Aleksandar Solženjicin:
U PRVOM KRUGU
1 A TKO STE VI? Izrezbarene kazaljke zaustavile su se na pola pet. U umirućem svjetlu prosinačkog dana brončani brojcanik sata na polici izgledao je crn. Dvostruka stakla visokog prozora gledala su na prometnu ulicu i na pazikuće koji su ispod nogu pješaka lopatama čistili prljavi smeđi snijeg, tek napadao, ali već raskvašen. Zureći odsutno u taj prizor, državni savjetnik drugog stupnja Inokentij Volodin naslonio se na rub prozora i tiho zviždao neku otegnutu melodiju. Vršcima prstiju listao je sjajne, raznobojne stranice nekog stranog časopisa. Ali nije vidio ništa. Državni savjetnik drugog stupnja Inokentij Volodin, kojega je položaj u diplomatskoj službi odgovarao položaju potpukovnika u vojsci, bio je visok i vitak. Nije bio odjeven u uniformu već u odijelo od češljane vune, i doimao se više kao mladi, dokoni gospodin, nego kao visoki činovnik u ministarstvu vanjskih poslova. Bilo je vrijeme ili da se upale svjetla u uredu, što on nije učinio, ili da se pođe kući. Ali kao da ni za to nije imao prave volje. Četiri sata nisu značila završetak radnog dana, već njegovog dnevnog ili manjeg dijela; sad će svi poći kući da večeraju i malo odspavaju, a onda će se, od deset sati nadalje, tisuće prozora u šezdeset i pet moskovskih ministarstava opet osvijetliti. Postojala je samo jedna osoba iza niza utvrđenih bedema koja noću nije mogla spavati, i on je naučio čitavu službenu Moskvu da bdije s njim do tri ili četiri sata ujutro. Poznavajući noćne navike Suverena, šest desetina ministara sjedilo je pozorno poput učenika iščekujući poziv. Da ih ne bi uhvatio san, pozivali su svoje zamjenike, a zamjenici su dosađivali svojim šefovima odjela: knjižničari odjelnih knjižnica na ljestvicama su čeprkali po katalogu, činovnici iz kartoteka jurili su hodnicima, tajnice su lomile vrhove olovaka. Pa čak i danas uoči zapadnjačkog Božića, kad već dva dana sve ambasade miruju kao izumrle i telefoni ne zvone, a ljudi se vjerojatno upravo ovog časa okupljaju oko svojih božičnih borova, u ministarstvima će se ipak noću raditi. Jedni će igrati šah a drugi će pripovijedati šale, neki će opet drijemati na divanima - ali radit će se. Volodinovi nervozni prsti hitro su i besciljno listali po časopisu. A čitavo je vrijeme osjećao kako u njemu grč straha čas raste, ujeda ga, a čas jenjava i nestaje. Kako je dobro još iz djetinjstva Inokentij pamtio ime doktora Dobroumova! U to doba on još nije bio tako istaknuta ličnost. Nisu ga slali u inozemstvo s delegacijama. Nije čak ni bio poznat kao naučenjak, već naprosto kao običan liječnik koji odlazi u kućne posjete. Inokentijeva majka često se loše osjećala i uvijek je nastojala da dobije Dobroumova. Vjerovala je u njega. Onog časa kad bi on stigao i skinuo u hodniku svoju šubaru od tuljanova krzna, čitav bi se stan ispunio nekom atmosferom dobronamjernosti, mira, sigurnosti. Nikad ne bi ostajao manje od pola sata uz bolesnički krevet. Raspitivao se o svakoj tegobi; a onda bi, kao da mu to čini veliko zadovoljstvo, pregledao pacijenta i objasnio terapiju koju je propisao. Kad bi izlazio nikad ne bi prošao kraj dječaka a da ga nešto ne upita i zaustavio bi se da čuje odgovor,