Cantus193 web

ISSN 1330–4747 NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 193 | LISTOPAD 2015. | CIJENA 22 kn 01015 9

771330

474007

»Zbogom, Arsene!«

70 godina HDS–a

Ususret središnjoj svečanosti obljetnice Društva

Kako se od velikog kantautora opraštaju kolege, prijatelji i obožavatelji

90. rođendan Miroslava Miletića

Autorski koncert u Muzeju Mimara: mudrost zrelih godina 53. Glazbena tribina Opatija

Što nam donosi godišnji susret skladatelja ozbiljne glazbe?

Televizija vs. internet

Glazba se gleda koliko i sluša ili zašto je danas nužno snimiti spot?

Karlovačko RockOff

2. sezona HDS-ova festivala novog zvuka

Arsen Dedić

(Šibenik, 28. srpnja 1938. — Zagreb, 17. kolovoza 2015.)

p

Riječ urednice

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Poštovani čitatelju,

red nama je listopadsko izdanje našeg časopisa u kojemu ćete naći komprimirano glazbeno ljeto i prve dane jeseni. Temu broja zadao je odlazak u vječnost središnje osobnosti naše glazbene scene, legende hrvatske glazbe Arsena Dedića, čiji će duh zasigurno trajno živjeti u njegovim djelima. O Arsenu, njegovu utjecaju i nepresušnom nadahnuću, te posebnom pojmu već skovanom u stručnim napisima — arsenizmu — ekskluzivno za Cantus govore rock–kritičar Bojan Mušćet, doktorica muzikologije Irena Paulus i Arsenov mlađi kolega, kantautor Dražen Turina, poznatiji kao Šajeta. Arsenov odlazak neki od naših članova doživljavaju kao poticaj za stvaranje, ali ne glazbe, već stihova, kojim se od velikana–«stihoklepca« u intimnom ozračju opraštaju skladateljski veteran Pero Gotovac i energična frontmenica Elementala, Mirela Priselac Remi. U znaku uspomene na Arsena je i Festival dalmatinske šansone u njegovu rodnom Šibeniku, a tek što je preminuo, predstavljena je i najnovija monografija o njegovu životu i radu Zajedno, ali sam ili tako je govorio Arsen Dedić novinara i publicista Mladena Pavkovića. Ovoga smo ljeta zauvijek izgubili i dvojicu interpreta koji su kvalitetno i sustavno njegovali hrvatsko glazbeno stvaralaštvo pa im također u ovom broju odajemo počast: to su tenor Krunoslav Cigoj i dirigent Ivo Dražinić. No glavni dio tekstova ipak se odnosi na »žive« autore i njihova glazbena ostvarenja. Osvrćemo se na hrvatsko stvaralaštvo izvedeno na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama, Osorskim glazbenim večerima i splitskim ljetnim festivalima, ali pratimo i radionicu zvučnog slikanja u Puli. Ovdje možete pročitati kako zvuče praizvedbe novih djela Olje Jelaske, Sanje Drakulić, Dubravka Palanovića, Mateja Meštrovića i Olje Dešića. Pratimo i obljetničke koncerte i prigode (za 90. rođendan Miroslava Miletića, 130. godišnjicu riječkog HNK–a Ivana pl. Zajca, 50. godišnjicu Festivala kajkavske popevke i 40. obljetnicu benda Parni valjak), najsvježije drugo izdanje natjecateljskog festivala Karlovačko RockOff, ali i najavljujemo nadolazeće projekte HDS–a, 52. Glazbenu tribinu Opatija i 63. Zagrebački festival. U ovom broju možete upoznati dvojicu skladatelja, dobitnika Nagrada HDS–a za 2014. godinu, Antu Knešaureka i Bornu Šercara, ali i nova imena hrvatske glazbene scene koji su svojim uspjesima obilježili razdoblje između posljednja dva Cantusa — Davor Branimir Vincze, Darko Juranović D’Knock i Olja Dešić. Ako smo nešto propustili, pišite nam na elektroničku poštu cantus@cantus.hr ili nazovite na broj telefona 01/48 25 360. Želimo vam uspješnu i inspirativnu jesen uz najnoviji Cantus!

Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus 2

Zbogom, Arsene!

Zbogom, Arsene!

Na mnoge glazbenike mlađe generacije Arsen Dedić je ostavio dubok d o j a m ; t a k o i n a D r a ž e n a Tu r i n u Š a j e t u

Susret s arsenizmom

Naposljetku, što sam naučio od Arsena?

R

2.

1.

Popularna glazba je umjetnost i valja joj se ozbiljno posvetiti kao i svakoj drugoj umjetnosti jer se publika ne smije podcjenjivati i zaslužuje najbolje.

Rođeni početkom sedamdesetih, zapravo i ne znamo kako je svijet glazbe izgledao bez Arsena Piše: Dražen Turina Šajeta

ođen početkom sedamdesetih, ja zapravo i ne znam kako je izgledao svijet bez Arsena, posebno ovaj naš svijet glazbe i umjetnosti, a i kad sam se počeo ozbiljnije baviti tim svijetom, Arsen je već bio legenda.

I sada više ne znam je li u mojoj ‘’profesionalnoj orijentaciji’’ bilo presudnije upravo to ili sâm blagoslov što sam imao čast osobno ga poznavati i iz ‘’prve ruke’’ osjetiti taj izvanvremenski genij protkan ‘’preuzvišenim cinizmom’’ kao izuzetno duhovitom krinkom navučenom u svrhu zaštite od svega lošega u ovom našem zvanju. Zvanje glazbenik u biti je samo obrt, sad tihi ili bučniji — stvar je izbora, ali u ovom slučaju bitna je titula — kantautor.

Lik i djelo Poznavanje Arsenova lika i djela poziva na krajnji oprez prilikom stavljanja titule kantautora uz svoje ime. Za mene, to poprima gotovo religijske razmjere jer okititi se istom titulom kao i učitelj, mesija, guru, kralj, zvuči u najmanju ruku gordo. I često pri svakom ponovnom susretu s tim ‘’arsenizmom’’ počinjem se osjećati kao sljedba, sretna sljedba koja ne luta u potrazi, već zna za kim valja poći. Naravno da u početku nije bilo tako. Znajući tek one najveće hitove i noseći u sebi lijepe uspomene iz djetinjstva obilježenog legendarnim pjesmama iz dječjih filmova, nisam baš shvaćao tko je zapravo Arsen. Danas se usuđujem reći da su njegove pjesme bile previše pametne i teške za nas da ih odsviramo na gitari u ljetnim noćima na plaži. Početkom devedesetih na jednoj probi predstavio sam svojem punk–bendu svoju parodiju Arsenove On me voli (koju redovito izvodim i danas). Njihova lica su bila zaprepaštena. ‘’Nećemo valjda to svirati? Pa to je Arsen, daj ‘ajmo sprdati nekog drugog!’’ govorili su. Te večeri sam shvatio da je Arsen jedan od nas, jer u to doba našeg glazbenog sazrijevanja nije bilo nikakvih kalkulacija, a kamoli opraštanja. Nekoli-

Lj

ko dana poslije ipak sam se odlučio još jedanput provjeriti tu teoriju pa sam otišao svojem starijem prijatelju (svojevrsnom uzoru) od kojeg sam posuđivao ploče i porazgovarao s njim o tome. On mi je iz svoje fonoteke izvukao nekoliko Arsenovih LP–a, za koje sam mislio da su tamo samo zbog njegovih staraca, i dao mi u zadatak da ih preslušam. I kao da mi je netko tog trena dao ‘’kantautorsku knjigu postanka’’, počelo je učenje i putovanje koje traje i danas.

U pjesmi su jednako važne i riječi i glazba; melodija se mora uvući u srce, a tekst biti poezija.

3.

Pravi kantautor mora moći napisati pjesmu o svakoj temi koja zaokupi njegovu maštu te kao glazbenu podlogu može upotrijebiti bilo koji glazbeni stil.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

UVODNIK

4.

Samo najveći mogu surađivati sa svima.

Mentorska uzvišenost Poslije, na jednom od prvih mojih zagrebačkih nastupa pod pseudonimom Šajeta, pojavio se i Arsen.

Upao je poput kauboja u neki salun (premda se radilo o kockarnici u dnu hotela) i prolazeći pokraj pozornice dobacio: ‘’Da čujemo malo tog mladog kantautora!’’ Istog smo trena počeli izvoditi tu našu obradu pjesme On me voli jer dotada sam već shvatio da će to biti dobra fora. Već sam se dobrano naslušao Arsena, a nema boljeg načina upoznavanja kantautora od slušanja njegovih pjesama. Te sam večeri nakon nastupa ‘’priveden’’ na prvi ‘’obavijesni razgovor’’ u arsenovskom stilu koji sam jednostavno obožavao — direktno najvišoj instanci kantautorstva na ovim prostorima. Obraćao se uvijek s mentorskom uzvišenošću, držeći te na laganoj distanci uz duhovite opaske. Ljepše je bilo primati Arsenove pokude nego ičija priznanja, a sitne pohvale koje bi tu i tamo ubacio u tu bujicu riječi zazvučale bi genijalno. Kao neka skrivena poruka u pjesmi. A povrh svega najviše sam volio njegovo pripovijedanje raznih anegdota. ‘’Ti si iz Opatije. E pa, na Opatijskom festivalu šezdeset i...’’ počeo bi jednu od milijun svojih priča iz života za koje je prava šteta što nisu zapisane ili barem snimljene onako integralno jer su neponovljive. To su vrhunska sjećanja koja je ostavio onima koji su imali sreću podružiti se s njim.

epše je bilo primati Arsenove pokude nego ičija priznanja, a sitne pohvale koje bi tu i tamo ubacio u tu bujicu riječi zazvučale bi genijalno

Arsen Dedić

Dražen Turina Šajeta

3

Zbogom, Arsene!

Zbogom, Arsene!

Neki su se od Arsena oprostili svojim i njegovim najmoćnijim alatom — poezijom

Potrošena kreda (Arsenu umjesto Adio amigo! ) Žilama mu teklo more U mislima lebićade Birao je uvijek gore Ne napuštajući nade Ne bje gmaz što nisko gmiže Godile su mu visine Još u svići bilo u’ja Još je bilo — do tišine

Frontmenica Elementala, Mirela Priselac Remi, dan nakon smrti Arsena Dedića, ovako se oprostila sa svojim velikim uzorom na svojem Facebook profilu:

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Hvala, neznani prijatelju

Potrošena kreda pukla Zadnjim tragom piše bijelo Dugo se po crnom vukla Umorila marno tijelo

‘’Ne znam kako bih se bolje izrazila pa sam ti napisala pjesmu...

Hvala, neznani prijatelju’’

Ode Meštar među zvijezde Da prošeta svojim rajem Pa otamo ko s — daljinskim Opet grije svojim sjajem

Tvoje su mi riječi dospjele u pravi čas Odakle ti to već sve odavno znaš?

Koja ti to muza šapuće na uho Generacija nismo, al se poznajemo duhom U sitne sate, dok zora niti plete Prepoznah tvoje riječi kao navode svete Prepoznah tvoje bitke, ta one su i moje Divne protuhe mi smo što stihove kroje Osama tvoja postala je moja odmah Gorda i ja bila sam, i kad oteo se uzdah Mi smo putnici bez puta, svačiji junaci Ratnici bez mača, s perom u šaci

Zagreb, subota, 22. kolovoza 2015.

Hvala ti za riječi što dušu mi raspliću Hvala ti za stihove što nježno se šapuću Hvala ti za note što u vjetru šušte Hvala ti, vlasniče stare duše

Sve što je kazao čitali smo ovih dana u medijima. Dakako često i »modificirano«.

Prvi program HRT–a danas je reprizirao razgovor s Arsenom iz 2011. godine.

Čini mi se — prema onoj latinskoj Verba volant… — da bi transkript tog zvučnog zapisa trebalo sačuvati ili negdje objaviti.

Kad prekrije te koprena zaborava tihog kad više ne sjeti te se nitko udahnut ću ti život svojom riječju malom Kad ne bude više nikom, meni bit će stalo

U njemu je cijeli Arsenov životni i umjetnički credo.

Nisam ti dospjela reći.

Premda sažet, ipak sadržajan i autentičan.

Remi

Maja Bota

Pero Gotovac

Mirela Priselac Remi

4

Pero Gotovac

Arsen Dedić sa sinom Matijom

5

Zbogom, Arsene!

Zbogom, Arsene!

Pr e d s t av l je n a k n j i g a o A r s e n u D e d i ć u 10. r u j n a 2 015. u Pa l a č i M a t i c e h r va t s ke u Z a g r e b u

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

i mjesec dana nakon smrti jednog od najvećih naših pjesnika i glazbenika, Arsena Dedića, koprivnički ogranak Matice hrvatske objavio je knjigu Zajedno, ali sam ili tako je govorio Arsen Dedić autora Mladena Pavkovića i dizajnera Danijela Popovića, koja sabire izjave velikana naše scene iz svih razdoblja njegove karijere, kao i mnogobrojne fotografije i umjetnička djela iz kolekcije Arsena Dedića, koje je on vlastoručno odabrao u vrijeme nastajanja knjige.

Knjigu Zajedno, ali sam ili tako je govorio Arsen Dedić napisao je novinar i publicist Mladen Pavković, a objavio koprivnički ogranak Matice hrvatske

»Amigo« i poetika

Svjetionik za rock–naraštaje

viru izvodio njegov dugogodišnji suradnik Toni Eterović. Knjiga Zajedno, ali sam... čita se kao svojevrsna biografija koja otkiva Dedićev dubok uvid u svijet i ulogu umjetnika u njemu te razotkriva njegov britki smisao za humor u poetsko– filozofskim citatima kojima obiluje. Objašnjavajući naoko neobičnu činjenicu da knjigu o zagrebačkom »liječenom Šibenčaninu« objavljuje koprivnički ogranak Matice, urednik Dražen Ernečić opisao je tajnu vezu Arsena i podravskoga grada, autor je govorio o općenitoj važnosti velikoga umjetnika, dok je autorica predgovora održala nadahnut intiman govor o »amigu« Dediću i njegovoj poetici. Promocija je završena dirljivom izvedbom pjesme Tina Ujevića i Arsena Dedića Odlazak, u kojoj je vokalno čak sudjelovala i publika, a puštena je i pokoja suza u sjećanju na velikana.

Arsenov eklekticizam nerijetko je zadirao i u rock–glazbu. Nije se to odražavalo samo u mnogobrojnim suradnjama s rock–glazbenicima, nego i u zajedničkom svjetonazoru u kojem je sadržaj uvijek nadvisivao formu

Knjigu su u Palači Matice hrvatske u Zagrebu, uz autora predstavili i urednik izdanja Dražen Ernečić, te književnica i autorica vrijednog predgovora knjizi, Božica Jelušić. Odabrane citate iz knjige čitala je glumica Anja Šovagović Despot, dok je Arsenove skladbe na kla-

Bojan Mušćet

N

Piše: Bojan Mušćet

K

njiga se čita kao svojevrsna biografija koja otkiva Dedićev dubok uvid u svijet i ulogu umjetnika u njemu te razotkriva njegov britki smisao za humor

U

Ivan Gundić

6

Autor knjige Mladen Pavković i autorica predgovora Božica Jelušić

emjerljiv utjecaj Arsena Dedića na suvremenu glazbu svakim je danom sve očitiji, osobito kad je posrijedi rock–izričaj. Arsen nikad nije figurirao kao rock–glazbenik, štoviše, s obzirom na ranu fazu s festivalskim uspješnicama, mnogi su ga rado svrstavali u estradni korpus, no uvijek je bio nadahnuće mnogim naraštajima rokera.

Još 1967. Arsen Dedić je s Dragom Mlinarcem otpjevao skladbu Razgovaram s morem i na neki način počeo trajnu suradnju koja će se mnogostruko oploditi; Mlinarec je sudjelovao u realizaciji albuma Ministarstvo straha.

Njegova Grupa 220 godine 1968. prva je zakoračila u longplay vode, dok je Ar-

osamdesetima su mnogi rock–glazbenici počeli otkrivati Arsena i dotadašnja percepcija da je posrijedi vrstan šlageraš polako se počela mijenjati.

sen Dedić svoj eponimni album Čovjek kao ja realizirao dvije godine poslije.

No upravo je pristup tom albumu imao progresivni štih kakav je, za razliku od ostalih izvođača, imala Grupa 220: nisu tu bile posrijedi skupljene uspješnice sa singlova, nego je Arsen vješto ujedinio neke stare skladbe s novima, realiziravši jedan od najboljih albuma na ovim prostorima. Nanovo ih je snimio i dao im snažniju dimenziju. Posrijedi je prvi hrvatski (ali i regionalni) kantautorski album koji je umnogome odredio smjer kojim će se kretati Arsenova karijera. Važnost tog albuma raste s vremenom, ne samo zbog Arsenove glazbe, nego i zbog drugih dotjeranih detalja kao što je ovitak Mihajla Arsovskog koji je odnedavno našao mjesto i u prestižnom njujorškom muzeju suvremene umjetnosti MoMA.

Arsen kao rock– nadahnuće Bio je to tek početak, a u svakom razdoblju njegove karijere netko bi od rock–glazbenika shvatio svu njegovu veličinu i potrebu za suradnjom.

Upravo je tako nastao i zajednički album sa Zoranom Predinom Svjedoci priče, gdje se tankoćutnost Predinova izraza (tada uglavnom u skladbama iz repertoara Lačnog Franza) fino sljubila s oporom sjetom Arsenovih ljubavnih pjesama. Vjerojatno je najpoznatiji bootleg na ovim prostorima snimka sa zajedničkog koncerta Arsena Dedića i Bore Đorđevića Unplugged ‘87, gdje su vrsno izvodili skladbe iz vlastitih pjesmarica, da bi zajednički otpjevali Takvim sjajem može sjati i Lutku s naslovne strane.

Te su suradnje dokumentirane albumima. No činjenica jest da su upravo u osamdesetima mnogi rock–glazbenici počeli otkrivati Arsena i dotadašnja percepcija da je posrijedi vrstan šlageraš polako se počela mijenjaArsen Dedić ti. Uostalom, u trenutku upravo je stvaranja za u tim gosvojim pianinom

dinama Darko Glavan Arsena Dedića poistovjetio s Tomom Waitsom i Leonardom Cohenom, odnosno njihovom poetikom, stilom, izričajem. Možemo čak ići korak dalje pa naći i poveznicu Arsenovih pjesama s onima Nicka Cavea (zajedno smo bili na prvom Caveovu koncertu u Lisinskom i Arsen je bio ugodno iznenađen onime što čuje i vidi).

A

rsen nikad nije figurirao kao rock–glazbenik, no uvijek je bio nadahnuće mnogim naraštajima rokera

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Suze N za velikana Piše: Ivan Laić

Arsenovo naslijeđe promatrano očima i ušima rock–kritičara

Raspoložen za suradnju Arsen se rado odazivao pozivima glazbenika pa su nastale neke pjesme koje pripadaju vrhu njegova opusa, osobito u drugom dijelu njegove karijere. Na primjer, Na nešto me sjeća taj grad, pjesma s drugog albuma Rade Šerbedžije, a na njoj je, uz Arsena i Radu pjevao Darko Rundek. Također, vrsna minijatura Na balkonu (Arsen pjeva uz jedan od najpodcjenjenijih hrvatskih bendova Pun kufer) pokazala je na koji je način njegov utjecaj oblikovao razne sudionike na sceni. S Crvenom jabukom je, pak, otpjevao Znam. No u tom kontekstu zanimljiva je jedna od njegovih posljednjih snimki — prepjev skladbe Hurt iz repertoara Nine InchNailsa, najpoznatije po verziji Johnnyja Casha.

Na skladbi Rana zatječemo Arsenov stariji, grublji glas, ali emotivan, dubok i iskren. Kao da je tom pjesmom zaključio svoju

diskografsku karijeru (nalazi se na njegovu posljednjem albumu Suputnici, koji je izmijenjena verzija albuma Kantautor iz 1985.), uputivši izazov mlađim generacijama da se usude učiniti što i on, otvoriti inspirativne kanale i realizirati remek–djela.

7

Zbogom, Arsene!

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Pjesnik opće prakse, kako se sam volio nazivati, ostavio je trag u različitim umjetnostima, te mu se skladanje za film prirodno nametnulo

U

Radićevoj Živoj istini pjesma Takvim sjajem može sjati pretvara gledanje obiteljskoga filma u nostalgično žaljenje za prošlošću, dok Balada o prolaznosti unosi u jedenje ražnjića dubinsku tugu.

8

Prizor iz filma Živa istina

dr. sc. Irena Paulus Piše: dr. sc. Irena Paulus

»Pjevač s gitarom ili flautom, dirigent koji pjeva, skladatelj koji piše pjesme i pjesnik koji sklada, animator, tekstopisac...« — to je Arsen Dedić kako ga je u osamdesetima gledao Igor Mandić. Dedić se nikada nije promijenio, bio je i ostao pjesnik opće prakse, kako je samoga sebe volio nazivati i kako je nazvao jednu od svojih zbirki pjesama. Trag je ostavio u različitim umjetnostima, umjetničkim granama i žanrovima — glazbi, književnosti, slikarstvu... I zato mu se skladanje za film prirodno nametnulo. Počeo je »potiho« ali iskreno, »posuđujući« svoje pjesme redateljima sličnog umjetničkog, intelektualnog i glazbeničkog senzibiliteta.

Arsen kao glavni junak Ponedjeljak ili utorak film je Vatroslava Mimice iz 1966., čiju je priču iznesenu strujom svijesti, inspirirao fragment eseja Virginije Woolf, Modern Fiction. Glazbenu »pratnju« za Ponedjeljak ili utorak skladao je Miljenko Prohaska. Ali i Dedićeve su pjesme odigrale važnu ulogu. Jednom od njih (Sandra) podupire se kaos tijeka misli: kao što je svejedno je li ponedjeljak ili utorak, sasvim je svejedno s kojom se djevojkom glavni junak treba naći — bivšom ženom, kolegicom Rajkom koju upravo čeka, ili sa Sandrom o kojoj pjeva Dedić, a koja se u filmskom scenariju uopće ne spominje. Glavni junak, inače novinar, u neprestanoj je potrazi za vlastitim »ja«, pri čemu nastoji pomiriti ono što se dogodilo nekada, što se

upravo događa i što će se tek dogoditi. Zato je redatelj Mimica zatražio Dedićev glas. Dok pjeva (Mora postojati to mjesto), Dedića se poistovjećuje s glavnim junakom i obratno, pa je »idealno« mjesto koje se traži nađeno u izlogu s gramofonskim pločama.

Bez dlake na jeziku Recitacija–pjesma Generalni ugovor otkriva još jedno lice Arsena Dedića, ono koje je bilo naklono djeci. Film obiluje simbolima; jedan dječak prestaje biti dječak i postaje odrastao čovjek; i obratno (glavni junak, novinar Marko, pojavljuje se i kao odrastao čovjek i kao dječak; k tome, ima sina, Davora, koji

la nužnom. Radi se o prozaičnim, svakodnevnim životnim situacijama: u prvoj, Božidarka Frajt (koja u filmu glumi samu sebe), s prijateljem gleda obiteljske filmove; a u drugoj jede ražnjiće u jednoj zagrebačkoj menzi. Uz Dedićeve pjesme, obje scene postaju poetskima i odskaču od ostatka filmske »realnosti«. Takvim sjajem može sjati pretvara gledanje obiteljskoga filma u nostalgično žaljenje za prošlošću, dok Balada o prolaznosti unosi u jedenje ražnjića dubinsku tugu.

Stotinjak partitura Ponedjeljak ili utorak i Živa istina prvo su Arsenovo filmsko iskustvo (tu je još i Višnja na Tašmajdanu Stole Jankovića iz 1968.). U oba su temeljna načela narativne gradnje forma i montaža.

Do sadržaja se dolazi tek preko tih dviju filmskih komponenti. S druge strane, Dedić je formalno uvijek nastojao biti jednostavan i jasan; tako se izražavao u svojim šlagerima, šansonama i baladama koje je pjevao na pozornici.

Ta je jednostavnost utjecala na oblikovanje popratnih glazbi za filmove različitih žanrova — igranih, dokumentarnih, animiranih, televizijskih... Dedić je, grubo brojeći, skladao stotinjak filmskih partitura. Pri tome se čvrsto držao ideje da živi instrument bolje zvuči od umjetnoga, čak i u vrijeme (osamdesete, devedesete) kad je takav način razmišljanja — zbog produkcijskih zahtjeva za brže, više, jeftinije — postajao staromodan i skup.

Svjetski Vrdoljakovi Glembajevi Prizor iz filma Stela

filtrira njegova vlastita sjećanja na djetinjstvo). Pa će Dedić, poput nekog trubadura ili mađioničara, zapjevati dječju pjesmicu En ten tini, istodobno se rugajući političarima, kao i uvijek, bez dlake na (britkom) jeziku.

Tako je Arsen »ušao« u film. Sasvim netipičnim putem i u netipičnom filmu, ali tipičnim za njega i njegov intelekt. Osam godina nakon Ponedjeljka ili utorka ponovio je fascinantni nastup u filmu koji je smatrao prvim »pravim« u svojoj filmografiji. To je Živa istina Tomislava Radića (1972). Zanimljivo je to, jer je Radić Živu istinu, snimajući je na način cinema vérité (film istina — tehnika snimanja dokumentarnih filmova u kojima se primjenjuje tehnika prikazivanja »života onakvog kakav jest«) zamislio bez glazbe! Pa ipak, u dvije se sekvence »pomoć« glazbenika učini-

Najuspjelijom filmskom partiturom Arsena Dedića smatram Glembajeve (Antun Vrdoljak, 1988.). Mračni svijet obiteljskih intriga iz drame Miroslava Krleže, Dedić je predstavio snažnom uvodnom špicom koja je nastala nakon što je Vrdoljak odbacio prvu, »modernije« skladanu verziju. U uvodnoj se glazbi uočava dualizam — jednostavnost i složenost »obične« ABA forme. U A dijelu gudači teškom akordičkom progresijom izvode motiv uzdaha, a B dio, s lepršavim glasovirskim »perlama« podsjeća na dječju igru (odraslog i ludog Leonea?). Karakterizacije likova lajtmotivički su poduprti temama: iskrivljenom temom Beethovenove Mjesečeve sonate za barunicu Šarlotu Castelli–Glembaj, »luđačkom« Leoneovom temom, toplom Angelikinom temom i drugima.

Dedić je za Vrdoljakove Glembajeve skladao »svjetski«, te je filmskim likovima i filmskim događajima davao onoliko pozornosti koliko bi im davao neki aktualni američki filmski skladatelj.

Majstor ravnoteže Na isti je način progovorio u filmu Donator Veljka Bulajića (1989.). Ta mu je partitura donijela Zlatnu arenu za glazbu na Filmskom festivalu u Puli (Zlatnu arenu je dobio i za glazbu filma Pont Neuf Željka Senečića iz 1997.). U Donatoru Dedićev je orkestar raskošan i pršti bojama koje odražavaju umjetnički svijet (časnik Gestapa traga za zbirkom umjetničkih slika glasovitog francuskog kolekcionara). Dedićeva je melodijska kreacija nenadmašna. Harmonije i forme su mu, s druge strane, jednostavne — ali nose dubinu i ozbiljnost nužnu za film koji prati sudbinu beogradskog Židova zaljubljenog u umjetnost u Drugom svjetskom ratu. Dedić je kao skladatelj bio majstor ravnoteže. Balansirao je između jednostavnoga glazbenog izraza kojime je izgovarao najsloženije misli i raskošnih melodija koje je obogaćivao orkestracijom, a »zauzdavao« povremenom upotrebom suvremenih skladateljskih sredstava.

O »malim« ljudima Među mnogobrojnim istaknutim redateljima s kojima je surađivao (Antun Vrdoljak, Vladimir Tadej, Mario Saletto, Branko Schmidt, Eduard Galić, Mate Relja, Mario Fanelli...) istaknula bih ime Petra Krelje, koje je dominiralo Dedićevim ranim filmskim opusom. Kreljin je umjetnički svijet jednak Dedićevu — intiman je, nježan, lirski, pomalo težak.

Možda Kreljin jezik nije toliko oštar kao Dedićev. No obojica su sklona prikloniti se »malim« ljudima i progovoriti o njihovim problemima, ljubavima i dramama. Zato su i neke Dedićeve pjesme, skladane »izvan« filma, odlično sjele u filmove kao što su Vlakom prema jugu (1981.) i Stela (1990.). Pjesme Odlazak (na stihove Tina Ujevića) i Vlakom prema jugu objavljene su na albumu Rimska ploča iz 1979., ali su »skinute« s Arsenova koncertnog i albumskog repertoara i uspješno premještene na soundtrack.

Filmovi kao inspiracija To nije jedinstven primjer u Dedićevoj karijeri, dapače. Budući da nije radio razlike među umjetnostima, one su se u njegovu domu prirodno ispreplitale, hrlile jedna drugoj, razdvajale se i ponovno povezivale. Kao što se vidi u zbirci pjesama Kino sloboda (2008., urednik: Daniel Rafaelić), Dedića su filmovi često inspirirali. Od glasovite pjesme Moderato cantabile koja je nastala prema istoimenom filmu Petera Brooka 1960., i zbog njega (kao i istoimenog romana Marguarite Duras iz 1958.), preko Murnauova Nosferatua (i istoimene Dediće-

Ploča s glazbom iz filma Vlakom prema jugu

D

edića su filmovi često inspirirali: od glasovite pjesme Moderato cantabile koja je nastala prema istoimenom filmu Petera Brookea, preko Murnauova Nosferatua (i istoimene Dedićeve pjesme), Buñuelova Andaluzijskog psa (i Dedićeve pjesme Za Buñuela) do Amadeusa Miloša Formana (i Dedićeve pjesme Amadeus).

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

D

edić je, grubo brojeći, skladao stotinjak filmskih partitura i pritom se čvrsto držao ideje da živi instrument bolje zvuči od umjetnoga.

O filmografiji Arsena Dedića piše stručnjakinja za filmsku glazbu, doktorica muzikologije

U filmu, o filmu i za film — još jedno Arsenovo lice

Zbogom, Arsene!

ve pjesme), Buñuelova Andaluzijskog psa (i Dedićeve pjesme Za Buñuela) do Amadeusa Miloša Formana (i Dedićeve pjesme Amadeus).

Primjera je bezbroj. Žanrova je bezbroj.

Ljubavi je bezbroj. Svi smo odrastali uz pjesme iz Vlaka u snijegu (Mate Relja, 1976.) ili gledali barem jednu epizodu televizijske serije — bilo iz kolekcije igranih (U registraturi, Prosjaci i sinovi, Jelenko), bilo dokumentarnih (Pustolovina u Hrvatskoj, Jedrima oko svijeta), bilo zabavno–edukativnih emisija (Male tajne velikih majstora kuhinje). I zapamtili smo glazbu, teme, pjesme. Sve su Dedićeve, naravno. I zbog toga će nam on živjeti još dugo, u nama i s nama.

Makar nas je tog tužnog 17. kolovoza napustio.

Bio je čovjek i umjetnik koji se ne zaboravlja tek tako.

9

Zbogom, Arsene!

Zbogom, Arsene!

I

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Pozdrav Arsenu i slavlje klapa Kaše i Iskon Krešimirov i Arsenov grad uživao je u međunarodnim i novim dalmatinskim šansonama Iako je Arsen umro tek nekoliko dana prije, festival u njegovu rodnom Šibeniku bio je spoj suza i smijeha

U

Piše: Aleksandra Marković

natoč smrti Arsena Dedića samo nekoliko dana prije početka festivala, 18.

Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku bile su spoj suza i smijeha; dostojna posveta i posljednji, prijateljski pozdrav najvećem šibenskom glazbenom sinu. Direktor festivala Branko Viljac i umjetnički direktor Dušan Šarac glavni su trg 21. i 22. kolovoza pretvorili u središte događaja za pamćenje.

Na očaravajućem prostoru omeđenom spomenikom pod zaštitom UNESCO–a, katedralom sv.

Jakova, i renesansnim kulturnim zdanjem, šibenskom Gradskom vijećnicom, publika je u dvije večeri (Večeri internacionalne glazbe i Večeri novih skladbi) svjedočila gotovo opipljivo emotivnoj atmosferi.

Arsenov grad

10

Prva je večer počela zvucima Arsenova velebnog djela Moderato cantabile, nakon kojega je Zlatko Gall, glazbeni novinar, pozvao na prisjećanje. »Šibenik i Arsen su se voljeli javno«, kazao je, dodavši kako taj grad više nije samo grad Petra Krešimira IV., nego i Arsena Dedića. Gall nikako nije bio »slučajan odabir« za prigodni hommage Arsenu: Branko Viljac ističe kako su on i Dražen Vrdoljak, koji također više nije s nama, od prve godine bili festivalska ruka podrške, na čemu im je posebno zahvalan. »Oprostimo se od Arsena onako kako smo odlazili s njegovih koncerata — aplauzom«, pozvao je Gall ispunjeno gledalište koje je ustalo i zapljeskalo jednom od najvećih umjetnika koje je Hrvatska ikad imala. Emotivni početak naznačio je ozračje i ostatka Večeri. Pozdravni govor Arsenu uputio je i Siniša Škarica, a u kiši koja je počela padati dok je Ivo Pattiera izvodio Arsenovu pjesmu Dida moj, mnogi su vidjeli tužnu simboliku. Sama Večer bila je glazbeno putovanje kroz proteklih pedeset godina, uz izvedbe dvadeset četiri pjesme koje su od 1965. do 2015. odnosile nagrade na pozornicama Eurosonga, San Rema, Splitskog festivala, Zagrebačkog

festivala, Festivala omladine Subotica i kastavskog CHAnsonfesta.

Večer novih skladbi Između više od sto trideset prijavljenih skladbi, dvadeset četiri su odabrane za drugu večer festivala, koja je (uz izravan prijenos na HRT 3) ponudila nastupe pet dueta, sedam klapa, jedanaest solista i jednog sastava. Već tijekom nastupa klape Kaše iz Dubrovnika, reakcija publike na izvedbu njihove Petrunjele rekla je sve. Tako je Grand Prix otišao u ruke mladih Dubrovčana koji su odnijeli i nagradu za najbolje kantautorsko djelo, prvu nagradu publike i nagradu Šansonjer za najbolje debitante. »Petrunjela je nastala kao plod suradnje s jednom prijateljskom klapom i tako je neko vrijeme živjela među nama. Nakon što smo je poslali umjetničkom direktoru Festivala, g. Dušanu Šarcu, dalje je sve krenulo svojim tokom. Sada nema popuštanja, ulazimo u studio i nadalje ćemo raditi pjesme u tom, trubadurskom duhu«, kaže nam autor pjesme Vicko Dragojević. Zanimljiva priča krije se iza pjesme Srce zna koja je u izvedbi klape Iskon autorima osigurala prvu nagradu ocjenjivačkog suda i Šansonjera za najbolji aranžman. »Nastala je prije osamnaest godina, kad smo prvi put snimili demo snimku za festival Melodije hrvatskog Jadrana. Otpjevao ju je Toni Kesić. Međutim, na natječaj Melodija smo zakasnili i nekako je ostala u ladici. Prije dvije godine Toni je došao u klapu Iskon, sjetio se upravo nje i ponovno je snimio. Bez ikakvih očekivanja poslali smo je na Festival. Drago mi je da ju je žiri prepoznao, a posebno me raduje nagrada za aranžman jer su o njoj odlučivali članovi orkestra, što je još jedno priznanje struke«, kazao je Eduard Botrić, skladatelj i aranžer. Autor teksta, Jakša Matošić, prisjetio se te »davne« 1997. kad je »pristupio enigmatičnom načinu pisanja«, napisavši tekst na već postojeću Edinu glazbu, te dodao: »Pjesmu doživljavam kao svojevrsno uskrsnuće. Drago mi je da je ‘isplivala’ nakon toliko godina i postigla velik uspjeh na Festivalu.«

Šansonijer u pravim rukama Poznati rukopis Nenada Ninčevića ove se godine našao u nagrađenim pjesmama ‘Oće duša vanka tila i Dobrodošla. Koautor glazbe za pjesmu ‘Oće duša vanka tila je i Branimir Kopitović, a dvojac je u suradnji s izvođačem Markom Škugorom osvojio drugu nagradu publike. Ninčević je za istu pjesmu dobio i Šansonjera za najbolji tekst: »Počašćen sam priznanjem stručnog suda koje mi i nakon toliko godina stvaranja potvrđuje da sam u dobroj formi«, rekao je Neno o nagradi.

Pjesma Tvoj glas u izvedbi Nene Belana i Maje Posavec osvojila je drugu nagradu ocjenjivačkog suda i treću nagradu publike, dok su treće mjesto stručnog suda podijelile pjesme Dobrodošla, u izvedbi Đanija Stipaničeva, i Ljubav, čiji su izvođači Hrvoje Hodak i Elma Burnić. Nagradu za najbolju interpretaciju dobio je Đani Maršan za pjesmu U masliniku, dok je najizvođenija šansona s prošlogodišnjeg festivala Daj mi, daj Aljoše Draganića–Vrančića u izvedbi Nene Belana.

zmeđu više od 130 prijavljenih skladbi, 24 su izabrane za drugu večer festivala; pjesma klape Kaše (Petrunjela) osvojila je publiku, a pjesma klape Iskon (Srce zna) žiri BROJ 193, LISTOPAD 2015.

18 . Fes t i va l d a lm at in s ke š a n sone Š ibe n ik , 21. — 2 2 . kolovo z a 2 015.

Donedavno klapski pjevač Marko Škugor autorima pjesme ‘Oće duša vanka tila, Nenadu Ninčeviću i Branimiru Kopitoviću, donio je drugu nagradu publike i Šansonijera za najbolji tekst

Vrhunski izvođači Klapa Maslina je na samom kraju Večeri novih skladbi još jedanput odala počast Arsenu, otpjevavši uglas s publikom Odlazak, koji je Arsen skladao na stihove Tina Ujevića. Posebnost Festivala koju treba dodatno istaknuti svakako je kvaliteta festivalskog orkestra pod ravnanjem maestra Damira Marušića prve Večeri i maestra Alana Bjelinskog druge Večeri. Direktor Branko Viljac već je u najavama prije Festivala, koji je HDS ZAMP i ove godine podupro iz sredstava naknade za prazne medije (BTL), isticao da su kvaliteta orkestra i izvođača prioritet od kojeg ne odstupaju. Pokazalo se kako je upravo ta kombinacija, uz voditeljski dvojac Nevenu Rendeli i Roberta Ferlina, ponovno bila »dobitna«, osiguravši tako publici nezaboravnu glazbeno– emotivnu poslasticu.

Pjesma Tvoj glas Nene Belana i Maje Posavec osvojila je drugu nagradu ocjenjivačkog suda i treću nagradu publike

Klapa Kaše — mladi Dubrovčani odnijeli su nagrade Grand Prix, Šansonijer i Nagradu publike za svoju pjesmu Petrunjela

11

I n m e m o r i a m K r u n o s l a v C i g o j ( Z a g r e b , 3 0 . o ž u j k a 19 4 9 . — Z a g r e b , 2 7. k o l o v o z a 2 0 1 5 . )

I n m e m o r i a m I vo D r a ž i n i ć ( L a s t ovo, 3 . s r p n j a 19 42 . — L a s t ovo, 13 . s r p n j a 2 015 . )

Odlazak najomiljenijeg tenora

Skromna osoba i izvanredan umjetnik

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

znamenitim dirigentom Nellom Santijem. Pjevanje je učio u Beču na Muzičkoj akademiji kod Milana Lunzera, a poslije se usavršavao kod tada najuglednijeg hrvatskog vokalnog pedagoga Zlatka Šira. Karijeru je razvijao u Hrvatskom narodnom kazalištu kao stalni gost, nastupao je na svim hrvatskim pozornicama, a u inozemstvu je, osim u Njemačkoj i Austriji, postizao velike uspjehe na scenama Barcelone, Madrida, Philadelphije, Connecticuta i New Yorka, gdje je u Carnegie Hallu pjevao u koncertnoj izvedbi opere Nerone Arriga Boita naslovnu ulogu, koju je također tumačio i u sjajnoj predstavi na splitskom Peristilu pod ravnanjem Nikše Bareze, u režiji Petra Selema.

Cigojev operni repertoar obuhvaćao je mnoge uloge lirskog i mladodramskog tenora, od Donizettijeva Nemorina u Ljubavnom napitku, do Verdija i Puccinija, a među mnogim likovima ostat će upamćen i kao Gounodov Faust, Offenbachov Hoffman i Bizetov Don José u Carmen.

U hrvatskoj glazbi

T

Krunoslav Cigoj

enorskim glasom posebnoga sjaja, vatrenim temperamentom i interpretacijom, Cigoj je osvajao sve koji su ga slušali; ostat će u sjećanju kao jedna od naših najkreativnijih glazbenih osobnosti.

D

Piše: Jagoda Martinčević

ana 27. kolovoza 2015. u Zagrebu je preminuo najomiljeniji hrvatski tenor Krunoslav Cigoj.

Otišao je u 67. godini, nakon gotovo tri desetljeća teške bolesti s kojom se hrabro borio, ostajući niz godina aktivan kao vokalni umjetnik, operni redatelj i diplomat.

Bio je i vrstan koncertni pjevač, njegujući ponajprije hrvatsku popijevku od Vatroslava Lisinskog, Ivana pl. Zajca i Josipa Hatzea do Stjepana Šuleka, praizvevši u suradnji s Vladimirom Krpanom Šulekov potresni ciklus pjesama Strah. Osim hrvatskih budnica, posebno ostaju u pamćenju nadasve muzikalne interpretacije Hatzeovih popijevaka Majci i Serenada, kao i nenadmašna Gospa Marija Vinka Glasnovića na tekst A. G. Matoša. U hrvatskoj operi Cigoj je pjevao Điva u Stancu Jakova Gotovca, godinama je bio strastveni Lovro Juranić u Nikoli Šubiću Zrinjskom

I. pl. Zajca, a s Lovrom von Matačićem koncertno je pjevao i ulomke iz Gotovčeve Morane. U afirmaciji skladatelja Antonija Smareglie koju je potaknuo i ostvario skladatelj i dirigent Zoran Juranić, Cigoj je osobitu zaslugu imao kao redatelj opere Istarska svadba koju je 1994. godine postavio u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, a potom je predstava izvedena na turneji po Istri.

Osim režija opera internacionalnog repertoara, poput Seviljskog brijača, Madame Butterfly, La Bohème, Kneginje čardaša i Vesele udovice na scenama Sarajeva, Osijeka i Maribora, uspješno je postavio i Gotovčeva Eru s onoga svijeta u HNK–u Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Interpret popevki No ono po čemu ga pamti najšira publika svakako su njegovi nastupi na Festivalu kajkavske popevke u Krapini, gdje je nastupio čak osamnaest puta, osvojivši trinaest prvih nagrada publike i stručnog ocjenjivačkog suda. Među mnogima treba istaknuti pjesme Tak ja sad tugujem i Znam rekla buš Adalberta Markovića, Galženjačku Milana Arka i Miroslava Krleže, Zvon zvoni Marije Radić i Margit Antauer, Mojemu sineku Tonija Glowatzkog i Drage Britvića, Tu mi je zemla, tu mi je dom Nikice Kalogjere, niz popijevaka Dalibora Paulika kao i Julija Njikoša, Miroslava Berte, Vlade Seljana, Alda Arlavija i Zorana Novačića, a 1984. godine sam je skladao pjesmu Zdej sem pak doma. Tenorskim glasom posebnoga sjaja, vatrenim temperamentom i interpretacijom Krunoslav Cigoj osvajao je sve koji su ga slušali; ostat će u sjećanju kao jedna od naših najkreativnijih glazbenih osobnosti.

12

K

Piše: Erika Krpan

ad nas napusti netko tko je obilježio svoje vrijeme i čiji su tragovi na zemlji duboko utisnuti u spoznaje onih koji ostaju da bi ih sačuvali, odgovornost je velika.

Jer nije posrijedi samo sjećanje koje održava živom uspomenu na čovjeka, prijatelja, umjetnika koji je još jučer bio pokraj nas, dijeleći nedaće i ljepote svakodnevice. Riječ je o stvaralačkoj energiji uloženoj u dobrobit sredine i tu energiju, njezina načela, ideje, vrijednosti, valja znati sačuvati, razvijati i oploditi jer će jedino tako sjećanje na jedan stvaralački život dobiti puni smisao.

Cigoj kao Hoffmann u Offenbachovim Hoffmannovim pričama

Dubrovačke aktivnosti Godina 1980. prijelomna je u životu maestra Dražinića. Napokon je u Dubrovniku, na čelu Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Stvaralački ga nemir upućuje prema širenju repertoara; svjestan je da je sredina spremna prihvatiti zaokret prema velikim vokalno–instrumentalnim ostvarenjima. Stoga već 1981. s tadašnjim direktorom orkestra Lukom Obradovićem okuplja grupu amatera pjevača i utemeljuje Mješoviti zbor Libertas. Ta je činjenica izmijenila repertoarnu sliku Dubrovnika, pokazujući već nakon godinu dana izvanredne rezultate.

Mnogo je toga Dražinić postigao u Dubrovniku osamdesetih i devedesetih

Portogruaru u Italiji. Sva su ta postignuća posljedovala i nagradama. Među njima je i Nagrada Grada Dubrovnika.

A nekih nema, iako bi ih jamačno trebalo biti.

Povezanost s Papandopulom Od velike je važnosti i činjenica da je maestrova neumorna aktivnost poticala hrvatske autore da se približe Dubrovniku ne samo kao prolazni gosti, nego da suradnja posljeduje trajnim umjetničkim vrijednostima. Pravi je primjer veza sa skladateljem Borisom Papandopulom, velikim maestrovim prijateljem; iz tog je prijateljstva nastalo više djela — neka od njih posvećena mae-

Ivo Dražinić

R

iječ je o stvaralačkoj energiji uloženoj u dobrobit dubrovačke sredine i tu energiju, njezina načela, ideje, vrijednosti, valja znati sačuvati, razvijati i oploditi

Treba li ponoviti činjenice životopisa čija je skromnost i samozatajnost u suprotnosti s umjetničkom ostavštinom osobnosti kojoj će u nekoj željenoj budućnosti netko trebati posvetiti temeljitu istraživačku i analitičku pozornost?

Jer Ivo Dražinić bio je skromna osoba i izvanredan umjetnik; ne kaže se uzalud da je skromnost obilježje velikih ljudi.

Postupni uspon Rođen na Lastovu 3. srpnja 1942. u plemenitoj, ali skromnoj obitelji kantora župne crkve, u Dubrovniku je završio srednju učiteljsku i srednju glazbenu školu, a diplomirao je 1973. na Muzičkoj akademiji u Beogradu, u razredu akademika Mihajla Vukdragovića, da bi se poslije usavršavao u dirigiranju kod Jashe Horensteina i Lovre pl. Matačića. Skromnih imovinskih mogućnosti, radio je još za vrijeme studija, a nakon diplome, poučen bogatim iskustvom svojega profesora na zborskom području, počinje rad s nekoliko beogradskih zborova.

Još 1965. radi kao zborovođa, a od 1977. do 1980. je i dirigent Simfonijskog orkestra Umjetničkog ansambla JNA u Beogradu; istodobno je od 1970. do 1980. vodio Mješoviti zbor KUD–a Ivo Lola Ribar koji oblikuje u izvrsno dotjeran umjetnički sastav sposoban i za najsloženije izvedbene zadaće i postiže s njim i izvanredne međunarodne uspjehe. Najveći je pobjeda 1975. na BBC–jevu Međunarodnom natjecanju zborova Let the people sing u konkurenciji 48 zemalja.

»Najmlađi tenor na svijetu« Počeo je karijeru vrlo rano (s 18 godina!) kao »najmlađi tenor na svijetu«, kako ga je njemački tisak nazivao nakon prvih koncerata. Nastupa u bečkoj Narodnoj operi i snima ploče, među ostalima i sa

Maestrova neumorna aktivnost poticala je hrvatske autore da se približe Dubrovniku ne samo kao prolazni gosti nego da suradnja posljeduje trajnim umjetničkim vrijednostima

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Otišao je u 67. godini, nakon gotovo tri desetljeća teške bolesti s kojom se hrabro borio

Od maestra Dražinića oprostio se i njegov matični zbor Libertas pod vodstvom Vikija Lenerta prigodnim koncertom na komemoraciji 25. srpnja u Kneževu dvoru u Dubrovniku

godina, sve to tek valja analizirati, uzimajući u obzir i stanku u radu s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom te razloge koji su do nje doveli. Kako bilo, maestro brojnim dužnostima pridružuje još jednu: od 1987. do 1991. glazbeni je ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara, a potom i pridruženog Festivala komorne glazbe. Ima vremena i za gostovanja, pa i za rad u inozemstvu: tih je godina šef–dirigent Festivalskog orkestra u

stru Dražiniću — od kojih su neka kapitalna ne samo u opusu autora, nego i u cjelokupnoj hrvatskoj glazbenoj povijesti 20. stoljeća. Dokaz je djelo s naslovom Non bene pro toto libertas venditur auro, skladba u čijem su se nastanku sjedinile ljubavi njihovih autora, skladatelja Borisa Papandopula, pjesnika Luke Paljetka i interpreta Ive Dražinića, prema gradu i svemu onome što on predstavlja i simbolizira.

S osobitim poštovanjem i ljubavlju maestro Dražinić govorio je o Borisu Papandopulu, držeći, kako je jednom kazao, da je veza s umjetnikom i druženje s njim bila prava nagrada od Boga. Danas s uvjerenjem možemo kazati da je i druženje s maestrom Ivom Dražinićem bilo takva nagrada. Nagrada koja nas sve obvezuje da sačuvamo njezine vrijednosti za budućnost.

13

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Ususret središnjoj proslavi 70. obljetnice Hr vatskog društ va skladatelja koj a s e p l a n i r a 19. s t u d e n o g a u Ko n c e r t n oj d vo r a n i Va t r o s l ava Li s i n s ko g

Hrvatsko društvo skladatelja i njegove manifestacije

Jedno od bitnih obilježja našega društva jest umjetničko vodstvo, organizacija i suorganizacija niza uglednih festivalskih manifestacija i priredbi

J

Piše: Erika Krpan

edno je od bitnih obilježja Hrvatskoga društva skladatelja umjetničko vodstvo, organizacija i suorganizacija niza uglednih festivalskih manifestacija i priredbi, od kojih neke jesu, a neke nisu posvećene isključivo izvedbama hrvatskih autora. Stoga toj aktivnosti u povodu 70. obljetnice Društva treba posvetiti pozornost i prisjetiti se kako je sve počelo.

Od ranih pedesetih Kroničarske bilješke kazuju da se već ranih pedesetih godina prošlog stoljeća — nekoliko godina nakon utemeljenja Društva — počela razmatrati mogućnost osnivanja glazbenog festivala. Ne treba zaboraviti da su to bile godine oskudnih mogućnosti izvedbi hrvatskih skladatelja i da su se ispitivali oblici i načini za plasman novih djela. Najdugovječnija festivalska priredba iz okrilja Hrvatskog društva skladatelja je Festival Zagreb (u početku Zagrebački festival zabavne glazbe, pa Zagrebfest, danas Zagrebački festival), međutim, nije od početka manifestacija Društva. Potaknut 1953. iz Horizonta, novina mladih CK omladine Hrvatske na inicijativu skladatelja i prvog ravnatelja festivala Fedora Kopse, ubrzo će prijeći u ovlast Udruženja kompozitora lake muzike Hrvatske (1956.), a objedinjavanjem društava tek desetak godina nakon osnivanja festivala (1963.) i u — kako se Društvo tada zvalo — Udruženje kompozitora Hrvatske. U svakom slučaju, pod stalnom autorskom kompetencijom Zagrebački festival prolazit će razne faze, uspone i padove, blistave trenutke, osobito šezdesetih godina kada je (1963.) proglašen europskim glazbenim festivalom godine. Važno je istaknuti poticajnu vrijednost festivala jer je iznjedrio niz »vječnih« melodija, mnoge se ne samo pamte nego i dandanas izvode; njegov je bogati fundus istinska riznica toga područja hrvatskoga glazbenog stvaralaštva.

Nemirni duhovi

RockOff 2014.: Članovi grupe M.O.R.T. i voditeljica Martina Validžić u trenutku proglašenja pobjednika

14

U godinama prije objedinjavanja društava bilo je u Društvu mladih nemirnih duhova čija je znatiželja prelazila granice ne samo Društva nego i države, pretijesne za niz pitanja na koja nije bilo pravih odgovora. Jedan od najistaknutijih i najglasnijih bio je Milko Kelemen. Danas se čini pomalo nejasnom uloga Društva u pokretanju Muzičkog biennala Zagreb, osim kao pouzdane društvene pozadine i potpore. Razgovori su počeli u Društvu. Zna se da je inicijator bio Milko Kelemen koji je nastojao animirati sredinu za ideju organizacije festivala suvremene glazbe, a potražio je i tada potrebnu potporu viših društvenih i političkih instanci. I dobio je. Činilo se politički poželjnim dokazati se sredinom otvorenom prema suvremenim umjetničkim strujanjima. Nije, međutim, do kraja objašnjeno zašto je već nakon prvog festivala (1961.) došlo do sukoba autora i organizatora u pogledu mogućnosti donošenja programskih odluka, pa su trebale proći godine — do 1975. — da se najprije programska, a potom i organizacijska kompetencija — od

1993. — nad Muzičkim biennalom u cijelosti situira u Hrvatsko društvo skladatelja. Kako bilo, bez hrvatskih autora ionako nije išlo. Bili su neprestance prisutni i u organizaciji i u programu, a od 1975. intenzivira se angažman hrvatskih autora na svim područjima festivalskih aktivnosti.

Ideja o Tribini Istodobno s nesporazumima između Društva i organizatora o Muzičkom biennalu Zagreb rađa se još jedna ideja čijim se ostvarenjem trebala pokrenuti mogućnost boljeg plasmana recentnoga hrvatskog stvaralaštva, ali i stvaralaštva iz svih sredina ondašnje države.

Riječ je o Jugoslavenskoj muzičkoj tribini, poslije Tribini muzičkog stvaralaštva Jugoslavije, a danas Glazbenoj tribini u Opatiji. Zamišljena kao godišnja manifestacija, trebala je s jedne strane poslužiti kao teren upoznavanja s recentnim stvaralaštvom pojedinih pripadnika skladateljskog ceha iz različitih sredina, razmjene iskustava i mišljenja, a s druge kao priprema za Muzički biennale Zagreb, jer je najbolje s Tribine uključivano u program međunarodnog festivala. Iz mnogih razloga sve to nije baš besprijekorno funkcioniralo, ali bilo je zanimljivo i s profesionalnog, a često i iz turističkog kuta gledanja. Dinamičnost se pojačavala i povremenim sukobima koji su znali izbiti između pripadnika različitih društava i nisu uvijek bili posljedica različitih estetičkih gledišta, iako je bilo i toga. Polemike i prepirke unosile su privlačnu živost. Opatija je bila mamac kojemu nitko nije odolijevao. Društvo je bilo uključeno u rad Tribine komisijom koja je odabirala djela koja će na Tribini biti izvedena, a mnogi su članovi Društva na programima Tribine obavljali različite poslove, sudjelovali u skupovima različite tematike, predstavljali izdanja... Od 1991. Tribina u Opatiji, potom u Puli i opet u Opatiji u potpunoj je ovlasti i organizaciji Hrvatskog društva skladatelja.

Ukinuti Dani Slijedeći kronološki poredak, na redu je manifestacija koje više nema, ali bi joj trebalo iz više razloga posvetiti pozornost koja bi nadmašila ovih nekoliko redaka. Posrijedi su Dani hrvatske glazbe, utemeljeni 1971. godine i zaključeni 2004., kad su održani posljednji put.

Osnovna ideja nije bila upitna: izvoditi djela hrvatskih skladatelja bez obzira na vrijeme nastanka djela. Bila je to prva manifestacija u potpunoj ovlasti Društva. Skromnih financijskih mogućnosti, ali visoke razine entuzijazma voditelja (Zlatko Pibernik, Adalbert Marković, Miroslav Miletić), manifestacija se niz godina razvijala najprije samo u Zagrebu, a uskoro je razvila aktivnost po mnogim gradovima i mjestima, posebno u područjima bez ikakve koncertne se-

zone ili njegovane navike slušanja tzv. ozbiljne glazbe. Da je odziv bio pozitivan, očitovalo se u širenju mreže zainteresiranih, a u toj akciji promicanja hrvatske glazbene tvorbe sudjelovali su gotovo svi tada aktivni komorni ansambli i velik broj vokalnih i instrumentalnih solista. Može se reći da su se Dani pretvorili u neku vrstu pokreta glazbenika s ciljem da se u vremenu složenih političkih okolnosti brinu za onaj dio nacionalnog identiteta koji je u njihovoj profesionalnoj ovlasti. I to je funkcioniralo, u Zagrebu su sudjelovali i veliki ansambli i kazališta, a poslije 1973. i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog znala je biti domaćin velikih vokalno–instrumentalnih izvedbi. Jesu li Dani ukinuti jer se nije pronašla programska formula u skladu s interesima novog stoljeća, zbog financijske oskudice tih godina ili iz drugih razloga, teško je suditi. Vjerojatno je jedan od razloga i u činjenici da je Muzički biennale Zagreb preuzeo mnoge izvedbe novih skladbi hrvatskih skladatelja, a baština prolazi bolje ili lošije na nekim drugim festivalskim ili redovitim koncertnim pozornicama.

2011.: 48. Glazbena tribina Opatija

Jazz i rock Preostaje spomenuti još jedno vrlo važno područje. Riječ je o jazzu i o glazbenicima koji su se 1990. okupili kako bi osnovali Jazz klub Zagreb. Posljedica tog okupljanja i sve intenzivnijeg jačanja hrvatske jazz scene su dvije manifestacije: Proljetna revija jazza — danas Jazz.hr Proljeće — i Međunarodni dani jazza — danas Jazz. hr Jesen. Inventura nastupa i gostovanja pokazala bi visoku umjetničku razinu obiju manifestacija koje već gotovo dva i pol desetljeća nastoje zagrebačke ljubitelje jazza s jedne strane upoznati s hrvatskim jazz dometima, a s druge ugošćuju vrhunske svjetske glazbenike različitih stilskih orijentacija.

Valja reći da je Hrvatsko društvo skladatelja na različite načine blizu još nekih manifestacija kao što su Chansonfest od početka 1998., a danas tek na razini organizacije, suradnja s diskografskom nagradom Porin bila je u nekim godinama vrlo intenzivna, a prošle je godine i dominantna; posljednje dvije godine Društvo je pokrenulo i RockOff festival, »projekt koji je zamišljen kao manifestacija kojom će nova generacija glazbenika različitih žanrova ostvariti medijski, diskografski i koncertni proboj« (umjetnički ravnatelj Hrvoje Horvat). »U godini u kojoj slavi 70. obljetnicu, Društvo i ovim projektom ostaje mlado«, govori o najmlađoj manifestaciji Društva voditelj projekta i zamjenik glavnog tajnika Društva Darko Bakić.

Zaključimo ovaj kratki prikaz aktivnosti Društva na području manifestacija jednom od aktivnosti koje svakako pripadaju najvažnijima. To su autorski koncerti. Bez obzira na povod organiza-

28. MBZ 2015: Kraljevi bogova/Selfish Gene Machine Ivane Kiš: Tamás Darai i Leonard Jakovina uz ansambl Zagrebačkog baleta

D

anas se čini pomalo nejasnom uloga Društva u pokretanju Muzičkog biennala Zagreb, osim kao pouzdane društvene pozadine i podrške (tek je 1993. ušlo pod okrilje HDS–a). cije takva koncerta, kakve godišnjice ili nekog drugog slavljeničkog razloga, te male monografske sličice dragocjeni su prinosi poznavanju opusa pojedinih autora i pokazuju ne samo trajnu brigu Društva za stvaralaštvo svojih članova nego i poštovanje koje uvijek izazivlje živa izvedba. Pridruži li se tome nakladnička djelatnost, slika te brige znatno se širi, ali o tome nekom drugom zgodom.

15

prestižna europska titula EFFE Festival Lebel. U svojem šestom izdanju, prema tradiciji potkraj kolovoza i početkom rujna u Muzeju grada Splita, donio je šest koncerata, na kojima se predstavilo nešto više od četrdeset glazbenika. Kvalitetom programa i izvedbi nadmašio je lanjsko izdanje. Zajednički nazivnik svih koncerata odvažno su i nekalkulantski birani programi kojima se nije željelo svidjeti se pod svaku cijenu, već ponuditi nove glazbene doživljaje.

LJETNI FESTIVALI Osvrt na klasičnoglazbena događanja u gradu pod Marjanom na Splitskom ljetu, Piano Loop Festivalu, MAGfestivalu te ciklusu Čari klasične glazbe u Podrumima

Glazbeno ljeto u Splitu Unatoč opstrukcijama i financijskoj nemoći, i ove su godine u grad koji se natjecao za titulu europske prijestolnice kulture dio sebe utkali mnogobrojni glazbeni i baletni umjetnici

Iznimna ostvarenja Posebne pohvale i čestitke zaslužuju autorski tim i cijeli izvođački ansambl premijerno postavljene opere Samson i Dalila Camillea Saint–Saënsa, na čelu s odličnom splitskom mezzosopranisticom Terezijom Kusanović. Jednako tako, pohvale idu i autorskom timu te dvanaest vrsnih plesača, splitskog baletnog ansambla, praizvedenog baleta 5 do 12. Oba premijerno postavljena naslova, koja su u najvećoj mjeri opravdala visoka očekivanja publike i kritike, gledat ćemo i u sljedećoj splitskoj kazališnoj sezoni (nadamo se, ne predstavljene kao premijere ili premijerne obnove). Napomenimo da je, u nedostatku volje, znanja i razumijevanja, splitska gradska vlast uskratila pravo korištenja Peristila, glasovite pozorni-

ce Ljeta, za pripreme i izvedbu Samsona i Dalile, tako da se, nažalost, operna premijera dogodila u kazališnoj zgradi.

Dvoje sjajnih mladih, međunarodno prepoznatih glazbenika, violončelistica Kajana Pačko i gitarist Petrit Çeku, skladnim su i proživljenim muziciranjem zaslužili nagradu Judita u glazbenom dijelu programa. Na njihovu se rasporedu našla i hrvatska skladba, Canzona za violončelo i gitaru našeg ovogodišnjeg obljetničara (50. rođendan!) Srđana Dedića. Popisu iznimnih ostvarenja ovogodišnjeg Ljeta pridružio se i koncert Zagrebačkih solista u Meštrovićevim Crikvinama na završnoj večeri uoči zatvaranja festivala. Njihovo je angažirano, nadahnuto i uigrano muziciranje bilo uistinu umjetnički posebno. Splitsko ljeto prebrodilo je još jednu izazovnu godinu. U vjeri da ga čekaju administrativno mirnija, a umjetnički uzbudljivija vremena, uputimo još jedanput apel splitskoj gradskoj vlasti — vratite Peristil umjetnicima!

Zanemareno stvaralaštvo

»Okolni« festivali Glazbeno siromašnije 61. Splitsko ljeto dopunili su vrijedni koncerti u sklopu sada već tradicionalnih splitskih ljetnih kulturnih manifestacija: Piano Loop festivala u organizaciji udruge Piano projekt, MAGfestivala, koji su osmislili i iznijeli članovi udruge Mladih akademskih glazbenika te ciklusa Čari klasične glazbe u Podrumima koji potpisuje Glazbena mladež Split.

Nakon završetka Splitskog ljeta održao se Piano Loop Festival ponudivši nam u novom izdanju u šest dana više od dvadeset sati žive klavirske glazbe u Galeriji umjetnina. I ove je godine u Split doveo ugledne svjetske pijanističke pedagoge, ujedno i sjajne pijaniste, Rubena Dalibaltayana, Kemala Gekića i Grigorija Gruzmana, koji su osim samostalnih koncerata održali i majstorske radionice. Uz koncerte iskusnog trojca, izdvojimo još i koncert mladog omiškog pijanista Lovre Marušića u samoj

Violončelistica Kajana Pačko i gitarist Petrit Ceku na Splitskom ljetu

završnici manifestacije. Muziciranje toga mladog umjetnika, studenta treće godine studija klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, iznimno profinjeno ali i odvažno, na tehnički zavidnoj razini, jamstvo je ostvarenja uspješne umjetničke karijere.

Glazbeni petak u Podrumima U jedinstvenom koncertnom prostoru, istočnom dijelu Podruma Dioklecijanove palače, svakoga petka, od 10. srpnja do 11. rujna, događali su se koncerti umjetničke glazbe, koji su i ove godine okupili umjetnički zanimljive i dobre domaće i strane već afirmirane glazbenike, mlade i darovite svirače koji tek počinju graditi umjetničku karijeru te mnogobrojne ljubitelje vrijedne glazbe. Od devet održanih koncerata izdvojimo one pobjednika dvaju ovogodišnjih natjecanja glazbenika, također u organizaciji splitske Glazbene mladeži. Flautist Yoann Couix, laureat 1. Međunarodnog

natjecanja flautista, održanog ovoga proljeća u dvorcu Vitturi, ostvario je koncert u suradnji s francuskom sopranisticom Hélène Fauchère i splitskom čembalisticom Bornom Barišić. Svojom je glazbom splitski petak obogatila i šibenska flautistica Ana Batinica, koja je nagrađena kao najbolji umjetnik u 3. Ciklusu koncerata mladih glazbenika mo. Vinko Lesić, koji se u protekloj sezoni održavao u foyeru splitskog HNK–a.

Pozno splitsko ljeto Nekad uspavano, danas živo pozno glazbeno splitsko ljeto, prije šest godina odlučili su koncertima komorne glazbe obogatiti mladi glazbenici okupljeni u udrugu MAG. Tako je nastao MAGfestival, koji danas podupiru Grad Split, Splitsko– dalmatinska županija i Ministarstvo kulture, a uz Festival zborske glazbe Cro patria i Ultra Europe Music Festival, postao je jedan od tri splitska festivala kojima je dodijeljena

Split

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

plitsko ljeto, ambijentalni festival u kojem se združuju glazbena, baletna, dramska i likovna umjetnost, više je od pola stoljeća središnje ljetno kulturno događanje srednje Dalmacije, ali jednako tako, jedinstvenim formatom i bogatom prošlošću zapravo je kulturna vrijednost od nacionalne važnosti.

Sam završetak 61. izdanja te manifestacije nerado ćemo pamtiti po sasvim neumjetničkim temama. Nevjerojatno zvuči da je festivalu, koji je i u vrijeme rata prkosio kulturi bezumlja i mržnje, prijetilo gašenje, i to baš u trenutku kad se, bez obzira na konačan ishod, Split natjecao za titulu europske prijestolnice kulture. Unatoč opstrukcijama i financijskoj nemoći, i ove su godine u njega brojni glazbeni i baletni umjetnici utkali dio sebe i ostavili trajni umjetnički biljeg

u njegovoj povijesti. Oskudica se, ipak, odrazila i na broj i na kvalitetu glazbenih i baletnih programa.

16

MAG Festival ove je godine obilježio nastup Festivalskog ansambla uz koji su kao solistice muzicirale Mia Grubišić (violončelo) i Svjetlana Mandić (violina); Sinfonie concertante Johanna Christiana Bacha

Pijanist Grigory Gruzman na Piano Loop Festivalu

Unatoč nemalom broju kvalitetnih glazbenih sadržaja cijelog ovoljetnog splitskog glazbenog programa, teško je oteti se dojmu da su organizatori i izvođači pomalo zanemarili hrvatske skladatelje. Skladbe domaćih autora rijetko smo imali priliku čuti; među autorima malobrojnih djela koja su ipak odabrana za izvođenje, najčešće se ponavljalo ime svestranog glazbenika i jednog od najznamenitijih i najplodnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća, Borisa Papandopula. Recentno glazbeno stvaralaštvo gotovo je potpuno izostalo s ljetnih glazbenih pozornica; čuli smo tek pokoju skladbu Vlade Sunka, Mirele Ivičević i Ivane Kiš. Hrvatski skladatelji zasigurno zaslužuju više od pokojeg djela zalutalog u programe.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

S

Piše: Marijo Krnić

Zaključno kažimo da unatoč tome što je pritisnuto financijskim problemima ovogodišnje Splitsko ljeto tek djelomično zadovoljilo odavno visoko postavljenu ljestvicu kvalitete, splitska publika nije ostala zakinuta za ljetna glazbena uzbuđenja. Posebno veseli činjenica da je u Splitu stasala generacija mladih glazbenika koji ne samo da mogu ispuniti zahtjevne umjetničke zadatke, već su spremni preuzeti inicijativu te ponijeti teret tehničke, materijalne i programske organizacije složenih glazbenih manifestacija. Nezanemariv broj kreativnih, vrijednih, darovitih i poduzetnih umjetnika daje nam pravo da se ponadamo kako će u ne tako dalekoj budućnosti glazbeni život Splita (ponovno) biti dostojan dalmatinske metropole.

Leonardo Caimi kao Samson i Terezija Kusanović kao Dalila na otvorenju Splitskog ljeta u HNK–u Split

17

Praizvedbe hrvatskih autora Obljetničko izdanje nacionalnog festivala bilo je posvećeno utemeljitelju i dugogodišnjem umjetničkom ravnatelju Danijelu Marušiću

O

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Piše: Marija Saraga

bljetničko izdanje 40. Osorskih glazbenih večeri bilo je posvećeno utemeljitelju i dugogodišnjem umjetničkom ravnatelju — Danielu Marušiću. A u skladu s Marušićevom tradicijom, koji je tijekom svojih osorskih godina priredio više od tristo praizvedbi hrvatskih autora, i za 40. izdanje festivala naručena su nova djela hrvatskih skladatelja. Autori koji su pisali skladbe za Osor ovoga ljeta bili su Ante Knešaurek, Antonio Babić, Ivan Josip Skender te Ivana Kiš, dok je Krešimir Seletković Osoru poklonio nešto za njega posve novo: elektroakustičnu skladbu koja se prije svakoga koncerta održavala, tj. puštala na prostoru glavnog osorskog trga, ispred crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije.

iskričavog, bojama bogatog orkestralnog tkiva. Drugi je stavak emocionalna srž djela, a za njega skladatelj kaže kako predstavlja »odmak od stvarnosti — prolazi fluidom sjećanja, kroz sfere zaboravljenih trenutaka i osjećaja«.

I posljednji stavak, naglašenog ritmičnog pokreta, glazbom dočarava autorovu izvanglazbenu ideju: »Slavi život i njegove otkucaje, uspone, padove, uzdahe... Njime želim navesti slušatelja da traži, propitkuje, prihvaća i raduje se svemu što život nosi.« Ante Knešaurek nagrađen je velikim pljeskom publike, koji ravnopravno pripada i sjajnome Filipu Faku, kao i uzornom orkestralnom aparatu predvođenom Markovićem.

Razgovor na čembalu Ivan Josip Skender svojih je Sedam preludija za čembalo (praizveo Pavao Mašić 28. srpnja) koncipirao kao razgovor dviju osoba koje, iako se međusobno ne slušaju, u posljednjem, sedmom preludiju, dolaze do istog zaključka. »Osobe« u ovom razgovoru ili, točnije, odvojenim monolozima, Skender oblikuje korištenjem zajedničkih motiva u parnim i neparnim preludijima, a šar-

figuracija.

Paraćev student Dva dana nakon Skendera, praizvedbu svojega djela slušao je mladi skladatelj Antonio Babić, koji će uskoro diplomirati u razredu Frane Paraća na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Babić je za bariton i komorni ansambl skladao skladbu Kad budem trava, na stihove istoimene pjesme Dobriše Cesarića.

Mladi skladatelj u djelu je pokazao izvrsnu zanatsku podlogu, a posebno se u njegovu djelu istaknula snažna i efektna instrumentacija, koja je nadogradila mračnu atmosferu oblikovaAnsambl Monike Leskovar (Boris Brovtsin i Giovanni Guzo na violinama, Saša Milošev na violi, te ona i Giovanni nu u samoj glazbi. Iz- Sollima na čelima) i skladateljica Ivana Kiš nakon praizvedbe njezine skladbe By Serious Immobilities

U

skladu s Marušićevom tradicijom, koji je tijekom svojih osorskih godina priredio više od tristo praizvedbi hrvatskih autora, i za 40. izdanje festivala naručena su nova djela

Osor

A

18

Bas van Yperen

Koncentracija i smirenost

utori koji su pisali skladbe za Osor ovoga ljeta bili su Ante Knešaurek, Antonio Babić, Ivan Josip Skender te Ivana Kiš, dok je Krešimir Seletković Osoru poklonio nešto za njega posve novo: elektroakustičnu skladbu 40 koja se prije svakoga koncerta »puštala« na prostoru glavnog osorskog trga

Krešimir Seletković i konzola s koje se emitirala njegova elektronička skladba 40

Seletković je skladbu prigodno naslovio 40, a ta je brojka i temelj same skladbe; kako piše autor, djelo »predstavlja četrdeset izabranih frekvencija koje se tijekom četrdeset minuta izlažu u različitim kombinacijama, tvoreći strukturu koja predstavlja svojevrstan sadržajni crescendo i decrescendo prekinut s četrdeset zvučnih struktura sličnih zvonu. Osnovna misao jest pokušati slušatelja uvući u svijet mikropromjena koje u svojem tijeku izazivaju povišeno stanje koncentracije te određenu duhovnu smirenost«. Iste večeri kad je ta elektroakustična skladba imala prvu izvedbu, 19. srpnja, u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije praizveden je i Koncert za klavir i orkestar Ante Knešaureka, koji su na otvorenju festivala predstavili Simfonijski orkestar HRT–a i pijanist Filip Fak pod ravnanjem dirigenta Aleksandra Markovića. Klasično strukturirano trostavačno djelo obiluje kompaktnim glazbenim idejama, a efektno pisana klavirska dionica izranja iz

Simfonijski orkestar HRT–a i maestro Aleksandar Marković na otvorenju 40. Osorskih glazbenih večeri

Ozbiljna nepokretnost mantno djelo raznolikih karaktera, osim u skladateljevoj ideji i objašnjenju, sadrži dozu humora i u samoj glazbi. Ritam je važna komponenta u ovome djelu, koje istražuje zvukovni spektar čembala, od početnih ogoljenih, izoliranih tonova do sve ornamentiranijih i gušćih Pavao Mašić praizveo je Skenderovih Sedam preludija za čembalo

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

LJETNI FESTIVALI J u b i l a r n e 4 0. O s o r s ke g l a z b e n e ve č e r i ( O s o r, o t o k C r e s , 19. s r p n j a — 2 3 . ko l ovo z a 2 015 . )

vrsna interpretacija djela također je bila presudna za njegov uspjeh kod osorske publike, a za nju su zaslužni uvjerljivi i dojmljivi Siniša Hapač te Cantus Ansambl pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera.

Vlastito iskustvo bolesti koja joj je otežala kretanje i učinila svaki pokret bolan, Ivana Kiš utkala je u novu skladbu

By Serious Immobilities koju je 6. kolovoza praizveo mješoviti ansambl koji su sastavili i odabrali Monika Leskovar i Giovanni Sollima. Skladba je pisana za

dvije violine (Boris Brovtsin i Giovanni Guzzo), violu (Aleksandar Milošev) , dva violončela (Monika Leskovar i Giovanni Sollima) te klavir (Giuseppe Andaloro), pri čemu je razrada materije podijeljena na dva suprotstavljena tijela, gudače (kao cjelinu) te klavir, koji se drži zasebno. Djelo počinje dugim, teško pokretnim zvučnim plohama, unutar kojih se javljaju tek troma kretanja, otežala, spora, sugerirajući nemogućnost kretanja. U idućem, kontrastnom odsjeku klavir je pokretač ritmičnog, pulsirajućeg kretanja, a naslojavanje motiva u gudačima dovodi do zgušnjavanja materije i gotovo zaglušujućeg košmara, iz kojeg ponovno izranja klavir sa silovitim, gotovo divljim monologom, svojevrsnom solističkom kadencom. Ona uskoro prelazi u ponavljanje obrasca, koji se zatim raspada, usporava i ponovno tone u gusto gudačko nepokretno tkivo.

19

LJETNI FESTIVALI Domaći glazbenici, interpreti i autori na 66. Dubrovačkim ljetnim igrama

Glazbeno šarenilo Prisutnost domaćih glazbenika na ovogodišnjim je Igrama bila primjetna i znatna te se vidno pridala pažnja hrvatskom glazbenom stvaralaštvu

Dubrovnik

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Ovogodišnji glazbeni program što su ga osmislili intendant Igara Mladen Tarbuk i njegov pomoćnik za glazbu Mladen Janjanin, ostavio je dojam jače zimske koncertne sezone. Kvalitetu je podiglo nekoliko dojmljivih koncerata, među kojima je nastup Kvarteta Henschel (dobitnici ovogodišnje nagrade Orlando), odličan nastup Dubrovkinje (po rođenju i po majci), pijanistice Dubravke Tomšič, koja je tom prigodom proslavila sedamdeset godina umjetničkog rada, te nastup pijanista Ive Pogorelića, koji je i ovaj put intrigantnost svojega nastupa upotpunio ponašanjem mega–zvijezde. Vrlo mladi britanski pijanist Andrew Tyson i talijanski klarinetist Giampiero Sobrina svakako su bili također vrli uzdanici festivala i valja spomenuti njihove nastupe.

20

Cantus Ansambl u punom sastavu pod vodstvom Ivana Josipa Skendera

O

ve su godine Igre (i glazbeni i kazališni program) napadane iz svih oružja, a najglasniji su bili oni koji nisu kompetentni za prosudbu

P

Piše: Ileana Grazio

risutnost domaćih glazbenika, kao interpreta, ali i autora na 66. Dubrovačkim ljetnim igrama bila je primjetna i moglo bi se reći znatna te se vidno pridala pažnja hrvatskom glazbenom stvaralaštvu.

Sedamnaest koncerata klasične glazbe, nekoliko tzv. Ponoćnih serenada kao off–program (sevdalinke, klape, jazz itd.) bilo je rasprostranjeno od atrija Kneževa dvora, preko parka Orsule sve do ljetnikovca Skočibuha. Ako tome dodamo i da je Rezervat Lokrum

organizirao koncerte na otoku Lokrumu, možemo zaključiti da je Dubrovnik ovoga ljeta imao pravo glazbeno šarenilo, što se odrazilo i na manji posjet festivalskim klasičnim koncertima.

U znaku slovenskih ansambala Ovogodišnji glazbeni program bio je u znaku suradnje sa slovenskim ansamblima, pa je na otvaranju festivala na-

vicem, uz sudjelovanje hrvatskih pjevača: baritona Leona Košavića i tenora Domagoja Dorotića, koji je nenadano imao i recital na Igrama, uz pijanisticu Lanu Bradić, zamijenivši bolesnu sopranisticu Lanu Kos. Povratkom na Igre Slovenskog okteta i Mariborskog baletnog ansambla s predstavama Opasne veze i Rekvijem za dvije stolice — Stabat Mater publici su ponudili priredbe visoke kvalitete.

Vokalni ansambl Antiphonus (Monika Cerovčec i Ana Lice, soprani; Martina Borse, alt; Ivan Bingula i Siniša Galović, tenori, te Tomislav Fačini, bas) i lutnjist Edin Karamazov na suptilan su nam način približili muziciranje skladbi Claudija Monteverdija (iz 6. i 8. knjige Madrigala) i Lukačićev Quam pulchra es koji je iznimno vrijedan prilog baroknoj hrvatskoj glazbi. Edin Karamazov, priznati i poznati lutnjist, nije se iskazao na visini svoje reputacije, improvizirajući Sonatu i Partitu BWV 1001–1006 Johanna Sebastiana Bacha.

Odmak od klišeja Cantus Ansambl svaki put na nastupima u Dubrovniku predstavi veoma zanimljiv program. Ovaj put napravio je

Ograničavajuće okolnosti Pokazalo se veliko zanimanje upravo za sva senzacionalistička i popularna događanja. Uvođenjem koncerata ležernijeg sadržaja, ali ne manje kvalitetnih, Dubrovačke ljetne igre pokušale su pratiti trendove, otvoriti vrata nekoj »drugoj« glazbi i na kraju tržišno konkurirati.

Nekada su ravnatelji glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara usprkos zakonskim odredbama imali »neograničeni mandat« (uglavnom je trajao po želji samog glazbenog ravnatelja, pa je tako primjerice maestro Milan Horvat imao najdulji mandat — više od deset godina!) a da i ne govorimo o tome koje su sve povoljne okolnosti bile u to doba i kako su se mogli planirati i kreirati skupi projekti. Danas, usprkos većoj prohodnosti informacija, globalizaciji i brzoj dostupnosti angažmana velikih zvijezda (ako takve uopće postoje u onom »starom stilu«), intendanti se moraju boriti s nestalnim mandatom od dvije godine koji im ne pruža mogućnost stva-

Dubrovački simfonijski orkestar i saksofonist Lovro Merčep pod vodstvom Stefana Mazzolenija

stupila Slovenska filharmonija pod ravnanjem Mladena Tarbuka ispred crkve sv. Vlaha. Na istom mjestu, dan poslije, nastupila je ponovo Slovenska filharmonija s dirigentom Urošom Lajo-

pravi odmak od već pomalo zamornog klišeja klasične glazbe. Pod dirigiranjem Ivana Josipa Skendera uz skladbe Kammermusik br.2 za klavir i komorni orkestar Paula Hindemitha sa

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

ranja čvrstog koncepta te s vrlo ograničenim financijskim sredstvima, koja su nepravedno raspoređena između teatra i glazbe.

Simfonijski orkestar HRT–a i Zoltán Kocsis na zatvaranju 66. Dubrovačkih ljetnih igara

solisticom Srebrenkom Poljak, iz čijeg je sviranja iskrila kreativnost, homogeno je zazvučala i Passacaglia Antona Weberna u obradi Henrija Pousseura.

U prvome dijelu večeri bile su izvedene dvije skladbe hrvatskih suvremenih skladateljica Sande Majurec i Mirele Ivičević, što smatramo rijetkošću, jer je u povijesti Igara suvremeno hrvatsko stvaralaštvo dosad bilo sramežljivo predstavljeno.

Spomenute skladateljice pripadaju novoj generaciji hrvatskih skladatelja, a bilo je vidno iz samo tih dviju skladbi kako se inače specifični glazbeni jezik određenog razdoblja potpuno razvodnio u suvremenom dobu. Naime, teško je naći neki koncept koji bi povezivao suvremeno glazbeno stvaralaštvo, osim želje da se bude drugačiji i traženja novih načina izraza, što je svakako pozitivno, ako je potkrijepljeno znanjem i obrazovanjem. Skladba Contratempo Sande Majurec naslovom pokazuje proturječnost, sukobljavanje sadržaja, što je više postignuto ritamskom kombinatorikom nego melodijskom linijom, a dirigent Ivan Josip Skender pokrenuo je ansambl tako da se osjetila potrebna agresivnost harmonijskih sklopova. Skladateljica Mirela Ivičević svojom skladbom Dominosa Octarine za flautu i ansambl na konceptualan način glazbi širi granice, pri čemu veliku ulogu ima flautist, solist. Bio je to Dani Boš-

njak koji je zadivio briljantnim sviranjem i izazvao velik pljesak publike.

Četiri koncerta DSO–a

gorelića i pod ravnanjem mađarskog glazbenika Zoltána Kocsisa. Pogorelić nije obraćao pozornost na nepreciznosti ansambla, već je proveo svoju koncepciju sviranja Chopinova Drugog klavirskog koncerta u f–molu i izazvao različite reakcije publike.

Dubrovački simfonijski orkestar imao je četiri nastupa, uglavnom kao pratnja solistima, primjerice pijanistici Dubravki Tomšič sa španjolskim dirigentom Ramónom Tebarom koji se tom prilikom jedva snalazio, a ni talijanski dirigent Stefano Mazzoleni nije uspio uspostaviti pravu komunikaciju ni s ansamblom ni s publikom. No to nije smetalo solistu Lovri Merčepu, mladom saksofonistu, čiji je edukacijski put vodio kroz klase najboljih domaćih i inozemnih saksofonista i koji je dobitnik velikih priznanja, da pokaže vrhunsku izvedbu. Zadivljujuće je kroz njegov saksofon strujila do srca slušatelja praizvedba vrlo dopadljivog Koncerta za saksofon i gudače Dubrovčanina Ivana Končića, posvećenog upravo Merčepu. Skladba je zadržala klasičnu trostavačnost, sadržajem je pravi izazov i za solista i za orkestar, posebice drugi stavak koji se temelji na aleatoričkom zapisu. Djelo su naručile Dubrovačke ljetne igre i Rotary klub Samobor.

Predugi završni koncert 66. Dubrovačkih ljetnih igara održali su Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije i Hrvatski barokni ansambl sa solisticom, sopranisticom Monikom Cerovčec, pod ravnanjem Zoltána Kocsisa.

Odabrane skladbe (Bachov 5. Brandenburški koncert, Wagnerova uvertira iz Majstora pjevača, Debussyjeve solo pjesme i Dvořákova 8. simfonija) nisu bile prikladne za prostor ispred crkve sv. Vlaha koji je okružen bukom s ulica i kafića, pogotovo ne za nastup Monike Cerovčec s pjesmama Claudea Debussyja u Kocsisevoj orkestraciji. Hrvatski barokni ansambl sa solisticom Laurom Vadjom i čembalistom Pavlom Mašićem bio je apsolutno nečujan. Koncert je bio loš primjer odabira prostora i repertoara.

Komorni studio Zagrebačke filharmonije, za koji se u programskoj knjižici navodi da je osnovan još 1971., prvi je put ove godine nastupio na Dubrovačkim ljetnim igrama, i to kao pratitelj Ive Po-

Ove su godine Igre (i glazbeni i kazališni program) napadane iz svih oružja, a najglasniji su bili oni koji po svojoj stručnosti nisu kompetentni za prosudbu.

Bilo je, mora se priznati, nekih nedore-

Nezasluženi napadi

N

a koncertu Cantus Ansambla izvedena su dva djela Sande Majurec i Mirele Ivičević, što smatramo rijetkošću, jer je u povijesti Igara suvremeno hrvatsko stvaralaštvo dosad bilo sramežljivo predstavljeno

čenosti i pogrešnih odluka, ali stjecao se dojam da kulturna javnost, a pod tim podrazumijevamo pisanje i napade u medijima te kuloarska šuškanja, pod svaku cijenu žele diskreditirati intendanta i teatarsku ravnateljicu (Mani Gotovac), dvoje ljudi čije su reference i kredibilitet više nego potvrđeni u stvaranju hrvatske kulturne zbilje. U sljedećem kreiranju programa valja paziti na preciznosti koncepta kako bi se izbjegao dojam bezidejnosti (što nije bio slučaj u svim izborima ovoga ljeta) i tek nakupine koncerata ili teatarskih izvedbi.

21

Razgovor sa skladateljem, orguljašem i improvizatorom Antom Knešaurekom

Glazbenici kao medijatori kulture BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Dubrovački simfonijski orkestar i dirigent Mladen Tarbuk gostovali 20. srpnja 2015. na 7. međunarodnom festivalu KotorArt

Skladanje kao moralna i estetska odrednica Ante Knešaurek iza sebe ima posebno plodonosno razdoblje, okrunjeno vrijednim priznanjem njegovu skladateljskom radu — Nagradom Boris Papandopulo Hrvatskog društva skladatelja, a uslijedila je narudžba ovogodišnjih 40. Osorskih glazbenih večeri

A

Razgovarala: Zrinka Matić

K

Ratimir Martinović, umjetnički direktor KotorArta

oncert je prigodno donio izvedbu neoklasičnog Concertina Željka Brkanovića, hrvatskog skladatelja rođenog u Bokokotorskom zaljevu

U

Piše: Jana Haluza

ponedjeljak, 20. srpnja na Trgu svetog Tripuna ispred istoimene katoličke katedrale u crnogorskom gradu Kotoru nastupio je Dubrovački simfonijski orkestar pod vodstvom maestra Mladena Tarbuka. Bila je to iz mnogih razloga večer za pamćenje: orkestar je prvi put nakon Domovinskog rata nastupio u Crnoj Gori, a time i pokrenuo projekt Medijator dijaloga kojim se Dubrovnik u sklopu svoje kandidature za Europsku prijestolnicu kulture 2020. želi pozicionirati kao mjesto kulturnog i društvenog povezivanja u regiji. Koncert je održan u sklopu dvomjesečnog 7. međunarodnog festivala KotorArt i njegova središnjeg programa koji čine 14. Don Brankovi Dani muzike, što ih je svojedobno pokrenuo veliki duhovnik i dobrotvor don Branko Sbutega.

Mladen Tarbuk dirigirao je koncertom Dubrovačkog simfonijskog orkestra

Bila je to prigoda za početak pregovora novih partnera: hrvatskih Dubrovačkih ljetnih igara, crnogorskog KotorArta i makedonskog Ohridskog ljeta, koji će ubuduće razmjenjivati svoje kulturne programe. Puno je gledalište na otvorenoj pozornici, kojoj je prelijepu scenografiju činila kotorska katedrala, svjedočilo dirljivom susretu naših umjetnika i znalačke festivalske publike. U program je uveo umjetnički direktor Festivala Ratimir Martinović koji je pozdravio goste parafrazirajući pjesmu Tereze Kesovije: »Prijatelji stari, tu ste!« nakon čega je pozvao publiku na minutu šutnje u spomen na minula vremena kojima će svatko dati svoje značenje. Izaslanik Predsjednice RH dr. Slobodan Prosperov Novak u pozdravnoj se riječi prisjetio posljednje predstave Dubrovačkih ljetnih igara održane na istoj lokaciji 1991. te povratak u Kotor nazvao ne samo glazbenim nego i povijesnim trenutkom. Dobrodošlicu gostima izrazio je potpredsjednik Opštine Kotor Tvrtko Cebuja. Maestro Mladen Tarbuk kao dirigent koncerta i jedan od partnera projekta (kao intendant DLJI)

bio je istodobno i izaslanik ministra kulture RH Berislava Šipuša pa je publici iznio pojedinosti odabranog programa.

Glazba s razlogom Svako je djelo tu bilo s razlogom: uvodna Uvertira u G–duru dubrovačkog diplomata i skladatelja 18. stoljeća Luke Sorkočevića bila je idealna glazbena razglednica iz Grada; središnja točka večeri, Koncert za dva klavira Francuza Françoisa Poulenca odraz je trenutačne francuske sezone Rendez–vous u Hrvatskoj i zajedništva koje su uz orkestar ostvarili dubrovački pijanisti Marija Grazio i Aljoša Lečić; neoklasični Concertino za gudače hrvatskog skladatelja Ivana Brkanovića podsjetio je na njegovo crnogorsko podrijetlo i rođenje u obližnjim bokokotorskim Škaljarima, dok je završna Mozartova 25. simfonija u D–duru, Haffner, podsjetila na nekadašnji ugled dubrovačkih simfoničara kao ansambla specijaliziranog za stil bečke klasike. Glazbenu večer uokvirila su zvona kotorske katedrale kao simbol grada i festivala.

nte Knešaurek na hrvatskoj ozbiljnoj glazbenoj sceni podjednako je afirmiran i kao orguljaš i kao skladatelj. Iza njega je posebno plodonosno razdoblje, s vrijednim priznanjem njegovu skladateljskom radu; dobitnik je Nagrade Boris Papandopulo Hrvatskog društva skladatelja za orkestralnu skladbu Mjesec, praizvedenu u studenome 2014. godine na 51. Glazbenoj tribini u Opatiji. Gotovo neposredno nakon toga dobio je narudžbu opsežnijega djela, pijanističkog koncerta za otvorenje 40. Osorskih glazbenih večeri. Taj festival posebno njeguje hrvatsku glazbu, tako da je u četrdeset godina postojanja, otkad ga je pokrenuo mnogostruko zaslužni osnivač Daniel Marušić, festival iznjedrio više od dvjesto pedeset novih skladbi. Koncert za klavir i orkestar Ante Knešaureka, trostavačno djelo skladano u duhu koncertantne tradicije, uspješno je odgovorilo zahtjevima svečane prilike za koju je skladano, prigrlivši tradiciju koncertantnog pijanističkog pisanja i ujedno inovativno primjenjujući bogate mogućnosti u spoju pijanističkog i orkestralnog tijela.

Praizvedba Koncerta za klavir i orkestar 19. srpnja na večeri otvorenja 40.

Osorskih glazbenih večeri u osorskoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, kao i Nagrada Boris Papandopulo HDS–a za skladbu Mjesec bili su povod za razgovor sa skladateljem Antom Knešaurekom.

Zakon malog broja

22

Pogled sa zvonika katedrale na orkestar i publiku

Trg svetog Tripuna ispred istoimene katoličke katedrale u Kotoru

Ozbiljna glazba i skladatelj ozbiljne glazbe u Hrvatskoj — kako vi doživljavate tu kategoriju i koliko ona daje mogućnosti i širine u ovom trenutku?

Skladatelj Ante Knešaurek i pijanist Filip Fak uz Simfonijski orkestar HRT–a u osorskoj katedrali

Mislim da tu treba pogledati iza sebe i vidjeti da su svi veliki skladatelji ozbiljne glazbe, konkretno Mozart, Schumann, Schubert, pa čak i Chopin, svirali zapravo po ondašnjim kafićima, salonima, i tako zarađivali za kruh. Iznimka je možda bio Bach, kojega je plaćala uglavnom crkva, ili Händel koji je uživao veliku slavu i zaštitu dvora, ali zapravo većina velikih skladatelja nije uspijevala živjeti samo od skladanja. Pitanje egzistencije je vrlo važno, kako materijalne tako i nematerijalne; to se dvoje isprepliće. Tu u svojevrsni procijep upada ozbiljna glazba, odnosno pitanje što je ona danas, kako se valo-

rizira i koje mjesto zauzima u društvu.

Bojim se da je tu premalo mjesta, odnosno rekao bih da u Hrvatskoj društvo nije osviješteno, niti ima potrebu za nečim što izlazi iz određenih klišeja i kolotečina, kao što su »cajkuše« ili zabavna glazba u kojoj naravno prevladava najviše »turbo–pop«, »turbo–folk« i tome slično. Zašto je to tako u Hrvatskoj, a nije u tolikoj mjeri u inozemstvu? Prije svega, tu je zakon malog broja. Hrvatska je mala zemlja i normalno da će biti manji broj konzumenata klasične glazbe. Drugo je izostanak katarze, meni se čini, kao nužne posljedice rata, koji smo mi nažalost u Hrvatskoj proživjeli.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

LJETNI FESTIVALI Dubrovčani u Kotoru, prvi put u Crnoj Gori nakon Domovinskog rata u Hrvatskoj

K

oncert za klavir i orkestar Ante Knešaureka, trostavačno djelo skladano u duhu koncertantne tradicije, uspješno je odgovorilo zahtjevima svečane prilike za koju je skladano 23

Povijest nas uči da nakon svakog rata postoji katarza, pročišćavanje društva.

Bojim se da se to u Hrvatskoj nije dogodilo zbog raznih strašnih stvari koje su se odigrale na političkoj sceni, kao jedan veliki vitium artis, zapravo jedan veliki zločin s malverzacijama, privatizacijama, tako da su ljudi zapravo ostavljeni na rubu egzistencije... Tako da mislim da je pitanje koje mjesto danas zauzima klasična glazba u životu suvremenog čovjeka, jednog prosječnog Hrvata, mnogo kompleksnije nego da se kaže »eto, on jadan nema potrebu za tim« ili »njega to ne zanima«.

Glazba kao utjeha S druge strane, čini se barem tako, i u siromašnim, odnosno siromašnijim zemljama, poput nekadašnje Mađarske, nekadašnje Rusije itd., uvijek je postojao određen krug umjetnika i intelektualaca koji su i stvarali odličnu glazbu, ali i krug njezinih konzumenata, pri čemu je glazba u tom trenutku bila neka utjeha i bijeg iz sivila, neimaštine, iz egzistencijalnih problema, iz obavezne šutnje i svega ostalog što čovjeka sputava i ne daje mu pogled naprijed. Vjerujem da takve publike ima i danas u Hrvatskoj.

24

A koja je pozicija skladatelja kod nas?

Najčešće je, među ljudima koji me ne poznaju, kad im kažem da se bavim kompozicijom i orguljama, prvo pitanje: »Pa zašto ne pišeš komercijalnu glazbu, zaradio bi više novca?« Ali postoji problem, a taj je da netko jednostavno nešto ne može prema svojem habitusu. Tako ja prema svojem habitusu jednostavno to ne mogu, niti mi je ikada palo na pamet. Ta neka vrsta moralne i estetske odrednice koje se nuž-

no isprepliću, za koje mislim da ih svaki skladatelj mora imati, zatim etičnost, iskren pristup stvaranju, a prije svega introspekcija, to mora biti nešto što je determinanta razvoja budućeg mladog skladatelja, kao i odluka kako se on u konačnici želi pozicionirati. Isto tako, bitno je da skladatelj bude onaj koji stalno propitkuje, promišlja i provocira svojim djelom i da pritom gradi društvo.

Prizma isplativosti Ima li u takvom društvu koje daje zaista malo uvjeta za opstanak umjetnosti uopće mjesta za pravu kreativnost, za kreativnu slobodu i za sasvim osoban pristup, pristup stvaranju i skladanju, bez uvjetovanosti trendovima i drugim sličnim pojavama?

Kad sam početkom 2000. bio u Njemačkoj na studiju, primijetio sam da ondje među mladim skladateljima postoji trend, sada ću se malo ironično izraziti, 64. bečke škole »jer se tako piše«. I ako niste tako radili, praktički ste ispadali iz igre. To su mi potvrdili kolege koji su tamo predavali kompoziciju i od toga živjeli. Sve se gledalo kroz prizmu isplativosti… U Hrvatskoj je, mislim, ipak bolja situacija. To je zato što smo mi naslijeđe komunističkih zemalja, gdje se ipak, barem se meni čini, iako nisam dugo živio u tom razdoblju, držalo do kulture, fond sredstava za kulturu ipak je postojao i mogla se naručiti skladba koja nije striktno diktirana, a k tome se kultura nije smatrala profitabilnom granom kao danas. Mislim da u Hrvatskoj još ima prostora da se svatko izrazi na svoj način a da to nema za posljedicu marginalizaciju ili diskvalifikaciju određenog skladatelja.

Iskrenost prije svega Koje su vaše konkretne odrednice kao skladatelja i u kojem ste dijelu spektra današnjeg stilskog pluralizma?

Ja vam na to pitanje ne znam odgovoriti. I čak mi je i drago da ne znam, jer kad bih znao s trideset sedam godina, smatrao bih da sam već jako star ili mrtav čovjek! Dopuštam si da se dalje tražim, da propitkujem, a najvažnije mi je da mi je svaka kompozicija iskrena, izrazio se ja ovakvim ili onakvim glazbenim oruđem, to je sasvim efemerno.

Bitno je da znam zašto pišem glazbu koju pišem i da ona ima emocionalnu, afektivnu i mislenu pozadinu koju će poslije uobličiti zanat. Uzori koji su od najranijih dana na mene utjecali bili su prije svega skladatelji za orgulje. Tu je cijela plejada autora i orguljaša, poput Bacha, Francka, Messiaena, Maxa Regera... Imao sam sreće što se u mojoj kući uvijek slušala glazba i što mi je i starija sestra muzikolog. I baka je bila izvrsna pijanistica i često nam je svirala, tako da sam od malih nogu upijao različite stilove. Kad bih sada morao iz-

dvojiti nekoga tko je na mene posebno utjecao, to bi bilo nemoguće...

Ideja o kompoziciji Kod vas je specifično da uz kompoziciju imate još jedno glavno glazbeno područje djelovanja — orgulje. Puno ste se bavili improvizacijom i za to dobivali nagrade, vjerujem da je iz toga velikim dijelom nastala i potreba za skladanjem.

Uostalom, kao i kod drugih orguljaša, puno se toga u kompoziciji rađa iz ideje orguljskog zvuka, orguljskih slogova i boja.

Orgulje su prije svega jedan veliki, starinski, takorekući mehanički sintesajzer.

I zaista, one pružaju cijelu zbirku instrumenata koje ćete naći i u orkestru. I kad je netko dobar orguljaš, on je automatski i dobar orguljski »orkestrator« jer zna baratati registrima, bojama. Imao sam nevjerojatnu sreću da je na drugoj ili trećoj godini studija orgulja, kad se slušao kolegij fuga, moj profesor, akademik Anđelko Klobučar, vidio moje radove.

To su bili stilski radovi, tj. pokušaji imitiranja Bachova stila. Profesor Klobučar mi je tada rekao: »Čujte, bilo bi dobro da razmislite o studiju kompozicije.« Meni je to naravno imponiralo, jer mi je to rekao Anđelko Klobučar! Tako je počelo moje bavljenje kompozicijom. Kod njega sam učio osnove kompozicije, ali i razgovarao s njim o tome kako je on radio s Nowakovskim, Jolivetom, s Dupréom, slušao sam o velikim francuskim orguljašima i skladateljima, a kad je došlo vrijeme da upišem kompoziciju na Muzičkoj akademiji, preporučio mi je da to bude moj dragi, nažalost pokojni, profesor Marko Ruždjak.

Multidisciplinarni studij Od tih početaka u kompoziciji i pretpostavljam u to doba dominantnih utjecaja Anđelka Klobučara i Marka Ruždjaka, do današnjih dana, kako ste se razvijali i što je dovelo do ove najnovije orkestralne skladbe, Klavirskog koncerta, u kojemu se možda posebno mogu prepoznati upravo francuski utjecaji, s pomalo impresionističkom egzotičnom harmonijom?

Tijekom mojega mladenačkog razvoja u kompoziciji dakako da sam u početku bio pod utjecajem Klobučara i Ruždjaka. Htio–ne htio, slušajući njihove kompozicije, upijao sam njihov stil. Što je studij odmicao, to sam naravno sve više i više razvijao vlastiti glazbeni jezik. Dirljivo, Ruždjak nikad nije intervenirao u moje tonske visine ni u išta drugo... On bi samo rekao: »Ovo može biti bolje na ovakav i ovakav način«, i uvijek bi obrazložio zašto. Velik broj slušanja i analiza na studiju kod njega bio je posebno važan. Bio je veliki erudit i načitan čovjek. Kad je bio u pitanju puhački trio, preporučio mi je da pročitam San Ivanjske noći, pa onda Buddenbrooko-

ve i tako svaki tjedan neko odlično štivo o kojem bismo raspravljali na satu, ali i poslije za našim Stammtischom...

Sve sam to čitao jer sam bio zaljubljenik u književnost i, hvala Bogu, još uvijek jesam. Uvijek su se tražile spojnice književne, glazbene i likovne umjetnosti, bio je to panoramski pregled cijele umjetnosti koja se oko nas događa. Mi smo uronjeni u ovaj svijet, sve nas dodiruje i vjerujem da svaki umjetnik ima svojevrsna ticala, kao kukac. Ono što nije perceptivno očima ili ušima, ono što postoji na afektivnoj razini ili na razini najfinijih vibracija, to mora umjetnik osjetiti. To su ta ticala koja bi svaki umjetnik trebao razviti, to sedmo čulo, osmo... ta unutarnja potreba za rafiniranošću, za finoćom, za finim izričajem i sposobnost da se to nešto uobliči. Eto, ja sam tako učio kod pokojnog akademika Marka Ruždjaka. Kompozicija je kod njega bila multidisciplinarni studij.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

M

eđu ljudima koji me ne poznaju, kad im kažem da se bavim kompozicijom i orguljama, prvo pitanje je: Pa zašto ne pišeš komercijalnu glazbu, zaradio bi više novca? Netko jednostavno to ne može prema svojem habitusu.

Čudna prispodoba Koje su početne ideje kod vas, kako dolazi do početne zamisli skladbe? Možemo uzeti primjer nagrađene skladbe Mjesec.

Mjesec, skladba koju sam napisao za veliki orkestar, zapravo je jedna čudna prispodoba. U svojoj mašti sam se postavio u ulogu Mjeseca i zamislio kako Mjesec vidi nas i koji je to pogled odozgo na Zemlju, što se vidi, sve ono što nas opterećuje, naše probleme, međusobne svađe, ljubomore, zavisti, a s druge strane, zaljubljenost, ljubav, sreću… Postavio sam si pitanje kako se sve to vidi iz velike udaljenosti i je li to sve zajedno uopće važno. Što na kraju svega ostaje?! Taj pogled je nastao iz potrebe za distancom od svega što se događalo u mojem životu, oko mene, u mojoj državi, u svijetu, jer nas nažalost bombardira previše toga lošega. S druge strane, to sjenčanje u skladbi Mjesec, s pomalo zamagljenim harmonijama i orkestracijom, pa izleti nešto jako svijetlo, to dodirivanje najviših i najnižih amplituda, od krajnje transparentnosti do krajnje zamućenosti, to je mijena Mjeseca, tj. mijena samog subjekta koji sam bio ja. Taj mir i nemir, prisutnost i odsutnost, to je Mjesec, a svi oni pogledi dolje, tj. epizode, to je ono što se događa nama u našim životima, kako dobre stvari, tako nažalost i loše.

Konac djelo krasi Mjesec ima nadahnuća u nekoj izvanglazbenoj sferi. Možda nije uvijek tako u vašem radu. No ta je skladba bila izravan povod da dobijete narudžbu za otvorenje 40. Osorskih glazbenih večeri i napišete Koncert za klavir i orkestar, što je, nakon koncerata za orgulje i za trombon, vaš treći solistički koncert. Kako je nastajala skladba i kako biste opisali rezultat?

Ante Knešaurek

Moji prijatelji znaju da sam oduvijek htio napisati klavirski koncert. Ta ideja je postojala odavno. Ali kad sam otvorio skice od prije deset–petnaest godina, nisam bio zadovoljan i jednostavno sam počeo pisati ispočetka. Počeo sam trećim stavkom. Držao sam se donekle klasične forme; prvi je bio sonatni oblik, drugi spori stavak, a treći rondo, doduše vrlo proširenog shvaćanja. Bilo mi je lakše početi od kraja, jer sam mislio da treći stavak mora biti virtuozan, dojmljiv... da se ipak držimo one stare — »konac djelo krasi«. Drugi stavak mi je zadavao poprilične muke, jer sam htio da bude izrazito nježan, a opet ne sladunjav. Taj stavak prolazi kroz fluid sjećanja, kao kakav kriptomnezijski prostor gdje sam orkestar odteretio i od puhača i od udaraljki te je ostao samo divizirani gudački korpus, klavir i harfa, dakle, jedan vrlo nježan glazbeni aparat. I prvi stavak, sonatni stavak... odavno me vuče taj zvuk, ta simbioza klavira i orkestra. Dugo sam se mučio

B

itno je da skladatelj bude onaj koji stalno propitkuje, promišlja i provocira svojim djelom i da pritom gradi društvo.

s idejama, narudžba je stigla u siječnju, a koncert je trebao biti gotov u lipnju.

Dio vremena prošao je samo u razmišljanju, skupljao sam i procesirao ideje, i onda je krenulo, išlo je od ruke, glatko.

Naravno da sam si postavljao sto pitanja, ali je na kraju nekako ispalo tako da sam zaista bio zadovoljan. Posebno bih istaknuo taj drugi stavak, koji mi je zadavao najviše glavobolje, jer sam ga htio provesti kroz svoja sjećanja, kao nešto nježno, odterećeno. A što se tiče same izvedbe, prezadovoljan sam kako je to izveo Filip Fak, moj dragi prijatelj i vrhunski pijanist. Maestro Aleksandar Marković sve je odlično pripremio zajedno sa Simfonijskim orkestrom HRT–a.

Referentna točka Imate li neke uzore u literaturi klavirskog koncerta? To je vrsta koja svakako pripada vrhuncu stvaralaštva mnogih velikih skladatelja.

Imam nekoliko klavirskih koncerata koji su mi jako dragi.... To su 3., 4. i 5. Beethovenov, svakako Chopinov Koncert u e–molu, naravno Ravelov u G–duru, pa Ligetijev Koncert za klavir i orkestar... i recimo da me taj zvuk oduvijek fascinirao, kako su ta četvorica–petorica genijalnih skladatelja uobličili konverzaciju klavira i orkestra koja se ne nadjačava, ne nadmeće, a s druge strane, ipak jest ono što koncert znači concertare, tj. određeno nadmetanje i beskrajni dijalog solističkog instrumenta i orkestra. Međutim, ono što je tu prevagnulo bila je glazba Oliviera Messiaena,

koji u svojim djelima često daje klaviru posebnu ulogu, ali klavir nije zastupljen kao solistički instrument. Njegove su mi skladbe bile neka vrsta referentne točke pri pisanju klavirskog koncerta.

Ništa bez forme Nije li cilj svakog skladatelja da pronađe svojevrsni recept kako bi skladba postala repertoarna, pogotovo u suvremenoj skladbi, gdje je to posebno teško izvesti.

Mislim da nijedan skladatelj ne piše samo za sebe i svoje ukućane. Vjerujem da je svako djelo vrijedno očiju i ušiju publike. Moramo samo znati za koju publiku pišemo. Kao što sam rekao na početku razgovora, ne pišem za diskoteke gdje se pušta turbo–folk, nego mislim na publiku od koje se očekuje da već ima nekog glazbenog, slušačkog iskustva. Pa u krajnjem slučaju i ako nema, da pristupa umjetnosti i djelu s poštovanjem, s angažmanom, da ne omalovažava umjetnika kao što je to nažalost često slučaj. A kako skladba postaje repertoarna? Pa mislim da tu nema nekog najsretnijeg recepta. Ja se držim recepta Thomasa Manna: »Formlose Kunst ist keine Kunst!« (umjetnost bez forme nije umjetnost). Mislim da je forma ključna da drži sadržaj koji mora biti u njoj. Hoće li taj sadržaj biti pitak ili neće, hoće li nekad biti opor ili možda vrlo provokativan, to je predmet osobnog estetskog pitanja. Ali svaki sadržaj koji je u dobroj formi i ako na bilo koji način provocira, mislim da je to dobro djelo.

M

islim da u Hrvatskoj još ima prostora da se svatko izrazi na svoj način a da to nema za posljedicu marginalizaciju ili diskvalifikaciju određenog skladatelja.

U opusu imate već niz komornih skladbi, nekoliko gudačkih kvarteta i nekoliko koncerata. Kakvi su vam planovi u skoroj budućnosti?

Sad bih se zapravo želio malo odmoriti i od koncerata i od skladanja. Želim prije svega pročitati nekoliko knjiga. A nakon toga bih pisao za zbor. Samo moram naći dobru poeziju. Bila bi svakako ljubavna.

25

Komorni festival Zagrebačkih solista, druga v e č e r, 9. r u j n a 2 015 . u P a l a č i D v e r c e u Z a g r e b u

Spoj glazbe i kiparstva, vremenske i prostorne umjetnosti

Anima Sospesa Dubravka Palanovića

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Kiparsko–glazbeni ciklus

Klarinetist Domagoj Pavlović, pijanistica Mia Elezović i marimbistica Ivana Bilić na praizvedbi

skladbu za otvorenje izložbi djela slavnog francuskog kipara Augustea Rodina u Zagrebu i Splitu, a one su ove godine bile dijelom festivala francuske umjetnosti u Hrvatskoj Rendez–vous.

Praizvedba polovice i cjeline

26

Najprije su 5. svibnja 2015. u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu na otvorenju Rodinove izložbe Jelaskino najnovije djelo Ro-

Iskoristila je svoje iskustvo oglazbljivanja Meštrovićeva kipa prije dvije godine pa je izravno povezala svoje dvije »kiparske« skladbe istim, tek pomalo variranim motivima. Jelaskinina je zamisao da oba djela skoro poveže u multimedijskom projektu, u kojemu bi se izvedbe upotpunile fotografijama djela i kipara koji su se međusobno poznavali. Uz to predlaže da se uz vizualni i akustički doživljaj uključi i onaj dramaturški, uz glumca koji bi čitao ulomke iz Rodinovih i Meštrovićevih pisama u kojima se iskazuje njihovo prijateljstvo i duboko poštovanje.

Zanimljivo je da je u jednom od svojih pisama Meštroviću Rodin izrazio želju da upravo svoju Meditaciju ili unutarnji glas daruje mlađem kolegi. Nadamo se da će se skladateljici ta želja uskoro ispuniti i da će ova glazba bezvremenske dimenzije, dopadljivih kolorističkih ploha s ugodnim treperenjima, arpeggima i trilerima zaživjeti u redovitoj komornoglazbenoj praksi.

Velika dvorana Lisinski, petak, 25. rujna 2015. pod ravnanjem našeg trenutačno u svijetu najtraženijeg dirigenta Ivana Repušića

Djelo je uz ansambl praizveo nositelj posvete, saksofonist Nikola Fabijanić, s kojim Solisti uskoro objavljuju novi CD s djelima hrvatskih skladatelja

Z

Piše: Martina Bratić

agrebački solisti protekle su jeseni oživjeli jedan od svojih prepoznatljivih koncertnih projekata koje su već godinama poklanjali domaćoj publici. Ove su godine dva od tri koncerta svojega Komornog festivala održali u Palači Dverce, a drugu su večer, 9. rujna, posvetili suradnji sa saksofonistom Nikolom Fabijanićem. Taj dugovječni zagrebački ansambl uz Nikolu Fabijanića kao solista upravo priprema novi nosač zvuka s djelima hrvatskih skladatelja, što je i bio jedan od povoda da zagrebačkoj publici u prostoru znamenite palače predstave dio projekta, uz jednu domaću praizvedbu.

Tri glazbene misli Koncert je otvorila upravo praizvedba skladbe Anima Sospesa, za saksofon i gudače Dubravka Palanovića; djelo trostavačne forme, čija je struktura i sadržajno naznačila tri različite glazbene misli. Prva od njih ujedinila je izmjene virtuoznih solističkih dijelova sa zaigranom orkestralnom pratnjom, gdje su nastup Nikole Fabijanića obilježile uvjerljivost i spremnost, a sneni je Andante u prednji plan

Z

Piše: Đurđa Otržan

agrebačka filharmonija otvorila je svoju novu sezonu, obljetničku 145., koncertom iz Crvenog ciklusa u petak, 25. rujna 2015. pod ravnanjem Ivana Repušića. Za prve zvukove nove sezone odabrala je praizvedbu naručene skladbe renomiranoj skladateljici Sanji Drakulić. Ona je pak, potaknuta jednim astronomskim otkrićem, skladala koncertantnu skladbu koju je naslovila prema nazivu novog, nama tek otkrivenog planeta, Kepler–452b. Tako smo imali priliku nakon duljeg vremena čuti jedno njezino novo djelo skladano za veliki orkestar.

Ono je posvećeno Zagrebačkoj filharmoniji koja je praizvela djelo, opravdavajući ugled vrsnog velikog orkestra.

iznio elegične gudače i nokturalni ugođaj. Takva je atmosfera, združena s dionicama saksofona, kroz iznimnu gustoću zvuka postizala gotovo respighijevsku zvučnu raskoš. Treći stavak, Vivo, pokazao je svu Palanovićevu skladateljsku lakoću i sklonost jazz igrarijama, u kojima su neuobičajeni odnosi teških i lakih doba bili velik, ali izvediv zadatak i za Fabijanića i za Zagrebačke soliste.

Robusni fortissimo Druga točka večeri bio je Koncert za alt–saksofon i gudače u Es–duru, puhačka uspješnica Aleksandra Glazunova, čija je izvedba otkrila katkad robustan fortissimo Nikole Fabijanića, ali istovremeno i magičnu kreativnost u solističkoj kadenci. Završni Fugato možda je najglasnije posvjedočio da su kreativne struje tih dvaju izvođačkih tijela te večeri bile sasvim kompatibilne.

Nadahnuće u zvijezdama Tradicija skladanja na inspiracije iz dalekih zvjezdanih prostranstava počela je blistavo u razdoblju moderne Skrjabinovim velikim orkestralnim mitskim slikama Prometeja i tehnološkog iznašašća svjetlosnih orgulja. Zodijak je s dvanaest znakova nadahnuo Ar-

Nastup je zaključila Čajkovskijeva Serenada za gudače u C–duru, rapsodični glazbeni rog izobilja širokih i snažnih kontura. Takav je izbor za kraj Zagrebačkim solistima ponovno poslužio za potvrdu snage i sugestivnosti, koje su, u njihovu slučaju, ponekad u stanju nadići gabarite i zakonitosti komornoga zvuka.

nolda Schönberga da prilagodi glazbeni jezik tom izvanplanetarnom fenomenu. Novi planet Kepler–452b je izvan našeg zvjezdanog sustava i ima sve uvjete za onakav život kakav je čovječanstvo razvilo na ovom našem planetu Zemlji. Ima li ga ili nema, ostaje do daljnjega nepoznato, ali sama mogućnost života nadahnula je Sanju Drakulić da, eto, na prvu vijest (otkriven je u srpnju ove godine) sa Zemlje pošalje primjerenu poruku tom udaljenom pandanu našega svijeta, putem zvuka i glazbenih suzvučja. Cijelo stoljeće nakon Skrjabina koji je ipak u svojem Prometeju bio okrenut helenskoj mitskoj prošlosti, Sanja Drakulić piše skladbu okrenutu budućnosti, uzimajući u obzir naša iskustva filma, vizualnih i masovnih medija, jer takvo nadahnuće govori i drugačijim zvukovnim jezikom.

Kinematički efekt Na prvi pogled, na prvo slušanje, Kepler je obasjan jakim tonskim kontrastima boja, difuzije orkestralnih dionica. Uočava se trodijelna razdioba skladbe, a unutar nje izrazita samostalnost pojedinih dionica koje zajedno čine snažan kinematički efekt oslikavanja nečeg još neviđenog i nepoznatog. To se postiže kvalitetom zvuka, kombiniranjem sviračkih teh-

Zagrebački solisti i saksofonist Krešimir Fabijanić u Palači Dverce praizvode Palanovićevu Animu Sospesu

nika, također prema načelu kontrasta, ali i nekom zrelom smjelošću da se svakoj dionici podari poseban, samostalan život. Gotovo kao da se tvar iz koje je instrument neke dionice napravljen (mjed, drvo, koža) javlja kao izvor samosvojnog života, poput raznolikih nakupina tvari u svemiru, bile to maglice ili planeti. No to ne narušava karakter skladbe, koherentne i bez te programnosti, koja je zadana ali nije uvjetovana kao kod programskih romantičarskih skladbi. Kepler–452b zanimljiv je upravo po tome što izostaje — sam program. Tek se osjeća suživot tvari u kozmosu, a taj je apstraktno nepredvidiv, pa svakim novim taktom skladba budi sve veće zanimanje svojom svježinom koja se u nadareno rastućem spektru širi dok potpuno ne zauzme prostor našeg zvučnog svijeta, ostavljajući za sobom rep poput kometa koji je, prošavši mimo nas, ostavio trag u uzduhu, novih, još neviđenih kombinacija.

Potezi zvučnog kista S dijelovima vrlo uspjelih kontrapunktiranih boja limenih puhača, klavira i cjelokupne gudačke linije, Sanja Drakulić oslonila se manje na strukturalni dijalog, a više na povjerenje u samu bit orkestralnih boja u dionicama, na njihove specifične mogućnosti. To nije ki-

nematična popratna glazba u doslovnom smislu, to je slikanje zvukovnim bojama koje priča neku novu priču, in campo aperto, otvoreno za različite razine zvučanja i njihovo uspoređivanje, s vlastitim efektnim vrhuncima i sa smislenom dorađenošću onoga što klasično zovemo glazbenom rečenicom. Potezi zvučnog kista potiču našu imaginaciju da zamišljamo nešto što nikada nismo vidjeli ili čuli, ali tako da to ne vrijeđa našu ukotvljenost u poznati zvukovni, zemaljski, svijet.

Sanja Drakulić zna kako izbjeći pompoznost koju takva tema i nadahnuće može tradicionalno prizvati. Potvrda toga mogla se čuti netom nakon praizvedbe, kad je orkestar zasvirao uvod Koncerta za violončelo i orkestar Antonína Dvořáka (solist Rus Alexander Rudin), koji je odmah prizvao u pamćenje apoteozu oduševljenja koja se čuje iz fraza limenih puhača u Dvořákovoj simfoniji Iz Novoga svijeta. Kepler–452b Sanje Drakulić tek iskušava svoje postojanje, ono nije tu da se gromoglasno objavljuje starom svijetu, pa u tom razmjeru Dvořákove skladbe i njegove programnosti i zagonetke tek mogućeg, novog života planeta Kepler–452b, skladba Sanje Drakulić našla je najbolje mjesto na koncertnom rasporedu otvorenja nove sezone Zagrebačke filharmonije.

Sanja Drakulić uoči koncerta svoju je novu skladbu predstavila u razgovoru s Branimirom Pofukom

S

anja Drakulić nakon otkrića novog planeta ovoga srpnja požurila se putem zvuka i glazbenih suzvučja poslati tom udaljenom pandanu našega svijeta primjerenu poruku sa Zemlje

Igor Šoban

N

dinova meditacija tek djelomično praizveli klarinetist Domagoj Pavlović, marimbistica Ivana Bilić i pijanistica Mia Elezović (samo prvi stavak), dok je cjelovita praiakon što je prije zvedba dvostavačne skladdvije godine be uslijedila tri dana poslinapisala je u Meštrovićevoj gaskladbu leriji u Splitu. Ondje je M e bila i izložena Rodištronova skulptura Mevićev san koju su priditacija ili unutarnji godom dolaska kipa glas koja je Jelaski Djevojka s violončelom poslužila kao naIvana Meštrovića iz dahnuće u stvaraSAD–a u Zagreb u nju glazbenog djeAtelijeru Meštrović na la. Prema riječima Gornjem gradu praisame skladateljice, zvele flautistica Tamau razgovoru s uredra Coha Mandić (na nicom Ivom Lovrec bas–flauti!) i pijanistica Štefanović u emisiMia Elezović, Olja Jelaska Rodinova Meditacija ji Putovi hrvatske glazprimila je i novu narudžbu be na Trećem programu sličnog karaktera. Tim je djeHrvatskoga radija, ona je lom, između ostaloga, skladanajprije detaljno analizirala Roditeljica zaslužila i prestižnu godišnju novu skulpturu, to zgrčeno žensko tijelo Nagradu Vladimir Nazor koju dodjeljuje Ministarstvo kulture RH. Idejni inicijator no- kao odraz najdubljeg meditativnog stanja, vog ciklusa Jelaskinih skladbi donedavni je što je usmjerilo njezin put u skladanju. Bio ravnatelj muzejâ Ivana Meštrovića, splitski je pravi izazov taj kamen, tvrd i nepomičan, povjesničar umjetnosti Andro Krstulović bez ikakve kategorije vremena, pretočiti u Opara, koji je od iste umjetnice naručio i glazbu u kojoj je vrijeme sve, no pronašla je poveznice između pojedinih istoznačnih parametara dvaju vidova umjetnosti, te na probama na licu mjesta pomno prekrajala partituru dok sve nije »sjelo na svoje«.

Piše: Jana Haluza

Novi, zagonetni svijet

Martina Bratić

Splitska skladateljica već je skladala glazbu za doživljaj kipa Djevojke s violončelom Ivana Meštrovića

P r a i z v e d b a n o v e s k l a d b e Ke p l e r – 4 5 2 b S a n j e D r a k u l i ć o t v o r i l a o b l j e t n i č k u 14 5 . s e z o n u Z a g r e b a č k e f i l h a r m o n i j e

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Praizvedba skladbe Rodinova meditacija Olje Jelaske na otvorenju Rodinovih izložbi u Zagrebu i Splitu

Skladateljica Sanja Drakulić, Zagrebačka filharmonija i dirigent Ivan Repušić

27

Mudrost zrelih godina Na koncertu su nastupili mezzosopranistica Tihana Herceg, pijanistica Lana Bradić, violinist Tonko Ninić, gitarist Darko Petrinjak, čembalistica Višnja Mažuran, klarinetist Bruno Philipp i ansambl Zagrebačkih solista

U

Piše: Erika Krpan

četvrtak, 10. rujna, u dvorani Muzeja Mimara svečanim je koncertom Hrvatsko društvo skladatelja obilježilo 90. rođendan svojega uvaženog člana, skladatelja Miroslava Miletića, rođenog 22. kolovoza 1925. godine.

Važno je, međutim, uočiti određenu neopterećenost kojom Miletić stvara djelo. On piše glazbu onako kako osjeća.

U tome nema zacrtanog plana koji bi trasirao ostvarenje kakve apriorne ideje, nema –izama i kretanja po strukturama oko i unutar kojih ima ili nema glazbe. Miletić ostaje izvan dosega takvih rasprava, njegov je slog čitak, oblik raspoznatljiv, ali nerijetko spretno građen iz ulančavanja motivičkih elemenata.

Slavljeniku je u ime Hrvatskog društva skladatelja rođendan čestitao njegov predsjednik Zoran Juranić

Na koncertu predložena djela na stanovit način opisuju skladateljev razvojni lûk, od ranih pjesama na stihove Iva-

Tri kajkavske, za srednji glas i klavir (1956.)

Beli most

Mali pot

Vesela cerkva

Tihana Herceg, mezzosopran

Lana Bradić, klavir Sonatina za violinu i gitaru (1981.)

Allegro Andante Allegro

Tonko Ninić, violina

Darko Petrinjak, gitara

Tradicijska baština

A taj je materijal nerijetko biran iz fundusa tradicijske baštine. Miletić se ne odlučuje za folklorne predloške iz neke vrste apriornog uvjerenja. On ih bira jer mu se sviđaju, osobito se to odnosi na međimurski folklorni idiom, jamačno zbog sjetne pjevnosti i zanimljivih intervalskih odnosa, koje nalaMezzosopranistica Privatna stvar zi podobnima za obradTihana Herceg bu, za — kako netko reče U nedavnom razgovoru sklada- otvorila je svečarsku — preslagivanje. Umijeće večer Miletićevim telj Miroslav Miletić kazao mi je kojim on preslaguje moda je skladanje njegova privat- Trima kajkavskima tivičku građu dovodi ga uz Lanu Bradić na stvar. Prevedeno na neku sodo duhovitih rješenja koja fisticiraniju razinu, moglo bi se stvaraju živost ne samo u reći da je riječ o duhovnoj potrebi glaz- protoku unutar stavka, nego i u skladbenika kojemu je glazba jezik sporazu- noj podjednako zvukovnoj kao i formijevanja, jezik kojim ozvučuje sadržaj malnoj uravnoteženosti odnosa izmesvojega unutarnjeg nevidljivog svijeta, đu stavaka. Dobar je primjer upravo bez obzira na okolnosti koje ga okružu- Sonatina za violinu i gitaru. ju i s kojima živi svakodnevicu.

Neopterećeno stvaranje

28

na Gorana Kovačića u kojima još nema gotovo lapidarne duhovitosti koju će pokazati, primjerice, u Folklornim kasacijama, a osobito u Sonatini za violinu i gitaru iz 1981. godine. S obzirom na razvoj, očit je put prema nekoj vrsti postupno svladavane lakoće, gotovo zaigranosti izabranim motivičkim materijalom.

Miletićevu su slavlju umjetnički vrijedan prilog tom prigodom dali tumači njegove glazbe. Redom nastupanja bili su to ugledni glazbenici: mezzosopranistica Tihana Herceg, pijanistica Lana Bradić, violinist Tonko Ninić, gitarist Darko Petrinjak, čembalistica Višnja Mažuran, klarinetist Bruno Philipp i ansambl Zagrebačkih solista.

Što je iznjedrio taj »privatni« pogled na glazbenu tvorbu? Riječ je o brojčano velikom opusu, velikim dijelom komornog karaktera, iako je skladatelj zahvatio u sve forme, od minijature do opere.

U brojnosti komornih skladbi nema tajne, jer je riječ o zahtjevima glazbenika koji neprestance pristižu. Miletićeva je glazba rado svirana i — svečani je koncert to potvrdio završnim skandiranim pljeskom — rado slušana.

Program koncerta

Hommage à Ferdo Livadić — Notturno (1922.), za klavir i gudače (2006.)

Lana Bradić, klavir

Zagrebački solisti Folklorne kasacije za gudački orkestar (1967.)

Allegro / Scherzo / Andante

tranquillo / Presto

Zagrebački solisti ***

Violinist Tonko Ninić i gitarist Darko Petrinjak prisjetili su se godina zajedničkog nastupanja

M

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

D vo r a n a M u z e j a M i m a r a , 10. r u j n a 2 015. , sve č a n i ko n c e r t z a 9 0. r o đe n d a n M i r o s l ava M i l e t i ć a

Koncert za čembalo i gudače (1992.)

Višnja Mažuran, čembalo

Zagrebački solisti

iletićeva je glazba rado svirana i — svečani je koncert to potvrdio završnim skandiranim pljeskom — rado slušana.

Glas iz Dubrovnika, stavak za klarinet i gudače (1991.)

Bruno Philipp, klarinet

Zagrebački solisti

Miletić čestita koncertnom majstoru Zagrebačkih solista na uspješnoj izvedbi svojih djela

»Čovjek kao faraon« I baš kad bi čovjek pomislio kako i Koncert za čembalo i gudače u osnovi pokazuje istu sklonost prema skladnoj igri s motivičkom građom, uslijedit će završno djelo svečanog koncerta, Glas iz Dubrovnika, stavak za klarinet i gudače, koji će ne samo podsjetiti na dramatični povod za nastanak toga djela, nego će — vratimo se na početak ovoga malog zapisa — posvjedočiti suptilne veze autorova nevidljivog emocionalnog svijeta i njegova umjetničkog iskaza. »Važno je da iza vas ostane barem nešto. Svaki čovjek je faraon koji si gradi svoju piramidu. Naša su djela produžetak našega života, ali na drugi način«, kazao je Miroslav Miletić u jednom razgovoru (Emil Čić: Naša su djela produžetak našeg života, Hrvatsko slovo, 7. travnja 2000.). Program njegova slavljeničkog koncerta pokazao je da je njegova piramida gotovo do vrha ispunjena glazbom, pa u konačnici pitanje »privatne stvari« ostaje tek dosjetkom za one koji će jednom pomno i s poštovanjem posvetiti pozornost tom opusu.

29

Kozmopolitska sudbina skladbi Dore Pejačević BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Entuzijastični napori hrvatskih muzikologa u protekla tri desetljeća još su odavna urodili plodom, ali ove su godine naročito vidljivi rezultati njihova rada iz ljubavi. Odlebdjevši u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, tek tada postajem posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjeća previše ispunjeno sobom samim, traži izraz, traži odterećenje od toga visokog duševnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduševljenja — i to se oslobođenje ostvaruje kada nastaje skladba!« Način na koji Dora Pejačević opisuje svoj skladateljski proces Mlada gitaristica Marta Faullend Heferer izvela je Ljubicu iz odmah nam otkriva klavirskog ciklusa Život cvijeća Dore Pejačević njezinu romantičarsku osobnost. To je Piše: Karmen Širović fragment iz njezina pisma Rosi Lumbe– Mladota, sestri njezina budućeg supruga, preuzet iz monografije autorice Kolazbeno sjeme po- raljke Kos. Upravo je akademkinja Kos etične skladateljice jedna od onih muzikologa koji su svojim Dore Pejačević koje radom i trudom spasili djela Dore Pejasu prije tri desetljeća čević od zaborava te vratili njezinu glazpojedini muzikolozi bu među publiku. Naime, skladbe Dore entuzijastično počeli Pejačević još su za njezina života zažiraspršivati po Hrvatskoj i svijetu, još je vjele na europskoj glazbenoj sceni, a odavno urodilo plodom, a ove su godi- tome je svakako pridonio i njezin borane naročito vidljivi rezultati njihova rada. vak u Münchenu i DresdeIako su djela te hrvatske skladateljice nu, u koje je prije početka već ušla u pore glazbenog obrazov- Prvog svjetskog rata otišla nog sustava, njezina glazba danas je na privatno usavršavanje. zastupljena na repertoaru glazbenika Prerana smrt u 37. godini na različitih profila; širi se i diskografskom nekoliko je desetljeća utišaindustrijom koja će ubrzo postati bo- la i njezinu glazbu, a nakon gatija za dva kompaktna diska njezinih obilježavanja stote obljetnidjela za solo glasovir, u izvedbi pijanisti- ce rođenja 1985. godine, s ce Nataše Veljković. njezinih je partitura obrisana prašina i Dorine su glazbeOslobođenje u stvaranju ne misli ponovno odlepršale svijetom. »Zapravo sam samo tjelesno ovdje, sve što u sebi osjećam kao življenje i do- Svjedok toj pojavi, čija je življavanje lebdi iznad prisutnoga i vid- spoznaja povod ovome ljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj besko- članku, iskristalizirala se u načnosti vidim u zrcalu svoga osjeća- vrijeme Youngmasters Fenja pokretačke snage u liku ljubljenih stivala, koji se održao u Sabića i tisuće sjećanja izranja poput vo- moboru od 22. do 31. kolodencvjetova na glatkoj površini jeze- voza u sklopu 5. Međunara. U tu beskonačnost osjećaje slijede rodne ljetne škole mladih i misli i ondje promišljam svoje najbo- glazbenika. U raznolikoj polje, jer sve što je dobro i veliko izrasta nudi festivala skladbe Dore

G

30

Pejačević povezala su tri naizgled nespojiva koncerta.

Tko izvodi Dorina djela?

Ovogodišnji je Youngmasters Festival koncepcijski bio podijeljen na cikluse, od majstorskih do koncerata polaznika. Zanimljivo je bilo primijetiti da su djela Dore Pejačević prigrlili i gitaristi, iako skladateljica nikada nije pisala za taj instrument. Tako je u sklopu ciklusa koncerata polaznika Marta Faullend Heferer na gitari izvela Ljubicu iz ciklusa Život cvijeća, op. 19 u obradi Xhevedeta Sahatxhija. Nadalje, činjenica da je Dora Pejačević jedini hrvatski i jedini ženski autor prisutan na repertoaru koncerata majstorskog ciklusa, intrigira i dodatno ističe njezinu važnost.

Mlada violinistica Dunja Bontek u program svojeg koncerta uvrstila je Minijature za violinu i glasovir te je u Samoborskom muzeju 24. kolovoza, uz klavirsku pratnju Jasminke Bontek izvela Canzonettu, op. 8 i Romanzu, op. 22.

Drugi majstorski koncert održali su violončelist Tobias Stosiek i pijanistica Nataša Veljković, koja je u Galeriji Prica 26. kolovoza izvela Nokturno 1 i 2, op.

50 te Sonatu u As–duru, op. 57. Posvećenost pijanistice skladbama Dore Pejačević ni najmanje ne iznenađuje, jer ćemo zahvaljujući Nataši ubrzo moći uživati u cjelovitom opusu za klavir solo

Nataša Veljković i Tobias Stosiek

te hrvatske skladateljice snimljenom na dva kompaktna diska.

Nataša Veljković sa zadovoljstvom je prihvatila ulogu promicateljice i glasnice djela Dore Pejačević. Kozmopolitski duh i predanost glazbi još u ranoj životnoj dobi svakako su poveznica skladateljice i pijanistice. Natašina dječja znatiželja za klavirom prerasla je u profesiju i način života. Nakon što je u Beogradu učila svirati u klasi prof. Alba Valdme, sa samo četrnaest godina odlazi na Muzičku akademiju u Beč, gdje danas predaje. Zavirivši u fragment Dorine osobnosti i duše kroz ulomke njezinih pisama, Nataša Veljković čini se još prikladnijim izborom. Svatko tko je makar i nakratko razgovarao s Natašom i slušao je kako svira, zna da je ona osoba koja s velikim emocijama živi i osjeća glazbu te joj se posvećuje s gorljivom strašću, bez obzira na to izvodi li je ili predaje. Pijanistica svojim studentima već preporučuje skladbe Dore Pejačević, a u planu joj je na Muzičkoj akademiji u Beču predstaviti i njezina klavirska djela nepoznata austrijskoj publici. Zanimljivo je, ističe Nataša, da se na istoj instituciji počeo održavati ciklus u kojem studenti komorne glazbe izvode djela te hrvatske skladateljice neovisno o njezinu projektu, što je pijanisticu posebno obradovalo.

Za nakladnika CPO Ideja za snimanje kompletnog solo opusa za klavir Dore Pejačević potekla je od njemačke kuće CPO (Classic Produktion Osnabrück) za koju je Nataša Veljković već snimila kompletna djela Elisabeth i Heinricha von Herzogenberga te klavirske koncerte Franza Ignaza von Beecke, Antonija Rossettija i François–Adriena Boieldieua. »CPO već poznaje moj glazbeni ukus i moje zanimanje za djela ženskih autora pa je odluka veoma lako pala. Djela Dore Pejačević bila su mi donekle poznata, pogotovo ona za glas i klavir. Kao i uvijek, kako bih bolje upoznala klavirska djela, počela sam slušati njezine komorne skladbe, to je put kojim uvijek krenem. Slušajući druga djela, približavam se onima koje trebam izvoditi. Indirektni putovi u glazbi dovode ponekad do izravnijeg kontakta sa samom skladbom. Slušajući njezin Gudački kvartet u C–duru, op. 58 saznala sam mnogo više o njezinim klavirskim sonatama.«

Biseri za bis Veliku pomoć Nataša Veljković pronašla je u knjigama dr. Koraljke Kos, a ističe i suradnju s Davorom Merkašem iz Muzičkog informativnog centra koji joj je svojim znanjem o skladateljičinu životu i radu prenio puno inspiracije za snimanje kompaktnih ploča. Na njima je posebno zanimljiv raspored za koji se Nataša odlučila stavljajući dječje skladbe pred kraj: »Time sam željela da početak i kraj, te dvije karike lanca koje se ponekad zovu život, prikažem u cijeloj njihovoj povezanosti i blizini.« Od niza skladbi pijanistica ističe komade za solo klavir op. 54 Humoreska i Caprice, koji su za pijanisticu »možda najdraži biseri za bis, podsmijeh nad svim nedaćama životne pozornice, ali s aristokratskom uzdržanošću i perlastom transparentnošću mini pasaža«.

Intimnost je jedna od najizraženijih karakteristika glazbenog jezika Dore Pejačević pa tako pijanistica autoričinu ispovijest prepoznaje u 2. stavku Sonate

u b–molu. Kao Dorinu najvažniju glasovirsku skladbu, Nataša Veljković ističe jednostavačnu Sonatu u As–duru, op. 57, a skladateljičina Nokturna opisuje kao »prave dragulje nježnih boja, koje se oblikuju prema suncu«. Devet hirovitih valcera op. 28 za Natašu su »vrhunac salonskog rafiniteta i prozračnosti, spojene s istančanim humorom koji povezuje valcer s mazurkom, mazurku s virtuoznim razloženim akordima pianissima, scarlattijevske lakoće.

Ti valceri su mi posebno prirasli srcu, možda baš zato što sam veliki ljubitelj Straussovih valcera i plesa općenito, kao fundamenta pokreta u glazbi.«

skladbe integrirati u redovite koncertne programe s djelima drugih skladatelja. »Glazba Dore Pejačević«, zaključuje Nataša, »samostalna je, sa specifičnim harmonijama i specifičnim nabojem emocija, zbog čega zahtijeva bogatiju upotrebu rubata. Možemo je usporediti s Gabrielom Fauréom, Aleksandrom Skrjabinom, Chopinovom poetikom ili sa Scarlattijevom finoćom — ipak, zbog svojstvenog glazbenog jezika ona ima samostalno mjesto u povijesti glazbe.«

Uz obilati rubato

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Yo u n g m a s t e r s F e s t i v a l n a 5 . M e đ u n a r o d n o j l j e t n o j š k o l i m l a d i h g l a z b e n i k a , S a m o b o r, 2 2 . — 31. k o l o v o z a 2 015 .

Iako je diskografsko izdanje najavljeno tek za prosinac 2015., Nataša Veljković već je u studenome prošle godine počela s promocijom projekta, koncertom u Beču, održanim u sklopu Festivala hrvatske glazbe. Pijanistica planira nastaviti s izvedbama djela Dore Pejačević, ali želja joj je njezine

Nataša Veljković

31

Koncert dostojan visokog jubileja kazališta BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Okupivši vodeće riječke produktivne i reproduktivne glazbenike međunarodne reputacije, koncert je opravdao stoljetnu kazališnu i glazbeno–obrazovnu tradiciju Rijeke

U

programu festivala koji je trajao od 25. rujna do 3. listopada održano je više glazbenih i kulturnih događanja u kojima su sudjelovali ugledni gosti, naši afirmirani glazbenici i mlade nade riječke glazbene scene

O

Piše: Ramiro Palmić

pćinsko kazalište ili Teatro comunale u Rijeci otvoreno je 1885. godine. Prije sto trideset godina za taj veliki čin inauguracije, pred mnoštvom uglednih gostiju, u Rijeci su prvi put izvedene scenski bogato uređene talijanske opere, Verdijeva Aida i Gioconda Amilcarea Ponchiellija. Mnogobrojna publika toga je dana, osim u opernoj glazbi, uživala u impresivnom kazališnom zdanju, remek–djelu ondašnje arhitekture, legendarnih autora Helmera i Fellnera, koje danas nosi ime Ivana pl. Zajca.

Raznolik program U povodu obilježavanja te velike obljetnice, u sklopu kulturnih događanja u gradu na Rječini, pripremljen je raznovrstan program pod nazivom Festival 130. U programu festivala koji je trajao od 25. rujna do 3. listopada održano je više glazbenih i kulturnih događanja u kojima su sudjelovali naši afirmirani glazbenici i mlade nade riječke glazbene scene. Održan je i poseban program Vaše kazalište — Vama u kojem su posjetitelji mogli upoznati djelatnost kazališta. Vrhunac Festivala 130 obilježio je završni gala–koncert Za sve postoji prvi put na kojem su uz Simfonijski orkestar riječke Opere nastupili gostujući glazbenici iz Ljubljane, Zagreba i Rijeke, kojima se pridružilo dvadeset pet vrhunskih glazbenika Panonske filharmonije iz Pečuha. Orkestrom od stotinjak članova ravnao je glavni gost–dirigent Ville Matvejeff iz HNK–a Rijeka, a između ostalih, uz operne prvake riječke i ljubljanske opere, Giorgia Suriana i Vlatke Oršanić, kao poseban gost nastupio je bas Carlo Colombara, jedan od najvećih opernih pjevača današnjice, zvijezda njujorškog Metropolitana, milanske Scale, Bečke državne opere i londonske Kraljevske opere Covent Garden.

32

Goran Filipec kao solist Orkestra riječke Opere pod vodstvom Zorana Juranića

Festival 130 svečano je otvoren 25. rujna u HNK–u Ivana pl. Zajca koncertom riječkih reproduktivnih i produk-

tivnih glazbenika, pod nazivom Riječki skladatelji i solisti, o čemu više u ovom prikazu. Predstavili su se umjetnici različitih naraštaja koji su rođenjem ili aktivnostima vezani za grad. Ono što se moglo čuti na prvom koncertu obljetnice kazališta svjedoči o glazbenom potencijalu respektabilnih mogućnosti koji se razvijaju zahvaljujući čvrstim temeljima glazbenog obrazovanja u riječkoj Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova.

Na samom početku čuli smo Fantaziju za gudače Jurja Marka Žerovnika (1993.), najmlađeg predstavnika riječkih skladatelja, studenta Muzičke akademije u Zagrebu u klasi prof. Frane Paraća. Nastala prije dvije godine, Fantazija se odlikuje ritmičkom pregnantnošću i znalačkim korištenjem izvođačkih mogućnosti gudača. Djelo je prethodno doživjelo praizvedbu, a ova je riječka izvedba potvrdila njegovu vrijednost. Uslijedila je 1. Rapsodija za violinu i orkestar Bele Bartoka (1881.–1945.), velikog mađarskog glazbenog revolucionara, kojem u pogledu pristupa i korištenja glazbenog folklora pripada posebno mjesto u mađarskoj i europskoj glazbi 20. stoljeća. Rapsodija je pisana u dvodijelnom obliku kontrastnih stavaka, protkana duhom mađarskog tradicijskog glazbenog izraza i virtuoznim tretiranjem violinske dionice u kojoj se iskazao Krunoslav Marić.

...i izvođači Marić se nakon završene glazbene škole u Rijeci upisuje na Muzičku akademiju u Zagrebu, gdje je 2007. godine diplomirao u klasi prof. Maje Dešpalj Begović. Poseban senzibilitet Marić pokazuje za komornu glazbu, a već je devet godina stalni član ansambla Zagrebačkih solista. Kao solist u toj blistavoj Bartokovoj partituri, violinist je sigurnošću nastupa, osobnim šarmom i tehničkom pripremljenošću, uz vrlo dobru suradnju orkestra, plijenio pozornost slušatelja.

Svestrani glazbenik Ivo Maček rođen na Sušaku (1914.–2002.), cijenjen je poglavito kao pijanist i pedagog. Međutim, Maček se cijeloga života — intezivnije u poznijim godinama — bavio

skladateljskim radom. Autor je većeg broja komornih djela, među kojima je i Concertino za klavir i komorni orkestar napisan 1991. godine, a praizveden na posljednjem maestrovu solističkom nastupu 1994. godine. Posebna odlika toga trostavačnog djela je osobit glazbeni kolorit, finoća i svježina glazbenih ideja i skladna ravnoteža između glazbene teksture i oblika. U Concertinu je kao solist nastupio Goran Filipec (1981.), danas eminentni i jedan od najistaknutijih hrvatskih pijanista mlađe generacije. Filipec, između ostalih aktivnosti, posebno zanimanje pokazuje upravo za Mačekova djela koja je snimio za prestižnu svjetsku tvrtku Naxos i za to primio Nagradu Vatroslav Lisinski HDS–a za prošlu godinu. Nakon diplome u klasi prof. Marine Ambokadze, usavršava se kod niza glasovitih klavirskih pedagoga i pobjednik je mnogih domaćih i međunarodnih natjecanja.

Ostvario je brojna svjetska solistička gostovanja, između ostalih i u dvoranama kao što su Carnegie Hall u New Yorku, Salle Franck Martin u Ženevi i Salle Cortot u Parizu. Filipecova interpretacija Mačekova Concertina obilježena je njegovim prepoznatljivim umjetničkim pečatom: razrađenim ritmičkim i dinamičkim nijansama te fantastičnim fraziranjem u profinjenim lirskim uzletima. Ukusnom primjenom agogičkih elemenata, Filipec je osebujnim osobnim pristupom i tumačnjem oživotvorio tu zanimljivu partituru. Premda je 1. stavak Concertina bio u prebrzom tempu, na koji je Filipec tehnički spremno odgovorio, to nije znatno utjecalo na ukupni glazbeni doživljaj predstavljenog djela.

obrazovanje počeo u Rijeci, a nastavio u Zagrebu u klasi Martina Barića i Josipa Klime, potom na majstorskim tečajevima u Bernu i Ženevi. Laureat je mnogih državnih i međunarodnih natjecanja, a solističke koncerte priređuje u zemljama Europe, SAD–a, u Australiji, Kanadi i Japanu. Mnogi su skladatelji svoja djela posvetili upravo Goranu Končaru, a toj plejadi pripada i Josip Kaplan, koji je ovaj Koncert napisao za Končara. Končar je »svoj« Koncert izveo intonativno jasno, primjerenim legato frazama, plemenitim guslačkim tonom (svira na violini Giovanni Battista Guadagnini iz 1753.) te je ostvario neoklasičnu ljepotu izričaja, za što je nagrađen srdačnim pljeskom.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Ko n c e r t o m r i j e č k i h s k l a d a t e l j a i s o l i s t a 2 5 . r u j n a 2 015 . p o č e o Fe s t i va l 13 0 ko j i m R i j e k a o b i l j e ž a v a 13 0. godišnjicu otvaranja HNK–a Ivana pl. Zajca

Popularno i često izvođeno djelo Introdukcija i rondo capriccioso op. 28 francuskog skladatelja Camilla Saint– Saensa (1835.–1921.) napisano je za glasovitog violinista Pabla de Sarasatea. Solist na Riječkoj večeri bio je Marco Graziani, rođen u Rijeci 1988. godine. Taj iznimno talentirani violinist diplomirao je 2010. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Leonida Sorokowa, a godinu dana poslije postaje asistent na istoj akademiji. Dobitnik je mnogih prvih nagrada na natjecanjima, a posebno se ističe ona iz 2012. na Hrvatskom natjecanju mladih glazbenih umjetnika Papandopulo. IzGoran Končar na dragocjenom glazbalu

Marco Graziani, Zoran Juranić i orkestar riječke Opere

»Končarov« koncert Josip Kaplan (1910.–1996.) više od pola stoljeća profesionalnog djelovanja proveo je u Rijeci, djelujući kao skladatelj, pedagog i zborovođa. U njegovu bogatom skladateljskom opusu posebno mjesto zauzima opsežan i efektan trostavačni Koncert za violinu i orkestar, ciklično djelo umjereno moderne orkestracije, raskošnih harmonija i ritmova te kontrastnih ugođaja stavaka. Solist u ovom Koncertu bio je Goran Končar (1954.). Končar je osnovno glazbeno

vrsna memorija Grazianiju omogućuje glazbeno tumačenje spontanog i iskrenog zanosa, melodijske pjevnosti, besprijekorne intonativne čistoće virtuoznih ulomaka i ritmičke preciznosti.

Osobito je briljirao u završnom ulomku, koji je bio demonstracija njegova bravuroznog umijeća. Grazianijev sjajan nastup ispraćen je ovacijama i povicima »Bravo!«

Juranićev torzo Riječki skladatelj i dirigent Zoran Juranić, vodeći sigurno i precizno dobro pripremljen orkestar riječke Opere, koji ima specifičnu kvalitetu sonornosti i intonativnu jasnoću svih sekcija, ostvario je kreativno i nadahnuto muziciranje. Uz dirigentska ostvarenja, Juranić je dobitnik niza nagrada za svoj skladateljski opus. Na kraju koncertne večeri dirigirao je vlastitu skladbu Inter arma

narrant Musae (Među oružjem muze govore). Kako piše u programskoj knjižici, taj simfonijski torzo temeljen je na intervalima kvarte i male sekunde u raznim kombinacijama, građen kao sonatni stavak, te unatoč naslovu zazire od eksplicitne programnosti. Djelo je satkano od snažnih harmonijskih sklopova, zanimljivih kontrastnih elemenata, slušno je prijemljivo i privlači pozornost slušatelja. Autor je na čelu angažiranog i discipliniranog orkestra riječke Opere postigao sugestivnu, snažnu i poletnu interpretaciju kojom je dojmljivo zaokružio prvu koncertnu večer Festivala 130.

Zaključimo ovaj prikaz činjenicom da je koncert riječkih skladatelja i solista, okupivši vodeće riječke produktivne i reproduktivne glazbenike međunarodne reputacije, opravdao stoljetnu kazališnu i glazbeno–obrazovnu tradiciju Rijeke, čime je dostojno obilježen početak Festivala 130, manifestacije kojom je svečano obilježena 130. godišnjica otvorenja zgrade riječkoga kazališta.

Krunoslav Marić i Zoran Juranić

33

Mladi dirigent i skladatelj Neven Radaković kao voditelj radionice soundpaintinga u Puli

Natječaj za dodjelu Nagrade Stjepan Šulek za 2015. godinu

Slikanje zvukom — spontano skladanje u trenutku Znakovlje soundpaintinga, tog univerzalnog multidisciplinarnog znakovnog jezika, pokriva sve što se u glazbi može zamisliti

P

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Razgovarao: Marijan Cukon

otkraj kolovoza u pulskoj je koncertnoj dvorani Rondo u bivšoj vojarni Rojc pod voditeljskom palicom akademskog dirigenta, glazbenog teoretičara, pedagoga i skladatelja Nevena Radakovića održana sedmodnevna besplatna radionica soundpaintinga — univerzalnog multidisciplinarnog znakovnog jezika za skladanje u realnom vremenu. Prva pulska radionica soundpaintinga bila je namijenjena isključivo glazbenicima, soundart umjetnicima i multimedijalnim umjetnicima koji se izražavaju zvukom (2012. i 2013. istu je radionicu na festivalu Dani nove glazbe Split održao mađarski soundpainter, skladatelj i bas–gitarist Samu Gryllus).

Dvanaestero veličanstvenih Intrigantnog naziva (»slikanje zvukom«), taj univerzalni znakovni jezik za live kompoziciju još je uvijek manje poznat umjetničko–glazbenim krugovima na ovim prostorima, premda je posljednja dva desetljeća prilično raširen u svijetu.

Voditelj pulske radionice, Neven

34

Radionica soundpaintinga

Radaković, poznat je i kao umjetnički voditelj APU–a (Postmodern Art Ensemblea) i Platforme za audiovizualna istraživanja, koji od 2010. vodi radionice i seminare o suvremenim umjetničkim praksama, posebno o Novoj glazbi, eksperimentalnoj glazbi, soundpaintingu, glazbenom teatru, intuitivnoj glazbenoj praksi, te o slobodnoj, neidiomatskoj, aleatoričkoj, strukturalnoj improvizaciji i real–time kompoziciji. Na završnom javnom predstavljanju radionice, uz izložbu soundpainting znakova te uvodno Radakovićevo predavanje i demonstraciju osnova soundpainting sintakse, dvanaestero polaznika postupno je preuzimalo ulogu soundpaintera–skladatelja i kreiralo vlastite soundpainting skladbe. Polaznici su bili pulski akademski glazbenici, jazz glazbenici i glazbenici posvećeni eksperimentalnoj i improviziranoj glazbi: Žarko Ilić (bubanj), Petar Bazdanović (kontrabas), Nenad Sinkauz (gitara), Vinka Burić (klavir), Henry Marić (bas–klarinet), Luka Vrbanec (saksofon), Hrvoje Štimac (harmonika), Vedran Mijić (sintesajzer), Fabio Jurić (violončelo), Milan Grbić (violina), Carlos Fagin (klavir) i Ivan Bilić (gitara). Organizaciju radionice poduprli su Upravni odjel za kulturu Grada Pule i Istarske županije.

Specifičnost i slučajnost Što je soundpainting?

Soundpainting je univerzalni znakovni jezik za live–kompoziciju namijenjen glazbenicima, plesačima, glumcima i vizualnim umjetnicima. Koncipirao ga je 1974. Walter Thomson i razvija se do danas. Trenutačno obuhvaća više od 1200 znakova koje soundpainter–skladatelj pokazuje kako bi proizveo specifičnu reakciju izvođača. Soundpainter stoji ispred grupe izvođača te rukama i tijelom pokazuje niz znakova koji ansambl (grupa izvođača) treba proizvesti. Reakcije izvođača (ansambla) soundpainter dalje usmjerava i tako uobličava djelo. On sklada u realnom vremenu i oblikuje kompoziciju po vlastitoj želji. Ponekad može predvidjeti reakciju pojedinog izvođača, ali češće ne može.

Specifičnost i slučajnost dva su osnovna elementa kojima se služi. Soundpainting zahtijeva od izvođača odmak od poznatog i predvidivog te posvetu svakom kreativnom aktu bez znanja o tome kamo vodi, a jednako je nepred-

Luis Alberto Llaneza u Glazbenoj školi Varaždin Razmjena glazbenih iskustava i znanja Španjolske i Hrvatske

Glazbeničko natjecanje i Varaždinske barokne večeri Plakat za pulsku radionicu soundpaintinga izradio je Davor Sanvincenti

Dirigent i skladatelj Neven Radaković

vidiv i za soundpaintera–skladatelja koji uvijek barata samo onim što se dogodi u danom trenutku.

nog zapisa) koji se koristi i razvija u realnom vremenu. Inače, iako je u biti riječ o eksperimentalnoj praksi inducirane i dirigirane kolektivne improvizacije, soundpainting jezik sadrži i znakove za pojedinačne note, za ljestvice, moduse, harmonije i tonalitete, kao i za znakove za improvizirano performativno govorenje, zviždanje, smijeh, pjevanje...

Znakovlje soundpaintinga pokriva sve što se može u glazbi zamisliti, a hoće li konačni produkt zvučati tonalno, atonalno, apstraktno, stilski prepoznatljivo ili stilski eklektično, hoće li biti u duhu glazbenog teatra, programne, primijenjene ili apsolutne glazbe, kompozicijski sofisticirano ili jednostavno, ovisi o vještini i kreativnosti soundpaintera– skladatelja te o spontanosti i kreativnoj reakciji članova ansambla.

O kakvim je znakovima riječ?

Prije svega treba reći da se znakovi soundpainting jezika koriste prema sintaksnim uputama »tko«, »što«, »kako« i »kada«. Postoji puno vrsta znakova.

Znakovi iz kategorije »tko« podrazumijevaju instrumente i grupe svirača, odnosno, cijeli ansambl ili njegov dio, znakovi iz kategorije »što« mogu označavati specifični materijal, specifični stil, aleatorički koncept, ‘real time’ grafiku, melodiju, razvoj ideje, proširenu tehniku, improvizaciju, disciplinu, pokret, položaj na pozornici, kostime, rekvizite itd. Znakovi se iskazuju različitim pokretima ruku i tijela. Postoji tako znak za dugi ton, staccato, legato, poentilizam, pozadinsku pratnju, ostinato, za minimalizam (to su znakovi iz kategorije »što«), za glasnoću, tempo, gustoću zvuka (iz kategorije »kako«), za razne aleatoričke koncepte, znakovi za notne vrijednosti, ali i stilistički znakovi za klasiku, rock, funk i jazz. U Puli su dodali znak za punk–ska stil.

Kolektivna improvizacija Omogućava li soundpainting korištenje i neke unaprijed skladane glazbe?

Naravno, u soundpaintingu je to pojam »paleta«. Podrazumijeva se unaprijed pripremljeni materijal (u vidu not-

Čime ste najzadovoljniji nakon radionice?

Samom kvalitetom rada na radionici, prije svega ozračjem duboke koncentracije i usredotočenosti, nerijetko začinjene s puno duha, igre i smijeha. Također, jako sam zadovoljan količinom znakova koji su polaznici usvojili i primijenili u skladanju, kao i osebujnom kreativnošću svakog polaznika. Pojedine su soundpainting skladbe zvučale izrazito inventivno; pojedini polaznici su ih usmjerili na apstraktan zvuk, neki na klasičniji slog ili neki stilski smjer, a neki su izdvojili performativnost i glazbeni teatar.

Veleposlanstvo Španjolske u Hrvatskoj organizira natjecanje za najboljeg izvođača španjolske glazbe, a iduće će godine surađivati na programu Varaždinskih baroknih večeri kojima će zemlja–partner biti Španjolska

J

Piše: Veleposlanstvo Španjolske u Hrvatskoj

edna od najvažnijih zadaća koju je Veleposlanstvo Španjolske u Hrvatskoj postavilo u samo središte svojeg kulturnog djelovanja jest poticanje poznavanja španjolske glazbe među mladim hrvatskim glazbenicima. Stoga je još prošlog proljeća osnovalo Nagradu za najboljeg izvođača španjolske glazbe, čije je prvo ovogodišnje izdanje bilo posvećeno vokalnoj glazbi, ali će svako sljedeće izdanje biti posvećeno nekoj drugoj disciplini, kao što su gitara, klavir, violina, harfa i orgulje.

Nagradno putovanje Tim povodom Veleposlanstvo je u Hrvatsku dovelo španjolskog baritona Luisa Alberta Llanezu koji je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Glazbenoj školi Varaždin održao predavanje Uvod u španjolsku klasičnu glazbu: povijest i utjecaji; uslijedili su majstorski tečajevi za studente i učenike solo pjevanja. Isto tako, maestro Llaneza je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u pratnji pijanistice Kosjenke Turkulin održao koncert španjolske i hispanoameričke glazbe Dvije obale.

Pobjednica ovogodišnjeg natjecanja, mezzosopranistica Martina Đurđević, za nagradu je dobila putovanje i smještaj u Madridu te sudjelovanje na specijalističkom tečaju iz španjolskog lirskog repertoara i zarzuele na najprestižnijoj španjolskoj ustanovi za obrazovanje solo pjevača Escueli Superior de Canto de Madrid.

Eduardo Aznar Campos dodjeljuje nagradu Martini Đurđević

Razmjena dviju akademija No najvažnije u cijelom projektu je otvoren put za razmjenu profesora i studenata Španjolske i Hrvatske, dviju zemalja bogate glazbene baštine. Naime, inicijativa je dovela do toga da će Escuela Superior de Canto de Madrid i Muzička akademija u Zagrebu u skoroj budućnosti potpisati ugovor o suradnji koji će omogućiti profesorima i studentima obiju zemalja bolje upoznavanje glazbe i utjecaja druge zemlje. Za Španjolsku je ta nagrada tek početak projekta pred kojim je budućnost. Ostvaren je uz potporu i pokroviteljstvo Turkish Airlinesa i uz pomoć Escuela Superior de Canto de Madrid koji je pobjednici velikodušno dodijelio stipendiju. Bez njih, projekt ne bi bilo moguće ostvariti.

Na tom istom tragu, Veleposlanstvo Španjolske s velikim zadovoljstvom najavljuje da će Španjolska biti zemlja–partner na Varaždinskim baroknim večerima iduće, 2016. godine, što daje snažan zamah naporima koji se ulažu u bolje međusobno poznavanje dviju zemalja na glazbenom planu. Nova je suradnja ujedno i jasan pokazatelj sve dinamičnije kulturne razmjene.

Fond objavljuje natječaj za dodjelu nagrade za 2015. godinu za skladateljsko djelo. Tako će se nagrađeni skladatelj ili skladateljica priključiti dobitnicima nagrade koja se dodjeljuje još od 1993., a dobitnici su bili: Mladen Tarbuk, Dalibor Bukvić, Davor Bobić, Srećko Bradić, Antun Tomislav Šaban, Krešimir Seletković, Frano Đurović, Viktorija Čop, Danijel Legin, Tomislav Oliver i Marko Slaviček.

Prijedlozi za nagradu primaju se do 31. listopada ove godine u Hrvatskom društvu skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9 (osobno ili poštom, s naznakom Fond Stjepan Šulek — za natječaj).

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Nagrada Stjepan Šulek nosi ime hrvatskog skladatelja, dirigenta, violinista i glazbenog pedagoga, svestranog glazbenika koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj glazbi dvadesetog stoljeća. Nagradu dodjeljuje Fond Stjepan Šulek od 1993. godine, a podjeljuje se godišnje, naizmjenično jednom mladom skladatelju, odnosno violinistu. Simbolički povezana s dvije važne i Šulekovu srcu zacijelo najviše prirasle umjetničke djelatnosti, nagrada je priznanje mladima za umjetnička postignuća, ali i poticaj da ustraju na putu za koji su se opredijelili.

NATJEČAJ I UVJETI ZA DODJELU NAGRADE STJEPAN ŠULEK ZA SKLADATELJSKO DJELO ZA 2015. GODINU Temeljem Pravilnika o dodjeli Nagrade Stjepan Šulek, Upravni odbor Fonda Stjepan Šulek, donio je odluku o objavi natječaja za dodjelu Nagrade Stjepan Šulek za skladateljsko djelo za 2015. godinu.

Skladatelji, kandidati za nagradu moraju ispunjavati sljedeće uvjete: — da su rođeni poslije 1978. godine; — da se natječu s jednom skladbom koja je prvi put javno izvedena ili snimljena (audio ili audio–video) od 1. rujna 2013. do 31. kolovoza 2015. godine; — da su državljani Republike Hrvatske.

Kandidati se na natječaj mogu prijaviti sami, a mogu ih prijaviti i druge pravne ili fizičke osobe (ustanove, stručne udruge, pojedinci). U natječaju ne mogu sudjelovati skladatelji koji su već nagrađeni ovom nagradom. Za natječaj je potrebno: — prijava (osobni podaci, adresa, telefon za kontakt, naziv skladbe, vrijeme i mjesto prve izvedbe, izvođači, trajanje); — partitura i obvezna audiosnimka u CD formatu (uz druge formate) skladbe kojom kandidat sudjeluje u natječaju; — dokaz o vremenu i mjestu prve javne izvedbe ili snimanja (koncertni program, potvrda ustanove i sl.); — kratka pisana informacija o skladbi — do polovice tipkane stranice; — životopis s opisom školovanja i umjetničkog rada (ne kraći od polovice tipkane stranice); — dokaz o hrvatskom državljanstvu — fotokopija domovnice; — dokaz o danu rođenja — fotokopija izvoda iz Matične knjige rođenih.

Prijava se šalje preporučeno na adresu: Hrvatsko društvo skladatelja, Fond Stjepan Šulek — za nagradu, 10000 Zagreb, Berislavićeva 9/I, a može se i predati na istoj adresi.

ROK ZA PRIJAVU JE 31. LISTOPADA 2015.

Skupština Fonda Stjepan Šulek odluku o nagradi donijet će na prijedlog stručnog žirija, a objavit će je do kraja prosinca 2015. godine. Nagrada, koja se sastoji od diplome i novčanog iznosa, uručit će se 16. siječnja 2016. u 12 sati u Hrvatskom društvu skladatelja.

Dodatne obavijesti mogu se dobiti od predsjednika Fonda Stjepan Šulek na tel. 01/231–9698, mob. 091/231 9698, e–mail: haris.nonveiller@gmail.com

35

Silvio Foretić i Vanja Lisjak BROJ 193, LISTOPAD 2015.

u prvom licu

Obojica su outsideri hrvatske ‘ozbiljne’ glazbe koji u radu na Tribini već treću godinu skladno udružuju specifične organizacijske i kreativne snage

M

Razgovarala: Jana Haluza

nogi su se zapitali kako su se dvojica skladatelja izvan najužeg mainstreama autora tzv. ozbiljne glazbe uopće našli u stvaranju tradicionalne Glazbene tribine u Opatiji.

Dok je Silvio Foretić svojevrsni enfant terrible hrvatske glazbe koji se nakon diplome iz kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji otišao usavršavati u Köln i ostao ondje cijeli radni vijek sve do odlaska u mirovinu i povratka u Hrvatsku, Vanja Lisjak dolazi iz svijeta izvođača kao vrsni trombonist i uspješni samouki skladatelj s iskustvom studija u Švicarskoj i rada u Brazilu. U prvom razgovoru za naš časopis, u ulozi umjetničkih ravnatelja otkrivaju kako usklađuju ideje, što im znači opatijska Tribina te kako se nose s kritikama kolega.

D

Slučajni spoj

ok je prva tribina tandema Foretić–Lisjak u povodu 50. obljetnice bila okrenuta polustoljetnoj povijesti festivala, druga je bila u znaku budućnosti, s praizvedbama mahom mladih autora. Treća domaćoj publici želi, uz ostalo, predstaviti skladateljsku dijasporu.

36

Kako funkcionirate kao organizacijski tim?

Silvio Foretić: Iznenađujuće dobro.

Znam sebe, inače sam dosta tolerantan, ali nikad ne znam kako će drugi funkcionirati. Zasad je naša suradnja uspješna, još nije došlo do »teških riječi« (smije se).

Vanja Lisjak: Spojio nas je slučaj, a pretpostavljam da je Tribini bio potreban svojevrstan zaokret. Vjerujem da su oni koji su nas odabrali prepoznali dobar spoj iskustva poput Silvijeva i svježeg pristupa kakav bi mogao imati netko tko dolazi iz »drugog svijeta«, poput mene.

Nakon što ste se našli u prilici da stvarate program Tribine, kako ste razvijali i koristili svoje specifične sposobnosti u timskom radu?

Silvio Foretić: Indirektno sam upoznao Lisjaka upravo kao skladatelja na nekoj od Tribina i odmah me zainteresirao.

Bila je to simpatija na prvi pogled. Tijekom osmišljavanja Tribine nismo uvijek istog mišljenja, ali znamo se prilagoditi jedan drugome.

Obojica ste sličnog profila: niste tipični skladatelji hrvatske ‘ozbiljne’ glazbe. Vi ste, Silvio, veći dio života proveli u Njemačkoj, a vi ste, Vanja, prije svega kao instrumentalist studirali u Švicarskoj i radili u Brazilu.

Silvio Foretić: Kaže Vanja da sam iskusan... možda, u nekim stvarima. U Njemačkoj sam vodio ansamble i organizirao koncerte, ali što se tiče Tribine, neiskusan sam. Ne samo da je nisam vodio nego sam ondje i kao skladatelj u dosadašnje pedeset dvije godine predstavljen samo tri puta.

Vanja Lisjak: Sjećam se Silvija kao autora na jednom Muzičkom biennalu na kojem sam sudjelovao kao trombonist.

Posebnost njegova skladateljskog sti-

la ohrabrila me u uvjerenju da se isplati tragati za vlastitim glazbenim izričajem.

Vjerujem da je moje autorstvo od tog trenutka krenulo u tom smjeru, a boravak u inozemstvu uključivao je i sudjelovanje na ponekom festivalu poput Tribine. Pamtim sva ta iskustva.

Vaše je prvo iskustvo s Tribinom, Vanja, bilo izvođačko. Je li ikako Tribina utjecala na vaš skladateljski izričaj?

Vanja Lisjak: U više navrata sam na Tribini sudjelovao kao izvođač. Poslije se moj gudački kvartet našao na programu. Siguran sam da su sadržaji kakve nudi Tribina već i tada utjecali na moj autorski rad.

Skladateljska dijaspora Koja vas je ideja obojicu vodila u stvaranju programa dosadašnjih triju tribina? Što ste željeli promijeniti, a što nastaviti?

Silvio Foretić: Prva dva izdanja Tribine u našoj organizaciji dio su iste cjeline. Pedesetom Tribinom retrospektivno smo odali počast ljudima koji su je stvarali i mlađoj generaciji pokazali kako je to sve zajedno nekoć izgledalo. Sljedeće godine okrenuli smo se budućnosti narudžbom velikog broja novih djela od pretežito mlađih skladatelja. I jedno i drugo se nekima svidjelo, a nekima nije, kako to i inače biva. Na Tribini koja je pred nama željeli smo istaknuti glazbeno stvaralaštvo naših skladatelja koji ne žive u Hrvatskoj. To je jedna od programskih crta, no ne i jedina.

Vanja Lisjak: Nismo pristupili radikalnim promjenama. Rasteretili smo raspored koji je, prema mnogima, bio prenatrpan sadržajima, ne ostavljajući vremena da se o njima razgovara, diskutira. Koncept programa ovogodišnjeg izdanja nastavak je prošlogodišnje ambicije da u vremenu kojim raspolažemo pred-

stavimo djela što većeg broja skladatelja različitih naraštaja. Umjesto odabira skladbi putem natječaja, odlučili smo se na razgovor s autorima kako bismo ispitali njihov interes, osobne preferencije, ali i trenutačnu razinu njihova nadahnuća, želje. Desetak djela naših autora koji žive izvan Hrvatske sigurno će pridonijeti stilskoj širini programa ovogodišnje Tribine. Posebno se veselimo susretu s onima koji će doći u Opatiju i mogućnosti da u simpozijskom dijelu programa razgovaramo o svemu što nas zanima.

ni puhači i udaraljkaši, članovi vrsnih komornih ansambala i profesionalnih orkestara iz Slovenije. Od izvođača iz inozemstva slušat ćemo još i Marka Cicilianija te Barbaru Lüneburg, kao i Ansambl Zeitfluss iz Graza. Ostatak glazbenih programa izvode hrvatski glazbenici, umjetnici koji gostovanju na Tribini pristupaju s poštovanjem kakvo ona i zaslužuje.

Drukčija glazba Ne mislite li, Silvio, da je Vanja kao trombonist zvučnu sliku Tribine malo »okrenuo« prema puhačkoj strani?

Silvio Foretić: To je možda slučajno.

Prijedlog da večer otvaranja pripadne puhačkom ansamblu je izvorno možda moja ideja, ali kako Vanja ima više poznanstava među puhačima, on je našao konkretan ansambl. Htjeli smo početi s nešto sonornijim sastavom; prošle smo godine, naime, imali Simfonijski orkestar, a godinu prije toga Zbor HRT–a.

Noćni su programi kako vidimo i dalje u znaku elektronike i jazza.

Vanja Lisjak: Točnije, u znaku su drukčijih glazbenih izričaja. Prvi noćni program od 22 sata u Villi Angiolini ostvarit će JMZM Duo. Imali smo ih prigodu čuti i na ovogodišnjem MBZ–u. Iza akronima i niza neobičnih uređaja i instrumenata kojima kreativne zamisli pretapaju u zvuk (pa i tišinu), stoje Josip Maršić i Zoran Medved. Drugi noćni termin ispunit će nastup Marka Cicilianija i Barbare Lüneburg, prokušanog skladateljsko–izvođačkog dua koji intenzivno istražuje audio–vizualni potencijal elektroničke glazbe i suvremenih medija. Treće večeri — iznenađenje.

Za realizaciju pojedinih koncerata niste birali postojeće ansamble, već će ih izvesti ad hoc okupljeni glazbenici.

Kako ste ih birali?

Vanja Lisjak: Sastavljanje ansambla za jedan od koncerata prepustili smo Daniju Bošnjaku, flautistu posvećenom suvremenom repertoaru. Za ovu prigodu okupio je sastav u kojem su izvođači ujedno i autori većine djela s njihova programa (kontrabasist

Dubravko Palanović, pijanist David Gazarov i gitarist Srđan Berdović). Na istom programu predstavit će se i Davor Branimir Vincze, jedan od naših gostiju iz dijaspore. Čut ćemo njegovo novo djelo za flautu i elektroniku u izvedbi Danija Bošnjaka. Poveznicu među izvođačima koncerta koji ćemo slušati u Villi Angiolini čini njihova pedagoška uloga u hrvatskim glazbeno– obrazovnim ustanovama.

Angažirali smo i donedavno vrlo aktivni septet Ad Libitum, koji čine glazbenici Zagrebačke filharmonije.

Utjecaj sredine Što općenito mislite pokazati time što predstavljate glazbu hrvatskih skladatelja koji žive u inozemstvu?

Vanja Lisjak: Većinu ćemo uspjeti okupiti na jednom mjestu, to je već velika stvar. Ti umjetnici danas žive i stvaraju u Beču, Parizu, Londonu, Tel Avivu i drugdje. Postoji li primjetna razlika u glazbi koju pišu oni i koju pišu skladatelji koji žive u domovini, tek ćemo čuti.

Nama je posebno zanimljiva i važna mogućnost susreta i razgovora s njima, prilika da čujemo njihova razmišljanja. Pozivajući se i na osobno inozemno iskustvo, mogu bez zadrške iznijeti svoje uvjerenje da sredina u kojoj boravimo može bitno utjecati na slobodu, širinu umjetničkog izričaja.

Silvio Foretić: Baš to što je Vanja rekao čini mi se posebno zanimljivo, u vezi s utjecajem sredine na skladateljski izričaj. Koliko je nova sredina utjecala na pojedinog skladatelja, a koliko je to upravo učvrstilo njegovu osobnost.

Sjećam se da sam u Njemačkoj uvijek nastojao zadržati ono »moje«, iako su mi i vanjski utjecaji bili važni.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

R a zg ovor s voditel jim a 52 . G la z bene t ribine O pat i ja ( 5. — 8 . s t udenog a 2015.)

Program ovogodišnje Tribine počinje malom poslijepodnevnom svečanošću u povodu osamdesetog rođendana našeg barda, Alfija Kabilja.

Silvio Foretić: Kabiljo je zanimljiv ne samo kao autor glazbe različitih stilskih usmjerenja nego i kao osoba koja iz prve ruke dobro poznaje hrvatsku glazbenu scenu jer redovito vrijedno prati sve koncerte, opere i balete. Izabrali smo »best of« njegova komornog stvaralaštva, uz razgovor s umjetnikom.

Na svečanom večernjem otvaranju nastupit će slovenski limeni puhači i udaraljkaši.

Vanja, s obzirom na vašu izvođačku vještinu, očekujemo i vrsnu izvođačku kvalitetu koncerata.

Vanja Lisjak: Opravdano, nastupit će sjajni glazbenici. Koncert otvorenja (četvrtak, 5. studenoga u 20 sati, Hotel Im p e r i a l ) ostvaruju lime-

37

Gosti koje smo pozvali već su poznati hrvatskoj javnosti, nastupali su na Muzičkom biennalu Zagreb. Mi ćemo ih prvi put okupiti na jednom mjestu. U program smo uvrstili Kelemena i Maleca, naše svjetski poznate skladatelje, ali i ostale kolege raznih naraštaja, poput srednje generacije koju zastupaju Miro Dobrowolny i Marko Ciciliani, te najmlađe, čiji su predstavnici spomenuti Vincze ili pak Mak Murtić.

U programu nailazimo i na široj publici možda manje poznata imena. Primjerice, tko je Margareta Ferek–Petrić?

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Silvio Foretić: I meni je ona gotovo nepoznata. Živi u Beču, gdje je odmah nakon srednje škole otišla na studij. Na ovogodišnjem MBZ–u Ansambl Antiphonus praizveo je jednu njezinu kratku skladbu.

To me ponukalo da na računalu preslušam još njezinih djela.

Vanja Lisjak: Za Margaretu Ferek–Petrić saznao sam putem radijske emisije Putovi hrvatske glazbe Ive Lovrec Štefanović na Trećem programu Hrvatskoga radija.

Izvođenija je u inozemstvu, ali nije nepoznata ni hrvatskoj publici. Kvartet Papandopulo izvodio je njezinu skladbu Melankolija Gegen Rakija u Beču i u Zagrebu, a bila je i gošća ovogodišnjeg MBZ–a. Ovaj put slušat ćemo njezino novije djelo za bariton–saksofon i kontrabas.

Kako ste birali djela koja ćete predstaviti na programu?

Silvio Foretić: Programi su uglavnom rezultat kompromisa između ekonomičnog iskorištavanja ansambala i želje za predstavljanjem pojedinih skladatelja koji nam se u nekom trenutku čine najzanimljivijima. A treba uskladiti i financije, prostore i ostalo.

S obzirom na to da jedan od skladatelja, Marko Ciciliani, ima i samostalni koncert i vlastito predavanje, možemo li ga smatrati središnjom osobnošću 52. Tribine?

Vanja Lisjak: Svi programi Tribine imaju jedanku važnost i težinu. Ciciliani, kojega smo imali priliku posljednji put slušati na Izlogu suvremenog zvuka u SC–u, ponudio nam je cjelovečernji program jer njegovi nastupi uglavnom i jesu promišljani kao veće cjeline, projekti. U tom smislu, bilo bi gotovo i nemoguće predstaviti ga jednim djelom. Nastup će ostvariti uz dugogodišnju suradnicu, violinisticu Barbaru Lüneburg. Budući da su oboje aktivni istraživači i vrsni predavači, dodijelili smo im i po jedan termin predavanja svakome.

Štednja ansambala

38

Vanja Lisjak i Silvio Foretić: »Konstruktivna kritika uvijek je dobrodošla.«

Hrvatskih ansambala afirmiranih u izvođenju suvremene glazbe na ovogodišnjoj Tribini uopće nema. Treći dan dajete prigodu zagrebačkom septetu Ad Libitum, koji dosad nismo susretali na priredbama novog zvuka, te austrijskome ansamblu Zeitfluss. Kako to?

Silvio Foretić: Naše klasične, tradicionalne ansamble željeli smo ovaj put malo poštedjeti. Mnogi njihovi članovi ovdje će nastupiti pojedinačno, u drugim kombinacijama. Septet Ad Libitum je komorni ansambl Zagrebačke filharmonije, dobro poznajemo njegove članove, pa smo ih odlučili angažirati u programu s praizvedbama ne samo Maka Murtića, koji živi u Londonu, već i naših rezidencijalnih uglednika poput Tomislava Uhlika i Zorana Juranića.

Vanja Lisjak: Svi članovi toga septeta imaju doticaj sa suvremenim repertoarom, barem radom u Zagrebačkoj filharmoniji, na čijem se programu ipak povremeno nađe i koje suvremeno djelo.

Prošle godine ugostili smo Simfonijski orkestar HRT–a koji je u tome iskusniji, a Hrvatska osim Cantus Ansambla i nema ansamble kakve spominjete. Barem ne u smislu kontinuiteta vrijednog isticanja. Jedna od uloga ili zadaća Tribine može biti upravo i mogućnost da izvođačima otkrije interpretacijski potencijal suvremenog repertoara. Tu ulogu Tribina ispunjava već ove godine — Malecovu skladbu Arco I za violončelo solo čut ćemo u izvedbi Branimira Pustičkog, čelista kojega smo angažmanom na prošlogodišnjoj Tribini očito »zarazili« željom da nam se što prije vrati. Što možemo reći o austrijskom ansamblu Zeitfluss iz Graza u središnjem terminu završne večeri?

Silvio Foretić: Uz već spomenuti sastav iz Slovenije, ansambl Zeitfluss pripada ovogodišnjim gostima iz zapadnog susjedstva, kao pandan prošlogodišnjim gostima Tribine s istoka (Srbija). Tim austrijskim sastavom ravna Hrvat, zadarski dirigent Edo Mičić. U početku smo htjeli da se na njihovu programu nađu barem dva djela naših autora, ali iz nekih organizacijsko–financijskih razloga uspjeli smo uvrstiti jedno, doduše opsežnije, iz pera Mladena Tarbuka. Riječ je o Tarbukovoj skladbi Quattro Estancias za solo harmoniku i komorni orkestar. Ostatak programa čine nova djela skladatelja iz Austrije, Poljske, Italije i Amerike. Bit će to zgodna prilika da ih usporedimo s djelima naših mladih autora.

Neka poruka općenito o Tribini potencijalnoj publici za kraj?

Silvio Foretić: O Tribini se uvijek raspravljalo na razini je li potrebna ili nije potrebna. Ja smatram da je potrebna, ako ni zbog čega drugog, onda kao zahvalni objekt Hrvatima najomiljenije djelatnosti, a to je kritiziranje i prigovaranje.

Kako se nosite s prigovorima i kritikama?

Silvio Foretić i Vanja Lisjak, unisono: Konstruktivna kritika uvijek je dobrodošla.

Bilo bi sjajno kad bismo imali i više ljudi koji znaju napisati dobru kritiku, trenutačno ih je vrlo malo. Tribina je događaj koji ima mogućnost i to promijeniti.

autorI:

Glazbena tribina Opatija IzvođačI: | Anđelko Krpan, violina | | Trio Osor | | Oktet slovenskih limenih puhača & udaraljkaški duo Drumartica | | JMZM – Josip Maršić i Zoran Medved | | Marko Ciciliani & Barbara Lüneburg | | Septet Ad libitum | | Srebrenka Poljak, klavir | | Branko Mihanović, oboa | | ansambl Zeitfluss | | Daniel Moser, viola | | Ivan Šverko, harmonika | | Dani Bošnjak, flauta; Dubravko Palanović, kontrabas; Srđan Berdović, gitara; David Gazarov, klavir | | Tomislav Žužak, saksofon | | Uroš Vegelj, tuba | | Branimir Pustički, violončelo | | Lidija Horvat Dunjko, sopran | | Bruno Philipp, klarinet |

5. - 8. studenoga 2015.

Hotel Imperial i Villa Angiolina | Opatija |

| | | | | | | | | | | | | | | | | | | | | | | | | | | |

Danijel Legin | Nina Šenk | Stanko Juzbašić | Neville Hall | Ivana Kiš | Josip Maršić | Zoran Medved | Dubravko Palanović | Srđan Berdović | David Gazarov | Margareta Ferek Petrić | Davor Branimir Vincze | Ivo Malec | Milko Kelemen | Tena Ivana Borić | Marko Ciciliani | Mak Murtić | Tomislav Uhlik | Zoran Juranić | Bianca Ban | Miro Dobrowolny | Nikša Njirić | Silvio Foretić | Thomas Wally | Tomasz Skweres | Zeno Baldi | Geoffrey Gordon | Mladen Tarbuk |

P

Vincze se nakon studija medicine u Zagrebu potpuno posvetio glazbi te studirao kompoziciju u Grazu i u Stuttgartu, a danas na pariškome IRCAM–u uči od najvažnijih skladatelja suvremene glazbe

Ž

K

elio bih se jače profilirati u Americi i u Aziji, nekako me Europa polako počinje umarati, tu sve ima neki svoj ustajali protokol, fali svježine!

Razgovarala: Karolina Rugle

oncerti na brodu i u klubu, susreti i rasprave, međunarodna skupina umjetnika i susreti mladih skladatelja. Sve to od prošle godine događa se u Novalji na otoku Pagu.

Riječ je o Novalisu, festivalu suvremene glazbe koji je zamislio i osnovao hrvatski skladatelj s pariškom adresom Davor Branimir Vincze. Završivši studij medicine u Zagrebu, Vincze se potpuno posvećuje glazbi. Odlazi na studij kompozicije u Graz, a nakon toga postdiplomski studij nastavlja u Stuttgartu, potom u Parizu, gdje pri IRCAM–u uči od nekih danas najvažnijih skladatelja suvremene glazbe. Njegova su djela izvodili vrhunski ansambli za suvremenu glazbu: Ensemble Intercontemporain, Klangforum Wien, Ensemble Modern, Talea i Ensemble Recherche, a prošle je godine odlučio pokrenuti festival posvećen upravo suvremenoj glazbi i povezanim interdisciplinarnim projektima.

Glazba, film, ples...

Tomislav Veić

Nedavno je završio drugi festival Novalis, čiji ste pokretač i ravnatelj. Kako je počeo i koja je njegova posebnost?

40

ma. Kao skladatelj i netko tko je podosta prisutan na europskoj sceni suvremene glazbe, što ste zamijetili kao zajedničko novoglazbenoj sceni u Europi — koje su glavne struje, tendencije, koji su zajednički problemi?

Davor Branimir Vincze

​ ovalis sam prošle godine poN krenuo s kolegicama Ivanom Biliško i Sanjom Lasić,Veći iz nasušne potrebe da na hrvatsku glazbenu scenu prenesemo

znanje i kontakte koje smo stekli u inozemstvu. Posebnost festivala je činjenica da je okrenut mladim skladateljima i ansamblima te djelima suvremene glazbe koja uključuju i neke neglazbene umjetničke vrste. Tako je ove godine, uz glazbu koja je uvijek u prvom planu, fokus bio na kratkim filmskim uradcima, a sljedeće godine će to najvjerojatnije biti ples.

Veći festival Kakvi su dojmovi nakon ovogodišnjeg festivala? ​ao organizatori, iznimno smo K zadovoljni! Mi smo praktički »skočili« s jednovečernjeg koncerta na festival od četiri dana s osam koncerata, tri prezentacije i jednom radionicom. Kad kažem »mi«, to doista znači kolegica Biliško i ja, koji nismo dijelom neke uhodane udruge, niti smo za ovaj posao plaćeni. Dakako, ništa ne bi bilo tako bez velikodušne pomoći s različitih strana, pa tako i kolega iz HDS–a. Što se dojmova publike tiče, to je uvijek teško reći jer se ljudi odmah nakon koncerta raziđu dok mi još raspremamo tehničku opremu, a oni koji ostanu su uglavnom prijatelji i kolege koji nas poznaju, pa su komentari, premda iznimno pozitivni, vrlo pristrani. Puno nam znači da je zadarski dirigent Edo Mičić, koji već godinama predaje na Glazbenoj akademiji u Grazu, već drugi put došao na Novalis i bio apsolutno oduševljen, a jednako tako i gradonačelnik Novalje, Ante Dabo, koji se činio vrlo zadovoljnim, što nam je bitno za nastavak i rast festivala.

Koliko para...

Kako se festival dosad programski oblikovao i koji su kriteriji od kojih ne odustajete pri odabiru repertoara i umjetnika; koje su najčešće prepreke na tom putu?

L​ ijepo bi bilo vjerovati da umjetnički direktor sjedi za svojim stolom i mašta o programu festivala, no nažalost uopće nije tako. Ono što čovjek shvati jednom kad se uhvati organizacije festivala jest — »koliko para, toliko muzike«.

Možete do određene mjere rezati troškove i oslanjati se na pomoć sa strane, ali u jednom se trenutku štednja počinje odražavati na kvaliteti. Primjerice, zbog nemogućnosti adekvatnog plaćanja gostujućeg ansambla, primorani ste djelomice preuzeti repertoarna djela ansambla, zbog ograničenih sredstava bavite se i programiranjem i produkcijom i svim praktičnim aspektima organizacije. Ovaj je posao pun kompromisa i najčešće prevagnu neki upravo praktični čimbenici. To naravno ne znači da će nas »sila prilika« pretvoriti u kakav sajam, ali znači da si ne možete priuštiti da imate puno narudžbi, birati skladbe koje trajanjem odgovaraju programu, koje su prikladne za određeni ansambl, nisu prekomplicirane da se navježbaju itd. Tek na kraju od mogućeg birate one za koje smatrate da imaju umjetničku vrijednost. Što se samih sudionika tiče, umjetnički i izvođački gledano, stanje na glazbenoj sceni u cijeloj Europi je prilično loše, pa nije problem naći vrhunske glazbenike koji su uz to i voljni doći. U svakom slučaju, potreban je novac. Sve i da

Ruffin Relja

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Uvijek je lakše biti ciničan nego originalan!

Koncertima u Novalji na otoku Pagu Vincze široj publici približava suvremenu glazbu

ansambl svira besplatno, tu su ostali troškovi, primjerice veliki putni troškovi, na što je ove godine potrošeno čak 50% našeg budžeta.

Nema lagano Vaše su skladbe takoreći istovremeno izvođene na prošlom MATA festivalu u New Yorku i na proteklom MBZ–u. Biste li rekli da ste trenutačno u skladateljski »plodnoj« fazi, pišete li puno? ​ vijek pišem puno, samo se, iz meni i U dalje nepoznatog razloga, u posljednjih godinu dana počeo zamjećivati i valorizirati moj rad. U New Yorku je izvedena moja nešto starija skladba Inflection Point, no kako si ja onda kada mi je prelagano volim »zapapriti« situaciju, odlučio sam napraviti novu elektroničku traku jer prethodnom nisam bio potpuno zadovoljan. Je li plodna faza — dobro pitanje... Meni se čini kao da je univerzum organiziran u klasterima.

Ili imate faze kad ne stižete sve i morate neke stvari odraditi na brzinu, pa čak i odbijati projekte, ili dođe klaster ništavila u kojemu očajnički pokušavate ponuditi neki projekt i nitko vas ne percipira.

Tko je ostavio najveći utjecaj na vas tijekom skladateljskog formiranja i što ste od toga zadržali? ​ o je definitivno Marco Stroppa, njegoT va sistematičnost, marljivost i duboko intelektualno propitivanje materije koju tretiramo u svakoj skladbi. Clemens Gadenstätter je također ostavio jak dojam sa svojim pristupom reductio ad absurdum, koji bi me uvijek pokolebao, sve dok nisam naučio bolje obrazlagati »zašto baš ovaj ton, tu u toj lagi, tom instrumentu, sada?«...​

Osluškivanje društva Čime je vođena vaša skladateljska poetika, slijedite li stil, ideale, uzore ili se

Davor Branimir Vincze umjetnički je voditelji festivala Novalis

ona drukčije razvija? ​ e slijedim nikoga, ali budno promaN tram društvo u kojem živimo. U svojim djelima najčešće neki društveni fenomen pretvaram u glazbu, tako sam već tretirao tematiku prenatrpanosti podacima kao što je to na internetu, eksploziju atomske centrale u Fukushimi, aktualne izložbe, hiperseksualiziranost medija, život u okupacijskim uvjetima, klimatske promjene, …

Vodite festival u Hrvatskoj, živite i radite u Parizu, djela su vam izvodili istaknuti ansambli u nizu središta suvremene glazbe... Poistovjećujete li se s nekom od tih kulturnih sredina i gdje biste se u budućnosti voljeli jače profilirati? ​jerojatno u Americi i Aziji, nekako V me Europa polako počinje umarati, tu sve ima neki svoj ustajali protokol, fali svježine!

– Upravo ste se vratili s glasovitog norveškog festivala suvremene glazbe Ulti-

L

ijepo bi bilo vjerovati da umjetnički direktor sjedi za svojim stolom i mašta o programu festivala, no to nažalost uopće nije tako. Ono što čovjek shvati jednom kad se uhvati organizacije festivala jest — »koliko para, toliko muzike«.

​ ltima je bio sjajan festival, nešto što U bi kod nas mogao samo možda MBZ »potegnuti« jer se radi o vrlo bogatom (i programski i tehnički) festivalu koji traje deset dana. Kod Ultime mi se posebno sviđa to što njegov voditelj Lars Petter Hagen osobni ukus stavlja u drugi plan i pokušava predstaviti iznimno široku paletu glazbe, od instrumenata Harry Partcha, preko simfonijskog orkestra s Turangalilom, do instalacija, komornih opera, malih sastava koji su dolazili doista iz cijelog svijeta, ali i uz puno lokalnih umjetnika. Interdisciplinarna umjetnost danas je apsolutni hit, ali ja je smatram doista medijem kojem dobro pristaje suvremena glazba, zato sam oko toga i koncipirao Novalis. Osim toga, ljudi su otvoreniji pojmu suvremene glazbe i više se referiraju na popularne stilove. Kao da je popustila ona isključivost koja se osjećala u desetljećima nakon osnutka Darmstadtske škole gdje se jasnije znalo što suvremena glazba nije, nego što ona jest. Danas je na programu festivala nove glazbe moguće naći i koncert eksperimentalnog benda, kao što je bio slučaj u Oslu.

Trend je također da se za kulturu izdvaja sve manje novca u cijeloj Europi, pa shodno tome potencijalni sponzori traže opipljive dokaze da je to u što su uložili novac isplativo, dakle u najmanju ruku veći odziv publike. Potaknuti time, neki ansambli i skladatelji, nažalost, na vrlo jeftine načine pokušavaju privući širu publiku. Pod time mislim na nerazrađene koncepte koji uglavnom ciljaju na ironiju i humor. Mislim da je uvijek lakše biti ciničan prema svemu oko sebe, nego si dati truda smisliti nešto doista originalno, duboko i promišljeno.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

rošle je godine u Novalji na otoku Pagu Vincze pokrenuo festival suvremene glazbe i interdisciplinarnih projekata Novalis, popularno zvan »Drugo lice Zrća«

Tko je Vincze? Razgovor s mladim hr vatskim skladateljem s pariškom adresom Davorom Branimirom Vinczeom

Više na web stranicama: db–vincze.com http://novalisfestival.com/

41

42

z tipično barokne postupke provođenja, kontrastiranja, variranja i motoričke pulsacije, Meštrović je svima nam poznatu izvornu građu (Vivaldijeva Doba) odlučio razdvojiti, nanovo iskrojiti i potom zašiti kao svojevrstan glazbeni patchwork.

R

Piše: Martina Bratić

ad pijanista i skladatelja Mateja Meštrovića bez imalo se sumnje može okarakterizirati elementima nestalnog, neobičnog, ludičkog i inventivnog. Istodobno je to i osamljenička pozicija koja, u okvirima narativa o umjetničkoj kreaciji, a u igri preslagivanja i redefiniranja poznatog, iza sebe nerijetko ostavi i pokoju začudnost. I upravo se takav Meštrovićev eksperiment na velika vrata predstavio publici; mnogobrojnim i uzbuđenim znatiželjnicima koji su 26. rujna

Sprega dvojice violinističkih virtuoza — Stefan Milenković i Sreten Krstić

titrali pod njegovom rukom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog i koji su, repertoarnoj klasičnosti unatoč, dobro znali da je ono što ih tu večer očekuje — sve samo ne iskustvo klasičnog.

Djevojka iz publike Neklasičan je Matej Meštrović bio i u svojem govoru, nastojeći upozoriti, ako ne i zamoliti publiku da sudjeluje u njegovoj kreaciji i performansu. Ta je interakcija zacrtala i tijek prve točke, nazvane Koncertna improvizacija za klavir solo, za koju je djevojka iz publike odredila glazbenu misao kao tematsku bazu. Na taj su koncept nadodani i zvukovi tempiranih mobitela iz publike, čija je zvonjava nakon šest minuta trebala odrediti kraj invencije. Dodatnom iznenađenju, pak, trebao je poslužiti i izlazak gosta Matije Dedića, u ponešto nejasnom nastupu uz Meštrovića za klavirom, i u metričkoj dekonstrukciji prvih tak-

tova Vivaldijeva Proljeća. Kao objašnjenje, publici je najavljen novi projekt, kako je autor pojasnio — četveroručnog Vivaldija. Druga je skladba, srećom, svojom prezentacijom na vrijeme vratila kurs prema terenu klasičnog, ali je njezina struktura, u neshvatljivom pokušaju doslovnog preuzimanja klasičnih postupaka, bila nešto manje sretna. Praizvedba djela Fugamol za gudače na pozornicu je dovela violinista Stefana Milenkovića i Zagrebačke soliste, a njihova je dobra sinergija svakako pozivala na ono što slijedi.

Najiščekivanija točka Pozornica je, dobivši svoje finalne konture i kompoziciju, uz pridružene članove sastava Sudar Percussion te majstora ceremonije za klavirom, polako počela otkrivati što će još na svojim daskama te večeri iznijeti. Najiščekivanija točka već je prvim zvucima dala naslutiti koliko radosti i blještavosti utjelovljuje. Dvanaest stavaka Vivaldijeva Četiri godišnja doba dalo se Mateju Meštroviću u ruke uz najtipičnije od svojih baroknih zâsada: uz postupke provođenja, kontrastiranja, variranja i motoričke pulsacije. Sve je te značajke on uzeo kao elemente radnog zadatka i poznate materijale odlučio razdvojiti, nanovo iskrojiti i potom zašiti kao svojevrstan glazbeni patchwork. To je neobičan zvučni kotao, čije vrtložne sile melju i miješaju elemente jazza, rocka, glazbene parodije, fran-

T

Matej Meštrović dirigirao je izvedbom sudjelujući u njoj kao pijanist

o je neobičan zvučni kotao, čije vrtložne sile melju i miješaju elemente jazza, rocka, glazbene parodije, francuske šansone pa i cirkuske glazbe.

cuske šansone pa i cirkuske glazbe, a takvim je postupcima Meštrović sasvim svjesno promijenio i zakonitosti solističkoga koncerta kao glazbene vrste.

Destabilizacija solista Izvrsni Stefan Milenković izveo je solo u trećemu stavku Ljeta — skladateljski netaknut, ali su gotovo svi preostali njegovi nastupi poprimili sasvim drugo ruho. Melodijskih linija neobično komprimiranih u akordičke blokove i u neprestanim dijalozima i monolozima s gudačima, opasno su destabilizirali vivaldijevsku ideju solista. Takav združeni zvuk nije za uigrane Zagrebačke soliste bio veća prepreka, kao ni za briljantne članove Sudar Percussiona, unatoč povremenom nedostatku komunikacije među njegovim dionicama.

Kao jedno izvođačko tijelo, svi su glazbenici uspješno iznijeli tu zahtjevnu zadaću, s posebnim entuzijazmom primjetnim u posljednjim taktovima Zime

— u parodičnom, romantičnom, histeričnom i zaglušujućem finalu, čija je grozničavost bila gotovo opipljiva.

Skupni dojam skladateljskoga i konceptualnog eksperimenta Mateja Meštrovića na razdraganu je publiku bio iznimno dobar i takav se projekt svakako može pozdraviti i pratiti njegov razvoj i mutacije.

Ipak, ono što se cijeloj predstavi moglo zamjeriti bili su trenuci zamora koje je bilo teško ignorirati, ali i ponešto upitna cjelokupna prezentacija; sumoran osjećaj već odslušanih sekvenci i načina variranja kao prirodna zamka diskursâ kao što su barokni.

Imajući na umu otvorenost Meštrovićeva rukopisa i autorskih postupaka, njegovu pozitivnu nestalnost i istu onu ludičku kreaciju s početka priče, jednako se tako može očekivati da će otvorenom ostati i sama materija Vivalthis projekta koji, unatoč svemu, uspijeva u iskonskoj misiji — zabaviti i biti drukčiji.

Pogled iz daljine na nezaboravnu večer u Lisinskom

Novu sezonu Zagrebačkih solista u dvorani HDS–a najavljuju Barbara Kajin, Krunoslav Marić, Sreten Krstić, Zoran Juranić i Monika Cerovčec Predstavljanje 62. koncertne sezone Zagrebačkih solista 8. ru jna 2015. u d vor ani H DS – a

Između koncertnog podija i studija Posebnost sezone, kako je istaknuo maestro Krstić, jesu skladateljske obrade, kao svojevrstan leitmotiv koji će se provući svim koncertima

Z

Piše: Martina Bratić

agrebački solisti, jedan od najpriznatijih domaćih komornih ansambala s tradicijom duljom od šezdeset godina, ponovno su javnosti predstavili rezultate prošle godine i najavili planove za nadolazeću, 62. koncertnu sezonu. U dvorani Hrvatskoga društva skladatelja 8. rujna održana je tiskovna konferencija; među govornicima su se našla i brojna glazbenička imena s kojima će ansambl surađivati u mjesecima koji dolaze.

Pogled unatrag Osim koncertnoga majstora ansambla — maestra Sretena Krstića, okupljenima su se obratili i Monika Cerovčec u ime Vokalnoga ansambla Antiphonus, skladatelj Zoran Juranić, saksofonist Nikola Fabijanić te pijanist Matej Meštrović. S kratkim osvrtom na veoma uspješnu proteklu sezonu koju su, među ostalima, obilježili zagrebački koncerti s Petritom Çekuom, Isabelle Moretti i Monikom Leskovar, kao i koncertna turneja po Njemačkoj, možda najzanimljivija aktivnost Zagrebačkih solista u 2015. bilo je snimanje novog nosača zvuka koji tek treba izdati i predstaviti. Naime, ansambl je u veljači s violončelistom Marcom Coppeyjem snimio djela Josepha Haydna i Carla Philippa Emanuela Bacha, a posebnost izdanja bit će pridruženi nosač zvuka s arhivskim snimkama njihova legendarnog voditelja, violončelista i dirigenta Antonija Janigra.

Već tradicionalnih šest koncerta Zagrebačkih solista u Hrvatskome glazbenom zavodu drugu će godinu zaredom dobiti »pojačanje«: dodatne tri večeri u gornjogradskoj Palači Dverce, a od suradnji svakako treba istaknuti otvorenje sezone uz Vokalni ansambl Antiphonus

i suradnju s Cantus Ansamblom.

Od solističkih imena sezonu obogaćuje dvoje flautista: Karolina Bäter i Dani Bošnjak, zatim saksofonist Juan Pedro Luna Agudo, pobjednik 1. Međunarodnog saksofonističkog natjecanja Josip Nochta koje se prošle godine održalo u Zagrebu, violinist Yury Revich te poljski violončelist Tomasz Daroch. Kao soliste ugostit će i stalne članove ansambla — violončelista Smiljana Mrčelu i čembalista Pavla Mašića. Posebnost sezone, kako je istaknuo maestro Krstić, jesu skladateljske obrade, kao svojevrstan leitmotiv koji će se provlačiti cijelom sezonom, a važan doprinos su i dvije domaće praizvedbe — ona Zorana Juranića, 23. veljače, i Davora Bobića, 16. ožujka sljedeće godine.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

U

Meštroviću su se u obradi Vivaldijeva Četiri godišnja doba pridružili pijanist Matija Dedić, violinist Stefan Milenković, Ansambl Sudar Percussion i Zagrebački solisti

Martina Bratić

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Projekt Vivalthis ili Vivaldi u »offu«

Fran Baća

S en z acionalan koncer t gla z be M ateja M eš t r ovića 26. ru jna 2015. u Velikoj d vor ani Vat r oslava Lisinskog

V

ažan doprinos novoj sezoni su dvije domaće praizvedbe — Zorana Juranića, 23. veljače, i Davora Bobića, 16. ožujka sljedeće godine

Hrvatski autori na CD–u Zagrebačke soliste očekuju i novi diskografski projekti, ovaj put uz saksofonista Nikolu Fabijanića, s djelima hrvatskih autora, i dvije praizvedbe, kao i turneje po Njemačkoj i Francuskoj; zatim gostovanja u Novoj Gorici, Beču te švicarskome Bad Ragazu. U planu je i nastavak uspješne suradnje s Komornim ansamblom Slovenske filharmonije, a u tijeku su i pregovori za nove projekte i turneje. Svi ti rezultati i uspjesi Zagrebačkih solista izravni su rezultati njihova umjetničkog entuzijazma i kvalitete, kojoj će zagrebačka publika moći ponovno posvjedočiti na otvorenju sezone, 21. listopada u Hrvatskom glazbenom zavodu, gdje će uz Zagrebačke soliste nastupiti i Vokalni ansambl Antiphonus.

43

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

za HNK Split, Pozorište u Tuzli, Žar pticu, ZKL, Kazalište Trešnja… Što vam je najvažnije kao skladatelju?

Dobra melodija. Ipak je to ono što ljudi pjevaju i što ih najviše dira u dušu.

Duhovna higijena Kako glazba drugih hrvatskih autora i narodna glazba utječu na vaše stvaralaštvo?

U d a r a l j k a š i s k l a d a t e l j B o r n a Š e r c a r, d o b i t n i k N a g r a d e M i r o s l av S e d a k B e n č i ć H D S – a

Glazba kao sredstvo produhovljenja i dohvaćanja skrivene ljepote Umjetnik nagrađen za autorsko stvaralaštvo na području jazza, za autorski projekt Jazziana Croatica

B

Razgovarao: Davor Hrvoj

ubnjar i udaraljkaš Borna Šercar kao autor se afirmirao pišući skladbe za sastav Zagreb Jazz Portrait u kojemu je stalni član.

No potpun autorski potencijal ostvario je pišući za vlastiti sastav Jazziana Croatica s kojim ostvaruje viziju spajanja jazza s hrvatskom glazbenom tradicijom. Zahvaljujući skladbama koje je snimio na prva tri albuma sastava, koje su naišle na odobrovanje, ne samo u hrvatskim džezističkim krugovima, dobio je Nagradu Miroslav Sedak Benčić HDS–a za autorsko stvaralaštvo na području jazza. U razgovoru tim povodom, Šercar otkriva koliko mu je nagrada važna, ali govori i o svojem stvaralaštvu, sastavu i planovima.

44

I

ako je Šercar već pisao skladbe za sastav Zagreb Jazz Portrait u kojemu je stalni član, potpun autorski potencijal ostvario je pišući za vlastiti sastav Jazziana Croatica s kojim ostvaruje viziju spajanja jazza s hrvatskom glazbenom tradicijom

Kako je to što ste dobili nagradu HDS– a za skladateljski rad utjecalo na nastavak vašeg stvaralaštva?

Svakako je utjecalo. Nagrada mi je dala dodatni poticaj za rad, a i sama po sebi je veliko priznanje da to što radim sa sastavom Jazziana Croatica doista jest dobro i da to struka cijeni.

Kako HDS utječe na kvalitetu vašeg stvaralaštva?

Nedavno sam primljen u stalno članstvo HDS–a, što mi je velika čast. Mislim da mi to daje dodatni dignitet u radu.

Dječački san Je li sastav Jazziana Croatica ispunio vaša očekivanja?

Apsolutno je ispunio očekivanja, zasad, no ima dosta toga što bih još, naravno, htio ostvariti u budućnosti,

ali već je velik uspjeh i to što smo toliko godina ostali u istom sastavu. Imali smo lijepe nastupe u inozemstvu, snimili tri albuma koji su svi nagrađeni Porinima, upravo završavamo četvrti album… Kroz te albume, a naravno i kroz koncerte, vidim kako sazrijevamo kao glazbenici, umjetnici i ljudi. Što zapravo očekujete od tog sastava?

Očekujem da ostanemo u istom sastavu i da se nastavimo »boriti«. Nadam se da ćemo nastaviti uspješnu suradnju i ostvariti svoje planove i snove. Moj »dječački san« bio je da imam bend s kojim ću svirati po svijetu. I eto, bend je tu i sviramo po svijetu. Dosad smo nastupili u Parizu, Milanu, Beču, Münchenu, Budimpešti, Trstu, Los Angelesu…

Cilj mi je da to bude češće, jer kad pridobijete publiku koja vas ne poznaje, kad im se svidi to što radite, za mene je to uspjeh.

Kako sastavom ostvarujete svoje skladateljske sklonosti?

Moje načelo skladanja za Jazzianu često nije uobičajeno. Pod tim mislim da sebe više smatram vizionarom i nekim tko donosi ideju/iskru koja se finalizira u interakciji. Mislim da svatko iz Jazziane daje svoj doprinos, a rezultat je često vrlo zanimljiv. Naime, na probu bih uvijek mogao donijeti potpuno napisane skladbe i aranžmane, što katkad i napravim, ali zanimljivije mi je iskoristiti kreativni potencijal glazbenika i naše međusobne interakcije. Kad skladam, primjerice, glazbu za predstave, što mi je neopisivo drago raditi, sve trebam napraviti sam i to onako kako ja želim.

Obožavam raditi glazbu za predstave.

Koje predstave?

Dosad sam skladao djela za mnogobrojne predstave i surađivao s redateljicom Sašom Broz za HNK Rijeka, te

Sve utječe na mene, tj. sve vrste glazbe. U svakoj vrsti glazbe nalazim neke dobre ili loše elemente. Glazbu dijelim — prema Platonu — na dobru i lošu, a ne na stilove.

No žao mi je da danas, to nekako sve više primjećujem, ljudi kao da si ne daju priliku da otkrivaju novo pa, recimo, radije odu slušati Mahlera, Brucknera itd. nego na neki dobar jazz koncert. Svi su puni predrasuda i slušanje glazbe im se svodi na vrlo jednostavnu i površnu zabavu. Načelno, nemam ništa protiv, ali mislim da je većina zapostavila i drugi vid glazbe kao sredstva produhovljenja i obogaćivanja vlastitog bića, pokušaja dohvaćanja neke dublje i skrivene ljepote te time, zapravo, održavanja duhovne higijene.

Zašto se, uz ostale stilove, za svoje džezističke obrade koristite djelima klasične glazbe?

Zato što je to velikim dijelom obilježje ovog područja. Pod tim mislim na Europu. Naime, klasična je glazba ipak najdulje na »pijedestalu« što se tiče umjetnosti. Jazz se priključio puno kasnije, a i klasična je glazba vrlo kompleksna, ima promjena, nije monotona i mislim da to u spoju s jazzom koji je ritmičan daje spoj koji ukazuje na novi stil koji je dinamičan, raznovrstan, ima prokomponiranih dijelova, a opet se otvara prostor za improvizaciju i izražavanje u trenutačnom nadahnuću glazbenika.

Kako ste osmislili novi album i koliko je hrvatskih autora zastupljeno?

Novi, tj. četvrti album Jazziane Croatice, nazvao sam Wagner Goes to Hollywood. Već naslov ukazuje na to da se album temelji na djelima klasičnih skladatelja obrađenih ponekad i u šaljivom stilu. Na albumu su obrade djela Verdija, Wagnera i Brittena koje sam odabrao za koncert na 50. Opatijskoj tribini, gdje su nam ukazali čast i pozvali nas da odsviramo djela tih skladatelja u povodu godišnjica njihovih rođenja. No dodao sam i djela hrvatskih skladatelja klasične glazbe: Berse, Hatzea, Cossetta, Ruždjaka. Sve skladbe su hrvatski Lied, a na snimanju su nam se priključile i uveličale ga naše pjevačke dive Valentina Fijačko i Ana Lice. Aranžmane smo napravili tako da glazba zapravo zvuči kao i prethodni albumi. Iako se radi o idejama drugih autora, zadržali smo autentični zvuk Jazziane. Album u listopadu 2015. objavljuje Croatia Records.

Borna Šercar, dobitnik Nagrade Miroslav Sedak Benčić za 2014. godinu Obrazloženje: Maštovita, skladateljski autentična i uvjerljivo odsvirana, Šercarova je glazba zaslužila da postane predstavnikom hrvatskog kulturnog stvaralaštva u svijetu

S

Piše: Davor Hrvoj

vestrani zagrebački umjetnik — slikar, pjesnik i glazbenik — Borna Šercar, jedan je od rijetkih koji svakim od vidova kojima se bavi uspijeva doprijeti do publike. Diplomirani je akademski glazbenik i profesor udaraljki koji je svoje instrumentalističko umijeće potvrdio svirajući u raznim sastavima. Kao član sastava Zagreb Jazz Portrait, u kojem svira više od petnaest godina, javio se i kao autor.

Za taj je sastav, u suradnji s Mariom Igrecom, napisao skladbe Mountain Without the Top, Quest, The River of Fire, Only God Can Create Three i Bjeloglavi sup.

Osim kao autor glazbe za jazz sastave u kojima svira, Šercar sklada za animirane filmove i kazališne predstave Zagrebačkog kazališta lutaka, HNK Rijeka, HNK Split, Gradskog kazališta Žar ptica, Narodnog pozorišta Tuzla i druge.

Baština i jazz Najvažniji autorski doprinos dao je skladbama i obradama što ih je priredio za sastav Borna Šercar’s Jazziana Croatica koji je utemeljio 2009. s namjerom da očuva i na suvremen način predstavi hrvatsku glazbenu baštinu koristeći, unutar jazz idioma, svu raznolikost — regionalnu i žanrovsku, od šokačkih pjesama, rera i gangi do međimurske i dalmatinske glazbene tradicije. Takav način promišljanja rezultirao je drukčijim pristupom jazzu — autentičnim, hrvatskim. S tim je sastavom, u kojem uz njega sviraju saksofonist Vojkan Jocić, pijanist Zvjezdan Ružić i kontrabasist Tihomir Hojsak, te u nekim izvedbama i gosti, snimio tri CD– a: A Little Book of Notes, Nehaj i Borna Šercar’s Jazziana Croatica Big Band.

Sastav, između ostalih, izvodi njegove skladbe nadahnute hrvatskom klasičnom i etno glazbenom baštinom. Riječ je o prepoznatljivim djelima koja ga potvrđuju kao važnu osobnost hrvatske glazbe.

U suradnji s članovima sastava napisao je skladbe New Red Dwarf, Bread Of Stone, Nostalgia, Kolo, Soko Loved Him, Rakia i Balkanika, a samostalno djela Burence, Limbora, Vaganac, Playing the Victim (koje je izvorno napisao za istoimenu predstavu redateljice Saše Broz, nastalu prema tekstu Vladimira i Olega Presnjakova), Nehay (koji je ostvario s istaknu-

tom udaraljkašicom Ivanom Bilić na marimbi) te Melancholy (za koju je dobio nagradu Porin, a koju je ostvario u suradnji s harfisticom Dianom Grubišić Ćiković).

Jazz glazbenici skladateljsku nadarenost i vještinu iskazuju i u obradama djela drugih autora kojima udahnuju svoju osobnost.

Tako i Šercar autorski potencijal ostvaruje u džezističkim obraBorna Šercar dama stilski oprečnih djela, od onih iz klasičarskog miljea preko dalmatinske tradicijske do domoljubne glazbe. Kreće se tako od simfonijske pjesme Sunčana polja Blagoja Berse te opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, preko narodne pjesme Marjane, Marjane koju je prvi zapisao Ivo Tijardović, i solo popijevke Seh duš dan Blagoja Berse na tekst Vladimira Nazora koju je otpjevala Tamara Obrovac, sve do međimurske narodne pjesme Vuprem oči koju je otpjevala Josipa Lisac, ali i domoljubne pjesme Bojna Čavoglave pjevača Marka Perkovića Thompsona. Bez obzira na to o kojoj se pjesmi radi, Šercar je obrađuje na poseban način, svojstven glazbenicima suvremenog jazza, pokazujući da prati svjetsku jazz scenu i da jazz glazbu promišlja kao idiom podložan promjenama, nadogradnji i obogaćivanju, što su karakteristike stila od samog početka djelovanja njegova sastava.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Borna Šercar’s Jazziana Croatica: uz bubnjara i skladatelja Bornu Šercara u sredini, tu su kontrabasist Tihomir Hojsak (lijevo), pijanist Zvjezdan Ružić (gore) i saksofonist Vojkan Jocić (desno)

Maštovita, skladateljski autentična i uvjerljivo odsvirana, Šercarova je glazba zaslužila da postane predstavnik hrvatskog kulturnog stvaralaštva u svijetu. Njegove su skladbe već pronašle put do inozemne publike i kritike. Naime, sa sastavom Borna Šercar’s Jazziana Croatica izvodio ih je na koncertima u klubu Porgy&Bess u Beču, Bartok hallu u Budimpešti, Teatru Verdi u Trstu, na UCLA u Los Angelesu, gdje su članovi održali i glazbenu radionicu u sklopu Monk Institutea, te na festivalu JazzyColors u Parizu.

45

J a z z o r ke s t a r H R T– a n a p r v o m ko n c e r t u c i k l u s a 15 . r u j n a u d v o r a n i G o r g o n a M S U – a s v i r a o d j e l a M i l j e n k a P r o h a s ke

Posveta majstoru orkestralnog zvuka Na ovom koncertu predstavljen je tek dio skladbi iz njegova bogatog opusa, ali i manji dio stilskih odrednica njegova stvaralaštva, onaj vezan samo uz jazz i jazzu bliske idiome

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

povodu devedesete obljetnice rođenja slavnog kontrabasista, skladatelja, aranžera i vođe orkestra Miljenka Prohaske (Zagreb, 17. rujna 1925. — Zagreb, 29. svibnja 2014.), na koncertu održanom 15. rujna 2015. u dupkom ispunjenoj dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Jazz orkestar HRT–a predstavio je njegovo stvaralaštvo. Orkestrom je ravnao šef–dirigent orkestra Andreas Marinello, a na programu su bila Prohaskina djela. Mnoga od njih napisao je još u doba dok je vodio taj orkestar, a u njemu je kao dirigent imao najdulji staž. Tadašnji Plesni orkestar Radio Zagreba, poslije RTV Zagreb, vodio je više od trideset godina i s njim postigao svjetsku slavu.

Na ovom koncertu predstavljen je tek dio skladbi iz njegova bogatog opusa, ali i manji dio stilskih

odrednica njegova stvaralaštva, onaj vezan samo uz jazz i jazzu bliske idiome. Naime, Prohaska je bio svestrani glazbenik koji je, osim jazza, skladao i pisao aranžmane zabavne i klasične glazbe te partiture za predstave i filmove.

Intimistički pristup Riječ je o djelima nastalim u raznim razdobljima njegove karijere i pisanim za razne formacije: Always Running, Darka, Par nepar, Opus 900, Dilema, Zbog jedne melodije davne, Hand Rummy Bop, Koncert za Simply Brass (Back to Swing, Andante lamentoso, Encore — One More Time), Na svoj način, Thad, Nina, Kvartet, Nerina pjesma, Legoland, Obsession, Intima i Encore. Čak i iz navedenog djelomičnog presjeka njegova skladateljskog djelovanja vidljivo je da se Prohaska nikad nije zadovoljavao postojećim. Poštovao je tradiciju i u svojim djelima koristio se već postojećim, ali je uvijek bio u tijeku sa suvremenim kretanjima na svjetskoj sceni i svoju je glazbu obogaćivao elementima novih glazbenih dostignuća.

Njegova su djela na tragu progresivnog jazza i glazbe treće struje, stilova u kojima je bio važan predstavnik na međunarodnoj jazz sceni. No važnije od toga su muzikalnost, profinjenost, prepoznatljivost, sjajna vještina orkestriranja i osjeć a j

za zvuk orkestra. Uostalom, učio je od najvećih, a s nekima od njih i surađivao. Primjerice, skladba Thad, posvećena slavnom jazz trubaču, skladatelju, aranžeru i voditelju jazz orkestra Thadu Jonesu, nedvosmisleno pokazuje na kojim se utjecajima Prohaska napajao.

Nije to bila jedina skladba posvećena konkretnim osobama. Dva je svoja djela, Darka i Nina, posvetio unukama. Taj intimistički pristup mnogo govori o njegovu karakteru, osobnosti, a to se očitovalo i u njegovim djelima.

Bezvremenska djela Prohaska je pisao glazbu za razne formacije, između ostalih i za brass kvintet. Tako je na ovom koncertu mjesto našao i Koncert za Simply Brass u čijoj se izvedbi orkestru pridružio Podium Brass kvintet (Marko Bobičanec i Igor Hrustek — trube, Hrvoje Pintarić — rog, Ivan Mučić — trombon i Danijel Požgaj — tuba) koji je podsjetio na njegovu sklonost spajanju jazza i klasike. Sličnog karaktera je i skladba Kvartet za koju se iz orkestra izdvojio kvartet (Luka Žužić — tromb o n , Davor Križić —

truba, Arsen Ereš i Mihael Gyoerek — alt–saksofoni).

Prohaska je važne suradnje ostvario s pjevačima, a mnogi od njih, između ostalih, i njemu mogu zahvaliti svoju popularnost. Na koncertu su od publike najbolje bile prihvaćene upravo vokalne izvedbe. Zdenka Kovačiček otpjevala je pjesmu koja ju je proslavila, Zbog jedne melodije davne, za koju je stihove napisao Drago Britvić, te Prohaskinu najpoznatiju, međunarodno cijenjenu Intimu, i to u izvornoj, engleskoj verziji za koju je u trenutku nadahnuća stihove napisao ugledni američki jazz publicist i enciklopedist Leonard Feather. Radojka Šverko podsjetila je na njegov doprinos hrvatskim rock– operama, otpjevavši Nerinu pjesmu Karla Metikoša i Ivice Krajača iz rock– opere Grička vještica koju je Prohaska aranžirao.

Ovim koncertom Jazz orkestar HRT– a na dostojan je način zahvalio svojem dugogodišnjem vođi Miljenku Prohaski i još jedanput potvrdio da su njegova djela bezvremenska te da će još dugo biti na repertoaru mnogih hrvatskih glazbenika, ansambala i orkestara.

JAZZ.HR 2015/2016.

DIDIER LOCKWOOD SOLO DIDIER LOCKWOOD MEETS JOE KAPLOWITZ TRIO 24. 9. 2015. / ODRŽANO

Virtuozni francuski violinist Didier Lockwood, čiji su nastupi uvijek uzbudljivi, predstavlja se solo nastupom te u suradnji s renomiranim hrvatskim jazz glazbenicima.

ZDENKA KOVACICEK PJEVA ELLU I LELU 4. 10. 2015.

Na javnom snimanju novog CD-a, prva dama hrvatske jazz glazbe Zdenka Kovačiček izvodi jazz standarde i skladbe Lele Kaplowitz.

WLODZIMIERZ NAHORNY TRIO 4. 12. 2015.

Koncert trija Wlodzimierza Nahornyja, jednog od najoriginalnijih poljskih jazz umjetnika, obilježit će jazzističke izvedbe božićnih skladbi.

JAMES CARTER ORGAN TRIO 2. 2. 2016.

DAVOR HRVOJ

46

19. 5. 2016.

Jedna od najvažnijih mladih jazz zvijezda, Warren Wolf je poznat po istančanom osjećaju za blues i uzbudljivim izvedbama.

JESEN 2015.

OTH ANNIVERSARY WALK AWAY, SPECIAL GUEST DEAN BROWN 21. 10. 2015.

Nakon trideset godina djelovanja najvažniji poljski fusion sastav Walk Away još uvijek svira energično i poletno, a u suradnji s gitaristom Deanom Brownom posebno uzbudljivo.

SHEILA JORDAN & CAMERON BROWN 22. 10. 2015.

Sheila Jordan, pjevačica koju cijene kritičari i glazbenici, sklona je duo izvedbama uz kontrabasiste, posebice Camerona Browna s kojim je ostvarila dugogodišnju suradnju.

GARY BARTZ QUARTET 23. 10. 2015.

Jedan od najuzbudljivijih sastava na današnjoj sceni, James Carter Organ Trio svira bespoštedno i srčano.

Legendarni jazz glazbenik Gary Bartz, uvijek spreman na nove izazove, spaja bebop, avangardu, soul, funk i afričku glazbenu tradiciju.

JEAN-LUC PONTY

RENATO ROZIC CONSORT

Najpoznatiji violinist jazz rocka Jean-Luc Ponty u Zagrebu će nastupiti u duu sa svojim stalnim suradnikom, pijanistom Williamom Lecomteom.

Osebujni gitarist i skladatelj Renato Rožić prezentira svoj glazbeni svijet zasnovan na dubokom poniranju u filozofiju jazz glazbe.

10. 3. 2016.

Zdenka Kovačiček i Radojka Šverko

WARREN WOLF WOLFPACK

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

U

Piše: Davor Hrvoj

24. 10. 2015.

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Mala dvorana, početak u 20 sati 47

Međusobnim razumijevanjem do divnih pustolovina Croatia Records objavio album Well Paid Girl Valerije Nikolovske i Viktora Lipića Lipe uz Jazz orkestar HRT–a

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

V

a platou ispred Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu 21. rujna predstavljena su nova diskografska izda-

iktor Lipić Lipa: »Volim improvizirati, pustiti prste da sami šeću po tipkama, stopiti se sa zvukom i pratiti glazbu koja pritom nastaje.«

Richards–Richardson Na album Bugles Over Zagreb uvrštena je snimka koncerta što ga je orkestar održao 17. travnja 2013. u Studiju Zvonimir Bajsić HRT–a. Tom prigodom kao gosti su im se pridružili američki trubač Rex Richardson, kao solist i skladatelj, te Doug Richards kao autor i dirigent. Oduševljeni izvedbom, gosti su izrazili želju da snimku tog koncerta objave na CD–u.

Dugogodišnji suradnik Jazz orkestra HRT–a, švedski trubač, skladatelj i aranžer Lasse Lindgren nakon nekoliko uspješnih koncerata na kojima je uz orkestar izvodio jazz obrade najvećih hitova grupe ABBA, odlučio je isti program snimiti i objaviti na CD–u. Taj su album također snimili u Studiju Bajsić HRT–a, a pod nazivom Lasse Lindgren Plays the ABBA Songbook In a Big Band Atmosphere objavila ga je švedska diskografska kuća Imogena Records.

Svoju suradnju s orkestrom dokumentirao je i Mak Murtić, naš saksofonist, skladatelj i aranžer koji živi i djeluje u

nja Jazz orkestra HRT–a, čime je nastavljena uspješna suradnja orkestra s MSU–om. Naime, osim što je na istom mjestu održao već niz koncerata, Jazz orkestar HRT–a i ovosezonski će koncertni ciklus održati u muzejskoj dvorani Gorgona. Ovom prigodom predstavljena su četiri albuma, od čega tri u izdanjima inozemnih diskografa. Riječ je o suradnjama sa stranim glazbenicima te u jednom slučaju s hrvatskim koji živi i djeluje u inozemstvu (Mak Murtić).

48

Valerija Nikolovska i Viktor Lipić Lipa

Londonu. Uz Jazz orkestar HRT–a pod ravnanjem Saše Nestorovića ili Andreasa Marinella, te pjevačice i naratorice Maju Rivić i Anabelu Barić, tijekom 2014. u studijima Hrvatske radiotelevizije snimio je vlastita djela i za londonsku diskografsku kuću World Local Records objavio CD Antarctica and Other Destinations.

Predstavljanje novih izdanja Jazz orkestra HRT–a svojim su nastupom uveličali pjevačica Valerija Nikolovska i klavijaturist Viktor Lipić Lipa koji su uz orkestar izveli dio skladbi s albuma Well Paid Girl u izdanju Croatia Recordsa.

Tim su koncertom zaključili promotivne aktivnosti koje su proteklog ljeta obuhvatile njihove zajedničke koncerte u Slavonskom Brodu, Hvaru, Metkoviću, Zadru, Grožnjanu i Zagrebu.

Iako su u novije vrijeme najaktivniji djelujući u triju LiVaDa, u bendu Nothing But the Blues i u Balkan Zoo Ensembleu bas–gitarista Marija Rašića, Valerija i Lipa ne zapostavljaju ni orkestralni zvuk, uglavnom surađujući sa Jazz orkestrom HRT–a. Kao i na snimanju albuma, na koncertnoj je promociji or-

kestrom ravnao njegov šef–dirigent Andreas Marinello.

Na CD, koji su prije godinu dana snimili u studijima Hrvatske radiotelevizije, uvrštene su uglavnom Lipićeve i Valerijine skladbe koje su već prije snimili za svoja samostalna izdanja. Od mnogobrojnih vlastitih djela za ovaj su album odabrali ona koja su najbolje disala u bigbendovskom okružju: Dark Night, Well Paid Girl, Elevator, Blue is Blu, In My Skin i How Can It Be, no ovom prigodom u posve drukčijem kontekstu. Za to su se pobrinuli aranžeri, članovi orkestra: Andreas Marinello, Luka Žužić i Joe Kaplowitz, koje su odabrali nakon pomnog preslušavanja njihovih dosadašnjih ostvarenja, te producent Igor Geržina. Oni su ih predstavili u potpuno drukčijem svjetlu, nadogradili ih, ukrasili novim detaljima... Lipa je autor većine skladbi, a Valerija tekstova, ali na CD su uvrštene i skladbe drugih hrvatskih autora: Bright Song Eddyja & Dusa, When I Think of You Igora Geržine, Open, za koju je tekst napisao Erol Zejnilović i Look & See Vladimira Mirčete.

Viktor Lipić Lipa

Luka Žužić, saksofonisti Igor Geržina, Saša Nestorović, Miro Kadoić i Damir Horvat, gitarist Elvis Penava i bubnjar Marko Lazarić.

U provedbi njihovih, ali i aranžerskih zamisli, imali su veliku potporu članova orkestra, ne samo u uigranosti nego i u solističkim dionicama. Osim Lipića, kao solisti su se predstavili trubači Davor Križić i Branko Sterpin, trombonist

Skladan autorski duo Kao autori, Valerija i Lipa čine idealan spoj, baš kao što su to u povijesti popularne i jazz glazbe činili mnogi nerazdvojni suradnici, primjerice George i Ira Gershwin, Richard Rodgers i Oscar Hammerstein ili Paul McCartney i John Lennon. Tekstovi i glazba su u savršenom skladu, bez obzira na to zasnivaju li se pjesme na bluesu, funku, jazzu ili nekom drugom idiomu. One donose poruke kojima slušatelji uranjaju u osobnost i intimu autora. Glazba na ovom albumu — to su oni!

Sanja Šantak

N

Piše: Davor Hrvoj

Valerija Nikolovska, čija se glazbena filozofija najbolje oslikava u frazi I Got My Freedom iz pjesme How Can It Be, navodi da je tekst za skladbu Blue is Blu Viktor pronašao u njezinoj bilježnici: »Imao je već gotovu glazbu koja se savršeno poklopila s već

napisanim riječima. Sve su to divne pustolovine i igre za koje nikad ne znaš kako će završiti. Meni je prije svega važno međusobno razumijevanje, a zatim uzajamno poticanje i potpirivanje inspiracije, dopunjavanje, uz nezaobilazno strpljenje.«

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

stale u dahu. Neke je tekstove Valerija napisala na već gotovu glazbu, a neke sam njezine stihove ja uglazbio.

Obično uzmem njezinu bilježnicu sa stihovima i čitam. Pritom prebirem po tipkama dok se nešto ne dogodi.

Nekad ja napišem glazbu pa Valerija na to napiše tekst, nekad stvaramo u istom trenutku, što mi obično najbolje zvuči.«

Pr e d s t av l je n a nova d is ko g r a f s k a i z d a n j a J a z z or kes t r a H R T– a 21. r u jn a 2 015. u M S U – u

O tome kako piše glazbu, Lipa je rekao: »Za skladanje morate imati mir i nadahnuće. Katkad prođu mjeseci da ne napravim ništa, a katkad stvari samo naviru. Nikad nisam sjeo za klavijaturu s namjerom da nešto skladam.

Volim improvizirati, pustiti prste da sami šeću po tipkama, stopiti se sa zvukom i pratiti glazbu koja pritom nastaje. Zapravo, nemam osjećaj da ja stvaram glazbu, nego da samo pratim glazbu koja odnekud dolazi. Povremeno tako dođu cijele skladbe, povremeno samo fragmenti. Uglavnom, većinu toga i ne zabilježim, zaboravim, a nešto i ostane. Primjerice, jedne večeri u Zagrebu počelo je strašno nevrijeme. Sjeo sam za Rhodes i počeo vrtjeti neki rif. Valerija je sjela do mene s olovkom i papirom i začas napisala tekst.

Tako je nastala skladba Dark Night koju smo uvrstili i na ovo izdanje. Naravno, nisu sve skladbe na-

Valerija Nikolovska 49

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

M l a d e a u t o r s k e s n a g e n a 17. Š p a n c i r f e s t u 2 1 . — 3 0 . k o l o v o z a 2 0 1 5 . u Varaždinu

Početak jednog divnog prijateljstva Odlična suradnja HDS-a, portala Muzika.hr i Špancirfesta

rava glazbena poslastica, i to s do sada najbogatijim glazbenim programom, održavala se od 21. do 30. kolovoza u Varaždinu. Čak tri pozornice, mnogobrojni koncerti i najbogatiji glazbeni program do sada obilježili su ovogodišnji Špancirfest. Suradnja Hrvatskog društva skladatelja, portala Muzika.hr i Špancirfesta rezultirala je »španciranjem« mladih autorskih snaga (Sara Renar, Markiz i Gatuzo) po Varaždinu, ali i otvaranjem velikih festivalskih vrata mladoj domaćoj autorskoj glazbi.

Zagrijavanje za zvijezde Za odličnu uvertiru u Špancirfest u petak, 21. kolovoza, pobrinula se Sara Renar, izuzetna mlada autorica, dobitnica Porina za najbolju žensku vokalnu izvedbu, ali i nagrade za najbolju izvedbu pjesme Jesen na prošlogodišnjem RockOffu.

I ovaj put Sara je pokazala vrlo zanimljiv nastup, predstavljajući svoja dva izdanja, više izvodeći pjesme s posljednjeg EP-a Jesen koji je do-

bio odlične recenzije. Nakon Sare, na glavnu festivalsku pozornicu stigao je zagrebački rock-dvojac Gatuzo koji je svakom pjesmom postajao sve energičniji, svirajući pjesme sa sva svoja četiri albuma, posebice s posljednjeg Megalomania, kojim su potvrdlili da su još itekako aktivni na domaćoj sceni. Žestok nastup Gatuza pokazao se kao odličan odabir prije vatrenog koncerta švedskog Mando Diaoa.

i Špancirfesta učinjen je još jedan korak u predstavljanju i potvrđivanju domaćih autora. Svakako da takvih suradnji treba još i sigurno će ih biti jer je upravo ovo jedan od načina davanja potpore domaćoj glazbenoj sceni.

P

o Varaždinu su ovoga ljeta »špancirale« mlade autorske snage: Sara Renar, bend Markiz i rock-dvojac Gatuzo

Afirmacija autora BROJ 193, LISTOPAD 2015.

P

Piše: Ivana Martinac

Nedjelju toga prvoga vikenda obilježili su zanimljivi izvođači, među kojima je bio poznati zagrebački bend Markiz, koji je uz odličan, suveren vokal nove pjevačice Nikoline napravio presjek karijere; izveli su pjesme Grad, Ostani dama, Savršeni svijet, Jutro... ali i pjesmu Na kraju priče s prošlogodišnjega RockOffa, kad su osvojili nagradu za najemitiraniju pjesmu. Sve u svemu, bila je to odlična svirka Markiza, a ujedno i zanimljiv uvod u nastup Parov Stelar Banda. Zanimljivom suradnjom HDS-a, Muzike.hr Markiz je podsjetio publiku na sve svoje hitove

50

Gatuzo su pošteno zagrijali publiku prije nastupa Mando Diao

Sara Renar pobrinula se za odličnu uvertiru u Špancirfest

51

Aktivan na nizu područja, i kao umjetnički voditelj Festivala kajkavskih popevki Krapina, svoje je glazbene vještine Leopold ponajviše usmjerio na tamburašku glazbu, uzdigavši muziciranje do koncertnih dvorana i akademske razine

S

Razgovarala: Ana Vidić

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

kladatelj, glazbeni pedagog, dirigent i publicist Siniša Leopold jedna je od najutjecajnijih osobnosti hrvatske glazbene scene, prije svega tamburaške.

Aktivan na nizu područja, svoje je glazbene vještine ponajviše usmjerio na tamburašku glazbu, uzdigavši muziciranje do koncertnih dvorana i akademske razine, pa je jedna od njegovih zasluga i današnji način djelovanja Tamburaškog orkestra HRT–a, uz koji je kao šef–dirigent proveo tri desetljeća. Prije negoli je 1985. preuzeo tu dužnost, u orkestru je djelovao kao svirač, upoznavši tako ansambl sa svih strana. S glazbenikom koji je za svoj rad primio niz priznanja — Godišnju nagradu HRT–a, godišnju Nagradu za kulturu grada Samobora, diskografsku nagradu Porin, Zlatnu arenu za filmsku glazbu te odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića — razgovarali smo upravo u povodu njegova djelovanja u Tamburaškom orkestru HRT–a i obljetnice koju će ovjenčati slavljenički koncert 18. listopada 2015. u Studiju Zvonimir Bajsić na HRT–u.

Pri kraju srednje škole postao sam član Tamburaškog orkestra tadašnje Radiotelevizije. Usporedno studirajući na Muzičkoj akademiji, svirao sam u Orkestru.

Dugogodišnji primaš, voditelj orkestra, Ivica Petanjek jednom mi je zgodom rekao: »Dečec, s obzirom da buš uskoro jedini u orkestru s Muzičkom akademijom, mogel bi preuzeti mjesto šefa–dirigenta.« I tako sam 1985. postao šef– dirigent Tamburaškog orkestra HRT–a.

Moram priznati, nije jednostavno stati u dirigentskoj pozi pred kolege s kojima sam donedavno zajedno svirao. Preko noći sam postao njihov dirigent, iako sam po godinama bio najmlađi. Iste mi je, 1985. godine ponuđeno da predajem kolegij Tambure na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Tako se dogodilo da iste godine postanem najmlađi šef–dirigent i najmlađi profesor na Akademiji. A danas sam po stažu i na jednom i na drugom mjestu jedan od najstarijih.

Počeci u Samoboru Kako je teklo vaše glazbeno obrazovanje u vrijeme kad tamburaška glazba još nije bila profesionalizirana?

Siniša Leopold

Što je ili tko bio presudan za vaše bavljenje tamburaškim izričajem i kakav je bio put do mjesta šefa–dirigenta Tamburaškog orkestra HRT–a i profesorskog mjesta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu?

Nekoliko stotina tamburaša Kakva je situacija bila tada u pedagogiji na području tamburaštva, a kakva je danas?

Domagoj Kunić

52

Život uz tambure

Moji su glazbeni počeci u Samoboru, gdje sam živio i završio osnovnu školu. Konkretne glazbene korake počeo sam kao prva generacija učenika tek otvorene tamošnje glazbene škole. Godinu dana svirao sam violončelo koje je bilo veće od mene. Ubrzo sam prešao na nešto manji klavir. U četvrtom razredu počeo sam svirati u školskom tamburaškom orkestru, a u petom sam osnovao rock–sastav. Taj rock–sastav bio je tada najmlađi na ovim prostorima, zvao se Feniksi. Imali smo nekoliko nastupa na televiziji, samostalne koncerte u samoborskom Sveučilištu, u kinu u kojem se još uvijek održavaju koncerti. U bendu sam bio skladatelj, izvođač na klavijaturi i pjevač. Svirao sam u još nekim sastavima. Pri kraju osnovne škole postao sam i član orkestra u ansamblu Joža Vlahović u Zagrebu, koji je tada bio najcjenjeniji folklorni ansambl.

Tamo sam proveo više od dvadeset godina, najprije kao svirač, a poslije kao voditelj orkestra i zbora ansambla. Nakon osnovne škole nastavio sam pohađati Srednju glazbenu školu Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Tu sam bio jako vezan uz profesora Vladimira Kranjčevića koji mi je predavao klavir i vodio zbor; on je tada bio ravnatelj te škole, a kad sam prešao na Muzičku akademiju, profesor Kranjčević mi je predavao klavir, dirigiranje i zbor.

Bilo je puno toga drugačije. Tambura se znatno više svirala u osnovnim školama. Nekada je gotovo svaka škola u sjevernoj Hrvatskoj, pogotovo u zagrebačkoj regiji, imala svoj tamburaški orkestar. Danas je to drukčije. Na žalost, ni nastavnici nemaju stimulacije za dodatni rad vođenja tamburaškog orkestra. Mislim da je to veliki hendikep za naše mlade glazbenike. Na veliku sreću, početkom devedesetih tambura je uvedena kao solističko glazbalo u osnovne i srednje glazbene škole. Posebno mi je drago što sam sudjelovao u stvaranju prvog udžbenika za tambure (1992.) prema kojemu se i danas tambura uči svirati. Mnoge glazbene škole diljem Hrvatske imaju predmet Tambure na kojem se odgajaju mladi virtuozi. Na žalost, tambure još nema u tom smislu na akademiji, ali nadam

se da će za godinu–dvije i to biti provedeno na jednoj od muzičkih akademija u Hrvatskoj.

Koliko se tamburaška scena promijenila u godinama vašeg djelovanja?

Početkom devedesetih nastao je velik broj tamburaških sastava, od kojih su se neki profesionalizirali. Zahvaljujući tom tamburaškom bumu u vrijeme Domovinskog rata, stasalo je nekoliko stotina sjajnih svirača tambure.

Spomenuli ste mnogobrojne tamburaške sastave koji danas djeluju u Hrvatskoj; koje su najvažnije razlike između njih i Tamburaškog orkestra HRT–a?

Tamburaški orkestar HRT–a, uz sve orkestralne značajke, poseban je po svom bogatom i raznovrsnom repertoaru i jedinstvenim izvedbama. Glazbene obrade su bogatije i inventivnije od ostalih tamburaških sastava i orkestara. Posebno bih istaknuo važan opus instrumentalnih skladbi uvaženih hrvatskih skladatelja pisanih za naš orkestar.

Nekoć i danas Kako je izgledao Tamburaški orkestar HRT–a kad ste vi stigli u njega, a kakva je situacija danas?

Kad sam kao honorarac počeo svirati u orkestru, bilo je sedam stalnih svirača. Danas imamo šesnaest zaposlenih glazbenika. Orkestar je popunjen stalnim članovima i djeluje u idealnoj formaciji za takvu vrstu ansambla. U vrijeme mojih početaka, bio sam jedini s glazbenom akademijom, a sada je gotovo pola orkestra akademski obrazovano. I u repertoarnoj politici je velika razlika. Unatrag tri desetljeća orkestar izvodi sve glazbene žanrove. U suradnji s prominentnim autorima, sustavno proširujemo glazbene oblike na području orkestralnog tamburaškog muziciranja. Svira se na nekoliko tamburaških sustava. Prije mojega dolaska, djelatnost orkestra svodila se na snimanja za potrebe radija i televizije te nastupe na dva festivala. Danas orkestar ima nadasve aktivan koncertni život. Nastupa na festivalima diljem Hrvatske, pokrenuli smo ciklus koncerata U ozračju tambure, svakoga 1. siječnja održavamo novogodišnji koncert Valceri, polke i druge špelancije, redaju se brojna gostovanja u domovini i inozemstvu… U proteklih dvadesetak godina gostovali smo u Južnoj i Sjevernoj Americi, Australiji, Maleziji, Južnoafričkoj Republici, Kanadi, Vatikanu i mnogim zemljama Europe. Veselim se ponovnom gostovanju potkraj ove godine po Sjevernoj Americi.

Nastupat ćemo u poznatim koncertnim dvoranama u Torontu, Pittsburghu, Detroitu, Chicagu i New Yorku. Dakle, puno toga se promijenilo od mojih početaka…

Vi ste i sami zaslužni za promicanje tamburaštva u svijetu, prije svega upravo u SAD–u i Kanadi.

Već gotovo trideset godina u Kanadi održavam seminare, a dosta polaznika dolazi iz SAD–a. Seminari se održavaju pod pokroviteljstvom Hrvatsko–kanadskog folklornog saveza koji djeluje već više od četiri desetljeća. Na Školu hrvatskog folklora, koju svake godine organizira Hrvatska matica iseljenika, dolaze polaznici iz cijeloga svijeta.

Od pučkog do umjetničkog

G

odine 1985. postao sam najmlađi šef–dirigent na HRT–u i najmlađi profesor na Muzičkoj akademiji. A danas sam po stažu i na jednom i na drugom mjestu jedan od najstarijih.

Kako objašnjavate toliku popularnost tambure, i to upravo u interpretaciji Tamburaškog orkestra HRT–a? Zacijelo veliku ulogu u tome ima i izuzetno bogat repertoar.

Tambura je do sredine 19. stoljeća bila isključivo solistički, narodni instrument.

Tijekom višestoljetnog razvoja napredovala je od pučkog do umjetničkog glazbala, a tamburaši danas izvode najrazličitija skladana djela. Tamburaški orkestar HRT–a oduvijek se skrbio o folklornom naslijeđu, ali na svakom nastupu želi ukazati i na velike umjetničke mogućnosti tambure. Tamburaški orkestar HRT–a glavni je promicatelj orkestralne tamburaške glazbe kod nas i u svijetu. Moram istaknuti činjenicu da organizatori naših nastupa traže da što prije ponovimo gostovanje u njihovu gradu.

Kako repertoar i programe koncerata prilagođavate mjestu u kojem svirate?

Uvijek nastojim odabirom programa što više zadovoljiti publiku, orkestar i osobne kriterije. Ponekad je to dosta teško. No neki se postulati moraju poštivati. U slaganju programa nastojim, što je više moguće, promicati hrvatsku glazbu i naše autore. Repertoar se ponekad treba prilagoditi prigodi, prostoru ili publici. Važno je da ste uvijek zanimljivi, ali i edukativni.

Širenje žanrova Tamburaški orkestar HRT–a važan je čimbenik ne samo tamburaške glazbene scene nego i šire. Koji su ključni elementi prema kojima se može prepoznati utjecaj djelovanja vas i Tamburaškog orkestra HRT–a na hrvatsku glazbenu scenu?

Unatrag samo nekoliko godina, Tamburaški orkestar HRT–a sudjelovao je u nekim važnim etapama razvojnog puta tamburaške glazbene scene.

Prije jedanaest godina izveden je prvi tamburaški mjuzikl, Janica i Jean. Vlado Štefančić je bio redatelj, moja malenkost autor glazbe, a Robert Škiljan autor libreta. Mjuzikl je postavljen u Kazalištu Komedija, a odziv publike bio je izuzetan. Sudjelovali smo i u izvedbi prve tamburaške simfonije autora Davora Bobića. Tamburaški orkestar sudjelovao je na Muzičkom biennalu Zagreb. Nastupali smo i na Opatijskoj tri-

bini. Posebno mi je drago što smo izveli prvo autorsko tamburaško djelo inozemnog autora, Kineza Dic–Lun Funga na MBZ–u 2011. Dobitnici smo i Porina za CD s djelima hrvatskih skladatelja. Praizveli smo prvi koncert za tamburaški i jazz orkestar Igra, nebo i jabuke Zorana Šćekića. To su samo neke bitne značajke u razvoju tamburaške glazbe u proteklih deset–petnaest godina u kojima smo sudjelovali. Navedenim djelatnostima Orkestar HRT–a uvelike je utjecao na repertoarnu politiku i umjetničku orijentaciju mnogih tamburaških skupina diljem Hrvatske i inozemstva.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Moj nastavnik glazbenog odgoja Željko Bradić zaintrigirao me za tu vrstu glazbe. Važnu ulogu u mojem odabiru vjerojatno je odigrao i angažman u Folklornom ansamblu Joža Vlahović s kojim sam proputovao kontinente i doživio mnogo toga lijepoga. Bio sam u nekoliko navrata u Americi i Kanadi, obišao sam gotovo sve zemlje Europe.

Prva velika turneja bila je 1974. u Pakistanu, Afganistanu i Indiji. Turneja je trajala mjesec dana. Ta gostovanja bila su organizirana na najvišoj mogućoj međudržavnoj razini. Na tim putovanjima stekao sam veliko scensko i koncertantno iskustvo. Nakon Željka Bradića preuzeo sam umjetničko vodstvo u Tamburaškom društvu Ferdo Livadić.

Navedene okolnosti su vjerojatno presudile da se nastavim intenzivno baviti tom vrstom glazbe.

Trideset godina dirigent a i sk ladatelja S iniše Leopolda na čelu Tamburaškog orkest ra H RT– a

Neopisivo zadovoljstvo To su zacijelo i najvažniji uspjesi Tamburaškog orkestra HRT–a. Što vi smatrate svojim najvećim uspjehom?

Moj najvažniji uspjeh jest moja obitelj. A vezano za glazbu, to je tridesetogodišnji rad s Tamburaškim orkestrom HRT– a. Voditi jedan profesionalni ansambl toliko godina velik je uspjeh, ali i neopisivo zadovoljstvo. Naša zajednička obljetnica sjedinjuje tri desetljeća svakodnevnog zajedničkog rada, druženja, tisuće proba, nastupa diljem Lijepe Naše i svijeta, nekoliko tisuća snimki u arhivama HRT–a, doživljaje koji se pamte cijeli život i puno toga što je teško staviti na papir.

Za kraj, možete li nam otkriti neke detalje sa svojega slavljeničkog koncerta 18. listopada?

U povodu obilježavanja tridesete obljetnice umjetničkog vodstva Tamburaškog orkestra, održat ćemo moj autorski koncert. Program će biti sastavljen od onoga dijela mojega opusa koji sam ostvario s Tamburaškim orkestrom HRT–a. Naravno, uz orkestar će nastupiti i brojni gosti. Ostalo ćete otkriti ako dođete na koncert, a svakako dođite jer je glazba u ozračju tambure — neopisiva zvonka radost.

53

Pola stoljeća popevki za sva vremena I ovogodišnji je festival bio dio šireg Tjedna kajkavske kulture u gradu Krapini, uz mnogo sportskih događaja, izložbi, radionica te znanstveni skup sebnostima određenog kraja. A organizatori festivala trebali su nastojati da kvaliteta priredaba bude na što većoj visini i angažirati vrlo istaknute soliste i reproduktivna glazbena tijela.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Nit vodilja To je dugi niz godina bila nit vodilja u Krapini, što se moglo čuti i na ovogodišnjoj retrospektivnoj večeri (12. rujna u Festivalskoj dvorani) na kojoj su izvedene poznate i prihvaćene pjesme cijenjenih i priznatih autora u izvedbi cijelog niza eminentnih izvođača. Premda ti izvođači nisu nužno kajkavci, a danas nisu više ni svi u punoj (glasovnoj) snazi, angažiranost i profesionalnost, besprijekorna tehnika i još bolja dikcija potvrdila je njihov status te prestiž koji je donosio nastup na ovom festivalu. Dame Vera Svoboda, Elvira Voća, Radojka Šverko, Tereza Kesovija, Gabi Novak vratile su nas u prošlost i podsjetile na svoje izvedbe, brišući vremenske granice. Njihove izvedbe, i danas svježe baš kao nekada, sigurno su uvelike pridonijele popularnosti određenih pjesama. Nedostajala je Višnja Korbar, koja zbog narušena zdravlja nije mogla nastupiti.

Šarmeri starog kova Odlični nastupi niza muških autora i interpreta uz Festivalski orkestar pod vodstvom umjetničkog ravnatelja festivala Siniše Leopolda (od najpoznatijeg zagorskog glazbenika Radeka Brodarca, te šarmera starog kova Drage Diklića i Krunoslava Kiće Slabinca, preko opernih pjevača Miroslava Živkovića i

Piše: dr. sc. Irena Miholić

I ove je godine završetak ljeta u Krapini obilježen šarolikim programom pod nazivom Tjedan kajkavske kulture. Tih su dana posjetitelji Krapine mogli uživati u sportskim događanjima, izložbama, radionicama, koncertima i recitalima te u znanstvenom skupu, ali svi su se događaji slijevali prema vrhuncu, pedesetom Festivalu kajkavskih popevki!

Pogled unatrag

54

Okrugle obljetnice, posebice one od pola stoljeća, čine se kao pogodan trenutak za pogled unatrag, rezimiranje napravljenog, zbrajanje i oduzimanje.

Festival kajkavske popevke osnovan je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Bilo je to vrijeme apsolutnog procvata tog medija u svijetu i kod nas, koji je publici omogućavao da na jednom mjestu čuje izvedbe različitih glazbenika, a autorima i interpretima brzo dopiranje do šireg slušateljstva. Sedamdesetih se godina u stručnoj literaturi ističe da festivali moraju ostvarivati umjetničke ciljeve, a posredno služiti i turističkoj propagandi, što su kod nas posebno dobro iskoristili regionalni festivali. Svojim su postojanjem nastojali ojačati glazbene značajke i izričaj pojedine regije, idejom stvaranja pjesama na jezičnim, glazbenim i ugođajnim po-

Nikše Radovanovića, sve do Đuke Čaića, Mirka Švede Žige i Kvarteta Gubec) podsjetili su i na koncertne popevke, one šansonijerske, još više na one vesele i zaigrane. Hitove s prošlih festivala izveli su i »neki novi klinci« (koji su klinci samo s obzirom na godište festivala) Gordana Ivanjek Tušek i Željko Grozaj, Marija Borić, Max Hozić, Ronald Braus, Danijela Pintarić, Ivana Kindl i Ivan Benc, a odmak od originala bio je nastup muškog vokalnog sastava Groovy a cappella koji je izveo svoje viđenje Suze za zagorske brege. I ta je emotivna večer pokazala da se koncepcije festivala, pa tako i ovog u Krapini, tijekom vremena brže ili sporije mijenjaju, već prema dinamici glazbenog života i strujanjima u popularnoj glazbi, zbog promijenjenih društvenih i političkih okolnosti, pod utjecajem zahtjeva publike, ali i zbog osobnih preferencija organizatora. Analizirajući Festival kajkavske popevke može se steći dojam da on u prošlosti i nije baš vjerno ocrtavao život svih kajkavaca, već samo nekolicine, čak bismo mogli reći glazbene i društvene »elite«. »Obični« stanovnici Hrvatskog zagorja možda su češće našli svoja zadovoljstva u pjesmama izvedenim na nekim lokalnim festivalima, produktima domaćih autora i izvođača. Ali u najširim krugovima, Krapinski festival poistovjećivao se s glazbom u Hrvatskom zagorju. Autori pjesama možda nisu slijedili »značajke kajkavske glazbe« u smislu kopiranja starijih tradicijskih uzoraka, ali su svakako pronašli model glazbene prepoznatljivosti, time stvarajući novi »kajkavski zvuk« koji je rezultirao hitovima koje je stanovništvo prigrlilo pod svoje, domaće.

Ivica Cerovečki, predsjednik Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo prima nagradu HDS-a od Antuna Tomislava Šabana

Nove popevke Pjesme izvedene na subotnjem koncertu, prihvaćene kao prave domaće, zasjenile su novoskladana ostvarenja predstavljena na istom mjestu, u Festivalskoj dvorani u Krapini večer prije (petak, 11. rujna). Ta je večer potvrdila posljednjih godina provjeren recept »za svakog ponešto« i publici ponudila pjesme o Zagorju, vinu i kleti, zagorskom cugu, našim precima i ljubavima u najrazličitijim aranžmanima. Neka su glazbena oblikovanja eho prošlosti, neka ocrtavaju regionalnu sadašnjost, dok su neka izrazom zagrebla u budućnost, čime se zapravo odlično ocrtalo današnje stanje na domaćoj glazbenoj sceni. Pjesme niza više ili manje uspješnih autora glazbe i stihova, zaogrnutih prepoznatljivim perom aranžera koji zapravo festivalu daju svoju »notu«: od Siniše Leopolda, Josipa Cvitanovića, Tonija Eterovića, do iskusnijih Silvija Glojnarića, Hrvoja Hegedušića i Bože Potočnika, prepoznatljiv lokalni zvuk Darka Berovića; mlađih Luke Udjbinca i Dubravka Palanovića te jednog od dirigenata večeri, Antuna Tomislava

bravka Brestovečkog, a Hrvoje Hegedušić je glazbom i interpretacijom stihova Ljerke Šemeš podsjetio na prolaznost vremena. U sjećanju ostaju i lijepi glasovi i dojmljive izvedbe pjevačica Danijele Pintarić (pjesma Željena Klašterke na tekst N. Klašterke), Gordane Ivanjek Tušek (pjesma Žarka Tušeka), Maje Sever Cuglin (V. Brzovoz, S. Sarkotić) i Jelene Balent (A. Vidović, Ivana Radaljac Krušlin), a ništa manje dojmljive nisu bile ni izvedbe muškog dijela: Bojana Jambrošića (N. Kukovačec, R. Novina), Mirka Švende Žige (S. Doronjga, R. Stilinović), Ervina Baučića (Z. Mišolongin, D. Plukavec), Ivana Mikulića (T. Eterović, M. Pašiček), Mirka Cetinskog (K. Herceg, Z. Crnec) te Luke Udjbinca koji je interpretirao vlastitu pjesmu. Njima su se pridružili i Ivica Pepelko, Gabriela Hrženjak i Kirjales u interpretaciji pjesme Ivice Pepelka, zatim Dorotea Sakač i Roko Vušković, izvevši pjesmu Viktora Crneka na stihove Zlatka Crneca te vokalni sastavi Angeluši (R. Sestić–Galić) i Viline (B. Potočnik, J. Hrastec). Sastav Kavaliri potvrdili su svoju posebnost, ali i posebnost i bogatstvo kajkavskih lokalnih govora

Kolinda Grabar-Kitarović kao pokroviteljica festivala

V

ečer novih popevki potvrdila je posljednjih godina provjeren recept »za svakog ponešto« i publici ponudila pjesme o Zagorju, vinu i kleti, zagorskom cugu, našim precima i ljubavima u najrazličitijim aranžmanima.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

J u b i l a r n i 5 0 . F e s t i v a l k a j k a v s k i h p o p e v k i K r a p i n a 11 . i 1 2 . r u j n a 2 0 1 5 . ( V e č e r n o v i h p o p e v k i i Retrospektivna večer)

Hrvatski tamburaški savez u Osijeku raspisuje NATJEČAJ za nove skladbe namijenjene koncertantnim tamburaškim orkestrima  CILJ NATJEČAJA Hrvatski tamburaški savez u Osijeku ovim Natječajem potiče skladanje umjetničke glazbe kojom se promovira novi repertoar za koncertantne tamburaške orkestre, a nadasve obogaćuje glazbena literatura i koncertni program 39. Međunarodnog festivala hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku 2016. godine.  NAGRADE Četiri nagrađene skladbe uvrstit će se u skupinu obvezne literature za festivalske izvedbe na 39. Međunarodnom festivalu hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku, na kojemu će biti praizvedene u svibnju 2016. godine.

Gabi Novak na večeri retrospektive

Šabana (drugi je bio Krešimir Batinić), predstavila su redom poznata imena pjevača i glumaca koja se više ili manje pojavljuju na estradi. Đuka Čaić je pjesmom Hrvoja Herčeka ostao vjeran svojem izričaju, a Sandra Bagarić je interpretacijom Vrapčeka Siniše Leopolda na stihove Anreje Šelendić podsjetila na niz opernih i operetnih glasova koje smo nekad mogli čuti s te pozornice. Vid Balog, Davor Dretar Drele i klapa Kmeti pjesmom Ladislava Radeka, a Soulfingersi pjesmom Pere Rogana svaki su na svoj šaljiv i duhovit način interpretirali ljubav kajkavaca prema vinu. U kompleksnijoj partituri Antuna Tomislava Šabana na stihove njegova oca Jure Stubičanca odlično su se snašli dečki Kvarteta Gubec otpjevavši pjesmu o klopocu. Adam Končić maestralno je pozvao na povratak doma pjesmom Natka Gaberca na tekst Du-

izvedbom pjesme člana sastava Danijela Češnjaja na bednjanskom govoru.

Hoće li neke pjesme ostati samo trenutak u vremenu ili postati vječne, o tome odlučuje budućnost. No sigurno je samo da je Festival kajkavskih popevki prepoznala struka: Hrvatsko društvo skladatelja je Društvu za kajkavsko kulturno stvaralaštvo koje već godinama organizira ta događanja dodijelilo posebno priznanje. Festival su dobro prihvatili i obični ljudi, ali i politika kao važan i nezamjenjiv događaj, što potvrđuje i pokroviteljstvo predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović koja je i sama uživala u izvedbama u dvorani!

I. nagrada: 4.000,00 kn II. nagrada: 3.500,00 kn III. nagrada: 3.000,00 kn IV. nagrada: 2.500,00 kn Hrvatski tamburaški savez u Osijeku nagrađene skladbe tiskat će u novopokrenutoj ediciji „Notna literatura za koncertantne tamburaške orkestre“. Hrvatski tamburaški savez u Osijeku stječe pravo javnog izvođenja i objavljivanja nagrađenih skladbi bez naknada autorima i izvoditeljima.  ZAHTJEVI NATJEČAJA Skladbe trebaju udovoljiti sljedećim zahtjevima: 1. Trajanje od 4,00 do 6,00 minuta; 2. Visoka umjetnička vrijednost partiture u kojoj dominira vješto korištenje akustičkih mogućnosti tamburaških instrumenata i specifična zvučna slika koncertantnog tamburaškog orkestra; 3. Skladbe ne smiju biti prethodno javno izvedene, tiskane niti ranije nagrađivane; 4. Partiture se pišu za tamburaški orkestar s deset (10) tamburaških dionica i to: Bisernica I. (raspon tonova e1-a3/zvuči oktavu više od zapisanoga) Bisernica II. (raspon tonova e1-a3/zvuči oktavu više od zapisanoga) Bisernica III./* Bisernica III. in G (raspon tonova cis1-a3/zvuči oktavu više od zapisanoga)

* za ovu dionicu, skladatelji u ispisu dionica trebaju napraviti i transpoziciju koja je za kvartu više od zapisanoga

55

Pronašao sam svoj cilj i sredstvo

Raspjevana priča o povijesti grada »s ove strane« Rječine

Uz staž basista u Belanovim Fiumensima, Olja Dešić autor je glazbe za mjuzikl Sušak, Sušak koji je 12. rujna 2015. premijerno izveden u Rijeci

lja Dešić svestrani je glazbenik, skladatelj i producent čiji je najnoviji projekt realizacija mjuzikla Sušak, Sušak za koji je napisao glazbu. Mjuzikl specifičan po zanimljivoj glumačko–pjevačkoj postavi i čakavskom dijalektu premijerno je izveden 12. rujna u Hrvatskom kulturnom domu, a gdje drugdje nego — na Sušaku! U pauzi koncerata s Nenom Belanom i Fiumensima te nakon prve izvedbe mjuzikla, Olja je pronašao malo vremena i za Cantus...

O

duševljenje publike ispratilo je nedavnu praizvedbu čakavskog mjuzikla autora Mensura Puhovca i Olje Dešića Sušak, Sušak, u režiji i koreografiji Edvina Liverića, nastalog u koprodukciji HNK–a Ivana pl. Zajca iz Rijeke i riječkoga Studija Maraton. Hrvatski kulturni dom na Sušaku bio je ispunjen do posljednjeg mjesta.

Pripojenje Rijeci Raspjevana od samog početka, zanimljivo šarena, duhovita i istovremeno blago sjetna, priča o Sušaku iz razdoblja od tridesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, osvojila je srca publike. Vratila nas je u doba mirnoga života koji je se kretao u burna vremena osvajača i osloboditelja i budio tugu u onima koji su svoj dio svijeta, Sušak, negdje u tim previranjima izgubili. Jer Sušak je pripojen Rijeci i više kao samostalno ime nije postojao, iako je područjem i dalje ostao Sušak. Jednostavna, iskrena, čitljiva fabula Mensura Puhovca dotaknula je najvažnije povijesne slike Sušaka tog vremena i kroz smijeh i toplu spontanu domaću besedu prikazala duh vremena u galeriji zanimljivih likova, tipičnih ondašnjih žitelja Sušaka. Priča govori o tom riječkom kraju, o Primorcima, Sušačanima i Riječanima, vrsnim brodograditeljima, ribarima, lučkim radnicima i svim onim majstorima i zanatima koji danas polako nestaju pa tako nestaje i ona karakteristična mediteranska prepoznatljivost grada na Rječini.

Uz sušački kolodvor U vrlo skromnoj, ali svrsishodnoj scenografiji Damira Šegote, prošetali su protagonisti zanimljivo odjeveni u kostime Manuele Paladin Šabanović, kostime radnika, bogatijih grad-

skih gospođa, žena s tržnice, direktora, lučkih radnika, željezničara, partizana, koji su dočarali duh nekih prošlih dana, a događaje je pratilo živopisno svjetlo Dalibora Fugošića. Gotovo sve se događa uz »oštariju», smještenu uz tada živući stari sušački kolodvor, a ulogu gostioničara Pava vrlo je spontano, prirodno i duhovito oživio Mario Lipovšek Battifiaca, koji je i glumački i pjevački, osebujnošću i iskrenošću, plijenio pažnju publike. Uz njega muzikalnim, raspjevanim glasovima predstavili su se Damir Kedžo kao dimnjačar Lovre i Katja Budimčić u ulozi Pavine kćeri Ane i Lovrine djevojke, a poslije i supruge. Olivera Baljak kao Pepica bila je uz sjajnu glumačku izvedbu i vrlo dobra pjevačka interpretkinja, a svoje su uloge izvrsno odigrali i Anton Plešić kao Profesor, Denis Brižić kao Željezničar, Lucio Slama u ulozi Lučkog radnika, Saša Matovina kao glasni partizan Frane, Nenad Vukelić kao Pop, te Mensur Puhovac, tekstopisac, u ulogama Poštara i Smetlara i Jura Džida, dijete i unuk Ivić.

Koprodukcija s HNK–om Rijeka Odakle ideja za mjuzikl o Sušaku, i još na čakavštini? Kako i kad se dogodio prvi »klik«?

Još 2007. primio sam neke tekstove i ideje Mensura Puhovca koji je moj susjed na Vežici, riječkom kvartu. Preciznije sušačkom, haha... Odmah sam zavolio jednostavnost izraza i melodičnost teksta. U nekoliko godina nastajao je song po song za klavirom, neke osnovne demo snimke, pa cijeli tekst.

Sve je to jedna spontana priča koja je rezultirala mojim uspješnim dogovorom s HNK–om Ivana pl. Zajca u Rijeci o koprodukciji naših dviju institucija i, najvažnije, o spajanju dvaju ansambala. Studio Maraton je, naime, u koprodukciji s kazalištem u ovom projektu.

Bez praznog hoda Režijski i koreografski izvođače je rasplesao i rastrčao po pozornici Edvin Liverić koji nije dopuštao previše »praznog hoda«, čak ni u nekim sjetnijim solističkim songovima, tako da je na pozornici uistinu život »tekao« na trenutke u pomalo idiličnom viđenju nekih povijesnih događanja. I upravo je to bio topli dodir izvođača s publikom, koja je to osjetila i nagradila. Olja Dešić, koji je i dirigirao izvedbom, a u jednom je trenutku bio i dio protagonista, otpjevavši kratki dio zajedničke pjesme, skladao je pjevne i uhu ugodne songove s primjesom jazza tog vremena koji su vrlo vjerno pratili tekstualnu komponentu priče. U predstavi su sudjelovali članovi Zbora i Orkestra HNK–a Ivana pl. Zajca kao i bend i pozadinski vokali Studija Maraton, a publika je svaki glazbeni dio na otvorenoj sceni ispratila burnim pljeskom. Završni pljesak dugo nije prestajao. Rijeka je dobila svoj čakavski, domaći mjuzikl koji će publika obožavati.

Možeš li čitateljima ukratko približiti radnju mjuzikla?

O

lja Dešić, koji je i dirigirao izvedbom, a u jednom trenutku bio i dio protagonista, otpjevavši kratki dio zajedničke pjesme, skladao je pjevne i uhu ugodne songove s primjesom jazza tog vremena.

Katja Budimčić i Mario Lipovšek Battifiaca

Predstava na duhovit način opisuje uspone i padove nekadašnjeg grada Sušaka koji je prošao raznorazne političke promjene. Sve iz pogleda jednostavnih ljudi, vlasnika »oštarije« kroz koju svi oni prolaze i za čijim stolom rješavaju sve svjetske probleme. Stariji se bave politikom, nacionalnim identitetom, a mladi se zaljubljuju i bore za slobodu. Željeznički kolodvor Sušak čudno se izgradi, još čudnije sruši. Jer radi se o vremenu od 1939. do sredine sedamdesetih godina. Sve u maniri commedie dell’arte uz stripovsku scenografiju Damira Šegote.

Jesu li Rijeka i Sušak tim mjuziklom dobili svoju Malu Floramye ili Sušački (sic!) akvarel?

Svakako je Tijardović prokopao duboku stilsku brazdu koja je genijalno spojila umjetnost i »narod«. Sigurno i mi idemo tim putem. Međutim, ja to zvukom radim u pop/jazz kombinaciji, no tekstom i glazbom je vrlo pitko i uhu privlačno. U mojem kraju glavni uzor mi je pak Vjekoslav Knežević, šansonijer iz naroda koji je napisao predivne pjesme, uz gitaru. Ako se ijedna naša pjesma približila njegovoj Mom zavičaju, bit ću neopisivo sretan.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

O

Razgovarao: Josip Radić

Predstava ostvarena u koprodukciji HNK–a Ivana pl. Zajca iz Rijeke i riječkog Studija Maraton u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku Piše: Gloria Fabijanić Jelović

56

Intervju s Oljom Dešićem, skladateljem, gitaristom i producentom

Dražen Šokčević

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Praizvedba čakavskog mjuzikla Sušak, Sušak autora Mensura Puhovca i Olje Dešića u koreografiji Edvina Liverića

Veliki pogon Kako ste birali interprete mjuzikla? Kakve su bile njihove prve reakcije na tu ideju?

Glumci i pjevači su kombinirani. Studio Maraton je pozvao Marija Lipovšeka, Damira Kedžu i Katju Budimčić za tri glavne uloge. Sve su to iskusni glazbeno–scenski radnici i moje je mišljenje da im je ovaj mjuzikl sto posto po mjeri. Također smo dogovorili redatelja Edvina Liverića, scenografa Damira Šegotu, bend i prateće vokale. Tu su i glumac Nenad Vukelić i mladi debitant u glumi, a vrhunski talent u glazbi, Frano Živković. HNK je uveo Oliveru Baljak, Denisa Brižića, Antona Plešića, Lucia Slamu, dio zbora i orkestra.

Velik pogon, mislim da su svi zadovoljni svojim sudjelovanjem.

Iz zanatske perspektive — kako je tekao proces stvaranja glazbe na već gotov tekst? S kojim se tu izazovima skladatelj u pravilu susreće?

Mislim da i inače najbolje pišem na gotov tekst. Malo ga, naravno, i sam dorađujem kako me glazba pita. Razni su tu izazovi. Mislim da su ipak neke stvari najvažnije: koji je kontekst samog songa i poruka, emocija koja se šalje. Zadatak je raznježiti, rastužiti, »nabrijati« gledatelja. Kako je ovo ujedno mjuzikl jedne epohe, pazi se i na glazbeni stil, usklađen s kostimima, scenom, pričom... Ima i dosta scenske orkestralne glazbe, pratim emociju, tempo radnje.

Velik posao, uz kompletan profesionalni raspis i uvezenu partituru i dionice.

Imaš li neki savjet za svoje kolege koji se odlučuju na takvo što?

Hm... Ne znam što bih ikome preporučio. Uložio sam jako puno svojeg vremena, dodatno se svih ovih godina educirao za orkestraciju filmske glazbe i, eto, dajem u ovaj projekt sva svoja

Olja Dešić najbolja znanja i mogućnosti koje imam 2015. godine. Ipak, poručujem svima: budite hrabri i uporni!

stoji li još neko neistraženo glazbeno područje koje ti je izazov i kojim bi se volio u budućnosti pozabaviti?

Koja je budućnost songova nakon mjuzikla? Mogu li oni funkcionirati kao samostalna djela u repertoarima naših izvođača?

Počeo sam se napokon konkretnije educirati u jazzu, završio sam jazz aranžiranje na Berklee Online kao jedan od tečaja specijalizacije na kojoj radim posljednjih godina. Najvažnije što sam tamo doradio je aranžiranje za big bend. Sve više simfonijski orkestriram, praksom sam sve zadovoljniji svojim partiturama i mislim da ta područja nude sve više neotkrivenih slojeva.

Glazbenik ih samo treba prepoznati i raditi na sebi. U nekim sam se područjima aranžiranja, dakle, specijalizirao i to mi odgovara. Zapravo, iako sam naoko u svemu, suzio sam interes i pronašao cilj i sredstvo.

Songove je snimio bend Sušak, Sušak u kojem su Marko Jurić, Dino Ivelja, Zoran Majstorović, Zvonimir Radišić, Dorian Cuculić, uz gostovanje Branimira Gazdika na bubnju, Anamarije Martinčić na violini, Marka Anića na harmonici i pratećih vokala Studija Maraton.

U planu je audio verzija predstave, u formatu radiodrame, u kojem je i soundtrack. Dva ili tri songa mogu funkcionirati izvan predstave, pa ćemo ih i plasirati, no glavni je cilj ispunjen u samoj predstavi.

Edukacija u jazzu Aktivan si u gotovo svim glazbenim segmentima — pop, rock, etno... preko filmske, pa evo i kazališne glazbe... Po-

Za kraj, postoji li mogućnost da Sušak, Sušak prođe kroz tunel Tuhobić da ga vide i ostali krajevi Hrvatske?

Svakako, imamo razne ideje za gostovanja, pa čak i ona inozemna i vjerujemo u njihovu realizaciju. No neka najprije predstava zaživi.

57

G

odine 1976., nakon što ni tadašnji Jugoton pa ni Suzy nisu imali sluha za mlade rokere okupljene u rock–grupi smiješnog imena, momci su prvi album Dođite na show! snimili za PGP RTB

40 godina grupe Parni valjak, nasljednika prvog hrvatskog rock–benda — Grupe 220

Obljetnica vrijedna svake pažnje

A

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Piše: Dubravko Jagatić

ko je suditi prema hladnim faktografskim podacima, grupa Parni valjak druga je najvažnija grupa u povijesti hrvatske rock–scene. Naime, Grupa 220 Drage Mlinarca smatra se prvom rock–grupom na ovim prostorima.

Kako je u njoj svirao i Husein Hasanefendić Hus, koji je nakon raspada Grupe 220 osnovao Parni valjak, onda je Parni valjak na neki način nasljednik prve hrvatske rock–grupe.

Stvaranje Valjka

58

Ljubo Zdjelarević

Mladi Hus, još kao dječarac se iz rodne Banjaluke preselio u Zagreb.

U svojim formativnim godinama, sa

svoja dva prijatelja: Nenadom Zubakom i Ivanom Pikom Stančićem osniva grupu Ab ovo. Nije dugo trebalo da ga primijeti Drago Mlinarec pa tako Hus postaje član Grupe 220. Godine 1975. Grupa 220 odlazi u povijest, a Hus osniva grupu tada pomalo smiješna naziva Parni valjak. Zubak i Stančić otišli su na svoju stranu, a Hus je pronašao nove glazbenike: Juricu Pađena na gitari, Zlatka Miksića na basu, Srećka Antoniolija na bubnjevima te mladog makedonskog pjevača Akija Rahimovskog koji je svoje prve korake napravio u makedonskoj grupi Tor. Uz potporu nekadašnjeg menadžera grupe Bijelo dugme, koja je tada žarila i palila bivšom Jugoslavijom, Vladimira Mihaljeka Mihe, nastaje Parni valjak kao svojevrsna protuteža Bijelom dugmetu. Godine 1976., nakon što ni tadašnji Jugoton pa ni Suzy nisu imali sluha za mlade

rokere okupljene u rock–grupi smiješnog imena, momci su našli zajednički jezik s glazbenim urednicima diskografske kuće PGP RTB. Snimljen je prvi album Dođite na show! Nakon hit–singla Lutka za bal, bilo je jasno da je Parni valjak grupa koja obećava. Godinu dana poslije, Parni valjak je potpisao za Jugoton i objavio svoj drugi album Glavom kroz zid. No unatoč primjetnom uspjehu i popularnosti, Parni valjak već prvi sljedeći album Gradske priče objavljuje za diskografsku kuću Suzy. Tih godina, s vjetrom u leđa, Parni valjak pokušava napraviti iskorak u inozemstvo engleskom verzijom albuma Gradske priče koju su preimenovali u City Kids, a sebe u Steamrollers, ali tu su priču ubrzo zaboravili. Sljedećih pet albuma objavljuju za Suzy, da bi se albumom Uhvati ritam, kao već etablirana i vrlo popularna grupa, preselili

u Jugoton, gdje ostaju sve do današnjeg dana.

Viša škola rock’n’rolla U tim prvim godinama grupe, koja ove godine slavi svojih prvih četrdeset godina karijere, Hus je osim kao autor i glazbenik, ostavio velik trag i kao producent. Iz nepoznatih razloga slabo je poznata činjenica da je upravo Hus kao producent stajao iza prvog singla grupe Azra, Balkan i Šta da radim, da je producirao prvi album Haustora, te da je bio zaslužan za svu silu novovalnih bendova koji su obilježili kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina. U tih je istih četrdeset godina Parni valjak objavio osamnaest studijskih albuma, pet live albuma, osam kompilacija najvećih hitova i šest videoizdanja. Sve to vrijeme Hus i Aki bili su okosnica i te-

Aktualna postava grupe Parni valjak: Husein Hasanefendić Hus, Aki Rahimovski, Marijan Brkić Brk, Zorislav Preksavec Prexi, Berislav Blažević Bero i Dalibor Marinković Dado

melj jednog čistokrvnog rock–benda koji je pronašao svoju vjernu publiku i zacementirao svoj status na sceni. Svojevrsna nova mladost Parnog valjka dogodila se objavljivanjem albuma Bez struje: Live in ZeKaeM 1995. godine, gdje se svojim vokalom i statusom vrhunskog pjevača istaknuo Aki, dok je cijeli bend pokazao novo lice, potvrdivši svoj status benda sastavljenog od vrhunskih glazbenika i s autorskim pjesmama koje su ostavile traga na mnogobrojnim naraštajima. U tih četrdeset godina Parni valjak je postao svojevrsna viša škola rock’n’rolla. Dovoljno je nabrojiti tko je sve svirao u grupi pa da odmah postane jasno kako je Parni valjak ujedno bio i rasadnik kreativnih rokera: Srećko Antonioli, Zlatko Miksić Fuma, Jurica Pađen, Branimir Johnny Štulić, Ivan Piko Stančić, Zoran Cvetković Zok, Rastko Milošev Ras, Srećko Ku-

kurić Felix, Paolo Sfeci, Bruno Kovačić, Dražen Scholz, Zvonimir Bučević Buč i Damir Šomen.

Odlazak i povratak Mnogobrojni obožavatelji grupe ostaju zatečeni 2005. godine, kad Hus najavljuje oproštajni koncert grupe Parni valjak nakon trideset godina djelovanja, koji se na dočeku Nove 2006. godine dogodio na Trgu bana Josipa Jelačića. Taj »kraj« trajao je pune četiri godine, iako gotovo nitko nije vjerovao da je to zaista pravi kraj grupe Parni valjak. I bili su u pravu. Potkraj rujna 2009. godine Parni valjak, u nešto promijenjenoj postavi, pune zagrebačku Arenu i nastupaju pred oduševljenom publikom u devet najvećih hrvatskih gradova. Tijekom te pauze Hus se aktivno počeo baviti glazbom i glazbenicima, ali ne kao

autor, nego kao predsjednik Hrvatske glazbene unije, s obzirom na to da je početkom devedesetih i sam bio jedan od njezinih osnivača. Ne sjedeći prekriženih ruku, Hus usporedno s karijerom grupe Parni valjak, kao autor sklada za glazbenike u Poljskoj, gdje svojim pjesmama ostvaruje veliki uspjeh. U tom istom vremenu, nekadašnji učenik glazbene škole iz Skoplja, Aki Rahimovski 2007. godine objavljuje samostalni album U vremenu izgubljenih. Danas, četrdeset godina nakon okupljanja, uz Husa i Akija, kao konstantnu okosnicu i temelj Parnog valjka, u grupi sviraju Marijan Brkić Brk, Zorislav Preksavec Prexi, Berislav Blažević Bero i Dalibor Marinković Dado. Želeći prikladno obilježiti prvih četrdeset godina karijere grupe, Parni valjak priprema čak dva uzastopna koncerta. Prvi će se održati 18. prosinca u maloj dvorani Doma spor-

tova, a drugi dan poslije, 19. prosinca u velikoj dvorani Doma sportova.

I danas, nakon svih tih godina, Parni valjak ponovo ima pjesme koje se nalaze među najizvođenijima u programu hrvatskih radiopostaja i bez ikakva problema puni dvorane u kojima održava nastupe. Njihov zvuk zrelog rock–benda, mainstream izričaja, čije su balade jednako pitke i poželjne kao i one najžešće stvari, a hitovi s početka karijere jednako svježi kao i ovi novi, omogućili su im da se danas nalaze na samom vrhu. Ili možda ne? Još uvijek ostaje otvoreno pitanje je li bolji Parni valjak ili Prljavo kazalište. Možda je to ipak urbana legenda ili dio obavezne rasprave među njihovim obožavateljima, no važnija je činjenica da možemo govoriti o dva vrhunska benda, od kojih jedan ove godine slavi svoj 40. rođendan. E pa, sretan im rođendan!

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Opstati na sceni 40 godina veliki je uspjeh. Kao i nakon 40 godina biti još uvijek na samom vrhu

59

Međunarodna karijera bivšeg ET–jevca

I

ako napraviti remiks nije baš simple, nakon Simply Reda, velika je mogućnost da ćemo raditi i Simple Minds.

Razgovor u povodu uspjeha na britanskoj klupskoj sceni, a time i u svjetskom radijskom eteru

S

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Razgovarao: Vid Jeraj

kladatelja i producenta Darka Juranovića D’Knocka uistinu nije potrebno posebno predstavljati. Bilo da je riječ o njegovim prstima u počecima hrvatskog popa, funka i hip–hopa ili eurodance benda ET. S kolegom iz srednjoškolskih dana, DJ Fresh Jayem koji je svojedobni laureat DMC natjecanja za najspretnijeg među europskim DJ–ima, ostvario je dugogodišnju suradnju s klubom Papaya na Pagu i rad na PapayaDay&Night kompilacijama, kao i niz remikseva za hrvatske i inozemne izvođače te mnogobrojna glazbena izdanja. Povod ovom razgovoru bili su posljednji koraci koje je D’Knock ostavio na britanskoj klupskoj sceni, a time i u svjetskom radijskom eteru.

Veza s velikanima Suautor si remiksa The Ghost of Love, drugog singla s nove ploče legendarnog britanskog soul–pop benda Simply Red. Jedan soul–šlager skladan

šest godina koje je dogovorila naša suradnica Petra Crnetić u suradnji sa Svijetom produkcije. Radi se o produkciji za britanskog pjevača Petera Granta, remiksu božićnog singla Micka Hucknalla

R

60

Izazov live nastupa

originalnu pjesmu, odabrali smo fuziju klasičnog housea, na tragu onog što je recimo nekada radio Frankie Knuckles, u kombinaciji s popom i u ruhu današnje produkcije. Uslijedile su i nove ponude — otvara se mogućnost da produciramo nove singlove Simply Reda te Simple Mindsa, koji se također vraćaju pod okriljem Andyja Wrighta. To je ono što najavljujemo već niz godina i očito se predani rad isplatio.

Zlatna generacija

ćao na dane najbolje »mjuze« iz osamdesetih, kao i Fresha i Dusa — na večeri Kulušića i Saloona, kad bi Tomo Ricov zavrtio If You Don’t Know Me by Now, tu su bili utjecaji svih stvari na kojima sam odrastao. The Ghost of Love podsjeća me na zvuk iskonskog soula i neke singlove kao Sunrise, koji su me osvojili ne samo beatom nego i melodijom.

Ta je pjesma specifična i zato što ima sve elemente pjesme kakvu publika naziva ‘’ljiga’’, ali to — nije!

PlayOne je ljetos održao jadransku turneju, live–act, koristeći tvoje godine iskustva u produkciji i nastupa s bendom, kao i iskustvo Fresh Jaya koji je kao DJ nagrađivan i na svjetskoj razini. Što je tu tebi izazov kao glazbeniku?

Pretpostavljam da to za tebe nisu samo ‘gumbići’, nego i nešto više?

Dosta se toga dogodilo u posljednjih petnaest godina rada, i mojega i DJ Fresh Jaya, ali nikad se dosad, u koncertnom smislu, nismo kvalitetno posvetili našoj regiji i predstavili našu pri-

ču. Ovaj put smo kvalitetno osmislili turneju, okupili odličan tim i ta se priča dosad pokazala izuzetno uspješnom.

Njegujemo old school pristup — pravi DJ–ing, MC–anje, kombiniramo house, dubstep, hip–hop, drum and bass i trap s aktualnim stvarima današnje elektroničke scene. U realnom vremenu na pozornici radimo svoje bootlege (video ili audio zapis izvedbe koju umjetnik nije službeno izdao, op. a.).

Ako recimo Fresh na playerima ‘pukne’ neki beat, a preko toga ja rapam i ubacujem neke samplove, to je praktički remiksiranje u realnom vremenu. Upravo je to najveći izazov live nastupa.

ET

je dio moje mladosti i za njega me vežu najljepše uspomene; iz današnje pozicije, prema tom dijelu života osjećam veliko poštovanje.

Što je zapravo remiks za pjesmu?

Remiksiranje je korištenje izvornih vokala u novom aranžmanu i produkciji, kako bi se dobio novi prizvuk. Najjednostavnije objašnjenje je — kao da oblačiš pjesmu u novo ruho, kao da imaš čovjeka kojem mijenjaš odijelo, mijenjaš mu imidž i stvaraš novi look.

No danas postoje i takvi remiksevi da se uzme samo uzorak refrena ili dio pjesme i onda se totalno preokrene priča da bi se dobio potpuno novi stil.

ET? ET je dio moje mladosti i za njega me vežu najljepše uspomene; iz današnje pozicije, prema tom dijelu života osjećam veliko poštovanje. Izašao sam iz benda 1998. Izuzetno poštujem Vannin, kao i Boytronicov rad, pod čijom palicom ET i danas djeluje.

Uz domaće hip– hop producente Dasha, Kool Adea i Baby Dooksa koji su imali svoj zvjezdani trenutak suradnje u inozemstvu, i PlayOne se nalazi na toj listi.

D’Knock i DJ Fresh Jay nastupaju zajedno već godinama kao PlayOne

emiksiranje je korištenje izvornih vokala u novom aranžmanu i produkciji, kako bi se dobio novi prizvuk. Najjednostavnije rečeno, kao da oblačiš pjesmu u novo ruho.

Kad tu stvar razlučiš harmonijski i produkcijski, ona je kompleksna. Mi smo napravili intervenciju u refrenu koji smo skraćivali. Bojali smo se da će Andy i Mick reći da to ne može tako, ali smo uspjeli dobiti dobru formu zbog bržeg tempa i oni su u konačnici bili jako zadovoljni. Kad nešto ubrzaš sa 101 na 123 bpm–a, to već može zvučati kao crtić. Ali u tome i jest fora, da s dobrom idejom i produkcijom i dalje zadržiš flow.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

MEĐUNARODNI USPJESI Skladatelj, producent i remikser Darko Juranović D’Knock — intervju

na 101 bpm–a (beats per minute — udaraca u minuti), specifičan po nenametljivoj produkciji prilagodili ste klupskoj publici, s 123 bpm–a?

Happy This Christmas itd. DJ Fresh Jay, Zvonimir Dusper Dus i ja suradnici smo još od naših prvih dana bavljenja glazbom, pratimo se cijeli život. Fresh i ja se poznajemo još iz srednje škole, Producent Andy Wright javio mi je 24. iza nas je velik broj travnja da se Simprojekata, od kojih ply Red nakon bih izdvojio stvadugo vremena poranje zajedničkog novno okuplja te labela Liveintheda su zagrijani da mix music te stvaPlayOne, u suradranje producentnji sa Zvonimirom skog dua PlayODusperom, naprane. Simply Redov vi remiks drugog The Ghost of Love singla The Ghost ima svoj harmoof Love s njihova nijski pečat, što u povratničkog alclubbingu može buma Big Love, biti sklizak teren. što možemo zaPrisiljeni zadržahvaliti testnim pro- Omot singla grupe Simply Red u remiksu ti komercijalnost jektima od prije PlayOne a da ne uništimo

Sa spomenutom zlatnom generacijom povezan sam jer sam kao producent u doba njihovih početaka surađivao s Bolesnom braćom, a i masterirao sam neke hip–hop kompilacije iz tog vremena. U međuvremenu sam puno vremena posvetio edukaciji u svakom segmentu rada u studiju — aranžiranju i produciranju, kao i osobnoj nadgradnji. DJ Fresh Jay i ja imamo sličnu glazbenu priču, iste korijene. Zato niz godina uspješno surađujemo i s kraljicom house glazbe Barbarom Tucker te njujorškom house scenom (kao što je recimo DJ Spen). Kao PlayOne naginjemo houseu, funku, hip–hopu i soulu, što je i osvojilo Barbaru Tucker. Puno smo od nje naučili i ona nam je otvorila mnoga vrata na svjetskoj glazbenoj sceni. Sve je to logičan put koji nas je doveo i do suradnje sa Simply Redom. Čime je tebe zaokupio original pjesme The Ghost of Love? Simply Red nije samo blue eyed soul, već ima i pop–pečat. U Zagrebu smo imali čak i interpreta njihova repertoara, pjevača Kristijana Beluhana.

S Kikijem smo nešto i htjeli raditi, baš zbog toga. Mene je taj sound podsje-

Radno mjesto D’Knocka i DJ Fresh Jaya

61

Made In Croatia ili veliki uspjeh Ilije Rudmana

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Do suradnje s Brand New Heavies došlo je nakon višegodišnjeg poznanstva sa suosnivačem benda Simonom Bartholomewom

N Piše: Vid Jeraj

a portalu Jutarnjeg lista početkom rujna mogli su se preslušati oficijelni remiksevi britanskog acid–jazz i funk benda Brand New Heavies, koji su sredinom osamdesetih u Londonu osnovali Jan Kincaid i Simon Bartholomew. Nakon debitantskog albuma, surađuju s američkom pjevačicom i bubnjarkom N’Dea Davenport i stvaraju zvuk obojen funkom sedamdesetih, postaju jedan od velikih MTV–hitmejkera prisutnih s obje strane Atlantika, rodonačelnici acid–jazz zvuka zajedno s bendovima Incognito i Jamiroquai. Bend je dobitnik MTV–jeve glazbene nagrade za najbolji R&B spot, kao i Brit nagrade za najbolji britanski dance nastup. Remikseve potpisuje Ilija Rudman, producent sa zagrebačkom adresom, vjeran boogie–funk zvuku iz ‘82. ili ‘83. godine.

Poznanstvo sa suosnivačem »Do suradnje s Brand New Heavies došlo je nakon poznanstva sa suosnivačem benda. Simon Bartholomew i ja poznajemo se više od deset godina. Kad su napravili novi materijal, Simon me zamolio da napravimo klupski orijentirane verzije pjesama Get On i Sweet Freeek, što je Gino Soccio tip disca. Oni me jako dobro poznaju, znaju za moj studio i sve je bilo gotovo prošle zime za otprilike mjesec dana. ‘Ganja-

62

mo’ formu semi–major limitiranih collectable izdanja.

Izdali smo ga vinyl–only, čime je nastao Imogen Recordings iz Zagreba«, veselo će Rudman, koji je na glasu kao veliki radnik. Riječ je o 180–gramskim vinilima od 12 inča na kojima se nalazi Sweet Freeek (Ilija Rudman 360 degrees remix) i Get On (Ilija Rudman disco club mix). A kako Ilija ne radi edite, pokrenuo je i službenu izdavačku kuću, čije će sljedeće izdanje biti instrumentali Ilana Kabilja Golden Days i Cool Night, materijal iz devedesetih godina za koji mnogo ljudi i ne zna.

Vintage oprema Uz posebnu produkciju koristi i vintage opremu da postigne topliji, ugodniji zvuk. »Studio je izvan gabarita, oprema je probrana od šezdesetih nadalje...

Konzola je iz ‘81. godine i odradila je 50% međusnimki Tine Turner, Roda Stewarta i Michaela Jacksona.

Nije riječ o nostalgiji za osamdesetima, nego o tome što se tada nije štedjelo u izradi nekih uređaja. Masa outboarda je baš iz tog razdoblja«, ponosno će traženi producent. Ističe kako je njegov zvuk prepoznat u određenoj niši, zbog čega je i osobni život podredio zanatskom mentalitetu. »Ne koristim se ni viberom ni skypeom, vjeran sam zvuku osamdesetih, tako i živim. Samo telefon, a kako preferiram golu informaciju, nema ni press–releasea«, jasno će Rudman.

Osječki rokeri The Red Roosters na britanskoj kompilaciji

I

ako još nemaju ni jedan službeno objavljeni dugosvirajući diskografski uradak, osječka rock–grupa The Red Roosters ovih dana blista od sreće jer će se njihova pjesma You Can’t Keep A Good Man Down pojaviti na kompilacijskom albumu utjecajnog britanskog rock–magazina Vive Le Rock. Nakon niza nastupa pred londonskom publikom proteklih nekoliko godina, rokeri iz Osijeka odlučili su okušati sreću. Javili su se na javni natječaj spomenutog nezavisnog glazbenog magazina. Urednici su prepoznali njihovu kvalitetu

te su ih odabrali uz još nekoliko drugih bendova koji će se naći na toj kompilaciji. Riječ je o rock– grupi koja je osnovana još 2004. godine, a koja se prvi put pojavila na jednom nosaču zvuka 2013. godine zahvaljujući nezavisnoj diskografskoj etiketi OSA media iz Labina koja je jednu njihovu pjesmu uvrstila na kompilaciju Indie United vol. 2. Grupu The Red Roosters čine Ljudevit Laušin (autor svih pjesama, gitara, vokal, usna harmonika), Josip Horvat (gitara), Matija Nikolin (bas gitara) i Alen Valinčić (bubnjevi). (Dubravko Jagatić)

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Producent Ilija Rudman objavio je oficijelne remikseve dviju pjesama s novog albuma britanskog benda Brand New Heavies

I

lija Rudman: Ne koristim se ni viberom ni skypeom, vjeran sam zvuku osamdesetih, tako i živim. Samo telefon, a kako preferiram golu informaciju, nema ni press–releasea.

Ilija Rudman

Grupi The Reed Rooster na koncertima se katkad pridruži i Brada iz Psihomodo popa

63

Disco – između komunizma i bijega od stvarnosti Autor izložbi je glazbeni producent i filmski kritičar Željko Luketić, a dokumentarnog filma koji se premijerno prikazao na Solo positivo film festivalu u Opatiji redatelj Zvonimir Rumboldt i scenarist Toni Faver.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

je formalno bio registriran kao night club. U Rijeci je, pak, nastao klub Husar već 1957., ali nitko ga nije nazivao diskom, iako možemo reći da je ispunjavao sve uvjete.« Zvonimir Rumboldt nadalje kaže da su kriteriji za definiranje diskokluba prilično jednostavni: kontinuiran osmišljeni program glazbe s nosača zvuka umjesto izvođenja uživo, samo plesni podij bez pozornice i naplata ulaznica. Prava diskoekspanzija nastaje u sedamdesetima, pa ne iznenađuje što je Željko Luketić svoju izložbu omeđio 1977. i 1983. godinom.

Arhiva Ž. Luketića

Srednja struja Objašnjava i kako je precizirao godine: »Iako se prvi novinski napisi u jugoslavenskom tisku o fenomenu disca pojavljuju i prije, pokušao sam izložbom istaknuti onu godinu u kojoj je priča

Željko Luketić — autor izložbi Druga strana groznice subotnje večeri: Socijalistička disco kultura 1977–1983 i Vizualni jezik disca

N

Piše: Bojan Mušćet

avodno dekadentna diskoglazba koja je ostavila traga i u autorskom smislu i u retorici komunističkih gabarita uistinu je bila unikatna u sedamdesetima i osamdesetima prošlog stoljeća, o čemu govore ljetos održane zagrebačke izložbe Druga strana groznice subotnje večeri: Socijalistička disco kultura 1977–1983 i Vizualni jezik disca. Njihov autor Željko Luketić objašnjava kako ih je kreirao: »Istraživanjem arhiva i prikupljanjem glazbe došao sam do velikog broja disco izdanja, ne nužno cjelovitih albuma, nego malih, povremenih izleta u taj tada novi žanr. Prateći tisak i dokumente iz tih godina, novinske članke, fotografije, te razgovarajući s nekima od živućih aktera, počeo sam prikupljati veće količine materijala. Više zagrebačkih galerija bilo je zainteresirano za taj postav i tako sam odlučio sastaviti ovakav serijski koncept.«

O tome je li disco kultura zapravo klupska kultura, samo što u određenim raz64

dobljima govorimo drukčijom terminologijom, Željko Luketić kaže: »U svojoj srži riječ je o istoj stvari, socijalnom momentu druženja i interakcije uz glazbu i ples. Disco kultura presudna je i najvažnija upravo po tome što je definirala današnji oblik clubbinga tehnički, društveno i glazbeno. No Mirzino jato valja spomenuti da je pedesetih diskoteka u nas nastala kao siromašnija zamjena za koncert; prestala biti marginalna i počela ulaziti u smatralo se da je jeftinije puštati ploče tzv. srednju struju. Naime, 1977. godine u Dvorani Lisinski nastupaju The Love nego platiti razglas i bend.« Machine, sastav koji je upravo tada obavio svoju tranziciju iz funka i soula Prvi diskoklubovi u disco. Također, na Televiziji Zagreb, u Svjetlima pozornice Antona Martija uz Upravo o prvim diskotekama svjedoči naše izvođače, gostuju Boney M., velii dokumentarac Zvonimira Rumboldta ke europske disko zvijezde. Kalkulira se Pola stoljeća diska koji uspješno obilai s nastupom ABBA–e u Jugoslaviji, koji zi festivale. Dokumentarac se fokusira se ipak nije dogodio, no u godinama na prve diskoteke u Hrvatskoj, a o tome nakon toga, nastupa i Amanda Lear. koja je prva, Rumboldt kaže: »Ovisi Izdavači ‘naštampavaju’ ploče iz katakako definiramo; u Opatiji je 1967. otvologa znanih disco glazbenika, dok se ren prvi diskoklub koji se službeno tako domaći pjevači i dalje okušavaju u diszvao, jer prije toga nije postojao takav cu, primjerice Disco Rock album grupe naziv u nomenklaturi. U Jelsi na HvaAska izlazi 1982. Posljednja važnija pleru je 1964. otvoren klub koji su kolosna natjecanja događaju se 1983., stokvijalno svi nazivali diskotekom, iako

ga sam upravo tu godinu uzeo kao završni okvir. Alfi Kabiljo i Vesna Mimica te godine izdaju svoj Yu Aerobic. To, naravno, ne znači kako (zakašnjelih) utjecaja disca nije bilo i poslije, no ipak je za potrebe izložbe valjalo omeđiti to razdoblje i ne prepustiti se megalomaniji i svaštarenju.«

»Iz našeg sokaka« O tome tko su najvažniji prije svega hrvatski, a onda ex–yu predstavnici diskoglazbe, Željko Luketić kaže: »Svakako medijski najpraćeniji, a i najkomercijalniji bili su Mirzino jato iz Sarajeva koji su koristili formulu grupe Boney M te, naravno, Zdravko Čolić koji je bio domaća verzija Johna Travolte. Uz Čolića su dolazile i Lokice koje poslije i same rade glazbu te potiču razvoj ženskih glazbeno–plesnih grupa poput legendarnih Cica maca i kompetentnijih Aski. Bilo je tu i one–hit–wondera poput Žeris i Mede, ali i zaista vrhunskih uradaka, primjerice Igora Savina koji je objavio i danas traženi album Yu Disco Express. Kvalitetan disco potpisivala je i grupa Clan, Kire Mitrev i KIM Band, Boban Petrović i Zdravo, Grupa ST iz Splita, Pepel in kri i Ditka Haberl iz Slovenije, grupa Makedonija i mnogi drugi.

Izuzetno velik broj izvođača okušavao se u discu, bilo kao sasvim ozbiljno, bilo kao zabavni ‘ispad’ u duhu tog vremena. Takav je bio izlet Milke Čakarun Lenac s pjesmom Ponoćni ekspres koji je doista bio samo izlet, no Andrej Baša je taj izlet vrhunski produkcijski složio.

Plakat za film Pola stoljeća diska

si ti uopće ne treba komentara, dok su okušavanja u discu Nede Ukraden danas prava radost za kolekcionare. Moj favorit za najbizarniji disco ispad (a zaista je teško odlučiti) jest vesela pjesma legendarnog nogometaša Ivice Šurjaka na singlu Ni ljubav nije kao što je bila, primjeru odlične produkcije iz studija Nenada Vilovića.«

Ključnu ulogu u diskotekama imali su, dakako, disk–jockeyi. Željko Luketić kaže kako je ta profesija bila sasvim drukčija nego danas, kad DJ–i poput Carla Coxa za sat vremena puštanja glazbe dobiju 60.000 eura. Da bi se osmislio diskoprogram, nužno je bilo pribaviti vinile. Kako je to izgledalo, objašnjava Damir Radulić, logistički operativac mnogih riječkih i opatijskih diskoteka: »Najčešće su se ploče na početku dobavljale preko pomoraca, a poslije najviše u Trstu (Music Shop, Discoteca 33, Blitz music...), a ja sam u osamdesetima otvorio dva dućana u Rijeci. Znam da bi DJ–i preko tjedna došli, uzeli tridesetak ili više ploča, preslušali ih na miru i odabrali one koje bi vlasnik diska poslije platio. Dakle, petkom i subotom sam išao po diskotekama od Crikvenice do Lovrana i prodavao ploče, a one koje DJ ne bi odabrao, završile bi opet u dućanu. Novac od prodanih vinila vrlo bi rijetko izašao iz diska, uglavnom se odmah potrošio na šanku.«

»Lažne kompilacije« Osobito zanimljivi bili su omoti ploča.

Dio njih je postavljen u galeriji Hrvatskog društva dizajnera, kao nastavak naslovljen ‘Vizualni jezik disca’. »Posebno su mi dragi omoti iz serije domaćih ‘lažnih kompilacija’, kakve su najviše izdavali Diskoton i drugi manji labelovi«, priznaje Željko Luketić. »Na njima je disco estetika toliko naglašena da je glavne postulate pokreta dovoljno vidjeti iz samo jednog omota. Krajnje su nesuptilni i ponekad nevješto odrađeni, no imaju dokumentarnu vrijednost. Često su nepotpisani i bili su malo ‘kukavičje jaje’ jer na njima nisu objavljivane originalne kompozicije, nego obrade nepoznatih studijskih glazbenika, tako da ih je kupac nabavljao isključivo prema ‘privlačnom’ dizajnu.«

Socijalistički disco Nastavak projekta je kompilacija radnog naslova Socijalistički disco koju će izdati Fox & His Friends, etiketa koju je Željko Luketić pokrenuo s partnerom Lerijem Ahelom. Na njoj će predstavljati manje poznate i bizarnije, no opet

D

isco kultura zapravo je klupska kultura, samo što u određenim razdobljima govorimo drukčijom terminologijom.

kvalitetne trenutke domaćeg diska. Također, s Višeslavom Labošem priprema i nastavak Electronic Jugotona koji se opet radno zove Disco Funk Jugoton, gdje će se iz arhive te diskografske kuće izvući opet nešto neočekivano i jako dobro.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Domaće prilike

Fenomen disca u socijalizmu tematizira ju dvije izložbe objedinjene nazivom Druga strana groznice subotnje večeri, postavljene ovoga ljeta u Hr vatskom diza jnerskom društ vu, i dokumentarni film Pola stoljeća diska

Spajanja nespojivog Disco je svojom estetikom bio vrlo zahvalan za bizarnosti i nesuptilnosti, pa je i tu bilo zanimljivih odlazaka u druge žanrove, odnosno hibridnih spajanja naoko nespojivog. Tako je Muharem Serbezovski imao folk–hit Diskoteka, Tereza Kesovija je pak snimila medley svojih pjesma u disco stilu i nazvala to, sasvim logično, Disco ‘79. Zdenka Vučković pjevala je zanimljivu obradu Glorije Gaynor I Will Survive kao Ja ću preživjeti, Ljupka Dimitrovska bila je višestruki favorit, te pjesmom Robot koja već ide u italo–disco još i danas zabavlja YouTube diggere. Izvorna verzija i nastup Olivera Dragojevića sa Što učinila

Zvonimir Rumbolt — redatelj dokumentarnog filma Pola stoljeća diska

65

Snimiti spot za singl danas je obavezno; evo i zašto

Glazba se gleda koliko i sluša

S

potovi se snimaju kao nikad prije i gotovo da nema singla koji ne prati i videospot.

Radislav Jovanov Gonzo

ti sami biraju što će i kada gledati. O tome koliko je YouTube promijenio život i karijere nekih glazbenika napisani su mnogi tekstovi. Za primjer, Dunja Ercegović, koja je za umjetničko ime uzela pseudonim Lovely Quinces, svoju je prvu pjesmu, koju je otpjevala u svojoj sobi na akustičnoj gitari, snimila mobitelom i stavila na YouTube. Snimka se proširila poput gripe, a Lovely Quinces postala je nova hrvatska zvijezda jer je malotko mogao zanijekati njezin talent i predivan glas. Samo godinu dana poslije, prvi EP Dunje Ercegović hrvatski glazbeni kritičari proglasili su najboljim diskografskim izdanjem 2012. godine.

A počelo je lošom videosnimkom na YouTubeu.

Milijunski klikovi Danas već svatko snima videospotove

treba imati na umu da i brojke ukazuju na mnogo toga. Svaki novi Severinin spot, koja se itekako brine o kvaliteti svojih spotova, pogledan je više milijuna puta. Tako je primjerice spot za njezinu pjesmu Uno momento pregledan više od pedeset pet milijuna puta (!). Ni Rozga ne zaostaje puno za Severinom (spot za pjesmu Tsunami pregledan je više od trideset šest milijuna), a sve popularnija grupa S.A.R.S. sa spotom za svoj singl Lutko viđen je već više od šesnaest milijuna puta. Koliko je danas YouTube važan za promociju novog singla govori i podatak da se sve više diskografskih kuća, ali i samih izvođača, odlučuje na to da prije samog spota na YouTube stavi pjesmu samo uz fotografiju grupe jer znaju koliko je važno biti prisutan i na internetu.

No da se ne bi zanosili milijunima klikova na neki spot, treba imati na umu da su i klikovi već postali biznis. Tako više

nije nikakva tajna da postoje farme klikova koje vam za malo novca omogućuju više tisuća, stotina pa i milijuna klikova na vaš videospot na YouTubu uz prigodnu novčanu naknadu. Neki su to objeručke prihvatili i ne štede novac, a neki u nevjerici i dalje gledaju, pritom i ne znajući za farme klikova, koliko su njihovi spotovi popularni i gledani.

Must have!

Videospotovi su danas postali dio bilo kojeg web portala koji na bilo koji način prati glazbu jer tehnologija omogućuje da pjesme danas možete istovremeno gledati i slušati. Osim toga, videospotovi su postali svojevrsna posjetnica nekog glazbenika. Čak i izvođači i autori klasične glazbe sve češće snimaju videospotove kako bi i oni bili prisutni na tom globalnom servisu. Prije nekoliko godina pokrenut je internetski portal SpotDepo s ciljem da se svi hrvatski videospotovi (bez obzira na glazbeni žanr) nađu na jednom mjestu te da

I

Piše: Dubravko Jagatić

66

ako MTV (Music television) već godinama u svojem programu ima raznovrsni sadržaj, ali najmanje glazbe i glazbenih spotova, a ni HTV ne zaostaje puno jer su u programskoj shemi za 2015./2016. ukinute i posljednje glazbene emisije (Garaža, Briljanteen, Šlep šou…) i dok istodobno CMC prikazuje ponajprije videospotove klijenata iz svojeg kataloga, glazba se ipak sve više gleda. Spotovi se snimaju kao nikad prije i gotovo da nema singla koji ne prati i videospot.

Nove tehnologije prilično su promijenile sliku poimanja i konzumiranja glazbe.

Upravo zbog toga, videospotovi su postali dio promocije pjesama koje stvaraju glazbenici. Štoviše, videospotovi su postali neraskidiva cjelina predstavljanja nove pjesme, novog albuma, novog singla. Devedesetih godina, HTV je u svojem programu imao čak petnaest glazbenih emisija (Hit Depo, Cro Pop Rock, Top DJ Mag, Izvan struje, Električni kauboj…). Danas se videospotovi emitiraju za populaciju s problemom insomnije i noćne čuvare, s obzirom na to da je vrijeme emitiranja rezervirano

za termin od ponoći prema jutru.

Barem što se tiče nacionalne televizije. Komercijalne televizije poput RTL–a ili Nove TV uopće ne emitiraju videospotove. Ni domaće ni strane. Kadar iz spota grupe Meritas Umjesto isprike CMC je priča za sebe jer ako je 90 % sadržaja vezano uz izvođače Croatia jer znaju koliko su važni za predstavljaRecordsa, možda bi trebalo razmisliti o nje glazbe koju stvaraju, a i svatko je tome da se taj hrvatski glazbeni kanal odlučio biti redatelj spotova. Na žalost. ipak možda nazove CRTV, a ne Croati- I ponovo zahvaljujući novim tehnologian Music Channel. jama, preciznije, mobitelima s vrhun-

Više nego ikad No unatoč tim činjenicama, produkcija videospotova nikad nije bila veća. Ponajprije zahvaljujući internetu, i publika i glazbenici okrenuli su se globalnom servisu YouTube i svoju glazbu pretočili u slike ne bi li imali svoje pjesme dostupne svakome upravo na YouTubeu pa tako i svakom stanovniku na ovom planetu s priključkom na internet.

I tako je televizija očekivano izgubila bitku s internetom na kojem konzumen-

skim kamerama, tehnička kvaliteta tako snimljenih spotova gotovo da je jednaka videospotovima snimljenima vrhunskom opremom. Međutim, tehnička kvaliteta možda je i zadovoljena, ali je redateljski i umjetnički dojam poprilično loš. Tako smo dobili kvantitetu na štetu kvalitete. Ruku na srce, školovani redatelji ipak će kvalitetnije režirati, pa i snimiti neki spot, koji će potom zbog kvalitete postati gledaniji; samim tim i pjesma za koju je snimljen spot bit će slušanija, a glazbenik popularniji. Osim svega nabrojenog,

Svejedno, imati danas videospot koji prati pjesmu jest ono što bi Englezi rekli Must have! Ne zbog televizijskih gledatelja, ne zbog trenda, nego zato da publika upozna i vidi glazbenike koji su stvorili pjesmu koja im se sviđa ili barem vizualnu stranu pjesme koja im je zapela za uho.

Stoga, ako nemate videospot za svoj novi singl, kao da ga niste ni objavili.

Mare Milin

Dunja Ercegović kao Lovely Quinces u spotu Wrong House

olakšaju dostupnost u nepreglednom digitalnom oceanu ostalih videospotova iz cijelog svijeta. Svojevrsna baza podataka sa spotovima snimljenima u proteklih dvadeset pet godina. Danas SpotDepo u bazi ima više od šest tisuća spotova hrvatskih izvođača. Međutim, kako je SpotDepo pokrenut iz entuzijazma te vođen volonterski više od dvije godine, tijekom koje ni jedna institucija vezana uz glazbu nije pokazala nikakvo zanimanje da pomogne opstanku tog web portala, kao i da baza svih spotova snimljenih u Hrvatskoj u proteklih dvadeset pet godina bude u vlasništvu neke institucije ili glazbene udruge, tako je i SpotDepo prestao s radom, ostavivši pritom na korištenje sve do tada prikupljene videospotove, ali ne ažurirajući više svoje stranice i ne prikupljajući nove spotove.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Videospotovi danas nužno prate singlove jer se glazba danas gleda putem spotova zahvaljujući internetu i YouTubeu koji su globalno dostupni svim konzumentima, i na pop sceni i sve više među klasičarima

Jelena Rozga — uvijek svjesna vizualnog aspekta glazbe

67

nazočnosti neizostavnog žirija ovogodišnjeg RockOffa (Hrvoje Horvat, Jadranka Ivaniš Yaya, Srđan Sekulović Skansi te Ivan Dečak, bez Damira Martinovića Mrleta, koji je bio spriječen), u petak 11. rujna održana je prva večer druge sezone Karlovačko RockOffa, festivala u organizaciji HDS–a kojemu je cilj pružiti talentiranim izvođačima priliku da publici predstave

Svjetska grupa Malo nakon 22 sata prva se publici u klubu Katran predstavila grupa The Hunting Dogs koju čine Alba Nacinovich iz Hrvatske i Marco Gemini iz Italije. Ponudili su izuzetno originalan zvuk, spajajući elektroniku s rock–izrazom, ali i naglašenim jazz pristupom uz prekrasan i evidentno školovan glas Albe Nacinovich (koji su članovi HDS–a mogli čuti na ovogodišnjoj Skupštini Društva u Lovranu). Originalnim pristupom i specifičnim glazbenim žanrom pomalo su zbunili publiku koja je na trenutak ostala u čudu pred tim briljantnim bendom, a ni žiri nije krio oduševljenje. The Hunting

Dogs su bez sumnje zaokružena cjelina koja komotno može ovoga trenutka nastupati bilo gdje u svijetu. Koliko će im Karlovačko RockOff pomoći u promociji diljem Hrvatske ostaje pitanje.

Sinjska škola Iza njih je na pozornicu došla grupa DarkVud iz Sinja koji su ponudili svojevrsni spoj rocka i psihodelije uz neskriveno isticanje hippy filozofije sedamdesetih, kao i zvuka iz tog razdoblja. Cijeli je nastup, unatoč korektno odrađenoj svirci, više djelovao kao privatna zabava, zahvaljujući velikom broju njihovih prijatelja u publici, ali i vidno dobro raspoloženim članovima benda. U svakom slučaju, to je grupa čije vrijeme tek dolazi, iako im treba dati dovoljno prostora i vremena da sazriju do kraja. Treći bend prve

večeri ujedno je i možda najiskusniji bend s obzirom na činjenicu da ima već dva studijska albuma i velik broj održanih koncerata. Upravo tako su njegovi članovi i djelovali na sceni. Uvjerljivi, usvirani i sigurni u sebe, svoje su pjesme s lakoćom izveli pred velikim brojem sluštatelja koji su itekako dobro znali njihove pjesme, ne štedeći se ni u plesu ni u pljesku. Njihov ska ritam uz reggae prizvuk i neizostavnu rock–podlogu, nikoga nisu ostavili ravnodušnim, dokazujući da je Radio Aktiv potpuno formirana rock–grupa koja samo treba što više publike.

Svojevrsna hrvatska verzija Manu Chao obojena lokalnim zvukovima Istre i dobrim rock grooveom.

Sudeći prema prvoj večeri, ovogodišnji Karlovačko RockOff ponudio je publici odličan izbor bendova čije vrijeme tek dolazi.

D

Pjevačica Alba Nacinovich iz dvojca Hunting Dogs

vojac The Hunting Dogs koji je otvorio prvu večer (Alba Nacinovich, glas i Marco Gemini, elektronika) bez sumnje je zaokružena cjelina koja komotno može ovoga trenutka nastupati bilo gdje u svijetu

Svoju su glazbu u dvije večeri festivala Karlovačko RockOff predstavile grupe: Manntra, Ludwig, Barbari, NoA, Repassage, Kopito, Judette, U pol 9 kod Sabe i Baltazar

N

Piše: Dubravko Jagatić

a drugom koncertu Karlovačko RockOff festivala u Shock Show Industry D’Katran održanom 18. rujna predstavili su se bendovi Manntra, Ludwig, Barbari i NoA.

Žestoki rock Bombastično i glasno otvaranje tog je petka imala umaška Manntra. Za sebe kažu da rade glazbu prikladnu za vrijeme i prostor u kojem žive pa se u njihovu zvuku čuju žestoki rock, elektronika, ali i elementi folka i etna — balkanski rock, kako su ga sami nazvali. Dva studijska albuma i mnogobrojni nastupi pridonijeli su čvrstini i samopouzdanju koje imaju na pozornici, što je publika na Karlovačko RockOffu i prepoznala.

Publici su predstavili Bijeli prah, pjesmu s kojom su se i prijavili na Karlovačko RockOff, ali i svoje zapažene singlove poput Kiša, Horizont, Vila i Mornar.

Koju minutu nakon posljednje pjesme Manntre, publika je čula nešto posve drukčije, a istinsko bogatstvo ovoga projekta upravo je glazbena raznolikost. Ludwig je zagrebački pop–rock bend koji su osnovali dvojica glazbenika, kantautora i producenata, Stjepan Marković i Ivan Škunca. Višegodišnje iskustvo suradnje s mnogobrojnim glazbenicima uvelike je utjecalo na besprijekorno izbrušen vlastiti rukopis. Dio svemira i ostali repertoar koji su u polusatnoj svirci predstavili publici bili su dovoljni za zasluženi pljesak.

Nakon Ludwiga, na pozornicu su došli još jedni Istrani — oni su Barbari i preuzeli su svu pozornost publike! Pjevačica i gitaristica Barbara Munjas i dečki iz benda izveli su pravi garažni rock s primjesima bluesa i funka, a u međusobnoj razmjeni energije uživali su i publika i sami članovi benda. Često u intervjuima ističu činjenicu da djeluju kao ravnopravna skupina, a ta se njihova uigranost i povezanost najbolje vidi upravo na koncertnim nastupima.

Pred publiku je posljednji izašao NoA, odnosno Elvis Sršen, mladi multiinstrumentalist, autor,

pjevač i glazbeni producent koji iza sebe ima suradnju s Michaelom Blandom i Sonnyjem T.–om iz New Power Generationa, bubnjarom i basistom Princea u devedesetima.

On je sve prisutne prvim odsviranim tonom prebacio u lagani »ljetni đir«.

Osim što je izjavio da je glazba ono što ga pokreće, nastupom je dokazao da ono što radi pokreće i druge.

Funky ritam ispunio je prostor kluba Shock Show Industry D’Katran i zaključio još jedan dobar provod na Karlovačko RockOffu.

Treći petak Treći koncert Karlovačko RockOff festivala održan je tjedan dana poslije (petak, 25. rujna) također u zagrebačkom klubu Shock Show Industry D’Katran, a predstavili su se bendovi Repassage, Kopito, Judette, U pol 9 kod Sabe i Baltazar.

Koncert je otvorio splitsko–imotski Repassage koji je pokrenuo neke nove ritmove, a njihov gypsy swing jazz zaintrigirao je publiku, kao i pjevačica i kontrabasistica Jelena Galić, te ostatak benda koji je publiku uveo u tridesete i četrdesete godine prošlog stoljeća. I u sljedećem nastupu nismo se odmaknuli od juga. Multiotočni bend Kopito (Vis) koji, prema vlastitom priznanju, nije bend za studio, nego za publiku, sinoć je i dokazao da se pred publi-

kom snalazi kao riba u vodi. Dašak juga preplavio je zagrebački klub, a publika nije mogla ostati ravnodušna na vesele ritmove koje je Kopito tom prigodom izručilo, oduševivši spojem staroviškog narječja, mediteranskih melodija, klapskih sazvuka i mornarskih napjeva uz čvrste rock okvire.

Judette, autorski bend iz Zagreba postoji četiri godine, a već ima hit singl Voli me kojim su zaokupili pozornost javnosti. Romantična, nježna, ali i žestoka i snažna, Lea i dečki iz benda osvojili su sve prisutne. Nakon alternativnog pop–rock zvuka koji je donio Judette, glazbena šarolikost festivala još je jedanput došla do izražaja kad su na pozornicu stupile djevojke i dečko iz benda U pol 9 kod Sabe. Indie sastav zabavio je publiku svojim iskrenim i slikovitim stihovima. Vesela ekipa na pozornici istu je energiju prenijela i na publiku koja je uživala u njihovim duhovitim pjesmama o međuljudskim odnosima.

Kraj koncerta bio je rezerviran za hard rock/alternative bend iz Istre.

Baltazar se koncertno brusio kao predgrupa najvećim imenima regionalne rock–scene, a sigurnim i čvrstim nastupom prikovali su publiku za prostor ispred pozornice, opravdavši glazbeni žanr koji predstavljaju.

I

stinsko bogatstvo ovog projekta upravo je glazbena raznolikost.

Raspoložena komisija prve večeri

Bivša tvornica Katran – dom RockOffa Splitsko–imotski Repassage svojim gipsy swing jazzom uveo je publiku u ozračje tridesetih i četrdesetih

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

U Piše: Ivan Laić

svoj rad i medijski što bolje prezentiraju svoju glazbu. Prve večeri nastupile su grupe The Hunting Dogs, DarkVud i Radio Aktiv.

Karlovačko druga i treća večerRockOff

Prve su večeri nove sezone festivala Karlovačko RockOff nastupile grupe The Hunting Dogs, DarkVud i Radio Aktiv

Karlovačko RockOff – 2. sezona K lub Kat r an ( S hock S how I ndu s t r y D’Kat r an) u Z ag r ebu, pet ak , 18 . i 2 5. ru jna 2015.

Julien Duval

68

Karlovačko RockOff prva večer

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Karlovačko RockOff – 2. sezona K l u b K a t r a n ( S h o c k S h o w I n d u s t r y D ’ K a t r a n ) u Z a g r e b u , p e t a k , p e t a k 11 . r u j n a 2 0 1 5 .

69

A

Piše: Bojan Mušćet

firmiranijim bendovima nije baš bilo milo »dokazivati se« u natjecateljskoj formi, no upravo je kompetitivnost utjecala na kvalitetu njihovih pokaznih vježbi.

S druge strane, neafirmirani bendovi svakako su mogli ugrabiti priliku da na RockOffu naprave nešto više. To osobito vrijedi za Rezerve iz Makarske koji su otvorili četvrtu večer. Mlad, prpošan pop/punk kvintet ima EP objavljen na Bandcampu, no za pravi proboj svakako bi se trebali udružiti s nekom diskografskom kućom. Trenutačno su u

traženju jasno definiranoga izraza, a očito im odgovara stil kakav su njegovali predstavnici melodičnijeg dijela Beogradske alternativne scene (BAS) — Idoli i Laki pingvini. Štoviše, pjesmu Plastika Idola odsvirali su na samom početku, odmah nakon uvodne skladbe. Stilski bi odlično odgovarali osamdesetima i upravo to daje šarm makarskoj petorci koja očito ima potencijal za definiranje vlastitog zvuka.

Bezrezervna potpora, ali…

Nakon Rezervi nastupio je Jam Ritual iz Varaždina koji ima stotinjak nastupa i samizdat album Greasebucket. Uigrani i čvrsti rock u setu na početku i na kraju omeđen je dvjema pjesmama koje neodoljivo podsjećaju na stil kojim su se proslavili Black Keys. Jam Ritual očito skuplja i fanove koji su gorljivo željeli da se bend vrati na scenu. Žiri kojem je predsjedao Hrvoje Horvat nakon svakog nastupa izjasnio se o svakom izvođaču, a Jam Ritual dobio je bezrezervnu potporu. Doduše, činjenica da pjevaju na engleskom jeziku mogla bi im biti otegotna okolnost na hrvatskom natjecanju, no kako je glazba uni-

verzalni jezik, svakako su imali što reći.

Bura Casha Pravu buru oduševljenja pokupio je Ante Vlašić, poznatiji kao Ante Cash, a kako je istaknuo, tako mu se zove i vrlo uigran bend. Suvereno svirajući razne stilske idiome, od funka do punka, bend je bio stamena osnova za Cashove rapperske eskapade koje su prema kraju nastupa transformirane u klasični vokalni izraz. Uvod je pripao aktualnom hitu Vakula na kojem je gostovao Saša Antić iz TBF–a. S obzirom na formu koju je taj bend pokazao na recentnom albumu, ne bi bilo loše da im eksplozivni, nabrijani, duhoviti i potentni Ante Cash uzvrati autorskim i izvođačkim naporom. Cash priprema svoj treći album, koji bi mogao biti ugodno diskografsko iznenađenje.

Novi album sprema i Gretta, bend ženskog imena sastav-

ljen od bradatih muškarčina. Čvrsto, snažno i poletno, Gretta je pokazala zašto je došlo vrijeme da se odrekne statusa nade i da pokaže da nije one–hit–wonder, bez obzira na to što su skladbom Malena »maznuli« i Porina. Gretta je dobro uobličena momčad koja izraz temelji na klasičnim rock’n’roll akordima, a uz prepoznatljiv vokal Tomislava Čubeka, uoči izdavanja četvrtog albuma i uživo se dokazala kao bend koji može skupiti mnogo više publike od tristotinjak fanova i znatiželjnika koji su posve ugodno popunili sjajan prostor Katrana.

Afirmacija koju je bend Gretta pripremao jedanaest godina Radiofonični alter pop zagrebačke Grette osvojio je stručni žiri Karlovačko RockOffa 2015.

Nagrade: Grupa Gretta – nagrada za najbolji ukupni dojam i nagrada Karlovačko RockOff žirija Ante Cash – Nagrada za najemitiraniju pjesmu koju dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja Vakula Judette – Nagrada za najbolju autorsku pjesmu Rio Barbari – Nagrada HGU-a za najbolju izvedbu The Hunting Dogs – Nagrada za glazbenu inovativnost koju dodjeljuje HDS i Muzika.hr

Pobjednici RockOff–a 2015. — Gretta

P

Piše: Josip Radić

Jam Ritual

objedom zagrebačkog benda Gretta završen je drugi festival Karlovačko RockOff koji su ove godine zajednički organizirali Hrvatsko društvo skladatelja i tvrtka Heineken Hrvatska, odnosno Karlovačko pivo. »Sretni smo i iznenađeni, iako smo se nadali pobjedi. Svaka čast na Karlovačko RockOffu kao konceptu festivala za potporu mladim bendovima. Svakako je potrebno više takvih inicijativa. Uz sve nagrade, posebno se veselimo nastupu u Domu sportova. Pripreme za taj nastup počele su još prije jedanaest godina. Nadamo se da će nam pobjeda na Karlovačko RockOffu donijeti širu publiku, više svirki i jaču medijsku pozornost«, izjavio je nakon dodjele Čubi, autor i frontman grupe.

Opseg nagrade

Rezerve

Gretta je, uz profesionalna studijska snimanja, videospot, nastupe uživo i vođenje društvenih mreža osvojila i nastup na velikom koncertu grupe Vatra u Domu sportova 23.

listopada.

Finale je inače započeo nastupom eksperimentalnog dua The Hunting Dogs čija je glazba, iako donekle hermetična, zapravo prava slojevita poslastica i sjajan prikaz suradnje talentirane Riječanke Albe Nacinovich i njezina talijanskog kolege Marca Germinija. Za svoj zvuk nagrađeni su priznanjem za inovativnost HDS-a i portala Muzika.hr.

Posveta meteorologu Poslije Hunting Dogsa, na pozornicu se popeo Ante Cash i svoj nastup otvorio Vakulom, posvetom našem najpoznatijem meteorologu, ujedno i pjesmom kojom se natjecao na festivalu. Svojih trideset minuta začinio je duhovitim najavama, no Cash svakako ima što reći i u svojim pjesmama – uigrani i žestoki bend podloga je njegovim opažanjima »prirode i društva«, a njegovi komentari kirurški su precizni, s pravom dozom cinizma i sarkazma. Vakula je, pokazalo se, i najemitiranija pjesma ovogodišnjeg RockOffa, za što je Anti Cashu HDS dodijelio priznanje i nagradio ga snimanjem singla i videospota.

Ove je godine posebno veselila činjenica da je festival u žarište javnosti stavio talentirane autorice i interpretatori-

ce. Uz već spomenutu skladateljicu i vokalisticu Albu iz Hunting Dogsa te kantautoricu Barbaru Munjas iz Barbara, o kojoj će tek biti riječi, posebnu pažnju privukla je i karizmatična Lea Radolfi, frontwoman benda Judette.

Ona je uz svoje kolege u publici u Katranu predstavila materijal sa svojeg nadolazećeg albuma prvijenca, a njihov singl Rio proglašen je najboljom autorskom pjesmom.

Među pet ovogodišnjih finalista našli su se i istarski Barbari predvođeni Barbarom Munjas koja je svoje iskustvo na pozornici brusila na nastupima kao prateći vokal Gustafa. Njihov indie pristup rock and rollu oduševio je sve prisutne, ali i žiri festivala. Hrvatska glazbena unija proglasila je Barbare kao najbolju izvedu na festivalu, za što su nagrađeni snimanjem singla, videospotom, zajamčenim live nastupima i savjetima PR i digitalnih profesionalaca. Ovogodišnji žiri festivala koji su činili Damir Martinović Mrle, Jadranka Ivaniš Yaya, Ivan Dečak i Srđan Sekulović Skansi nije imao nimalo lagan zadatak odlučivanja o najboljima, a predsjednik žirija i umjetnički direktor Karlovačko RockOffa, Hrvoje Horvat, ipak je zadovoljan postignutim: »U prve četiri večeri Karlovačko RockOff festivala u Katranu vidjeli smo kremu mlađe domaće rock-scene i nakon odgledanih kon-

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

I četvrta, zaključna, izlučna večer ovogodišnjeg RockOff festivala još je jedanput pokazala da je klub Katran s izvrsno dizajniranim ambijentom i solidnim ozvučenjem pravo mjesto za organizaciju takvog natjecanja.

Karlovačko RockOff – 2. sezona K lub Kat r an ( S hock S how I ndu s t r y D’Kat r an) u Z ag r ebu, pet ak 2 . lis t opad a 2015.

Karlovačko RockOff Finale

70

Karlovačko RockOff četvrta večer

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Karlovačko RockOff – 2. sezona K lub Kat r an ( S hock S how I ndu s t r y D’Kat r an) u Z ag r ebu, pet ak 2 . lis t opad a 2015.

cerata bilo je potpuno jasno da žiriju neće biti nimalo lako izabrati pet superfinalista. Dapače, povećali smo i broj nagrada, ali ni to nije bilo dovoljno da se počaste svi koji to zaslužuju.

Petero ovogodišnjih pobjednika, svaki u svojem žanru, primjeri su najuzbudljivije nove rock-glazbe kod nas, od već poznatih Grette i Ante Casha koji su na pragu masovne popularnosti, preko hrabrih umjetničkih diverzija Barbara i The Hunting Dogs, do potencijalno komercijalnih novih imena poput Judette. Podjelom nagrada nastojali smo zahvatiti što širi stilski spektar. Sve koji nisu ušli među pobjednike pozvali smo da se prijave na festival i iduće godine, jer je zaista velik priljev odličnih glazbenika, a nagrada je bilo samo pet. Budući je glavna praktična namjera Karlovačko RockOffa da se rock-glazbenici predstave što široj javnosti i medijima, do idućeg ljeta svi koji nisu među nagrađenima nastupit će kao gosti na velikim koncertima prvoligaških domaćih rock-izvođača.«

Medijska deblokada

Upravo je medijska deblokada mladih i talentiranih autora i glazbenika glavna vizija RockOff festivala, a ove je godine njihova pojavnost još i veća nego na prvom izdanju. Lanjski pobjednici festivala, sinjski M.O.R.T., jedan su od naših najaktivnijih koncertnih bendova, Sara Renar u međuvremenu je osvojila nagradu Porin, a dubrovački Silente pobijedili su na 62. Zagrebačkom festivalu, objavili drugi album i hrabro nastavljaju dalje. I ovogodišnji sudionici Karlovačko RockOff festivala mogu očekivati velike stvari!

71

Zagrebački festival naučio je publiku što je dobra glazba

izvođači i dobra zabava. Došla su takva vremena i glupo je šutjeti o tome.

Ljudi su danas prebrzi na daljinskom upravljaču i ako im nisi po volji, začas te zamijene vremenskom prognozom.

Ja to nisam izmislio, ne mogu to promijeniti, niti mi je to po volji, ali mogu prihvatiti i primijeniti koliko mi to prilike dopuštaju.

Plasman pjesama

nekih novih bendova, što povratkom nekoliko veterana u velikom stilu. Vjerujem da je to prije svega zasluga talentiranih skladatelja, instrumentalista, tekstopisaca, pjevača, producenata i bendova, ali i planskog rada pojedinaca i udruga u glazbi i oko nje, radiopostaja i urednika te pojedinih ljudi u televizijskom biznisu koji još uvijek imaju sluha za domaći zvuk. Sve je to rezultiralo time da smo uspjeli oživjeti scenu koja je posljednjih godina posusta-

U tijeku je natječaj za nove skladbe 63. Zagrebačkog festivala koji će se održati 22. siječnja 2015.

K

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

ako danas više nego ikad vrijedi deviza da postojiš sve dok se mijenjaš, ne vidim ništa loše u tome da se i Zagrebački festival mijenja, bez obzira na bogatu povijest.

D

Zaokret prema urbanom U svojem prvom intervjuu kao umjetnički direktor Festivala istaknuli ste kako želite vratiti »popularnu glazbu u popularni grad«. S ove vremenske distance, kako ocjenjujete dosadašnja dostignuća Zagrebačkog festivala?

Mislim da smo uspjeli postići ono što smo zacrtali kao kratkoročni cilj u protekla dva izdanja, a to je redizajn festivala i stilski zaokret prema modernijem, urbanom zvuku. To je u vrlo kratkom vremenu rezultiralo promjenom percepcije festivala na širem planu. Sve nam to daje energije i snage da nastavimo još jačim tempom.

Pred nama je 63. Zagrebački festival — kako vidite nadolazeće izdanje?

Kako je Zagrebački festival, uz San Remo, najstariji festival u Europi, logične su i usporedbe, od kojih ne pokušavamo bježati. Mislim da mnogo toga od njih možemo i naučiti i koncepcijski primijeniti. San Remo je odavno doživio transformaciju, rekao bih na vrijeme, a kako danas više nego ikad vrijedi deviza da postojiš sve dok se mijenjaš, ne vidim ništa loše u tome da se i Zagrebački festival mijenja, bez obzira na bogatu povijest. Dapače, mislim da je trenutak u kojem pomišljaš na promjenu jasan znak da si već zakasnio.

Brzi na upravljaču Koliko se promijenila percepcija Zagrebačkog festivala u javnosti otkad ga vodi novi urednički tim predvođen vama?

72

Ante Pecotić

Prema svim pokazateljima, egzaktnim i dojmovnim, uspjeli smo kod onog dijela publike koja prati događanja u glazbi potaknuti zanimanje za novi koncept. U tom segmentu moglo bi se reći da smo promijenili percepciju i ostvarili dio zacrtanog plana. Ono što slijedi je korak prema publici koju festivali ne zanimaju previše, ali ih zanima dinamičan šou, dobre pjesme, kalibrirani

Odličan instrumentalni album U znaku uspomene na Golubanova prijatelja i Nebojšina brata, dugogodišnjeg tajnika Hrvatske glazbene unije Dražena Buhina Buhe, zaslužnog za revival bluesa u Hrvatskoj

U

tema iz nekog prašnog vesterna Clinta Eastwooda.

Piše: Ivan Laić

Razgovarao: Josip Radić

irekcija Zagrebačkog festivala ovih je dana objavila natječaj za nove skladbe 63. Zagrebačkog festivala koji će se održati 22. siječnja 2016. Do 15. listopada ove godine na natječaj će pristizati djela domaćih autora, a kriterij za njihov odabir isključivo je umjetnička vrijednost, posebno kvaliteta glazbe i stihova te cjelokupnog djela, poručuju iz direkcije. Tim se povodom Ante Pecotić, umjetnički direktor Zagrebačkog festivala, osvrnuo na dosadašnji rad i uspjehe svojeg tima te na budućnost i perspektivu, ne samo festivala nego i domaće mainstream glazbe...

O d m a k z a g o r s ko g u s n o h a r m o n i k a š a To m i s l a v a Golubana i bjelovarskog gitarista Nebojše Buhina od standardnih blues motiva

Kako vidite Zagrebački festival u odnosu na ostale festivale popularne glazbe u regiji?

Festival je, prije svega zbog svoje šezdeset tri godine povijesti, nemjerljiv po važnosti u odnosu na ostale festivale u regiji. Festivali nastaju i nestaju, traju pa prestaju, ali s nama je drukčije. Velika je odgovornost i nitko ne želi, niti smije, biti taj koji će reći da treba stati. Dopuštena je koja loša godina jer bi bilo neprirodno da uvijek sve ide dobro, ali nije dopušteno stati. Festival ne smije starjeti. Mi kao ljudi sebi možemo dopustiti takav luksuz, ali festival ne. Njega moraju voditi mladi ljudi; pritom ne mislim nužno mladi po godinama.

Protekla dva festivalska izdanja rezultirala su brojnim hitovima koji su se našli na top–listama. Kako gledate na odnos festivala i radijskog etera?

Više od svega ozbiljno shvaćamo spregu Festivala i radijskog etera koji je danas ostao jedina ozbiljna platforma za plasman pjesme. U tom smislu usmjeravamo najveće napore da taj odnos učvrstimo kako bi, osim same festivalske večeri, autori i izvođači dobili ozbiljnu priliku za plasman pjesme i u skladu s tim ponudili festivalu najbolje od sebe, bez kalkulacije. Plasman singlova koji osvajaju eter pokazuje koliko smo u tome uspješni i koliko su lukavi oni autori i izvođači koji se nikad ne štede za neku drugu priliku.

Iz perspektive umjetničkog voditelja, kako gledate na domaći mainstream?

Postoji li kontinuitet kvalitete i kako stvoriti uvjete za dobru i zdravu mainstream pop–rock scenu?

Mainstream je posljednje dvije–tri godine poprilično ojačao, što pojavom

la pod najezdom svega i svačega od svuda i svakuda. Drago mi je kad vidim svoje kolege koji se, iako su trenutačno na vrhu, i dalje bore, trude se i grizu.

To je jasan odraz zrelosti i prihvaćanja činjenice da glazba ne može biti stil života i ljubav ako nije i ozbiljan posao.

Svjesni su i toga da je često teže održati razinu nego je postići.

Iskren i pismen Vidite li među mlađim domaćim autorima neko ime koje bi se moglo predstaviti na pozornici Zagrebačkog festivala? Je li moguć i žanrovski odmak na festivalu?

Svakako da ima mladih autora koji su zanimljivi, ali nezahvalno je isticati bilo koga kad se na kraju ipak ocjenjuje samo pjesma, a ne autor, trenutak u kojem su ispred ocjenjivačkog suda svi jednaki, a jedinu prevagu može donijeti pjesma koja te naježi. Što se tiče stila, nemamo nikakav problem. Može biti bilo što iznad granice dobrog ukusa koju, na žalost, posljednjih godina zabrinjavajuće jasno vidim.

Za kraj, recimo da sam ja autor koji želi predstaviti svoju pjesmu na Zagrebačkom festivalu — što moja pjesma treba imati da bi uhvatila uho stručnog uredništva festivala?

Važno je da si iskren i pismen, da ti je srce na pravom mjestu i da si propatio svoje.

Velika je vjerojatnost za svakoga tko razmišlja o tome što se nama sviđa da nam se neće svidjeti uopće. Uredništvo je kao zadnja linija obrane. Ako nam netko i proda lažnjak, sigurno neće zabiti tek tako jer na golu je publika koju, uopće ne znam kako, nitko još nije uspio prevariti!

doba kad blues s razlogom radi na održavanju

aktualnosti najčešće iznalaženjem alternativnih pristupa izričaju, žanr srednjostrujaškoga bijelog bluesa više nije vruća roba na tržištu, stoga su Tomislav Goluban i Nebojša Buhin na novom albumu iznašli način održavanja zanimljivosti te glazbe, proširivši spektar utjecaja na srodan žanr americane.

Blues i popevke

I dok je Goluban s Little Pigeon ForHill Bluesom istraživao potencijale spajanja Tomislav Goluban bluesa sa zagorskim & Nebojša Buhin popevkama, na noalbumu ipak jaFor a Friend & vome sno daje do znanja da Brother se ta glazba prirodnije i ugodnije stapa s geSpona ografski podudarnom glazbenom baštinom.

Za prijatelja i brata Nakon što je prethodnim albumom Blow Junkie požnjeo hvalevrijedan uspjeh, diljem svijeta zauzevši ako ne vrh, a ono visoka mjesta i na blues top–ljestvicama raznih američkih radijskih postaja, zagorski usnoharmonikaš Tomislav Goluban nije čekao dugo da se vrati u studio. Ovaj put poveo je vrsnoga bjelovarskog gitarista Nebojšu Buhina, a zajedno su snimili, kako sam naziv albuma For a Friend & Brother kaže, posvetu Golubanovu prijatelju, a Nebojšinu bratu, pokojnom Draženu Buhinu, koji bi pedeseti rođendan proslavio upravo na datum izdavanja albuma, sedmoga rujna.

Riječ je o još jednom instrumentalnom albumu, koji je zanimljiviji od prethodnog, budući da se usuđuje istraživati bogatu američku glazbenu tradiciju u širem spektru od samoga bluesa. Naći će se tu razigranog western swinga (St. Martin), gospela (Wrong Patch), country bluesa (Play the Blues), pa i kaubojskih uspavanki uz logorsku vatru (Sleepy Thing). Vrhunac je ipak slojevita skladba Hook Walk, koja uz gudače, zvukove cipela za step i prateće gospel vokale zvuči kao

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

USUS R ET 63. Z AGR EBAČKOM FESTIVALU Intervju s Antom Pecotićem, umjetničkim voditeljem Zagrebačkog festivala

Prema dugačkom popisu suradnika na različitim instrumentima također je lako uvidjeti da je For a Friend & Brother odmak od standarnih blues motiva, pa tako sve izravno s bluesom žanrovski povezane teme djeluju kao materijal za popunjavanje mjesta među ostalim americanom obojenim pjesmama. Već uvodna Don’t You otkriva ton koji je usmjereniji na stvaranje atmosfere nego na čvrstu konstrukciju i pokretački ritam bluesa.

Ugođaj užitka For a Friend & Brother opušten je susret dvojice prijatelja koji uživaju svirati zajedno i taj ugođaj prisutan je i opipljiv tijekom cijeloga albuma. Golubanova usna harmonika zvuči toplije nego ikad, a djelomični razlog tome zasigurno leži u kemiji razvijenoj s Buhinovom gitarom. Sve u svemu, mora se zaključiti da je ova suradnja rezultirala i više nego prihvatljivim albumom.

Ne bi bio loš scenarij prema kojemu bi se glazbeni interes izvođača pomaknuo više u glazbenome smjeru predstavljenom na ovoj ploči. Pogotovo zato što pokazuje kako Goluban ne namjerava ostati u strogo zadanim okvirima, unatoč uspjehu svojega posljednjeg ostvarenja.

73

Novi album Zbora H RT– a posvećen d jelima Ivana pl. Za jca

Romantičarsko–nacionalno obojena izložba skladateljskih radova

Z

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Piše: Đurđa Otržan

Elizabeta Zalović i Mrta Kudrna u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu Novi nosač zvuka orguljaškoga dua Quattro Obbligato koji čine Elizabeta Zalović i Mirta Kudrna

Gaudium Mysticum — mistični zanos na orguljama četveroručno/četveronožno Album je rezultat projekta Neobjavljena djela hrvatske orguljaške baštine Instituta za crkvenu glazbu Albe Vidaković pri Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu

H

Piše: Martina Bratić

rvatska je glazbena izdavačka djelatnost u lipnju dodatno obogaćena zanimljivim diskografskim projektom i vrijednim doprinosom domaćoj glazbenoj baštini. Nosači zvuka orguljske glazbe, i to neobjavljenih skladbi hrvatskih autora, nisu pretjerano učestala pojava u domaćoj glazbenoj produkciji, a upravo je taj povod zagrebačku prvostolnicu učinio mjestom izvanredQuattro Obbligato noga glazbenog doživljaja 17. lipnja, Gaudium jer je upravo ondje Mysticum održan koncert i predstavljen naveCroatia Records deni nosač zvuka.

Još je rjeđe i zanimljivije izvođačko tijelo toga projekta:

N

eobjavljena djela hrvatske orguljaške baštine objavljena na ovom CD–u iz pera su Stjepana Šuleka, Petra Obradovića, Franje Lučića i Anđelka Klobučara 74

dvije orguljašice tvore duo koji svira na jednim orguljama, predstavljajući kuriozum svjetskih razmjera, kako je upozorila i skladateljica Viktorija Čop, jedna od sudionica promocije. Duo Quattro Obbligato, koji čine Elizabeta Zalović i Mirta Kudrna, objavio je nosač zvuka Gaudium Mysticum. CD je rezultat projekta i istraživanja iz 2014. godine Neobjavljena djela hrvatske orguljaške baštine, koje je proveo Institut za crkvenu glazbu Albe Vidaković pri Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a objavila ga je diskografska kuća Croatia Records. Nositeljice projekta, obje profesorice orgulja na Institutu Albe Vidaković, upravo su Elizabeta Zalović i Mirta Kudrna.

Dekanov proslov Predstavljanje je otvorio prof. dr. sc.

Tonči Matulić, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta (KBF) koji se osvrnuo na pitanje glazbe sâme i njezine sposobnosti da uzdiže, ushiti ili nas uvede u mistični zanos, što je i ta koncertna večer, uz bogatstvo orguljskoga zvuka, svakako i dokazala. Publiku je zatim pozdravio i doc. dr. sc. Nenad Malović s KBF–a, govoreći o motivima nastanka i samoga procesa koji je prethodio tom važnom projektu, a koji, prema njegovim riječima, iznad svega svjedoči o kulturnome identitetu jedne zemlje, njezinoj povijesti i naslijeđu. Viktorija Čop se kao posljednja govornica uglavnom fokusirala na rad i važnost skladateljâ čija djela nosač zvuka oku-

plja, ali je i iz vlastite skladateljske perspektive naznačila koliki je izazov pisati za takav tip komornoga sastava te je još jedanput utvrdila važnost projekta za daljnju valorizaciju hrvatske skladateljske baštine.

Djela na koncertu i albumu Elizabeta Zalović i Mirta Kudrna izvele su cjelokupan repertoar s CD–a Gaudium Mysticum. Koncert je otvorio Šulekov Triptih za orgulje Dona nobis pacem, u obilju polifonih struktura i korištenju velikoga raspona registra, uz dojmljivo polariziranje i izgradnju dinamičkoga plana, u izvedbi Elizabete Zalović. Djelo trubača i skladatelja Petra Obradovića contraVals&contraDans, napisano za orguljaški duo, s iznimno zanimljivim dinamičkim i registarskim igrarijama i temeljenjem na plesnim ritmovima i njihovim varijantama, uslijedilo je kao druga točka. Mirta Kudrna potom je solo izvela dosad nepoznatu Sonatu za orgulje Franje Lučića, skladbu možda i najtradicionalniju u tretmanu orguljskoga zvuka, estetike i polifonoga sloga, koja spajanjem kasnoromantičarskih glazbenih idioma i folklornih elemenata čini također vrijedan doprinos domaćoj orguljaškoj literaturi. Glazbena večer zaključena je Baladom za orguljaški duo Anđelka Klobučara, prvoga hrvatskog skladatelja koji je pisao glazbu za orguljaški duo (od kojih je mnoge posvetio upravo sastavu Quattro Obbligato). Razdragana

bor Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem šefa–dirigenta Tončija Bilića objavio je nosač zvuka sa zborskim skladbama Ivana pl.

Zajca, naslovljen prema njegovoj hrvatskoj kantati Noćni čar, ujedno i najduljoj skladbi na albumu. Tonči Bilić je ne samo dirigent toga vokalnog tijela nego je, gledajući unatrag nekoliko desetljeća repertoar i život zbora, zapravo vodeći senzibilitet ili, rečeno jezikom likovnih umjetnosti, kustos izložaka koje Zbor HRT–a, sezonu za sezonom, predstavlja zagrebačkoj publici u svojim mjesečnim koncertima u Muzeju Mimara. Bilić je tako obogatio našu sredinu za izvedbe mnogih zborskih remek–djela, a ujedno i pobudio znatiželju za tom vrstom glazbe koja, premda popularnija u nekim drugim europskim sredinama, hrvatsku javnost nikako da osvoji spontano, onako kako to čine komorni vokalni sastavi, naročito klape.

Pet tipskih djela

publika snažnim je pljeskom pozdravila izvođačice.

Nosač zvuka Gaudium Mysticum orguljaškoga dua Quattro Obbligato iznimno je vrijedna edicija u sklopu cjelokupne orguljaške literature i glazbene produkcije na ovim prostorima. Uz malobrojna muzikološka istraživanja i opću sistematizaciju postojećega materijala, ovakav se projekt, prije svega usmjeren na aktualizaciju dosad nepoznatih djela važnih imenâ domaćega skladateljstva, treba svakako pozdraviti i poduprijeti.

I album Noćni čar odabir je kustoskog tipa, jer u stotinama Zajčevih zborova pronaći pet tipskih djela može biti rezultat samo velikog iskustva, što i jest slučaj s ovim nosačem zvuka. Već se u morfologiji albuma vidi pet vrhova inače mnogo šire Zajčeve aktivnosti. Prva i naslovna kantata Noćni čar djelo je Zajčeve brige za pjevače koje je odgajao pri Zagrebačkom glazbenom društvu, poznatijem kao Hrvatski glazbeni zavod. Stoga su i kolorature prikladne za uvježbavanje bel canta, vodećeg stila na sceni i na koncertnom podiju potkraj 19. stoljeća. Ono što je tu važno zapaziti jest hrvatski tekst, domoljubna crta koja je Zajca iz Milana i dovela natrag u Zagreb, iz koje će crpiti nadahnuća za brojna djela, poglavito Živila Hrvatska! i druge zborske skladbe tipa budnice koje će vrhunac popularnosti doživjeti operom Nikola Šubić Zrinjski i njegovim U boj, u boj! Na albumu Noćni čar Bilić kao kustos jedne romantičarsko–nacionalno osviještene izložbe radova Ivana pl. Zajca bira prema kriteriju umjetničke kvalitete, pa je odabrati tako sastavljen album primjereno i opravdano.

Muški zborovi

nakon povratka u Zagreb 1870. i izveo prigodom mise zadušnice za pokojTu su tri glavna tipa Zajčevih zborova, nog hrvatskog bana. Iako narudžbeod kojih su u tadašnjem patrijarhalnom nog karaktera, sve ove skladbe nimadruštvu bili najpopularniji muški zboro- lo ne pate od rutinerstva, što se često vi. Zajčevo je doba sresusreće u opusu tako ćom obilovalo mnogim plodnog skladatelja pjevačkim društvima koji nam je najpoznatiji Zbor HRT–a pa je skladatelj imao kao veliki majstor kazaIvan Zajc za koga pisati. Njih je, lišne pozornice i operprema podatku iz knjinog sloga. Requiem je Noćni čar žice koju je napisao disažet, pisan u ugodHRT rigent i skladatelj Zoran nim pozicijama za pjeJuranić, bilo čak sto vače, uz orguljsku pratosamdeset! A isto tolinju, ovaj put Marija ko i drugih vrsta zboroPenzara. va. Diži se iz sna, Curičica mala, Himna ZvoUzoriti slog nimira, Živila Hrvatska i Zrinski Frankopan odaSolisti na ovom CD–u bir je naslova već omisu, već poslovično, ljenih i poznatih u napjevači dobro odarodu, ali možemo istabrane glasovne boje knuti izvedbu Muškog i tehničke pripreme, zbora HRT–a koja je kako smo već navitako kultivirana, i dikli u »režiji« Tončija Binamički i dikcijski, da lića, pa spomenimo ih je gotovo nemoguće ne samo spominjanja radi nego i zbog očekivati takvu razinu u amaterskom uzoritog sloga koji bismo rado češće (dakle, ljubiteljnom) pristupu domo- čuli na našim koncertnim podijima. Ivaljubnoj pjesmi. Jedna od pet Ave Ma- na Garaj Korpar, Monika Cerovčec i ria donosi lirsku stranu Zajčeva talenta Loredana Medan u ženskim solističkim koju poznajemo iz njegovih pastorala, lagama, a Stjepan Franetović, Ivo Gaa vrijedan je i Requiem za bana Josi- mulin Gianni, Miroslav Živković i Mlapa Jelačića koji je Zajc skladao netom den Klepo u muškim dionicama. Sre-

T

ek smo ovim nosačem zvuka doista dobili snimke koje Zajčev talent zaslužuje

brenka Poljak ostvarila je klavirsku pratnju u kantati Noćni čar.

Album, rekosmo, po svojoj morfologiji ističe pet vrhunaca skladateljskog izraza Ivana Zajca, ali je put kronološki obrnut. Na kraju albuma nalazi se Osam madrigala iz Zajčevih studentskih dana, u kojima se očituje takvo polifono i belcantovsko umijeće mladog Zajca da je opravdano njima završiti, premda je skladatelj njima počeo svoju treću godinu studija. Pisani su na inspirativne stihove religioznog ili pak renesansnog karaktera, i već je u njima vidljiva vrlo dobro poznata eksklamatorska, propovjednička, a opet lirska nota kojom se već nakon nekoliko uvodnih taktova odaje svaka Zajčeva skladba.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Prva, najdulja i naslovna kantata Noćni čar rezultat je Zajčeve brige za pjevače koje je odgajao pri Zagrebačkom glazbenom društvu, poznatijem kao Hrvatski glazbeni zavod

Ovaj je nosač zvuka koliko didaktičan, toliko i potreban hrvatskoj diskografiji, premda se može činiti, kad je Zajc u pitanju, da imamo zaista mnogo snimki, ali u stvarnosti nije tako. Tek smo ovim nosačem zvuka doista dobili snimke koje Zajčev talent zaslužuje.

75

Novi album gitarista i skladatelja Viktora Vidovića okuplja članove njegove obitelji i bliske kolege

Glazba za sretne ljude Iskorak u dosadašnjoj karijeri Viktora Vidovića, ali i u programskoj politici nakladnika rezultirao zanimljivim, svježim i kvalitativno vrhunskim albumom

M

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Piše: Đurđa Otržan

uzika za dvoje svojevrstan je iskorak, kako za Viktora Vidovića, tako i za Croatia Records. Investicija u slobodni prostor se isplatila, jer smo dobili zanimljiv album, nov, svjež i visokokvalitetan, čime smo

A

utorski i izvedbeno vrsna antologijska ploča Viktora Vidovića, ova Muzika za dvoje doista je ako već ne stavak za sretne ljude, a ono bar pokušaj da ih se sreći približi.

svi na dobitku: slušatelji, producent i autori te izvođači. Album ima devet skladbi ujednačene razine, osobito izvedbene, na što nas je Viktor Vidović svojim virtuozitetom već navikao ili čak i razmazio.

Ugodno za slušanje

76

Većina je skladbi iz njegova pera, kao i na nekoliko prethodnih Vidovićevih albuma. Već prva skladba Capriccio za dvije gitare, iako doduše na način sarabande, otvara album naglih prijelaza, ritmički i modulativno. Virtuozno izvedeno, na razini najboljih samostalnih skladbi toga tipa u proteklom stoljeću.

Slijedi lijepa Sonatina za violončelo i gitaru. Formalno korektno postavljena, ta mala trostavačna skladba ima cantilenu dionice violončela kao svoju najjaču stranu. U strukturi postavljena kao uigravanje: Mobile–Adagio–Vivo, od prvog proplamsaja melodije do razigranog finala, Sonatina ima stavke koji mogu biti izvođeni kao zasebne minijature. Vješt i spretan spoj fughetta i cantilene u prvom stavku čini skladbu zanimljivom, sadržajnom i nadasve ugodnom za slušanje. Teško je slijedi-

ti vrhunsko umijeće Viktora Vidovića; to više je Adagio, pjevni i zanosni drugi stavak Sonatine, posebno prijemljiv i uočljiv po dvije različite tehnike, kratko trajuće gitare i dugo trajućeg violončela, istaknut po dvije jednako privlačne interpretacije, gotovo na rubu canzone.

U trećem stavku Vivo vidljivo je da je Vidović najplodniji ondje gdje slijedi vlastiti melodijski instinkt, ne robujući oblikotvornim strukturama svojega razdoblja djelovanja. Uostalom, to smo neka-

ća na Revolucionarnu etudu Frederica Chopina, Sonata se razvija u »protupomaknom« toku, gradeći jedinstven slijed razrade glazbenog tkiva. Prpošna i uočljivo ekspresionistička, Sonata za dvije gitare čini nam se najdorađenije djelo na ploči. Izražajnost melodičke naravi glavna je odlika Vidovićeva skladateljskog talenta. Bio zaigran ili meditativan, Vidović nikada nije melankoličan, a time ni monoton. Drugi stavak je izrazito pop glazbenoga aranžmana

Viktor, Ana i Silvije Vidović, Lovro Kovačević, Miro Markuš, Ivana Zahirović, Kaja Farkszky, Anamarija Nerad

Muzika za dvoje (Vidović, Papandopulo, Kabiljo)

Snažni puhač Dijalog za hornu i gitaru gotovo se nastavlja na prethodnu Sonatinu, na način melodike, ali ne i pristupa, jer se dvije dionice u Dijalogu više susreću i razilaze, a važna je i tonska dimenzija tog neuobičajenog sklada snažnog puhaćeg instrumenta i relativno znatno tiše žičane gitare. To je treći instrument koji susrećemo u dvopjevu na ovom albumu koji odaje Vidovićevu pripremljenost na tonske boje i subjektivnu morfologiju melodike koja se slobodno kreće u sva tri aspekta: trzalačkom, puhačkom i udaraljkaškom, ako klavir shvatimo kao hibrid žičanog instrumenta i udaraljke s klavijaturom.

Nadasve najzrelije djelo je Sonata za dvije gitare koje gotovo neprimjetno isprepliću monologe svojim rječitim izrazom te se u gustoj i bujnoj strukturi dva glazbala gotovo i ne razlikuju. Vrlo napregnute glavne teme, koja podsje-

Netom prije smrti Arsen Dedić osobno je blagoslovio izbor 50 pjesama na ovoj kompilaciji

Autorska ležernost estradnog majstora

Mali uvod u velikog Arsena: 50 najboljih

Posrijedi su skladbe koje pripadaju gornjem domu Huljićeva stvaralaštva i njegove zamisli u kombinaciji s Bregovićevim idejama imaju međunarodni potencijal

Autor kompilacije, naš suradnik Bojan Mušćet, s odabranih je pedeset pjesama predstavio pedeset godina stvaralaštva velikog skladatelja, pjesnika i kantautora

U

Piše: Bojan Mušćet

istinu je neobično da Tonči Huljić nakon nastupnog albuma nije realizirao Best of kolekciju ponajboljih uradaka koji se, uglavnom, nalaze na tom albumu. Nema veze, kolekcija The Best of realizirana je nakon drugog albuma. Čini se da je ovo izdanje, zapravo, tek bonus

jedva čeka da zapjeva klapa kako ga ne bi ostavila nasamo s glasom za koji se ne zna misli li ozbiljno ili se samo dobro zabavlja.

Upravo su zato pjesme u kojima gostuju Petar Grašo, Tedi Spalato i Massimo ponajbolje u ovoj kolekciji. Štoviše, skladba Fuman najuzbudljivija je skladba u kojoj se Massimo pojavljuje u posljednjih nekoliko godina. Također, skladbe na kojima pjeva Petar Grašo Providenca, Ankoran i Ariva san ti svakako se izdižu iz njegova standardnoga festivalnog korpusa.

Tonči & Madre Badessa

The Best Of Tonika/Croatia Records

Odsjaj ljeta

Croatia Records

ko od njega i očekivali, s obzirom na to da je tako svestrano stupio na autorsku scenu, nakon mnogo puta potvrđene interpretativne karijere.

je već također omiljenom gitaristicom Anom Vidović, flautisticom Ivanom Zahirović, harmonikašicom Anamarijom Nerad, vibrafonisticom Kajom Farszky, violončelistom Lovrom Kovačevićem, kornistom Mirom Markušem te, ako tomu pribrojimo i posvetu Alfija Kabilja, posredno i s velikim gitaristima Alexandrom Lagoyom (1919.–1999.) i Idom Presti (1924.–1967.). Ovaj se album zapravo stvarao uz mnogo imaginacije, i izvedbene, i autorske. Pravi mali dodir mediteranskih mirisa čeka nas na kraju ploče, u trećem stavku Kabiljove Suite za Idu i Aleksandra naslovljenom Valcer s terase usred Grassa, francuskoga grada poznatog po izradi mirisnih proizvoda i parfema. Ta je izvedba ujedno snimka praizvedbe prošle godine u Pazinu, a vrijedno je napomenuti da su gotovo sve skladbe recentna ostvarenja, nastala u protekle dvije godine.

A m b i c i o z a n i n a d a h n u t p r o j e k t To n č i j a H u l j i ć a i njegovih prijatelja

i ne iznenađuje što se nakon »šansonjerskog« stila Vidović ostvario u formi dvostrukih dionica u glazbi za dva svirača.

Majstori komornog sloga Drugi dio albuma donosi dvije skladbe majstorskog komornog sloga hrvatske glazbe: Borisa Papandopula i Alfija Kabilja, kao i ljupku, dopadljivo nazvanu skladbu Viktora Vidovića Stavak za sretnu osobu te također njegove Duo za gitaru s klavirom i Promenadni intermezzo za gitaru s harmonikom.

Osjećaj prijelaza daje Papandopulov ingeniozan stil miješanja tonskih visina u dionicama, kao i mikronukleusna gradnja teme, koje su koliko spontane i dar talenta, toliko i izraz velikog, temeljitog i raznovrsnog skladateljskog iskustva. Njegova Tri dijaloga za gitaru i flautu slična su Vidovićevoj sonatini po ludičkom proigravanju u nasrtaju na fugirani finale.

Ploča nosi individualni pečat osobnosti i nadarenosti Viktora Vidovića, ali je grade izvrsne suradnje s, ponajpri-

Cijeli ovaj CD Muzika za dvoje u ozračju cvjetnih i orijentalnih mirisa, raznovrsnih instrumenata u dijalogu s gitarom, te ponajviše u darovitom skladateljskom napretku Vikora Vidovića, novost je sama po sebi i vjerujemo trajno ugodno društvo u svim mjesecima godine, bilo kao ugođaj ili sjetni no ipak radosni odsjaj ljeta u jesenskim maglama.

Kabiljeva je skladba nastala na poticaj francuskog gitarista Jacquesa Gesine, profesora u (parfemskom) Grassu, pa je dobro podsjetiti se potvrđene činjenice da je sva nova i dobra ili zanimljiva i popularna glazba nastajala na neki ili nečiji poticaj iz vlastitog glazbenog kruga.

Autorski i izvedbeno vrsna antologijska ploča Viktora Vidovića, ova Muzika za dvoje doista je ako već ne stavak za sretne ljude, a ono bar pokušaj da ih se sreći približi.

Vidović je osjetljiv na glazbenu arhitektoniku, stvara skladbe istančana ukusa i profinjene melodike te bogatog ritmičkog izraza, kakve nalazimo baš u opusima dvojice »gostujućih« skladatelja na albumu, Papandopula i Kabilja. Bilo bi ohrabrujuće znati da će se Vidović takvim radovima vratiti i obradovati nas još pokojom pločom, prepunom vrsnih interpretacija.

DVD–u s vrlo dobrim glazbenim dokumentarcem Tonetov život ili Bog, lavor, iće i piće.

Uz nekoliko novih skladbi te tri otpjevane na engleskom jeziku, eto novog izdanja kojem je dodijeljen naslov koji će vjerojatno privući one koji Huljića neće prepoznavati samo kao člana žirija nekoga regionalnog Prvog pljeska, bivšeg člana Magazina i autora koji štanca pjesme za instantnu uporabu.

Promišljeni projekt Projekt Madre Badessa otkriva promišljeni pristup, kojim Tonči Huljić vješto kombinira klapske dionice s trubačkom filozofijom orkestara iz Guče (jedan od producenata je Goran Bregović, pa ne iznenađuje takav pristup), a uz vrsne aranžerske zahvate, riječ je o vješto složenom world music pristupu koji nije toliko komercijalan koliko je fenomenološki zanimljiv. Ono što u cijeloj priči ima aromu huljićevske komercijalnosti jesu stihovi Vjekoslave Huljić koji variraju od vrsnih rješenja do klasičnih banalnih srokova kakvi bi vjerojatno završili u pjesmarici Minee ili nove postave Magazina. Sjajno aranžiran i produciran materijal sigurno bi se i snažnije ucijepio u tržište kad bi Tonči Huljić vodeću vokalnu ulogu prepustio nekome drugome. Jednostavno, njegov falset djeluje dobrano infantilno, pa slušatelj

Autorska ležernost Kad bi se skladbe oslobodile balasta etno instrumenata, očito je da bi sasvim solidno prošle na Splitskom festivalu. Na primjer, da je skladbu Ja san rojen da mi bude lipo otpjevala Doris Dragović, ne bi joj ginuo trijumf na Prokurativama. Pjesma Guštan u klapskoj izvedbi odlično bi prošla na Festivalu klapske pjesme u Omišu. Posrijedi su skladbe koje pripadaju gornjem domu Huljićeva stvaralaštva i njegove zamisli u kombinaciji s Bregovićevim idejama svakako imaju i međunarodni potencijal. Che Guevara i manistra u suvo najbolji je primjer tako realizirane zamisli. Doduše, jedino u slučaju da međunarodna publika prihvati splitsko–engleski naglasak Petra Graše kao egzotičan, a Huljićevo pjevanje na engleskom jeziku (zaključna skladba na engleskom jeziku Lonely) kao ariju iz neke komične operete. Zapravo, treći solo–album Tončija Huljića pokazuje da je posrijedi prilično ambiciozan, ali i nadahnut projekt koji tek očekuje prava Best of kolekcija. Zauzeo je vrlo dobar kurs, vjetar mu ide u leđa, a autorska ležernost osjeti se više nego ikad prije.

Piše: Dubravko Jagatić

‘’Pedeset pjesama u ovoj kronološkoj kolekciji predstavlja pedeset godina njegova diskografskog stvaralaštva i samo je mali uvod u velikog Arsena’’, zapisao je u popratnoj knjižici kompilacije autor Bojan Mušćet. Potrudio se detaljno je i temeljito posložiti ne bi li predstavio primjeren presjek karijere Arsena Dedića. Zvuči kao kazna jer izabrati najbolje iz nečijeg opusa kao što je Arsenov zahtijeva velike dvojbe, odricanja, kompromise i naposljetku čvrst stav. Da nije pogriješio u razmišljanjima i shvaćanju Arsena i njegova djela, potvrdio je osobno Arsen Dedić, koji se nakon uvida u predloženu kompilaciju potpuno suglasio s odabranim. A što je zapravo Mušćet odabrao? Kompilacija 50 Arsen Dedić originalnih pjesama sa50 originalnih stoji se od tri pjesama diska s pje(Box set) smama raspoređenim u Croatia Records tri faze Arsenova stvaralaštva: CD 1 pjesme 1964.

— 1975., CD 2 pjesme 1976. –1992. te CD 3 pjesme 1993. — 2014. godine.

Soundtrack naših života ‘’Ono sve što znamo o Arsenu Dediću, to je stvarno tako malo. Arsen nas ne prestaje iznenađivati, bez obzira na to jesmo li ga razotkrili još krajem pedesetih kad je pod pseudonimom Igor Krimov pisao hitove za Ivu Robića ili kad je nanizao seriju hit–singlova u šezdesetima, možda kad smo u ruke uzeli eponimni mu album Čovjek kao ja u sedamdesetima, kad bismo ga prepoznali u glazbi za TV serije, drame, kazališne predstave u osamdesetima, kad smo s njim preživljavali ratni kovitlac devedesetih ili kad bismo u ovom stoljeću jednostavno shvatili da je njegova zvučna tapiserija zapravo soundtrack naših života. U kajkavskoj popevki, u klapskom izrazu, u svevremenskim pjesmama za djecu, s velikanima šansone, u obiteljskoj manufakturi, kao šansonijer, kao hitmejker, u pjesmama na talijanskom, slovenskom i drugim jezicima, u obradama klasika, u interpretacijama drugih izvođača, sve je to Arsen«, napisao je Mušćet u odličnom popratnom tekstu albuma.

Popularne pjesme Tako je i ova kompilacija odličan način da se shvati tko je sve bio Arsen.

Dakako, najprije s one autorske, skladateljske strane, ali i s pozicije Arsena kao tekstopisca. Od njegove najranije faze do posljednjih pjesama. Odličan izbor u kojem je više nego očito da je riječ o izvanserijskom autoru koji je zaista utjecao na mnoge generacije, uz napomenu da je ovo kompilacija popularnih pjesama koja je tek dio njegova glazbenog opusa jer filmska i kazališna glazba zaslužuju poseban pristup i posebnu kompilaciju. Odličan epitaf starom majstoru svojega zanata.

77

Box set iz ciklusa 50 originalnih pjesama odličan je putokaz kroz karijeru Zdravka Čolića

Višestrukost klapskog pjevanja na tri albuma nakladnika Scardona i Croatia Records

Žene kao izvor tradicije

Vatrena energija ljubimca žena

Varijabilnost nematerijalnog dobra čovječanstva

Respektabilna kolekcija najvećih hitova obuhvaća umjetnikovih pet albuma i rane singlove

Prihvaćanjem stranih utjecaja ne znači da klapa kao takva prestaje postojati, već je samo transformirana

Žensko skupno pjevanje na javnim mjestima koje se nekoć činilo upitnim, danas je uobičajena pojava, no ipak se albumi sa ženskim vokalnim skupinama i danas ističu kao »raritet«

P

Piše: dr. sc. Irena Miholić

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Zwizde

Op lonci, lončići

(Tradicijski napjevi Šokadije) Croatia Records

jevanje žena nikad nije bilo upitno. Njihovo javno nastupanje već je sasvim druga priča! Zato ne iznenađuje što i sami izdavači ističu »raritet« nosača zvuka koji su snimile ženske vokalne skupine. U današnjem se društvu čini gotovo kao da su žene nekad smjele pjevati samo u vrlo privatnim prilikama, u zatvorenom krugu obitelji. Primjeri nekoliko njih objavljeni u izdanju Croatia Recordsa potvrđuju suprotno: da su žene imale svoj ženski repertoar, ali da su rado izvodile i razne popularne pjesme, prilagođavajući ih svojim mogućnostima i trenutku izvedbe. Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da su žene i njihova memorija najčešći izvor s kojeg mnogi zaljubljenici u tradiciju crpe svoje znanje, bilo u znanstvene, bilo pak u primijenjene svrhe; primjerice za potrebe rada nekih kulturno–umjetničkih društava. Stoga se ne treba čuditi »ženskim« nosačima zvuka. Više bi se moglo raspravljati o načinu današnje izvedbe starinskih pjesama.

Šokačko mlado i starinsko Nene

Kad zapjevam ja i moje Croatia Records

Vuga

Hrvatsko biserje 2

(Najljepše hrvatske narodne pjesme) Croatia Records

78

Ženski vokalni ansambl Zwizde publici predstavlja dvadeset dva tradicijska napjeva Šokadije, pri čemu se odlučuje za izvođenje što bliskije originalu. Mladi glasovi i starinske pjesme vrlo se dobro slažu, čime se potvrđuje činjenica da tradicijske pjesme ne izvode samo ljudi starije životne dobi. Simpatičan odabir građe s terena koji je većinom zapisala voditeljica ansambla, Zrinka Posavec (uz pjesme koje su zapisali na terenu Mihael Ferić, Slavko Janković i Josip Andrić), dočaravaju različite prilike negdašnjeg života, strahove i nadanja, iščekivanja i snove, ali i vrckavost i dvosmislenost koja se smjela izgovoriti u nekim prilikama. Šteta je što se nije više pažnje posvetilo produkciji, a još više nedostaje malo više informacija kako o građi, tako i o ansamblu! Ženski vokalni ansambl Nene odlučile su na novom nosaču zvuka predstaviti tradicijske pjesme svojeg mjesta, Bošnjaka, te nekoliko autorskih (Božo Potočnik, Nikica Kalogjera) koje su izvedene uz diskretnu glazbenu, tamburašku pratnju. Skladan i dobro uravnotežen zvuk pjevačica obojen je prije svega dojmljivom bojom glasa počimalje, koji se nameće i kad to nije nužno. Njihova je uvježbanost očita, a težnja savršenstvu čujna, što ne odgovara potpuno izboru materijala. Neke bi pjesme preživjele i pokoju nesigurnu notu, da su otpjevane opuštenije i spontanije. I ovo je izdanje skromno, bez previše podataka o Nenama i repertoaru, što je prava šteta! Uvijek elegantne Nene imaju svoju publiku i poklonike koji će uživati i u ovom njihovu izdanju!

Družina u procijepu Folklornoj družini Vuga cilj je, kako same članice ističu, »njegovanje tradicijske vokalne i instrumentalne glazbe te očuvanje i promicanje raznolikoga bogatstva hrvatskoga folklornog naslijeđa«, što ne odgovara potpuno predstavljanju na ovom nosaču zvuka. Redom tradicijske pjesme različitih lokaliteta na kojima žive Hrvati izvedene su u stiliziranim aranžmanima, od kojih neki uvelike odstupaju od tradicije, baš kao što su čujni i mnogobrojni elektronički zvukovi glazbala. Šteta! Takvi bi dobro usklađeni glasovi bolje došli do izražaja kad bi se skupina odlučila bi li radije poštivala tradicijske obrasce ili pjevala obrade, ali one suvremene, odmaknute od tradicije. Ovako su zaglavile u procijepu! No i ovaj nosač zvuka sigurno će naći svoju publiku, koja će među odabranim pjesmama naći sebi najbolje.

A

Piše: Bojan Mušćet

ko se nekome na ovim prostorima bacaju grudnjaci na pozornicu, onda je to Zdravko Čolić. Apsolutni ljubimac žena i u nešto poznijim godinama oduševljava djevojke i dame vatrenom energijom, sigurnim scenskim nastupom te neprijepornim šarmom. One ponešto starijeg uzrasta sjetit će se i njegovih izvanvremenskih hitova, dok će mlađa generacija ‘zacupkati’ uz koju ovostoljetnu uspješnicu prožetu folklornim motivima.

Karijera u dva dijela

K

Piše: dr. sc. Irena Miholić

Zdravko Čolić

50 originalnih pjesama (Box set)

Čolićeva karijera razdvojena je u dva dijela, a upravo tako on koncipira i nastupe — prvi dio obuhvaća razdoblje do sredine osamdesetih kad je snimao za Jugoton i kad su za njega Croatia Records radili najveći autori na ovim prostorima: Arsen Dedić, Goran Bregović, Kornelije Kovač, Đorđe Balašević, Momčilo Bajagić Bajaga, Kemal Monteno, Đorđe Novković, Zdenko Runjić i drugi, a aktualni dio karijere Čolić je obojio tradicijskim i narodnjačkim motivima. Najprije mu je u tome zdušno pomagao Goran Bregović, a potom se i sam Čolić bacio u skladateljske vode. Među tekstopiscima u kasnijem dijelu karijere opet nalazimo Bajagu i Arsena Dedića, a najzanimljivije skladbe tog dijela opusa su obrada tradicionalne romske pjesme Čaje Šukarije i Jako, jako slabo, srce, zavodiš, obrada pjesme Ya Rayah Damiana El Harrachija, koju je proslavio Rachid Taha, nedavni gost Špancirfesta, poznat po izvrsnoj preradi hita grupe The Clash Rock The Casbah.

Sam vrh opusa Prvi dio Čolićeve karijere odnosio se na pop, rock i disco pjesmaricu. Bilo je tu ponešto utjecaja narodne glazbe, ali u mnogo manjoj mjeri nego što smo čuli, na primjer, kod Bijelog dugmeta. Zdravko Čolić je, zapravo, nastavio ondje gdje je stao kao pjevač Ambasadora i Korni grupe. U prvom desetljeću karijere neke skladbe imale su i zamjetan disco aranžman, a na albumu Malo pojačaj radio Čolić je zagrabio i u područje pop rockabillyja.

Malo pojačaj radio zapravo je jedan od njegova dva ponajbolja albuma (drugi je Ako priđeš bliže), premda nije nailazio na povoljne kritike, jednostavno zato što nije sadržavao dovoljnu količinu hitova kao prijašnja dva ostvarenja. No pjesme Oktobar je, počinje sezona kiša i Kažeš da ti nekad izgledam k’o Dunav s tog albuma — sam je vrh njegova opusa.

50 originalnih pjesama okuplja njegovih prvih pet albuma, kao i rane singlove. Kolekcija na tri diska sasvim sigurno sadrži barem trideset hitova.

Zbirka hitova bila bi i veća da su uključene skladbe koje je u inicijalnom razdoblju snimao za PGP RTB (Ona spava, April u Beogradu, Sinoć nisi bila tu, Zelena si rijeka bila...), no i na ovaj način vidi se kako je posrijedi respektabilna kolekcija. Ona dokazuje kako je nekoć bilo moguće učinkovito spojiti talent i znanje i dobiti nevjerojatnu nisku hitova.

Stoga je ova edicija odličan putokaz za eventualno reizdanje prvih pet Čolićevih albuma, s obzirom na to da je Croatia Records dosad na CD–u objavio tek Ako priđeš bliže.

lapsko pjevanje jedno je od nematerijalnih dobara upisanih na UNESCO–vu Reprezentativnu listu nematerijalnih kulturnih dobara čovječanstva. Svi smo naučili da je to homofono a cappella pjevanje vrlo prepoznatljivo po svojoj glazbenoj strukturi i kretanju melodijskih linija glasova. Stoga nas ponekad začuđuje varijabilnost koja je danas prisutna na sceni, odnosno proizvodi koji su svedeni na isti nazivnik — klapa.

Ali to ne treba iznenađivati, jer smo u današnjem svijetu svi izloženi raznim utjecajima pa i klapski pjevači/voditelji/ obrađivači/autori klapskih pjesama ideje crpe iz najrazličitijih izvora, onih tradicijskih, ali i suvremenih, poput interneta na kojem se pronalazi najrazličitije zvukovlje. Prihvaćanjem tih stranih utjecaja ne znači da klapa kao takva prestaje postojati, već je samo transformirana, a vrijeme pokazuje koliko takva novina može trajati.

Klapa Kaše

Tragom Republike Scardona

Klapa Lučica

50 godina — Sve najbolje

(Dalmatian a cappella Songs) Scardona

Scardona je izdavač i pomalo drugačijeg klapskog zvuka, onog u izvedbi dubrovačke klape Kaše. Ne samo da je njihov zvuk drugačiji nego i odabir pjesama koje se rijetko čuju, a nadasve obrade Vicka Dragojevića, člana klape. Uz recitacije tradicijske zdravice (uz pratnju lijerice) te stihova iz pera Gundulića, Vetranovića, Nalješkovića i Gjonoića, pjesme odabrane za ovaj nosač zvuka Tragom Republike okupio je građu nekadašnje Dubrovačke Republike, koju je uglavnom zapisao Franjo Kuhač u 19. stoljeću. Maštovite Dragojevićeve obrade vlastitih i Kuhačevih zapisa odlično interpretiraju članovi klape, jasnih i zvonkih glasova. Poseban zvuk cijele klape jednim dijelom ne pripada klapskom mainstreamu, ali ne opovrgava njihovu pripadnost tom glazbenom fenomenu.

Otočni zvuk

Pet desetljeća Lučice Ali lijepo je znati da postoji skupina pjevača koja u gotovo istom sastavu djeluje već punih pedeset godina. Splitska klapa Lučica objavila je tim povodom i nosač zvuka u izdanju Scardone. Zasluga za njihov prepoznatljiv zvuk su i aranžmani njihova člana i voditelja Duška Tambače. Klapa svih tih godina njeguje isti stil bez instrumentalne pratnje, bez novotarija; čistu i skladnu a cappella tradiciju. Njihovu kvalitetu potvrđuju brojne nagrade, ali i omiljenost kod publike.

Album donosi izbor od dvadeset sedam klapskih »hitova«, uvijek rado slušanih pjesama, od kojih su čak i neke autorske postale danas narodnima.

Drukčije klape

Klapa Sagena

Trešeta Croatia Records

Stilske razlike u pjevanju oduvijek su postojale, čujne možda više znalcima nego publici, stoga će pravi znati i na novom albumu klape Sagena Trešeta u izdanju Croatia Recordsa prepoznati zvuk Dinka Fija i njegov »otočni zvuk«. No oni ne staju samo na tom naslijeđu, već surađuju s mnogobrojnim obrađivačima i autorima za klape, maestralno izvodeći sve zamisli maštovitih pojedinaca. Uživljenost svih pjevača u interpretaciju je zarazna, a njihova želja da izvedbom oslikaju tekst pjesme — čak i onima koji ga ne razumiju — gotovo je uvijek pogođena. Time ovaj nosač zvuka nije namijenjen samo klapskim znalcima i obožaveteljima, nego će sigurno i oni koji klapsko pjevanje inače ne slušaju, za vlastito uživanje slušanjem ovog uratka učiniti iznimku!

I drugi album grupe Tango Appassionato snimljen je u njihovu nekadašnjem matičnom prostoru, zagrebačkom BP clubu

Velemajstori salonske glazbe Nadahnuta posveta građanskoj glazbi 19. i 20. stoljeća na tek drugom albumu grupe koja djeluje već 22 godine

V

Piše: Bojan Mušćet

elemajstori salonske glazbe, u mnogim prigodama uvijek rado viđeni Tango Appassionato, nedavno su objavili svoj tek drugi album, premTango da djeluju od 1993. Kao Appassionato i nastupni album iz 2007.

Live, i ovaj je sniman u BP Clubu u Zagrebu, Kad padne i to godinu dana poslije. Repertoar je uglavnoć... nom sličan, no kako prethodnog ostvarenja već dulje nema na tržištu, ovaj CD svakako Croatia Records će podsjetiti na izvrsne izvedbe toga kvinteta. Osim toga, koncert ima i videododatak; može ga se pogledati na DVD–u.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Tri albuma ženskih ansambala u katalogu Croatia Recordsa: Zwizde, Nene i Vuga

Od tanga do čardaša Kad padne noć... posveta je svim uzbudljivim napjevima u tradicionalnim plesnim domenama iz svih krajeva svijeta, od tanga do čardaša. Tu su i klasične Brahmsove skladbe, ali i tradicionalne ovdašnje (Ko lijepi san) i strane pjesme. U prilično zanimljivom repertoaru izdvaja se autorska skladba kontrabasista ansambla Tihomira Novaka Ja ljubim vas te Ausencia Gorana Bregovića i Theofila Chantrea, znana u majstorskim izvedbama poljske pjevačice Kayah, Cesarie Evore i Davida Byrnea.

Tango Appassionato u prvom dijelu svoje karijere imao je i vokalne dionice; s njima je pjevao izvrstan, danas nažalost pokojni, tenor Dražen Eror. Na oba live albuma ustalila se instrumentalna postava (harmonika, violina, gitara, kontrabas i klavir).

Nadahnute izvedbe Možda bi ih ambicija navela da osim gostiju na nastupima uvrste i nekoga pjevača ili pjevačicu, jer bi u tom slučaju Tango Appassionato mogao funkcionirati i na svjetskoj sceni, poput etabliranoga američkog orkestra Pink Martini koji izvodi sličan tip glazbe.

M

ožda bi ambicija taj instrumentalni kvintet i navela da osim gostiju na nastupima uvrsti i nekoga pjevača ili pjevačicu

Vrlo dobro uređen diskografski projekt, Kad padne noć... velika je posveta građanskoj glazbi 19. i 20. stoljeća, uz veliki emotivni unos koji izvire u svakoj skladbi. Stoga bi zaista bilo šteta da se Tango Appassionato zaustavi samo na snimkama iz BP Cluba. Njihovi su dometi mnogo širi, i to ne samo zbog međunarodnog repertoara nego, prije svega, zbog nadahnute izvedbe.

79

Bend koji je u trenutku najpotentnijeg autorstva bio uistinu na svjetskoj razini

Nepretenciozni idiosinkroni rock

Svjetska klasa u ranoj fazi

Zagrebački pjevač–tekstopisac Denis Katanec nove pjesme stvarao je za boravka u Kanadi

D

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Piše: Vid Jeraj

omaća kantautorska scena u posljednje dvije–tri godine radikalno se pomladila pod utjecajem niza američkih autora i bendova indie–rock i americana provenijencije, već i zato što su, na festivalskoj sceni, oni ključni i gostovali u ovim krajevima. No da identitetska patina još nije izgubljena upućuje i pjevač–tekstopisac Denis Katanec iz Zagreba, osnivač benda Felonte, izbornik i pokretač (poznavatelji nogometa reći će da izbornik nije slučajDenis Katanec no) kompilacije Bistro na rubu šume, diskografske avanture Pejotl koja se s pomoću suradnika rastegnula već na pet izdanja.

Vlastito izdanje Tu su bendovi iz Hrvatske i Srbije, a i Slovenije, koje osim temeljne harmonijske progresije veže i manje–više isti jezik za izražavanje i razvijanje emocija i iskustava.

Spoznaja o pjevnosti Svoj je (neplaćeni!) rad na kompilaciji Katanec privremeno napustio radi boravka u Kanadi iz koje se vratio s novim pjesmama. Obogaćen iskustvom spoznaje o pjevnosti svoje lirike nastavlja pisati na hrvatskom, a plasira i autorski bend Okanagan Ltd... Od proljeća do sada snimio je seriju Sveska bijednih 1, 2 i 3, svojevrsne dnevnike koje će osmisliti i snimiti, ali i producirati u sklopu 24–satnog ciklusa kod kuće; snimke nadilaze puku informativnu razinu, a sve su dostupne online.

Povratak na kasete Posljednji korak u diskografiji jest audiokaseta Pejotl, uz koju kupac dobiva kôd za album u elektroničkom izdanju kao simpatičan podsjetnik da underground nije ni ilegalan ni izoliran. Bliskost opusima Milana Manojlovića–Mancea i Ivane Picek očita je, a donosi divergentan niz pjesama praćen violončelom, klarinetom te trima gitarama. Nije da je Denis baš srastao s metronomom, iako autoritativno »zajahuje riffove«, a poetski se ne boji iskočiti iz rješenja tipičnih za prosjek rock–antologije. Žanrovski gledano, Pejotl je usprkos psihodeličnom naslovu i koketiranju s opusima Jarbola i inih, manje psihodeličan i folk od Sveski bijednih, što ga čini i zanimljivijim za slušanje. Potencijalni je hit Cvijeće, pjesma koja i definira cijeli Katančev stil mladog, osmišljenog i nepretencioznog idiosinkronog rocka.

80

Rani radovi riječkoga tandema Denis&Denis otkrivaju nevjerojatan potencijal koji se na žalost nije razvijao

R

Piše: Bojan Mušćet

ijetki izvođači svoje demo–snimke realiziraju kao posebna izdanja.

Obično demo–snimke završavaju kao albumi, nakon što izvođač tijekom aktivne karijere ne uspije doći do regularnog izdanja. Takvi su slučajevi nekih od ponajboljih riječkih bendova: Termita, Mrtvog kanala, Grča i Ogledala. S druge strane, kolekcija od četiri demo–zapisa Đavola objedinjena nazivom Mjesečina nad getom završila je kao promotivni singl za ondašnji Jugoton i danas je traženi diskografski raritet.

Dostojno svjetske scene Denis&Denis 1984. ekspresno su stigli do albuma prvijenca. To ne iznenađuje: posrijedi je jedan od ovdašnjih bendova koji je u trenutku najpotentnijeg autorstva bio uistinu na svjetskoj razini. Da je Marina Perazić te skladbe otpjevala na engleskom jeziku, a neki vješti agent diskografiju benda dok je ona bila vodeća pjevačica vješto proturio nekom britanskom izdavaču, Denis&Denis, uvjeren sam, bili bi ravnopravni sudionici top–ljestvica zajedno s Yazoo ili Eurythmicsima.

Umjesto toga, Marina je otišla i snimila dva osrednja albuma, a Davor Tolja je s drugim pjevačem Edijem Kraljićem oformio istoimeni pop–rock bend pristojnog izričaja, ali ništa više od toga. Poslije je s raznim pjeva-

čicama pokušavao osvjetlati slavni obraz, ali posrijedi su lako zaboravljivi pokušaji (osobito odlazak na Melodije Istre i Kvarnera s pjesmom Tuja je tujina).

Veliki potencijal hitova Zbirku demo–snimki na kaseti imam već trideset dvije godine Denis&Denis u kolekciji i ona uistiDemo Tapes nu zaslužuje posebno izdanje. Dvjema Dallas Records pjesmama je pokrpana kasetna verzija mini–albuma Ja sam lažljiva (Gluhi telefoni, Mala noćna zadovoljstva), no ostale skladbe pokazuju nevjerojatan potencijal koji je taj electropop duet imao u embrionalnoj fazi. Nije bilo lako, jer iako je Davor Tolja imao viziju benda, nije želio da stihovi skladbi budu banalni. Tako su on i Marina obilazili stolove na terasi kultnoga riječkog okupljališta Konta i molili pjesnike i prijatelje da participiraju u stvaranju.

Među tekstopiscima tako nalazimo i Elvisa Stanića te Damira Pandura Jola, ali i književnika Dražena Cuculića te novinarku Dolores Šajt.

Rezultat je bio osjetan već na kasetama Kovinoplastika koje je Tolja distribuirao upravo pred istim Kontom. Ovitak je, dakako, bio fotokopiran. Kompaktan materijal imao je razrađene hitove, no Tolji je uspjelo na kasnijim snimkama podići ljestvicu. Tako bi zacijelo pjesme Tek je 7 sati i Čuvaj se bili veći hitovi da top–liste nije poharao Program tvog kompjutera, a poslije i Soba 23 te Ja sam lažljiva.

Za istinske fanove benda ovo izdanje ipak donosi nešto što dosad nisu mogli čuti: skladbu Još jedna crta koja se ne nalazi ni na jednom njihovu izdanju. Ono što je zanimljivo jest činjenica da u snimanju nisu upotrijebljena računala (doduše, vjerojatno ZX Spectrum, Commodore 64 ili Amiga ne bi u to doba bogzna što ni mogli napraviti) te da mono snimke na ovoj kolekciji »pumpaju« adrenalin kao da su kreirane u najboljim današnjim svjetskim studijima. Prije trideset dvije godine, da bi se takvo što napravilo, moralo se biti dijelom svjetske klase.

The Basewalks

Balconism Vlastito izdanje

Novi album kantautora Luke Belanija iz Koprivnice potpisuje bend Basewalks koji čine i basist Marko Levanić i bubnjar Tin Ostreš, nekadašnji član Pips, Chips & Videoclips. Sjetimo se da je Belani debitirao EP–jem Out of This World (2007.) kao dvadesetjednogodišnjak i da je s kolegama s kantautorske scene pokretač pozornice za kantautore, Škrabica, koja se već nekoliko godina održava u zagrebačkoj knjižari Booksa. Rano se »bacio na cestu« i iza njega je već nekoliko klupskih turneja po Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Album Balconism u produkciji Ivana Božanića realiziran u studiju Dan, Mrak, za domaće uvjete mogao bi se stilski označiti kao barokni rock; dijeli se preko web stranice besplatno i očito je namijenjen i stranoj publici. Aranžmani uvodne Ambience i završne Auf na tih pet pjesama počivaju na kompaktnom uptempo grooveu koji bi mogao podsjetiti na pjesme s albuma Walking on Pretty Daze Kurta Vilea, s tom razlikom da se Belani drži svojeg baršunastog vokala pojačanog falsetima, a kao gitarist solažama rado produljuje minutažu osnovnog formata pop–pjesme. U pjesmi Beacon osvrće se preko ramena u prošlost, prema formatu dobre hard–rock pjesme bez zloćudne lokalne boje i nakon već dvadeset godina bilo bi neukusno nazvati to grungeom. Na ostatku materijala može se primijetiti određena upućenost na vokale Becka Hansena ili Marka Kozeleka koje bi bilo lijepo što skorije čuti u radijskom eteru. Stil Basewalksa nikako nije ziheraški, baš kao ni hipsterski, to je pravi middle of the road rock bez ikakvih kalkulacija. (Vid Jeraj)

Manntra

Venera Croatia Records

U samo četiri godine rock metal grupa iz Umaga, Manntra, postala je vrlo cijenjena kao tipičan predstavnik glazbenog žanra koji se naziva pagan metal. U njihovu

slučaju žestok zvuk gitara i naglašeni ritmovi moćnih bubnjeva nadjačavaju snažan muški vokal u pjesmama koje karakteriziraju sirovost i snaga. Tekstualno nešto slabiji ali svirački uvjerljivi, Manntra je bend koji je drugim albumom pokazao kamo ide i da jako dobro zna što radi. Za razliku od debitantskog albuma Horizont koji je bio tamno ‘ofarban’ s nešto više elektronike, kojim su se približili globalnoj sceni, Venera se više okrenula Balkanu i sirovom zvuku. Moćan, uvjerljiv i produkcijski odličan album, Manntru predstavlja u odličnom svjetlu, iako bi bolje posložen spoj tekstova, žestokog zvuka i autohtone glazbe Balkana od njih mogao napraviti prvorazrednu rock–atrakciju. Da Marko Perković i njegova horda crnokošuljaša nisu toliko politički angažirani, Manntra bi im bila idealna predgrupa na stadionskim koncertima. Barem do trenutka kad publika shvati da su bolji od Thompsona. (Dubravko Jagatić)

Moskau

Dirty Ground Vlastito izdanje

Noise/art–coreperformans sastav Moskau iz Koprivnice pripajanjem i do desetak gostujućih suradnika izvornom kvartetu na svojim koncertima pretvara klupsku pozornicu u rijetko viđen spektakl, dok čistom produkcijom i artikulacijom vokala snimaju albume koji će možda i zavarati slušatelje–namjernike. Tekstopisac, vokal i gitarist benda Ivan Grobenski, student Filozofskog fakulteta u Zagrebu, surađuje još i s bendom Lolita, a aktivan je i s kazališnom grupom koja postavlja Krležine tekstove, u čemu mu dužan ne ostaje ni bubnjar benda Ivan Gundić. Osim njih, bas–gitarist benda je Bojan Koštić, dok uzde performansa drži Django Laić, glazbeni novinar i slam pjesnik.

Govorimo li o utjecajima na opus koji je počeo prošlim EP–jem, nalazimo bendove koji su mogli biti uzor već njihovim roditeljima (ta Ivan je sin Tihomira, basista grupe Don’t koja je djelovala od 1991. godine i objavila tri albuma), a to su Jesus Lizard i The Birthday Party. A to što je naslov uvodne pjesme Do you know (That God is Nothing But the Devil in Disguise?), očito znači da pjevaju na engleskom. Vezu s obiteljskim rock–naslijeđem bend je potvrdio i ironično usporenom verzijom mods–klasika Seasons in the Sun koja je bila obavezan dio koncertnog repertoara grupe Don’t. Međutim, nedostaci albuma svakako su pretiho snimljene orgulje i prateći vokali, kao i općenito pretanak zvuk za ono što su momci u stanju prenijeti uživo. Produkcijski, gitare podsjećaju na filmsku glazbu zagrebačkog benda Peach Pit, čime je

Moskau zalutao na kolosijek ambijentalnosti s kojim svakako nema nikakve veze. Može to i bolje. (Vid Jeraj)

Kompilacija

[noir​.​am sessions] — vol. 1 Vlastito izdanje

Projekt [noir​.​am sessions] sa sjedištem u Labinu publici predstavlja domaće indie glazbenike putem crno–bijelih one take spotova, a sada je objavljen i prvi kompilacijski EP na kojem se pojavljuju Ernest, Denis Katanec, NLV i Loell Duin. Kompilaciju otvara lokalna uzdanica Danijel Milosavljević iz benda Breech Deenower, koji pod imenom Ernest na ovoj kompilaciji izvodi mračno obraćanje Bogu Gospodine, u kojemu mu zahvaljuje na istini, ljubavi i bombama. Pjesma u stilu akustičnoga Marka Lanegana savršeno otvara noir temu toga EP–ja. Zagrebački kantautor Denis Katanec u razmaku od samo dva mjeseca objavio je dva lo–fi albuma. Prvi od njih, Pejotl, izdan je isključivo na audiokaseti, a pjesme s drugoga (Sveska bijednih III) napisane su i snimljene sve u istom danu. Pjesma zastupljena na ovoj kompilaciji, Topot, jedna je od skladbi s Pejotla i ogoljeni vrisak tog ranjenog umjetnika, potresna na samo njemu svojstven način.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Novo kantautorsko djelo autora kompilacije Bistro na rubu šume

NLV (Nikol, Luka i Vedran) njeguju maglovit zvuk srodan američkoj kantautorici Hope Sandoval iz alternativne rock–grupe Mazzy Star, a njihova pjesma My Funeral pozicijom i trajanjem zauzima ključno mjesto na kompilaciji, koju zatvara zvučno najkompleksnija skladba Lament neo–folk benda Loell Duinn u kojoj ovdašnje narodne tradicije spaja s onima istoka, kao da Nusrat Fateh Ali Khan s tuareškim plemenom svira istarsku pjesmu. [noir​ .​ am sessions] ovom se kompilacijom predstavio kao vrijedan projekt čijim ćemo se budućim izdanjima s razlogom radovati.

(Ivan Laić)

Scarlet Notes

Naivno srce Aquarius Records

Scarlet Notes su se široj javnosti predstavili ušavši u finale HR Demo kluba, što je i njima 81

Vikend–revolucija

Legato pop Spona/Aquarius Records

Premda Vikend–revolucija ima zapažen klupski staž, u širim će krugovima biti najvjerojatnije zapažena jer je posrijedi matični bend Martine Geber–Geby koja je vokalno poduprla grupu Greta u skladbi Malena i s njima zaradila Porina.

No njezin glas je potpora i u izvrsnoj skladbi Radio Aktiva Ovo nije san, a pjevačica je istodobno i članica Brain Holidaysa. Nastupni album Vikend–revolucije kompatibilan je s navedenim izvođačima: pronaći će se tu i reggaea i rock’n’rolla, ska obrazaca, ponešto funka, no sve umiješano u pitki pop–izričaj s tekstovima koji uglavnom programatski zvuče, odnosno, umjesto »ich« forme primjenjuje se »wir« forma. Izuzetak je zabavna skladba Precjednik republike, tekstualno bliska pjesmi Električnog orgazma Mister ministar koja govori o nesposobnosti političara za stvarni život, koji su »rođeni za velike stvari«. Legato pop solidno je otvaranje Vikend–revolucije, no očito je da bi prepoznatljivost trebali graditi i na drugim temeljima, ne samo na glasu Martine Geber, s obzirom na to da je najdorađenija skladba na albumu Samaritanci, na kojoj vokalno gostovanje uzvraća Brane, pjevač Radio Aktiva. (Bojan Mušćet)

Sleepyheads

The Swirling Thoughts of…

Vlastito izdanje

Zagrebačka indie rock četvorka Sleepyheads nakon mnogobrojnih koncerata po metropoli i nekoliko pjesama na raznim kompilacijama, objavila je napokon i svoj dugosvirajući prvijenac The Swirling Thoughts of… koji donosi čak trinaest pjesama u sat vremena. Riječ je o sasvim solidnom ostvarenju u okvirima generičkog indie rocka, koje čak, iako ne donosi ništa sasvim novo i originalno, prosječnom slušatelju može pružiti dovoljno neopterećenog užitka za ponovljena slušanja. U najboljim trenucima glazbeno mogu zazvučati kao domaći odgovor na američki bend The National, ali očito je da ovi momci inspiraciju crpe iz duge povijesti pop–rocka, od Beatlesa do danas.

Tekstovi svih pjesama napisani su na engleskom jeziku, no Sleepyheadsima to nije problem kao mnogim drugim ovdašnjim bendovima, koji zbog lošeg izgovora ili nedovoljno dobrog poznavanja jezika sami sebi stvaraju zamku iz koje se ne mogu izvući. Najveći je problem albuma možda prekobrojnost (sličnih) pjesama, što oko polovice albuma dovodi do blagog zamora materijalom, da bi stvari opet živnule promjenom iz mid–tempa u malo bržoj Countrysoul, pa se opet smirile u sporijoj Miss Being In Love.

(Vid Jeraj)

82

Žen

IZDAVAČI Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9,

Malo se tko na ovim prostorima usudi snimiti tako hrabar album koji je ujedno i prikladna lekcija svim glazbenicima u regiji. Iz jednostavnog razloga: zato što pokazuje da se jedino kreativni glazbenici bez kompromisa smiju baviti glazbom. Rezultat je ovaj izvanserijski album četveročlanog ženskog audiovizualnog benda čija svježina, mašta i aranžmani nadvisuju dobar dio svih albuma ikada snimljenih u Hrvatskoj, ali i šire. Nakon što su 2013. godine djevojke objavile debitantski album za austrijsku queer etiketu Unrecords I onda je sve počelo, bilo je jasno da smo dobili bend koji ne razmišlja ni žanrovski ni u bilo kakvom kalupu, niti im je išta granica.

Na svu sreću. Jantar je album na kojem su pustile iz sebe sve ono oko čega su se možda na debitantskom albumu dvoumile. Razigrani, ali snažni gitarski rifovi, fine melodije obojene minimalističkom elektronikom, neujednačeni ritmovi i nevjerojatna atmosfera u svih osam prekrasnih pjesama. Žestoko i sanjivo, blago i grubo, ali prije svega maštovito i predivno.

Već se dugo na sceni nije pojavio jedan takav album koji bez ikakva razmišljanja može zauzeti čelne pozicije indie top–ljestvica diljem svijeta. Ovo bi komotno mogao biti album godine 2015. (Dubravko Jagatić)

U pOVODU 70. ObLJeTNice

ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić

HrVaTSKOg DrUšTVa SKLaDaTeLJa

UREDNIŠTVO Darko Bakić Dubravko Jagatić Milan Majerović–Stilinović Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

Jantar Unrecords

gala k ncert

Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

BROJ 193, LISTOPAD 2015.

već bila odlična stepenica za napredovanje. Sljedeća stepenica bio je ugovor za prvi album koji su potpisali s diskografskom kućom Aquarius Records. Činjenica jest da je na njihovu debitantskom albumu Naivno srce sve na svom mjestu i da je pjevačica i basistica Zrna Zuber izuzetno talentirana, no cjelokupni je dojam ipak mlak. Prikladno distorziranim gitarama koje stvaraju onaj potreban indie zvuk te nešto mračnijim melodijama, Scarlet Notes su tipični predstavnici domaće indie scene koji se tu i tamo ‘poskliznu’ kroz tragove domaćih estradnih hitova i tekstove koji više odgovaraju tom miljeu od indie scene. Jasno je da imaju neku svoju viziju i da im je Skunk Anansie jedan od omiljenih bendova, no snažan i lijep glas Zrne Zuber kao da se dvoumi kojem će se glazbenom žanru prikloniti. Dobro, ali nedovoljno da se istaknu od prosjeka, no dovoljno maštovito da su oni sami i njihovi bližnji zadovoljni ponuđenim albumom. Nema sumnje da u njima čuči talent, ali ga treba znati pravilno iskoristiti i svoje pjesme pametno složiti da se njima nametnu široj publici. Za debitanski album sasvim pristojno. (Dubravko Jagatić)

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa.

Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene.

Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

Hrvatsko društvo skladatelja obilježava 2015. godine 70. obljetnicu osnutka.

Središnja proslava održat će se u

četvrtak, 19. studenoga,

u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Članovi Društva okupit će se na svečanoj skupštini, predstavit će se monografija 70 godina HDS-a i otvoriti prigodna izložba povijesnih dokumenata, plakata i fotografija.

U 19:30 sati održat će se slavljenički koncert na kojem će uz eminentne soliste nastupiti svi glazbeni ansambli Hrvatske radiotelevizije: Tamburaški orkestar, Jazz orkestar, Zbor i Simfonijski orkestar.

Na programu će biti izbor remek-djela hrvatske glazbe svih žanrova, koja su u posljednjih sedamdesetak godina napisali hrvatski skladatelji.

Ovaj jedinstveni koncert članovi HDS-a žele pokloniti pretplatnicima glazbenih ciklusa, ali i svim zainteresiranim građanima.

Ulaz je slobodan.

83

Koncertni ciklus Cantus Ansambla

Cantus & Lauba sezona 2015. / 2016.

30. studenog 2015., 20h BROJ 193, LISTOPAD 2015.

Lauba, Kuća za ljude i umjetnost

Ivan Josip Skender: Mario’s Day Off Elliot Carter: Eight pieces for four timpani Alfi Kabiljo: Kleopatrin napitak, za obou solo Samuel Barber: Capricorn Concerto, za flautu, obou, trubu i gudače Andrej Babić: Kad budem trava, za glas i ansambl Ivan Josip Skender, dirigent Mario Šincek, trombon Marko Mihajlović, timpani Branko Mihanović, oboa Dani Bošnjak, flauta Vedran Kocelj, truba Siniša Hapač, bariton Cantus Ansambl

21. ožujka 2016., 20h Lauba, Kuća za ljude i umjetnost

SOLO – TUTTI MAHLER – FENNESZ

Gustav Mahler: Das Lied von der Erde, obrada: Arnold Schönberg/Rainer Riehn Ivan Josip Skender, dirigent Christian Fennesz, gitara i elektronika Martina Gojčeta Silić, mezzosopran Domagoj Dorotić, tenor Cantus Ansambl

25. travnja 2016., 20h Lauba, Kuća za ljude i umjetnost

Tomislav Oliver: Complex Poetry Vinko Globokar: Kaleidoskop im Nebel , 23’ Dian Tchobanov, dirigent Marjana Krajač, koreografkinja Cantus Ansambl

27. lipnja 2016., 20h Lauba, Kuća za ljude i umjetnost

CANTUS – DANCE CANTUS - ICARUS

Fabio Vacchi: Flow My Dowland, 5 pjesama Johna Dowlanda transkribiranih i orkestriranih za alt i ansambl I. From Silent Night II. Sleep Wayward Thoughts III. Were Every Thought An Eye IV. Can She Excuse My Wrongs V. Flow My Tears Salvatore Sciarrino: Le voci sottovetro: I. Gagliarda del Principe di Venosa II. Tu m’uccidi, o crudele III. Canzon francese del Principe IV. Moro, Lasso Berislav Šipuš: Un jardin sous la pluie avec un compositeur sans parapluie, za 13 instrumenata Lou Reed: Metal Machine Music - Improvizacija

84

Berislav Šipuš, dirigent Monika Cerovčec, sopran Alba Nachinovich, glas i elektronika Cantus Ansambl & Icarus Ensemble

Can tus ansambl