i ne mora biti: i sam podatak da takvi dokazi postoje, velik je dio rješenja. Po istoj logici, ni u smišljanju budućih izuma nismo bogzna kako vješti (da jesmo, već bismo ih izumili). Kada jednom budemo sposobni predviđati izume, živjet ćemo u stanju u kojemu je sve što se dalo zamisliti već izumljeno. To me podsjeća na izmišljenu priču iz 1899. godine, po kojoj je šef Američkog ureda za patente podnio ostavku misleći da smo otkrili sve što se imalo otkriti – osim da će on toga dana, sasvim opravdano, dati ostavku.[43] Popper nije bio prvi koji se namjerio na ograničenja ljudske spoznaje. U Njemačkoj, krajem 19. stoljeća, Emil du Bois-Reymond je ustvrdio ignoramus et ignorabimus – da smo neznalice i da ćemo neznalice i ostati. Iako su, koje li slučajnosti, njegove ideje pale u zaborav, nisu prošle nezapaženo: matematičar David Hilbert odlučio mu je parirati sastavljajući popis problema koje matematičari moraju riješiti u nadolazećem stoljeću. Ipak, i du Bois-Reymond je griješio. Mi smo loši čak i u poimanju nespoznatljivog. Sjetite se naših priča o stvarima koje izmiču našoj spoznaji, sjetite se s kakvom samouvjerenošću podcjenjujemo svoje mogućnosti buduće spoznaje. Auguste Comte, utemeljitelj pozitivističke škole kojega su (neopravdano) optuživali da sve što vidi želi pretvoriti u znanost, izjavio je da čovječanstvo nikada neće doznati kemijski sastav nepomičnih zvijezda. Ali, kao što pripovijeda Charles Sanders Pierce, “Tinta na tom dokumentu nije se ni osušila, a već su otkrili spektroskop i ono što je držao apsolutno nespoznatljivim, samo što se nije otkrilo”. Ironično, u svojim projekcijama budućih spoznaja o funkcioniranju društva, Comte je naveliko – i opasno – pretjerivao. Pretpostavljao je da je društvo poput sata čiji ćemo mehanizam brzo svladati. Sada ću sumirati svoj argument: predviđanje zahtijeva poznavanje budućih tehnologija. No, upravo će nam ta spoznaja gotovo automatski omogućiti da rečene tehnologije počnemo razvijati odmah. Ergo, mi ne znamo što ćemo znati.


Netko bi mogao reći kako spomenuti argument, tako postavljen, djeluje očigledno; da mi uvijek mislimo da smo dosegnuli konačno znanje ali, pritom, ne primjećujemo da su društva koja danas ismijavamo razmišljala na isti način. Moj je argument trivijalan, pa zašto ga onda ne bismo uzeli u obzir? Odgovor na to pitanje krije se u patologiji ljudske naravi. Sjećate li se psiholoških rasprava o asimetričnoj percepciji vještina iz prethodnog poglavlja? Mi vidimo tuđe ali ne i svoje mane. Naši mehanizmi samoobmane i ovaj put funkcioniraju savršeno.

Monsieur le professeur Henri Poincaré. Takvi su mislioci, izgleda, izašli iz proizvodnje. Zahvaljujem Université Nancy-2 na fotografiji. X-TA BILIJARSKA KUGLA

Unatoč slavi, Henrija Poincaréa često drže podcijenjenim znanstvenim misliocem, budući da su njegove ideje na priznanje čekale gotovo cijelo jedno stoljeće. Bio je vjerojatno posljednji veliki misleći matematičar (ili možda obrnuto, matematički mislilac). Kad god vidim majicu s likom moderne ikone Alberta Einsteina, odmah se sjetim Poincaréa. Einstein je zaslužio naše poštovanje ali je iz igre izbacio mnoge druge. U našoj je svijesti tako malo prostora; i tamo vlada pravilo pobjednik-uzima-sve. Treća Republika – stilski ukras

Ponavljam, Poincaré je bio klasa za sebe. Sjećam se da mi je otac preporučivao njegove eseje, ne samo radi njihova znanstvenog sadržaja, nego i kao kvalitetnu francusku prozu. Veliki je majstor svoja čudesa ispisivao u člancima u nastavcima, u formi improviziranih govora. Kao i u svakom drugom remek-djelu, i u njima opažate mješavinu ponavljanja, digresija,


svega onoga što bi naišlo na neodobravanje nekog povodljivog, mentalno prepariranog urednika a što – u srazu s njegovom čeličnom misaonom dosljednošću – Poincaréove tekstove čini još čitljivijim. Poincaré se u produktivnog esejista prometnuo u svojim tridesetima. I čini se da mu se silno žurilo; umro je prerano, u pedeset i osmoj. U silnoj se žurbi nije zamarao ispravljanjem tipografskih i gramatičkih pogrešaka u tekstu čak ni kada bi ih uočio, budući da je taj posao držao teškim gubljenjem vremena. Takvi su geniji izašli iz proizvodnje – ili im ne dopuštaju pisati vlastitim stilom. Nakon njegove smrti, Poincaréova reputacija mislioca naglo je iščezla. Njegova ideja kojom se upravo bavimo, na površinu je isplivala gotovo cijelo jedno stoljeće kasnije, ali u drugoj formi. Uistinu sam silno pogriješio što njegove eseje kao dijete nisam čitao pozorno. Kasnije sam, naime, otkrio kako u svojoj majstorskoj La science et l’hypothèse ljutito omalovažava uporabu Gaussove krivulje. Ponavljam, Poincaré je bio istinski znanstveni filozof: njegova je filozofija proizašla iz činjenice da je i sam svjedočio ograničenjima teme kojom se bavio, što je bit istinske filozofije. Volim bockati francuske literarne intelektualce pa im, kao svojeg omiljenog francuskog filozofa, obično spomenem Poincaréa. “On, filozof? Kako to mislite, monsieur?” Uvijek je frustrirajuće objašnjavati ljudima da su mislioci koje stavljaju na pijedestal, poput Henrija Bergsona ili Jean-Paula Sartrea, uglavnom modni proizvod i da u pogledu čistog utjecaja, utjecaja koji će trajati stoljećima, Poincaréu nisu ni do koljena. U pitanju je, zapravo, javna sramota predviđanja, budući da o tome tko je filozof i koje filozofe treba proučavati odluku donosi francusko Ministarstvo nacionalnog obrazovanja. Gledam Poincaréovu fotografiju. Bio je bradat, krupan i impozantan, dobro obrazovan patricijski gospodin francuske Treće Republike, čovjek koji je živio i udisao opću znanost, koji se zadubljivao u svoj predmet i raspolagao zapanjujućim fondom znanja. Pripadao je mandarinskoj klasi koja je stekla ugled krajem 19. stoljeća: višoj srednjoj klasi, utjecajnoj ali ne i pretjerano bogatoj. Otac mu je bio liječnik i profesor medicine, ujak ugledni znanstvenik i administrator a rođak Raymond postao je predsjednik Francuske Republike. U to su doba unuci poslovnih ljudi i zemljoposjednika težili intelektualnim profesijama. Ipak, teško mi ga je zamisliti otisnutog na majici, isplažena jezika, kao na onoj glasovitoj Einsteinovoj fotografiji. U njemu nije bilo ničega zaigranog; bio je dostojanstven poput Treće Republike.


Poincaréa su u njegovo doba smatrali kraljem matematike i prirodoslovnih znanosti, s iznimkom nekolicine intelektualno ograničenih matematičara poput Charlesa Hermitea koji ga je smatrao pretjerano “intuitivnim”, “intelektualnim” i “nametljivim”. Kada matematičari nečiji rad podcjenjivački nazovu “nametljivim”, to znači da njegov autor posjeduje: a) pronicljivost, b) realizam, c) da ima što reći, a što sve znači da je d) u pravu, jer se kritičari upravo tim epitetom služe kada ne mogu pronaći ništa negativnije. Poincaré bi kimnuo glavom i nečija bi karijera započela ili završila. Mnogi tvrde kako je Poincaré relativitet skužio prije Einsteina – i da je Einstein cijelu ideju pokupio od njega – ali oko toga nije želio dizati prašinu. To, dakako, tvrde Francuzi, no čini se da je nešto opravdanja za tu tvrdnju ponudio i Einsteinov prijatelj i biograf, Abraham Pais. Poincaré je bio aristokrat i po podrijetlu i po držanju, a aristokrati se ne svađaju oko te vrste vlasništva. Poincaré je središnja tema ovoga poglavlja jer je živio u doba iznimno brzog intelektualnog napretka na polju predviđanja – sjetite se samo mehanike nebeskih tijela. Ta je znanstvena revolucija u nama pobudila osjećaj da posjedujemo oruđa koja će nam omogućiti razumijevanje budućnosti. Nestalo je neizvjesnosti. Univerzum je bio poput satnog mehanizma i proučavanjem njegovih dijelova mogli smo projicirati u budućnost. Trebalo je samo ispisati prave modele i pustiti inženjere da se pozabave izračunima. Budućnost je bila tek produžetak naših tehničkih spoznaja. Problem triju nebeskih tijela

Poincaré je prvi među velikim matematičarima shvatio i objasnio fundamentalna ograničenja naših jednadžba te u uporabu uveo pojam nelinearnosti, sitnih učinaka koji mogu izazvati ozbiljne posljedice. Ta je ideja kasnije postala popularna, možda i odviše popularna, kao teorija kaosa. Zašto je takva popularnost štetna? Zato što je bit Poincaréove teorije upravo činjenica da spomenute nelinearnosti ne pozivaju na uporabu matematičkih tehnika u izradi dugoročnih prognoza, već da takvo prognoziranje ograničavaju. Matematika nam veoma jasno ukazuje na svoja vlastita ograničenja. Ova priča (kao i obično) sadrži i element neočekivanog. Poincaré se među prvima odazvao pozivu na natjecanje koje je organizirao matematičar Gösta Mittag-Leffer, u čast šezdesetog rođendana švedskog kralja Oscara. Poincaréova znanstvena rasprava na temu stabilnosti Sunčeva sustava osvojila je nagradu koja se u to doba svodila na naviše znanstvene počasti (bila su to


sretna vremena prije Nobelove nagrade). Problem je nastao kada je matematički urednik koji je raspravu uređivao za objavljivanje shvatio da ona sadrži pogrešku u izračunu koja, kada se dobro prouči, ukazuje na potpuno suprotan zaključak – na nepredvidljivost, ili, stručnije rečeno, na neintegrabilnost Sunčeva sustava. Raspravu su diskretno povukli i objavili je godinu dana kasnije.

Jedan od ljudi koji su ovu knjigu pročitali u rukopisu, David Cowan, ljubazno je narisao ovaj grafički prikaz rasipanja koji pokazuje kako pri drugom odbijanju varijacije početnog stanja mogu dovesti do krajnje divergentnih rezultata. Kako se inicijalna nepreciznost kuta povećava, svako sljedeće odbijanje tu će divregenciju samo uvećati. To dovodi do multiplicirajućeg učinka pri kojemu pogreška nesrazmjerno raste.

Poincaréova je logika bila jednostavna: pri projiciranju nekog procesa u budućnost, taj proces morate modelirati sve preciznije i preciznije, budući da stopa pogreške rapidno raste. Takva gotovo savršena preciznost, međutim, nemoguća je jer se i degradacija vaše prognoze naglo ubrzava. Na kraju biste, beskrajno precizno, morali procijeniti prošlost. Poincaré je to pokazao na jednom veoma jednostavnom primjeru, kasnije poznatom kao “problem triju nebeskih tijela”. Imate li u sunčevu sustavu samo dva planeta na čiju putanju nema drugih utjecaja, ponašanje tih dvaju planeta moći ćete s lakoćom predviđati do beskonačnosti. Ali, dodajte tom sustavu još jedno, treće nebesko tijelo (recimo komet, i to najmanji mogući) i postavite ga između dvaju planeta. To treće tijelo isprva neće izazvati nikakvo strujanje, neće imati nikakvog učinka. Kasnije, s protokom vremena, njegov učinak na druga dva tijela mogao bi postati eksplozivan. Sitne promjene u položaju tog sićušnog nebeskog tijela u konačnici diktiraju budućnost dvaju golemih planeta. Poremećaji u mehanici, koliko god maleni bili, izazivaju silne, eksplozivne


probleme. Naš je svijet, na žalost, daleko kompliciraniji od problema triju nebeskih tijela; on sadrži daleko više objekata. U pitanju je takozvani dinamički sustav (kako ga danas nazivaju) a svijet je, kao što ćemo vidjeti, itekako dinamičan sustav. Zamislite koliko bi bilo teško prognozirati kada će iz stabla izrasti grane; na svakom mjestu na kojemu se račvaju, izrastaju nove i nove grane. Da biste se uvjerili koliko je ljudska intuicija u pogledu takvih nelinearnih multiplikativnih učinaka slabašna, sjetite se priče o šahovskoj ploči. Izumitelj šahovske ploče za nju je tražio sljedeću naknadu: jedno zrno riže za prvo polje, dva zrna za drugo, četiri za treće, osam za četvrto, šesnaest za peto i tako dalje. Sa svakim poljem, broj zrna riže se udvostručavao a šahovska ploča ima 64 polja. Kralj je na taj zahtjev pristao, držeći ga bijednom naknadom. Ubrzo je, međutim, shvatio da ga je izumitelj nasamario. Spomenuta količina riže premašivala je sve raspoložive zalihe! Kao ilustracija problema multiplikacije (uslijed kojega pretpostavke zahtijevaju sve veću preciznost) može poslužiti jednostavna vježba predikcije – predviđanje kretanje kugli na bilijarskom stolu. Primjer koristim onako kako ga je izračunao matematičar Michael Berry. Poznajete li temeljne parametre bilijarskih kugla u mirovanju, možete li izračunati otpor stola (vrlo jednostavno) i izmjeriti jačinu udarca, vrlo ćete lako predvidjeti što će se dogoditi nakon početnog udarca. Nakon drugog udarca stvar je nešto složenija ali još uvijek izvediva; morate pripaziti na podatke o početnom položaju i morate biti precizniji. Problem nastaje pri izračunu devetog udarca. Da biste ga točno izračunali, u obzir morate uzeti i gravitacijsku silu osobe koja stoji pokraj stola (Berry se pri izračunu služio skromnom težinom od sedamdesetak kilograma). Da biste izračunali pedeset i šesti udarac, vaša bi pretpostavka morala ukalkulirati svaku pojedinačnu česticu u univerzumu! U izračun biste morate uključiti i nekakav elektron na rubu univerzuma, udaljen deset milijardi svjetlosnih godina, budući da on značajno utječe na rezultat. E, a sada zamislite da u cijelu priču morate inkorporirati i predviđanja o budućem položaju spomenutih varijabla. Dakle, prognoziranje kretanja kugle na bilijarskom stolu zahtijeva poznavanje dinamike cjelokupnog univerzuma, do posljednjeg atoma! Kretanje velikih objekata poput planeta lako nam je predvidjeti. Sa sitnim je objektima to puno teže – a njih je daleko, daleko više. Imajte na umu i to da primjer s bilijarskim stolom pretpostavlja jednostavan i običan svijet te da uopće ne uzima u obzir društvene ludosti povezane sa slobodnom voljom. Bilijarske kugle nemaju slobodnu volju. Spomenuti primjer se ne obazire ni na relativnost i kvantne učinke. Niti smo se u njemu služili takozvanim “načelom neizvjesnosti”, na koje se muljatori


često pozivaju. Nismo se obazirali ni na ograničenu preciznost specifičnu za mjerenja na subatomskoj razini. Bavili smo se samo bilijarskim kuglama! U nekakvom dinamičkom sustavu, u kojemu ne promatrate samo pojedinačnu kuglu, u kojemu su putanje na neki način međuovisne, sposobnost projiciranja u budućnost nije samo umanjena nego i podliježe fundamentalnim ograničenjima. Prema Poincaréu, baviti se možemo isključivo kvalitativnim. O nekim se osobinama sustava može raspravljati ali ih se ne može izračunavati. O njima možete razmišljati koliko hoćete ali se pritom ne možete služiti brojkama. Poincaré je čak smislio i u koje će područje smjestiti tu analiza in situ – danas je ona dio topologije. Predviđanje i prognoziranje puno su kompliciraniji no što se obično misli; to može shvatiti samo netko tko poznaje matematiku. Za mirenje s tom činjenicom treba i razumijevanja i hrabrosti. Godine 1960. meteorolog sa MIT-a, Edward Lorenz, sasvim je neovisno došao do rezultata do kojih je došao i Poincaré – i opet, sasvim slučajno. Radio je na kompjutorskom modelu atmosferske dinamike i proveo simulaciju koja je atmosferski tlak projicirala nekoliko dana unaprijed. Kasnije je istu simulaciju pokušao ponoviti, po potpuno istom modelu i sa, kako je mislio, istim parametrima, no dobio je potpuno drugačije rezultate. Tu je razliku isprva pripisivao kompjuterskom virusu ili pogrešci u izračunu. Tadašnji su kompjutori bili teški i spori, nimalo nalik onomu čime danas raspolažemo, pa je i njihova uporaba bila vremenski ograničena. Lorenz je kasnije shvatio da divergencija u njegovim rezultatima nije bila posljedica pogreške već sitnog zaokruživanja vrijednosti ulaznih parametara. Ta je pojava kasnije postala poznata pod nazivom efekt leptira: zalepršavši krilima u Indiji, leptir može izazvati uragan u New Yorku dvije godine kasnije. Lorenzovi su nalazi probudili interes za teoriju kaosa. Dakako, istraživači su pronašli i predšasnike Lorenzova otkrića i to ne samo u Poincaréovim, nego i u radovima pronicljivog i intuitivnog Jacquesa Hadamarda, koji je o istom problemu razmišljao još 1898. godine i nadživio ga gotovo sedam desetljeća – umro je u dobi od 99 godina.[44] Hayeka i dalje ignoriraju

Popperova i Poincaréova otkrića ograničavaju našu sposobnost gledanja u budućnost, pretvarajući je u iznimno kompliciran odraz povijesti – ako ona to uopće jest. Značajna primjena u društvenom svijetu potekla je od jednog sir Karlova prijatelja, intuitivnog ekonomista Friedricha Hayeka, jednoga od slavljenih pripadnika “ceha” (drugi su J. M. Keynes i G. L. S. Shackle).


Hayek se koncentrirao na istinsku neizvjesnost, na ograničenja spoznaje, na one nepročitane knjige u Ecovoj knjižnici. Godine 1974. Hayek je primio Nagradu Švedske banke za ekonomske znanosti u počast Alfredu Nobelu. No, pročitate li govor koji je za tu prigodu napisao, bit ćete pomalo iznenađeni. U tom govoru, rječito naslovljenom “Prividno znanje”, Hayek se uglavnom rugao drugim ekonomistima i samoj ideji planera. Usprotivio se uporabi oruđa prirodnih znanosti u društvenima i to, deprimirajuće, uoči velikog buma u uporabi tih metoda u ekonomiji. Za istinske empirijske znanstvenike kasnija sveprisutna uporaba kompliciranih jednadžba okoliš je učinila gorim no što je bio prije Hayekova govora. Svake godine pojavi se nekakav rad ili knjiga koji kukaju nad sudbinom ekonomije i jadikuju o njezinim pokušajima da imitira fiziku. Posljednji takav rad koji sam vidio govori kako bi ekonomisti trebali ciljati na ulogu poniznih filozofa a ne na poziciju visokih svećenika. Na jedno uho unutra, na drugo van… Za Hayeka, prava prognoza ne nastaje po dekretu već organski, unutar sustava. Znanje potrebno za kvalitetno prognoziranje ne može se koncentrirati u jednoj jedinoj instituciji (instituciji centralnog planera, recimo); mnogi važni dijelovi informacija nedostajat će. Ali društvo u cjelini te je, višestruke dijelove informacija u stanju integrirati. Društvo kao cjelina razmišlja nekonvencionalno. Hayek se obrušio na socijalizam i plansku ekonomiju, nazivajući ih produktom onoga što ja nazivam štreberskim znanjem ili platoniziranjem. Zahvaljujući sve većem broju znanstvenih spoznaja, skloni smo precjenjivati svoju sposobnost shvaćanja finih promjena koje tvore svijet i težine koju svakoj od njih valja pripisati. Hayek to spretno naziva “scijentizmom”. Ta je bolest duboko ukorijenjena u našim institucijama. Eto zašto se plašim i vlada i velikih korporacija – teško ih je razlikovati. Vlade prognoziraju; kompanije izrađuju projekcije. Svake godine kojekakvi prognostičari projiciraju razinu hipotekarnih kamata i stanje burze pri kraju sljedeće godine. Korporacije opstaju ne zato što se dobre u prognoziranju, nego zato što (poput izvršnih direktora koji posjećuju Wharton) imaju sreće. I baš kao i vlasnik nekog restorana, štetu nanose samima sebi a ne nama – recimo potpomažući nas i potičući nas na trošenje kojekakvim povlasticama (recimo jeftinim međunarodnim telefonskim pozivima, koji se financiraju iz viška investicija iz doba dotcoma). Mi ih, potrošači, puštamo da prognoziraju koliko ih volja, ako je to nešto bez čega ne mogu poslovati. Neka se i objese ako žele. Iskreno rečeno, kao što rekoh u Poglavlju 8, mi Njujorčani iz tog


donkihotovski prenapuhanog samopouzdanja korporacija i vlasnika restorana izvlačimo debelu korist. To je korist od kapitalizma o kojoj ljudi najmanje raspravljaju. Što se nas potrošača tiče, korporacije mogu propadati koliko žele subvencionirajući nas prelijevanjem svojega novca u naše džepove. Što je više bankrota, to je nama bolje. S vladom su stvari puno ozbiljnije; tu se moramo pobrinuti da ceh za njezine ludosti ne platimo upravo mi. Kao pojedinci, trebali bismo voljeti slobodno tržište jer igrači na tom tržištu mogu biti nesposobni koliko žele. Hayeku bih mogao zamjeriti jedino kruto, kvalitativno razdvajanje društvenih znanosti i fizike. Hayek ukazuje na neprimjenjivost fizikalnih metoda u društvenim znanostima, koju pripisuje upravljanju sklonom mentalitetu. No, u doba kada je o tomu pisao, kraljica svih znanosti, fizika, tek se zahuktavala. Pokazalo se da su i prirodne znanosti puno kompliciranije no što je mislio. Bio je u pravu u pogledu društvenih znanosti, s punim je pravom znanstvenicima vjerovao više nego teoretičarima sociologije, ali njegove tvrdnje o slabostima društvene spoznaje vrijede za sve vrste spoznaje, za spoznaju općenito. Zašto? Pozivajući se na problem konfirmacije, čovjek može ustvrditi da o prirodnom svijetu u kojemu živimo znademo vrlo malo; da reklamiramo pročitane a zaboravljamo na nepročitane knjige. Fizika je bila uspješna, no fizika je tek jedno, usko područje znanosti u kojemu smo bili uspješni, a ljudi su taj uspjeh skloni generalizirati, pripisivati ga cjelokupnoj znanosti. Spoznaje o podrijetlu univerzuma nisu beznačajne, no za nas bi puno poželjnije bile nove spoznaje o raku ili o (iznimno nelinearnoj) klimi. Kako ne biti štreber

Zađimo malo dublje u problem spoznaje i nastavimo uspoređivati Debelog Tonyja i doktora Johna iz Poglavlja 9. Da li se štreberi “udubljuju”, odnosno, previđaju li neizvjesnost koncentrirajući se na jasno odijeljene kategorije? Ako se sjećate, platoniziranje sam (u predgovoru) opisao kao fokusiranje na svijet (odozgo) podijeljen u jasne kategorije?[45] Uzmite nekakvog knjiškog moljca koji je odlučio naučiti novi jezik – srpski, hrvatski ili !kung. Učit će ga tako da udžbenike iz gramatike pročita od korica do korica i zapamti jezična pravila. Imat će dojam da je ta jezična pravila osmislio nekakav viši gramatički autoritet, kako bi obični neobrazovani ljudi kasnije mogli govoriti tim jezikom. A jezici, zapravo,


nastaju organski; gramatika je nešto što ljudi koji u životu nemaju zanimljivijeg posla sistematiziraju u pisana pravila i zakone. I dok će pedantni skolastičar bubati deklinacije, neplatonizirani ne-štreber će srpski, hrvatski ili bošnjački jezik[46] naučiti razgovarajući s taksistima i udvarajući curama po barovima u sarajevskim predgrađima. A potom će u znanje kojim je ovladao uglaviti gramatička pravila. Sjetite se, sada, centralnog planera. Ne postoji nikakav autoritet zadužen za kodifikaciju društvenih i ekonomskih događaja, baš kao što takav autoritet ne postoji ni u jeziku. Ali pokušajte uvjeriti nekakvog činovnika ili sociologa u to da se svijet možda ne želi ravnati po njihovim “znanstvenim” jednadžbama. Mislioci Austrijske škole kojoj je pripadao i Hayek, taj su dio znanja – znanje koje se ne da propisati ali se ne smije gušiti – nazivali prešutnim ili implicitnim. Oni su, kao što smo već vidjeli, uveli podjelu na “znati kako” i “znati što” – ovo potonje puno je varljivije i podložnije “štrebetizaciji”. Da pojasnim: platonizirano dolazi odozgo, konvencionalno je, uskogrudno, sebično i komercijalizirano. Neplatonizirano dolazi odozdo, otvoreno je, skeptično i empirično. Zašto sam izdvojio velikog Platona postaje jasno iz sljedećeg primjera razmišljanja tog velikog majstora: Platon je vjerovao da se lijevom i desnom rukom trebamo služiti jednako spretno. Drugo ne bi “imalo smisla”. Favoriziranje jednog uda držao je deformacijom, “ludošću” za koju su odgovorne “majke i dadilje”. Asimetrija mu je smetala pa je svoje zamisli o eleganciji projicirao na stvarnost. Tek nam je Louis Pasteur objasnio da su i kemijske molekule “ljevoruke” ili “desnoruke” i da je to iznimno važno. Slične se ideje dadu pronaći i u drugim, potpuno nepovezanim područjima mišljenja. Led su (kao i obično) probili empiristi, čiji se “činjenično utemeljen”, neteoretični medicinski pristup “odozdo”, povezivao ponajviše sa Filinom s Kosa, Serapionom iz Aleksandrije i Glaukijem iz Tarenta. Menodot iz Nikomedije kasnije ga je učinio skeptičnim, a njegov je danas najpoznatiji predstavnik i najrječitiji praktičar, naš prijatelj, veliki filozof skepticizma, Sekst Empirik. Isti onaj koji je, kao što smo vidjeli, vjerojatno prvi raspravljao o Crnom labudu. Empiristi su prakticirali “medicinsko umijeće” ne oslanjajući se na rezoniranje; željeli su se okoristiti slučajnim opažanjima, željeli su pogađati, eksperimentirati i improvizirati sve dok ne pronađu nešto što funkcionira. Teoretizirali su minimalno. Njihove metode danas, nakon dvije tisuće godina uvjeravanja, oživljavaju u formi medicine utemeljene na dokazima. Ne zaboravite da su – prije no što


smo doznali za bakterije i njihovu ulogu u bolestima – liječnici odbijali prati ruke jer im se to, unatoč dokazima o porastu smrtnosti u bolnicama, činilo besmisleno. Ignaz Semmelweis, liječnik koji je sredinom 19. stoljeća pranje ruku uveo u praksu, došao je na svoje tek nekoliko desetljeća nakon smrti. Slično je i s akupunkturom. “Besmisleno” je da akupunktura djeluje, ali ako ubadanje igle u nečiji nožni palac sustavno suzbija bol (u pravilno izvedenim empirijskim testovima), bit će da postoje i neke funkcije čiju složenost ne možemo pojmiti. Stoga se, zasad, pomirimo s tim i ostanimo otvorena uma. Akademsko libertarijanstvo

Da parafraziram uzrečicu Warrena Buffetta (“ne pitajte brijača treba li vam šišanje”), ne pitajte pripadnika akademske sredine je li ono čime se bavi relevantno. Stoga ću ovu raspravu o Hayekovu libertarijanstvu završiti sljedećim zapažanjem. Kao što rekoh, organizirano je znanje problematično jer se interesi akademskih cehova i samoga znanja povremeno razilaze. Stoga, da me ubijete ne razumijem zašto se današnji libertarijanci ne obrušavaju na leno sveučilišnih profesora (osim, možda, zato što i mnogi libertarijanci dolaze iz akademskih krugova). Vidjeli smo da kompanije mogu propasti ali vlade opstaju. Vlade opstaju no službenici se mogu otpustiti, kongresnike i senatore može se smijeniti. U akademskom svijetu, sveučilišni je status vječan – posao spoznaje ima stalne “vlasnike”. Pojednostavljeno, šarlatani su proizvod nadzora a ne rezultat slobode i nestrukturiranosti. Predviđanje i slobodna volja

Znadete li apsolutno sve uvjete koji vladaju u nekom sustavu, u stanju ste, barem u teoriji (ali, kao što smo vidjeli, ne i u praksi), projicirati njegovo buduće ponašanje. No, to se odnosi isključivo na nežive objekte. U društvenim problemima redovito nailazimo na kamen spoticanja. Projicirati budućnost koja obuhvaća i ljude, smatrate li ih živim bićima obdarenima slobodnom voljom, nešto je sasvim drugo. Uspijevam li predvidjeti sve vaše postupke u određenim okolnostima, vi i niste slobodni onoliko koliko mislite. Vi ste automat koji reagira na vanjski poticaj. Vi ste rob sudbine. Iluzija slobodne volje dade se svesti na jednadžbu koja opisuje rezultat interakcije molekula. Sličilo bi to proučavanju satnog mehanizma: nekakav genij koji u detalje poznaje početne uvjete i kauzalne veze, to bi znanje mogao proširiti i na vaše buduće ponašanje. Ne bi li to bio pravi davež?


Vjerujete li, međutim, u slobodnu volju, ne možete istinski vjerovati i u društvene znanosti i ekonomske projekcije. Ne možete predvidjeti ljudsko ponašanje. Osim, dakako, uz pomoć jednoga trika, a taj je trik nit o kojoj vise neoklasični ekonomisti: oni naprosto pretpostave da će se pojedinac u budućnosti ponašati racionalno a time i predvidljivo. Racionalnost, predvidljivost i matematička prilagodljivost snažno su povezani. Na pitanje kako će se ponašati “racionalni” ljudi koji rade u svom najboljem interesu, postoji jedan – i samo jedan – odgovor. Racionalni igrači moraju biti dosljedni: jabuke im ne smiju biti draže od naranči, naranče od krušaka a kruške od jabuka. Ako to jesu, njihovo se ponašanje teško generalizira a time i teško projicira u vremenu. U ortodoksnoj ekonomiji racionalnost se pretvara u luđačku košulju. Platonizirani se ekonomisti nisu obazirali na činjenicu da ljude zanima i nešto drugo osim maksimiziranja osobnih ekonomskih interesa. Tako su i nastale matematičke tehnike poput “maksimizacije” ili “optimizacije” na kojima se temelji dobar dio rada Paula Samuelsona. Optimizacija se svodi na pronalaženje matematički optimalne politike kojom će se voditi pojedinačni ekonomski igrač (primjerice, “optimalni” raspored sredstava namijenjenih dionicama). Optimizacija je komplicirani matematički problem, što svim nematematički obrazovanim učenjacima predstavlja prepreku. Ne bih bio usamljen u tvrdnji da optimizacija unazađuje društvene znanosti, da ih iz intelektualne i promišljene discipline kojoj su težile srozava na puki nasrtaj na “egzaktne znanosti”. Objašnjenje za one koji vole glumatati kako rade na odsjeku za fiziku: pod “egzaktnom znanošću” ovdje podrazumijevam jedan drugorazredni tehnički problem – takozvanu zavist na fizici. Drugim riječima, intelektualnu prevaru. Optimizacija je primjer sterilnog modeliranja koje ćemo detaljnije raspraviti u Poglavlju 17. Nema nikakvu praktičnu (pa čak ni teorijsku) namjenu i, u načelu, služi isključivo natjecanju za akademske položaje, svojevrsnom matematičkom body buildingu. Zbog nje platonizirani ekonomisti ne zalaze u barove, zato svoje jednadžbe rješavaju noću. Tragedija je u tome što se Paul Samuelson, živahni um, smatra najinteligentnijim učenjakom svoje generacije. U pitanju je, očito, primjer jako loše investirane inteligencije. Karakteristično, one koji su njegove tehnike dovodili u pitanje Samuelson je zastrašivao rečenicom: “Oni koji to mogu, bave se znanošću. Ostali se bave metodologijom.” A znanošću ste se “sposobni” baviti poznajete li matematiku. To podsjeća na psihoanalitičare koji su svoje kritičare ušutkivali optužbom za problematičan odnos s ocem. Na žalost, pokazalo se da upravo Samuelson i većina njegovih sljedbenika slabo poznaju


matematiku, ili da ono malo matematike što su je svladali ne znaju primijeniti na stvarnost. Matematike su znali tek toliko da ih ona zaslijepi. Tragično je što su, uoči najezde tih empirijski slijepih autista-genijalaca, istinski mislioci poput J. M. Keynesa, Friedricha Hayeka i velikog Benoîta Mandelbrota započeli interesantne radove. I svi su ispali iz igre jer su ekonomiju udaljavali od pedanterije drugorazredne fizike. Zbilja tužno. Jedan od tih podcijenjenih velikih mislilaca je i G. L. S. Shackle, danas gotovo potpuno nepoznat; on je uveo pojam “neznanja”, odnosno, onih nepročitanih knjiga iz knjižnice Umberta Eca. Zvuči neobično, ali Shackleov se rad danas uopće ne spominje. Njegova sam djela morao nabaviti preko londonskih trgovaca rabljenim knjigama. Brojni su empirijski psiholozi, pripadnici škole heuristika i pristranosti, dokazali da je model racionalnog ponašanja u uvjetima neizvjesnosti ne samo netočan, nego i posve pogrešan opis stvarnosti. Budući da pokazuju kako postoji nekoliko oblika iracionalnosti i njihovi rezultati smetaju platoniziranim ekonomistima. Tolstoj je rekao kako su sve sretne obitelji iste a da je svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način. Ljudi, dokazano, čine pogreške i ovisno o tomu kako im postavite relevantno pitanje, odabiru jabuke umjesto naranči, naranče umjesto krušaka, kruške umjesto jabuka. Redoslijed je važan! Kao što smo vidjeli na primjeru “sidrenja”, na procjenu o broju zubara na Manhattanu utjecala je brojka koja je subjektu prezentirana neposredno uoči procjene – takozvano sidro. A kako su sidra izabrana nasumično i naše će procjene biti nasumične. Dakle, ako su ljudi u izboru i odlukama nedosljedni, optimizacija je u srži pogrešna. U tom slučaju ne možete izvesti nikakvu “opću teoriju”, a bez nje ne možete ni predviđati. Morate naučiti živjeti bez općih teorija, za Plutona miloga! SMARAGDI SU “GRUE”

Sjetite se problema s puranom. Promatrate prošlost i iz nje izvodite nekakvo pravilo o budućnosti. Pa, problemi s projiciranjem na temelju prošlosti znaju biti i puno gori. Isti podatak iz prošlosti, naime, može potvrditi neku teoriju ali može potvrditi i njezinu potpunu suprotnost! Poživite li do sutra, to može značiti a) da ste korak bliže besmrtnosti ili b) da ste korak bliže smrti. Oba se zaključka temelje na potpuno istom podatku. Ako ste puran i ako vas duže vrijeme hrane, na raspolaganju su vam dvije opcije: ili ćete naivno pretpostaviti da to dokazuje vašu sigurnost, ili ćete biti mudri i razmotriti mogućnost da to dokazuje opasnost da postanete nečija večera. Dirljivo ponašanje nekog mojeg poznanika u prošlosti može ukazivati


na to da mi je iznimno sklon i da brine za moju dobrobit a može biti i dokaz njegove koristoljubivosti i proračunate želje da mi jednoga dana preotme posao. Dakle, uz to što je povijest dvosmislena, naša je interpretacija događaja iz te prošlosti manje ili više slobodna. Želite li vidjeti tehničku inačicu te ideje, zamislite niz točkica koje predstavljaju nekakav broj u vremenu. Vaš će graf nalikovati onome na Slici 1 koji prikazuje prvih tisuću dana iz Poglavlja 4. Recimo da vaš srednjoškolski profesor traži da taj niz točaka produžite. Po linearnom modelu, odnosno, koristeći se ravnalom, zadatak možete riješiti na samo jedan način: povlačeći ravnu crtu, jednu jedinu ravnu crtu, od prošlosti prema budućnosti. Linearni model je prava rijetkost. Iz niza točaka dade se projicirati jedna i samo jedna ravna linija. No, stvar se može i zakomplicirati. Ne ograničite li se na ravnu crtu, otkrit ćete da se točke mogu pospajati cijelim mnoštvom krivulja. Projicirate li iz prošlosti na linearan način, nastavljate trend, ali postoji beskonačno mnogo potencijalnih budućih skretanja s pravca iz prošlosti.

Niz naizgled rastućih bakterijskih populacija (ili podataka o prodaji, ili bilo koja druga varijabla promatrana u određenom vremenu – poput ukupnog broja hranjenja purana u Poglavlju 4)


Trendu se lako prilagoditi – postoji jedan i samo jedan linearni model koji odgovara definiranim podacima. Njegov nastavak možete projicirati u beskonačnost.

Stvar sada promatramo na široj osnovi. Hej, i drugi modeli prilično dobro odgovaraju.


Stvarni “generativni proces” krajnje je jednostavan ali nema nikakve veze s linearnim modelom. Neki njegovi dijelovi djeluju linearno i mi nasjedamo pravocrtnoj ekstrapolaciji. [47]

Filozof Nelson Goodman nazvao je to zagonetkom indukcije: naše su projekcije pravocrtne samo zato što razmišljamo po linearnom modelu. Činjenica da je nekakav broj porastao za ravno 1000 dana trebala bi vas uvjeriti da će nastaviti rasti i u budućnosti. Ali, razmišljate li po nelinearnom modelu, ona može dokazati i da će tisuću i prvog dana, taj broj opasti. Recimo da promatrate smaragd. Taj je smaragd i jučer i prekjučer bio zelen. Zelen je i danas. To bi, u uobičajenim okolnostima, trebalo dokazivati njegovu osobinu “zelenog”: dakle, za pretpostaviti je kako će taj smaragd biti zelen i sutra. Ali, prema Goodmanu, povijest boje smaragda jednako tako može biti i dokaz i njegova “grue-svojstva”. A što je to? Smaragdi su grue jer su zeleni samo do određenog datuma – do 31. prosinca 2006. godine, recimo – a onda postaju plavi. Zagonetka indukcije je još jedna inačica narativne zablude – suočavate se s beskrajno mnogo “priča” koje objašnjavaju ono što vidite. Goodmanova zabluda indukcije ozbiljna je iz sljedećeg razloga: ne postoji li nikakav način da “generalizirate” na temelju onoga što vidite, kako biste onda trebali funkcionirati? Odgovor zasigurno glasi da vam valja uporabiti “zdrav razum”, samo što u pogledu nekih ekstremistanskih varijabla vaš zdrav razum i ne mora biti osobito razvijen. VELIKI STROJ ZA ANTICIPIRANJE

Čitatelj se s pravo pita: Dakle, N. N. T., zašto onda, zaboga, planiramo? Ima ljudi koji to čine iz materijalnih pobuda. Drugi zato što im je to “posao”. No, mi to činimo i kad za to nemamo posebnih razloga – spontano.


Zašto? Odgovor na to pitanje krije se u ljudskoj prirodi. Planiranje stiže u paketu, s onim što nas čini ljudima – s našom sviješću. Naša potreba da projiciramo u budućnost, navodno, ima i evolucijsku dimenziju, koju ću ovdje na brzinu sumirati. Ona je izvrsno potencijalno objašnjenje, izvrsna pretpostavka, no, kako ima veze s evolucijom, bit ću oprezan. Filozof Daniel Dennett tu je ideju promovirao ovako: U čemu je naš mozak najjači? Upravo u projiciranju pretpostavki u budućnost i u kontrafaktičkoj igri – “Tresnem li ga po nosu, on će mi odmah uzvratiti ili, još gore, nazvati svog njujorškog odvjetnika”. Jedna od prednosti tog procesa je činjenica da u toj igri ne umiremo mi već naše pretpostavke. Služimo li se tom sposobnošću projiciranja na primjeren način (namjesto instinktivnijih funkcija), izbjegavamo neposrednu, prvostupanjsku prirodnu selekciju – za razliku od primitivnih organizama koji nisu bili pošteđeni umiranja i koji su napredovali isključivo odabirom najboljih jedinki i posljedičnim poboljšanjem genetskog fonda. Projiciranjem, na izvjestan način, uspijevamo prevariti evoluciju: ona se sada odvija u našim glavama, u nizu projekcija i kontrafaktualnih scenarija. Ta sposobnost mentalnog poigravanja pretpostavkama, premda nas oslobađa zakona evolucije, vjerojatno je i sama produkt evolucije. Evolucija nas, izgleda, drži na dugom povocu, za razliku od drugih životinja koje žive na vrlo kratkom povocu izravne ovisnosti o okolišu. Za Dennetta, naši su mozgovi “strojevi za anticipiranje”; za njega su ljudski um i svijest osobine u nastajanju, osobine nužne za brži razvoj vrste. Zašto slušamo stručnjake i njihove prognoze? Jedno od mogućih objašnjenja je i ono po kojemu društvo počiva na specijalizaciji, na efektivnoj raspodjeli znanja. Ne upisujete medicinu čim se susretnete s nekakvim ozbiljnim zdravstvenim problemom; manje je naporno (i svakako sigurnije) posavjetovati se s nekim tko ju je već završio. Liječnici slušaju automehaničare (ali samo kada su u pitanju kvarovi na automobilu, ne i u zdravstvenim pitanjima); automehaničari slušaju liječnike. Prirodno smo skloni slušati stručnjake, čak i na područjima u kojima stručnjaka i nema.


Poglavlje dvanaesto

SAN O EPISTEMOKRACIJI Ovo je samo esej – Djeca i filozofi protiv odraslih i ne-filozofa – Znanost kao autistički projekt – I prošlost ima prošlost – Predviđajte pogrešno i (ako preživite) živite dugo i sretno

Osoba s niskim stupnjem epistemološke arogancije je neprimjetna, poput nekakvog stidljivka na domjenku. Skromne ljude, one koji se uzdržavaju od sudova, rijetko poštujemo. A sada razmislite o epistemološkoj skromnosti. Zamislite nekoga strašno introspektivnog, nekoga tko je mučno svjestan vlastita neznanja. Manjka mu hrabrost koja krasi idiote a ipak, kao rijetko tko, ima petlje reći “ne znam”. Ne smeta mu što djeluje budalasto ili, još gore, ignorantski. Oklijeva, ne želi se kompromitirati i kinji se posljedicama pogrešne odluke. Propitkuje, i propitkuje, i propitkuje vlastite misli i osjećaje do potpune fizičke i živčane iscrpljenosti. To nužno ne znači da mu manjka samouvjerenosti, samo da je prema vlastitu znanju sumnjičav. Takvu ću osobu nazvati epistemokratom a sustav čiji su zakoni strukturirani tako da u obzir uzimaju tu vrstu ljudske pogrešivosti nazvat ću epistemokracijom. Najvažniji suvremeni epistemokrat je Montaigne. Monsieur de Montaigne, epistemokrat

U dobi od 38 godina, Michel Eyquem de Montaigne povukao se na svoj posjed u jednome selu u jugozapadnoj Francuskoj. I posjed se zvao Montaigne, što na starofrancuskom znači planina. To je područje danas poznato po bordeauxu ali u Montaigneovo doba malo je ljudi svoju mentalnu energiju i profinjenost ulagalo u vina. Sâm Montaigne bio je pomalo stoik pa za takve poslove vjerojatno i nije puno mario. Želio je napisati skromnu zbirku “pokušaja”, odnosno eseja. Sama riječ esej upućuje na nešto provizorno, spekulativno i neodređeno. Montaigne je posjedovao dobru klasičnu osnovu i želio je razmišljati o životu, smrti, obrazovanju, spoznaji i nekim prilično nezanimljivim aspektima ljudske naravi (pitao se, primjerice, posjeduju li bogalji snažniji libido uslijed boljeg prokrvljenja spolnih organa). Kula koju je pretvorio u svoju radnu sobu bila je išarana grčkim i latinskim poslovicama, od kojih su gotovo sve govorile o ranjivosti ljudske spoznaje. S njegova se prozora pružao vidik na okolna brda.


Montaigne se, službeno, bavio samim sobom, no to je uglavnom bio način da potakne raspravu. Nije bio poput izvršnih direktora koji pišu biografije samo kako bi se šepirili svojim titulama i postignućima. Želio je, ponajviše, otkrivati stvari o samome sebi, navesti nas da ih i sami otkrijemo i prezentirati one koje se dadu generalizirati, poopćiti na cijelu ljudsku rasu. Jedan od natpisa u njegovoj sobi bila je i izreka latinskog pjesnika Terencija: Homo sum, humani a me nil alienum puto – čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano. Nakon muke zvane suvremeno obrazovanje, Montaigne je prilično osvježavajuće štivo. Prihvaćao je ljudske slabosti i shvaćao kako nijedna filozofija ne može biti djelotvorna ne uzme li u obzir naše duboko usađene nesavršenosti, ograničenu racionalnost, mane koje nas čine ljudima. Nije on bio ispred svog vremena; prije bi se reklo da su kasniji učenjaci (zagovornici racionalnosti) bili nazadni. Bio je momak koji razmišlja i promišlja a do ideja nije dolazio studiranjem u miru, nego na konju. S dugih se jahanja vraćao prepun ideja. Montaigne nije bio ni profesor na Sorbonni, niti profesionalni pisac pisama, a sve to nije bio na dvije ravni. Prvo, bio je praktičar; prije no što se povukao u razmišljanja o vlastitu životu i, ponajviše, o vlastitu znanju, radio je kao sudac, biznismen i gradonačelnik Bordeauxa. Drugo, bio je antidogmatičan: šarmantni skeptik, griješnik, suzdržljiv, osoban, introspektivan pisac i, ponajviše, netko tko je, u velikoj klasičnoj tradiciji, želio biti čovjek. Da je živio u neko drugo vrijeme, bio bi empirijski skeptik – bio je sklon skepticizmu pironske, antidogmatične vrste, skepticizmu Seksta Empirika – posebice po osvješćivanju potrebe za suzdržavanjem od donošenja sudova. Epistemokracija

Svako ima nekakvu ideju o utopiji. Za mnoge ljude ona znači jednakost, univerzalnu pravdu, slobodu od ugnjetavanja, oslobođenje od rada (za neke je to puno skromnija ali jednako nedostižna ideja o društvu s prigradskim vlakovima u kojima nema odvjetnika koji brbljaju na mobitel). Moja utopija je epistemokracija, društvo u kojemu je svaka značajnija osoba epistemokrat i u kojemu epistemokrati uspijevaju pobijediti na izborima. Tim bi se društvom vladalo na temelju svijesti o neznanju a ne na temelju znanja. Na žalost, mirenjem s vlastitim slabostima ne možete se nametnuti kao autoritet. Ljudi naprosto žele biti zaslijepljeni znanjem – mi smo rođeni sljedbenici, mi trebamo vođe a vođe oko sebe okupljaju ljude naprosto zato što koristi od života u skupini nadmašuju nedostatke života u samoći. Više


nam se isplati povezati i krenuti u krivom pravcu, nego da se sami nađemo na pravom. Oni što su umjesto kakvog introspektivnog mudraca slijedili nekakvog nametljivog idiota, prenijeli su nam dio svojih gena. Socijalna patologija to jasno pokazuje: oko psihopata se redovito okupljaju sljedbenici. Svako malo susrećete pripadnike ljudske vrste koji su intelektualno toliko superiorni da, bez imalo napora, svako malo mijenjaju mišljenje. Ovdje obratite pozornost na sljedeću crnolabuđu asimetriju. Vjerujem da u neke stvari možete i trebate biti apsolutno sigurni. U potvrdu pogrešnoga (diskonfirmaciju) se možete uzdati više nego u potvrdu točnoga (konfirmaciju). Karla Poppera su optuživali da promovira suzdržanost a piše agresivnim i samouvjerenim tonom (s vremena na vrijeme, i autora ove knjige optužuju za isto; obično su to ljudi koji ne shvaćaju moju logiku empirijskog skepticizma). Srećom, od Montaigneova smo doba naučili puno o skeptičnoempirijskom špekuliranju. Crnolabuđa asimetrija dopušta vam da budete sigurni što je pogrešno, a ne što je po vašemu mišljenju točno. Karla Poppera jednom su upitali može li se “falsificiranje falsificirati“ (drugim riječima, može li se biti skeptičan prema skepticizmu). Odgovorio je kako je sa svojih predavanja izbacivao studente koji su mu postavljali i puno pametnija pitanja. Opak tip, taj sir Karl. PROŠLOST I BUDUĆNOST PROŠLOSTI

Neke istine uspijevaju spoznati tek djeca. Odrasli i ne-filozofi, poneseni nevažnim detaljima praktičnog života i potrebom da brinu o “ozbiljnim stvarima”, takvih se uvida odriču u ime naizgled važnijih pitanja. Jedna od tih istina tiče se krupne razlike u strukturi i kvaliteti prošlosti i sadašnjosti. Tu razliku proučavam cijeloga života i shvaćam je bolje no što sam je shvaćao u djetinjstvu, no tada sam o njoj imao daleko jasniju predodžbu. Budućnost “sličnu” prošlosti možete zamisliti samo uz pretpostavku da će ta budućnost biti točna projekcija prošlosti – dakle, predvidljiva. Tada biste, baš kao što prilično pouzdano znadete kada ste se rođeni, jednako precizno znali i kada ćete umrijeti. Predočiti si budućnost kao kombinaciju slučajnosti a ne kao deterministički nastavak percepcije prošlosti, mentalna je operacija za koju je naš um nesposoban. Slučajnost nam je previše nejasna da bismo je smatrali posebnom kategorijom. Povijest i budućnost su asimetrične, no ta je asimetrija previše suptilna da bismo je shvaćali prirodno. Prva posljedica spomenute asimetrije jest činjenica da o odnosu prošlosti i sadašnjosti ljudski um ne uči na temelju odnosa prošlosti i prošlosti koja joj je prethodila. Tu postoji slijepa točka: svoja razmišljanja o sutrašnjici ne


uobličujemo na jučerašnjim ili prekjučerašnjim razmišljanjima. Uslijed tog introspektivnog defekta mi ne uspijevamo spoznati razliku između prijašnjih predviđanja i kasnijih rezultata. Kada razmišljamo o nekakvom “sutra”, mi ga naprosto projiciramo kao drugo “jučer”. Ta se sitna slijepa točka manifestira i na druge načine. Otiđite u odjel primata zoološkog vrta u Bronxu. Tamo možete promatrati uobičajeni složeni društveni život sretne obitelji naših bliskih rođaka primata. I gomilu turista koji se smiju toj ljudskoj karikaturi. Sada zamislite da pripadate nekoj naprednijoj vrsti (da ste, recimo, pravi “filozof”, istinski mudrac), daleko sofisticiranijoj od ljudskih primata. Vas bi, zasigurno, nasmijavali svi ti ljudi što se smiju neljudskim primatima. Ljudi kojima su majmuni toliko zabavni, očito rijetko pomišljaju na to da možda postoji i nekakvo stvorenje koje ih gleda s visoka baš kao što oni s visoka gledaju majmune. Takva bi pomisao u njima pobudila samosažaljenje. Smijeh bi im prisjeo. Dakle, tehnika kojom ljudski um uči iz prošlosti sadrži element koji potiče našu vjeru u konačna rješenja – ne računajući, pritom, na činjenicu da su i naši preci mislili u terminima konačnih rješenja. Ismijavamo druge ne shvaćajući da će netko, jednoga dana u ne tako dalekoj budućnosti, s punim pravom ismijavati nas. Takva spoznaja zahtijeva razmišljanje višeg reda, rekurzivno mišljenje koje sam spomenuo u predgovoru a koje nam baš i ne ide od ruke. Spomenutu mentalnu blokadu psiholozi još uvijek nisu proučili i dali joj ime, no pomalo sliči autizmu. Neki autisti posjeduju visoku razinu matematičke i tehničke inteligencije. Njihove su društvene vještine manjkave, no to nije uzrok njihovih problema. Autistični se ljudi ne mogu postaviti u tuđu kožu, ne mogu svijet gledati iz tuđe perspektive. Druge ljude doživljavaju kao nežive objekte, kao strojeve koji funkcioniraju po strogo određenim pravilima. Nesposobni su za jednostavne mentalne operacije tipa “on zna da ja ne znam što znam” – i upravo ta nesposobnost koči njihove društvene vještine. (Zanimljivo, autistični ispitanici, bez obzira na “inteligenciju”, ne shvaćaju pojam neizvjesnosti.) I baš kao što autizam nazivaju “mentalnom sljepoćom”, spomenutu nesposobnost dinamičkog razmišljanja, nesposobnost da se postavimo u položaj budućeg promatrača, trebali bismo nazivati “sljepoćom za budućnost”. Predviđanje, zabluda i sreća


Preroštao sam literaturu iz kognitivnih znanosti tražeći nekakvo istraživanje vezano za “sljepoću za budućnost”, no nisam pronašao ništa. Ali, u literaturi o sreći uspio sam pronaći jedno istraživanje o kroničnim pogreškama u predviđanju koje će nas razveseliti. Pogreška u predviđanju funkcionira na sljedeći način: spremate se kupiti novi automobil. Taj će vam automobil promijeniti život, poboljšati status i svako putovanje na posao pretvoriti u odmor. Toliko je tih da ne znate da li mu motor uopće radi pa Rahmanjinovljeva nokturna možete slušati i na autocesti. Novi će vas automobil trajno uzdignuti na višu razinu zadovoljstva. Svaki put kada vas vide, ljudi će govoriti: “Hej, tip ima sjajan auto!” Ipak, zaboravljate da ste pri kupovini prijašnjeg automobila imali ista očekivanja. Ne predviđate da ćete se novog automobila na kraju zasititi i da ćete se – kao i prošli put – vratiti na početno stanje. Nekoliko tjedana nakon što ste ga izvezli iz salona, novi će vam automobil dosaditi. Da ste se tomu nadali, ne biste ga ni kupili. Na putu ste da ponovite pogrešku u predviđanju, pogrešku koju ste već jednom napravili. A malo introspekcije ne bi vas ništa koštalo! Psiholozi su proučavali tu vrstu zablude, povezujući je s ugodnim i neugodnim događajima. Učinak takvih (i ugodnih i neugodnih) budućih događaja na naš život redovito precjenjujemo. Čini se da to radimo iz svojevrsne psihološke nužde. Danny Kahneman je naziva “predviđenim dobitkom”, a Dan Gilbert “afektivnim prognoziranjem”. Naša je sklonost zabludama o sretnoj budućnosti, pritom, manje sporna od činjenice da iz prošlih iskustava ne učimo rekurzivno. Dokazano je kako iz ranijih pogrešaka pri projekciji svojih afektivnih stanja ne učimo zbog određenih mentalnih blokada i izobličenja. Utjecaj i dužinu djelovanja nesreće u našim životima naveliko precjenjujemo. Mislite li da će vas gubitak bogatstva ili dosadašnjeg položaja uništiti, vjerojatno se varate. Puno je izglednije da ćete se svemu prilagoditi, kao što ste to činili i nakon drugih nesreća u prošlosti. Možda ćete osjetiti nelagodu, no ona neće biti bolna koliko očekujete. Ta je vrsta zablude svrhovita: potiče nas na važne aktivnosti (kupovinu novog automobila ili bogaćenje) i sprečava u izlaganju nepotrebnim rizicima. I dio je puno općenitijeg problema: mi se, ljudi, tu i tamo, moramo zavaravati. Prema Triversovoj teoriji samoobmane, time razvijamo pozitivan odnos prema budućnosti. Ali, izvan svoje prirodne domene samoobmana je nepoželjna. Ona nas sprečava u preuzimanju određenih nepotrebnih rizika, no – kao što smo vidjeli u Poglavlju 6 – to ne vrijedi za cijeli niz suvremenih, nejasnih


rizika kojih se ne plašimo: investicijske rizike, ekološke prijetnje ili dugoročnu sigurnost. Helen i obrnuta proročanstva

Ako ste vidovnjak, ako vam je posao opisivati budućnost drugim, manje privilegiranim smrtnicima, o vama sude na temelju valjanosti vaših predviđanja. Helen iz Ilijade, sin Prijama i Hekube i najpametniji čovjek u trojanskoj vojsci, pripadao je drugačijoj vrsti vidovnjaka. Upravo je on, pod mukama, rekao Ahejcima kako će zauzeti Troju (očito ne predviđajući da će pritom i sam biti zarobljen). No, njegova je posebnost u nečemu drugom. Helen je, za razliku od drugih vidovnjaka, s velikom preciznošću mogao predviđati prošlost – i to bez ikakva predznanja o detaljima te prošlosti. Helen je predviđao unatrag. Naš je problem u tome što ne samo da ne poznajemo budućnost, nego ni o prošlosti ne znamo bogzna što. Želimo li spoznati povijest, silno trebamo nekakvog Helena. Pogledajmo i zašto. Otapanje kocke leda Izvedite sljedeći misaoni eksperiment koji sam posudio od svojih prijatelja, Aarona Browna i Paula Wilmotta: Operacija 1 (otapanje kocke leda): zamislite kocku leda i procijenite kako će se otopiti u sljedeća dva sata, dok vi odigrate par rundi pokera s prijateljima. Pokušajte vizualizirati oblik lokve koja će iza nje ostati. Operacija 2 (otkud ta voda?): pogledajte lokvu vode na podu i u glavi pokušajte rekonstruirati kocku leda od koje je možda nastala. Ne zaboravite pritom da lokva nije nužno nastala topljenjem kocke leda. Druga je operacija teža. Helen je uistinu morao biti vješt. Razlika između tih dvaju procesa počiva na sljedećem: raspolažete li primjerenim modelima (i nemate pametnija posla) moći ćete veoma precizno predvidjeti kako će se kocka leda otopiti – u pitanju je specifičan tehnički problem bez trunke kompleksnosti, lakši od onog s bilijarskim kuglama. Međutim, od lokve možete napraviti beskonačno mnogo različitih kocaka leda – ako se uopće radilo o kocki leda. Prvotni smjer, od kocke leda do lokve vode, naziva se unaprednim procesom. Drugi je smjer, unatražni proces,


daleko kompliciraniji. Unapredni proces obično se koristi u fizici i inženjerstvu, a unatražni u neponovljivim, neeksperimentalnim povijesnim tehnikama. Na izvjestan način, ograničenja koja nam onemogućuju da “odpečemo” jaje, onemogućuju nam i da povijest konstruiramo unatrag. Sada mi dopustite da malčice zakompliciram taj model naprijed-natrag uvodeći u njega premisu nelinearnosti. Uzmite takozvanu paradigmu “leptira u Indiji”, iz rasprave o Lorenzovu otkriću iz prethodnog poglavlja. Kao što smo vidjeli, sitni input u nekakav kompleksni sustav može izazvati nimalo slučajne, krupne posljedice, ovisne o iznimnim uvjetima. Lepršanje krila jednog jedinog leptira u New Delhiju svakako može prouzročiti uragan u Sjevernoj Karolini, pa i nekoliko godina kasnije. Međutim, veliko je pitanje možete li promatrajući uragan u Sjevernoj Karolini precizno definirati što ga je prouzročilo. A prouzročiti su ga mogle milijarde i milijarde sitnih stvari, od nekakvog leptira koji je mahnuo krilima u Timbuktuu do nekog divljeg psa koji je kihnuo u Australiji. Proces od leptira do uragana puno je jednostavniji od, njemu suprotnog, procesa od uragana do leptira. Brkanje tih dvaju procesa katastrofalno je rašireno u svakidašnjoj kulturi. Metafora s “leptirom u Indiji” prevarila je barem jednog filmaša. Le Battement d’ailes du papillon (Lepršanje leptirovih krila), film francuskog redatelja Laurenta Firodea, ljude je trebao potaknuti da se usredotoče na male stvari koje im mogu promijeniti život. Hej, ako vas nekakav sitni događaj (latica koja vam padajući na tlo, privuče pozornost) može navesti da za životnog druga odaberete ovu a ne onu osobu, valja vam se koncentrirati na upravo takve, sitne stvari. Ni spomenuti filmaš, ni filmski kritičari nisu shvatili da se bave unatražnim procesom; da se u običnom danu takvi događaji broje u bilijunima. Analiza svakog pojedinačnog takvog događaja naprosto je nemoguća. I opet, nepotpuna informacija

Uzmite za primjer osobno računalo. Služeći se određenim matričnim programom, u stanju ste generirati slučajni niz, slijed točaka koji nazivamo poviješću. Kako? Kompjutorski program reagira na veoma kompliciranu nelinearnu jednadžbu koja generira naizgled nasumične brojeve. Stvar je vrlo jednostavna: poznajete li tu jednadžbu, moći ćete predviđati slijed. Spomenutu jednadžbu čovjeku je, međutim, gotovo nemoguće izvesti unatrag i predvidjeti daljnje nizove podataka. Govorim o jednostavnom kompjutorskom programu zvanom “tent map”[48] koji generira tek nekoliko


informacijskih točaka; ne govorim o milijardama simultanih događaja koji tvore istinsku povijest svijeta. Drugim riječima, čak da se povijest uistinu sastoji od nizova nenasumičnih događaja generiranih nekakvom “jednadžbom svijeta”, dokle god čovjek nije sposoban izvesti obrnutu jednadžbu, povijest valja smatrati nasumičnom. I ne treba je nazivati “determinističkim kaosom”. Ne raspravljaju li o općim osobinama svijeta ili ispituju granice nespoznatljivog, povjesničari bi trebali izbjegavati teoriju kaosa i probleme unatražnog upravljanja. Tako dolazim do jednog od većih problema povjesničarskog zanata. Taj ću fundamentalni praktični problem formulirati ovako: slučajnost je prirođena osobina teorije; u praksi, pak, slučajnost je nepotpuna informacija, koju sam u Poglavlju 1 nazvao neproničnošću. Ljudima koji se ne bave slučajnošću, ta je razlika presuptilna. Na konferencijama, kada me čuju kako govorim o neizvjesnosti i slučajnosti, filozofi a ponekad i matematičari, često me znaju gnjaviti najmanje prijepornim pitanjem – je li slučajnost o kojoj govorim “prava slučajnost” ili “deterministički kaos” zamaskiran u slučajnost? Istinski slučajan sustav je uistinu slučajan i nema prediktabilnih osobina. Osobine kaotičnog sustava posve su predvidljive, samo ih je teško spoznati. Stoga je i moj odgovor dvojak. a) u praksi, između tih dvaju pojmova nema funkcionalne razlike, budući da ih nikada nećemo moći lučiti – razlika među njima je matematička, ne praktična. Ugledam li trudnu ženu, spol njezina djeteta za mene je stvar čiste slučajnosti (svaki spol ima 50% izgleda) ali ne i za njezina liječnika, ako je obavio ultrazvuk. U praksi, slučajnost je fundamentalno nepotpuna informacija. b) Sama činjenica da netko govori o spomenutoj razlici pokazuje da ta osoba nikada nije donijela smislenu odluku u uvjetima neizvjesnosti – i da upravo zato ne shvaća da je spomenute kategorije u praksi nemoguće razlikovati. Slučajnost je, u konačnici, samo neznanje. Svijet je neproničan a mi nasjedamo na privid. Što oni nazivaju znanjem

Još jedna, završna riječ o povijesti. Povijest je poput muzeja, trezora prošlosti kamo odlazimo ne bismo li osjetili šarm davno minulih vremena. Ona je prekrasno zrcalo u kojemu


vidimo vlastite priče. Povijest možete slijediti čak i DNK-analizom. Meni je draga literarna povijest. Drevna povijest taži moju želju za osobnom naracijom, za osobnim identitetom, za povezivanjem s vlastitim (kompliciranim) istočnosredozemnim korijenima. Povijesni prikazi iz starijih i očito manje točnih knjiga draži su mi od onih suvremenih. Od autora kojima se neprestano vraćam (a konačni test ljubavi za nekog autora jest neprestano iščitavanje njegovih djela), na pamet mi padaju ovi: Plutarh, Livije, Svetonije, Diodor Sikulski, Gibbon, Carlyle, Renan i Michelet. U usporedbi s današnjima, njihovi su prikazi manjkavi, uglavnom anegdotalni i prepuni mitova. Ali ja to znam. Povijest je korisna kao sredstvo strastvenog spoznavanja prošlosti i (dapače) kao priča – bezazlena priča, dakako. Čovjek bi pri učenju morao biti iznimno oprezan. Povijest svakako nije mjesto za teoretiziranje, tvorbu općih spoznaja, niti je zamišljena kao pomoćno sredstvo za spoznavanje budućnosti. Stoga je valja uzimati s oprezom. Povijest je neprocjenjiv izvor negativnih konfirmacija, samo što uz njih ide i obilje iluzija o spoznaji. Time se ponovo vraćam na Menodota i na problem onog purana, odnosno na pitanje kako u susretu s poviješću ne ispasti naivac. Menodot je problemu indukcije pristupao s pozicije da povijest znade ali o njoj ne teoretizira. Učite iščitavati povijest, dokopajte se svog znanja kojega se možete dokopati, ne gledajte poprijeko na anegdotalno i nemojte povlačiti nikakve kauzalne poveznice, okanite se unatražnog upravljanja – i, ako mu već pribjegavate, ne tvrdite da se radi o velikoj znanosti. Sjetite se da su empirijski skeptici poštovali običaje: koristili su ih kao parametre, kao temelj djelovanja, no to je sve. Taj čisti pristup prošlosti nazivali su epilogizmom.[49] Mnogi su povjesničari drugačijeg mišljenja. Uzmite za primjer reprezentativnu introspekciju u djelu Što je povijest? Edwarda Halletta Carra. Carr se u njemu otvoreno vodi eksplicitnom kauzalnošću kao središnjim aspektom svojega rada. Možete otići i malo više: Herodot, kojega smatraju ocem povijesti, svoju je nakanu definirao u uvodu svog djela: Sačuvati sjećanje na djela Grka i barbara, “i posebice, i iznad svega, definirati uzrok (naglasak je moj) njihova međusobnog sukobljavanja”. Istu stvar uočit ćete i u svih teoretičara povijesti, bio to Ibn Khaldoun, Marx ili Hegel. Što se više trudimo pretvoriti povijest u išta drugo osim nabrajanja prikaza u kojima treba uživati uz minimum teoretiziranja, to se dublje uvaljujemo u nevolju. Jesmo li uistinu do te mjere podlegli narativnoj zabludi?[50]


Možda nam valja pričekati generaciju skeptično-empiričnih povjesničara koji će biti u stanju razumjeti razliku između unaprednog i unatražnog procesa. Baš kao što je Popper napao historiciste zbog njihovih tvrdnji o budućnosti, i ja sam upravo predstavio slabosti historijskog pristupa u spoznavanju povijesti same. Nakon ove rasprave o sljepoći za budućnost (i prošlost), pogledajmo što ćemo s tim. Vrijedi napomenuti kako po tom pitanju raspolažemo iznimno praktičnim mjerama. To je tema sljedećeg poglavlja.


Poglavlje trinaesto

SLIKAR APELES ILI ŠTO VAM JE ČINITI AKO NE MOŽETE PREDVIĐATI?[51] Ljudima biste trebali naplaćivati savjete – Moj skromni prilog – Nitko ništa ne zna ali barem to znade – Idite na zabave

SAVJET JE JEFTIN, VEOMA JEFTIN

Loša je navika natrpati tekst citatima uglednih mislilaca, osim ako ih ne želite ismijati ili ih navesti kao povijesnu referenciju. Citati “imaju smisla”, samo što u svojoj lakovjernosti često popuštamo nasrtaju zvučnih maksima koje ne izdržavaju empirijsku provjeru. Sljedeću izjavu überfilozofa Bertranda Russella odabrao sam upravo zato što se s njome ne slažem: Premda je čovjekova potreba za sigurnošću prirodna, radi se o intelektualnom poroku. Odvedete li djecu na piknik a vrijeme je toga dana tmurno, djeca će od vas zahtijevati dogmatski odgovor na pitanje hoće li vrijeme bili lijepo ili će kišiti. I bit će razočarana što im na to pitanje ne možete dati pouzdan odgovor… Ali, sve dok ne nauče [moj naglasak] da se u nedostatku dokaza suzdrže od sudova, ljudi će nasjedati sveznajućim, samouvjerenim prorocima… Svaka se vrlina uči iz neke discipline; vrlina susprezanja od sudova najbolje se uči iz filozofije. Činjenica da se sa spomenutom izjavom ne slažem možda će iznenaditi čitatelja. Tvrdnju po kojoj je potreba za sigurnošću intelektualni porok teško je osporiti. Ono gdje se s tim velikim čovjekom razilazim u mišljenju jest tvrdnja o korisnosti savjetodavne “filozofije”. Ja, naime, ne vjerujem da nam je, po spomenutom pitanju, savjetodavna filozofija bila od velike pomoći. Ne vjerujem da se vrline naprosto uče pa, shodno tomu, niti potičem ljude da donošenje sudova izbjegavaju po svaku cijenu. Zašto? Zato što se prema ljudima moramo ponašati kao prema ljudima. Ljude ne možemo naučiti da se suzdržavaju od sudova; sudovi su sastavni dio našeg doživljavanja objekata. Ja ne vidim “stablo”; ja vidim oku ugodno ili ružno stablo. Takve sitne vrijednosti koje pridajemo stvarima moguće je eliminirati tek ogromnim,


paralizirajućim trudom. Isto tako, čovjek o nekakvoj situaciji ne može razmišljati bez imalo pristranosti. Nešto u našoj dragoj ljudskoj prirodi budi u nama želju za vjerovanjem. Pa što onda? Filozofi su nas još od Aristotela učili da smo dubokoumne životinje i da možemo učiti rasuđivanjem. Dugo nam je trebalo da otkrijemo kako uistinu efektivno razmišljamo ali i da nam je unatražna naracija puno milija. Ona nam omogućuje iluziju razumijevanja i pruža opravdanje za prijašnja djela. Čim na to zaboravimo, u glavi nam ponovno proradi “prosvjetiteljstvo”. Nas, ljude, radije bih degradirao, sveo na razinu svakako višu od drugih poznatih životinja ali daleko nižu od one idealnog olimpijskog čovjeka koji je sposoban upijati filozofske tvrdnje i slijediti ih u vlastitu ponašanju. Dapače, da je filozofija tako djelotvorna, odjeljci s knjigama iz samopomoći na knjižarskim policama pomogli bi nam da umirimo svoje napaćene duše. Ali nije. Kada smo pod pritiskom zaboravljamo filozofirati. Ovo ću poglavlje o predviđanju završiti dvjema poukama, jednom veoma kratkom (vezanom za sitnice) i jednom podugačkom (vezanom za krupne, važne odluke). Budaliti u pravo vrijeme

Pouka vezana za sitnice glasi: budite čovjek! Prihvatite da čovječnost podrazumijeva određenu količinu epistemološke arogancije. Nemojte se toga sramiti. Ne pokušavajte se ama baš uvijek suzdržavati od sudova – sudovi su dio života. I ne izbjegavajte predviđanje. Da, čak ni nakon cijele ove dijatribe o predviđanju ja vas ne potičem na to da prestanete budaliti. Samo na to da budalite u pravo vrijeme.[52] Ono što biste trebali izbjegavati jest pretjerana ovisnost (samo i jedino) o opsežnim škodljivim predviđanjima. Izbjegavajte krupne teme, stvari koje vam mogu ugroziti budućnost: dopustite si da se prevarite u sitnicama, ne i u krupnim stvarima. Ne slušajte ekonomske prognostičare ni pogađače (bolje rečeno zabavljače) iz društvenih znanosti ali slobodno predviđajte piknike. Dapače, kad sljedeći put pomislite na piknik, ne mirite se s neizvjesnošću. Ali vladine prognoze državnog sustava socijalne sigurnosti za 2040. godinu izbjegavajte k’o kugu. Naučite rangirati mišljenja, ali ne prema uvjerljivosti nego prema šteti koju mogu prouzročiti. Budite pripravni


Suočen s tim sveopćim mučnim bankrotom predviđanja budućnosti, čitatelj se možda pita što mu je činiti. Napuštanje ideje potpune predvidljivosti nudi vam mnoštvo mogućih rješenja, pod uvjetom da ostanete svjesni njihovih ograničenja. To što znate da ne možete predviđati ne znači i da se nepredvidljivošću ne možete okoristiti. Poanta glasi: budite pripravni! Uskogrudna predviđanja redovito djeluju analgetski i terapeutski. Budite svjesni zatupljujućeg djelovanja čarobnih brojki. Budite pripravni i otvoreni za sve relevantne mogućnosti. IDEJA POZITIVNE SLUČAJNOSTI

Sjetite se empirista, pripadnika grčke škole empirijske medicine. Oni su držali da pri postavljanju medicinskih dijagnoza ne smijete imati predrasuda kako bi i sreća učinila svoje. Uz malo sreće, pacijenta je moglo izliječiti i nešto što je pojeo, nekakva hrana koja je slučajno i lijek za njegovu bolest; rečeni se tretman tada dade primijeniti i na druge pacijente. Pozitivnu slučajnost (primjerice lijek za hipertenziju s nuspojavama zaslužnima za Viagru) empiristi su smatrali središnjom metodom medicinskih otkrića. Isto vrijedi i za život općenito: svaku sretnu slučajnost iskoristite do kraja, maksimizirajte je. Sekst Empirik prepričao je priču o slikaru Apelesu koji je, slikajući portret konja, pokušavao prikazati pjenu na konjskim ustima. Silno se trudio ali mu nije išlo. Na kraju je odustao, ljutito dograbio spužvu kojom je brisao kistove i bacio je na sliku. Na mjestu koje je pogodila spužva je ostavila savršen otisak pjene. Metoda pokušaja i pogrešaka zahtijeva puno pokušaja. U knjizi Slijepi urar, Richard Dawkins briljantno ilustrira tu ideju svijeta koji ne funkcionira prema nekakvom velikom nacrtu, svijeta koji pokreću sitne postupne slučajne promjene. Tu među nama postoji sitno neslaganje koje priču bitno ne mijenja: po mojem mišljenju, naime, svijet pokreću krupne postupne slučajne promjene. Štoviše, mi se psihološki i intelektualno teško nosimo s metodom pokušaja i pogrešaka, teško prihvaćamo niz sitnih ali neophodnih životnih neuspjeha. Moj prijatelj Mark Spitznagel shvatio je da nas, ljude, neuspjeh mentalno sputava. Njegova je uzrečica bila “Neuspjeh morate voljeti”. U Americi sam se odmah osjetio kao kod kuće upravo zahvaljujući američkoj kulturi koja ohrabruje neuspjeh, za razliku od europske i azijske u kojima on nailazi na osudu i sramotu. Preuzimanje takvih sitnih rizika (u ime ostatka svijeta)


američka je specijalnost, što objašnjava njezin nesrazmjerni udio u inovacijama. Svaka nova ideja ili nekakav proizvod tamo se kasnije “usavrše”. Nepostojanost i rizik Crnog labuda

Ljudi se često srame gubitaka. Stoga se i upuštaju u strategije koje su poprilično postojane ali i podložne riziku velikih gubitaka – poput skupljanja novčića ispred valjka. U japanskoj kulturi, slučajnosti neprilagođenoj i nenavikloj na shvaćanje da su loši rezultati ponekad tek posljedica loše sreće, gubici čovjeku mogu ozbiljno ukaljati ugled. Ljudi mrze nepostojanost. Stoga se i upuštaju u strategije s eksplozivnim posljedicama, silnim gubicima koji znadu odvesti i u samoubojstvo. Nadalje, taj kompromis između nepostojanosti i rizika znade utjecati i na naizgled stabilne kategorije poput zaposlenja (radnih mjesta u IBM-u do 1990-ih, primjerice). Kada ga otpuste, radnik se suočava s totalnom prazninom: više nije sposoban ni za što drugo. Isto vrijedi i za poslove u takozvanim zaštićenim industrijama. S druge strane, zarada savjetnika počesto je nepostojana, odnosno, raste i pada sa zaradom klijenta. Savjetnicima, međutim, puno rjeđe prijeti gladovanje jer je njihovo zanimanje usklađeno s potražnjom – fluctuat nec mergitur (pluta a ne tone). Isto tako, naizgled postojani diktatorski režimi (poput sirijskog ili saudijskog) daleko su izloženiji riziku kaosa negoli, recimo, Italija u kojoj od Drugog svjetskog rata vlada kontinuirani politički nered. S tim sam se problemom upoznao u financijskoj industriji, u kojoj “konzervativni” bankari mirno sjede na hrpi dinamita zavarani prividnom monotonijom i postojanošću svojeg poslovanja. Strategija bučice

Ovdje na stvarni svijet pokušavam generalizirati pojam strategije “bučice” kojom sam se služio kao trader a koja glasi otprilike ovako: znadete li da ste osjetljivi na pogreške u predviđanju, i prihvaćate li da je većina “mjera za ublažavanje rizika” manjkava (zbog Crnog labuda), vaša bi strategija morala biti hiperkonzervativnost i hiperagresivnost. Zaboravite umjerenost, zaboravite “srednje rizične” investicije. (Uostalom, otkud znate da su srednje rizične? Slušali ste nekakvog “stručnjaka” koji puca na profesuru?) Umjesto toga, dio novca (kojih 85% – 90%) trebali biste uložiti u iznimno sigurne instrumente poput blagajničkih zapisa – najsigurnijih instrumenata na kugli zemaljskoj. Ostalih 10% – 15% uložite u iznimno spekulativne uloge, sa što većom polugom (opcije, recimo), po mogućnosti u portfelje u stilu rizičnog


kapitala.[53] Tako ćete se zaštititi od posljedica pogrešnog upravljanja rizikom. Nijedan Crni labud ne može vam ništa; u najgorem slučaju pokrenut će stop loss[54] i aktivirati rezervu skupljenu u maksimalno sigurnim investicijama. Isti ćete rezultat postići i sa špekulativnim portfeljem, osigurate li ga (ako je to moguće) od gubitaka većih od, recimo, 15%. Na taj način “trimate” neizračunljivi rizik, onaj koji vam može naštetiti. Umjesto umjerenom, time se izlažete s jedne strane visokom a s druge strane nikakvom riziku. Prosjek će (i ovaj put) biti srednje rizičan ali će predstavljati pozitivno izlaganje Crnom labudu. Stručnijim rječnikom ta bi se kombinacija rizika mogla nazvati “konveksnom”. Pogledajmo, sada, kako se ona dade primijeniti na sve ostale aspekte života. “Nitko ništa ne zna”

Priča se kako bi legendarni scenarist William Goldman – čim bi se poveo razgovor o mogućem uspjehu nekog filma – uzviknuo: “Nitko ništa ne zna!” E, sad, čitatelj bi se mogao zapitati kako netko uspješan poput Goldmana shvaća što mu je činiti a da pritom ništa ne predviđa. Odgovor na to pitanje pojam poslovne logike postavlja na glavu. Goldman je znao da ne može predviđati pojedinačne događaje ali je jako dobro znao i to da bi mu nepredvidljivo (u ovom slučaju komercijalni potencijal nekog filma) neizmjerno koristilo. Stoga je druga pouka agresivnija: problem predviđanja i epistemološku aroganciju možete okrenuti u vlastitu korist! Zapravo, imam osjećaj kako većinu uspješnih poslova čine upravo oni koji osim što znaju zaobići svojstvenu im nepredvidljivost čak je i iskorištavaju. Sjetite se moje priče o onoj biotehnološkoj kompaniji čiji su direktori shvatili da je nepoznato nepoznato esencija istraživanja. I ne zaboravite kako su po svijetu grabili “krivine”, one besplatne lutrijske listiće. Evo nekoliko (skromnih) trikova. Opazit ćete i sami: što su skromniji, to su učinkovitiji. a. Prvo, naučite razlikovati pozitivne i negativne slučajne događaje. Naučite razlikovati ljudske djelatnosti u kojima manjak predvidljivosti može biti (ili se takvim već pokazao) iznimno koristan, od onih u kojima pogrešno shvaćanje budućnosti čini štetu. Postoje i pozitivni i negativni Crni labudovi. William Goldman bavio se filmovima, poslom s pozitivnim Crnim labudovima. U tom se poslu neizvjesnost povremeno i isplati. Posao s negativnim Crnim labudovima je posao u kojemu neočekivani


događaj može prouzročiti tešku i ozbiljnu štetu. Radite li u vojsci, na osiguranju od katastrofa ili na poslovima nacionalne sigurnosti, suočavate se samo s minusima. Isto tako, kao što smo vidjeli u Poglavlju 7, bavite li se bankarstvom i kreditiranjem, izgledi da doživite iznenadni negativni ishod puno su veći. Odobrite li kredit, u najboljem slučaju taj će vam se kredit vratiti. No možete izgubiti sav novac ako ga dužnik ne otplati. Sve da je financijski uspješan, dužnik vam neće ponuditi dodatnu dividendu. Osim filmova, primjeri poslova s pozitivnim Crnim labudovima su dijelovi nakladništva, znanstvena istraživanja i poduzetnički kapital. U takvim poslovima gubite na sitno kako biste zaradili na veliko. Na jednoj knjizi možete malo izgubiti ali, iz potpuno neočekivanih razloga, svaka knjiga može doživjeti uspjeh. Gubici su malobrojni i lako ih je nadzirati. Problem s nakladnicima je, dakako, da prava za knjige u pravilu plaćaju unaprijed. Njihov se profit tako ograničava za razliku od gubitka koji može dosegnuti čudovišne razmjere. (Platite li nekome 10 milijuna dolara za knjigu, činjenica da ta knjiga nije bestseler bit će vaš Crni labud.) I tehnologija znade biti silno isplativa, no uložite li novac u napuhanu priču (kao što su to ljudi činili u doba dotcom balona) i na tehnologiji možete malo zaraditi a puno izgubiti. Iz Crnoga labuda korist ne izvlače povodljivi investitori već poduzetnici koji novac ulože u nekakvu problematičnu kompaniju a onda svoj udio u njoj prodaju nemaštovitim investitorima. U takvim ste poslovima sretni ako ništa ne znate – posebice kada to ne znaju ni drugi ali toga nisu svjesni. Najbolje prolazite kada znate u čemu se sastoji to neznanje, ako ste, da tako kažem, jedini koji vidi nepročitane knjige. To se savršeno uklapa u strategiju “bučice”, strategiju u kojoj se pozitivnim Crnim labudovima izlažete maksimalno a prema negativnima njegujete paranoju. Da biste se izložili pozitivnom Crnom labudu, o strukturi neizvjesnosti ne morate znati bogzna što. Teško mi je to objasniti, ali kada otrpite vrlo ograničen gubitak, trebate postati što agresivniji, što špekulativniji a ponekad i što “nerazumniji”. Pseudointelektualni mislioci ponekad povlače analogiju između takve i strategije skupljanja “lutrijskih listića”. To je naprosto pogrešno. Prvo, dobit od lutrijskih listića je neskalabilna; gornja je granica jasno definirana. Tu je na snazi ludička zabluda – u usporedbi s lutrijskim, dobici u stvarnom životu skalabilni su pa time i neograničeni ili nedefiniranih granica. Drugo, lutrija funkcionira po ustaljenim, jasno prezentiranim i gotovo kliničkim pravilima. Mi ta pravila ne znamo pa se tom, dodatnom neizvjesnošću možemo okoristiti jer nam ona ne može naškoditi ali nam može koristiti.[55]


b. Ne tražite precizno i lokalno. Naprosto, ne budite sitničavi. Veliki Pasteur, autor izreke “sreća voli spremne”, shvaćao je kako svakoga jutra ne krećete u potragu za nečim konkretnim nego se silno trudite da vam u život uđe slučajnost. Kao što je rekao Yogi Berra, drugi veliki mislilac: “Ne znate li kamo idete, dobro pazite jer tamo možda i nećete stići.” Isto tako, ne pokušavajte predvidjeti točno određene Crne labudove – time samo postajete još osjetljiviji na one koje niste predvidjeli. Moji prijatelji Andy Marshall i Andrew Mays iz američkog Ministarstva obrane suočavaju se s istim problemom. Vojska je nagonski sklona predviđanju; zato i želi ulagati u predviđanje sljedeće prijetnje. Dvojica spomenutih zastupaju upravo suprotno stajalište: investirajte u spremnost, ne u predviđanje. Zapamtite da je neprestana budnost naprosto nemoguća. c. Iskoristite svaku priliku ili bilo što nalik prilici. One su rijetke, puno rjeđe no što mislite. Upamtite, pozitivnim Crnim labudovima morate se izložiti; ne napravite li taj prvi korak, ništa od posla. Kada im se u životu pruži nekakva prilika, mnogi je ljudi ni ne opaze. Ako vam veliki nakladnik (trgovac umjetninama, filmski producent, veliki bankar ili veliki mislilac) zakaže sastanak, odgodite sve što ste planirali: takva vam se prilika možda više neće ukazati. Ponekad me šokira koliko malo ljudi shvaća da takve prilike ne rastu na drveću. Prikupite što je moguće više besplatnih nelutrijskih listića (onih s neograničenim dobitkom) i ne odbacujte ih kada vam jednom počnu donositi dobit. Trošite energiju, ali ne na dosadan, naporan posao nego na potjeru za takvim prilikama. I maksimalno im se izlažite. Upravo je zato život u velikim gradovima tako neprocjenjiv; tamo ste sretnoj slučajnosti neprestano izloženi. Odlaskom na selo, s opravdanjem da “u doba interneta” i odande možete sasvim lijepo komunicirati, potkopavate takve izvore pozitivne neizvjesnosti. Diplomati to itekako dobro znaju: krupne političke prekretnice češće su posljedica nevezanih usputnih razgovora na domjencima negoli suhe korespondencije i telefoniranja. Idite na zabave! Ako ste znanstvenik, možda čujete kakvu primjedbu koja će vas potaknuti na novo istraživanje. Ako ste autistični, na takva događanja šaljite svoje suradnike. d. Čuvajte se preciznih državnih planova. Kao što smo raspravili u Poglavlju 10, pustite vlade da predviđaju (dužnosnici će se osjećati bolje a i opravdat će svoje postojanje) ali se ne oslanjajte puno na ono što govore. Upamtite, prva zadaća državne birokracije je vlastiti opstanak i reprodukcija a ne potraga za istinom. To ne znači da su vlade beskorisne; samo da na nuspojave njihovih odluka valja dobro paziti. Primjerice, budući da pate od težeg oblika sindroma stručnjaka, bankarski su regulatori skloni osuđivati


preuzimanje nesmotrenih (ali skrivenih) rizika. Andy Marshall i Andy Mays pitali su me može li privatni biznis biti bolji u predviđanju. Nažalost, ne može. Još jednom, sjetite se priče o bankama koje su u svojim portfeljima skrivale eksplozivne rizike. U pitanjima poput rijetkih događaja, korporacijama nije pametno vjerovati. Uz to što se njihova uspješnost ne da promatrati na kratkoročnoj osnovi, izvršni su direktori skloni izigravati sustav i prikazivati rezultate boljima nego što jesu ne bi li zaradili godišnji bonus. Ahilova peta kapitalizma jest upravo činjenica da će se – natjerate li korporacije da se natječu – najsposobnijima za preživljavanje doimati upravo one najizloženije negativnom Crnom labudu. Sjetite se, također, fusnote o Fergusonovu otkriću iz Poglavlja 1, o tome da tržišta loše predviđaju ratove. Nitko ni u čemu nije dobar pogađač. Žao mi je. e. “Ima stvari koje nekim ljudima, ako ih već ne razumiju, ne možete objasniti”, rekao je jednom veliki filozof neizvjesnosti Yogi Berra. Ne gubite vrijeme na natezanje s prognostičarima, analitičarima dionica, ekonomistima i sociolozima, osim ako im ne želite raditi psine. S njima je doista lako zbijati šale a mnogi se jako brzo naljute. Kukati nad nepredvidljivošću je beskorisno. Ljudi će i dalje budalasto predviđati, posebice ako ih za to plaćaju, i vi tu institucionaliziranu prevaru ne možete spriječiti. Budete li ikada prisiljeni predviđati, imajte na umu činjenicu da se točnost vaše prognoze s vremenom ubrzano smanjuje. Čujete li iz usta kakvog “uglednog” ekonomista riječi ravnoteža ili normalna distribucija, ne upuštajte se u rasprave. Ignorirajte ga ili mu za vrat pokušajte ubaciti miša. Velika asimetrija

Svim tim preporukama zajednička je jedna stvar: asimetrija. Dovedite se u situaciju u kojoj su povoljne posljedice puno veće od onih nepovoljnih. Pojam asimetričnih ishoda je središnja ideja ove knjige. Nespoznatljivo nikada neću spoznati jer je, po definiciji, nespoznatljivo. Ipak, uvijek mogu pogađati kako će to nespoznatljivo utjecati na mene i na tome temeljiti svoje odluke. Ta se ideja često pogrešno naziva Pascalovom okladom, po filozofu i (mislećem) matematičaru Blaiseu Pascalu. On ju je prezentirao otprilike ovako: Ja ne znam postoji li Bog ali znam kako od toga da budem ateist nemam nikakve koristi ako Bog ne postoji a da puno toga mogu izgubiti ako postoji. To, dakle, opravdava moju vjeru u Boga.


Pascalov je argument teološki ozbiljno pogrešan: čovjek mora biti pravi naivac da povjeruje kako nas Bog ne bi kaznio za lažno vjerovanje. Osim, dakako, ako taj isti čovjek u svojim ograničenim stavovima Boga ne doživljava kao naivca. (Bertrand Russell je navodno tvrdio da bi Bog morao stvarati budale kako bi taj Pascalov argument vrijedio.) No, zamisao na kojoj se temelji Pascalova oklada ima fundamentalnu primjenu izvan teologije. Ona čitavu ideju spoznaje postavlja naglavce. Ona eliminira potrebu za spoznavanjem izgleda za nekakav rijetki događaj (a naše su spoznaje po tom pitanju fundamentalno ograničene). Po njoj bismo se trebali fokusirati na isplativost i korisnost nekog događaja ako se on zbije. Izgledi za pojavu rijetkih događaja ne daju se izračunati; učinak takvih događaja puno je lakše procijeniti (što je događaj rjeđi, to su izgledi nejasniji). Posljedice takvog događaja mogu nam biti posve jasne, čak i ako ne znamo koliko je izgledan. Ja ne znam kakvi su izgledi da se u San Franciscu dogodi potres ali mogu zamisliti njegove posljedice. Ta ideja da vam se pri donošenju odluke valja usredotočiti na posljedice (koje su vam spoznatljive) a ne na vjerojatnost (koja vam je nespoznatljiva) je središnja ideja neizvjesnosti. Na njoj se temelji dobar dio života. Na toj ideji možete izgraditi opću teoriju odlučivanja. Sve što trebate učiniti jest ublažiti posljedice. Kao što rekoh, moj je portfelj podložan slomu tržišta. Izglede za slom tržišta ne mogu izračunati. Preostaje mi kupiti policu osiguranja ili izvući novac te iznos koji nisam spreman izgubiti investirati u manje rizične vrijednosnice. U praktičnom smislu, tržišne su ekonomije bile uspješne upravo zbog svoje tolerancije prema procesu pokušaja i pogrešaka (procesu koji ja nazivam “stohastičkim improviziranjem”), prema kompetitivnim pojedinačnim igračima koji nasjedaju narativnoj zabludi ali i uživaju dio zajedničke koristi od tog velikog projekta. Stohastičkom smo improviziranju nesvjesno sve skloniji, zahvaljujući pretjerano samouvjerenim poduzetnicima, naivnim investitorima, pohlepnim investicijskim bankarima i agresivnim rizičnim ulagačima koji se okupljaju na slobodnom tržištu. Sljedeće poglavlje pokazuje razloge za moj optimistični stav po kojemu akademizam gubi moć i sposobnost sapinjanja znanja u luđačku košulju te da će se u budućnosti generirati više nekonvencionalnog wiki-znanja. I za kraj, povijest upravlja nama a mi cijelo vrijeme mislimo kako mi upravljamo poviješću. Ovo dugačko poglavlje o predviđanju zaključit ću tvrdnjom da popis razloga koji nas sprečavaju da shvatimo što se događa s lakoćom možemo


svesti na: a) epistemološku aroganciju i s njom povezanu sljepoću za budućnost; b) platoniziranu ideju kategorija, iliti razlog zbog kojega ljudi nasjedaju redukcijama, posebice oni s akademskom titulom iz područja u kojemu nema stručnjaka; i napokon c) pogrešna oruđa zaključivanja, posebice ona mediokristanska, neosjetljiva na Crne labudove. U sljedećem dijelu knjige to ćemo mediokristansko oruđe, tu nazovimo je “limariju”, proučiti daleko, daleko detaljnije. Neki će ga čitatelji doživjeti tek kao dodatak; drugima će ono biti sama srž ove knjige.


Vrijeme je da se detaljnije pozabavimo četirima zaključnim stavkama povezanima s našim Crnim labudom. Primo, već sam rekao kako svijet sve dublje zadire u Ekstremistan, kako njime sve manje upravlja Mediokristan. Ta je ideja, međutim, puno suptilnija. Objasnit ću vam i zašto, te prezentirati različite ideje o nastanku nejednakosti. Secondo, budući da sam gausovsku krivulju opisivao kao zaraznu i ozbiljnu tlapnju, vrijeme je da se tim pitanjem i dublje pozabavim. Terso, objasnit ću vam što podrazumijevam pod mandelbrotskom ili fraktalnom slučajnošću. Ne zaboravite, da bi bio Crni labud, određeni događaj mora biti ne samo rijedak ili nepredvidljiv nego i neočekivan. Dakle, mora prelaziti okvire mogućeg. Za tim morate biti ludi. Sasvim slučajno, mnogi nam rijetki događaji znadu razotkriti svoju strukturu; nije lako izračunati koliko su izgledni, ali je lako steći opću sliku o mogućnosti njihove pojave. Umanjujući njihov učinak iznenađenja, Crne labudove možemo preokrenuti u, da ih tako nazovem, Sive labudove. Osoba svjesna izglednosti takvih događaja može napustiti ligu naivaca. Napokon, predstavit ću ideje filozofa koji su se koncentrirali na lažnu neizvjesnost. Ovu sam knjigu organizirao tako da se u ovom njezinom dijelu nalaze stručnija (ali nebitna) poglavlja. Pažljivi čitatelj neće ništa izgubiti ako ih i preskoči, posebice poglavlja 15, 17 i drugi dio Poglavlja 16. Na to ću upozoriti u fusnotama. Čitatelji manje zainteresirani za mehaniku devijacija mogu prijeći izravno na Dio četvrti.


Poglavlje četrnaesto

OD MEDIOKRISTANA DO EKSTREMISTANA I NATRAG Draži mi je Horowitz – Kako ispasti iz milosti – Spremite se na iznenađenja – Nije sve u novcu

Pogledajmo sada kako jedan sve više umjetan planet može evoluirati iz blage u divlju slučajnost. Prvo ću objasniti kako dolazimo do Ekstremistana a onda ću promotriti njegovu evoluciju. Svijet je nepravedan

Je li svijet toliko nepravedan? Cijeli sam život proučavao slučajnost, prakticirao slučajnost, mrzio slučajnost. I što je više vremena prolazilo, stvari su mi izgledale sve gore, sve sam se više plašio a i Majka priroda sve mi se više gadila. Što sam više razmišljao o svojoj temi, vidio sam sve više dokaza da je svijet u našim glavama potpuno drugačiji od svijeta izvan nje. Svakoga jutra svijet mi se čini slučajnijim a ljudi tim svijetom zaluđeniji no što su to bili jučer. To postaje nepodnošljivo. Bolno mi je pisati ove retke; svijet mi je odvratan. Dva su stručnjaka iz “mekih” znanosti osmislila intuitivne modele razvoja te nepravednosti: jedan je srednjestrujaški ekonomist a drugi je sociolog. Obojica su skloni pojednostavljivanju. Njihove ću ideje prezentirati zbog razumljivosti a ne zbog znanstvene kvalitete zaključaka ili bilo kakvih posljedica njihovih otkrića. Zatim ću istu priču prikazati iz perspektive prirodnih znanosti. Dopustite da krenem od ekonomista Sherwina Rosena. Početkom 1980-ih, Rosen je pisao radove o “ekonomici superzvijezda”. U jednom od tih radova izrazio je zgražanje nad činjenicom da nekakav košarkaš može zaraditi do 1,2 a nekakva televizijska zvijezda i do dva milijuna dolara na godinu. Da biste vidjeli kako ta koncentracija bogatstva raste – odnosno, da biste vidjeli kako se udaljavamo od Mediokristana – sjetite se da televizijske i sportske zvijezde danas (samo dva desetljeća kasnije) potpisuju ugovore vrijedne stotine milijuna dolara! Današnji je ekstrem, otprilike (i zasad), dvadeset puta veći! Prema Rosenu, spomenuta nejednakost nastaje pod učinkom natjecanja: netko tek neznatno “bolji” od ostalih u stanju je pokupiti glavni zgoditak, ostavljajući ostale praznih ruku. Da se poslužimo argumentom iz Poglavlja 3, ljudi će radije platiti Horowitzovu snimku za 10,99 dolara, nego 9,99 dolara


za snimku nekog pijanista u usponu. Biste li radije čitali Kunderu za 13,99 dolara ili nekog nepoznatoga autora za jedan dolar? To doista liči na natjecanje u kojemu pobjednik grabi sve – a za pobjedu mu ne treba puno. U tom svom prekrasnom argumentu, međutim, Rosen zaboravlja na ulogu sreće. Problem je u njegovu shvaćanju pojma “bolji”; Rosen se fokusira na vještine kao sredstvo za postizanje uspjeha. Slučajni ishodi ili arbitrarna situacija jednako su dobra objašnjenja uspjeha i izvori inicijalnog poticaja koji vodi do rezultata tipa pobjednik-uzima-sve. Osoba se može naći u neznatnoj prednosti iz potpuno nasumičnih razloga a budući da volimo imitirati jedni druge, svi ćemo se sjatiti oko nje. Svijet zaraze je tako podcijenjen! Ove retke ispisujem na Appleovu računalu Macintosh, nakon što sam se godinama služio Microsoftovim proizvodima. Premda je Appleova tehnologija neizmjerno bolja, prevagu je odnio inferiorni softver. Kako? Slučajno. Matejev efekt

Više od desetljeća prije Rosena, sociolog znanosti Robert K. Merton iznio je ideju takozvanog Matejeva efekta, pod utjecajem kojega ljudi uzimaju siromašnima da bi davali bogatima.[56] Proučavajući podatke o uspješnosti pojedinih znanstvenika, Merton je pokazao kako početna prednost čovjeka prati do kraja života. Pogledajte sljedeći proces: netko, recimo, napiše nekakav akademski rad i u njemu navede pedeset ljudi koji su sudjelovali u njegovoj pripremi ili, izravno, u njegovoj izradi. Zbog jednostavnosti, pretpostavimo kako su svih pedesetero jednako zaslužni. Drugi istraživač koji radi na potpuno istoj temi, u svojoj će bibliografiji navesti, nasumice, tek troje od tih pedesetero ljudi. Merton je pokazao da se mnogi znanstvenici referiraju na radove koje, u izvorniku, nisu ni pročitali. Oni će radije pročitati sekundarni rad i iz izvora kojim se on služio izvući vlastite citate. Tako će i treći istraživač koji pročita taj drugi rad u svojim citatima navesti ista tri autora. Što se njihovo ime bude češće povezivalo s temom, to će troje autora kumulativno uživati sve više i više pozornosti. Razlika između triju dobitnika i ostalih članova izvorne skupine uglavnom je slučajna. Njih su, na početku, odabrali ne radi njihovih vještina već naprosto prema položaju njihovih imena u bibliografiji. Zahvaljujući tako stečenom ugledu, uspješni će znanstvenici nastaviti pisati radove i te će radove lakše objavljivati. Akademski uspjeh dijelom je (ali značajnim dijelom) lutrija.[57]


Učinak reputacije lako je testirati. Jedan bi način bio da pronađete radove slavnih znanstvenika koji su dobili odbijenicu jer su, nekakvom pogreškom, bili potpisani krivim imenom. Lako biste utvrdili koliko je takvih radova kasnije prihvaćeno, kada se utvrdilo tko ih je zapravo napisao. Imajte na umu i to da se o učenjacima sudi na temelju toga koliko se često na njih u svojim radovima referiraju drugi autori. Tako nastaju prave citatorske klike (po načelu “ruka ruku citira”). Autori koje rijetko citiraju često ispadaju iz igre. Oni blaže naravi odlaze raditi za vladu, a oni s povišenom razinom hormona za mafiju ili za nekakvu tvrtku na Wall Streetu. Oni koji su na početku znanstvene karijere uhvatili zalet, tu će prednost gomilati cijeloga života. Bogati će se još lakše bogatiti, slavni će lakše postizati dodatnu slavu. Matejev je efekt u sociologiji poznatiji pod manje literarnim imenom “kumulativna prednost”. Teoriju kumulativne prednosti lako je primijeniti i na kompanije, poslovne ljude, glumce, pisce i sve one koji žive od prošlih uspjeha. Objave li vas u The New Yorkeru zato što je boja zaglavlja vašega pisma privukla pozornost nakladnika koji je upravo sanjario o tratinčicama, rezultirajuća nagrada pratit će vas cijeloga života. I neuspjeh je kumulativan; gubitnici će i u budućnosti gubiti, čak i ako ne uzmemo u obzir mehanizam demoralizacije koji ga znade pogoršati i izazvati dodatni neuspjeh. Uviđate da je umjetnost, zahvaljujući usmenoj predaji, iznimno osjetljiva na učinak kumulativne prednosti. U Poglavlju 1 spomenuo sam klastere i novinare koji ih perpetuiraju. Naši stavovi o umjetničkoj vrijednosti su proizvoljni i – češće od političkih ideja – proizvod zaraze. Jedna osoba piše književni osvrt; druga osoba ga čita i piše komentar, služeći se istim argumentima. Ti se prikazi ubrzo broje u stotinama, premda se sadržajno, radi silnog preklapanja, dadu svesti na samo dva ili tri. Želite li anegdotalni primjer, pročitajte djelo Jacka Greena pod naslovom Otpustite gadove!. U njemu autor sustavno proučava kritike romana The Recognitions Williama Gaddisa. Green jasno pokazuje kako i književni kritičari podliježu “sidrenju”, (utjecaju drugih kritika) te razotkriva snažan uzajamni utjecaj, čak i po pitanju frazeologije. To me podsjeća na fenomen zbijanja redova, grupiranja financijskih analitičara o kojemu sam govorio u Poglavlju 10. Pojava modernih medija spomenute je kumulativne prednosti samo pospješila. Sociolog Pierre Bourdieu uočio je povezanost rastuće koncentracije uspjeha i globalizacije kulturnog i ekonomskog života. No ja se ovdje ne pokušavam igrati sociologa. Samo želim ukazati na činjenicu da i društvene posljedice sadrže određene elemente nepredvidljivosti.


Mertonova ideja kumulativne prednosti ima i nešto općenitijeg prethodnika, ideju “preferencijalne lojalnosti”. Predstavit ću je obrćući kronologiju ali ne i logiku. Budući da su ga zanimali društveni aspekti spoznaje a ne dinamika društvene slučajnosti, Mertonove se studije ne temelje na istraživanjima o dinamici slučajnosti u egzaktnijim znanostima. Lingua franca

Teorija preferencijalne lojalnosti dade se primijeniti posvuda: ona može objasniti zašto je veličina grada ekstremistanska veličina, zašto se vokabular koncentrira na mali broj riječi i zašto populacije bakterija toliko variraju. Godine 1922., znanstvenici J. C. Willis i G. U. Yule objavili su u časopisu Nature znameniti uradak pod naslovom “Neke statistike o evoluciji i geografskoj distribuciji biljaka i životinja, i njihovo značenje”. Willis i Yule uočili su kako u biologiji vladaju takozvani zakon potencije, magnetska inačica skalabilne slučajnosti o kojoj sam govorio u Poglavlju 3. Prije njih, zakone potencije (više tehničkih podataka navodim u sljedećem poglavlju) uočio je Vilfredo Pareto, koji je ustanovio kako isti zakoni vrijede i za distribuciju prihoda. Yule je kasnije predstavio jednostavni model koji je pokazao da se zakoni potencije dadu generirati. Poanta je bila sljedeća: recimo da se nekakva vrsta, po nekakvoj stalnoj stopi, dijeli na dva dijela i da tako nastaju nove vrste. Što je rod (genus) bogatiji, to će više težiti daljnjem obogaćivanju, po logici Matejeva efekta. Uz jednu napomenu: u Yuleovu modelu vrste ne izumiru. Tijekom 1940-ih, harvardski je lingvist George Zipf istražujući osobine jezika uočio empirijsku pravilnost, danas poznatu kao Zipfov zakon. To dakako nije nikakav zakon (a i da jest, ne bi bio Zipfov) nego još jedan način promišljanja procesa nejednakosti. Mehanizmi koje je Zipf opisao funkcioniraju ovako: što neku riječ češće koristite, to ćete je prije koristiti opet; dakle, riječima iz osobnog rječnika služite se sukladno učestalosti njihove prethodne uporabe. To objašnjava zašto se od 60 000 osnovnih riječi engleskog jezika samo njih nekoliko stotina redovito rabi u pisanju; u redovnom govoru rabi ih se i puno manje. Isto tako, što se više ljudi grupira u nekom gradu, to će prije nekakav stranac za destinaciju odabrati upravo taj grad. Veliko postaje veće a malo ostaje malo ili postaje relativno manje. Sjajna ilustracija preferencijalne lojalnosti dade se vidjeti u naglom porastu uporabe engleskog jezika kao lingue france – ne zbog njegovih unutrašnjih kvaliteta, nego radi potrebe ljudi da govore jednim jedinim jezikom ili da se u razgovoru što više koriste jednim jedinim jezikom. Svaki


jezik koji u nekom trenutku djeluje premoćno, naglo će privući gomilu ljudi; njegova će se uporaba širiti poput epidemije i on će potisnuti druge jezike. Često u čudu slušam kako ljudi iz dvaju susjednih zemalja – Turčin i Iranac ili Libanonac i Cipranin – međusobno komuniciraju na lošem engleskom, mašući rukama kako bi nešto naglasili, pronašli riječ koju će izgovoriti samo uz težak fizički napor. Engleski (a ne francuski) jezik postao je lingua franca čak i među pripadnicima Švicarske vojske (to bi tek bilo zabavno slušati). Kad malo razmislite, vrlo malo Amerikanaca sjevernoeuropskog podrijetla dolazi iz Engleske; među njima tradicionalno prevladavaju Nijemci, Irci, Nizozemci, Francuzi i izdanci ostalih sjevernoeuropskih lozâ. Ali kako se sve te skupine danas služe engleskim kao glavnim jezikom, svi oni moraju naučiti korijene usvojenog jezika i razviti kulturološku povezanost s izvjesnim kišovitim otokom, njegovom poviješću, tradicijama i običajima! Ideje i zaraze

Isti je model primjenjiv i na zaraze i koncentracije ideja. Ovdje, međutim, moram spomenuti određena prirodna ograničenja zaraze. Širenje ideja uvijek je koliko-toliko strukturirano. Sjetite se rasprave iz Poglavlja 4 o našoj spremnosti za izvođenje zaključaka. Baš kao što smo neke stvari skloni generalizirati a neke ne, tako, čini se, postoje i “bazeni privlačnosti” koji nas usmjeravaju prema određenim vjerovanjima. Neke će se ideje pokazati zaraznima, neke neće; neki oblici praznovjerja će se proširiti, neki neće; neki će oblici religijskih vjerovanja prevladati, neki neće. Antropolog, kognitivni znanstvenik i filozof Dan Sperber iznio je sljedeću ideju epidemiologije predodžbi. Ideje koje se šire i međusobno natječu služeći se ljudima kao prijenosnicima (takozvani “memi”), ne prenose se baš poput gena. Na žalost, ideje se šire zato što su njihovi prenosioci, iz sebičnih pobuda, zainteresirani za njihovo širenje, kopiranje i izobličavanje. Kolač ne pečete tek toliko da ponovite nekakav recept – vi pokušavate ispeći vlastiti kolač, inačicu poboljšanu tuđim idejama. Ljudi nisu fotokopirke. Dakle, zarazne mentalne kategorije su one mentalne kategorije u koje smo spremni (čak i programirani) vjerovati. Da bi bila zarazna, mentalna kategorija mora goditi našoj prirodi. U EKSTREMISTANU NITKO NIJE SIGURAN

U svim modelima koncentracijske dinamike koje sam do sada predstavio, posebice u onim socoekonomskim, ima nečeg strašno naivnog. Primjerice, Mertonova ideja obuhvaća sreću ali ne i dodatni sloj slučajnosti. U svim tim


modelima pobjednik ostaje pobjednik. E, sad, gubitnik uvijek može ostati gubitnik, ali i pobjedniku stolicu može izmaknuti netko tko je izronio niotkud. Nitko nije siguran. Teorije o preferencijalnoj lojalnosti intuitivno su dopadljive ali ne računaju s tim da bi ih neki pridošlica mogao istisnuti – ta je mogućnost poznata svakom školarcu, pod nazivom propast civilizacija. Kao primjer, pogledajmo logiku gradova: kako je Rim s populacijom od 1,2 milijuna u prvom stoljeću naše ere, završio s populacijom od 12 000 u trećem? Kako se Baltimore, svojedobno najvažniji američki grad, pretvorio u spomenik? I kako je New York uspio zasjeniti Philadelphiju? Bruklinski Francuz

Kada sam počeo trgovati na burzi valuta, sprijateljio sam se s momkom po imenu Vincent. Izgledao je kao pravi bruklinski trader, afektirao je poput Debelog Tonyja samo se pritom služio francuskom inačicom bruklinskog jezika. Vincent me je naučio nekoliko trikova. Jedna od njegovih uzrečica glasila je: “U trgovini stranim valutama ima prinčeva ali ne i kraljeva.” Druga: “Ljude koje susretnete dok se budete uspinjali, susrest ćete i kad budete padali.” U doba mog djetinjstva, vladale su teorije o klasnom ratovanju i borbi nemoćnog pojedinca protiv moćnih, čudovišnih kompanija sposobnih progutati svijet. Te su teorije gutali svi pa i najograničeniji intelektualni radoznalci a odreda su se temeljile na marksističkom vjerovanju da se oruđa eksploatacije hrane samima somom, da će moćni postati još moćniji i tako promicati daljnju nejednakost sustava. No, čim bi se osvrnuo oko sebe, čovjek bi vidio da ta moćna korporativna čudovišta padaju poput muha. Napravite presjek dominantnih korporacija u određenom razdoblju i vidjet ćete da su mnoge od njih potrajale tek nekoliko desetljeća. Na scenu su izronile neke druge, za koje nitko nikada nije čuo, korporacije nastale u nekoj kalifornijskoj garaži ili u studentskoj sobi. Evo malo otrežnjujuće statistike. Od pet stotina najvećih američkih kompanija iz 1957. godine, samo ih je 75 ostalo u skupini odabranih (Standard and Poor’s 500) i nakon četrdeset godina. Nekolicinu je progutala fuzija. Ostale su se ili povukle ili propale. Zanimljivo, većina tih velikih korporacija djelovala je u najkapitalističkijoj zemlji na svijetu – u Sjedinjenim Državama. Što je država socijalno orijentiranija, to će ta ogromna korporativna čudovišta u njima dulje opstajati.


Zašto te beštije uništava kapitalizam a ne socijalizam? Drugim riječima, ostavite li ih na miru, te će kompanije obično završiti u nečijim raljama. Zagovornici ekonomskih sloboda tvrde kako ogromne pohlepne korporacije ne predstavljaju nikakvu prijetnju jer ih konkurencija drži na uzdi. Moja su me whartonska iskustva uvjerila da poprilično značajnu ulogu u svemu tome igra i nešto sasvim drugo: sreća. Kada govore o sreći (što rijetko čine), ljudi se obično koncentriraju isključivo na vlastitu sreću. Tuđa je sreća, međutim, itekako važna. Ima li sreće, zahvaljujući nekom superuspješnom proizvodu, određena će korporacija s tržišta istisnuti dosadašnje dobitnike. Kapitalizam je, među inim, i oblik revitalizacije svijeta, utemeljene na sretnim prilikama. Sreća je veliki izjednačitelj jer se njome može okoristiti praktično svatko. Štiteći svoja čudovišta, socijalističke su vlade potencijalne pridošlice ubile još u maternici. Sve je prolazno. Kartaga je nastala i nestala pukom slučajnošću; Rim je nastao i nestao čistom srećom. Ustvrdio sam da je slučajnost loša, ali tomu nije uvijek tako. Sreća je egalitarnija i od inteligencije. Nepravde bi bilo čak i da se ljudi nagrađuju prema zaslugama – ljudi, naime, ne biraju s kakvim će se sposobnostima roditi. Slučajnost je korisno sredstvo preslagivanja društvenih karata, rušenja moćnih. U umjetnosti, ta uloga pripada modi. Pridošlica se može okoristiti modom; zahvaljujući epidemiji preferencijalne lojalnosti, njegove će se pristalice umnažati. A onda, pogodite što? I ta pridošlica odlazi u povijest. Podosta je zanimljivo pogledati autore slavljene u svoje doba a onda vidjeti sjeća li ih se itko danas. To se događa čak i u zemljama poput Francuske, u kojima stečeni ugled uživa potporu vlade, baš kao što je uživaju i oslabljele velike tvrtke. Kada posjetim Bejrut, po kućama svojih rođaka često nalazim uočljive, u bijelu kožu ukoričene knjige iz serije “Knjige nobelovaca”. Te prekrasno izrađene sveske neki je hiperaktivni prodavač uspio posijati po privatnim zbirkama. Mnogi ljudi knjige kupuju kao ukrase i u njihovu se izboru žele služiti jednostavnim kriterijima. Kriterij spomenute serije bila je Nobelova nagrada za književnost, dakle, jedna knjiga godišnje – što je jednostavan način da sastavite vrhunsku knjižnicu. Serija se trebala nadopunjavati svake godine, no nakladnik je, čini mi se, prestao poslovati 1980-ih. Kad god ugledam neki od tih svezaka osjetim grč: čujete li danas za Sullyja Prudhommea (prvog dobitnika), Pearl Buck (Amerikanku), Romaina Rollanda, Anatolea Francea (posljednja dvojica bili su najslavljeniji francuski


autori svoje generacije), St. Johna Persea, Rogera Martina du Garda ili Frédérica Mistrala? Dugi rep

Rekoh kako u Ekstremistanu nitko nije siguran. Ali, za Ekstremistan vrijedi i suprotno: nikome tamo ne prijeti ni potpuno istrebljenje. Okoliš u kojemu živimo dopušta malome čovjeku da tavori u predvorju uspjeha i čeka povoljnu priliku – a čovjek se nada dok je živ. Tu je ideju nedavno oživio Chris Anderson, jedan od rijetkih koji je shvatio da u dinamici fraktalne koncentracije postoji još jedan sloj nasumičnosti. On ju je upakirao u ideju “dugog repa” koju ću za koji trenutak objasniti. Anderson je sretan što nije profesionalni statističar (ljudi koji su nekom nesrećom prošli konvencionalno statističko obrazovanje misle da živimo u Mediokristanu). Tako je dinamiku svijeta mogao promatrati svježim očima. Istina, internet producira snažnu koncentraciju. Velik broj korisnika posjećuje tek nekoliko stranica, poput Googlea. (U vrijeme pisanja ove knjige Google je potpuno dominirao tržištem.) Nikada u povijesti nijedna tvrtka nije postigla takvu dominaciju takvom brzinom – Google može servisirati ljude od Nikaragve preko zapadne Mongolije do američke zapadne obale a pritom ne mora brinuti za telefoniste, transport, dostavu i proizvodnju. Google je vrhunski primjer slučaja u kojemu pobjednik uzima sve. Ljudi, međutim, zaboravljaju da je prije Googlea tržištem tražilica dominirala Alta Vista. Tu sam metaforu spreman revidirati za potrebe budućih izdanja ove knjige, zamjenjujući Google nekim novim imenom. Anderson je uvidio da internet potiče još nešto osim koncentracije. Internet omogućuje formiranje pričuvnih hipotetskih Googlea koji u pozadini čekaju svoj red. Internet promiče i obrnuti Google – ljudima s nekom stručnom specijalnošću omogućuje pronalaženje male ali stabilne publike. Sjetite se uloge koju je odigrao u uspjehu Jevgenije Krasnove. Zahvaljujući internetu, Krasnova je uspjela zaobići konvencionalne nakladnike. Da nije bilo interneta, njezin izdavač s ružičastim naočalama u tom poslu ne bi ni opstao. Pretpostavimo da Amazon.com ne postoji a vi ste napisali neku jako intelektualnu knjigu. Neka malena knjižara sa samo 5000 naslova po svoj prilici neće imati interesa da vašoj “prekrasno uobličenoj prozi” prepusti najbolje police. U megastoru poput prosječnog američkog Barnes & Noblea prodaje se i do 130 000 svezaka. Ni tamo, međutim, neće biti mjesta za marginalne naslove. Dakle, vaše je djelo mrtvorođenče.


S knjižarama na internetu stvari stoje drugačije. U internetskoj knjižari ima mjesta za praktično beskonačno mnogo knjiga budući da ih ona ne mora posjedovati fizički, u inventaru. Zapravo, u fizičkom ih obliku ne mora posjedovati nitko, budući da u digitalnoj formi mogu ostati sve do slanja u tisak. Tiskanje na zahtjev je posao u usponu. Stoga, poput autora ove knjige, možete sjediti i čekati povoljnu priliku, staviti se na raspolaganje tražilicama i, eventualno, izvući korist iz slučajne epidemije. Krug čitatelja pametnih knjiga u posljednjih se nekoliko godina, zapravo, značajno povećao upravo zato što su postale dostupne. Internet je plodno tlo za raznolikost.[58] Mnogi su me ljudi zvali želeći porazgovarati o teoriji dugog repa; ona naime djeluje kao čista suprotnost koncentraciji na koju ukazuje skalabilnost. Prema teoriji dugog repa obični bi ljudi, kolektivno (zahvaljujući takozvanim nišama i podspecijalnostima koje danas opstaju zahvaljujući interetu), trebali kontrolirati velik segment kulture i trgovine. Ali, začudno, dugi rep implicira i veliku dozu nejednakosti: kombinacija široke baze običnih ljudi i iznimno malobrojnih superdivova čini tek dio svjetske kulture – u kojoj sitni igrači, povremeno nokautiraju one krupne. (To se naziva “dvostrukim repom”: dugi rep sitnih igrača i kratki rep krupnih.) Dugi rep je nezamjenjiv kao sredstvo za promjenu dinamike uspjeha; on proizvodi nove i destabilizira stare, ugodno ugniježđene pobjednike. Ukratko, uspjeh će uvijek pripadati Ekstremistanu, njime će uvijek vladati koncentracija slučajnosti Tipa 2. No to će uvijek biti Ekstremistan koji se neprestano mijenja. Doprinos dugog repa još uvijek je nenumerički; još uvijek je ograničen na internet i sitnu internetsku trgovinu. Ali pomislite na njegov potencijalni budući utjecaj na kulturni, informacijski i politički život. On bi nas mogao osloboditi dominantnih političkih stranaka, akademskog sustava, klasteriranja medija – svega onoga čime trenutno upravljaju okoštali, umišljeni i sebični autoriteti. Dugi rep će pospješiti kognitivnu raznolikost. Trenutak kada sam u svom inboxu pronašao nacrt rukopisa knjige Scotta Pagea Kognitivna raznolikost: Kako naše individualne razlike mogu donijeti kolektivnu korist, bio mi je jedan od najljepših trenutaka 2006. godine. Page istražuje učinke kognitivne raznolikosti na rješavanje problema i pokazuje kako promjenjivost stajališta i metoda djeluje kao oruđe improvizacije. Kognitivna raznolikost funkcionira poput evolucije. Potkopavanjem okoštalih struktura rješavamo se i platoniziranog jedinog načina djelovanja. Prevagu bi, na kraju, trebao odnijeti empirist, netko “odozdo”, neopterećen teoretiziranjem.


Sve u svemu, dugi rep je nusproizvod Ekstremistana koji ga čini malčice pravednijim: svijet, doduše, nije ništa pravedniji prema malome čovjeku ali postaje iznimno nepravedan i za velike igrače. Nema nezamjenjivih. Mali je čovjek veoma subverzivan. Naivna globalizacija

Mi klizimo u nered ali ne nužno u loš nered. To znači da ćemo doživjeti više razdoblja mira i stabilnosti a da će se većina problema koncentrirati oko nekolicine Crnih labudova. Sjetite se naravi prošlih ratova. Dvadeseto stoljeće (prema postotku ukupne populacije) nije bilo najsmrtonosnije, no donijelo je jednu novinu: početak ekstremistanskog ratovanja – sukob niskog probabiliteta koji degenerira u sveopće pustošenje, sukob kojemu nitko i nigdje ne može izbjeći. Slična stvar događa se i u ekonomskom životu. O globalizaciji sam govorio u Poglavlju 3; ona je realnost ali realnost koja ima i loše strane. Premda smanjuje nepostojanost i stvara dojam stabilnosti, ona potiče lančanu slabost. Drugim riječima, stvara razorne Crne labudove. Nikada prije nismo živjeli pod prijetnjom globalnog sloma. Financijske institucije pospajale su se u nekolicinu veoma velikih banaka. Gotovo sve one danas su međusobno povezane. Dakle, financijska bionomika prerasta u divovske, incestuozne, birokratizirane banke (koje pri procjeni rizika često gausiraju) – i kada padne jedna, padaju sve.[59] Na prvi pogled, koncentracija u bankarstvu smanjuje izglede za izbijanje krize, no kada se takva kriza dogodi, globalna je i teško nas pogađa. S diverzificirane bionomike malih banaka s različitim kreditnim politikama, prešli smo na homogeniji sustav, sustav tvrtki koje jedna drugoj sliče kao jaje jajetu. Istina, danas imamo manje neuspjeha ali kada do njih dođe … Strah me je i pomisliti. Da preformuliram: imat ćemo manje ali puno ozbiljnijih kriza. Što je događaj rjeđi, to nam je njegova incidencija nejasnija. To, pak, znači da o mogućnostima krize znamo sve manje i manje. O tomu kako bi do takve krize moglo doći ipak znamo ponešto. Mreža je skup međusobno povezanih elemenata zvanih čvorišta; jednu takvu mrežu čine svjetski aerodromi. World Wide Web je druga. Društveni odnosi i sustavi električne energije također su mreže. Organizacijom takvih mreža i vezama među njihovim čvorištima bavi se grana istraživanja nazvana “teorijom mreža”. Teorijom mreža bave se istraživači poput Duncana Wattsa, Stevena Strogatza, Alberta-Lászla Barabásija i mnogih drugih, koji odreda shvaćaju ekstremistansku matematiku i manjkavost Gaussove zvonolike krivulje. Ti su


istraživači otkrili sljedeće svojstvo mreža: među nekolicinom čvorišta koja služe kao centralna veza dolazi do koncentracije. Mreže su sklone prirodnom organiziranju u iznimno koncentriranu arhitekturu. Neka su, malobrojna čvorišta iznimno povezana; ostala gotovo nikako. Distribucija tih veza posjeduje skalabilnu strukturu, strukturu o kojoj smo govorili u poglavljima 15 i 16. Taj tip koncentracije ne završava s internetom. Pojavljuje se i u društvenom životu (malo je ljudi povezano s ostalima), strojnim i komunikacijskim mrežama. Čini se da mreže tako postaju otpornije: slučajni udar na pojedine dijelove mreže ostat će bez posljedica jer će najvjerojatnije pogoditi slabije povezane točke. Mreže tako, međutim, postaju osjetljivije na Crne labudove. Pomislite što bi se dogodilo da dođe do problema u nekom od važnijih čvorišta. Slučaj s nestankom električne energije u sjeveroistočnom dijelu SAD u kolovozu 2003. godine i nered koji je uslijedio savršeno pokazuju što bi se dogodilo da neka od današnjih velikih banaka ode pod ledinu. Banke su, međutim, u puno goroj situaciji od interneta. U financijskoj industriji nema dugog repa (barem ne značajnijeg)! Bilo bi nam puno bolje kada bi postojala i drugačija bionomika, bionomika u kojoj i financijske institucije povremeno propadaju a munjevito ih zamjenjuju nove, odslikavajući tako raznolikost internetskog biznisa i elastičnost internetske ekonomije. Ili da postoji dugi rep državnih dužnosnika i činovnika čiji bi dolazak osvježavao birokraciju. OBRATI IZVAN EKSTREMISTANA

Između našeg društva prepunog koncentracije i naše klasične ideje aurea mediocritas, pravila zlatne sredine, vlada sve veća napetost. Stoga su sasvim shvatljivi napori usmjereni na dokidanje te koncentracije. Živimo u društvu tipa jedan čovjek-jedan glas, društvu koje je progresivno oporezivanje uvelo upravo zato da oslabi pobjednike. Štoviše, oni s dna društvene piramide s lakoćom mijenjaju društvena pravila ne bi li se od te koncentracije zaštitili. No, to se ne mora postići isključivo glasovanjem; problem bi mogla ublažiti i religija. Sjetite se da su u mnogim pretkršćanskim društvima moćnici imali po nekoliko žena. Time su onima s dna društvene ljestvice zaprečavali put do maternice, što poprilično sliči reproduktivnoj ekskluzivnosti alfa-mužjaka u mnogim vrstama. Islam je, kasnije, taj broj ograničio na četiri žene. Judaizam je bio poligaman sve do srednjeg vijeka. Moglo bi se reći da se takva strategija pokazala neuspješnom. Institucija čvrste monogamne bračne zajednice (bez službenih konkubina, kao u doba Grka i Rimljana), čak i kada se prakticira “po francuski”, jamči društvenu stabilnost – nema, naime,


ljutitih, seksualno depriviranih mužjaka s dna ljestvice koji će zakuhati revoluciju samo da dobiju priliku za parenje. No to isticanje ekonomske nejednakosti na račun drugih oblika nejednakosti, držim iznimno problematičnim. Pravednost nije isključivo ekonomsko pitanje; dapače, kako zadovoljavamo osnovne ekonomske potrebe ona to biva sve manje. Važna je hijerarhija! Uvijek će biti superzvijezda. Sovjeti su možda poravnali svoju ekonomsku strukturu ali su poticali vlastitu marku Übermenscha. Ono što se slabo shvaća, ili poriče (zbog uznemirujućih posljedica) jest nedostatak prosječnog u intelektualnoj produkciji. Nesrazmjerni intelektualni utjecaj što ga uživa manjina, problematičniji je i od nejednake distribucije dobara zato što se, za razliku od raskoraka u prihodima, ne može dokinuti nikakvom socijalnom politikom. Komunizam je mogao prikriti ili potisnuti nesklad u prihodima ali sustav intelektualnih superzvijezda nije mogao dokinuti. Michael Marmot je u Whitehall studijama pokazao kako ljudi s vrha hijerarhije žive dulje, čak i kada se uračunaju bolesti. Marmotov impresivni projekt pokazuje kako i sam društveni položaj utječe na dugovječnost. Postoji izračun po kojemu glumci koji su dobili Oscara žive u prosjeku pet godina dulje od kolega koji se njime nisu okitili. Ljudi žive dulje u društvima s ravnomjernijim društvenim gradijentom. Pobjednici ubijaju suparnike, budući da oni u području najstrožijeg društvenog gradijenta žive kraće, bez obzira na ekonomski status. Ne znam ima li tomu kakva lijeka (osim religije). Može li se čovjek osigurati protiv demoralizirajućeg uspjeha? Treba li zabraniti Nobelovu nagradu? Nobelova nagrada za ekonomiju pokazala se lošom za društvo znanja, to je činjenica. No, čak se i oni koji su je dobili za istinski doprinos medicini i fizici prebrzo izmjenjuju u našoj svijesti, jedni drugima kradu dugovječnost. Ekstremistan neće nestati; na njega se moramo naviknuti. Valja nam samo pronaći trikove koji će ga učiniti prihvatljivijim.


Poglavlje petnaesto

GAUSSOVA KRIVULJA, VELIKA INTELEKTUALNA PREVARA[60] Nije vrijedno slatkiša – Quételetova pogreška – Prosječan čovjek je monstrum – Prkosimo – Da ili ne – I ne tako literaran eksperiment

Zaboravite sve što ste čuli na kolegijima iz statistike ili teorije vjerojatnosti. Ako ih nikada niste pohađali, još bolje. Krenimo od samog početka. GAUSOVSKO I MANDELBROTSKO

U prosincu 2001. godine, putujući iz Osla u Zürich, zaglavio sam na frankfurtskom aerodromu. Valjalo mi je ubiti nešto vremena i eto izvrsne prilike da si kupim malo tamne europske čokolade (pogotovo kada sam samoga sebe uvjerio da aerodromske kalorije ne ulaze u izračun dnevnog unosa kalorija). Blagajnik mi je, među inim, pružio novčanicu od deset njemačkih maraka, čiju (ilegalnu) kopiju možete vidjeti na sljedećoj stranici. Te su novčanice za nekoliko dana trebale izaći iz uporabe jer je Europa prelazila na euro. Zadržao sam je za uspomenu. Prije eura, u Europi je postojalo mnoštvo nacionalnih valuta, što je bilo dobro za tiskare novca, mjenjačnice i, dakako, trgovce devizama poput (manje-više) autora ove knjige. Žvačući svoju tamnu europsku čokoladu, čeznutljivo sam pogledao novčanicu i skoro se zagrcnuo. Iznenada sam – i po prvi put – opazio da su na novčanici otisnuti portret Carla Friedricha Gaussa i njegova znamenita krivulja. Nevjerojatna je ironija da je zvonolika krivulja posljednja stvar koju se dade povezati s njemačkom valutom: tijekom 1920-ih godina, naime, Reichsmark (kako se valuta ranije zvala) je od tečaja od pet maraka za dolar došla do tečaja od četiri bilijuna maraka za dolar, i to u samo nekoliko godina. To vam govori da je zvonolika krivulja kao prikaz slučajnosti u fluktuacijama valuta potpuno besmislena. Da biste odbacili zvonoliku krivulju ne treba vam više od jedne takve fluktuacije. Zamislite samo njezine posljedice. Ali, eto ti zvonolike krivulje i Herr Professora doktora Gaussa, antipatičnog, pomalo strogog čovjeka s kojim se ne bih volio izležavati na terasi, pijuckati pastis i voditi rasprave ni o čemu.


Posljednja novčanica od deset njemačkih maraka s Gaussovim likom i (lijevo od njega) mediokristanskom zvonolikom krivuljom.

Zvuči šokantno ali oni regulatori i središnji bankari koji nose tamna odijela i vode strašno dosadne razgovore o valutama, zvonoliku krivulju koristili su kao oruđe za mjerenje rizika. Porast smanjenja

Ključna gausovska poanta je, kao što rekoh, da se većina opažanja kreće oko prosjeka; što se od tog prosjeka više udaljavate, to se izgledi za devijaciju brže smanjuju (eksponencijalno). Morate li se osloniti na samo jednu informaciju, neka to bude ova: brzina opadanja tih izgleda dramatično raste s udaljavanjem od sredine, iliti prosjeka. Za ilustraciju, pogledajte popis koji slijedi u tekstu. Za primjer uzimam gausovsku veličinu (visinu, recimo) i pojednostavljujem je kako bi bila što ilustrativnija. Pretpostavimo da je prosječna visina (muškaraca i žena) 1,67 metara. Upamtite kako ono što nazivam jedinicom devijacije ovdje iznosi 10 centimetara. Pogledajmo viškove vrijednosti iznad 1,67 metara i pogledajmo kakvi su izgledi da netko bude toliko visok.[61] 10 centimetara viši od prosjeka (tj. viši od 1,77 m): 1 na 6,3 20 centimetara viši od prosjeka (tj. viši od 1,87 m): 1 na 44 30 centimetara viši od prosjeka (tj. viši od 1,97 m): 1 na 740 40 centimetara viši od prosjeka (tj. viši od 2,07 m): 1 na 32 000 50 centimetara viši od prosjeka (tj. viši od 2,17 m):


1 na 3 500 000 60 centimetara viši od prosjeka (tj. viši od 2,27 m): 1 na 1 000 000 000 70 centimetara viši od prosjeka (tj. viši od 2,37 m): 1 na 780 000 000 000 80 centimetara viši od prosjeka (tj. viši od 2,47 m): 1 na 1 600 000 000 000 000 90 centimetara viši od prosjeka (tj. viši od 2,57 m): 1 na 8 900 000 000 000 000 100 centimetara viši od prosjeka (tj. viši od 2,67 m): 1 na 130 000 000 000 000 000 000 000 … i 110 centimetara viši od prosjeka (tj. viši od 2,77 m): 1 na 36 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 ljudi. Opažate da ubrzo, nakon (rekao bih) 22 devijacije ili 220 centimetara iznad prosjeka, ishod dostiže vrijednost googola, jedinice sa stotinu nula. Ovaj popis služi kao ilustracija spomenutog ubrzanja. Pogledajte razliku između izgleda za visinu 60 i 70 centimetara veću od prosjeka: da bismo dostigli porast od desetak centimetara, morali bismo s jednog na milijardu ljudi prijeći u kategoriju jednog na 780 milijardi ljudi! Što se tiče skoka između 70 i 80 centimetara, uz dodatnih desetak centimetara iznad prosjeka, prelazimo s jednog na 780 milijardi ljudi na jednog na 1,6 milijuna milijardi ljudi![62] Upravo je taj strmoglavi pad izgleda da na nešto naletite, ono što vam dopušta da ignorirate atipične vrijednosti. Takav pad može prouzročiti samo jedna krivulja – zvonolika krivulja (i njezini neskalabilni rođaci). Mandelbrotsko

Za usporedbu, pogledajte kakvi su vam izgledi da budete europski bogatun. Pretpostavimo da je bogatstvo skalabilno tj. mandelbrotsko. (To nije točan opis bogatstva u Europi; simplificiran je kako bi naglasio skalabilnu distribuciju.)[63] Skalabilna raspodjela bogatstva


Ljudi s imutkom neto vrijednosti veće od milijun eura: 1 na 62,5 Više od 2 milijuna eura: 1 na 250 Više od 4 milijuna eura: 1 na 1000 Više od 8 milijuna: 1 na 4000 Više od 16 milijuna: 1 na 16 000 Više od 32 milijuna: 1 na 64 000 Više od 320 milijuna eura: 1 na 6 400 000. Brzina porasta u ovom slučaju ostaje konstantna (ili ne opada)! Udvostručite li količinu novca, incidenciju ćete “srezati” faktorom 4, bez obzira na razinu, bez obzira na to vrijedite li 8 ili 16 milijuna eura. To, u kratkim crtama, ilustrira razliku između Mediokristana i Ekstremistana. Sjetite se usporedbe skalabilnog i neskalabilnog iz Poglavlja 3. Skalabilnost znači da nema čeonog vjetra koji bi vas usporavao. Dakako, i mandelbrotski Ekstremistan dolazi u mnoštvu oblika. Sjetite se bogatstva u ekstremno koncentriranim inačicama Ekstremistana. U takvom okolišu, udvostručavanjem bogatstva njegovu incidenciju smanjujete na polovinu. Rezultat je kvantitativno drugačiji od gore spomenutog primjera ali slijedi istu logiku. Fraktalna distribucija bogatstva u uvjetima velike nejednakosti Ljudi s imutkom neto vrijednosti veće od milijun eura: 1 na 63 Više od 2 milijuna eura: 1 na 125 Više od 4 milijuna eura: 1 na 250 Više od 8 milijuna eura: 1 na 500 Više od 16 milijuna eura: 1 na 1000 Više od 32 milijuna eura: 1 na 2000 Više od 320 milijuna eura: 1 na 20 000 Više od 640 milijuna eura: 1 na 40 000 Da je bogatstvo gausovska veličina, opazili bismo sljedeću divergenciju od milijun eura:


Distribucija bogatstva po Gaussovu zakonu Ljudi s imutkom neto vrijednosti veće od milijun eura: 1 na 36 Više od dva milijuna eura: 1 na 127 000 Više od 3 milijuna eura: 1 na 14 000 000 000 Više od 4 milijuna eura: 1 na 886 000 000 000 000 000 Više od 8 milijuna eura: 1 na 16 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 Više od 16 milijuna eura: 1 na… nijedno od mojih računala ne može izvesti izračun. Ovim sam popisima želio pokazati kvalitativnu razliku dvaju paradigmi. Kao što rekoh, druga je paradigma skalabilna – tu nema onog čeonog vjetra. Ne zaboravite da je zakon potencije drugi naziv za skalabilno. Sama spoznaja da boravimo u okolini u kojoj vlada zakon potencije ne govori nam mnogo. Zašto? Zato što koeficijente moramo mjeriti u stvarnom životu što je daleko teže od istog posla u gausovskom sustavu. Osobine gausovskog sustava brzo se razotkrivaju. Metoda koju u tom smislu preporučujem je opći način gledanja na svijet a ne nekakvo precizno rješenje. Što upamtiti

Upamtite ovo: varijacije Gaussove krivulje nailaze na čeoni vjetar. Stoga i vjerojatnost opada brže što se više udaljavate od sredine. Kod “skalabilne” iliti mandelbrotske varijacije takvih ograničenja nema. To je uglavnom sve što trebate znati.[64] Nejednakost

Pogledajmo pobliže prirodu nejednakosti. U gausovskoj sredini, nejednakost raste s povećanjem devijacije – povećanjem stope smanjivanja. Sa skalabilnim veličinama stvari stoje nešto drugačije: nejednakost cijelo vrijeme ostaje ista. Nejednakost među superbogatima jednaka je onoj među bogatima – ne usporava.[65] Pogledajte sljedeći efekt. Načelom slučajnog uzorka, odaberite iz američke


populacije dvoje ljudi koji zajedno zarađuju milijun dolara godišnje. Kako će izgledati najvjerojatnija podjela njihovih pojedinačnih zarada? U Mediokristanu, najvjerojatnija kombinacija bit će dva puta po pola milijuna. U Ekstremistanu, ta bi podjela bila 50 000 dolara naprama 950 000 dolara. U slučaju prodaje knjiga situacija je još neravnomjernija. Kada bih vam rekao da dva autora prodaju ukupno milijun primjeraka svojih knjiga, najvjerojatnija kombinacija bila bi da ih jedan prodaje u 993 000 a drugi 7000 primjeraka. U slučaju velikih cjelina, raspodjela će biti sve asimetričnija. Zašto je tomu tako? Za usporedbu nam može poslužiti problem visine. Kažem li vam da je ukupna visina dviju osoba 4,26 metara, ustanovit ćete kako je najvjerojatnija podjela ona na dvaput po 2,13 metara, a ne ona na 0,61 i 3,65 metara, pa čak ni ona na 2,43 i 1,83 metra! Osobe više od 2,43 metra toliko su rijetke da bi takva podjela bila nemoguća. Ekstremistan i pravilo 80/20

Jeste li ikada čuli za pravilo 80/20? Radi se o jednoj općoj osobini zakona potencije – s kojom je sve zapravo i započelo. Naime, Vilfredo Pareto je zamijetio kako 80% zemlje u Italiji posjeduje 20% ljudi. Neki to pravilo koriste i kako bi implicirali da 80% posla obavlja 20% ljudi. Ili da 80% napora donosi tek 20% rezultata i obrnuto. Što se tiče samog aksioma, njegova vas formula ne bi trebala posebno zadiviti: jednako se tako mogao zvati i pravilo 50/01 (dakle, da 1% radnika obavlja 50% posla). Iako po toj formuli svijet izgleda još nepravednije, radi se o potpuno jednakim formulama. Kako? Pa, postoji li nejednakost, oni koji u pravilu 80/20 čine onih 20% također doprinose nejednako – samo dio njih zaslužan je za lavovski dio rezultata. Daljnjim padom postotka, taj se doprinos rasipa na otprilike 1:100. Dakle, tek jedan od stotinu ljudi zaslužan je za nešto više od polovice ukupne vrijednosti. Pravilo 80/20 je samo metafora: to i nije pravilo a kamoli nekakav strogi zakon. U američkom nakladništvu, spomenuti je odnos bliži vrijednosti 97/20 (odnosno, 97% zarade odnosi se na 20% autora). S činjeničnom prozom stvari stoje još gore (polovicu zarade nosi tek dvadeset od približno 8000 knjiga). Ovdje valja uočiti kako sve to nije čista neizvjesnost. U nekim situacijama možete imati koncentraciju tipa 80/20, vrlo predvidljivih i prilagodljivih osobina. Budući da onih smislenih 20% možete unaprijed odrediti, možete donositi zdrave odluke. Takve je situacije iznimno lako kontrolirati. Primjerice, Malcolm Gladwell je u svom članku u The New Yorkeru napisao


kako je za većinu zlostavljanja u zatvorima odgovorna nekolicina opakih zatvorskih čuvara. Izbacite ih iz sustava i zlostavljanje će drastično opasti. (U nakladništvu, s druge strane, ne znate unaprijed koja će vam knjiga donijeti zaradu. Isto je i s ratovima; nikada unaprijed ne znate koji će konflikt pobiti koliki dio stanovnika ovog planeta.) Trava i drveće

Sada ću sažeti i ponoviti argumente koji se provlače ovom knjigom. Mjere neizvjesnosti utemeljene na zvonolikoj krivulji naprosto zapostavljaju mogućnost i utjecaj velikih skokova ili diskontinuiteta i stoga su neprimjenjive u Ekstremistanu. Njihovo je korištenje nalik ignoriranju (ogromnog) drveća buljenjem u travu. Premda su nepredvidljiva velika odstupanja rijetka, ne može ih se odbaciti kao atipična zbog njihova dramatičnog kumulativnog učinka. Tradicionalni gausovski pogled na svijet kreće od običnog i tek se kasnije bavi iznimkama ili takozvanim atipičnim vrijednostima, smatrajući ih sporednima. No, postoji i drugi način, koji kreće od iznimnog a obično tretira kao sporedno. Naglasio sam kako postoje dvije vrste slučajnosti, kvalitativno različite poput vode i zraka. Jedna ne mari za ekstreme; druga je na njih iznimno osjetljiva. Jedna ne generira Crne labudove, druga ih generira. Plin i tekućinu ne možemo proučavati služeći se istim tehnikama. Sve i da možemo, takav pristup ne bismo nazivali “aproksimacijom”. Plin ne “aproksimira” tekućinu. Gausovski pristup veoma je koristan u slučajevima varijabli čije najviše vrijednosti neznatno odstupaju od prosjeka iz nekakvog racionalnog razloga. Reagiraju li brojke na gravitaciju ili postoje nekakva fizička ograničenja koja onemogućuju velika očitanja, završit ćemo u Mediokristanu. Gausovski pristup možemo primijeniti kada postoji snažna sila ravnoteže uslijed koje se, nakon otklona, vrijednosti munjevito vraćaju na početne veličine. Inače, zaboravite… Eto zašto se dobar dio ekonomije temelji na ideji ravnoteže: među ostalim pogodnostima, ona nam dopušta da ekonomske fenomene promatramo kao gausovske. Opažate da vam ne govorim kako mediokristanski tip slučajnosti ne dopušta neke ekstreme. No to vam govori da su ekstremi toliko rijetki da u ukupnoj vrijednosti ne igraju značajnu ulogu. Učinak takvih ekstrema je zanemarivo mali i smanjuje se s povećanjem uzorka. Da se poslužim malo stručnijim rječnikom, imate li skupinu sastavljenu od


divova i patuljaka, odnosno, mjerenja koje razdvaja nekoliko stupnjeva važnosti, još uvijek možete biti u Mediokristanu. Kako? Pretpostavimo da imate uzorak od tisuću ljudi, u širokom rasponu od patuljaka do divova. U svojem ćete uzorku vjerojatno uočiti mnoštvo divova a ne tek pokojega. Pokoji novi div neće utjecati na prosjek jer se očekuje da u vašem uzorku bude i divova pa će i prosjek biti visok. Drugim riječima, najveća se vrijednost ne može kretati daleko od prosjeka. Prosjek će uvijek uključivati obje vrste, i divove i patuljke, pa ni jedni ni drugi neće biti pretjerano rijetki – osim ako u uzorak povremeno ne ubacite pokojeg megadiva i mikropatuljka. To bi bio Mediokristan s velikim udjelom odstupanja. Uočite još jednom sljedeće načelo: što je događaj rjeđi, to će pogreška u našoj procjeni njegove vjerojatnosti biti veća – čak i kada je gausovska. Dopustite da vam pokažem kako Gaussova krivulja iz života isisava slučajnost – zato i jest tako popularna. Volimo je jer nam dopušta izglednost! Kako? Uprosječivanjem, o kojemu ću sada raspravljati. Zašto je ispijanje kave sigurna aktivnost

Iz rasprave o Mediokristanu iz Poglavlja 3 sjetit ćete se da nijedno pojedinačno promatranje neće utjecati na vašu ukupnu vrijednost. Kako veličina vašeg uzorka raste, to svojstvo postaje sve značajnije. Prosjeci će postajati sve stabilniji, do točke u kojoj će svi uzorci djelovati jednako. U životu sam popio podosta šalica kave (to je moja najveća ovisnost). I nijedna od njih nikada nije odskočila 60 centimetara od stola, niti se spontano, bez ičije pomoći, izlila na rukopis (to se ne događa ni u Rusiji). Štoviše, da biste svjedočili takvom događaju morali biste biti puno veći ovisnik o kofeinu. Za to bi bilo potrebno vjerojatno nezamislivo puno života – izgledi su tako maleni, jedan u toliko ništica, da ih ne bih uspio ispisati niti da na to potrošim sve svoje slobodno vrijeme.


U Mediokristanu, kako se uzorak povećava, promatrani će prosjek pokazivati sve manje disperzije – kao što vidite, distribucija će biti sve uža i uža. To je, u par riječi, način na koji funkcionira sve u statističkoj teoriji (ili bi trebalo funkcionirati). Neizvjesnost u Mediokristanu nestaje pod utjecajem uprosječivanja. To je ilustracija otrcanog “zakona velikih brojeva”

Ipak, u fizičkoj stvarnosti moja šalica s kavom može poskočiti – to je veoma neizgledno ali moguće. Čestice stalno skakuću uokolo. Zašto to onda ne bi mogla šalica kave, i sama sastavljena od skakutavih čestica? Razlog je jednostavan: da bi spomenuta šalica poskočila, sve čestice od kojih je sačinjena trebale bi poskočiti u istom pravcu i to nekoliko puta zaredom (a stol bi se, jednako tako, trebao pomjeriti u suprotnom pravcu). Svih nekoliko bilijuna čestica koji čine moju šalicu s kavom neće poskočiti u istom smjeru; to se neće dogoditi za života ovog univerzuma. Stoga šalicu s kavom bezbrižno mogu odložiti na rub radnoga stola i brinuti o ozbiljnijim izvorima neizvjesnosti. Sigurnost moje šalice s kavom ilustrira koliko se slučajnost gausovske vrste dade pripitomiti usprosječivanjem. Da je moja šalica jedna velika čestica, ili da se ponaša kao jedna velika čestica, skakutala bi bez problema. No ona je skup sastavljen od bilijuna veoma sitnih čestica. Vlasnici kasina to jako dobro shvaćaju; zato nikada (rade li kako treba) ne gube novac. Oni naprosto ne dopuštaju velike pojedinačne uloge; draži su im kockari s većim brojem ograničenih uloga. Premda kumulativni iznos tih sitnih uloga znade dosegnuti i do 20 milijuna dolara, za kasino ne trebate brinuti. Ti se ulozi kreću (u prosjeku) oko 20 dolara; kasino će ih ograničiti na vrijednost koja u vlasnika kasina neće izazvati nesanicu. Dakle, varijacije u zaradama kasina bit će smiješno male, bez obzira na ukupnu kockarsku aktivnost. Nećete vidjeti nikoga tko iz kasina izlazi s dobitkom od milijardu


dolara (barem ne za života ovog univerzuma). Ilustracija je to najvišeg mediokristanskog zakona: kada je kockara puno, njihov će se pojedinačni utjecaj na cjelinu svoditi na sitnicu. Posljedica toga je da varijacije gausovskog prosjeka, zvane i “pogreške”, nisu istinski zabrinjavajuće. Sitne su i blijede. To su pripitomljene fluktuacije prosjeka. Ljubav prema izvjesnosti

Ako ste ikada slušali (dosadni) fakultetski kolegij iz statistike, niste shvaćali oko čega se profesor toliko uzbuđuje. Pitali ste se što znači “standardna pogreška” i zaključivali kako to znači da se nemate za što brinuti. Pojam standardne devijacije potpuno je besmislen izvan Mediokristana. Očito bi bilo korisnije i svakako zabavnije da ste slušali kolegij iz neurobiologije ili estetike postkolonijalnih afričkih plesova; oni su barem empirijski vidljivi. Standardna devijacija ne postoji izvan gausovskog ili, čak i ako postoji, ne znači i ne objašnjava puno. Ali nije to ono najgore. Gausovska obitelj (koja uključuje brojne prijatelje i rođake poput Poissonova zakona) jedina je vrsta distribucije koja se dade objasniti standardnom devijacijom (i prosjekom). Ne treba vam ništa drugo. Zvonolika krivulja zadovoljava redukcionizam zaluđenih. Ima i drugih pojmova koji izvan gausovskog ne znače ništa: korelacija i, još gora, regresija. Ipak, one su duboko ukorijenjene u našim metodama; praktično nema poslovnog razgovora u kojemu nećete čuti izraz korelacija. Kako biste vidjeli koliko besmislena korelacija znade biti izvan Mediokristana, pogledajte povijesne nizove dvaju očigledno ekstremistanskih varijabli poput tržišta obveznica i dionica ili dvaju cijena državnih obveznica. Ili dvaju varijabli poput, recimo, promjena u prodaji dječjih knjiga u Sjedinjenim Državama i proizvodnji gnojiva u Kini; ili cijena nekretnina u New Yorku i dobiti mongolske burze. Mjerite korelaciju među tim parovima varijabli u različitim podrazdobljima, recimo za 1994, 1995. i 1996. godinu. Mjera korelacije vjerojatno će prikazivati ozbiljnu nestabilnost i ovisit će o obračunskom razdoblju. Ipak, ljudi o korelaciji govore kao o nečemu stvarnom, čine je opipljivom, daju joj fizička svojstva, konkretiziraju je. Ista iluzija konkretnosti djeluje i na ono što nazivamo “standardnim” devijacijama. Uzmite bilo koji niz povijesnih cijena ili vrijednosti. Razlomite ih na podsegmente i izmjerite njihovu “standardnu” devijaciju. Iznenađeni? Svaki će uzorak pokazati drugačiju “standardnu” devijaciju. Pa zašto onda


ljudi govore o standardnim devijacijama? Vrag bi ga znao. Ovdje valja primijetiti kako ne opažate takvu nestabilnost kada pogledate podatke iz prošlosti i izračunate jednu jedinu korelaciju ili standardnu devijaciju, baš kao i u slučaju narativne zablude. Kako pokrenuti katastrofu

Koristite li izraz statistički značajno, čuvajte se iluzije izvjesnosti. Sva je prilika da je netko, pogledavši pogreške u promatranjima, pretpostavio da su gausovske. Takvo što prihvatljivo je samo u gausovskom kontekstu ili, točnije, Mediokristanu. Kako bih pokazao koliko je problem zloporabe Gaussove funkcije endemski i koliko opasan može biti, pogledajte (dosadnu) knjigu Katastrofa produktivnog pisca i suca Richarda Posnera. Posner u njoj kuka kako državni službenici ne razumiju slučajnost i, među inim, preporučuje donositeljima političkih odluka da nauče statistiku … od ekonomista. Sudac Posner izgleda pokušava pokrenuti katastrofu. I premda je od onih koji bi trebali više čitati a manje pisati, Posner znade biti i pronicav, dubok i originalan samo je, kao i mnogi drugi, naprosto nesvjestan razlike između Mediokristana i Ekstremistana. I vjeruje da je statistika “znanost”, nikad prevara. Susretne li ga, molim vas, dajte mu to do znanja. QUÉTELETOVO PROSJEČNO ČUDOVIŠTE

Nakaza zvana Gaussova krivulja nije Gaussovo djelo. Premda je na njoj radio, Gauss je bio matematičar. I, budući da se bavio teorijskim pitanjem, nije donosio sudove o strukturi stvarnosti kao što to čine statistički orijentirani znanstvenici. U “Matematičarevoj isprici”, G. H. Hardy je zapisao: “Prava” matematika “pravih“ matematičara – Fermatova, Eulerova, Gaussova, Abelova i Riemannova matematika – gotovo su potpuno “beskorisne” (isto vrijedi i za “primijenjenu” i “čistu” matematiku). Kao što sam ranije spomenuo, zvonolika krivulja je uglavnom izmišljotina jednog kockara, Abrahama de Moivrea (1667–1754), izbjeglog francuskog kalvinista koji je većinu života proveo u Londonu (i unatoč tomu engleski govorio s teškim akcentom). Ali, kao što ćemo vidjeti, jedan od najdestruktivnijih tipova u povijesti misaonog svijeta nije bio Gauss nego Quételet.


Adolphe Quételet (1796–1874) došao je na ideju fizički prosječnog ljudskog bića, l’homme moyen. Sam Quételet nije bio nimalo moyen; bio je to “čovjek silne stvaralačke strasti, kreativan čovjek pun energije”. Pisao je poeziju a bio je i koautor jedne opere. Temeljni Quételetov problem bila je činjenica da je matematičar a ne empirijski znanstvenik, a da toga nije bio svjestan. On je u zvonolikoj krivulji pronašao sklad. Spomenuti problem ima dvije razine. Primo, Quételetova je ideja bila normativna. Quételet je svijet želio ukalupiti u svoje prosjeke; prosječno je za njega značilo “normalno”. Bilo bi prekrasno da možemo ignorirati utjecaj neobičnog, “nenormalnog”, utjecaj Crnog labuda na cjelinu. No taj san prepustimo utopiji. Secondo, postojao je tu i jedan prateći empirijski problem. Quételet je zvonolike krivulje vidio posvuda. Zvonolike su ga krivulje zaslijepile, iz čega sam, ponovno, uvidio koliko je zvonoliku krivulju teško izbiti iz glave kada se tamo jednom nastani. Frank Ysidro Edgeworth kasnije će se služiti izrazom quételizam i tumačiti ga kao ozbiljnu pogrešku uslijed koje zvonolike krivulje vidimo posvuda. Zlatna prosječnost

Quételet je stvorio proizvod za kojim je u njegovo doba vladala velika potražnja. Živio je između 1796. i 1874. godine i pogledajte tko su mu bili suvremenici: Saint-Simon (1760–1825), Pierre Joseph Proudhon (1809–1865) i Karl Marx (1818– 1825), odreda začetnici različitih inačica socijalizma. U to post-prosvjetiteljsko doba svi su žudjeli za aurea mediocritas, pravilom zlatne sredine – u bogatstvu, visini, težini i tako dalje. U toj je žudnji bilo elemenata onoga “što se babi snilo”, podosta sklada i… platonizma. Uvijek se sjetim očeve uzrečice in medio stat virtus, “umjerenost je vrlina”. Pa, dugo vremena to je bio ideal; osrednjost se, u tom smislu, smatrala zlatnom. Sveopća osrednjost. Quételet je tu zamisao, međutim, podigao na novu razinu. Prikupljajući statistike, počeo je stvarati standardne “mjere”. Veličina prsnoga koša, visina, težina djece pri porodu, malo je toga izbjeglo njegovim standardima. Devijacije od norme, otkrio je, eksponencijalno su se prorjeđivale s porastom veličine te devijacije. Kada je osmislio ideju fizičkih karakteristika l’homme moyena, monsieur Quételet je prešao na društvena pitanja. L’homme moyen je imao svoje navike, potrošnju, svoje metode. Svojim konstrukcijama l’homme moyen physique i l’homme moyen moral,


fizički i moralno prosječnog čovjeka, Quételet je formirao raspon devijacije koji sve ljude svrstava ulijevo ili udesno od središnje vrijednosti, i kaznio sve one koji su se našli na najudaljenijim krajevima zvonolike krivulje. Svi su oni, tako, postali nenormalni. Kako je to utjecalo na Marxa, koji se poziva na Quételetov koncept prosječna čovjeka, očito je. “Društvene devijacije u smislu, primjerice, distribucije bogatstva, moraju se minimizirati”, piše on su svom djelu Das Kapital. Znanstvenom establišmentu Quételetova doba valja odati priznanje. Na njegove argumente nisu nasjeli ni trenutka. Filozof/matematičar/ekonomist Augustin Cournot, za početak, nije vjerovao da se ljude dade standardizirati isključivo kvantitativno. Takav bi standard ovisio o promatranom atributu. Mjera u jednoj provinciji mogla bi se razlikovati od one u drugoj. Koja bi od njih trebala biti standardna? L’homme moyen bio bi čudovište, rekao je Cournot. Evo kako ja objašnjavam njegovo mišljenje. Pod pretpostavkom da u prosječnu čovjeku ima ičega poželjnog, taj bi čovjek morao raspolagati nekakvom specijalnošću u kojoj bi bio nadareniji od ostalih – ne može biti prosječan u svemu. Pijanist bi odskakao od prosjeka u sviranju klavira ali bi u, recimo, jahanju bio ispodprosječan. Nekakav crtač bio bi bolji u risanju i tako dalje. Pojam čovjeka kojega smatraju prosječnim razlikuje se od pojma čovjeka prosječnog u svemu što radi. Zapravo, prosječno ljudsko biće moralo bi biti napola muško – napola žensko. Quételetu je to potpuno promaknulo. Božja pogreška

Puno problematičniji aspekt te rasprave skriva se u činjenici da se u Quételetovo doba Gaussova distribucija nazivala la loi des erreurs, zakon pogreške, budući da se distribucija pogreške najprije primjenjivala u astronomskim mjerenjima. Jeste li zabrinuti koliko i ja? Otklon od standarda (u ovom slučaju i od medijana) tretirao se upravo kao pogreška! Nikakvo čudo što je Marx nasjeo Quételetovim idejama. Takvo se shvaćanje brzo proširilo. Trebalo bi se pobrkalo sa jest, i to uz službeni blagoslov znanosti. Ideja o prosječnom čovjeku prožela je kulturu novorođene europske srednje klase, post-napoleonsku trgovačku kulturu u nastajanju, opreznu prema pretjeranu bogatstvu i intelektualnoj veličini. Zapravo, san o društvu sa zgusnutim zaradama smatrao se primjerenom težnjom racionalnog ljudskog bića u srazu s genetskom lutrijom. Kada biste morali izabrati društvo u kojemu ćete se roditi u sljedećem životu ali pritom ne znate što vas tamo očekuje, vjerojatno se ne biste kockali – voljeli biste


pripadati društvu bez socijalnih razlika. Jedna od zabavnijih posljedica veličanja osrednjosti bilo je osnivanje jedne francuske političke stranke – populističkog pokreta poujadisme. To je, isprva, bio pokret trgovaca i obrtnika, ugodno okupljalište polupovlaštenih koji su se nadali da će se univerzum sabiti na njihov stalež – svojevrsna neproleterska revolucija. Vodila se trgovačkim mentalitetom, sve do uporabe matematičkih oruđa. Je li to Gauss stvorio matematiku za dućandžije? Poincaré stiže u pomoć

Sam je Poincaré bio poprilično sumnjičav prema Gaussovoj funkciji. Vjerujem da mu je pozlilo kada su mu pokazali taj i slične pristupe modeliranju neizvjesnosti. Sjetite se, samo, da je Gaussova funkcija isprva služila mjerenju astronomskih pogrešaka a da su Poincaréove zamisli o modeliranju mehanike nebeskih tijela obilovale smislom za dublju neizvjesnost. Poincaré je zapisao kako mu se jedan prijatelj, neimenovani “ugledni fizičar”, požalio da su fizičari Gaussovu krivulju skloni koristiti misleći da je matematičari drže matematički nužnom; matematičari su je, pak, koristili misleći da je fizičari drže empirijski točnom. Dokidanje nepravednog utjecaja

Dopustite mi da na ovome mjestu izjavim kako uistinu vjerujem u vrijednost umjerenosti i osrednjosti (ali ne i u mentalitet šoping centra). Koji humanist ne želi minimizirati razlike među ljudima? Nema ničeg odvratnijeg od bezobzirnog ideala übermenscha! Moj je problem epistemološki. Stvarnost nije Mediokristan; s tim bismo se napokon trebali pomiriti. “Grci bi je proglasili božanstvom”

Popis ljudi koji hodaju svijetom sa zvonolikom krivuljom u glavi nevjerojatno je dug – zbog njezine platonističke čistoće. Sir Francis Galton, bratić Charlesa Darwina i unuk Erasmusa Darwina, bio je (kao i njegov bratić) jedan od posljednjih neovisnih gospodskih znanstvenika. U tu su se kategoriju ubrajali i lord Cavendish, lord Kelvin, Ludwig Wittgenstein (na sebi svojstven način) i, donekle, überfilozof Bertrand Russell. Premda on sam ne pripada rečenoj kategoriji, filozofija Johna Maynarda Keynesa njezino je utjelovljenje. Galton je živio u


viktorijansko doba, kada su nasljednici i imućni ljudi mogli birati hoće li se baviti jahanjem, lovom i sličnim aktivnostima ili postati mislioci, znanstvenici ili (oni manje talentirani) političari. Jedna od odlika viktorijanskog doba za kojom valja žaliti jest vjerodostojnost nekoga tko se znanošću bavi zbog znanosti same a ne zbog napredovanja u karijeri. Na žalost, to što se znanošću bavite iz čiste ljubavi prema znanju ne znači i da ćete krenuti u pravome smjeru. Kada se upoznao i zaokupio “normalnom” distribucijom, Galton se u nju zaljubio. Priča se da je izjavio kako bi je Grci, da su za nju znali, proglasili božanstvom. Njegovo je oduševljenje vjerojatno doprinijelo zamahu uporabe Gaussove funkcije. Galton je bio blagoslovljen manjkom matematičke prtljage ali je, kao rijetko tko, bio opterećen mjerenjem. Nije poznavao zakon velikih brojeva ali je na njega nadošao temeljem samih podataka. Izgradio je quincunxs, napravu nalik fliperu, koja pokazuje kako se formira zvonolika krivulja (o čemu nešto više u narednim poglavljima). Istina, Galton je zvonoliku krivulju primjenjivao u genetici i nasljeđivanju, a ondje je njezina uporaba bila opravdana. No njegovo je oduševljenje potpomoglo prodoru mladih statističkih metoda u područje sociologije. Samo “da” i “ne”, molim

Na ovome mjestu htio bih se pozabaviti razmjerima time učinjene štete. Bavite li se kvalitativnim zaključivanjem – kao, recimo, u psihologiji ili medicini – tražite li jednostavan odgovor “da/ne” neovisan o dimenzijama, tada bez ozbiljnijih problema možete zaključiti da ste u Mediokristanu. Učinak neizglednog ne može biti prevelik. Ili imate rak ili ga nemate; ili ste trudni ili niste… Stupnjevi smrtnosti ili trudnoće su irelevantni (ne bavite li se epidemijama). Ali, bavite li se kvantitativno ovisnim agregatima poput prihoda, zdravlja, povrata ulaganja ili prodaje knjiga, bit će problema. Služite li se Gaussovom funkcijom, dobit ćete pogrešnu distribuciju, jer Gaussova funkcija tamo ne pripada. Sve vaše prosjeke u stanju je pokvariti jedna jedina brojka; jedan jedini gubitak u stanju je pojesti cijelo stoljeće dobitaka. Više ne možete reći “to je iznimka”. Izjava “Pa, ja si mogu priuštiti gubitak” ne znači ništa ne pripišete li tom gubitku nekakvu veličinu. Možete izgubiti sve što imate a možete izgubiti i samo dio dnevne zarade; to baš nije isto. To objašnjava zašto su empirijska psihologija i njezini nalazi o ljudskoj prirodi koje sam predstavio u prethodnim dijelovima ove knjige, tako otporni na pogrešku proizašlu iz uporabe zvonolike krivulje. One su i sretne, budući da mnoštvo njihovih varijabli dopušta uporabu konvencionalne gausovske


statistike. Studije u kojima se mjeri koliko je ljudi u uzorku pristrano, ili koliko ih griješi, na vidjelo obično iznose rezultate tipa da/ne. Nijedno promatranje, samo po sebi, ne može omesti generalni nalaz. Sada ću prijeći na sui generis prezentaciju ideje o zvonolikoj krivulji, od samih njezinih temelja. (LITERARNI) MISAONI EKSPERIMENT O PODRIJETLU ZVONOLIKE KRIVULJE

Zamislite fliper nalik onomu sa Slike 8 i “ispalite” 32 kuglice. Pretpostavlja se da je ploča uravnotežena pa će i izgledi da loptica pri udaru u skretnicu odskoči ulijevo i udesno, biti jednaki. Očekivani ishod: mnoštvo će loptica popadati u središnje pregrade a broj loptica po pregradi opadat će što je ta pregrada udaljenija od sredine. Izvedite sada jedan Gedanken, jedan misaoni eksperiment. Čovjek baca novčić i nakon svakog bacanja zakorači ulijevo ili udesno, ovisno o tomu je li se novčić okrenuo na pismo ili na glavu. To se naziva “slučajno pomicanje” (random walk) ali nije povezano isključivo s hodanjem. Na isti biste način, umjesto koraka ulijevo ili udesno, pri svakom bacanju mogli dobiti ili izgubiti dolar. I pozorno pratiti kumulativni iznos u džepu. Recimo da sam se s vama u nešto (protuzakonito) opkladio i da imate podjednake izglede da tu opkladu dobijete ili izgubite. Bacite novčić. Okrene li se na glavu, zaradit ćete dolar; okrene se li na pismo, taj ćete dolar izgubiti. Pri prvom ćete bacanju ili dobiti ili izgubiti. Pri drugom bacanju, broj mogućih ishoda se udvostručava. Slučaj prvi: dobitak-dobitak. Slučaj drugi: dobitak-gubitak. Slučaj treći: gubitak-dobitak. Slučaj četvrti: gubitak-gubitak. Svaki od tih slučajeva ima jednake izglede; incidencija pojedinačnih dobitaka i pojedinačnih gubitaka dvaput je veća, dok se slučajevi dva i tri, tj. kombinacija dobitka i gubitka svode na isto. A to je ključ Gaussove funkcije. Puno toga izblijedi u sredini – a vidjet ćemo da “toga” u sredini i nema malo. Dakle, igrate li za dolar po rundi, nakon dvaju runda vaši izgledi za dobitak ili gubitak iznose 25% ali zato izgledi za neriješen rezultat iznose 50%.


Bacite kuglice. Pri udaru u prepreku, one će nasumično popadati ulijevo ili udesno. Na slici je prikazan najizgledniji scenarij koji silno podsjeća na zvonoliku krivulju (alias Gaussovu distribuciju). Zahvaljujem Alexanderu Talebu.

Odigrajmo još jednu rundu. Pri trećem bacanju, broj slučajeva se ponovo udvostručuje; dakle, suočavamo se s osam mogućih ishoda. Slučaj prvi (u drugom bacanju dobitak-dobitak) grana se na dobitak-dobitak-dobitak i dobitak-dobitak-gubitak. Svakom prethodnom rezultatu dodajemo po jedan “dobitak” ili “gubitak”. Slučaj drugi grana se na dobitak-gubitak-dobitak i dobitak-gubitak-gubitak. Slučaj treći grana se na dobitak-gubitak-dobitak i dobitak-gubitak-gubitak. Slučaj četvrti grana se na gubitak-gubitak-dobitak i gubitak-gubitak-gubitak. Sada imamo osam jednako izglednih slučajeva. Opažate da se neutralni ishodi kod kojih dobitak poništava gubitak i ovdje dadu grupirati. (U Galtonovu quincunxu prevladavaju situacije u kojima loptica najprije padne ulijevo a zatim udesno (i obrnuto); stoga možete završiti s mnoštvom neutralnih ishoda.) Čisto, ili kumulativno, to izgleda ovako: 1) tri dobitka; 2) dva dobitka i jedan gubitak, dakle, jedan čisti dobitak; 3) dva dobitka i jedan gubitak, dakle, jedan čisti dobitak; 4) jedan dobitak i dva gubitka, dakle, jedan čisti gubitak; 5) dva dobitka i jedan gubitak, dakle, jedan čisti dobitak; 6) dva gubitka i jedan dobitak, dakle, jedan čisti gubitak; 7) dva gubitka i jedan dobitak, dakle, jedan čisti gubitak; i na kraju 8) tri gubitka. U osam slučajeva, slučaj tri dobitka pojavljuje se samo jednom. Slučaj jednog čistog gubitka (jedan dobitak, dva gubitka) pojavljuje se triput. Slučaj


jednog čistog dobitka (jedan gubitak, dva dobitka) pojavljuje se triput. Odigrajte još jednu, četvrtu rundu. Ona će imati 16 jednako izglednih ishoda. Imat ćete jedan slučaj s četiri dobitka, jedan slučaj s četiri gubitka, četiri slučaja s dva dobitka, četiri slučaja s dva gubitka i šest neriješenih rezultata. Primjer quincunxa (ime je izvedenica latinske riječi za brojku pet) – flipera, pokazuje petu rundu, sa 64 mogućnosti kojima je lako ući u trag. Na tom se pojmu temeljio Galtonov quincunx. Galton je bio previše radišan i nevičan matematici; umjesto da izradi ovu napravu, mogao se poslužiti jednostavnijom algebrom ili, možda, izvesti misaoni eksperiment sličan ovomu našemu. Igrajmo dalje. Nastavite bacati novčić sve dok broj bacanja ne dostigne 40, za što će vam trebati tek nekoliko minuta. Za izračun mogućih ishoda, pak, trebat će vam kalkulator. Imat ćete otprilike 1 099 511 627 776 mogućih kombinacija – više od tisuću milijardi. Ne trudite se računati ručno: to je dvojka 40 puta umnožena samom sobom, jer se pri svakom račvanju broj grana udvostručava. (Sjetite se da smo, prelazeći na četvrtu rundu, alternativama u trećoj dodali po jedan dobitak i gubitak te time udvostručili broj mogućih ishoda.) Od svih tih kombinacija, samo će po jedna podrazumijevati 40 dobitaka i 40 gubitaka. Sve ostale kretat će se oko sredine, u ovom slučaju nule.

Već vidimo da su u ovoj vrsti nasumičnosti ekstremi iznimno rijetki. Na četrdeset bacanja, samo će jedan od 1 099 511 627 776 slučajeva


podrazumijevati četrdeset dobitaka. Izvedete li pokus sa 40 bacanja po satu, izgledi za 40 dobitaka zaredom toliko su mali da bi vam – da ih uopće uočite – trebalo podosta takvih bacanja. Pod pretpostavkom da ćete napraviti pokoji predah za jelo, piće, svađu s prijateljem ili cimerom, pivo i spavanje, za ishod od 40 pogodaka (ili promašaja) trebala bi vam 4 milijuna života. A pogledajte i ovo. Recimo da odigrate još jednu, 41. rundu: da dobijete 41 “glavu” zaredom, trebalo bi vam osam milijuna života! To je ključno svojstvo neskalabilnog okvira za analizu slučajnosti: ekstremna se odstupanja prorjeđuju po rastućoj stopi. 50 “glava” zaredom možete očekivati jednom u 4 milijarde života! Krivulja do koje smo došli još nije Gaussova ali joj se opasno približava. To je još uvijek tek naznaka Gaussove krivulje ali već uočavate ono bitno. (Čistu Gaussovu krivulju zapravo nikada nećete vidjeti jer se radi o platoniziranoj formi – približit ćete joj se ali je nećete dosegnuti.) Ipak, kao što vidite na Slici 9, poznati zvonoliki oblik već se nazire.

Možemo li se toj savršenoj Gaussovoj zvonolikoj krivulji nekako dodatno približiti? Možemo, finim podešavanjem procesa bacanja – tako da odigramo 40 bacanja za dolar, ili 4000 bacanja za 10 centa, a onda zbrojimo rezultate. Očekivani je rizik približno jednak u obje situacije – i u tome je trik. Međutim, postoji tu i jedna sitna neintuitivna “kvaka”, vezana za ekvivalentnost tih dvaju serija bacanja. Broj oklada pomnožili smo sa 100 ali smo veličinu uloga podijelili sa 10 – ne pitajte zašto, samo pretpostavite da su “ekvivalentne”. Sveukupni je rizik ekvivalentan ali smo si time otvorili mogućnost za 400 uzastopnih dobitaka ili gubitaka. Izgledi za to kreću se,


otprilike, u omjeru jedan naprama jedan sa 120 nula, dakle: 1: 1 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000. Nastavite proces još neko vrijeme. Sa 40 bacanja za dolar, preko 4000 bacanja za 10 centa, do 400 000 bacanja za jedan cent, sve smo bliže Gaussovoj krivulji. Slika 10 prikazuje rezultate u rasponu od -40 do 40, točnije 80 grafičkih točaka. Na sljedećoj slici njihov će se broj povećati na 8000. Nastavimo. Novčić možemo bacati i 4000 puta, s ulogom od jednog penija. A što kažete na njih 400 000 s ulogom od 1/1000 penija? Kao platonistička forma, čista Gaussova krivulja nastaje kada po rundi imamo beskonačno mnogo bacanja s infinitezimalno sitnim ulogom. Takve rezultate ni ne pokušavajte vizualizirati ili im shvatiti smisao. O “infinitezimalnim” veličinama uloga više ne može biti govora (budući da ih imamo beskonačno mnogo a djelujemo u – kako ga matematičari nazivaju – istosmjernom modelu). Dobra je vijest da za to postoji nadomjestak. S jednostavnog smo klađenja prešli na nešto potpuno apstraktno. Iz područja promatranja prešli smo u područje matematike. A u matematici su stvari čiste. Budući da nešto potpuno apstraktno ne bi trebalo postojati, molim vas ne pokušavajte shvatiti Sliku 10. Samo se naučite njome služiti. Sjetite se termometra: ne morate znati što temperatura znači da biste o njoj mogli govoriti. Sve što trebate znati jest odnos između temperature i ugode (ili nekog drugog empirijskog čimbenika). Temperatura od 15,5˚C korespondira s ugodnim vremenom; temperatura od –12˚C nije nešto čemu se valja radovati. Stručno objašnjenje temperature kao brzine sudaranja čestica ne mora vas nužno zanimati. Stupnjevi su, na izvjestan način, sredstvo kojim ćete nekakav eksterni fenomen u glavi pretvoriti u brojku. Slično tome, Gaussova je krivulja postavljena tako da 68,2% opažanja pada između jedne negativne i jedne pozitivne standardne devijacije od prosjeka. Ponavljam: ni ne pokušavajte razumjeti je li standardna devijacija i prosječna devijacija. Ona to nije, samo to puno (previše) ljudi koji rabe izraz standardna devijacija ne shvaća. Standardna devijacija je tek brojka za određivanje zajedničke mjere, stvar puke podudarnosti ako je fenomen gausovski. Standardna se devijacija često spominje i pod nadimkom “sigma”. Ljudi govore i o “varijancama” (što je ista stvar: varijanca je kvadrat sigme tj.


standardne devijacije). Uočavate da je spomenuta krivulja simetrična. Isto se događa i kada je sigma pozitivna i kada je negativna. Izgledi za vrijednost manju od –4 sigme isti su kao i za vrijednost veću od 4 sigme, u ovom slučaju 1 prema 32 000. Kao što čitatelj vidi, bit Gaussove krivulje je, kao što rekoh, u tome da se većina promatranja vrti oko srednjeg, prosječnog, a da se – što se od tog prosjeka više udaljavate – izgledi za devijaciju sve brže (eksponencijalno) smanjuju. Trebate li upamtiti tek jedan jedini podatak, upamtite da se izgledi za određeni ishod dramatično smanjuju što se više udaljavate od prosjeka. Atipične vrijednosti su iznimno neizgledne. Komotno ih možete ignorirati. Spomenuto svojstvo generira i najviši mediokristanski zakon: s obzirom na malen broj atipičnih vrijednosti, njihov doprinos cjelini bit će zanemarivo malen. U primjeru visine s početka ovog poglavlja, koristio sam jedinicu devijacije od 10 centimetara kako bih pokazao da incidencija opada s povećanjem visine. Bila je to jedna vrsta sigma-devijacije: ona tablica s visinama primjer je operacije “skaliranja prema sigmi”, odnosno korištenja sigme kao mjerne jedinice. Ah, te utješne pretpostavke

Evo središnjih pretpostavka kojima smo se služili u igri novčićem a koja nas je dovela do naznaka Gaussove funkcije, odnosno blage slučajnosti. Prva središnja pretpostavka: svako je bacanje neovisno. Novčić nema pamćenje. Činjenica da ste u prethodnom bacanju okrenuli glavu ili pismo ne mijenja izglede da i pri sljedećem bacanju okrenete glavu ili pismo. Dakle, u bacanju novčića s vremenom ne postajete “bolji”. Ubacite li u jednadžbu pamćenje ili vještinu u bacanju novčića, cijela ta “gausovština” postaje klimava. Sjetite se rasprave iz Poglavlja 14 o preferencijalnoj lojalnosti i kumulativnoj prednosti. Prema objema tim teorijama, pobijedite li danas, vaši se izgledi za pobjedu u budućnosti povećavaju. Vjerojatnost, dakle, ovisi o povijesti. Time i prva središnja pretpostavka koja vodi Gaussovoj krivulji pada na ispitu stvarnosti. U igrama, dakako, prošle pobjede ne bi trebale uvećavati vjerojatnost budućih dobitaka. U stvarnosti je drugačije. Upravo mi se zato ne sviđa što se vjerojatnost poučava na temelju igara. Kada, pak, dobici vode novim dobicima, puno ćete prije doživjeti 40 pobjeda zaredom.


Druga središnja pretpostavka: nema “divljih” skokova. Veličina koraka kao građevnog elementa ležerne šetnje uvijek je poznata i iznosi točno jedan korak. Nema neizvjesnosti u pogledu veličine tog koraka. Ne nailazimo na situacije u kojima on silovito varira. Upamtite, ako i jedna od tih dviju središnjih pretpostavki ostane nezadovoljena, vaši vas koraci (ili bacanja novčića), kumulativno, neće odvesti u zvonoliku krivulju. Ovisno o razvoju događaja, oni vas mogu odvesti u divlju, na skalu neosjetljivu nasumičnost mandelbrotskog tipa. “Sveprisutnost Gaussove funkcije”

Jedan od problema s kojima se u životu suočavam jest i taj da – kada im objasnim da je Gaussova zvonolika krivulja sveprisutna ali samo u glavama statističara, ne i u stvarnom životu – ljudi od mene traže “dokaz”. (Kao što ćemo vidjeti u sljedeća dva poglavlja, to i nije osobito teško dokazati … iako, s druge strane, nitko nije uspio dokazati suprotno.) Kad god sugeriram nekakav proces koji nije Gaussova funkcija, zatraže da svoj izbor obrazložim i, osim samog fenomena, “navedem i teoriju na kojoj se temelji”. U Poglavlju 14 vidjeli smo modele “bogaćenja bogatih” navedene upravo kako bi se dokazala opravdanost nekorištenja Gaussove funkcije. Autori modela svoje su vrijeme morali trošiti na pisanje teorija o mogućim modelima za generiranje skalabilnog – kao da se za njih moraju ispričavati. Teorija, ma nemoj! Meni je to epistemološki problematično, ta potreba da se opravda neuspjeh svijeta u nalikovanju idealiziranome modelu koji je uspio nametnuti netko slijep za stvarnost. Umjesto proučavanja mogućih modela generiranja slučajnosti koja ne podliježe zvonolikoj krivulji (čime bih i sam podlegao bolesti slijepog teoretiziranja), ja se služim potpuno suprotnom tehnikom: o zvonolikoj krivulji nastojim doznati što je moguće više a onda utvrđujem gdje je održiva a gdje nije. Ja znam gdje je Mediokristan. Po mojem mišljenju, zvonoliku krivulju nedovoljno poznaju upravo oni koji se njome često (zapravo, gotovo uvijek) služe. Upravo bi se oni trebali opravdavati. Sveprisutnost Gaussove funkcije nije obilježje svijeta; to je problem naših umova koji vuče korijene iz načina na koji taj svijet promatramo.

*** Sljedeće poglavlje bavit će se invarijatnošću prirode, njezinom neosjetljivošću na skalu, kao i osobinama fraktalnog, a ono nakon njega istraživat će zlouporabu Gaussove funkcije u socioekonomskom životu te


“potrebu za izmišljanjem teorija”. O tom sam problemu razmišljao veći dio života; zato se ponekad znam uzrujati. Otkako sam o njemu počeo razmišljati i izvoditi različite misaone eksperimente (kao što sam to činio i u ovom tekstu), u poslovnom i statističkom svijetu u kojemu sam živio nisam uspijevao pronaći apsolutno nikoga s dovoljno intelektualne dosljednosti da, istodobno, prihvati Crnog labuda i odbaci gausovska oruđa. Mnogi su ljudi prihvatili moju ideju Crnog labuda ali ih ona nije dovela do logičkog zaključka – da se pri mjerenju slučajnosti ne možete služiti jednom jedinom mjerom, zvanom standardna devijacija (i nazivati je “rizikom”). I da ne možete očekivati jednostavno objašnjenje neizvjesnosti. Za taj, naredni korak treba hrabrosti, predanosti, vještine u “spajanju točkica” i želje za potpunim shvaćanjem slučajnosti. To, također, znači da tuđu mudrost ne treba prihvaćati kao Sveto pismo. Onda sam počeo susretati fizičare koji su, doduše, odbacili gausovska oruđa ali su podlegli drugom poroku: lakovjernom prihvaćanju preciznih prediktivnih modela, uglavnom objašnjenja vezanih uz preferencijalnu lojalnost iz Poglavlja 14 – dakle, drugom obliku platonizma. Nisam mogao pronaći nikoga tko je imao dovoljno dubine i znanstvene stručnosti da se zagleda u svijet slučajnosti i shvati njegovu narav, nekoga kojemu su izračuni pomoćno sredstvo a ne glavni cilj. Trebalo mi je gotovo 15 godina da pronađem takvog mislioca, čovjeka koji je mnoge Crne labudove učinio sivima: velikog Benoîta Mandelbrota.


Poglavlje šesnaesto

ESTETIKA SLUČAJNOSTI Mandelbrotova knjižnica – Je li Galileo bio slijep? – Bisere pred svinje – Kako svijet može biti kompliciran na jednostavan način ili, možda, jednostavan na kompliciran način

PJESNIK SLUČAJNOSTI

Jednog melankoličnog poslijepodneva osjetio sam miris starih knjiga u knjižnici Benoîta Mandelbrota. Bilo je to jednog vrelog dana u kolovozu 2005. godine. Vrućina je pojačavala pljesnivi miris ljepila iz starih francuskih knjiga i probudila snažnu olfaktornu nostalgiju. Takve sam nostalgične izlete obično uspijevao suzbiti ali ne i kada bi mi se prišuljali u obliku glazbe ili mirisa. Miris Mandelbrotovih knjiga bio je miris francuske literature, miris knjižnice mojih roditelja, miris sati koje sam kao tinejdžer potrošio po knjižarama i knjižnicama u doba kada su mnoge knjige koje su me okruživale bile (avaj) francuske, kada sam mislio da je literatura iznad svega i svačega. (S mnogim se francuskim knjigama nisam družio još od tih dana.) Koliko god želio da bude apstraktna, literatura je imala svoj fizički izraz – imala je miris – i točka. To je poslijepodne bilo i sjetno. Mandelbrot se selio, baš kad sam stekao pravo da ga nazivam u najčudnija doba dana i noći, samo zato što bih imao neko pitanje (recimo, zašto ljudi ne shvaćaju da bi pravilo 80/20 moglo biti i pravilo 50/01). Mandelbrot se odlučio preseliti u okolicu Bostona ali ne kako bi otišao u mirovinu, nego da bi radio za tamošnji istraživački centar koji je sponzorirao jedan nacionalni laboratorij. Selio je u Cambridge, u stan. Prije odlaska iz ogromne kuće u njujorškom predgrađu Westchester, pozvao me je da si odaberem nešto knjiga iz njegove knjižnice. Čak su i naslovi knjiga u meni budili nostalgiju. Jednu sam kutiju napunio francuskim naslovima, poput Matière et mémoire Henrija Bergsona. Mandelbrotov je primjerak bio iz 1949. godine; kupio ga je, čini se, još kao student (sudeći po mirisu). Budući da sam ga u ovoj knjizi svako malo spominjao, Mandelbrota ću napokon i predstaviti, ponajprije kao prvu osobu s akademskom titulom s kojom sam razgovarao o slučajnosti a da se pritom nisam osjećao prevareno. Drugi matematičari probabiliteta zasuli bi me teoremima s ruskim imenima, poput “Soboljeva” i “Kolmogorova”, Wienerovom mjerom i sličnim; bez toga


su, izgleda, bili izgubljeni. Teško su dolazili do srži problema a iz svojih “kutijica” nisu izlazili dovoljno dugo da uoče njihove empirijske mane. S Mandelbrotom je bilo drugačije: bilo je to kao da smo obojica došli iz iste zemlje, kao da smo se susreli nakon dugog frustrirajućeg egzila i kao da napokon, bez imalo napora, razgovaramo na materinjem jeziku. On je moj jedini živi učitelj – moji su učitelji obično knjige iz moje knjižnice. Prema matematičarima koji su se bavili neizvjesnošću i statistikom gajio sam premalo poštovanja da bih ijednoga smatrao učiteljem – po mojemu mišljenju, matematičari školovani za izvjesnost nisu se trebali baviti slučajnošću. Mandelbrot je dokazao da griješim. Govori neobično precizan i formalan francuski, poprilično sličan onomu kojim su govorili Levantinci iz generacije mojih roditelja ili aristokrati Staroga svijeta. Zato mi je, povremeno, njegov akcentirani ali veoma standardni kolokvijalni američki engleski zvučao čudno. Visok je i podebeo (premda nisam opazio da puno jede) i premda djetinjega lica, posjeduje snažnu fizičku pojavu. Netko sa strane mislio bi da su divlja neizvjesnost, Crni labudovi i dosadne (i ponekad manje dosadne) statističke ideje sve što nas povezuje. Ali, premda smo suradnici, naši se najvažniji razgovori ne vrte oko tih tema. Razgovaramo uglavnom o literarnim i estetičkim temama, o povijesnim tračevima o intelektualno iznimno rafiniranim ljudima. Rafiniranim, ne uspješnim. Mandelbrot je znao ispričati pokoju anegdotu o svakom s nevjerojatnog popisa velikih imena s kojima je radio tijekom prošlog stoljeća. Meni su, pak, živopisni eruditi daleko zanimljiviji od znanstvenika; naprosto sam tako programiran. Kao i mene, i Mandelbrota zanimaju uglađeni i obrazovani individualci koji kombiniraju osobine što se, inače, smatraju nespojivima. Jedna od osoba koje često spominje je baron Pierre Jean de Menasce kojega je upoznao 1950-ih godina, na Princetonu. De Menasce i fizičar Oppenheimer bili su cimeri. De Menasce je bio upravo od onih osoba kakve me zanimaju, utjelovljenje Crnog labuda. Potekao je iz bogate židovske trgovačke obitelji iz Aleksandrije i kao i svi sofisticirani Levantinci govorio je francuski i talijanski. Njegovi su preci preuzeli mletačku inačicu svog arapskog prezimena, dodali joj mađarsku plemićku titulu i ušli u društvo okrunjenih glava. De Menasce nije samo prešao na kršćanstvo nego je postao dominikanski svećenik i veliki stručnjak za semitske i farsi jezike. Mandelbrot me je stalno ispitivao o Aleksandriji, jer je uvijek tragao za takvim likovima. Istina, intelektualno sofisticirani likovi bili su upravo ono što sam u životu tražio. Moj otac-erudit (koji bi, da je živ, bio tek dva tjedna stariji od Benoîta


M.) volio je društvo iznimno kulturnih isusovačkih svećenika. Sjećam se da su njegovi jezuitski posjetitelji uvijek sjedili na mom mjestu za stolom. Jedan od njih, s diplomom iz medicine i doktoratom iz fizike, poučavao je aramejski na Institutu za orijentalne jezike u Bejrutu. Prije toga je možda predavao osnove fizike u nekoj srednjoj školi a samo godinu ranije vjerojatno je i sam studirao, medicinu. Ta je vrsta erudicije mojega oca impresionirala daleko više od one sa znanstvene pokretne trake. Možda je moj otpor prema Bildungsphilisterima genetski. Premda se često čudio temperamentu ambicioznih erudita i fenomenalnih ali manje slavnih znanstvenika (poput njegova starog prijatelja Carletona Gajduseka, koji ga je zadivio vještinom otkrivanja uzročnika tropskih bolesti), Mandelbrot se nije volio hvaliti poznanstvima s ljudima koje smatramo velikim znanstvenicima. Dugo mi je trebalo da otkrijem s koliko je glasovitih znanstvenika (iz, činilo mi se, svih mogućih znanstvenih područja) radio; nekakav bi se hvalisavac na njih stalno pozivao. Premda surađujemo već nekoliko godina, tek sam neki dan, u nevezanom razgovoru s njegovom suprugom, otkrio da je dvije godine radio kao matematički suradnik psihologa Jeana Piageta. Drugi je šok uslijedio kada sam doznao da je radio i s velikim povjesničarem Fernandom Braudelom. No, Braudel mu, čini se, nije bio zanimljiv. Nije htio pričati ni o Johnu von Neumanu s kojim je radio kao stipendist na poslijedoktorskim studijima. Njegova ljestvica vrijednosti imala je drugačiji poredak. Jednom sam ga upitao za Charlesa Tressera, nepoznatog fizičara kojega sam upoznao na nekoj zabavi. Tresser je pisao radove o teoriji kaosa a istraživačke je prihode nadopunjavao pečenjem kolača za svoj dućan u okolici New Yorka. Mandelbrot je bio jasan: Tressera je nazivao “un homme extraordinaire” i neprestano ga hvalio. Kada sam ga, pak, upitao za izvjesnu glasovitu “šaržu”, odgovorio mi je: “Tipični bon eleve, student s dobrim ocjenama, bez dubine, bez vizije.” Tip je imao Nobelovu nagradu. PLATONIZAM TROKUTA

E, sad, zašto ja cijelu stvar nazivam mandelbrotskom ili fraktalnom slučajnošću? Nijedan djelić te slagalice nije nikakva novina. Njima su se bavili Pareto, Yule, Zipf i mnogi drugi. No, upravo je Mandelbrot a) pospajao točkice, b) povezao slučajnost s geometrijom (i to posebnom vrstom geometrije) i c) temu doveo do njezina prirodnog zaključka. Mnogi su današnji matematičari slavni dijelom i stoga što je upravo Mandelbrot iskopao njihove radove i uporabio ih za potkrjepu svojih tvrdnja – istom se strategijom i ja služim u ovoj knjizi. “Da bi me ljudi ozbiljno shvatili, moram si izmisliti prethodnike”, rekao mi je jednom. Kredibilitet razvikanih imena


služio mu je kao retoričko oruđe. Za svaku se zamisao dade iskopati neku koja joj prethodi. Uvijek možete pronaći nekoga tko se bavio nekim dijelom vašeg argumenta i njegove rezultate iskoristiti kao podlogu. Znanstvena asocijacija na nekakvu veliku ideju, “brand”, postaje onaj tko je “pospajao točkice” a ne onaj tko je na tu ideju došao nehotično, promatranjem. To vrijedi čak i za Charlesa Darwina. Premda su ga neobrazovani znanstvenici optuživali da je “izmislio” opstanak najsposobnijih, Darwin nije bio prvi koji se toga dosjetio. U predgovoru knjige Postanak vrsta, Darwin je zapisao kako u njoj prezentirane činjenice i nisu posebno originalne; ono što on drži “zanimljivim” (s tipično viktorijanskom skromnošću) jesu posljedice. Slava, na kraju, i dopadne onima koji iz tih posljedica izvuku korist, koji uvide vrijednost neke ideje. Oni su o toj temi pozvani govoriti. Dopustite mi, onda, da opišem mandelbrotsku geometriju. Geometrija prirode

Trokuti, četverokuti, kružnice i ostali geometrijski pojmovi zbog koji su mnogi od nas zijevali na nastavi, možda i jesu prekrasne i čiste ideje. Čini se, međutim, da su te ideje prisutnije u glavama arhitekata, dizajnera, suvremenih umjetnika i učitelja negoli u prirodi samoj. Što je u redu, samo što nas većina toga uopće nije svjesna. Planine nisu trokuti i piramide; drvo nije kružnica; ravne je linije u prirodi gotovo nemoguće pronaći. Majka priroda nije slušala srednjoškolsku geometriju, niti je čitala Euklida Aleksandrijskog. Njezina je geometrija nazubljena ali i na svoj način logična i lako razumljiva. Rekoh da smo, izgleda, prirodno skloni platoniziranju i da razmišljamo isključivo u terminima proučavane materije: i da nikome, bio on zidar ili filozof prirode, nije lako izbjeći takvom kondicioniranju, njegovu robovanju. Pogledajte što je napisao veliki Galileo, inače sklon razotkrivanju patvorina. Velika knjiga prirode leži otvorena pred nama. U njoj je ispisana istinska filozofija… No mi je ne možemo pročitati ne naučimo li najprije jezik i znakove na kojima je ispisana… Ispisana je matematičkim jezikom a znakovi su trokuti, krugovi i druga geometrijska tijela. Je li Galileo bio de iure slijep? Zar ni on, uza svu svoju navodnu intelektualnu neovisnost, Majku prirodu nije bio u stanju vidjeti onakvu kakva jest? Siguran sam da je na kući imao prozore i da je s vremena na vrijeme iz nje izlazio: morao je znati koliko su trokuti u prirodi rijetki. Kako nam je lako isprati mozak…


Mi smo ili slijepi, ili nepismeni, ili oboje. Bilo je tako očito da geometrija prirode nije Euklidova geometrija. Ipak, nitko ili gotovo nitko to nije vidio. Ta je (fizička) sljepoća identična ludičkoj zabludi koja nas navodi na pomisao da su kasina utjelovljenje slučajnosti. Fraktalnost

Za početak ćemo opisati što su to fraktali. Potom ćemo vidjeti što ih i kako povezuje s onim što nazivamo zakonom potencije ili zakonom skalabilnosti. Fraktalno je kovanica koju je Mandelbrot smislio kako bi opisao geometriju hrapavog i nepravilnog – od latinskog izraza fractus koji je u korijenu riječi fraktura. Fraktalnost je ponavljanje geometrijskih uzoraka u različitim omjerima a koje razotkriva sve sitnije i sitnije inačice istih uzoraka. Sitni dijelovi, do izvjesne mjere, nalikuju cjelini. U ovom ću vam poglavlju pokušati pokazati primjenu fraktalnosti na oblik neizvjesnosti koja bi trebala nositi Mandelbrotovo ime: mandelbrotsku slučajnost. Žile na lišću nalikuju granama; grane nalikuju drveću; kamenje izgleda poput malenih planina. Promjena veličine nekog objekta ne podrazumijeva i njegovu kvalitativnu promjenu. Pogledate li britansku obalu iz zrakoplova, ono što vidite nalikovat će onomu što vidite kada zemljovid britanske obale pogledate pod povećalom. To svojstvo samosličnosti ukazuje na jedno varljivo sažeto i jednostavno pravilo koje valja slijediti pri stvaranju oblika naoko silne kompleksnosti – bilo na računalu, bilo od strane Majke prirode. Dobro dođe u računalnoj grafici no, što je puno važnije, to je pravilo po kojemu funkcionira priroda. Mandelbrot je dizajnirao matematički objekt danas poznat kao Mandelbrotov skup, najpoznatiji objekt u povijesti matematike. Stekao je silnu popularnost među teoretičarima kaosa jer generira sve kompliciranije i kompliciranije slike, služeći se naizgled beznačajnim rekurzivnim relacijama: nešto je rekurzivno kada se može replicirati do beskonačnosti. Koliko god umanjili rezoluciju, raspoznatljive ćete oblike i dalje uočavati. Mandelbrotov skup možete promatrati do beskonačnosti. Spomenuti oblici nikad nisu jednaki ali su slični samima sebi – posjeduju snažne obiteljske crte. Takvi su objekti važni za estetiku. Pogledajte gdje se sve dadu primijeniti: Vizualne umjetnosti: većina današnjih kompjutorski generiranih objekata temelji se na nekoj inačici Mandelbrotove fraktalnosti. Fraktale vidimo u


arhitekturi, slikarstvu i mnogim drugim vizualnim umjetnostima. Autori ih, dakako nesvjesno, redovito inkorporiraju u svoja djela. Glazba: Odpjevuckajte, polagano, prve četiri note Beethovenove Pete simfonije: ta-ta-ta-taaa. Svaku pojedinačnu notu, potom, zamijenite s iste četiri početne note, kako biste završili s mjerom od 16 nota. Vidjet ćete (odnosno, čuti) da svaki taj manji val sliči onomu većem. Bach i Mahler, primjerice, pisali su pod-stavke koji su nalikovali velikim stavcima koje su tvorili. Poezija: Poezija Emily Dickinson je, primjerice, fraktalna. Prema jednom komentatoru, ona je “svjesno kreirana zbirka dikcije, metra, retorike, geste i tona”. Matematički je establišment, isprva, prezirao Benoîta M. Francuski su matematičari bili užasnuti. Što? Slike? Mon dieu! Bilo je to kao da ste skupu pobožnih pravoslavnih bakica u mom rodnom Amiounu prikazali pornić. Mandelbrot je, stoga, neko vrijeme proveo u intelektualnom izbjeglištvu, u IBM-ovu istraživačkom centru na sjeveru države New York. Bila je to prava ‘ko vas j… situacija; IBM mu je dopuštao da radi što god želi. Međutim, opća je javnost (uglavnom kompjutorski fanatici) shvatila poruku. Kada je prije 25 godina izašla iz tiska, Mandelbrotova knjiga Fraktalna geometrija prirode izazvala je pravu senzaciju. Kružila je umjetničkim krugovima i mijenjala studije estetike, arhitektonskog dizajna a široku je primjenu našla čak i u industriji. Benoîtu M. nudila se čak i medicinska profesura! (Naime, i pluća su, navodno, samoslična.) Njegova su predavanja privlačila horde umjetnika zbog čega su ga i prozvali matematičkom rock-zvijezdom. Kompjutorsko doba pomoglo mu je da se – u smislu primjenjivosti njegova rada – prometne u jednog od najutjecajnijih matematičara u povijesti. I to puno prije službenog priznanja znanstvene kule bjelokosne. Vidjet ćemo da njegov rad, osim univerzalnosti, krasi još jedna neobična osobina: iznimna razumljivost. Nekoliko riječi o njegovoj biografiji. Mandelbrot je u Francusku stigao iz Varšave, 1936. godine, u dvanaestoj godini. Nestalni tajni život u doba nacističke okupacije Francuske poštedio ga je jednog dijela konvencionalnog galskog obrazovanja i njegova neinspirativnog algebarskog drila. Uglavnom je samouk. Na njega je kasnije silno utjecao njegov ujak Szolem, ugledni pripadnik francuskog matematičkog establišmenta i šef katedre na Collège de France. Benoît M. kasnije se nastanio u Sjedinjenim Državama. S izuzetkom nekoliko prolaznih akademskih imenovanja, dobar dio života radio je kao industrijski znanstvenik.


U novoj znanosti, u čijem je stvaranju sudjelovao i Mandelbrot, računalo je odigralo dvojaku ulogu. Prvo, fraktalni objekti, kao što smo vidjeli, u stanju su se generirati primjenom jednostavnog pravila. Stoga su idealni za automatske računalne aktivnosti (ili aktivnosti Majke prirode). Drugo, u tom generiranju vizualnih intuicija krije se dijalektika između matematičara i generiranih objekata. Pogledajmo sada kako nas to vodi k slučajnosti. Mandelbrotova je karijera započela upravo s probabilitetom. Vizualni pristup Ekstremistanu/Mediokristanu

Upravo promatram sag u svojoj radnoj sobi. Pogledam li ga pod mikroskopom, vidjet ću veoma nepravilnu površinu. Pogledam li ga pod povećalom, ta će površina biti nešto pravilnija ali još uvijek silno neravnomjerna. Kada ga, pak, pogledam iz stojećeg položaja, djeluje mi ujednačeno, glatko poput lista papira. U razini očiju, sag korespondira s Mediokristanom i zakonom velikih brojeva: najprije uočavam nabranost, namreškanost, a onda vidim kako se ona zaglađuje. To je nalik gausovskoj slučajnosti: moja šalica s kavom ne poskakuje zato što se sve pokretne čestice koje je tvore umiruju. Na isti način, nizanjem sitnih gausovskih neizvjesnosti, u određenom trenutku dostižete izvjesnost: to je zakon velikih brojeva. Šalica ne skakuće po stolu zato što Gaussova funkcija nije samoslična. Recimo da se penjete na nekakvu planinu. Na koliko god visoku zemaljsku površinu se popeli, ona će i dalje biti nepravilna. To vrijedi čak i na visinama od devet kilometara. Letite li iznad Alpa, vidjet ćete nazubljene planine a ne sitno kamenje. Dakle, neke površine nisu mediokristanske i promjena rezolucije ne čini ih ništa pravilnijima. (Taj učinak prestaje samo kada dosegnete ekstremnu visinu. Promatraču iz svemira planet Zemlja djeluje glatko, no to je zato što je premala. Nekakav veći planet imao bi planine pored kojih bi i Himalaja djelovala patuljasto; da bi izgledao gladak, taj bi planet valjalo promatrati iz veće udaljenosti. Isto tako, da taj planet ima veću populaciju, čak i s istim prosječnim bogatstvom, vjerojatno bismo pronašli nekoga čija neto vrijednost uvelike premašuje onu Billa Gatesa.) Slike 11 i 12 ilustriraju rečenu tvrdnju: nekakav promatrač bi, na temelju prve fotografije, zaključio da je poklopac fotografskog objektiva pao na tlo. Sjetite se one kratke primjedbe o britanskoj obali. Promatrate li je iz zrakoplova, njezini obrisi nalikovat će onima koje vidite s obale. Promjena mjerila ne mijenja ni oblik, ni stupanj njegove pravilnosti.


Biserje pred svinje

Ali, kakve to veze fraktalna geometrija ima s distribucijom bogatstva, veličinom gradova, dobiti s financijskog tržišta, brojem ratnih žrtava ili veličinom planeta? Pospajajmo točkice. Ključno je to što su fraktali numerički i statistički (donekle) neovisni o mjerilu – za razliku od Gaussove funkcije, njihov se omjer ne mijenja. Drugi prikaz samosličnosti vidimo na slici 13. Kao što smo vidjeli u Poglavlju 15, suprebogati su slični bogatima, samo još bogatiji – bogatstvo ne ovisi o mjerilu ili, da budem precizniji, ne ovisi o nekom poznatom mjerilu. Negdje tijekom 1960-ih godina, Mandelbrot je svoje ideje o cijenama sirovina i financijskih vrijednosnica predstavio ekonomskom establišmentu. Financijski su se ekonomisti silno uzbudili. Godine 1963., tadašnji dekan Poslovne škole Sveučilišta u Chicagu, George Shultz, ponudio mu je profesuru. Da, isti onaj George Shultz koji je kasnije postao državni tajnik u administraciji Ronalda Reagana. I isti ga je taj George Shultz jedne večeri nazvao kako bi tu ponudu povukao. U vrijeme pisanja ove knjige, 44 godine kasnije, u ekonomskoj i znanstvenoj statistici nije se radilo ništa (dobro, bilo je nešto kozmetičkog petljanja koje se prema svijetu odnosilo kao da sve u njemu podliježe isključivo blagoj slučajnosti) a Nobelove su se nagrade dijelile šakom i kapom. Bilo je radova koji su nudili “dokaze” da Mandelbrot griješi a pisali su ih ljudi koji ne shvaćaju središnji argument ove knjige: dokaze da je određeni proces Gaussova funkcija uvijek možete pronaći, odaberete li razdoblja u kojima nije bilo rijetkih događaja. (Isto vam tako kao “dokaz” uzornog ponašanja može poslužiti i poslijepodne u kojemu nitko nikoga nije ubio.) Ponavljam da je zbog asimetričnosti indukcije, zvonoliku krivulju lakše odbaciti negoli prihvatiti baš kao što je i nevinost lakše odbaciti negoli prihvatiti. Slijedom toga, i fraktalno je lakše odbaciti nego prihvatiti. Zašto? Zato što naš argument da je proces kojim se bavimo Gaussova zvonolika krivulja može poništiti i jedan jedini događaj.


SLIKA 11: Na prvi pogled, poklopac fotografskog objektiva pao je na tlo. Sada okrenite stranicu

SLIKA 12: Predmet na slici nije poklopac fotografskog objektiva. Ove dvije fotografije ilustriraju invarijantnost (scale invariance): površina na slici je fraktalna. Usporedite je s nekim umjetnim objektom poput automobila ili kuće. Izvor: profesor Stephen W. Wheatcraft, Sveučilište države Nevada u Renou.

Da skratim, Mandelbrot je prije četrdeset godina bacio biserje pred ekonomiste i filistre kojima je primarna zadaća “kićenje” osobnog životopisa.


I oni su to biserje odbacili; njegove su ideje za njih bile predobre. Bio je to tipični primjer margaritas ante porcos, bacanja biserja pred svinje. U ostatku ovoga poglavlja objasnit ću kako je moguće podržati ideju da mandelbrotovi fraktali oslikavaju velik dio onoga što se zbiva slučajno a da se ne precizira njihova primjena. Fraktali bi trebali biti standard, aproksimacija, okvir. Oni ne rješavaju problem Crnog labuda i ne pretvaraju Crne labudove u predvidljive događaje ali bitno ublažavaju problem Crnog labuda čineći takve velike događaje shvatljivima. (Čine ih sivima. Zašto sivima? Zato što vam samo Gaussova funkcija predočuje ono izvjesno.) LOGIKA FRAKTALNE SLUČAJNOSTI (S OGRADOM)[66]

Uz pomoć onih popisa bogatuna u Poglavlju 15, prikazao sam logiku fraktalne distribucije: udvostruči li se bogatstvo s jednog na dva milijuna dolara, incidencija osoba s najmanje toliko novca smanjit će se četverostruko, dakle po kvadratnom eksponentu.

Stupanj nejednakosti bit će isti u svih 16 dijelova grafa. U gausovskom svijetu, disparitet u bogatstvu (ili bilo kojoj drugoj veličini) smanjuje se kada pogledate najvišu vrijednost – dakle, među milijarderima bi


trebalo vladati manje nejednakosti negoli između milijunaša i pripadnika srednje klase. Taj manjak jednakosti na svim razinama bogatstva je, u osnovi, statistička samosličnost.

Da je eksponent jedinica, incidencija takvog (ili većeg) bogatstva prepolovila bi se. Taj se eksponent naziva “potencija” (stoga izraz zakon potencije). Hajdemo te primjere koji prelaze određenu razinu nazvati “prekoračenjem”. Prekoračenje od dva milijuna predstavljat će broj osoba koje posjeduju više od dva milijuna dolara. Najvažnije svojstvo tih fraktala (a mogli bismo ga nazvati i skalabilnošću) jest da će omjer dvaju prekoračenja[67] odgovarati omjeru između tih dvaju brojeva i negativne vrijednosti eksponenta.

Hajdemo to ilustrirati. Recimo da “mislite” da će se samo 96 knjiga iz godišnje produkcije prodati u više od 250 000 primjeraka (što se dogodilo lani) i da “mislite” da će eksponent iznositi približno 1.5. Na temelju toga možete ekstrapolirati i procjenu da će se približno 34 knjige prodati u više od


500 000 primjeraka – naprosto 96 puta (500 000/250 000). Mogli bismo nastaviti i zabilježiti da bi se približno osam knjiga trebalo prodati u više od milijun primjeraka, ovdje 96 puta (1 000 000/250 000) . Dopustite mi da vam pokažem različite mjerne eksponente za niz različitih fenomena. Unaprijed upozoravam da u smislu numeričke preciznosti navedeni eksponenti i nisu bogzna kako značajni. Za koji trenutak vidjet ćemo i zašto, no za sada upamtite samo to da spomenute parametre nismo promatrali; naprosto smo ih pogađali ili izvodili iz statističkih podataka. Zato je ponekad teško znati koji su parametri pravi – i ima li ih uopće. Pogledajmo najprije praktične posljedice jednog takvog eksponenta.

Tablica 2 ilustrira učinak krajnje neizglednog. Ona pokazuje udio prvih 1% i prvih 20% u ukupnoj vrijednosti. Što je eksponent niži, to je udio veći. No, pogledajte i koliko je taj proces osjetljiv: između eksponenata 1.1 i 1.3, udio u ukupnoj vrijednosti opada sa 66% na 34%. Razlika u eksponentu od samo 0.2, dramatično mijenja rezultat a takva razlika može proisteći i iz sitne pogreške pri mjerenju. Ipak, ne radi se o beznačajnoj razlici: ne zaboravite da – budući da ga ne možemo izravno mjeriti – ne znamo koliki je, točno, taj eksponent. Mi ga naprosto procjenjujemo, na osnovu podataka iz prošlosti ili sukladno nekakvoj teoriji koja nam omogućuje kreiranje modela koji bi nam o tomu nešto mogao natuknuti. Budući da takvi modeli znadu skrivati slabosti, ne možemo ih nepromišljeno primjenjivati na stvarnost.


Dakle, imajte na umu da je eksponent 1.5 samo aproksimacija, da ga je teško izračunati, da vam ga nisu poslali bogovi i da ćete imati čudovišnu pogrešku u uzorku. Opazit ćete da broj knjiga prodanih u više od milijun primjeraka neće uvijek biti 8. Taj bi se broj mogao popeti na 20 ali i opasti na 2. Još važnije, rečeni se eksponent počinje primjenjivati tek pri vrijednosti koja se naziva “prijelaz” (crossover) i to samo na vrijednosti veće od prijelazne. Njegova primjena može započeti sa 200 000 knjiga ali i tek sa 400 000 knjiga. Isto tako, bogatstvo od, recimo, 600 milijuna dolara (točka u kojoj se nejednakost povećava) ima drugačije osobine od onoga ispod 600 milijuna dolara. Kako znate gdje je ta točka, gdje počinje prijelaz? E, to je problem. Moji kolege i ja radili smo s približno 20 milijuna pojedinačnih financijskih podataka. Svi smo raspolagali istim skupom podataka ali se nikada nismo uspjeli dogovoriti što je, točno, eksponent u tim našim skupovima. Znali smo da se iz podataka dade iščitati fraktalni zakon potencije, no shvatili smo da preciznu brojku ne možemo odrediti. Nešto smo ipak znali: distribucija je skalabilna i fraktalna. A to nam je bilo sasvim dovoljno za funkcioniranje i donošenje odluka. Problem gornje granice

Neki su ljudi istraživali i prihvatili fraktalno “do određene točke”. Oni, naime, tvrde da bogatstvo, prodaja knjiga i zarada na burzi odreda dostižu razinu na kojoj prestaju biti fraktali. Ono što predlažem je “skraćivanje” (truncation). Slažem se da se fraktalnost na određenoj razini možda i dokida, no na kojoj? Izjava da postoji nekakva gornja granica samo ne znam koliko je visoka te izjava da granice nema, u praksi imaju iste posljedice. Određivati nekakvu gornju granicu i nije posebno mudro. Mogli biste reći “za potrebe analize, ograničimo bogatstvo na 150 milijardi dolara”. Tada bi vas netko, pak, mogao upitati: “A zašto ne na 151 milijardu ili 152 milijarde dolara?” Dakle, spomenutu varijablu komotno možemo smatrati neograničenom. Čuvajte se preciznosti!

Iz iskustva sam naučio nekoliko trikova: koji god eksponent pokušao izmjeriti, vjerojatno ću ga precijeniti (sjetite se da viši eksponent implicira manji utjecaj velikih odstupanja) – ono što vidite vjerojatno će biti manje crnolabuđe od onoga što ne vidite. Ja to nazivam problemom maškaranja. Recimo da sam generirao proces čiji je eksponent 1.7. Vi ne vidite


unutrašnjost stroja, vidite samo podatke koji iz njega izlaze. Zatražim li od vas da procijenite eksponent, sva je prilika da ćete ga procijeniti na kojih 2.4. Isto će vam se dogoditi i ako raspolažete s milijun pojedinačnih podataka. To se događa zato što neki fraktali sporo otkrivaju svoja svojstva a vi tu činjenicu ozbiljno podcjenjujete. Fraktal vas pokatkad znade i zavarati, uvjeriti da je Gaussova funkcija, posebice kada do prelamanja dolazi tek pri visokim vrijednostima. U fraktalnoj distribuciji, ekstremna odstupanja te vrste dovoljno su rijetka da vam zamažu oči; stoga distribuciju i ne prepoznajete kao fraktalnu. Lokva vode – drugi dio

Kao što ste vidjeli, teško je utvrditi parametre bilo kojeg modela po kojemu (barem mi tako mislimo) funkcionira svijet. I eto nam s Ekstremistanom opet problema indukcije. I to nikad izraženijeg. Jednostavno, ako je određeni mehanizam fraktalan, to znači da dopušta velike vrijednosti; stoga je i incidencija velikih odstupanja moguća. Kakva će ta incidencija biti, koliko će učestala biti takva odstupanja, teško je utvrditi s ikakvom preciznošću. Da primijenim metaforu s lokvom vode: mogla je nastati topljenjem mnoštva različitih kocaka leda. Kao netko tko pri izboru mogućih eksplanatornih modela polazi od stvarnosti, nailazim na cijelu bujicu problema potpuno drugačijih od onih s kojima bih se susretao da sam išao obrnutim putem. Upravo sam pročitao tri knjige iz “popularne znanosti” koje sažimaju istraživanja u kompleksnim sustavima: “Sveprisutnost” (Ubiquity) Marka Buchanana, “Kritičnu masu” (Critical Mass) Philipa Balla i “Zašto većina stvari ne uspijeva” (Why Most Things Fail) Paula Ormeroda. Prema toj trojici autora, svijet društvenih znanosti je svijet prepun zakona potencije, s čime se uglavnom slažem. Oni tvrde da su mnogi od tih fenomena univerzalni, odnosno da su različiti prirodni procesi i samoorganizacija društvenih skupina čudesno slični, s čime se također slažem. Svoje studije potkrepljuju različitim mrežnim teorijama i ukazuju na čudesnu povezanost takozvanih kritičnih fenomena prirodnih znanosti i samoorganizacije društvenih skupina. Izmiruju procese koji generiraju lavine, društvene zaraze i (kako ih oni nazivaju) informacijske kaskade, s čime se također slažem. Upravo je univerzalnost razlog zbog kojega fizičari drže toliko zanimljivim zakon potencije povezan s kritičnim točkama. Puno je situacija, i u teoriji dinamičkih sustava i u statističkoj mehanici, u kojima mnoštvo svojstava dinamike kritičnih točaka ne ovisi o detaljima osnovnog


dinamičkog sustava. Eksponent u kritičnoj točki može biti zajednički mnogim sustavima unutar iste skupine, čak i kada su mnogi drugi aspekti tog sustava različiti. S tom se idejom univerzalnosti gotovo slažem. Napokon, sva tri autora potiču nas da primjenjujemo tehnike statističke fizike, da ekonometriju gausovske neskalabilne distribucije izbjegavamo kao kugu. S tim se u potpunosti slažem. Ipak, sva tri autora, ističući ili promičući preciznost, padaju u zamku nerazlikovanja unaprijednih i unatražnih procesa (problema i inverzije tog problema) – što je, po meni, najveći znanstveni i epistemološki grijeh. Nisu oni jedini; gotovo svi koji rade s podacima ali na temelju tih podataka ne donose odluke, krivi su za isti grijeh, varijaciju narativne zablude. Ne postoji li nekakav proces dotoka povratnih informacija, činit će vam se da promatrani modeli potvrđuju stvarnost. Ideje izložene u tim trima knjigama su mi prihvatljive, no ne i njihova primjena – posebice razina preciznosti kakvu joj autori pripisuju. Dapače, teorija kompleksnosti u nama bi trebala pobuditi više sumnje u znanstvene tvrdnje o preciznim modelima stvarnosti. Ona ne može sve labude učiniti bijelima (to je predvidljivost); ona ih čini sivima i samo sivima. Kao što sam već napomenuo, za jednog empirista ovaj je svijet, u epistemološkom smislu, doslovce drugačije mjesto. Mi nemamo taj luksuz da naprosto sjednemo i iščitamo jednadžbu koja ravna univerzumom; mi promatramo podatke i stvaramo pretpostavke o tomu koji bi proces mogao biti onaj pravi a onda svoju jednadžbu “kalibriramo”, prilagođujemo novim podacima. Kako nam se događaji razotkrivaju, tako ono što vidimo uspoređujemo s onim što smo očekivali. Proces u kojemu otkrivamo da povijest teče unaprijed a ne unatrag obično je otrežnjujuće iskustvo, posebice za osobu svjesnu narativne zablude. Premda ih obično drže egomanijacima, razlika između odluke i rezultata, između preciznih modela i stvarnosti, biznismene često nauči skromnosti. Govorim o neproničnosti, o nepotpunim podacima, o nevidljivom generatoru svijeta. Povijest nam ne otkiva svoje namjere – na nama je da odgonetnemo što ona u sebi krije. Od predodžbe do stvarnosti

Ideja koju sam upravo spomenuo nit je koja povezuje sve dijelove ove knjige. Mnogi proučavaju psihologiju, matematiku ili teoriju evolucije ne bi li – primjenom svojih ideja na poslovni svijet – pronašli način da na njima dobro zarade. Ja sugeriram upravo suprotno: proučavajte intenzivnu,


nepoznatu, otrežnjujuću nesigurnost na tržištu kao sredstvo kojim ćete spoznati prirodu slučajnosti primjenjivu u psihologiji, probabilitetu, matematici, teoriji odlučivanja pa čak i statističkoj fizici. Uočit ćete podmukle manifestacije narativne zablude, ludičke zablude i silne pogreške platoniziranja, kretanja od predodžbe prema stvarnosti. Pri našem prvom susretu, upitao sam Mandelbrota zašto jednog tako uglednog znanstvenika uopće zanima vulgarna tema poput financija; život je zasigurno mogao posvetiti i nečemu vrednijem. Financije i ekonomiju držao sam naprosto prostorom u kojemu čovjek uči iz različitih empirijskih fenomena i puni svoj bankovni račun tko vas j… novcem prije no što se posveti nečemu većem i boljem. Mandelbrotov odgovor je glasio: “Podaci, zlatni rudnik podataka.” Doista, svi zaboravljaju da se Mandelbrot – prije no što je prešao na fiziku i geometriju prirode – bavio ekonomijom. Kada radimo s takvim obiljem podataka, učimo se skromnosti i razvijamo intuiciju za sljedeću pogrešku: putujemo li cestom od predodžbe prema stvarnosti, na krivom smo putu. Statistiku odlikuje takozvana cirkularnost (možemo je nazvati i argumentom statističke regresije) a evo u čemu se ona sastoji. Recimo da vam, kako biste otkrili je li distribucija vjerojatnosti gausovska, fraktalna ili drugačija, trebaju podaci iz prošlosti. Najprije vam valja utvrditi raspolažete li s dovoljno podataka koji potkrepljuju vašu tvrdnju. Kako znamo raspolažemo li s dovoljno podataka? Na temelju distribucije vjerojatnosti – distribucija vam govori imate li dovoljno podataka da u pogledu svojih zaključaka “izgradite samopouzdanje”. Ako je u pitanju Gaussova zvonolika krivulja, bit će vam dovoljno i nekoliko točaka (zakon velikih brojeva, opet). A kako znate je li distribucija gausovska? Pa na temelju podataka. Dakle, da biste utvrdili o kakvoj se distribuciji vjerojatnosti radi trebaju vam podaci; da biste utvrdili imate li dovoljno podataka, treba vam distribucija vjerojatnosti. To navodi na ozbiljan zaključak o regresiji. Do te regresije ne dolazi ako unaprijed pretpostavite da je distribucija gausovska. Iz nekog razloga, Gaussova funkcija prilično brzo razotkriva svoja svojstva. S ekstremistanskim distribucijama to nije slučaj. Stoga se čini zgodnim izabrati Gaussovu funkciju i pozvati se na nekakav opći zakon. Upravo se zato Gaussova krivulja koristi po automatizmu. Kao što neprestano ponavljam, to funkcionira u ograničenom broju područja poput statistike kriminaliteta, stope mortaliteta – dakle, mediokristanskih kategorija. No, to ne vrijedi i za povijesne podatke nepoznatih osobina, za ekstremistanske kategorije.


E, sad, zašto statističari koji rade s povijesnim podacima nisu svjesni tog problema? Prvo, ne vole čuti da zbog problema indukcije mogu prekrižiti sve na čemu su radili. Drugo, s posljedicama svojih rezultata ne suočavaju se dovoljno ozbiljno. Kao što smo vidjeli u Makridakisovu natjecanju, nasukali su se na narativnu zabludu, samo to ne žele čuti. JOŠ JEDANPUT, ČUVAJTE SE PROGNOSTIČARA!

Dopustite mi da problem podignem na višu razinu. Kao što sam ranije spomenuo, mnoštvo je pomodnih modela koji nastoje objasniti genezu Ekstremistana. Štoviše, ti se modeli dadu grupirati u dva općenita razreda (premda, povremeno, tih pristupa ima i više). Prvi razred obuhvaća jednostavne modele tipa “bogat-postaje-bogatiji” (ili “velik-postaje-veći”), koji objašnjavaju grupiranje ljudi po gradovima, tržišnu dominaciju Microsofta i VHS-a (umjesto Applea i Betamaxa), dinamiku akademskih reputacija i slično. Drugi razred obuhvaća takozvane “perkolacijske modele” koji se ne bave ponašanjem pojedinca nego okolišem u kojemu on djeluje. Izlijete li vodu na neku poroznu površinu, njezina je struktura važnija od tekućine. Padne li zrnce pijeska na hrpu drugih zrnaca pijeska, hoće li to ili neće izazvati lavinu ovisi o organizaciji terena. Većina modela, dakako, ne teži samo deskriptivnosti nego i prediktivnoj preciznosti, što mene silno ljuti. Oni su zgodno oruđe za ilustraciju geneze Ekstremistana ali inzistiram na tome da “generator” stvarnosti te modele ne slijedi u dovoljnoj mjeri da bi od njih bilo prediktivne korisni (sudeći barem po onomu što možete pronaći u postojećoj literaturi o Ekstremistanu). Još jednom se suočavamo s ozbiljnim problemima kalibriranja, stoga bi bilo sjajno izbjegavati uobičajene pogreške u kalibriranju nelinearnih procesa. Sjetite se da nelinearni procesi posjeduju više stupnjeva slobode od linearnih (kao što smo vidjeli u Poglavlju 11), što upućuje na to da se uporabom pogrešnog modela izlažete velikom riziku. A ipak, svako malo naletite na neku knjigu ili članak koji promiče uporabu modela statističke fizike na stvarnost. Prekrasne knjige poput one Philipa Balla ilustrativne su i informativne, ali ne bi smjele voditi u precizne kvantitativne modele. Ne prihvaćajte ih na prvu loptu. Pogledajmo sada što iz tih modela možemo prihvatiti. Još jedanput, sretno rješenje

Prvo, pretpostavljajući skalabilnost, ja prihvaćam mogućnost arbitrarno velikog broja. Drugim riječima, nejednakost ne bi trebala zastati na nekoj


poznatoj najvišoj granici. Recimo da se knjiga Da Vincijev kod prodala u šezdesetak milijuna primjeraka. (Zanemarimo činjenicu da se Biblija prodala u milijardu primjeraka i ograničimo analizu na svjetovne knjige pojedinačnih autora.) Premda ne znamo ni za jednu svjetovnu knjigu koja se prodala u 200 milijuna primjeraka, možemo pretpostaviti da za to ipak ima nekih izgleda. Ti su izgledi mali ali se ne mogu svesti na nulu. Na svake tri uspješnice poput Da Vincijeva koda, mogla bi se pojaviti jedna superuspješnica. Premda se takvo što još nije dogodilo, tu mogućnost ne možemo isključiti. Na svakih 15 Da Vincijevih kodova pojavit će se po jedna superuspješnca prodana u, recimo, 500 milijuna primjeraka. Primijenite istu logiku na bogatstvo. Recimo da najbogatija osoba na planetu vrijedi 50 milijardi dolara. Postoji nezanemariva mogućnost da se za godinu dana, praktički niotkud, pojavi netko s 100 milijardi ili više. Na svake tri osobe s više od 50 milijardi dolara, moguća je jedna sa 100 milijardi dolara ili više. Vjerojatnost da se pojavi netko s više od 200 milijardi dolara još je manja – triput manja od prethodne – ali ne i ravna ništici. Postoji čak i sićušna (ali ne i nulta) vjerojatnost da postoji i netko “težak” 500 milijardi dolara. To mi govori sljedeće: premda o stvarima koje ne vidim iz podataka mogu donositi zaključke, one bi ipak ne bi smjele prelaziti granice mogućeg. Nevidljiva književna uspješnica postoji; s time valja računati, premda se iz podataka iz prošlosti to možda i ne vidi. Sjetite se mog argumenta iz Poglavlja 13: investicija u nekakvu knjigu ili lijek pametnija je no što bi se dalo zaključiti na temelju podataka iz prošlosti. No, i gubici na burzi bili bi veći od onih na koje ukazuju podaci iz prošlosti. Ratovi su po naravi fraktalni. Rat u kojemu će poginuti više ljudi no što ih je izginulo u Drugom svjetskom ratu je moguć, premda takvog rata u prošlosti nije bilo. To ne znači da je takav rat izgledan, ali ni vjerojatnost za njegovo izbijanje nije ravna ništici. Drugo, jedna ilustracija iz prirode pomoći će mi da istaknem značaj preciznosti. Planina donekle nalikuje kamenu: među njima postoji određena obiteljska sličnost. No oni nisu identični. Pravi izraz za takvu sličnost bio bi samonaličnost a ne precizna samosličnost. No, kako je Mandelbrot imao poteškoća u pojašnjavanju pojma naličnosti, termin samosličnost proširio se kao konotacija na preciznu a ne na puku obiteljsku sličnost. Kao u slučaju planine i kamena, distribucija bogatstva iznad milijarde dolara nije identična onoj ispod milijarde dolara, no te su dvije distribucije “nalik” jedna drugoj.


Treće, već sam rekao da u svijetu ekonofizike (primjena statističke fizike na društvene i ekonomske fenomene) postoji gomila radova koji ciljaju na tu vrstu kalibracije, na izvlačenje brojki iz svijeta fenomenologije. Mnogi od njih teže prediktivnosti. Na žalost, mi ne možemo predvidjeti “tranziciju” u stanje krize ili zaraze. Moj prijatelj Didier Sornette jedan je od onih koji nastoje graditi prediktivne modele. Ja ih obožavam, ali ih ne mogu rabiti za predviđanje. (Molim vas, nemojte mu to reći; mogao bi ih prestati graditi.) Činjenica da ih ne mogu rabiti onako kako je on to zamislio, ne umanjuje značaj njegova rada. Stvar je samo u tome da ta vrsta interpretacija zahtijeva liberalno razmišljanje, za razliku od modela konvencionalne ekonomije koji su fundamentalno pogrešni. S pojedinim (ali ne i svim) Sornetteovim fenomenima možda i ne bismo loše prošli. GDJE JE SIVI LABUD?

Cijelu ovu knjigu posvetio sam Crnom labudu ali ne stoga što sam u Crne labudove zaljubljen. Ja sam humanist i mrzim ih. I mrzim dobar dio nepravde i štete koju čine. Stoga bih mnoge Crne labudove želio eliminirati ili se barem od njih zaštititi, ublažavanjem njihova učinka. Fraktalna slučajnost način je da se takva iznenađenja umanje, da se pojedine Crne labudove učini naizgled mogućima – da se, da tako kažem, u nama probudi svijest o njihovim posljedicama, da ih se učini sivima. Premda ne nudi precizne odgovore, fraktalna je slučajnost ipak korisna. Znate li da se slom burze može dogoditi, kao što se dogodio 1987. godine, taj događaj nije Crni labud. Slom burze iz 1987. godine nije atipična vrijednost koristite li fraktal s eksponentom tri. Znadete li da bi biotehnološke kompanije mogle proizvesti komercijalno superuspješan lijek, uspješniji od bilo kojega u povijesti, onda taj događaj neće biti Crni labud. Nećete se iznenaditi ako se takav lijek pojavi. Dakle, uz pomoć Mandelbrotovih fraktala možemo predvidjeti neke (premda ne i sve) Crne labudove. Već sam rekao da se pojedini Crni labudovi pojavljuju zato što ignoriramo izvore slučajnosti. Drugi se pojavljuju kada fraktalni eksponent precijenimo. Sivi labud tiče se ekstremnih događaja koji se dadu modelirati; crni se labud tiče nepoznatog nepoznatog. Sjeo sam i o tome porazgovarao s velikim Mandelbrotom. Kao i obično, naša se rasprava pretvorila u lingvističku igru. U Poglavlju 9 predstavio sam razliku između Knightove neizvjesnosti (neizračunljive) i Knightovog rizika (izračunljivog). Ideja o toj razlici nije bogzna kako originalna, dakle, za nju je već morao postojati nekakav izraz. Potražili smo ga u francuskom jeziku. Mandelbrot je spomenuo jednoga od svojih prijatelja i prototipskih junaka,


matematičara-aristokrata Marcela-Paula Schützenbergera, finog erudita kojega je (poput autora ove knjige) lako spopadala dosada pa se problemima bavio tek u terminima pada dobiti. Schützenberger je inzistirao na jasnoj razlici (u francuskom jeziku) između izraza hasard i fortuit. Hazard, od arapske riječi az-zahr, kao i izraz alea – kocka, upućuje na prilagodljivu slučajnost. Fortuit je moj Crni labud – nešto potpuno slučajno i nepredviđeno. Posegnuli smo za rječnikom Petit Robert: u njemu takva podjela uistinu postoji. Fortuit, reklo bi se, odgovara mojoj epistemološkoj neproničnosti, l’imprévu et non quantificable. Hasard odgovara ludičkijem tipu neizvjesnosti koju je Chevalier de Méré predstavio u ranoj literaturi o kockanju. Zanimljivo, Arapi su svijetu neizvjesnosti podarili još jedan izraz: rizk, svojstvo. Ponavljam, Mandelbrot se bavi sivim labudovima; ja se bavim crnima. Mandelbrot je, dakle, pripitomio puno mojih Crnih labudova, ali ne sve i ne sasvim. No njegova nam je metoda ponudila tračak nade, početnu točku za razmišljanje o problemima neizvjesnosti. Doista ste puno sigurniji znadete li odakle na vas vrebaju divlje zvijeri.


Poglavlje sedamnaesto

LOCKEOV LUĐAK ILITI ZVONOLIKE KRIVULJE NA POGREŠNIM MJESTIMA[68] Molim? – Svatko može postati predsjednik – Nasljeđe Alfreda Nobela – Ah, ti srednjovjekovni dani…

U kući imam dvije radne sobe: jednu pravu, sa zanimljivim knjigama i literarnim materijalima, i drugu, neliterarnu, u kojoj baš i ne uživam raditi, u kojoj se bavim prozaičnim i usko fokusiranim stvarima. U neliterarnoj radnoj sobi cijeli je zid prekriven knjigama iz statistike i povijesti statistike, knjigama koje se nikada nisam odvažio baciti ili spaliti premda ih, izvan akademske primjene, držim uglavnom beskorisnima. (Svi ti pseudosofisticirani svesci zajedno ne sadrže znanje koje su, po pitanju vjerojatnosti, posjedovali Karnead, Ciceron i Foucher.) Ne mogu ih koristiti ni u predavanjima jer sam samome sebi obećao da neću poučavati smeće, makar krepao od gladi. Zašto ih ne mogu koristiti? Zato što se nijedna od njih ne bavi Ekstremistanom. Niti jedna. Ono malo knjiga koje se njime bave napisali su statistički fizičari a ne statističari. Ljude poučavamo mediokristanskim metodama a onda ih šaljemo u Ekstremistan. To je kao da razvijate medicinu biljaka a onda je primjenjujete na ljudima. Nikakvo čudo, stoga, da se izlažemo najvećemu od svih rizika: bavimo se stvarima koje pripadaju Ekstremistanu ali ih tretiramo kao da pripadaju Mediokristanu, kao “aproksimacije”. Stotine tisuća studenata po poslovnim školama i odsjecima za društvene znanosti, od Singapura do Urbana-Champaigna, kao i ljude iz poslovnog svijeta, i dalje poučavaju tim “znanstvenim” metodama, odreda utemeljenima na Gaussovoj funkciji, na ludičkoj zabludi. Ovo poglavlje istražuje katastrofe što proizlaze iz primjene patvorene matematike u društvenim znanostima. Prava bi tema mogla biti i prijetnja kojoj Švedska akademija izlaže cjelokupno društvo dodjelom Nobelove nagrade. Samo 50 godina

Vratimo se priči o mom poslovnom životu. Pogledajte graf na Slici 14. U posljednjih 50 godina, deset najekstremnijih dana na financijskom tržištu predstavljaju polovicu zarade. Deset dana u pedeset godina. A mi se, u


međuvremenu, nismo maknuli od brbljanja. Jasno, svatko tko kao dokaz da su tržišta iz Ekstremistana traži brojku veću od 6 sigma, trebao bi pregledati glavu. Deseci radova ukazuju na skalabilnu narav tržišta i neprimjerenost distribucija iz gausovske obitelji. Sjetite se da sam se i sâm godinama bavio statistikama, da sam obrtao i okretao 20 milijuna podataka. To je u meni pobudilo iskreni prezir prema svima koji o tržištu govore u gausovskim terminima. No ljudima je teško načiniti nagli iskorak prema posljedicama te spoznaje. Najčudnije od svega je da se ljudi u biznisu – kada me čuju kako govorim ili objašnjavam svoje teze – sa mnom obično slože. Međutim, čim sutradan stignu u ured, vraćaju se duboko ukorijenjenoj navici korištenja gausovskih oruđa. Njihovi umovi pate od domenske ovisnosti; zato kritičko razmišljanje uspijevaju primijeniti u konferencijskoj dvorani ali ne i u uredu. Nadalje, uz pomoć gausovskih oruđa oni dolaze do brojeva, što im se čini “boljim od ničega”. Takva mjera buduće neizvjesnosti zadovoljava našu urođenu sklonost pojednostavljivanju, čak i kada podrazumijeva natrpavanje stvari u jednu jedinu brojku, stvari koje su prebogate da bi se opisivale brojkama. Činovnička izdaja

Poglavlje 1 završio sam krahom burze iz 1987. godine koji mi je omogućilo da se svojom idejom Crnog labuda pozabavim agresivnije. Kada sam, neposredno nakon sloma, ustvrdio da su oni koji se kao mjerom za stupanj rizika i nasumičnosti služe sigmama (odnosno standardnim devijacijama) šarlatani, svi su se sa mnom složili. Da je svijet financija gausovski, epizode poput spomenutog sloma (više od 20 standardnih devijacija) događale bi se jadanput u nekoliko milijardi života univerzuma (pogledajte primjer s visinom u Poglavlju 15). U okolnostima kakve su vladale 1987. godine, ljudi su prihvatili da se rijetki događaji doista zbivaju i da su glavni izvor neizvjesnosti. Samo se nisu bili spremni odreći Gaussove funkcije kao glavnog mjernog oruđa pod izlikom “Hej, pa to je sve što imamo!” Ljudi su željeli brojku, željeli su se usidriti. A ipak, te su dvije metode logički inkopatibilne.


Nisam znao da se Gaussova funkcija potpunom budalaštinom nije pokazala tek 1987. godine. Ekonomskom establišmentu Mandelbrot je skalabilnost predlagao još 1960-ih godina, dokazujući kako je Gaussova krivulja neprimjerena tadašnjim cijenama. Kada ih je prošlo prvo uzbuđenje, ekonomisti su shvatili da bi svoj zanat morali učiti ispočetka. Jedan od utjecajnih ekonomista tog vremena, pokojni Paul Cootner, zapisao je: “Mandelbrot nam, poput premijera Winstona Churchilla, ne obećava utopiju već krv, znoj, muku i suze. Ako je u pravu, praktično sva naša statistička oruđa su zastarjela [ili] besmislena.” Predlažem dvije ispravke Cootnerove izjave. Prvo, izraz gotovo sva zamijenio bih izrazom sva. Drugo, ne slažem se s tom krvlju, suzama i ostalim. Držim da je Mandelbrotova slučajnost puno razumljivija od konvencionalne statistike. Krenete li u taj posao ispočetka, ne oslanjajte se na stara teorijska oruđa i ne očekujte bogzna koliko izvjesnosti. Svatko može postati predsjednik

Evo sada kratke povijesti “Nobelove” nagrade za ekonomiju, nagrade koju je Švedska banka ustanovila u počast Alfredu Nobelu (a on se, po mišljenju njegove obitelji koja je želi ukinuti, od gađenja vjerojatno okreće u grobu). Jedan od aktivnijih članova obitelji naziva je čistim PR-om, potezom kojim


ekonomisti svoje područje žele uzdignuti na poziciju višu od one koja joj po zaslugama pripada. Istina, nagradu su primili i neki vrijedni mislioci, poput empirijskog psihologa Dannyja Kahnemana i Friedricha Hayeka, jednog od onih ekonomista koji misle svojom glavom. No, Nobelov komitet kao po navici dodjeljuje Nobelovu nagradu onima koji (pseudoznanošću i patvorenom matematikom) u proces “uvode strogoću”. Nakon kraha burze, nagradu su dodijelili dvojici teoretičara, Harryju Markowitzu i Williamu Sharpeu, koji su na gausovskim temeljima osmislili prekrasne modele, svoj doprinos takozvanoj teoriji modernog portfelja. Jednostavno, dokinete li njihove gausovske pretpostavke i tretirate li cijene kao skalabilne, ne ostaje vam ništa osim brbljarija. Nobelov je komitet Sharpeove i Markowitzove modele mogao i testirati (jer funkcioniraju kao lažne ljekarije što se prodaju na internetu) no toga se, izgleda, nitko u Stocholmu nije dosjetio. Niti se rečeni komitet za mišljenje obratio nama, praktičarima. Umjesto toga, oslonio se na proces akademske recenzije koji u pojedinim znanostima znade biti korumpiran do srži. Nakon te nagrade predvidio sam: “U svijetu u kojemu spomenuta dvojica mogu dobiti Nobela, sve je moguće. Svatko može postati predsjednik.” Dakle, Švedska banka i Nobelova akademija snose silnu odgovornost. Svojim su postupcima uporabu gausovske teorije modernog portfelja učinili kredibilnom. Institucije su je, pak, prihvatile kao sjajno sredstvo za zaštitu vlastitih stražnjica, at rgovci softverom su na “Nobelom ovjenčanim” metodama namlatili milijune dolara. Nije li, onda, njihova uporaba potpuno opravdana? Da stvar bude čudnija, cijeli je poslovni svijet znao da je spomenuta ideja prevara, no ljudi su na takve metode navikli. Alan Greenspan (nekadašnji, op. pr.) predsjednik američke Federalne banke, navodno je izlanuo: “Prije bih poslušao tradera nego matematičara.” U međuvremenu se teorija modernog portfelja počela širiti. Ponavljam, i ponavljat ću to dok ne ostanem bez glasa: sudbinu neke teorije u društvenim znanostima određuje zaraza a ne njezina valjanost. Tek sam kasnije shvatio da profesori iz financija s gausovskim obrazovanjem preuzimaju poslovne škole a time i MBA-programe, i – samo u Sjedinjenim Državama – godišnje produciraju približno stotinu tisuća studentskih mozgova ispranih teorijom portfelja. Tu epidemiju nisu mogli zaustaviti nikakvi empirijski prigovori. Činilo se da je studente bolje učiti i teoriji utemeljenoj na Gaussovoj funkciji negoli nikakvoj teoriji. To je djelovalo “znanstvenije” od onoga što Robert C. Merton (sin već spomenutog sociologa Roberta K. Mertona) naziva “anegdotom”. Merton je napisao da su financije prije teorija portfelja bile “zbirka anegdota, praktičnih pravila i


manipulacija računovodstvenim podacima”. Teorija portfelja omogućila je “kasniju evoluciju toga konceptualnog potpourrija u strogu ekonomsku teoriju”. Da biste uočili razinu u nju uložene intelektualne ozbiljnosti te neoklasičnu ekonomiju usporedili s nekom čestitijom znanošću, pogledajte ovu izjavu (iz 19. stoljeća) oca suvremene medicine, Claudea Bernarda: “Zasad se držimo činjenica; znanstvene aspiracije ostavimo za kasnije.” Ekonomiste bi trebalo poslati na medicinski fakultet. Dakle, Gaussova je funkcija[69] preplavila našu poslovnu i znanstvenu kulturu. Jezik su, pak, preplavili izrazi poput sigme, varijance, standardne devijacije, korelacije, R-kvadrata i eponimičkog sharpe ratia, odreda izravno povezanih s Gaussovom funkcijom. Pročitate li emisijski prospekt kakvog uzajamnog investicijskog fonda ili opis rizika (u visini uloženog kapitala) nekog hedge funda, sva je prilika da ćete u njemu, među inim podacima, pronaći i nekakav kvantitativni pregled mjera za izračun “rizika”. Te će se mjere temeljiti na nekoj od gore spomenutih floskula izvedenih iz zvonolike krivulje i njezinih srodnika. Danas, primjerice, investicijsku politiku mirovinskih fondova i izbor tih fondova provjeravaju “savjetnici” koji se oslanjaju na teoriju portfelja. I, iskrsne li kakav problem s mirovinskim fondom, uvijek se mogu “oprati” i ustvrditi da su se služili standardnom znanstvenom metodom. Još užasa

Godine 1997., stvari su postale puno gore. Švedska je akademija podijelila još jednu turu gausovskih Nobelovih nagrada, Myronu Scholesu i Robertu C. Mertonu, koji su tu staru matematičku formulu poboljšali i učinili je kompatibilnom s postojećim velikim gausovskim teorijama financijske uravnoteženosti – dakle, učinili je prihvatljivijom ekonomskom establišmentu. Dobitna formula sada je glasila “uporabljivo”. Sadržavala je popis davno zaboravljenih “preteča”, među inima i matematičara i kockara Eda Thorpa, autora bestselera Potucite dilera o tome kako pobjeđivati u ajncu. Međutim, ljudi su iz nekog razloga mislili da su spomenutu teoriju smislili Scholes i Merton. A oni su je samo učinili prihvatljivom. Na toj sam formuli zarađivao kruh. Traderi, ta prizemna stvorenja, njezine su mane poznavali bolje od sveučilišnih profesora ekonomije i financija (napokon, upravo oni noćima nisu mogli oka sklopiti radi rizika kojima su se izlagali) no malo je njih svoje zamisli znalo izraziti stručnim rječnikom. Stoga sam i imao dojam da govorim u njihovo ime. Scholes i Merton spomenutu su formulu učinili ovisnom o Gaussovoj funkciji; njihove “preteče” joj takva ograničenja nisu postavljali.[70]


Godine nakon burzovnog sloma bile su intelektualno zabavne. Sudjelovao sam na konferencijama o financijama i matematici neizvjesnosti; ni na jednoj nisam vidio govornika (nobelovca ili ne-nobelovca) koji je po pitanju probabiliteta znao o čemu govori. Izluđivao sam ih svojim pitanjima. Oni su, istina, odradili “teški matematički posao”, ali kada bih upitao kako su došli do probabiliteta, njihova su objašnjenja jasno pokazivala da su podlegli ludičkoj zabludi. Sve savante krasi neobičan divlji brak tehničkih vještina i manjka razumijevanja. Niti jedan mi nije ponudio inteligentan odgovor ili barem odgovor koji nije bio ad hominem. Sasvim razumljivo, budući da sam u pitanje dovodio cijeli njihov posao, otrpio sam sve moguće uvrede: “opsesivan”, “komercijalan”, “filozof”, “esejist”, “dokona lijenčina”, “repetitivan”, “praktičar” (što je uvreda u akademskom svijetu), “znanstvenik” (što je, pak, uvreda u poslovnom svijetu). Trpjeti uvrede i nije tako strašno: na njih brzo oguglate. Onda se, međutim, usredotočite na ono što vam ne govore. Traderima koji trguju sirovinama izljevi ljutnje nisu ništa neobično. Radite li na kaotičnoj robnoj burzi, sigurno ćete susresti nekoga tko će – u bijesu zbog novca koji je izgubio – u jednom trenutku vrištati na vas dok ne ostane bez glasa, a već u sljedećem cijelu stvar zaboraviti i sat kasnije vas pozvati na božićnu zabavu. Dakle, na uvrede postajete imuni (posebice ako osobu koja vas vrijeđa naučite zamišljati kao majmuna drekavca koji se ne zna kontrolirati). Jednostavno, ostanete li prisebni, nasmiješite li se i usredotočite na govornika umjesto na njegovu poruku – pobijedit ćete u raspravi. Ad hominem napad na intelektualca umjesto na ideju koju zastupa, iznimno laska. On pokazuje da osoba koja vas napada, o vašoj poruci nema za reći ništa pametnije. Nakon što je odslušao jedan od mojih govora, psiholog Philip Tetlock (rasturač stručnjaka iz Poglavlja 10) izjavio je kako je bio zapanjen razinom kognitivne disonancije koja je vladala u publici. Ljudi se rješavaju te kognitivne napetosti (budući da pogađa u srž svega čemu su ih učili i napada metode kojima barataju i kojima će baratati i ubuduće) na najrazličitije načine. Znakovito, svi oni koji su napadali moje razmišljanje, napadali su zapravo njegovu iskrivljenu inačicu, poput “sve je to slučajno i nepredvidljivo” umjesto “to je uglavnom slučajno”. I zbunjivali se, pokazujući mi kako zvonolika krivulja funkcionira u nekim fizikalnim domenama. Neki su mi čak pokušali mijenjati biografiju. Na jednoj panelraspravi u Luganu, Myron Scholes se razbjesnio i krenuo u napad na iskrivljenu inačicu mojih ideja. Na licu sam mu vidio koliko ga to boli. Jednom prilikom, u Parizu – upravo dok sam iznosio empirijske dokaze uloge Crnih labudova na burzi – jedan ugledni pripadnik matematičkog establišmenta koji se cijeli život bavio jednim sićušnim pod-pod-svojstvom


Gaussove funkcije, naprosto je eksplodirao. Pocrvenio je kao rak i, sav zadihan, počeo urlati uvrede. Optužio me je da skrnavim instituciju, da mi nedostaje pudeur (skromnosti) i na kraju, ne bi li izrečene uvrede dobile na težini, uzviknuo: “Ja sam član Akademije znanosti!” (Francuski prijevod moje knjige sutradan je planuo iz knjižara.) Meni omiljena epizoda je ona kada je Steve Ross, ekonomist kojega su držali sjajnim diskutantom, intelektualno daleko superiornijim Scholesu i Mertonu, moje ideje odbacio ukazujući na sitne pogreške i aproksimacije u prezentaciji poput “Markowitz nije bio prvi koji je…”. Time je samo pokazao da mojoj temeljnoj zamisli zapravo i nema što prigovoriti. Drugi, koji su u takve ideje investirali dobar dio života, pribjegli su internetskom vandalizmu. Ekonomisti se često pozivaju na neobični argument Miltona Friedmana po kojemu se modeli, da bi funkcionirali, ne moraju temeljiti na realističnim pretpostavkama. Ekonomisti ga doživljavaju kao licenciju za kreiranje ozbiljno manjkavih matematičkih predodžba stvarnosti. Problem je dakako u tome što se spomenute gausizacije ne temelje na realističnim pretpostavkama i ne donose pouzdane rezultate. Nisu ni realistične ni prediktivne. Obratite pozornost i na mentalnu pristranost s kojom se povremeno susrećem: ljudi brkaju sam događaj i nisku vjerojatnost (recimo jedanput u dvadeset godina) periodične pojave tog događaja. Oni misle da su sigurni izlažu li se takvomu događaju samo jedanput u desetljeću. Ljudi su teško prihvaćali moju poruku o razlici između Mediokristana i Ekstremistana. Predočavali su mi mnoštvo argumenata o društvenoj korisnosti zvonolike krivulje, među inim i na primjeru kreditnih ureda. Jedini komentar koji držim neprihvatljivim je ovaj: “U pravu ste; treba nas podsjetiti na nedostatke tih metoda, ali ne možete s kukoljem počupati i žito.” To znači da bih, istodobno, trebao prihvatiti i reduktivnu gausovsku distribuciju i mogućnost velikih odstupanja. Takvi uopće ne shvaćaju inkompatibilnost tih dvaju pristupa. To vam je kao da ste “malo mrtvi”. U dvadeset godina rasprava, nijedan od zagovornika teorije portfelja nije objasnio kako bih ja to mogao prihvatiti i gausovski okvir i velika odstupanja. Niti jedan. Konfirmacija

Da vidi količinu konfirmacijskih pogrešaka na koje sam nailazio, Karl Popper bi iskočio iz kože. Ljudi bi pronalazili skupine podataka u kojima nije bilo velikih skokova i ekstremnih događaja i prikazivali ih kao “dokaz” da se mogu služiti Gaussovom funkcijom. Taj je dokaz potpuno jednak dokazu


nevinosti O. J. Simpsona (Poglavlje 5). Cjelokupna statistika miješa nepostojanje dokaza s dokazom nepostojanja. Štoviše, ljudi ne shvaćaju elementarnu konfirmacijsku asimetriju: da biste odbacili Gaussovu funkciju treba vam samo jedan dokaz; da biste opravdali njezinu uporabu ne bi vam dostajali ni milijuni promatranja. Zašto? Zato što Gaussova krivulja ne dopušta velika odstupanja. Njezina alternativa, ekstremistanska oruđa, dopuštaju takva dugotrajna i nezamjetna prekoračenja. Nisam znao da se osim u estetici i geometriji Mandelbrotov rad dade primijeniti i u drugim područjima. Za razliku od njega, mene nisu izopćili: doživio sam podosta odobravanja od strane praktičara i donositelja odluka, premda ne i od njihova istraživačkog osoblja. A onda sam, nenadano i potpuno neočekivano, došao na svoje. BIO JE TO SAMO CRNI LABUD

Robert Merton mlađi i Myron Scholes bili su partneri-osnivači velike špekulativne traderske tvrtke po imenu Long-Term Capital Management iliti LTCM, koju sam spomenuo u Poglavlju 4. Zapošljavala je ljude s vrhunskim životopisima i najvišim akademskim zvanjima, mnoštvo takvih ljudi. Smatrali su ih genijima. U upravljanju rizikom vodili su se idejama teorije portfelja i sofisticiranim “izračunima”. Ludičku su zabludu uspjeli razviti do industrijskih razmjera. A onda je, tijekom ljeta 1997. godine, pokrenuta ruskom financijskom krizom, uslijedila kombinacija događaja koju nije predvidio nijedan njihov model – Crni labud. LCTM je otišao pod led i – radi strašnih rizika kojima se izložio – za sobom skoro povukao cjelokupni financijski sustav. Mertonove i Scholesove ideje i ideje teorije modernog portfelja, počele su se urušavati. Gubici koje su pretrpjeli bili su spektakularni, previše spektakularni da bismo na cijelu tu intelektualnu komediju odmahnuli rukom. I ja i mnogi moji prijatelji mislili smo da će teoretičare portfelja stići sudbina duhanskih kompanija. Svojim su gausovskim metodama ugrožavali ušteđevine građana i valjalo ih je pozvati na odgovornost. No, nije se dogodilo ništa. Naprotiv, poslovne škole i MBA-studiji nastavili su poučavati teoriju portfelja. Dapače, opcijsku su formulu – umjesto da je pripišu njezinim instinskim tvorcima, Louisu Bachelieru, Edu Thorpu i ostalima – nazvali Back-Scholes-Mertonova formula.


O “dokazivanju”

Merton junior predstavnik je škole neoklasične ekonomije koja, kao što smo vidjeli iz primjera s LTCM-om, najjasnije ocrtava opasnosti platoniziranog znanja.[71] U njegovoj sam metodologiji uočio sljedeći obrazac. Merton Jr. kreće od rigidnih, potpuno nerealističnih platoniziranih pretpostavka – poput gausovske vjerojatnosti i mnogih drugih, jednako problematičnih. Potom za te pretpostavke generira “teoreme” i “dokaze”, matematički čvrste i elegantne. Ti su teoremi kompatibilni s teoremima iz teorije modernog portfelja a koji su, pak, kompatibilni s nekim drugim teoremima. Tako gradi veliku teoriju o tome kako ljudi troše, štede, kako se suočavaju s neizvjesnošću, kako provode vrijeme i kako projiciraju budućnost. Merton kreće od pretpostavke da mi znademo koliko je neki događaj izvjestan. Ogavna riječ ravnoteža je sveprisutna. No, cijela ta konstrukcija nalikuje nekakvoj kružnoj igrici poput Monopolija (uključujući i pravila). Učenjak koji se služi takvom metodologijom sliči Lockeovu luđaku: “na temelju pogrešnih premisa donosi ispravne zaključke”. Elegantna matematika posjeduje jedno specifično svojstvo: ona nije 99% točna, ona je potpuno točna. Ta osobina privlači mehanističke mozgove koji se ne žele baviti dvosmislenostima. Na žalost, da biste svijet “utrpali” u takvu savršenu matematiku, negdje morate muljati. Svoje pretpostavke morate odnekud “iskemijati”. Međutim, iz Hardyjeva smo citata doznali da su profesionalni, “čisti” matematičari, pošteni da pošteniji ne mogu biti. Stvari se, dakle, počinju komplicirati kada netko poput Mertona nastoji biti matematičan i hermetičan; koliko sve to ima veze sa stvarnošću – nema veze. Upravo vas tomu mogu poučiti ljudi iz vojske i ljudi odgovorni za sigurnost. Njih ne zanima “savršeno” ludičko rasuđivanje; zanimaju ih realistične bionomičke pretpostavke. U konačnici, njih zanimaju ljudski životi. U Poglavlju 11 spomenuo sam ljude koji su tu igru “formalnog razmišljanja” započeli, koji su izmišljali lažne premise kako bi generirali “čvrste” teorije: Paul Samuelson (Mertonov tutor) i (u Velikoj Britaniji) John Hicks. U nastojanju da ih formaliziraju, spomenuti je dvojac upropastio ideje Johna Maynarda Keynesa. (Keynesa je neizvjesnost itekako zanimala; žalio se na zatupljujuću izvjesnost koju potiču modeli.) Drugi sudionici tog pothvata su Kenneth Arrow i Gerard Debreu. Sva četvorica dobili su Nobelovu nagradu. I sva su četvorica, pod utjecajem matematike, podlegli


iluzijama – onome što je Dieudonné nazivao “glazbom razuma” a što ja nazivam Lockeovim ludilom. I svu se četvoricu komotno dade optužiti za stvaranje izmišljenog svijeta, svijeta koji povlađuje njihovoj matematici. Oštroumni matematičar Martin Shubik te je modele držao potpuno neuporabljivima zbog pretjerane apstraktnosti. I Shubika su izopćili; to je sudbina svih nezadovoljnika.[72] Dovedete li njihova djela u pitanje, kao što sam ja to učinio s Mertonovim, tražit će od vas “čvrste dokaze”. Dakle, oni definiraju pravila igre a vi morate igrati po tim pravilima. Budući da dolazim iz redova praktičara koji najvažnijom aktivom drže vještinu baratanja neurednom ali empirijski prihvatljivom matematikom, ja ne nasjedam na tobožnju znanost. Fina vještina fokusirana na trikove puno mi je draža od neuspjele znanosti koja traga za izvjesnošću. Ali, ne bave li se ti neoklasičarski graditelji modela i nečim gorim? Je li moguće da su uključeni u nešto što biskup Huet naziva krivotvorenjem izvjesnosti? Pogledajmo.


Skeptični empirizam zastupa suprotnu metodu. Meni su premise važnije od teorija. Ja se na teoretiziranje želim oslanjati što manje mogu, želim ostati s obje noge na zemlji i reducirati iznenađenja. Radije ću biti otprilike u pravu negoli precizno griješiti. Teorijska elegancija počesto upućuje na platonizam i slabost – ona vas nuka da tražite eleganciju zbog elegancije same. Teorija je poput lijeka (ili vlade): često beskorisna, ponekad nužna, uvijek sebična i povremeno smrtonosna. Stoga je valja rabiti oprezno, umjereno i pod nadzorom odrasle osobe. Razlika prikazana u tablici, između mog modela suvremenog, skeptičnog empirista i Samuelsonovih štenaca, dade se generalizirati na različite discipline. Svoje sam ideje predstavio u kontekstu financija jer sam ih upravo tamo i razradio. Razmotrimo sada kategoriju ljudi od kojih se očekuje više promišljenosti: filozofe.


Poglavlje osamnaesto

NEIZVJESNOST LAŽNOGA Filozofi na pogrešnim mjestima – Neizvjesnost u pogledu (uglavnom) ručka – Za što ne marim – Obrazovanje i inteligencija

Ovo, posljednje poglavlje trećeg dijela knjige fokusira se na najvažnije posljedice ludičke zablude: na to kako nas oni koji bi nas trebali upozoravati na neizvjesnost ostavljaju na cjedilu i na stražnja nas vrata skreću u lažnu izvjesnost. LUDIČKA ZABLUDA – NASTAVAK

Ludičku sam zabludu objasnio kroz priču o kasinu i pritom inzistirao na tome da sterilna slučajnost igara na sreću nema nikakve sličnosti sa slučajnošću u stvarnom životu. Pogledajte ponovo Sliku 7 u Poglavlju 15. Rezultati igara na sreću tako se brzo uprosječuju da s punom sigurnošću mogu ustvrditi da će me kasino – i to ne baš na duge staze – pobijediti u (recimo) ruletu. Pozadinski šumovi će se neutralizirati ali ne i znanje (što u ovom slučaju koristi kasinu). Što duže kockate (ili što manje novca ulažete) to će kockarske konstrukcije više gubiti na slučajnosti zbog uprosječenja. Ludička zabluda prisutna je u sljedećim situacijama: ležernoj šetnji, bacanju kocke, bacanju novčića, zloglasnom digitalnom “pismo-glava” (binarnom sustavu), Brownovom gibanju (koje odgovara kretanju polenskih čestica u vodi) i njima sličnim primjerima. Takvi sustavi generiraju kvalitetu slučajnosti koju čak ni ne možemo pobliže odrediti kao slučajnost – bolji naziv bio bi protoslučajnost. U svojoj srži, sve teorije sagrađene na ludičkoj zabludi ignoriraju cijeli jedan sloj neizvjesnosti. Da stvar bude gora, njihovi promicatelji to ni ne znaju! Jedina ozbiljna primjena tog fokusiranja na sitnu umjesto na krupnu neizvjesnost, tiče se otrcanog Heisenbergova načela neodređenosti. Prepoznajte lažnjaka

Načelo neodređenosti kaže kako se u kvantnoj fizici određeni parovi vrijednosti poput položaja i impulsa čestica, ne mogu istodobno izmjeriti s apsolutnom točnošću, odnosno da je točnost njihova istodobnog mjerenja fundamentalno ograničena: što točnije mjerite jednu, to će pogreška u mjerenju druge biti veća. Dakle, postoji neodređenost koja se ne da sabiti,


neizvjesnost koja se, u teoriji, opire znanosti i ostaje neodređena. Taj minimum neizvjesnosti otkrio je Werner Heisenberg, 1927. godine. Meni je skroz bedasto prezentirati načelo neodređenosti kao nešto što ima ikakve veze s neizvjesnošću. Zašto? Prvo, ta je neizvjesnost gausovska. Uprosječavanjem će se izgubiti – sjetite se, ničija težina neće značajnije promijeniti ukupnu težinu tisuću ljudi. Možda će budući položaj sitnih čestica i ostati neizvjestan, no takve su neizvjesnosti sitne, veoma brojne i uprosječuju se. Uprosječuju se, za Plutona miloga! One slijede zakon velikih brojeva koji smo raspravili u Poglavlju 15. Većina drugih tipova neizvjesnosti se ne uprosječuje! Ako nešto na ovom planetu nije neizvjesno onda je to ponašanje skupine subatomskih čestica! Zašto? Kao što sam već spomenuo, promatrate li neki objekt sastavljen od čestica, fluktuacija tih čestica sklona je uravnoteženju. Politički, društveni i klimatski događaji, pak, nemaju tu zgodnu osobinu i mi ih očito ne možemo predviđati. Stoga, čujete li kakvog stručnjaka kako o problemima neizvjesnosti zbori u terminima subatomskih čestica, sva je prilika da se radi o lažnjaku. Dapače, to je vjerojatno najbolji način da prepoznate lažnjaka. Ljudi često kažu “Pa naravno da je naše znanje ograničeno”, a onda se – objašnjavajući kako “ne možemo baš sve modelirati” – pozovu na Heisenbergovo načelo. To sam na konferencijama slušao od tipova poput Myrona Scholesa. Ali, ja sam u New Yorku; kolovoz je, 2006. godine. Razmišljam o odlasku u selo mojih djedova, u Amioun u Libanonu. Bejrutska zračna luka zatvorena je zbog sukoba Izraela i šijitske milicije Hezbollah. Nitko još nije obznanio red letenja iz kojega bih mogao doznati kada će taj sukob završiti – i hoće li završiti. Ne znam hoće li moja kuća ostati čitava, hoće li Amioun uopće postojati na zemljovidu – obiteljska je kuća, sjetit ćete se, već jedanput bila uništena. Ne znam hoće li taj rat degenerirati u nešto još ozbiljnije. Ishod toga rata, način na koji će on utjecati na moje rođake, prijatelje i imovinu…tu se suočavam s istinskim ograničenjima spoznaje. Može li mi, molim vas, netko objasniti zašto bi me, onda, trebale zanimati subatomske čestice koje ionako konvergiraju u Gaussovu funkciju? Ljudi ne mogu predvidjeti koliko dugo će ih neka nedavno kupljena stvar usrećivati, koliko će potrajati njihov brak, što će se događati s njihovim poslom. S druge strane, pak, kao dokaz “ograničenja spoznaje” spominju subatomske čestice. Za račun nečega što ne bi uspjeli vidjeti ni pod mikroskopom, ne obaziru se na mamuta koji im stoji pred nosom. Mogu li filozofi predstavljati društvenu prijetnju?


Otići ću i korak dalje: ljudi koje brinu peniji umjesto da ih brinu dolari, društveno su opasni. Dobronamjerni su, no pozivajući se na Bastiatov argument iz Poglavlja 8, predstavljaju sveopću prijetnju. Fokusiraju se na nebitno i uludo troše trud i vrijeme uloženo u proučavanje neizvjesnosti. Naši su resursi (kognitivni i znanst veni) ograničeni, možda i previše ograničeni. Svojim ometanjem, oni povećavaju rizik od pojave Crnih labudova. Tu komercijalizaciju pojma neizvjesnosti, simptomatičnu za sljepoću za Crnog labuda, vrijedi pobliže razmotriti. S obzirom na to da ljudima iz financija i ekonomije Gaussova funkcija već izlazi na nos, tražio sam financijske ekonomiste s filozofskim sklonostima. Želio sam utvrditi koliko im kritičko mišljenje pomaže u svladavanju tog problema. Pronašao sam ih nekolicinu. Jedan je doktorirao filozofiju a, nekoliko godina kasnije, i financije. Objavljivao je radove iz obaju područja i brojne udžbenike iz financija. Taj me je čovjek, međutim, obeshrabrio: činilo se da svoje zamisli o neizvjesnosti razvrstava u kategorije i da se filozofijom i kvantitativnim financijama bavi kao odijeljenim zanimanjima: probleme indukcije, Mediokristana, epistemološke neproničnost i ofenzivne pretpostavke Gaussove funkcije držao je nedovoljno ozbiljnima. Udžbenicima koje je pisao kljukao je studente gausijanštinom kao da je zaboravio da je filozof. Toga bi se iznenada sjetio tek kada bi pisao filozofske tekstove o tobože učenim temama. Ista je to ona kontekstualna specificiranost zbog koje se ljudi do StairMastera voze pokretnim stubama. U filozofa je to daleko, daleko opasnija navada budući da oni uludo troše ograničene zalihe kritičkog mišljenja. Filozofsko razmišljanje filozofi vole primjenjivati na pomodne teme, teme koje drugi filozofi nazivaju filozofijom. Kada se od tih tema odmaknu, mozak zaborave ponijeti sa sobom. Problem prakse

Koliko god režao na Gaussovu krivulju, platonizam i ludičku zabludu, moj najveći problem nisu statističari. Oni su samo ljudi koji računaju, nisu mislioci. Daleko netolerantniji trebali bismo biti prema filozofima i njihovim birokratskim aparatčikima koji nam zatvaraju umove. Filozofi, ti psi čuvari kritičkog mišljenja, imaju dužnosti koje druga zanimanja nemaju. KOLIKO WITTGENSTEINA STANE NA GLAVU PRIBADAČE?

Skupina ležerno odjevenih (ali zamišljenih) ljudi okuplja se u dvorani i


mirno promatra govornika. Svi su profesionalni filozofi i sudjeluju na prestižnom tjednom kolokviju na jednom njujorškom sveučilištu. Govornik sjedi i, nosa zabijenog u hrpu otipkanih stranica, čita monotonim glasom. Teško ga je pratiti, pa polako popuštam sanjarenju i prestajem shvaćati što je, zapravo, želio reći. Znam da se njegova rasprava vrti oko nekakve “filozofske” debate o Marsovcima koji vam se uvlače u glavu i kontroliraju volju ali ne dopuštaju da to osvijestite. O toj ideji, izgleda, postoji nekoliko teorija, no govornikovo se mišljenje o toj temi razlikuje od mišljenja drugih autora. Neko vrijeme pokazuje po čemu je njegovo istraživanje te marsijanske mentalne invazije jedinstveno. Nakon monologa (55 minuta neumornog čitanja tipkanog materijala) slijedi kratka stanka a onda još 55 minuta rasprave o Marsijancima koji nam u glave ugrađuju čipove i sličnim čudnovatim pretpostavkama. Tu i tamo spominju Wittgensteina (Wittgensteina se uvijek može spomenuti; toliko je nejasan da uvijek djeluje relevantno). Svakog petka u 16.00 sati, plaće tih filozofa sjedaju na njihove bankovne račune. Fiksni dio njihovih primanja, u prosjeku 16%, odlazi na burzu u formi automatske uplate u mirovinski fond sveučilišta. Ti se ljudi profesionalno bave propitkivanjem svega onoga što mi, ostali, uzimamo zdravo za gotovo. Školovani su za rasprave o postojanju bog(ov)a, definicijama istine, crvenosti crvenoga, značenju značenja, razlikama u semantičkim teorijama istine, konceptualnim i nekonceptualnim predodžbama… S druge strane, pak, slijepo vjeruju u burzu i u vještinu čovjeka koji upravlja njihovim mirovinskim planom. Zašto? Zato što misle da ušteđevina tomu služi; tako su im, naime, rekli “stručnjaci”. Ti ljudi sumnjaju u vlastite osjećaje ali slijepo prihvaćaju automatske burzovne investicije. Taj se domenski ovisni skepticizam ne razlikuje se od onoga koji krasi liječnike (što smo vidjeli u Poglavlju 8). Uz to, oni bespogovorno vjeruju da su društveni događaji predvidljivi, da vas Gulag može očeličiti, da političari situaciju poznaju bolje od svojih vozača, da je predsjednik američke Federalne banke spasio ekonomiju i mnoge slične stvari. Znadu vjerovati i da je nacionalnost važna (zato imenu filozofa uvijek prilijepe “francuski”, “njemački”, ili “američki”, kao da to ima nekakve veze s onim što govori). Družiti se s takvim ljudima, ljudima čija se radoznalost ograničava na jasno razvrstane teme, prava je gnjavaža. Gdje je Popper kad ga trebaš?

Nadam se da sam vam dovoljno trubio o tomu kako, kao praktičar, duboko vjerujem da ne možete krenuti od knjiga prema problemu nego obrnuto, od


problema prema knjigama. Takvim pristupom eliminirate dobar dio karijernog brbljanja. Učena osoba ne bi smjela biti oruđe za reproduciranje knjižnice, kao u vicu Daniela Dennetta. Dakako, ono o čemu ovdje govorim govorili su i filozofi prije mene, barem oni pravi. Sljedeća primjedba jedan je od uzroka mog neumjerenog poštovanja prema Karlu Popperu; to je i jedan od rijetkih citata na koji se u ovoj knjizi ne obrušavam: Degeneracija filozofskih škola u njihovu suprotnost posljedica je pogrešnog uvjerenja da čovjek može filozofirati a da ga, pritom, ništa ne potiče na filozofiranje o problemima izvan filozofije…Korijeni istinskih filozofskih problema redovito leže izvan filozofije i ona odumire ako ti korijeni istrunu… [moj naglasak] Filozofi koji “proučavaju” filozofiju, koji filozofiji nisu pribjegli stisnuti nefilozofskim problemima, te korijene lako zaboravljaju. Ovakvo razmišljanje možda objašnjava Popperov uspjeh izvan filozofije, posebice među znanstvenicima, traderima i donositeljima odluka, kao i njegov relativni neuspjeh u samoj filozofiji. (Njegovi kolege filozofi rijetko ga proučavaju; radije pišu eseje o Wittgensteinu.) Primijetite, molim, i to da se sa svojom idejom Crnog labuda ne dam uvući u filozofske rasprave. Ono što sam nazvao platonizmom nije metafizičko. S mnogima sam vodio rasprave o tome protivim li se ja “esencijalizmu” (odnosno, suštinski neplatoniziranom) ako vjerujem da bi matematika funkcionirala u alternativnom univerzumu – ili tako nešto. Da budem jasan. Ja sam realistični praktičar. Ja ne tvrdim da matematika ne korespondira s objektivnom strukturom stvarnosti. Sve što želim reći je da, u epistemološkom smislu, mi kola uprežemo u konje, da se – služeći se i zasljepljujući jednom jedinom matematikom – izlažemo silnom riziku. Uistinu vjerujem da postoji matematika koja funkcionira, samo nam je teže dostupna no što to misle “konfirmanti”. Biskup i analitičar

Najviše me nerviraju ljudi koji napadaju biskupe a istodobno nasjedaju na analitičare vrijednosnica – ljudi skeptični prema religiji ali ne i prema ekonomistima, stručnjacima za društvene znanosti i lažnim statističarima. Služeći se konfirmacijskom zabludom, takvi će vam ljudi govoriti o užasnom utjecaju religije na čovječanstvo, nabrajajući žrtve inkvizicije i kojekakvih vjerskih ratova. No, neće vam reći koliko su ljudi pobili nacionalizam,


društvene znanosti i politička teorija u doba staljinizma ili Vijetnamskog rata. Čak ni svećenici ne odlaze biskupu kada se razbole: prva im je postaja liječnik. U urede pseudoznanstvenika i “stručnjaka” stalno navraćamo, ne razmišljajući o alternativi. U Papinu nepogrešivost više ne vjerujemo no, kao što smo vidjeli u Poglavlju 17, u nepogrešivost Nobelove nagrade, izgleda, i dalje vjerujemo. Lakše nego što mislite: problem odlučivanja u skepticizmu

Cijelo vrijeme tvrdim da imamo problema s indukcijom i Crnim labudom. A stvari su, zapravo, još gore: ništa manje problema nemamo ni s lažnim skepticizmom. a. ne mogu učiniti ništa kako bih spriječio da sunce sutra ne izađe (koliko god se trudio), b. ne mogu učiniti ništa u vezi s postojanjem ili nepostojanjem zagrobnog života, c. ne mogu učiniti ništa kako mi Marsovci ili demoni ne bi preuzeli um. Ali postoji mnoštvo načina da ne ispadnem naivac. To je jednostavno tako. Treći dio knjige zaključit ću tvrdnjom da je moj lijek za Crnog labuda upravo otpor komercijalizaciji vlastitih razmišljanja. Osim kao sredstvo s pomoću kojega izbjegavam situacije u kojima bih mogao ispasti naivac, takav stav služi mi i kao protokol, kao smjernica u djelovanju. Taj protokol ne propisuje kako ću misliti nego kako ću mišljenje pretočiti u djelovanje, kako ću spoznavati koliko mi neka spoznaja vrijedi. U završnom dijelu ove knjige pogledajmo što nam je (ili nije) s time činiti.



Poglavlje devetnaesto

POLA-POLA ILI KAKO IZRAVNATI RAČUNE S CRNIM LABUDOM Druga polovica – Sjetite se Apelesa – O propuštenim vlakovima

Vrijeme je za par završnih riječi. Polovicu vremena ja sam hiperskeptik; drugu polovicu držim se izvjesnosti i po tom sam pitanju neumoljiv, dapače, veoma tvrdoglav. Hiperskeptičan sam, dakako, u stvarima u kojima su drugi – posebice oni koje zovem Bildungsphilisterima – lakovjerni. Lakovjeran sam, pak, u stvarima u kojima su drugi hiperskeptični. Skeptičan sam prema konfirmaciji – premda samo onda kada su pogreške skupe – ali ne i prema diskonfirmaciji. Silna količina podataka ne jamči vam konfirmaciju a za diskonfirmaciju je dovoljan i jedan jedini primjer. Skeptičan sam kada posumnjam na divlju slučajnost, lakovjeran kada slučajnost doživljavam umjerenom. Polovicu vremena mrzim Crne labudove; polovicu ih obožavam. Volim nasumičnost iz koje nastaje tkanje života. Volim pozitivne slučajnosti, uspjeh slikara Apelesa, potencijalne darove koji ništa ne koštaju. Malo je onih koji shvaćaju ljepotu priče o Apelesu; štoviše, u nastojanju da izbjegnemo pogreške, većina nas potiskuje Apelesa u sebi. U poslu kojim se bavim, polovicu vremena sam hiperkonzervativan a drugu polovicu – hiperagresivan. To i nije neka rijetkost, osim što sam konzervativan u onomu što drugi nazivaju preuzimanjem rizika, a agresivan tamo gdje drugi savjetuju oprez. Manje brinem o sitnim neuspjesima, više o onim krupnim, potencijalno fatalnim. Burza koja “obećava” (posebice blue chips, prvorazredne dionice) brine me puno više od spekulativnih pothvata – prethodno podrazumijeva nevidljive rizike, potonje ne nudi nikakva iznenađenja. Budući da znate koliko su volatilni, gubitke možete ograničiti ulaganjem manjih iznosa. Skriveni, puno zlokobniji rizici brinu me više od onih razglašenih i senzacionalnih. Terorizam me ne brine koliko dijabetes. Manje me brinu očite stvari, stvari koje brinu većinu ljudi; više me brinu one koje prelaze granice zajedničke svijesti i diskursa. (Priznajem da se, općenito, rijetko brinem. Brigu nastojim ograničiti na stvari na koje mogu utjecati.) Više me brine hoću li propustiti nekakvu priliku negoli hoću li doživjeti kakvu neugodnost. Na kraju, pri odlučivanju se vodim jednim trivijalnim pravilom: jako sam


agresivan kada se izlaganjem Crnom labudu mogu okoristiti (kada mi prijeti mali gubitak), a veoma konzervativan kada mi prijeti negativni Crni labud. Veoma sam agresivan kada iz nekakve pogreške u modelu mogu izvući korist; kada mi takve pogreške mogu naštetiti, veoma sam paranoičan. Sve to možda i ne bi bilo zanimljivo da drugi ljudi ne čine upravo suprotno. U financijama, primjerice, ljudi će posegnuti i za najmršavijom teorijom ne bi li rizik zadržali pod nadzorom a divlje ideje pod “povećalom”. Polovicu vremena ja sam intelektualac, drugu polovicu – hladni praktičar. U pitanjima estetike sam veoma površan; u kontekstu rizika i dobiti takvu površnost izbjegavam. Osobne estetike radi, poezija mi je draža od proze, Grci su mi draži od Rimljana, dostojanstvo mi je važnije od elegancije, elegancija mi je važnija od kulture, kultura mi je važnija od erudicije, erudicija mi je važnija od znanja, znanje mi je važnije od intelekta a intelekt važniji od istine. Ali sve to samo u stvarima u kojima nema Crnih labudova. Mi, ljudi, skloni smo iznimnoj racionalnosti, osim po pitanju Crnih labudova. Polovica ljudi naziva me bezobraznikom (pročitali ste moje komentare o vašim lokalnim, platoniziranim profesorima), polovica me naziva ulizicom (svjedočili ste mojoj ropskoj odanosti Huetu, Bayleu, Popperu, Poincaréu, Montaigneu, Hayeku i drugima). Polovicu vremena mrzim Nietzschea; polovicu vremena volim kako piše. O PROPUŠTANJU VLAKOVA

Jednom sam prilikom dobio savjet koji mi je promijenio život. Za razliku od onoga koji mi je dao prijatelj iz Poglavlja 3, taj savjet držim korisnim, mudrim i empirijski opravdanim. Dobio sam ga od pariškog školskog kolege, budućeg romanopisca Jean-Oliviera Tedesca, kada sam, jednom, htio potrčati za vlakom u podzemnoj željeznici. “Ja ne trčim za vlakovima”, rekao je. Ignorirajte sudbinu. Ja sam se naučio othrvati napasti trčanja za rasporedom. Savjet je zvučao beznačajno, no ja sam ga ipak zapamtio. Odbijajući trčati za vlakovima, iskusio sam istinsku vrijednost elegancije i estetike u ponašanju, osjećaj da upravljam vlastitim vremenom, rasporedom i životom. Za propuštenim vlakom žalite samo ako ste za njim trčali! Isto vrijedi i za poimanje uspjeha. Ne vodite li se ničijim doli svojim poimanjem uspjeha, požalit ćete samo ako ste težili nečemu što netko drugi smatra uspjehom. Time se ne isključujete iz rutine i hijerarhije ali se uzdižete se iznad njih – dakako, ako to činite po vlastitu izboru.


Dadete li otkaz na nekom dobro plaćenom poslu, vaša će vam se odluka (ako je vaša) činiti probitačnijom od novca koji podrazumijeva (djeluje ludo ali ja sam to isprobao; stvar funkcionira). To je prvi korak do stoičkog pokazivanja srednjeg prsta sudbini. Budete li slijedili vlastite kriterije, imat ćete više nadzora nad životom. Majka priroda obdarila nas je određenim obrambenim mehanizmima: kao u nekoj Ezopovoj basni, jedan od tih mehanizama je i sposobnost da grožđe koje ne možemo (ili nismo uspjeli) dosegnuti smatramo kiselim. Agresivno stoički a priori prezir prema tom grožđu, još je isplativiji. Budite agresivni; budite onaj koji će dati otkaz, ako za to imate petlje. Igru čija ste pravila sami definirali teže je izgubiti. U terminima Crnog labuda, to znači da se neizvjesnosti izlažete samo kada joj dopustite da upravlja vašim životom. Ono što sami činite uvijek možete kontrolirati; neka vam to bude cilj. KRAJ

Sve te ideje, međutim, sva ta filozofija indukcije, svi ti problemi spoznaje, sve te neočekivane prilike i zastrašujući potencijalni gubici – sve to blijedi pred sljedećim metafizičkim razmišljanjem. Ponekad me zaprepasti do koje si mjere ljudi znaju upropastiti dan, do koje ih mjere razbjesni osjećaj prevarenosti potaknut lošim obrokom, hladnom kavom, društvenim odbacivanjem ili nečijom neodgojenošću. Sjetite se moje rasprave iz Poglavlja 8 o poteškoćama u predviđanju izglednosti događaja koji upravljaju vašim životom. Brzo zaboravljamo koliko smo nevjerojatno sretni što uopće postojimo. Izgledi za to bili su nikakvi, svodili su se na slučajnost monstruoznih proporcija. Zamislite česticu prašine u blizini nekog planeta milijardu puta većeg od Zemlje. Ta čestica prašine predstavlja povoljne izglede da budete rođeni; ogromni planet predstavlja negativne izglede za to. Stoga se prestanite zamarati sitnicama. Ne budite nezahvalnik kojemu poklone dvorac a on se žali na vlagu u kupaonici. Prestanite poklonjenom konju gledati u zube – sjetite se da ste i vi Crni labud. I hvala vam što ste pročitali moju knjigu.


Epilog

JEVGENIJINI BIJELI LABUDOVI Jevgenija je zapala u dugi zimski san neophodan za pisanje nove knjige. Ostala je u New Yorku (u njemu najlakše pronalazi mir), sama sa svojim tekstom. Nakon dugog razdoblja za kojega se, okružena gomilom, nadala da će naletjeti na Nera i nešto mu odbrusiti, možda ga poniziti a možda i ponovo osvojiti, koncentracija je bila najlakša stvar na svijetu. Poništila je internetsku adresu, prešla na pisanje rukom (to ju je smirivalo) i angažirala tajnicu koja će tekst pretipkati. Osam je godina pisala, brisala i ispravljala, istresala se na tajnicu, intervjuirala nove tajnice i tiho prerađivala tekst. Stan joj je bio prepun duhanskog dima, papiri razbacani po svim ravnim površinama. Poput svih umjetnika, konačnom inačicom svoga djela nije bila zadovoljna, no znala je da je od prve knjige puno napredovala. Ismijavala je publiku koja je veličala njezino prethodno djelo; ono joj je sada djelovalo površno, na brzinu sklepano i nepročišćeno. Kada je izašla nova knjiga, spretnog naslova Petlja, Jevgenija je bila dovoljno mudra da se drži podalje od medija i ignorira kritike. Izolirala se od vanjskog svijeta. Sukladno očekivanjima njezina nakladnika, kritike su bile pohvalne no knjiga se, nekim čudom, nije prodavala. Ljudi o knjizi vjerojatno pričaju a da je nisu ni pročitali, mislio je. Jevgenijini obožavatelji čekali su je i o njoj pričali godinama. Nakladnik, sada ponosni vlasnik velike kolekcije ružičastih naočala i ljubitelj raskoši, zbog Jevgenije je podigao hipoteku na farmu. Drugih uspješnica nije bilo, niti na vidiku. Morao je zaraditi puno novca kako bi platio vilu u Carpentrasu u Provansi, isplatio novac koji je dugovao bivšoj supruzi i kupio novi Jaguar kabriolet (ružičasti). Bio je siguran da s Jevgenijinom novom knjigom za sve to ima dobre izglede i nije mu išlo u glavu zašto je praktično svi nazivaju remek-djelom ali je nitko ne kupuje. Godinu i pol kasnije, Petlja je praktično povučena iz prodaje. Nakladnik, sada već u stanju ozbiljnog financijskog stresa, mislio je da zna razlog: knjiga je bila “j…no duga!” Jevgenija je trebala napisati nešto kraće. Nakon duge ali umirujuće plačljive faze, Jevgenija je razmišljala o likovima iz kišnih romana Georgesa Simenona i Grahama Greena. Oni su živjeli u stanju otupljujuće i sigurne osrednjosti. U drugorazrednosti ima nekakvog šarma, pomislila je Jevgenija, a šarm joj je uvijek bio miliji od ljepote. Dakle, i Jevgenijina druga knjiga bila je Crni labud.


ZAHVALE Iz pisanja ove knjige izvukao sam neočekivanu količinu zadovoljstva. Knjiga se, zapravo, pisala sama od sebe pa želim da i čitatelj osjeti isto. Želio bih zahvaliti sljedećim prijateljima. Moj prijatelj i savjetnik Rolf Dobelli, romanopisac, poduzetnik i nezasitni čitatelj, otrpio je različite inačice ovoga teksta. Veliki sam dužnik i Peteru Bevelinu, eruditu i iznimno radoznalom čistom “mislećem praktičaru” koji je po cijele dane tragao za idejama i radovima koji me obično zanimaju; Peter je i pažljivo iščitao ovaj tekst. Yechezkel Zilbert, jeruzalemski autodidakt gladan ideja koji svijet vidi ab ovo, iz jajeta, postavljao je strašno teška pitanja, toliko teška da sam se stidio formalnog obrazovanja koje sam stekao i činjenice da, za razliku od njega, nisam istinski autodidakt. Zahvaljujući upravo takvim, ozbiljnim ljudima, moja se ideja o Crnom labudu temelji na akademskom libertarijanizmu. Učenjak Philip Tetlock, koji o predviđanju znade više od ikoga još od delfskih vremena, prošao je kroz rukopis i prorešetao moje argumente. Phil je uistinu dragocjen i temeljit; kada on na nešto ne bi imao primjedaba, to je govorilo više od bilo kakvog komentara. Puno dugujem i Dannyju Kahnemanu. Osim što je sa mnom vodio duge rasprave o mojim idejama o ljudskoj naravi (i užasnuto shvatio da sam upamtio gotovo svaki njegov komentar), upoznao me je s Philom Tetlockom. Zahvaljujem Mayi Bar Hillel koja me je pozvala da održim predavanje Društvu za procjenu i donošenje odluka, na njihovu godišnjem sastanku u Torontu, u studenom 2005. godine. Zahvaljujući darežljivosti tamošnjih istraživača i stimulirajućim raspravama, iz Toronta sam donio više nego što sam u njega odnio. Robert Schiller zatražio je da pobrišem neke “bezobrazne” komentare, no činjenica da kritizira agresivnost u izražavanju ali ne i sadržaj, bila je prilično informativna. Mariagiovanna Muso bila je prva koja je spoznala učinak Crnog labuda u umjetnosti i uputila me na prava sociološka i antropološka istraživanja. Vodio sam duge rasprave s literarnim učenjakom Maihaijem Spariosuom o Platonu, Balzacu, bionomičkoj inteligenciji i kafićima u Bukureštu. Didier Sornette, uvijek nadohvat telefona, mailom mi je dostavljao radove o različitim – ne pretjerano glasovitim ali iznimno relevantnim – temama iz statističke fizike. Jean-Philippe Bouchard puno mi je pomogao oko problema vezanih za statistiku velikih odstupanja. Michael Allen napisao je monografiju za pisce koji traže izdavača, utemeljene na idejama iz Poglavlja 8. Spomenuto poglavlje kasnije sam preradio, pišući ga iz perspektive pisca koji traži životnu priliku. Mark Blyth mi je uvijek bio od pomoći – kao rezonator, čitatelj ili savjetnik. Moji prijatelji u Ministarstvu obrane, Andy


Marshall i Andrew Mays, opskrbljivali su me idejama i pitanjima. Paul Solman, neutaživi um, vrlo je pažljivo iščitao rukopis. Izraz Ekstremistan dugujem Chrisu Andersonu; izraz koji sam prije toga koristio smatrao je previše knjiškim. Nigel Harvey vodio me je kroz literaturu o prognoziranju. Svojim sam pitanjima dodijavao sljedećim znanstvenicima: Terryju Burnhamu, Robertu Triversu, Robynu Dawesu, Peteru Aytonu, Scottu Atranu, Danu Goldsteinu, Alexanderu Reiszu, Artu De Vanyju, Raphaelu Douadyju, Poitru Zielonki, Guru Hubermanu, Elkhononu Goldbergu i Danu Sperberu. Pomogao mi je i Ed Thorp, pravi i živi vlasnik “formule Crnog labuda”; razgovarajući s njim, shvatio sam da ekonomisti ignoriraju intelektualnu proizvodnju izvan svojega kluba – koliko god vrijedna bila. Lorenzo Perilli bio je veoma velikodušan s komentarima o Menodotu a i pomogao mi je ispraviti neke pogreške. Duncan Watts dopustio mi je da veći dio ove knjige predstavim na seminaru iz sociologije na sveučilištu Columbia i tako prikupim kojekakve komentare. David Cowan pribavio je grafikon za potrebe rasprave o Poincaréu, prema kojemu je moj bio ništa. Okoristio sam se i fantastičnim kratkim komadima Jamesa Montiera o ljudskoj naravi. Bruno Dupire je, kao i uvijek, zaslužan za najbolje razgovore u hodu. Nametljivu autoru, pretjerano vezanom za njegov rukopis, ne isplati se biti prijatelj. Marie-Christine Riachi zapala je nezahvalna zadaća da poglavlja čita obrnutim redoslijedom; davao sam joj tek nepotpune komade i to samo one kojima je (tada) nedostajalo jasnoće. Jamil Baz bi uvijek dobio kompletan tekst ali ga je radije čitao unatrag. Laurence Zuriff pročitao je i prokomentirao svako poglavlje. Philip Halperin, koji o upravljanu rizikom znade više od bilo koje (još uvijek) žive osobe, dao mi je sjajne komentare i primjedbe. Ostale žrtve uključuju: Cyrusa Pirasteha, Bernarda Oppetita, Pascala Boularda, Guya Rivierea, Joelle Weiss, Didiera Javicea, Andreu Munteanu, Andreja Pokrovskog, Philippea Asseilyja, Farida Karkabyja, Georgea Nasra, Alinu Stefan, Georgea Martina, Stana Jonasa i Flaviju Cymbalistu. Zahvaljujem i Lindi Eckstein i Justinu Foxu (za grafikon tržišta) kao i Paulu Kajuu, Martinu Pompu i Lei Beresford. Korisne komentare dobio sam od nezasitnog intelektualca Paula Solmana (koji je rukopis pregledao pod mikroskopom). Puno dugujem Philu Rosenzweigu, Avishai Margalit, Peteru Forbesu, Michaelu Schrangeu, Driss Ben Brahim, Vinayu Pandeu, Antonyju Van Couveringu, Nicholasu Vardyju, Brianu Hinchcliffeu, Aaronu Brownu, Espenu Haugu, Neilu Chrissu, Zviki Afik, Shaiyu Pilpelu, Paulu Kedroskom, Reidu Bernsteinu, Claudiji Schmid, Jayu Leonardu, Tonyju Glickmanu, Paulu Johnsonu, Chidemu Kurdasu (i austrijskim ekonomistima sa Sveučilišta New York), Charlesu Babittu i


mnogim anonimnim osobama koje sam zaboravio…[73] Ralph Gomory i Jesse Ausubel iz Fondacije Sloan vode program za financiranje istraživanja po imenu Poznato, nepoznato i nespoznatljivo. Ponudili su i moralnu i financijsku potporu promociji mojih ideja – odlučio sam se za neprocjenjivu moralnu opciju. Zahvaljujem i svojim poslovnim partnerima, koautorima i intelektualnim suradnicima: Espenu Haugu, Marku Spitznagelu, Benoîtu Mandelbrotu, Tomu Witzu, Paulu Wilmottu, Avitalu Pilpelu i Emanuelu Dermanu. Zahvaljujem i Johnu Brockmanu i Katinki Matson koji su ovu knjigu učinili mogućom a Maxu Brockmanu na komentarima njezina nacrta. Zahvaljujem Cindy, Sarah i Alexanderu na strpljenju. Alexander mi je pomogao s grafikonima a Sarah je radila na bibliografiji. U svojega sam urednika, Willa Murphyja, želio izazvati dojam da sam nepodnošljivo tvrdoglav; na kraju sam shvatio koliko sam sretan što sam naišao na jednako tvrdoglavog urednika (koji je to dobro skrivao). Spasio me je od uplitanja standardiziranih urednika, koji vladaju neugodnom vještinom: da minimalnim promjenama maksimalno naštete ritmu nečije proze. Will M. je i društvena životinja; obožava zabave. Bio sam polaskan činjenicom da je Daniel Menaker našao vremena da uredi moj tekst. Zahvaljujem i Jane Wygal i Stevenu Meyersu. Osoblje Random Housa bilo je susretljivo ali se nikada nije naviklo na moje telefonske psine (primjerice, pokušaj da se “prodam” kao Bernard-Henry Lévy). Jedan od najvažnijih trenutaka moje spisateljske karijere bio je dugi ručak s Williamom Goodladom, mojim urednikom u Penguinu i Stefanom McGrathom, direktorom te grupacije. Iznenada sam shvatio da pripovjedača u sebi ne mogu razdvojiti od znanstvenog mislioca. Štoviše, ova je priča bila prvo što mi je palo na pamet; ona nije tek nekakva naknadna ilustracija cijele zamisli. Treći dio ove knjige inspirirao je moja predavanja na sveučilištima u Massachusettsu i Amherstu. Zahvaljujem i svom drugom domu, Courantovu institutu matematičkih znanosti pri Sveučilištu New York, na kojemu predajem već sedam i pol godina. Na žalost, čovjek najviše nauči od onih s kojima se ne slaže – tu je ideju, prije petsto godina, promicao Montaigne. Promicao ali rijetko prakticirao. Otkrio sam da reakcija protivnika mojim argumentima daje ukus. Naime, znadete li unaprijed znate da će u njima pronaći i najmanju pukotinu, uz slabosti vaše, spoznat ćete ograničenja njihovih teorija. S ljudima koji su me klevetali – posebice onima koji su pritom bili (i ostali) civilizirani –nastojao sam biti ljubazniji nego s prijateljima. Dakle, tijekom karijere, naučio sam


nekoliko trikova iz niza javnih debata, korespondencije i rasprava s Robertom C. Mertonom, Steveom Rossom, Myronom Scholesom, Philippeom Jorionom i desetkom drugih (premda, s iznimkom kritike Eliea Ayachea, zadnju kolikotoliko novu stvar o mojim idejama čuo sam još 1994. godine). U tim sam debatama došao do dragocjenih informacija o dometima protuargumenata na moju ideju o Crnom labudu. Nastojao sam shvatiti kako moji protivnici razmišljaju – i o čemu ne razmišljaju. Tijekom godina sve sam češće čitao radove ljudi s kojima se nisam slagao a sve rjeđe onih čije sam mišljenje dijelio – čitao sam više Samuelsona nego Hayeka, više Mertona starijeg no Mertona mlađeg, više Hegela nego Montaignea, više Descartesa nego Seksta. Dužnost je svakog autora da ideje svojih protivnika protumači što vjernije. Moje najveće životno postignuće su prijateljstva s ljudima poput Eliea Ayachea i Jima Gatherala, intelektualnim neslaganjima unatoč. Veći dio ove knjige napisan je za jednog peripatetičkog razdoblja u kojemu sam se oslobodio (gotovo) svih poslovnih obveza, rutine i pritisaka i počeo odlaziti u fine meditativne šetnje po gradovima u kojima sam držao predavanja o svome Crnom labudu.[74] Pisao sam uglavnom po kafićima – uvijek sam davao prednost trošnim (ali elegantnim) kafićima u običnim četvrtima, u koje ljudi iz komercijale rijetko zalaze. Puno sam vremena proveo i na terminalu 4 zračne luke Heathrow gdje sam, silno zadubljen u pisanje, zaboravljao koliko sam alergičan na naporne biznismene koji su me okruživali.


RJEČNIK Akademski libertarijanac: netko (poput mene) tko smatra da spoznaja podliježe strogim pravilima ali ne i institucionalnom autoritetu, budući da je prvi interes organizirane spoznaje vlastito postojanje a ne nužno istina (isto vrijedi i za vlade). Akademska zajednica ponekad pati od akutnog sindroma stručnjaka (q.v.), proizvoditi kozmetičko ali lažno znanje, posebice u narativnim disciplinama (q.v.), te znade biti glavni izvor Crnih labuda. Argument statističke regresije (problem cirkularnosti statistike): Da bismo došli do distribucije vjerojatnosti potrebni su nam podaci. Kako znamo imamo li ih dovoljno? Na temelju distribucije vjerojatnosti. Ako je ta distribucija gausovska, dostajat će nam i samo nekoliko podataka. Kako znamo je li gausovska? Na temelju podataka. Dakle, trebamo podatke koji će nam reći koju nam distribuciju valja pretpostaviti i trebamo distribuciju vjerojatnosti koja će nam pokazati koliko nam podataka treba. To je povod za ozbiljan argument o regresiji, koji se ponekad besramno zaobilazi uporabom Gaussove krivulje i njezinih srodnika. Bildungsphilister: licemjer čija je kultura kozmetička i neizvorna. Tim izrazom Nietzsche je opisivao dogmi sklone čitatelje novina i ljubitelje opere koji se kulturi izlažu kozmetički i površno. Ja sam ga proširio na istraživače u neeksperimentalnim znanostima koji se služe floskulama, tipovima kojima manjka mašte, radoznalosti, erudicije i kulture i koji su usko koncentrirani na vlastite ideje, vlastitu “disciplinu”. Tako ni ne mogu vidjeti da su njihove ideje u sukobu sa strukturom svijeta. Distribucija vjerojatnosti: model koji se koristi za izračunavanje incidencije različitih događaja, način njihove “distribucije”. Kada kažemo da događaji slijede distribuciju zvonolike krivulje, to znači da nam Gaussova zvonolika krivulja može pomoći da izračunamo izglednost različitih događaja. Ekstremistan: područje u kojemu je zamislivo da pojedinačno promatranje utječe na cjelinu. Epilogizam: neteorijska metoda proučavanja povijesti koju karakteriziraju akumuliranje općih činjenica, minimum generaliziranja i svijest o nusposljedicama nesmotrenih izjava. Epistemološka arogancija: mjera razlike između istinskog znanja i predodžbe o količini istinskog znanja. Dobivena vrijednost upućuje na aroganciju, na deficit skromnosti. Epistemokrat je epistemološki skromna osoba, krajnje sumnjičava prema vlastitom znanju.


Epistemološka neproničnost: slučajnost je rezultat nepotpune informacije u određenom sloju. Funkcionalno je neraspoznatljiva od “istinske” ili “fizičke” slučajnosti. Etički problem Crnog labuda: asimetrija u nagrađivanju onih koji se bave prevencijom i onih koji se bave liječenjem, uzrokovana neponovljivošću Crnog labuda. Javna sramota predviđanja: slabi rezultati predviđanja pojedinih prognostičarskih entiteta (posebice narativnih disciplina) u kombinaciji s verboznim komentarima i manjkom realnosti pri procjeni vlastite uspješnosti. Konfirmacijska pogreška (ili platonistička konfirmacija): Tražite slučajeve koji potvrđuju vaša uvjerenja, vaše konstrukcije (modele) – i pronalazite ih. Lockeov luđak: netko tko iz lažnih premisa izvodi nepogrešive, jasne zaključke (netko poput Paula Samuelsona, Roberta Mertona mlađeg i Gerarda Debreua) i tako stvara lažne modele neizvjesnosti koji povećavaju našu ranjivost na Crne labudove. Ludička zabluda (ili štreberska neizvjesnost): manifestacija platonističke zablude pri proučavanju neizvjesnosti. Studije slučajnosti temelji na ograničenom svijetu igara i kockanja. Neplatonistička slučajnost sadržava dodatni sloj neizvjesnosti, povezan s pravilima igre u stvarnom životu. Zvonolika krivulja (Gaussova), iliti VIP (velika intelektualna prevara) aplikacija je ludičke zablude na slučajnost. Mandelbrotovi sivi labudovi: Crni labudovi na koje, do određene mjere, možemo računati – zemljotresi, superuspješne knjige, slom burze – ali čije je osobine teško shvatiti i precizno izračunati. Mediokristan: područje u kojemu vlada osrednjost uz, tu i tamo, po koji ekstremni uspjeh ili neuspjeh. Nijedno pojedinačno promatranje nema smislenog utjecaja na cjelinu. Zvonolika krivulja temelji se na Mediokristanu. Između Gaussovih i skalabilnih zakona postoji kvalitativna razlika, baš kao i između plina i vode. Narativna disciplina: disciplina koja se sastoji u “uglavljivanju” uvjerljive i zvučne priče u prošlost. Suprotnost eksperimentalnoj disciplini. Narativna zabluda: naša potreba da nekakvu priču ili obrazac prilagodimo nizu povezanih ili nepovezanih činjenica. Statističku primjenu nalazi u “iskopavanju” podataka. Nasjedanje slučajnosti: brkanje sreće i determinizma; dovodi do cijelog


niza pogrešnih vjerovanja s praktičnim posljedicama. Primjer: vjerovanje da su visoka primanja u pojedinim zanimanjima posljedica vještine dok su, zapravo, u značajnoj mjeri posljedica sreće. Neizvjesnost zaluđenih: ljudi koji se “udubljuju” u izvore neizvjesnosti i režiraju precizne izvore te neizvjesnosti poput Heisenbergova načela nesigurnosti i njemu sličnih, za stvarni život nebitnih stvari. Zabavljeni subatomskim česticama zaboravljamo da buduće krize ne možemo predvidjeti. Platonistički pregib: mjesto ne kojemu naše platonizirane predodžbe dolaze u kontakt sa stvarnošću i na kojemu uočavamo nuspojave modela. Platonizam: fokusiranje na čiste, jasno definirane i lako razlučive objekte poput trokuta, ili sociološke pojmove poput prijateljstva i ljubavi, po cijenu ignoriranja objekata naoko neurednije i manje razlučive strukture. Prezir prema apstraktnom: favoriziranje kontekstualiziranog mišljenja na račun apstraktnijih, premda i relevantnijih, stvari. “Smrt jednog djeteta je tragedija; smrt milijuna djece je statistika.” Problem indukcije: logičko-filozofski nastavak problema Crnog labuda. Problem “lažnjaka” (“sindrom stručnjaka”): neki se profesionalci po sposobnostima ne izdvajaju od ostatka populacije ali, iz nekog razloga i unatoč empirijskim dokazima, same sebe doživljavaju kao stručnjake: klinički psiholozi, akademski ekonomisti, “stručnjaci” za rizik, statističari, politički analitičari, “stručnjaci” za financije, vojni analitičari, izvršni direktori i tako dalje. Svoju ekspertizu zaodijevaju u prekrasan jezik, žargon, matematiku a počesto i u veoma skupa odijela. Problem unatražnog upravljanja: lakše je predvidjeti kako će se kocka leda pretvoriti u lokvu nego, promatrajući lokvu, pogoditi oblik kocke leda od koje je (možda) nastala. Narativne discipline i priče (poput povijesti) problematične su upravo zbog tog “problema inverzije”. Retrospektivno izobličenje: proučavanje događaja iz prošlosti bez odgovarajućih prilagodba u pogledu protoka vremena. Stvara iluziju posteriorne predskazivosti. Sljepoća za budućnost: naša urođena nesposobnost razmatranja osobina budućnosti; nalikuje autizmu, zbog kojega ne shvaćamo da i drugi imaju vlastiti um. Sljepoća za Crnog labuda: općenito podcjenjivanje značaja Crnih labudova i povremeno precjenjivanje pojedinačnog Crnog labuda.


Slučajnost kao nepotpuna informacija: ono što ne mogu pogoditi je slučajno ali zato što je moje znanje o nekom procesu nepotpuno a ne nužno stoga što taj proces uistinu posjeduje nepredvidljiva svojstva. Strategija bučice: metoda istodobnog zauzimanja defanzivnog i iznimno agresivnog stava, zaštitom aktive od svih izvora neizvjesnosti alociranjem manjeg dijela te aktive u visokorizične strategije. Strategija u Apelesovu stilu: strategija traganja za dobicima sakupljanjem pozitivnih slučajnosti, maksimalnim izlaganjem “dobrim Crnima labudovima”. Štrebersko znanje: vjerovanje da nešto što se ne da platonizirati i proučavati ili ne postoji, ili nije vrijedno razmatranja. Štreberi prakticiraju i posebnu vrstu skepticizma. Zabluda o lutrijskom listiću: naivna analogija po kojoj su investiranje u sakupljanje Crnih labudova i sakupljanje lutrijskih listića jedno te isto. Lutrijski listići su neskalabilni. Zabluda nijemih dokaza: gledajući u povijest, mi ne vidimo cijelu priču nego tek svjetlije trenutke tog procesa. Zabluda trampe: brkanje nedostatka dokaza o postojanju Crnih labudova (ili nečega drugoga) s dokazom nepostojanja Crnih labudova (ili nečega drugoga). Pogađa statističare i druge ljude čije je rasuđivanje narušeno pretjerano čestim rješavanjem jednadžba.


BILJEŠKE IZA KULISA: DODATNE ZABILJEŠKE, STRUČNI KOMENTARI, REFERENCE I PREPORUKE ZA ČITANJE

Teme dijelim tematski; dakle, opće reference pronaći ćete većinom u poglavljima u kojima se prvi put spominju. Umjesto podjelom po poglavljima, vodim se logičkim slijedom. UVOD i Poglavlje 1

Crni labud u logici: Najprije, moj problem nije logički. Filozofski problem bavi se time je li Crni labud moguć; ja se bavim njegovim učinkom. Možda i nije važno tko se metafore o Crnom labudu prvi dosjetio, no (koliko sam uspio utvrditi) prvi se put spominje u knjizi A System of Logic Johna Stuarta Milla. Premda su je kasnije koristili mnogi (uključujući Charlesa Sandersa Peircea), danas se povezuje s Karlom Popperom. Zvonolika krivulja: pod izrazom zvonolika krivulja podrazumijevam Gaussovu zvonoliku krivulju poznatu i pod nazivom normalna distribucija. U pitanju je nadimak, budući da sve krivulje nalikuju zvonu. Isto tako, kada spominjem Gaussov bazen, mislim na sve distribucije slične Gaussovoj, odnosno, sve one u kojima je neizvjesnost nebitna i nema većeg učinka (stručnije rečeno, neskalabilne – u kojima je svaki trenutak konačan). Valja primijetiti da vizualni prikaz zvonolike krivulje u formi histograma prikriva doprinos atipičnog događaja; takav će događaj, naime, biti točka najudaljenija od sredine, ulijevo ili udesno. Dijamanti: Vidi Eco (2002). Platonizam: Referiram se na izlaganje riziku korištenjem pogrešne forme – a ne na to da takvih forma nema. Nisam protivnik esencijalizma; često sam skeptičan prema unatražnom upravljanju i određivanju prave forme. Radi se o problemu inverzije! Empirist: Empiristom ili empirijskim filozofom nazivam zato što sam sumnjičav koju gajim prema konfirmatornim generalizacijama i brzopletom teoretiziranju. Ipak, ne miješajte me s pripadnicima britanske empirijske tradicije. Uz to, mnogi se statističari (kao što ćemo vidjeti iz Makridakisova natjecanja) proglašavaju “empirijskim” istraživačima iako – prilagođavajući svoje teorije prošlosti – predstavljaju čistu suprotnost.


Napomena o Kristu: Vidi Židovski rat Josipa Flavija Prvi svjetski rat i predviđanje: Vidi Ferguson (2006b). Naknadna pristranost (retrospektivno izobličenje): Vidi Fischhoff (1982b). Povijesni lomovi: Braudel (1985.), str. 169, navodi malo poznati ulomak iz Gautiera. On piše: “‘Ta duga povijest’, pisao je Emile-Félix Gautier, ‘trajala je desetak stoljeća, duže od cjelokupne francuske povijesti. U susretu s prvim arapskim mačem, grčki jezik i misao, svo to naslijeđe otišlo je u dim, kao da ga nikada nije bilo.’” Za raspravu o diskontinuitetu, vidi i Gurvitch (1957), Braudel (1953), Harris (2004). Religije se šire poput uspješnica: Vidi Veyne (1971) i Veyne (2005). Grupiranje političkih stavova: Vidi Pinker (2002). Kategorije: Vidi Rosch (1973, 1978). Vidi i Kant i kljunaš Umberta Eca. Ontološka neizvjesnost: Moja kategorizacija problema se u dijelu literature spominje kao ontološka neizvjesnost, što podrazumijeva postojanje neizvjesnosti povezane sa samim entitetom. Historiografija i filozofija povijesti: Vidi Bloch (1953), Carr (1961), Gaddis (2002), Braudel (1969, 1990), Bourdé i Martin (1989), Certeau (1975). Muqaddamat Ibn Khaldouna ilustrira potragu za kauzalnošću koju vidimo već u Herodota. Za filozofiju povijesti, vidi Aron (1961) i Fukuyama (1992). Za postmodernističke stavove o istome, vidi Jenkins (1991). U drugom dijelu knjige pokazujem da su historiografi nesvjesni epistemološke razlike između unaprijednih i unatražnih procesa (odnosno projekcije i unatražnog upravljanja). Informacije i tržišta: Vidi Shiller (1981, 1989), DeLong i dr. (1991) te Cutler i dr. (1989). Za veći dio poteza na tržištu ne postoji “razlog”, nego tek izmišljeno objašnjenje. O deskriptivnoj vrijednosti burzovnih slomova: Vidi Galbraith (1997), Shiller (2000), i Kindleberger (2001). Poglavlje 3

Filmovi: Vidi De Vany (2002). Za zarazu u kupovini glazbe, vidi Salganik i dr. (2006). Religija i domene zaraze: Vidi Boyer (2001).


Mudrost (ludost) gomile: Kolektivno, mi možemo biti i mudriji i puno bedastiji. U pitanjima vezanima za Mediokristan možda i posjedujemo kolektivnu intuiciju, kao u primjeru s težinom vola (vidi Surowiecki, 2004). Moja je pretpostavka da nas ta intuicija napušta u kompliciranijim predviđanjima (ekonomske varijable, recimo, potiču masovnu patologiju; u takvim slučajevima, dvije glave nisu bolje od jedne). Za pogreške u odlučivanju i skupine, vidi Sniezek i Buckley (1993). Klasik: Extraordinary Popular Delusions and the Madness of Crowds Charlesa Mackaya. Porast ozbiljnosti događaja: Vidi Zajdenweber (2000). Suvremeni život: Romanopisac Émile Zola pozdravio je pojavu kulturnog tržišta pri kraju 19. stoljeća, kojim se među prvima okoristio. Zola je predviđao da će komercijalni sustav dokinuti ovisnost pisaca i umjetnika (onih koji ga znaju iskoristiti) o mecenama i njihovim mušicama. Na žalost, uslijedila je još žešća koncentracija – tim se sustavom okoristilo veoma malo ljudi. Lahire (2006) pokazuje da je većina pisaca u povijesti gladovala. U Francuskoj postoji obilje podataka o toj literarnoj tradiciji. Poglavlje 4

Titanic: Citat je iz prezentacije Davea Ingrama sa simpozija o Poduzetništvu i upravljanju rizikom, održanom u Chicagu, 2. svibnja 2005. godine. Za više informacija o LTCM-u, vidi Lowenstein (2000) i Dunbar (1999). Humeovo izlaganje: Hume (1748, 2000). Sekst Emprik: “Lako je, mislim, odbaciti metodu indukcije (επαγωγή). U nastojanju da općenito učine uvjerljivim na temelju pojedinačnog, istražit će sve ili tek dio tog pojedinačnog. Istraže li ga tek jednim dijelom, ostatak pojedinačnog izostavljen pri indukciji bit će suprotan cjelini. Žele li ih istražiti sve, bavit će se uzaludnim poslom, budući da je pojedinačno beskonačno i neodređeno. Iz toga, po meni, proizlazi da je takva indukcija klimava.” Outline of Pyrrhonism, knjiga II, str. 204. Bayle: Dictionnaire historique et critique, premda dug (dvanaest svezaka, blizu 6000 stranica) i težak (15 kilograma), bio je intelektualni bestseler svojega doba, prije no što su ga nadomjestili philosophes. Može se skinuti s internetske stranice francuske Bibliothèque Nationale, www.bn.fr. Humeova inspiracija iz Baylea: Vidi Popkin (1951, 1955). Svaki tekst biskupa Hueta (u nastavku teksta) razotkriva sličnosti s Humeom.


Mislioci koji su prethodili Bayleu: Vidi Dissertation sur la recherche de la vérité, Simona Fouchera, iz približno 1673. godine. Užitak za čitanje. Tradicija heuristika i pristranosti djeluje kao nastavak pred-prosvjetiteljskog, pred-znanstvenog revolucionarnog ozračja. Biskup Huet i problem indukcije: “Stvari ne možemo znati sa savršenom sigurnošću jer su njihovi uzroci beskonačni”, zapisao je PierreDaniel Huet u svojoj Philosophical Treatise on the Weaknesses of the Human Mind. Huet, bivši biskup Avranchesa, napisao ju je pod imenom Théocrite de Pluvignac, Seigneur de la Roche, Gentilhomme de Périgord. U rečenom poglavlju spominje se točna prezentacija onoga što će kasnije postati poznato kao “Humeov problem”. Bilo je to 1690. godine, 22 godine prije Davida Homea (kasnije Humea). Dakle, on nije mogao utjecati na monseigneura Hueta. Brochardov rad: Prvi spomen Brochardova rada (1888.) pronašao sam u Nietzscheovu Ecce Homo, u komentaru u kojemu skeptike opisuje, među inim, i kao ljude bez dlake na jeziku. “Izvrsna studija Victora Brocharda, Les sceptiques grecs, kojom se bavi i moja Laertiana. Skeptici! Jedini pošteni tipovi u gomili dvosmislenih i peterosmislenih filozofa!” Još malo trivijalnosti: Brochard je poučavao Prousta (vidi Kristeva [1998]) a čini se da je shvatio i Popperov problem (nekoliko desetljeća prije Popperova rođenja). Predstavnik je negativnog empirizma Menodota iz Nikomedije, nalik onomu koji danas nazivamo “poperovskim”. Pitam se je li Popper za Menodota uopće znao jer ga, čini se, nigdje ne citira. Brochard je 1878. godine, na Pariškom sveučilištu, objavio svoju – prekrasno suvremenu – doktorsku tezu na temu pogreške, nazvanu De l’erreur. Epilogizam: O Menodotu znamo malo. Znamo tek za Galenove klevete i napade na Menodotova uvjerenja. Latinska, teško prevediva inačica njegova Outline of Empiricism (Subfiguratio empirica) postoji i danas: Memoriam et sensum et vocans epilogismum hoc tertium, multotiens autem et preter memoriam nihil aliud ponens quam epilogismum. (Osim percepcije i sjećanja, postoji i treća metoda – epilogism sensum – budući da praktičar, osim pamćenja, ne posjeduje ništa osim epilogičkih osjetila; Perillijeva ispravka. Ali, ima nade. Perilli (2004) izvještava da se u pismima prevoditelja Is-haq Bin Hunaina spominje “transkript” Menodotova rada na arapskom jeziku, koji negdje čeka da ga otkrije kakav učenjak. Pascal: I Pascal je znao za problem konfirmacije i asimetričnosti


zaključivanja. U svom predgovoru za Traité du vide, Pascal piše (a ja prevodim): U svom zaključku o tomu da priroda ne tolerira vakuum, mislili su samo na prirodu u njima poznatom obliku. Ta je tvrdnja, naime, toliko općenita da za nju ne bi dostajalo stotinu, tisuću niti bilo koji drugi broj, koliko god velik bio, potvrdnih promatranja. Tu bi općenitu definiciju, naime, mogao poništiti jedan jedini primjer. Postoji li jedan i samo jedan takav slučaj… Humeov biograf: Vidi Mossner (1970). Za povijest skepticizma, vidi predavanja Victora Cousina Leçons d’histoire de la philosophie à la Sorbonne (1828) i Hippolytea Tainea Les philosophes classiques, deveto izdanje (1868, 1905). Za suvremeni prikaz, vidi Popkin (2003). Vidi i Heckman (2003) te Bevan (1913). U suvremenoj filozofiji probabiliteta nisam pronašao ništa što je povezuje sa skeptičnim propitkivanjem. Sekst: Vidi Popkin (2003), Sekst, House (1980), Bayle, Huet, Annas i Barnes (1985) te Julie Anne i Barnes, uvod u Seksta Empirika (2000). Do Favier (1906) se teško dolazi; jedini primjerak koji sam pronašao (zaslugom Gura Hubermana) bio je sav nikakav – čini se da ga u posljednjih stotinu godina nitko nije čitao. Menodot iz Nikomedije i brak empirizma i skepticizma: Prema Brochardu (1887), Menodot je odgovoran za miješanje empirizma i pironizma. Vidi i Favier (1906). Za skepticizam prema toj ideji, vidi Dye (2004) i Perilli (2004). Funkcija umjesto strukture; empirijski tronožac: Iskustvo se može osloniti na samo tri izvora: promatranje, povijest (odnosno, zabilježeno promatranje) i procjenu temeljem analogije. Algazel: Vidi njegov Tahafut al falasifah, koji je Averroës, poznat i kao Ibn-Rushd, odbacio u Tahafut Attahafut. Religijski skeptici: Postoji i srednjovjekovna židovska tradicija, čiji je predstavnik pjesnik Yehuda Halevi koji se služio arapskim. Vidi Floridi (2002). Algazel i ultimativna/izravna kauzalnost: “…na temelju jednog jedinog promatranja, oni određuju narav nužne povezanosti uzroka i posljedice, kao da nema posljedica bez odgovarajućeg uzroka ili uzroka s drugačijim učinkom” (Tahafut). Srž Algazelove ideje je spoznaja da žeđ ne treba promatrati kao izravan uzrok ako pijete zato što ste žedni. Možda se tu događa i nešto krupnije; i događa se, no to može shvatiti samo netko upućen u evolucijsko razmišljanje.


Za suvremen prikaz neposrednog, vidi Tinbergen (1963, 1968). Algazel, na izvjestan način, nadograđuje Aristotela kako bi ga napao. U svojoj Fizici, Aristotel je već uočio razliku između različitih slojeva uzroka (formalni, djelatni, konačni i materijalni). Suvremene rasprave o kauzalnosti: Vidi Reichenbach (1938), Granger (1999) i Pearl (2000). Djeca i prirodno zaključivanje: Vidi Gelman i Coley (1990), Gelman i Hirschfeld (1999) te Sloman (1993). Prirodna indukcija: Vidi Hespos (2006), Clark i Boyer (2006), Inagaki i Hatano (2006), Reboul (2006). Za sažetak ranijih radova, vidi Plotkin (1998). Poglavlja 5 – 7

“Ekonomisti”: Pod pojmom “ekonomisti” podrazumijevam većinu predstavnika srednjestrujaške, neoklasične ekonomije te financijski establišment pri sveučilištima. Tu ne spadaju rubne skupine poput austrijske ili postkejnzijanske škole. Mali brojevi: Vidi Tversky i Kahneman (1971) te Rabin (2000). Domenska specificiranost: Vidi Williams i Connolly (2006). Možemo je vidjeti u inače pretjerano interpretiranom Wasonovu testu selekcije (Wason [1960, 1968]). Vidi i Shaklee i Fischhoff (1982), Barron Beaty te Hearshly (1988). Za Kahnemanovo “Oni znaju bolje”, vidi Gilovich i dr. (2002). Updike: Blurb je iz Jaynesa (1976). Specijalizacija moždanih polutki: Vidi Gazzaniga i LeDoux (1978), Gazzaniga i dr. (2005). Nadalje, Wolford, Miller i Gazzaniga (2000) pokazuju da se probabilitet poklapa s lijevom stranom mozga. Kada desnu stranu mozga opremite, recimo, polugom koja u 60% slučajeva polučuje poželjne rezultate te još jednom polugom koja to čini u 40% slučajeva, desna strana mozga će, kao optimalnu politiku, ispravno odabrati prvu polugu. Ako, s druge strane, lijevoj polutki ponudite iste opcije, ona će prvu polugu slijediti 60% vremena; druga poluga, ona od 40%, odbacivat će slučajnost. Goldberg (2005) tvrdi da se takva specijalizacija temelji na nečemu drugome: za razliku od lezija na desnoj, oštećenje lijeve strane mozga nema ozbiljnih učinaka na djecu; u starijih osoba vrijedi suprotno. Zahvaljujem Elkhononu Goldbergu koji me je uputio na Snyderov rad (Snyder [2001]). Eksperiment je iz Snyder i dr. (2003). Izbor čarapa i naknadna objašnjenja: Eksperiment s čarapama navodi


se u Carter (1999); čini se da izvorni rad valja pripisati Nisbett i Wilson (1977). Vidi i Montier (2007). Astebro: Vidi Astebro (2003). Vidi članak “Searching for the Invisible Man”, The Economist, 9. ožujka, 2006. Za visoku stopu neuspjeha uzrokovanu pretjeranom samouvjerenošću poduzetnika, vidi Camerer (1995). Dopamin: Vidi Brugger i Graves (1997) te mnoštvo drugih radova. Za dopaminsku asimetriju, vidi i Mohr i dr. (2003). Entropija i informacija: Namjerno izbjegavam pojam entropije budući da je njezina uobičajena definicija loše adaptirana tipu slučajnosti s kojom se susrećemo u stvarnom životu. Debelim repovima više odgovara Tsallisova entropija. Bilješke o Georgeu Perecu: Vidi Eco (1994). Naracija i iluzija razumijevanja: Vidi Wilson, Gilbert i Centerbar (2003): “Teorija bespomoćnosti pokazala je da se ljudi izlažu riziku ozbiljnih motivacijskih i kognitivnih oštećenja poput depresije, kada osjete da ne mogu nadzirati i predvidjeti okoliš u kojemu žive.” Za pisanje dnevnika, vidi Wilson (2002) ili Wegner (2002). E. M. Forsterov primjer: referenca u Margalit (2002). Nacionalni karakter: Za raspon individualnih varijacija, vidi Terracciano i dr. (2005) te Robins (2005). Iluzija nacionalnosti, koju obično nazivam “heuristikom nacionalnosti”, povezuje se s halo-efektom: vidi Rosenzweig (2006) i Cialdini (2001). Za ontologiju nacionalnosti, vidi Anderson (1983). Konzistencijska pristranost: Konzistencijskom pristranošću psiholozi nazivaju učinak revidiranja sjećanja takav da, u svjetlu kasnijih podataka, ta sjećanja djeluju smisleno. Vidi Schacter (2001). Sjećanje nije kompjutorsko spremište: Vidi Rose (2003) te Nader i LeDoux (1999). Mit o potisnutom pamćenju: Vidi Loftus i Ketcham (2004). Šahisti i diskonfirmacija: Vidi Cowley i Byrne (2004). Quineov problem: Davidson (1983) zastupa djelomičan namjesto potpunog skepticizma. Naracija: Moja rasprava nije egzistencijalna, samo praktična. Stoga na naraciju gledam kao na sabijanje informacija, bez filozofskih primjesa (poput pitanja je li sebstvo dosljedno ili nije). Za “narativno sebstvo” vidi Bruner (2002) ili, kada je to nužno, Strawson (1994) i njegov napad u Strawson


(2004). Debata: Schechtman (1997), Taylor (1999), Phelan (2005). Sinteza u Turner (1996). “Postmodernisti” i poželjnost naracije: Vidi McCloskey (1990) te Frankfurter i McGoun (1996). Naracija u izrekama i poslovicama: Psiholozi su dugo proučavali ljudsko lakovjerje u društvenom ambijentu bogatom poslovicama. Primjerice, još od 1960-ih godina provode se eksperimenti u kojima ljude ispituju je li neka poslovica točna. Drugoj skupini ta se poslovica tumači drugačije. Za prezentaciju urnebesnih rezultata, vidi Myers (2002). Znanost kao naracija: I pojedini znanstveni radovi uspjeh duguju narativnoj zabludi, činjenici da “dobro zvuče”. Nečime morate privući pozornost. Vidi Bushman i Wells (2001). Otkrivanje probabiliteta: Barron i Erev (2003) pokazuju da se vjerojatnost, kada nije eksplicitno prikazana, podcjenjuje. Za osobnu komunikaciju, vidi isto. Rizik i probabilitet: Vidi Slovic, Fischhoff i Lichtenstein (1976), Slovic i dr. (1977) te Slovic (1987). Za rizik kao analizu i rizik kao teoriju osjećaja, vidi Slovic i dr. (2002, 2003) te Taleb (2004c). Vidi Bar-Hillel i Wagenaar (1991). Veza između narativne zablude i kliničke spoznaje: Dawes (1999) ima poruku za ekonomiste: vidi njegov rad o intervjuima i izmišljanju priča. Za retrospektivni učinak, vidi i Dawes (2001). Dva sustava rasuđivanja: Vidi Sloman (1996, 2002) te sažetak u Kahneman i Frederick (2002). Kahnemanovo predavanje o Nobelu govori sve; može se pronaći na www.nobel.se. Vidi i Stanovich i West (2000). Rizik i emocije: S obzirom na sve veći interes za ulogu emocija u ponašanju, sve je više literature o ulozi emocija u preuzimanju i izbjegavanju rizika: teorija “rizik je osjećaj”. Vidi Loewenstein i dr. (2001) te Slovic i dr. (2003a). Za anketu, vidi Slovic i dr. (2003b) te Slovic (1987). Za raspravu o “afektivnoj heuristici”, vidi Finucane i dr. (2000). Za modularnost, vidi Bates (1994). Emocije i spoznaja: Za učinak emocija na spoznaju, vidi LeDoux (2002). Za rizik, vidi Bechara i dr. (1994). Heuristika raspoloživosti (koliko se lako dosjetimo nečega): Vidi Tversky i Kahneman (1973).


Stvarna incidencija katastrofa: Za pronicljivu raspravu, vidi Albouy (2002), Zajdenweber (2000) ili Sunstein (2002). Terorizam i iskorištavanje senzacionalnog: Vidi esej u Taleb (2004c). Opća literatura o psihologiji odlučivanja (heuristike i pristranost): Za naprosto najsveobuhvatniji prikaz te teme, vidi Baron (2000). Kunda (1999) donosi sažetak sa stajališta socijalne psihologije (autor je, na žalost, prerano preminuo). Kraće: Plous (1993). Vidi i Dawes (1988) i Dawes (2001). Napominjem da je dio izvornih radova sretno kompiliran u Kahneman i dr. (1982), Kahneman i Tversky (2000), Gilovich i dr. (2002) te Slovic (2001a i 2001b). Za prikaz intuicije, vidi Myers (2002). Za bionomičku prezentaciju teme, vidi Gigerenzer i dr. (2000). Za najkompletniji prikaz ekonomije i financija, vidi Montier (2007). Njegovi prekrasni sažeci kojima sam se hranio protekle četiri godine su kompilirani – nema tu akademiziranja; on odmah prelazi na stvar. Za izbor stručnih radova, vidi i Camerer, Loewenstein i Rabin (2004). Za preporučljiv kritički prikaz znanja kliničkih “stručnjaka”, vidi Dawes (2001). Općenitija psihologija prikaza odlučivanja: Klein (1998) predlaže alternativni model intuicije. Za društvene manipulacije vidi Cialdini (2001). Specijalističkiji rad, Camerer (2003), bavi se teorijom igara. Opći kritički eseji i zahtjevnija literatura o kognitivnoj znanosti: Vidi Newell i Simon (1972), Varela (1988), Fodor (1983), Marr (1982), Eysenck i Keane (2000), Lakoff i Johnson (1980). Za kritičke članke vodećih mislilaca, vidi MIT Encyclopedia of Cognitive Science. Teorija evolucije i domene prilagodbe: Vidi izvorni Wilson (2000), Kreps i Davies (1993) te Burnham (1997, 2003). Veoma čitljivo: Burnham i Phelan (2000). Kompilacija radova Roberta Triversa u Trivers (2002). Za ratove, vidi također Wrangham (1999). Politika: Vidi “The Political Brain: A Recent Brain-imaging Study Shows That Our Political Predilections Are a Product of Unconscious Confirmation Bias”, Michael Shermer, Scientific American, 26. rujna, 2006. Neurobiologija odlučivanja: Za generalno razumijevanje naših spoznaja o arhitekturi mozga, vidi Gazzaniga i dr. (2002). Gazzaniga (2005) sadrži literarne sažetke dijela spomenutih tema. Popularniji: Carter (1999). Preporučljivo: Ratey (2001), Ramachandran (2003), Ramachandran i Blakeslee (1998), Carter (1999, 2002), Conlan (1999), veoma čitljivi Lewis, Amini i Lannon (2000) te Goleman (1995). Za probabilitet i mozak, vidi Glimcher (2002). Za emocionalni mozak, vidi Damasio (1994, 2000, 2003),


LeDoux (1998) i detaljniji LeDoux (2002) – odreda klasike. Vidi i kraći Evans (2002). Za ulogu vizije u estetici ali i interpretaciji, vidi Zeki (1999). Opći radovi o pamćenju: U psihologiji, Schacter (2001), ogledni rad o pristranosti pamćenja povezanog s naknadnim učinkom. U neurobiologiji, vidi Rose (2003) i Squire te Kandel (2000). Opći udžbenik o pamćenju (u empirijskoj psihologiji) je Baddeley (1997). Intelektualne kolonije i društveni život: Za “rodoslovlje” filozofa (premda mislim da Casanovin problem nije osvijestio u dovoljnoj mjeri; da jest, u obzir bi uzeo i pristranost zbog koje su radovi pojedinih filozofa imali slabije izglede za preživljavanje), vidi Collins (1998). Za ilustraciju agresivnosti skupina, vidi Uglow (2003). Rad Hymana Minskog: Vidi Minsky (1982). Asimetrija: Teorija očekivanja (Kahneman i Tversky [1979] te Tversky i Kahneman [1992]) objašnjava asimetriju između loših i dobrih nasumičnih događaja ali i pokazuje da je negativna domena konveksna ako je pozitivna domena konkavna, što znači da je gubitak od stotinu jedinica manje bolan od stotinu gubitaka jedne jedinice (ali i da je dobitak od stotinu jedinica također manje ugodan od stotinu dobitaka od jedne jedinice). Nervni korelati asimetrije: Vidi Davidsonov rad u Goleman (2003), Lane i dr. (1997) te Gehring i Willoughby (2002). Svojom teorijom pojma “flow”, Csikszentmihalyi (1993, 1998) potanje objašnjava privlačnost stabilne zarade. Odgođena nagrada i njezini nervni korelati: McLure i dr. (2004) pokazuju kako donošenje odluke prati odgođena aktivnost kortikalnog dijela mozga. Tako otkrivaju da se u pozadini hitnosti krije limbički impuls a u pozadini odgađanja kortikalna aktivnost. Vidi i Loewenstein i dr. (1992), Elster (1998), Berridge (2005). Za neurologiju preferencija u majmunakapucina, vidi Chen i dr. (2005). Krvarenje ili eksplozija: Vidi Gladwell (2002) i Taleb (2004c). Zašto je “krvarenje” bolno dade se objasniti tupim stresom; vidi Sapolsky i dr. (2003) te Sapolsky (1998). Za ljubav kompanija prema stabilnoj zaradi, vidi Degeorge i Zeckhauser (1999). Za poetiku nade, vidi Mihailescu (2006). Diskontinuiteti i skokovi: Klasifikacija Renéa Thoma u sedam razreda; vidi Thom (1980). Evolucija i sitni probabilitet: Razmotrite i naivno evolucijsko razmišljanje postulirano na “optimalnosti” selekcije. Utemeljitelj sociobiologije, veliki E. O. Wilson, ne prihvaća tu optimalnost u slučajevima


rijetkih događaja. U Wilson (2002), on piše: Ljudski se mozak očito razvio do razine na kojoj se emocionalno može posvetiti tek malom dijelu geografije, ograničenoj skupini rođaka i dvjema ili trima budućim generacijama. U darvinovskom smislu, prirodno je ne gledati daleko u budućnost i u prostor. Mi smo prirodno skloni ignorirati bilo kakvu daleku mogućnost, mogućnost koja još uvijek ne zahtijeva razmatranje. To je, kažu ljudi, zdravorazumski. Zašto smo u svojim razmišljanjima tako kratkovidni? Razlog je jednostavan: to je dio našeg paleolitskog nasljeđa. Stotinama tisuća godina, oni koji su težili kratkoročnoj koristi unutar uskog kruga rođaka i prijatelja, živjeli su duže i imali više potomaka – čak i kada su im zbog te težnje padale glave i carstva. Dalekovidnost koja je mogla spasiti njihove daleke potomke zahtijevala je viziju i altruizam koje je instinktivno teže srušiti. Vidi i Miller (2000): “Evolucija je nepromišljena. Manjka joj dugoročna vizija nalik viziji uprave neke farmaceutske kompanije. Vrsta ne može prikupiti rizični kapital nužan za plaćanje računa ako njezin istraživački tim… Zato tako teško prihvaća inovacije.” Napominjem da se nijedan autor nije bavio mojim argumentom starosti. Poglavlje 8

U gadnom području filozofije probabiliteta, nijemi dokazi nose naziv razred pogrešnih referenca. U fizici ih nazivaju predrasudom entropije a u statistici predrasudom opstanka (ekonomisti, po tom pitanju, pokazuju zanimljivu osobinu: premda su ih u nekoliko navrata iznova otkrivali, spomenutim su predrasudama ozbiljno podlijegali). Konfirmacija: U svom djelu On Truth, Bacon kaže: “Nema zadovoljstva usporedivog s onim koje osjećate kada stojite na uzvisini istine (uzvisini kojom ne možemo vladati i gdje je zrak uvijek čist i spokojan) i promatrate pogreške i lutanja, maglu i oluju u udolini.” Eto jednostavnog primjera kako dobre namjere mogu odvesti u konfirmacijsku zabludu. Bacon nije shvaćao empiriste: On je tragao za zlatnim pravilom. Ponovo, iz On Truth: “Postoje tri izvora pogrešaka i tri vrste lažne filozofije; sofistička, empirička i praznovjerna… Aristotel je najpoznatiji primjer prve, jer je filozofiju iskvario logikom i tako stvorio svijet kategorija… Ne treba se pretjerano opterećivati činjenicom da se u knjigama o životinjama, u problemima i raspravama, često služio eksperimentom. Jer, on je odluku već donio, iako se prethodno nije poslužio iskustvom kao osnovom za svoje


odluke i aksiome… Empirijska škola stvara dogme, po naravi izobličenije i monstruoznije od onih sofističke ili teorijske škole. One nastale u svjetlu uobičajenih ideja (koje su, premda slabašne i praznovjerne, na izvjestan način generalne i usklađene s općim tendencijama), nego u zatvoru i mraku nekolicine eksperimenata. Možda nam je upravo zbog Baconovih stavova trebalo tako puno vremena da shvatimo da empiristi povijest (i eksperimente) tretiraju kao puke i nejasne “smjernice”, odnosno epilogiju. Izdavaštvo: Vidi Allen (2005), Klebanoff (2002), Epstein (2001), de Bellaigue (2004) i Blake (1999). Za zabavni popis odbijenica, vidi Bernard (2002) i White (1982). Memoari Michaela Korde, Korda (2000), u cijeli posao unose malo živosti. Radi se o anegdotalnim knjigama, no kasnije ćemo vidjeti da knjige slijede krute, invarijantne (scale-invariant) strukture, što upućuje na ozbiljnu ulogu slučajnosti. Antropička pristranost: Vidi prekrasnu i sveobuhvatnu raspravu u Bostrom (2002). U fizici, vidi Barrow i Tipler (1986) te Rees (2004). Prema Sornette (2004), Gottova derivacija opstanka je zakon potencije. U financijama, vidi Sullivan i dr. (1999) koja se bavi predrasudom opstanka. Vidi i Taleb (2004a). Studije koje ignoriraju pristranost i iznose neprimjerene zaključke: Stanley i Danko (1996) te još neozbiljniji Stanley (2000). Rukopisi i Feničani: Za opstanak i znanost, vidi Cisne (2005). Zanimljivo je da se spomenuti članak ne bavi kulturnim nego tek fizičkim opstankom (slučaj fosila), što ukazuje na selekcijsku pristranost. Zahvaljujem Peteru Bevelinu. Stiglerov zakon eponimije: Vidi Stigler (2002). Statistike o francuskim knjigama: Vidi Lire, travanj 2005. Zašto je disperzija važna: Stručnijim rječnikom rečeno, distribucija ekstrema (maksimuma ili minimuma) neke nasumične varijable ovisi više o varijanci procesa a manje o sredstvima. Netko čija težina značajno varira prije će vam pokazati svoju fotografiju iz vitkih dana, nego netko čija je prosječna težina niža ali konstantna. Sredstvo (čitaj vještine) ponekad igra veoma, veoma sitnu ulogu. Arhiva fosila: Zahvaljujem Fredericku Colbourneu na komentarima na ovu temu. U literaturi se spominje kao “privlačnost nedavnog” (pull of the recent). S obzirom na nesuglasice koje vladaju po tom pitanju, njezine je učinke teško procijeniti. Vidi Jablonski i dr. (2003).


Neotkriveno opće znanje: Evo još jedne manifestacije nijemih dokaza: laboratorijski posao možete obaviti i iz naslonjača, naprosto povezujući djeliće tuđih istraživanja. Budući da su ih radili neovisno jedni o drugima, istraživači koji su ih proveli ne uočavaju njihovu međusobnu povezanost. Uz pomoć bibliografske analize, objavljene informacije moguće je povezati. Opravdanost djelovanja iz naslonjača “otkrio” sam u Fuller (2005). Za druga zanimljiva otkrića, vidi Spasser (1997) i Swanson (1986a, 1986b, 1987). Zločin: Definiciju ekonomskog “zločina” formuliramo naknadno. Kada jednom stupe na snagu, pravilnici se ne primjenjuju retrospektivno; upravo zato mnoge aktivnosti koje vode u eksces ostaju nekažnjene (primjerice mito). Bastiat: Vidi Bastiat (1862–1864). Casanova: Zahvaljujem Milu Jonesu koji me je upozorio na točan broj svezaka. Vidi Masters (1969). Problem referentne točke: Razmatranje pozadinskih informacija zahtijeva razmišljanje u terminima uvjetnog što, nekim čudom, mnogim znanstvenicima (posebice onima boljima), teško polazi za rukom. Razlika dvaju rezultata naziva se, jednostavno, uvjetnim probabilitetom. Probabilitet opstanka izračunavamo ovisno o tomu jesmo li i sami dio uzorka. Jednostavno rečeno, probabilitet ne možete izračunavati ako je jedan od uvjeta za ostvarenje tog procesa vaš opstanak. Pošasti: Vidi McNeill (1976). Poglavlje 9

Inteligencija i Nobel: Vidi Simonton (1999). Ako između IQ-a i Nobelove nagrade i postoji nekakva korelacija, njezin je utjecaj na kasniju uspješnost veoma slabašan. “Neizvjesnost”: Vidi Knight (1923). Moja definicija te vrste rizika (Taleb, 2007c) glasi: Normativna situacija u kojoj možemo biti uvjereni u probabilitet, odnosno u kojoj ne postoji metaprobabilitet. S druge strane, ako su slučajnost i rizik rezultat epistemološke neproničnosti, tada je nužnost takve razlike nepostojeća. Svi koji su čitali Cicerona prepoznat će je kao Ciceronov probabilitet. Za epistemološku neproničnost, vidi Ciceron, De Divinatione, Liber primus, LVI, 127: Qui enim teneat causas rerum futurarum, idem necesse est omnia teneat quae futura sint. Quod cum nemo facere nisi deus possit, relinquendum est homini, ut signis quibusdam consequentia declarantibus futura praesentiat.


“Onaj tko znade uzroke, razumjet će budućnost. Samo, takvu sposobnost ne posjeduje nitko osim boga…” Filozofija i epistemologija probabiliteta: Vidi Laplace. Vidi Treatise, Keynes (1920), de Finetti (1931), Kyburg (1983), Levi (1970), Ayer, Hacking (1990, 2001), Gillies (2000), von Mises (1928), von Plato (1994), Carnap (1950), Cohen (1989), Popper (1971), Eatwell i dr. (1987) te Gigerenzer i dr. (1989). Povijest statističkih spoznaja i metoda: O povijesti statistike nisam pronašao nikakav pametan uradak, odnosno uradak koji nije podlegao ludičkoj zabludi ili gausijanstvu. Za konvencionalni prikaz, vidi Bernstein (1996) i David (1962). Opća literatura o probabilitetu i teoriji informacija: Vidi Cover i Thomas (1991); manje stručni ali izvrsni Bayer (2003). Za probabilističko stanovište o teoriji informacija: s izuzetkom Finettijevih radova, knjiga pokojnog Jaynesa (2003) jedina je knjiga koju preporučujem općem čitateljstvu, zbog bejsijanskog pristupa i alergičnosti na savantski formalizam. Poker: Poker izmiče ludičkoj zabludi; vidi Taleb (2006a). Platonov normativni pristup lijevoj i desnoj ruci: Vidi McManus (2002). Nietzscheov Bildungsphilister: Vidi van Tongeren (2002) te Hicks i Rosenberg (2003). Upamtite: zbog konfirmacijske pristranosti, akademici će vas uvjeravati da intelektualcima “nedostaje oštrine”, pozivajući se na primjere koji tu tvrdnju potvrđuju ali ne i one koji je osporavaju. Ekonomska literatura koja se bavi neizvjesnošću: Vidi Carter i dr. (1962), Shackle (1961, 1973), Hayek (1994). Hirshleifer i Riley (1992) uklapaju neizvjesnost u neoklasičnu ekonomiju. Neizračunljivost: Za potrese, vidi Freedman i Stark (2003) (zahvaljujem Guru Hubermanu). Akademska zajednica i filistarstvo: U pitanju je zabluda povratnog putovanja; ako je akademsko sinonim za “strogo” (u što sumnjam, budući da je ono što nazivam “stručnom recenzijom” počesto čista maškarada), neakademsko ne upućuje na raspuštenost. Zašto sumnjam u tu “strogoću”? Služeći se konfirmacijskom pristranošću, ljudi iz akademskih krugova istaknut će vlastite zasluge. Ipak, unatoč brojnosti, upravo oni si mogu pripisati zasluge za relativno sitan dio naših rezultata. Nesrazmjerno visoke zasluge za to mogu se pripisati neovisnim istraživačima i onima koje ljudi iz


sveučilišnih sredina uvredljivo nazivaju amaterima: Darwinu, Freudu, Marxu, Mandelbrotu, čak i ranome Einsteinu. Utjecaj sveučilišnih znanstvenika obično je slučajan. Isto je vrijedilo čak i u srednjem vijeku i renesansi; vidi Le Goff (1985). Također, ključne figure prosvjetiteljstva (Voltaire, Rousseau, d’Holbach, Diderot, Montesquieu) nisu bili sveučilišni profesori – to je, ne zaboravite, doba u kojemu je akademska zajednica bila veoma utjecajna. Poglavlje 10

Pretjerana samouvjerenost: Vidi Albert i Raiffa (1982), premda je njihov rad čamio deset godina prije službenog objavljivanja. Lichtenstein i Fischhoff (1977) pokazali su kako na pretjeranu samouvjerenost znade utjecati i težina nekog problema. Pod njezinim utjecajem, samouvjerenost se obično smanjuje i pretvara u pretjeranu nesigurnost i u lakim problemima (usporedi s Armelius [1979]). Cijeli niz kasnijih radova uzroke neuspjeha nastojalo je pronaći u kalibraciji ili robusnosti (u ciljanom obrazovanju, bionomičkim aspektima domene, razini naobrazbe ili nacionalnosti): Dawes (1980), Koriat, Lichtenstein i Fischhoff (1980), Mayseless i Kruglanski (1987), Dunning i dr. (1990), Ayton i McClelland (1997), Gervais i Odean (1999), Griffin i Varey (1996), Juslin (1991, 1993, 1994), Juslin i Olsson (1997), Kadane i Lichtenstein (1982), May (1986), McClelland i Bolger (1994), Pfeifer (1994), Russo i Schoernaker (1992), Klayman i dr. (1999). Obratite pozornost na činjenicu da se pretjerana samouvjerenost (neočekivano) smanjuje u okolnostima grupnog rada: vidi Sniezek i Henry (1989) te rješenja u Plous (1995). U ovom slučaju ja sam sumnjičav prema podjeli na Mediokristan/Ekstremistan i neujednačenosti varijabli. Na žalost, nisam pronašao nijedan rad koji pravi takvu podjelu. Neka rješenja nude Stoll (1996) te Arkes i dr. (1987). Za pretjeranu samouvjerenost u financijama, vidi Thorley (1999) te Barber i Odean (1999). Za neograničeni učinak, vidi Yates i dr. (1996, 1998), Angele i dr. (1982). Za istodobnu pretjeranu samouvjerenost i pretjeranu nesigurnost, vidi Erev, Wallsten i Budescu (1994). Učestalost protiv probabiliteta – problem ekologije: Hoffrage i Gigerenzer (1998) misle da je pretjerana samouvjerenost značajnija kada se problem – umjesto u terminima učestalosti – izrazi u terminima probabiliteta. Za razliku između “ekologije” i laboratorija, vidi Gigerenzer i dr. (2000), Gigerenzer i Richter (1990) te Gigerenzer (1991). Mi smo “brzi i štedljivi” (Gigerenzer i Goldstein [1996]). Što se tiče Crnog labuda, tu nema problema ekologije: mi ne živimo u okolišu koji nam daje podatke o učestalosti, odnosno (i općenitije), koji nam ide niz dlaku. U ekologiji, vidi Spariosu (2004). Za ludičke aspekte, vidi Cosmides i Tooby (1990). Za brunsvikovske


ideje, vidi Leary (1987) i Brunswik (1952). Manjak svijesti o neznanju: “Ukratko, znanje na kojemu počiva sposobnost donošenja ispravne procjene je i znanje na kojemu počiva sposobnost prepoznavanja ispravne procjene. Manjak prvoga značit će i nedostatak drugoga” (citat iz Kruger i Dunning [1999]). Sindrom stručnjaka u izolaciji: Po mojemu viđenju, sindrom stručnjaka nerazlučiv je od Matejeva efekta i ekstremistanskih debelih repova (više u nastavku teksta), no u sociološkoj i psihološkoj literaturi tu vezu nisam pronašao. Kliničko znanje i problemi kliničkog znanja: Vidi Meehl (1954) i Dawes, Faust i Meehl (1989). Najzabavniji je esej “Why I Do Not Attend Case Conferences” u Meehl (1973). Vidi i Wagenaar i Keren (1985, 1986). Financijski analitičar, zbijanje redova i prognoziranje: Vidi Guedj i Bouchaud (2006), Abarbanell i Bernard (1992), Chen i dr. (2002), De Bondt i Thaler (1990), Easterwood i Nutt (1999), Friesen i Weller (2002), Foster (1977), Hong i Kubik (2003), Jacob i dr. (1999), Lim (2001), Liu (1998), Maines i Hand (1996), Mendenhall (1991), Mihail i dr. (1997, 1999), Zitzewitz (2001) te El-Galfy i Forbes (2005). Za usporedbu s meteorolozima (negativnu): Tyszka i Zielonka (2002). Ekonomisti i prognoziranje: Vidi Tetlock (2005), Makridakis i Hibon (2000), Makridakis i dr. (1982), Makridakis i dr. (1993), Gripaios (1994), Armstrong (1978, 1981). Za pobijanje istog, vidi McNees (1978), Tashman (2000), Blake i dr. (1986), Onkal i dr. (2003), Gillespie (1979), Baron (2004), Batchelor (1990, 2001), Dominitz i Grether (1999). Za faktore povezane s ugledom, vidi Lamont (2002): etablirani prognostičari postaju sve gori, budući da – kako bi privukli pozornost – pribjegavaju sve radikalnijim prognozama, što je u skladu s Tetlockovim efektom ježa. Za grupno ponašanje u Japanu, vidi Ahiya i Doi (2001). Vidi McNees (1995), Remus i dr. (1997), O’Neill i Desai (2005), Bewley i Fiebig (2002), Angner (2006), Bénassy-Quéré (2002). Brender i Pisani (2001) bave se Bloombergovim konsenzusom. De Bondt i Kappler (2004) tvrde da su u dvadesetpetogodišnjim podacima pronašli dokaz slabašne postojanosti; ja sam, međutim, vidio tek slajdove na prezentaciji, nikada i sam rad. Otada je prošlo dvije godine pa ga možda ni neću vidjeti. Za pretjeranu samouvjerenost, vidi Braun i Yaniv (1992). Za opću intelektualnu raspravu, vidi Hahn (1993). Općenitije, vidi Clemen (1986, 1989). Za teoriju igara, vidi Green (2005). Mnogi poduzetnici, poput Jamesa Montiera, i mnogi časopisi (poput The Economista), provode neobavezne prediktivne testove.


Kumulativno, valja ih shvatiti ozbiljno budući da pokrivaju više varijabli. Popularna kultura: Godine 1931., Edward Angly iznio je prognoze predsjednika Hoovera u knjizi pod naslovom Oh Yeah? Druga urnebesna knjiga je Cerf i Navasky (1998), u kojoj sam, usput rečeno, pronašao priču o procjenama cijene nafte prije 1973. godine. Učinci informacija: Najvažniji rad je Bruner i Potter (1964). Zahvaljujem Dannyju Kahnemanu i na raspravama i na tomu što mi je na spomenuti rad obratio pozornost. Vidi i Montier (2007), Oskamp (1965) i Benartzi (2001). Za pretvaranje pristranosti u dvosmislene informacije, vidi Griffin i Tversky (1992). Za njihovo dokidanje povećanjem stručnosti i obrazovanja, vidi Kahneman i Tversky (1982) te Tversky i Kahneman (1982). Za činjenicu da se preferencijalno-konzistentne informacije uzimaju zdravo za gotovo a preferencijalno-nekonzistentne informacije prolaze kritičku obradu, vidi Kunda (1990). Zabluda planiranja: Vidi Kahneman i Tversky (1979) te Buehler, Griffin i Ross (2002). Zabluda planiranja pokazuje da su čovjekove vještine planiranja redovito obilježene pristranošću, čak i u stvarima repetitivne naravi. U slučajevima nerepetitivnih događaja ta je pristranost još pretjeranija. Ratovi: Vidi Trivers (2002). Postoje li pobude za odgađanje?: Vidi Flyvbjerg i dr. (2002). Oskamp: Vidi Oskamp (1965) i Montier (2007). Karakteristike zadaće i učinak na odlučivanje: Vidi Shanteau (1992). Epistēmē protiv technē: Ta podjela stalno nas vraća na Aristotela; pojavi se i nestane. Zadnji put se pojavila u prikazima znanja koje podrazumijevamo pod izrazom “know how”. Vidi Ryle (1949), Polanyi (1958/1974) i Mokyr (2002). Katarina Velika: Broj ljubavnika pronašao sam u Rounding (2006). Očekivani životni vijek: vidi ovdje! Za projekte, koristio sam probabilitet prekoračenja s eksponentom zakona potencije . Otuda uvjetno očekivanje x, znam li da x premašuje a iznosi:


Poglavlja 11 – 13

Sretna slučajnost: Vidi Koestler (1959) i Rees (2004). Znamenite su i Reesove zamisli o prognoziranju. Vidi i Popperove komentare u Popper (2002) te Waller (2002a), Cannon (1940), Mach (1896) (citat u Simonton [1999]), Merton i Barber (2004). Za sintezu, vidi Simonton (2004). Za sretnu slučajnost u medicini i anesteziologiji, vidi Vale i dr. (2005). “Renesansni čovjek”: Vidi ovdje. Laser: Kao i obično, postoji kontroverza oko toga tko je “izmislio” spomenutu tehnologiju. Nakon uspješna otkrića, uslijed retrospektivnog izobličenja, začas su se pronašle preteče. Charles Townsend dobio je Nobelovu nagradu no njegov ga je student Gordon Gould tužio smatrajući da je sav posao obavio upravo on (vidi The Economist, 09. lipnja 2005). Darwin/Wallace: Vidi Quammen (2006). Popperov napad na historicizam: Vidi Popper (2002). Opažate da sam Popperovu ideju reinterpretirao na suvremen način, služeći se osobnim iskustvom i znanjem a ne komentarima na komentare o Popperovu radu. Zato ta interpretacija i nije vjerna njegovoj poruci. Drugim riječima, to su uglavnom moji a ne Popperovi argumenti; ti su argumenti formulirani u poperovskom poretku. Uvjetovano očekivanje neuvjetovanog očekivanja je neuvjetovano očekivanje. Prognoze za budućnost od prije sto godina: Bellamy (1891) ilustrira naše mentalne predodžbe budućnosti. Ipak, neke su priče uistinu pretjerane: “Lažni mit o patentu očito i dalje živi! Je li službenik ureda za patente uistinu dao ostavku misleći kako se više nema što izumiti? Kada se jednom pojave, takvi mitovi počinju živjeti vlastitim životom.” Skeptical Inquirer, svibanj – lipanj, 2003. Peirceovo opažanje: Vidi Olsson (2006), Peirce (1955). Predviđanje i objašnjavanje: Vidi Thom (1993). Poincaré: Problem triju nebeskih tijela može se pronaći u Barrow-Green (1996), Rollet (2005) i Galison (2003). Za Einsteina, vidi Pais (1982). Za nešto novija otkrića, vidi Hladik (2004). Bilijarske kugle: Vidi Berry (1978) te Pisarenko i Sornette (2004). Najopćenitija rasprava o “kompleksnosti”: Vidi Benkirane (2002),


Scheps (1996) i Ruelle (1991). Za ograničenja, vidi Barrow (1998). Hayek: Vidi www.nobel.se. Vidi Hayek (1945, 1994). Je li moguće da do korekcije pojedinih mehanizama ne dolazi zbog poruge utjecajnih ljudi nego zato što su i oni koji se njima služe samo smrtnici ili (još gore) jer bi time ispali iz igre? Na žalost, čini se da (uslijed zaraze) u načinu rješavanja problema i nema puno logike. U razvoju nekih znanosti značajnu ulogu igra i sreća. Za mrežni učinak “među intelektualcima i u socijalizmu” te za distribuciju utjecaja po zakonu potencije uslijed neskalabilnosti čvorišta (i posljedičnu arbitrarnost), vidi Ormerod (2006). Hayek je izgleda robovao staroj Weberovoj podjeli na Natur-Wissenschaften i Geistes Wissenschaften. Popper srećom nije. Izoliranost ekonomista: Vidi Pieters i Baumgartner (2002). Jedina dobra strana te izoliranost jest ta da me ekonomisti mogu vrijeđati koliko ih je volja bez ikakvih posljedica: čini se da ekonomiste čitaju samo drugi ekonomisti (pa mogu pisati radove koje će čitati drugi ekonomisti). Općenitije o ovome, vidi Wallerstein (1999). Valja primijetiti da se Braudel opirao “ekonomskoj povijesti”. To je bila povijest. Ekonomija kao religija: Vidi Nelson (2001) i Keen (2001). Za metodologiju, vidi Blaug (1992). Za visoke svećenike i ponizne filozofe, vidi Boettke, Coyne i Leeson (2006). Uočite da radovi Garyja Beckera i platonista čikaške škole vrve konfirmacijskim zabludama: Becker vam rado prikazuje situacije u kojima ekonomske inicijative pokreću ljude ali vam ne pokazuje (daleko brojnije) ljude koji za njih uopće ne mare. Najpametnija knjiga iz ekonomije za koju znam je Gave i dr. (2005) koja nadrasta konstruirane kategorije akademskog ekonomskog diskursa (jedan od autora je i novinar Anatole Kaletsky). Opća teorija: Spomenuta činjenica nije omela “opće teoretičare”. Za jednog dugog leta od Geneve do New Yorka, jedna mi je platonizirana usijana glava objašnjavala da Kahnemanove i ideje njegovih kolega valja odbaciti jer nam – stvarajući vremenski nekonzistentne preferencije – ne dopuštaju razvoj ”teorije opće ravnoteže”. Na trenutak sam mislio da se šali: čovjek je za svoj neuspjeh u kreiranju platonističkih modela krivio psihološke ideje i ljudsku nedosljednost. Samuelson: Za njegovu optimizaciju, vidi Samuelson (1983) i Stiglitz (1994). Platonova dogma o tjelesnoj simetriji: “Atenski će stranac Kleonu: prema tomu, desna i lijeva ruka trebale bi biti prirodno prilagođene načinu na


koji ih koristimo; u pogledu stopala i donjih udova takva razlika nije utvrđena; ali po pitanju uporabe ruku, kako ispada, obogaljeni smo ludošću dadilja i majki; premda je nekoliko udova prirodno uravnoteženo, mi ih, iz loše navike, razlikujemo”, iz Platonovih Zakona. Vidi McManus (2002). Farmaceutske kompanije: Takve tvrtke, kažu mi, vode komercijalisti koji istraživačima priopće gdje su uočili određenu “potrebu tržišta” a onda od njih traže da “izmisle” odgovarajući lijek ili terapiju. To se poklapa s metodama opasno zaluđenih analitičara vrijednosnica s Wall Streeta koji formuliraju projekcije kao da znadu što ih čeka. Modeli zarade na inovacijama: Vidi Sornette i Zajdenweber (1999) te Silverberg i Verspagen (2005). Evolucija na kratkom povodcu: Vidi Dennett (2003) te Stanovich i West (2000). Montaigne: Iz biografija profesionalnih esejista ne možemo doznati puno; nešto podataka nude Frame (1965) i Zweig (1960). Projektibilnost i paradoks grue: Vidi Goodman (1955). Za primjenu (ili krivu primjenu), vidi King i Zheng (2005). Konstrukcionizam: Vidi Berger i Luckmann (1966) te Hacking (1999). Certifikacija protiv istinskih vještina i znanja: Vidi Donhardt (2004). Valja spomenuti i zaštitu franšize. Za ekonomiju, matematika i nije nužno oruđe, osim kada nekakvu franšizu valja zaštititi od ekonomista koji matematiku poznaju. U doba mog oca, mandarini su se birali prema kriteriju poznavanja latinskog ili grčkog. Dakle, studenti odgajani za najviše pozicije morali su imati klasičnu naobrazbu i vladati određenim temama. Odgajali su ih u duhu Ciceronovih iznimno probabilističkih stavova i birali temeljem erudicije, koja sa sobom nosi malo nuspojava. To vam je, ako ništa drugo, omogućilo da se nosite s nejasnoćama. U mojoj generaciji, kriterij selekcije bile su matematičke vještine. Vaša je uspješnost ovisila o inženjerskom mentalitetu; tako su nastajali mandarini s matematičkim, iznimno strukturiranim, logičkim umovima. Ovi su, pak, po istom kriteriju birali kolege. Stoga su i radovi iz ekonomije i društvenih znanosti gravitirali visokoj matematičnosti. Tako su, postavljajući visoke matematičke barijere, štitili svoju franšizu. Tako ste, također, mogli bacati prašinu u oči općoj javnosti koja bi vas, inače, mogla nadzirati. Druga posljedica spomenute zaštite franšize bila je ta da su “vrh piramide” zauzeli istraživači-savanti s manjkom erudicije. Tako je ekonomija postala izolirana, provincijalna i zatvorena za druge discipline.


Sloboda i determinizam: Za špekulativnu ideju po kojoj se svijest dade opravdati jedino (predvidljivo neodredivim) kvantnim učincima, vidi Penrose (1989). Projektibilnost: singularnost koja pretpostavlja najmanje kvadrata ili MAD-ova. Teorija kaosa i miješanje unatražnog i unaprijednog: Vidi Happenstance Laurenta Firodea, poznatu i kao Le battement d’ailes du papillon / The Flapping of a Butterfly’s Wings (2000). Autizam i percepcija slučajnosti: Vidi Williams i dr. (2002). Pogreške u prognoziranju i pogrešno prognoziranje u hedonističkim državama: Vidi Wilson, Meyers i Gilbert (2001), Wilson, Gilbert i Centerbar (2003) te Wilson i dr. (2005). Nazivaju ih i “emocionalno iščeznuće”. Prognoziranje i svijest: Za ideju “približnosti” (aboutness) vidi Dennett (1995, 2003) i Humphrey (1992). Gilbert (2006) vjeruje da smo jedine životinje koje prognoziraju – što se pokazalo pogrešnim. Suddendorf (2006) i Dally, Emery i Clayton (2006) pokazuju da to čine i životinje! Russellov komentar na Pascalovu okladu: Ayer (1988) je spominje kao podatak iz privatnog razgovora. Povijest: Vidi Carr (1961), Hexter (1979) i Gaddis (2002). Meni su povjesničari skroz-naskroz problematični budući da često brkaju unaprijedne i unatražne procese. Vidi Ubiquity Marka Buchanana i poprilično konfuznu raspravu Nialla Fergusona u časopisu Nature. Čini se da nijedan od njih ne shvaća problem kalibracije u zakonu potencije. Za istraživanje razmjera problema naprijed/natrag, vidi i Ferguson, Why Did the Great War? Za tradicionalnu nomološku tendenciju tj. pokušaj prelaska s uzroka na opću teoriju, vidi Muqaddamah Ibn Khaldouna. Vidi i Hegelovu Filozofiju povijesti. Emocija i kognicija: Vidi Zajonc (1980, 1984). Osiguranje protiv katastrofa: Froot (2001) tvrdi da je osiguranje protiv atipičnih događaja precijenjeno. Kako je do toga došao ostaje nejasno (moguće naknadnim prilagođavanjem podataka); reosiguravateljske kompanije ne bi zaradile ni novčića prodavajući “precijenjena” osiguranja. Postmodernisti: Postmodernisti, čini se, nisu svjesni razlike između naracije i predviđanja. Sreća i sretna slučajnost u medicini: Vidi Vale i dr. (2005). U povijesti,


vidi Cooper (2004). Vidi i Ruffié (1977). Općenitije, vidi Roberts (1989). Afektivno prognoziranje: Vidi Gilbert (1991), Gilbert i dr. (1993) te Montier (2007). Poglavlja 14 – 17

Ovaj dio knjige služi još jednoj svrsi. Kad god govorim o Crnom labudu, ljudi me zaspu anegdotama. No te su anegdote tek potkrepa: vi morate dokazati da svijetom u cjelini dominiraju događaji crnolabuđe vrste. Po mojem mišljenju, odbacivanje neskalabilne slučajnosti dovoljna je potvrda uloge i važnosti Crnih labudova. Matejev efekt: Vidi Merton (1968, 1973a, 1988). Marcijal u svojim Epigramima kaže: “Semper pauper eris, si pauper es, Aemiliane./Dantur opes nullis (nunc) nisi divitibus” (Epigr. V 81). Vidi i Zuckerman (1997, 1998). Kumulativna prednost i posljedice za socijalnu pravednost: Za pregled, vidi DiPrete i dr. (2006). Vidi i Brookes-Gun i Duncan (1994), Broughton i Mills (1980), Dannefer (2003), Donhardt (2004), Hannon (2003) te Huber (1998). Za to kako ona objašnjava preranu zrelost, vidi Elman i O’Rand (2004). Koncentracija i pravednost u intelektualnim karijerama: Vidi Cole i Cole (1973), Cole (1970), Conley (1999), Faia (1975), Seglen (1992), Redner (1998), Lotka (1926), Fox i Kochanowski (2004) te Huber (2002). Pobjednik uzima sve: Vidi Rosen (1981), Frank (1994), Frank i Cook (1995) te Attewell (2001). Umjetnost: Vidi Bourdieu (1996) i Taleb (2004e). Ratovi: Rat je koncentriran na ekstremistanski način: Lewis Fry Richardson zabilježio je neravnomjernu distribuciju žrtava u prošlom stoljeću (Richardson [1960]). Suvremeni ratovi: Vidi Arkush i Allen (2006). U studiji o Maorima, obrazac borbe toljagama održao se stoljećima – moderna oruđa izazivaju 20.000 do 50.000 smrti godišnje. Mi naprosto nismo stvoreni za tehničko ratovanje. Za anegdotalni i kauzativni prikaz ratne povijesti, vidi Ferguson (2006). S&P 500: Vidi Rosenzweig (2006). Dugi rep: Vidi Anderson (2006).


Kognitivna raznolikost: Vidi Page (2007). Za učinak interneta na škole, vidi Han i dr. (2006). Kaskade: Vidi Schelling (1971, 1978) i Watts (2002). Za informacijske kaskade u ekonomiji, vidi Bikhchandani, Hirshleifer i Welch (1992) te Shiller (1995). Vidi i Surowiecki (2004). Pravednost: Neki istraživači, poput Frank (1999), tuđi – arbitrarni i slučajni – uspjeh vide kao zagađenje koje zahtijeva uvođenje poreza. De Vany, Taleb i Spitznagel (2004) za taj problem alokacije predlažu (na tržištu utemeljeno) rješenje: dragovoljno osiguranje i derivativne proizvode. Shiller (2003) predlaže nacionalno osiguranje. Matematika preferencijalne lojalnosti: Argument koji je Mandelbrota i kognitivnog znanstvenika Herberta Simona svrstao u neprijateljske tabore. U radu iz 1955. godine (Simon [1955]) Simon je formalizirao Zipfove ideje, što se od tada naziva Zipf-Simonovim modelom. Hej, pustite ljude da padnu u nemilost! Koncentracija: Vidi Price (1970). Za Simonovu “Zipfovu derivaciju”, vidi Simon (1955). Općenitije o bibliometrici, vidi Price (1976) i Glänzel (2003). Kreativna destrukcija – nastavak: Vidi Schumpeter (1942). Mreže: Vidi Barabási i Albert (1999), Albert i Barabási (2000), Strogatz (2001, 2003), Callaway i dr. (2000), Newman i dr. (2000), Newman, Watts i Strogatz (2000), Newman (2001), Watts i Strogatz (1998), Watts (2002, 2003) te Amaral i dr. (2000). Sve je navodno započelo s Milgramom (Milgram [1967]). Vidi i Barbour i Reinert (2000), Barthélémy i Amaral (1999). Za infekcije, vidi Boots i Sasaki (1999). Za ekstenzije, vidi Bhalla i Iyengar (1999). Za otpornost, vidi Cohen i dr. (2000), Barabási i Bonabeau (2003), Barabási (2002) te Banavar i dr. (2000). Za zakon potencije i internet, vidi Adamic i Huberman (1999) te Adamic (1999). Za statistike interneta, vidi Huberman (2001), Willinger i dr. (2004) te Faloutsos, Faloutsos i Faloutsos (1999). Za DNK, vidi Vogelstein i dr. (2000). Spontana kritičnost: Vidi Bak (1996). Pioniri debelih repova: Za bogatstvo, vidi Pareto (1896) i Yule (1925, 1944) te nešto manje pionirski Zipf (1932, 1949). Za lingvistiku, vidi Mandelbrot (1952). Pareto: Vidi Bouvier (1999). Endogeno protiv egzogenog: Vidi Sornette i dr. (2004).


Sperberov rad: Vidi Sperber (1996a, 1996b, 1997). Regresija: čujete li frazu najmanje kvadratna regresija, prema iznijetim tvrdnjama valja vam biti sumnjičav. Pretpostavljajući da pogreške ubrzano blijede, ona podcjenjuje ukupnu moguću pogrešku i time precjenjuje znanje koje se dade izvući iz podataka. Pojam središnje granice: veoma neshvaćena. Da se dosegne središnja granica potrebno je puno vremena. Budući da ne živimo u asimptoti, tu nailazimo na probleme. Sve nasumične varijable (u primjeru iz Poglavlja 16 krenuli smo od +1 ili –1, što se naziva Bernouillijevim nizom) uslijed zbrajanja (a zbrajali smo dobitke u 40 bacanja) postaju gausovske. Zbroj je pritom ključan, budući da promatramo rezultate dodatnih 40 koraka. Tu Gaussova krivulja (ukoliko su prva i druga središnja pretpostavka zadovoljene), postaje “distribucija”. (Distribucija vam ukazuje na najvjerojatniji raspored ili distribuciju vaših rezultata.) Međutim, do toga možemo doći i brže i sporije. To se naziva teoremom središnje granice: dodate li varijable koje potiču iz tih pojedinačnih, blagih skokova, to će vas odvesti u Gaussovu funkciju. Gdje ta središnja granica ne funkcionira? Baratate li značajnijim skokovima, nećete dobiti Gaussovu krivulju. Nadalje, Gaussovoj se krivulji ponekad približavamo veoma sporo. Za preasimptotiku i skalabilnost, vidi Mandelbrot i Taleb (2007a), Bouchaud i Potters (2003). Za problem djelovanja izvan asimptota, vidi Taleb (2007). Aurea mediocritas: Za povijesni pregled, vidi Naya i Pouey-Mounou (2005) zgodno naslovljenu kao Éloge de la médiocrité. Konkretizacija (hipostatizacija): Vidi Lukacz, u Bewes (2002). Katastrofe: Vidi Posner (2004). Koncentracija i suvremeni ekonomski život: Vidi Zajdenweber (2000). Izbor društvene strukture i komprimirani izgledi: Klasični rad na ovu temu je Rawls (1971), premda su se Frohlich, Oppenheimer i Eavy (1987a, 1987b), kao i Lissowski, Tyszka i Okrasa (1991), suprotstavili pojmu poželjnosti Rawlsova vela (doduše u eksperimentu). Ljudi preferiraju maksimalni prosječni prihod s nekakvom prosječnom donjom granicom, svojevrsnu jednakost među siromašnima i nejednakost među bogatima. Gausijanska zaraza: Vidi Quételet u Stigler (1986). Vidi Francis Galton (citat iz The Taming of Chance Iana Hackinga): “Znam da ništa tako vješto ne potiče maštu kao prekrasna forma kozmičkog reda izražena ‛zakonom


pogreške’.” Budalaština o “konačnoj varijanci”: Poprilično stručna, pretpostavka “konačne varijance” povezana je s CLT-om: nijedan od građevnih elemenata ne može dostići beskonačnu vrijednost ako ih množite sa samima sobom. Moraju se zaustaviti na nekakvoj brojci. Ovdje posežemo za pojednostavljenjem i prikazujemo ih u jednom koraku ili kao konačnu standardnu devijaciju. Problem je, međutim, u tome što neki fraktalni izračuni mogu imati beskonačnu varijancu samo do toga ipak ne stižemo brzo. Vidi Bouchaud i Potters (2003). Logaritamska funkcija s normalnom distribucijom (lognormala): Postoji jedna prijelazna vrsta funkcije koja se naziva lognormala. Istaknuo ju je izvjesni Gibrat (vidi Sutton [1997]) početkom 20. stoljeća, u pokušaju da objasni distribuciju bogatstva. U tom okviru, ne radi se toliko o tomu da u situaciji preferencijalne lojalnosti bogati postaju još bogatiji; radi se o tomu da će vaše bogatstvo od 100 jedinica varirati po vrijednosti 1 ali će bogatstvo od 1000 jedinica varirati po vrijednosti 100. Relativne promjene vašeg bogatstva su gausovske. Dakle, lognormala naoko nalikuje fraktalu, u smislu da tolerira određena velika odstupanja. No opasna je zato što na kraju nestaje. Uvođenje lognormale bio je veoma loš kompromis, način da se prikriju mane Gaussove funkcije. Izumiranje: Vidi Sterelny (2001). Za izumiranje uslijed naglih lomova, vidi Courtillot (1995) te Courtillot i Gaudemer (1996). Za skokove, vidi: Eldredge i Gould. FRAKTALI, ZAKON POTENCIJE i NESKALABILNE DISTRIBUCIJE

Definicija: Tehnički, , gdje bi α trebala biti eksponent zakona potencije. Kaže se da je neskalabilna, u smislu da nema karakteristične skale: relativna devijacija ne ovisi o x, nego o n – “dovoljno velikim” x-ovima. E, sad, u drugim vrstama distribucije, onima koje bih intuitivno nazvao neskalabilnima, tipičnog oblika p(x) = Exp[-a x], skala će biti a. Problem “koliko veliko”: Taj se problem obično pogrešno shvaća. Skalabilnost negdje možda i prestaje no mi ne znamo gdje, pa je možemo smatrati i beskonačnom. Izjave tipa veoma velika i ne znam koliko je velika te izjava beskonačno velika epistemološki mogu zamijeniti jedna drugu. Možda i postoji točka u kojoj distribucije skreću. To vidimo iz njihovih grafičkih prikaza. za skalabilno. Posegnemo li za log-log grafom (odnosno


grafom gdje je P>x a x je na logaritamskoj skali), kao na slikama 15 i 16, trebali bismo vidjeti ravnu crtu. Fraktali i zakon potencije: Vidi Mandelbrot (1975, 1982) i obavezno Schroeder (1991). Za najbolji pregled za koji znam, vidi neobjavljeni rukopis The Paretian Heritage Johna Chipmana (Chipman [2006]). Vidi i Mitzenmacher (2003). “Jako se približiti istinskoj teoriji i shvatiti njezinu preciznu primjenu, dvije su različite stvari, kako nas uči povijest znanosti. Sve iole značajno već je rekao netko tko to nije otkrio” Whitehead (1925). Fraktali u poeziji: Za citat o Dickinsonovoj, vidi Fulton (1998). Praznine u znanju: Vidi Brockman (2005). U umjetnosti, vidi Mandelbrot (1982). Fraktali u medicini: Vidi članak “New Tool to Diagnose and Treat Breast Cancer”, Newswise, 18. srpnja 2006. Opća referentna literatura o statističkoj fizici: Najkompletniji (u pogledu debelih repova) je Sornette (2004). Za financijske cijene i ekonofiziku, vidi Voit (2001) ili puno temeljitiji Bouchaud i Potters (2002). Za teoriju “kompleksnosti”, vidi tehničke knjige: Bocarra (2004), Strogatz (1994), popularni Ruelle (1991) i Prigogine (1996). Proces uklapanja: Za filozofiju tog problema, vidi Taleb i Pilpel (2004). Vidi i Pisarenko i Sornette (2004), Sornette i dr. (2004) te Sornette i Ide (2001). Poissonov skok: Ljudi ponekad predlažu Gaussovu distribuciju za sitni probabilitet “Poissonova” skoka. Sve je to u redu, samo, kako znate koliki će skok biti? Veličinu skoka ne možete iščitati iz prošlih podataka.


Efekt malog uzorka: Vidi Weron (2001). Officer (1972) o tomu nema pojma. Rekurzivnost i statistika: Vidi Taleb i Pilpel (2004) te Blyth i dr. (2005). Biologija: Pioniri suvremene molekularne biologije Salvador Luria i Max Delbrück svjedočili su fenomenu klasteriranja u koloniji bakterija; u njoj bi se, povremeno, pojavljivali ekstremno veliki mutanti, veći od svih ostalih


bakterija zajedno. Termodinamika: Maksimiziranje entropije bez ograničenja drugog momenta vodi do Levyjeve stabilne distribucije – Mandelbrotova teza iz 1952. godine (vidi Mandelbrot [1997a]). Tsallisov, nešto sofisticiraniji pogled na entropiju, vodi do studenta T. Nizovi imitacija i patologija: Informacijska kaskada je proces u kojemu se posve racionalan igrač odlučuje za pojedinačni izbor, ignorirajući vlastite, privatne informacije (ili prosudbu) i povodeći se tuđima. Potrčite li, ja ću potrčati za vama jer ste možda svjesni opasnosti koja je meni promakla. Učinkovitije je raditi ono što i svi drugi, negoli svaki put ispočetka izmišljati kotač. Ipak, imitiranje tuđeg ponašanja može odvesti u imitacijski niz. Ubrzo svi trče u istom pravcu, ponekad iz krivih pobuda. Taj je oblik ponašanja odgovoran za nastanak burzovnih mjehura i modu u masovnoj kulturi. Vidi Bikhchandani i dr. (1992). U psihologiji, vidi Hansen i Donoghue (1977). U biologiji/selekciji, vidi Dugatkin (2001), Kirpatrick i Dugatkin (1994). Spontana kritičnost: Vidi Bak i Chen (1991) te Bak (1996). Ekonomske varijable: Vidi Bundt i Murphy (2006). Čini se da većina ekonomskih varijabla slijedi “stabilnu” distribuciju. U njih spadaju i valutni tečaj, BND, dotok novca, kamate (dugoročne i kratkoročne) i industrijska proizvodnja. Statističari koji odbacuju skalabilnost: Pogrešno rasuđivanje pri kojemu se pogreška u uzorku repa brka s bezgraničnošću: Perline (2005), primjerice, ne shvaća razliku između nedostatka dokaza i dokaza o nepostojanju. Vremenski nizovi i pamćenje: Vaše pamćenje može biti “fraktalno”, što znači da utjecaj prošlih na sadašnje događaje može imati “rep”. Pamćenje se pogoršava po zakonu potencije, ne eskponencionalno. Marmottov rad: Vidi Marmott (2004). Poglavlje 18

Ekonomisti: Vidi Weintraub (2002) i Szenberg (1992). Teorija portfelja i moderne financije: Vidi Markowitz (1952, 1959), Huang i Litzenberger (1988) te Sharpe (1994, 1996). Takozvani Sharpeov omjer besmislen je izvan Mediokristana. Unatoč “elegantnoj” matematici i prekrasnim teorijama, sadržaj knjige Stevea Rossa (Ross [2004]) o “neoklasičnim financijama” u potpunosti se pobija kada razmatrate Ekstremistan. Za “anegdotu” o Mertonu mlađem, vidi Merton (1992).


Opsjednutost mjerenjem: Vidi Crosby (1997); na Crosbyja su mi često ukazivali kao na dokaz da je mjerenje veliko postignuće, ne znajući da ono vrijedi samo i jedino za Mediokristan. Bernstein (1996) čini istu pogrešku. Zakon potencije u financijama: Vidi Mandelbrot (1963), Gabaix i dr. (2003), Stanley i dr. (2000). Kaizoji i Kaizoji (2004) te Véhel i Walter (2002). Za cijene zemljišta, vidi Kaizoji (2003). Mjerodavan: Bouchaud i Potters (2003). Zagonetka s dioničkom premijom: Prihvatite li debele repove, zagonetka zvana dionička premija za vas ne postoji. Benartzi i Thaler (1995) nude psihološko objašnjenje, ne shvaćajući (kao ni mnogi drugi) da varijanca nije mjera. Trgovina opcijama opoziva (call-opcijama): igra za naivce, jer si određivanjem gornje granice smanjujete profitabilnost. Da tu granicu niste postavili, dionica bi vam donijela profit veći od onoga koji ste intuitivno predvidjeli. Za oglednu pogrešku, vidi Board i dr. (2000). Nobelova obitelj: Vidi članak “Nobel Descendant Slams Economics Prize”, The Local, 28. rujna 2005., Stockholm. Dvostruki mjehur: Problem s derivatima je u sljedećem: ako temeljna vrijednosnica ima blage debele repove i slijedi blagi zakon potencije (odnosno, eksponent repa iznosi tri ili više), derivati će proizvesti puno deblje repove. (Ako je zarada kvadratna, eksponent repa tog portfelja vrijednosnica iznosit će polovicu prvobitnog.) Time je i Black-Scholes-Mertonova jednadžba dvaput neprimjerenija! Rasturanje Poissona: Najbolji način da shvatite problem Poissonove funkcije kao zamjene za skalabilnost, jest da Poissonovu funkciju kalibrirate i izračunate pogrešku u uzorku. Isto vrijedi i za metode poput GARCH-a – unutar uzorka funkcioniraju dobro ali izvan njega – užas! (Bolje rezultate od GARCH-a višega reda, postići ćete čak i praćenjem volatilnosti unatrag tri mjeseca.) Čemu Nobelova nagrada?: Vidi Derman i Taleb (2005) te Haug (2007). Claude Bernard i eksperimentalna medicina: Za citat “Empiricism pour le présent, avec direction a aspiration scientifique pour l’avenir”, vidi Principe de la médecine expérimentale Claudea Bernarda. Vidi i FagotLargeault (2002) i Ruffié (1977). Za suvremenu, na dokazima utemeljenu medicinu, vidi Ierodiakonou i Vandenbroucke (1993). Vandenbroucke (1996) raspravlja i o stohastičkom pristupu medicini.


Poglavlje 19

Popperov citat: Iz Conjectures and Refutations, str. 95–97. Paradoks lutrije: Ogledni primjer učenjaka koji ne shvaćaju rijedak događaj visokog učinka. Izvorni autor poznate filozofske zagonetke zvane “paradoks lutrije” je logičar Henry Kyburg (vidi Rescher [2001] i Clark [2002]). Ona glasi ovako: “Ne vjerujem da će mi bilo koji lutrijski listić donijeti jack-pot, ali vjerujem da svi lutrijski listići donose jack-pot.” Meni (i svakoj običnoj osobi) u toj tvrdnji nema ničeg neobičnog. Za akademskog filozofa odgojenog na klasičnoj logici, to je paradoks. No to je paradoks samo ako tvrdnje o probabilitetu nastojite utrpati u uobičajenu logiku koja datira od Aristotela, u logiku sve ili ništa. Prihvaćanje ili odbacivanje po načelu sve ili ništa (“vjerujem” ili “ne vjerujem”) neprimjerena je krajnje nevjerojatnom. Nama trebaju nijanse vjerovanja, stupnjevi vjere u nekakvu izjavu, još neki postoci osim 100% ili 1%. I za kraj, jedno filozofsko razmišljanje posvećeno mom prijatelju, trgovcu opcijama i talmudskom učenjaku, rabinu Tonyju Glickmanu: život je konveksan i valja ga gledati kao niz derivacija. Jednostavno rečeno, izbjegavate li se izlagati negativnostima, postajete manje osjetljivi na neznanje, Taleb (2005).


BIBLIOGRAFIJA Abarbanell, Jeffery S., Victor L. Bernard, 1992, “Test of Analysts’ Overreaction/Underreaction of Earnings Information as an Explanation for Anomalous Stock Price Behavior”. Journal of Finance 47: 1181–1207. Aczel, Amir D, 2004, Chance: A Guide to Gambling, Love, the Stock Market, and Just About Everything Else. New York: Thunder’s Mouth Press. Adamic, Lada, 1999, “The Small World Web”. Lecture Notes in Computational Science 1696: 443–452. Adamic, Lada, Bernardo A. Huberman, 1999, “The Nature of Markets in the World Wide Web”. Quarterly Journal of Electronic Commerce 1: 5–12. Albert, R., A.-L. Barabási, 2000, “Topology of Evolving Networks: Local Events and Universality”. Physical Review Letters 85: 5234–5237. Albert, R., H. Jeong, A.-L. Barabási, 2000, “Error and Attack Tolerance of Complex Networks”. Nature 406: 378–382. Albouy, François-Xavier, 2002, Le temps des catastrophes. Paris: Descartes & Cie. Al-Ghazali, 1989, “Mikhtarat Min Ahthar Al-Ghazali”. In Saliba, Jamil, Tarikh Al Falsafa Al Arabiah. Beirut: Al Sharikah Al Ahlamiah Lilk-itab. Allen, Mark S., 2006, “Transformations in Maori Warfare: Toa, Pa, and Pu.” In Elizabeth N. Arkush, Mark W. Allen, 2006. Allen, Michael, 2003, The Truth About Writing. Wiltshire: Kingsfield Publications. ———, 2005, On the Survival of Rats in the Slushpile: Essays and Criticism. Wiltshire: Kingsfield Publications. Allport, D. A., 1975, “The State of Cognitive Psychology.” Quarterly Journal of Experimental Psychology 27: 141–152. Allwood, C. M., H. Montgomery, 1987, “Response Selection Strategies and Realism of Confidence Judgments.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 39: 365–383. Alpert, M., H. Raiffa, 1982, “A Progress Report on the Training of Probability Assessors.” U: D. Kahneman, P. Slovic, and A. Tversky, ur., 1982. Amaral, L. A. N., A. Scala, M. Barthélémy, H. E. Stanley, 2000, “Classes


of Behavior of Small-world Networks.” Proceedings of the National Academy of Science 97: 11149–11152. Anderson, Benedict, 1983, Imagined Communities. New York: Verso. Anderson, Chris, 2006, Dugi rep. Zašto je budućnost poslovanja u tome da se proda više stvari a ne više primjeraka. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2009. Anderson, N. H., 1986, “A Cognitive Theory of Judgment and Decision.” U: B. Brehmer, H. Jungermann, P. Lourens i G. Sevón, ur., New Directions in Research on Decision Making. Amsterdam: North-Holland. Angele, U., B. Beer-Binder, R. Berger, C. Bussmann, H. Kleinbölting, B. Mansard, 1982, Über- und Unterschätzung des eigenen Wissens in Abhängigkeit von Geschlecht und Bildungsstand (Overestimation and Underestimation of One’s Knowledge as a Function of Sexand Education). Neobjavljen rukopis, University of Konstanz, Federal Republic of Germany. Angner, Erik, 2006, “Economists as Experts: Overconfidence in Theory and Practice.” Journal of Economic Methodology 13(1): 1–24. Annas, Julia, Julian Barnes, 1985, Modes of Skepticism. Cambridge: Cambridge University Press. Arkes, H. R., C. Christensen, C. Lai, C. Blumer, 1987, “Two Methods of Reducing Overconfidence.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 39: 133–144. Arkes, H. R., K. R. Hammond, 1986, Judgment and Decision Making: An Interdisciplinary Reader. Cambridge: Cambridge University Press. Arkush, Elizabeth N., Mark W. Allen, ur., 2006, The Archaeology of Warfare: Prehistories of Raiding and Conquest. Gainesville: University of Florida Press. Armelius, B., K. Armelius, 1974, “The Use of Redundancy in Multiplecue Judgments: Data from a Suppressor–variable task. American Journal of Psychology 87: 385–392. Armelius, K., 1979, “Task Predictability and Performance as Determinants of Confidence in Multiple-cue Judgments.” Scandinavian Journal of Psychology 20: 19–25. Armstrong, J. Scott, 1978, “Are Econometricians Useful? Folklore Versus Fact.” Journal of Business 51(4): 549–564. ———, 1981, “How Expert Are the Experts?” Inc., Dec. 1981: 15–16.


Aron, Raymond, 1961, Dimensions de la conscience historique. Paris: Agora. Arrow, Kenneth, 1987, “Economic Theory and the Postulate of Rationality.” U: J. Eatwell, M. Milgate, i P. Newman, ur., 1987, 2: 69–74. Arthur, Brian W., 1994, Increasing Returns and Path Dependence in the Economy. Ann Arbor: University of Michigan Press. Astebro, Thomas, 2003, “The Return to Independent Invention: Evidence of Unrealistic Optimism, Risk Seeking or Skewness Loving?” Economic Journal 113(484): 226–239. Ashiya, Masahiro, Takero Doi, 2001, “Herd Behavior of Japanese Economists.” Journal of Economic Behavior and Organization 46: 343–346. Attewell, P., 2001, “The Winner-take-all High School: Organizational Adaptations to EducationalStratification.” Sociology of Education 74: 267– 295. Ayache, E., 2004a, “The Back of Beyond,” Wilmott (Spring): 26–29. ———. 2004b, “A Beginning, in the End,” Wilmott (Winter): 6–11. Ayer, A. J., 1958, The Problem of Knowledge. London: Penguin Books. ———, 1972, Probability and Evidence. New York: Columbia University Press. ———, 1988, Voltaire. London: Faber and Faber. Ayton, P., A. G. R. McClelland, 1997, “How Real Is Overconfidence?” Journal of Behavioral Decision Making 10: 153–285. Baddeley, Alan, 1997, Human Memory: Theory and Practice. London: Psychology Press. Bak, Per, 1996, How Nature Works. New York: Copernicus. Bak, P., K. Chen, 1991, “Self-organized criticality.” Scientific American 264: 46–53. Ball, Philip, Kritična masa. Kako jedno vodi drugome. Zagreb, 2006. ———, 2006, “Econophysics: Culture Crash.” Nature 441: 686–688. Banavar, J. R., F. Colaiori, A. Flammini, A. Maritan, A. Rinaldo, 2000, “A Topology of the Fittest Transportation Network.” Physical Review Letters 84: 4745–4748.


Barabási, Albert-László, 2002, U mreži. Zašto je sve povezano i kako misliti mrežno u znanosti, poslovanju i svakodnevnom životu. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2006. Barabási, Albert-László, Réka Albert, 1999, “Emergence of Scaling in Random Networks.” Science 286: 509–512. Barabási, Albert-László, Réka Albert, H. Jeong, 1999, “Mean-field Theory for Scale-free Random Networks.” Physica A 272: 173–197. Barabási, Albert-László, Eric Bonabeau, 2003, “Scale-free Networks.” Scientific American 288(5): 50–59. Baranski, J. V., W. M. Petrusic, 1994, “The Calibration and Resolution of Confidence in Perceptual Judgments.” Perception and Psychophysics 55: 412–428. Barber, B. M., T. Odean, 1999, “Trading Is Hazardous to Your Wealth: The Common Stock Investment Performance of Individual Investors.” Working Paper. Barbour, A. D., G. Reinert, 2000, “Small worlds.” Preprint condmat/0006001 at http://xxx.lanl.gov. Bar-Hillel, M., W. A. Wagenaar, 1991, “The perception of randomness.” Advances in Applied Mathematics 12(4): 428–454. Baron, Jonathan, 2000, Thinking and Deciding, 3rd ed. New York: Cambridge University Press. Barron, G., I. Erev, 2003, “Small Feedback-based Decisions and Their Limited Correspondence to Description-based Decisions.” Journal of Behavioral Decision Making 16: 215–233. Barrow, John D., 1998, Impossibility: The Limits of Science and the Science of Limits. London: Vintage. Barrow, John D., Frank J. Tipler, 1986, The Anthropic Cosmological Principle. Oxford: Oxford University Press. Barrow-Green, June, 1996, Poincaré and the Three Body Problem. History of Mathematics, Vol. 11, American Mathematical Society. Barthélémy, M., L. A. N. Amaral, 1999, “Small-world Networks: Evidence for a Crossover Picture.” Physical Review Letters 82: 3180–3183. Bastiat, Frédéric, 1862–1864, Oeuvres complètes de Frédéric Bastiat, 6 vols. Paris: Guillaumin.


Batchelor, R. A., 1990, “All Forecasters Are Equal.” Journal of Business and Economic Statistics 8(1): 143–144. ———, 2001, “How Useful Are the Forecasts of Intergovernmental Agencies? The IMF and OECD Versus the Consensus.” Applied Economics 33(2): 225–235. Bates, Elisabeth, 1994, “Modularity, Domain Specificity, and the Development of Language.” U: D. C. Gajdusek, G. M. McKhann, i C. L. Bolis, ur., Evolution and Neurology of Language: Discussions in Neuroscience 10: 1–2, 136–149. Bauman, A. O., R. B. Deber, G. G. Thompson, 1991, “Overconfidence Among Physicians and Nurses: The ‘micro certainty, macro certainty’ phenomenon.” Social Science and Medicine 32: 167–174. Bayer, Hans Christian, 2003, Information: The New Language of Science. London: Orion Books, Ltd. Bechara, A., A. R. Damasio, H. Damasio, S. W. Anderson, 1994, “Insensitivity to Future Consequences Following Damage to Human Prefrontal Cortex.” Cognition 50: 1–3, 7–15. Becker, Lawrence C., 1998, A New Stoicism. Princeton, N.J.: Princeton University Press. Bellamy, Edward, 1891, Cent ans après, ou l’an 2000, trad. de l’anglais par Paul Rey; avec une préf. par M. Théodore Reinach. Paris: E. Dentu. Benartzi, Shlomo, 2001. “Excessive Extrapolation and the Allocation of 401(k) Accounts to Company Stock,” Journal of Finance 56(5): 1,747–1,764 Benartzi, Shlomo, Richard Thaler, 1995, “Myopic Loss Aversion and the Equity Premium Puzzle.” Quarterly Journal of Economics 110(1): 73–92. Bénassy-Quéré, Agnès, 2002, “Euro/dollar: tout le monde peut se tromper.” La Lettre du CEPII 215. Benkirane, R., 2002, La complexité, vertiges et promesses: 18 histoires de sciences. Paris: Le Pommier. Berger, Peter L., Thomas Luckmann, 1966, The Social Construction of Reality: A Treatise in the Sociology of Knowledge. New York: Anchor Books. Bernard, André, 2002, Rotten Rejections: The Letters That Publisher Wish They’d Never Sent. London: Chrysalis Books. Bernard, Claude, 1878, La science expérimentale. Paris: J.-B. Baillière.


Bernoulli, Daniel, 1954, “Exposition of a New Theory on the Measurement of Risk.” Econometrica 22(1): 23–36. Bernstein, Peter L., 1996, Against the Gods: The Remarkable Story of Risk. New York: Wiley. Berridge, Kent C., 2003, “Irrational Pursuits: Hyper-incentives from a Visceral Brain.” U: I. Brocas i J. Carillo, ur., 2003. Berry, M., 1978, “Regular and Irregular Motion, in Topics in Nonlinear Mechanics,” ed. S. Jorna, American Institute of Physics Conference Proceedings No. 46, 16–120. Bevan, Edwyn, 1913, Stoics and Sceptics. Chicago: Ares Publishers, Inc. Bewes, Timothy, 2002, Reification: or The Anxiety of Late Capitalism. London: Verso. Bewley, Ronald A., Denzil G. Fiebig, 2002, “On the Herding Instinct of Interest Rate Forecasters.” Empirical Economics 27(3): 403–425. Bhalla, U. S., R. Iyengar, 1999, “Emergent Properties of Networks of Biological Signalling Pathways. Science 283: 381–387. Bharat, Barot, 2004, “How Accurate are the Swedish Forecasters on GDPGrowth, CPI-Inflation and Unemployment?, 1993–2001.” Brussels Economic Review/Cahiers Economiques de Bruxelles 47, 2 Editions du DULBEA, Université libre de Bruxelles, 249–278. Bikhchandani, Sushil, David Hirshleifer, Ivo Welch, 1992, “A Theory of Fads, Fashion, Custom,and Cultural Change as Informational Cascades.” Journal of Political Economy 100 (5): 992–1026. Binmore, K., 1999, “Why Experiment in Economics?” Economic Journal 109(453): 16–24. Birnbaum, M. H., 1983, “Base Rates in Bayesian Inference: Signal Detection Analysis of the Cab Problem.” American Journal of Psychology 96(1): 85–94. Björkman, M., 1987, “A Note on Cue Probability Learning: What Conditioning Data Reveal About Cue Contrast.” Scandinavian Journal of Psychology 28: 226–232. ———, 1994, “Internal Cue Theory: Calibration and Resolution of Confidence in General Knowledge.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 58: 386–405.


Björkman, M., P. Juslin, A. Winman, 1993, “Realism of Confidence in Sensory Discrimination: The Underconfidence Phenomenon.” Perception and Psychophysics 54: 75–81. Blake, Carole, 1999, From Pitch to Publication. London: Pan. Blake, David, Michael Beenstock, Valerie Brasse, 1986, “The Performance of UK Exchange Rate Forecasters.” Economic Journal 96(384): 986–999. Blaug, Mark, 1992, The Methodology of Economics, 2nd ed. Cambridge: Cambridge University Press. Bloch, Marc, 1953, The Historian’s Craft. New York: Vintage Books. Blyth, M. R. Abdelal, and Cr. Parsons, 2005, Constructivist Political Economy. Preprint, forthcoming, 2006: Oxford University Press. Board, J., C. Sutcliffe, E. Patrinos, 2000, “Performance of Covered Calls.” European Journal of Finance 6(1): 1–17. Bocarra, Nino, 2004, Modeling Complex Systems. Heidelberg: Springer. Boettke, Peter J., Christopher J. Coyne, Peter T. Leeson, 2006, “High Priests and Lowly Philosophers: The Battle for the Soul of Economics,” u tisku u Case Western Law Review. Boots, M., A. Sasaki, 1999, “ ‘Small worlds’ and the Evolution of Virulence: Infection Occurs Locally and at a Distance,” Proceedings of the Royal Society of London B266: 1933–1938. Bostrom, Nick, 2002, Anthropic Bias: Observation Selection Effects in Science and Philosophy. London: Routledge. Bouchaud, J.-P., M. Potters, 2003, Theory of Financial Risks and Derivatives Pricing: From Statistical Physics to Risk Management, 2nd ed. Cambridge: Cambridge University Press. Bourdé, Guy, Hervé Martin, 1989, Les écoles historiques. Paris: Éditions du Seuil. Bourdieu, Pierre, 1992, Les règles de l’art. Paris: Éditions du Seuil. ———, 1996, Sur la télévision suivi de l’emprise du journalisme. Paris: Raison d’Agir. ———, 2000, Esquisse d’une théorie de la pratique. Paris: Éditions de Seuil.


Bouvier, Alban, ur., 1999, Pareto aujourd’hui. Paris: Presses Universitaires de France. Boyer, Pascal, 2001, Religion Explained: The Evolutionary Origins of Religious Thought. NewYork: Basic Books. Braudel, Fernand, 1953, “Georges Gurvitch ou la discontinuité du social.” Annales E.S.C. 8: 347–361. ———, 1969, Écrits sur l’histoire. Paris: Flammarion. ———, 1985, La Méditerranée: L’espace et l’histoire. Paris: Flammarion. ———, 1990, Écrits sur l’histoire II. Paris: Flammarion. Braun, P. A., I. Yaniv, 1992, “A Case Study of Expert Judgment: Economists’ Probabilities Versus Base-rate Model Forecasts.” Journal of Behavioral Decision Making 5: 217–231. Brehmer, B., C. R. B. Joyce, ur., 1988, Human Judgment: The SJT View. Amsterdam: North-Holland. Brender, A., F. Pisani, 2001, Les Marchés et la croissance. Economica. Brenner, L. A., D. J. Koehler, V. Liberman, A. Tversky, 1996, “Overconfidence in Probability and Frequency Judgments: A Critical Examination.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 65: 212–219. Brocas, I., J. Carillo, ur., 2003, The Psychology of Economic Decisions, Vol. 1: Rationality and Well-being. Oxford: Oxford University Press. Brochard, Victor, 1878, De l’erreur. Paris: Université de Paris. ———, 1888, Les sceptiques grecs. Paris: Imprimerie Nationale. Brock, W. A., P. J. F. De Lima, 1995, “Nonlinear Time Series, Complexity Theory, and Finance.” University of Wisconsin, Madison—Working Papers 9523. Brock, W. A., D. A. Hsieh, B. LeBaron, 1991, Nonlinear Dynamics, Chaos, and Instability: Statistical Theory and Economic Evidence. Cambridge, Mass.: The MIT Press. Brockman, John, 2005, Discussion with Benoît Mandelbrot, www.edge.org. Brookes-Gunn, J., and G. Duncan, 1994, Consequences of Growing Up Poor. New York: Russell Sage.


Broughton, W., E. W. Mills, 1980, “Resource Inequality and Accumulative Advantage: Stratification in the Ministry.” Social Forces 58: 1289–1301. Brugger, P., R. E. Graves, 1997, “Right Hemispatial Inattention and Magical Ideation.” European Archive of Psychiatry and Clinical Neuroscience 247(1): 55–57. Bruner, Jerome, 1994, “The ‘Remembered’ Self.” U: Ulric Neisser i Robyn Fivush, ur., The Remembering Self: Construction and Accuracy in the Self-Narrative. Cambridge: Cambridge University Press. ———, 2002, Making Stories: Law, Literature, Life. New York: Farrar, Straus & Giroux. Bruner, Jerome S., Mary C. Potter, 1964, “Interference in Visual Recognition” Science 144(3617): 424–425. Brunswik, E., 1952, The Conceptual Framework of Psychology. Chicago: The University of Chicago Press. ———, 1955, “Representative Design and Probabilistic Theory in a Functional Psychology.” Psychological Review 62: 193–217. Buchanan, Mark, 2001, Ubiquity: Why Catastrophes Happen. New York: Three Rivers Press. ———, 2002, Nexus: Small Worlds and the Groundbreaking Theory of Networks. New York: W. W. Norton and Company. Budescu, D. V., I. Erev, T. S. Wallsten, 1997, “On the Importance of Random Error in the Study of Probability Judgment. Part I: New Theoretical Developments.” Journal of Behavioral Decision Making 10: 157–171. Buehler, R., D. Griffin, M. Ross, 2002, “Inside the Planning Fallacy: The Causes and Consequences of Optimistic Time Predictions.” In T. Gilovich, D. Griffin, and D. Kahneman, ur., 2002. Bundt, Thomas, Robert P. Murphy, 2006, “Are Changes in Macroeconomic Variables Normally Distributed? Testing an Assumption of Neoclassical Economics.” Preprint, NYU Economics Department. Burnham, Terence C., 1997, Essays on Genetic Evolution and Economics. New York: Dissertation.com. ———, 2003, “Caveman Economics.” Preprint, Harvard Business School. Burnham, T., J. Phelan, 2000, Mean Genes. Boston: Perseus Publishing. Bushman, B. J., G. L. Wells, 2001, “Narrative Impressions of Literature:


The Availability Bias and the Corrective Properties of Meta-analytic Approaches.” Personality and Social Psychology Bulletin 27: 1123–1130. Callaway, D. S., M. E. J. Newman, S. H. Strogatz, D. J. Watts, 2000, “Network Robustness and Fragility: Percolation on Random Graphs.” Physical Review Letters 85: 5468–5471. Camerer, C., 1995, “Individual Decision Making.” U: John H. Kagel i Alvin E. Roth, ur., The Handbook of Experimental Economics. Princeton, N.J.: Princeton University Press. ———, 2003, Behavioral Game Theory: Experiments in Strategic Interaction. Princeton, N.J.: Princeton University Press. Camerer, Colin F., George Loewenstein, D. Prelec, 2003, “Neuroeconomics: How Neuroscience Can Inform Economics.” Caltech Working Paper. Camerer, Colin F., George Loewenstein, Matthew Rabin, 2004, Advances in Behavioral Economics.Princeton, N.J.: Princeton University Press. Cannon, Walter B., 1940, “The Role of Chance in Discovery.” Scientific Monthly 50: 204–209. Carnap, R., 1950, The Logical Foundations of Probability. Chicago: The University of Chicago Press. ———, 1966, Philosophical Foundations of Physics. New York: Basic Books. Carr, Edward Hallett, 1961, What Is History? New York: Vintage Books. Carter, C. F., G. P. Meredith, G. L. S. Shackle, 1962, Uncertainty and Business Decisions. Liverpool: Liverpool University Press. Carter, Rita, 1999, Mapping the Mind. Berkeley: University of California Press. ———, 2002, Exploring Consciousness. Berkeley: University of California Press. Casanova, Giovanni Giacomo, 1880, Mémoires de J. Casanova de Seingalt. Paris: Garnier Frères. Casscells, W., A. Schoenberger, T. Grayboys, 1978, “Interpretation by Physicians of Clinical Laboratory Results.” New England Journal of Medicine 299: 999–1000. Cerf, Christopher, Victor Navasky, 1998, The Expert Speaks: The


Definitive Compendium of Authoritative Misinformation. New York: Villard Books. Certeau, Michel de, 1975, L’Ecriture de l’histoire. Paris: Gallimard. Chamley, Christophe P., 2004, Rational Herds: Economic Models of Social Learning. Cambridge: Cambridge University Press. Chancellor, Edward, 1999, Devil Take the Hindmost: A History of Financial Speculation. New York: Farrar, Straus & Giroux. Chartier, Roger, 1996, Culture et société. L’ordre des livres, XVIe–XVIIIe. Paris: Albin Michel. Chen, Keith, Venkat Lakshminarayanan, Laurie Santos, 2005, “The Evolution of Our Preferences: Evidence from Capuchin Monkey Trading Behavior.” Cowles Foundation Discussion Paper No. 1524. Chen, Qi, Jennifer Francis, Wei Jiang, 2002, “Investor Learning About Analyst Predictive Ability.” Working Paper, Duke University. Cherniak, C., 1994, “Component Placement Optimization in the Brain.” Journal of Neuroscience 14: 2418–2427. Chipman, John, 2006, “The Paretian Heritage.” U izradi, University of Minnesota. Cialdini, Robert B., 2001, Influence: Science and Practice. Boston: Allyn and Bacon. Cisne, John L., 2005, “Medieval Manuscripts’ ‘Demography’ and Classic Texts’ Extinction.” Science 307(5713): 1305–1307. Clark, Barrett, Pascal Boyer, 2006, “Causal Inferences: Evolutionary Domains and Neural Systems.” Interdisciplines Conference on Causality, see www.interdiscplines.org. Clark, Michael, 2002, Paradoxes from A to Z. London: Routledge. Clemen, R. T., 1986, “Calibration and the Aggregation of Probabilities.” Management Science 32: 312–314. ———, 1989, “Combining Forecasts: A Review and Annotated Bibliography.” International Journal of Forecasting 5: 559–609. Cohen, L. J., 1989, The Philosophy of Induction and Probability. Oxford: Clarendon Press. Cohen, R., K. Erez, D. ben-Avraham, S. Havlin, 2000, “Resilience of the


Internet to Random Breakdowns.” Physical Review Letters 85: 4626–4628. Cole, J. R., S. Cole, 1973, Social Stratification in Science. Chicago: The University of Chicago Press. Cole, J. R., B. Singer, 1991, “A Theory of Limited Differences: Explaining the Productivity Puzzle in Science.” U: J. C. H. Zuckerman i J. Bauer, ur., The Outer Circle: Women in the Scientific Community. New York: W. W. Norton and Company. Cole, Peter, 2002, Access to Philosophy: The Theory of Knowledge. London: Hodder and Stoughton. Cole, S., 1970, “Professional Standing and the Reception of Scientific Discoveries.” American Journal of Sociology 76: 286–306. Cole, S., J. C. Cole, G. A. Simon, 1981, “Chance and Consensus in Peer Review.” Science 214: 881–886. Collins, Randall, 1998, The Sociology of Philosophies: A Global Theory of Intellectual Change. Cambridge, Mass.: The Belknap Press of Harvard University Press. Conley, D., 1999, Being Black, Living in the Red: Race, Wealth and Social Policy in America. Los Angeles: University of California Press. Cooper, John M., 2004, Knowledge, Nature, and the Good, Chapter 1: “Method and Science in on Ancient Medicine.” Princeton, N.J.: Princeton University Press. Cootner, Paul H., 1964, The Random Character of Stock Market Prices. London: Risk Books. Cosmides, L., J. Tooby, 1990, “Is the Mind a Frequentist?” Rad pročitan na 31. godišnjem sastanku Psychonomics Society, New Orleans, La. ———, 1992, “Cognitive Adaptations for Social Exchange.” U: Jerome H. Barkow, Leda Cosmides, i John Tooby, ur., The Adapted Mind. Oxford: Oxford University Press. ———, 1996, “Are Humans Good Intuitive Statisticians After All? Rethinking Some Conclusions from the Literature on Judgment and Uncertainty.” Cognition 58(1): 187–276. Courtillot, V., 1995, La vie en catastrophes. Paris: Fayard. Courtillot, V., Y. Gaudemer, 1996, “Effects of Mass-Extinctions on Biodiversity.” Nature 381: 146–147.


Cousin, Victor, 1820, Cours d’histoire de la philosophie morale au dixhuitième siècle. Paris: Ladrange. Cover, T. M., J. A. Thomas, 1991, Elements of Information Theory. New York: Wiley. Cowley, Michelle, Ruth M. J. Byrne, 2004, “Chess Master’s Hypothesis Testing.”U: Kenneth Forbus, Dedre Gentner i Terry Regier, ur., Proceedings of 26th Annual Conference of the Cognitive Science Society, CogSci 2004, Mahwah, N.J.: Lawrence Erlbaum. Crosby, Alfred W., 1997, The Measure of Reality: Quantification and Western Society, 1250–1600. Cambridge: Cambridge University Press. Csikszentmihalyi, Mihaly, 1993, Flow: The Psychology of Optimal Experience. New York: Perennial Press. ———, 1998, Finding Flow: The Psychology of Engagement with Everyday Life. New York: Basic Books. Cutler, David, James Poterba, Lawrence Summers, 1989, “What Moves Stock Prices?” Journal of Portfolio Management 15: 4–12. Dally J. M., N. J. Emery, N. S. Clayton, 2006, “Food-Catching Western Scrub-Jays Keep Track of Who Was Watching When.” Science 312 (5780): 1,662–1,665. Damasio, Antonio, 1994, Descartesova greška. Emocije, razum i ljudski mozak. Zagreb, 2003. ———, 2000, Osjećaj zbivanja. tijelo i emocije u stvaranju svijesti. Zagreb, 2005. ———, 2003, Looking for Spinoza: Joy, Sorrow and the Feeling Brain. New York: Harcourt. Dannefer, D., 1987, “Aging as Intracohort Differentiation: Accentuation, the Matthew Effect and the Life Course.” Sociological Forum 2: 211–236. ———, 2003, “Cumulative Advantage/Disadvantage and the Life Course: Cross-fertilizing Age and Social Science.” Journal of Gerontology Series B: Psychological Sciences and Social Sciences 58: 327–337. Darwin, Charles, 1859, On Natural Selection. London: Penguin Books, Great Ideas. Daston, L. J., 1988, Classical Probability in the Enlightenment. Princeton, N.J.: Princeton University Press.


David, Florence Nightingale, 1962, Games, Gods, and Gambling: A History of Probability and Statistical Ideas. Oxford: Oxford University Press. Dawes, Robyn M., 1980, “Confidence in Intellectual Judgments vs. Confidence in Perceptual Judgments.” U: E. D. Lantermann i H. Feger, ur., Similarity and Choice: Papers in Honor of Clyde Coombs. Bern, Switzerland: Huber. ———,1988, Rational Choice in an Uncertain World. New York: Harcourt. ———, 1989, “Measurement Models for Rating and Comparing Risks: The Context of AIDS.” Conference Proceedings Health Services Research Methodology: A Focus on AIDS, September 1989. ———, 1999, “A Message from Psychologists to Economists: Mere Predictability Doesn’t Matter Like It Should, Without a Good Story Appended to It.” Journal of Economic Behavior and Organization. 39: 29–40. ———, 2001a, “Clinical Versus Actuarial Judgment.” International Encyclopedia of the Social and Behavioral Sciences 2048–2051. ———, 2001b, Everyday Irrationality: How Pseudo-Scientists, Lunatics, and the Rest of Us Systematically Fail to Think Rationally. Oxford: Westview Press. ———, 2002, “The Ethics of Using or Not Using Statistical Prediction Rules in Psychological Practice and Related Consulting Activities.” Philosophy of Science 69: 178–184. Dawes, Robyn M., D. Faust, P. E. Meehl, 1989, “Clinical Versus Actuarial Judgment.” Science 243: 1668–1674. Dawes, Robyn M., R. Fildes, M. Lawrence, K. Ord, 1994, “The Past and the Future of Forecasting Research.” International Journal of Forecasting 10: 151–159. Dawes, Robyn M., T. L. Smith, 1985, “Attitude and Opinion Measurement.” In G. Lindzey and E. Aronson, The Handbook of Social Psychology, Vol. 1. Hillsdale, N.J.: Lawrence Erlbaum. de Bellaigue, Eric, 2004, British Book Publishing as a Business Since the 1960s. London: The British Library. De Bondt, Werner, Andreas Kappler, 2004, “Luck, Skill, and Bias in Economists’ Forecasts.” U izradi, Driehaus Center for Behavioral Finance, DePaul University.


De Bondt, Werner F. M., and Richard M. Thaler, 1990, “Do Security Analysts Overreact?” American Economic Review 80: 52–57. Debreu, Gerard, 1959, Theorie de la valeur, Dunod, tr. Theory of Value. New York: Wiley. de Finetti, Bruno, 1931, 1989, “Probabilism.” Erkenntnis 31: 169–223. ———, 1975, 1995, Filosophia della probabilita. Milan: Il Saggiatore. Degeorge, François, Jayendu Patel, Richard Zeckhauser, 1999, “Earnings Management to Exceed Thresholds.” Journal of Business 72(1): 1–33. DeLong, Bradford, Andrei Shleifer, Lawrence Summers, Robert J. Waldmann, 1991. “The Survival of Noise Traders in Financial Markets.” Journal of Business 64(1): 1–20. Dennett, Daniel C., 1995, Darwin’s Dangerous Idea: Evolution and the Meanings of Life. New York: Simon & Schuster. ———, 2003, Freedom Evolves. New York: Penguin Books. Derman, E., N. N. Taleb, 2005, “The Illusions of Dynamic Replication.” Quantitative Finance 5: 323–326. De Vany, Arthur, 2002, Hollywood Economics: Chaos in the Movie Industry. London: Routledge. De Vany, Arthur, Nassim Nicholas Taleb, Mark Spitznagel, 2004, “Can We Shield Artists from Wild Uncertainty?” rad na Fort Lauderdale Film Festival Scholar’s Workshop, lipanj 2004. DiPrete, Thomas A., Greg Eirich, 2006, “Cumulative Advantage as a Mechanism for Inequality: A Review of Theoretical and Empirical Developments.” Annual Review of Sociology 32: 271–297. Dominitz, Jeff, David Grether, 1999, “I Know What You Did Last Quarter: Economic Forecasts of Professional Forecasters.” Working Paper, Caltech. Donhardt, Gary L., 2004, “In Search of the Effects of Academic Achievement in Postgraduation Earnings.” Research in Higher Education 45(3): 271–284. Dugatkin, Lee Alan, 2001, The Imitation Factor: Evolution Beyond the Gene. New York: Simon & Schuster. Dunbar, Nicholas, 1999, Inventing Money: The Story of Long-Term Capital Management and the Legends Behind It. Chichester, England: John Wiley & Sons, Ltd.


Dunning, D., D. W. Griffin, J. Milojkovic, L. Ross, 1990, “The Overconfidence Effect in Social Prediction.” Journal of Personality and Social Psychology 58: 568–581. Dye, Guillaume, 2004, A review of Lorenzo Perilli’s Menodoto di Nicomedia, Munich and Leipzig: K. G. Saur, u Bryn Mawr Classical Review, December 20. Easterwood, John C., Stacey R. Nutt, 1999, “Inefficiency in Analysts’ Earnings Forecasts: Systematic Misreaction or Systematic Optimism?” Journal of Finance 54: 1777–1797. Eatwell, J., M. Milgate, i P. Newman, ur., 1987, The New Palgrave: A Dictionary of Economics. London: Macmillan. Eco, Umberto, 1992, Kako putovati s lososom i drugi korisni savjeti. Zagreb, 1999. ———, 1994, Šest šetnji pripovjednim šumama. Zagreb, 2005. ———, 2000, Kant and the Platypus: Essays on Language and Cognition. New York. ———, 2002, On Literature. Orlando: Harcourt Books. ———, 2003, Otprilike isto. iskustva prevođenja. Zagreb, 2005. Einhorn, H. J., R. M. Hogarth, 1981, “Behavioral Decision Theory: Processes of Judgment and Choice.” Annual Review of Psychology 32: 53–88. Ekeland, Ivar, 1990, Mathematics of the Unexpected. Chicago: The University of Chicago Press. Eldredge, Niles, Stephen Jay Gould, 1972, “Punctuated Equilibria: An Alternative to Phyletic Gradualism.” Models in Paleobiology, ed., T.J.M. Schopf. New York: Freeman. El-Galfy, A. M., W. P. Forbes, 2005, “An Evaluation of U.S. Security Analysts Forecasts, 1983–1999.” U izradi. Elman, C., A. M. O’Rand, 2004, “The Race Is to the Swift: Socioeconomic Origins, Adult Education, and Wage Attainment.” American Journal of Sociology 110: 123–160. Empiricus, Sextus, 1997, Esquisses pyrrhoniennes. Paris: Éditions du Seuil. ———, 2002, Contre les professeurs. Paris: Éditions du Seuil.


Epstein, Jason, 2001, Book Business. London: W. W. Norton. Erev, I., T. S. Wallsten, D. V. Budescu, 1994, “Simultaneous Over- and Underconfidence: The Role of Error in Judgment Processes.” Psychological Review 101: 519–528. Estoup, J. B., 1916, Gammes Stenographique. Paris: Institut Stenographique de France. Evans, Dylan, 2002, Emotions: The Science of Sentiment. Oxford: Oxford University Press. Eysenck, M. W., M. T. Keane, 2000, Cognitive Psychology, 4th ed. London: Psychology Press. Fagot-Largeault, Anne, 2002, Philosophie des sciences biologiques et medicales. Paris: College de France. Faia, M., 1975, “Productivity Among Scientists: A Replication and Elaboration.” American Sociological Review 40: 825–829. Faloutsos, M., P. Faloutsos, C. Faloutsos, 1999, “On Power-law Relationships of the Internet Topology.” Computer Communications Review 29: 251–262. Favier, A., 1906, Un médecin grec du deuxième siècle ap. J.-C., précurseur de la méthode expérimentale moderne: Ménodote de Nicomédie. Paris: Jules Roisset. Ferguson, Niall, 2005, 1914: Why the World Went to War. London: Penguin. ———, 2006a, The War of the World: History’s Age of Hatred. London: Allen Lane. ———, 2006b, “Political Risk and the International Bond Market Between the 1848 Revolution and the Outbreak of the First World War.” Economic History Review 59(1): 70–112. Ferraro, K. F., J. A. Kelley-Moore, 2003, “Cumulative Disadvantage and Health: Long-term Consequences of Obesity?” American Sociological Review 68: 707–729. Feyerabend, Paul, 1987, Farewell to Reason. London: Verso. Finucane, M. L., A. Alhakami, P. Slovic, S. M. Johnson, 2000, “The Affect a Heuristic in Judgments of Risks and Benefits.” Journal of Behavioral Decision Making 13: 1–17.


Fischhoff, Baruch, 1982a, “Debiasing.” U: D. Kahneman, P. Slovic, and A. Tversky, ur., Judgment Under Uncertainty: Heuristics and Biases. Cambridge: Cambridge University Press. ———, 1982b, “For Those Condemned to Study the Past: Heuristics and Biases in Hindsight.” In D. Kahneman, P. Slovic, and A. Tversky, Judgment Under Uncertainty: Heuristics and Biases.Cambridge: Cambridge University Press. Fischhoff, B., D. MacGregor, 1983, “Judged Lethality: How Much People Seem to Know Depends on How They Are Asked.” Risk Analysis 3: 229–236. Fischhoff, Baruch, Paul Slovic, Sarah Lichtenstein, 1977, “Knowing with Certainty: The Appropriateness of Extreme Confidence.” Journal of Experimental Psychology 3(4): 552–564. Floridi, Luciano, 2002, The Transmission and Recovery of Pyrrhonism. Oxford: Oxford University Press. Flyvbjerg, Bent, Mette Skamris Holm, Søren Buhl, 2002, “Underestimating Costs in Public Works Projects—Error or Lie.” American Journal of Planning 68(3), http://home.planet.nl/~viss1197/japaflyvbjerg.pdf. Fodor, Jerry A., 1983, The Modularity of Mind: An Essay on Faculty Psychology. Cambridge, Mass.: The MIT Press. Foster, George, 1977, “Quarterly Accounting Data: Time-series Properties and Predictive Ability Results.” Accounting Review 52: 1–21. Fox, M. A., P. Kochanowski, 2004, “Models of Superstardom: An Application of the Lotka and Yule Distributions.” Popular Music and Society 27: 507–522. Frame, Donald M., 1965, Montaigne: A Biography. New York: Harcourt Brace and World. Frank, Jerome D., 1935, “Some Psychological Determinants of the Level of Aspiration.” American Journal of Psychology 47: 285–293. Frank, Robert, 1994, “Talent and the Winner-Take-All Society.” A review of Derek Bok’s The Cost of Talent: How Executives and Professionals Are Paid and How It Affects America, New York: The Free Press, 1993, in The American Prospect 5(17), http://prospect.org/. Frank, Robert H., 1985, Choosing the Right Pond: Human Behavior and the Quest for Status. Oxford: Oxford University Press. Frank, Robert H., P. J. Cook, 1995, The Winner-Take-All Society: Why the Few at the Top Get So Much More Than the Rest of Us. New York: The Free


Press. Frankfurter, G. M., E. G. McGoun, 1996, Toward Finance with Meaning: The Methodology of Finance: What It Is and What It Can Be. Greenwich, Conn.: JAI Press. Freedman, D. A., P. B. Stark, 2003, “What Is the Chance of an Earthquake?” Technical Report 611 of the Department of Statistics, University of California, Berkeley, September 2001, revised January 2003. Friesen, Geoffrey, Paul A. Weller, 2002, “Quantifying Cognitive Biases in Analyst Earnings Forecasts.” Working Paper, University of Iowa. Frohlich, N., J. A. Oppenheimer, C. L. Eavy, 1987a, “Laboratory Results on Rawls’s Distributive Justice.” British Journal of Political Science 17: 1– 21. ———, 1987b, “Choices of Principles of Distributive Justice in Experimental Groups.” American Journal of Political Science 31(3): 606– 636. Froot, K. A., 2001, “The Market for Catastrophe Risk: A Clinical Examination,” Journal of Financial Economics 60(2–3): 529–571. Fukuyama, Francis, 1992, Kraj povijesti i posljednji čovjek. Zagreb, 1994. Fuller, Steve, 2005, Intelektualac. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk 2009. Fulton, Alice, 1998, “Fractal Amplifications: Writing in Three Dimensions.” Thumbscrew 12 (winter). Gabaix, X., P. Gopikrishnan, V. Plerou, H. E. Stanley, 2003, “A Theory of Power-law Distributions in Financial Market Fluctuations.” Nature 423: 267– 270. Gaddis, John Lewis, 2002, The Landscape of History: How Historians Map the Past. Oxford: Oxford University Press. Galbraith, John Kenneth, 1997, The Great Crash 1929. New York: Mariner Books. Galison, Peter, 2003, Einstein’s Clocks, Poincaré’s Maps: Empires of Time. New York: W. W. Norton and Company. Gave, Charles, Anatole Kaletsky, Louis-Vincent Gave, 2005, Our Brave New World. London: GaveKal Research. Gazzaniga, M. S., R. Ivry, G. R. Mangun, 2002, Cognitive Neuroscience: The Biology of the Mind, 2nd ed. New York: W. W. Norton and Company.


Gazzaniga, Michael, Joseph LeDoux, 1978, The Integrated Mind. Plenum Press. Gazzaniga, Michael S., 2005, The Ethical Brain. New York: Dana Press. Gehring, W. J., A. R.Willoughby, 2002,“The Medial Frontal Cortex and the Rapid Processing of Monetary Gains and Losses.” Science 295: 2279– 2282. Gelman, S. A., 1988, “The Development of Induction Within Natural Kind and Artifact Categories.” Cognitive Psychology 20: 65–95. Gelman, S. A., J. D. Coley, 1990, “The Importance of Knowing a Dodo Is a Bird: Categories and Inferences in Two-year-old Children.” Developmental Psychology 26: 796–804. Gelman, S. A., L. A. Hirschfeld, 1999, “How Biological Is Essentialism?” U: D. L. Medin and S. Atran, ur., Folkbiology. Cambridge, Mass.: The MIT Press. Gelman, S. A., E. M. Markman, 1986, “Categories and Induction in Young Children.” Cognition 23: 183–209. Gervais, Simon, Terrance Odean, 1999, “Learning to Be Overconfident.” U izradi, University of Pennsylvania. Gigerenzer, G., P. M. Todd, and the ABC Research Group, 2000, Simple Heuristics That Make Us Smart. Oxford: Oxford University Press. Gigerenzer, Gerd, 1984, “External Validity of Laboratory Experiments: The Frequency-Validity Relationship.” American Journal of Psychology 97: 185–195. ———, 1987, “Survival of the Fittest Probabilist: Brunswik, Thurstone, and the Two Disciplines of Psychology.” In L. Krüger, G. Gigerenzer, and M. S. Morgan, ur., The Probabilistic Revolution, Vol. 2: Ideas in the Sciences. Cambridge, Mass.: The MIT Press. ———, 1991, “From Tools to Theories: A Heuristic of Discovery in Cognitive Psychology.” Psychological Review 98(2): 254–267. Gigerenzer, G., J. Czerlinski, L. Martignon, 2002, “How Good Are Fast and Frugal Heuristics?” U: T. Gilovich, D. Griffin i D. Kahneman, ur., 2002. Gigerenzer, G., D. G. Goldstein, 1996, “Reasoning the Fast and Frugal Way: Models of Bounded Rationality.” Psychological Review 103: 650–669. Gigerenzer, Gerd, W. Hell, H. Blank, 1988, “Presentation and Content:


The Use of Base Rates as a Continuous Variable.” Journal of Experimental Psychology: Human Perception and Performance 14: 513–525. Gigerenzer, G., U. Hoffrage, H. Kleinbolting, 1991, “Probabilistic Mental Models: A Brunswikian Theory of Confidence.” Psychological Review 98: 506–528. Gigerenzer, G., H. R. Richter, 1990, “Context Effects and Their Interaction with Development: Area Judgments.” Cognitive Development 5: 235–264. Gigerenzer, G., Z. Swijtink, T. Porter, L. J. Daston, J. Beatty, L. Krüger, 1989, The Empire of Chance: How Probability Changed Science and Everyday Life. Cambridge: Cambridge University Press. Gilbert, D., E. Pinel, T. D. Wilson, S. Blumberg, T. Weatley, 2002, “Durability Bias in Affective Forecasting.” U: T. Gilovich, D. Griffin i D. Kahneman, ur., 2002. Gilbert, Daniel, 2006, Stumbling on Happiness. New York: Knopf. Gilbert, Daniel T., 1991, “How Mental Systems Believe.” American Psychologist 46: 107–119. Gilbert, Daniel T., Romin W. Tafarodi, Patrick S. Malone, 1993, “You Can’t Not Believe Everything You Read.” Journal of Personality and Social Psychology 65: 221–233. Gillespie, John V., 1979, Review of William Ascher’s Forecasting: An Appraisal for Policy-Makers and Planners in The American Political Science Review 73(2): 554–555. Gillies, Donald, 2000, Philosophical Theories of Probability. London: Routledge. Gilovich, T., D. Griffin, D. Kahneman, ur., 2002, Heuristics and Biases: The Psychology of Intuitive Judgment. Cambridge: Cambridge University Press. Gladwell, Malcolm, 1996, “The Tipping Point: Why Is the City Suddenly So Much Safer—Could It Be That Crime Really Is an Epidemic?” The New Yorker, June 3. ———, 2000, Točka preokreta. Kako male stvari mogu dovesti do velike promjene. Zagreb,: Naklada Naklada Jesenski i Turk 2005. ———, 2002, “Blowing Up: How Nassim Taleb Turned the Inevitability of Disaster into an Investment Strategy.” The New Yorker, April 22 and 29.


Glänzel, W., 2003, Bibliometrics as a Research Field: A Course on the Theory and Application of Bibliometric Indicators. Preprint. Gleik, James, 1987, Chaos: Making a New Science. London: Abacus. Glimcher, Paul, 2002, Decisions, Uncertainty, and the Brain: The Science of Neuroeconomics. Cambridge, Mass.: The MIT Press. Goldberg, Elkhonon, 2001, The Executive Brain: Frontal Lobes and the Civilized Mind. Oxford: Oxford University Press. ———, 2005, The Wisdom Paradox: How Your Mind Can Grow Stronger as Your Brain Grows Older. New York: Gotham. Goleman, Daniel, 1995, Emocionalna inteligencija. zašto može biti važnija od kvocijenta inteligencije. Zagreb, 1997. ———, 2003, Destructive Emotions, How Can We Overcome Them? A Scientific Dialogue with the Dalai Lama. New York: Bantam. Goodman, N., 1955, Fact, Fiction, and Forecast. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. ———, 1972, “Seven Strictures on Similarity.” In N. Goodman, ed., Problems and Projects. New York: Bobbs-Merrill. Gopnik, A., 2004, C. Glymour, D. M. Sobel, L. E. Schulz, T. Kushnir, D. Danks, D., press, “A Theory of Causal Learning in Children: Causal Maps and Bayes Nets.” Psychological Review 111: 3–32. Granger, Clive W. J., 1999, Empirical Modeling in Economics: Specification and Evaluation. Cambridge: Cambridge University Press. Gray, John, 2002, Straw Dogs: Thoughts on Humans and Other Animals. London: Granta Books. Green, Jack, 1962, Fire the Bastards! New York: Dalkey Archive Press. Green, K. C. 2005, “Game Theory, Simulated Interaction, and Unaided Judgement for Forecasting Decisions in Conflicts: Further Evidence.” International Journal of Forecasting 21: 463–472. Griffin, D. W., A. Tversky, 1992, “The Weighing of Evidence and the Determinants of Confidence.” Cognitive Psychology 24: 411–435. Griffin, D. W., C. A. Varey, 1996, “Towards a Consensus on Overconfidence.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 65: 227–231.


Gripaios, Peter, 1994, “The Use and Abuse of Economic Forecasts.” Management Decision 32(6): 61–64. Guedj, Olivier, Jean-Philippe Bouchaud, 2006, “Experts’ Earning Forecasts: Bias, Herding and Gossamer Information,” forthcoming. Guglielmo, Cavallo, Roger Chartier, 1997, Histoire de la lecture dans le monde occidental. Paris: Éditions du Seuil. Gurvitch, Georges, 1957, “Continuité et discontinuité en histoire et sociologie.” Annales E.S.C.: 73–84. ———, 1966, The Social Framework of Knowledge. New York: Harper Torchbooks. Hacking, Ian, 1965, Logic of Statistical Inference. Cambridge: Cambridge University Press. ———, 1983, Representing and Intervening: Introductory Topics in the Philosophy of Natural Science. Cambridge: Cambridge University Press. ———, 1990, The Taming of Chance. Cambridge: Cambridge University Press. ———, 1999, The Social Construction of What? Cambridge, Mass.: Harvard University Press. ———, 2001, An Introduction to Probability and Inductive Logic. Cambridge: Cambridge University Press. Hahn, Frank, 1993, “Predicting the Economy.” U: Leo Howe i Alan Wain, ur., 1993. Hannon, L., 2003, “Poverty, Delinquency, and Educational Attainment: Cumulative Disadvantage or Disadvantage Saturation?” Sociological Inquiry 73: 575–594. Hansen, R. D., J. M. Donoghue, 1977, “The Power of Consensus: Information Derived from One’s Own and Others’ Behavior.” Journal of Personality and Social Psychology 35: 294–302. Hardy, G. H., 1940, A Mathematician’s Apology. Cambridge: Cambridge University Press. Harris, Olivia, 2004, “Braudel: Historical Time and the Horror of Discontinuity.” History Workshop Journal 57: 161–174. Harvey, N., 1997, “Confidence in Judgment.” Trends in Cognitive Science 1: 78–82.


Hasher, L., R. T. Zacks, 1979, “Automatic and Effortful Processes in Memory.” Journal of Experimental Psychology: General 108: 356–388. Haug, Espen, 2007, Derivatives: Models on Models. New York: Wiley. Hausman, Daniel M., ed., 1994, The Philosophy of Economics: An Anthology, 2nd ed. New York: Cambridge University Press. Hayek, F. A., 1945, “The Use of Knowledge in Society.” American Economic Review 35(4): 519–530. ———, 1994, The Road to Serfdom. Chicago: The University of Chicago Press. Hecht, Jennifer Michael, 2003, Doubt: A History. New York: Harper Collins. Hempel, C., 1965, Aspects of Scientific Explanation. New York: The Free Press. Henderson, Bill, i André Bernard, ur., Rotten Reviews and Rejections. Wainscott, N.Y.: Pushcart. Hespos, Susan, 2006, “Physical Causality in Human Infants.” Interdisciplines Conference on Causality, www.interdisciplines.org. Hexter, J. H., 1979, On Historians, Reappraisals of Some of the Masters of Modern History. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. Hicks, Steven V., Alan Rosenberg, 2003, “The ‘Philosopher of the Future’ as the Figure of Disruptive Wisdom.” Journal of Nietzsche Studies 25: 1–34. Hilton, Denis, 2003, “Psychology and the Financial Markets: Applications to Understanding and Remedying Irrational Decision-making.” U: I. Brocas i J. Carillo, ur., 2003. Hintzman, D. L., G. Nozawa, M. Irmscher, 1982, “Frequency as a Nonpropositional Attribute of Memory.” Journal of Verbal Learning and Verbal Behavior 21: 127–141. Hirshleifer, J., J. G. Riley, 1992, The Analytics of Uncertainty and Information. Cambridge: Cambridge University Press. Hladik, Jean, 2004, Comment le jeune et ambitieux Einstein s’est approprié la relativité restreinte de Poincaré. Paris: Ellipses. Hoffrage, U., G. Gigerenzer, 1998, “Using Natural Frequencies to Improve


Diagnostic Inferences.” Academic Medicine 73(5): 538–540. Hong, Harrison, Jeffrey Kubik, 2003, “Analyzing the Analysts: Career Concerns and Biased Earnings Forecasts.” Journal of Finance 58(1): 313– 351. Hopfield, J. J., 1994, “Neurons, Dynamics, and Computation.” Physics Today 47: 40–46. Horkheimer, Max, Theodor W. Adorno, 2002, Dialectic of Enlightenment: Philosophical Fragments. Stanford: Stanford University Press. House, D. K., 1980, “The Life of Sextus Empiricus.” The Classical Quarterly, New Series 30(1): 227–238. Howe, Leo, Alan Wain, ur., 1993, Predicting the Future. Cambridge: Cambridge University Press. Hsee, C. K., Y. R. Rottenstreich, 2004, “Music, Pandas and Muggers: On the Affective Psychology of Value.” Journal of Experimental Psychology, forthcoming. Hsieh, David A., 1991, “Chaos and Nonlinear Dynamics: Application to Financial Markets.”Journal of Finance 46(5): 1839–1877. Huang, C. F., R. H. Litzenberger, 1988, Foundations for Financial Economics. New York/Amsterdam/London: North-Holland. Huber, J. C., 1998, “Cumulative Advantage and Success-Breeds-Success: The Value of Time Pattern Analysis.” Journal of the American Society for Information Science and Technology 49: 471–476. ———, 2002, “A New Model That Generates Lotka’s Law.” Journal of the American Society for Information Science and Technology 53: 209–219. Huberman, Bernardo A., 2001, The Laws of the Web: Patterns in the Ecology of Information. Cambridge, Mass.: The MIT Press. Hume, David, 1748, 2000, A Treatise of Human Nature: Being an Attempt to Introduce the Experimental Method of Reasoning into Moral Subjects. Oxford: Oxford University Press. Humphrey, Nicholas, 1992, A History of the Mind: Evolution and the Birth of Consciousness. New York: Copernicus. Husserl, Edmund, 1954, The Crisis of European Sciences and Transcendental Phenomenology. Evanston, Ill.: Northwestern University Press.


Ierodiakonou, K., J. P. Vandenbroucke, 1993, “Medicine as a Stochastic Art.” Lancet 341: 542–543. Inagaki, Kayoko, Giyoo Hatano, 2006, “Do Young Children Possess Distinct Causalities for the Three Core Domains of Thought?” Interdisciplines Conference on Causality, www.interdisciplines.org. Jablonski, D., K. Roy, J. W. Valentine, R. M. Price, P. S. Anderson, 2003, “The Impact of the Pull of the Recent on the History of Marine Diversity.” Science 300(5622): 1133–1135. Jacob, John, Thomas Lys, Margaret Neale, 1999, “Expertise in Forecasting Performance of Security Analysts.” Journal of Accounting and Economics 28: 51–82. Jaynes, E. T., 2003, Probability Theory: The Logic of Science. Cambridge: Cambridge University Press. Jaynes, Julian, 1976, The Origin of Consciousness in the Breakdown of the Bicameral Mind. New York: Mariner Books. Jenkins, Keith, 1991, Re-Thinking History. London: Routledge. Jeong, H., B. Tombor, R. Albert, Z. N. Oltavi, A.-L. Barabási, 2000, “The Large-scale Organization of Metabolic Networks.” Nature 407: 651–654. Joung, Wendy, Beryl Hesketh, Andrew Neal, 2006, “Using ‘War Stories’ to Train for Adaptive Performance: Is It Better to Learn from Error or Success?” Applied Psychology: An International Review 55(2): 282–302. Juslin, P., 1991, Well-calibrated General Knowledge: An Ecological Inductive Approach to Realism of Confidence. U tisku. Uppsala, Sweden. ———, 1993, “An Explanation of the Hard-Easy Effect in Studies of Realism of Confidence in One’s General Knowledge.” European Journal of Cognitive Psychology 5:55–71. ———, 1994, “The Overconfidence Phenomenon as a Consequence of Informal Experimenterguided Selection of Almanac Items.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 57: 226–246. Juslin, P., H. Olsson, 1997, “Thurstonian and Brunswikian Origins of Uncertainty in Judgment: A Sampling Model of Confidence in Sensory Discrimination.” Psychological Review 104: 344–366. Juslin, P., H. Olsson, M. Björkman, 1997, “Brunswikian and Thurstonian Origins of Bias in Probability Assessment: On the Interpretation of Stochastic Components of Judgment.” Journal of Behavioral Decision Making 10: 189–


209. Juslin, P., H. Olsson, A. Winman, 1998, “The Calibration Issue: Theoretical Comments on Suantak, Bolger, and Ferrell.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 73: 3–26. Kadane, J. B., S. Lichtenstein, 1982, “A Subjectivist View of Calibration.” Report No. 82–86, Eugene, Ore.: Decision Research. Kahneman, D., 2003, “Why People Take Risks.” U: Gestire la vulnerabilità e l’incertezza; un incontro internazionale fra studiosi e capi di impresa. Rome: Italian Institute of Risk Studies. Kahneman, D., E. Diener i N. Schwarz, ur., 1999, Well-being: The Foundations of Hedonic Psychology. New York: Russell Sage Foundation. Kahneman, D., S. Frederick, 2002, “Representativeness Revisited: Attribute Substitution in Intuitive Judgment.” U: T. Gilovich, D. Griffin i D. Kahneman, ur., 2002. Kahneman, D., J. L. Knetsch, R. H. Thaler, 1986, “Rational Choice and the Framing of Decisions.” Journal of Business 59(4): 251–278. Kahneman, D., D. Lovallo, 1993, “Timid Choices and Bold Forecasts: A Cognitive Perspective on Risk-taking.” Management Science 39: 17–31. Kahneman, D., A. Tversky, 1972, “Subjective Probability: A Judgment of Representativeness.” Cognitive Psychology 3: 430–454. ———, 1973, “On the Psychology of Prediction.” Psychological Review 80: 237–251. ———, 1979, “Prospect Theory: An Analysis of Decision Under Risk.” Econometrica 46(2): 171–185. ———, 1982, “On the Study of Statistical Intuitions.” U: D. Kahneman, P. Slovic i A. Tversky, ur., Judgment Under Uncertainty: Heuristics and Biases. Cambridge: Cambridge University Press. ———, 1996, “On the Reality of Cognitive Illusions.” Psychological Review 103: 582–591. ———, ur., 2000, Choices, Values, and Frames. Cambridge: Cambridge University Press. ———, 1991, “Anomalies: The Endowment Effect, Loss Aversion, and Status Quo Bias.” U: D. Kahneman and A. Tversky, ur., 2000. Kaizoji, Taisei, 2003, “Scaling Behavior in Land Markets.” Physica A:


Statistical Mechanics and Its Applications 326(1–2): 256–264. Kaizoji, Taisei, Michiyo Kaizoji, 2004, “Power Law for Ensembles of Stock Prices.” Physica A: Statistical Mechanics and Its Applications 344(1– 2), Applications of Physics in Financial Analysis 4 (APFA4) (December 1): 240–243. Katz, J. Sylvan, 1999, “The Self-similar Science System.” Research Policy 28(5): 501–517. Keen, Steve, 2001, Debunking Economics: The Naked Emperor of the Social Classes. London: Pluto Press. Kemp, C., J. B. Tenenbaum, 2003, “Theory-based Induction.” Proceedings of the Twentyfifth Annual Conference of the Cognitive Science Society, Boston, Mass. Keren, G., 1988, “On the Ability of Assessing Non-verdical Perceptions: Some Calibration Studies.” Acta Psychologica 67: 95–119. ———, 1991, “Calibration and Probability Judgments: Conceptual and Methodological Issues.” Acta Psychologica 77: 217–273. Keynes, John Maynard, 1920, Treatise on Probability. London: Macmillan. ———, 1937, “The General Theory.” Quarterly Journal of Economics 51: 209–233. Kidd, John B., 1970, “The Utilization of Subjective Probabilities in Production Planning.” Acta Psychologica 34(2/3): 338–347. Kim, E. Han, Adair Morse, Luigi Zingales, 2006, “Are Elite Universities Losing Their Competitive Edge?” NBER Working Paper 12245. Kindleberger, Charles P., 2001, Manias, Panics, and Crashes. New York: Wiley. King, Gary, Langche Zeng, 2005, “When Can History Be Our Guide? The Pitfalls of Counterfactual Inference.” Working Paper, Harvard University. Kirkpatrick, Mark, Lee Alan Dugatkin, 1994, “Sexual Selection and the Evolutionary Effects of Copying Mate Choice.” Behavioral Evolutionary Sociobiology 34: 443–449. Klayman, J., 1995, “Varieties of Confirmation Bias.” U: J. Busemeyer, R. Hastie i D. L. Medin, ur., Decision Making from a Cognitive Perspective. The Psychology of Learning and Motivation 32: 83–136. New York: Academic


Press. Klayman, J., Y.-W. Ha, 1987, “Confirmation, Disconfirmation, and Information in Hypothesis Testing.” Psychological Review 94: 211–228. Klayman, Joshua, Jack B. Soll, Claudia Gonzalez-Vallejo, and Sema Barlas, 1999, “Overconfidence: It Depends on How, What, and Whom You Ask.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 79(3): 216– 247. Klebanoff, Arthur, 2002, The Agent. London: Texere. Klein, Gary, 1998, Sources of Power: How People Make Decisions. Cambridge: The MIT Press. Knight, Frank, 1921, 1965, Risk, Uncertainty and Profit. New York: Harper and Row. Koehler, J. J., B. J. Gibbs, R. M. Hogarth, 1994, “Shattering the Illusion of Control: Multishot Versus Single-shot Gambles.” Journal of Behavioral Decision Making 7: 183–191. Koestler, Arthur, 1959, The Sleepwalkers: A History of Man’s Changing Vision of the Universe. London: Penguin. Korda, Michael, 2000, Another Life: A Memoir of Other People. New York: Random House. Koriat, A., S. Lichtenstein, B. Fischhoff, 1980, “Reasons for Confidence.” Journal of Experimental Psychology: Human Learning and Memory 6: 107– 118. Kreps, J., N. B. Davies, 1993, An Introduction to Behavioral Ecology, 3rd ed. Oxford: Blackwell Scientific Publications. Kristeva, Julia, 1998, Time and Sense. New York: Columbia University Press. Kruger, J., D. Dunning, 1999, “Unskilled and Unaware of It: How Difficulties in Recognizing One’s Own Incompetence Lead to Inflated SelfAssessments.” Journal of Personality and Social Psychology 77(6): 1121– 1134. Kunda, Ziva, 1990, “The Case for Motivated Reasoning.” Psychological Bulletin 108: 480–498. ———, 1999, Social Cognition: Making Sense of People. Cambridge: The MIT Press.


Kurz, Mordecai, 1997,“Endogenous Uncertainty: A Unified View of Market Volatility.” Working Paper: Stanford University Press. Kyburg, Henry E., Jr., 1983, Epistemology and Inference. Minneapolis: University of Minnesota Press. Lad, F., 1984, “The Calibration Question.” British Journal of the Philosophy of Science 35: 213–221. Lahire, Bernard, 2006, La condition littéraire. Paris: Editions La Découverte. Lakoff, George, Mark Johnson, 1980, Metaphors We Live By. Chicago: The University of Chicago Press. Lamont, Owen A., 2002, “Macroeconomic Forecasts and Microeconomic Forecasters.” Journal of Economic Behavior and Organization 48(3): 265– 280. Lane, R. D., E. M. Reiman, M. M. Bradley, P. J. Lang, G. L. Ahern, R. J. Davidson, G. E. Schwartz, 1997, “Neuroanatomical correlates of pleasant and unpleasant emotion.” Neuropsychologia 35(11): 1437–1444. Langer, E. J., 1975, “The Illusion of Control.” Journal of Personality and Social Psychology 32: 311–328. Larrick, R. P., 1993, “Motivational Factors in Decision Theories: The Role of Self-Protection.” Psychological Bulletin 113: 440–450. Leary, D. E., 1987, “From Act Psychology to Probabilistic Functionalism: The Place of Egon Brunswik in the History of Psychology.” U: M. G. Ash i W. R. Woodward, ur., Psychology in Twentieth-century Thought and Society. Cambridge: Cambridge University Press. LeDoux, Joseph, 1998, The Emotional Brain: The Mysterious Underpinnings of Emotional Life. New York: Simon & Schuster. ———, 2002, Synaptic Self: How Our Brains Become Who We Are. New York: Viking. Le Goff, Jacques, 1985, Intelektualci u srednjem vijeku. Naklada Naklada Jesenski i Turk 2009. Levi, Isaac, 1970, Gambling with Truth. Cambridge, Mass.: The MIT Press. Lichtenstein, Sarah, Baruch Fischhoff, 1977, “Do Those Who Know More Also Know More About How Much They Know? The Calibration of


Probability Judgments.” Organizational Behavior and Human Performance 20: 159–183. Lichtenstein, Sarah, Baruch Fischhoff, 1981, “The Effects of Gender and Instructions on Calibration.” Decision Research Report 81–5. Eugene, Ore.: Decision Research. Lichtenstein, Sarah, Baruch Fischhoff, Lawrence Phillips, 1982, “Calibration of Probabilities: The State of the Art to 1980.” U: D. Kahneman, P. Slovic i A. Tversky, ur., Judgment Under Uncertainty: Heuristics and Biases. Cambridge: Cambridge University Press. Lim, T., 2001, ”Rationality and Analysts’ Forecast Bias.” Journal of Finance 56(1): 369–385. Lissowski, Grzegorz, Tadeusz Tyszka, Wlodzimierz Okrasa, 1991, “Principles of Distributive Justice: Experiments in Poland and America.” Journal of Conflict Resolution 35(1): 98–119. Liu, Jing, 1998, “Post-Earnings Announcement Drift and Analysts’ Forecasts.” Working Paper, UCLA. Loewenstein, G. F., E. U. Weber, C. K. Hsee, E. S. Welch, 2001, “Risk as Feelings.” Psychological Bulletin 127: 267–286. Loewenstein, George, 1992, “The Fall and Rise of Psychological Explanations in the Economics of Intertemporal Choice.” U: George Loewenstein i Jon Elster, ur., Choice over Time. New York: Russell Sage Foundation. Loftus, Elizabeth F., Katherine Ketcham, 1994, The Myth of Repressed Memory: False Memories and Allegations and Sexual Abuse. New York: St. Martin’s Press. Lotka, Alfred J., 1926, “The Frequency Distribution of Scientific Productivity.” Journal of the Washington Academy of Sciences 16(12): 317– 323. Lowenstein, R., 2000, When Genius Failed: The Rise and Fall of LongTerm Capital Management. New York: Random House. Lucas, Robert E., 1978, “Asset Prices in an Exchange Economy.” Econometrica 46: 1429–1445. Luce, R. D., H. Raiffa, 1957, Games and Decisions: Introduction and Critical Survey. New York: Wiley. Mach, E., 1896, “On the Part Played by Accident in Invention and


Discovery.” Monist 6: 161–175. Machina, M. J., M. Rothschild, 1987, “Risk.” U: J. Eatwell, M. Milgate i P. Newman, ur., 1987. Magee, Bryan, 1985, Philosophy and the Real World: An Introduction to Karl Popper. La Salle, Ill.: Open Court Books. ———, 1997, Confessions of a Philosopher. London: Weidenfeld & Nicolson. Maines, L. A., J. R. Hand, 1996, “Individuals’ Perceptions and Misperceptions of Time-series Properties of Quarterly Earnings.” Accounting Review 71: 317–336. Makridakis, S., A. Andersen, R. Carbone, R. Fildes, M. Hibon, R. Lewandowski, J. Newton, R. Parzen, R. Winkler, 1982, “The Accuracy of Extrapolation (Time Series) Methods: Results of a Forecasting Competition.” Journal of Forecasting 1: 111–153. Makridakis, S., C. Chatfield, M. Hibon, M. Lawrence, T. Mills, K. Ord, L. F. Simmons, 1993, “The M2–Competition: A Real-Time Judgmentally Based Forecasting Study” (s komentarom). International Journal of Forecasting 5: 29. Makridakis, S., M. Hibon, 2000, “The M3-Competition: Results, Conclusions and Implications.” International Journal of Forecasting 16: 451– 476. Mandelbrot, B., 1963, “The Variation of Certain Speculative Prices.” Journal of Business 36(4): 394–419. Mandelbrot, Benoît, 1965, “Information Theory and Psycholinguistics.” U: B. Wolman i E. Nagel, ur., Scientific Psychology: Principles and Approaches. New York: Basic Books. ———, 1975, Les objets fractals: forme, hasard, et dimension. Paris: Flammarion. ———, 1982, The Fractal Geometry of Nature. New York: W. H. Freeman and Company. ———, 1997a, Fractales, hasard et finance. Paris: Flammarion. ———, 1997b, Fractals and Scaling in Finance: Discontinuity, Concentration, Risk. New York: Springer-Verlag. Mandelbrot, Benoît, Nassim Nicholas Taleb, 2006a, “A Focus on the


Exceptions That Prove the Rule.” U: Mastering Uncertainty: Financial Times Series. ———, 2006b, “Matematica della sagessa.” Il Sole 24 Ore, October 9. ———, 2007a, “Random Jump Not Random Walk.” Manuscript. ———, 2007b, “Mild vs. Wild Randomness: Focusing on Risks that Matter.” U tisku u: Frank Diebold, Neil Doherty, Richard Herring, ur., The Known, the Unknown and the Unknowable in Financial Institutions. Princeton, N.J.: Princeton University Press. Mandler, J. M., L. McDonough, 1998, “Studies in Inductive Inference in Infancy.” Cognitive Psychology 37: 60–96. Margalit, Avishai, 2002, The Ethics of Memory. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. Markowitz, Harry, 1952, “Portfolio Selection.” Journal of Finance (March): 77–91. ———, 1959, Portfolio Selection: Efficient Diversification of Investments, 2nd ed. New York: Wiley. Marmott, Michael, 2004, Sindrom statusa. Kako društveni status utječe na naše zdravlje i dugovječnost. Zagreb, 2006. Marr, D., 1982, Vision. New York: W. H. Freeman and Company. Masters, John, 1969, Casanova. New York: Bernard Geis Associates. May, R. M., 1973, Stability and Complexity in Model Ecosystems. Princeton, N.J.: Princeton University Press. May, R. S., 1986, “Overconfidence as a Result of Incomplete and Wrong Knowledge.” In R. W. Scholz, ed., Current Issues in West German Decision Research. Frankfurt am Main, Germany: Lang. Mayseless, O., A. W. Kruglanski, 1987, “What Makes You So Sure? Effects of Epistemic Motivations on Judgmental Confidence. Organizational Behavior and Human Decision Processes 39: 162–183. McClelland, A. G. R., F. Bolger, 1994, “The Calibration of Subjective Probabilities: Theories and Models, 1980–1994.” U: G. Wright i P. Ayton, ur., Subjective Probability. Chichester, England: Wiley. McCloskey, Deirdre, 1990, If You’re So Smart: The Narrative of Economic Expertise. Chicago: The University of Chicago Press.


———, 1992, “The Art of Forecasting: From Ancient to Modern Times.” Cato Journal 12(1): 23–43. McClure, Samuel M., David I. Laibson, George F. Loewenstein, Jonathan D. Cohen, 2004, “Separate Neural Systems Value Immediate and Delayed Monetary Rewards.” Science 306(5695): 503–507. McManus, Chris, 2002, Right Hand, Left Hand. London: Orion Books. McNees, Stephen K., 1978, “Rebuttal of Armstrong.” Journal of Business 51(4): 573–577. ———, 1995, “An Assessment of the ‘Official’ Economic Forecasts.” New England Economic Review (July/August): 13–23. McNeill, William H., 1976, Plagues and Peoples. New York: Anchor Books. Medawar, Peter, 1996, The Strange Case of the Spotted Mice and Other Classic Essays on Science. Oxford: Oxford University Press. Meehl, Paul E., 1954, Clinical Versus Statistical Predictions: A Theoretical Analysis and Revision of the Literature. Minneapolis: University of Minnesota Press. ———, 1973, “Why I Do Not Attend in Case Conferences.” In Psychodiagnosis: Selected Papers, 225–302. Minneapolis: University of Minnesota Press. Mendenhall, Richard R., 1991, “Evidence of Possible Underweighting of Earnings-related Information.” Journal of Accounting Research 29: 170–178. Merton, R. K., 1968. “The Matthew Effect in Science.” Science 159: 56– 63. ———, 1973a, “The Matthew Effect in Science.” In N. Storer, ed., The Sociology of Science. Chicago: The University of Chicago Press. ———, 1973b, “The Normative Structure of Science.” In N. Storer, ed., The Sociology of Science. Chicago: The University of Chicago Press. ———, 1988, “The Matthew Effect II: Cumulative Advantage and the Symbolism of Intellectual Property.” Isis 79: 606–623. Merton, Robert C., 1972, “An Analytic Derivation of the Efficient Portfolio Frontier.” Journal of Financial and Quantitative Analysis 7(4): 1851–1872. ———, 1992, Continuous-Time Finance, 2nd ed. Cambridge, England:


Blackwell. Merton, Robert K., Elinor Barber, 2004, The Travels and Adventures of Serendipity. Princeton, N.J.: Princeton University Press. Mihailescu, Calin, 2006, Lotophysics. Preprint, University of Western Ontario. Mikhail, M. B., B. R. Walther, R. H. Willis, 1999, “Does Forecast Accuracy Matter to Security Analysts?” The Accounting Review 74(2): 185– 200. Mikhail, Michael B., Beverly R. Walther, Richard H. Willis, 1997, “Do Security Analysts Improve Their Performance with Experience?” Journal of Accounting Research 35: 131–157. Milgram, S., 1967, “The Small World Problem.” Psychology Today 2: 60– 67. Mill, John Stuart, 1860, A System of Logic Ratiocinative and Inductive, Being a Connected View of the Principle of Evidence and the Methods of Scientific Investigation, 3rd ed. London: John W. Parker, West Strand. Miller, Dale T., Michael Ross, 1975, “Self-Serving Biases in Attribution of Causality: Fact or Fiction?” Psychological Bulletin 82(2): 213–225. Miller, Geoffrey F., 2000, Razum i razmnožavanje. Kako je izbor partnera oblikovao evoluciju ljudske naravi. Zagreb, 2007. Minsky, H., 1982, Can It Happen Again? Essays on Instability and Finance. Armonk, N.Y.: M. E. Sharpe. Mitzenmacher, Michael, 2003, “A Brief History of Generative Models for Power Law and Lognormal Distributions.” Internet Mathematics 1(2): 226– 251. Mohr, C., T. Landis, H. S. Bracha, P. Brugger, 2003, “Opposite Turning Behavior in Righthanders and Non-right-handers Suggests a Link Between Handedness and Cerebral Dopamine Asymmetries.” Behavioral Neuroscience 117(6): 1448–1452. Mokyr, Joel, 2002, The Gifts of Athena. Princeton, N.J.: Princeton University Press. Montier, James, 2007, Applied Behavioural Finance. Chichester, England: Wiley. Moon, Francis C., 1992, Chaotic and Fractal Dynamics. New York:


Wiley. Mossner, E. C., 1970, The Life of David Hume. Oxford: Clarendon Press. Murphy, A. H., R. Winkler, 1984, “Probability Forecasting in Meteorology.” Journal of the American Statistical Association 79: 489–500. Myers, David G., 2002, Intuition: Its Powers and Perils. New Haven, Conn.: Yale University Press. Nader, K., J. E. LeDoux, 1999, “The Dopaminergic Modulation of Fear: Quinpirole Impairs the Recall of Emotional Memories in Rats.” Behavioral Neuroscience 113(1): 152–165. Naya, Emmanuel, Anne-Pascale Pouey-Mounou, 2005, Éloge de la médiocrité. Paris: Éditions Rue d’ulm. Nelson, Lynn Hankinson, Jack Nelson, 2000, On Quine. Belmont, Calif.: Wadsworth. Nelson, Robert H., 2001, Economics as a Religion: From Samuelson to Chicago and Beyond. University Park, Penn.: The Pennsylvania State University Press. Newell, A., H. A. Simon, 1972, Human Problem Solving. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. Newman, M., 2003, “The Structure and Function of Complex Networks.” SIAM Review 45: 167–256. Newman, M. E. J., 2000, “Models of the Small World: A Review. Journal of Statistical Physics 101: 819–841. ———, 2001, “The Structure of Scientific Collaboration Networks.” Proceedings of the National Academy of Science 98: 404–409. ———, 2005, “Power Laws, Pareto Distributions, and Zipf’s Law.” Complexity Digest 2005.02: 1–27. Newman, M. E. J., C. Moore, D. J. Watts, 2000, “Mean-field Solution of the Small-World Network Model.” Physical Review Letters 84: 3201–3204. Newman, M. E. J., D. J. Watts, S. H. Strogatz, 2000, “Random Graphs with Arbitrary Degree Distribution and Their Applications.” Preprint condmat/0007235 at http://xxx.lanl.gov. Neyman, J., 1977, “Frequentist Probability and Frequentist Statistics.” Synthese 36: 97–131.


Nietzsche, Friedrich, 1979, Ecce Homo. Zagreb, Demetra 2004. Nisbett, R. E., D. H. Krantz, D. H. Jepson, Z. Kunda, 1983, “The Use of Statistical Heuristics in Everyday Inductive Reasoning.” Psychological Review 90: 339–363. Nisbett, Richard E., Timothy D. Wilson, 1977, “Telling More Than We Can Know: Verbal Reports on Mental Processes.” Psychological Bulletin 84(3): 231–259. Nussbaum, Martha C., 1986, The Fragility of Goodness: Luck and Ethics in Greek Tragedy and Philosophy. Cambridge: Cambridge University Press. O’Connor, M., M. Lawrence, 1989, “An Examination of the Accuracy of Judgment Confidence Intervals in Time Series Forecasting.” International Journal of Forecasting 8: 141–155. O’Neill, Brian C., Mausami Desai, 2005, “Accuracy of Past Projections of U.S. Energy Consumption.” Energy Policy 33: 979–993. Oberauer K., O. Wilhelm, R. R. Diaz, 1999, “Bayesian Rationality for the Wason Selection Task? A Test of Optimal Data Selection Theory.” Thinking and Reasoning 5(2): 115–144. Odean, Terrance, 1998a, “Are Investors Reluctant to Realize Their Losses?” Journal of Finance 53(5): 1775–1798. ———, 1998b. “Volume, Volatility, Price and Profit When All Traders Are Above Average.” Journal of Finance 53(6): 1887–1934. Officer, R. R., 1972, “The Distribution of Stock Returns.” Journal of the American Statistical Association 340(67): 807–812. Olsson, Erik J., 2006, Knowledge and Inquiry: Essays on the Pragmatism of Isaac Levi. Cambridge Studies in Probability, Induction and Decision Theory Series. Cambridge: Cambridge University Press. Onkal, D., J. F. Yates, C. Simga-Mugan, S. Oztin, 2003, “Professional and Amateur Judgment Accuracy: The Case of Foreign Exchange Rates.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 91: 169–185. Ormerod, Paul, 2005, Why Most Things Fail. New York: Pantheon Books. ———, 2006, “Hayek, ‘The Intellectuals and Socialism,’ and Weighted Scale-free Networks.” Economic Affairs 26: 1–41. Oskamp, Stuart, 1965, “Overconfidence in Case-Study Judgments.” Journal of Consulting Psychology 29(3): 261–265.


Paese, P. W., J. A. Sniezek, 1991, “Influences on the Appropriateness of Confidence in Judgment: Practice, Effort, Information, Decision Making.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 48: 100–130. Page, Scott, 2007, The Difference: How the Power of Diversity Can Create Better Groups, Firms, Schools, and Societies. Princeton, N.J.: Princeton University Press. Pais, Abraham, 1982, Subtle Is the Lord. New York: Oxford University Press. Pareto, Vilfredo, 1896, Cours d’économie politique. Geneva: Droz. Park, David, 2005, The Grand Contraption: The World as Myth, Number, and Chance. Princeton, N.J.: Princeton University Press. Paulos, John Allen, 1988, Innumeracy. New York: Hill & Wang. ———, 2003, A Mathematician Plays the Stock Market. Boston: Basic Books. Pearl, J., 2000, Causality: Models, Reasoning, and Inference. New York: Cambridge University Press. Peirce, Charles Sanders, 1923, 1998, Chance, Love and Logic: Philosophical Essays. Lincoln: University of Nebraska Press. ———, 1955, Philosophical Writings of Peirce, edited by J. Buchler. New York: Dover. Penrose, Roger, 1989, Carev novi um. Zagreb, Izvori 2004. Pérez, C. J., A. Corral, A. Diáz-Guilera, K. Christensen, A. Arenas, 1996, “On Self-organizedCriticality and Synchronization in Lattice Models of Coupled Dynamical Systems.” International Journal of Modern Physics B 10: 1111–1151. Perilli, Lorenzo, 2004, Menodoto di Nicomedia: Contributo a una storia galeniana della medicina empirica. Munich, Leipzig: K. G. Saur. Perline, R., 2005, “Strong, Weak, and False Inverse Power Laws.” Statistical Science 20(1): 68–88. Pfeifer, P. E., 1994, “Are We Overconfident in the Belief That Probability Forecasters Are Overconfident?” Organizational Behavior and Human Decision Processes 58(2): 203–213.


Phelan, James, 2005, “Who’s Here? Thoughts on Narrative Identity and Narrative Imperialism.” Narrative 13: 205–211. Piattelli-Palmarini, Massimo, 1994, Inevitable Illusions: How Mistakes of Reason Rule Our Minds. New York: Wiley. Pieters, Rik, Hans Baumgartner, 2002. “Who Talks to Whom? Intra- and Interdisciplinary Communication of Economics Journals.” Journal of Economic Literature 40(2): 483–509. Pinker, Steven, 1997, How the Mind Works. New York: W. W. Norton and Company. ———, 2002, Prazna ploča. Zagreb, 2008. Pisarenko, V., D. Sornette, 2004, “On Statistical Methods of Parameter Estimation for Deterministically Chaotic Time-Series.” Physical Review E 69: 036122. Plotkin, Henry, 1998, Evolution in Mind: An Introduction to Evolutionary Psychology. London: Penguin. Plous, S., 1993. The Psychology of Judgment and Decision Making. New York: McGraw-Hill. ———, 1995, “A Comparison of Strategies for Reducing Interval Overconfidence in Group Judgments.” Journal of Applied Psychology 80: 443–454. Polanyi, Michael, 1958/1974, Personal Knowledge: Towards a PostCritical Philosophy. Chicago: The University of Chicago Press. Popkin, Richard H., 1951, “David Hume: His Pyrrhonism and His Critique of Pyrrhonism.” The Philosophical Quarterly 1(5): 385–407. ———, 1955, “The Skeptical Precursors of David Hume.” Philosophy and Phenomenological Research 16(1): 61–71. ———, 2003, The History of Scepticism: From Savonarola to Bayle. Oxford: Oxford University Press. Popper, Karl R., 1971, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Zagreb, Kruzak 2003. ———, 1992, Conjectures and Refutations: The Growth of Scientific Knowledge, 5th ed. London: Routledge. ———, 1994, The Myth of the Framework. London: Routledge.


———, 2002a, The Logic of Scientific Discovery, 15th ed. London: Routledge. ———, 2002b, The Poverty of Historicism. London: Routledge. Posner, Richard A., 2004, Catastrophe: Risk and Response. Oxford: Oxford University Press. Price, Derek J. de Solla, 1965, “Networks of Scientific Papers.” Science 149: 510–515. ———, 1970, “Citation Measures of Hard Science, Soft Science, Technology, and Non-science.” U: C. E. Nelson i D. K. Pollak, ur., Communication Among Scientists and Engineers. Lexington, Mass.: Heat. ———, 1976, “A General Theory of Bibliometric and Other Cumulative Advantage Processes.” Journal of the American Society of Information Sciences 27: 292–306. Prigogine, Ilya, 1996, The End of Certainty: Time, Chaos, and the New Laws of Nature. New York: The Free Press. Quammen, David, 2006, The Reluctant Mr. Darwin. New York: W. W. Norton and Company. Quine, W. V., 1951, “Two Dogmas of Empiricism.” The Philosophical Review 60: 20–43. ———, 1970, “Natural Kinds.” U: N. Rescher, ur., Essays in Honor of Carl G. Hempel. Dordrecht: D. Reidel. Rabin, M., 1998, “Psychology and Economics.” Journal of Economic Literature 36: 11–46. Rabin, M., R. H. Thaler, 2001, “Anomalies: Risk Aversion.” Journal of Economic Perspectives 15(1): 219–232. Rabin, Matthew, 2000, “Inference by Believers in the Law of Small Numbers.” Working Paper, Economics Department, University of California, Berkeley, http://repositories.cdlib.org/iber/econ/. Ramachandran, V. S., 2003, The Emerging Mind. London: Portfolio. Ramachandran, V. S., S. Blakeslee, 1998, Phantoms in the Brain. New York: Morrow. Rancière, Jacques, 1997, Les mots de l’histoire. Essai de poétique du savoir. Paris: Éditions du Seuil.


Ratey, John J., 2001, A User’s Guide to the Brain: Perception, Attention and the Four Theaters of the Brain. New York: Pantheon. Rawls, John, 1971, A Theory of Justice. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. Reboul, Anne, 2006, “Similarities and Differences Between Human and Nonhuman Causal Cognition.” Interdisciplines Conference on Causality, www.interdisciplines.org. Redner, S., 1998, “How Popular Is Your Paper? An Empirical Study of the Citation Distribution.” European Physical Journal B 4: 131–134. Rees, Martin, 2004, Our Final Century: Will Civilization Survive the Twenty-first Century? London: Arrow Books. Reichenbach, H., 1938, Experience and prediction. Chicago: The University of Chicago Press. Remus, W., M. Oapos Connor, K. Griggs, 1997, “Does Feedback Improve the Accuracy of Recurrent Judgmental Forecasts?” Proceedings of the Thirtieth Hawaii International Conference on System Sciences, January 7–10: 5–6. Rescher, Nicholas, 1995, Luck: The Brilliant Randomness of Everyday Life. New York: Farrar, Straus & Giroux. ———, 2001, Paradoxes: Their Roots, Range, and Resolution. Chicago: Open Court Books. Richardson, L. F., 1960, Statistics of Deadly Quarrels. Pacific Grove, Calif.: Boxwood Press. Rips, L., 2001, “Necessity and Natural Categories.” Psychological Bulletin 127: 827–852. Roberts, Royston M., 1989, Serendipity: Accidental Discoveries in Science. New York: Wiley. Robins, Richard W., 2005, “Pscyhology: The Nature of Personality: Genes, Culture, and National Character.” Science 310: 62–63. Rollet, Laurent, 2005, Un mathématicien au Panthéon? Autour de la mort de Henri Poincaré. Laboratoire de Philosophie et d’Histoire des Sciences— Archives Henri-Poincaré, Université Nancy 2. Ronis, D. L., J. F. Yates, 1987, “Components of Probability Judgment Accuracy: Individual Consistency and Effects of Subject Matter and


Assessment Method.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 40: 193–218. Rosch, E., 1978, “Principles of Categorization.” U: E. Rosch i B. B. Lloyd, ur., Cognition and Categorization. Hillsdale, N.J.: Lawrence Erlbaum. Rosch, E. H., 1973, “Natural Categories.” Cognitive Psychology 4: 328– 350. Rose, Steven, 2003, The Making of Memory: From Molecules to Mind, revised ed. New York: Vintage. Rosen, S., 1981, “The Economics of Superstars.” American Economic Review 71: 845–858. Rosenzweig, Phil, 2006, The Halo Effect and Other Business Delusions: Why Experts Are So Often Wrong and What Wise Managers Must Know. New York: The Free Press. Ross, Stephen A., 2004, Neoclassical Finance. Princeton, N.J.: Princeton University Press. Rounding, Virginia, 2006, Catherine the Great: Love, Sex and Power. London: Hutchinson. Ruelle, David, 1991, Hasard et chaos. Paris: Odile Jacob. Ruffié, Jacques, 1977, De la biologie à la culture. Paris: Flammarion. Russell, Bertrand, 1912, The Problems of Philosophy. New York: Oxford University Press. ———, 1993, My Philosophical Development. London: Routledge. ———, 1996, Sceptical Essays. London: Routledge. Russo, J. Edward, Paul J. H. Schoernaker, 1992, “Managing Overconfidence.” Sloan Management Review 33(2): 7–17. Ryle, Gilbert, 1949, The Concept of Mind. Chicago: The University of Chicago Press. Salganik, Matthew J., Peter S. Dodds, Duncan J. Watts, 2006, “Experimental Study of Inequality and Unpredictability in an Artificial Cultural Market.” Science 311: 854–856. Samuelson, Paul A., 1983, Foundations of Economic Analysis. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. Sapolsky, Robert M., 1998, Why Zebras Don’t Get Ulcers: An Updated


Guide to Stress, Stressrelated Diseases, and Coping. New York: W. H. Freeman and Company. Sapolsky, Robert, M. i odjel za neurologiju i neurološke znanosti, Stanford University School of Medicine, 2003, “Glucocorticoids and Hippocampal Atrophy in Neuropsychiatric Disorders.” Savage, Leonard J., 1972, The Foundations of Statistics. New York: Dover. Schacter, Daniel L., 2001, The Seven Sins of Memory: How the Mind Forgets and Remembers. Boston: Houghton Mifflin. Schelling, Thomas, 1971, “Dynamic Models of Segregation.” Journal of Mathematical Sociology 1: 143–186. ———, 1978, Micromotives and Macrobehavior. New York: W. W. Norton and Company. Scheps, Ruth, ur., 1996, Les sciences de la prévision. Paris: Éditions du Seuil. Schroeder, Manfred, 1991, Fractals, Chaos, Power Laws: Minutes from an Infinite Paradise. New York: W. H. Freeman and Company. Schumpeter, Joseph, 1942, Capitalism, Socialism and Democracy. New York: Harper. Seglen, P. O., 1992, “The Skewness of Science.” Journal of the American Society for Information Science 43: 628–638. Sextus Empiricus, 2000, Outline of Scepticism, uredili Julia Annas i Jonathan Barnes. New York: Cambridge University Press. ———, 2005, Against the Logicians, preveo i uredio Richard Bett. New York: Cambridge University Press. Shackle, G.L.S., 1961, Decision Order and Time in Human Affairs. Cambridge: Cambridge University Press ———, 1973, Epistemics and Economics: A Critique of Economic Doctrines. Cambridge: Cambridge University Press. Shanteau, J., 1992, “Competence in Experts: The Role of Task Characteristics.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 53: 252–266. Sharpe, William F., 1994, “The Sharpe Ratio.” Journal of Portfolio Management 21(1): 49–58.


———, 1996, “Mutual Fund Performance.” Journal of Business 39: 119– 138. Shiller, Robert J., 1981, “Do Stock Prices Move Too Much to Be Justified by Subsequent Changes in Dividends?” American Economic Review 71(3): 421–436. ———, 1989, Market Volatility. Cambridge, Mass.: The MIT Press. ———, 1990, “Market Volatility and Investor Behavior.” American Economic Review 80(2): 58–62. ———, 1995, “Conversation, Information, and Herd Behavior.” American Economic Review 85(2): 181–185. ———, 2000, Irrational Exuberance. Princeton, N.J.: Princeton University Press. ———, 2003, The New Financial Order: Risk in the 21st Century. Princeton, N.J.: Princeton University Press. Shizgal, Peter, 1999, “On the Neural Computation of Utility: Implications from Studies of Brain Simulation Rewards.” U: D. Kahneman, E. Diener i N. Schwarz, ur., 1999. Sieff, E. M., R. M. Dawes, G. Loewenstein, 1999, “Anticipated Versus Actual Reaction to HIV Test Results.” American Journal of Psychology 122: 297–311. Silverberg, Gerald, Bart Verspagen, 2004, “The Size Distribution of Innovations Revisited: An Application of Extreme Value Statistics to Citation and Value Measures of Patent Significance,” http://arno.unimaas.nl/show.cgi? fid=14417. ———, 2005, “Self-organization of R&D Search in Complex Technology Spaces,” http://www.merit.unu.edu/publications/rmpdf/2005/rm2005-017.pdf. Simon, Herbert A., 1955, “On a Class of Skew Distribution Functions.” Biometrika 42: 425–440. ———, 1987, “Behavioral Economics.” U: J. Eatwell, M. Milgate i P. Newman, ur., 1987. Simonton, Dean Keith, 1999, Origins of Genius: Darwinian Perspectives on Creativity. New York: Oxford University Press. ———, 2004, Creativity. New York: Cambridge University Press. Sloman, S. A., 1993, “Feature Based Induction.” Cognitive Psychology 25:


231–280. ———, 1994, “When Explanations Compete: The Role of Explanatory Coherence on Judgments of Likelihood.” Cognition 52: 1–21. ———, 1996, “The Empirical Case for Two Systems of Reasoning.” Psychological Bulletin 119: 3–22. ———, 1998, “Categorical Inference Is Not a Tree: The Myth of Inheritance Hierarchies.” Cognitive Psychology 35: 1–33. ———, 2002, “Two Systems of Reasoning.” U: T. Gilovich, D. Griffin i D. Kahneman, ur., 2002. Sloman, S. A., B. C. Love, W. Ahn, 1998, “Feature Centrality and Conceptual Coherence.” Cognitive Science 22: 189–228. Sloman, S. A., B. C. Malt, 2003, “Artifacts Are Not Ascribed Essences, Nor Are They Treated as Belonging to Kinds.” Language and Cognitive Processes 18: 563–582. Sloman, S. A., D. Over, 2003, “Probability Judgment from the Inside and Out.” In D. Over, ed., Evolution and the Psychology of Thinking: The Debate. New York: Psychology Press. Sloman, S. A., L. J. Rips, 1998, “Similarity as an Explanatory Construct.” Cognition 65: 87–101. Slovic, Paul, M. Finucane, E. Peters, D. G. MacGregor, 2003a, “Rational Actors or Rational Fools? Implications of the Affect Heuristic for Behavioral Economics.” U izradi, www.decisionresearch.com. ———, 2003b, “Risk as Analysis, Risk as Feelings: Some Thoughts About Affect, Reason, Risk and Rationality.” Rad pročitan na Annual Meeting of the Society for Risk Analysis, New Orleans, La., December 10, 2002. Slovic, P., M. Finucane, E. Peters, D. G. MacGregor, 2002, “The Affect Heuristic.” U: T. Gilovich, D. Griffin i D. Kahneman, ur., 2002. Slovic, P., B. Fischhoff, S. Lichtenstein, 1976, “Cognitive Processes and Societal Risk Taking.” U: John S. Carroll i John W. Payne, ur., Cognition and Social Behavior. Hillsdale, N.J.: Lawrence Erlbaum. ———, 1977, “Behavioral Decision Theory.” Annual Review of Psychology 28: 1–39. Slovic, P., B. Fischhoff, S. Lichtenstein, B. Corrigan, B. Combs, 1977,


“Preference for Insuring Against Probable Small Losses: Implications for the Theory and Practice of Insurance.” Journal of Risk and Insurance 44: 237– 258. Pretissak u: P. Slovic, ed., The Perception of Risk. London: Earthscan. Slovic, Paul, 1987, “Perception of Risk.” Science 236: 280–285. ———, 2001, The Perception of Risk. London: Earthscan. Sniezek, J. A., R. A. Henry, 1989, “Accuracy and Confidence in Group Judgement.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 43(11): 1–28. Sniezek, J. A., T. Buckley, 1993, “Decision Errors Made by Individuals and Groups.” U: N. J. Castellan, ur., Individual and Group Decision Making. Hillsdale, N.J.: Lawrence Erlbaum. Snyder, A. W., 2001, “Paradox of the Savant Mind.” Nature 413: 251–252. Snyder A. W., E. Mulcahy, J. L. Taylor, D. J. Mitchell, P. Sachdev, S. C. Gandevia, 2003, “Savant-like Skills Exposed in Normal People by Suppression of the Left Fronto-temporal Lobe. Journal of Integrative Neuroscience 2: 149–158. Soll, J. B., 1996, “Determinants of Overconfidence and Miscalibration: The Roles of Random Error and Ecological Structure.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 65: 117–137. Sornette, D., F. Deschâtres, T. Gilbert, Y. Ageon, 2004, “Endogenous Versus Exogenous Shocks in Complex Networks: An Empirical Test.” Physical Review Letters 93: 228701. Sornette, D., K. Ide, 2001, “The Kalman-Levy Filter,” Physica D 151: 142–174. Sornette, Didier, 2003, Why Stock Markets Crash: Critical Events in Complex Financial Systems. Princeton, N.J.: Princeton University Press. ———, 2004, Critical Phenomena in Natural Sciences: Chaos, Fractals, Self-organization and Disorder: Concepts and Tools, 2nd ed. Berlin and Heidelberg: Springer. Sornette, Didier, Daniel Zajdenweber, 1999, “The Economic Return of Research: The Pareto Law and Its Implications.” European Physical Journal B 8(4): 653–664. Soros, George, 1988, The Alchemy of Finance: Reading the Mind of the Market. New York:


Simon & Schuster. Spariosu, Mihai I., 2004, The University of Global Intelligence and Human Development: Towards an Ecology of Global Learning. Cambridge, Mass.: The MIT Press. Spasser, Mark A., 1997, “The Enacted Fate of Undiscovered Public Knowledge.” Journal of the American Society for Information Science 48(8): 707–717. Spencer, B. A., G. S. Taylor, 1988, “Effects of Facial Attractiveness and Gender on Causal Attributions of Managerial Performance.” Sex Roles 19(5/6): 273–285. Sperber, Dan, 1996a, La contagion des idées. Paris: Odile Jacob. ———, 1996b, Explaining Culture: A Naturalistic Approach. Oxford: Blackwell. ———, 1997, “Intuitive and Reflective Beliefs.” Mind and Language 12(1): 67–83. ———, 2001, “An Evolutionary Perspective on Testimony and Argumentation.” Philosophical Topics 29: 401–413. Sperber, Dan, Deirdre Wilson, 1995, Relevance: Communication and Cognition, 2nd ed. Oxford: Blackwell. ———, 2004a, “Relevance Theory.” U: L. R. Horn i G. Ward, ur., The Handbook of Pragmatics. Oxford: Blackwell. ———, 2004b, “The Cognitive Foundations of Cultural Stability and Diversity.” Trends in Cognitive Sciences 8(1): 40–44. Squire, Larry, Eric R. Kandel, 2000, Memory: From Mind to Molecules. New York: Owl Books. Stanley, H. E., L. A. N. Amaral, P. Gopikrishnan, V. Plerou, 2000, “Scale Invariance and Universality of Economic Fluctuations.” Physica A 283: 31– 41. Stanley, T. J., 2000, The Millionaire Mind. Kansas City: Andrews McMeel Publishing. Stanley, T. J., W. D. Danko, 1996, The Millionaire Next Door: The Surprising Secrets of America’s Wealthy. Atlanta, Ga.: Longstreet Press. Stanovich, K., R. West, 2000, “Individual Differences in Reasoning: Implications for the Rationality Debate.” Behavioral and Brain Sciences 23:


645–665. Stanovich, K. E., 1986, “Matthew Effects in Reading: Some Consequences of Individual Differences in the acquisition of literacy.” Reading Research Quarterly 21: 360–407. Stein, D. L., ur., 1989, Lectures in the Sciences of Complexity. Reading, Mass.: Addison-Wesley. Sterelny, Kim, 2001, Dawkins vs. Gould: Survival of the Fittest. Cambridge, England: Totem Books. Stewart, Ian, 1989, Kocka li se Bog?Zagreb, Naklada Naklada Jesenski i Turk 2003. ———, 1993, “Chaos.” U: Leo Howe i Alan Wain, ur., 1993. Stigler, Stephen M., 1986, The History of Statistics: The Measurement of Uncertainty Before 1900. Cambridge, Mass.: The Belknap Press of Harvard University. ———, 2002, Statistics on the Table: The History of Statistical Concepts and Methods. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. Stiglitz, Joseph, 1994, Whither Socialism. Cambridge, Mass.: The MIT Press. Strawson, Galen, 1994, Mental Reality. Cambridge, Mass.: The MIT Press. ———, 2004, “Against Narrativity.” Ratio 17: 428–452. Strogatz, S. H., 1994, Nonlinear Dynamics and Chaos, with Applications to Physics, Biology, Chemistry, and Engineering. Reading, Mass.: AddisonWesley. Strogatz, Steven H., 2001, “Exploring Complex Networks.” Nature 410: 268–276. ———, 2003, Sync: How Order Emerges from Chaos in the Universe, Nature, and Daily Life. New York: Hyperion. Suantak, L., F. Bolger, W. R. Ferrell, 1996, “The Hard–easy Effect in Subjective Probability Calibration.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 67: 201–221. Suddendorf, Thomas, 2006, “Enhanced: Foresight and Evolution of the Human Mind.” Science 312(5776): 1006–1007. Sullivan, R., A. Timmermann, i H. White, 1999, “Data-snooping,


Technical Trading Rule Performance and the Bootstrap.” Journal of Finance 54: 1647–1692. Sunstein, Cass R., 2002, Risk and Reason: Safety, Law, and the Environment. Cambridge: Cambridge University Press. Surowiecki, James, 2004, Mudrost masa. Zagreb, 2007. Sushil, Bikhchandani, David Hirshleifer, Ivo Welch, 1992, “A Theory of Fads, Fashion, Custom, and Cultural Change as Informational Cascades.” Journal of Political Economy 100(5): 992–1026. Sutton, J., 1997, “Gibrat’s Legacy.” Journal of Economic Literature 35: 40–59. Swanson, D. R., 1986a, “Fish Oil, Raynaud’s Syndrome and Undiscovered Public Knowledge.” Perspectives in Biology and Medicine 30(1): 7–18. ———, 1986b, “Undiscovered Public Knowledge.” Library Quarterly 56: 103–118. ———, 1987, “Two Medical Literatures That Are Logically but Not Bibliographically Connected.” Journal of the American Society for Information Science 38: 228–233. Swets, J. A., R. M. Dawes, J. Monahan, 2000a, “Better Decisions Through Science.” Scientific American (October): 82–87. ———, 2000b, “Psychological Science Can Improve Diagnostic Decisions.” Psychogical Science in the Public Interest 1: 1–26. Szenberg, Michael, ur., 1992, Eminent Economists: Their Life Philosophies. Cambridge: Cambridge University Press. Tabor, M., 1989, Chaos and Integrability in Nonlinear Dynamics: An Introduction. New York: Wiley. Taine, Hippolyte Adolphe, 1868, 1905. Les philosophes classiques du XIXe siècle en France, 9ème éd. Paris: Hachette. Taleb, N. N., 1997, Dynamic Hedging: Managing Vanilla and Exotic Options. New York: Wiley. ———, 2004a, Fooled by Randomness: The Hidden Role of Chance in Life and in the Markets. New York: Random House. ———, 2004b, “These Extreme Exceptions of Commodity Derivatives.” In Helyette Geman, Commodities and Commodity Derivatives. New York: Wiley.


———, 2004c, “Bleed or Blowup: What Does Empirical Psychology Tell Us About the Preference for Negative Skewness?” Journal of Behavioral Finance 5(1): 2–7. ———, 2004d, “The Black Swan: Why Don’t We Learn That We Don’t Learn?” Rad pročitan na United States Department of Defense Highland Forum, Summer 2004. ———, 2004e, “Roots of Unfairness.” Literary Research/Recherche Littéraire 21(41–42): 241–254. ———, 2004f, “On Skewness in Investment Choices.” Greenwich Roundtable Quarterly 2. ———, 2005, “Fat Tails, Asymmetric Knowledge, and Decision Making: Essay in Honor of Benoît Mandelbrot’s 80th Birthday.” Technical paper series, Wilmott (March): 56–59. ———, 2006a, “Homo Ludens and Homo Economicus.” Foreword to Aaron Brown’s The Poker Face of Wall Street. New York: Wiley. ———, 2006b, “On Forecasting.” U: John Brockman, ur., In What We Believe But Cannot Prove: Today’s Leading Thinkers on Science in the Age of Certainty. New York: Harper Perennial. ———, 2007, “Scale Invariance in Practice: Some Patches and Workable Fixes.” Preprint. Taleb, Nassim Nicholas, and Avital Pilpel, 2004, “I problemi epistemologici del risk management.” In Daniele Pace, a cura di, Economia del rischio: Antologia di scritti su rischio e decisione economica. Milano: Giuffrè. Tashman, Leonard J., 2000, “Out of Sample Tests of Forecasting Accuracy: An Analysis and Review.” International Journal of Forecasting 16(4): 437–450. Teigen, K. H., 1974, “Overestimation of Subjective Probabilities.” Scandinavian Journal of Psychology 15: 56–62. Terracciano, A., i dr., 2005, “National Character Does Not Reflect Mean Personality Traits.” Science 310: 96. Tetlock, Philip E., 1999, “Theory-Driven Reasoning About Plausible Pasts and Probable Futures in World Politics: Are We Prisoners of Our Preconceptions?” American Journal of Political Science 43(2): 335–366. ———, 2005, “Expert Political Judgment: How Good Is It? How Can We Know?” Princeton, N.J.: Princeton University Press.


Thaler, Richard, 1985, “Mental Accounting and Consumer Choice.” Marketing Science 4(3): 199–214. Thom, René, 1980, Paraboles et catastrophes. Paris: Champs Flammarion. ———, 1993, Prédire n’est pas expliquer. Paris: Champs Flammarion. Thorley, 1999, “Investor Overconfidence and Trading Volume.” Working Paper, Santa Clara University. Tilly, Charles, 2006, Why? What Happens When People Give Reasons and Why. Princeton, N.J.: Princeton University Press. Tinbergen, N., 1963, “On Aims and Methods in Ethology.” Zeitschrift fur Tierpsychologie 20: 410–433. ———, 1968, “On War and Peace in Animals and Man: An Ethologist’s Approach to the Biology of Aggression.” Science 160: 1411–1418. Tobin, James, 1958, “Liquidity Preference as Behavior Towards Risk.” Review of Economic Studies 67: 65–86. Triantis, Alexander J., James E. Hodder, 1990, “Valuing Flexibility as a Complex Option.” Journal of Finance 45(2): 549–564. Trivers, Robert, 2002, Natural Selection and Social Theory: Selected Papers of Robert Trivers. Oxford: Oxford University Press. Turner, Mark, 1996, The Literary Mind. New York: Oxford University Press. Tversky, A., D. Kahneman, 1971, “Belief in the Law of Small Numbers.” Psychology Bulletin 76(2): 105–110. ———, 1973, “Availability: A Heuristic for Judging Frequency and Probability.” Cognitive Psychology 5: 207–232. ———, 1974, “Judgement Under Uncertainty: Heuristics and Biases.” Science 185: 1124–1131. ———, 1982, “Evidential Impact of Base-Rates.” U: D. Kahneman, P. Slovic i A. Tversky, ur., Judgment Under Uncertainty: Heuristics and Biases. Cambridge: Cambridge University Press. ———, 1983, “Extensional Versus Intuitive Reasoning: The Conjunction Fallacy in Probability Judgment.” Psychological Review 90: 293–315. ———, 1992, “Advances in Prospect Theory: Cumulative Representation of Uncertainty.” Journal of Risk and Uncertainty 5: 297–323.


Tversky, A., D. J. Koehler, 1994, “Support Theory: A Nonextensional Representation of Subjective Probability.” Psychological Review 101: 547– 567. Tyszka, T., P. Zielonka, 2002, “Expert Judgments: Financial Analysts Versus Weather Forecasters.” Journal of Psychology and Financial Markets 3(3): 152–160. Uglow, Jenny, 2003, The Lunar Men: Five Friends Whose Curiosity Changed the World. New York: Farrar, Straus & Giroux. Vale, Nilton Bezerra do, José Delfino, Lúcio Flávio Bezerra do Vale, 2005, “Serendipity in Medicine and Anesthesiology.” Revista Brasileira de Anestesiologia 55(2): 224–249. van Tongeren, Paul, 2002, “Nietzsche’s Greek Measure.” Journal of Nietzsche Studies 24: 5. Vandenbroucke, J. P., 1996, “Evidence-Based Medicine and ‘Medicine d’Observation,’ ” Journal of Clinical Epidemiology, 49(12): 1335–1338. Varela, Francisco J., 1988, Invitation aux sciences cognitives. Paris: Champs Flammarion. Varian, Hal R., 1989, “Differences of Opinion in Financial Markets.” In Courtenay C. Stone, ed., Financial Risk: Theory, Evidence and Implications: Proceedings of the Eleventh Annual Economic Policy Conference of the Federal Reserve Bank of St. Louis. Boston: Kitiwer Academic Publishers. Véhel, Jacques Lévy, Christian Walter, 2002, Les marchés fractals: Efficience, ruptures, et tendances sur les marchés financiers. Paris: PUF. Veyne, Paul, 1971, Comment on écrit l’histoire. Paris: Éditions du Seuil. ———, 2005, L’Empire gréco-romain. Paris: Éditions du Seuil. Vogelstein, Bert, David Lane, Arnold J. Levine, 2000, “Surfing the P53 Network.” Nature 408: 307–310. Voit, Johannes, 2001, The Statistical Mechanics of Financial Markets. Heidelberg: Springer. von Mises, R., 1928, Wahrscheinlichkeit, Statistik und Wahrheit. Berlin: Springer. Prevedeno kao Probability, Statistics, and Truth. New York: Dover, 1957. von Plato, Jan, 1994, Creating Modern Probability. Cambridge: Cambridge University Press.


von Winterfeldt, D., W. Edwards, 1986, Decision Analysis and Behavioral Research. Cambridge: Cambridge University Press. Wagenaar, Willern, Gideon B. Keren, 1985, “Calibration of Probability Assessments by Professional Blackjack Dealers, Statistical Experts, and Lay People.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 36: 406– 416. ———, 1986, “Does the Expert Know? The Reliability of Predictions and Confidence Ratings of Experts.” U: Erik Hollnagel, Giuseppe Mancini i David D. Woods, Intelligent Design Support in Process Environments. Berlin: Springer. Waller, John, 2002, Fabulous Science: Fact and Fiction in the History of Scientific Discovery. Oxford: Oxford University Press. Wallerstein, Immanuel, 1999, “Braudel and Interscience: A Preacher to Empty Pews?” Rad pročitan na 5. Journées Braudeliennes, Binghamton University, Binghamton, N.Y. Wallsten, T. S., D. V. Budescu, I. Erev, A. Diederich, 1997, “Evaluating and Combining Subjective Probability Estimates.” Journal of Behavioral Decision Making 10: 243–268. Wason, P. C., 1960, “On the Failure to Eliminate Hypotheses in a Conceptual Task.” Quarterly Journal of Experimental Psychology 12: 129– 140. Watts, D. J., 2003, Six Degrees: The Science of a Connected Age. New York: W. W. Norton and Company. Watts, D. J., S. H. Strogatz, 1998, “Collective Dynamics of ‘Small-world’ Networks.” Nature 393: 440–442 Watts, Duncan, 2002, “A Simple Model of Global Cascades on Random Networks.” Proceedings of the National Academy of Sciences 99(9): 5766– 5771. Wegner, Daniel M., 2002, The Illusion of Conscious Will. Cambridge, Mass.: The MIT Press. Weinberg, Steven, 2001, “Facing Up: Science and Its Cultural Adversaries.” Working Paper, Harvard University. Weintraub, Roy E., 2002, How Economics Became a Mathematical Science, Durham, N.C.: Duke University Press. Wells, G. L., Harvey, J. H., 1977, “Do People Use Consensus Information


in Making Causal Attributions?” Journal of Personality and Social Psychology 35: 279–293. Weron, R., 2001, “Levy-Stable Distributions Revisited: Tail Index > 2 Does Not Exclude the Levy-Stable Regime.” International Journal of Modern Physics 12(2): 209–223. Wheatcroft, Andrew, 2003, Infidels: A History of Conflict Between Christendom and Islam. New York: Random House. White, John, 1982, Rejection. Reading, Mass.: Addison-Wesley. Whitehead, Alfred North, 1925, Science and the Modern World. New York: The Free Press. Williams, Mark A., Simon A. Moss, John L. Bradshaw, Nicole J. Rinehart, 2002, “Brief Report: Random Number Generation in Autism.” Journal of Autism and Developmental Disorders 32(1): 43–47. Williams, Robert J., Dennis Connolly, 2006, “Does Learning About the Mathematics of Gambling Change Gambling Behavior?” Psychology of Addictive Behaviors 20(1): 62–68. Willinger, W., D. Alderson, J. C. Doyle, L. Li, 2004, “A Pragmatic Approach to Dealing with High Variability Measurements.” Proceedings of the ACM SIGCOMM Internet Measurement Conference, Taormina, Sicily, October 25–27, 2004. Wilson, Edward O., 2000, Sociobiology: The New Synthesis. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. ———, 2002, The Future of Life. New York: Knopf. Wilson, T. D., J. Meyers, D. Gilbert, 2001, “Lessons from the Past: Do People Learn from Experience That Emotional Reactions Are Short Lived?” Personality and Social Psychology Bulletin 29: 1421–1432. Wilson, T. D., D. T. Gilbert, D. B. Centerbar, 2003, “Making Sense: The Causes of Emotional Evanescence.” U: I. Brocas i J. Carillo, ur., 2003. Wilson, T. D., D. B. Centerbar, D. A. Kermer, D. T. Gilbert, 2005, “The Pleasures of Uncertainty: Prolonging Positive Moods in Ways People Do Not Anticipate.” Journal of Personality and Social Psychology 88(1): 5–21. Wilson, Timothy D., 2002, Strangers to Ourselves: Discovering the Adaptive Unconscious. Cambridge, Mass.: The Belknap Press of Harvard University.


Winston, Robert, 2002, Human Instinct: How Our Primeval Impulses Shape Our Lives. London: Bantam Press. Wolford, George, Michael B. Miller, Michael Gazzaniga, 2000, “The Left Hemisphere’s Role in Hypothesis Formation.” Journal of Neuroscience 20: 1– 4. Wood, Michael, 2003, The Road to Delphi. New York: Farrar, Straus & Giroux. Wrangham, R., 1999, “Is Military Incompetence Adaptive?” Evolution and Human Behavior 20: 3–12. Yates, J. F., 1990, Judgment and Decision Making. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. Yates, J. F., J. Lee, H. Shinotsuka, 1996, “Beliefs About Overconfidence, Including Its Cross-National Variation.” Organizational Behavior and Human Decision Processes 65: 138–147. Yates, J. F., J.-W. Lee, H. Shinotsuka, W. R. Sieck, 1998, “Oppositional Deliberation: Toward Explaining Overconfidence and Its Cross-cultural Variations.” Paper presented at the meeting of the Psychonomics Society, Dallas, Tex. Yule, G., 1925, “A Mathematical Theory of Evolution, Based on the Conclusions of Dr. J. C. Willis, F. R. S.” Philosophical Transactions of the Royal Society of London, Series B 213: 21–87. Yule, G. U., 1944, Statistical Study of Literary Vocabulary. Cambridge: Cambridge University Press. Zacks, R. T., L. Hasher, H. Sanft, 1982, “Automatic Encoding of Event Frequency: Further Findings.” Journal of Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition 8: 106–116. Zajdenweber, Daniel, 2000, L’économie des extrèmes. Paris: Flammarion. Zajonc, R. B., 1980, “Feeling and Thinking: Preferences Need No Inferences.” American Psychologist 35: 151–175. ———, 1984, “On the Primacy of Affect.” American Psychologist 39: 117–123. Zeki, Semir, 1999, Inner Vision. London: Oxford University Press. Zimmer, A. C., 1983, “Verbal vs. Numerical Processing by Subjective Probabilities.” In R. W. Scholz, ed., Decision Making Under Uncertainty.


Amsterdam: North-Holland. Zipf, George Kingsley, 1932, Selective Studies and the Principle of Relative Frequency in Language.Cambridge, Mass.: Harvard University Press. ———, 1949, Human Behavior and the Principle of Least Effort. Cambridge, Mass.: Addison-Wesley. Zitzewitz, Eric, 2001, “Measuring Herding and Exaggeration by Equity Analysts and Other Opinion Sellers.” Working Paper, Stanford University. Zuckerman, H., 1977, Scientific Elite. New York: The Free Press. ———, 1998, “Accumulation of Advantage and Disadvantage: The Theory and Its Intellectual Biography.” U: C. Mongardini i S. Tabboni, ur., Robert K. Merton and Contemporary Sociology. New York: Transaction Publishers. Zweig, Stefan, 1960, Montaigne. Paris: Press Universitaires de France.


BILJEŠKA O AUTORU

Nassim Nicholas Taleb (1960) život je posvetio istraživanju problema sreće, neizvjesnosti, vjerojatnosti i znanja. Smatra se književnikom, esejistom, skeptikom i empiristom a najviše se voli rugati ljudima koji sami sebe shvaćaju preozbiljno i koji ne mogu barem ponekad priznati da nešto ne znaju. Rodio se u Amiounu, u Libanonu, u grčkoj pravoslavnoj obitelji istaknutih intelektualaca i političara. Diplomirao je na koledžu Wharton na pensilvanijskom sveučilištu i doktorirao u Parizu. Radio je kao burzovni mešetar u Chicagu i na Wall Streetu, a potom se posvetio, kako sam kaže „aktivnostima u kojima nad transakcijskim stremljenjima prevladavaju ona kontemplacijska“. Dok je radio na burzi, sedam godina je na Institutu Courant na njujorškom sveučilištu predavao primjenu teorije vjerojatnosti na upravljanje rizikom. Donedavna je predavao predmet Znanost o neizvjesnosti na koledžu Amherst u Massachusettsu, a od ove godine je suravnatelj Centra za financije i upravljanje rizikom na Politehničkom institutu njujorškog sveučilišta (www.poly.edu/faculty/nassimtaleb/). Njegova posljednja knjiga, bestseler Fooled by Randomness. The Hidden Role of Chance in the Markets and Life prevedena je na dvadesetak jezika, a osim mnoštva eseja napisao je i Dynamic Hedging: Managing Vanilla and


Exotic Option. Njegova web stranica informativna je, iako ne osobito pregledna i atraktivna, a završava molbom posjetiteljima da ne sugeriraju poboljšanja.



[1] Nešto krajnje očekivano a što se nije dogodilo, također je Crni labud. Imajte na umu kako je, zakonom simetrije, događanje krajnje nevjerojatnog ekvivalent nedogađanju nečega krajnje vjerojatnog. [2] Rekurzivno ovdje znači kako je u svijetu u kojemu živimo sve više povratnih petlji, kauzalnih događaja koji potiču nove događaje (primjerice, ljudi kupuju neku knjigu zato što je kupuju drugi ljudi) generirajući tako lavine i proizvoljne i nepredvidljive planetarne učinke tipa “pobjednik uzima sve”. Živimo u okolišu u kojemu informacije kolaju prebrzo, ubrzavajući takve epidemije. Isto tako, događaji se mogu zbiti zato što se nisu trebali zbiti. (Naša je intuicija stvorena za okolinu s jednostavnijim uzročno-poljedičnim vezama i sporijim protokom informacija.) Ta vrsta slučajnosti nije prevladavala tijekom pleistocena jer je tadašnji socioekonomski život bio daleko jednostavniji. [3] U naivni empirizam spada i nastojanje da se, kako bi se potkrijepio nekakav argument, navodi niz rječitih potvrdnih citata mrtvih autoriteta. Bacite li se u potragu, uvijek ćete pronaći nečiju zvučnu izjavu koja potvrđuje vaše stajalište – i na svaku je temu moguće pronaći drugog mrtvog mislioca koji je rekao upravo suprotno. Gotovo svi moji citati koji nemaju veze s Yogijem Berrom dolaze od ljudi s kojima se ne slažem. [4] Zapanjuje kako brzo i lako možete izgraditi nacionalnost s jednom zastavom, nekoliko govora i nacionalnom himnom. Do dana današnjeg izbjegavam etiketu “Libanonca” i preferiram manje ograničavajuće određenje “Levantinca”. [5] Benoît Mandelbrot, koji je u istim godinama – premda, približno, četiri desetljeća ranije – imao isto iskustvo, vlastitu ratnu epizodu pamti kao niz dugih odsječaka ubitačne dosade isprekidan kratkim trenucima ekstremnog straha. [6] Povjesničar Niall Ferguson pokazao je kako je, unatoč svim standardnim procjenama razvoja događaja uoči Prvog svjetskog rata, opisanih terminima “rastuće napetosti” i “eskalirajuće krize”, sukob izbio nenadano. Neizbježnim su ga smatrali tek zatucani povjesničari i to u retrospektivi. Kako bi dokazao svoju tezu, Ferguson se poslužio pametnim empirijskim argumentom: proučio je cijene carskih obveznica, u koje su obično ukalkulirani i parametri poput investitorskih očekivanja financijskih potreba vlade te pad očekivanja sukoba, budući da ratovi izazivaju ozbiljne deficite. Iz cijene tih obveznica, međutim, nisu se iščitavala ratna očekivanja. Obratite pozornost na to kako ta studija, uz ostalo, ilustrira i kako nam bavljenje cijenama može omogućiti dobro razumijevanje povijesti. [7] U Poglavlju 10 vidjet ćemo neke od pametnih kvantitativnih testova obavljenih kako bi se dokazalo takvo grupiranje; oni pokazuju da je, u mnogim pitanjima, razlika u mišljenjima zapanjujuće manja od razlike između prosječnog mišljenja i istine. [8] Wharton, prva svjetska akademska poslovna škola, u okrilju Sveučilišta u Pennsylvaniji. [9] Tada sam shvatio kako se najveća snaga sustava slobodnog tržišta krije u činjenici da direktori kompanija ni ne moraju znati što se događa. [10] Specijalizirao sam se za komplicirane financijske instrumente zvane “derivati”, koji zahtijevaju naprednu matematiku – ali pri čijem su izračunu, rabite li krivu matematiku, pogreške najveće. Tada su bili poprilična novina, dovoljno privlačna da na derivatima doktoriram. Uzmite u obzir kako karijeru nisam mogao izgraditi običnim klađenjem na Crne labudove – za to nije bilo dovoljno prilika. Mogao sam, pak, izbjeći rizike povezane s Crnim labudovima i zaštititi svoj portfelj od velikih gubitaka. Dakle, nastojeći eliminirati ovisnost o slučajnosti, usredotočio sam se na tehničke disfunkcionalnosti u međudjelovanju kompliciranih financijskih instrumenata i


iskorištavao prilike koje mi je to otvaralo, ne izlažući se riziku rijetkog događaja. Takve su prilike nestale kada su moji konkurenti tehnološki uznapredovali. U kasnijem dijelu karijere otkrio sam lakši (i slučajnošću manje pogonjen) posao zaštite (u osiguravateljskom stilu) velikih portfelja od Crnog labuda. [11] Njezin treći muž bio je talijanski filozof. [12] Čitateljima koji su Jevgeniju Krasnovu pokušali pronaći na Googleu, moram na žalost reći da se radi o (službeno) izmišljenom liku. [13] Izraz je preuzet iz informatike a podrazumijeva proširivost u odnosu na neke parametre tj. uređaj ili aplikaciju koji mogu podnijeti značajno povećanje korisnika, posla ili transakcija bez većih izmjena u sustavu. [14] U izvorniku leverage (u Europi je ustaljeniji sinonim gearing), posuđivanje novca (po fiksnoj stopi) radi daljnjeg unosnog investiranja ili povećanja stope povrata investicije. [15] Naglašavam izraz moguća jer se izgledi za takve pojave obično kreću u omjeru od jedan naprama nekoliko bilijuna bilijuna, dakle tik uz rub nemogućeg. [16] Za mene nema takve opasnosti jer nikada ne nosim kravatu (osim na sprovodima). [17] Budući da se u Russellovu izvornom primjeru rabila kokoš, ovo je poboljšana sjevernoamerička adaptacija. [18] Royal Mail Steamer (Service) – parobrod Kraljevske poštanske službe. [19] Izjave poput ove kapetana Smitha toliko su uobičajene da to više nije smiješno. U rujnu 2006. godine, fond nazvan Amaranth (koje li ironije, po cvijetu koji “ne vene”), morao se ugasiti kada mu se, u samo nekoliko dana, gubitak približio iznosu od 7 milijardi dolara. Bio je to najdojmljiviji gubitak u povijesti burzovnog trgovanja. (Još jedna ironija: njihovi traderi i ja radili smo u istom uredu.) Nekoliko dana uoči spomenutog događaja, kompanija je izjavila kako investitori nemaju razloga za brigu budući da firma zapošljava dvanaest menadžera za upravljanje rizikom – ljudi koji se u procjeni izgleda za pojavu takvih događaja služe modelima utemeljenim na podacima iz prošlosti. Ne bi bilo nikakve smislene razlike ni da su ih imali stotinu i dvanaest – opet bi otišli dođavola. Očito, ne možete proizvesti više podataka no što ih prošlost može ponuditi. Prilično sam siguran da kupovinom stotinu primjeraka The New York Timesa ne biste produbili svoje znanje o budućnosti. Mi naprosto ne znamo koliko se podataka krije u prošlosti. [20] Prevodi se i kao Nekoherentnost filozofa [21] U izvorniku round-trip fallacy. Round-tripping ili round-trip transakcije (poznate i kao “Lazy Susans”) oblik su trampe u kojoj jedna kompanija prodaje neiskorištenu aktivu drugoj kompaniji i istodobno od nje pristaje otkupiti istu ili sličnu aktivu po približno istoj cijeni. (Definicija The Wall Street Journala,op. pr.) [22] SAT - Scholastic Aptitude Test, standardizirani prijamni ispit za američka sveučilišta. (op. pr.) [23] U izvorniku NED − No Evidence of Desease, END − Evidence of No Desease. [24] Ni Peirce ni Popper nisu bili prvi koji su se dosjetili te asimetrije. Važnost negativnog empirizma još 1878. godine filozof Victor Brochard spominje kao stvar koju su empiristi smatrali zdravim načinom djelovanja – drevni su je narodi shvaćali implicitno. Kao što vidite, pošiljke knjiga koje se više ne tiskaju znaju skrivati kojekakva iznenađenja. [25] Problem konfirmacije prožima naš suvremeni život jer je u korijenu svih sukoba sljedeća mentalna predrasuda: kada Arapi i Izraelci gledaju vijesti, oni u istom nizu događaja vide različite priče. Isto tako, demokrati i republikanci promatraju različite dijelove istih podataka pa nikako ne uspijevaju uskladiti mišljenja. Kada vam se određeno viđenje svijeta nastani u glavi, bit ćete skloni razmatrati


samo one primjere koji dokazuju da ste u pravu. Paradoksalno, što više podataka imate, svoje ćete stavove držati opravdanijima. [26] Jasno, geodetski i klimatski događaji (poput tornada i potresa) nisu se tijekom proteklog milenija puno promijenili. Promijenile su se, međutim, socioekonomske posljedice takvih pojava. Potres ili tornado danas izazivaju daleko ozbiljnije ekonomske posljedice od onih u prošlosti, uslijed međusobne povezanosti ekonomskih entiteta i intenziviranja “mrežnih učinaka” koje ćemo raspraviti u trećem dijelu knjige. Stvari koje su svojedobno izazivale tek blage učinke, danas su visoko učinkovite. Potres u Tokiju 1923. godine umanjio je japanski BNP za otprilike trećinu. Ekstrapolirajući tragediju u Kobeu iz 1994. godine, lako možemo zaključiti kako bi posljedice još jednog takvog potresa u Tokiju bile daleko skuplje od onih u prošlom. [27] Slovo u napisano je dvaput. [28] levodopa (levodopa/karbidopa, levodopa/benzerazid) jedan od najdjelotvornijih lijekova, zlatni standard u liječenju Parkinsonove bolesti. U mozgu se izravno pretvara u dopamin i tako nadoknađuje nedostatak fiziološkog dopamina zbog kojeg i dolazi do razvoja Parkinsona. [29] Pariški novelist Georges Perec pokušao je pobjeći od narativnog i pokušao napisati knjigu veliku poput svijeta. Morao se zadovoljiti iscrpnim prikazom događaja na Place Saint-Sulpice, između 18. i 20. listopada 1974. godine. Čak i takav, njegov prikaz nije bio toliko iscrpan i završio je naracijom. [30] Takvi testovi izbjegavaju i narativnu zabludu i dobar dio konfirmacijske pristranosti, budući da su ispitivači dužni uzeti u obzir i neuspjehe i uspjehe svojih eksperimenata. [31] Najbolja nešarlatanska knjiga o financijama za koju znam zove se Što sam naučio iz toga što sam izgubio milijun dolara, D. Paula i B. Moynihana. Autori su je morali objaviti u vlastitom aranžmanu. [32] Liječnici su, s pravom, iznimno skeptični prema anegdotalnim rezultatima i zahtijevaju da studije o učinkovitosti lijekova dotaknu i groblje nijemih dokaza. Ipak, isti ti liječnici podliježu pristranosti na drugim područjima! Kojima? U osobnom životu ili u investicijskim aktivnostima. Možda se ponavljam, ali još jedanput moram naglasiti svoje zaprepaštenje nad osobinama ljudske naravi koje nam dopuštaju da miješamo najrigidniji skepticizam i najakutniju lakovjernost. [33] Moj kolega Mark Spitznagel pronašao je borilačku inačicu ludičke zablude: u organiziranim natjecateljskim borbama sportaši se uvježbavaju da ostanu fokusirani na igru i da – kako ne bi rasipali koncentraciju – ignoriraju mogućnost nečega što nije specificirano pravilima: udarac u prepone, skriveni nož i slično. Možda su, stoga, upravo osvajači zlatnih medalja u stvarnom životu najranjiviji. Isto tako, viđali ste ljude s ogromnim mišićima (u crnim majicama) koji vas zadive u umjetnoj okolini gimnastičke dvorane ali koji nisu u stanju podignuti ni kamen. [34] Internal Revenue Service, američka porezna služba. [35] Nietzsche pod tim terminom podrazumijeva dogmama sklone površne čitatelje novina i ljubitelje opere koji se kulturi izlažu kozmetički. Ja ovdje taj termin proširujem na filistre koji se skrivaju u akademskom svijetu a kojima manjka erudicije budući da im manjka radoznalosti i da su usredotočeni na vlastite ideje. [36] Opazit ćete da su izreke koje pripisujem Berri ponešto sumnjive – prve se dosjetio fizičar Niels Bohr a do druge su došli mnogi. Te izreke, međutim ostaju stopostotni beraizmi. [37] Igra riječi, “durable goods” (trajna dobra) i “doable girls” (lake cure). [38] Knjiga koju držite u rukama kasnila je, približno i “neočekivano”, petnaest mjeseci. [39] Pogreške u procjenama uvijek su zabavne, no cijene sirovina bile su prave zamke za naivce. Evo, recimo, jednog predviđanja američkih dužnosnika iz 1970. godine (potpisali su je ministri financija,


vanjskih i unutarnjih poslova i obrane): “standardna cijena inozemne sirove nafte do 1980. godine mogla bi pasti a u svakom slučaju neće doživjeti značajan porast.” Do 1980. godine, cijena nafte se udeseterostručila. Naprosto se pitam nedostaje li današnjim prognostičarima intelektualne radoznalosti ili namjerno ignoriraju pogreške u prognozama. Zablježite i sljedeću aberaciju: budući da visoke cijene nafte povećavaju cijenu njihova inventara, naftne kompanije ostvaruju rekordne zarade a njihovi direktori dobivaju ogromne bonuse jer su “obavili dobar posao” – kao da su do profita došli uslijed rasta cijena nafte. [40] Čitatelju dugujem odgovor u vezi ljubavnika ruske carice Katarine II. Bilo ih je samo dvanaest. [41] Najviše rasprava između kreacionista i teoretičara evolucije (u kojima ne sudjelujem) svodi se na sljedeće: kreacionisti vjeruju da je svijet nastao po nekakvom nacrtu, planu, dok evolucionisti svijet vide kao rezultat slučajnih promjena u besciljnom procesu. Kompjutor ili automobil teško je promatrati kao proizvode nekakvog besciljnog procesa. A oni to ipak jesu. [42] Sjećate se, iz Poglavlja 4, kako su Algazel i Averroës razmjenjivali uvrede preko naslova knjiga. Bude li sreće, jednog ću dana pročitati napad na ovu knjigu, žučljivu kritiku pod naslovom Bijeli labud. [43] Takve tvrdnje nisu ništa neuobičajeno. Fizičar Albert Michelson je, primjerice, pri kraju 19. stoljeća, mislio kako nam u prirodnim znanostima preostaje tek fino, precizno podešavanje od nekoliko decimalnih mjesta. [44] Ostala ograničenja nisam ni pokušao raspraviti. Vrstu neizračunljivosti koju ljudi nazivaju NPkompletnost, ni ne spominjem. [45] Ta se ideja, pod različitim imenima, svako malo pojavi u povijesti. Alfred North Whitehead nazivao ju je “zabludom zametnute konkretnosti”, odnosno, brkanjem modela i fizičkog entiteta koji bi taj model trebao opisati. [46] U izvorniku, autor koristi izraz srpsko-hrvatski jezik, op. prev. [47] Ovi su grafikoni statistička ilustracija narativne zablude – vi pronalazite model koji odgovara prošlosti. “Linearna regresija” ili “R-kvadrat” na kraju vas mogu posve zavarati, do točke u kojoj to više nije zabavno. Linearni dio krivulje možete uklopiti u teoriju i ustvrditi kako ima visoki “Rkvadrat”, što znači da se vaš model sasvim lijepo poklapa s podacima i da je prediktivno veoma snažan. No sve je to mlaćenje prazne slame: u teoriju ste uklopili samo linearni segment cijeloga niza. Uvijek imajte na umu činjenicu da je “R-kvadrat” neprimjenjiv u Ekstremistanu; dobar je samo za akademsku promociju. [48] U matematici, tent map je iterirajuća funkcija u obliku šatora, op. pr. [49] Moglo bi se reći kako je i Yogi Berra imao svoju teoriju epilogizma, sudeći po izreci “Puno toga primijetite ako samo gledate”. [50] Bilo bi vam mudro da se pri proučavanju prošlosti oduprete naivnim analogijama. Današnje Sjedinjene Države mnogi uspoređuju sa starim Rimom – s vojnog (uništenje Kartage često je služilo kao temelj inicijativa za svrgavanje neprijateljskih režima) i s društvenog stajališta (neprestana otrcana upozorenja o nadolazećem slabljenju i padu). Na žalost, pri transpoziciji znanja iz jednostavnog okoliša bližega Tipu 1 (poput antičkog), na današnji zamršeni sustav Tipa 2 (sustav zamršenih kauzalnih veza), valja biti iznimno oprezan. Druga su pogreška površni zaključci utemeljeni na izostanku nuklearnog rata. Pozivajući se na Casanovin argument iz Poglavlja 8, još jedanput ponavljam kako nas ne bi ni bilo da je do nuklearnog rata došlo pa nam se nije pametno pozivati na “uzrok” koji je preduvjet našeg opstanka. [51] Onima koji već govore “Talebe, shvatio sam ali što mi je činiti?” u ovom se poglavlju nudi jedan generalni zaključak. Moj odgovor na to pitanje je da ste, ako ste me shvatili, već na pola puta. Sada ću vas još samo malo pogurati.


[52] Dan Gilbert je u svom famoznom radu “Kako mentalni sustav vjeruje” pokazao da nam skepsa nije urođena i da nevjerovanje zahtijeva silan mentalni trud. [53] Pobrinite se da takvih sitnih uloga imate puno; ne dopustite da vas zaslijepi jasnoća jednog jedinog Crnog labuda. Imajte ih što je moguće više. Čak i tvrtke koje rade s rizičnim kapitalom nasjedaju narativnoj zabludi, služeći se nekolicinom priča koje im “zvuče smisleno”. Te kompanije nemaju uloga koliko bi ih trebale imati. Ako takva tvrtka i donosi profit, to je zato što se izlagala rijetkim događajima. Spomenute pričice s tim nemaju nikakve veze. [54] Stop loss (zaustavljanje gubitka), cijena pri kojoj se aktivira naredba za zaustavljanje transakcije (kada cijena padne dovoljno nisko), op. pr. [55] Ovdje postoji jedna finija epistemološka poanta. Zapamtite da će vam, u uspješnim poslovima s Crnim labudom, nešto što vam je povijest zatajila gotovo sigurno koristiti. U podacima o nekadašnjim prihodima u biotehnologiji nećete pronaći nijednu superuspješnicu. Zahvaljujući potencijalnom otkrivanju lijeka protiv raka (ili glavobolje, ćelavosti, lošeg smisla za humor i sl.), postoji mala mogućnost da će prodaja u toj industriji dostići čudovišne razmjere, daleko veće od očekivanih. S druge strane, pogledajte neuspješne poslove s Crnim labudovima. Iz podataka o njihovoj uspješnosti iščitavate da su njihove osobine precijenjene. Sjetite se bankarskog kraha iz 1982. godine; naivnom promatraču te su se banke činile isplativijima nego što su to bile. Postoje dvije vrste osiguravateljskih kompanija: one koje se bave običnim, diverzificiranim rizikom medokristanske vrste (primjerice životnim osiguranjem) te one koje se bave problematičnijim, eksplozivnijim i Crnom labudu sklonijim rizicima koji se obično prodaju reosiguravateljima. Prema statistikama, reosiguravatelji su u posljednjih nekoliko destljeća izgubili puno novca na preuzimanju osiguranja ali su, za razliku od bankara, dovoljno introspektivni da znaju kako su mogli proći i puno gore, budući da u posljednjih 20 godina nije bilo velikih katastrofa. A treba vam samo jedna takva katastrofa da se pozdravite s poslom. Čini se da su mnogi akademski financijski stručnjaci pri “procjeni” osiguranja fulali temu. [56] Zakoni skalabilnosti spominju se već u evanđeljima: “Jer tko ima, još će mu se dati i imat će izobilja; a tko nema, i njemu će se još oduzeti što ima.” (Matej 25:29, Biblija kralja Jamesa) [57] Dobar dio percepcije o značaju zrelosti u znastvenoj karijeri posljedica je krivog shvaćanja izopačene uloge Matejeva efekta, posebice kada ga prati neki oblik pristranosti. Za tu zabludu o zrelosti postoji dovoljno protuprimjera; čak se i područja poput matematike smatraju “igrom za mladce”. Naprosto, uspješni morate postati rano, što ranije. [58] Jedna od osobina interneta je i povećana odgovornost književnih kritičara. Dok su autori bili bespomoćni i podložni arbitrarnosti književnih kitičara, kritičari su mogli iskrivljavati poruku njihova djela i (zahvaljujući konfirmacijskoj pristranosti) isticati sitne, nevažne, slabe točke njihova teksta. Danas su u puno boljoj poziciji. Umjesto ogorčenog pisma uredniku, autor na internetsku stranicu posvećenu kritici može postaviti i vlastiti osvrt. Napadnu li ih ad hominem, mogu i uzvratiti ad hominem i udariti izravno na kredibilitet kritičara. Pritom im valja brinuti samo o tome da se njihov osvrt što prije pojavi na internetskoj tražilici ili u Wikipediji. [59] Kao da nemamo dovoljno problema, banke nikad nisu bile osjetljivije na Crnog labuda i ludičku zabludu (unatoč “znanstvenom” osoblju zaduženom za rizike). Ogromna tvrtka J. P. Morgan cijeli je svijet izložila riziku kada je 1990-ih uvela RiskMetrics, lažnu metodu za upravljanje rizikom. Time je potaknula opću uporabu ludičke zablude i umjesto Debelih Tonyja, na vlast dovela doktore Johnove. (Širila se i srodna joj metoda, zvana “Value-at-Risk”, koja se oslanja na kvantitativno mjerenje rizika.) Isto vrijedi i za državno subvencioniranu instituciju Fanny Mae. Kada pogledam rizike kojima se izlaže, imam dojam da Fanny Mae sjedi na bačvi dinamita i ne smije ni štucnuti. Ali, ne brinite; brojno znanstveno osoblje Fanny Mae takve događaje drži “neizglednima”. [60] Nestručan (i neintuitivan) čitatelj može preskočiti ovo poglavlje, budući da se prilično detaljno bavi zvonolikom krivuljom. Možete ga preskočiti i ako pripadate kategoriji sretnika koji za zvonoliku


krivulju nisu ni čuli. [61] Malo sam petljao s brojkama zbog jednostavnosti. [62] Jedan od najčešće krivo shvaćanih aspekata Gaussove funkcije i njezine krhkosti i osjetljivosti jest procjena rednih događaja. Izgledi za 4 sigma kreću se dvaput brže od onih za 4,15 sigma. Izgledi za 20 sigma su bilijun puta veći od onih za 21 sigma! To znači da će sitna pogreška pri mjerenju sigme odvesti u ogromno podcjenjivanje vjerojatnosti. U pogledu nekih događaja možemo pogriješiti i bilijun puta. [63] Moja je glavna poanta, koju u ovom ili onom obliku spominjem u cijelom trećem dijelu knjige, glasi: sve postaje jednostavno, konceptualno, kada uvidite da postoje dvije i samo dvije paradigme: neskalabilno (poput Gaussove funkcije) i ostalo (poput mandelbrotske slučajnosti). Da bi se eliminiralo određeno viđenje svijeta dovoljno je, kako ćemo vidjeti kasnije, odbaciti primjenu neskalabilnog. To je nalik negativnom empirizmu: već time što znam što ne valja, znam mnogo. [64] Zapamtite da varijable ne moraju biti beskonačno skalabilne; mogla bi postojati i veoma, veoma visoka granica ali budući da ne znamo gdje je, danu situaciju tretiramo kao beskonačno skalabilnu. Tehnički rečeno, ne možete prodati više primjeraka knjige no što je stanovnika na planetu no ta je gornja granica dovoljno visoko da je možete tretirati i kao nepostojeću. Nadalje, tko zna, prepakirate li spomenutu knjigu, mogli biste je istoj osobi prodati dvaput ili tu osobu navesti da isti film pogleda nekoliko puta. [65] Dok sam revidirao nacrt ove knjige, u kolovozu 2006. godine, odsjeo sam u jednom hotelu u Dedhamu, u Massachusettsu, blizu kampa u kojemu je ljetovalo jedno od moje djece. U predvorju sam susreo gomilu pretilih ljudi koji su stvarali probleme s pomoćnim dizalima. Pokazalo se da se u hotelu održava konvencija NAFA-e, Nacionalnog društva za prihvaćanje debelih. Budući da je većina sudionika bila pretila, nisam mogao ustanoviti koji je delegat najdeblji: među vrlo teškima prevladava neki oblik jednakosti (netko tko bi bio deblji od osoba koje sam tamo vidio bio bi mrtav). Siguran sam kako bi na konveciji NARA-e, Nacionalnog udruženja za prihvaćanje bogatih, jedna osoba zasjenila sve ostale, čak i među superbogatima, veoma malim postotkom ljudi koji upravljaju velikim dijelom ukupnog bogatstva. [66] Čitatelji kojima ovo nije struka, ostatak ovog poglavlja mogu i preskočiti. [67] Istom simetrijom mogli bismo promatrati i incidenciju negativne vrijednosti tog broja. [68] Ovo je jednostavna ilustracija opće poante ove knjige u financijama i ekonomiji. Ne vjerujete li u uporabu zvonolike krivulje u društvenim varijablama i ako ste, poput mnogih profesionalaca, već uvjereni da je “suvremena” teorija financija smeće od teorije, slobodno preskočite ovo poglavlje. [69] Dakako, s Gaussovom se funkcijom petljalo služeći se metodama poput komplementarnih “skokova”, testiranja na stres, promjene režima ili detaljnom metodom poznatom kao GARCH. Premda se autorima tih metoda ne može osporiti trud, nijedna se nije bavila temeljnim nedostacima zvonolike krivulje. Takve metode su osjetljive na skalu, dakle nisu invarijantne. To, po mojem mišljenju, objašnjava neuspjeh tih sofisticiranih metoda u stvarnom životu, kao što je pokazalo Makridakisovo natjecanje. [70] Da budem konkretniji: sjetite se da sam po zanimanju stručnjak za opcije. Izgledi da nekakva opcija profitira od Crnog labuda su više nego mršavi ali donose nesrazmjernu dobit – a to je nešto što Scholesova i Mertonova “formula” ne uzima u obzir. Dobit na opcijama toliko je moćna da po pitanju izgleda i ne morate biti u pravu: probabilitet možete potpuno krivo procijeniti ali i monstruozno zaraditi. Ja sam to nazvao “dvostrukim mjehurom”: anomalijom u odnosu između vjerojatnosti i profita. [71] Mertona ističem zato što ga držim ilustrativnim za opskurnost s akademskim pečatom. Mertonove sam nedostatke otkrio iz ljutitog i prijetećeg pisma na sedam stranica koje mi je poslao. Stekao sam dojam da u predmet za koji se specijalizirao, trgovinu opcijama, nije bogzna kako upućen. On je,


pak, imao dojam da se traderi moraju oslanjati na “strogu” ekonomsku teoriju – što je, otprilike, točno koliko i tvrdnja da ptice moraju studirati (loš) avioinženjering da bi mogle letjeti. [72] U doba kada su je propisivali “odozgo” i kada je sličila teologiji, srednjovjekovna medicina također se temeljila na ravnoteži ideja. Srećom, njezini su praktičari ostali bez posla. Nisu se mogli nositi s prizemnim liječnicima, nekadašnjim brijačima koji su se ravnali bionomikom i stekli kliničko iskustvo iz kojega se rodila neplatonistička klinička znanost. To što sam danas živ mogu zahvalit činjenici da je medicina “odozgo” prije nekoliko stoljeća ispala iz igre. [73] Izgubio sam njegovu vizitku, no želio bih toplo zahvaliti znanstveniku koji je 11. prosinca 2003. godine putovao na letu British Airwaysa br. 700 iz Beča, a koji mi je predložio ilustraciju s bilijarskom kuglom iz Poglavlja 11. Sve što o njemu znam je da ima 52 godine, da je sjedokos, da je rođen u Engleskoj, da na žutim papirićima za poruke piše poeziju i da je putovao sa sedam kovčega jer se selio svojoj 35-godišnjoj bečkoj djevojci. [74] U neku se ideju ne možete bogzna koliko zadubiti bavite li se nekakvim poslom, koliko god vremena on podrazumijevao. Jednostavno rečeno, ako niste potpuno neosjetljivi, brige i osjećaj odgovornosti zauzet će vaš dragocjeni kognitivni prostor. Radite li za nekoga drugoga, možda ćete i uspjeti razmišljati, studirati i pisati. Ne i ako imate vlastiti posao (osim ako po prirodi niste neodgovorni). Zahvaljujem svom partneru Marku Spitznagelu što mi je dopustio da se – zahvaljujući bistrom razmišljanju i veoma sistematičnom, iznimno disipliniranom i dobro razrađenom pristupu – s užitkom izložim veoma snažnim rijetkim događajima a da pritom ne moram misliti na poslovne aktivnosti.


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.