Cantus186 web

90. rođendan Milka Kelemena | 50 godina HR3 i 30 godina Radija 101 | Autorski koncert za stogodišnjicu Natka Devčića | Zrinko Tutić u razgovoru s Goranom Karanom | Moj profil — sve je tu, nadomak klika | In memoriam Miljenku Prohaski | Pjesme koje prate Brazucu

ISSN 1330–4747

NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 186 | SRPANJ 2014. | CIJENA 22 kn

Dunja Vejzović u povodu 90. rođendana Milka Kelemena

k

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Poštovani čitatelji,

ao što vidite, naš časopis ide dalje i na novom formatu nastavlja pružati najzanimljivije osvrte i komentare na aktualna događanja na hrvatskoj glazbenoj sceni. Posebno smo ponosni na akcije medijske službe HDS ZAMP–a kojom je skladateljski rad postao vidljiviji i cjenjeniji u svakom segmentu društva. To dokazuju rezultati nacionalne kampanje Autori čine svijet ljepšim u kojoj se HDS ZAMP–u svojim idejama o zaštiti autorskih prava pridružuju i Društvo hrvatskih književnika te Društvo hrvatskih filmskih redatelja. Bolje su medijski popraćene i sve akcije HDS ZAMP–a, koncerti i festivali. I iznutra naše društvo postaje sve bolje organizirano: odnedavno je moguće preko usluge Moj profil putem interneta prijaviti nove skladbe, ali i pratiti izvedbe vlastite glazbe na radiopostajama, koje sudjeluju u obračunu autorske naknade. Prisjetili smo se i važnosti za glazbeno stvaralaštvo dviju ključnih radiopostaja hrvatskoga etera; proslavili smo 50. obljetnicu Trećeg programa Hrvatskoga radija i 30. obljetnicu Radija 101. Ne propustite pročitati kako smo u odsutnosti Milka Kelemena (maestro živi u Stuttgartu) u Zagrebu obilježili 90. rođendan tog našeg uglednog člana, svjetski poznate legende suvremene glazbe. Pisali smo i o tome koja glazba prati hrvatske utakmice na ovogodišnjem Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu. Pred nama je dugo toplo ljeto koje možete provesti negdje u hladu s Cantusom u ruci. Čitamo se ponovno najesen!

Društvo koje nadilazi razlike

U

Kako je u izlaganju istaknuo glavni tajnik Antun Tomislav Šaban, naša snaga je u osjećaju pripadnosti i dioništva, »suvlasništva« nad našim društvom

subotu, 31. svibnja 2014. održana je Godišnja skupština Hrvatskog društva skladatelja. Na Skupštini je bilo 75 redovitih članova koji su jednoglasno odlučili da se usvajaju sva tri izvještaja: Programsko izvješće, Financijsko izvješće te Izvješće Nadzornog odbora.

Glavni tajnik Društva Antun Tomislav Šaban ustvrdio je da je protekle godine Društvo uspješno nastavilo ili poboljšalo već dobro poznate glazbene projekte, a iniciralo je i neke nove, što je dokaz da prati i aktualni glazbeni trenutak.

Istaknuo je i važnost skladateljskog poziva: »Mnogi među nama možda su suprotstavljeni u estetikama, afinitetima i vrijednosnim prosudbama, vjerojatno i u političkim stavovima. No uloga Hrvatskog društva skladatelja nadilazi sve te razlike, a članovi to osjećaju, poštuju i prihvaćaju. Time prihvaćaju i jedni druge, bez obzira na razlike. Osjećaj pripadnosti i dioništva, ‘suvlasništva’ nad našim Društvom i svim njegovim resursima je naša snaga.«

Stabilan rezultat Na Skupštini je predstavljeno i Izvješće o financijskom poslovanju stručne službe ZAMP. »Financijski rezultati su stabilni, unatoč gospodarskoj krizi. Ukupni rezultat naplate naknada u 2013. godini je 1,2% viši nego u 2012. godini, otprilike na razini iz 2011. godine. S obzirom na situaciju u zemlji, takav rezultat možemo ocijeniti kao vrlo dobar, uz do-

datnu tendenciju rasta širenjem na digitalne, online glazbene servise«, rekao je glavni direktor Nenad Marčec.

Prisutno članstvo je izviješteno da je Predsjedništvo Društva od prošlogodišnje Skupštine održalo jedanaest redovitih sjednica. Autorsko–pravni odbor održao je osamnaest sjednica i jedan radni saGlavni tajnik, predsjednik i dopredsjednik: Antun Tomislav stanak, dok je Nadzor- Šaban, Zoran Juranić i Ante Pecotić ni odbor zasjedao prije Skupštine. đendana. Na Skupštini su se također usvojile izmjene i dopune Statuta HDS– a prema prijedlogu Predsjedništva. RiNovi članovi HDS–a ječ je o usklađivanju Statuta s DirektiU redovito članstvo primljeni su: Pero vom Europskog parlamenta o kolekKozomara, Željko (Jacques) Houdek, tivnom upravljanju autorskim i srodnim Srđan Sekulović Skansi, dr. sc. Ingrid pravima, što je stupilo na snagu poPustijanac, Lucija Konfic, dr. sc. Goran četkom godine. Odredbama Direktive Sučić, dr. sc. Joško Ćaleta, Igor Gerži- morat će se prilagoditi i zakonodavstva na, Mario Kovač, Dragan Lukić Šege- država članica, tako da se u idućih godin, Dalibor Prochazka, Marijan Jele- dinu i pol također očekuju izmjene i donić, Slavko Remenarić, Mladen Puljiz, pune hrvatskog Zakona o autorskom Anita Valo, Marija (Meri) Jaman, Tena pravu i srodnim pravima.

Ivana Borić, Jeronim Szabolcs MaSkupština je trajala oko dva sata, narić, Ivan Končić i Borna Šercar. Druškon čega su se prisutni nastavili drutvo sada ima 359 redovitih članova te žiti na prigodnom domjenku. Tiskano oko 8 000 pridruženih. Od posljednje godišnje izvješće o poslovanju DrušSkupštine zauvijek smo se oprostili od tva šalje se redovnim članovima Drušredovitih članova: Franje Bilića, Krešitva zajedno s ovim brojem Cantusa. mira Oblaka, Stjepana Mihaljinca i MiPridruženi članovi Društva i svi ostaljenka Prohaske. li mogu Godišnje izvješće pogledati u Proglašeni su i dobitnici godišnjih na- poslovnicama HDS ZAMP–a u Splitu, grada HDS–a, od kojih je prisutan bio Osijeku, Zagrebu i Rijeci ili u PDF forjedino dobitnik nagrade za životno dje- matu na internetskim stranicama www. lo Stipica Kalogjera, u povodu 80. ro- zamp.hr i www.hds.hr

Jana Haluza

ISPRAVAK U prošlom broju Cantusa (br. 185) uz tekst Moj lipi anđele na stranici 32 greškom smo potpisali Josipa Radića kao autora intervjua s Harijem Rončevićem. Autorica teksta o obljetničkom koncertu Harija Rončevića u Lisinskom jest Iva Vianello.

Ispričavamo se na tom propustu suradnici i čitateljima.

2

Skladatelj bez neizvedenog djela U dvorani Gorgona MSU–a 6. svibnja 2014. svečani program vodili muzikolozi Seadeta Midžić i akademik Nikša Gligo

U

Piše: Jana Haluza

utorak, 6. svibnja u 19 i 30 u Dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu priređena je svečana proslava 90. rođendana Milka Kelemena, jednog od najvećih hrvatskih skladatelja na svjetskoj glazbenoj sceni. Na žalost, slavlje se održalo bez slavljenika, kojemu zdravstveno stanje onemogućava da napusti svoj dom u Stuttgartu.

Izvorni modernist Klasik avangarde, uopće jedan od najvažnijih skladatelja takozvane »ozbiljne glazbe« Milko Kelemen, rodom iz Slatine, odgojen u klasi Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji i na izvorima glazbenog modernizma u Njemačkoj i Francuskoj, i nakon odlaska u inozemstvo zadržava čvrst odnos s domovinom. Zahvaljujući sjajnim kontaktima s obje strane željezne zavjese 1961. osniva Muzički biennale Zagreb, najveći festival nove glazbe u regiji koji uspješno traje već više od pola stoljeća. Na žalost, nije mogao prihvatiti poziv na svoje rođendansko slavlje jer ga, kako kaže u telefonskom razgovoru na svoj 90. rođendan, 30. svibnja, previše bole kosti i užasno pati. No fizičku bol ublažava mu pogled na vlastito bogato glazbeno stvaralaštvo u kojem nema neizvedene skladbe. Prema Kelemenovim riječima, smatra se sretnim skladateljem koji je doživio izvedbe svih svojih djela, osim multimedijskog ostvarenja Apocalyptica, za koje će prema autorovoj zamisli tek u budućnosti biti omogućena izvođačka sredstva.

pranistica Nikolina Pinko. Djelo je prigodom te svečanosti u Gorgoni prvi put izvela nositeljica posvete, operna diva i skladateljeva prijateljica Dunja Vejzović, u scenski osmišljenom izdanju prema redateljskoj koncepciji Christiana Romanowskog s dokumentarističkim ratnim prizorima na platnu. Desetominutna skladba za glas solo donosi širok spektar bogatih vokalnih izražajno–dramskih mogućnosti interpretacije dugo u Njemačkoj zabranjivanih Heineovih stihova pjesme Marketenderin koja u prijevodu Seada Muhamedagića glasi Živežarica. Uživljena izvedba sjajne Dunje Vejzović koja je također veći dio radnog vijeka provela u Stuttgartu i redovito se susretala sa skladateljem i izvodila njegova djela, otkrila je još jedno nadahnuto Kelemenovo djelo koje nas podsjeća na to da je još mnogo glazbe toga autora nepoznato hrvatskoj javnosti i da je tek treba predstaviti.

Izbor iz HRT–ove građe

Prije izvedbe jedine skladbe na programu svečanosti, skladatelju se odala počast emitiranjem dokumentarnog materijala iz arhiva Hrvatske radiotelevizije prema izboru muzikologa, akademika Nikše Glige i Seadete Midžić. Iako skladatelja nije bilo, osjećao se njegov živi stvaralački duh u vječnoj potrazi za novim. Hrvatska ga je publika doživljavala više kao osnivača i voditelja Muzičkog biennala Zagreb, dok su se praizvedbe njegovih djela uglavnom događale u inozemstvu. Odabrana je televizijska građa otkrila novog Kelemena kakvog ne poznaju nove generacije; kao mladog, poletnog, brzog, u neprestanoj potrazi za novim. Angažman koji je skladatelj pokazao ne samo prema vlastitom stvaralaštvu nego i u predstavljanju opusa hrvatskih i inozemnih kolega, osobito su izrazili njegovi kolege te službeni i neslužbeni učenici: predsjednik Hrvatskog društva skladatelja Zoran Juranić i doministar kulture Berislav Šipuš. Dok se Juranić prisjetio Kelemenova autoriteta među profesorskim kadrom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Šipuš je izrazio žaljenje što danas Hrvati izvan najužeg skladatelj-

I

ako skladatelj nije bio nazočan, osjećao se njegov živi stvaralački duh u vječnoj potrazi za novim

sko–muzikološkog kruga najčešće ne znaju tko je Milko Kelemen. Dodao je da iz prve ruke može primijetiti nedostatak bilo kakve slične snažne kreativne ideje i inicijative kakvu je Kelemen kao mladi skladatelj poduzeo pri osnutku Muzičkog biennala Zagreb davne 1961.

Cijeli se program u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i Muzeja suvremene umjetnosti, uz veliki odziv medija i publike, održavao pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Ive Josipovića, Kelemenova kolege skladatelja i velikog poklonika.

Berislav Šipuš: »Zašto danas nema novih Milkâ Kelemenâ?!«

Živežarica u Zagrebu

Na skupštini su se ubrzo zauzele sve raspoložive stolice

No Zagrepčani su ipak čuli novitet iz njegova opusa, njegovo ostvarenje iz 2009. koje je prošle jeseni na Danima Milka Kelemena u njegovoj rodnoj Slatini praizvela mlada so-

Seadeta Midžić i Nikša Gligo izbor iz HTV–ove građe popratili su zanimljivim svjedočanstvima o Kelemenu

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Riječ urednice

Godišnja skupština Hrvatskog društva skladatelja, HDS, 31. svibnja 2014.

Anastazija Vržina

UVODNIK

Proslavljen 90. rođendan Milka Kelemena u skladateljevoj odsutnosti

SKUPŠTINA HDS–a

10 0. g o d i š n j i c a r o đe n j a N a t k a D evč i ć a

Što dugujemo Devčiću?

Izbor iz komornog opusa u svakom je slučaju legitiman, a vjerojatno tako i složen, jer bi za Istarsku suitu trebao veći orkestar, a za ulomak iz Labinske vještice još i pjevači

N

Piše: Jagoda Martinčević

adam se da mi Natko Devčić ne bi zamjerio zato što koncert uz obljetnicu njegova stotog rođendana uzimam kao paradigmu situacije (jedne od) u hrvatskoj kulturi. Istog dana, u utorak 10. lipnja u 17 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu upriličeno je okupljanje u povodu dvadesete godine smrti Koste Spaića, a tri sata nakon toga, u 20 sati, gotovo preko puta, u dvorani Muzeja Mimara, uslijedio je koncert za stoti rođendan Natka

Devčića. Na prvom skupu bijah sudionicom, na koncertu pak publika, odnosno izvjestiteljica Cantusa koji upravo čitate. Sjećanja o jednoj od najvećih osobnosti hrvatskog glumišta, redatelja i profesora Kostu Spaića, došlo je poslušati ni pedesetak ljudi (govornici su bili dramski umjetnici Neva Rošić i Dragan Despot, dr. Snježana Banović, dr. Predrag Matvejević, prof. Matko Sršen i autorica ovog teksta), a u publici ni redatelja, ni glumaca, ni profesora, ni studenata, a od kazališnog svijeta tek Pero Kvrgić, Vitomira Lončar i Ivanka Boljkovac! Na koncertu uvaženom skladatelju i pedagogu Natku Devčiću — ista slika! Nešto onih vjernih glazboljubaca koji obilaze sva mjesta gdje se sluša klasična glazba, par muzikologa i glazbenika, ako sam dobro izbrojila slovom i brojem, pet Devčićevih kolega skladatelja, pedesetak ljudi kao i kod Spaića, ako ne i manje.

Čemu i zašto?

Skladateljeva udovica Beata Devčić uz predstavnicu interpreta, Lidiju Horvat

4

Morah se upitati: zašto, komu ili čemu sve to služi? Zar Spaić i Devčić danas baš nikome ništa ne znače!? Ili nisu nikada nikome ništa ni značili ili su baš svi koji su ih poznavali pomrli ili... taj je utorak bilo doista pakleno vruće.

Bilo kako bilo, obilježavanje važnih obljetnica lijepa je tradicija, znak poštovanja i pristojnosti onih koji se odazivaju, ali i onih koji ih organiziraju. U slučaju Spaić bile su to umjetnikova kći Aleksandra kao inicijatorica skupa i v. d. intendantice HNK–a Sanja Ivić kao orga-

nizatorica. U slučaju Devčić koncert su organizirali Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus d.o.o. u sklopu višegodišnje tradicije obljetničkih skladateljskih koncerata. No ni jedni ni drugi nisu uspjeli u zamišljenoj kulturološkoj misiji jer ona danas zapravo više ne postoji. Koga danas briga za Kostu Spaića i Natka Devčića? Možda pokojeg teatrologa i muzikologa koji će o njima napisati knjige, no i njih nitko neće čitati.

Jer oni ne postoje u sjećanju današnje »kulturologije«, a još će manje postojati u budućnosti neke druge »logije« koja će tek stići. Današnje mlade skladatelje jedva da zanimaju vlastiti generacijski kolege, a kamoli netko tko bi danas, da je živ, imao sto godina. Kao što i današnje redatelje baš briga za Spaićeva Kiklopa, Skup, Mjeru za mjeru, Dubrovačku trilogiju ili Nikolu Šubića Zrinjskog. Razumljivo da mladi i mlađi traže (neki i nađu) vlastite umjetničke izričaje, stilove, načine, itd., ali nisam sigurna uči li ih uopće netko na studiju da poštuju kontinuitet, da ništa ne počinje od njih, kao što ni dramski teatar i tzv. suvremena hrvatska glazba nisu počeli ni sa Spaićem ni s Devčićem. No obojica su bili one važne karike lanca umjetničkih pregnuća koja su vodila dalje, a bome su i dovela do nekih važnih događaja u ne tako dalekoj prošlosti. A cijeli ovaj uvod zapravo i ne služi ničemu, jer nema načina da se bilo koga natjera na nešto što se u civiliziranom svijetu podrazumijeva, što je tek konstatacija da smo civilizacijski na popriličnoj nuli! I baš me zanima kako će tek proći dobri stari plemeniti Zajc kojemu upravo teče stota godišnjica smrti, a do čijeg smo dolaska u Zagreb i uspostave hrvatske opere (nakon desetljeća stanke od Lisinskog) bili apsolutna glazbena nula?

morno: tri glasovirske skladbe (Roblje ide, Koraci — pet pokreta za klavir i Mikrosuita), pjesme Sjećanja i U snježno veče te Gudački kvartet i Concertino za violinu i orkestar. Bio je to pogled na stvaralaštvo u rasponu od 1944. kad je skladana slika iz logora Roblje ide do Gudačkog kvarteta iz 1987., između kojih se nanizao još brojan i važan opus iz kojeg ću izdvojiti samo Fibulu i Entre nous za orkestar te Stope na bijelu snijegu i Osorski triptihon iz domene vokalno–instrumentalne glazbe, a povrh svega njegovu najpoznatiju skladbu Istarska suita iz 1948. s antologijskom Poskočnicom, te operu Labinska vještica o Istraninu, jednom od ideologa protestantizma, Matiji Vlačiću–Iliriku, praizvedenu 1957. godine u HNK–u u Zagrebu. Ni jedno od tih djela nije u biografiji ni spomenuto, premda je Istarska suita ne samo atraktivna i najizvođenija Devčićeva skladba nego je važna i kao iskorak prema istarskom folklornom idiomu u vrijeme kad je tzv. nacionalni smjer u hrvatskoj glazbi već pomalo zamirao, dok je Labinska vještica među tri najvažnije hrvatske opere nakon Jakova Gotovca, uz bok Ekvinociju Ivana Brkanovića (1950.) i Roni Borisa Papandopula (1955.), a na putu prema daljnjim postignućima glazbene scene u Hrvatskoj, Stjepanu Šuleku, Milku Kelemenu i drugima. Zamislimo samo da su u razmaku od samo deset mjeseci u Zagrebu praizvedene opere Labinska vještica i Šulekov Koriolan!

Srebrenka Poljak izvodila je izbor iz Devčićeva klavirskog opusa

Strogi profesor Dakako, izbor iz komornog opusa za Devčićev rođendanski koncert u svakom je slučaju legitiman, a vjerojatno tako i složen, jer bi za Istarsku suitu trebao veći orkestar, a za ulomak iz Labinske vještice još i pjevači, pa je ovako ispalo jeftinije. Ipak, Natko Devčić zavređuje barem jedan »veliki« koncert, koji bi dočarao brojne i raznovrsne stvaralačke afinitete tog zanimljivog i uglednog hrvatskog autora.

Bio je skladatelj, pijanist, pedagog, glazbeni teoretičar i kritičar, društveni djelatnik; nakon zagrebačkih studija usavršavao se u Beču i Parizu, su-

djelovao na tečajevima za Novu glazbu u Darmstadtu, studirao i proučavao elektroničku glazbu, među ostalim i na Sveučilištu Columbia i glazbenoj školi Julliard. Predsjednik Udruženja kompozitora Hrvatske, tajnik Međunarodnog društva za suvremenu glazbu, akademik Natko Devčić svakako zavređuje pozornost suvremene hrvatske glazbene javnosti, ma koliko ona bila malobrojna. Autorica ovog teksta pamti ga kao strogog, ponekad i neugodnog i ciničnog predavača harmonije i aspekata suvremene glazbe,

Cantus Ansambl i Marin Maras

ali i profesora od kojega je zaista puno naučila. U jednom od nekoliko kasnijih razgovora, kad sam već postala profesionalni glazbeni pisac, priznao mi je da nije bogzna što očekivao od mene, ali da je jako zadovoljan ako je i on pridonio odabranoj profesiji.

Profesore, strogoća se isplatila!

D

anašnje mlade skladatelje jedva da zanimaju vlastiti generacijski kolege, a kamoli netko tko bi danas, da je živ, imao sto godina

BROJ 186, SRPANJ 2014.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Prigodni koncert 10. lipnja 2014. u Muzeju Mimara

O izboru djela No vraćajući se meritumu ovog napisa, dakle stotom rođendanu Natka Devčića, koji je preminuo 1997. godine, moram istaknuti dobru volju organizatora i odlične interprete: pijanisticu Srebrenku Poljak, sopranisticu Lidiju Horvat Dunjko, Gudački kvartet Sebastian, Cantus Ansambl, violinista Marina Marasa i dirigenta Berislava Šipuša. Koncertu su nedostajala dva najvažnija Devčićeva djela (makar i u ulomcima). Program je, naime bio koncipiran ko-

Vjerna Devčićeva publika

5

Posljednji koncert HDS–ova ansambla za suvremenu glazbu, 2. lipnja 2014., Mala dvorana Lisinski

Prvi svjetski rat

s Cantus Ansamblom

G

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Piše: Maja Stanetti

odine 1914. Charles Ives je dijelove kompozicije sastavio u jedinstvenu Treću sonatu za violinu, iste je godine u Europi Anton Webern intenzivno radio na svojoj Sonati za violončelo i klavir, a Dragan Plamenac napisao Tri pjesme Charlesa Baudelairea. Igor Stravinski, sklonivši se 1914. godine u Švicarsku, bavio se manjim scenskim oblicima pa tako i Pričom o vojniku.

Kobna 1914.!

Izbor djela na posljednjem, petom koncertu Cantus Ansambla u Maloj dvorani Lisinski, svako na svoj način povezano s kobnom godinom i početkom Prvog svjetskog rata, iznjedrio je njegov naziv — 1914.! Velik su zadatak na početku imali violinist Ivan Novinc i pijani-

stica Srebrenka Poljak u opsežnoj Ivesovoj Trećoj sonati za violinu. Relativno dugo nastajanje Sonate u dijelovima rezultiralo je kasnom praizvedbom, među ostalim i zato što se violinist opirao Ivesu, tvrdeći da je neke dijelove nemoguće odsvirati. Za tada moderan izričaj, Ivesova Sonata baštini mnoge, recimo tako, brahmsovske utjecaje, ali i utjecaje američke glazbe u nekoj vrsti pripovjednog i tonski bogatog oblika koji su na koncentriran način znali predstaviti Ivan Novinc i nepogrešiva Srebrenka Poljak u intenzivnoj suradnji.

Duhoviti Webern Potpuno je drukčije s aforističnom i gotovo lapidarnom, i na stanovit način duhovitom, Sonatom za violončelo i klavir Antona Weberna; jasne trodijelnosti, ali samo u jednom stavku označenom Sehr bewegt. Sažeta struktura na neki način otkriva vedru stranu Weberna, predstavnika Prve bečke škole o kojoj se provukla fama o krajnjoj »ozbiljnosti«

dodekafonskih temelja. Prvotno je Sonata bila zagubljena na tavanu. Muzikološkim marom pronađena je tek šezdesetih godina 20. st., da bi je cum laude praizveli tada vrlo slavni violončelist Gregor Pjatigorski i pijanist (inače slavni muzikolog) Charles Rosen. A kako se ona može izvesti s lakoćom koja ne isključuje ozbiljnost, pokazali su violončelist Jasen Chelfi i ponovno pijanistica Srebrenka Poljak.

Francuski štih U »američku priču« s početka upleo se i francuski štih Tri pjesme Charlesa Baudelairea Dragana Plamenca koji je velik i široko priznat dio životnog vijeka proveo u SAD–u. Plamenac je Baudelairove stihove — La Musique, Tristesse de la lune (Lunine, odnosno Mjesečeve tuge) i La cloche fêlée (Napuklo zvono) — odabrao iz pjesnikove znamenite prijelomne zbirke Cvijeće zla.

Snažan poetski naboj i sadržaj pjesama upućuju na isto tako snažno obo-

jene Plamenčeve pjesme u širokoj paleti upravo s osobitom pažnjom povećenom pjesničkoj riječi koju je uvjerljivo nastojala prenijeti mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić.

Opora Priča o vojniku Igora Stravinskog u posljednjem se desetljeću pojavila i u Dubrovniku na Lovrijencu u razvedenoj scenskoj izvedbi, na Zagrebačkom festivalu komorne glazbe i sad, kad je sve uloge u tranformacijama likova suvereno preuzeo glumac Radovan Ruždjak uz redateljsku pomoć Dore Ruždjak.

Intenzivno je sarkastičnu priču o uzaludnom ratnom žrtvovanju malih ljudi pratio instrumentalni sastav vrsnih solista, sigurno predvođen dirigentom Ivanom Josipom Skenderom. Dobar kraj zagrebačke sezone Cantus Ansambla tako je najavio i dobar novi početak u predstavljanju raznolikosti i privlačnosti glazbe 20. i 21. stoljeća koja pretežito mladoj publici potpomognutoj starim bijenalcima nije baš nikakav bauk.

Igor Stravinski

6

Koncerti hrvatske pijanistice Tamare Jurkić Sviben i albanskog violončelista Pjetera Guralumija potkraj ožujka u Samoboru, Zagrebu i Varaždinu

U čast hrvatskim skladateljicama

U

Praizvedba Triptiha Laure Mjede Čuperjani i izvedba Plesa sablasti za violončelo i klavir Ivane Lang ožujku 2014. u Hrvatskoj je gostovao albanski violončelist Pjeter Guralumi, čiji je dolazak u Hrvatsku rezultat višegodišnje suradnje s pijanisticom Tamarom Jurkić Sviben, s kojom je prvi put nastupio još 2009. godine na koncertu ciklusa Klasik Albania u Tirani. Suradnja hrvatske umjetnice i albanskog umjetnika dio je kulturne

Pjeter Guralumi i Tamara Jurkić Sviben suradnje dvaju ministarstva vanjskih i europskih poslova. Osim standardnog čelističkog repertoara (Sicilienne za violončelo i glasovir op. 78 G. Fauréa, Lamento de Boabdil i Requiebros G. Cassadóa, te Sonate za violončelo i glasovir op. 40 D. Šostakoviča), posebnost koncertnih večeri u Samoboru (24. ožujka u Galeriji Prica), Zagrebu (25. ožujka u Muzeju Mimara) i Varaždinu (26. ožujka u Palači Erdödy, koncert in memoriam akademiku Jurici Muraju) bila je praizvedba Triptiha za mezzosopran, violončelo i glasovir četveroručno hrvatske skladateljice Laure Mjede Čuperjani. Prema skladateljičinim riječima, skladba nastala početkom 2014. godine, pisana je upravo za tu prigodu i malu sjevernohrvatsku turneju dvoje glazbenika s gostima.

U trostavačnoj su dispoziciji djela korišteni fragmenti stihova Mirjane Krsnik.

Tri »intimne misli« povezane su zajedničkim motivom koji u svakom stavku donosi novi ugođaj i predstavlja svojevrsni razvoj u odnosu na temu izloženu na početku. U izvedbi Triptiha gostovale su mezzosopranistica Sofija Cingula i pijanistica Ivana Godec–Vinceković.

Posljednji koncert u ciklusu Hrvatskog komornog orkestra u sklopu sezone Arti Musices, Hrvatski glazbeni zavod, 6. svibnja 2014.

Triptih za violinu, violončelo i gudaći orkestar Anđelka Klobučara Violinist Martin Draušnik i violončelistica Dora Kuzmin Maković uz Hrvatski komorni orkestar te šefa–dirigenta Diana Čobanova praizveli su novo djelo Anđelka Klobučara

U Piše: Nina Šala

koncertnom prostoru Hrvatskog glazbenog zavoda u večernjim satima 6. svibnja održan je kratak ali hvalevrijedan koncert Hrvatskog komornog orkestra pod dirigentskim vodstvom šefa–dirigenta Diana Čobanova Iako su programom najavljena djela Borisa Papandopula, Anđelka Klobučara te Aleksandra Borodina, već je na početku publici iznesen novi programski raspored (Borodinov Drugi gudački kvartet zamijenile su Dvije elegične melodije op. 34 Edvarda Griega). Unatoč promjenama u poretku i »novim« skladbama, koncert je počeo praizvedom djela Anđelka Klobučara Triptih za violinu, violončelo i gudaći orkestar, uz soliste — violinista Martina Draušnika te violončelisticu Doru Kuzmin Maković.

»razgovoru« tutti i soli sekcije. U vanjskim dijelovima, početnom i završnom, Klobučar gudačkom orkestru dopušta veću autonomiju, dok solisti tek povremeno stvaraju prostor za dijalog. Tek u središnjem dijelu, u Andanteu, violina i violončelo dobivaju potpunu slobodu glazbovanja, dok tutti sekcija, tek povremeno, skromno, komentira svoje postojanje. Završni dio ponovno nas podsjeća na tematski materijal sa samoga početka, no u njemu Klobučar otvara prostor igranja materijalom u vidu stalnih varijacija, »svađe« soli–tutti sekcije i završnog instrumentalnog rasplinuća.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

KONCERTI

Papandopulo za kraj Posljednjim djelom na programu, Pintarichianom Borisa Papandopula, koncert je zaokružen djelima dvojice istaknutih hrvatskih i europskih skladatelja. I Papandopulo je u svojem izričaju bio vjeran baštini i neoklasicizmu, pa je i u djelu Pintarichiana, nadahnut klavirskim skladbama i or-

Nova inačica s kadencom

Franz Ferdinand i njegova supruga Sophie Chotek u Sarajevu 28. lipnja 1914. neposredno prije atentata

Na sva tri spomenuta koncerta, nakon praizvedbe davne 1967. godine koju su u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu ostvarili braća Janko i Marijan Kichl, ponovne je izvedbe dočekao i Ples sablasti op. 67 za violončelo i klavir Ivane Lang. Riječ je o svojevrsnoj transkripciji ulomka iz skladateljičina baleta Nijeme sjene, a postoji i u verziji za violinu i klavir op. 97 koja se češće izvodi. Posebnost tih najnovijih izvedbi jest u tome što je u nedostatku kadence za violončelo (skladateljica je prema dosadašnjim saznanjima nije napisala) albanski violončelist sam skladao i praizveo svoju inačicu solističkog ulomka koji je prema reakciji publike izvrsno uspio. Guralumi je u navedenoj kadenci glazbene motive Ivane Lang proveo kroz sve zvučne registre i zvukovne boje koje se na violončelu mogu proizvesti, čime je potvrdio svoju virtuoznost, ali i visoku razinu umjetničke kreativnosti. Dugogodišnju suradnju Tamare Jurkić Sviben i Pjetera Guralumija te organizaciju koncerata u Hrvatskoj pomogli su organizirati Koncertna direkcija Zagreb i Koncertni ured Varaždin. (Jana Haluza)

Violinist Martin Draušnik i violončelistica Dora Kuzmin Marković

Tipični (neo)klasični Klobučar Triptih za violinu, violončelo i gudaći orkestar Anđelko Klobučar je skladao 2013. godine na poticaj Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika, a osmislio ga je kao jednostavačno djelo s tri jasno odijeljena dijela (Allegro — Andante — Tempo I.).

Oblikovan u obliku glazbenog luka, kolorizam cjelokupnog djela prelijeva se i na razini izmjene tempa, brži–sporiji–brži, ali i u

guljskim pastoralama skladatelja i franjevca Fortunata Pintarića, uobličio preradbu Pintarićevih minijatura u obliku suite sastavljene od četiri ugođajno oprečna stavka (Sonatina, Pastorella, Rondo, Dudaš).

Slučajno ili ne, novom koncepcijom izvođenja koncertnog programa, Hrvatski komorni orkestar i sam je imitirao Klobučarov glazbeni luk te svoj posljednji ovosezonski koncert zaokružio formalnim rasporedom djela u ozračju brzo–polagano–brzo.

7

KONCERTI

P

Koncert u sklopu 23. svečanosti Pasionske baštine, 16. travnja 2014. u crkvi sv. Katarine u Zagrebu

asionska baština u svojem festivalskom formatu već niz godina omogućuje nastup mnogim glazbenim profesionalcima, amaterima, ali i onima čija se djelatnost vezuje uz tradicijsku glazbu. Nezanemariv doprinos ima i na nacionalnoj razini, budući da potiče stvaranje novih djela. Nova su djela predstavljena i 16. travnja u crkvi sv. Katarine na zagrebačkom Gornjem gradu. Pred mnogobrojnom publikom studenti zagrebačke Muzičke akademije praizveli su dvije skladbe — jednu svojega kolege Marka Bertića i jednu svojega profesora Josipa Magdića.

Praizvedbe djelâ Marka Bertića i Josipa Magdića Piše: Dario Poljak

P

asionska baština već niz godina naručuje nova djela od hrvatskih skladatelja na temu Isusove muke

8

Tarbukov student Marko Bertić student je pete godine teorije glazbe i treće godine kompozicije u klasi Mladena Tarbuka. Na koncertu se, osim kao član Komornoga zbora Muzičke akademije, predstavio i kao skladatelj. Djelo Lux aeterna izveli su Komorni zbor i Puhački ansambl Muzičke akademije pod ravnanjem voditeljice zbora Jasenke Ostojić. U tom se djelu pronalaze odlike eklektičnog izričaja, budući da je ipak riječ o radu u kojem je jasno da student još uvijek uči ovladavati tehničkim aspektima stvaranja glazbenoga djela. U takvim okvirima Marko Bertić stvorio je iznimno dobro djelo, vrlo zanimljiva i nepretenciozna zvuka.

Jasenka Ostojić je tijekom izvedbe toga djela od početka do kraja vrlo solidno vodila dobro uvježbane pjevače i svirače. U drugom dijelu koncerta, Puhački ansambl Muzičke akademije zamijenio je Komorni gudački orkestar, čiji je voditelj već osmu godinu zaredom profesor komorne glazbe na Muzičkoj akademiji Jože Haluza. Ansamblima su se pridružili i solisti: sopranistica Marijana Radičević, bariton Leon Košavić te recitator Zvonko Novosel. Zajedničkim su snagama praizveli djelo Jezušev križni put Josipa Magdića. I u tom su oratorijskom ostvarenju svi izvođači pokazali da su pod vodstvom dirigentice postigli dobru uvježbanost, ali i izbalansiranost glasova. Leon Košavić, na čije smo sjajno muziciranje već odavno navikli, nije iznenadio svojim nastupom.

Uz njega smo mogli čuti i sopranisticu Marijanu Radičević koja je u višim lagama bila nesigurna, dok je u nižima zvučala solidno.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Nova pasionska ostvarenja studenta i profesora

Prepoznatljivi Magdić Magdićevo je djelo inspirirano tradicijskim napjevima iz Resnika, Hrvatskog zagorja, Međimurja, ali i napjevima iz glasovite zbirke Cithara octochorda.

Osim referiranja na tradicijske napjeve, Magdić inspiraciju pronalazi i u minulim glazbeno–stilskim razdobljima, pa se tako u djelu nalaze i različite tehnike poput fugata. Opus 250 kojim je označen Jezušev križni put, donosi i pripovjedača.

On između instrumentalnih ulomaka izgovara tekst koji je prema Bibliji napisao Stjepan Pepeljnjak.

Tako je Magdić u svojem već prepoznatljivom skladateljskom izričaju stvorio djelo koje će imati zaista jedinstveno mjesto u hrvatskoj pasionskoj glazbenoj literaturi.

Dirigentica Jasenka Ostojić i skladatelj Josip Magdić pred ansamblima Muzičke akademije u Zagrebu

Tamara Coha Mandić, Mladen Tarbuk i André de Ridder pred Simfonijskim orkestrom HRT–a

Majstorski ciklus HRT–a, 29. svibnja 2014. u Lisinskom

Koncert za flautu i orkestar Mladena Tarbuka na obljetničkom nastupu nositeljice posvete

U

povodu obilježavanja dvadesetogodišnjice djelovanja na mjestu prve flautistice Simfonijskog orkestra HRT–a, Tamara Coha Mandić na koncertu u Majstorskom ciklusu 29. svibnja, pod ravnanjem maestra Andréa de Riddera, izvela je njoj posvećen Koncert za flautu i orkestar Mladena Tarbuka. Djelo je nastalo 2001. upravo na poticaj Tamare Cohe Mandić koja ga je iste godine i praizvela uz Simfonijski orkestar HRT–a

pod ravnanjem autora, tada prvog dirigenta orkestra. Nedugo zatim koncert je snimljen te uvršten na skladateljev autorski CD, a potom i na CD Tamare Cohe Mandić. Od tada se nije izvodio, a razlog tome je zacijelo i zahtjevnost koju solistička dionica postavlja pred interpreta. Koncipiravši Koncert u četiri stavka, skladatelj ga je osmislio kao priču u kojoj flauta, poput ptice Bajke, »leti od naroda do naroda, tražeći sebi nastan i ne nalazi ga«, pri čemu je to zapravo metafora same glazbe. Prolazeći kroz različite krajolike — četiri žanrovski

različita stavka (Entré, African Party, Doce i Nachgesang) — prolazi različite transformacije, od sinergije s gudačima i biranim puhačima te sprege s udaraljkama, preko zajedništva s orkestralnim tkivom, do samostalnih istupa u kombinaciji s istovremenim pjevom flautistice, preispitujući i iscrpljujući mogućnosti i flaute i interpreta. Kao istinski izazov solističkim nastojanjima, Koncert otvara i izvanglazbena promišljanja flaute u kontekstu skladateljeve zamisli. (AV) 9

Doprinos baštini hrvatske duhovne glazbe Na promotivnom autorskom koncertu Dušana Prašelja nastupili zborovi Jeka Primorja, Ronjgi i Srečko Kumar (Slovenija)

U

Piše: Ramiro Palmić

10

je Isusa, umjesto spriječenog basa Bojana Šobera, u prepoznatljivom stilu tumačio sam skladatelj, koji je na kraju duhovito dodao da je u životu dosad bio gotovo sve osim Isusa Krista.

raznovrsnim djelatnostima Ustanove Ivana Matetića Ronjgova Viškovo, Ronjgi (nedaleko od Rijeke), čiji je jedan od utemeljitelja i njezin stalni ravnatelj do umirovljenja Dušan Prašelj, u cilju očuvanja izvornih vrijednosti istarsko– primorskog zavičaja, važno mjesto pripada izdavaštvu. U pogledu tiskanja notnih zapisa Ustanove, u početku su bile obuhvaćene samo Matetićeve antologijske umjetničke skladbe i njegovi zapisi mnogobrojnih pučkih napjeva, a potom se pristupilo tiskanju skladbi praizvedenih na tradicionalnim manifestacijama Rijeke, Matetićevim danima i Zajčevim danima, da bi se počelo s objavljivanjem i drugih glazbenih djela inspiriranih osobitim istarsko–primorskim glazbenim izričajem.

Misterij pasije Maestro Dušan Prašelj (83) istaknuti je hrvatski skladatelj, dirigent i melograf, kojemu je osim bogata opusa vokalno–instrumentalne glazbe, potkraj mjeseca ožujka u izdanju Ustanove predstavljena lijepo opremljena tiskana knjiga dvaju duhovnih djela — Pasija i Ave Maria.

Glazbeni oblik pasija (lat. passio znači muka), misterij Kristove patnje, smrti i uskrsnuća, kroz povijest je inspirirala mnogobrojne likovne, književne i glazbene umjetnike. Peterostavačna Prašeljeva Pasija nastala je na tekstualni predložak Evanđelja po Mateju, kojem se priključuju dijelovi izazovnog teksta Križnog puta Vladimira Nazora te tradicijski tekstovi s otoka Krka prema zapisima samog Prašelja i Ivana Matetića Ronjgova. Ta ciklična skladba pisana za recitatora, soliste, mješoviti zbor, glasovir (orgulje) i udaraljke, praizvedena je 2011. u Voloskom nedaleko od Opatije. Uz Riječki oratorijski zbor Ivan Matetić Ronjgov, nastupili su bas Bojan Šober, pijanistica Nina Kovačić te recitator Vlado Perni, a izvedbom je ravnao autor. Pasija je izvedena još iste godine u Baški na otoku Krku, te 2013. u Zagrebu.

Prašeljevo oduševljenje Mješoviti pjevački zbor Ronjgi, pod glazbenim vodstvom Darka Čargonje, iz Prašeljeva je opusa izveo Molitvu iz Baščanske ploče, koral Salve regina iz Trsatskog spomena te vedru Briškulu (solisti: bariton Daniel Jurišević i pijanistica Tanja Butković–Verzon). Gostujući Muški pevski zbor Srečko Kumar, jedini slovenski zbor koji sustavno pjeva istarske pjesme, nastupio je u Matetićevoj Zrasla mi ladonja te dvjema Koroškim narodnim u Prašeljevoj obradi. Dirigirao je violončelist Aleksander Sluga, dok je solist bio bariton Fabijan Slede, a glasovir je svirala Elisa Bensa. Pri kraju te lijepo osmišljene kulturne večeri nazočnima se obratila i središnja osoba večeri Dušan Prašelj koji nije krio oduševljenje činjenicom da mu je Ustanova tiskala notna izdanja pa im je posebno zahvalio, kao i svim zborskim pjevačima koncerta s kojima je ostvario prisnu dugogodišnju suradnju. Svi su na kraju pod skladateljevim temperamentnim vodstvom izveli njegovu Ave

Stavci Pasije su Posljednja večera (u kojem je korišten tekst iz Matejeva Evanđelja), Na maslinovoj gori (u kojoj nakon nastupa recitatora, glazbeni dio počinje maštovitom obradom Matetićeva zapisa starog krčkog pučkog napjeva Škura je nojcica na zemljicu legla...), zatim Suđenje pa Križni put (u kojem skladatelj koristi Nazorove tekstove) i naposljetku Uskrsnuće (znalačkim harmonijskim, ritmičkim i melodijskim skladateljskim obrascima te osobitim pristupom, autor postiže glazbeni crescendo i odgovarajući svečani ugođaj).

Kao i mnoga Prašeljeva djela, i ovo se odlikuje prepoznatljivom ritmičkom raznolikošću i okretljivošću. U pogledu glazbene tematike, Pasija je prožeta elementima istarsko–primorske glazbe, a u njoj autor rabi ulomke svojih prijašnjih skladbi Trsatski spomen i Staroslavenska misa i uspješno ih sintetizira u cjelovito glazbeno vokalno–instrumentalno djelo.

Zdravo, Marijo!

Mnogi su autori skladali na tekst molitve Ave Maria, a Dušan Prašelj novopredstavljenu je Ave Mariju napisao za mješoviti pjevački zbor, dvije violine, violončelo i glasovir. Praizvedena

je u prosincu prošle godine u Goriškim brdima (Slovenija), a muškim zborom »Srečko Kumar« i instrumentalnim sastavom iz Kojskog, kojima je skladba i posvećena, dirigirao je ponovno sam autor. Skladba je dvodijelna oblika, homofono strukturirana, pitkih melodijskih linija s codom na tekst Amen. Cijelim djelom Prašelj je uspješno ostvario stilski sklad oblika i sadržaja, stoga je ono vrijedan doprinos našoj duhovnoj baštini. Na predstavljanju notnoga izdanja Pasije i Ave Marije govorila je i urednica dr. Marija Riman koja je istaknula da je Prašelj osim svoje neupitne darovitosti i skladateljske vještine, u djela utkao duh svojega zavičaja, istarsko–primorskog glazbenog idioma, te tako ostao vjeran skladateljskim nazorima, načelima i opredjeljenjima. Uslijedio je autorski koncert Dušana Prašelja, s nastupima zborova Jeka Primorja, Ronjgi i Srečko Kumar. Nakon zajedničkog zapjeva svečane Matetićeve pjesme Draga nam je zemlja (zborovođa Darko Čargonja), iz Prašeljeve Pasije u nastavku smo čuli stavke Posljednja večera i Na maslinovoj gori. Mješovitim pjevačkim zborom Jeka Primorja dirigirao je Igor Vlajnić, uz pijanisticu Ninu Kovačić, recitatora Vladu Pernića, a kao osobitost izvedbe istaknimo da

Mariju. Osebujna interpretacija izmamila je spontan i srdačan pljesak posjetitelja u ispunjenoj dvorani Ustanove, čime je primjereno zaokružena impresivna glazbena večer posvećena svestranom i zaslužnom maestru Dušanu Prašelju.

U

stanova Ivana Matetića Ronjgova, Ronjgi, Viškovo (nedaleko od Rijeke), čiji je jedan od utemeljitelja i njezin stalni ravnatelj do umirovljenja Dušan Prašelj, objavljuje skladbe inspirirane osobitim istarsko–primorskim glazbenim izričajem

BROJ 186, SRPANJ 2014.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Predstavljanje dviju vrijednih notnih edicija skladatelja Dušana Prašelja u Ronjgima (općina Viškovo)

Recitator Vlado Pernić i skladatelj Dušan Prašelj uz zbor Jeka Primorja pod dirigentskim vodstvom Igora Vlajnića

Muški zbor Srečko Kumar iz Kojskog (Slovenija)

11

Zagrebačko glazbeno obilježavanje 80. rođendana Tonka Ninića

Praizvedba Koncerta za violinu, gudače i timpane Zlatana Srzića 11. ožujka 2014. u Hrvatskom glazbenom zavodu

Spoj baroka i suvremenosti Autor je nastojao reartikulirati formu baroknoga koncerta idejom suvremenosti, modernosti pa i zvučnoga mainstreama

H

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Piše: Martina Bratić

K

rvatski komorni orkestar je unutar svojega ciklusa u Hrvatskom glazbenom zavodu 11. ožujka nastupio pod dirigentskim vodstvom maestra Pavla Dešpalja. Tom se prigodom uz orkestar predstavila solistica Mojca Ramušćak, u praizvedbi

oncertni stavci Moderato Rock Tempo, Slow Steady Beat i Bright Rock donijeli su zanimljiv stilski iskorak klasične glazbene večeri

Violinistica Mojca Ramušćak u praizvedbi Srzićeva Koncerta

Koncerta za violinu, gudače i timpane Zlatana Srzića. Srzićevoj je praizvedbi prethodio Treći klasični koncert u F–duru za gudački orkestar Stjepana Šuleka, a večer je zaokružio Mozartov Divertimento u F–duru.

Koncert za violinu, gudače i timpane maestra Zlatana Srzića, dirigenta i violinista, skladan je potkraj 2012. godine, s osnovnom skladateljskom mišlju usmjerenom k spajanju prošlosti i poimanju modernoga zvuka. Stavcima Moderate Rock Tempo, Slow Steady Beat i Bright Rock autor je nastojao reartikulirati formu baroknoga koncerta idejom suvremenosti, modernosti pa i zvučnoga mainstreama. Stavci poštuju zakonitosti oblikovanja i pronošenja osnovnih tematskih materijala te njihove odnose, dok istodobno svaki od njih reflektira i specifične zvučne geste tipične za tzv. zabavnu glazbu.

Tematske reminiscencije Stavak Moderate Rock Tempo karakteriziraju metrički izmještaji u osnovnom tematskom materijalu koji je zamišljen kao dijalog solistice i orkestra, a cjelokupnu zvučnu ideju čine melodijske reminiscencije na glazbu američkoga Divljeg zapada. Drugi je stavak počeo intradom gudača, a dok je prvi građen u maniri stavka concerta grossa, Slow Steady Beat su obilježili nadahnuti elegični nastupi solistice koji su povremeno sadržavali gotovo gershwinovske melodijske elemente. Posljednji stavak, Bright Rock, s prizvucima američke country–glazbe, bio je za violinisticu sadržajan teren za izrazitu kreativnost i solistički virtuozitet te je ponajviše u solističkoj kadenci ostvarila dojmljiv i pun zvuk instrumenta uz profinjeno dinamičko nijansiranje.

Suverenost i razumijevanje Mojca Ramušćak je u praizvedbi Srzićeva Koncerta iskazala suverenost interpretacije i razumijevanje autorskih skladateljskih koncepcija, a jednako su se tako prezentirale i njezina vještina komornoga muziciranja i svijest o kolektivnom zvuku.

Zaokruženo Šulekovom neoklasicističkom i Mozartovom klasicističkom estetikom, Srzićevo je djelo utjelovilo dopadljivu promjenu, ali ga strukturno karakteriziraju ponešto pretjerana sugestivnost i nekritička aproprijacija popularnih melodija i zvučnih asocijacija.

Ipak, Koncert za violinu, gudače i timpane činio je zanimljiv stilski iskorak te glazbene večeri, što je publika popratila dugim i glasnim pljeskom i pozitivnim odjekom.

Sretan rođendan, maestro!

Ugledni je violinist, pedagog i najdugovječniji umjetnički voditelj Zagrebačkih solista životnu obljetnicu proslavio koncertom uz kolegu gitarista Darka Petrinjaka

S

Piše: Martina Bratić

Tonkom Ninićem trebala sam nedavno telefonski razgovarati o jednoj glazbenoj temi. Prije biranja broja više sam puta odvrtjela nekoliko uvodnih rečenica uz stiskanje palaca da predstavljanje i sam razgovor prođu što lagodnije, bez suvišnih riječi koje mi se redovito potkradaju kad sam nervozna zbog svojih sugovornika.

Zagrebački je koncert imao dodatnu težinu, u nastojanju proslave 80. rođendana maestra Ninića, a za tu je prigodu i za taj duo nastalo i djelo Krešimira Seletkovića koje je te večeri i praizvedeno. Cijela je koncertna večer repertoarno ujedinila širok stilski spektar, krećući se od baroka i klasicizma preko zrelog romantizma do bisera 20. stoljeća i sasvim suvremenih zvukova, pritom znat-

zaključak koncerta. Oba su se solista u znak poštovanja i zahvale i naklonila Miroslavu Miletiću u publici. Publika je zatim, također kao iskaz poštovanja i zahvale, gromoglasnim pljeskom i skandiranjem pozdravila Tonka Ninića i Darka Petrinjaka, na što je duo uzvratio glazbenim dodatkom, i to prvom skladbom s programa, onom Stjepana Spadine.

P

raizvedba Seletkovićeva djela 10 x slično činila je glazbeno najzanimljiviji trenutak večeri, u kojemu su Tonko Ninić i Darko Petrinjak iskazali maestralnu sposobnost invencije i sugestivne interpretacije

Vrlo mi je brzo, još tijekom razgovora, bilo jasno da su moji strahovi bili sasvim neopravdani i da činjenica da razgovaram s jednim važnim glazbeničkim imenom u ovomu slučaju ne znači baš ništa. Maestro Ninić bio je ugodan sugovornik, vrlo odmjerenih odgovora i neporeciva dojma umjetničkoga iskustva i mudrosti, a pritom je bilo nemoguće ne posvjedočiti i njegovu izrazito inteligentnom humoru i šarmu. Tog sam se razgovora sa smiješkom sjetila sjedeći u publici 7. svibnja na koncertu održanom u Hrvatskome glazbenom zavodu. Smiješak je bio izazvan ponajprije dobrom atmosferom koja je bila očita već s prvim zvucima, ali i mojom potvrdom da je Tonko Ninić točno onakav glazbenik kakav je i sugovornik — osoba koja nepogrešivo pomiruje iskustvo s jedne strane, i šaljivost i ležernost s druge.

Seletkovićevih 10 x slično

Marko Pletikosa

Već je Sonata br. 5 u G–duru Stjepana Spadine, kojom je koncert počeo, posvjedočila ljepoti komornoga zvuka koju je duo Ninić–Petrinjak njegovao do posljednjih taktova večeri. Dva su se glazbenika u izvedbi Spadinina

povratka na početnu temu i postupno iščezavanje zvuka — 10 x slično činio je glazbeno najzanimljiviji trenutak večeri, u kojemu su Tonko Ninić i Darko Petrinjak iskazali maestralnu sposobnost invencije i sugestivne interpretacije, kao i snažnu svijest o zakonitostima komornoga muziciranja. Seletkovićeva je skladba ostavila primjetan dojam na

Neopravdani strahovi

Na pozornici se maestru Niniću pridružio također ugledni glazbenik, gitarist Darko Petrinjak, a taj duo ima već respektabilnu, višedesetljetnu povijest zajedničke suradnje. Dvojica su glazbenika također na koncertu održanom nekoliko dana prije imala prilike neposredno prije zagrebačke, razveseliti i šibensku publiku.

12

nu pozornost posvetivši upravo hrvatskim skladateljima.

Tonko Ninić i Darko Petrinjak

djela do savršenstva dopunjavala, ni u jednome se trenutku ne namećući jedan drugome. Uslijedila je izvedba djela utemeljitelja francuske violinističke škole, Jean–Marie Leclaira, Treća sonata u D–duru, da bi barokni niz zaključio Francesco Maria Veracini i njegova Sonata br. 7 u A–duru.

Zanimljiv stilski odmak u prvom dijelu koncerta činila je praizvedba skladbe Krešimira Seletkovića, naziva 10 x slično. Naznačivši to već nazivom, djelo je strukturirano kao tema s varijacijama, unutar koje se osnovni tematski materijal na različite načine transformira od jednostavnijih do složenijih promjena.

Od obrnutoga iznošenja teme i ritamskih i metričkih pomaka, diminuiranih odsječaka i »dinamičkih negativa« pa do stješnjavanja materijala i konačnoga

publiku, koja je izvedbu popratila snažnim pljeskom.

Energični Miletić Drugi dio večeri počeo je Sonatinom br. 3 u g–molu Franza Schuberta, a romantičarska estetika dala je dodatni polet »razgovorima« violine i gitare u rukama Tonka Ninića i Darka Petrinjaka.

Nakon te skladbe veoma je prirodno uslijedilo glazbeno 20. stoljeće u Histoire du Tango Ástora Piazzolle, gdje su u izvedbi stavaka Bordello 1900 i Café 1930 obojica solista u vrlo nadahnutim nastupima iznijela elegične zvuke tanga. Posljednja je točka večeri bila Sonatina Miroslava Miletića; djelo energične atmosfere, inspirirano folklornim glazbenim elementima, ali i s primjesama latino glazbe, činilo je logičan

BROJ 186, SRPANJ 2014.

KONCERTI

U iznošenju cjelokupnoga programa te glazbene večeri, koji je bio izrazito zahtjevan i opsežan, obojica su glazbenika prenijela svu svoju autorsku ekspresivnost, uz specifičan solistički rukopis maestra Ninića te vrsno umijeće pratnje i solističkoga dijalogiziranja Darka Petrinjaka. Pritom je u predstavljenim skladbama Ninić udahnuo ljepotu cantabile zvuka i odmjerenih solističkih nastupa, ne libeći se povremeno namjerno zvučno se istaknuti, nadahnut kreacijom i autorskom invencijom.

Također je u svojoj koncertnoj večeri tkozna koji put dokazao i koliko mu je stalo do afirmacije hrvatskoga stvaralaštva, nastavljajući jednu od misli vodilja vlastitoga stvaralaštva. U višedesetljetnom glazbeničkom životu uvijek je posebnu pažnju posvećivao domaćim skladateljskim imenima, i onima iz povijesne baštine i onima iz suvremene prakse, bez obzira na to djeluje li samostalno ili kao koncertni majstor.

Tako je Tonko Ninić sa svojom publikom proslavio maestralnih osamdeset godina na najbolji i najljepši način na koji on to zna — koncertirajući i slaveći glazbu kao osobni životni put i poslanje.

13

Majstorski ciklus HRT–a, 8. svibnja 2014. u Velikoj dvorani Lisinski

Praizvedba Modrog vala Olje Jelaske Posljednja praizvedba dobitnice Nagrade Vladimir Nazor za stvaralaštvo u 2013.

Z

Laureatima ovogodišnje Tribine na svečanom je koncertu u Lisinskom nagrade uručio Ermin Armano, predsjednik žirija

Svečani koncert laureata 47. Tribine Darko Lukić u Velikoj dvorani Lisinski

Mladi u Lisinskom za Slavoniju

N

Nagrađeni su ove godine Hrvatski gudački kvartet (Nagrada Darko Lukić), violinski duo Ankica Šoša Graziani i Lana Adamović (Diploma Darko Lukić) te udaraljkašica Kaja Farszky (Nagrada HDS–a)

Dobitnica nagrade HDS–a: Kaja Farszky

14

agrađeni sudionici 47. Tribine mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić koja se održava u organizaciji Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, u suradnji s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog i ciklusom Mladi u Lisinskom, dobili su nesvakidašnju priliku nakon dodjele nagrada, 24. svibnja 2014., nastupiti na podiju Velike dvorane Lisinski. Iako je riječ o glazbenicima koji već imaju zavidno koncertno iskustvo, ta je činjenica nesumnjivo pridonijela važnosti toga događaja i same manifestacije koja se sustavno skrbi o predstavljanju naraštaja mladih glazbenika, a tom je prigodom imala i humanitarni karakter; prihod od ulaznica bio je namijenjen pomoći stradalima u poplavama diljem Slavonije. Protekle koncertne sezone u solističkim recitalima u Maloj dvorani Lisinski predstavili su se odabrani glazbeni umjetnici, potvrdivši kako na njih valja ozbiljno računati u budućnosti.

Zanimljive osobnosti Pijanisti Nikolina Ljiljak, Kosjenka Turkulin i Ante Vetma, violinistice Ankica Šoša Graziani i Lana Adamović, orguljašica Katarina Javora, saksofonist Bernard Homan i pijanistica Kristina Kebet, Duo Alma koji čine sopranistica Nikolina Pinko i pijanistica Ana Lu-

cić, udaraljkašica Kaja Farszky, Klavirski duo Kos–Gašparović, violinistica Tara Horvat i pijanist Domagoj Guščić te Hrvatski gudački kvartet redom su sjajni mladi glazbenici svježih interpretativnih zamisli i zanimljivih umjetničkih osobnosti. Ocjenjivački sud 47. Tribine Darko Lukić u sastavu: Prerad Detiček (predsjednik HDGU–a), Frano Đurović (predstavnik HDS–a), Ana Boltužić (predstavnica KDVL–a), Višnja Požgaj, Goran Bakrač, Josip Tonžetić, Zlatko Foglar, na čelu s Eminom Armanom, Nagradu Darko Lukić odlučio je dodijeliti izvrsnom Hrvatskom gudačkom kvartetu. Violinisti Marco Graziani i Alina Gubajdullina, violist Aleksandar Jakopanec i violončelist Smiljan Mrčela interpretativnom zrelošću, spremom i muzikalnošću mogu ozbiljno parirati već etabliranim komornim sastavima, a da je pred njima blistava budućnost, potvrdili su i duboko proživljenom izvedbom Drugog gudačkog kvarteta u D–duru Aleksandra Borodina na kraju svečane koncertne večeri u Lisinskom.

Diploma Darko Lukić pripala je violinskom duu Ankica Šoša Graziani i Lana Adamović, koje su izvedbom živopisnih Pet studija za dvije solo violine Borisa Papandopula potvrdile da su proniknule u bit uspješnoga komornog muziciranja. Duo Alma, odmjerena sopranistica kristalnoga glasa Nikolina Pinko i pijanistica Ana Lucić, kojoj je pripala i Nagrada za najbolju umjetničku surad-

nju, tom su prigodom izvele temperamentnih Sedam španjolskih narodnih pjesama Manuela de Falle.

Nagrada HDS–a Bitan segment Tribine mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić čini hrvatsko glazbeno stvaralaštvo, a za najbolju izvedbu skladbe hrvatskog autora nagradu dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja. U elitnom muškom društvu s Borisom Papandopulom, Blagojem Bersom, Brunom Bjelinskim, Davorinom Kempfom, Mladenom Tarbukom i Gordanom Tudorom, čije su skladbe mladi glazbenici odabrali za svoje recitale, našla se i jedna skladateljica — Viktorija Čop. Njezinu je atmosferičnu, kontrastnu skladbu Elements za udaraljke solo na svojem koncertu 17. veljače 2014. s uvjerenjem praizvela Kaja Farszky, o čemu smo već pisali u prethodnom broju ovog časopisa. Četverostavačno ostvarenje, čiji naslovi stavaka Phase, Wood, Wind, Skin and dust skladateljicu asociraju na svijet udaraljki, namijenjeno je izvođenju na marimbi i pratećim udaraljkama, a u maštovitoj umjetničkoj osobnosti Kaje Farszky pronašlo je dojmljivog tumača, čime je zaintrigiralo i publiku u Velikoj dvorani Lisinski. Dovoljno razloga da djelo zaživi na repertoaru sve većeg broja sjajnih mladih udaraljkaša.

Ante Topić

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

N

Olja Jelaska i Aleksandar Marković pred Simfonijskim orkestrom HRT–a Piše: Ana Vidić

agrađivana splitska skladateljica Olja Jelaska za svoj je rad zaslužila još jedno visoko priznanje — Nagradu Vladimir Nazor, koju dodjeljuje Republika Hrvatska za najbolja umjetnička ostvarenja.

Na području glazbe prepoznata je vrijednost njezinih četiriju skladbi praizvedenih u 2013. godini o kojima smo izvještavali u ovom časopisu: Meštrovićev san, Lahor blagi, Miris cedra libanonskog i Cvijet šaronski. Da skladateljičina invencija buja, svjedoči njezina prva praizvedba u 2014.: skladba Modri val za orkestar koju je 8. svibnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava

Lisinskog predstavio Simfonijski orkestar HRT–a pod ravnanjem maestra Aleksandra Markovića.

Uspjeh je to veći što se Modri val, uvrštavanjem toga koncerta u sezonu Europske radijske unije, čuo i u pojedinim zemljama članicama EBU–a (Europske radijske unije), kao i na Trećem programu Hrvatskoga radija. Skladba je snimljena i studijski za fonoteku Hrvatskoga radija.

Voda kao nadahnuće Osobiti izazov, i ne tako čest, pisanja za veliki orkestar, skladateljici je bio i poticaj za istraživanje novih prostora vlastite invencije.

Bujnost orkestralnog tkiva, koja već na početku utvrđuje snagu skrivenu u subjektu naslova, ubrzo zamjenjuje druga manifestacija istog subjekta, smiraj i blagi pokret, uz stalnu tendenciju novom

agrebački puhački trio, ansambl koji u obnovljenom sastavu — Domagoj Pavlović, klarinet, Dario Golčić, oboa i Žarko Perišić, fagot — djeluje već četiri godine, u skladu s jednom od svojih temeljnih postavki — promicanje rada hrvatskih skladatelja — na program koncerta 28. ožujka uvrstio je dva djela naših autora, od čega jednu praizvedbu. Obje skladbe uvrštene su na program na inicijativu članova ansambla: Šumatina za puhački trio Srđana Dedića nastala je 1987. i sad je se moglo, uz autorovo dopuštenje, ponovno čuti nakon mnogo godina; skladbu Napuštena ogledala za puhački trio i harfu Viktorija Čop napisala je upravo na njihovu narudžbu. Kako je sama skladateljica otkrila u emisiji Putovi hrvatske glazbe Trećeg programa Hrvatskoga radija, osobito ju je zaintrigirao predloženi sastav te ga je doživjela kao romantičan poticaj, pa i ne začuđuje što skladba i naslov Krajolik napuštenih ogledala imaju intimno značenje. Svaka riječ u naslovu, kako je pojasnila, odnosi se na određeni segment osobnog života u vrijeme pisanja skladbe: ‘krajolik’ predstavlja prostor, fizički zbog potrebe izdvajanja vremena za pisanje, a psihički zbog poniranja u vlastitu nutrinu i vlastiti krajolik; ‘napuštenost’ također ukazuje na okretanje sebi u procesu stvaranja i potrebu napuštanja okolnog svijeta, a ‘ogledalo’ predstavlja svojevrstan odraz te nutrine, ali nosi i brojne druge simbole. Polagani tijek, preklapanja, pretapanja, imitiranja i dopunjavanja dionica instrumenata, osim što odražavaju značajke naslova, ostavljaju dovoljno prostora slušatelju i za vlastite asocijacije i predodžbe. (AV)

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Praizvedba skladbe Napuštena ogledala Viktorije Čop

bujanju. Gotovo slikarski primjenjujući orkestralne i instrumentalne boje, spajanjem i sukobljavanjem suprotnosti u tijeku materije, kroz lirski doživljaj, pa i elemente lokalne, tijardovićevske provenijencije, skladateljica nepogrešivo dočarava mediteransko podrijetlo svojega nadahnuća.

Voda kao inspiracija nije novost u skladateljičinu radu, no u ovom slučaju, kako je i sama zapisala, otkrila je neka nova područja skladateljstva: »Modri val je nastavak mojeg osobnog putovanja, ovaj put kroz element vode — kroz neku drugu realnost i dodir različitih svjetova. Voda koja donosi novu energiju i promjenu, iz trenutka u trenutak ruši ono prethodno, a zatim ponovno gradi i tako u krug. Glazba–voda– ljudska svijest–zakoni fizike, tako blisko, a tako različito.«

Viktorija Čop

15

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Zagrebački ansambl flauta u Španjolskoj U Sevilji je 27. travnja 2014. počela turneja Carrousel koja je obuhvatila i gradove Benalmadenu, Malagu i Barcelonu Piše: Dario Poljak

Zagrebački ansambl flauta mlad je, a uz flautistički kvartet 4Sfyrinx i jedini ansambl te vrste u Hrvatskoj. Nakon osnutka 2012. plijeni pozornost specifičnim zvukom koji je onima željnima slušanja zajedničkog muziciranja od najmanje četiri do čak dvanaest flauta omogućio i cijelu koncertnu sezonu u dvorani caffé–bara Matis u kompleksu što ga čine Dvorana Lisinski i Matica hrvatskih iseljenika. Članice ansambla uglavnom su već afirmirane umjetnice, no među njima ima i netom diplomiranih flautistica, kao i studentica, što znači da se svima omogućuje nastup u takvom jedinstvenom sastavu.

Planovi i ciljevi Umjetnička voditeljica Renata Penezić kaže da je cilj ansambla predstavljanje hrvatske glazbe u domovini, ali i u inozemstvu. Skladbe za sastav te vrste postojale su već u opusima hrvatskih skladatelja, ali dosad su nastale i mnoge nove, upravo na poticaj ansambla. U potrazi za mjestima gdje bi se taj opus mogao predstaviti, ukazala se prigoda za nastupom u Španjolskoj. Tako je koncertom 27. travnja na Trećem međunarodnom festivalu flautista u Sevilji počela turneja pod nazivom Carrousel, tijekom koje je ansambl svirao u Sevilli, Benalmadeni, Malagi i Barceloni. Program je otvoren skladbom Četiri krokija za zbor flauta Sare Glojnarić, nastalom 2012. i praizvedenom na 44.

BEMUS–u, koju je Zagrebački ansambl flauta iste godine prvi put predstavio u Hrvatskoj. Zatim su odsvirane Skice za osam flauta Miljenka Prohaske, nastale 2013. na poticaj Renate Penezić, Six Sweets za šest flauta Marina Rabadana, nastale za Zagrebačko društvo flautista te Evokacija, op.

39 za kvartet flauta, mladog skladatelja i pijanista Brune Vlaheka, koji živi i djeluje u Španjolskoj, što se vodstvu ansambla činilo kao vrlo zanimljiva poveznica sa španjolskom turnejom.

Uhlikov Karusel

16

Na programu su bile i skladba Flute session za šest flauta Petra Obradovića te čak tri praizvedbe. Za prošlogodišnju ljetnu turneju po Hrvatskoj, naslovljenu TURBO classic FOLK, Tomislav Uhlik je za Zagrebački ansambl flauta napisao Diptih za dvanaest flauta, u kojemu se isprepliću napjevi s Mljeta i neizostavni tradicijski ples tog podneblja — linđo. Kako je ansambl na turneju u Španjolskoj odlazio u sastavu od deset flauta, na zamolbu Renate Penezić za preradbom Diptiha, Uhlik je odgovorio pisanjem nove skladbe naslovljene Carrousel, prema kojoj je turneja i dobila naziv. Pri naručivanju skladbe umjetnička je voditeljica od skladatelja tražila da se posluži citatima iz hrvatskog folklora, koji je prema njezinim riječima vrlo bogat i zaista može dobro predstaviti hrvatsko u glazbi. Uhlik je u toj skladbi upotrijebio čak četiri teme: međimursku, zagorsku i dvije španjolske.

Sam skladatelj o skladbi je rekao: »Karusel (vrtuljak, ringlšpil) druga je moja skladba posvećena Zagrebačkom ansamblu flauta, u kojoj se, kao i u prethodnom Diptihu, poigravam izvornom folklor-

nom građom. Povod njezinu nastanku bio je odlazak ansambla na turneju u Španjolsku. Otuda i zamisao da poznatim hrvatskim napjevima Lepe ti je Zagorje zelene i Regica je nesla koscom zajtreka suprotstavim i dva španjolska — La filadora i Adiós, con el corazón.«

Rezićeve apstrakcije Drugo praizvedeno djelo bila je skladba In principio erat rhytmus mladog hrvatskog skladatelja Branimira Rezića, studenta Odsjeka za crkvenu glazbu pri ljubljanskoj Akademiji za glasbo. Sastoji se od čak dvadeset jedne varijacije. Autor o njoj kaže: »Radi se o kompoziciji neobaroknog stila u kojoj je ostinatni motiv jedina zadržana karakteristika stila, a na koju se veže 21 varijacija zasnovana na Fibonaccijevu nizu. (...) Svaki od brojeva spomenutog niza nosi novi sustav kompozicijskih tehnika, odnosno varijacija, a na svaki niz veže se još jedan novonastali koji donosi reminiscenciju kompozicijskih tehnika iz prijašnjih varijacija. Sve varijacije donosne konstantan tempo, a naglasak je na promjeni metra i sitnijim notnim vrijednostima koje su u ovom slučaju osnovni ‘puls’ djela. Kompozicija se temelji na sustavu od četiri elementa (zemlja, zrak, voda, vatra) i funkcionira jedino u toj hijerarhiji. Također, ona ne traži ekspresivni izražaj, nego ujednačenost svih glasova, a kontrast daje instrumentacija.« Možda je skladatelju ipak izmakla glazba kao takva, pa je kod poteškoća u verbalizaciji zapisa pribjegao ipak malo preapstraktnom pojašnjavanju djela. U ovome se slučaju valja zapitati mogu li se u skladbi ta četiri elementa čuti, a kamoli može li se zamijetiti njihova hijerarhija. (Isto vrijedi i za Fibonaccijev niz.)

Komunikativni Kabiljo Posljednje praizvedeno djelo na španjolskoj turneji bila je skladba Anunnaki Alfija Kabilja koja je inspirirana istoimenom riječju koja na sumerskom znači »oni koji su došli s Neba na Zemlju«. Skladba je nastala kao nastavak uspješne suradnje s Renatom Penezić. Prema skladateljevim riječima, »nije htio napisati nešto avangardno, ekstravagantno, kvazifilmski interesantno, makar je to tema koja možda zahtijeva pomak od standarda. Tako je nastala jednostavna, komunikativna suita od pet stavaka.

Triole, iz pojedinih rastavljenih akorda koji se pojavljuju, simboliziraju ‘jezik’ naših sumeranskih ‘predaka’. Dolazak simbolizira dolazak ‘divova’, Ljubavne igre su kratki dueti koji se sviraju na poseban način, u jednom trenutku svaki par svira svoje, zbog čega dolazi do potpunog kaosa koji prekida voditeljica. Anu i Aki (Ljubavna tema) je stavak posvećen imaginarnom paru koji se zaljubio, a prekidaju ih Ljubavne svađe. Naslov stavka Da l’ je to kraj govori sam za sebe, dok je ideja završnog plesa, Odlaska, da si svatko zamisli kakav bi kraj mogao biti.« Suita Annunaki donosi uistinu karakterističan i prepoznatljiv skladateljski izričaj Alfija Kabilja, izuzetno dobro spojen sa zanimljivim zvukom Zagrebačkog ansambla flauta.

Zagrebački ansambl flauta nakon turneje po Španjolskoj djelovanje će nastaviti u svojoj redovitoj sezoni u dvorani Matisa, pa nakon ljetne stanke sve članice ansambla željno iščekuju ponovni nastup pred zagrebačkom publikom.

Goran Končar u Japanu

V

iolinist Goran Končar boravio je od 7. do 22. svibnja 2014. u Japanu. Održao je šest velikih koncerata, dva majstorska seminara te jedno predavanje. Nastupio je u najprestižnijim koncertnim dvoranama u Tokiju, Kyotu, Tochigi i Matsumotu (Nagano), a njegovi suradnici na koncertnim rasporedima bili su ruski pijanist Evgenij Zarafiants te japanske pijanistice Yoko Nishii i Junko Iwashita. Zato je gotovo svaki koncert imao drugačiji program, što je izuzetno rijetko u reproduktivnim krugovima, a od umjetnika iziskuje poseban napor i pripremu. Pokazatelji uspješnog gostovanja su pozivi na nove turneje u idućim sezonama, s posebnim naglaskom na programima integralnih izvedbi Beethovenovih sonata te Bachovih solo sonata i

BROJ 186, SRPANJ 2014.

N

a koncertima u Španjolskoj desetero je zagrebačkih flautistica sviralo djela Sare GlojnaJedinstveni ansambl u Hrvatskoj koji potiče rić, Miljenka Prohaske, Marina i predstavlja novo hrvatsko stvaralaštvo Rabadana, Brune Vlaheka i Petra Obradovića te praizvelo nove skladbe Tomislava Uhlika, Branimira Rezića i Alfija Kabilja

U spjesi u inozemstvu

partita. Također je uslijedio poziv za umjetničko vodstvo komornog festivala u Naganu, i to već od sljedeće sezone. Končar je studentima i publici na predavanju i na koncertima u Matsumotu i Tokiju predstavio djela za violinu hrvatskih skladatelja: Romancu u F–duru op.

22 Dore Pejačević, Scherzino za violinu i klavir op. 4 Franje Krežme i Monolog Ive Josipovića. Programski zahtjevna koncertna turneja završila je izuzetnim događajem: na posljednjem koncertu u Tokiju Končar je dobio mogućnost svirati na Red Diamondu, jednom od posljednjih instrumenata majstora Antonija Stradivarija. Na koncertu je bio i Bernard Millan, danas najveći graditelj gudala, nasljednik najbolje francuske tradicije izrade gudala od Tourtea, Peccatea, Lamyja i Sartorija. (HDS)

Daniel Milka Kelemena na repertoaru Zbora HRT–a

N

akon prve hrvatske izvedbe na Glazbenoj tribini u Opatiji, 7. studenoga 2013., Zbor HRT–a pod vodstvom maestra Tončija Bilića, skladbu Daniel Milka Kelemena uvrstio je i na program ciklusa Sfumato.

Samo nekoliko dana uoči Kelemenova devedesetog rođendana, Zbor HRT–a i maestro Tonči Bilić odali su počast velikanu hrvatske suvremene glazbe izvedbom te recentne skladbe, i to u dva navrata: 24. ožujka u crkvi Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu te 25. ožujka u Muzeju Mimara u Zagrebu. Riječ je o djelu nastalom 2008. za dvostruki zbor a cappella u kojem je Kelemen upotrijebio ulomke iz biblijske Knjige proroka

Zbor HRT–a i Tonči Bilić

Danijela i iz 130. psalma De profundis clamavi. Praizveo ga je Komorni zbor Cantus Stuttgart pod vodstvom Jörg–Hannesa Hahna 13. studenoga 2009. u Gradskoj crkvi u četvrti Bad Cannstatt u Stuttgartu, na Kelemenovu autorskom koncertu u povodu skladateljeva 85. rođendana. Inter-

pretativni zahtjevi, osim tradicionalnog zborskog i solističkog korištenja glasova uključuju i niz posebnih efekata poput govora, šaptanja, vikanja, glasnog disanja, glissanda i pjevanja u četvrttonovima uz pridodane ritamske instrumente. (AV) 17

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Antonio Babić i Sara Glojnarić Budućnost kompozicije je u sigurnim rukama Ove godine stipendiju iz Fonda Rudolf i Margita Matz dobilo je dvoje mladih skladatelja koji dokazuju da se ne trebamo brinuti za budućnost ozbiljne glazbe u nas

S

Razgovarao: Tomislav Vuković

ara je nadarena mlada skladateljica, ali i virtuozna glazbenica koja s lakoćom i sigurnošću izvodi svoja djela. Njezine skladbe moderan su amalgam različitih utjecaja, od tradicije, jazza i suvremenih stilova, predstavljene u ruhu mladenačkog poleta i

Dragan i Snježana Rucner te violinistice Ana Paula Knapić Franković i Ivana Penić Defar

Dvanaesta sezona ciklusa Četiri godišnja doba počela ovoga proljeća

Gudački kvartet Rucner u novom koncertnom prostoru Ansambl na koncertu 29. travnja 2014. u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu zadržao dosadašnju programsku okosnicu 18

P

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

očevši svoju dvanaestu sezonu koncerata iz ciklusa Četiri godišnja doba u novom prostoru, dojmljivoj Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Gudački kvartet Rucner na proljetnom je koncertu 29. travnja 2014. zadržao dosadašnju programsku okosnicu, ovaj se put zadržavši na uskrsnoj tematici.

U novom ruhu Uz klasični repertoar koji su tom prigodom činili Divertimento u D–duru, KV 136 Wolfganga Amadeusa Mozarta i Peti gudački kvartet u F– duru, op. 3, tzv. Serenada Josepha Haydna, Kvartet koji trenutačno djeluje u sastavu Ivana Penić Defar i Ana Paula Knapić Franković, violine, Dragan Rucner, viola, i Snježana Rucner, violončelo, na program koncerta uvrstio je stoga prigodnu skladbu Josipa Magdića Uskrsne varijacije op. 163, nastale prema napjevu Uskrsnu Isus doista iz glasovite zbirke crkvenih napjeva Cithara octochorda koja datira iz 1701. godine. Varijacije su izvorno namijenjene orguljama, a sam ih je autor praizveo na obnovljenim orguljama Heferer u sarajevskoj katedrali, 3. travnja 1994. Trinaest godina poslije zaživjele su u varijaciji za gudački kvartet kao opus 163b. Kao česti interpreti introspektivnih komornih ostvarenja Josipa Magdića, člano-

originalnog izričaja. Antonio trenutačno studira u Belgiji u sklopu programa Erasmus, gdje radi na novim skladbama koje se odlikuju vigoroznom dinamikom i razigranim melodičkim pasusima te pružaju pomalo filmski doživljaj.

Sara i Antonio, možete li se za početak ukratko predstaviti?

Sara: U srednjoj glazbenoj školi radila sam s prof. Krešimirom Seletkovićem.

Bilo je to vrijeme najvećih previranja i

donošenja bitnih odluka koje određuju idućih nekoliko godina, ako ne i cijeli život. Rad s njime za mene je bio neizmjerno koristan. Pomogao mi je »probiti zid« između onoga što čujem, onoga što mogu odsvirati i onoga što mogu zapisati. Mogla bih reći da se rad s prof. Seletkovićem odnosio na otvaranje i otkrivanje »kompozitorske mene«.

Također, moram spomenuti da je njegova upornost u usmjeravanju na studij kompozicije jedna od najdojmljivijih

stvari koje su mi se događale u srednjoj školi — vrlo vjerojatno bih, da nije bilo njega, studirala nešto posve drugo, npr. povijest umjetnosti i francuski na Filozofskom fakultetu. Prof. Davorin Kempf bio je prirodan izbor za mene na Muzičkoj akademiji, budući da je i Krešimir Seletković bio njegov student. U njegovu sam klasu došla s vrlo dobrim temeljima pa smo se fokusirali na tehničke aspekte našeg zanata — kako instrumentirati, voditi misli,

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Razgovor s ovogodišnjim dobitnicima HDS–ove stipendije Fonda Rudolf i Margita Matz

vi Gudačkog kvarteta Rucner i tom su prigodom uspjeli proniknuti u njegova promišljanja, ostvarivši dojmljivu izvedbu prilagođenu karakteru skladbe.

Skladno suzvučje Vrhunac večeri bio je u drugom dijelu koncerta, kad su se Kvartetu pridružile članice Djevojačkog zbora Zvjezdice, pod dirigentskim vodstvom njegova utemeljitelja Zdravka Šljivca, udahnuvši izvedbama korala Jesus bleibet meine Freude Johanna Sebastiana Bacha i Mozartove Ave verum corpus, KV 618 mladenački entuzijazam i svježinu. Osobito kvalitetnu suradnju ostvarili su članovi Gudačkog kvarteta Rucner i mlade gošće iz Zvjezdica u Trima uskrsnim pjesmama iz Međimurja koje je 2004. obradio još jedan redoviti gost–skladatelj u ciklusu Kvarteta Rucner, Tomislav Uhlik.

Kristuš nam je gori stal, Veseli se, o Marija i Veseli dan nam je nastal napjevi su iz zbirke Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja Vinka Žganca, izdane 1925., koje je Uhlik preuzeo, a za proljetni koncert Gudačkog kvarteta Rucner i obradio solističku vokalnu dionicu za troglasni djevojački zbor. Tijekom usredotočene i stilski prilagođene izvedbe triju međimurskih pjesama, Zvjezdice su uspjele ostvariti skladno suzvučje s članovima kvarteta, pridonijevši osvježavajućem i poticajnom početku nove koncertne sezone Kvarteta Rucner u novootkrivenom koncertnom prostoru, nakon uspješne obljetničke godine.

19

Antonio: Rođen sam u Rijeci gdje sam i počeo glazbeno obrazovanje kao harmonikaš i teoretičar u Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova. Želja za skladanjem javila se u srednjoj školi i u tom razdoblju nastalo je moje prvo »pravo« djelo — skladba za mješoviti zbor koja je i praizvedena. Neprocjenjivo iskustvo stvaranja, izvođenja i uživanja u vlastitoj glazbi bilo je potvrda da je kompozicija moj poziv.

Počeo sam studirati na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod prof. Frane Paraća, a ove akademske godine sam student kompozicije kod prof. Jana Van Der Roosta na belgijskom Lemmensinstituutu u Leuvenu u sklopu programa studentske razmjene Erasmus.

Kako vam stipendija HDS–a može pomoći u daljnjem razvoju i stvaranju? Imate li već neke planove ili projekte koje biste tako mogli ostvariti?

Sara: Stipendija Fonda Rudolf i Margita Matz uvelike će mi pomoći. Studij u inozemstvu sam po sebi nije lak, a financijska sigurnost ipak ga čini ugodnijim; doista se možete fokusirati na studij i izgradnju vlastite umjetničke ličnosti.

Antonio: Stimulacija koju taj hvalevrijedan fond pruža mladim skladateljima od velike je važnosti. Iznimno sam sretan što sam, uz Saru, dobitnik stipendije. Studiranje u drugoj državi, s ljudima brojnih nacionalnosti i kultura te novim znanjima koje primam i upijam i mogućnostima koje mi se pružaju, nevjerojatno je iskustvo. Osim što će mi stipendija olakšati troškove svakodnevnog života u Belgiji, pomoći će mi i u ostvarenju samih mogućnosti studija.

Možete li opisati proces skladanja?

Kako pristupate djelima i odakle crpite ideje?

Sara: Proces skladanja od jednog do drugog djela potpuno je drukčiji. Kojiput se dogodi da materijal moram mukotrpno tražiti, a kojiput ga jednostavno čujem jasno

kao da svira na radiju. Sad kad sam na studiju u Stuttgartu, primjećujem veliku razliku u poimanju glazbenog materijala. U skladateljskom sam smislu bila tradicionalno »odgojena« pa mi je dolazak u Njemačku otvorio oči (i uši) prema sasvim novim smjerovima u glazbi i promišljanju o tome što ona doista jest, koju ulogu ima danas i što me privlači u konceptualnom smislu.

Antonio: Proces skladanja gotovo je nemoguće opisati. Ima tu racionalnog, ali većinom je to poniranje u vlastitu nutrinu. Taj proces je kod mene ponekad vrlo dug i iscrpan pa mi je zato teško pronaći najbolji materijal kojim ću se izraziti. Danas je skladateljeva sloboda veća nego ikad i sve tehnike skladanja, svi stilovi i sve filozofije, sve je dostupno i legitimno. No ja sam vrlo osjetljiv na odabir prave početne glazbene ideje koja će me dalje inspirirati i u konačnici protkati cijelu kompoziciju.

Moglo bi se zato reći da crpim ideje iz same glazbe. To mi je jako važno; kad uspijem, osjetim da sam donio pravu glazbenu odluku i ne mogu prestati s istraživanjem vlastitoga glazbenog svijeta. Na kraju moram biti zadovoljan onim što čujem.

Motivacija vršnjaka Kako biste motivirali svoje vršnjake da dođu poslušati ono što radite? Što mislite, zašto mlađe generacije slabije poznaju ozbiljnu glazbu?

Sara: Imam sreću što su mi (više–manje) svi prijatelji glazbenici pa su uvijek radoznali i puni potpore za nove projekte na kojima radim. Nažalost, često se događa da nakon pitanja Što studiraš? slijedi zbunjena grimasa i potpuno nerazumijevanje moje profesije. Obično slijedi i reakcija: Aha… A što zapravo radiš u životu?

Antonio: Klasična glazba, pogotovo ona suvremena, elitistička je i prije svega živi među ljudima koji se njome bave. S druge je strane glazbena umjetnost ta s kojom se ljudi najlakše mogu poistovjetiti pa upravo nju na svakodnevnoj osnovi i najviše konzumiraju, ali nažalost isključujući klasičnu glazbu. To je začarani krug; zbog »ekskluziviteta« koji ona uživa, a koji je i opravdan, klasična glazba laicima je nedostupna i samim tim, zbog manjka slušalačkog iskustva, i nezanimljiva. Imam mnogo prijatelja laika i redovito im pričam o glazbi, puštam zanimljive suvremene kompozicije ili ih vodim na koncerte. Rješenje je upravo u tome: (suvremenu) klasičnu glazbu treba konzumirati!

Prioritet iskrenosti U kojem smjeru će se, prema vašem mišljenju, moderna kompozicija razvijati?

20

Sara: Teško je to reći. Sa stajališta zvu-

ka i kompozicijskih tehnika, gotovo je sve izmišljeno (i izlizano) pa je za svakog skladatelja na svijetu najveći problem kako (p)ostati svjež i zanimljiv.

Neki kreću u više konceptualnom smjeru, neki poniru u tradiciju, neki se bave sintezom jednog i drugog... Sve je dopušteno, nema pravila, jedini imperativ je ostati dosljedan sebi i svojem umjetničkom kredu, ali biti otvoren i za nove stvari, nove misli.

Antonio: Sumnjam da će se ikad ponoviti 20. stoljeće koje je otvorilo granice prema već spomenutoj slobodi. Danas je prisutno ispreplitanje glazbenih svjetova, mogao bih čak reći i »glazbenih trendova« koji se ponekad razlikuju od države do države pa se pitam kamo će nas taj polistilizam odvesti. Volio bih nastaviti skladati na razmeđu tradicionalnog i suvremenog, ali tkozna kako će na mene utjecati nova iskustva i znanja? Najvažnije mi je da su moja djela uvijek iskrena.

Soundtrack odrastanja Sara, dolaziš iz glazbene obitelji. Tvoj djed Silvije bio je bubnjar u Plesnom orkestru RTZ–a i Zg jazz quartetu, a otac Dražen svira gitaru u jazz grupama. Kakav je tvoj odnos prema jazzu i nalaziš li u njemu inspiraciju? Jesi li ikad razmišljala o tome da nastupiš s ocem i djedom, s obzirom na to da bi tri generacije glazbenika u jednoj grupi publici sigurno bilo zanimljivo vidjeti?

Sara: Vjerujem da bi bilo zgodno vidjeti tri generacije Glojnarića na sceni. Nisam sigurna hoćemo li to doživjeti, ali ideja je simpatična. Jazz je oduvijek bio tihi soundtrack mojeg odrastanja; zbog oca i djeda uvijek sam bila okružena njime. Jazz i suvremena ozbiljna glazba, za razliku od pop–glazbe, imaju mnogo toga zajedničkog. Jazz glazbenici često su akademski školovani, s velikim znanjem o glazbenoj teoriji, improvizaciji itd. Moram priznati da prema Oscaru Petersonu, Patu Metheneyju, Milesu Davisu, Charlieju Parkeru i drugima osjećam jednako profesionalno divljenje kao i prema Claudiju Abbadu, Ceciliji Bartoli, Marthi Argherich i ostalim sjajnim glazbenicima.

A laike bih primjerice odveo na koncert studenata kompozicije.

Kad budem trava Planovi za ovu godinu? Gdje vas se može čuti i vidjeti?

Sara: Nedavno sam završila projekt koji će biti predstavljen na werk_statt_festivalu u Stuttgartu. To je festival suvremene glazbe u trajanju od dva dana, na kojem se izvode najrecentnije skladbe mladih i etabliranih skladatelja. Projekt će se baviti problemima u komunikaciji. Djelo se zove ...straight through the fingertips za sopran, bariton, klavir i video. Bernd Schmitt, poznati redatelj u Stuttgartu, režirat će scenski dio kompozicije, tome se jako veselim... Nedavno sam počela pisati djelo za Zagrebački puhački trio koje će biti praizvedeno na Dubrovačkim ljetnim igrama, zatim imam narudžbu za komorni ansambl Bachchor Stuttgart, pisat ću skladbu za jedan od koncerata u sklopu ciklusa Musik am 13. koji će biti potkraj studenoga, pa slijedi djelo za solo čelo koje će izvesti Monika Leskovar...

Antonio: U planu mi je skladati za flautu i gitaru i ta će se kompozicija u lipnju praizvesti u Španjolskoj. Istodobno se detaljno bavim limenim puhačima i do kraja godine napisat ću skladbu za brass–ansambl i udaraljke. Život u Belgiji pruža mi mogućnost da se iskusim na području filmske glazbe jer su projekti takve vrste lako mogući u suradnji s film makerima koji studiraju na filmskim akademijama diljem zemlje. Stoga se nadam da ćete uskoro gledati neki kratki studentski film s mojom glazbom u pozadini. Neće izostati ni projekti u Hrvatskoj; u kontaktu sam s prof. Berislavom Šipušem. Cantus Ansambl bi prvom prilikom trebao praizvesti moje djelo nastalo prošle godine. Riječ je o skladbi za bariton solo i komorni orkestar Kad budem trava na tekst Dobriše Cesarića.

S

ara Glojnarić: U skladateljskom sam smislu bila tradicionalno ‘odgojena’ pa mi je dolazak u Njemačku otvorio oči (i uši) prema sasvim novim smjerovima u glazbi i promišljanju o tome što ona doista jest.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

A

ntonio Babić: Život u Belgiji pruža mi mogućnost da se iskusim na području filmske glazbe jer su projekti takve vrste lako mogući u suradnji s film makerima koji studiraju na filmskim akademijama diljem zemlje.

raditi s glazbenim materijalom, paziti na vrijeme i proporcije i slično.

Trenutačno studiram u Stuttgartu na Hochschule für Musik un Darstellende Kunst.

A

ntonio Babić: (Suvremenu) klasičnu glazbu treba konzumirati!

Antonio, koji te autori inspiriraju i što bi preporučio za slušanje laicima?

Antonio: Najviše me inspiriraju suvremeni skladatelji koje i dalje otkrivam.

Evo, recimo, u posljednje vrijeme su mi zanimljivi belgijski i nizozemski autori.

Posebno mi je zanimljiva estetika Petera Schata koji je redovito zapisivao svoja promišljanja o glazbi te u konačnici izmislio vlastitu tehniku skladanja (knjiga Tone Clock). Ili švedski autor Nils Lindberg koji u svojim djelima nevjerojatno spaja klasiku, jazz i švedski folk, a autor je vjerojatno prvog jazz requiema!

Spomenuo bih i minimaliste jer mi odgovara njihov stil. I filmske skladatelje...

21

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Ivan Božičević — razgovor sa svestranim splitskim skladateljem u povodu 35. obljetnice umjetničkog rada

Doista je prava rijetkost susresti glazbenika koji u svojem izričaju bilježi toliko raznorodnih glazbeno–stilskih i estetskih orijentacija

D

Razgovarala: dr. sc. Ivana Tomić Ferić

oista je prava rijetkost susresti glazbenika koji u svojem izričaju bilježi toliko raznorodnih glazbeno–stilskih i estetskih orijentacija, od umjetničke i jazz glazbe do zabavne i tradicijske, kojima se kontinuirano usporedno bavi kao autor i izvođač. Razgovor s Ivanom Božičevićem, skladateljem, orguljašem, pijanistom i aranžerom, u povodu 35. obljetnice njegova umjetničkog rada, razotkrivao je upravo takvog svestranog i »univerzalnog« glazbenika snažne i samosvojne osobnosti, koji se tijekom bogate kreativne prakse okušao u svladavanju najraznovrsnijih glazbenih oblika, od vokalne minijature i zborskih djela do komornih, instrumentalnih i elektroničkih ostvarenja.

22

Haiku i zen moji su estetski ideali S koncerta u Pragu, crkva sv. Simona i Jude, 6. veljače 2014.

Čistoća izraza Božičević glazbom izražava sebe, ispovijeda dio najdublje intime. Stoga su glazbene emocije i ideje njegov polazišni stvarateljski poticaj, bile one opipljivo konkretne, gestične, jasno asocijativne, bilo pak apstraktno neuhvatljive.

U dosljednosti svoje estetike lirskog preoblikovanja doživljenoga, inventivno istražuje tonske boje koje ga često zanimaju više od dijalektike sonornih visina. Njegova glazba kao da raspršuje čestice koloritnog svijeta, kreirajući struju zvuka koja se unutar sebe obnavlja i oslobađa glazbeni prostor suvišnih detalja. Negdje na liniji između prijemljivog izraza i rafinirano izrađene fakture, skladatelj glazbenu građu (kojega god podrijetla bila) tretira s jednakim respektom, ne zatvarajući se ničemu što nadahnjuje njegove glazbene zamisli. Vođen vlastitom imaginacijom i sviješću o novim formalnim i sintaktičkim mogućnostima, Božičević oblikuje djela produbljeno kreativna, različita u duhu i značenju, čas ironična i ekstrovertirana, čas misteriozna i sanjiva, ali uvijek obzirna prema čistoći izraza.

Samo u proteklih nekoliko mjeseci Božičević se može pohvaliti praizvedbama četiriju skladbi u SAD–u i Velikoj Britaniji. Ansambl Verismo Trio izveo je 26. travnja u Wyomingu novu verziju Monkey Face za flautu, saksofon i klavir. Uslijedila je praizvedba na Međunarodnom skladateljskom natjecanju u Northamptonu, gdje mu je 18. svibnja kao pobjedniku praizvedena skladba With a Glorious Eye za zbor i orgulje na tekst Johna Clarea, odabranoj među pedesetak konkurenata. Nakon toga, 31. svibnja, uslijedila je praizvedba zborske skladbe Yuku haru ya (The Singers, Minneapolis). U Bostonu se 27. lipnja praizveo njegov Kyrie eleison (St. Paul’s Choir). Dovoljno razloga za razgovor u ovom broju našeg časopisa. Često se u vašim skladbama osjeća krajnje štedljiv odabir glazbenog materijala.

Može li se to protumačiti time da manje zapravo znači više; da se naglasak s eksponiranja prenosi na razradu i metamorfoze glazbenih ideja?

Za mene je manje uvijek više. Primjerice, haiku poezija i zen umjetnost praznoga prostora, gdje je ono neizrečeno jednako važno kao i izrečeno, moj je estetski ideal. No glazba je temporalna umjetnost; ne možemo svi pisati ultrakratku formu poput Weberna. Zato je okretanje redukcionističko–minimalističkim tehnikama zasnovanim na ponavljanju i postupnoj metamorfozi materijala moj logičan izbor.

Ne počinjem od ideje!

Osnovni je poticaj, dakle, ideja; ona se odijeva u određenu formu; postaje nedjeljiva cjelina. Znači li to da je oblik zapravo utjelovljenje ideje u građi?

Zanimljivo, pri skladanju gotovo nikad ne počinjem od »ideje«! Važnije mi je najprije ostvariti poticajnu glazbenu atmosferu, što obično činim improvizirajući na klaviru. Pritom neki akordski niz, prateći motiv ili ritmička figura postaju najvažniji za nastanak djela. Također, u posljednje vrijeme često sebi unaprijed zadajem uske okvire (harmonijske, motivske) buduće skladbe. To me samo po sebi motivira za dodatnu kreativnost u radu s materijalom.

Govoreći s aspekta onog sloja povijesti u kojemu je nevažan redoslijed nastanka notnih zapisa, a kategorije napredak, razvoj, novo i staro nisu relevantne za motrenje djela, kao ni za vrijednosni sud, možete li istaknuti svoje glazbene uzore?

To će biti doista šaroliko društvo. Sa jazz strane saksofonist Jan Garbarek, gitarist Ralph Towner i cijela plejada umjetnika žanrovski fluidne ECM »škole«. S klasičarske strane, ponajprije redukcionisti Steve Reich i Arvo Pärt te skladatelji koje sam još kao student »otkrio« sudjelujući ranih osamdesetih na tečajevima nove glazbe u Darmstatdu: Georg Crumb, Morton Feldman, Hans Otte... Na kraju, orguljaši: Buxtehude, čija sam djela detaljno analizirao u svojoj habilitaciji,

neizbježni Bach, te jedan Španjolac iz 17. stoljeća — Correa de Arauxo. Kad njegova glazba postane popularna, znat ću da živimo u svijetu mnogo boljem nego što je ovaj.

Nagrade i priznanja U trideset pet godina umjetničkog djelovanja stekli ste brojna domaća i međunarodna priznanja za skladateljski rad. O nekima smo već čitali, a neka su sasvim recentna...

Počelo je još u vrijeme studija kompozicije u Beogradu — Hristićeva nagrada, Srebrna medalja Univerziteta umetnosti.

U Hrvatskoj Cro Patria, brojne nagrade Hrvatskog sabora kulture. Zatim američki ArtsLink Fellowship, Garth Newel Prize, nedavno AGO/ECS Publishing Award u Bostonu... No mnogo mi je važnije od nagrada saznanje da izvođači diljem svijeta rado izvode moje skladbe i da ih publika dobro prima. Ne vidim velikog smisla u njegovanju hermetičnog glazbenog izraza dostupnog samo malobrojnima.

Noviji uspjeh ostvarili ste skladbom Spring passes za mješoviti zbor i klavir četveroručno, kao jedan od pobjednika međunarodnog skladateljskog natječaja Praškog filharmonijskog zbora. Riječ je, naime, o vrhunskom svjetskom profesionalnom ansamblu s tradicijom starijom od osamdeset godina, kojim su dirigirali, među ostalima, Claudio Abbado, Daniel Barenboim, Pierre Boulez, Zubin Mehta, Riccardo Muti, sir Simon Rattle... Vjerojatno su vas i takve atribucije ansambla potaknule na stvaranje?

Doista, bio je to snažan poticaj. Moja je skladba izabrana kao jedna od tri pobjedničke među 150 radova iz 27 zemalja i iznimno je toplo u veljači ove godine primljena na praizvedbi u Pragu. Suradnja s tim zborom, dirigentom Lukášom Vasilekom i pijanistima Karelom Košárekom i Marcelom Javorčekom ostat će mi u trajnom sjećanju. Očekujem da će uskoro stići i arhivska snimka Češkoga radija.

Posljednji, najsvježiji, jednako važan međunarodni uspjeh ostvarili ste pobjedom na međunarodnom natjecanju u engleskom Northamptonu. S kojom ste skladbom konkurirali i kada očekujete praizvedbu?

Riječ je o skladbi With a Glorious Eye za zbor i orgulje, na tekst Johna Clarea, odabranoj među pedesetak konkurenata. Praizvedbom je 18. svibnja dirigirao Lee Dunleavy, a pjevao je zbor All Saints Church u Northamptonu.

U međunarodnoj diskografiji U nizu diskografskih izdanja koja su objavljena ili su pak pred neposrednom realizacijom u inozemstvu, zacijelo postoje djela koja su vam posebno draga. Možete li neka izdvojiti?

Skladba Marittimo je izdana i kod nas (ansambl Splithesis) i u Velikoj Britaniji za poznatu tvrtku Nimbus (London Schubert Players). Nedavno se u Srbiji pojavio CD New Belgrade Classics klavirskog dua LP, na kojemu su moje skladbe A thousand pines, one Moon te Spring Passes, posebno obrađene za taj duo. Britanska tvrtka Prima Facie uskoro treba objaviti CD suvremene glazbe za čembalo, na kojem renomirana Elaine Funaro svira moju skladbu Summer in the world.

Ima toga još u planu...

N

ajvažnije mi je saznanje da izvođači diljem svijeta rado izvode moje skladbe i da ih publika dobro prima. Ne vidim velikog smisla u njegovanju hermetičnog glazbenog izraza dostupnog samo malobrojnima

Svoju nekada bogatu aktivnost orguljaša posljednjih ste godina gotovo zamijenili dominantnom zaokupljenošću tzv. izvanklasičnim žanrovima, poput mnogobrojnih projekata na području pop i jazz glazbe, zapaženih suradnji sa jazz fusion bendom Waveform i Jazz orkestrom HRT–a.

Nije li jazz, kako kaže na jednom mjestu André Gide, upravo onaj posljednji čovjekov krik što vodi do samog središta zvuka ili sudbine?

Lijepo rečeno, iako to zapravo vrijedi za svaku iskrenu kvalitetnu glazbu. No meni je jazz u svojoj improvizacijskoj neposrednosti i ritmičkoj vitalnosti doista snažniji od drugih žanrova!

Skladate glazbu doista raznovrsnih stilskih usmjerenja, surađujete s glazbenicima najrazličitijih kulturoloških profila i nastupate pred jednako tako heterogenom publikom u pogledu njezinih glazbeno– estetskih preferencija. Kako je biti »univerzalnim« glazbenikom u našoj sredini?

Teško i zabavno u isto vrijeme. Ljudi kao da imaju neutaživu potrebu staviti nekoga u neku »ladicu« i često ne vjeruju da doista radim sve to što radim. No neke suradnje su čisto zadovoljstvo, poput one s Harijem Rončevićem, koja traje već cijelo desetljeće, ili poput upravo završenog aranžersko–sviračkog angažmana na novom albumu Meri Cetinić i Ivane Burić... Naizmjenično bavljenje raznorodnim žanrovima vrlo me osvježava i olakšava mi biti vitalnim i nikada se ne zasititi određenog glazbenog izraza. Što možemo očekivati u bliskoj budućnosti? Na čemu trenutačno radite?

Pripremam i izvedbene materijale za skladbu Memories of a Birch Tree, koju je Northwest Symphony Orchestra iz Chicaga stavio na program za sljedeću sezonu. Što se tiče novih djela, trenutačno me opet privlače orgulje; želio bih uskoro dovršiti nekoliko skladbi za tu svoju »staru« ljubav.

Hoćemo li nešto od svega toga što se izvelo u inozemstvu čuti i u Hrvatskoj?

Eh, to trebate pitati ravnatelje mnogobrojnih naših festivala, koncertnih ciklusa i manifestacija suvremene i ine glazbe.

Pobjedničke skladbe iz Praga i Bostona ponudio sam primjerice Zboru HRT–a za njihovu sljedeću sezonu. Vidjet ćemo!

BROJ 186, SRPANJ 2014.

INTERVJU

Praški uspjeh Ivana Božičevića

H

rvatski skladatelj Ivan Božičević, skladbom Spring passes za mješoviti zbor i klavir četveroručno, jedan je od tri pobjednika na međunarodnom skladateljskom natječaju Praškog filharmonijskog zbora. Natječaj je izazvao veliko zanimanje — prijavljeno je više od 150 skladbi iz 27 zemalja — a osim Božičevića, nagrađeni su talijanska skladateljica Beatrice Barazzoni te češki skladatelj Martin Klusák. Nagrađene skladbe praizvedene su na koncertu održanom 6. veljače 2014. u crkvi sv. Simona i Jude u Pragu. Praškim filharmonijskim zborom dirigirao je Lukáš Vasilek, a u izvedbi Božičevićeve skladbe sudjelovali su i pijanisti Karel Košárek i Marcel Javorček. Spring passes je naišao na iznimno topao prijam publike, a koncert je snimao i Češki radio. Praški filharmonijski zbor je ansambl s osamdeset godina tradicije i svjetske reputacije.

Nastupa s najpoznatijim orkestrima i surađuje s velikim dirigentima kao što su Daniel Barenboim, Zubin Mehta, Riccardo Muti, Kurt Masur i Pierre Boulez. (JH) 23

Davor Merkaš

Nagrada Vatroslav Lisinski za svekoliki doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu dodjeljuje se voditelju Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb, muzikologu Davoru Merkašu

N

agrada je rezultat Merkaševa dugogodišnjeg rada na razvoju i unapređenju hrvatske glazbe i njezine promidžbe u Hrvatskoj i svijetu. Kao utemeljitelj, umjetnički voditelj i producent Festivala hrvatske glazbe u Beču, Davor Merkaš je u proteklih devet godina na više od sto koncerata u najpoznatijim koncertnim prostorima austrijske prijestolnice omogućio predstavljanje najvećih hrvatskih glazbenika i ansambala te niza antologijskih djela hrvatskih autora, od kojih su mnoga na festivalu bila i praizvedena.

Stvorio je logistiku i uspostavio odnose s mnogobrojnim bečkim i austrijskim institucijama koje su znatnim financijskim sredstvima pomogle u predstavljanju hrvatske glazbe u jednom od najvećih svjetskih glazbenih središta. Festival je izdašnom zastupljenošću u austrijskim medijima hrvatskoj glazbi omogućio veliku prisutnost (i slušanost) u Beču i Austriji. O koncertima su izvještavali najvažniji državni mediji kao što su ORF i najveće austrijske dnevne novine Die Presse i Wiener Zeitung. U sklopu svojeg muzikološkog rada, Merkaš je pronašao niz autografa antologijskih djela hrvatskih skladatelja koja su bila izgubljena: velik broj opusa Borisa Papandopula i vlastoručne notne zapise Blagoja Berse, Josipa Mandića, Krešimira Fribeca i Slavomira Grančarića. U suradnji s njemačkim nakladnikom cpo inicirao je izdavanje serije albuma na kojima su djela hrvatske skladateljice Dore Pejačević (2013. objavljen je najnoviji CD u nizu), kao i Borisa Papandopula. Tako je, s obzirom na distribuciju tog nakladnika na svim kontinentima, jednom važnom fragmentu hrvatske glazbe omogućio prezentnost na svjetskoj sceni. Kao voditelj MIC–a Koncertne direkcije Zagreb u posljednjih devet godina objavio je više od sto notnih edicija hrvatske glazbe (među kojima su antologijske hrvatske opere Porin i Nikola Šubić Zrinjski), pokrenuo je digitalizaciju partitura hrvatskih skladatelja, a uvođenjem i razvojem internetske trgovine MIC–a omogućio je bolju pristupačnost skladbama hrvatskih autora na svjetskom tržištu.

24

dr. sc. Ivana Tomić Ferić,

Nagrada Josip Andreis za doprinos području muzikologije i glazbene publicistike dodjeljuje se doktorici Ivani Tomić Ferić za projekt transkripcije, prijevoda i komentara Glazbenog rječnika Julija Bajamontija

S

plitska doktorica muzikologije Ivana Tomić Ferić potekla je iz kulturno–intelektualnih krugova svojeg rodnog grada, njegovih specifičnih obrisa, ozračja i temperamenta. U Zagreb ju je nakon diplome na splitskoj Umjetničkoj akademiji doveo najprije magisterij, a onda i doktorat iz muzikologije na Muzičkoj akademiji. Njezini stručni muzikološki interesi proizlaze iz neprestanog izravnog kontakta sa živom izvedbenom praksom stilski šarolike splitske glazbene scene: od zabavne do klasične, od komorne do operne, od tradicijske do suvremene.

Možda zato upravo njoj više od ikoga u hrvatskoj muzikologiji polazi za rukom pisati ozbiljne znanstvene radove na način da iz vidokruga ne gubi najširi kruga zainteresiranog čitateljstva koji je stoga u stanju pratiti njezin zanimljiv i dinamičan tijek misli. U hrvatskoj su muzikološkoj bibliografiji rijetkost stručni projekti koji uspijevaju razbiti hermetičnost stručnog diskursa i postati dobro svih nas, kao što je to pošlo za rukom Ivani Tomić Ferić knjigom u kojoj je do detalja obradila prvi Glazbeni rječnik na ovim prostorima. U toj dorađenoj varijanti svoje doktorske disertacije obranjene u ožujku 2006. Ivana Tomić Ferić uvodi čitatelja u vrijeme i okružje djelovanja polihistora doktora Julija Bajamontija i analitički iščitava rukopis njegova najvažnijeg glazbeno–teorijskog spisa. Pritom otkriva tragove od antičkih zapisa do sličnih ostvarenja njegovih suvremenika francuskih enciklopedista potkraj 18. stoljeća.

Zahvaljujući tom radu moguće je pratiti odraze skladateljevih glazbeno–teorijskih spoznaja na njegovo još uvijek nedovoljno istraženo i izvođeno glazbeno stvaralaštvo.

Davorin Kempf

Nagrada Boris Papandopulo za autorsko stvaralaštvo na području ozbiljne glazbe dodjeljuje se skladatelju Davorinu Kempfu za njegov Koncert za klavir i orkestar Concerto corale, praizveden 12. travnja 2013. u Velikoj dvorani Lisinski na 27. MBZ–u

D

rugi dio programa na koncertu Zagrebačke filharmonije u sklopu prošlogodišnjeg Muzičkog biennala, na kojemu su praizvedena čak četiri nova djela hrvatskih skladatelja, počeo je Concertom corale za klavir i orkestar Davorina Kempfa, našeg istaknutog člana impresivne biografije. Diplomirao je klavir, dirigiranje i kompoziciju u znamenitim klasama Stjepana Radića, Igora Gjadrova i Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu; usavršavao se u Stuttgartu kod Milka Kelemena, magistrirao na Sveučilištu u Iowi (SAD) te doktorirao u Berlinu. Profesor je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od 2012. imenovan je prvim rezidencijalnim skladateljem Zagrebačke filharmonije na dvije godine. U sklopu tog njegova statusa nastalo je i ovo djelo koje predsjedništvo HDS–a proglašava najvećim skladateljskim dostignućem u Hrvatskoj protekle godine. Naslov naručene skladbe Concerto corale upućuje na Kempfovu neprestanu inspiraciju Bachovim koralima. Ovaj je put posegnuo za istim koralom koji je i Alban Berg upotrijebio u svojem Violinskom koncertu (Es ist genug), ali i za vječnim tonskim motivom prema slovima Bachova imena, B– A–C–H, koji je i sam Bach citirao u svojoj zbirci Umjetnost fuge. Ukorijenjen u misaoni okvir svepovijesnog skladateljskog kanona, Kempf u jednostavačnom slobodno prokomponiranom obliku s virtuozno pisanom solističkom dionicom donosi svojevrsni hommage klaviru kao solističkom instrumentu romantičarske epohe par excellence. Njegov stvaralački moto je sinteza te se u tom vrijednom i pristupačnom djelu impresivnog luka ujedinjuju i Bach i romantizam, ali i suvremeni jezik u najboljem smislu iskonske kreativnosti. Uspjehu djela na praizvedbi pridonijela je i nenadmašna interpretacija pijanistice Mije Elezović (koja je upravo magistrirala izvedbu suvremenih djela u New Yorku), kao i izvrsno pripremljeni orkestar Zagrebačke filharmonije pod vodstvom gostujućeg švicarskog dirigenta Luce Pfaffa.

Stipica Kalogjera

Nagrada Milivoj Körbler za autorsko stvaralaštvo na području popularne glazbe dodjeljuje se Stipici Kalogjeri za životno djelo u povodu 80. rođendana

S

kladatelj, aranžer, glazbenik i producent, dr. Stipica Kalogjera rođen je 1934. u Beogradu. Svirao je violinu i trubu te je nastavio glazbeno školovanje pri tzv. zagrebačkom Konzervatoriju. Diplomirao je 1962. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Zarana je nastupao u mnogim malim ansamblima koji su pedesetih godina svirali na brojnim lokacijama gdje se plesalo i zabavljalo. Od 1958. godine član je Plesnog orkestra Radio Zagreba, gdje je kao trubač, a poslije klavijaturist, aranžer i producent bio stalno zaposlen sve do umirovljenja. Prva priznanja kao skladatelj dobio je na Festivalu Zagreb 1960. kad je njegova skladba Ti si moja obala dobila prvu nagradu žirija. Bio je iznimno uspješan i plodan skladatelj; njegove su skladbe pjevali Gabi Novak (Vino i gitare), 4M (Krovovi), Oliver Dragojević (Djeca jednog vijeka), Arsen Dedić (Bit ćeš uvijek moja), Tereza (Sjaj), Mišo Kovač (Tvoje lice), Kemal Monteno (Sunce djetinjstva), Maruška Kalogjera (Ča je bilo, tega više ni), Ivica Šerfezi (Sviraj mi, gitaro) i mnogi drugi. Skladao je dva mjuzikla: O kaj i Kaj 2 O, koji su s uspjehom izvođeni u Gradskom kazalištu Komedija. Sudjelovao je kao skladatelj u mnogim produkcijama filmova, televizijskih serija i glazbeno– scenskih djela, a najuspješniji je bio kao aranžer i producent. U tom sveobuhvatnom poslu ostvario je više od četiri tisuće aranžmana za različite sastave, od komba preko big benda do simfonijskog orkestra. Poput najvećih svjetskih aranžera, u orkestraciji bi »pogodio« duh pjesme koja bi pjevaču omogućila optimalnu interpretaciju. Njegove su orkestracije sofisticirane, prozračne i racionalne, s upotrebom onih tonova koji prema francuskoj uzrečici »čine glazbu«.

Bio je jedan od najuspješnijih producenata Jugotona i poslije Croatia Recordsa, za koje je producirao nevjerojatno veliki broj diskografskih izdanja trajne vrijednosti. Djelovao je i kao dirigent na festivalima te je Splitski festival doveo do vrhunca. Dirigirao je i na Eurosongu 1995. (Magazin) i 1998. (Daniela Martinović). U više od šezdeset godina provedenih s glazbom, Stipica Kalogjera je uvelike pridonio hrvatskoj glazbenoj industriji te produkciji i trajnom očuvanju hrvatske zabavne i pop glazbe.

Renato Rožić

Nagrada Miroslav Sedak–Benčić za autorsko stvaralaštvo na području jazza dodjeljuje se Renatu Rožiću za autorski projekt i album Black&White

N

akon što je na izdanjima Mozart i Bach objavio rezultate proučavanja klasične glazbe, a na albumu Jazz svoje viđenje tog glazbenog idioma, gitarist i skladatelj Renato Rožić, koji živi i djeluje u Kölnu, na svojem je novom albumu Black & White ujedinio sve segmente svojeg dosadašnjeg stvaralaštva. No to ne znači da je to kompilacija, u repertoarnom ili stilskom smislu. Naprotiv, za taj je album skladao nova djela, a pristup je posve drukčiji od bilo kojeg dosadašnjeg. Ujedinjeni su elementi raznih stilova koji su bili podvrgnuti njegovim dugogodišnjim istraživanjima, a poznato je da se Rožić naukovanju predaje potpuno: temeljito, studiozno i s raznih aspekata (sviračkog, muzikološkog, povijesnog, filozofskog...). Te spoznaje koristi u kreiranju svoje glazbe ne odustajući od zacrtanih kriterija — visoka estetska razina, izvedbena perfekcija, inovativnost, neusporedivost, provokativnost. Svi ti elementi mogu se pripisati i njegovu novom izdanju Black & White, inače objavljenom u vlastitoj ediciji s vlastitim skladbama i obradom jednog Bachova djela.

Iako kompleksne, njegove se skladbe doimaju jednostavnima, poletnima, poticajnima, prijemljivima. Upravo zbog različitog karaktera djela, za snimanje albuma angažirao je dvadesetak glazbenika koji se izmjenjuju po potrebi. Iako već godinama živi u Kölnu, gdje je studirao jazz gitaru i kompoziciju, Rožić je uvijek održavao veze s našim glazbenicima, uključivao ih u svoje projekte i na razne im načine pomagao. Tako su u uglednom međunarodnom društvu na snimanju albuma sudjelovali i hrvatski glazbenici: saksofonist Saša Nestorović, trubač Davor Križić, trombonist Luka Žužić, pijanist Matija Dedić, basisti Dubravko Vorih i Goran Delač i bubnjar Janko Novoselić.

dr. sc. Joško Ćaleta

Nagrada Franjo Ksaver Kuhač za područje tradicijske glazbe dodjeljuje se dr. sc. Jošku Ćaleti za autorske te glazbeno–istraživačke projekte s hrvatskim klapama i ansamblom LADO

D

BROJ 186, SRPANJ 2014.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

NAGRADE HDS–a za 2013. godinu

r. sc. Joško Ćaleta rođen je u Trogiru, a nakon diplome na Umjetničkoj akademiji u Splitu odlazi na studij etnomuzikologije na Sveučilište British Columbia u Vancouveru. Otkako je 1997. počeo djelovati na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, intenzivno istražuje hrvatsku tradicijsku glazbu, s posebnim afinitetom za glazbenu praksu Dalmacije i dalmatinskoga zaleđa. Upravo je glazbovanje dalmatinskog zaleđa, kako kaže predlagateljica nagrade, njegova kolegica dr. Grozdana Marošević, »interdisciplinarnim antropološko–etnomuzikološkim pristupom« obradio u doktorskoj disertaciji koju je 2012. obranio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Istraživački rad dr. Ćalete usko je isprepleten s njegovim iznimno aktivnim angažmanom u javnoj praksi tradicijske glazbe, u kojoj sudjeluje kao član stručnih, savjetodavnih i ocjenjivačkih povjerenstava brojnih smotri i festivala te kao predavač na seminarima i radionicama. Njegovim je zalaganjem niz tradicijskih glazbenih izraza i praksi upisano na državnu i UNESCO–vu listu zaštite nematerijalne baštine. Voditelj je, glazbeni suradnik i producent klapa i vokalnih ansambala, kao i mnogih uspjelih umjetničkih projekata, među kojima se posebno ističe suradnja s Katarinom Livljanić i pariškim ansamblom Dialogos, koja je urodila glazbenim programima Dalmatica (2009.) i Anđeli heretici (2013.), izvedenima na uglednim europskim festivalima. Suvereno poznavanje hrvatske tradicijske glazbe zrcali se i u njegovu autorskom opusu koji stvara kao obrađivač i skladatelj repertoara temeljenog na hrvatskoj tradicijskoj glazbi. U tom pogledu posebno se izdvaja višegodišnja suradnja s Ansamblom narodnih plesova i pjesama LADO koja kontinuirano traje od 2001.

25

Ciklus studenata Muzičke akademije Virtuoso, nedjelja, 18. svibnja 2014. u HGZ–u

In memoriam — Miljenko Prohaska (Zagreb, 17. rujna 1925. — Zagreb, 29. svibnja 2014.)

Sretan čovjek

Miljenko Prohaska je nedvojbeno bio priznat kao vrhunski umjetnik, skladatelj čija su djela izvodili ugledni svjetski sastavi i orkestri

M

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Piše: Davor Hrvoj

iljenko Prohaska bio je sretan čovjek!

Naime, uživao je u skladnom obiteljskom životu i do posljednjeg trenutka radio ono što je istinski volio, čemu se predavao sa strašću, što ga je obuzimalo poput neke unutarnje sile kojoj se ne može oduprijeti. Bila je to glazba, ona koju stručnjaci svrstavaju u razne žanrove, od ozbiljne i jazz preko popularne do filmske, kazališne i televizijske, koju je skladao, ali i izvodio svirajući kontrabas ili dirigirajući orkestrima. Zahvaljujući toj opsesiji, radio je s veseljem, puno i uvijek sa stvaralačkim zanosom.

Da nije bilo tako, ne bi mogao postići tako puno i, što je važnije, vrijedno, a vrijednost njegova djela prepoznata je još davno i ostat će zabilježena kao važan dio hrvatske umjetnosti. Bio je uzor mnogima, ne samo glazbenicima, a oni koji su imali sreću surađivati s njim, od toga su imali višestruke koristi; od njega su učili kako predano obavljati posao, kako se ophoditi prema kolegama, kako im pomagati, kako poboljšati sviračku, skladateljsku ili aranžersku vještnu, kako dirigirati orkestrom, kako glazbenu baštinu predstaviti na nov i suvremen način i tako je sačuvati od zaborava... Najviše su profitirali oni koji su, poput njega, predano voljeli glazbu i bezrezervno joj se posvećivali.

Pokretač i zaštitnik U to sam se i sâm uvjerio tijekom naših mnogobrojnih susreta, službenih i neslužbenih razgovora, od kojih su neki ostali zabilježeni i objavljeni. Uvijek je s velikim entuzijazmom govorio o novim projektima, suradnjama s novim glazbenicima, ansamblima ili orkestrima.

Tako je bilo i prigodom našeg posljednjeg, ne tako davnog susreta, u njegovu domu. Pokušavajući se snaći u kreativnom neredu, za stolom punim partitura koje mi je pokazivao i objašnjavao napreskokce, neprestano bježeći u druge teme, da slučajno ne bi nešto zaboravio, pronalazio je neobjavljene i neemitirane snimke, iznosio argumentirane razloge da bi baš one trebale biti predstavljene javnosti, jer imaju vrijednost i mjesto u hrvatskoj glazbi. U tim razgovorima je, kao i u svojem glazbenom poslu, bio strpljiv i temeljit. U takvim razgovorima nisam učio samo o Miljenku Prohaski, nego i o povijesti hrvatske, ali i svjetske jazz glazbe, jer on je bio ne samo aktivni sudionik tih zbivanja nego i pokretač. Tom prigodom ponovno mi je postavio pitanje koje sam od njega često čuo: »Zašto govore da sam veteran hrvatske glazbe? Ma kakav veteran! Nisu li veterani oni koji su odslužili svoje i uživaju u zasluženom odmoru? Za mene nema odmora! Koliko još toga moram napraviti! Imam toliko ideja a tako malo vremena!« O tome je govorio jednako gorljivo kao i o temama vezanim uz zaštitu i promicanje hrvatskoga glazbenog stvaralaštva.

Govorio, ali i djelovao. Primjerice, pre-

listavajući stare brojeve uglednog američkog časopisa DownBeat, u jednom primjerku iz šezdesetih godina pročitao sam zanimljiv članak u kojem između ostalog piše: » ...u Salle Playelu u Parizu svirao je Modern Jazz Quartet uz filharmonijski orkestar, a izvodili su djela Johna Lewisa, Andrea Hodeira, Gunthera Schullera i Miljenka Prohaske.« Koga ne bi obuzeo osjećaj ponosa!?

Životna mudrost Zašto sam ponosan što sam ga poznavao, što sam iz istog grada, iz iste države? Kako sam uopće spoznao da me to čini ponosnim? Naime, budući da je bio jednostavna, pristupačna i susretljiva osoba, naša suradnja, primjerice u predsjedništvu Jazz kluba Zagreb, bila je tako prirodna da se nisam osjećao povlaštenim što sam često u njegovu društvu, što od njega mogu upijati životnu mudrost. No osjetio sam to nakon mnogobrojnih razgovora s jazz glazbenicima svjetskoga glasa kojima pokušavam objasniti da i mala Hrvatska ima svojih aduta, osoba koje su dale znatan doprinos razvoju svjetske kulture ili su na neki način postale poznate u svjetskim razmjerima, a to nisu samo Nikola Tesla, Ivan Meštrović ili Ivo Pogorelić. Kad im govorim o Miljenku Prohaski, imam i više nego dovoljno argumenata: »Jeste li znali da je hrvatski glazbeni umjetnik Miljenko Prohaska na poziv

Jimmyja Lionsa, glavnog menadžera glasovitog kalifornijskog jazz festivala Monterey, nastupio na tom festivalu dirigirajući svoja djela uz orkestar Dona Ellisa i soliste svjetskoga glasa!? Jeste li znali da je kao dugogodišnji šef–dirigent Plesnog orkestra Radio Zagreba, današnjeg Jazz orkestra HRT–a, došao na top–ljestvice uglednih časopisa DownBeat i Jazz Forum!? Jeste li znali da su njegova djela izvodili Modern Jazz Quartet, Orchestra USA, Cinncinnati Symphony Orchestra i Pariška filharmonija!? Jeste li znali da je prijateljevao i svirao s Johnom Lewisom, Johnnyjem Griffinom, Artom Farmerom, Slideom Hamptonom, Artom Taylorom...!? Jeste li znali da je izvorni tekst za njegovu skladbu Intima napisao legendarni jazz novinar, pisac i enciklopedist Leonard Feather!?« Ja ponosan, oni koji nisu znali za njega začuđeni, a mnogi potpuno svjesni da govorim o nečem posebnom, pogotovo oni koji su ga poznavali.

Miljenko Prohaska je u svijetu nedvojbeno priznat kao ugledni umjetnik. Možemo li to reći i za percepciju njegova stvaralaštva u Hrvatskoj? Možemo, ali još uvijek postoje mogućnosti za dokumentiranje njegovih neobjavljenih djela, proučavanjem i popularizacijom njegova opusa.

26

4gotten Music Quartet

N

Piše: Marija Cestarić

a početku koncerta Hrvatski skladatelji održanog u nedjelju, 18. svibnja, publici se s nekoliko riječi obratila Ana Krajanović — uz Ivana Varošanca, jedna od organizatorica studentskog ciklusa Virtuoso. U kratkim crtama najavila je novu sezonu Virtuosa, a kao novost u programu istaknula je dva koncerta, prvi se zove Mađarska, a drugi Italija.

Ono što se pod tim podrazumijeva jest to da će se na tim koncertima izvoditi skladbe mađarskih ili talijanskih skladatelja ili pak skladbe koje imaju veze s Mađarskom ili Italijom, što se čini kao poprilično široko određenje. Najavljena je i stota godišnjica smrti Aleksandra Skrjabina pa se nameće pitanje dokad ćemo koncertnim programima obilježavati obljetnice.

Kad je riječ o imenima i djelima na koncertnim rasporedima, mora li to uvijek biti godina smrti ili godina rođenja? Treba li nam godina rođenja ili smrti nešto govoriti o opusu skladatelja i o samim djelima koja se na koncertima izvode?

Skladateljeva godina rođenja nije nužno inherentna njegovu djelu.

Neizbježni folklor

DAVOR HRVOJ

Č

esto bih od njega čuo: »Zašto govore da sam veteran hrvatske glazbe? Ma kakav veteran!

Nisu li veterani oni koji su odslužili svoje i uživaju u zasluženom odmoru? Za mene nema odmora! Koliko još toga moram napraviti!

Imam toliko ideja, a tako malo vremena!«

Mnogi bi se mladi umjetnici mogli zapitati trude li se prenijeti užitak u sviranju svojeg instrumenta ili sve obavljaju mehanički

Sličnim su se načelima organizatori dijelom vodili i u odabiru posljednjeg ovosezonskog programa Virtuoso: ove se godine navršava sto godina od rođenja Stjepana Šuleka, obilježavamo 50. godišnjicu smrti Božidara Kunca, a Josipu Štolceru Slavenskom tek se iduće, 2015. navršava 60 godina od smrti. Igor Lešnik ove godine navršava 30 godina angažmana kao voditelj udaraljkaških dionica Simfonijskog orkestra HRT–a pa je to možda razlog predstavljanja njegova autorskog opusa. Za uvrštavanje djela Borisa Papandopula i Dubravka Detonija ionako ne tre-

ba neki poseban povod. Ono što se iz naslova djela dalo iščitati jest to, a nakon odslušanog koncerta pokazalo se da tako jest, da je folkorni prizvuk očito neizbježan ako želimo bilo što proglasiti hrvatskim. Iako smo bili upućeni na internetsku stranicu ciklusa Virtuoso, ondje ipak o programu koji će se izvoditi, osim imena skladatelja, nismo mogli saznati ništa. Ponekad samo ime nije dovoljno da bi privuklo nekoga na koncert, jer neosporno jest da je svaki skladatelj u stvaralačkom životu prošao različite faze i ostvario različita uspješna i manje uspješna djela. Ali eto, sve što je publiku zanimalo moglo se na koncertu pročitati u programskoj knjižici, za koju se na prvi pogled moglo zaključiti da ju je sastavljalo više autora, zbog neujednačenih tekstova posvećenih Filip Merčep pojedinim izvođačima i autorima. Profesionalnosti ne bi škodilo kad bi se tekstovi prije tiskanja i lektorirali. U programu su bila zamišljena dva Papandopulova djela, ali se klaviristica Iva Jarić razboljela pa smo bili uskraćeni za izvedbu Papandopulova Kola, op. 16. No tako je program nekako ipak ostao u ravnoteži jer se od svakog skladatelja izvelo samo jedno djelo.

Tomislav Damjanović i Vid Veljak

ni u ulogu signalnih glazbala.

Unatoč solidnoj izvedbi ansambla 4gotten Music Quartet, skladba izmjenom kraćih odsjeka nastalih

Iznenađujući Detoni Irena Lenuzzi izvedbom Sonate za klavir Josipa Štolcera Slavenskog pomalo je ostavila dojam nesigurnosti, iako je uspjela izvesti skladbu od početka do kraja; bilo je tu vrlo lijepih trenutaka, osobito u kontrastiranju plesne i lirske teme u drugom stavku sonate. Detonijeve Zaboravljene muzike pomalo neočekivano donose mnogo melodioznih dijelova, ali i sasvim očekivanu fragmentiranost građe i suprotstavljanje karakterno različitih odsječaka, u kojima su ponekad saksofoni stavlje-

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Večer hrvatskih skladatelja

Mate Đuzel

da iznenade slušatelja, s vremenom postaje pomalo jednolična jer se nakon prvih nekoliko odsječaka već zna što se može očekivati. Pomalo klonulu publiku razbudio je tek kraj, kad su se stalci za note doslovno razletjeli po pozornici. Iako se djelu osporava programna ilustrativnost, pod utjecajem naslova nije lako izbjeći pomi-

sao o programnosti djela. U Šulekovoj Sonati Vox Gabrieli za trombon i klavir doista ravnopravno sudjeluju u izvedbi i trombon i klavir. Svaka pohvala mladom trombonistu Mati Đuzelu i pijanistici Lindi Mravunac–Fabijanić na dobroj izvedbi; pohvale i njihovoj odličnoj suradnji. Igor Lešnik napisao je skladbu Ponoćni komadi za vibrafon solo, a djelo je u raznim interpretacijama poprimilo nešto drukčiji oblik nego što ga je imalo na početku, pa je i naslov preinačen u Dvadeset godina poslije. Filip Merčep svakako je potvrdio da vibrafon itekako dobro može funkcionirati kao solistički instrument, a potvrdio je i sebe kao miljenika mlađe publike, što se nakon njegove izvedbe očitovalo u glasnom pljesku i uzvicima pohvale.

Izvedbi Pastoralne fantazije za klarinet solo Božidara Kunca koju nam je ponudio Branimir Norac nema se što zamjeriti, ali ni posebno pohvaliti.

Papandopulovu je Rapsodiju concertante za violončelo i klavir publika odlično primila. Vjerojatno je tomu pridonio i samouvjereni nastup obojice izvođača. I Vid Veljak i Tomislav Damjanović ostavili su dojam lakoće muziciranja unatoč poprilično virtuoznim dionicama. Osjetan je bio i njihov užitak u onome što rade, a to je očito osjetila i publika pa bi se mnogi mogli zapitati trude li se prenijeti užitak u sviranju svojeg instrumenta ili sve obavljaju mehanički.

Neki, čini se, ipak nisu zaboravili zašto smo svi tamo — zbog glazbe!

27

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Ivan Kapec

Hrvatski jazz u europskom eteru

Dinko Bažulić

Djela Ivana Kapeca, Maka Murtića, Mire Kadoića i Zorana Šćekića u izravnom satelitskom prijenosu postala su dio sezone Europske radijske unije

K

Piše: Ana Vidić

Dinko Bažulić

Zoran Šćekić

ao dugogodišnji promicatelj jazz stvaralaštva hrvatskih autora, među ostalim i natječajem za nove jazz skladbe, Jazz orkestar HRT–a pod ravnanjem Saše Nestorovića ove je godine odlučio četiri hrvatska autora predstaviti i publici diljem Europe. Putem satelitskog emitiranja u jazz sezoni Europske radijske unije, na koncertu koji je 19. veljače 2014. upriličen u Studiju Zvonimir Bajsić HRT–a, predstavljeni su programi četvorice autora različitih generacija i stilova – Ivana Kapeca, Maka Murtića, Mire Kadoića i Zorana Šćekića.

Mak Murtić

Dinko Bažulić

Živa nadahnuća

28

Miro Kadoić

Ivan Kapec (1970.) poznat kao gitarist, skladatelj i improvizator, vođa nekoliko jazz sastava, izabrao je skladbe novijeg datuma (Time Travel, Be Way i Koraci Golana Travizea) za tu ih prigodu prilagodivši sastavu i zvuku big benda, čime je iskazao svoja nadahnuća različitim glazbenim utjecajima pa su, uz jazz, tu i klasika te tradicijski elementi.

Skladatelj, aranžer i saksofonist koji već nekoliko godina djeluje u Londonu gdje se i školuje, Mak Murtić (1988.), odlučio se za pet skladbi (Spacefaring Civilisation, Seizo, The World Of Steady Supply, A Place Glowing a Brilliant Red i Earthlings) ujedinjenih temom izvanzemaljske civilizacije i problemati-

kom suvremenog života. Uz elemente performansa, kroz paletu različitih glazbenih žanrova, dodavši pojedinim skladbama vokale Anabele Barić i Maje Rivić, kroz širi koncept angažirao je glazbenike na nizu razina.

Bigbendovsko iskustvo Miro Kadoić (1962.) poznat je pak publici Jazz orkestra HRT–a kao dugogodišnji član i solist orkestra, koji osim kao alt–saksofonist djeluje i kao flautist, klarinetist te skladatelj. Iz svojega je opusa izabrao tri skladbe iz različitih razdoblja: Moonflowers za koju je dobio nagradu Porin 2012., Voodoobudha Nite, te Monster in the Garden. Inventivnim aranžmanima posvjedočio je svoje dugogodišnje bigbendovsko iskustvo te jazzersku imaginaciju koja pruža mnoštvo prigoda za improviziranje.

Jazz gitarist, skladatelj i aranžer, Zoran Šćekić (1972.) još je u sezoni 2011./2012. uz Jazz orkestar HRT– a predstavio projekt Spiralne kronike kojim je prikazao cijelu galeriju jazz i srodnih stilova. Za ovu je prigodu iz tog ciklusa izdvojio tri skladbe — Old Ringelspiel, When Stalker Becomes a Walker i One – pridodavši im tradicijom nadahnut Istarski ples koji je Jazz orkestar HRT–a zabilježio na svojem albumu U sredi našeg sela (2012.). Eksperimentirajući s instrumentalnim sekcijama, artikulacijom pojedinih instrumenata i samim doživljajem zvuka, autor je ponudio širok raspon izražajnih mogućnosti, uvijek ostavljajući zvuk big benda kao prioritet.

Studio Bajsić HRT–a, 6. travnja 2014.

Studio Bajsić HRT–a, 25. svibnja 2014.

Jazz u ozračju tambure

Antologija tamburaške glazbe

Tamburaški orkestar HRT–a izveo nove aranžmane poznatih jazz standarda

Koncert Tamburaškog orkestra HRT–a za kraj sezone 2013./2014.

N Piše: Ana Vidić

Siniša Leopold

P

Piše: Ana Vidić

raksa Tamburaškog orkestra HRT–a i maestra Siniše Leopolda da u svojem koncertnom ciklusu U ozračju tambure spaja različite žanrove s tradicijskim muziciranjem na tamburama, rezultirao je na pretposljednjem ovosezonskom koncertu Jazz u ozračju tambure. Izabravši poznate jazz standarde i evergreene u aranžmanima posebno pripremljenima za tu prigodu, Tamburaški orkestar HRT–a udružio se s našim poznatim jazz glazbenicima: Zdenkom Kovačiček i Vanjom Lisakom, Lelom Kaplowitz, Matijom Dedićem te Filipom Novoselom (brač), Robertom Polgarom (saksofon) i Krunoslavom Benkom (bubnjevi).

Brač s pet žica Osebujan spoj tradicije i jazza, kojim je mahom bio protkan cijeli koncert, na idealan je način najavila skladba Zlatne tambure Miljenka Prohaske, nastala upravo za Tamburaški orkestar HRT–a i njihovu, sada već davnu, 60. obljetnicu djelovanja. Uslijedili su instrumentali Take the »A« Train (aranžman K. Gabaj), te Moonlight serenade (aranžman Z. Potočnik), a potom i prvi gost – Filip Novosel sa skladbom Mista Dance u vlastitom aranžmanu. Filipu Novoselu pripada posebno mjesto na hrvatskoj, ali i svjetskoj jazz sceni, kao jedinom glazbeniku koji je studirao jazz na tamburi, i to na prestižnoj The New York School for Jazz and Contemporary Music. Svira na posebno za njega izrađenom braču s pet žica kojim je

htio »dobiti fuziju brača i čelovića, ne bi li dobio veći opseg«. Svoje umijeće na tom instrumentu pokazao je uz Tamburaški orkestar HRT–a u spomenutoj skladbi te u vlastitoj Wanna Jam, a potom i u hitu koji je proslavio Louis Armstrong, Hello Dolly, u obradi Nikice Kalogjere, u kojem je nastupio uz saksofonista Roberta Polgara. Udružio se i s Matijom Dedićem u još jednoj vlastitoj obradi – My Favorite Things.

Uhlik za kraj Matija Dedić je pak svoj prepoznatljiv džezistički pečat na klaviru dao tradicijskoj Dremle mi se, dremle (obr. Zlatko Dvoržak) te Dugo me nije bilo Arsena Dedića u obradi Stjepana Mihaljinca; pratio ga je Robert Polgar na klarinetu i saksofonu.

Jednako prepoznatljiv bio je i doprinos naših uglednih vokalistica: Zdenka Kovačiček se i ovaj put pokazala kao istinska diva naše jazz i rock scene otpjevavši, uz pratnju Vanje Lisaka, Is You Or Is You Ain’t My Baby (u prepjevu M. Doležala kao Jesi ili nisi moja draga i u obradi S. Leopolda) te I Can’t Give You Anything But Love (obr.

L. Udjbinac). Lela Kaplowitz je zadivila interpretacijama Summertime (obr.

S. Leopold), Ching, Ching, Ching (obr.

A. Gelo) te Air Mail Special (obr. Z. Potočnik). Članovi orkestra, Dubravko Češnjak na mandolini i Krsto Lalić na braču odnosno gitari, istaknuli su se kao solisti u skladbama Undecided i Every Summer Night, a cijeli se Tamburaški orkestar HRT–a na čelu s maestrom Sinišom Leopoldom standardom Pennsylvania 6–5000 Glenna Millera u obradi Tomislava Uhlika oprostio s publikom.

akon jazza i raznih drugih žanrova koji su se u ciklusu U ozračju tambure mogli čuti u kombinaciji s našom tradicijskom glazbom, Tamburaški orkestar HRT–a se za kraj ove sezone, u nedjelju, 25. svibnja, odlučio za svojevrstan povratak korijenima. Uz goste, vokalne soliste Renatu Sabljak, Đanija Stipaničeva, Miroslava Živkovića i Radu Šerbedžiju, posvetio se »orkestralnim skladbama koje su ostavile važan trag u povijesnom razvoju tamburaške glazbe, i pjesmama koje su se zahvaljujući tamburašima zadržale u narodu« (Siniša Leopold).

Pjesme i plesovi Orkestralne skladbe koje su danas na repertoaru niza naših tamburaških sastava –Instrumentalne preobrazbe starohrvatske pučke pjesme Igora Kuljerića, Varijacije Emila Cossetta, Pjesma i ples Josipa Kaplana, Samoborski ples Tihomila Vidošića, Povratak Tauern Expressom Brune Bjelinskog – ispreplele su se na programu s nizom i danas rado pjevanih uglazbljenja. Bariton Miroslav Živković podsjetio je na Vu plavem trnaci Đure Prejca, skladatelja koji je solo pjevanje učio kod Ivana pl.

Zajca, u obradi Bože Potočnika, koji

je također aranžirao starogradsku Da smo se ranije sreli, a svoj vokal tu je iskazala Renata Sabljak. Stavi svjetiljku u prozor skladba je Vilibalda Čakleca, Drage Britvića i Siniše Leopolda koja je 1995. osvojila Porina za najbolju skladanu folklornu pjesmu; tada ju je pjevao Vice Vukov, a sada Đani Stipaničev koji je u duetu s Renatom Sabljak izveo starogradsku pjesmu Kad bi ove ruže male. Pjesma Milovo sam garave i plave zauzima posebno mjesto u povijesti hrvatske glazbe; stihove je početkom 20. stoljeća napisao Ivan Kozarac, a uglazbio ih je Ivo Tijardović.

Izvodili su je brojni tamburaški sastavi i pjevači, a ovaj put ju je otpjevao Miroslav Živković u obradi Julija Njikoša.

Poseban gost Glazbenik kojega se smatra jednim od začetnika hrvatske tamburaške glazbe –Pajo Kolarić – posvetu je dobio skladbom Tambura Paje Kolarića autora Josipa Andrića i solističkim nastupom Krste Lalića na braču, ali posveta je očita i u izvedbi njegove skladbe Miruj, miruj, srce moje u obradi Julija Njikoša. Otpjevao ju je posebni gost večeri – Rade Šerbedžija, pridodavši svojem nastupu i Škripi đeram u obradi Ranka Purića te Panonske trešnje koje je Arsen Dedić napisao upravo za njega. Nije izostao ni dodatak: Renata Sabljak i Đani Stipaničev otpjevali su duet iz našeg prvoga pučkog tamburaškog mjuzikla Janica i Jean Siniše Leopolda, a svi gosti udružili su se u izvedbi doista antologijske Pjevat će Slavonija.

Đani Stipaničev, Miroslav Živković, Renata Sabljak i Rade Šerbedžija uz TO HRT-a

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Dinko Bažulić

Studio Bajsić HRT–a, 19. veljače 2014.

29

Fenomeni Motowna i Detroita

Piazzolla i hrvatski autori

Pokazala je da je sklona žestokoj svirci te spremna na istraživanja i improvizaciju

Glazbom tanga pod vodstvom Sigija Feigla završen koncertni ciklus Sunday Nights

S

Piše: Saša Drach

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Koncert HGM Jazz orkestra Zagreb, 1. lipnja 2014. u Maloj dvorani Lisinski

jajan ovosezonski ciklus sezone Jazz.hr, nakon Francisca Cafisa i Maura Schiavonea, Ernie Watts Quarteta, sastava Black Coffee i John Hollenbeck Large Ensemblea, zaključila je prvorazredna američka pijanistica i skladateljica srednje generacije Geri Allen. Na solističkom recitalu održanom 22. svibnja u Maloj dvorani Lisinski

U

Piše: Dubravko Majnarić

predstavila je posljednji samostalni album Grand River Crossings iz 2013., na kojem se posvetila glazbenom fenomenu Motowna i Detroita, grada koji je podigla američka automobilska industrija, ali i grada koji sada zajedno s tom industrijom polako umire.

Geri Allen snimila je važne i vrlo lijepe, poetske albume, posebice u sastavu trija, s vrhunskim glazbenicima

kao što su Paul Motian, Charlie Haden, Jack DeJohnette i Esparanza Spalding, ali i u širim sastavima s ništa manje jakim glazbenicima kao što su Dave Holland, Charles Lloyd, Steve Coleman, Ornette Coleman i drugi.

Na svojem je koncertu u Zagrebu pokazala da je sklona žestokoj svirci, a Motown hitovi i klasici Jamesa Browna, Smokeyja Robinsona, Stevieja Wondera, Marvina Gayea i dru-

gih bili su tek odskočna daska za njezina izvanredno zanimljiva istraživanja i improvizacije. Spajanje raznih žanrova, što karakterizira glazbu Motowna, tu joj je dobro došlo da u najširim dijapazonima pokaže zavidno pijanističko umijeće, u niz uklopi i vlastitu, sjajnu skladbu For Eric Dolphy i za kraj da odsvira blues i boogie woogie u kojima je pokazala da joj baš ništa ni iz te tradicije nimalo nije strano.

Maloj dvorani Lisinski održan je u nedjelju, 1. lipnja koncert HGM Jazz orkestra Zagreb pod vodstvom stalnog dirigenta i umjetničkog voditelja Sigija Feigla. Bio je to posljednji od osam koncerata u ciklusu Sunday Nights u sezoni 2013./2014. koju organiziraju Hrvatska glazbena mladež, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog i Hrvatska radiotelevizija.

Pod nazivom Tango & More kao gost je nastupio bandoneonist i harmonikaš iz SAD–a Peter Soave. Školovan kao klasični harmonikaš, počeo je osamdesetih godina proučavati glazbu Astora Piazzolle i u tu je svrhu počeo svirati bandoneon, koji će mu sve do danas osigurati reputaciju jednog od najvažnijih interpreta kojem skladatelji diljem svijeta posvećuju svoje nove skladbe, pa tako i Krešimir Herceg, čija su četiri djela uspješno izvedena na spomenutom koncertu.

Piazzolle Revolucionario i Chiquilin De Bachin koje je za big bend i harmoniku prilagodio Carlos Franzetti. Na koncertu je spomenuto da su dva člana orkestra — pijanist Davor Dedić i tenor–saksofonist Dean Kus — bila na svih 89 koncerata u proteklih jedanaest godina, te su nagrađeni putovanjem u SAD i posjetom glasovitom njujorškom džezističkom klubu Village Vanguard.

Skladbe koje su izlazile iz okvira tango glazbe bile su Blue After Two Johna Fedchocka i Blues For Dennis Krešimira Hercega s inventivnim solom Ivara Križića Robana na kontrabasu.

Spomenute blues skladbe pružile su mogućnost jam sessiona na koji je, na oduševljenje publike, kao iznenađenje upao svjetski poznati tenor–saksofonist Don Menza. Izuzetan je koncert završio pomalo sjetno skladbom Damira Dičića Adieu te dugotrajnim »stajaćim pljeskom« kojim se publika odužila orkestru.

SOS za HGM Jazz Uz posljednji koncert treba spomenuti i to da je Orkestar hrvatske glazbene mladeži pod vodstvom izvrsnog pedagoga i dirigenta Sigija Feigla u toj vrsti glazbene umjetnosti odigrao važnu ulogu u glazbenom životu Zagreba i Hrvatske. Kroz orkestar je u proteklih desetak godina prošla cijela generacija danas najboljih visokoškolovanih mladih orkestralnih jazz glazbenika. Više od pedeset posto današnjih stalnih članova profesionalnog jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije educiralo se u orkestru Hrvatske glazbene mladeži. Ovo je bio možda uopće posljednji koncert, jer mjerodavne institucije, prema saznanjima, nisu odobrile zahtjev za sufinanciranje i rad ovog orkestra.

Na godišnjoj skupštini Hrvatske glazbene mladeži održanoj prošloga mjeseca, ta je vijest primljena s velikim zaprepaštenjem i žaljenjem što meritorne institucije nisu prepoznale pravu vrijed-

O

vo je bio možda uopće posljednji koncert, jer mjerodavne institucije, prema saznanjima, nisu odobrile zahtjev za sufinanciranje i rad ovog orkestra

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Pijanistički jazz recital Geri Allen u ciklusu Jazz.hr u Maloj dvorani Lisinski, 22. svibnja 2014.

nost toga sjajnog orkestra. Odlučeno je da se Gradski ured za kulturu zamoli da preispita odluku, u nadi da će orkestar i dalje uspješno djelovati.

Ambiciozan projekt Uz Hercega i Damira Dičića kao branitelje hrvatskih boja, na koncertu su bila djela Loonisa McGlohona, Edu Loboa, Anibala Troila, Carlosa Franzettija, Johna Fedchocka i Astora Piazzolle.

Skladatelj Krešimir Herceg prije nekoliko godina odlučio je ostvariti ambiciozan skladateljski projekt vlastitih skladbi, te uz nekoliko skladbi Damira Dičića (nakon Dičićeve smrti) u suradnji s austrijskim aranžerom Reinhardom Sumererom producirati album Ples leptira. Uz nekoliko uglednih solista i Gudački kvartet Rucner, osnovu produkcije činio je HGM Jazz orkestar Zagreb pod vodstvom Sigija Feigla.

30

Geri Allen

Nekoliko skladbi sa spomenute produkcije (No Name Waltz, Blue Spaces i Softly) bilo je izvedeno sa Soaveom koji se pokazao kao izvrstan jazz harmonikaš. Njegova sola bila su inventivna, tehnički savršena i ukusna. Na koncertu je u aranžmanu Petera Herbolzheimera izvedena balada brazilskog skladatelja Pra Dizer Adeus Edua Lobosa koju je orkestar posvetio preminulom skladatelju i dirigentu Miljenku Prohaski. Gost solist Peter Soave naročito je došao do izražaja u skladbama Astora

DAVOR HRVOJ

Nagradno putovanje

HGM Jazz orkestar na svojem zasad posljednjem koncertu u Maloj dvorani Lisinski

31

OKRUGLE BROJKE

32

Što bi bilo kad bi Putin imao bradu?

Jalta 2014.: Ronald Žlabur, Dražen Čuček, Đani Stipaničev, Sandra Bagarić i Mila Elegović uz balet i zbor GK Komedija

Razmišljanja na temu današnje aktualnosti djela i ideje o zelenoj livadi

O

Piše: Jagoda Martinčević

ve je godine na Eurosongu pobijedila bradata Conchita, ljupke Ruskinje su izviždane, a zagrebačka Jalta, Jalta proslavila je 700. izvedbu! I kakve sad to veze ima? Za mene, eto, ima, iako sam dobila zadaću da ovim tekstom obilježim našu mjuzikalsku uspješnicu kojoj sam svjedočila i na praizvedbi daleke 1971. godine. U protekle četrdeset tri godine dogodilo se svašta, i u glazbi i u politici, živjeli smo i preživjeli koješta, i mi i cijeli svijet, a upravo se danas događa nešto što našu Jaltu doista čini bezvremenskom, iako to »veliki« svijet ne zna.

Olovna vremena Nastala je u olovnim vremenima socijalizma, u kojem ni Hrvatsko proljeće nije uspjelo zaživjeti, prebrodila je pad Berlinskoga zida i raspad Sovjetskog Saveza, a poslije i Jugoslavije. Nije nažalost pomogla ni afričkoj gladi ni arap-

skim ratovima pa ni borbi protiv svjetskog terorizma; svjedočila je doduše i nekim osvajanjima slobode i, dakako, našem Domovinskom ratu, ali je uz sve to dočekala obljetnicu u vremenu u kojem se zemlje ponovno komadaju, teritorijalni apetiti rastu, a »mala zelena livada«, protagonistica Grgić–Kabiljove Jalte, čini se, ostaje lijepa želja–utopija.

Prisjetimo se: u veljači 1945. godine na Jalti, Staljin, Churchill i Roosevelt dijele svijet, što će poslije i učiniti. No mjuzikalski sobari njihovih generala: Rus Griša, Englez Stanley i Amerikanac Larry, pronalaze na zemljopisnoj karti komadić »zelene livade« o kojoj njihovi šefovi ništa ne znaju. Odlučuju livadu zaštititi od bilo kakvog komadanja jer na njoj još ima …cvijeća, leptira, trave… Nakon mnogih peripetija, svi su sretni, i sobari i generali, o državnicima ništa ne doznajemo, a »zelenu livadu« neće nitko okupirati, pa ni podijeliti. Jer, kažu nam libretist i skladatelj, možda će jednoga dana cijeli svijet postati zelena livada!

Uz zarazno entuzijastičnu, dirljivu i pjevnu glazbu Alfija Kabilja, temeljna humana ideja tekstopisca Milana Grgića održala je Jatu, Jaltu do danas.

Vidjele su je i čule mnoge generacije (čak i Talijani na Komedijinu gostovanju u Trstu, gdje je igrana jedanaest puta na talijanskom jeziku), ali ne i cijeli svijet koji bi (je) mogao postati zelena livada.

Jalta 1971.: Richard Simonelli, Boris Pavlenić i Vladimir Krstulović

Upravo obratno, Jalta je ostala naša i svjetska utopija, a možda je baš danas aktualnija nego ikad prije. I to me vraća početku ovoga teksta, kad sam spomenula naš mjuzikl u kontekstu austrijske pobjednice (pobjednika?) Eurosonga i izviždanih Ruskinja.

Kome treba Jalta?

Bez obzira na to što i kako Conchita pjevala, pobijedila je tolerancija, snošljivost i razumijevanje različitosti. Žena s bradom, muškarac transvestit ili nešto treće — koga briga, poručili su glasači i publika Eurosonga, istodobno se obrušivši pogrdama na dvije ljupke Ruskinje. Ni krive ni dužne, osim što su stigle iz zemlje čijem se vladaru ponovno prohtjelo progutati malu zelenu livadu. Estradni je svijet, dakle, rekao svoje, premda nitko ne gaji iluziju da će se time bilo što promijeniti. Kao što se nije promijenilo ni s našom Jaltom. Privid demokracije i dalje je na djelu, a Jaltina tri sobara mogu samo sanjati o maloj zelenoj livadi.

Pa ipak, i Grgićevi i Kabiljovi snovi, uz nemjerljivu pomoć Vlade Štefančića, redatelja i stare i nove Jalte, mogli su odlepršati u svijet i barem na kazališni način predstaviti mirotvornu ideju koja je davne 1971. nastala u kazalištu na Kaptolu. Mogli su, ali nisu! Nikad u povijesti hrvatske glazbene scene, osim Gotovčeva Ere s onoga svijeta, nismo imali ono što se danas zove hrvatski kulturni proizvod. Prevedena na engleski jezik, Jalta, Jalta mogla je na mjuzikalsku scenu i Londona i New Yorka, a možda, u vremenima Gorbačova, i u Moskvu? A danas? Danas bi upravo trebala u Ukrajinu, ponajprije u Kijev, ali — neće. Jer mjuzikl je jedno, a politika očito nešto sasvim drugo. I dok dramski i operni redatelji prevrću predloške kako se kome sviđa, prekrajaju Hamleta, Aidu ili nešto treće, sve u ime navodne aktualizacije i koraka s vremenom, u kojem je što ružnije to tužnije, mi, eto, imamo djelo koje se jednostavno ne bi dalo prekrojiti i aktualizirati. Jer Jalta, Jalta jest takva kakva je, i prijaš-

nja i današnja, osim što bi se onodobni politički čelnici iz Jalte 1945. mogli preimenovati u neke današnje. Bi li to bio politički i diplomatski kiks ili, nedajbože, nešto gore? Tko zna, no ostaje pitanje zašto zagrebačku Jaltu nije vidio svijet?

Pa makar kao odlično glazbeno djelo koje je u malu Hrvatsku donijelo mnogo radosti i bez prethodnih uzora odgojilo niz vrsnih mjuzikalskih umjetnika.

Završna riječ Ne preostaje drugo do spomenuti ih i zahvaliti im; od onih koji su Jalti prvi udahnuli život, a to su prije svih Sanda Langerholz Miladinov, Boris Pavlenić, Richard Simonelli, Vlado Krstulović, Lu-

krecija Brešković, Ivona Grünbaum, Smiljka Bencet, Josip Fišer i mnogi drugi iz prve postave, uz dirigente Alfija Kabilja i Veseljka Barešića, scenografa Zvonka Šulera, kostimografkinje Kseniju Jeričević i Doris Kristić te koreografkinju Tihanu Škrinjarić, do današnjih interpreta, među kojima su Sandra Bagarić, Renata Sabljak, Danijela Pintarić, Đani Stipaničev, Davor Radić, Ronald Žlabur, Damir Poljičak, Dražen Čuček, Dražen Bratulić, Adalbert Turner, Dario Došlić, Mirela Brekalo, Denis Grabarić, Mila Elegović, Jasna Palić Picukarić i mnogi drugi.

Dvojica od njih su i avansirala: prvi sobar Griša, omiljeni Boris Pavlenić, postao je u međuvremenu ruski general, a engleski agent Petronius, Nedim Prohić, dogurao je do engleskog generala. Jaltu je do 700. izvedbe doveo neuništivi Vlado Štefančić; uz Veseljka Barešića predstavama naizmjence dirigira Krešimir Batinić, novi je scenograf Dragutin Broz, scenografkinja Elvira Ulip dok su koreografiju Tihane Škrinjarić na nov naraštaj ansambla prenijeli Tina Vrtar Stipić i Mladen Mordej Vučković.

Bude li sreće (i pameti), hrvatska bi Jalta, Jalta zasigurno mogla stići i do če-

Jalta 1971.: Sanda Langerholz Miladinov, Boris Pavlenić, Vladimir Krstulović i balet Komedije

G

rgićevi i Kabiljovi snovi mogli su odlepršati u svijet i barem na kazališni način predstaviti mirotvornu ideju koja se davne 1971. rodila u kazalištu na Kaptolu. Mogli su, ali nisu!

tveroznamenkaste izvedbe, možda čak i u svijetu koji se već nagledao svakojakih mjuzikalskih čuda. Naša Jalta nije čudo. Ona je čudesno lijepa ideja, o kojoj »normalni« svijet sanja desetljećima. Jer negdje valjda još postoji mala zelena livada koju sobari ne bi komadali? Tkozna što bi bilo kad bi kakav sobar bio na čelu neke države?! Ili bi možda ruske eurosongske cure prošle bolje da im šef države nosi miroljubivu bradu?

BROJ 186, SRPANJ 2014.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Uz 700. izvedbu zagrebačkog mjuzikla Jalta, Jalta u Gradskom kazalištu Komedija

33

25. travnja 2014. u Studiju Bajsić HRT–a

Koncert u Zagrebu, Tvornica kulture, 8. svibnja 2014.

Utočište umjetničke glazbe

BROJ 186, SRPANJ 2014.

aza kulture, umjetnosti, znanosti i kreativnosti već je pet desetljeća Treći program Hrvatskoga radija, čiji je 50. rođendan obilježen svečanim koncertom 25. travnja 2014. u Studiju Bajsić Hrvatske radiotelevizije, kojem su kao visoki pokrovitelji nazočili predsjednik Republike Hrvatske dr. sc. Ivo Josipović te ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, ravnateljstvo HRT–a te zaposlenici i uzvanici. Njegujući društvene vrijednosti, promičući generacije umjetnika i znanstvenika svih profila i plodove njihova rada te potičući kritičko promišljanje, Treći je program tijekom godina postojanja izrastao u sadržajno profilirani medij koji kvalitetom može konkurirati sličnim programima na međunarodnoj razini. Stapajući tradiciju s novim, nekonvencionalnim pristupima raznovrsnoj problematici te neprestanim istraživanjem i propitkivanjem novog, Treći program Hrvatskoga radija uvelike je utjecao na formiranje velikog broja mladih ljudi, skrbeći se o duhu naroda te o očuvanju hrvatske kulturne elite, što je u svojem obraćanju, uz zahvale i čestitke, istaknuo predsjednik Josipović.

radija, dio tekstova trajno je sačuvan u Zborniku Trećeg programa koji neprekidno izlazi trideset sedam godina, a postoji i tridesetak knjiga ogleda, rasprava, kritika i portreta, kao vrijedan dokument trenutka. Najveće javno priznanje, Nagrada grada Zagreba, dodijeljena je Trećem programu 2011. godine, »za dugogodišnje sustavno promicanje najviših umjetničkih, znanstvenih, medijskih i kulturnih postignuća i vrijednosti Zagreba i Hrvatske, te visoku razinu profesionalnih načela i etike, postignutu odolijevanjem komercijalizaciji i senzacionalizmu«.

Utočište umjetničke glazbe Svečani koncert u povodu obilježavanja 50. rođendana Trećeg programa Hrvatskoga radija, omiljenog utočišta umjetničke glazbe, glazbenih umjetnika i njihovih poklonika, bio je posvećen hrvatskom glazbenom stvaralaštvu, a njegov su presjek interpretirali birani glazbenici. Početak je bio rezerviran za uigrano, kristalno muziciranje Zagrebačkih solista u Trećoj simfoniji u D–duru Luke Sorkočevića. Uslijedili su nastupi četiriju vrsnih pjevačica, kao spona s projektom snimanja albuma Dva stoljeća hrvatske vokalne lirike u izvedbi sudionika koncertnog ciklusa Molto can-

Od 2 do 114

34

Martina Gojčeta Silić

Uoči koncerta nazočnima su se obratili glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije Goran Radman, koji je izrazio zahvalnost na suradnji, upor- Martina Zadro između nosti i konti- publike i Jazz orkestra nuitetu te ista- HRT–a knuo kako se planira nastavak razvitka Trećeg programa, a glavna urednica Trećeg, Rajka Rusan, istaknula je predanost urednika i suradnika, podsjetivši na to kako je program počeo sa samo dvije emisije i sat i pol emitiranja dnevno, a danas se može pohvaliti sa 114 emisija tjedno i 24 sata dnevno emitiranja cijele godine. Na kvalitetu i važnost Trećeg programa i njegovih sadržaja bilo je usmjereno i obraćanje ministrice kulture koje je također pročitala Rajka Rusan. Iako su mnoge emisije pohranjene u arhivi Hrvatskoga

Zbor HRT–a i maestro Robert Homen

tabile Koncertne direkcije Zagreb. Sopranistica Valentina Fijačko, uz pouzdanu klavirsku pratnju Marija Čopora, uvjerljivo je i emotivno otpjevala poznatu popijevku Ivana pl. Zajca Domovini i ljubavi, ispunivši svojim voluminoznim glasom svaki kutak Studija Bajsić. Dvije pjesme hrvatskog skladatelja, orguljaša i glazbenog teoretičara Franje Lučića, Tkeš si fletno i Snešica zvonko su i skladno zazvučale u predanoj izvedbi sopranistice Ivane Lazar i pijanista Danijela Detonija. Popijevke Božidara Kunca The Daffodils, The World is Empty i The Arrow iz opusa 52 nastale su 1952. u Sjedinjenim Američkim Državama, na stihove engleskih i američkih pjesnika Williama Wordswortha, Rodneyja Blakea i Henryja Longfellowa, a njihov specifičan ugođaj dojmljivom su izvedbom vješto prikazale sopranistica Martina Zadro i pijanistica Lana Bradić. Ona je ostvarila odličnu suradnju i u nastavku koncerta s odmjerenom mezzosopranisticom Martinom Gojčetom Silić, koja je toplim, baršunastim glasom izvela dirljivu Odu zemlji iz opere Mila Gojsalića Jakova Gotovca.

Program su prigodno priveli kraju ansambli Hrvatske radiotelevizije. Atmosferičnu skladbu Ubu za mješoviti zbor Marka Ruždjaka, za koju mu je dodijeljena Nagrada Vladimir Nazor, briljantno je i usredotočeno izveo Zbor HRT–a, pod ravnanjem Roberta Homena, a izvrstan nastup pijanističkog virtuoza Davida Gazarova i Jazz orkestra HRT–a, pod vodstvom Saše Nestorovića, u izvedbi Gazarovljeva Chopin’s Be Bopa, zaključio je rođendansku proslavu programa koji će, zahvaljujući svima koji ga svakodnevno predano stvaraju, nesumnjivo i dalje biti oaza kulture, umjetnosti, znanosti i kreativnosti.

Trideset godina Radija 101

K

Piše: Anastazija Vržina

ultni zagrebački Radio 101, od milja nazvan Stojedinica, slušali su baš svi.

Možda nisu imali stalno uključen radio, ali svatko je slušao barem neku emisiju: Parlament Show, Phonebox, Tema dana... Posve drukčija, buntovna, kontroverzna Stojedinica uporno je« furala svoj đir« usprkos svim mogućim i financijskim i upravljačkim nedaćama.

Kad je Radio gotovo izgubio koncesiju

1996. godine, 120.000 građana izišlo je na središnji gradski Trg prosvjedujući.

Svaki pad donosi novi uzlaz pa je tako nakon strukturnih previranja na Radiju i sumnjivih moralnih odluka, njegova egzistencija dovedena u pitanje, da bi se odnedavno promijenio i vlasnik, vratili se neki »novi stari« ljudi te se Radio u svakom pogledu revitalizirao.

Dana 8. svibnja navršilo se okruglih trideset godina postojanja Radija, a Stojedinica je iznimnu obljetnicu odlučila i dostojno proslaviti velikim koncertom u Tvornici kulture uz nastupe šest bendova. Prepuna Tvornica ljudi koji su na

ovaj ili onaj način aktivno sudjelovali u radu Stojedinice bila je sjajna publika za country sastav Picksiebner, vesele Zagrepčane koji su sjajno američkim folkom zagrijali atmosferu. Picksiebner je naš najkonkretniji sastav koji američki nacionalni izričaj prenosi više nego uspješno u hrvatsku stvarnost. Zagrebačka Boa, koja je odavno proslavila svoju tridesetu godišnjicu, prije nekoliko se godina revitalizirala i polako se vraća na stare pozicije. Tko ih nije volio prije, neće ih voljeti ni sada, no trajanje i kvaliteta benda zadivljuje. Koprivnička Vatra već je godinama jedan od naših najboljih rock–bendova koji svakim na-

stupom to i potvrđuje. Rado viđeni gost iz Slovenije, kojeg već svi smatraju našim, kantautor Zoran Predin, u svojem je stilu s gitarom u ruci otpjevao »nekoliko jakih« i prepustio pozornicu divljoj hordi: Kawasakiju 3P. Ako je tko slučajno do tada bio indiferentan, nakon njih sigurno nije. Kawasaki 3P su, zajedno s posljednjim izvođačem — dugovječnim mladićima iz Psihomodo popa — jubilej zasigurno najadekvatnije obilježili; ludi, otkačeni, divlji, neobuzdani, buntovni, kontroverzni...

Anastazija Vržina

O

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Svečanost proslave 50 godina Trećeg programa Hrvatskoga radija

Baš poput Radija 101.

35

Zbogom radiju uz koji smo odrastali!

Prošlo je trideset godina otkako smo prvi put čuli: Ja sam mali pa sam vrijedan i slušam Radio 101!

T

Piše: Dubravko Jagatić

eško je povjerovati da je Radio 101 navršio već trideset godina.

Nažalost, Radio 101 uz kakav je većina nas odrasla, navršio je dvadeset na koje smo bili itekako ponosni i sretni što nas je odgojio i naučio radijskoj kulturi. Svoj onoj kulturi koje danas više nema, a čije smo propadanje mogli svakodnevno slušati upravo posljednjih deset godina tog istog radija.

Početak kraja I jedan od najvećih skupova potpore ikada održanih u Hrvatskoj, onaj za Radio 101, 21. studenoga 1996., bio je zapravo početak kraja. Koliko god je to bila velika pobjeda demokracije i djelatnika Radija 101, toliko je to bio i početak pada jednog bastiona medijske slobode i slobode govora. Kako u jugoslavenskom režimu, tako i u režimu Franje Tuđmana, Radiju 101 počeli su se zabijati čavli u već spreman mrtvački kovčeg. Ove, 2014. godine, Radio 101 obilježio je trideset godina opstanka tužnom proslavom 8. svibnja, velikim rock– koncertom u Tvornici kulture u kojoj nije sudjelovao gotovo nitko od ljudi koji su stvarali taj radio. Ipak im je odano kakvo–takvo poštovanje uz niz domaćih rock–bendova, od kojih mnogi ne bi danas ni postojali da im upravo eter tog kultnog radija nije poslužio kao odskočna daska, dajući mnogim domaćim glazbenicima vjetar u leđa. Gotovo nitko od djelatnika koji su stvarali taj radio nije čestitao aktualnom uredniku Radija 101 Danielu Berdaisu, a još manje aktualnom vlasniku, Nijemcu Thomasu Alexanderu Thimmeu, jednostavno zato što taj radio više nije radio koji smo poznavali. Koliko god se Berdais trudio i svakodnevno borio s njemačkim vjetrenjačama.

Matanovo samoubojstvo

36

Današnji spikeri i voditelji Radija 101 okupili su se na podiju Tvornice kulture na proslavi 8. svibnja

Da nije riječ o subjektivnom stavu nekadašnjeg djelatnika Radija koji piše ovaj tekst,

govori i događaj u eteru Radija 101 u srijedu 22. svibnja ove godine, kad je jedan od najpopularnijih voditelja jutarnje šihte Matko Antonović, poznatiji kao Matan, javno u eteru rekao da odlazi s Radija 101, prozivajući aktualnog vlasnika za niz loših i neprofesionalnih poslovnih poteza, a prije svega jer je pokušao zabraniti humanitarnu akciju djelatnika Radija za pomoć poplavljenim područjima u Slavoniji. Nevjerojatno, ali istinito.

Matan je svjesno počinio medijsko samoubojstvo odrekavši se posla, ali je jasno i glasno rekao da se tako više ne može raditi. Doista tužan kraj i tužna slika Radija koji je odgojio cijeli jedan grad kreativnih ljudi koji su svojim kasnijim funkcijama i poslovima dokazali da mogu, znaju i hoće. Upravo zato što su prošli nezaboravnu i odličnu školu Radija 101. I kako revolucija često jede svoju djecu, tako je i taj radio pojeo, odnosno, zaboravio niz ljudi bez kojih on nikada ne bi bio The Radio 101!

Još je zanimljivije to što je nemali broj novinara odraslih na Radiju 101 poslije stao s druge strane ograde, zastupajući nerijetko stajališta protiv kojih se u eteru još donedavno borio. Uče nas od hrvatske samostalnosti da je najvažniji kapital jer kapitalizam je budućnost pa je zato i profit jedini putokaz na koji treba obratiti pozornost.

Tumačeći to na sebi svojstven način, dio je tih istih zaposlenika doveo Radio do nevjerojatnog duga od 19 milijuna kuna, nakon čega je prije pet godina uslijedio strmoglavi pad koji je podmetanjem betona »ublažio« njemački poduzetnik Thomas Alexander Thimme, gledajući isključivo spomenuti putokaz i ne priznajući gotovo ništa od postignutog prethodnih godina postojanja tog kultnog radija.

Glazbeni i životni učitelj Trideset godina je respektabilna dob jedne nenacionalne radijske postaje, naročito za medij koji gotovo svakodnevno mora biti u skladu s novim tehnologijama. Biti uz struju i protiv struje aktualne vlasti, biti u trendu, pratiti trendove i stvarati trendove. No možda prije svega, glazbeno biti učitelj, promicatelj, zabavljač, najbolji DJ,

edukator, provokator, a ponekad i egzekutor. Kad se prvi put u eteru Radija 101 čulo Ja sam mali pa sam vrijedan i slušam Radio 101, gotovo ništa slično nije postojalo u eteru oko nas.

Najmanje glazba koja je kroz eter Stojedinice ušla u naše uši i otkrila nam potpuno novi svijet — svijet glazbe koji nismo više trebali sami otkrivati. Bilo je dovoljno uključiti Radio 101 i poslušati One Man Radio Show ili bilo koju drugu glazbenu emisiju i biti ukorak s aktualnim svjetskim trendovima. Znali smo tko je zvijezda i zašto. Znali smo što nam se i zašto sviđa. Saznali smo koliko je bogata globalna glazbena scena i kakve sve tajne krije. Radijski voditelji bili su istinske zvijezde. I klasika je postala izuzetno slušana, zahvaljujući entuzijastima koji su svu svoju strast prema klasičnoj glazbi upravo ondje dijelili sa slušateljima. Prvi smo put čuli neke domaće bendove koji su danas perjanice hrvatske, ali i regionalne pop i rock scene. Radio 101 naučio nas je u svojim prvim godinama sve što dotad nismo znali ili se nismo usudili pitati. Barem ne glasno i jasno, kao voditelji u eteru tadašnjeg Omladinskog radija.

Prvi se put u eteru slušateljima obratio deklarirani homoseksualac, svjedočili smo razgovoru s prostitutkama, često slušali drugu stranu istine, uživali u intervjuima s najvećim svjetskim intelektualcima i umjetnicima, uživali u političkim provokacijama, pozivima na bunt, sitnim nepodopštinama i novinarskim uspjesima. Tražili smo i dobili istinu kad je do nje bilo teško doći. Bili smo ponosni kad su i svjetski mediji pisali o Našem radiju koji pomiče brda i stvara trendove. Tako su nas razmazili da smo uvijek htjeli i očekivali bolje, više i jače. Nismo ni u snu pomislili da će doći dan kad će Radio 101 postati jedna od brojnih radiopostaja u Zagrebu i u Hrvatskoj stopljenih s masom formatiranih i bezličnih radijskih postaja koje svakodnevno nude jednu te istu glazbu, tvrdeći nam i uvjeravajući nas da je to najbolje. Radio 101 nije se još do kraja istopio, ali mu malo fali. Slutili smo, ali nismo vjerovali, da će nam doći glave mangupi iz naših redova.

Lijepo se danas sjetiti tih prvih godina. Makar sa suzama u očima i glazbom s mobitela.

Toni Marošević

G

otovo nitko od djelatnika koji su stvarali taj radio nije čestitao aktualnom uredniku Radija 101 Danielu Berdaisu, a još manje aktualnom vlasniku, Nijemcu Thomasu Alexanderu Thimmeu, jednostavno zato što taj radio više nije radio koji smo poznavali

BROJ 186, SRPANJ 2014.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Kako je jedna zagrebačka radiopostaja oblikovala životna stajališta i glazbeni ukus nekoliko naraštaja

Prosvjed za Radio 101 na središnjem zagrebačkom trgu 1996.

Jedna »obiteljska« prije razlaza

37

Mala dvorana Doma sportova Zagreb, 11. travnja 2014.

N

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Piše: Aleksandar Dragaš

akon nekoliko tjedana dojmovi su se slegli, ali ni taj relativno kratki, ali ipak dovoljno signifikantan protok vremena nije poništio dojam stečen odmah nakon koncerta kojim je Psihomodo pop u krcatoj Maloj dvorani Doma sportova proslavio 30. obljetnicu postojanja. Možda jest trideset godina prošlo kao kad prođe tramvaj, kako je to malo nakon početka koncerta rekao Gobac, ali energija benda te je večeri bila na zavidnoj razini, a i članovi benda s »pet banki na plećima« izgledali su i zvučali onako kako bi »rokeri u zrelim godinama« trebali izgledati i zvučati na pozornici. Ne poput ispuhanih balona, bezvoljno i u modusu odrađivanja »gaže«. Naprotiv, mogao se steći dojam kako Psihomodo u Domu sportova, prema klišeju, »proživljava novu mladost«, samo sad s nakupljenim iskustvom i hitovima koje je u dvorani pjevalo »i staro i mlado«. Nije loše za bend koji su mnogi još u demo–fazi otpisali jer mu je trebalo dugih pet godina da se »dočepa« debitantskog albuma Godina zmaja, objavljenog prije dvadeset šest godina. Nije loše za bend na koji bi donedavno malotko stavio više od pet kuna u okladi hoće li napuniti Dom sportova.

Transfer u Dallas Tijekom dva i pol sata sjajnog koncerta na reprezentativnoj i tehnički više nego

Donna bivšeg gitarista Nevena Kepeskog tjednima se nije skidala s vrha liste najemitiranijih pjesama u Hrvatskoj, što je dobrodošla promjena, ne samo za Psihomodo nego i za domaću glazbenu scenu te radijski eter. Ubrzo je uslijedio novi album, standardno zafrkantskog naslova Ćiribu ćiriba i kockice su se iznova posložile kako treba, a teško da su i članovi benda mogli zamisliti bolji slavljenički koncert od održanog u »uzavrelom« Domu sportova.

Dobre stare pjesme Ta konstatacija mora ili bi barem trebala radovati sve dobronamjerne. Naime, još do prije godinu dana, čak do prije samo šest mjeseci, Psihomodo pop nije mogao rasprodati prostor veći od KSET–a, Močvare ili Tvornice pregrađene popola, a bez obzira na »harač« koji je u radijskom eteru pobrala Donna, valja čestitati i organizatorima iz Dallas Recordsa čiju bi promotivno–marketinšku kampanju za koncert također valjalo predavati kao showcase study menadžmenta u (pop) kulturi. Sve se, dakle, na obljetničkom koncertu Psihomodo popa, pojačanog Napalm djevicama, puhačkom sekcijom i Klincima s Ribnjaka, posložilo onako kako su se članovi benda nadali, a nije to ni slučajno jer su imali i pripreme u Tvornici kulture. Ništa nije bilo prepušteno slučaju.

Usto, njihove stare pjesme iz osamdesetih i danas se jako dobro drže. Neke fraze iz tih pjesama već su ušle u zagrebački »sleng«. Nešto slično možemo konstatirati i za skladbe iz devedesetih, a dodatno je veselje činjenica da Psihomodo ima i novih pjesama s albuma Ćiribu ćiriba kojima će uspješno »podebljati« koncertni repertoar. U kolektivnom sjećanju zadržala se i pokoja skladba iz prvog desetljeća 21. stoljeća, ali ako se tijekom vremena možda

u Domu sportova proslavila Gopčeva vesela družina koja se nakon trideset godina možda i bolje »drži na sceni« nego što su se ranih devedesetih držali Stonesi kad su slavili svojih trideset godina.

Najzagrebačkiji bend Ukratko, ozračje je u Domu sportova donekle podsjećalo na reviziju ili restauraciju atmosfere s live albuma It’s Alive Ramonesa i Get Yer Ya–Ya’s Out Stonesa, uz dužan naklon Lou Reedu i Marcu Bolanu, njihovim »vječitim« inspiracijama, ali i posrednim rivalima.

Psihomodo pop se tijekom karijere više puta »naslonio« na te uzore, ali je i obljetnički koncert u Domu sportova potvrdio kako u jednom od »najzagrebačkijih« bendova ima osobenog šarma, stilističkog ukusa, kultnih i antologijskih pjesama te vještina kojima se i mnogo veći »originali« iz »bijeloga svijeta« teško mogu pohvaliti »na svom terenu«. Nema danas baš ni vani tako mnogo zabavnih i punokrvnih, a etabliranih rock–sastava kakav je u nas Psihomodo pop. Uzevši u obzir i obljetnički koncert i novi album Ćiribu ćiriba, nije to ni loše za bend koji je počeo poput likova iz crtanih filmova, stripova i seksi magazina, a koji i nakon trideset godina opstanka u »nemogućim uvjetima« te s ponovnom popularnošću spremno izgara na sceni, što je za rock’n’roll bilo i ostalo najvažnije. Dapače, »dionice« Psihomodo popa naglo

su poskočile, što se nažalost za dionice nekih drugih hrvatskih tvrtki na Zagrebačkoj burzi ne može reći. Ekonomska kriza u kojoj se već godinama koprcamo kao da je nagnala Psihomodo da prevlada vlastitu artističku pa i egzistencijalnu krizu.

R

amonesi nisu ni dočekali obljetnicu koju je u Domu sportova proslavila Gopčeva vesela družina. Nakon trideset godina Psihomodo se bolje »drži na sceni« nego što su se ranih devedesetih držali Stonesi kad su slavili svojih trideset godina

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Obljetnički koncert Psihomodo popa nakon trideset godina karijere

Slavlje rock’n’rolla i vlastite upornosti 38

adekvatnoj pozornici s vrhunskom rasvjetom i zvukom, Psihomodo je predstavio i novi album Ćiribu ćiriba te oduševio ama baš sve prisutne. Promjena diskografske kuće često zna osokoliti izvođača da jače zagrize ili da se trgne iz letargije ako je u nju već upao.

Nešto slično, očito, dogodilo se Psihomodo popu koji je nakon četvrt stoljeća vjernosti Jugotonu, odnosno Croatia Recordsu, uoči tridesete obljetnice karijere prešao u Dallas Records.

Nikad snimljena, nedavno objavljena

činilo da je Psihomodo u »krizi srednjih godina«, novi album i slavljenički koncert sugeriraju da je to, ako je i postojalo, stvar prošlosti. Nemamo baš mnogo izvođača s takvom »zalihom« hitova, ali važno je i kako se ti hitovi izvode. Svirački vješti članovi Psihomoda s nebrojenim »utakmicama u nogama« brzo su i lako te večeri »šaltali« iz punka u rhythm & blues, odnosno iz glam–rocka u soul, na ekvidistanci između Ramonesa i Stonesa. Nota bene, Ramonesi nisu ni dočekali obljetnicu koju je

39

Baretov blues za koncertnu i filmsku publiku

S

vojom pojavom, pjesništvom i karizmom Bare iznova privlači, osvaja i fascinira publiku, čak i kad povremeno kaska za bendom

Nova internetska usluga za lakše snalaženje u sustavu kolektivne zaštite autorskih prava

Moj profil — sve je tu, nadomak klika Prijava skladbe trajat će onoliko koliko vam treba da ispunite nekoliko obaveznih polja i uploadate mp3 snimku Pišu: Josip Radić i Milan Majerović Stilinović

BROJ 186, SRPANJ 2014.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Završna večer Zagreb International Blues Festivala, 31. svibnja 2014., Kino SC–a, Zagreb

Goran Bare & Majke u sasvim novoj inačici u kojoj glavnu riječ vodi Alen Kraljić–Kralja (ex Pipsi)

P

Piše: Aleksandar Dragaš

remda u Majkama nema ni jednog izvornog člana, a otišli su i po stažu najdugovječniji gitarist Zoran Čalić, iznimno zaslužan za sve albume Majki, osim debija Razum i bezumlje, i Šiljo iz Gatuza koji je zabljesnuo na Teškim bojama, nije trebalo strahovati kako će se postava u kojoj kao gitarist sad glavnu riječ vodi Alen Kraljić–Kralja (ex Pipsi) prilagoditi svirci za »prvi koncert Majki u dvorani sa sjedalicama« u karijeri. Uz pomoć Davora Rodika kao gosta na pedal steelu i električnoj gitari, iz raznih derivata rocka Majke su lako ponirale u blues i u country, a s obzirom na to da je i Kralja svirao električnu gitaru, posrijedi nije bilo totalno unplugged, ali ni tipično električno izdanje Majki.

Koncert u Kinu SC–a doduše nije bio na razini onog koncerta Majki u Tvornici kulture iz kojeg je 2008. godine izvučen veličanstveni Unplugged album, ali nije nedostajalo briljantnih trenutaka.

D

Goran Vlajić, Lana Jurčević, Damir Ludvig i Matej Meštrović prvi su isprobali novi sustav

osadašnja procedura prijave djela ZAMP–u itekako vam je dobro poznata: uredno biste ispunili prijavu sa svim podacima o autorima, aranžerima, izvođačima, izdavačima, a dodatnu glavobolju stvaralo je notno crtovlje u kojem je trebalo ispisati prva četiri takta djela ili glavne teme. Oni koji su prespavali satove solfeggia morali su snimiti svoje djelo na CD, priložiti ga formularu prijave i onda s cijelom dokumentacijom — ravno u poštanski ured, uz napomenu »Uredno popunjenu i potpisanu prijavu djela dostaviti na adresu: HDS ZAMP, Heinzelova 62a, 10000 Zagreb«.

Šamansko ukazanje Godine nezdravog života učinile su svoje, ali još je fascinantnije da je Bare i dalje s nama, baš kao i Shane MacGowan. I dalje je sposoban ukazati se kao najveći karizmatik, šaman i frontmen naše rock–scene, ne samo na rubu opasnoga i depresivnoga, nego i lucidnoga i duhovitoga u konferansama i komunikaciji s publikom. Takav kakav je danas, Bare je istodobno najsnažnija, ali i najslabija karika Majki. Najsnažnija jer svojom pojavom, pjesništvom i karizmom iznova privlači, osvaja i fascinira publiku.

Najslabija jer je evidentno da mu je motorika, bitna za pjevanje i govor, oštećena pa povremeno kaska za bendom, čak i ako je čist kao suza. Ipak, bez većih problema i napora izvukao je koncert dulji od sat i pol, i to tako da mu čovjek mora skinuti kapu i priznati da je i dalje impresivan.

Online obrazac Međutim, nedavno je HDS ZAMP za svojih osam tisuća članova predstavio novu online uslugu koja će ubrzati prijavu djela i olakšati snalaženje u sustavu kolektivne zaštite autorskih prava. Riječ je o usluzi Moj profil na internetskim stranicama ZAMP–a. Tom će uslugom autori moći prijaviti svoju najnoviju pjesmu online obrascem, imati uvid u popis izdanja, pregled prodaje te obračune svojih autorskih honorara od 2011.

Ako ste si i postavljali pitanje što Majke imaju raditi na blues festivalu, Bare je potvrdio da je upravo on naš najveći bluzmen, čak i kad strogo stilski gledano ne pjeva blues. No njegova je životna priča arhetipski blues, više nego kod bilo kojeg drugog našeg glazbenika, pa kad smo joj već iznova svjedočili na koncertu u kinodvorani, logički se nameće pitanje kako naši scenaristi i redatelji Baretov život ne vide kao filmsku storiju, razumljivu nama, ali i bilo kojem drugom pokloniku filma i rocka na potezu od Los Angelesa, preko Berlina i Cannesa, sve do Moskve i Tokija.

40

Anastazija Vržina

Arhetipski blues

Bolja kontrola Nema više ispunjavanja papirnatih formulara, prženja vlastite glazbe na CD i hodočašćenja do poštanskih sanduči-

ća. Prijava djela trajat će onoliko koliko vam treba da ispunite nekoliko obaveznih polja i uploadate mp3 snimku djela koje je negdje izvedeno i vi ga želite prijaviti.

Mnoge će svakako razveseliti i pregled izvedbi na radijskim postajama koje sudjeluju u obračunu autorske naknade.

Zanima vas koliko ste puta emitirani u programu svojeg lokalnog radija prošle godine ili koliko vam se puta zavrtio videospot na nacionalnoj televiziji? Sve je tu, nadomak klika.

Još jedna pogodnost osobnog profila je prijava korištenja djela — ako kao autor znate za korištenje djela ili niste sigurni da će organizator vašeg koncerta prijaviti izvedene skladbe, to ćete moći dojaviti službi zaštite prava preko jednostavnog obrasca. Ona će tako imati dodatni argument da nazove organizatora koncerta i regulira plaćanje naknade.

Brže i učinkovitije Uvođenjem te tehnološke novine, HDS ZAMP stavlja se uz bok drugih razvijenih svjetskih društava za kolektivnu zaštitu autorskih prava koje svojim članovima nude takvu pogodnost. Nenad Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a, ističe da je riječ o usluzi koja će uvelike pospješiti komunikaciju sa službom, ali i omogućiti učinkovitiju naplatu i ostvarivanje autorskih prava: »Poanta našeg rada je biti što učinkovitiji i brži u obradi podataka. Rad na projektu bio je dug i

zahtjevan, ali vjerujem da će se isplatiti i da će se glazbenici lako priviknuti na tu vrstu komunikacije s nama, iako im naravno ostajemo na usluzi i u Odjelu članstva, osobno, telefonom ili mailom.«

Oduševljeni korisnici Autori koji su već isprobali sustav nisu krili oduševljenje. Goran Vlajić, poznatiji kao DJ Go Cut, bio je među prvima koji su testirali uslugu Moj profil: »Radi se o modernom iskoraku za koji ne sumnjam da će vrlo brzo zaživjeti u praksi.

Ovo je, u svakom slučaju, koristan alat nama autorima, ali i djelatnicima koji obrađuju pristigle podatke.« Dodao je kako se u budućnosti nada integraciji sustava s društvenim mrežama, tako da se odmah svojom novom pjesmom može pohvaliti prijateljima na Facebooku ili Twitteru.

Neven Kolarić, autor i frotmen grupe The Riverpool, hvali ideju i incijativu: »Dobro je da se i HDS ZAMP pridružuje novim kretanjima u tehnologiji. Uslugu sam isprobao nedavno, prijava je jednostavna i brza, a uz to sam uštedio poprilično vremena i energije. Sve pohvale!« Većina se autora u prvim komentarima ipak raduje jednostavnosti korištenja, uštedi vremena, pa i, šale se, goriva za automobil. Radi se o još jednom primjeru kojim HDS ZAMP pokazuje namjeru da svojim autorima pruži najbolju moguću uslugu i omogući im što kvalitetnije i jednostavnije stvaranje novih djela.

41

Goran Karan intervju: Zrinko Tutić

Dokle god si pametnjaković, teško ćeš

Z

rinko Tutić je hrvatski skladatelj, tekstopisac i kantautor bošnjačkih korijena. Dobitnik je brojnih prestižnih strukovnih nagrada, a u hrvatskoj popularnoj glazbi besmrtnost je zaslužio koautorstvom pjesme Moja domovina, koju je napisao s Rajkom Dujmićem. Novi fosili, Doris Dragović, Tajči, Severina, Massimo, Željko Bebek i Zlatko Pejaković samo su neki od brojnih Zrinkovih suradnika u njegovih više od trideset godina bavljenja glazbom.

Imao sam zadovoljstvo upoznati Zrinka kao kolegu u žiriju hrvatskog Pop idola, a nakon toga i čast pjevati njegove pjesme. Sa skladbom Ružo moja bila pobijedili smo na dva festivala — u Hrvatskoj na Splitskom festivalu i na Sunčanim skalama u Herceg–Novom u Crnoj Gori. Ovih je dana Zrinko oduševljavao gledateljstvo svojim stručnim komentarima u show programu HTV–a Zvijezde pjevaju...

Zrinko, bio si u žiriju za TV emisiju Zvijezde pjevaju. Kako ti je bilo?

Ha, prvi put u životu bio sam u žiriju za amatere... Lijepa je to novina, obožavam ljude koji vole glazbu, ali ja sam ti, sportskim rječnikom kazano, trener za Hajduk i Dinamo, a ne za osnovce i početnike... Bila je to dobra i zanimljiva emisija, ali mi iskustvo bavljenja glazbom nije pomoglo u slušanju dragih amatera i žiriranju njihovih glazbenih napora i htijenja.

Univerzalno zvukovlje Kad se prisjetiš svojih početaka, postoji li neka pjesma koja ti je tako zavrtjela životom da si poželio i sam pisati pjesme?

42

Ja sam ti jedan od onih koji su išli u glazbenu školu... ali, negdje tamo u petom razredu osnovne, kod nas je izlazio glazbeni magazin Džuboks. I, u tom časopisu kao poklon–bon, bile su vinilne singlice, ploče sa zvučnim zapisom. E, a u tom broju koji mi je došao

pod ruku, bili su Rolling Stonesi, Jagger na naslovnici, a unutar magazina njihova singlica Paint it black i, povrh svega, još i note za tu pjesmu...

Naravno da je kratko poslije toga moj otac ušao u moju sobu gdje sam ja, kao, vježbao za glazbenu školu i pitao me: »Šta to sviraš?!» » Ma ništa, ništa«, ha, ha...

Onda sam, nakon toga, bio fasciniran pjesmom Beatlesa Yellow Submarine, masovnošću te pjesme.

I, bez obzira na to što sam do tada imao ovakav ili onakav izbor zvukovlja u školi, nikad nisam dovodio to u sukob, i razlikovao ga i dijelio na, šta ja znam, klasiku i pop. Zvukovlje je za mene jedno, nedjeljivo i univerzalno. Na jednak način volim i drag mi je Klavirski koncert Edwarda Griega kao i Stonesi ili Beatlesi.

Kućni odgoj Je li te, osim klasike i stranih izvođača, i neka domaća riječ zapjevala i dotakla?

Ama, moj se otac koristio gitarom, i to jako dobro. Inače je bio financijski direktor, ali je strašno volio gitaru. Ja sam tada volio Stardust, Carmichaelovu pjesmu, pa je bilo Tata, kako ono idu harmonije? A otac je bio ljut kad ne bih nešto znao svirati. On je volio jazz i swing, a što se tiče pjesme domaćice... U to je vrijeme bilo puno prepjeva. Za neke od svjetskih standarda tek sam naknadno saznao da se zovu primjerice Besame mucho, ha, ha. Ja sam je prvi put čuo na mađarskom jeziku. Bilo je i mnogo prepjevanih pjesama s talijanskog, mislim da je to radio Mario Kinel...

S druge strane moj je otac jako volio starogradsku pjesmu i tamburaške.... Čak je neko vrijeme vodio tamburaški orkestar u firmi u kojoj je radio. Valjda zato što je moja Banja Luka s jedne strane naslonjena na Slavoniju, a tek s druge strane na planine i njihov glazbeni repertoar. Tako bi, kad bi došli gosti, negdje u šestom, sedmom razredu osnovne, bilo ono: »‘Ajde, Zrinko, donesi gitaru da nam gosti mogu zapjevati nešto.« Dakle od Hladan vjetar poljem piri do... ma sve! Tko sve to nije znao, nije mogao s njima sjediti. A moja majka je imala lijep glas i fino je pjevala. Voljela je Mišu Kovača, a ne, kako bi rekla «... onoga tvoga što ga ti slušaš, što samo sklopi oči i recitira«, a

to je bio Arsen Dedić.

Za ljepši spol Pisao si za mnoge umjetnike. Kako pišeš pjesme iz prvog lica ljepšeg spola?

Imao sam brojne predivne suradnice za to. Iako, moram to reći, nisam ti ja baš neki tip od velike demokracije. U procjeni, moja je zadnja. A izdvojio bih dvije sjajne suradnice. Jedna je Marina Tucaković, a druga je moja ljubav Alka Vuica. To je ono — Chick lit.

Kad god znam da mi fali ženskog rukopisa: Halo, Alka! U tom trenutku ne znam kako dalje. Ali ću poslije zajedno s izvođačem procijeniti je li nešto u redu i možda ponešto popraviti...

E, a onda smo postali i mi vješti, kad smo shvatili kako. Ima u ženskom rukopisu kod Tajči i dosta Steve Cvikića.

A tu je i jedan od najtalentiranijih ljudi koje je Hrvatska ikad imala, Neno Ninčević. On je brz na glavi, a i dao mu je Bog tu transformaciju. Ima jedna divna anegdota, kad smo radili pjesmu Trava zelena za Severinu. Kažem mu da hoću napraviti jedan retro, nekakav pop–rock, flower power i da mi treba jedna blesava rečenica u tekstu. I sad, ja njemu sviram pjesmu u mom uredu, a on kao drugu rečenicu ispali — Raste trava zelena! Ma ‘ajde, Ninčeviću, kažem ja, šta ti je, to ne valja... To je bilo u šest sati popodne. I sad, radimo mi dalje druge pjesme... Kako je vrijeme prolazilo, travarice je bilo sve manje.

Tu negdje u jedan u noći kažem: »Ma, Neno moj, bit će ono dobro... i nek’ se pjesma zove Trava zelena, a ne Raste trava zelena.« A kaže on meni: »Ajme, Zrinko, to san napisa’ u šest i kvarat, mogli smo dosada ić’ i na večeru!« Kakav je pristup kad sam pjevaš svoju pjesmu?

Moje kantautorstvo je druga priča, jer je to primijenjena poezija. To je odlično rekao Rajko Dujmić, dobra stara priča... Dakle, bila je to prva verzija pjesme Moja Milena. Ovako je to išlo: Rano jutro, pola šest, svakog jutra putuje, moja Milena... i onda, drugi dvostih, miriše na varivo, živi sa svekrvom, moja Milena. I to je točno! Točno. To je socijalna priča o kojoj u tom trenutku želim progovoriti. Ali na to meni Rajko veli: »Ljubavi, to možeš pjevati ti, ali ja ne mogu. Mi moramo biti mekši, jer smo ipak Novi fosili...« Naravno da sam promijenio u živi k’o podstanar, miriše

na jabuke, ali je to razblažena verzija.

I u Doris, pjesmi koja me i danas obilježava kao kantautora, u tekstu ja nešto preskačem žice, močvare... imam drukčiji vokabular. Takav vokabular ne pristaje takvom genijalnom kolektivu kao što su Fosili.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Drugi u ciklusu razgovora koje s uvaženim predstavnicima glazbene scene vodi naš ugledni kantautor

Treba imati kriterije Koja te pjesma najviše označava kao autora?

To mi je samome očajno teško odrediti, jer na ovoj antologiji (pokazuje CD s autorskom antologijom, op. a.), izabrati od tisuće pjesama... joj... Mene kao kantautora označava pjesma Doris. S druge strane, išta je teško usporediti s Moja domovina... ta vrsta emocija, u tom trenutku, potkraj osmog mjeseca ‘91. nije zabilježena niti će biti, jer se te okolnosti ne mogu ponoviti! Tada sam se ratnoj agresiji usprotivio Mojom domovinom, jednom običnom pop–pjesmom. Marinković je u Inspektorovim spletkama rekao rečenicu, ovako nekako: »Čujem vjetrove koji vani urlaju, ali to ne znači da ću i ja s njima urlati.« Što bi rekao nekom koji kreće životnim putem glazbe?

Predlažem mu uvijek za početak da posumnja u sebe. To je nulta točka.

I da mu kriteriji budu, bez obzira na to u kojoj je kategoriji, dignuti kao kod Blanke Vlašić, a ne spušteni nisko. Na tjednoj osnovi imam priliku čuti nečiju sestričnu, ono: »Vidi kako mala pjeva.« I onda ide ona rečenica: »Ha, pa, čujte, tko sve danas pjeva, pa i ona je dobra.« Ne! Treba imati kriterij unutar sebe, to je najvažnije. I nešto malo znati. Ne mora biti glazbena škola, dobro dođe i kulturno–umjetničko društvo. Evo, sada u Zagrebu imaju i Rock akademiju, pa ima tamo momaka koji će te malo dovesti u red. Pa ima i ovih cura, učiteljica pjevanja, koje će te malo posložiti s dijafragmom da se ne podereš nakon dvije pjesme... Dakle, ti obavezni likovi o kojima sam govorio su jedno, a nakon toga treba vidjeti ima li te ili nema. Možda je ovo prigoda da se kaže i ovo: Dug je put (i nije ga Bog svakom dao) do rečenice Znam da ništa ne znam. Ja bih pjevao ili pjevala, biste li vi meni napisali neke pjesme i rekli mi što ću pjevati? Strašno je dug put do te rečenice. Jer, dokle god si pametnjaković, teško ćeš.

N

Zrinko Tutić sudjelovao je sa svojim intervjuistom Goranom Karanom i venezuelsko–hrvatskim fagotistom i pjevačem Riccardom Luqueom na Hrvatskom idolu 2004.

ekome tko kreće životnim putem glazbe predlažem da za početak posumnja u sebe. To je nulta točka. A onda neka digne kriterije kao kod Blanke Vlašić

Razgovor s gitaristom, skladateljem i producentom Valentom Samardžijom aka NT Wave

BROJ 186, SRPANJ 2014.

alent Samardžija gitarist je, skladatelj i producent. Surađivao je sa sastavima koji su svirali različite žanrove, od funka i soula do fusiona i elektronike (Funny Hill, Soul Fingers, ConFusion, Less Than A Minute, Tobogan i dr.). Član je glazbeničkog kolektiva BeatBusters. U novije vrijeme nastupa pod imenom NT Wave, kao solist koji na gitari svira — tehno. Upravo je u tom izdanju nastupio na festivalu Lefkosia Loop u Nikoziji (Lefkosiji) na Cipru. Porazgovarali smo s njim o tom gostovanju i drugim glazbenim aktivnostima.

Kako je došlo do tvojega gostovanja na Cipru? Riječ je o suradnji nekoliko institucija?

Solo tehničar

Muzički informativni centar koji djeluje unutar Koncertne direkcije Zagreb sudjeluje u projektu više europskih muzičkih informativnih centara koji se zove Minstrel. Njihova je ideja neka vrsta europske kulturne razmjene. Unutar toga je Ciparski muzički informativni centar organizirao Loop Festival na koji je pozvao glazbenike koji se u stvaranju koriste nekom vrstom sempliranja/loopiranja i Danijela Tonković iz agencije za booking LAB 852 dobila je dopis da predloži hrvatske glazbenike koji primjenjuju tu tehniku. Ne znam koga je sve predložila, ali prihvatili su moj program, tehniku gitare NT Wave. Na festivalu je bilo razne glazbe, od klasike do etna, ali svugdje se u nekom dijelu upotrebljavala elektronika.

Predstavnik povratka iz digitalizacije prema analognim sredstvima i »živoj« svirci

Hit u Lefkosiji Kakve su bile reakcije?

Reakcije su bile iznad mojih očekivanja. Njima je to bilo tako zanimljivo da je bilo — hit. Lefkosia je malo mjesto i ti ljudi koji su povezani kulturnim osnovama brzo se čuju i izmjenjuju informacije, tako da su me već sljedećeg dana prepoznavali u prolazu. Prvi sam dan bio headliner. Dobar je osjećaj kad se nađeš u situaciji da predstavljaš svoju zemlju, da si headliner i da još postigneš uspjeh.

44

Valent Samardžija alias NT Wave

Matej Celar

Hoće li se takva suradnja institucija nastaviti? Jesi li sam dogovorio neku suradnju s ljudima koji su bili tamo?

Nadam se da će se suradnja institucija nastaviti, toliko sam oduševljen događajem i ispunjen rezultatima da mislim da bi ta razmjena trebala biti stalna pojava. Ostvario sam kontakte i razmjenjujem informacije s ljudima iz Latvije, s Cipra, iz Španjolske, Italije i Grčke. To

su sve slični glazbenici kao ja — slobodnjaci, rade specifičnu urbanu glazbu ili obrađuju etno–glazbu, mnogi imaju svoj radio, društveno su aktivni u svojim sredinama... Već sam počeo predlagati nekim festivalima glazbenike koje sam tamo čuo, nastojim ih dovesti u Hrvatsku.

Hoće li Muzički informativni centar (MIC) i dalje biti uključen?

Oni jesu orijentirani na klasiku, ali to im je bio zanimljiv iskorak. Davor Merkaš mi je rekao da ih informiram o svim glazbenim smjerovima izvan klasike pa se možda uspije otvoriti mogućnost za razmjenu.

Svoju si glazbu usporedio s tehnom, no nazvao si je »pravim« tehnom. Što to znači?

Cijeli taj reverse engineering nastao je tako da glazbenici imitiraju DJ–e, producente. Među prvima je to radio Jojo Mayer, počeo uživo svirati bubanj kao da je programiran, što je gotovo nemoguće, ali tako je dugo vježbao dok nije uspio odsvirati točno tako. Da bi se na gitari svirao tehno, što ja radim, sličan je postupak. Na neki način imitiraš producenta koji stvara tehno na uređajima.

Odgovor na digitalizaciju Znači, to je odgovor na digitalizaciju, povratak iz digitalizacije prema analognim sredstvima — i mogućnostima ljudske pogreške? Uzimanje glazbe »natrag«?

Da, jer došlo je do kraja, do tog stupnja da današnji glazbenici uopće više ne stvaraju glazbu svirajući, nego samo radeći na računalu. Naročito mladi.

Rade glazbu a da ne znaju ni brojiti do četiri.

Prošle si godine nastupao na Izlogu suvremenog zvuka. Ima li i inače u Hrvatskoj mjesta za tip glazbe koji radiš, za »tvoj« tehno?

Zapravo je sretna okolnost što se radi o tehnu, jer je to dosta slušana glazba. Ali zanimljivo je da se izvodi na gitari i da je izvodi samo jedan čovjek, a to zahtijeva spretnost i znanje. Ponekad publika samo sluša, a ponekad i zapleše kao na tehno–partiju. Inače, razvoj elektroničkih stilova je vezan uz droge, a moj je tehno potpuno čist!

Kako to da uglavnom nastupaš sam?

Nisam mislio da ću sam svirati, dogodilo se slučajno. Krešimir Znika koji vodi free stage u cafe–baru Retro pozvao me da sviram. Reda radi, rekao sam da ću jednom doći, ali on je to pogrešno shvatio, odmah odredio datum i tog popodneva mi javio — večeras sviraš.

A ja nisam nikada prije svirao sam! I ne sviram covere, nego sam cijeli život po-

svetio istraživanju u glazbi. Otišao sam u studio, pospajao nešto pedala, napravio sistem da mogu pola sata »preživjeti«. Kako je minimal techno najjednostavnija glazba za sviranje, izabrao sam tu glazbu. Uvijek sam bio zadivljen tehnom, premda nikad nisam išao na te partije. Nisam mogao jer sam uvijek svirao vikendima. I tako sam prvi put svirao tehno, ljudi su bili oduševljeni, a i organizator, što me iznenadilo. To je bilo prije godinu i pol, dvije. Otad imam taj solo nastup.

Izlazak u inozemstvo Organiziraš li sam svoje nastupe?

Zvali su me festivali, forumi, klubovi, ali sad radim više na tome da organiziram booking i menadžment s Labom 852 koji su se aktivno uključili u predstavljanje hrvatskih glazbenika izvan Hrvatske, aktivnih hrvatskih sadržaja koji su u Europi razumljivi u pogledu elektronike, noisea... Zanima nas koliko je glazbenika u Hrvatskoj sposobno otići izvan granica Hrvatske i odraditi dobar koncert za europsku javnost koja nije povezana s Hrvatskom. To mi je baš zanimljiva tema. Možda se ljudi, primjerice, za Gibonnija nisu pitali znači li ono što mi smatramo dobrim i vrijednim nešto nekome izvan Hrvatske. Bendovi s prvih mjesta naših top–lista ne sviraju baš u inozemstvu, a Bjork i druge zvijezde s Islanda primjerice to čine. Naš prvi sportaš igra s prvim sportašem iz Austrije, a naš prvi glazbenik na top–listi nije se usudio svirati s prvim na top– listi u Engleskoj. Pitanje je zašto naši kriteriji ne odgovaraju svjetskima. Mislim da je stvar u kvaliteti izvođača. S druge strane, kod nas ima vrhunskih glazbenika za koje se ne zna dovoljno.

i educirati, da budu spremni vani razgovarati, uspostaviti kontakte.

Radiš li, i moraš li iz financijskih razloga raditi, druge stvari?

Bavim se svime što je vezano uz glazbu. Produkcija, namjenska glazba, konferencije o glazbi i edukaciji. Imam udrugu glazbenika Vibra, a vodi je Konrad Lovrenčić. Nastojimo postići pomake na bolje. Sad radim na uređaju koji će emitirati glazbu iz lokalne zajednice. Primjerice, glazbu koja je nastala u Rijeci u posljednjih deset godina i koja nije prošla kroz medije a dobra je. Pokušat ćemo jedno mjesto u gradu rezervirati samo za nju. Uređaj se može osvježavati, preko interneta se može dodavati nova glazba. Ideja je da se ljudi okupe na jednom mjestu i slušaju glazbu koja je nastala blizu njih; to je spajanje zajednice s njezinim vrijednostima.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

V

Razgovarala: Dina Puhovski

P

onekad publika samo sluša, a ponekad i zapleše kao na tehno–partiju. Inače, razvoj elektroničkih stilova je vezan uz droge, a moj je tehno potpuno čist!

Često se postavlja pitanje trebaju li glazbenici sami pokušati izaći na svjetsko tržište ili dobiti potporu institucija, jer glazbenici odavde uglavnom nemaju toliko novca kao njihovi inozemni pandani.

Država bi trebala sa strane staviti novac koji se daje za pokrivanje troškova izvođačima koji su dobili službeni poziv iz inozemstva. Da imaju za put i hranu jer, realno, glazbenici tog tipa u Hrvatskoj dosta teško žive. Možda bi HDS ZAMP to mogao. Puno znači kad 100.000 ljudi vidi bend iz Hrvatske i kad vidi taj Cro i pomisli: Što je to? Amerika se puno bavila time, kulturom, industrijom, cijeli proboj proizvodnje, kapitalizma, predstavili su u filmovima, glazbi, kao i Englezi. Tamara Obrovac, Bambi Molesters, Eddy Ramić... oni već sviraju po svijetu i treba ih poduprijeti. Tomu služi projekt Minstrel. Sigurno se može naći dvadeset dobrih umjetnika i njima »napasti« europske zemlje. Možda ih treba

Poster za Loop Festival u Lefkosiji

45

ZAMP HDS radionice

Prvenstvom nadahnute pjesme izvode Ana Rucner i Hrvatice, Hladno pivo, Tomislav Bralić i Intrade, Severina, Tonči Huljić i Madre Badessa, Gelato Sisters i imotski reper Ante Cash

S

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Piše: Bojan Mušćet

vjetsko nogometno prvenstvo prigoda je za kreaciju novih navijačkih himni koje bi trebale dodatno napumpati adrenalin nacijama čije izabrane vrste ondje nastupaju. Nekoć su takve skladbe izvirale s tribina, vješti su skladatelji uglazbljivali navijački huk, no danas takve pjesme postaju sve profitabilniji biznis, odnosno stvara se posebna prigodna kategorija koja bi u jednom trenutku mogla uistinu zaživjeti kao zasebna vrsta, poput božićnih pjesama. Možda ovo Svjetsko nogometno prvenstvo uistinu bude prekretnica u tome, premda Pitbull sa Jennifer Lopez i Claudijom Leittle sa skladbom Live It Up nije uspio nadići popularnost Shakirina megahita Waka Waka (This Time for Africa) iz 2010. godine.

stane nevjerojatan hit, samo zbog činjenice da su tu skladbu intenzivno preslušavali u vrijeme prvenstva. Kolika je moć nogometaša u promociji pojedinih pjesama svjedoči i globalna popularnost Michela Telóa i pjesme Nosa Nosa samo zbog toga što je tu skladbu zavolio Christiano Ronaldo.

Zaprešić Boysi U Hrvatskoj su se mnogi okušali s nogometnim pjesmama, no ostalo je malo skladbi koje su preživjele jednokratnu uporabu.

One koje su preživjele odzvanjaju kao podloga u sponzorskim reklamama i

46

Te godine hrvatski nogometni reprezentativci pomogli su i da Severinina pjesma Djevojka sa sela po-

Prije četiri godine skupina Rawbau snimila je skladbu Vatreno ludilo. Član grupe koji je i napisao tu pje-

Otkrivanje nepoznate zemlje

smu bio je izbornik Slaven Bilić. Žestoka pjesma nije postigla veći uspjeh, no bila je sljednica zanimljivog trenda: da naši izbornici zapjevaju kad ih se pozove. Osim Igora Štimca i Slavena Bilića (zanimljivo, obojica su se pojavljivala u spotovima s pjesmama koje je skladao Tonči Huljić — Idi i ne budi ljude te U Brazil), pjevali su i Otto Barić i Ćiro Blažević.

Otto Barić snimio je s Kraljevima ulice album Naprijed, Hr-

Namjera je skladateljima koji tek počinju pružiti uvid u svijet autorskih prava

S

Piše: Tomislav Vuković

vijet glazbene industrije i autorskih prava mladim glazbenicima često je svojevrsna terra incognita na koju je teško ući, a još teže pronaći put do željenog cilja.

Zato je služba ZAMP Hrvatskog društva skladatelja u suradnji s 18. HGF demo festivalom ovoga proljeća organizirala niz informativnih radionica pod nazivom Intro. Namjera je autorima koji tek počinju pružiti uvid u tematiku ostvarivanja prava te ponuditi informacije za lakše snalaženje u budućnosti.

Rješavanje nedoumica

Zaprešić Boysi snimili su i reklamu

Imotski reper Ante Cash dao je istodobno potporu reprezentacijama Hrvatske i BiH

S

Službene pjesme

Posrijedi su službene pjesme prvenstva, no skladbe koje postaju hitovi u nogometnom kontekstu ne moraju nužno biti budnice i davorije za sokoljenje nogo- Gelato Sisters daju prikaz nogometnog prvenstva iz ženskog metaša. Katkad kuta dobro prolaze i pjesme u kojima su zapjevali sami nogometaši, npr. na ovom nogometnom prvenstvu. engleski reprezentativci su uz New No pametnom sponzorskom takOrder zapjevali hit World in Motion. tikom, navijačka pjesma može traKolika je popularnost te pjesme bila jati barem četiri godine. Konzum je uoči Svjetskoga nogometnog pr- sponzorirao Connect koji je uz Zavenstva 1990. svjedoči činjenica da prešić Boys zapjevao Samo je jedje posrijedi jedina pjesma New Or- no. Pjesma je složena kao potpora dera koja je osvojila prvo mjesto bri- za prošlo Svjetsko nogometno prtanske top–ljestvice, unatoč činjeni- venstvo i prilično je zaživjela među ci da je njihovo izdanje Blue Monday navijačima, tako da ju je Konzum najprodavaniji 12–inčni singl svih mogao plasirati i ove godine. Štovivremena. Engleski reprezentativci še, posrijedi je vjerojatno ponajbolja zapjevali su neuspješno još 1982. hrvatska skladba u tome žanru. godine pjesmu This Time (We’ll Get Zaprešić Boysi su bez Connecta It Right), no napadač Kevin Keegan snimili još nekoliko navijačkih pjesasnimio je još nekoliko poluhitova, u ma, a uspjeh žele ponoviti pjesmom čemu mu je pomagao bivši ured- Neopisivo koji su realizirali za ovo nik Slobodnog tjednika Ivan Ostoja. Svjetsko nogometno prvenstvo.

Kod nas je veleban uspjeh postigao Igor Štimac zapjevavši s grupom Kad izbornici zapjevaju Bohemi Mare i Kate 1998. godine.

Proljetne radionice Intro u suradnji s 18. HGF demo festivalom

tvara se posebna prigodna kategorija koja bi u jednom trenutku mogla uistinu zaživjeti kao zasebna vrsta, poput božićnih pjesama

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Navijačke himne

Po kakvoj ćemo glazbi pamtiti Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu 2014.?

U sklopu festivala održano je jedanaest radionica, a obuhvaćeni su gradovi: Rijeka, Čakovec, Zagreb, Karlovac, Županja, Pazin, Šibenik, Sisak, Osijek, Split i Zabok. Posjetilo ih je više od tristo mladih glazbenika, autora i izvođača iz demo bendova koji su sudjelovali na festivalu. Svi oni su sad bolje upoznali način rada sustava za kolektivno ostvarivanje autorskih prava i funkcioniranja glazbene industrije. Radionica im je bila i prilika za rješavanje nedoumica, ali i stjecanje kolegijalnih tips&tricks u razgovorima s iskusnijim autorima koji su se u svakom gradu kao gosti–domaćini priključivali ekipi HDS ZAMP–a.

Gosti autori »Smatram da je takav tip radionice odlična ideja te se nadam da će se nastaviti održavati. Ne bi bilo loše uključiti i korisnike glazbe, jer su za njih autorska prava nažalost potpuna enigma«, komentirao je Tomislav Goluban, gostujući autor na radionici koja se 2. svibnja održala u Zaboku. Svoja iskustva u ostvarivanju autorskih prava s mlađim kolegama dijelili su i Olja Dešić, Ladislav Varga, Petar Beluhan, Josip Pintarić, Goran Topolovac, Zdravko Smenderovac, Mario Vestić, Branimir Jovanovac, Darko Kalogjera, Dalibor Prochazka, Željko Lončarić Žec, Željko Nikolin, Saša Antić, Luka Zima i Dado Pastuović Newera. »Zabrinjavajuće je što mladi glazbenici tako slabo poznaju svoja prava i podložni su raznim manipulacijama. Upravo zato smatram da su radionice Intro nužnost koja treba postati tradicija«, izjavio je Petar Beluhan, autor koji se u ožujku pridružio radionici u Zagrebu.

Ana Rucner u pjesmi Uvijek vjerni nije naišla na odjek u redovima navijača

vatska, dok je Ćiro gostovao u rap neuspješnici Generala Wooa i Nereda Ako zabijemo gol te u pjesmi Nika Betea Povratak, uz Marijana Bana i Božidara Alića.

Nastup hrvatske nogometne reprezentacije na ovogodišnjem nogometnom prvenstvu iskoristili su mnogi glazbenici, no pjesme uglavnom završavaju u eteru i na YouTubeu. Jedno od rijetkih izdanja je maxi–singl Uvijek vjerni u izvedbama Ane Rucner i Hrvatica, klape Šufit i Ranka Bobana koji ju je i skladao, dok tekst potpisuje Željko Kozina. Pjesma je pastoralnog ugođaja uz jednu religioznu kiticu, pa će se vjerojatno svidjeti Thompsonovim fanovima, iako sve skupa ima malo veze s nogometom.

Više veze s nogometom ima aktualni singl Hladnog piva Messi (barem zbog stiha Ona te dribla k’o Messi).

Možda je Hladno pivo ciljano objavilo taj singl uoči Svjetskog nogometnog prvenstva, no svakako u kolektivnoj memoriji ostaje njihov izvrstan maxi–singl Himna s nekoliko verzija te navijačke pjesme i glasovnim intermezzima u kojima se oponaša glas izbornika Miroslava Ćire Blaževića.

Udruga navijača Uvijek vjerni nije odabrala istoimenu pjesmu Ranka Bobana za svoju himnu; odlučili su se za pjesmu Hrvatska Tomislava Bralića i klape Intrade. Skladba kombinira klapski pristup i šlagersku melodioznost, no osim prigodničarskih stihova (spominju se Uvijek vjerni i Vatreni), teško može biti napjev kojim će hrvatski navijači pokušati nadjačati brazilsku sambu.

Pjesmu s nazivom Brazil imaju Severina te Tonči Huljić i Madre Badessa. Dok je Severina svoj zarazni

ljetni hit uskladila s trendovima i instantno spojila s reprezentativnim ukusom, Tonči Huljić i njegov prateći band Madre Badessa u pjesmi U Brazil koristi se tek nogometnim spektaklom kao potkom za ljetni soundtrack, u čemu mu u spotu pomaže Igor Štimac.

Možda je najzabavnija pjesma u tom žanru Nogometna utakmica (U zaleđu) koju izvode Gelato Sisters koja u doo–wap stilu opisuje Svjetsko nogometno prvenstvo iz ženskog kuta, na sličan način kao prepjev skladbe istog naziva koji je nekad davno izvodila Bety Jurković. Tu skladbu potpisuju Dinko Stipaničev i Robert Mareković koji je s Janom Fabijanić napisao tekst.

Pjesmu o nogometnim reprezentacijama Hrvatske i BiH Vatreni zmajevi snimio je imotski reper Ante Cash i u nepunih mjesec dana skupio 600.000 pregleda na YouTubeu, a predviđanje finalne utakmice na Maracani između tih dviju reprezentacija tu pjesmu uspješno vodi prema vrhovima regionalnih top–ljestvica.

Od novoskladanih pjesama za ovogodišnje Svjetsko nogometno prvenstvo, uradak Ante Casha ima najviše izgleda da postane istinski hit.

No budu li reprezentativci u svlačionici imali favorita, bez obzira na žanr, i budu li ostvarili uspjeh koji će se pamtiti, onda je to recept koji u svakom pogledu stvara novi nacionalni hit i izvan nogometnih okvira.

Saša Antić iz TBF–a, gost travanjske radionice u Splitu, zaključuje: »Mislim da je odlična ideja da se ovakva radionica održava u sklopu demo festivala. To je idealan način da se mladim glazbenicima prenesu informacije i ukaže na stvari s kojima će se sigurno još susretati tijekom karijere. Drago mi je što sam mogao sudjelovati i prenijeti svoja iskustva.« S obzirom na uspjeh kod glazbenika i korist koju radionice donose svima, projekt će se nastaviti i u sklopu drugih glazbenih događanja. Već se dogovaraju izdanja Intra za projekte kvARTura 2014 — KvARTovski DEMO BENDOVI u organizaciji zagrebačkih centara za kulturu te RockOff — Festival novog zvuka u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja. Svi autori ili organizatori koncerata ili festivala koji bi željeli da se radionica održi u njihovu gradu ili u sklopu njihova projekta, više informacija mogu dobiti na press@zamp.hr.

Intromix

47

HDS, ZAMP, Društvo hrvatskih književnika i Društvo hrvatskih filmskih redatelja

I

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Glazba je moja ljubav, ali i moj posao Piše: Josip Radić

deja o zaštiti autorskih prava na ovim prostorima nije, prema uvriježenom mišljenju, nekakva moderna izmišljotina ili zapadnjački pomodni hit. U prilog tome ide i službeni akt iz 1884. koji potpisuje car Franjo Josip I., a riječ je o prvom zakonskom članku koji se referira na zaštitu autorskih prava književnih i glazbenih djela, »igrokazah, glasbenih djelah i glasbenih igrokazah« (sic!), proizvoda obrazovnih umjetnosti i svjetlopisa, odnosno fotografija. Međutim, i nakon više od 160 godina, rijetkima je jasno da je krađa autorskog djela jednaka krađi cipela iz dućana ili bilo kojeg drugog predmeta.

Zajednička akcija Hrvatsko društvo skladatelja i stručna služba ZAMP, Društvo hrvatskih književnika i Društvo hrvatskih filmskih redatelja zajedno su pokrenuli nacionalnu kampanju »Autori čine svijet ljepšim« upravo zato da bi upozorili javnost na opipljivu vrijednost neopipljivog autorskog djela i značenje umjetnosti i autorstva za našu svakodnevicu i društvo u cjelini. Potporu kampanji od prvog dana pružio je i Državni zavod za intelektualno vlasništvo, a brojne strukovne i autorske udruge — Zbor fotoreportera Hrvatske, Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP), Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava (HUZIP), Hrvatsko društvo pisaca, Udruga za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu fonogramskih prava (ZAPRAF), Udruga za zaštitu prava nakladnika (ZANA) i Udruga za kolektivno ostvarivanje i zaštitu prava slijeđenja likovnih umjetnika (ARS CROATICA) — pridružile su se kampanji na svoj način te izrazile volju za sudjelovanjem u budućim aktivnostima.

Anastazija Vržina

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Nacionalna kampanja Autori čine svijet ljepšim

Krešimir Seletković se ne odvaja od svoje notne bilježnice

i potaknuti na razmišljanje radijsku publiku: kako bi radijski eter izgledao bez dobro poznatih refrena Nene Belana, Novih fosila, Gorana Bareta, TBF–a, Elementala, Massima, Hladnog piva i mnogih drugih domaćih hitova?! Na sličan način predstavljeni su i oglasi u dnevnim novinama u kojima su »izrezani« najpoznatiji motivi hrvatskih grado-

va bez kojih bi arhitektura i krajobraz bili neprivlačni i nezanimljivi.

Nemogući outsourcing »Kreativne industrije predstavljaju proizvodnu granu u kojoj kreativci s malo ulaganja mogu stvoriti proizvod koji ima tržišnu vrijednost. To je proizvod

koji se ne može outsourceati, to je hrvatska baština i kultura«, kazao je čelni čovjek ZAMP–a Nenad Marčec, dok je predsjednik DHFR–a, Antonio Nuić, istaknuo kako briga za autore nije stvar preferencija, već nužnost i čin intelektualne higijene: »Ne brinuti se o autorskim pravima znači ne brinuti se o djelatnosti kojom se autori bave, a bez tih djelat-

nosti ne možemo govoriti ni o ozbiljnoj naciji ni o ozbiljnoj kulturi.« Brojna su i događanja vezana uz kampanju; prije svega, glazbeno–edukativni projekt Pismo prijatelju u suradnji s British Councilom, u kojem sudjeluje više od 400 djece zagrebačkih osnovnih, srednjih i glazbenih škola te priznati britanski skladatelj Bill Connor.

Upućeno školarcima Ljeti se kampanja seli na jug pod motom Autori čine Split lipšim. Jedinstveni ambijent splitske Pjace ugostit će četiri specifična autorska koncerta Tedija Spalata, Libra, Marijana Bana te Pavela kojeg predvodi »splitsko dite« Aljoša Šerić. Njihova glazba dat će posebnu vrijednost kampanji i kulturnoj manifestaciji Splitskog ljeta.

Dan intelektualnog vlasništva

Redatelj Dalibor Matanić i slikar Bane Milenković

48

Gibonni je bio jedan od prvih koji je spremno prihvatio ideju o sudjelovanju u kampanji. Štoviše, velikodušno je ustupio instrumental pjesme Libar sa sjajnog albuma Mirakul iz 2001., kao glazbeni motiv kampanje. Glazba je sirup za slomljene duše, baš kao što postoji sirup za kašalj ili prehladu, odgovara Gibo na pitanje što njemu znači glazba i dodaje: Ona je moja ljubav, ali i moj posao.

Ovih dana emitirat će se i radijski spotovi koji će »šokirati«, ali

Anastazija Vržina

Anastazija Vržina

Kampanja i nova internetska stranica www.autori.hr predstavljene su na konferenciji za novinare na Dan intelektualnog vlasništva, 26. travnja, a istog dana počela je intenzivna medijska kampanja na televiziji, radiju i u tisku. Zanimljive videospotove režirao je Dalibor Matanić, nagrađivani hrvatski redatelj, a osim njega, pojavljuju se skladatelji Zlatan Stipišić Gibonni, Tamara Obrovac i Krešimir Seletković, književnik Miro Gavran, slikar Bane Milenković te fotografkinja Mare Milin.

Gibonni je svoju poruku snimio u Dvorani Lisinski

Poruke kampanje upućene su cjelokupnoj javnosti, ponajprije ipak osnovnoškolcima i srednjoškolcima. Među njima se kriju budući autori i kreativci, skladatelji, kipari, novinari i fotografi, stoga je vrlo važno pripremiti ih za odgovorno ponašanje i poticati ih na bavljenje autorskim radom. »Čini mi se da je u svijetu koji karakterizira brzina i površnost, umjetnost još važnija. Ona se obraća uvijek onom najboljem u ljudima, takne ih u srce i tako na neki način oplemeni«, poručuje Tamara Obrovac mlađim kolegama, pozivajući ih na poštovanje autorskih prava.

49

MLADI

Tko su pripadnici novog naraštaja domaćih autora koji stvaraju glazbu za 21. stoljeće

Oni dolaze BROJ 186, SRPANJ 2014.

a Tonija Starešinića i Nenada Kovačića baš se i ne može reći da tek dolaze, s obzirom na to da su na glazbenoj sceni dulje od deset godina, ali da njihovo vrijeme dolazi — to je istina. Toni je pripadnik novog naraštaja

P

etra Leifert: Kad čujem neki strani bend da pjeva na svojem jeziku, to mi je vrlo posebno i privlačno, tako da ne vidim ništa loše u tome da i ja pjevam na hrvatskom jeziku.

domaćih autora koji stvaraju glazbu za 21. stoljeće i dokazuju kako priča još nije završena. Dapače, čeka nas još mnogo zanimljivih poglavlja koje Toni ispisuje u svojem funk, jazz i soul stilu u grupama Mangroove, Chui i Tobogan.

Nenad je pogonsko gorivo grupe Antenat koja djeluje već sedamnaest godina, u kojoj »radi« kao vokal i udaraljkaš.

Mlada Petra Leifert je kantautorica potekla s riječke punk–scene, a uzimajući tu činjenicu u obzir, jasno je da glazbi koju stvara u svojem elektro duu Leifert pristupa beskompromisno.

Novi projekti Što se u posljednje vrijeme događa kod vas?

Petra: Početkom 2013. odabranih dvanaest pjesama, stvaranih od vremena nastanka benda, objavljeno je na istoimenom Leifertovu prvom studijskom albumu, čija tri singla imaju i videospotove: Ništa, Jegulja i nedavno snimljen Suton za koji me nadahnula gospođa

Ana Štefok nakon što sam prije otprilike godinu dana na televiziji uhvatila dokumentarac o njoj. Reakcije na spot su odlične, jer su ljudi prepoznali ono što nam je i bio cilj, a to je da bude ugodan i minimalistički video.

Toni: Prošle godine je izašao drugi album Chuija The second arrival i zaista su ga fantastično primili glazbeni kritičari, a i publika, što nas posebno veseli.

Usporedno s tim, s Mangrooveom sam snimio novi singl Sami koji smo objavili početkom travnja i zasad su reakcije na pjesmu odlične. To je prvi singl s novog albuma koji upravo snimamo i planiramo objaviti najesen.

Nenad: Ovu godinu odlučili smo početi malo kasnije. Nakon podulje zimske hibernacije, tek smo u ožujku počeli ponovo s probama. Zasad nemamo velikih planova. Mislim da će za razliku od prošle, ova godina za Antenat biti relativno opuštena. Možda ćemo izbaciti još koji spot, svakako odsvirati nekoliko koncerata i lagano se okrenuti no-

vom materijalu. S obzirom na užitak koji je pratio spremanje za naš posljednji prošlogodišnji koncert, unplugged u Močvari, moguće je da ćemo potkraj godine pripremiti još jedan koncert u »iskopčanoj« inačici.

Kako pišu Na koji način pristupate kreaciji nove skladbe i što vam daje ideje?

Petra: Teme koje me zaokupljaju su one koje proživljavam i iskusim, kao i one imaginarne i u prenesenom značenju (kao u pjesmama Suton i Promjenjiva). Imam poruku u tekstovima, ali to nisu tipične poruke, jer se ne radi o parolama i opredjeljenju. U mojim tekstovima slušatelj se može ili ne mora prepoznati, oni se temelje na nekim realnim iskušenjima i situacijama. Zato ne smatram svoju glazbu mračnom, nego mi je avanturistička i za mozganje. Otvorena je slušateljima jer tekstovi mogu imati više značenja.

Toni: Nove skladbe nastaju uglavnom iz igre i kad se dogodi nešto što osjetim, to može biti harmonija, melodija ili zvuk.

Uhvatim se toga i pokušavam složiti nešto konkretnije. Igra može biti i zajednička, kao jam session cijelog benda, kad se »zalomi« neki dobar groove ili riff pa se na njemu temelji nova skladba.

Zna se dogoditi i da vam na ulici u uho uleti neka melodija ili groovy bas–dionica pa se molite da je ne zaboravite dok ne dođete do komada papira da je na brzinu skicirate.

Nenad: Nikad se nisam poistovjetio s ulogom skladatelja, niti ikad za svoju glazbu kažem da sam je skladao, nego jednostavno da sam je »napravio«. Možda zato što nemam klasičnu glazbenu naobrazbu. Za mene je pojam glazbenika i skladatelja nerazdvojiv. Teško mi je zamisliti da sam glazbe-

ba moj kruh i da bi to mogla ostati u budućnosti, počeo sam intenzivno i svjesno produbljivati tu priču, ne zamarajući se općeprihvaćenim mišljenjem da je živjeti od glazbe u Hrvatskoj nemoguće, osim ako se ne radi o svirci u nekom jakom mainstream bendu, štancanju hitova, sviranju u orkestru klasične glazbe ili pak sviranju u bendu za svadbe. Da, moguće je živjeti od glazbe, i to od glazbe koju voliš, ali nimalo lako. Da je lako, ne bi bilo uzbudljivo.

Radno vrijeme je od 0 do 24, paralelno na nekoliko frontova. I nije dovoljno biti samo posvećen svojem instrumentu, instrumentima, već moraš znati jako dobro organizirati svoje i tuđe vrijeme, snimati, miksati, biti pedagog, baviti se PR–om, nositi opremu, biti profesionalni vozač, slagati pozornice... Uza sve te popratne i poneke zamarajuće kompo-

Radno vrijeme Nenade, općenito si dosta angažiran u glazbi. Uz Antenat sviraš u grupama Afion, Sevdah Takht Damira Imamovića te Naš mali afro bend, a povremeno djeluješ i u drugim glazbenim projektima.

Može li se kod nas živjeti od glazbe?

50

Petra Leifert

Nenad: Kad sam završio studij 2008. godine, shvatio sam da zapravo živim od glazbe. Stvari su se same od sebe posložile a da se nisam previše trudio.

Shvativši u jednom trenutku da je glaz-

Toni: Prostor za inovacije postoji i uvijek će postojati, ali on ne ovisi o opremi koju ćemo koristiti za deset godina, nego o ljudima koji će primijeniti tu opremu. Mašta, razigranost, intelektualno mudrovanje i ispitivanje duhovne unutrašnjosti su ono što potiče kreativnost i inovacije. Tehnologija je samo sredstvo kojim se služimo da ostvarimo svoje ideje. Danas se stječe dojam da inovacija baš i nema, ali to nije istina.

Odličnih, svježih, kreativnih bendova itekako ima, ali je teže do njih doći zbog medijskog zida koji nas uvjerava da je to što mediji prezentiraju jedino što postoji. Trenutačno nemam nikakvu pre-

T

oni Starešinić: Mašta, razigranost, intelektualno mudrovanje i ispitivanje duhovne unutrašnjosti, to je ono što potiče kreativnost i inovacije. Tehnologija je samo sredstvo kojim se služimo da ostvarimo svoje ideje.

Toni Starešinić

nik a da ne stvaram, da samo reproduciram nečije ideje, nečije note.

Nenad Kovačić

nente, ponekad zaboravljaš da bi ti prioritet morala biti posvećenost vježbanju i neopterećenom stvaranju pa se svako malo na to moraš podsjećati i u svakom novom organiziranju vremena pokušati te stvari ostaviti na prvom mjestu.

dodžbu sebe za deset godina. Imam tek neke planove koje bih htio realizirati ove i sljedeće godine, a to je objava novog albuma Mangroove i live albuma Chuija. I naravno svirati što više s Mangrooveom, Chuijem i Toboganom. Sasvim dovoljno.

Toni, jedan od tvojih uzora, slavni pijanist Herbie Hancock, radio je glazbu u rasponu od jazza do disca; nije se libio eksperimentirati sa synth zvukovima, od čega se jazz puristima dizala kosa na glavi. Gdje se ti vidiš za desetak godina?

Misliš li da postoji prostor za inovacije u jazzu, soulu i funku?

Petra, mnogi domaći autori alternativnog stila navode kako im je lakše pisati na engleskom. Ti pak pjevaš na hrvatskom. S jedne strane, to je sigurno bolji način za promociju glazbe u domaćim medijima, s druge je možda teže postići nešto vani. Kakav je tvoj stav?

Petra: Pjevam na hrvatskom jer su mi tekstovi padali na papir i super su takvi

N

enad Kovačić: Nikad se nisam poistovjetio s ulogom skladatelja, niti ikad za svoju glazbu kažem da sam je skladao, nego jednostavno da sam je »napravio«.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Z

Piše: Tomislav Vuković

Olivier Perin

Toni Starešinić (Mangroove, Chui i Tobogan), Petra Leifert (Leifert), Nenad Kovačić (Antenat)

kakvi jesu. Ako se Leifertu pruži prilika za nastupe u inozemstvu, naravno da ću prepjevati nekoliko pjesama na engleski. No i ovako imamo zaista puno pozitivnih kritika raznih inozemnih slušatelja, zapravo sve više. Kad čujem neki strani bend da pjeva na svojem jeziku, meni je to vrlo posebno i privlačno, tako da ne vidim ništa loše u tome da ja pjevam na hrvatskom.

Koliko kao mladi glazbenici poznajete svoja autorska prava?

Petra: Mislim da dovoljno znam o svojim glazbenim pravima i zasad mi je sve jasno što se tiče tog dijela.

Toni: Nisam upoznat sa situacijom u svijetu u pogledu autorskih prava pa ne mogu reći da je nešto dobro, a nešto loše, kad nemam s čim usporediti.

Katkad se začudim nekim brojkama na obračunskom izvještaju, ali zasad sam zadovoljan i nemam se namjeru žaliti.

Nenad: Iskreno, ne zamaram se time i ne razmišljam previše o tome, iako bih kao autor to zasigurno trebao. Jako mi se sviđa koncept Bandcampa i sličnih servisa gdje možeš kupiti glazbu po principu name your price, a cijena može biti i nula. Ako se svijest konzumenata glazbe podigne i ako shvate da stvarati glazbu nije dar s neba, nego šljakerski zarađen kruh, valjda će to odlučiti poduprijeti i platiti. (cijele intervjue možete pročitati na web stranicama www.zamp.hr i www.hds. hr/artist–at–work/) 51

Uspješno završena treća sezona HR demo kluba, platforma mladih autora

Kako do šire publike Rock Off — Festival novog zvuka — od ove će jeseni u organizaciji HDS–a otvoriti put mladim autorima najrazličitijih stilova do radijskog etera i velikih koncertnih pozornica Razgovarao: Josip Radić

BROJ 186, SRPANJ 2014.

RockOff — Festival novog zvuka nova je manifestacija u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja koja će već od ove jeseni mladim i mlađim autorima i izvođačima otvoriti put do radijskog etera, velikih koncertnih pozornica i šire medijske javnosti.

Festival je otvoren bendovima i izvođačima svih stilova i žanrovskih pritoka; jedini uvjet za prijavu je nova i neobjavljena pjesma te diskografski status »juniora«, odnosno ne više od tri službeno objavljena izdanja. Zadaća RockOffa je beskompromisna afirmacija i reafirmacija mlađih glazbenika u domaćem radijskom eteru te sudjelovanje u kreiranju artistički zanimljive nove glazbene scene.

Hrvoje Horvat, novinar i glazbeni kritičar, umjetnički je direktor RockOffa koji je za ovu priliku predstavio festival na njegovu porinuću...

Odakle ideja za RockOff? Je li u Hrvatskoj prepoznat trenutak za takav festival ili će festival »stvoriti« taj novi moment i energiju?

Ideju sam dobio jer mi se čini da je već predugo pop–kultura u Hrvatskoj zapostavljena, da postajemo provincija sklona ili turbo–boflu ili pretencioznim elitnim manifestacijama. Tko često putuje po svijetu, zna to. Možda treba i jednog i drugog, ali je nedvojbeno da treba i trećeg. To više što je kulturni pop–milje u koji se već desetljećima u svijetu kunemo kao u ne samo vrlo dohodovan dio glazbene i diskografske industrije, koja kod nas tone, nego kao i u pokretač ključnih umjetničkih pomaka. U svakom slučaju, kako vidimo iz odjeka kad smo pokrenuli festival, u Hrvatskoj ima više nego dovoljno elemenata, ljudi i kvaliteta da se takav festival prepozna, a svakako putem treba pomoći da se takva suvremena energija što više prepozna. Dajmo priliku da se talent, pamet i kreativnost oko nas prepoznaju, a ne da svi gledaju strane programe i misle da smo na rubu svijeta, kad ima dovoljno kreativnih ljudi koji nikako da isplivaju na površinu. Što RockOff razlikuje od ostalih demo i mainstream festivala?

Hrvoje Horvat

Sudionici RockOff festivala novog zvuka: 1. AND THE KID – Orange 2. BIG STRIP GORILA – Dresden 3. MJUZIKL – Ti i ja 4. GATUZO – Poslije kiše 5. KINOKLUB – Slatka tajna, a nije slatkiš 6. LIBAR – Odrasli 7. MORSO – Hej vi 8. NOSAČI ZVUKA – Ti imaš sve 9. ORANGE STRIPS – History of you 10. F5 – Conclusion in november 11. QUEEN OF SABE – Nismo bogovi 12. SANE – Igra 13. SARA RENAR – Jesen 14. SILENTE – Kako misliš 15. MIKI SOLUS – Pun kufer 16. RADIO LUKSEMBURG – Kažeš 17. MORT – Nina 18. MARKIZ – Na kraju priče 19. KREŠO & KISELE KIŠE (pobjednici HR DEMO KLUBA)

52

Rekao bih da je razlika taman u sredini; ovo nije demo festival početnika, a nije ni izlog taština kakav mainstream festivali često jesu. Očekujemo prijave odličnih pjesama, zanimljivih i poznatih autora koji nisu početnici i nisu nužno nekomercijalni. Dapače, imaju potencijala, samo im se ne nude kanali da taj potencijal pokažu i dokažu. Ne samo komercijalni nego i kreativni.

Žiri s reputacijom

pa Lisac, koja je dugogodišnji primjer uspješne pjevačice, ali sklone novim izazovima, i naposljetku ja kao glazbeni kritičar, publicist i začetnik ove ideje.

Svojeg predstavnika imat će i Rolling Stone kao vodeći glazbeni časopis ne samo u svijetu nego i kod nas i u regiji.

Može li RockOff pokrenuti promjene u

ti im brzu promociju. Troje pobjednika dobit će i priliku iduće singleove snimiti s profesionalnim producentima, čime im se osim smanjenja troškovnika opet nudi i dolazak do šire publike. Ne treba sumnjati da će se i diskografi uključiti u priču i odraditi svoje s najzanimljivijim izvođačima.

Velika stepenica prema uspjehu Pobjednici su riječki punk rockeri Krešo i Kisele kiše koji će snimati album u profesionalnim studijima Hrvatskoga radija

HR Piše: Branka Muvrin

demo klub, jedino natjecanje kojim HRT sustavno promiče i prvi put predstavlja nove, mlade autore na glazbenoj pozornici, uspješno je završio treću sezonu. Prestižni naslov pobjednika u jakoj konkurenciji osvojili su riječki punk rockeri Krešo i Kisele kiše koji su, uz ostale nagrade, dobili snimanje albuma u profesionalnim studijima Hrvatskoga radija.

Različiti stilovi

hrvatskom radijskom eteru i »razbucati« trenutačni radijski format koji nas sve više »ubija« svojim predvidivim repertoarom?

Teško da će ga promijeniti, ali naše je da damo što više dobrih pjesama koje će htjeti čuti i urednici i slušatelji. Pa ako pomognemo da se bar dio situacije promijeni nabolje, već smo nešto učinili. S tim da medijski partneri festivala (Hrvatska radiotelevizija i CMC televizija) kao javni servisi imaju veću »toleranciju«, a i obavezu, predstaviti javnosti kvalitetne programe pa tu problema ne bi trebalo biti.

Priznanja i nagrade

Možete li, kao umjetnički direktor i predsjednik žirija, predstaviti svoje kolege koji odlučuju o sudionicima festivala?

Što s finalistima i pobjednikom RockOffa poslije festivala?

Imena uključenih i njihove reputacije, kao i minuli rad, osiguravaju da će se doista u finalu naći najbolji i najzanimljiviji. U žiriju je Damir Martinović Mrle iz Leta3 koji iza sebe ima više nego važnu biografiju, producenti Pavle Miholjević i Jura Ferina iz Svadbasa koji su posljednjih pet godina najuspješniji domaći producenti u radijskom formatu (dovoljno je spomenuti njihov rad s Vatrom, Pavelom i Hladnim pivom), zatim Josi-

Osim jakog medijskog izlaganja, dopiranja do šire javnosti odabranih autora i izvođača, predviđeni su i koncerti koji će se održavati gotovo dva mjeseca u Tvornici. I Rolling Stone će odabrati svojeg favorita i pratiti ga na svojim stranicama. Troje pobjednika dobit će za odabrane pjesme videospotove snimljene s profesionalnim redateljima i tako opet doći do »vrćenja« u medijima. Želimo biti praktični i omogući-

Za kraj, koja je sljedeća stepenica za RockOff? Prijave su vrijedile do 1. lipnja i sada žiri bira sudionike festivala. Do sredine rujna obavit će se sve što je potrebno u tonskim studijima da snimke budu spremne za »puštanje« u javnost. Nakon toga slijedi izlaganje na streaming servisima, radijskim i televizijskim postajama i jaka medijska akcija da se festival što više u medijima približi širokoj publici. Zatim su na redu koncerti s po dvoje izvođača nekoliko tjedana u Malom pogonu zagrebačke Tvornice, nakon čega dolazimo do završne gala– priredbe u velikoj Tvornici na kojoj će se svi glazbenici predstaviti publici iste večeri, ali i putem televizijskih ekrana, bez obzira na to jesu li u izravnom prijenosu ili na snimci koncerta. Želimo dinamičnu i modernu predstavu. Ako ste gledali Britawards ili Joolsa Hollanda, ili bili u londonskom Royal Festival Hallu kad su kuratori programa bili Morrisey ili Bowie, možete steći predožbu o tome kakav tip programa i mi želimo. Želimo pokazati da se kod nas u rock–glazbi radi jednako kvalitetno i zanimljivo kao i u Parizu, Berlinu ili Amsterdamu.

Bad Mushrooms

Ove godine kandidiralo se čak 120 sastava iz svih dijelova Hrvatske, različitih žanrovskih usmjerenja (pop, rock, reggae, progressive rock, acoustic rock, hip–hop, comedy indie rock, hard rock, alternativni rock...). Od studenoga 2013. do ožujka 2014. priliku za žive polusatne nastupe u zagrebačkom koncertnom prostoru Klub dobilo je 47 grupa, odnosno izvođača/kantautora, a u male mjesečne završnice, koje je izravno prenosio Drugi program Hrvatskoga radija, ušlo je 18 sastava. Izlučnim se sustavom natjecanja tako iskristaliziralo pet pobjednika mjeseca (Scarlet Notes iz Zadra, Film Noir iz Splita te Miki Solus, Auguste

i F5 iz Zagreba). HRT kao javni servis ima obavezu poticati, odnosno razvijati i mlade demo bendove kao oblik domaćega glazbenog audiostvaralaštva koji pridonosi razvoju hrvatske kulture, umjetnosti i zabave, pa je, vodeći računa o vrijednosti još nekih bendova, žiri radijskih i televizijskih djelatnika Hrvatske radiotelevizije na kraju svih izlučnih večeri procijenio da su još dvije skupine zaslužile nastup u završnici – Krešo i Kisele kiše (Rijeka) i Bad Mushrooms (Zagreb).

Dvanaest za sedam Veliki finale održan je 14. svibnja u zagrebačkoj Tvornici kulture. Kao gosti nastupili su pobjednici drugog ciklusa, Indigo 7, čija je pjevačica i autorica Hana Blažević bila i članica ocjenjivačkog suda. Svoj glas u žiriju dao je i riječki glazbenik Damir Urban koji je polusatnim šou programom svojim bendom Urban & 4 podupro mlade hrvatske demo snage. Sedmero finalista imalo je dvanaest minuta za autorsko predstavljanje pjesama, a simpatije žirija, urednika HRT–a, kao i prisutnih gledatelja, osvojila je vedrinom, duhovitošću i silnom energijom u nastupu skupina Krešo i Kisele kiše, kojoj je — kao pobjednicima — autor projekta HR demo klub Željko Mesar uručio umjetničku skulpturu varaždinskog umjetnika Roberta Garafolića.

Najjača sezona

Damir Urban u razgovoru s voditeljicom HR demo kluba, Martinom Validžić

U radijskom eteru u budućim ćemo mjesecima zasigurno slušati i drugoplasirani Film Noir s akustičnim pop– rockom te ambiental funky rock zvuk zagrebačkih F5, kao i ostale finaliste HR demo kluba — Auguste, Mikija Solusa, Scarlet Notes i Bad Mushrooms. Naime, najjača sezona natjecanja do sada donijela je i neka nova pravila; osim zajamčenog snimanja albuma pobjedniku, prvi put su dodijeljene i nagrade za drugo (Film Noir) i treće mjesto (F5) koje su mladim glazbenicima omogućile snimanje jedne autorske pjesme u najboljim resursima Hrvatskoga radija. Rezimirajući, Krešo i Kisele kiše najbolje su iskoristili izravni radijski i internetski prijenos na Drugom programu te na regionalnim postajama Hrvatskoga radija, a ugodno je saznanje i činjenica da ih je u televizijskoj snimci finala HR demo kluba (emitirano deset dana poslije, 24. svibnja, na HTV 2) gledalo znatno više ljudi nego što je uobičajeno u tom terminu (62.367 gledatelja, share 10,5%).

Scarlet Notes

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Razgovor s rock–kritičarom Hrvojem Horvatom, umjetničkim direktorom novog festivala

Auguste

Miki Solus

Izlet u Rijeku Novost trećega ciklusa HR demo kluba bio je i mali iskorak na ruku sastavima.

Kako su se kvalifikacijske večeri srijedom održavale samo u Zagrebu, žiri je početkom ožujka otišao u riječki Klub jer je tamošnji glazbeni bazen bio najzastupljeniji izvođačima u natjecanju. To je i jedan od načina na koji bi se mogla oplemeniti iduća, četvrta sezona natjecanja HR demo kluba jer je, pogotovo mlađim glazbenicima, teško zbog nastupa putovati u glavni grad. Također, program je posebno bio »čujan« u programima Hrvatskoga radija, jer su se pjesme izvođača, kao i najave i rezultati izlučnih večeri redovito emitirali na HR 1, HR 2 i regionalnim Centrima, odakle su dolazili glazbenici. Sâm pobjednik HR demo kluba odabran je u sjajnoj klupskoj atmosferi, dok su svi finalisti projekta zaživjeli u radijskom eteru.

Treći HR demo klub pamtit će se po lijepim, neformalnim, prijateljskim druženjima u Klubu (Zagreb, Rijeka) te, što je još važnije, po dobrim skladbama i autorima, od kojih smo za neke uistinu čuli prvi put jer su tek izišli iz »garaže«.

F5

Film Noir

Krešo i Kisele kiše

53

Intelektiv Konferenciju je novčano pomoglo Hrvatsko društvo skladatelja ZAMP

U

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Piše: Josip Radić

organizaciji American Chamber of Commerce, u Zagrebu je uspješno održana peta konferencija o intelektualnom vlasništvu pod nazivom Intelektiv. Hrvatsko društvo skladatelja ZAMP ove je godine sponzoriralo konferenciju na kojoj su o temama i perspektivama zaštite intelektualnog vlasništva govorile eminentne osobe iz političke, gospodarske i kulturne sfere.

Jasni pokazatelji Pozdravnu riječ održao je veleposlanik SAD–a u Hrvatskoj, Njegova Ekscelencija Kenneth Merten. Predstavnik Ureda Europske unije za usklađivanje na unutarnjem tržištu, Patrice Pellegrino, predstavio je rezultate studije o utjecaju industrija koje se intenzivno koriste pravima intelektualnog vlasništva na gospo-

Intelektiv panel

darski razvoj i zapošljavanje u Europi. Od 2008. do 2010. takve industrije generirale su gotovo 39% BDP–a Europske unije, čine 90% trgovine EU–a sa svijetom, izravno zapošljavaju 26% stanovništva EU–a te isplaćuju u prosjeku 41% više plaće od drugih industrija. Usporediva izvješća iz SAD–a pokazuju sličan trend.

54

Na konferenciji je bilo riječi o intelektualnom vlasništvu kao potencijalu za kreiranje i očuvanje

radnih mjesta te doprinosu kreativnih industrija ukupnoj ekonomskoj učinkovitosti Europe. Osim izazova zaštite intelektualnog vlasništva na tržištima jugoistočne Europe, posebnu pozornost izazvala je panel–diskusija pod nazivom »Inovacije i budućnost« koja se fokusirala na nova tehnološka dostignuća i njihov značenje za našu svakodnevicu.

Još jedna suradnja Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske radiotelevizije

Skladatelji u omiljenoj TV budilici Svakoga petka u HTV–ovoj emisiji Dobro jutro, Hrvatska predstavlja se novi domaći glazbeni videospot

Nenad Marčec predstavio je aktualnu kampanju Autori čine svijet ljepšim, javno se zapitavši zašto prava autora »zaboravljamo« u trenutku kad se logiramo na internet.

Također, istaknuo je ulogu HDS ZAMP–a u dovođenju glazbenih servisa u Hrvatsku i susjedne zemlje, dodavši kako se bez angažmana stručne službe Hrvatskog društva skladatelja, glazbeni servisi poput Deezera, Rdioa ili Google Playa još dugo ne bi pojavili na ovim prostorima. Sudionici rasprave zaključili su da je budućnost zaštite autorskih prava vrlo neizvjesna, no složili su se da edukacijom budućih korisnika i širenjem legalne ponude sadržaja mogu pozitivno utjecati na aktualne trendove piratizacije na internetu.

HOTSPOT

mjesto za najnovije glazbene videobrojeve Ponedjeljkom, srijedom i petkom u 19:55 na HTV 2 Piše: Ivana Martinac

HOTSPOT je rezultat još jedne suradnje Hrvatskog društva skladatelja i HTV–a 2. Riječ je o premijerama i emitiranjima najnovijih glazbenih videouradaka domaćih glazbenika. Dosad smo, u više od dva mjeseca, u HOTSPOTU imali prilike vidjeti mnogo zanimljivih noviteta što poznatih što malo manje poznatih domaćih izvođača. Ono u što vjerujemo i u što smo sigurni je činjenica da je to još jedan korak u promicanju domaćih autora i njihovih djela, ali i odlična prilika da se javnosti predstave mlade glazbene snage koje tek dolaze. Zato ne propustite ponedjeljkom, srijedom i petkom u 19:55 biti uz HTV 2 i uživati u novitetima koje nam donosi domaća glazbena scena.

Edukacija na prvom mjestu Posebno zanimljivo bilo je na večernjem panelu Intelektualno vlasništvo u industriji zabave na kojem su sudjelovali Nenad Marčec (glavni direktor HDS ZAMP–a), Tomislav Vinceković (Blitz film i video), Mateja Matić (Nova TV) te Chris Marcich (MPA Europe). Rasprava se dotakla pitanja intelektualnog vlasništva u digitalnom dobu, uz intenzivno sudjelovanje publike.

Još jedna televizijska platforma predstavljanja hrvatskih skladatelja

Voditelji u opuštenom ozračju

U

Piše: Ivana Martinac

veljači ove godine počela je još jedna suradnja Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske radiotelevizije, točnije emisije Dobro jutro, Hrvatska. I to vrlo »viralna« i u suvremenom duhu digitalne komunikacije — putem društvenih mreža! Svakog se petka u omiljenoj TV »budilici« predstavlja novi glazbeni videospot domaće produkcije, a način prikazivanja je potpuno transparentan. Za početak, žiri sastavljen od poznatih skladatelja, izvođača i redatelja spotova, odabranih u ime HDS–a i HGU–a (koji se pridružio našoj inicijativi), svakog ponedjeljka predlaže tri videospota novije produkcije. Prijatelji facebook stranice emisije DJH sljedećih dana biraju svojeg favorita, a spot koji u tjednu prikupi najviše »lajkova«, u petak gleda cijela zemlja. »Dobro jutro, Hrvatska intenzivno komunicira s gledateljima putem svoje popularne facebook stranice, a postavljanje gledatelja u ulogu glazbenog urednika svi su izvrsno prihvatili. Usput, to je dobar način da i sami glazbenici provjere popularnost vlastitih skladbi.

Nerijetko se dogodi da je pobjednik netko za koga se to nije očekivalo, što nam govori o tome da publika Dobrog jutra svoj glazbeni ukus ne temelji samo na popularnosti nekog izvođača nego najčešće prepoznaje i kvalitetu. Takva suradnja glazbene industrije i HRT– a omogućuje izvođačima veću vidljivost nji-

hova rada i svakako će barem malo pridonijeti popularizaciji domaće glazbe«, komentirala nam je voditeljica projekta Dobro jutro, Hrvatska Vesna Karuza.

Glazbenicima je to zasigurno odličan način predstavljanja njihovih uradaka, a kako su oni shvatili i prihvatili cijelu priču, komentirali su nam neki od pobjednika čija je pjesma bila emitirana kao pjesma dana.

Dobrodošla vijest Mirela Priselac Remi: »Na televiziji je glazbeni sadržaj postao endemska vrsta... Čudno je to, osobito zato što je televizija audiovizualni medij, a ‘audio’ dio priče se sustavno zanemaruje. Kad sam saznala da je Dobro jutro, Hrvatska počela suradnju s HDS–om, bila je to dobrodošla vijest. Pogotovo kad su nam javili da je naša pjesma upravo pjesma dana!

Lijepo je znati da postoji svjetlo na kraju tunela i da se glazba vraća u program. Sudeći prema uspješnosti suradnje, gledatelji žele hrvatsku glazbu na TV–u. Zašto im to i ne omogućiti, budući da upravo ti isti gledatelji svojim pretplatama i financiraju državnu televiziju? Suradnja nacionalne televizije i HDS–a nešto je što bi se u budućnosti svakako trebalo nastaviti, ako ne i proširiti!«

kao kod kuće, komentirala je Maja Tokić, glavna urednica Drugog programa HTV–a.

A evo i kako na projekt gledaju neki od autora i izvođača čije smo najnovije glazbene uratke imali prilike gledati u HOTSPOTU:

ospotove svojih omiljenih izvođača mogli u njima uživati, ne samo »listajući« youtube nego i prateći program državne televizije!

Jurica Pađen: HOTSPOT vidim kao odličnu ideju, prozor u svijet stvaranja glazbe gdje glazbenici imaju

Jurica Pađen

mah smo se dogovorili da premijera spota za našu pjesmu Odriši me bude upravo u toj emisiji. Zahvalni smo što je pred početak spota emitirana i naša videonajava koju smo za tu emisiju posebno snimili! Vjerujemo da će se pjesma i dalje emitirati u programu HRT–a i nakon premijere, budući da se radi o pjesmi koja je tri tjedna bila na prvom mjestu Jadranske top–liste koju uređuju radiopostaje od Pule do Dubrovnika.

Zahvaljujemo svima koji su prepoznali potrebu za takvim glazbenim izdanjem na HRT–u.

Dosad smo na programima HRT– a pratili najbolje od suvremene festivalske glazbene scene u kojoj se njeguje tradicijska, klapska, tamburaška i popularna glazba, no posljednja dva mjeseca napravili smo iskorak emitiranjem najnovijih glazbenih videouradaka domaćih glazbenika i pozicionirali ih u prime time na Drugom programu HTV–a. Osobito me veseli izvrsna suradnja s HDS–om i to što gledatelji svaki tjedan imaju prigodu vidjeti novitete renomiranih hrvatskih glazbenika, posebice novih talentiranih glazbenih snaga. Medijski prostor učinili smo pristupačnijim za domaću glazbenu scenu i samim tim potaknuli glazbenu i video produkciju. Želimo da se na Drugom programu HTV–a domaći glazbenici osjećaju

Aljoša Šerić: »Svaka ideja koja se povodi afirmacijom hrvatske glazbe emitiranjem na nacionalnoj televiziji je za pohvalu. HDS čini dobro!« Ivan Dečak

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Peta konferencija o intelektualnom vlasništvu u organizaciji Američke gospodarske komore

Ivan Dečak (Vatra): Podržavam i veseli me ponovno vraćanje videospotova, uz premijere tih spotova, u dnevnu rotaciju na HTV–u. Držim palce da tako i ostane, kako bi svi oni koji vole pogledati vide-

prilike predstaviti svoj rad u inače danas vrlo suženim mogućnostima medijske promocije! Pozdravljam sve koji su uključeni u taj hvalevrijedan iskorak!

Marko Bralić (organizacijski voditelj klape Sveti Juraj Hrvatske ratne mornarice Split): Iznimno smo se obradovali kad smo saznali da HRT ima emisiju HOTSPOT u kojoj će premijerno emitirati najnovije glazbene spotove. Od-

Marko Bralić

55

Predstavljanje notnih izdanja

Muzikolozi, glazbenici, predstavnici vlasti i drugi zainteresirani koji su se odazvali pozivu mogli su razgledati respektabilan broj od čak 26 notnih izdanja hrvatskih skladatelja

U

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Piše: Ivana Jurenec

petak, 28. veljače 2014. u Klubu književnika Muzički informativni centar predstavio je notna izdanja objavljena u posljednje dvije godine. Muzikolozi, glazbenici, predstavnici vlasti i drugi zainteresirani koji su se odazvali pozivu

I

ako se može činiti da se godišnje objavi mnogo notnih izdanja, Merkaš napominje kako 95% hrvatske operne, simfonijske i komorne literature još uvijek postoji samo u rukopisu

mogli su razgledati respektabilan broj od čak 26 notnih izdanja hrvatskih skladatelja.

Problemi notne građe Okupljene je pozdravio ravnatelj Koncertne direkcije Zagreb Josip Nalis te riječ prepustio voditelju Muzičkog informativnog centra, Davoru Merkašu. Prije predstavljanja notnih izdanja, Merkaš je pru-

žio uvid u problematiku s kojom se glazbena javnost susreće kad želi predstaviti i upoznati hrvatsku glazbenu baštinu. Iako se može činiti da se godišnje objavi mnogo notnih izdanja (osim

MIC–a, tu su i drugi nakladnici, primjerice Cantus d.o.o.), Merkaš napominje kako 95% hrvatske operne, simfonijske i komorne literature još uvijek postoji samo u rukopisu, i to vrlo često u samo jednom primjerku. Zanimljivo je pritom napomenuti da se tu ne radi samo o manje izvođenim autorima, već i o djelima antologijskih skladatelja poput Brune Bjelinskog ili Borisa Papandopula, od čijeg su opusa »policijsko–detektivskim akcijama« prikupili 93 djela za koja nisu znali gdje se nalaze te ih vratili u Hrvatsku iz Njemačke, Bosne i Hercegovine, Srbije, Švicarske, pa čak i Egipta. Od golemog broja skladbi naših autora sa-

čuvanih samo u rukopisu, za trećinu se uopće ne zna gdje su, odnosno, u boljem slučaju, raspršene su po privatnim ostavštinama ili kod skladateljevih udovica, a u gorem slučaju stoje odbačene u podrumima ili tavanima kuća, čiji novi vlasnici u neznanju (pa i nemaru) notnu građu bacaju u smeće kao »stari papir«, čime se u nepovrat gubi dio hrvatske kulture. Samo jedan primjerak neke građe, bilo da je riječ o knjigama, bilo o starim dokumentima ili notama, mogu lako ugroziti prirodne nepogode kao što je požar. Zato je postojanje notnih izdanja nužno, zaključuje Merkaš.

Nova notna izdanja Od posljednjeg predstavljanja novih izdanja prošlo je nešto više od dvije godine. U to vrijeme zahvaljujući Gradu Zagrebu i Ministarstvu kulture RH (a jednim dijelom i novcem zarađenim prodajom postojećih izdanja), MIC (koji uz Merkaša čine muzikolozi Ivan Živanović i Jelena Vuković) je objavio deset naslova Borisa Papandopula, od kojih svaki krije posebnu priču. Concertino in modo antico od 1947. smatrao se izgubljenim, sve dok ga Merkaš nije pronašao u ostavštini pijanista Uda Dammerta, koji ga je (s još troje glazbenika) te godine izvodio na Međunarodnim danima suvremene glazbe u Darmstadtu.

Sličnu sudbinu dijeli i primjerak Trećeg gudačkog kvarteta, pronađen u podrumu jednog bivšeg člana Zagrebačkog kvarteta. Osim samih izvođača, autografi i rukopisi najčešće se mogu naći kod članova skladateljeve obitelji i njegovih dobrih prijatelja. To je slučaj s Varijacijama i fugom na hrvatsku narodnu temu za klavir op. 37., pronađenima u ostavštini Božidara Kunca. Merkaš je na izlaganju iznio zanimljiv detalj iz sudbine te partiture, koja je zamalo završila na smeću, no ipak je u zadnji čas »spašena« te dopremljena iz Beograda u Zagreb. Vier Inventionen für die Camerata, posvećene ansamblu Camerata musica Berlin, pronađene su u ostavštini Papandopulova vjenčanog kuma Željka Strake. Iz susjedne Bosne i Hercegovine, zahvaljujući Ministarstvu kulture RH i zamjeniku ministrice Berislavu Šipušu, Hrvatska je otkupila autograf Horoskopa — plesne suite za dva glasovira. Nerijetko su za nastanak nekog djela »glavni krivci« interpreti. Tako je jednom prilikom Papandopulo izjavio da ne postoji instrument za koji on nije skladao koncert, na što mu je Tinka Muradori rekla da ima, a to je piccolo.

Papandopulo se odmah primio posla te skladao Mali koncert za piccolo koji odnedavno postoji u MIC–ovu izdanju.

Suradnja s interpretima

Davor Merkaš je neumorni tragač za izgubljenim partiturama: kod Milka Kelemena u Stuttgartu

56

S interpretima ne surađuju samo skladatelji, nego i muzikolozi. Kad je riječ o MIC–ovim notnim izdanjima, Merkaš ističe da se o svemu konzultiraju s in-

terpretima, dirigentima i skladateljima, čiji savjeti i stručne redakture svakako pridonose kvaliteti. Veza s interpretima je bitna, jer notna izdanja nisu samima sebi svrha, već se rade zbog izvođača.

Nigdje u svijetu orkestri ne sviraju iz rukopisa, stoga je notno izdanje prvi korak da neko glazbeno djelo uopće zaživi na koncertnim podijima. MIC svako izdanje oprema uvodnim tekstom na engleskom (neke i na njemačkom), omogućujući tako da hrvatska glazba prijeđe granice naše domovine. Zahvaljujući tome, neka su djela na diskografska izdanja snimili strani izvođači. Jedan od njih je i pijanist Oliver Triendl, interpret Papandopulova Drugog klavirskog koncerta. Nedavno je Felix Spiller, stalni stručni suradnik i notograf MIC–a napravio klavirski izvadak te skladbe.

Usto, novoobjavljenom Papandopulovu opusu valja pribrojiti i Koncert za violinu, violončelo i orkestar, Concertino za trubu te Koncert za ksilofon i gudače.

Dora u Japanu Uz Papandopula, jedan od najvažnijih hrvatskih skladatelja, Bruno Bjelinski, na predstavljanju notnih izdanja bio je predstavljen s tri skladbe. To su Prvi koncert za violončelo, udaraljke i gudače, Komorni koncert za klavir i orkestar i Odabrana djela za glasovir, ostvarena u suradnji sa skladateljevom udovicom Ljerkom Pleslić Bjelinski. Koncertom za glasovir op. 33 Dore Pejačević, MIC je završio projekt objavljivanja sabranih djela te naše skladateljice. Taj se prvi hrvatski klavirski koncert odnedavno nalazi na diskografskom izdanju njemačke kuće cpo, koja je objavila i druga komorna i orkestralna djela Dore Pejačević. Već objavljene Glasovirske minijature doživjele su novo izdanje, zahvaljujući kojemu će prvi put — i to u Japanu — biti izdan CD s integralnim opusom klavirskih djela Dore Pejačević u izvedbi pijanistice Yoko Nishi.

Još je jednoj našoj skladateljici MIC posvetio vrijeme i trud — Ivani Lang, objavivši Simfonijski ples za orkestar te ciklus popijevaka za sopran i glasovir Nepoznatim stazama. Prema riječima Davora Merkaša, MIC je puno pozornosti posvetio Božidaru Kuncu. Prošlih godina izdan je klavirski izvadak njegova Drugog violinskog koncerta, za koji upravo dovršavaju partituru. Usto, objavljen je i njegov Glasovirski kvartet, o čijem je procesu objavljivanja govorio pijanist i dekan Muzičke akademije u Zagrebu Dalibor Cikojević. Svoje sažeto izlaganje zaključio je riječima da je ova promocija pokazala koliko toga još ne znamo sami o sebi i koliko truda moramo uložiti da to ispravimo. Iako se MIC usredotočio na objavljivanje djela preminulih autora, među predstavljenim izdanjima našli su se i Stabat mater Zorana Novačića, Dernek Ive Josipovića te dva koncertantna djela za klavir — Musica Danieliana te Koncert za

glasovir i orkestar Dubravka Detonija.

Na kraju svojeg izlaganja, Merkaš je zahvalio svim suradnicima bez čije pomoći MIC ne bi uspio postići kvalitetu i kvantitetu notnih izdanja skladbi koje to zaslužuju.

Hrvatski skladatelji Židovi

smjer, primjenjujući često hrvatske narodne napjeve. Primjerak njegovih Pet capriccia za klavir postoji u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, u arhivi HGZ– a i ostavštini pijanistice Antonije Geiger Eichhorn, kojoj su i posvećena. Zbog toga je sve do ovog izdanja ta skladba bila nedostupna široj javnosti i zainteresiranim izvođačima. Sličnu sudbinu dijeli i opus Alfreda Schwarza, skladatelja koji je potekao iz klase Blagoja Berse.

Schwarzova je ostavština u privatnom posjedu. Od više od stotinu opusa, ti-

Pijanistica Tamara Jurkić–Sviben govorila je uime Udruge za proučavanje i promicanje kulturne baštine Tamar, osnovane 2010. s ciljem »potrage, proučavanja i pripreme te predstavljanja u javnosti nepoznatih ili zaboravljenih autora i glazbenih djela hrvatske glazbene baštine, s užom specijalnosti za pronalaženje i predstavljanje djela hrvatskih autora židovskoga podrijetla«. Istraživanjem životnog i skladateljskog puta nekoliko autora iz 19. i prve polovice 20. st., Jurkić–Sviben je zaključila da su »oni sastavni dio hrvatskog kulturnog kruga i time integrativni dio hrvatske glazbene baštine«. Stoga je odlučila u suradnji s MIC–om pokrenuti proces objavljivanja njihovih radova.

Dosad su svjetlo dana ugledala četiri naslova.

Sinagogalni napjevi Bernarda Grunera već su 2012. predstav- Tamara Jurkić Sviben, Davor Merkaš, Josip Nalis i Dalibor Cikojević ljeni u Židovskoj općini Zagreb, a njihovo je izdanje pomoglo Ministar- skana su i za skladateljeva života prastvo kulture RH. Jurkić–Sviben je ista- izvedena samo tri–četiri. Kao i ostali knula da je važnost tiskanja hrvatske ži- sudionici promocije, i Tamara Jurkić– dovske baštine vrlo važno i za hrvatsku Sviben s ponosom ističe kako su nova kulturnu diplomaciju. Od dosad objav- notna izdanja važan korak u otkrivanju i ljenih izdanja predstavljena je Dječja njegovanju hrvatske glazbene baštine. suita Rikarda Schwarza, školovanog u A taj je korak već bio učinjen na zavrZagrebu i Beču, u okružju Druge beč- šetku promocije: kako ne bi sve ostalo ke škole. Njegov bi se stil mogao opi- samo na govoru i papiru, pijanist Dalisati kao kasnoromantičarski, s povre- bor Cikojević, violinist Anđelko Krpan, menim iskoracima k ekspresionizmu. violist Milan Čunko i violončelist BraBaš kao i Schwarz, i Žiga Hirschler nimir Pustički izveli su drugi stavak iz rođen je potkraj 19. st., a preminuo je Glasovirskog kvarteta Božidara Kunca.

1941. u logoru Jasenovac. U svojem se stvaralaštvu oslanjao na neonacionalni

BROJ 186, SRPANJ 2014.

U Klubu književnika na zagrebačkom glavnom trgu 28. veljače 2014. predstavljen rad Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb

57

Majstorski ciklus HRT–a, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, 27. ožujka 2014.

Predstavnik hrvatske glazbe u svijetu

U

Stjepanu Šuleku u čast

Uz recital pijanista Srđana Čaldarovića s programom koji će na CD–u ubrzo objaviti Cantus d.o.o.

I

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Piše: Višnja Požgaj

straživalačkim, savjesnim i estetski određenim pristupom pijanist se priključuje vrijednim glazbenicima koji na najljepši način promiču hrvatsku klavirsku baštinu u domovini i svijetu

gledni hrvatski pijanist Srđan Filip Čaldarović (1973.) uspješno njeguje solističku karijeru uz pedagošku djelatnost na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je 1995. diplomirao u razredu prof. Vladimira Krpana. Usavršavanja na Indiana University School of Music u Bloomingtonu (SAD) u klasi Leonarda Hokansona (1996.) i na Trinity College of Music u Londonu kod Philipa Fowkea (2001.), kao i na međunarodnim tečajevima (Evgenij Timakin, Jerome Rose, Walter Groppenberger i Sequeire Costa), pridonijela su formiranju njegove cjelovite i snažne umjetničke osobnosti, potvrđene na mnogobrojnim solističkim i komornim koncertima te na natjecanjima.

U raznolikom Čaldarovićevu repertoaru skladbi od baroka do suvremenih autora, velik dio pripada hrvatskom stvaralaštvu, koje redovito predstavlja na koncertima u domovini i u inozemstvu. Podsjetimo da je u travnju prošle godine drugi put nastupio na američkom kontinentu s novim reprezentativnim programom hrvatskih skladatelja od 18. stoljeća do danas. Taj program, dijelom proširen, predstavio je i 17. studenoga 2013. i u HGZ–u u sklopu festivala Diapason&KDZ, a snimio ga je i za album tvrtke Cantus d.o.o. koji je u pripremi.

Antologijski niz Reprezentativni niz djela počeo je glazbom 20. stoljeća, prvo Igrom staklenih perli Ive Josipovića, najizvođenijim hr-

vatskim skladateljem otkako je postao predsjednikom naše države. Invencijom bogata Sonata op. 4 Josipa Štolcera Slavenskog sa stavcima Adagio religioso i Allegro pastorale, rjeđe se izvodi, iako je vrijedno djelo slijedom dramatičnih tamnih tonova, impresionističke mekoće i folklorne tematike uz snažne zvukovne gradacije. Izraziti romantik Blagoje Bersa predstavljen je sjetnom Melancolie, barkarolom Na žalu i ljupkom suitom Po načinu starih »Airs de ballet«.

Virtuozni Scherzo fantastico Borisa Papandopula oduševio je virtuoznošću i duhovitošću, a jedan od najvažnijih hrvatskih klasičara, Luka Sorkočević, poznat ponajprije po svojim simfonijama, bio je pravo otkriće s donedavno nepoznatom klavirskom Sonatom u A– duru (1754.). Povratak na antologijske note 20. stoljeća bilo je Šest bagatela op. 44 Božidara Kunca i virtuozna Toccata Brune Bjelinskog, a na kraju smo čuli još jednog istaknutog hrvatskog autora — Franu Paraća i njegov opojni Ples barunice.

Burne reakcije publike Na burno odobravanje zahvalne publike, umjetnik se odužio s još dva dodatka, ali ne hrvatska, već strana, koja su podsjetila na zemlje njegova usavršavanja. Bila je to jedna američka pjesma u obradi Keitha Jarreta i jedna engleska solo pjesma u vlastitoj obradi. Promišljenim izborom i izražajnom interpretacijom programa Čaldarović je pokazao vrhunsko pijanističko umijeće: virtuoznost i zrelost u svim segmentima dojmljivog izraza, od ljepote tona i muzikalnog osjećaja za fraziranje prirodnog daha, do lakoće povezivanja pojedinih segmenata, te duhovitog i živog preplitanja tema, uz sugestivan parlando i bogatu dinamiku.

Takvim istraživalačkim, savjesnim i estetski određenim pristupom, pijanist se priključuje vrijednim glazbenicima koji na najljepši način promiču hrvatsku klavirsku baštinu u domovini i u svijetu.

58

Srđan Čaldarović

Uz stotu obljetnicu rođenja: izložba, album, koncert, sjećanja…

H

rvatska radiotelevizija, Cantus i Fond Stjepan Šulek priredili su 27. ožujka u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog dostojni hommage Stjepanu Šuleku, jednom od najvećih hrvatskih skladatelja, pedagoga, violinista i dirigenata 20. stoljeća. U predvorju dvorane otvorena je reprezentativna izložba Sjedočanstva i zapisi iz umjetnikove ostavštine pod pokroviteljstvom zagrebačke Gradske skupštine. Autorica izložbe dr. sc. Eva Sedak izložila je slikom i tekstom na osam panoa zanimljivu građu iz dosad nepoznate obiteljske arhive koju je sačuvala skladateljeva

Piše: Višnja Požgaj

udovica Nevenka Šulek. Kronološkim redoslijedom rekonstruiran je tijek Šulekove karijere, od violinista i nastavnika do skladatelja i dirigenta, s naglaskom na polemički značaj njegove autoritativne prisutnosti u hrvatskom glazbenom životu.

Predstavljanje albuma Potom je u suradnji s HDS–om predstavljen impozantni album Stjepan Šulek (1914.–1986.): 8 simfonija. Opsežno izdanje integralnog skladateljeva simfonijskog opusa na pet nosača zvuka popraćeno esejom dr. sc. Sedak, sadrži arhivsku građu HRT–a od šezdesetih do devedesetih godina prošloga sto-

ljeća, čijim je izvedbama ravnao i sam Šulek, te novije snimke iz 2012. i 2013. ostvarene pod vodstvom majstorova učenika Pavla Dešpalja. Maestro Dešpalj slovi kao najvjerniji i najpouzdaniji tumač Šulekova opusa; zato je ravnao i koncertom Šulekovih djela koji je uslijedio nakon uvodne svečanosti u suradnji sa Simfonijskim orkestrom HRT–a uz izravni prijenos na Trećem programu Hrvatskoga radija.

Prigodni koncert Najprije je izveden Treći koncert za klavir i orkestar u C–duru iz 1970. posvećen pijanistu Vladimiru Krpanu, koji ga je pod autorovim ravnanjem i praizveo

M

aestro Dešpalj slovi kao najvjerniji i najpouzdaniji tumač Šulekova opusa, pa je tako ravnao i koncertom Šulekovih djela koji je uslijedio nakon uvodne svečanosti u suradnji sa Simfonijskim orkestrom HRT–a uz izravni prijenos na Trećem programu Hrvatskoga radija

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Hrvatski glazbeni zavod, 17. studenog 2013., Festival Diapason

godinu dana poslije uz Simfonijski orkestar RTV Zagreb. Od tada je prošlo više od četrdeset godina. Krpan je i ovom prigodom s osjećajem i razumijevanjem dostojno predstavio to virtuozno pijanističko djelo uz raskošni orkestar. Na rasporedu koncerta bila je i Šulekova pretposljednja Sedma simfonija, praizvedena 1979. u Osoru, kad je Zagrebačkom filharmonijom ravnao Pavle Dešpalj. Djelo nastalo u povodu smrti bliskog rođaka, promišlja pitanja života i smrti, početka i kraja, s dvojbom prihvaćanja misli o smrti smireno, spokojno i otvorene duše ili sa strepnjom, strahom i krajnjim očajem, da bi se u tim uzvišenim trenucima ljudskoga života, uza svu dramatičnost, zadržala ljepota, jednostavnost i dostojanstvo.

Sedmu simfoniju autor je posvetio supruzi, »mom najdražem prijatelju, mojoj Nevenki«.

Vladimir Krpan izveo je Treći koncert za klavir Stjepana Šuleka, koji je skladatelj posvetio upravo njemu

59

Album u čast trideset godina karijere kantautorice, pjesnikinje, nastavnice, knjižničarke i etnologinje Lidije Bajuk

Mašta na krilima leptira Knjiga i dvostruki CD na izdanju Udruge Matapur

BROJ 186, SRPANJ 2014.

eđimurska je glazba već generacijama glazbenika najra zličitijih žanrova nepresušno nadahnuće. No čini se da su tu inspiraciju mnogi »prepisivali jedni od drugih«, aranžirajući uvijek iste pjesme, a malo ih je zagreblo dublje pod površinu tradicijskih uspješnica i odlučilo se obraditi neke manje poznate pjesme.

No jedna je Međimurka odlučila svima

CD Matapur

nama pokazati raznorazna blaga koja skriva njezin kraj.

no obrađeni (obredi i običaji, pučke pobožnosti, predaje pa i glazba). A sve je to moguće samo uz zajedničku suradnju i potporu pojedinaca i lokalnih zajednica te institucija (primjerice Instituta za etnologiju i folkloristiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Instituta za arheologiju, Centra za eksperimentalnu arheologiju itd.). Ta je potpora omogućila izdavanje CD–a s pjesama koje je izvela Marija Tuksar, pjevačica iz Međimurja osebujna glasa i još bogatijeg repertoara tradicijskih pjesama ili pak Podravske pjevanke Zlatka Špoljara, izdanja koje čeka na još jednu »injekciju« potpore kako bi se dio podravske tradicije mogao publici predstaviti i nosačem zvuka i notnim i tekstualnim materijalom te još niz projekata koji u ladici čekaju bolja vremena. Nedostatak partnera, posebice izdavača pa onda i promotora koji znaju prepoznati važnost takvih projekata za našu zajednicu, ali i predstavljanje našeg nematerijalnog bogatstva svijetu, hendikep je koji koči mnoge ideje i sputava maštu.

Kazališna dramatika Lidija Bajuk, kantautorica, glazbenica i pjesnikinja, učiteljica i knjižničarka, a sada i etnologinja i kulturna antropologinja s diplomom (te doktorskom titulom na putu), svoju je gotovo tridesetogodišnju karijeru obilježila najnovijim izdanjem MATAPUR — Hrvatska prirodna i kulturna baština Međimurja, knjigom kojoj su pridodana dva nosača zvuka. Ili bi se zapravo moglo reći obratno. Jer nosači zvuka nude još jedan način obrade napjeva, pri čemu je Lidija uz gotovo stotinu glazbenika iz Međimurja, Hrvatske ali i Slovačke, Mađarske i Britanije transformirala zvukovnost melodija, napjeva koje su prije stotinu godina na terenu zapisali melografi. Prilagođavajući svoj glas raznim stilovima i žanrovima brojnih suradnika, Lidija priča priču o Međimurju pjesmama i dramatikom kazališnih štikleca zaogrnutih u originalne aranžmane, otkrivajući nam ljepotu Međimurja, tugu zbog napuštanja kraja, junaštvo momaka i plahost djevojaka, sretne i nesretne ljubavi.

Prijenos znanja

Damir Klac

Neponovljivi trenuci

Lidija Bajuk i Joan Baez u Zagrebu 1989.

60

Lidija Bajuk Trio 2011. u Lukavcu: Lidija Bajuk (glas, gitara), Stanislav Kovačić (violončelo), Marija Mlinar (harfa)

BROJ 186, SRPANJ 2014.

M

Piše: dr. sc. Irena Miholić

Zvuk pjesama podsjeća na slikarsko platno na kojem kombinacijom starih i novih tehnika i boja nastaje nova glazba koja nas vraća u vrijeme renesanse ili romantizma, ali nas u isto vrijeme sučeljava s novim, suvremenim trendovima i događanjima. Brojnost suradnika i kompleksnost izvedbi zato su rezervirane za slušanje na ovim nosačima zvuka i

gotovo su neponovljivi u stvarnosti, što je velika šteta. Ipak, nadogradnja tom doživljaju svakako je i dvojezična knjiga iz koje možemo doznati mnogo toga o hrvatskoj tradicijskoj glazbi iz Međimurja, ali i o općim obilježjima i povijesti Međimurja, o crkvama i crkvenom graditeljstvu, o etnografskom naslijeđu te o Međimurju u suvremeno doba. Sve je to predstavljeno i stranim čitateljima, jer je knjiga dvojezična (hrvatski i engleski).

Zvukovna knjiga Taj je kulturni i prirodni vodič, metafizička zvukovna knjiga, kako je naziva Lidija, izdanje udruge Matapur, osnovane 2007. godine, koja se bavi proučavanjima i terenskim istraživanjima, popularizacijom i publikacijama na temu nematerijalne kulture Međimurja, ali i cijele Hrvatske — posebice onih dijelova koji nisu do sada terenski dovolj-

Srećom, pojedinci ne odustaju.

Jedna od njih je Lidija Bajuk, slikom i tekstom nastavlja misiju prijenosa i predaje i dalje! Koncerti, nosači zvuka i različita izdanja osiguravaju prijenos znanja, a radionice, posebice one za djecu, prenose ljubav prema tradiciji, istraživanju i njegovanju naše baštine, čime se krug Lidijinih interesa spaja pa je u isto vrijeme i učiteljica, i kazivačica, i pjevačica, ali i znanstvenica koja publiku doživljava kao potencijalne korisnike i njegovatelje baštine.

Tu ideju produbljuje i virtualnom i fizičkom izložbom O hrvatskoj tradicijskoj glazbi Međimurja i oko nje, temi koja je ovoga ljeta okosnica i Međunarodne smotre folklora u Zagrebu, na kojoj će uz nematerijalno blago Međimurja biti predstavljeno i ono materijalno (nošnje i predmeti), ali prije svega će se predstaviti ljudi koji još uvijek vole i njeguju tradiciju!

L

idija priča priču o Međimurju pjesmama i dramatikom kazališnih štikleca zaogrnutih u originalne aranžmane, otkrivajući ljepotu Međimurja, tugu zbog napuštanja kraja, junaštvo momaka i plahost djevojaka, sretne i nesretne ljubavi 61

Nekonzervirana glazba iz konzerve Koncert skladatelja i pijanista Mateja Meštrovića i samoborskih udaraljkaša SUDAR

BROJ 186, SRPANJ 2014.

kom« ili/i »makedonskom« metru (Mateju je to »tak sve isto«), ne stoji sam za sebe, nego je začinjen nevjerojatnom silinom performansa koji proizlazi iz čistog uživanja u glazbi — u njezinu stvaranju, izvođenju, slušanju i življenju. To nije novost, jer tako funkcioniraju Matej Meštrović i ansambl Sudar Percussion. No na promotivnom su se koncertu, kojim su predstavili CD Eat Suite — krunu brojnih koncertnih nastupa namijenjenih svekolikoj publici (i klasičarima, i populistima, i prijateljima, i djeci, i zapravo svima) — doista nadmašili.

Snimanje CD–a u dvorcu Sv. Križ Začretje

M

Piše: dr. sc. Irena Paulus

atej Meštrović i udaraljkaški ansambl Sudar Percussion već neko vrijeme žare i pale, a posljednji ih projekt predstavlja kao najinventivniju i najotkačeniju skupinu glazbenika na ovim prostorima.

Suita za jelo Riječ je, naime, o albumu Eat Suite, koji

K

lasičari očito povremeno »polude« od čiste klasike; u njima se (očito) tijekom vremena nakupi adrenalin koji moraju izbaciti

62

je rezultat Matejeve suradnje sa Sudarom — inicijalno započete obradama popularnih filmskih tema i tema iz videoigara, spontano nastavljene Matejevim stvaranjem skladbi u kojima se doslovno sudaraju njegov koncertni glasovir, Yamaha C7, i razne udaraljke iz Amsterdama, na kojima svira ekipa mladih entuzijasta iz ansambla Sudar.

Matejeve su skladbe morale biti otka-

Šuškave konzerve čene — jer je on sam takav, a takav je i ansambl s kojim je jednostavno »kliknuo«. Pa su, zahvaljujući internom nazivu za udaraljkaške palice (beštek), sve skladbe nazvane prema nekom specifičnom nacionalnom jelu (Barbeque, Baklava’s Dance, Paprikash, Creme Brulee, Sarma, sarma itd.).

Poludjeli klasičari Međutim, žanrovski ih je teško svrstati.

Svi koji sviraju »Mateja« — uključujući i Simply Brass Quintet koji prema potrebi dopunjuje Sudar Percussion (uključivanjem Simply Brassa Meštrović je već stvorio mali orkestar) — klasičari su prema korijenima i obrazovanju. Ali klasičari očito povremeno »polude« od čiste klasike; u njima se (očito) tijekom vremena nakupi adrenalin koji moraju izbaciti. Meštrovićeve skladbe za klavir & Sudar & (povremeno) Simply Brass pružaju mogućnost adrenalinske ekstravagancije — ispucavanja koje smo čuli i vidjeli kod 2CELLOS i koje mi je svojedobno jedan ugledni roker objasnio nakon odslušanog koncerta komorne glazbe s djelima Schönberga i Šostakoviča riječima: »Oni tu drapaju po violinama tako da im pucaju žice... a mi smo to u rocku već odavno riješili.«

Asimetrični ritmovi No Matejeva glazba nikako nije rock — nije ni pop, nije ni jazz, nije ni crossover.

Zapravo, ne znam što je — ali je svakako glazba u kojoj uživaju i izvođači i publika. I koja je prepuna asimetričnih ritmova. Adrenalinski pokret u »grč-

Koncert je održan 5. svibnja 2014. u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija. Svi prisutni nisu mogli ostati netaknuti silinom energije koja je nahrupila s pozornice: zrak se usijao, sjedala su bila pretvrda za sjedenje, noge su same od sebe počele tapkati, a ruke su već bile zaposlene šuškalicama u obliku konzervi obilježenih posebnim, kružno–beskonačnim uputama za rukovanje (shake before u use your imagination after u handle with care keep out of silence fragiley). Neobične su šuškave konzerve dočekale slušatelje na njihovim mjestima, a pokazale su se iznimno korisnima kad je Goran Gorše, voditelj ansambla Sudar, preuzeo dirigentsku palicu i natjerao publiku da svira — i to ne samo šuškalicama nego i prstima i rukama... Sound je bio nevjerojatan.

Nastup je, naravno, bio prekratak publici koja se ozbiljno »ufurala« u atmosferu u kojoj se lome palice, ruše udaraljke, a klavir svira u ružičastom kućnom haljetku, i to naopačke, ležeći na leđima (doduše, tko je dobio Matejevu internetsku božićnu čestitku ove godine, tu je pozu već vidio — vjero-

jatno još stoji na marketinški svemoćnom You Tubeu).

Filmski pogodak Međutim, ansambl je prije početka koncerta odlučio dati premijerni prostor The Making of... filmu naslovljenom Sudar u dvorcu, koji je režirao filmski kritičar Arsen Oremović. Oremovićev film bio je pun pogodak: u pola sata pokazao je ozračje snimanja albuma Eat Suite u dvorcu Sv. Križ Začretje, a istodobno je oblikovao i priču o dvorcu i njegovoj vlasnici, znanstvenici Mirni Flögel–Mršić. Ona je u studenome prošle godine širom otvorila vrata svojeg dijelom restauriranog dvorca mladim glazbenicima i snimateljskoj ekipi pa je, kako se čini, i nju uhvatila Matej & Sudar euforija, dok je blagonaklono gledala kako se glazbenici snalaze s hladnoćom (u dvorcu nema grijanja), instrumentima (dobivenim zahvaljujući sponzorstvu Ya-

maha Euro Unitu iz Čakovca i Adams Instruments) te nevjerojatnom akustikom impresivnog baroknog zdanja.

A

lbum Eat Suite namijenjen je klasičarima, populistima, prijateljima, djeci — zapravo svima

Dvorac koji svira Ideja producenta Branimira Mihaljevića da će »natjerati dvorac da svira«, urodila je plodom pa je snimljen costum sound, dakle zvuk bez ikakve računalne dorade. Kako to doista zvuči — Matejeva glazba, Matejev klavir, euforični i neumorni Sudar Percussion (koji čine osobenjaci i izvanredni glazbenici: Goran Gorše, Filip Merčep, Nicolas Sinković, Josip Blašković i Luka Pešutić), pojačani Simply Brass Quintetom (u kojemu su također vidljivo otkačeni Hrvoje Pintarić, Tomica Rukljić, Rudolf

Hedonizam klasičnog pijanista i samoborskih udaraljkaša u dvorcu Sv. Križ Začretje

Meštrovićeva suita za udaraljkaše i sladokusce Album snimljen u zagorskom dvorcu u produkciji Branimira Mihaljevića

Z

Piše: Aleksandar Dragaš

Homen, Alan Bošnjak i Joe Kaplowitz), akustikom jednog starog dvorca te snimateljskim umijećem Filipa Vidovića iz Studija Morris, producentskim vodstvom Branimira Mihaljevića iz Karpo Media gdje je album miksan, te s masterom koji je, kao šlag na tortu, izradio Frank Arkwight u legendarnom studiju Abbey Road — jednostavno morate sami čuti.

agrebački klasični pijanist Matej Meštrović, premda zakleti poklonik tonalnosti u glazbi, sve je samo ne »tipični klasični pijanist«, a najnoviji dokaz toj tezi njegova je pustolovina u zagorskom dvorcu Sv. Križ Začretje u suradnji sa sastavom samoborskih udaraljkaša Sudar Percussion u sjajnoj produkciji Branimira Mihaljevića. Album pod naslovom Eat Suite i naslovima skladbi poput Barbecue, Baklava’s Dance, Paprikash, Creme Brulee, Sarma Sarma i Musaky, nije samo zgodno nazvana nego i prikladno zapakirana u golemu konzervu nalik na paštetu. No hrana nije jedina poveznica naslova skladbi i odabira instrumenata. Vibrafon i srodne udaraljkaške instrumente poput marimbe i glockenspiela, zbog izgleda glazbenici od milja zovu »roštilj«, a to nas dovodi i do pokojnog Boška Petrovića i njegova poimanja »roštilja« i glazbe općenito. Rado je Boško, još prije četrdeset i kusur godina, znao iz jazza skliznuti u teme koje bismo danas zvali etno ili world music, odnosno u fuziju s rock i klasičnom glazbom.

Sudar

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Gradsko kazalište Komedija, Zagreb, 5. svibnja 2014.

Percussion& Matej Meštrović je s ansamblom Sudar Matej Meštrović Percussion izveo pravo malo čudo ukusnog, lucidnog i intrigantnog kombiniraEat Suite nja sastojaka iz klasične, jazz, rock, pop i etno glazbe s prostora od Sutle preko ZrKarpo Media manje i Drine do Vardara, rukovodeći se najfunkcionalnijim načelima onoga što bismo u gastronomiji zvali fusion cuisine, a što je područje na kojem je jednako lako skliznuti u kombinacije koje ni pas s maslom ne bi pojeo, odnosno u naporne »elaboracije« chefa koji je davno odustao od načela manje je više. Osjećaj za mjeru i pažljivo doziranje sastojaka i začina — unatoč pomaknutosti, hedonizmu i dekadentnosti njezina autora — osnova je Meštrovićeve maštovite, razigrane i duhovite suite za sladokusce koja je sve samo ne kič, ego–trip ili potonuće u nouveau riche raskalašenost. Izvorni rad modernog skladatelja klasične glazbe koji je veći frajer od mnogih rokera.

Moderni skladatelj klasične glazbe, Matej Meštrović, veći je frajer od mnogih rokera

63

Predstavljanje CD–a Golgota Antuna Tomislava Šabana, 3. travnja 2014. u Dvorani HDS–a

Golgota kao inspiracija

Još jedna diskografska uspješnica Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO

U

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Piše: Erika Krpan

dvorani Hrvatskoga društva skladatelja predstavljena je 3. travnja kompaktna ploča pod naslovom Golgota, čiji je sadržaj istoimena skladba Antuna Tomislava Šabana za mješoviti zbor i orgulje, koju je skladatelj napisao na stihove Silvija Strahimira Kranjčevića 2012. godine. Interpreti djela su Oratorijski zbor crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci s dirigentom Juricom Petrom Petračem i orguljaš Pavao Mašić.

Nakladnici izdanja su Fonart i Aquarius.

Vizualni prikaz Na izvrsno posjećenoj promociji predstavljena je vizualizirana verzija izdanja, a reprodukciji je prethodilo izvanredno inspirativno i zanimljivo izlaganje književnika Božidara Petrača o pjesništvu Silvija Strahimira Kranjčevića.

Najprije valja istaknuti da su vizualizirani prikazi glazbenih djela u nas rijetki i time drago cje niji nego što bi

možda bili da je posrijedi uobičajena praksa. Takvo izdanje istodobno može biti i poticaj da se obnovi pitanje o mogućim dosezima vizualizacije glazbenog djela, pitanje, naime, o tome može li glazba prikazana i slikom dobiti — ili možda izgubiti — na vrijednosti, utjecati na koncentraciju slušača, skrećući pozornost na vizualne pojedinosti, ili pak slikom izoštriti značaj i sastavnice glazbenog djela. Nikako se ne želeći u ovoj prigodi upustiti u raspravu o toj temi, potrebno je reći da je redatelj Tomislav Pović uspio nenametljivo i čisto slijediti elemente izvedbe. Posvetio je podjednaku pozornost interpretima kao i prelijepom ambijentu crkve sv.

Marka, s pravom ne inzistirajući uvijek na rezovima, koji bi dosljedno slijedili formalni ustroj pojedinih stavaka. Ravnopravno je zadržavao pozornost na freskama slikara Joze Kljakovića i na unutrašnjosti crkve, kao i na interpretima, akcentuirajući rasporedom sudionika osobito peti stavak, čime se — osim dobrodošlog vizualnog kontrasta u poziciji ansambla — dobilo i na dramaturgiji vizualizacije.

Sam tekst zacijelo je bio izazov.

Jer ne samo značenjski nego i fonički gust stih Silvija Strahimira Kranjčevića, bremenit sadržajem, mogao bi lako zavesti skladatelja i privesti ga do predimenzioniranih zvukovnih rješenja; međutim, Šaban je s osjećajem za mjeru i proporcije podijelio uloge između orgulja i vokalnih dionica tako da intenzitet rasta i opadanja zvučnosti unutar pojedinog stavka s jedne strane igra potrebnu ulogu u oblikovanju forme, a s druge u cijelosti osigurava razumijevanje teksta.

Linearnost kretanja U formiranju vokalnog sloga vertikala je temelj; kao da se riječi žele poduprijeti glazbenim pokretom u dubinu stvari; linearno se kretanje stoga događa kao samo od sebe, svaki slog oslanja se u pravilu na jednu tonsku visinu; posljedica je temi sukladan psalmodirajući protok, i to bez diviziranja di-

Antun Tomislav Šaban

Golgota Aquarius Records

Tema Golgote rijetka je tema u hrvatskoj umjetničkoj glazbenoj tvorbi. Utoliko je zanimljivije kako je Antun Tomislav Šaban riješio tu zahtjevnu zadaću. Najprije, skladatelj je u cijelosti poštovao tekst, uglazbivši ga bez ikakvih preinaka. Jedina intervencija je mjestimično drukčije povezivanje strofa, kako bi se od deset strofa dobilo sedam cjelina, sedam stavaka; simbolika broja sedam dopunjuje ideju cjeline, a nimalo ne narušava tekstualni protok.

V

Antun Tomislav Šaban na predstavljanju CD-a u dvorani HDS–a

preobrazba teksta u glazbu biva složenija, glazbeni izraz bogatiji, a cjelina ne dobiva samo na izražajnoj raznolikosti, nego je i oblikovno bogatija.

Ipak, jednostavnost je, rekla bih, smjernost u tretiranju vokalnih dionica, jedno od bitnih polazišta za razumijevanje Šabanove Golgote.

Vjera u smisao i vrijednost sadržaja što ga iskazuje tekst nedvojbeno je posljedovala djelom koje zaslužuje ovakvo izdanje.

Ipak, najprije je glazba.

jera u smisao i vrijednost sadržaja što ga iskazuje tekst nedvojbeno je posljedovala djelom koje zaslužuje ovakvo izdanje

V

izualizirani prikazi glazbenih djela u nas su rijetki i time dragocjeniji nego što bi možda bili da je posrijedi uobičajena praksa

onica. Tek rijetko pojedina dionica bude poduprta kakvim dodanim intervalom, što više djeluje kao ukras, kao harmonijska dopuna četveroglasju, no što bi upućivalo na intenciju diviziranja. Gotovo da i nema velikog skoka koji bi remetio linearnost kretanja i to vrijedi za djelo u cjelini. Poneka će se nevelika motivička ideja, mala ali izražajno važna ritmička ćelija prenositi iz stavka u stavak i asocijativnošću pridonijeti upotpunjavanju cjelovitosti djela.

Orguljska je dionica drukčija. Bez obzira na stupanj ekspresivnosti, njezina uloga umnogome nadilazi ulogu pratnje. Time, dakako,

Napokon, njegovi tumači: Oratorijski zbor crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci s dirigentom Juricom Petrom Petračem i orguljaš Pavao Mašić jamačno dijele s autorom takvu temeljnu misao, pa je ona odredila i s time usklađeni osnovni ton izvedbe. Dotjerani, kontrolirani nastup zbora, razgovijetna dikcija i čistoća izvedbe mahom mladih glasova vode slušatelja misaonim putovima stiha ostvarujući dojmljivu glazbenu interpretaciju teme. Pavao Mašić izvanredan je partner zborskom sastavu; profinjeni ga muzikalitet štiti i od kakvog iskoraka koji bi poremetio važnu ravnotežu između vokalnih i instrumentalnih dionica, a ipak postiže raspon izražajnosti od gotovo lirskog do dramatičnog, s brojnim nijansama koje te krajnosti ujedinjuju.

Preostaje još kazati da je djelo praizvedeno 29. ožujka 2012. u istom prostoru i s istim izvođačima unutar programa Pasionske baštine.

Molitva izgovorena umjesto nas Live in Studio Bajsić HRT–a na jubilarnu 20. Pasionsku baštinu, 2011.

A

Piše: dr. sc. Irena Miholić

nsambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO već je nizom programa potvrdio svoje umijeće u izvođenju najrazličitijih vrsta naše tradicijske kulture. Njihova se LADO profe sionalnost ogleda u pristupu svakom projektu Korizmeni koji prihvate, a mudrost u odabiru vrkoncert — snih suradnika koji iz naše prebogate tradicije izvuku i prirede bisere — baš Pasijom kroz kao i na ovom albumu. Kao pjevački ansambl, već niz godina surađuju s hrvatske manifestacijom Pasionska baština u sklopu koje su i ove godine održali krajeve niz koncerata diljem Hrvatske. Za juAquarius Records bilarnu 20. Pasionsku baštinu 2011. godine nastupili su i u Studiju Zvonimir Bajsić (HRT) u Zagrebu s izborom najuspješnijih korizmenih djela i napjeva raznih hrvatskih krajeva te tom prigodom snimili ovaj nosač zvuka.

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Svoju je duhovnu skladbu za zbor i orgulje na stihove Silvija Strahimira Kranjčevića skladatelj napisao 2012., a sada pohranio i na video/audio izdanju

Korizmeni repertoar Promatrajući crkvenu godinu, na prvi se pogled može činiti da vrijeme korizme nije tako glazbeno bogato kao vrijeme adventa ili pak božićno vrijeme, posebice ako se uzme u obzir današnji uglavnom standardizirani crkveni repertoar. No ovaj CD, baš kao i brojne izvedbe LADA u korizmeno vrijeme, a i sam projekt Pasionske baštine, pokazuju da naša tradicijska pučka pobožnost obiluje divnim i raznolikim melodijama i tekstovima kojima su obični, mali ljudi proživljavali pasiju. Tu pučku pobožnost odlikuje jednostavnost i razumljivost izraza te karakteristične melodijske linije pojedinih regija koje su za ansambl na ovom nosaču zvuka glazbeno priredili i/ili obradili Ljubo Stipišić, Ivica Ivanković, Joško Ćaleta, Dražen Kurilovčan i Krunoslav Šokac.

Snimka suza Sigurno je live izvedba koncerta bila izvanredno glazbeno i duhovno iskustvo. Ostaje u pamćenju onim sretnicima koji su bili na tom koncertu, no ova će snimka generacijama svjedočiti o silini uživljenosti solista i cijelog ansambla u izvedbu, u dubokoj proživljenosti koja se osjeća u svakoj noti.

Ovo nije CD za slušanje u autu u užurbanom gradu, već je to zvukovna kontemplacija, snimka koja se sluša na nekom posebnom mjestu, molitva koja je izgovorena umjesto vas. To je dokument jednog događaja, ali i više od toga — snimka suza koje naš narod lije već stoljećima, proživljavajući patnju kalvarije ponovno i ponovno bez glume i velikog nauka, osjećajno i jednostavno.

65

CD i DVD Bruno Krajcar i gosti: Live in Pula Retrospektiva (1982. — 2012.)

G

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Piše: Dubravko Jagatić

odine 2012. navršilo se trideset godina od prve zapisane i javno izvedene klavirske skladbe Brune Krajcara koju je 1982. tada desetogodišnji Bruno izveo na koncertu Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova u Puli kao rođendanski poklon svojoj majci Nini. Stoga ne iznenađuje što se taj svestrani istarski glazbenik i skladatelj odlučio obilježiti trideset godina rada velikim slavljeničkim koncertom 4. svibnja 2012. (na Dan grada Pule) u Istarskom narodnom kazalištu, kao i prigodnim izdanjem u obliku DVD–a sa zapisom tog događaja, kao i CD–om s pjesmama koje su izvedene tom prilikom. Osim te javne izvedbe, Krajcar je prije dvadeset godina objavio prvi kantautorski album, a prošlo je i petnaest godina od redovi-

Tko je Bruno?

CD sadrži veći dio pjesama izvedenih tom prigodom, ali u studijskoj varijanti pa je komplet sastavljen od spomenutog DVD–a i CD–a doista prava retrospektiva i sjajan uvid u rad i djelo Brune Krajcara. A tko je zapravo Bruno Krajcar? Akademski glazbenik, skladatelj i kantautor. Redoviti član Hrvatskog društva skladatelja, Hrvatskog društva glazbenih umjetnika i Hrvatskog novinarskog društva te predsjednik Hrvatske glazbene unije Istarske županije. Svestrana osoba koja je život posvetila glazbi i umjetnosti, čuvajući pritom što je više moguće istarske napjeve i tradiciju Istre. Uz sve nabrojeno, Krajcar je predsjednik Udruge za očuvanje zavičajne tradicijske kulture Histriart, u sklopu koje je pokrenuo smotre Maša po starinski u Svetom Petru u Šumi, Zaigrajmo na Ćićariji u Lanišću i Rakljansko kulturno ljeto s nizom koncerata na otvorenome pokraj crkvice svete Agnjije, te Istarske romantične večeri u Kršanu. Uz to je i dugogodišnji član žirija i odbora Smotre narodne glazbe i plesa Istre pa ne čudi ni prepuno Istarsko narodno kazalište na njegovu obljetničkom koncertu.

U svemu naj

tog članstva u Hrvatskom društvu skladatelja. Sve je to više nego dovoljno za obljetnicu i prigodno slavlje.

Dvostruka zahvala Prvi dio koncerta Krajcar je zamislio više kao komorni nastup uz klavir, koji otvara pjesmom za svoju majku (Za Ninu) kojoj je posvetio koncert. Nastavio je pjesmom Hvalospjev majci, očito dvostruko zahvalan majci na svemu. Nastup nastavlja solo pjesmama uz klavir, ali i gostovanjem zbora GD Sokol iz Buzeta te gostovanjem pjevača: Mile Soldatić Marić, Leonore Surian i Ronalda Brausa te neizostavne Lidije Percan uz sudjelovanje klape Teranke; taj dio nastupa završio je gostovanjem Josipe Lisac. Potom prelazi na niz pjesama u jazz štihu, nastalih u suradnji s njegovim pratećim bendom Istrael. Na pozornici su mu se pridružili Marko Tolja, Oliver Dragojević, Pinguentum i Daniel Načinović.

66

U trideset godina bavljenja glazbom, Krajcar je objavio šest albuma (Živimo ljubav 1992., Šperanca 1996., Istra 2004., Blagoslov 2006., Mate Balota 2008. i Istrael 2011.) i autor je više od četiristo skladbi. Zahvaljujući glazbi i ljubavi prema Istri, ali i svojim komunikacijskim vještinama, Krajcar već punih dvadeset godina radi na Radio Puli kao glazbeni urednik, novinar i radijski voditelj. Dobitnik je strukovne nagrade Status za najinstrumentalista u 2004. godini, godišnju nagradu Hrvatskog društva skladatelja Milivoj Koerbler za 2007. godinu, nagradu Porin 2008. godine za najbolji etno album, nagradu Istriana za najglazbenika Istarske županije za 2009. godinu. Sve u svemu, zavidna karijera glazbenika i skladatelja koji je ostao vezan uz svoju Istru i koji je život posvetio glazbi, spajajući karakteristične istarske napjeve s jazzom, etnom, gospelom i popom. Prava je šteta što pritom njegova glazba nije zaživjela toliko u ostatku Hrvatske kao što jest u rodnoj Istri jer kvalitetom se može mjeriti s najvećima, iako je ostao vjeran isključivo istarskim specifičnim zvukovima i napjevima. World music, jazz i pop u njegovu spoju zvuči dovoljno intrigantno i zanimljivo da svojim djelima privuče svakog ozbiljnog poklonika glazbe. Istini za volju, poigravanje popom u toj kombinaciji može biti zamka koju su prije njega vješto izbjegli Tamara Obrovac, Veja, Dario Marušić... U svakom slučaju, trideset godina opstanka na sceni i takav opus kakav je do sada stvorio Bruno Krajcar može biti razlog za iskreni naklon i jednako iskrena čestitka na prvih trideset godina stvaralačkog rada.

Damir Halilić Hal

Mare Nostrum Croatia Records

Riječki finger picking gitarist Hal objavio je svoj peti album. Dok se na prethodnima predstavio kao svirač koji uspješno spaja razne glazbene žanrove, od pop–rocka i flamenca preko bluesa, countryja, jazza i fusiona do klasike i world musica, na ovom izmjenjuje izvedbe u tek dva idioma: onom nadahnutim glazbenom renesansom i onom pod utjecajem hrvatske tradicijske glazbe, uz snažne odjeke klasike. Kao autor svih djela uvrštenih na CD, Hal je pokazao snažnu naklonost prema slavnim skladateljima kao što su Heitor Villa Lobos, Augustin Barrios i Francisco Tarrega. Kao i na prethodim albumima, na kojima je surađivao sa stranim glazbenicima, producentima i snimateljima te snimao u studijima diljem svijeta (što mu je omogućilo iskorak na međunarodnu glazbenu scenu), i na ovom se oslonio na strance: producenta B. J. Colea i snimatelja Stevea Honsta. Predstavlja se kao solo gitarist ili u suradnji s vokalisticama: Tajanom Dukić–Milić ili vokalnom skupinom Yammat. Kao što je poseban u solo izvedbama, Hal na zanimljiv način ostvaruje suradnju s pjevačicama. Naime, radi se o prepoznatljivom riječkom vokalnom diskursu, na tragu tamošnjih tradicionalno sjajnih ženskih ansambala a cappella. (Davor Hrvoj)

Kavaliri

Šuoštor SBS music

Bednjanski lokalni govor zahvaljujući Kavalirima već niz godina nije samo specifično narječje jednog dijela Hrvatskoga zagorja, nematerijalno bogatstvo Lijepe Naše ili apstraktna tema znanstvenih radova, već širem slušateljstvu prepoznatljiv jezik njihovih mnogobrojnih hitova. Lakoća kojom sastav niže uspješnice tradicijskog mirisa je zarazna i mnogi je pokušavaju slijediti. No njihov osebujan stil sviranja koji počiva na vještini sviranja starih mužikaša, na zvuku violinskog sastava uz nezaobilazni cimbal, teško je kopirati. Jedinstveni u izrazu, Kavaliri su i na ovom albumu nanizali pjesme o ljubavi, o svojem rodnom kraju (koje većinom potpisuje Danijel Češnjaj) i karakteristične šaljive trenutke u plesnom ritmu izvedene u suradnji s nizom pjevača: Sinišom Miklaužićem, Davorom Dretarom, Filipom Mikšom, Adalber-

tom Turnerom Jucijem i Kvartetom Gubec. U nekim su se pjesmama tematski odmaknuli od Zagorja do Podravine, čiju tradiciju također odlikuje zvukovna slika takvog sastava, pri čemu su ostvarene i skladne vokalne suradnje s Adamom Končićem i Vidom Balogom. Vjerni svojem izričaju, na ovom albumu nastalom pod produkcijskom i nakladničkom etiketom SBS music, Kavaliri slušateljstvu nude i zapise jedinstvenih nastupa na festivalima u Krapini uz orkestar, odnosno izvedbu uživo Porinom ovjenčane pjesme Pod brajde, izvedenu s Kvartetom Gubec, ali i novi zvuk starog hita Baurico. Unatoč šarolikosti albuma, na kojem se nalazi nešto novo, nešto staro, nešto posuđeno i nešto obojeno u neke nove instrumentalne boje, Kavaliri ipak odišu tradicijom svojega kraja koja je prepoznata i u nagradama Porin, u kategoriji najbolje folklorne pjesme (Šuoštor — naslovna pjesma albuma iz pera Rajka Suhodolčana i Katice Rajić) te u kategoriji najboljeg albuma folklorne glazbe. (dr. sc. Irena Miholić)

Bruno Krajcar

Live in Pula / Retrospektiva 1982. — 2012.

Aquarius Records

Istra obiluje izvanserijskim glazbenicima sa zapaženim uspjesima, no kad je posrijedi kategorija popularnosti, nitko nije nadmašio Alena Vitasovića, koji je sredinom devedesetih potpuno zaludio Hrvatsku objavivši tada jedan i pol album. Ključ njegova uspjeha skladateljski je genij Livija Morosina, a ponajbolje skladbe izvan tog autorstva Vitasović je ostvario u dva dueta: u skladbi Ona je sama sa Šajetom i Roža u suradnji s Brunom Krajcarom. Upravo je ta skladba jedna od nosećih na retrospektivnom albumu Brune Krajcara Live in Pula. Ovaj put riječ je o izvedbi bez Alena Vitasovića, no ta nježna skladba prožeta smooth jazz obrisima i u koncertnoj izvedbi otkriva pun Krajcarov autorski potencijal. Premda se na albumu nalazi sva sila gostiju, od Marka Tolje preko Josipe Lisac do Olivera Dragojevića, još jedan zgoditak na albumu je zaključna pjesma Ura, izvedena u duetu s Davorom Radolfijem. Posrijedi je skladba koja se na albumu nalazi i u verziji bez gosta (premijerno je prije nekoliko godina izvedena na Čansonfestu u Kastvu), no Radolfi je svojim baršunastim glasom nadgradio osnovnu liniju pjesme. Sedam skladbi omeđenih tim dvjema pjesmama predstavljaju i bolji, uvjerljiviji dio albuma, bez obzira na poznatije goste koji nastupaju u prvom dijelu programa. Upravo u tom drugom dijelu do izražaja dolazi Krajcarova skladateljska raznovrsnost, bez obzira na odabrani pristup. Prvi dio je nešto jednoličniji, no otkriva autora kao vrsnog instrumentalista te solidnog pjevača.

Live in Pula počinje jednoipolminutnim instrumentalom Za Ninu koji je tad desetogodišnji Bruno skladao za svoju majku i time obilježio početak svoje karijere; međutim, pravu karijeru počeo je graditi deset godina poslije, nanizavši sedam albuma u kojima nerijetko spaja tradicionalni istarski glazbeni izričaj s elementima jazza. Retrospektivni album ima manji udio etna, a nešto više jazza, no to nije prepreka da Krajcar presjek stvaralaštva dokumentira na vrstan način, koji nije nametljiv, ali uključuje neprijepornu glazbeničku strast.

(Bojan Mušćet)

Putokazi

Porculan Dallas Records

Trideset godina djelovanja Putokaza, vokalne formacije koja je formalno i sadržajno proživjela radikalne mijene zadržavajući tek osnivačicu i voditeljicu Mirandu Đaković kao konstantu, svakako može poslužiti kao recept za glazbenu dugovječnost. Više od četiristo vokalista prošlo je kroz taj inicijalno zbor, a danas ženski vokalni oktet. Snimili su trinaest albuma, njihove frakcije ostavile su traga na sceni (Put kao prvi predstavnik Hrvatske na Eurosongu, ENI kao najdugovječnija hrvatska all–girls grupa…), a mnogobrojna hrvatska i međunarodna priznanja za njihova raznorodna izdanja tek su šlag na rođendanskoj torti.

Albumom Andromeda Putokazi su napustili tradicionalnu vokalnu »šprancu«, prepustivši elektronici da vodi njihov izričaj, što je zasluga producenta Iztoka Turka koji je tako nadgradio svoj elektronički projekt Rotor. Sljedeća ostvarenja sve suptilnije spajaju elektronički pristup i vokalne dosege izvrsnih pjevačica pod učinkovitim nadzorom Mirande Đaković. Njezina suradnja s Istokom Turkom u punom sjaju realizirana je upravo na aktualnom albumu Porculan.

Dok su dosadašnja ostvarenja iz elektroničke faze Putokaza bila kombinacija stilskih vježbi i pravovjerne konceptualnosti, Porculan je album oslobođen samozadanih ograničenja. Dojam je kako je pristup kreaciji albuma ovaj put ležerniji, što je rezultiralo jednim od ponajboljih uradaka u njihovoj diskografiji.

Prije svega, istaknut je potencijal vokala, skladbe funkcioniraju na nekoliko razina, glazbeno i autorski kao da su oplemenjene raznim kontekstima i mogućnostima čitanja, odnosno slušanja. Primjerice, sjajna zaključna Minijatura za kraj kombinira laibachovsku pompoznost s etno–izričajem koji je obilježio središnju fazu stvaralaštva Putokaza. Treća razina te minijature je putokaz za opetovano slušanje cijelog albuma, jer svako novo slušanje Porculan sve više primiče statusu albuma godine. (Bojan Mušćet)

Šćike

Istriana Jones Music star

Iako je, bez sumnje, ekipa okupljena u etno–skupinu Šćike ovim albumom željela postati dio velike obitelj world music scene, veseli Istrijani prije će ostati lokalna zabava zahvaljujući prije svega etno–pop žanru, a mnogo manje world music idiomima. Bez obzira na to što se u jedanaest pjesama na njihovu debitantskom albumu Istrijana Jones često mogu čuti i mih i mala sopela i volarice i mišnjice… pjesme Šćika više su veseli pop, bliži rocku Gustafa s većim naglaskom na istarsku etno–baštinu. Za razliku od grupe Veja (Pazin), koja se u pjesmama također koristi autohtonim istarskim instrumentima, ali uz odvažnije i kompleksnije aranžmane i osjetan groove, Šćike prije svega nude zabavu za sve ljubitelje karakterističnog istarskog zvukovlja koji će poskakivati čim ga čuju. Štoviše, na trenutke (Draga nam je zemlja) čak zvuče poput nekog folk rock–benda iz sedamdesetih, dajući time do znanja da im suvremena popularna glazba uz sve pripadajuće žanrove i podžanrove i nije baš bliska. Uz neospornu kvalitetu izvedbe, Šćike na debitantskom albumu ne nude autorski materijal zbog kojeg bi se mogao naslutiti autorski potencijal kao kakav–takav uvod u nastavak njihove karijere. Lokalno dobar album. (Dubravko Jagatić)

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Koncert kojim je obilježeno trideset godina glazbene karijere istarskog skladatelja, orguljaša, pijanista, kantautora i radijskog novinara od sada je dostupan na video i audio izdanju

Spart Jazz

Nekoliko riječi...

Maraton

Ovo je prvi album dobrog duha kvarnerskoga jazz kruga, gitarista Spartaca Črnjarića.

Snimio ga je s prijateljima i dugogodišnjim suradnicima, od kojih su neki stasali pod njegovim mentorstvom, a danas su odreda ugledni hrvatski jazzisti. Uz njega su u raznim postavama, od dua do kvinteta, na snimanju sudjelovali: pjevačica Astrid Kuljanić, kontrabasisti Henry Radanović i Vedran Ružić, bubnjari Branimir Gazdik i Tonči Grabušić i klavijaturist Zvjezdan Ružić. Črnjarić je poznat kao glazbenik mainstream jazz pristupa. U tom je stilu snimio i ovaj CD na koji je, uz dva standarda i jednu skladbu Astrid Kuljanić, uvrstio izvedbe vlastitih skladbi što ih je napisao upravo na njezin nagovor. Za neke je sam napisao stihove, a za jednu je to učinila ona. Te skladbe, koje su nastajale niz godina, potpuno odaju autorov karakter: nježne su, odmjerene, pisane s ukusom, melodične, optimistične... (Davor Hrvoj)

67

Eksplozija kreativnosti u posveti baki

N

For Believers Only Dallas Records

Dok je na prvom albumu In Umbra ravnopravno raspodijelio autorske skladbe i jazz standarde, riječki je alt–saksofonist i vokalist Denis Razumović na novi CD uvrstio isključivo vlastita djela.

Za razliku od prvijenca koji donosi stilski ujednačene izvedbe, na tragu bebopa, CD–om For Believers Only iskazuje svoju sviračku, ali i skladateljsku svestranost. Naime, Razumovićev je bebop sad mnogo fleksibilniji, služi tek kao polazišna točka za upuštanje u raznovrsne, ali stilski srodne avanture. Osjeća se to i u izvedbi skladbe Termitology, Razumovićevoj posveti punku u Rijeci u kojoj su sudjelovali i neki od članova skupine Termiti.

U postizanju proširenja stilskih okvira, Razumović više ne svira samo alt–saksofon, već i tenor–saksofon i sopran–saksofon i flautu te pjeva vokalize i scat improvizacije. Osim toga, za snimanje je angažirao mnogobrojne glazbenike koji se u pojedinim izvedbama izmjenjuju: kontrabasiste Vedrana Ružića, Henryja Radanovića, Damjana Grpca, Darka Mihelića–Boću, pijanista Zvjezdana Ružića, gitarista Zorana Majstorovića, bubnjare Marka Duvnjaka, Branimira Gazdika, Rajka Ergića, Dušana Kranjca, Andyja Cecha, Alaina Ožbolta i Adriana Bernobića te trubača Borisa Šaronju. (Davor Hrvoj)

Prvo umjetničino izdanje za stranog nakladnika, švicarsku diskografsku kuću Unit Records

BROJ 186, SRPANJ 2014.

e računamo li CD Črni kos, što ga je u posve drukčijem kontekstu ostvarila u suradnji s pjevačem i violinistom Georgom Kusztrichom, to je osmi CD pjevačice, flautistice i skladateljice Tamare Obrovac, jedan od projekata za koje je ove godine dobila nagradu International Hrvatskog društva skladatelja.

Radi se o još jednom njezinu iskoraku na međunarodnu glazTamara Obrovac benu scenu, Quartet ovaj put diskografskom.

Ulika Revival Naime, to je prvi njezin Unit Record samostalni album objavljen za stranog izdavača, švicarsku diskografsku kuću Unit Records koja je posvećena promoviranju novih europskih kreativnih jazz glazbenika.

Osim predstavljanja njezine glazbe na međunarodnoj sceni, zahvaljujući suradnji s Unit Recordsom povećavaju se mogućnosti za veći broj nastupa izvan Hrvatske.

bum, posvećen njezinoj baki Uliki, što ga je prije četvrt stoljeća objavila diskografska kuća CrnoBijeliSvijet. Za ovo snimanje okupila je istu postavu: pijanista Matiju Dedića koji je dosad uz nju snimao jedino na tom CD–u i tek povremeno nastupao, te kontrabasista Žigu Goloba i bubnjara Krunu Levačića koji su nakon ovog albuma ostali njezini stalni suradnici, članovi Tamara Obrovac Transhistria Ensemblea.

Skladbe su iste kao i na spomenutom CD–u; autorica glazbe i tekstova je Tamara Obrovac, osim što je za skladbu Cansoneita tekst napisala Loredana Bogliun, a za Črno zlo Milan Rakovac, no izvedbe su drukčije. Razliku možemo tražiti u solima glazbenika, ali i spontanim »ispadima« Tamare Obrovac. Naime, tijekom niza godina izvođenja na koncertima, ne samo s tim kvartetom nego i s Transhistria Ensembleom, njezina je glazba evoluirala. Najbolji primjer je skladba Črno zlo koja je doživjela toliko promjena da bi od raznih koncertnih verzija mogla sastaviti jedan CD; različite izvedbe iste skladbe, a svaka je tako posebna da je novo glazbeno djelo.

Ludorije s pokrićem U tom neprestanom traganju za novim mogućnostima izražavanja, vrebanju nadahnuća u trenutku izvedbe kad se referira na energiju ili poticaje koje u tom trenutku prima od kolega glazbenika ili publike, leži najvažnija karakteristika njezine umjetnosti. Njezinoj maštovitosti nema kraja, a budući da je glazbeno tako potkovana da tijekom izvedbe ne mora razmišljati o tome što će izvoditi u sljedećem trenutku, može se potpuno opustiti i prepustiti trenutačnoj situaciji. Dugogodišnjom suradnjom s istim glazbenicima, sjajnim instrumentalistima, ostvarila je još jedan preduvjet za takav pristup, karakterističan za džeziste. Uostalom, Tamara Obrovac karijeru je počela kao džezistica, a u nastavku je zadržala upravo te odlike stila koje ga čine kreativnom glazbom. Džezistička su i sola njezinih suradnika bez kojih se ne bi mogla upuštati u takve glazbene ludorije.

Bijeg iz forme No jazz je tek jedna od stilskih karakteristika njezina stvaralaštva. Ono se prije svega zasniva na osobnom viđe-

nju njezine, istarske glazbene tradicije — kulture, jezika, običaja — koju promatra, proučava i upotrebljava kao nadahnuće za stvaranje osebujne umjetnosti. Ona se ne može svrstati u neki postojeći žanr, njezin se neprestani tijek i razvoj ne može zaustaviti ni uhvatiti; tek poneki segment može nam dočarati djelić, trenutak koji je dokumentiran na albumu. Da bismo proniknuli u bit glazbe Tamare Obrovac, nije dovoljno slušati samo albume; treba je slušati na koncertima, na nizu koncerata, jer svaki je drukčiji i uzbudljiv na svoj način. Između ostalog, ona mudro piše pjesme, ne samo kao suvremeno viđenje istarske tradicije nego kao poticajne predloške za improvizacije koji omogućuju bijeg iz zadane forme, poigravanje njome, njezinu dekonstrukciju i napokon povratak u njezino utočište. Da, osim što su melodijski lijepe i dojmljive, njezine su skladbe utočište, polazna i završna točka između kojih je sve dopušteno, dok god ima opravdanje u estetskoj vrijednosti. Nekad eksperiment ne mora potpuno uspjeti; kad se ostvare svi uvjeti, dogodit će se eksplozija kreativnosti, ali to će uvijek biti intrigantno i uzbudljivo. Treba li tražiti nešto više!?

Croatia Records

Mladi riječki multiinstrumentalist, skladatelj i aranžer Zoran Majstorović najpoznatiji je kao jazz gitarist, ali se rado upušta i u druga glazbena područja. Kad je riječ o world music, kao na albumu Waters and Deserts koji je ostvario kao dio projekta Atma Mundi, posvećen je istraživanju tradicijske glazbe raznih krajeva svijeta. Osim što je vješt instrumentalist koji primjenjuje razne tehnike sviranja, Majstorović je uvjerljivost postigao i sviranjem mnogih autentičnih, uglavnom žičanih glazbala, među ostalim nekoliko vrsta gitara i lutnji, bas–gitare, tamburice, mandoline, ukulelea, pipe, saza i čarange, ali i kalimbe, didžeridua i raznih udaraljki. Sva ta glazbala svira sam.

Svestranost je iskazao i kao skladatelj, pokazavši se kao marljiv, naslušan učenik koji je mnogo vremena proveo u proučavanju svjetske glazbene kulture, ali i u usavršavanju sviračkog umijeća, bruseći ga u suradnji s mnogobrojnim glazbenicima i nastupajući u različitim prigodama. U izvedbama vlastitih skladbi donosi duh raznih podneblja: od Hrvatske preko Turske i Sirije do Kine, Havaja, Bolivije, Afrike, Australije, Sjeverne Amerike...

(Davor Hrvoj)

Dancing Bear

Glazbeni materijal, snimljen prošle godine u Udinama, donosi novo viđenje onoga snimljenog za njezin drugi al-

DAVOR HRVOJ

aštovitosti Tamare Obrovac nema kraja, a budući da je glazbeno dobro potkovana, može se potpuno opustiti i prepustiti trenutačnoj situaciji

Tamara Obrovac

68

Waters and Deserts

Time Traveling

U nekoliko godina djelovanja, stekavši ugled na međunarodnoj glazbenoj sceni, sastav Capisconne objavio je razna diskografska izdanja na internetu ili u fizičkom obliku.

Na snimanju novog CD–a, Time Traveling, uz vođu sastava, gitarista Ivana Kapeca, svirali su klavirist Hrvoje Galler, basist Hrvoje Petek i bubnjar Miha Vlah te oblikovatelj zvuka Hrvoje Nikšić kao gost. Njihov, kako ga sami zovu space– jazz, na tragu je novih kretanja na suvremenoj jazz sceni, blizak onom kojim su zaokupljeni mnogi skandinavski glazbenici koji se nadahnjuju fusionom Milesa Davisa, ali i suvremenim klupskim ritmovima. No za razliku od mnogih sastava tog usmjerenja, njegova glazba nije sterilna i monotona. Kapec je uvijek bio cool, a na ovom CD–u ta je njegova osobina ponajviše izražena. Naime, iako

pet godina) u svojem kućnom studiju stvarao jedanaest novih pjesama (sedam na makedonskom i tri na engleskom). Zato i ne iznenađuje što je sam potpisao sve pjesme, tekstove, aranžmane i produkciju. Iako se osjeća taj njegov specifični dodir kad je u pitanju pop, upamćen još od pjesama kao što su Kao kakao, Talasna dužina ili Skopje, nastalim s grupom Leb i Sol, Stefanovski na novom albumu Seir ponovo pokušava stvoriti hitove koje ne temelji na virtuoznom sviranju gitare, nego u prvi plan stavlja refren i melodiju. Štoviše, njegova gitaristička virtuoznost u drugom je pa i trećem planu, a pjesme kvalitetom prilično variraju. Seir bez sumnje ima određenu kvalitetu, ali s pjesmama koje su većim dijelom ostale zarobljene u nekom prošlom vremenu. (Dubravko Jagatić)

Atma Mundi

Capisconne

Nova inačica Ulike

M

se u izvedbama osjeća da je potkovan u raznim stilovima i da prati zbivanja na suvremenoj glazbenoj sceni, svoje skladbe — osam ih je napisao sâm, a jednu u suradnji s Hrvojem Gallerom — zasniva na nježnim melodijama i stvaranju umirujućeg ugođaja, bez velikih dinamičkih raspona i ekstravagancija, pri čemu improvizacije ostaju u drugom planu. (Davor Hrvoj)

Vlatko Stefanovski

Seir Croatia Records

Može li netko s dvadeset dva albuma u karijeri snimiti loš album? Novi, dvadeset treći album najvećeg i najuspješnijeg gitarista u ovom dijelu svijeta sigurno nije loš, ali ima stanovitih nedostataka.

Prvi autorski album toga gitarističkog virtuoza nakon albuma Kula od karti (2003.) i prvi pokušaj povratka na top–liste s pop i rock pjesmama. Unatoč nastupima s najvećima (Rosenberg, Emmanuel, Akkerman) i titule jednog od najvećih gitarista današnjice, Stefanovski je samozatajno i polako (oko

Veja

Dolina mlinova Katapult Poligon

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Denis Razz

Osmi album pjevačice, flautistice i skladateljice, dobitnice HDS–ove nagrade International

Etno–glazba s istarskog poluotoka predstavlja sam vrh interpretacijske kreativnosti na ovim prostorima, što zorno dokazuju albumi Livija Morosina, Tamare Obrovac, Darija Marušića, pa i pojedine skladbe Gustafa.

Diskografska etno–iskaznica istarskih snaga objavljena je 2005. u obliku kompilacije Lipo je u Istri bit. Na njoj nema sastava Veja iz Pazina koji su istarsku narodnu tradiciju rearanžirali kombinirajući tradicijske instrumente (istarske i svjetske, kao što su mih, gajde i kaval) sa suvremenim instrumentarijem.

Vrlo ritmične skladbe sa začudnim melodijskim linijama otkrivaju bogatstvo istarskoga glazbenog naslijeđa, pa se na sadržajnoj razini Veja svakako može usporediti s Gustafima, no na formativnoj razini bliži joj je pristup Cinkuša. Vejin nastupni album povremeno pati od kvalitativne neujednačenosti pojedinih skladbi, no produkcija Marijana Jelenića uspijeva iznivelirati razbarušene aranžmane. Bend u izrazu kombinira dijelove narodnih pjesama, u tekstualnom ili glazbenom dijelu, i kombinira ih s autorskim zahvatima frontmena Gorana Farkaša. Veja se na prvijencu pokazuje kao ravnopravan sudionik istarske etno–scene, a mnogobrojni nastupi na međunarodnim festivalima daju im kontekst za brušenje ideja. Dolina mlinova otkriva bend s autohtonim pristupom tradicijskoj glazbi, u čemu im je očito pomagao jedan od istarskih etno–prvaka Dario Marušić, koji je potpisnik naslovne skladbe. Pazinski bend tako već sada zauzima uočljivo mjesto u atlasu hrvatske etno–glazbe, a sigurno je da neće proći nezapaženo i mnogo šire.

(Bojan Mušćet)

69

Rješava li se Ivana Kovač prvim samostalnim albumom glazbenog okrilja svojega poznatijeg oca?

Diskografski spomenik Karijera u sjeni legende Projekt Daleke obale najnoviji je u nizu koji su počeli Bijelo dugme i Crvena jabuka, a u najavi su slična izdanja Idola i Dine Dvornika

U

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Piše: Josip Radić

odnosu na Zagreb i zagrebačku rock–scenu, rane devedesete za Split su bile poprilično sumorno vrijeme — Đavoli su se raspali, Gibonni je tek trebao dosegnuti velike pozornice i zlatne naklade, a TBF–ovci su još u školskim klupama slagali prve rime i beatove.

Ipak, južnu frontu tvrdoglavo je branila Daleka obala, bend koji je u desetak godina postojanja stvorio neke od nezaboravnih pjesama koje se i danas često vrte i odgajaju nove generacije »nezastranjene« mlade publike. »Splitski Small Faces« nedavno su dobili i diskografski spomenik u obliku box seta Original album collection u izdanju Croatia Recordsa koji ujeDaleka obala dinjuje njihovih pet najvažnijih Original albuma izdanih za tu diskografalbum sku kuću. Box collection Daleke obale najnoviji je u Croatia Records nizu koji su počeli Bijelo dugme i Crvena jabuka, a u najavi su slična izdanja Idola i Dine Dvornika.

Svim povremenim sviračkim i produkcijskim manjkavostima unatoč, Daleka obala bila je sjajan bend koji je svoje trajanje obilježio jakim autorstvom Marijana Bana i jednostavnim a pamtljivim i himničkim glazbenim rješenjima.

70

Energija koja je izvirala iz njihovih snimki u istoj je mjeri privlačila srednjoškolce sa zidića, domaćice uz radijski prijamnik, ali i glazbene stručnjake i bonkuloviće. Temama iz ljubavno–morske sfere prilazili su na specifičan način, daleko od trenutačno dominantnog trokuta maslina — stina — sol, uspijevajući pritom pomiriti i urbanu i ruralnu publiku. Ukratko, Daleka obala bila je naš bend!

Od prvog diska s prvim albumom pa sve do posljednjeg ostvarenja iz edicije, albuma Di si ti iz 1997., pratimo evoluciju koje zapravo nije ni bilo: Daleka obala bila je konstantna u kvaliteti i prijemljivosti; svaki album imao je najmanje četiri singla koji i danas žive u radijskom eteru. Ono što vam ovaj box može ponuditi su neki dosad neprimijećeni dragulji zbog kojih ćete još više cijeniti Bana i ekipu. Album Mrlje bio je rasadnik takvih zgoditaka te svakako najozbiljniji i teži od ostatka, dok je već spomenuti Di si ti, osim sviračke, ponudio i autorsku zrelost. Nije, dakle, samo Marijan Ban stvarao »posoljene himne«, jaki autorski pečat dali su i ostali članovi, prije svega Boris Hrepić Hrepa u sjajnoj, beatlesovskoj Žao mi je nas. Na cijelom putovanju Daleke obale, uz njih su bili i Neno Belan, Dino i Dean Dvornik te Dragan Lukić Luky, bez čijih bi ruku i glasova zvuk benda bio ako ne siromašniji, a onda uvelike drugačiji.

Osim što služi kao najbolji (i najjeftiniji!) način za upoznavanje opusa Daleke obale, ova kolekcija je trajni podsjetnik na umjetničko, ali i simboličko značenje benda. Jesu li mogli više i dalje?

Pjesme autorski potpisuju Dražen Zečić, Dušan Šarac, Pero Kozomara, Ivan Huljić, Rajko Dujmić i Denis Dumančić

D

Piše: Bojan Mušćet

a je napraviti glazbenu karijeru u sjeni velikog oca vraški posao, ali ne i nemoguće, na svjetskoj sceni dokazuju uspjesi Roseanne Cash, Natalie Cole, Nore Jones ili Miley Cyrus. Na hrvatskoj sceni možda je obrnuti slučaj — djevojčice su zasjenile svoje očeve, barem na ravni popularnosti: Sanja Doležal, Tatjana Matejaš Tajči ili Ivana Banfić dolaze iz glazbeničkih obitelji, no napravile su karijere koje ih gotovo uopće ne spajaju s onim što su radili skladatelj Mišo Doležal, pjevač Stanko Matejaš ili gitarist Ivica Banfić.

skladbi Tvoja mala pokazuju da je Ivana Kovač odlučila iskoristiti najbolje od obiteljske tradicije.

Nažalost, Đorđe Novković nije više među nama da joj složi skladbe prema uzusima koje je to radio za njezina oca, no glavni autor je Dražen Zečić koji je skladateljsko–pjevačku karijeru upravo i sagradio pažljivo osluškujući međuigru Novkovića i Kovača. Pritom Ivana Kovač dokazuje svoj vokalni potencijal, što znači da karijeru bez problema može graditi zvukom priobalnih festivala.

Dumančićev potencijalni hit

Zanimljiviji je ipak onaj dio albuma koji skladateljski ne potpisuje Dražen Zečić. Šibenska grandeca je skladba Dušana Šarca koju Ivana Kovač izvodi uz klapu Prva crnka Magazina Neverin, a posrijedi je tradicionalistički pristup dalmatinskom Napraviti, pak, karijeru napjevu i da je aranžman u sjeni legende, zaciIvana Kovač bio u tom stilu, sigurno bi jelo je ključni problem Ivana Kovač imala pjesmu Ivane Kovač. OsnoCrno vino, duljeg dometa. Takav stave su dobro riješile taj tus ima skladba Dalmacicrne oči problem kćeri Miše jo oca moga koju potpisuKovača: gotovo niotje Pero Kozomara.

Croatia Records kuda dovedena je u Magazin kako bi zaIvan Huljić napisao je mijenila Jelenu Rozgu. skladbu Ako dođem paBilo je to izvrsno lanmeti koja bi se lako mogla siranje estradne karinaći na repertoaru Novih jere Ivane Kovač, no fosila, dok je Rajko Dujistodobno je Magamić potpisnik poskočice zin počeo funkcioniNima šoldi, e pa ča, idealrati na automatskom noj za ljetni program dalpilotu, odrađujući svirmatinskih radiopostaja, ke, ali bez hitova koji bi no najveći hit mogla bi biti bend držao na razinapjesma Denisa Dumančima popularnosti kao ća Ajme meni. prijašnjih desetljeća.

Sve to nije dovoljno da Zapravo, angažman Ivana Kovač izađe iz Ivane Kovač u Magaglazbenog okrilja svojezinu više će se pamtiga oca, a s druge strane, ti po činjenici da je rinjegov doprinos na albuječ o prvoj crnokosoj mu gotovo da je simbolipjevačici benda otkad čan. Crno vino, crne oči je vođa grupe postao je vrlo dobro ispoliran i Tonči Huljić, negoli i Ivana i Mišo Kovač produciran album, na po jednoj skladbi koja kojem nema promašaja. je ostala u kolektivnoj Njime Ivana Kovač zauzima čvrstu somemoriji. lističku estradnu poziciju, no za prospePa ipak, u samostalnu karijeru nije kro- ritet u karijeri bit će jednako bitno da pričila kao bivša pjevačica Magazina (što kupi dobre pjesme, kao i da se lagano je status koji je pratio Ljiljanu Nikolov- oslobađa težine karizme svojega oca. sku, Danijelu Martinović i Jelenu Rozgu), nego kao kći Miše Kovača. Povremeni nastupi s ocem, kao i duet s njim u

PipsChips & VideoClips

Razni autori i izvođači

Akustični Walt (DVD)

Nekako s proljeća

Dan/Mrak

Croatia Records

Iako nije baš sasvim jasno zašto je autor i dinamo Pipsa, Dubravko Ivaniš tako brzo nakon objavljivanja studijskog albuma Walt išao snimiti akustične verzije tih pjesama, lijepo ih je čuti u akustičnoj izvedbi. Vrlo vjerojatno se sviđaju i njemu i njegovu bendu pa su valjda pomislili da bi mogli time razveseliti i svoju publiku. Sklon nekonvencionalnim izdanjima (primjerice kompletna diskografija na sticku), Ivaniš je odlučio akustične verzije objaviti na DVD– u. Pjesme s proba snimljene su mobitelima koji već neko vrijeme služe umjesto kamera i jednako dobro memoriraju i sliku i zvuk. Tako su osim samih pjesama zabilježeni i neki njihovi trenuci međusobne interakcije ili kreativnog stvaralaštva, ma kako ono izgledalo. Intiman pogled na bend iznutra uz zvučnu kulisu koja samo potvrđuje da je Ivaniš sa svojim bendom jedan od kvalitetnijih autora na ovim prostorima koji jako dobro zna što radi i što želi i kako to dobro predstaviti svima koji cijene glazbu nastalu u njihovoj kreaciji. Neočekivano i odlično iznenađenje za obožavatelje Pipsa. (Dubravko Jagatić)

Nikol, Luka i Vedran

… and who are you?

Katapult Poligon

Programski urednici Croatia Recordsa s godinama su naučili kako spojiti nespojivo.

Stoga ne čudi da se na jednoj kompilaciji sa svojim pjesmama nađu Goran Bare i Maja Šuput ili Dječaci i Mejaši ili Nola i Magazin. Ono što je zajedničko pjesmama (dvadeset ih je) na ovoj kompilaciji jedino je naziv kompilacije Nekako s proljeća (prema prvoj pjesmi na albumu koju zajedno izvode Crvena jabuka i Kemal Monteno) i činjenica što su svi u jednom trenutku karijere snimali za Croatia Records. U tom bućkurišu nalaze se: Severinina pjesma Trava zelena iz 1995. godine uz pjesmu Vozi me grupe Bang Bang iz 2014. ili npr. Napile se ulice Bijelog dugmeta iz 1988. s albuma Ćiribiribela uz bok pjesmi Osmijeh grupe Nola iz 1997. Je li urednik izdanja Davor Drezga dobio zadatak izvući iz arhive stare pjesme aktualnih zvijezda pa ih povezati jednim naslovom (Nekako s proljeća) ili promišljeno povaditi sve pjesme u kojima se spominje proljeće, bez obzira na to čije su i kad su nastale, ali je važno da su pod okriljem Croatia Recordsa, ostaje enigma. U svakom slučaju, bizarno izdanje koje može razveseliti publiku koja ne pamti ni ime izvođača, ni naziv pjesme, niti joj je važno kad je koja pjesma nastala, nego samo refren koji ga podsjeća na neko njegovo/njezino emotivno razdoblje. (Dubravko Jagatić)

Ivana Radovniković Težnja za međunarodnim uspjehom mnoge je nove izvođače ponukala da se izražavaju na engleskom jeziku. I dok je takav trend prije dvadesetak godina bio uglavnom kontraproduktivan, zahvaljujući internetskim kanalima prezentacije, kao i mogućnostima da se uspjeh ostvari i na specijaliziranim mikrorazinama, nove izvođače logično nagoni da se što bolje izraze na engleskom jeziku u nastojanju da interpretacijski manje podsjećaju na Johnnyja Štulića na albumu It Ain’t Like In Movies at All. Trojac iz Pule: Nikol, Luka i Vedran (prošlo je gotovo pedeset godina na sceni kako se nije pojavila formacija sličnog imena — tad su bili popularni Neda, Miljenko i Dario), koriste downtempo akustiku općega indie usmjerenja što na trenutke prelazi u monotoniju. No vrsna produkcija Marijana Jelenića iz Nole izvlači maksimalno iz takvoga nježnog pristupa, osobito zbog vrsnog pozicioniranja maestralnih vokalnih mogućnosti pjevačice Nikol Čačić. Uistinu, Nikol resi atmosferičnost vokala kakvu smo svojedobno mogli čuti na snimkama bendova s kojima je nastupala Elizabeth Fraser (Cocteau Twins, This Mortal Coil…), što je Jelenić vrsno iskoristio. Nastupni EP toga trojca vrlo je čitko pismo namjere i bude li njihova kvaliteta prepoznata, izvjesno je da bi uspjeh mogli realizirati prije na inozemnom negoli na domicilnom tržištu. S druge strane, činjenica da je Istarska županija prepoznala njihovu kvalitetu i participirala u kreiranju ostvarenja, znači da su njihove početne pozicije prilično stabilne.

(Bojan Mušćet)

IZDAVAČI Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Milan Majerović–Stilinović Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić FOTOGRAFIJA Anastazija Vržina

BROJ 186, SRPANJ 2014.

Box set legendarnog splitskog benda koji ujedinjuje pet najvažnijih albuma objavljenih za istog nakladnika

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

Dio mene Dallas Records

Malo se tko sjeća da je 2003.

Ivana sudjelovala u jednom od tada mnogobrojnih talent showova. Ukratko, godinu dana poslije potpisala je za Croatia Records i počela samostalnu karijeru. Jedanaest godina nakon toga, Ivana je etablirana pjevačica u Hrvatskoj sa zavidnim iskustvom i nizom lako pamtljivih hitova. Početkom godine objavljuje svoj četvrti studijski album Dio mene koji samo potvrđuje da njezina karijera nije slučajna te da se s pravom kontinuirano nalazi na domaćim top–listama. Dio mene njezino je svojevrsno sazrijevanje jer je ponudila znatno intimnije pjesme. Kao što je to sve češće slučaj, prije izlaska albuma izbacila je četiri singla pa sam album nije neko veliko iznenađenje, nego se naslanja na singlove koji su mu prethodili. Dosljedna u lakoglazbenom pop– izrazu, Ivana Radovniković predstavlja onu svijetlu stranu hrvatske pop–scene s poletnim pjesmama punim ljubavi, toplih riječi i refrena. Barem dvije pjesme s mnogo većom težinom od postojećih, dobro bi joj došle da sama sebi podigne ljestvicu i ostavi veći trag od postojećeg. S obzirom na dosadašnju karijeru, potpuno to zaslužuje. (Dubravko Jagatić)

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa.

Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene.

Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

71

BROJ 186, SRPANJ 2014.

atuzo, G , 5 F , a il r o g ip r t s And the kid, Big r, a ib L , e iš k le e is k i o Kinoklub, Kreš T, R O M , o s r o M l, ik z ju Markiz, Miki Solus, M , e b a S f o n e e u Q , s ip ge str Nosači zvuka, Oran ente il S i r a n e R a r a S , e , San Radio Luksemburg

! i c i n r o v T u Vidimo se f T www.hds.hr > > a n u ff O k c o R Više o

Partneri: 72

>