Cantus185 web

61. Zagrebački festival | HR TOP 40 na malim ekranima | Dani Miroslava Miletića u Sisku | Odjeci MIDEM–a 2014. u Cannesu | | Autori i HDS protiv smanjenja autorskih naknada | Nenad Ninčević u razgovoru s Goranom Karanom | intervju: Pero Gotovac | Tamara Obrovac — pobjednica Natječaja za potporu hrvatske glazbe u inozemstvu | In memoriam Milan Horvat, Stjepan Mihaljinec i Krešimir Oblak

ISSN 1330–4747

NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 185 | ožujak 2014. | CIJENA 22 kn

Pero Galić iz Opće opasnosti na 61. Zagrebačkom festivalu 18. siječnja 2014., dvorana Hypo Event Centra u Zagrebu tekst na str. 4–5

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Poštovani čitatelji, rvi mjeseci u godini obično su manje ispunjeni festivalskim i koncertnim zbivanjima koje treba pratiti; zato smo u ovom broju iskoristili prigodu posvetiti se — više nego obično — rođendanskim temama. Tekstovi na ovim stranicama prate rođendane istaknutih članova Hrvatskog društva skladatelja (Pero Gotovac, Zvonko Špišić i Milutin Vandekar), ali i zaslužnih interpreta (Stjepan Jimmy Stanić i Zdenka Kovačićek). U povodu smrti, navodimo čime su hrvatsku glazbu zadužili Milan Horvat, Stjepan Mihaljinec i Krešimir Oblak.

No u povodu obljetnica, riječ dajemo i mlađima, kao i onima kojih već cijelo stoljeće nema među nama: to su mladi skladatelj Vjekoslav Nježić (koji u povodu 40. rođendana otkriva svoje intimne stvaralačke izvore i izazove koji su pred njim) i legendarni zagrebački boem, pjesnik i književnik Antun Gustav Matoš (u povodu čije stote obljetnice smrti donosimo prikaz njegova stvaralaštva u glazbi i o glazbi). Tema broja svakako je Zagrebački festival koji je u 61. izdanju 18. siječnja u novom ruhu obilježio novu godinu i prema riječima organizatora okrenuo novo poglavlje svoje povijesti, u što se mogla uvjeriti i publika na atraktivnom koncertu u dvorani Hypo Event Centera. Čestitamo i dobitnicima nagrada: Tamari Obrovac koja je nova pobjednica Natječaja za potporu produkcije hrvatske glazbe u inozemstvu i Marku Slavičeku, dobitniku skladateljske nagrade Fonda Stjepan Šulek.

Prošetat ćemo se i do Londona, Beča, Siska, Splita i Dubrovnika te potražiti ondje nove izvedbe hrvatske glazbe, a podijelit ćemo s vama i putopisne doživljaje s ovogodišnjeg najvećeg europskog sajma glazbe i popratnih industrija MIDEM u francuskome Cannesu na Azurnoj obali. Želimo vam ugodno čitanje!

Jana Haluza

ISPRAVAK U posljednjem broju Cantusa u članku Polemika o demantijima fotografija poluprazne koncertne dvorane koju prilaže gospodin Mladen Tarbuk kao ključni dokaz ‘uspješnosti’ koncerta Dubrovačkog simfonijskog orkestra u Washingtonu ne prikazuje dvoranu Millenium Stage u Kennedy Centeru u Washingtonu u kojoj je koncert održan (moguća provjera na internetu). (Zlatan Srzić) 2

Izabrani dobitnici potpore iz Fonda Rudolf i Margita Matz za 2014. godinu!

T

ročlano Stručno povjerenstvo Hrvatskog društva skladatelja (Silvio Foretić, predsjednik, Zoran Juranić i Željko Brkanović), na sjednici održanoj 4. veljače 2014. pregledalo je sve materijale i zamolbe koje su pristigle na Natječaj za stimulaciju stvaralaštva mladih skladatelja iz sredstava Fonda Rudolf i Margita Matz, osnovanog od sredstava (prihoda od autorskih prava) koja je taj bračni par odlučio oporučno osta-

R H

D

S

N

ezultati Natječaja za potporu projekata tradicijske glazbe iz sredstava prikupljenih na ime naknade za izvedbe narodnih umjetničkih tvorevina u izvornom obliku za 2014. godinu U 2014. godini izdvojeno je 287.169,49 kuna za predmetni Natječaj koji je bio

1. Centar za tradicijska glazbala HR, Zagreb; 8. Hrvatski gajdaški festival — 8000 kn 2. Gacko pučko otvoreno učilište Otočac; 16. Smotra folklora u Otočcu — 12.000 kn 3. Folklorni ansambl Broda, Slavonski Brod; Smotra folklora Brodsko kolo — 15.000 kn 4. Folklorni ansambl Broda, Slavonski Brod; Četiri smotre — 12.000 kn 5. Zajednica HR KUU Međimurske županije, Čakovec; Predsmotre međimurske popevke (3x) — 6000 kn 6. Zajednica HR KUU Međimurske županije, Čakovec; 7. Dječja smotra međimurske popevke Sv. Martin na Muri — 4000 kn 7. Zajednica HR KUU Međimurske županije, Čakovec; 10.

Smotra pesmarica naših mamica, osoba treće životne dobi — 4000 kn 8. Ogranak »Seljačke sloge« Buševec, Buševec; 12. Međunarodni festival tradicijskih glazbala — 8000 kn 9. Savez udruga »Hrvatski sabor kulture«, Zagreb; 21. Susret hrvatskih folklornih ansambala, Čakovec — 14.000 kn

viti mladim hrvatskim skladateljima (do 30 godina). Temeljem prijedloga i preporuke Stručnog povjerenstva, Predsjedništvo HDS–a donijelo je odluku da se stipendije/stimulacije za 2014. godinu u iznosu od 20.000 kuna dodijele mladim skladateljima Sari Glojnarić i Antoniju Babiću. U obrazloženju je Stručno povjerenstvo izrazilo mišljenje da će se takvom odlukom ostvariti cilj i svrha raspisanog Natječaja, a to je podupiranje i promicanje glazbenoga stvaralaštva iznimno talentiranih mladih autora na njihovu putu i u odabiru

A

T

J

10. Hrvatska kulturna udruga «Pjevana baština«, Zagreb; Multimedijska izdanja pučkog crkvenog pjevanja (4 projekta) — 16.000 kn 11. Koncertna direkcija Zagreb; 48. Međunarodna smotra folklora Zagreb — 25.167 kn 12. Pasionska baština, Zagreb; Koncerti (7x) — 15.000 kn 13. KUU »Seljačka sloga« Nedelišće; Smotra međimurske popevke 2014.

— 8000 kn

poziva profesionalnog skladatelja. Dodjeljivanjem dviju stipendija/stimulacija, svaki od izabranih kandidata moći će na svoj način ostvariti i zaokružiti projekte predložene u zamolbama za akademsku godinu 2014./2015.

Stručno povjerenstvo je u razmatranju prispjelih zamolbi također vodilo računa i o imovinskom stanju pojedinih kandidata, kvaliteti glazbenog izričaja te važnosti sredstava stimulacije za njihov daljnji razvoj i rad. (HDS)

Č

A

J

Tvoja skladba Postoji li mjesto s kojom si nastupio na festivalu, proglašena je među osamnaest kandidata najčešće emitiranom pjesmom Zagrebačkog festivala prema sustavu PlayKontrol. Koji je razlog takvom uspjehu?

Kao autor pjesme, siguran sam da je pjesma kvalitetna i puna emocija i nisam se htio žuriti s njezinim izdavanjem, htio sam je izvesti kad se otvori neka prilika. To je za mene bio Zagrebački festival. U bavljenju glazbom, čar je u tome da zaista nikad ne znaš koja pjesma će ti donijeti uspjeh.

Uglavnom se mi autori vodimo emocijama i ako je nama dobro, velika je mogućnost da pjesma bude dobra i publici. Zaista, ne znam koja je tajna, mislim da je najvažnija iskrenost i da to ljudi prepoznaju. Možda je tomu pridonio i tekst koji govori o ljubavi koja doslovce preživljava u vremenu u kojem trenutačno živimo, pa su se mnogi u toj pjesmi prepoznali.

Temeljem odluke Predsjedništva, stimulirani su sljedeći projekti:

19. KUD »Mičevec«, Velika Gorica; Festival dječjeg folklora »Mi smo djeca vesela« — 4000 kn

28. KUD Drežnik, Staro Petrovo Selo; Smotra folklora »Drežnik, šetana kola« — 4000 kn

20. ZAKUD Vukovarsko–srijemske županije, Vinkovci; Folklorna manifestacija Vinkovačke jeseni — 15.000 kn

29. Kulturno društvo »Trilj«, Trilj; Tradicijsko pjevanje triljskog kraja, nosač zvuka — 5000 kn

21. KUD Čiče, Novo Čiče; Smotra folklora i tradicijskih glazbala »Ivanje u Novom Čiču 2014.« — 4000 kn

30. KUD »Ivančice«, Kutina; 12.

Festival dječjeg folklora Hrvatske — 8000 kn

33. Udruga Međunarodni folklorni festival djece i mladih, Zagreb; 11. Međunarodni festival djece i mladih — Zagreb, 2014.

— 5000 kn

24. HKUD »Darda«, Darda; Ivanjska smotra folklora — 4000 kn

34. ZKUU Varaždinske županije, Varaždin; 1. Županijska smotra izvornog folklora — 4000 kn

16. HGU Rijeka; Škole svirke sopela i kanta otoka Krka — 4000 kn

25. Klapa Versi, Split; »Pjesme Dalmacije/Jakov Gotovac«, nosač zvuka — 5000 kn

35. Klapa Dišpet, Zagreb; »Za dišpet«, notna edicija — 4000 kn

17. HGU Rijeka; XXII. «Bašćinski glasi«, tradicionalni susret klapa — 8000 kn

26. Udruga Tondak, Pula; Žurnada vol.1 — Kantaduri, vokalna istarska narodna glazba, nosač zvuka + DVD — 5000 kn 27. KUU Cernik, Cernik; Smotra folklora »Lipa moja Slavonijo« — 4000 kn

Koliko ti je otac Aki pomogao na skladateljskom putu?

Davno sam odlučio živjeti od glazbe i s godinama shvaćam da to nije posao za svakoga, premda je prije svega ljubav i radost.

Puno je tu patnje, sreće, čarobnih trenutaka koje moraš proživjeti da bi se zaista na nju mogao osloniti kao na životnog partnera. Sve ove godine ona me iskušava koliko sam jak da podnesem taj teret.

31. Udruga Loborfest, Lobor; Festival »Loborfest« — 8000 kn

23. Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb; Jerko Martinić: Pučki glagoljaški napjevi jutarnjā i večernjā u srednjoj Dalmaciji — 8000 kn

18. Udruga »Koraci baštine«, Zagreb; Crkvene pučke pjesme iz Lipovca (pjesmarica i nosač zvuka) — 8000 kn

M

udrost se ne uči, nego stječe na greškama; svatko mora svoju glazbu pronaći unutar sebe

Marošević (predsjednica), Mario Vestić i Rajko Suhodolčan, uz potporu stručne službe Hrvatskog društva skladatelja. Povjerenstvo je na sastanku održanom 10. siječnja 2014. izradilo prijedlog stimulacija koji obuhvaća 37 projekata. Predsjedništvo HDS–a prijedloge je prihvatilo u cijelosti.

32. Blatski fižuli — ustanova u kulturi, Blato; Festival klapa iz Dubrovačko–neretvanske županije — 8000 kn

15. ETHNO za plesno–glazbenu poduku, Zagreb; VII. Festivalčić dječjeg folklornog stvaralaštva »Naše kolo veliko« — 4000 kn

Autor najčešće emitirane pjesme Zagrebačkog festivala prema sustavu PlayKontrol

I

22. Pučko otvoreno učilište »Augustin Vivoda«, Buzet; KIK Fest 2014. — festival klapa Istre i Kvarnera — 8000 kn

14. ETHNO za plesno–glazbenu poduku, Zagreb; Smotra plesova »Drmeš — da« — 4000 kn

Što je danas mainstream?

Razgovarao: Tomislav Vuković

E

otvoren od 18. studenoga do 16. prosinca 2013. godine. U propisanom roku pristigla su 74 prijedloga, od kojih su dva diskvalificirana zbog neriješenih dugovanja prema ZAMP–u prethodnih godina, dok dva nisu odgovarala uvjetima Natječaja jer se radilo o projektima koji promiču autorsku, a ne tradicijsku glazbu u izvornom obliku.

Preostale prijedloge obrađivalo je Povjerenstvo koje čine: dr. sc. Grozdana

Kristijan Rahimovski na 61. Zagrebačkom festivalu

Nema pomoći Često me neki kolege glazbenici zafrkavaju da sam evoluirao u obitelji Rahimovski, tako da sad za razliku od oca mogu reći glas r, a i napisati neku dobru pjesmu (smijeh). Nažalost, u glazbi nema pomoći, kao i općenito u umjetnosti. Ne pomažu smjernice, mudrost se ne uči, nego stječe na greškama, svatko mora svoju glazbu pronaći unutar sebe i onda je prenijeti na ljude. Time sam sve rekao o očevoj pomoći.

36. Ustanova »Ivan Matetić Ronjgov«, Viškovo; »Mantinjada pul Ronjgi«, folklorna manifestacija — 5000 kn 37. Vokalno–instrumentalni ansambl »Lipe«, Sisak; Netemperirano pjevanje, susret izvornih pjevačkih skupina Banovine — 4000 kn

Kiki Rahimovski

Kako se kod tebe razvija proces skladanja?

Dobivaš li ideje u trenutku, neočekivano, ili se one pak dugo »kuhaju« dok radiš na određenoj skladbi?

Glazba mi dolazi svakodnevno, čujem je dok hodam, spavam, jedem. Ponekad dobra ideja pobjegne u sekundi ako je ne zapišem i nema više povratka, tako da uza sebe imam uvijek mobitel da se mogu snimiti. Često mi zna biti neugodno, pogotovo ako me ljudi uhvate na cesti da pjevam ili razgovaram sam sa sobom (smijeh). Danas u svijetu ima toliko događanja da inspiracije zaista ne nedostaje, i što se tiče ljubavnih i ozbiljnijih tema. Ideje za tekstove su uvijek tu, kao i za glazbu, a onda treba puno raditi na njoj jer te glazba može zaista dovesti na mjesta o kojima i ne sanjaš.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

p

Riječ urednice

61. Z a g r e b ačk i fes t i va l

Kultura slušanja Mnogim se mainstream izvođačima prigovara šabloniziranost i neoriginalnost. Je li teško napraviti kvalitetnu pop–skladbu koja će odskakati od konkurencije, s obzirom na hiperprodukciju glazbe u ovom digitalnom dobu?

U ljudima je narušen sustav vrednovanja kvalitetne glazbe. Rekao bih one iskrene glazbe, a ne namjenske koja iskače iz svih kutova. Živimo u vremenu kad kopiramo uspješne, pritom ne slušajući svoje srce.

Prije svega to tako gledam. Naravno da se tu i tamo pojavi neka pjesma koja postane pravi hit, ali u našoj regiji sve rjeđe, jer svaka je pjesma »hit« i ta tri slova iskaču sa svih internetskih servisa. Ljudi više ne znaju kome da vjeruju, svojem srcu ili nekome tko je pokazao malo tijela pa ga time privukao na taj svoj »hit«. Dan kad odvojimo pornografiju od glazbe, bit će veliki dan za glazbu i sve nas koji se njome bavimo.

Gotovo sam siguran da u Hrvatskoj imamo izvođače koji su tisuću puta bolji i originalniji od mnogih inozemnih, ali ih nema u medijima. Pravo je pitanje što je to danas mainstream, jesu li to narodnjaci, pop–folk veselice ili nekakva dobra rock–grupa. Mislim da se odgovor sam nameće i da ćemo svi mi koji smo u toj drugoj grupi morati jako, jako puno raditi na dobrim pjesmama da se obnovi kultura slušanja glazbe.

Anastazija Vržina

UVODNIK

HDS VIJESTI

3

Najbolje od najboljih

Nakon dugo vremena imamo festival s kojim se nemamo razloga sprdati

A

Anastazija Vržina

Piše: Martina Validžić

Jeronim S. Marić

4

Anastazija Vržina

Vanna na 61. Zagrebačkom festivalu

nte Pecotić: Zagrebački festival okrenuo je novo poglavlje svoje povijesti! Publika i kritika jednoglasni su u pohvalama ovogodišnjeg Festivala, a velike zasluge za to pripadaju upravo vama: izvođačima, autorima, glazbenicima! Tako je svima koji su sudjelovali na 61. izdanju najdugovječnijeg festivala u regiji zahvalio njegov umjetnički direktor kad su se ugasila svjetla pozornice. Riječi su to koje svaki direktor bilo čega na svijetu poželi izgovoriti svojim suradnicima. I uistinu, već dugo, dugo mediji i publika nisu bili tako ujedinjeni u pozitivnom mišljenju. I da, nakon dugo vremena imamo festival s kojim se nemamo razloga sprdati. Ni uputiti prigovor. Niti čitati o festivalskim skandalima u žutom tisku.

Iako bi oni uporni vjerojatno o otkazivanju nastupa Dražena Žerića Žere u zadnji čas napravili dramu.

A njegova je partnerica u pjesmi, Antonija Šola, zbog njega čak obula i starke.

Sjajan provod Trivijalnost na stranu, bio je to sjajan provod. Čuti uživo Vannu kako glasom doseže običnom smrtniku nezamislive visine ili pak muževan glas Gorana Karana od kojeg se žene ugodno ježe, i tako redom ostali njihovi kolege iste večeri, iskustvo je koje se ne događa često. Imati na okupu osamnaest vrhunskih što solista, što bendova, koji se redaju na pozornici jedan za drugim, svaki od njih maksimalno posvećen pjesmi, a zbog poštovanja prema publici i pozornici i maksimalno pripremljenog vizualnoga identiteta, uživancija je za uši i oči. Atraktivne E.N.I–ce, izvrstan beat pjesme Marija Huljeva, kristalno čist, anđeoski glas Gabi, bolje polovice Nole, uživljene gudačke dionice i dojmljiva koljena riječkih dečki iz Belfast Fooda, samo su neke od zanimljivih natuknica koje su se prepričavale. Iako festivalski nastupi nisu u prirodi rock–bendova, Županjci iz Opće opasnosti ili pak zagrebačka Adastra sigurno će poželjeti doći i dogodine.

Prvi zbog pobjede na festivalu s pjesmom Tragovi prema glasovima pu-

Još se od početka priprema za festival moglo zaključiti da su zapuhali novi vjetrovi. Vodstvo festivala preuzeli su, uz već spomenutog Pecotića, Neno Belan, Darko Bakić, Boris Đurđević, Miro Buljan, Nikša Bratoš... imena na čiji spomen možemo samo kimati glavom u znak odobravanja. Jedan je glazbenik za sobom vukao drugog, nije bilo teško skupiti sjajne pop–rock autore, a glavnina je pjesama većini njih stajala negdje po ladicama ili bila planirana za budući singl. Doduše, bilo bi idealno da su pjesme pisane isključivo za festival, no vjerujem da je to i intencija koja će se ostvariti s vremenom. Glazbeni izbornik festivala, Neno Belan, izveo je na teren najbolje od najboljih: Skupila se jedna ekipa, mlađa, iako sam ja tu najstariji. Cilj nam je revitalizirati Zagrebački festival koji je nekad značio puno.

Festival smo zamislili da bude nacionalni, nije lokalno obojen. Htjeli smo zvati ljude, izvođače, koji na neki način mogu jamčiti dignitet festivala. Siguran sam da će ovaj Zagrebački festival pomoći u uspješnom promoviraju novih singlova. Išli smo s idejom da ne bude previše pjesama, tako da bi kvaliteta došla još više do izražaja, da vratimo dignitet pop–glazbi u Hrvatskoj. Odmičemo

re dame« među glazbenim festivalima, internetski portali, facebook, aplikacije za smartphone... svuda ih je bilo. Pojeli su dobar dio medijskog kolača, koji nije naštetio liniji »stare dame«. Štoviše, vratio joj je nekadašnji sjaj, ali u novom ruhu.

Goran Karan: Festival je često omalovažavan izraz; vjerojatno je zbog inflacije festivala, ljudima jednostavno kritizirati stvari. To je glazbeni sajam; ako imaš neki dobar proizvod, to može pomoći u određenom trenutku. Festival je prilika da pokažeš pismu, da ne moraš dovlačiti brdo Muhamedu, nego Muhameda brdu.

Hari Rončević: Ovo je sada neki čudan trenutak da se nešto uopće priča o festivalima...

Anastazija Vržina

blike, a drugi jer im se pjesma Samo s tobom stalno vrti u televizijskom i radijskom eteru. Upravo je to potonje — prijeko potreban medijski prostor i cilj glazbenih festivala, a to je predstavljanje pjesme.

Odluka o preseljenju festivala nakon šezdeset godina iz Lisinskog u novi prostor Hypo centra može djelovati odvažno, no tradicija u ovome slučaju nije išla na ruku novoj koncepciji. Mnogi su u publici i komentirali kako pozornica i cijela produkcija festivala podsjeća na posljednjih nekoliko svečanosti Porina. Što i jest točno, s obzirom na to da je festival radila ekipa koja je donedavno radila i dodjelu hrvatskih diskografskih nagrada. Orkestar pod vodstvom Alana Bjelinskog, raskošne animacije na pozornici, rasvjeta zbog koje bi majstor rasvjete trebao dobiti profesorsku titulu, bili su savršena pratnja pjesmama od kojih će neke zasigurno živjeti još dugo u eteru. Poput Čuvaj me zagrebačkog benda Pavel ili najslušanije Postoji li mjesto Kristijana Rahimovskog.

Aljoša Šerić (Pavel): Mislim da je presudna stvar za naše sudjelovanje na Zagrebačkom festivalu bila u tome što sam vidio da ulaze neki autori i bendovi koje osobno vrlo cijenim.

Medijski šušur Kikijeva je pjesma gotovo svih šest tjedana, koliko je bila aktualna službena top–ljestvica 61. Zagrebačkog festivala, bila među prvih pet. Svaki je tjedan, prema PlayKontrolu, sustavu za praćenje emitiranja glazbenih djela na radijskim postajama i njihovih spotova u televizijskom programu, poredak na službenoj top–listi Zagrebačkog festivala bio drukčiji, što je pojačavalo uzbuđenje oko finalnog događanja, stvorio se medijski šušur, stalno se govorilo o 61. Zagrebačkom festivalu.

Promotivne aktivnosti podjednako su bile važne kao i sam program. Novo je vodstvo toga itekako bilo svjesno pa je odlučilo pucati iz sveg raspoloživog oružja. Državna televizija predstavljala je doslovno svakog izvođača, čelni ljudi gostovali su po raznim emisijama, najavljivali dobar program, prezentirali makeover »sta-

A Anastazija Vržina

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Novo ruho stare dame

se od zastarjele forme festivala u Lisinskom, išli smo na TV show, znači usporedimo to s Porinom.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

O

rganizatori su pojeli dobar dio medijskog kolača, koji nije naštetio liniji »stare dame«.

61. zagrebački festival, 18. siječnja 2014. u dvorani Hypo Event Centra u Zagrebu

E.N.I.

traktivne E.N.I–ce, izvrstan beat pjesme Marija Huljeva, kristalno čist, anđeoski glas Gabi, bolje polovice Nole, uživljene gudačke dionice i dojmljiva koljena riječkih dečki iz Belfast Fooda, samo su neke od zanimljivih natuknica.

Indira Vladić

5

Kako se HDS ZAMP organizira u borbi protiv nepovoljnih čimbenika za rad skladateljske industrije

Autori i društvo zajedno protiv smanjenja autorskih naknada u ugostiteljstvu

sferu poduzetništva, onu glazbenu, da bi pogodovala ugostiteljskoj, koja jedina (iz svima razumljivih razloga) nije podnijela teret recesije. Možda bi bilo dobro da hrvatski ugostitelji počnu nuditi svoje usluge bez glazbe, ili, što bi za njihove klijente bilo još pogubnije, da sami počnu skladati. Ovakvo neprincipijelno i jednostrano smanjivanje naknade za zaštitu autorskih malih prava bila bi prava uvertira u vraćanje Hrvatske u doba feudalizma, prije 1848.

Stvar je u tome da silnici uvijek razumiju samo umjetnost koju mogu posjedovati — tajkuni u sefu čuvaju slike ili skulpture koje mogu kupiti, prodati i preprodati.

Ne i pjesmu jer je ona nematerijalna, narodna umjetnost, svima dostupna — jednako i sveučilišnom profesoru i fizičkom radniku. Zato postoji i opće neshvaćanje i zloupotreba toga; ali zato što je dostupna, glazba nije bezvrijedna.

Boris Novković:

Arsen Dedić:

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Autorske naknade koje plaćaju opći korisnici (ugostitelji, obrtnici, hotelijeri i sl.) nisu nerealne, niti su parafiskalni namet, nego naknada za uslugu koju stvaraju skladatelji i s njima povezane djelatnosti

P

Piše: Milan Majerović Stilinović

otkraj prošle godine mediji su prenijeli izjavu (sad već bivšeg) pomoćnika ministra financija Branka Šegona u sklopu najave Vlade RH o ukidanju ili smanjenju parafiskalnih nameta: Jedan od prvih pregovora koji će početi bit će smanjenje ZAMP–a, što je vrlo bitno za kompletno gospodarstvo koje danas plaća zaštitu autorskih i muzičkih prava. Mi smatramo da taj dio treba redefinirati. I dok su se mediji odmah ulovili za ono što nije ni bilo jednom od 27 točaka, članove HDS–a ta je informacija neugodno iznenadila jer znamo da autorske naknade koje plaćaju opći korisnici (ugostitelji, obrtnici, hotelijeri i sl.) nisu nerealne, niti su parafiskalni namet, nego naknada za uslugu koju stvaraju skladatelji, izvođači, aranžeri, ali i svi drugi kreativci i s njima povezane djelatnosti.

Strategija organizacije Društvo i njegova stručna služba ZAMP i dalje čine sve da do toga ne dođe te će se čvrsto zalagati da autorska prava i naknade ne budu smanjivane. U dopisima koji su proteklih tjedana upućeni mnogim članovima Vlade i predstavnicima mjerodavnih institucija naveli smo osnovne informacije o autorskoj naknadi jer je očito da mnogi to još ne znaju — a neki ne žele znati. Uz to, pokrenuto je više aktivnosti: u tijeku je osnivanje Koordinacije kreativnih i kulturnih industrija pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP), a zatraženo je članstvo u Klasteru kreativnih i kulturnih industrija pri Agenciji za investicije i konkurentnost te pri Ministarstvu gospodarstva.

Zatraženo je mišljenje Pravnog fakulteta o pravnim i praktičnim rješenjima Europske unije u pogledu uloge državnih tijela u procesu donošenja cijena — kako bismo političare i javnost informirali o tom važnom dijelu postupka izmjene naknada.

6

Zatražena je i studija Ekonomskog in-

stituta o visini naknade za autorska prava i utjecaju te naknade na poslovanje korisnika (u prvom redu ugostitelja i drugih obrtnika), a od neovisne agencije naručeno je istraživanje tržišta na uzorku od petsto ugostitelja. Cilj ankete je doznati stvarna stajališta ugostitelja o naknadi za korištenje glazbe jer je slika koja se dobiva preko medija često neprecizna ili namjerno iskrivljena.

Pitanje doživljaja opće javnosti autorskog, odnosno kreativnog rada kao nečeg vrijednog što zaslužuje poštovanje i potrebnu zaštitu, ostaje primarnom temom komunikacije HDS ZAMP–a pa je u tijeku priprema javne edukativne kampanje putem radija, televizije i interneta u koju će se uključiti različiti autori: od, naravno, glazbenika do filmskih redatelja i književnika. Sve bi to trebalo pridonijeti krajnjem cilju: većem osvješćivanju o potrebi poštivanja autorskog prava i nužnosti opstanka autorskih naknada u postojećem obliku. Prije svega je važno da naši članovi budu informirani iz prve ruke pa im stoga ovdje iznosimo osnovne činjenice o autorskoj naknadi: 1. Autorska naknada temeljem prava javnog priopćavanja nije parafiskalni namet, nego naknada za uslugu (korištenje glazbe, filma ili knjige u poslovne svrhe) koju plaćaju samo oni koji se njome koriste u svojem poslovanju. Parafiskalni nameti, s druge strane, sva su obavezna davanja koja se prikupljaju od svih fizičkih i pravnih osoba, a nemaju karakter poreza. Dakle, dok baš svi moraju plaćati npr. naknadu za očuvanje funkcionalne vrijednosti šuma, korištenje glazbe plaćaju samo oni koji se zaista koriste glazbom da bi im posao bio uspješniji, kao što plaćaju i eventualno unajmljivanje prostora, usluge konobara, čistačice, dostave, vode, struje, plina i slično. Pritom baš nitko nije prisiljen koristiti se glazbom u poslovanju — ali kao korisnik ne može ni imati pravo odlučivanja o visini naknade za njezino korištenje.

2. HDS ZAMP naplaćuje korištenje glazbe za poslovne potrebe, a naplaćene naknade isplaćuje nositeljima autorskih, izvođačkih i diskografskih prava. Tako osigurava egzistenciju više

desetaka tisuća obitelji glazbenih kreativaca. U recesijska vremena — s drastičnim padom prodaje nosača zvuka, gotovo bez ikakvih prihoda od interneta, sa smanjenjem broja koncertnih prostora i mogućnosti zarade na taj način – to je mnogim glazbenicima i nositeljima prava najvažniji izvor prihoda.

3. Sama visina autorske naknade kod primjerice ugostitelja iznosi u prosjeku 35 lipa na 100 kuna troškova nabave robe i usluga. Takva naknada teško može ikoga ugroziti ili biti ograničavajući element za razvoj ugostiteljstva, koje posljednjih godina ima rast od minimalno pet posto godišnje. Njezino smanjenje može jedino biti ograničavajući element za razvoj glazbenog poduzetništva.

4. Zasigurno niti jedan lokal za cijenu jedne šalice kave dnevno ili 200 kn mjesečno — jer to je prosječna mjesečna naknada za korištenje glazbe u prosječnom kafiću u Hrvatskoj – neće otvoriti niti jedno novo radno mjesto. U smanjenju naknade u visini cijene jedne porcije salate dnevno — jer to je prosječna dnevna naknada za korištenje glazbe u hrvatskim restoranima — ne vidimo strategiju koja oporavlja gospodarstvo. Jedno trominutno pranje kose u frizerskom salonu — dakle oko 40 kn – pokriva mjesečno korištenje sve glazbe na svim uređajima, sve radno vrijeme takvog prosječnog obrta.

5. Prema Zakonu o autorskim i srodnim pravima, o visini autorske naknade mogu pregovarati jedino autori putem HDS ZAMP–a i, na drugoj strani, korisničke udruge ili komore. To se redovito i radi pa su naknade utvrđene sporazumno s krovnim tijelima koja predstavljaju obrtnike, hotelijere ili radijske i televizijske postaje. Imamo razumijevanja za tešku gospodarsku situaciju, zato smo višekratno, pa i ove godine, sporazumno smanjivali naknade. To u konačnici dovodi i do smanjenja ukupnih prihoda autora i drugih kreativaca.

6. HDS smatra javnu najavu (bivšeg) pomoćnika ministra u ime Vlade iznenađujućim i nekorektnim svrstavanjem na stranu jednih poduzetnika i jedne vrste radnih mjesta (npr. ugostiteljski ili

hotelski sektor koji su u konstantnom rastu već pet godina) protiv druge vrste poduzetnika i druge vrste radnih mjesta (kreativni sektor koji je gospodarski u padu). Mislimo da je ta najava ishitrena, pravno i gospodarski potpuno neutemeljena. Ne vidimo niti jedan razlog za »rasterećivanje« poduzetničkog sektora koji je u usponu, na teret drugog koji je u padu. Nejasno je kako umanjivanje vrijednosti intelektualnog vlasništva pomaže razvoju gospodarstva, osim što u populističke svrhe prikupljanja bodova u krizi dobro zvuči smanjivanje nekakvog »nameta«, koji realno ne postoji.

Odlučan sam u stavu da ne dopustimo da ovo društvo ode u mračne ulice, ne samo zbog svojih primanja nego zbog budućih generacija, naše djece koja će možda iščitati da je u ovoj zemlji jedino časno i normalno biti političar, sportaš, ugostitelj ili policajac, ali ne i umjetnik. Stojim na raspolaganju za sve daljnje akcije u obrani prava koja smo gradili godinama. Pogotovo autori koji su cijeli život gradili svoje kataloge i uljepšavali živote drugih svojim skladbama i stihovima.

Z r i n k o Tu t i ć :

7. Autorska naknada za opće korisnike u RH zapravo je veoma niska i po tome je sve samo ne europska. Primjerice, naknada za ugostiteljstvo u RH dvostruko je niža nego u Sloveniji i trostruko niža nego u Mađarskoj.

Evo što o tome misle naši najistaknutiji stalni i pridruženi članovi: Mladen Tarbuk :

H

DS ZAMP naplaćuje korištenje glazbe za poslovne potrebe, a naplaćene naknade isplaćuje nositeljima autorskih, izvođačkih i diskografskih prava. Tako osigurava egzistenciju više desetaka tisuća obitelji glazbenih kreativaca.

Ja sam također imao ili imam i neke ugostiteljske objekte gdje moram platiti autorsku naknadu. Ugostitelji nas trebaju više gledati kao partnere — i nas autore i izvođače, pa i HDS ZAMP, jer preko glazbe se profilira publika koju želite imati u objektima. Želite li starije goste, želite li imati popunjenost preko zime, onda ćete im valjda puštati malo klasične glazbe, nešto mirnije... nećete im puštati Aerosmith i AC/DC. Mi smo dakle partneri, nismo neprijatelji. I to je osnovna poruka svima koji se svako malo pobune protiv tih 200 kuna koje treba plaćati. Željko Krznarić:

Ovaj prijedlog da se smanjivanjem naših autorskih prava pomogne tajkunima kojima do umjetnosti nije ni stalo, nadmašuje sve gluposti ovoga svijeta. Ni u jednoj pravnoj državi na svijetu to nikome ne bi palo na pamet. Razočaran sam što u državi članici Europske unije može nekome pasti na pamet takva glupost.

Ujedinimo se i pozovimo sve međunarodne organizacije da prosvijetle naše vrle političare. Neka se poduzetnici bore na ovom tržištu kako se i mi borimo, a pitam pomoćnika ministra kako bi to bilo da Obama zatraži od američkih autora da smanje autorske naknade. Ne, gospodine dragi. To njemu ne pada na pamet jer zna što su autorska prava.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

REAGIRANJA

Drago Diklić:

To što sam čuo da se predlaže je zadiranje u tuđi rad i uzimanje rezultata nečijeg rada. Mislim da nitko na to nema prava. Smatram da bismo se svi mi koji od autorskog rada živimo trebali naći na jednom ozbiljnom sastanku jer su autorska prava trenutačno pod upitnikom. Pod tim upitnikom svi mi živimo. Kad nam ugostitelji prestanu naplaćivati ono što nam nadolijevaju već desetljećima, onda mogu uzeti i naša prava.

Zlatan Stipišić Gibonni:

Predlažem pomoćniku ministra koji smatra moj život, moje pjesme i moje snove parafiskalnima da odsada piše sam svoje pjesme. Nadam se da će mu biti dobre kao i ovaj »namet« koji je namjerio u tuđe džepove.

To n č i H u l j i ć :

Pisanje glazbe od početaka kapitalizma pripada sferi slobodnog poduzetništva. Prvi uspješni poduzetnici bili su Joseph Haydn i Ludwig van Beethoven, a danas smo svjedoci rasta glazbene industrije u svjetskim razmjerima.

Današnja se uspješna ekonomija temelji na trgovini nematerijalnim dobrima. Stoga mi je nevjerojatno da hrvatska vlada pokušava oštetiti kreativnu

Žalosno je da ugostiteljima i ostalim korisnicima glazbe u komercijalne svrhe, glazbe koju je netko napisao, producirao i izveo, još uvijek nije jasno da autori sve njihove usluge i rad, kad ih koriste, uredno plaćaju. Pa valjda je normalno da i autori naplate svoje usluge i svoj rad. Autorske naknade su najmanje u nas, za razliku od zemalja Europske unije kojoj i mi sada pripadamo, pa bi trebalo upravo obratno — pregovarati o povišenju autorskih naknada.

7

Pobjednica na Natječaju za potporu produkcije hrvatske glazbe u inozemstvu — Tamara Obrovac

N ATJ E Č A J I H D S – a

Prepoznatljiv hrvatski kulturni identitet

Tamara Obrovac, pobjednica natječaja International Hrvatskog društva skladatelja

Početak dobre strategije

T

amara Obrovac, pjevačica, flautistica, skladateljica, svestrana umjetnica koja uvijek okupi suradnike s kojima ima dobru kemiju, pobijedila je na natječaju International Hrvatskog društva skladatelja kojim se podupire produkcija hrvatske glazbe u inozemstvu. Time su osigurana sredstva za njezine autorske projekte koji su najbolje zadovoljavali postavljene kriterije i zahtjeve natječaja, a produkt su dugogodišnjeg rada i umjetničkih ostvarenja te dobro pripremljeni promotivni materijal: video, audio, foto i live građa te kredibilitet stvoren i u domaćoj i u inozemnoj sredini.

Radost muziciranja Kategoriziranje, smještanje u ladice rada ove svestrane umjetnice gotovo je nemoguće! Sklada i piše za kazalište i za film, za što je i mnogostruko nagrađivana, njezini su albumi nagrađeni Porinima (u kategorijama world music i klupska glazba), a posebno se ističu njezine vokalne sposobnosti i osebujna interpretacija pjesama. Za Tamaru je njezin dom, Istra, nepresušna inspiracija, a šire područje Mediterana dvorište iz kojeg crpi dodatne ideje kako bi produbila svoja umjetnička viđenja. Bez straha i bez opterećivanja granicama i kategorijama, kombinira glazbenike i glazbala, žanrove i tehnike, kreirajući vlastiti glazbeni svijet koji je moguće doživjeti uzastopnim preslušavanjem albuma, ali ga je ipak najbolje doživjeti na live izvedbama na kojima kulminacija i radost muziciranja Tamare i suradnika, pa i publike, uvijek iznenadi i najbolje poznavatelje njezinih snimljenih materijala.

DAVOR HRVOJ

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Piše: dr. sc. Irena Miholić

Tamara Obrovac Transhistria Ensemble

mjeru zauzeti romanske zemlje albumom Canto amoroso čiji je zvuk na tragu albuma Daleko je iz 2006., na kojem je još čujnija Tamarina zadivljenost melodioznošću različitih govora i narječja, prije svega njezine Istre. Na tom se albumu nalaze pjesme koje Tamara pjeva na istrovenetskom, istroromanskom, istrorumunjskom pa i armenskom. I dok bi se nekome uspjeh toga albuma odnosno razumljivost tih narječja mogao činiti u svijetu (a i kod nas!) upitnim, i publika i Tamara jamče da verbalno razumijevanje nije uvijek nužno, već su ključni način izvedbe i energija kojom pjesme odišu.

A upravo osjećaj za različite dijalekte, kod Tamare je, kako sama tvrdi, najbolje jamstvo iskrenosti interpretacije, a zvuk jezika, nje-

gova melodioznost ponesu je do novih skladateljskih ideja. Melodije tih jezika vode je prema drukčijoj glazbenoj melodiji, što je vidljivo i čujno i u projektu Panphonia Istriana u kojem se, kako čitamo na portalu Umjetničke organizacije Transhistria ensemble, arhaičnost dijalektalne i kulturološke tradicije spaja sa suvremenim multimedijalnim izričajem (http://www.panphonia.com).

Emocije i kulturne posebnosti Rad Tamare Obrovac ima i novu putanju jer će se kao veleposlanica CISAC–a (Međunarodne konfederacije društava autora i skladatelja) nastojati više angažirati u promotivnim aktivnostima na do-

brobit šire kreativne zajednice.

Nagrada International kao i rad CISAC–a vrlo su važni, potpora strukovne udruge zasigurno će pomoći u budućnosti, ističe Tamara, sigurno će motivirati i druge da ulože sredstva i trud u promociju.

Nada se da će takve akcije postati dijelom ukupne strategije (koje još nemamo!) promidžbe naše glazbe u svijetu. Kako ne postoji formalno obrazovanje za jazz, popularnu pa ni tradicijsku glazbu, pojedinci sami istražuju određena područja i tragaju za pravim izričajem i žanrom. A vani trebamo pokazati, savjetuje Tamara, upravo onaj naš emotivni dio, vezu s našom tradicijskom kulturom koja nas obilježava i koja je posebna i drukčija.

Odrasla Ulika Upravo je kao rezultat takve interakcije i nastao album Ulika revival, koji predstavlja jednu novu Uliku koja je pak devedesetih godina 20. stoljeća nastala kao produkt spoja inspiracije različitih aspekata Istre i jazza. Ulika »odrasta«, promijenjena zrelošću materijala, a ponajviše zbog radosti zajedničkog muziciranja i ponovnog okupljanja stare ekipe: pijanista Marije Dedića, kontrabasista Žige Goloba i bubnjara Krune Levačića, uz naravno nezaobilazni vokal Tamare Obrovac.

Z

a Tamaru je njezin dom, Istra, nepresušna inspiracija, a šire područje Mediterana dvorište iz kojeg crpi dodatne ideje kako bi produbila svoja umjetnička viđenja.

Tamara Obrovac

DAVOR HRVOJ

DAVOR HRVOJ

8

Takav klasični jazz sastav omiljen je na njemačkom govornom području, stoga su Tamara i suradnici odlučili do kraja ljeta Uliku Revival plasirati u suradnji sa švicarskom nakladničkom kućom specijaliziranom za jazz — Unit Records — u Švicarskoj, Njemačkoj i Austriji. Na jazz sceni Tamara je u tim zemljama već prisutna, no sada, uz materijal za medije jazz novinara Josefa Engelsa, slijedi i promocija na nekoliko razina: osim same distribucije albuma, predstavljanja u svim medijima, sve do koncertne izvedbe u organizaciji partnerske booking agencije.

Melodije jezikâ i govorâ U drugoj polovici godine Tamara i Transhistria ansambl imaju naTamara Obrovac Tranmediterranean Ensemble

A

utorski projekt Tamare Obrovac namijenjen međunarodnom tržištu pobijedio je na natječaju International Hrvatskog društva skladatelja kojim se podupiru aktivnosti hrvatskih skladatelja u inozemstvu. Financijska potpora od 150.000 kuna dodijelit će se za objavljivanje albuma Ulika revival i Canto amoroso, međunarodnu koncertnu promidžbu te promidžbene aktivnosti Tamare Obrovac, njezina kvarteta Tamara Obrovac Transhistria Ensemble. Na natječaj otvoren isključivo za redovite članove Društva pristiglo je jedanaest prijava, a povjerenstvo je zaključilo (čine ga Alfi Kabiljo, Mladen Tarbuk i Miro Buljan) da projekt Tamare Obrovac najbolje zadovoljava postavljene kriterije i zahtjeve Natječaja. Naime, temeljem svojih dosadašnjih umjetničkih ostvarenja, ta istarska kantautorica ima najviše potencijala da kvalitetno predstavi svoj rad na području world musica, ali i promiče prepoznatljivost Hrvatske, njezine glazbe, kulture i identiteta. Vrlo je važno da je ovakav natječaj pokrenula upravo strukovna udruga kao što je Hrvatsko društvo skladatelja, budući da se time polako radi na strategiji predstavljanja hrvatske suvremene glazbe u inozemstvu. Ovo je prigoda da pokažemo kako smo u stanju pratiti svjetsku glazbenu produkciju u bilo kojem žanru, ali i da stvaranjem originalnog glazbenog izričaja sudjelujemo u izgradnji prepoznatljivosti hrvatskog kulturnog identiteta, izjavila je Tamara Obrovac nakon objave rezultata. Natječaj International objavljuje se drugu godinu zaredom, a cilj mu je povećati konkurentnost glazbenih djela i produkcije hrvatskih autora u međunarodnom i globalnom kontekstu. Time se glazbenim stvaralaštvom ostvaruje i dodatno predstavljanje hrvatske kulture, jezika i identiteta. Osim spomenutog natječaja, Hrvatsko društvo skladatelja tijekom godine objavljuje i natječaje za potporu aktivnostima u popularnoj i tradicionalnoj glazbi te stipendiranje mladih nadarenih skladatelja. Podsjetimo, dobitnik prošlogodišnjeg natječaja International bio je Gibonni s autorskim albumom 20th Century Man. Radilo se o svojevrsnom iskoraku u svjetski eter, čime su se otvorila vrata za mnoge hrvatske skladatelje i čime se općenito promijenila percepcija o nama. Drago mi je da je moje strukovno društvo prepoznalo moj trud i projekt u koji sam zaista mnogo uložio. Da je takvih natječaja bilo prije, mnogi od nas bi već davno bili u eteru stranih zemalja, zaključuje Gibonni uz napomenu kako već dugo prati rad i brojne nagrade Tamare Obrovac na međunarodnoj sceni te joj od srca želi puno uspjeha i dobar vjetar u leđa! (HDS)

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Natječaj kojim se glazbenim stvaralaštvom ostvaruje i dodatno predstavljanje hrvatske kulture, jezika i identiteta u svijetu.

Do kraja ljeta svoj posljednji album Ulika Revival Tamara Obrovac će plasirati u Švicarskoj, Njemačkoj i Austriji, a u drugoj polovici godine ima namjeru albumom Canto amoroso »osvojiti« romanske zemlje.

9

Vrijedan doprinos prosperitetu rodnoga grada 13. Dani glazbe Miroslava Miletića

S

Piše: Višnja Požgaj

a željom da pridonese glazbenom prosperitetu rodnoga grada, ugledni violist i skladatelj Miroslav Miletić (1925.) osnovao je prije trinaest godina svoj festival koji dosljedno slijedi osnovnu ideju popularizacije suvreme-

10

ne (pretežito hrvatske) glazbe, posebno vlastita opusa. No festival je otvoren svim stilovima i razdobljima u povijesti glazbe, s pažljivo odabranim umjetnicima i prijateljima, koji svojim umijećem i izborom djela pridonose raznolikosti programa i visokoj razini izvedbi te na najljepši način utječu na odgoj glazbenog ukusa sisačke publike. Ove godine održana su tri komorna koncerta u Glazbenoj školi Frana Lhotke,

uglednog hrvatskog skladatelja (1883.– 1962.) čija je 130. godišnjica rođenja obilježena projekcijom kultnog filma Svoga tela gospodar, nastalog 1957. u režiji Fedora Hanžekovića prema istoimenoj pripovijetki Slavka Kolara, za koji je Lhotka napisao glazbu.

Trio u kvartetu Na prvom koncertu nastupio je proslavljeni Zagrebački gitarski trio (Darko Petrinjak, Istvan Römer i Goran Listeš), dijelom u suradnji s kolegom Marojem Brčićem, članom Dubrovačkog gitarskog trija. Umjetnici su pripremili i majstorski izveli vrlo lijep program s djelima Antonija Vivaldija (Sonata La Follia RV 63, u obradi I. Römera), Marca Aurelija Zanija de Ferrantija (Polonaise concertante op. 27) i Petra Iljiča Čajkovskog (Jesenja pjesma, op. 37 br. 10 u sjajnoj obradi Darka Petrinjaka). Na programu su bile i dvije privlačne Miletićeve skladbe: Consort trio iz 1985., kao sjećanje na prvo hrvatsko djelo koje je tada tek osnovani Zagrebački gitarski trio (1984.) izveo na početku karijere, dobrim dijelom posvećene hrvatskim skladateljima. Druga Miletićeva skladba te večeri bila je Suite du bourdon za četiri gitare iz 1994. s pet kontrastnih plesnih stavaka po uzoru na stare majstore.

Suradnja s Austrijancima Njegujući tradicionalnu prijateljsku suradnju među glazbenicima, Miroslav Miletić pozvao je u goste svoje prijatelje iz Beča, violiste Paula i Christopha Angerera, oca i sina, koji su bili sudionici njegova prvog festivala prije trinaest godina, kao i Međunarodnih dana viole koji su prethodili tom festivalu. Obojica su se posvetila izvođenju djela na autentičnim povijesnim instrumentima,

Ponovno je sisačka publika s oduševljenjem ispratila Dane svojega sugrađanina, skladatelja Miroslava Miletića.

djelujući u vlastitom ansamblu Concilium musicum Wien, posebno se posvećujući izvedbama na violi d’amore.

Otac Paul je između ostalog skladao i nekoliko djela za taj drevni instrument, a sin Christoph predaje violu d´amore na Sveučilištu za glazbu i glumu u Beču.

Stoga je bilo zanimljivo njegovo zorno predavanje o tom instrumentu, uz pomoć prevoditeljice Biljane Keserić, upriličeno uoči koncerta Austrijsko–hrvatska večer. Bila je to prigoda da se čuje Movimento za violu d´amore i čembalo Miroslava Miletića u izvedbi Christopha Angerera uz glasovirsku pratnju Paula Angerera. Skladba je nastala u povodu Simpozija pomirenja nakon Drugog svjetskog rata. U nastavku su gosti izveli i Octangulum za violu d´amore i klavir Paula Angerera u osam stavaka s austrijskim folklornim elementima. Bila je to inačica skladbe neobična naslova Trifolium octangulum (tri instrumenta u osam stavaka), izvorno pisana za psalterium, hackbrett (cimbal) i violončelo .

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Sisak 15. — 17. listopada 2013.

Profinjena viola d’amore Kao istaknuti violist u Simfonijskom orkestru HRT–a i Zagrebačke filharmonije, osnivač i član Gudačkog kvarteta Pro Arte te profesor na Glazbenoj školi Pavao Markovac u Zagrebu, Miletić je kao skladatelj stvorio velik opus orkestralnih, koncertantnih, scenskih, vokalnih, vokalno–instrumentalnih djela te glazbe za djecu, a ponajviše komornih skladbi. Obogatio je hrvatsku literaturu za violu Koncertom za violu i orkestar i Koncertom za dvije viole i orkestar te osam djela za violu solo ili violu uz glasovir ili elektroniku, a tu je i nekoliko gudačkih kvarteta i jedan kvintet.

Zanimljivo je da je Miletić prvi hrvatski skladatelj koji je dio svojega opusa posvetio i violi d´amore. Tako je 1994. nastala Suita za violu d´amore i čemba-

Zagrebački gitarski trio u kombinaciji s Dubrovčaninom Marojem Brčićem postaje kvartet, kao što je bilo i na Danima Miroslava Miletića u Sisku

lo, a 2000. već spomenuti Movimento za violu d´amore i čembalo, izveden na prvim Danima Miroslava Miletića u Sisku, kao i na ovogodišnjim Danima. Viola d´amore je osebujan gudaći instrument, koji se pojavio u 17. stoljeću i bio omiljen sve do sredine 19. stoljeća, ali je i poslije povremeno korišten u glazbenoj literaturi te je ponovno našao svoje mjesto u suvremenim povijesno obaviještenim interpretacijama rane glazbe.

Nešto je veći od viole, ima sedam crijevnih žica na kojima se svira gudalom i još toliko metalnih žica za rezonanciju koje se nalaze ispod hvataljke. Pri sviranju se drži kao violina ili viola. Zvuk je mekan, nježan i profinjen, što je došlo do izražaja u interpretacijama Christopha Angerera, unatoč monotoniji Miletićeve skladbe i očeva nespretnog glasoviranja, kao i popriličnoj banalnosti Octanguluma. Ipak, treba taj nastup shvatiti i prihvatiti kao dobrodošlu suradnju s prijateljima, koje veže zajednička ljubav prema rijetkom instrumentu vrijednom pažnje.

U nastavku te austrijsko–hrvatske večeri nastupilo je dvoje vrsnih hrvatskih umjetnika uz nadasve pažljivu i profesionalnu glasovirsku suradnju Lane Bra-

dić, više umjetničke suradnice Muzičke akademije u Zagrebu. Klarinetist Bruno Philipp (1978.) nakon diplome u Zagrebu u razredu Milka Pravdića polazio je i trogodišnju specijalizaciju u Parizu. Laureat je nekoliko domaćih i međunarodnih natjecanja, ugledni je solist i pedagog. Autoritativno je i virtuozno izveo Skice s otoka Hvara, folklorno obojenu suitu za klarinet i klavir Antuna Dobronića.

Sisačke snage Sisačka mezzosopranistica Tihana Herceg Ivšić bila je učenica Glazbene škole Fran Lhotka u Sisku u razredu Marice Pernar, a diplomirala je solo pjevanje u razredu Marije Borčić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Karijeru operne i koncertne umjetnice počela je u Zagrebu, a nastavila u inozemstvu, u SAD– u. Nakon povratka u domovinu utemeljila je udrugu Siscia Vox Mundi, sa seminarskim radom za vokalne umjetnike, pa djeluje kao vokalna umjetnica i pedagoginja. Na Danima Miroslava Miletića redovito nastupa od 2009. te je ovaj put svoje umijeće pokazala u Pjesmama mladosti (Jugendlieder) Albana Berga s naslovima San, Ostavljena i On

se žali da proljeće prekratko traje. Lijepa boja glasa, tehnička superiornost, uzorna dikcija i sugestivnost interpretacije uz scenski šarm i primjerenu glasovirsku suradnju pridonijeli su njezinu dojmljivom nastupu. Večer je okončana još jednom austrijsko–hrvatskom glazbenom suradnjom. Christoph Angerer, Bruno Philipp i Paul Angerer izveli su zabavnu skladbu Violafox za violu, klarinet i klavir uglednog austrijskog violista, skladatelja i profesora Franza Zeyringera, koji je umro 2010. godine.

Završni koncert 13. Dana glazbe Miroslava Miletića u Sisku priredili su sjajni glazbenici i pedagozi na Muzičkoj akademiji u Zagrebu — violinist Ivan Novinc i pijanist Srđan Čaldarović. Bio je to najprije reprezentativni izbor djela za glasovir solo hrvatskih autora, kojima Čaldarović posvećuje posebnu pozornost i nastoji ih što više izvoditi i predstavljati ne samo u Hrvatskoj nego i u SAD–u gdje se usavršavao. Ovaj put bila je to Igra staklenim perlama Ive Josipovića, Na žalu Blagoja Berse, Toccata Brune Bjelinskog i Ples barunice Frane Paraća. Slijedile su skladbe za violinu i klavir Žalobni pjev Ive Josipovića, Canzonetta i Romanca Dore Pejačević i Žete-

J

edan od naših najstarijih članova prije trinaest godina osnovao je svoj festival koji dosljedno slijedi ideju popularizacije suvremene, pretežito hrvatske glazbe, posebno vlastita opusa lačka Frana Lhotke. Čuli smo i virtuozni Ples Miroslava Miletića za violinu solo, jednu od zadanih skladbi na Međunarodnom violinističkom natjecanju Vaclav Huml u Zagrebu. Umjetnici su se iskazali ne samo kao izvrsni solisti nego i kao uzorni komorni glazbenici.

13. Dani glazbe Miroslava Miletića u Sisku održani su uz potporu Ministarstva kulture RH, u čije je ime Dane otvorila Sanja Raca, zatim Sisačko–moslavačke županije i Gradske galerije Striegl, u uzornoj organizaciji voditeljice koncertne djelatnosti u Sisku Valentine Badanjak–Pintarić.

11

XVII. Dani duhovne glazbe Cro patria 2013., Split, 28. 11. — 1. 12. 2013.

Glazbeno hodočašće

Kao i prethodnih godina, i ovogodišnji je Festival bio ispunjen raznolikošću zvukovlja, brojnošću glazbeno–poetskih oblika i formi te različitošću njihovih interpretacija

Dominanta – mješoviti zbor Ekonomskog sveučilišta iz Krakowa (Poljska)

V

Piše: Ivana Tomić Ferić

lastitim umjetničkim izrazom i plemenitim zadatkom zbližavanja mladeži kreativnim glazbenim činom visokih vrijednosti, no podjednako i nastojanjem da se istakne, u nas pomalo zaboravljena, važnost i ljepota tradicije zborskog pjevanja, Dani duhovne glazbe — Cro patria ubrajaju se među najvažnije produkcijske i organizacijske projekte Hrvatske glazbene mladeži Split.

Usporedno sa sveprisutnijom konzumerističkom usmjerenošću društva u kojem brzina života zgušnjava vrijeme, a gubitak duhovnosti i potraga za njom počinju se događati gotovo istovremeno, Festival duhovne glazbe Cro patria o(p)staje kao izazov svima koji otvorenošću srca i duha preispituju kulturno naslijeđe i, stvarajući nove obrasce i estetiku, kreiraju prostor za vlastito prepoznavanje i djelovanje.

Nacionalna promidžba

12

Zajedno disati, osjećati, slušati — biti zajedno u pjesmi — a da se u tom zajedništvu ne gubi vlastitost, već se, kao u trenutku molitve, okrećemo sebi, svojem intimnom, unutarnjem svijetu, radost je kakvu dijele brojni poklonici toga glazbenog hodočašća. Okuplja-

jući mlade u zajedništvu glazbenih interesa, glazbene kreativnosti i duhovnih vrednota, stimulirajući suvremeno stvaralaštvo na polju glazbe i poezije te ozvučujući svoje zapise i ostavljajući ih nasljednicima na buduću prosudbu i analizu, projekt Cro patria izdvaja se i kao jedan od najintenzivnijih generatora novih nastojanja na području kulture mladih. Prisjećanjem na ugledna skladateljska imena hrvatske glazbene kulture, motiviranjem domaćih snaga za izvođenje skladbi hrvatske sakralne baštine, u namjeri da opuse majstora nacionalne povijesti glazbe spasi od zaborava, a istodobno nove vokalne opuse suvremenih autora utre u trenutak sadašnjosti koji već sutra postaje prošlost, ovaj Festival postao je i zalogom nacionalne kulturne promidžbe, zavrjeđujući atribucije kojima se mogu podičiti tek rijetke manifestacije.

Dvjestotinjak praizvedenih skladbi Festivalsku obitelj danas čini oko deset tisuća izvođača iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Slovenije, Crne Gore i Poljske. Uz prisutnost ideje odmaka od izvedbe atribuirane kao amaterske smjerom njezine postupne profilacije prema sve većoj dotjeranosti izraza, na Festivalu je praizvedeno gotovo dvije stotine zborskih skladbi, od kojih mnoge i danas nalaze mjesto u programima zborova.

Sedamnaesto izdanje Festivala trajalo

je četiri dana, a donijelo je tri koncertna programa te dvije natjecateljske večeri.

Festival su svojim cjelovečernjim koncertom u Splitu otvorili, a u Dubrovniku zatvorili gosti–natjecatelji iz Ljubljane, Akademski pevski zbor Tone Tomšič pod vodstvom dirigenta Sebastjana Vrhovnika. Nove skladbe ocjenjivao je međunarodni ocjenjivački sud u sastavu: Massimo Brajković, Pierre Chépélov (FRA), Dariusz Przybylski (POL), Emil Råberg (SWE) i Vlado Sunko, a nastupe zborova u tri natjecateljske kategorije vrednovalo je povjerenstvo čiji su članovi bili: Tamara Adamov Petijević (SRB), Ivan Hut, Goran Jerković, Marijo Krnić i Agneza Medić.

Canticum novum Kao i prethodnih godina, i ovogodišnji je Festival bio ispunjen raznolikošću zvukovlja, brojnošću glazbeno–poetskih oblika i formi te različitošću njihovih interpretacija. U sinergiji iskonskog entuzijazma mladosti i skladateljsko–pjesničkih nadahnuća, XVII. Cro patria upisala je u zbornik suvremene zborske glazbe nove prinose — od jednostavnih, klasično koncipiranih djela do modernih, kontrapunktski razrađenih zborova složenije, interpretativno zahtjevnije fakture. Od deset odabranih novih skladbi praizvedeno je šest, a plaketa Canticum novum (rad akademskog kipara Kažimira Hraste) za najuspjelije nove skladbe dodijeljena je sljedećim skladateljima: Brončana plaketa

Blaženku Juračiću za skladbu Tu es Petrus, Srebrna plaketa Filipu Zlataru za skladbu Halleluyah te Zlatna plaketa Lukeu Mayerniku (SAD) za skladbu Un tesoro perfecto. Nagradu za najboljeg mladog skladatelja (do trideset godina) osvojio je Branimir Rezić za skladbu Otče naš.

Zborski natjecateljski program podijeljen je u tri kategorije: kategorija obveznih skladbi, kategorija slobodno odabranog programa te kategorija novih skladbi. U kategoriji obveznih skladbi zbor izvodi jednu skladbu s prethodnih izdanja Festivala, jednu od predloženih skladbi članova ocjenjivačkog suda za nove skladbe te jednu skladbu suvremenog autora države iz koje dolazi.

Ove godine, u toj je kategoriji Zlatnu diplomu zaslužio Akademski pevski zbor Tone Tomšič iz Ljubljane.

U kategoriji slobodno odabranog programa dodijeljene su sljedeće nagrade: Brončana diploma Mješovitom pjevačkom zboru KUD–a Stanko Dragojević (MNE) pod vodstvom dirigenta Ilije Dapčevića te Zlatna diploma Mje-

Hrvatsko pjevačko društvo Bijaćka vila Kaštela

šovitom zboru Dominanta Ekonomskog sveučilišta u Krakówu (Poljska) pod vodstvom dirigentice Małgorzate Langer–Król.

Temelj cijelog natjecanja upravo je posljednja kategorija u kojoj zborovi sudionici praizvode namijenjene im zborske skladbe. Plaketom Katedrala (rad akademskog kipara Kažimira Hraste) nagrađeni su najuspješniji: brončana plaketa pripala je Hrvatskom pjevačkom društvu Bijačka vila iz Kaštela pod ravnanjem Antonije Teskere, srebrna je dodijeljena Mješovitom zboru Dominanta Ekonomskog sveučilišta u Krakówu, a zlatna Akademskom pevskom zboru Tone Tomšič. Publika je pak najboljim ocijenila nastup Mješovitog zbora Condura Croatica pod vodstvom dirigenta Ive Nižića.

Apsolutni pobjednik XVII. Dana duhovne glazbe Cro patria je Akademski pevski zbor Tone Tomšič, koji je dobio najviše bodova za svoje izvedbe u kategorijama obveznih i novih skladbi.

Svojim rafiniranim, raznolikim i uvjerljivim izrazom osvojili su publiku i ocjenjivački sud te nizu diljem svijeta

osvojenih nagrada pridodali i plaketu Hrvatskog društva skladatelja (rad akademske kiparice Ljerke Njerš).

iskrenosti i neposrednosti što ih rađa mladost? Kako zapravo pomiriti sav taj prkos, bunt, nemir, polet, maštu, vedrinu i radost s intimnim raspoloženjima iskusnijih, racionalnijih, umjetnički zrelijih osobnosti? Jednostavno! U ishodištu svih tih zbivanja oko Cro patrie stoji plemenitost, ljudskost, duhovnost... koje ne robuju godinama ili rakursima viđenja na okružje koje živimo. To su tek nijanse u motrištu s kojeg promatramo stvari, ali ne i u konačnici. Jer, epicentar estetike i razložnosti postojanja tih glazbenih Dana i jednima i drugima je identičan, zapravo blizak svima koji se u izvitoperenim društvenim okolnostima, na početku ovog kontroverznog stoljeća, i ne snalaze ponajbolje. Zato, poput brojnih ljubitelja toga

O

d deset odabranih novih skladbi praizvedeno je šest, a plakete Canticum novum dobili su Blaženko Juračić, Filip Zlatar i Luke Mayernik

Pjesma kao okrepa Promičući glazbovanje u mimohodu mladosti i prijateljstva, Glazbena mladež Split donijela je još jedno vrijedno izdanje Cro patrie. A sve u kreativnoj sprezi autorskih ostvaraja i produhovljenih interpretacija, u zajedničkom dahu tek naizgled udaljenih generacija. Pa dok jedni u dubini svoje stvaralačke fantazije tonski uobličuju verse, drugi ih tumače kroz prizmu vlastita osjećajnog i intelektualnog svijeta, ponešto drukčijeg, mlađeg i rasterećenijeg. U tome i jest središnja ideja Festivala — potaknuti stvaranje, naputiti izvođenje, nadahnuti slušanje i odmjeriti svoje mjesto u širim, univerzalnijim koordinatama koje uvažavaju različitosti i ne poznaju granice prostora i vremena. Pitat ćete se možda kako to da misao opterećena utegom ozbiljnijih i opreznijih mjerkanja nalazi vjerodostojne tumače u

Akademski pjevački zbor Tone Tomšič iz Ljubljane (SLO)

zborskog druženja, uzmite pjesmu kao okrepu, kao duhovni korektiv, kao inspiraciju i uronite u svijet umjetnosti, da bi, oćutom duha poneseni, izronili bogatiji, plemenitiji, humaniji, sretniji, a na radost novim susretima s vedrim duhom i dobrom glazbom ispunjenim Danima duhovne glazbe Cro patria.

Preostaje, na kraju, zahvaliti svima koji su pripomogli da Dani duhovne glazbe (p)ostanu središtem zanimanja ljubitelja zborskog pjevanja, čijom je dobrohotnošću realizirana XVII. Cro patria, kao i svim sudionicima koji su se priklonili ideji i postali svjedocima stvaranja nove tradicije.

Mješoviti pjevački zbor KUD-a Stanko Dragojević iz Podgorice (Crna Gora)

13

Pedeset godina avangardističkih glazbošokova

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Proslava polustoljetnog jubileja prvog koncerta Ansambla za suvremenu glazbu (AzSG) iz Zagreba Piše: Nina Čalopek

Damir Žižić

Janko Jezovšek, Davorka Begović, Silvio Foretić, Zdenka Kapko Foretić i Dina Puhovski

AzSG–a. I sami akteri osnivači ansambla Janko Jezovšek i Silvio Foretić, te muzikologinje Zdenka Kapko Foretić, Dina Puhovski i Davorka Begović, ujedno i voditeljica Muzičkog salona SC–a, dočekali su nas pomalo neobično postrojeni u tmini scene, od nas odijeljeni crnim bezličnim stolom, reanimirajući pritom sjene nekakvih socijalističkih funkcionara onoga vremena, ali istovremeno i posve suludu atmosferu koja proizlazi iz zaigranih i na cinizam uvijek spremnih Jezovšeka i Foretića.

Žive slike prošlosti U fleksibilnoj formi, otvorenoj za dijalog i dobronamjerne subverzije publike, uz puno toplog humora i autoironije, pred nama su nicale žive slike, ponekad i one doslovne — poput staroga legendarnog domara Glazbenoga zavoda, čiji je žuti kanarinac jednoć poslužio kao AzSG–ova koncertna rekvizita, ili nervozna dobacivanja Igora Mandića, kritičara i analitičara muzičkih događanja onoga vremena, pa tako i AzSG–a.

Sadržajni kolaž slavljeničke večeri činile su rijetko sačuvane necjelovite snimke, čitani tekstovi programskih knjižica i kritika, humoristične crtice iz života apokrifnih skladatelja (Ivan Jezus, J. S. Foyer i Ante Portas alias Jezovšek ili/i Foretić), anegdote koje svjedoče o

konzervativnosti vremena, a izvedena su Foretićeva djela Koncert za rog i svijeću, Melusine za tu priliku okupljenog komornog ansambla i pjevajućeg dirigenta Berislava Šipuša te, u izvedbi Dine Puhovski, šansona Reklamni model.

Cijela je večer za nas koji o ansamblu možda ništa ne znamo bila više nego instruktivna. Naučili smo da su zagrebački studenti Janko Jezovšek i Silvio Foretić uz ostale sudionike, možda ohrabreni poticajima tada friškog Muzičkog biennala i još mlađe opatijske Glazbene tribine, ali i potaknuti htijenjem za učenjem, znatiželjom, istraživanjem i reprodukcijom suvremene glazbe (prije svega one vlastite) osnovali Ansambl za suvremenu glazbu, skraćeno poznat kao AzSG. Ansambl je prije svega izvodio djela svojih »rezidentnih« skladatelja Jezovšeka i Foretića, iako je akcijama više nalikovao na neki performerski kolektiv nego na klasično ustrojeni ansambl. Izvan okvira institucionalnih normi i u rugajućoj maniri prema svemu uštogljenom i konzervativnom, Jezovšek i Foretić, kao i AzSG, bili su pod stalnim pritiscima Akademije (one Muzičke), dok se nisu nakon samo tri godine djelovanja raspali te raselili. U domaćoj muzikološkoj literaturi AzSG se ne spominje. Ističu se uvijek neki drugi ansambli, institucije i

festivali koji su tih šezdesetih i sedamdesetih godina skretali od konvencionalog, postavljali temelje, a prema nekima i proživjeli vrhunce avangardnih težnji i bili prava sjecišta domaćeg s onim bjelosvjetskim suvremenim. Jednako je tako Foretić, nažalost ne i Jezovšek koji je naknadno zapostavljen kao nehrvatski zagrebački student i slovenski skladatelj u dijaspori, u muzikološkom i publicističkom diskursu često prozivan kao enfant terrible hrvatske glazbe, što se nikako ne kosi s njegovim zloglasnim počecima, već ih ujedno i apostrofira. Stoga je li pitanje koliko je AzSG utjecao na zagrebačku glazbenu, odnosno kulturnu sredinu, zaista historijsko–sociološki relevantno te koliko će nam odgovori na to pitanje donijeti novih uvida? Hoćemo li revalorizacijom tog zaboravljenog kolektiva promijeniti okular, dobiti čistiju ili drukčiju sliku ne samo šireg konteksta razvoja sredine nego i samih opusa tih skladatelja?

Ne vjerujem.

Nema iznenađenja Zbog posttraumatskog stresa koji su nekima prouzročile godine istraživanja i beskompromisnosti te zalihost materijala i impulsa, uvriježilo se mišljenje da se na kraju postmoderne, odnosno u ovom našem mladom 21. stoljeću, više

Damir Žižić

»Možda znate, a možda i ne znate, tj. neki znaju, drugi ne znaju, dok treći vjerojatno znaju, ali bi htjeli da ne znaju da je 8. siječnja prije dobrih pedeset godina (1964.) održan (u Zagrebu) prvi javni koncert nekad zloglasnog, potajno sastavljenog, kratko živućeg (1963.–1965. intenzivno, 1966.–1967. u stadiju odumiranja) Ansambla za suvremenu glazbu (AzSG) iz Zagreba.« Tako počinje najava jubilarne proslave koja se održala 8. siječnja ove godine u prepunom MM centru Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu. Okupljena gomila nestrpljivo je iščekivala početak, kako Nehrvatski zagrebački student Janko nam je bilo pojašnjeno, ni koncerta ni Jezovšek zasvirao simpozija ni predavanja, već osvrta na je i na minijaturnom djelatnost ansambla, ali i na kontekst klaviru. u kojem je djelovao. Tome je pridonijela i sama mizanscena, od samog MM centra, odnosno komorne pozornice SC–a, originalne lokacije prvoga održanog koncerta, pa do same publike koju je jednim dijelom činila i ona tzv. originalna, pionirska, iz godina djelovanja

14

R

evalorizacija kratkotrajnog djelovanja AzSG–a otkrila je da nam i danas treba umjetnost koja bi nam ukazala na to koga potegnuti za uši, koje regule rušiti ili kako biti beskompromisan u potrazi za lijepim ili istinitim ili pravednim

Damir Žižić

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

U MM centru Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, 8. siječnja 2014.

Publika Dvorane MM Studentskog centra te je večeri svjedočila i izvedbi legendarnog Foretićeva Koncerta za rog i svijeću

ne može nikoga ničime iznenaditi. I uistinu, provokacija je postala pasé gesta, koja kada se i pojavi, ostavlja dojam fosiliziranog dinosaurova otiska. Svedena na stilsku ili skladateljsko–tehničku figuru bez izravne reakcije i sudjelovanja svih provokacijom prozvanih, gubi svoj bitak. No budući da se na iste argumente pozivaju i oni koji samu provokaciju nisu ni (pro/ do)živjeli, možda se u te ubrajaju i današnji studenti glazbe, čini mi se da se osnovni problem rastvara upravo u toj točki. Odmaknuvši se od provokacije, vraćamo se formalnom i strogom pozicioniranju koncertnih aktera, od kojih oni u auditoriju počesto ostaju nijemi i pasivni, a isto se događa onima na sceni kad s nje odstupe. Ležerno odmahivanje rukom

na mogućnost ikakva utjecaja na životne prilike, na zauzimanje stava i propitivanje prilika, čini mi se kao da katkad skriva neznanje, katkad lijenost, možda i nevoljkost, strah ili nezainteresiranost.

Više od pedeset godina nakon prvih (zagrebačkih) avangardističkih glazbošokova, akademizam i alternativa nisu nikada bili dalje, nisu se nikada manje propitivali i nisu se nikad tako malo pogledavali. Osim toga, komunikacija i socijalizacija danas su zaboravljeni pojmovi, a publika statična zapostavljena masa. Glazbeno izvodilaštvo postalo je samo sebi svrhom, izvan potreba onih koji bi ga trebali konzumirati.

Ipak, kad se vide ozarena lica obljetničarske AzSG–ove publi-

ke, njihovo iščekivanje, prpošnost i spremnost da ponovno dožive senzacije i sjećanja stara pola stoljeća, te neka nova kontaminiranost onih mlađih, najprije je sasvim jasno da je AzSG ipak utjecao na svoju okolinu te da bez njegova kratkotrajnog postojanja naša glazbena povijest, ali i sadašnjost ne bi bile iste. No važnije od toga je da se budi nada da možda i nije sve tako crno za nas publiku koja još uvijek treba nekog umjetnika da je izmanipulira i isprovocira te podvali svoju umjetnost koja bi nam ukazala na to koga potegnuti za uši, koje regule rušiti ili kako biti beskompromisan u potrazi za lijepim ili istinitim ili pravednim.

Praizvedba skladbe Solisti Silvija Foretića

S

ilvio Foretić pridružio se dugom i blistavom popisu hrvatskih skladatelja koji su svojim djelima gradili šezdeset godina dugu povijest Zagrebačkih solista. Na njihovu svečanom koncertu u povodu te obljetnice, 18. siječnja u Velikoj dvorani Lisinski, prepuno je gledalište svjedočilo praizvedbi njegove skladbe Solisti, posvećene upravo Zagrebačkim solistima u povodu njihove obljetnice i njihova rođendanskog koncerta. Kako kaže taj nekoć »zločesti dečko« hrvatske glazbe, Soliste je smjestio u naslov skladbe, dok je pridjev zagrebački utkao u note, te iz njegovih zagrebačkih motiva proizlazi cijeli tematski i harmonijski materijal djela. Vjerujemo da je ansambl time dobio lijepu hrvatsku razglednicu za predstavljanje domaćeg glazbenog stvaralaštva na svojim budućim koncertima i međunarodnim gostovanjima. (JH) 15

Hrvatska glazba u austrijskoj prijestolnici Predstavljeni su doista vrhunski hrvatski skladatelji čija imena nedvojbeno ulaze u svijest međunarodnih ljubitelja klasične glazbe

T

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

radicionalni Festival hrvatske glazbe u Beču, koji je utemeljio i umjetnički vodi muzikolog mr. Davor Merkaš, ravnatelj Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb, u svojem je sada već devetom izdanju održan od 5. studenoga do 11. prosinca 2013. godine. Jedna od glavnih okosnica svakog koncertnog programa uključivanje je djela hrvatskih skladatelja, a posebna se pozornost posvećuje i odabiru hrvatskih solista i ansambala, jer se u austrijskoj prijestolnici svakako nastoji predstaviti ono najbolje od hrvatske glazbene kulture u najširem smislu. Za 9. Festival hrvatske glazbe u Beču, sada nakon njegova održavanja, moguće je ustvrditi da je jednako u svojem stvaralačkom kao i u izvođačkom pogledu uspio zainteresirati velik broj slušatelja, a na koncertima je osim Hrvata koji žive u Beču bila nazočna i brojna međunarodna, prije svega austrijska publika.

Barokni početak Prvi je koncert 5. studenoga održan u uglednom sakralnom prostoru, prekrasnoj crkvi u Carskome dvoru (Hofburgkapele) pa je to odredilo i njegovu programsku koncepciju. Nastupio je hrvatski ansambl specijaliziran za izvođenje barokne glazbe Camerata Garestin (Silvije Richter, violina, Dani Bošnjak, flauta, Krešimir Lazar, violončelo i Krešimir Has, čembalo), sa solisticama: sopranisticama Ivanom Lazar i Martinom Klarić te mezzosopranisticom Helenom Lucić Šego. Uz manje poznate talijanske skladatelje i skladbe Claudija Monteverdija, bila su izvedena i djela hrvatske barokne baštine: Responsorio di S. Antonio di Padova Iva-

16

Camerata Garestin u Hofburgkapele

na Šibenčanina i tri moteta Ivana Lukačića, a na programu su bile i skladbe Talijana koji su djelovali u Hrvatskoj — Tomasa Cecchinija i Gabriela Pulitija.

Kako je riječ o izvođačima specijaliziranima za izvođenje glazbe kasnog 16. i 17. stoljeća, umjetnici su autentičnim izvedbama, na vrlo visokoj profesionalnoj razini, decentno i u svim skladbama pouzdano izveli odabrani program te dobili burni i dugotrajni pljesak.

Massimo u Akzentu Kako festival uz klasičnu glazbu obuhvaća i nastupe sa zabavnom, pop, tradicijskom i jazz glazbom, nastupio je i jedan od vrlo uglednih i uspješnih pjevača hrvatske pop–glazbe, Massimo Savić, sa svojim bendom 12. studenoga u Teatru Akzent. Bila je to dvosatna večer ispunjena odličnim pjevanjem i vrlo šarmantnim vođenjem kojim je Massimo publici predstavljao svoj repertoar s CD–ova objavljivanih još od

olina, Milan Čunko, viola, Branimir Pustički, violončelo i Dalibor Cikojević, glasovir. Posebno je vrijedan bio program kojim su se predstavili, jer su uvježbali Kvartet za violinu, violu, violončelo i glasovir u d–molu, op. 25 Dore Pejačević, Kvartet za violinu, violu, violončelo i glasovir u d–molu, op. 36 Božidara Kunca i Kvartet za violinu, violu, violončelo i glasovir u c–molu, op. 60 br. 3 Johannesa Brahmsa. Glazba naše najuglednije skladateljice Dore Pejačević, koja je bila vezana i uz Beč, oduševila je kasnoromantičnom izražajnošću, a rijetko izvođeni Kuncov Kvartet upozorio je na inspiraciju hrvatskim folklorom, što je bilo karakteristično za razdoblje u kojem je djelo nastalo, 1936. godine u vrijeme tzv. novonacionalnog smjera u hrvatskoj glazbi. Burni je pljesak pokazao da glazba hrvatskih skladatelja može itekako oduševiti.

Tri skladateljske gracije

I Atrij Austrijskog osiguravajućeg društva službenika je mjesto u kojem se koncerti Festivala hrvatske glazbe u Beču kontinuirano održavaju, ove godine već osmi put, pa je koncert na kojemu je 19. studenoga nastupio Papandopulo kvartet bio odlično Anđelko Krpan, Dalibor Cikojević, Milan Čunko i Branimir posjećen. Riječ je o Pustički u Palači Eschenbach četvorici mlađih saksofonista iz razreda 1980–ih godina. Prateći instrumentalni Dragana Sremca na Muzičkoj akadesastav u kojemu su Marko Matošević, miji u Zagrebu. Nikola Fabijanić, soudaraljke, Boris Popov, bubnjevi, Mar- pran–saksofon, Gordan Tudor, alt– ko First, violina, Dalibor Matošević, gi- saksofon, Goran Jurković, tenor–saktara, Goran Delač, bas–gitara i Alek- sofon i Tomislav Žužak, bariton–saksosandar Ismailovski, klavijature, poka- fon, izveli su skladbe G. Rossinija i J. zao se kao izuzetno vješta grupa glaz- Petita, a između tih krajnjih točaka bile benika čije je sviranje virtuozno i prati su skladbe triju mladih hrvatskih skladateljica kojima je koncert bio i posveglas sjajnim improvizacijama. ćen. Lana Janjanin (1990.) predstavljena je djelom Neue Komposition, MireProfesorski ad la Ivičević (1980.) dvostavačnom skladhoc kvartet bom Goldspell 1 i 2 i Margareta Ferek– Festival već tradicional- Petrić (1982.) skladbom Melankolija no uključuje nastupe u gegen Rakija. Iako je riječ o tri potpuno Palači Eschenbach, pri- različita skladateljska pristupa i o razlivlačnom prostoru u sre- čitim postupcima s izvođačkim sastadištu Beča kojim uprav- vom, sva su tri djela pokazala da mlalja Austrijska obrtnička de skladateljice vladaju kompozicijskim udruga. Pred brojnim tehnikama i da glazbeno imaju što reći. su slušateljima 17. stu- Pri tome je posebno oduševila invendenoga nastupili zagre- tivnost u ponešto koketirajućem odnobački afirmirani glazbe- su s jazz idiomom koju je u svojoj zrelo nici: Anđelko Krpan, vi- proživljenoj i strukturno vrsno razrađe-

Monika Leskovar i Varaždinski komorni orkestar u dvorani Nacionalne knjižnice

riorno i s potrebnim unošenjem u sadržajnost dionice, a Varaždinski komorni orkestar surađivao je u svim pojedinostima precizno i nadahnuto. I sljedeće je djelo hrvatskog skladatelja, a bila je to Samba da camera Ive Josipovića, uvjerilo nazočne u posebne vrijednosti glazbe koju uopće ne poznaju, a koja dolazi iz bogate riznice hrvatskoga skladateljstva 20. stoljeća. U drugom dijelu koncerta na programu su bila Vivaldijeva Četiri godišnja doba.

Papandopulo kvartet u Atriju Austrijskog osiguravajućeg društva službenika

noj glazbi demonstrirala Mirela Ivičević.

Publika je s velikim oduševljenjem pozdravila nova skladateljska imena, sve tri nazočne autorice, a Papandopulo kvartet na burnom je pljesku zahvalio i nizom dodataka.

Klobučar u Peterskirche Jedan od najljepših baroknih sakralnih prostora u Beču svakako je crkva Sv. Petra (Peterskirche). Nastup orguljaša Pavla Mašića i sopranistice Monike Cerovčec 22. studenoga privukao je posebno ljubitelje glazbe za orgulje.

Na početku koncerta izvedene Intrada, Pastorale i Toccata Anđelka Klobučara iskazale su punu zvukovnost instrumenta i jedinstveni skladateljski jezik našeg proslavljenog orguljaša i skladatelja. Monika Cerovčec pak osvojila je toplim sopranom u djelima Vivaldija, Mozarta i u skladbi Pater noster Ivana pl. Zajca.

Monika i predsjednik Šesti koncert festivala posebno se posrećio jer su izvođači, Varaždinski komorni orkestar sa solistima– Monikom Leskovar na violončelu i violinistima Timurom Melnikom i Ekaterinom Frolovom, u dvorani Nacionalne knjižnice 24. studenoga jednostavno »zapalili« brojnu publiku. Doista, na početku izveden Koncert za violončelo, gudače i udaraljke br. 1 Brune Bjelinskog pokazao se kao majstorsko djelo u kojemu sve pršti od sjajnih glazbenih ideja, odlične formalne obrade, dojmljivih kontrasta i za barda hrvatskog skladateljstva karakterističnoga optimizma.

Monika Leskovar izvela je solističku dionicu nadasve poletno, tehnički supe-

Baraković, kontrabas i Kruno Levačić, udaraljke) nastupila 30. studenoga u kultnom bečkom jazz–klubu Porgy & Bess. U skladu s usmjerenjem svojega sina Matije Dedića, danas sigurno najboljeg hrvatskog jazz–pijanista, pjevala je Gabi Novak prije svega »jazzistički«, krajnje sigurno u zapjevu te u cjelini i izrazito dirljivo jer je na programu imala najbolje pjesme žanra i dobro poznate hitove Arsena Dedića. U odličnoj kondiciji, naša se pjevačica potvrdila kao vrhunska interpretkinja i oduševila je

Vokalni hrvatski brend Još jedna od tradicionalnih smjernica Festivala hrvatske glazbe u Beču, predstavljanje klapskoga pjevanja, bila je zastupljena 27. studenoga u vrlo ugodnom Hrvatskom centru, a nastupila je Klapa Žrnovnica iz okolice Splita. U do posljednjeg mjesta popunjenom okupljalištu Hrvata i gradišćanskih Hrvata ostvarena je izuzetno dirljiva atmosfera. Mladi pjevači pjevali su i svirali na gitari, mandolini, mandoli i kontrabasu, a repertoar hrvatskih narodnih, autorskih i na kraju božićnih pjesama razgalio je sva srca. Dodacima dakako nije bilo kraja.

Zbor HRT–a pod ravnanjem svojeg šefa–dirigenta Tončija Bilića nastupio je 28. studenoga u crkvi Sv. Petra, a za tu je prigodu u Beč došla i ekipa HTV–a i na taj način i slikom izvijestila hrvatsku javnost o tom uspjelom nastupu. Zbor HRT–a izveo je a cappella doista profesionalno i glasovno usklađeno repertoar na kojemu su bile skladbe anonimnih autora iz hrvatske baštine 17. i 18. stoljeća, četiri renesansna moteta Julija Skjavetića, opsežna zborska epopeja Križu, daj nam ti milosti velikana hrvatske glazbe 20. stoljeća Igora Kuljerića i nekoliko vrlo uspjelih skladbi stranih autora. Dokazano visoka kvaliteta zbora oduševila je nazočne koji su vrlo glasno i dugo pljeskali te izmamili i dodatak, antologijsku zborsku skladbu Josipa Štolcera Slavenskog Voda zvira.

Gabi u jazz–klubu U posebno dugom sjećanju Hrvata koji žive u Beču zacijelo će ostati nastup jedne od najvećih dama hrvatske zabavne glazbe Gabi Novak, koja je s trijom (Matija Dedić, klavir, Mladen

Gabi Novak i Matija Dedić u Porgy&Bess

mnogobrojnu publiku. Kao »opening act«, dakle za »ugrijavanje« publike, vlastite pjesme pjevala je mlada jazz–glazbenica Lana Janjanin sa svojim trijom i uvjerila sve nazočne u svoje znatne potencijale.

Tri gitare Ugledni Zagrebački gitarski trio u kojemu već trideset godina zajedno nastupaju Darko Petrinjak, István Römer i Goran Listeš, odabrao je za nastup u najstarijoj bečkoj crkvi, crkvi Sv. Ruprechta, održan 2. prosinca, nadasve zahtjevan i bogato sastavljen program. Od hrvatskih skladatelja bili su zastupljeni Nikša Njirić skladbom Hommage à Sorkočević, Frano Parać Diptychom i Marko Ruždjak djelom poetskog naslova Travanj je najokrutniji mjesec, a na programu su još bila djela J. S. Bacha, M. A. Zanija de Ferrantina, P. I. Čajkovskog, A. Vivaldija, M. Ravela i A. Dvořáka. Svako su djelo iskusni gitaristi izveli precizno i uigrano, s velikom dozom uživljavanja i muzikalnog interpretiranja pa je oduševljenje publike raslo tijekom koncerta i na kraju se pretvorilo u dugotrajni pljesak na koji su glazbenici odgovorili dodacima.

U 2013. godini obilježena je 150. obljetnica rođenja velike hrvatske operne pjevačice Milke Trnine (1863.–1941.) koja je 1883. godine diplomirala na Konzervatoriju Društva prijatelja glazbe u Beču.

Kako je ta ustanova bila izravni prethodnik Sveučilišta za glazbu i dramske umjetnosti u Beču, hrvatsko je veleposlanstvo stupilo u kontakt s tim glazbenim Sveučilištem i dogovorilo koncert 5. prosinca u njihovoj Dvorani Joseph Haydn. Pod nazivom Hommage à Milka Trnina okupljeni su studenti iz Beča, sopranistice Julia Michaela Schick, Iva Martinčević i Tamara Ivaniš, obje podrijetlom iz Varaždina, bariton Wolfgang Stefan Schwaiger i varaždinski bas– bariton David Oštrek, a sa zagrebačke Muzičke akademije došla je sopranistica Antonija Dunjko. Uz operne arije W. A. Mozarta, R. Stolza, G. Puccinija, G. Verdija i G. Rossinija, čule su se i operne arije Ivana pl. Zajca iz Nikole Šubića Zrinjskog i efektna Arija muhe iz opere Rona Borisa Papandopula. Klavirsku su pratnju osigurali Christian Koch i Igor Horvat. Kraj večeri bio je rezerviran za majstorski pjev mezzosopranistice Dubravke Šeparović Mušović koja je uz sudjelovanje pijanista Đorđa Stanettija superiorno izvela ariju Kundry iz glazbene drame Parsifal R. Wagnera i domoljubnu Odu zemlji iz opere Mila Gojsalića Jakova Gotovca. O Milki Trnini i njezinoj svjetskoj karijeri govorila je dr. sc. Zdenka Weber, urednica i autorica priloga u monografiji Milka Trnina, koju je 2013. godine objavila Općina Križ.

već dulje vrijeme izvodi djela Dore Pejačević, a sve su izvedbe snimljene za arhiv ORF–a, što znači da će biti ponavno emitirane. Voditeljica programa dr. Irene Suchy, urednica na ORF–u, na podij je kao sugovornike pozvala Olivera Triendla i pijanisticu Natašu Veljković, koja je upravo snimila CD s cjelokupnim klavirskim opusom Dore Pejačević, te muzikologe mr. Davora Merkaša i dr. sc. Zdenku Weber i oni su u duljem razgovoru iscrpno govorili o skladateljima s programa.

Glazba EU Posljednji je koncert svakako bio »poslastica« jer je bio programiran u slopu projekta Europske komisije »Culture 2007–2013 — Minstrel« uz potporu Međunarodnog društva Muzičkih informativnih centara (IAMIC), a na programu je bilo jedanaest djela skladatelja iz jedanaest država Europske unije. Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb bio je zastupljen 4. stavkom iz Papandopulova Gudačkog kvarteta br. 3, »Narodnog«. Cijeli je program doista zanimljivo predstavio glaz-

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Hommage à Milka Trnina

Međunarodni proboj hrvatske glazbe — 9. Festival hrvatske glazbe u Beču (5. studenoga — 11. prosinca 2013.)

U

mjetnički voditelj Davor Merkaš u Beču svake godine nastoji predstaviti ono najbolje od hrvatske glazbene kulture u najširem smislu.

Strane izvedbe hrvatskih djela Na posljednja dva koncerta festivala nastupili su gudački kvarteti, najprije ugledni češki Kvartet Stamic 10. prosinca u Velikoj dvorani ORF–a i zatim Kvartet Gironcoli 11. prosinca u koncertnoj dvorani Collegiuma hungaricuma, odličnom prostoru Mađarskog kulturnog centra u Beču. Kvartet Stamic je s izvedbama Concertina in modo antico, za tri gudača i klavir Borisa Papandopula, Kvintetom za dvije violine, violu, violončelo i klavir u c–molu, op. 35 Božidara Kunca i Kvintetom za dvije violine, violu, violončelo i klavir u h–molu, op.

40 Dore Pejačević predstavio doista vrhunska ostvarenja hrvatske komorne glazbe i tako upozorio na skladatelje koji su svakako korifeji hrvatske glazbe 20. stoljeća. Za klavirom je bio renomirani njemački pijanist Oliver Triendl, koji

Mlade snage hrvatske glazbe: skladatelji Gordan Tudor, Lana Janjanin, Mirela Ivičević i Margareta Ferek-Petrić

benu raznolikost Europske unije, čija je 28. članica upravo u 2013. godini postala Republika Hrvatska.

Sve u svemu, predstavljeni su doista vrhunski hrvatski skladatelji i imena.

Dora Pejačević, Bruno Bjelinski, Boris Papandopulo ili Božidar Kunc nedvojbeno ulaze u svijest međunarodnih ljubitelja klasične glazbe.

17

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Uspješan prodor hrvatske gitare u Engleskoj Dok Bulat svira djela hrvatskih autora na koncertnim nastupima u sklopu studija na Kraljevskoj glazbenoj akademiji, Elvis Stanić je sa svojim Jazz ExTempore Orchestra već četvrti put gostovao u Engleskoj

S

Piše: Ognjen Tvrtković

rđan Bulat je od početka studija na RAM–u inzistirao na tome da jedan cjelovečernji koncert posveti hrvatskoj literaturi za klasičnu gitaru i da taj solistički recital izvede u sklopu prestižnog koncertnog ciklusa londonske glazbene akademije

P

osljednjih su mjeseci prošle godine i početkom ove prošli u pravoj ofenzivi hrvatske gitare i gitaristike na London.

Posebno se izdvaja izvanredni solistički recital mladog gitarista Srđana Bulata održan početkom siječnja u sklopu koncertnog programa Kraljevske glazbene akademije na kojoj je Bulat na poslijediplomskom studiju.

18

Počeci s Petrinjakom Krenimo redom kako bismo potpuno objasnili kontekst u kojem se sve događa. Dalekih sedamdesetih u to jedno od glavnih svjetskih glazbenih središta došao je mladi gitarist (i kontrabasist!)

Darko Petrinjak i uspio upisati studij gitare i lutnje na svjetski poznatoj Kraljevskoj glazbenoj akademiji (Royal Academy of Music — RAM) u klasi glasovitog Roberta Spencera. I kad se vratio u Zagreb, počeo je predavati na našoj Muzičkoj akademiji, ostvarivši svjetski relevatne rezultate, odgojivši niz mladih gitarista koji će ostvariti iznimne karijere u zemlji i svijetu. I ne samo to, na njegov je poticaj (i njegovih nasljednika) nastao niz originalnih skladbi koje su pisali hrvatski skladatelji. Otvorimo li luksuzni prospekt RAM–a za 2014. godinu, u poglavlju o gitarskom odsjeku nalazimo čak dva imena iz Hrvatske, uz već spomenutog Petrinjaka kao jednog od istaknutih bivših studenata, susrećemo i mladog splitskog gitarista Srđana Bulata koji je na poslijediplomskom studiju kod poznatog pedagoga Michaela Lewina, i to s visokom stipendijom ABRSM–a koja se svake godine dodjeljuje jednom istaknutom studentu. Dakako, Bulat je išao tragom svojega profesora Darka Petrinjaka i po-

loživši prijamni ispit na RAM–u, upisao se na jednu od najuglednijih glazbenih akademija na svijetu, sa skoro dvjesto godina dugom tradicijom.

Bulatovi londonski uspjesi O Srđanu Bulatu već se dosta pisalo. Iako mlad, već je u mnogo navrata osvajao visoke nagrade ili je pobjeđivao na najprestižnijim gitarističkim natjecanjima svijeta. No on ne samo da je od svojih profesora stekao zavidno znanje (u Splitu mu je predavao Goran Listeš), nego i sklonost izvođenju suvremene glazbe, posebice one koju su skladali hrvatski skladatelji. Izvodio ih je i snimao gdje god je za to bilo prigode — recimo samo da na njegova dva CD–a, koja je izdao «zahvaljujući« osvojenim nagradama (Julian Arcas; AL 798–2011 iz 2011. i Naxos Laureate Series — Guitar 8.573026 iz 2012.) nalazimo i izvanredne snimke Tri hrvatska plesa Borisa Papandopula i Tri trubadurske Stjepana Šuleka. Inzistiranje na hrvatskoj gitarističkoj literaturi logično se nastavilo i u Londonu, djelomično zahvaljujući otvorenosti profesora Lewina, pa je na jednom od nastupa u sklopu studija izveo i Koncert za gitaru i gudače Adalberta Markovića, uz pratnju mlade armenske pijanistice i studentice kompozicije na RAM–u Kristine Arakelyan, što je izazvalo znatnu pozornost studenata i profesora u publici. Bulat je istovremeno djela hrvatskih skladatelja posljednjih nekoliko godina boravka u Londonu svirao u raznim prigodama — primjerice na samostalnom recitalu 15. studenoga u crkvi St. Peter’s Notting Hill kad je izveo i prekrasnu Mediteransku suitu Željka Brkanovića i Sonatu za solo gitaru akademika Anđelka Klobučara uz izvanredan prijam kod publike.

U prosincu je sličan program priredio i u središtu Europske unije u Londonu (tzv. Europe House) unutar programa Welcome Croatia, te odletio i na nastupe u Madrid na tamošnju Kraljevsku akademiju, potom u Brisel gdje je svirao u hrvatskom veleposlanstvu. Tako su se Klobučar, Brkanović, Šulek i drugi hrvatski skladatelji našli «u društvu« s u svijetu poznatijim Brittenom, Regondijem i Albénizom, a da razlikâ u kvaliteti ili prijamu kod publike nije bilo. No ono na čemu je mladi Srđan Bulat inzistirao bila je ideja da se cjelovečernji koncert posveti hrvatskoj literaturi za klasičnu gitaru i da taj solistički recital izvede u sklopu gustog koncertnog programa RAM–a, koji i inače čini važan dio ukupne glazbene ponude u gradu na Temzi. Napokon je dobio termin 7. siječnja 2014. u dvorani David Josefowitz, posebno prije koju godinu građenoj unutar stare zgrade RAM–a, upravo za solističke nastupe.

Stanićev britanski projekt No to nije jedino čudo, jer je hrvatska

gitaristika imala uspjeha i na drugim poljima. Jedan od istaknutijih svirača jazz gitare, riječko–lovranski svestrani glazbenik (gitarist, harmonikaš, skladatelj, aranžer, producent, organizator festivala) Elvis Stanić, u Englesku je došao s međunarodnim projektom Jazz ExTempore Orchestra te ostvario svoju, drugu ove godine, a četvrtu po redu, englesku turneju, uz predstavljanje novog, drugog CD–a sa zanimljivim nazivom East & West, objavljenog u izdanju britanske etikete 33 Records, specijalizirane za suvremeni jazz (CD 33JAZZ2359). O projektu se već govorilo; sastali su se prvi put u Opatiji na tamošnjem festivalu 2008. godine: engleska pijanistica Andrea Vicari, pedagoginja na Trinity Laban College of Music u Greenwichu (na kojem je davnih pedesetih čembalo studirala Zagrepčanka Mirjana Vrbanić, supruga vođe Modern Jazz Quarteta, Johna Lewisa, otkuda to glazbalo na nekim snimkama te glasovite i najstarije komorne jazz grupe!), bugarski bubnjar–udaraljkaš Hristo Jocov (iz škole poznatog pedagoga Dobrija Palieva koja je u Zagreb došla preko Skoplja i našeg Igora Lešnika!) te nizozemski kontrabasist indonezijskih korijena Rico de Jeer. Svi vrhunski instrumentalisti, uz to skladatelji i aranžeri. Da među njima postoji pozitivna kemija i osmoza, vidjelo se već na prvom koncertu održanom u jednom od najvažnijih londonskih jazz klubova 606, gdje su 22. listopada predstavili drugi CD. (Prvi je objavila Croatia Records i u Londonu je također dobio odlične kritike.) Različite se kulture i glazbeni afiniteti u tom kvartetu skladno uklapaju u homogenu cjelinu, a skladbe koje su njegovi članovi donijeli u studio čine zanimljivu mješavinu koja osvaja već na prvo slušanje. Tu su crossover skladbe našeg Elvisa Stanića, one s neparnim balkanskim metričkim strukturama Hrista Jocova, a kontrabasist Rico de Jeer piše balade, dok je Andrea Vicari »zadužena« za brža tempa u kojima se iskazuje kao dinamična pijanistica (na klasičnom i na električnom klaviru Wurlitzer) te kao scat pjevačica. Bilo je veselo s nekoliko vatrenih sola svih članova kvarteta, a u dvije im se skladbe pridružila i azerska violinistica Medina Mektiva, sad glasom pronoseći istočnjačku mističnost. Možda najljepši trenutak koncerta bila je jazz inačica poznate primorske tužaljke Ivan Klakar u kojoj se Elvis Stanić dohvatio svojeg prvotnog instrumenta harmonike, a Andrea Vicari u uvodu publici objasnila kakva je teška sudbina ribara ispričana u toj pjesmi.

Odjeci u medijima Istaknimo pozitivnu ulogu Andree Vicari, sada kao dinamične organizatorice: turneja od šest koncerata, detaljno najavljena i na njezinim i na web stranicama Elvisa Stanića, kao i u tiskanim

medijima (JazzWise, Jazz UK, Jazz UK Gigs, Jazz in London i drugima), kao i na BBC Radiju 3, dobila je i potporu organizacije Jazz Services UK. Obišli su potom još četiri grada u unutrašnjosti, a 27. listopada ponovo smo se našli u londonskom predgrađu Welwyn Garden City gdje su u veselom ozračju održali završni koncert u ciklusu Herts Jazz, koje priprema poznata jazz dinastija Clark. Bravo za Elvisa, Andreu i društvo vrhunskih glazbenika! Dok ovo pišem, čitam u specijaliziranom jazz časopisu Jazzwise u broju od veljače odličnu kritiku tog CD–a, koju potpisuje Selwyn Harris. Uskoro nas očekuju novi projekti iz radionice Andree Vicari i Elvisa Stanića.

Usporedno se održavao i London Guitar Festival, deseti u novom koncertnom prostoru King’s Place, te u još nekoliko manjih dvorana i po školama.

Opet smo imali svoje predstavnike: naša je Ana Vidović u Dvorani 1 recital podijelila s Portugalcem Franciscom Moraisom Francom. Nažalost, iako su imali na repertoaru djela suvremenih skladatelja, hrvatskih nije bilo. Na istom je festivalu Srđan Bulat na međunarodnom gitarističkom natjecanju među šest izabranih kandidata osvojio prema ocjeni žirija drugo mjesto i nagradu od tisuću funti.

I još nešto: na prijelazu iz listopada u studeni u sklopu programa Welcome Croatia održan je mali festival hrvatskog filma; prikazan je film Nije kraj. Režirao ga je Vinko Brešan prema scena-

datelja pisana za klasičnu gitaru. Program je nazvan Music From Croatia i bio je dio službenog koncertnog programa koji se u gustom tempu održava na akademiji, a najavljen je i u opsežnoj brošuri RAM–a za proljeće 2014. godine. Izvedena su djela Anđelka Klobučara, Stjepana Šuleka, Borisa Papandopula, Željka Brkanovića i Frane Paraća, skicirajući tako tri posljednja desetljeća prošlog stoljeća kad je u pitanju hrvatski skladateljski opus pisan za naše klasične gitariste. Sam jednosatni koncert u intimnom prostoru prošao je u izvanrednom ozračju: bio je otvorenog tipa pa je okupio mnogo znatiželjnika i — što je još važnije — stručnjake i publiku otvorenu za glazbene avanture. Ponuđena djela kretala su se od klasicističkog pristupa velikog Stjepana Šuleka u Tri trubadurske iz 1982. preko trostavačne Sonate Anđelka Klobučara i izvanredno zanimljive Dodekafonske studije Borisa Papandopula iz 1978. godine. Željko Brkanović se u trostavačnoj Suite Mediterranea koristio (svojim) mediteranskim naslijeđem u stavcima Jota, Siciliana i Croatiana, što je pred mladog Srđana Bulata postavilo mnoge tehničke probleme koje je on sa zadivljujućom lakoćom riješio, iskazavši nježnost i toplinu te sjajne skladbe. I za kraj, Frano Parać s Muzikom za gitaru, nastalom na poticaj Darka Petrinjaka u kojoj se on zadivljujućom lakoćom poigrava melodijskim tijekom i kombinacijama ritma koje gitaru pretvaraju u udaraljkaški in-

uvučena u tu glazbenu pustolovinu, pokazavši pritom najviše entuzijazma upravo za one skladbe koje slijede suvremene stvaralačke procese, kakva je recimo ona Papandopulova, koju je Bulat ponovio u bisu, izazvan oduševljenim povicima. I to nije sve: saznali smo i što će biti na notnom stalku na njegovu diplomskom koncertu. Uz Koncert za gitaru i orkestar meksičkog skladatelja Manuela Poncea, bit će i već spomenuti koncert Adalberta Markovića, a suradnica će mu biti Kristina Arakelyan za klavirom, čiju je skladbu Fantasia, uzgred rečeno, prošle godine praizveo.

R

azličite kulture i glazbeni afiniteti u kvartetu Jazz ExTempore Orchestra skladno se uklapaju u homogenu cjelinu, a skladbe koje su njegovi članovi donijeli u studio čine zanimljivu mješavinu koja osvaja već na prvo slušanje BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Koncerti Srđana Bulata i Elvisa Stanića u Londonu

Jazz ExTempore Orchestra: Hristo Jocov, Elvis Stanić, Andrea Vicari i Rico de Jeer

riju i uz izvornu glazbu uspješnog scenarista i jazz gitarista Mate Matišića.

Kruna lanca uspjeha No vratimo se Srđanu Bulatu i njegovu recitalu koji je po svemu bio kruna lanca uspjeha hrvatske glazbe u Londonu. Recitalna dvorana David Josefowitz nalazi se u sklopu jedne od najpoznatijih pedagoških glazbenih institucija na svijetu — Royal Academy of Music u Londonu, a Bulat je na koncertu izveo isključivo djela hrvatskih skla-

strument. Iako se tek vratio sa silvestarskog odmora u Hrvatskoj, Srđan Bulat je na koncertu djelovao opušteno, krajnje muzikalno i s dubokim razumijevanjem strukture svake skladbe; mnoge su postavile pred njega teške izvođačke zadatke koje je rješavao instinktom vrhunskog reproduktivca i izvođača ispolirane tehnike. Uz to je prije svake skladbe u kratkim crtama iznio njezinu povijest, tako da se recital pretvorio u istinski sat hrvatske glazbe, ali i kulture.

Ono što nas je sve iznenadilo jest da je publika na najbolji mogući način bila

Srđan Bulat

19

Mostar Mladena Tarbuka Sopranistica Nikolina Pinko i pijanistica Ana Lucić praizvele novi ciklus solo pjesama

T

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

Pijanistica Ana Lucić i sopranistica Nikolina Pinko

ribina mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić udružena s ciklusom Mladi u Lisinskom, zahvaljujući Hrvatskom društvu glazbenih umjetnika i Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, dugi niz godina mladim glazbenicima pruža jedinstvenu priliku iskazivanja vlastitoga umijeća u formi cjelovečernjeg koncerta natjecateljskog karaktera. Među brojnim perspektivnim glazbenicima, mogućnost nastupa na 47. Tribini dobile su i sopranistica Nikolina Pinko i pijanistica Ana Lucić, predstavivši se publici 20. siječnja 2014. u Maloj dvorani Lisinski zahtjevnim programom sastavljenim od ciklusa Richarda Wagnera, Alme Mahler, Mladena Tarbuka i Manuela

de Falle. Pridržavajući se pravila Tribine koja nalažu uvrštenje djela hrvatskoga skladatelja na koncertne programe, Nikolina Pinko, odmjerena sopranistica tople boje glasa, i pouzdana pijanistica Ana Lucić, odlučile su se na hvalevrijedan pothvat — praizvedbu novog djela Mladena Tarbuka. Njegov ciklus Mostar skladan je na stihove mostarske profesorice i novinarke Vesne Hlavaček iz njezine prve pjesničke zbirke Puni krug. Četiri soneta s autoričinom posvetom rodnom gradu (Mostar, Mostar, zauvijek, Mostar, poslije rata i Noć u Hercegovini) zbog svoje su ratne tematike ostavili snažan dojam na Tarbuka, inače rođenog u Sarajevu, zbog čega ih je doživio vrlo osobno te ih je vođen tim osjećajima i uglazbio. Prema riječima samog autora, u njemu, kao i u njegovim ciklusima Sanjači, na stihove Nikole Šopa ili Medida del tiempo

por relojes differentes (Mjerenje vremena različitim satovima), nastalim na stihove španjolskog baroknog pjesnika Luisa de Gongore, glazba predstavlja more kojim putujemo iz svijeta mašte i snova u krutu realnost i natrag. U tom sam smislu proširivao zvukovnost klavira i način govora/pjeva prema manje uobičajenim područjima ekspresije.

Prepoznatljiv skladateljski izričaj Mladena Tarbuka u mladim je glazbenicama, koje se sustavno i zasebno bave promicanjem suvremenog hrvatskog glazbenog stvaralaštva, pronašao uvjerljive interpretkinje. Ne zazirući od mučne ratne i poslijeratne tematike, precizno istkane iz skladnog suživota stiha i glazbe, Nikolina Pinko i Ana Lucić ostvarile su dojmljivu i nadahnutu izvedbu tog opsežnog cikličkog ostvarenja koje će zacijelo zaživjeti na koncertnim podijima.

Ciklus Mladi u Lisinskom — 47. Tribina mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić, Mala dvorana Lisinski, 17. veljače 2014.

Elements Viktorije Čop Svestrana udaraljkašica Kaja Farszky praizvela novo djelo za udaraljke solo

N

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

eodoljiv umjetnički doživljaj priuštila je udaraljkašica Kaja Farszky brojnoj publici 17. veljače 2014. u Maloj dvorani Lisinski, gdje je nastupila kao jedna od mladih glazbenika koji se natječu za nagrade na 47. Tribini mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić. Duboko proživljena i pomno osmišljena večer u formi koncerta protkanog performansom, bila je bez sumnje nešto novo i drukči-

N

aslovi četiriju stavaka prema skladateljičinu subjektivnom doživljaju dolaze »iz svijeta udaraljki«: Phase, Wood, Wind, Skin and dust 20

je u ciklusu Mladi u Lisinskom, jednom od najcjenjenijih ciklusa u cijelosti posvećenih recitalima mlađe generacije glazbenika.

Jezici i tijelo Ponikla iz razreda Igora Lešnika na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, Kaja Farszky sa svojih dvadeset pet godina već ima zamjetno međunarodno iskustvo, surađuje s brojnim ansamblima, predaje udaraljke na glazbenoj školi, djeluje kao timpanistica u Ansamblu Opere HNK–a u Zagrebu, a kao jedna od utemeljiteljica pijanističko–udaraljkaškog Kvarteta KLANG, sustavno promiče suvremenu hrvatsku glazbu.

Posebnosti ovogodišnje Tribine Darko Lukić ta je svestrana umjetnica pridonijela drugom ovosezonskom praizvedbom u ciklusu skladbe Elements za udaraljke solo Viktorije Čop, koja se na programu našla uokvirena dojmljivim ostvarenjima Rzewskog, Druckmana, Xenakisa i Globokara. Izrazita sceničnost i predanost krasile su višeslojnu izvedbu Kaje Farszky, vrsne udaraljkašice koja se podjednako vješto služi jezicima i vlastitim tijelom kao sredstvima izražavanja.

Udaraljkašica Kaja Farszky

Skladbu Elements za udaraljke solo napisala je Viktorija Čop početkom 2014. na poticaj Kaje Farszky, upravo za praizvedbu na njezinu koncertu u sklopu Tribine Darko Lukić, namijenivši je izvođenju na marimbi i pratećim udaraljkama, s ciljem prikladnog uobličenja programske koncepcije. U izvedbi te atmosferične, kontrastima osjenčane četverostavačne skladbe, čiji naslovi prema riječima same Viktorije Čop za nju subjektivno dolaze »iz svijeta udaraljki« (Phase, Wood, Wind, Skin and

dust), mlada je udaraljkašica, uz visoku razinu tehničke spremnosti, pokazala i sistematičnost u razradi detalja te puno razumijevanje u oblikovanju skladateljskog luka i praćenju protoka vremena u gradnji cjeline. Pred višestruko nadarenom Kajom Farszky blistava je budućnost, a zahvaljujući njezinoj entuzijastičnoj i snažnim pečatom osobnosti obojenoj izvedbi najnovije skladbe Viktorije Čop, to će djelo nesumnjivo izazvati dodatnu pozornost na sve aktivnijoj i atraktivnijoj udaraljkaškoj sceni.

Nagrade

Marko Slaviček, dobitnik Nagrade Stjepan Šulek 2014. za najbolje skladateljsko ostvarenje u protekle dvije godine

Marko Slaviček, dobitnik Nagrade Stjepan Šulek za 2013. godinu

Često bacam ono što napišem

agrada Stjepan Šulek jedno je od najcjenjenijih strukovnih priznanja koje dodjeljuje Fond Stjepan Šulek, utemeljen u spomen na lik i djelo skladatelja, violinista i dirigenta, akademika Stjepana Šuleka (1914.–1986.).

Nagradom se daje potpora mladim i nadarenim hrvatskim glazbenim umjetnicima, violinistima i skladateljima. Nagrada se sastoji od novčanog iznosa i diplome, dodjeljuje se od 1993. godine naizmjenično skladateljima i violinistima. U Hrvatskom društvu skladatelja točno na dan Šulekove smrti, 16. siječnja 2014., tajnik Fonda Stjepan Šulek Haris Nonveiller uručio ju je Marku Slavičeku za skladbu Komsomolkina suza za violinu i komorni orkestar. U obrazloženju žirija stoji kako je od pristiglih dvanaest skladbi barem polovica zaslužila punu pozornost, zahvaljujući zrelosti, inventivnosti i zanatskoj razini, no nakon iscrpne rasprave i glasovanja, zaključeno je da se Nagrada dodijeli Marku Slavičeku, mladom hrvatskom skladatelju iz razreda prof.

Frane Paraća na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Mladi je autor skladbu napisao u proljeće 2012. godine, pronašavši nadahnuće u proznoj poemi Moskva–Petuški ruskog pisca Venedikta Vasiljeviča Jerofejeva, a praizveli su je na 38. Osorskim glazbenim večerima violinist Martin Draušnik i Cantus Ansambl, pod vodstvom Berislava Šipuša. Inventivno i poetično ostvarenje logično osmišljenog, izrazito prozračnoga glazbenog sadržaja, zahvaljujući uvjerljivoj i uigranoj izvedbi, vrlo je prikladno upotpunilo ugođaj u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Osoru, 28. srpnja 2013. Uvod i završnica u prvi plan stavljaju pjevnu melodiju u dionici violine, dok je slikoviti središnji dio te po svim obilježjima lirske skladbe umjereno dramatičan i protkan raskošnim orkestralnim bojama. S obzirom na mladost autora, djelo tako profinjene liričnosti najavljuje skladatelja čiji će se budući radovi očekivati s posebnim interesom, zaključak je obrazloženja, koji će nesumnjivo Marku Slavičeku biti dodatni poticaj za nastavak umjetničkog puta već sad čvrsto postavljenih temelja. (Bojana Plećaš Kalebota)

Mladi je skladatelj i arhitekt primio nagradu za skladbu Komsomolkina suza za violinu i orkestar, koju su 28. srpnja 2013. praizveli violinist Martin Draušnik i Cantus Ansambl

N

Z

Razgovarala: Bojana Plećaš Kalebota

ahvaljujući skladbi Komsomolkina suza, praizvedenoj na prošlogodišnjim Osorskim glazbenim večerima, dodijeljena vam je Nagrada Stjepan Šulek. Što vam ona, kao mladom skladatelju, znači na vašem umjetničkom putu?

Dobitnik ste potpore za stvaralaštvo mladih skladatelja iz Fonda Rudolf i Margita Matz. Je li mladim skladateljima teško dobiti potporu struke i koliko se često javljate na natječaje?

Ne javljam se često na natječaje, a na one na koje sam se javio i koje sam osvojio, učinio sam to na prijedlog prijatelja. Iz vlastitog bih iskustva rekao da u pogledu potpore struke, situacija nije tako loša kao što bi se moglo pretpostaviti. Dosad nisam imao uistinu nikakvih loših iskustava, naprotiv.

Ovisi od skladbe do skladbe, ne vodim se nikakvim načelima što se toga tiče. Literatura je izniman slučaj.

Za koji izvođački korpus najradije pišete?

Ni tu nemam preferenci, svaki je sastav lijep na svoj način. Što mislite, u kojoj je mjeri za uspjeh skladbe bitna suradnja autora i izvođača? Preferirate li u tom smislu skladanje po narudžbi za određenog interpreta, odnosno ansambl, ili situaciju kad tijekom procesa skladanja već imate viziju koga želite za praizvedbu svojega djela?

Surad-

Kakva je situacija sa skladateljskim natjecanjima? Sudjelujete li na njima?

Sudjelovao sam samo na jednom, u sklopu ljetnog seminara gdje sam osvojio prvu nagradu, a na malo viček većim natjecanjima još se niMarko Sla priprema o sam okušao. Nemam zapratrenutačn d na studiju i ra k s m lo ip vo ni nekih velikih namjera na d ije. kompozic tom planu. Nagrade i priznanja uvijek je zadovoljstvo primiti, kao i kad vaš rad preponja je uvijek koriznaju drugi, ali konačan sud o kvaliteti vlastitog rada moramo doni- sna, ali osobno je ne smatram nužnom. Skloniji sam vizijama nego nejeti prije svega mi sami. kim konkretnim ansamblima, makar Na čemu temeljite svoj skladateljski je suprotni pristup praktičniji. izričaj? Odakle crpite nadahnuće? Je li to možda literatura, kao u slučaju Koliko je djela u vašem skladateljskom opusu?

Komsomolkine suze?

Mnogo više nego što sam voljan priznati. Kritičan sam prema svojem radu i često bacam ono što napišem.

Rekao bih da je preživjelo samo desetak skladbi.

Na čemu trenutačno radite?

Na diplomskoj skladbi za veliki simfonijski orkestar, mješoviti zbor i sopran.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Ciklus Mladi u Lisinskom — Tribina mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić, Mala dvorana Lisinski, 20. siječnja 2014.

Kompozicija i arhitektura vaša su dva poziva. Dajete li jednome od njih prednost ili oni egzistiraju u svojevrsnoj simbiozi?

Prednost dajem glazbi, a simbioze još uvijek nema, niti trenutačno imam afiniteta prema tome. Osim očite mogućnosti istovremenog bavljenja objema strukama, postavlja se pitanje njihova interdisciplinarnog povezivanja.

Mnogi me pitaju namjeravam li u svojem umjetničkom radu na neki način spojiti arhitekturu s glazbom. Ne namjeravam, niti vidim načina na koji bi takvo što bilo moguće. Riječ je o dva bitno različita medija, koji doduše imaju dodirnih točaka, ali iako je u povijesti bilo pokušaja njihova povezivanja, sve je to ipak ostalo tek na simboličnoj razini.

I na kraju, malo o planovima. Gdje se vidite za nekoliko godina?

Volio bih se dodatno umjetnički usavršavati, ali i pronaći posao u struci. Što će se od toga uspjeti obistiniti, vrijeme će pokazati.

21

Mladi virtuozi i hrvatska glazba Nekadašnje natjecanje Etide i skale za ruke male ove se godine održalo dvadeseti put pod novim naslovom Mladi virtuozi (HGZ), dok je posebnu večer hrvatskih skladatelja u ciklusu Mladi za mlade priredila Hrvatska glazbena mladež (MDVL) BROJ 185, OŽUJAK 2014.

P

Piše: Višnja Požgaj

odjelom nagrada i koncertom prvonagrađenih pijanista 16. veljače u HGZ–u završeno je jubilarno 20.

Međunarodno natjecanje Mladi virtuozi. To tradicionalno i po mnogočemu posebno natjecanje pokrenuli su 1994. aktivni djelatnici Glazbene škole Pavla Markovca u Zagrebu, na čelu s predsjednikom Josipom Vrbancem. Natjecanje je počelo pod nazivom Etide i skale za ruke male,

P

redstavljeno je pet Monokromatskih etida Krešimira Seletkovića u izvrsnim izvedbama petero dobitnika Nagrade Hrvatskoga društva skladatelja za najbolju izvedbu zadane skladbe hrvatskog skladatelja

Devedeset tri hrvatske etide Promjenom propozicija, od ove je godine ukinuto izvođenje ljestvica, ali je zadržan raznovrstan program, zahtjevnošću primjeren mladim glazbenicima raspoređenim u pet kategorija, od deset do dvadeset tri godine, i revijom za najmlađe, do navršenih osam godina. Posebna vrijednost u programu je obavezno izvođenje zadanih etida hrvatskih autora u svih pet kategorija, namjenski skladanih za ovo natjecanje. Svake se godine naručuju nove skladbe, tako da su od 1998. godine ukupno stvorene 92 etide (51 za klavir i 41 za violinu ) u 14 notnih izdanja (Cantus). Niz otvara Ivo Josipović (Etide za crtani film — Četiri etide u C za klavir), slijedi Zbirka etida za glasovir (17) autora Adalberta Markovića, Berislava Šipuša, Ive Josipovića, Zlatka Tanodija i Stanka Horvata, zatim Zbirka etida za violinu (17) Mladena Tarbuka, Miroslava Miletića, Anđelka Klobučara, Adalberta Markovića i Nenada Firšta. Antun Tomislav Šaban je autor Četiriju kvartnih etida za glasovir i Četiriju etida za violinu, Sanja Drakulić je napisala Etide iz bajke za glasovir (5) i Etide iz basne za violinu (5), etide Tomislava Uhlika naslovljene su Varijacije na dobro poznatu temu za glasovir i Varijacije na mjesečini (Au claire de la lune) za violinu. Frano Đurović skladao je Etide u bojama za klavir i Boje u etidama za violinu, a posljednji u nizu je Krešimir Seletković s pet Monokromatskih etida za klavir.

Koncert prvonagrađenih

22

a održava se svake godine naizmjence u dvije discipline: violina i klavir, uz neprekidan napredak i rast broja sudionika do međunarodnih razmjera, tako da je ove godine sudjelovalo čak 66 kandidata iz 14 zemalja (Albanije, Austrije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Bugarske, Tajvana, Japana, Litve, Mađarske, Makedonije, Poljske, Slovenije, Srbije i Velike Britanije). Organizacija je bila besprijekorna, posjećenost dobra, a izvedbe na zavidnoj razini.

Te su skladbe obogatile hrvatsku glazbenu literaturu i postale dijelom nastavnih i koncertnih programa, što je došlo do izražaja i na ovom posljednjem natjecanju. Na kraju je održan završni koncert na kojemu su nakon podjele nagrada nastupili prvonagrađeni pijanisti u svim kategorijama, prema odluci međunarodnog ocjenjivačkog suda, na čelu s predsjednikom Peterom Eicherom iz Njemačke (ostali članovi: Vladimir Babin, Dalibor Cikojević, Ruben Dalibaltayan, Massimo Gon, Ven-

ceslava Ilievska i Jelica Kuzmin).

Koncert je otvorila muzikalna osmogodišnja Eva Konforta, sudionica Revije iz razreda Jelice Kuzmin, ljupkom izvedbom Bolesne lutke i Ševe iz Albuma za mladež Petra Iljiča Čajkovskog. Potom je predstavljeno svih pet Monokromatskih etida Krešimira Seletkovića u izvrsnim iz vedbama petero dobitnika Nagrade Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu zadane skladbe hrvatskog skladatelja. »Iako naslov tih etida asocira na jednobojnost, crno–bijelu fotografiju, ozbiljnost, određeni asketizam, one su zapravo vrlo raznobojne i bogate u svojoj zvučnosti i poruci«, piše Jelica Kuzmin u predgovoru notnog izdanja. Imajući u vidu izvođače različitog mladog uzrasta, autor prvu etidu duhovito gradi crno–bijelim intervalima sekundi (Valeria Vassilenko, Bugarska), zatim drugu maštovitim crno–bijelim klasterima (Arsen Dalibaltayan, Hrvatska), dok je treća etida sazdana od šesnaestinki unisono, s oznakom Presto possibile (Sofija Jović, Crna Gora). Četvrtu temelji na složenoj polifoniji i međusobno poliritmičkom odnosu u dionicama (Ivan Krpan, Hrvatska), a petu gradi u disonantnim intervalima, od sekunde do septime (Yung– Yu Liang, Tajvan/Austrija). U nastavku koncerta najboljih mladih virtuoza još su se predstavili: Gabrijela Papec (Hr-

a koncertu u Maloj dvorani Lisinski izvedena djela niza naraštaja profesora i učenika u kompozicijskoj klasi Muzičke akademije: Stjepana Šuleka, Milka Kelemena, Davorina Kempfa, Krešimira Seletkovića, Luke Marohnića i Sare Glojnarić

Što činimo da mladi glazbenici na vrijeme shvate važnost domaćeg stvaralaštva?

Hrvatska glazba i mladi glazbenici Uz projekt Muzički mostovi HGM–a i kolegij Hrvatska vokalna baština Muzičke akademije

U

Piše: Višnja Požgaj

među njima — Stjepana Šuleka, za kojega u komentaru programske knjižice student muzikologije Tomislav Bužić između ostalog piše: Šulek je vjerovao u dobrotu i promišljenost »povijesnog čovjeka« koji je kroz vrijeme sposoban ekstrahirati i sačuvati ono najbolje od pojedinog vremena, pitanje je jedino gdje ćemo odlučiti zaustaviti kotač i započeti sintezu kao put prema novome. Čini se da je ta ideja ostala temelj zagrebačke skladateljske škole, samo što je postalo poželjno da svaki skladatelj osobno formira zalihu iz koje će skladati.

Iz Šulekova ranog opusa odabrana je Muzika za mališane u izvedbi pijanistice Stefani Grbić i Preludij u A–duru u izvedbi pijanistice Katarine Sobočan, a iz kasnog opusa Sonata za trubu, posvećena uglednom trubaču i profesoru Stanku Selaku. Studenti je često izvode, a ovaj put izvela ju je Tina Horvat uz klavirsku pratnju Zrinke Ivančić. Milko Kelemen, Šulekov učenik, ove će godine proslaviti 90. rođendan. U listopadu prošle godine na 19. Danima Milka Kelemena u Slatini praizvedena je njegova skladba Die Marketenderin na stihove Heinricha Heinea za sopran solo, u sjajnoj interpretaciji Nikoline Pinko, što je sopranistica još izražajnije ponovila i u ovoj prigodi. Uz to najnovije djelo, čuli smo i dvije ranije skladbe za klavir — Tango i Stupovi neba (III) — u izvedbama Lucije Majstorović i Lovre Marušića.

poznavanje i izvođenje hrvatske glazbe sve više prodire u svijest i praksu mladih glazbenika, zahvaljujući njihovim pedagozima, što je vrlo važno u odgoju novih naraštaja i stvaranju navike slušanja te usvajanja pozitivnog stava i kvalitetnog izvođenja vrijednih, ali često malo poznatih djela hrvatskih skladatelja. Podsjetimo da je Hrvatska glazbena mladež još 2009. pokrenula međunarodni projekt Muzički mostovi. Riječ je o stvaranju mreže među mladima u slavenskim zemljama u suradnji s Glazbenom mladeži Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Srbije, Makedonije, Poljske i Ukrajine. Na području glazbe time se želi unaprijediti organiziranje turneja te osnažiti suradnja i regionalna razmjena mladih glazbenika i skladatelja u regiji.

U prosincu prošle godine (3. i 4. prosinca) Muzički mostovi su povezali mlade glazbenike i skladatelje iz Hrvatske, Srbije i Slovenije na dva koncer-

Papandopula i Josipa Hatzea. Iduće večeri nastupili su gosti: bariton Stefan Hadžić (SR) uz pratnju pijanistice Stefani Grbić (HR) i Slovenski gitarski kvartet. U programu je posebnu pozornost pobudila praizvedba zanimljive skladbe Glazba za morska čudovišta koju je Slovenski gitarski kvartet naručio od mladog slovenskog skladatelja Nejca Kuhara (1987.).

Ispitni koncert

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

N

Suradnja skladatelja i mladih interpreta u natjecanjima i studijskim programima

U sklopu kolegija Hrvatska vokalna baština koji je prije četiri godine pokrenula mr. art. Kristina Beck–Kukavčić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, s ciljem da pokrene studij tog zanemarenog područja, oduševljeni studenti u prvom semestru upoznaju lied, a u drugom mjuzikle, operete i opere. Uoči ispitnog koncerta koji je održan 30. siječnja u prepunoj maloj dvorani HGZ–a, 28. siječnja, studenti su se okušali u tom programu i na koncertu Hrvatske vokalne baštine na Glazbenoj tribini Hrvatskog slova Hrvatske kulturne zaklade. Na tom su se koncertu u suradnji s pijanisticom Evom Kirchmayer–Bilić studentima četvrte i pete godine solo pjevanja pridružili i učenici Glazbene škole

Profesori i učenici

vatska), Ignas Maknickas (Litva), Urban Stanić (Slovenija), Fan Yu (Tajvan/ Velika Britanija), Ivan Galić (Hrvatska) i ukupna pobjednica Natjecanja — Irina Vaterl (Austrija). Visoko tehničko umijeće i muzikalnost mladi virtuozi pokazali su u zahtjevnim djelima Chopina, Liszta, Czernyja, Rahmanjinova, Bacha, Haydna i Prokofjeva.

Mladi za mlade Dva dana poslije, 18. veljače u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog održan je još jedan zanimljiv koncert iz ciklusa Mladi za mlade Hrvatske glazbene mladeži u suradnji s Muzičkom akademijom Sveučilišta u Zagrebu. Program pod nazivom Profesori i učenici osmislila je prof. Katarina Krpan, poveznicom nekoliko generacija hrvatskih skladatelja (Šulek, Kelemen, Kempf, Seletković, Marohnić i Glojnarić). Povod za taj odabir bile su tri obljetnice.

Na prvom mjestu 100. obljetnica rođenja najstarijeg profesora i skladatelja

Davorin Kempf (1947.) bio je i Šulekov i Kelemenov đak. Najprije su predstavljene dvije njegove ranije skladbe za glasovir, nastale prije tridesetak godina. Melodiju (Hommage à Bartók) izveo je Ivan Bebić, a suitu za djecu (Kad sunce izlazi/ Zvona/Harfa trave/Da se igramo) odsvirala je Lucija Majstorović. Treću i najzahtjevniju Kempfovu skladbu, Mariposa de luz iz 1996., inspiriranu poezijom Španjolca Juana Ramona Jimeneza, a koja je bila zadana u drugom krugu ovogodišnjeg Međunarodnog pijanističkog natjecanja Svetislav Stančić, interpretirao je sudionik Natjecanja — Lovre Marušić.

Treći slavljenik u tom skladateljskom nizu je Kempfov istaknuti učenik, četrdesetogodišnji Krešimir Seletković (1974.), čije su Monokromatske etide za glasovir izvođene kao zadane skladbe na već spomenutom natjecanju Mladi virtuozi. To je bila prigoda da ih ponovno čujemo, ali sad u izvedbi Marije Miković, Arsena Dalibaltayana, Ivana Bozanića, Dore Iveković i Katarine Sobočan. Tome su dodane i dvije njegove ranije skladbe What´s the time? i Neurosis u tumačenju Ante Sladoljeva. Na kraju se predstavila i najmlađa skladateljska generacija iz razreda Davorina Kempfa. Koncertnu studiju op.

6 za flautu solo Luke Marohnića (1982.) izvela je Antonija Mikas, a skladbu The Phoenix City za flautu i klavir Sare Glojnarić (1991.) predstavile su flautistica Donka Spasevska i pijanistica Lucija Majstorović. Osebujnost te skladbe je tretiranje glasovira kao udaraljki, kako u pratnji flaute, tako i na kraju, kad se flautistica, odloživši svoj instrument, pridružila pijanistici kao asistentica u zajedničkom performansu.

Sudionici koncerta na Glazbenoj tribini Hrvatskog slova Hrvatske kulturne zaklade

ta u Maloj dvorani Lisinski. Poseban partner Muzičkih mostova je HR Projekt u sklopu kojega su na prvom koncertu studenti Muzičke akademije u Zagrebu izveli bogat program solističke, vokalne i komorne glazbe hrvatskih skladatelja: Dore Pejačević, Frana Lhotke, Josipa Štolcera Slavenskog, Miroslava Miletića, Tomislava Uhlika, Sare Glojnarić, Berislava Šipuša, Anđelka Klobučara, Borisa

Vatroslava Lisinskog iz razreda Kristine Beck–Kukavčić. Na programu su bile popijevke širokog stilskog raspona, od baroknih do suvremenih majstora: Ivana Lukačića, Ljube Kuntarića, Dore Pejačević, Vjekoslava Rosenberga–Ružića, Ivana Zajca, Josipa Vrhovskog, Slavomira Grančarića, Slavka Zlatića, Srećka Bradića i Josipa Magdića.

23

Praizvedba Triju tvrdoglavih etida Sande Majurec Skladateljica je iskazala svoj tipično postmodernistički autorski izričaj

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Koliko je Suppé Hrvat?

Sanda Majurec

A

Piše: Dario Poljak

ltistica Sandra Hrašćanec, uz violončelista Jörga Ulricha Kraha i pijanisticu Johannu Ziegler u Europskom domu u Zagrebu održala je koncert vrlo raznovrsnog programa, možda pomalo i predug, od čak dva sata. Program nije imao neku tematsku povezanost pa je nit vodilja u slaganju programa bila »za svakoga ponešto«. Osim djela Aleksandra Borodina, Giuseppea Marije Dall’Abaca, Györgya Ligetija, Antona Weberna i Johannesa Brahmsa, na programu se našlo mjesta i za praizvedbu Triju tvrdoglavih etida za violončelo solo Sande Majurec, zatim Strave noći za mezzosopran, violončelo i klavir iste skladateljice, a bio je tu i triptih Rabelais tripartitus Alfija Kabilja te Wall–street–Wall Manuele Kerer.

24

Osim navedenih skladatelja, u prvome dijelu koncerta izvedeno je i nekoliko djela Franza von Suppéa za kojeg je tijekom koncerta bilo rečeno da čini okosnicu programa, iako se prema ostalome programu tako baš i nije činilo. Ono što je zasmetalo bilo je navođenje nepobitnih dokaza da je Franz von Suppé hrvatski skladatelj. To što je njegova baka bila hrvatskog podrijetla, ne čini i njega samoga Hrvatom, a kamoli hrvatskim skladateljem. Nije se rodio u Splitu zato što je njegov otac bio Hrvat, već zato što je ondje bio u službi Habsburške Monarhije. Poslije se obitelj preselila u Zadar, a kad mu je bilo šesnaest godina, njegova se majka, nakon očeve smrti, seli u Beč. Suppé je jedan od utemeljitelja Bečke operete (u Beču je utjecaja imao čak i Ivan pl. Zajc) pa ako već cjepidlačimo o Suppéovoj pripadnosti, on i porijeklom i djelovanjem pripada povijesti austrijske glazbe. A ne hrvatske. Pomalo je žalosno što su profesionalni glazbenici i dalje nedovoljno informirani i kao takvi dezinformiraju publiku pa se, osim spomenutog Suppéa, i Ivan Jarnović, ili točnije Giovanni Giornovichi, i dalje proglašava dijelom hrvatske glazbene historiografije.

datelja. Rabelais tripartitus Alfija Kabilja, kao i većina njegovih djela, ne želi se odmaknuti od popularnoglazbenog skladateljskog idioma, pa se i taj triptih popijevki na pjesme Françoisa Rabelaisa doimao kao dio nekog mjuzikla.

Suppéove popijevke prevela je sama pjevačica, vjerojatno u svrhu približavanja publici. Osim popijevke Posljednja pjesma, koja je izvedena u originalu na njemačkom, popijevka Zemlje i običaji, couplet Mi Grci iz operete Lijepa Galateja te Ne, nije dobro biti bahat iz karakterne slike Ispod zemlje, izvedeni su u hrvatskom prijevodu. U potonjoj popijevci sudjelovala je i publika.

Možda je prijevod bio pomalo i nepotreban s obzirom na altističinu popriličnu scensku neumjerenost, koja je činila sve protiv ukusa i dobrog pjevanja. Ako je potonjeg uopće moglo i biti, naročito zbog vrlo aproksimativne intonacije pjevačice.

Zdravo za gotovo Pijanistica Johanna Ziegler nije se naročito istaknula svojim umijećem svira-

nja na klaviru kao solistica u ionako začudno umetnutoj točki u kojoj je svirala uvertiru opereti Lijepa Galateja. Sviranje violončelista Jörga Ulricha Kraha jedino je bilo na visokoj razini, naročito u izvedbi Capriccia Giuseppea Marije Dall’Abaca. Istaknuo se kao vrlo profesionalan violončelist koji s odmjerenošću i ukusom svira sva glazbenostilska razdoblja. Ostatak je koncerta uglavnom ličio na amatersku produkciju, a ne na visokoprofesionalni koncert, s obzirom na programske letke koji su bili puni pogrešaka, uključujući i pogrešno napisano prezime altistice na samoj naslovnici. Nisu samo programi bili problematični, koliko neprestano najavljivanje i opisivanje programa koji se izvodi. Osim toga, uključivanje biografije Franza von Suppéa u programsku knjižicu te sam kratki govor i uvjeravanje publike u njegovo hrvatsko porijeklo nisu bili potrebni jer se time zdravo za gotovo iznose netočne i neprovjerene informacije. Ubuduće bi ipak trebalo pripaziti na to što zaista jest ili nije hrvatska glazba.

Izvanredni prijevodi Tri tvrdoglave etide za violončelo solo Sande Majurec tipičnog su postmodernističkog izričaja, dok je Strava noći nešto bliža govornim skladbama koje su se pojavile u drugoj polovici 20. stoljeća. Program je tako lutao od Dviju romanci za glas, violončelo i klavir Aleksandra Borodina, preko Capriccia Giuseppea Marije Dall’Abaca do djela suvremenih skla- Sandra Hraščanec, Jörg Ulrich Krah i Johanna Ziegler u zagrebačkom Europskom domu

Večer u spoju kiparstva Ivana Meštrovića i glazbe Olje Jelaske u zagrebačkom Atelijeru Meštrović 17. prosinca 2013.

Harmonija vizualnog i čujnog Predstavljanje skulpture Djevojka s violončelom obogaćeno praizvedbom novog glazbenog djela nadahnutog Meštrovićem (Meštrovićev san)

R

Piše: Ana Vidić

ijetka i jedinstvena prigoda osmišljenog prožimanja likovne i glazbene umjetnosti dogodila se zahvaljujući inicijativi ravnatelja Muzeja Ivana Meštrovića Andre Krstulovića Opare, koji je glazbu skladateljice Olje Jelaske spojio s predstavljanjem Meštrovićeve skulpture Djevojka s violončelom, upriličenim u zagrebačkom Atelijeru Meštrović na Gornjem gradu 17. prosinca 2013. Riječ je o skulpturi nastaloj u kasnim godinama velikog umjetnika, oko 1955. za njegova boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, do sada čuvanoj u sklopu druge po veličini tamošnje kolekcije Meštrovićevih skulptura, u Baton Rougeu u Louisiani. Kiparov sin, dr. Mate Meštrović odlučio je skulpturu darovati Galeriji Meštrović u Splitu kao mjestu najvažnijih Meštrovićevih ostvarenja posvećenih glazbi, plesu i glazbalima (čiji je ukupan broj, prema novijim nalazima, veći od osamdeset). Osobito značenje te plemenite geste je i u obogaćivanju hrvatskog fundusa djelima iz kasnije i slabije poznate Meštrovićeve faze.

predstavljanju skulpture na što se nastavila praizvedba Meštrovićeva sna u tumačenju flautistice Tamare Cohe Mandić uz Miu Elezović. U tri stavka skladateljica iznosi misli kombinacijom bas–flaute kao glazbala koje će svojim arhaičnim zvukom vjerno moći, barem donekle, dotaknuti obrise Meštrovićevih dubina (O. Jelaska) i klavira u prvome stavku, klavira solo u drugome, obilježenim ritmom koji sam osjetila kao bitan u Meštrovićevu izboru i oblikovanju skulptura u velikim oblim cjelinama (stavak je Mia Elezović praizvela 17. lipnja 2012. u Kroměřížu u Češkoj) te sopran–flaute uz klavir u trećem stavku, pri čemu se flauta diže u svoje visine poput ljudskog duha koji stalno teži višim vrijednostima i višim razinama egzistencije (O. Jelaska).

Čujna alegorija Pomno promišljajući Meštrovićevu umjetnost i osobnost, svoj je doživljaj skladateljica nizom simboličnih gesta i metafora pretočila u jezik vlastite asocijativno-

P

omno promišljajući Meštrovićevu umjetnost i osobnost, svoj je doživljaj skladateljica nizom simboličnih gesta i metafora pretočila u jezik vlastite asocijativnosti

sti s ostavštinom velikog kipara, podarivši joj, možda i prvi put, čujnu alegoriju, naznačenu i u davnim riječima samoga Ivana Meštrovića: Iz težnje za općom harmonijom nastale su moje novije stvari, one s muzičkim i melodijskim motivima. One su izražaj želje i osjećaja harmonije između nas i sviju stvari.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Koncert Sandre Hrašćanec, Jörga Ulricha Kraha i Johanne Ziegler 12. veljače 2014. u Europskom domu u Zagrebu

Zvuk Meštrovićevih dubina Kao mjesto premijernog predstavljanja skulpture u Hrvatskoj, prije postavljanja u Splitu, izabran je Meštrovićev nekadašnji dom, a sada Atelijer Meštrović u Mletačkoj ulici, gdje su se se uz poznavatelje i ljubitelje njegove umjetnosti okupili i ljubitelji glazbe. Predstavljanje je tako, uz riječi dr. Mate Meštrovića, Andre Krstulovića Opare, zamjenika ministrice kulture Berislava Šipuša i kustosice Galerije Meštrović Barbare Kovačić Domančić, pratila i glazba Olje Jelaske: Miris cedra libanonskog za klarinet i klavir, te za tu prigodu nastala suita, Meštrovićev san za flaute i klavir. Upravo je 2011. godine nastao i biblijskim motivima nadahnut Miris cedra libanonskog u izvedbi klarinetista Domagoja Pavlovića i pijanistice Mie Elezović prethodio Flautistica Tamara Coha Mandić, skladateljica Olja Jelaska i pijanistica Mia Elezović u zagrebačkom Atelieru Meštrović

25

U povodu Dana Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu i 25. obljetnice ravnanja Gradskim zborom Brodosplit

P

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Piše: Ivana Tomić Ferić

osebnim smislom za poniranje u srž onoga što ozvučuje, različitošću i promjenjivim licem svoje skladateljske vitalnosti, Vlado Sunko izborio je istaknuto mjesto u totalitetu nacionalnih suvremenih glazbenih kretanja s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Autorskim koncertom u dupkom ispunjenom HNK–u Split, u povodu Dana Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, na kojoj djeluje u zvanju redovitog profesora, i 25. obljetnice ravnanja Gradskim zborom Brodosplit, predstavio se kao iskonski i svestrani glazbenik, kao umjetnik velikog znanja, krajnje profesionalan, ozbiljan i maštovit, razotkrivši nam posebnosti glazbene logike svojega autorskog opusa.

Osebujni sonorni svijet U stalnim propitivanjima širokoga kruga emocionalnih stanja, od koncentriranih i kontemplativnih do dramatski izražajnih i napetih, u fino nijansiranim razlikovanjima dinamičkih vrijednosti, u misaonom pronicanju uvijek drukčijih zvukovnih spektara — rađa se osebujni Sunkov sonorni svijet čiji su izražajni detalji u stalnom međusobnom pretapanju. Elastičnost i prilagodljivost njegove glazbene imaginacije dopuštaju mu da se ravnomjerno služi najortodoksnijim sredstvima glazbenoga konzervativizma, kao i ekstremnijim diso-

nancama na samom razmeđu tonalitetnog i atonalitetnog. No u stvarateljskom smislu ne vezuje se ni uz jedan strogo određen smjer glazbene estetike, već se prepušta svojoj kreativnoj domišljatosti, zapravo glazbeno autonomnoj umjetničkoj igri u kojoj ga obvezuje samo vlastito htijenje, ukus i ideja. Ne zatvara se ničemu što je — kao građa — zanimljivo za oblikovanje njegovih glazbenih zamisli, pa nas često upućuje na konvencije, na uskladištene glazbene modele koje prepoznajemo u nekom novom, permutiranom ruhu i funkciji. No uvijek su to jasno oblikovane tematske misli, bez obzira na to jesu li lapidarne i ritmički pregnantne ili su široko zasnovane i pjevne, što se kreću unutar zanimljivih ritmičkih uzoraka i besprijekorno koloristički razrađenih tonskih odnosa, stvarajući oblik, najčešće temeljen na ulančavanju samostalnih odlomaka koji funkcioniraju i sami unutar sebe i kao dijelovi skladbe u cjelini. Ako bismo, međutim, trebali izreći neku jezgrovitu definiciju Sunkove skladateljske gestike, onda bi njezin sažetak valjalo potražiti u nekoj vrsti sinteze koja združuje iskustva glazbenoga naslijeđa s kontemporalnim glazbenim sredstvima.

Izvori u tradiciji Osim maštanja i iskrenih ljudskih osjećaja, izvor njegove inspiracije počiva na glazbenoj tradiciji hrvatskog folklornog izraza kojemu je ostao trajno blizak i intuitivno privržen. O tome uostalom svjedoče brojne skladbe nadahnu-

te dalmatinskim folklorom: za mandolinski orkestar Varijacije na dalmatinsku temu 1 i 2, Ples Jezerkinja, Capriccio cromatico, Fantazija na sakralnu temu s napjevima imotskog kraja, Rapsodia rustica za komorni orkestar u kojoj ispituje konsonantnost kromatsko paralelnog kretanja u velikim sekundama, asocirajući na skupno pjevanje rere i folklorne napjeve dugopoljskog kraja. Napokon, jedno od najvrednijih djela te vrste je kantata Zlato Gospine milosti za soliste, zbor i instrumentalni ansambl čiju smo skraćenu verziju (četiri stavka), u nadahnutom interpretativnom predanju Brodosplita čuli na svečanom autorskom koncertu u splitskom kazalištu. Odbacivši čvrsto tonalitetno uporište, skladatelj se tu radije priklanja modalnosti, ne samo da bi postigao efekt arhaičnosti, nego još više da bi tonski osnažio osobitosti folklornog idioma Cetinske krajine. Prosta pučka popijevka postaje tako temeljem njegova glazbenog promišljanja, više kao povijesni eho nego kao citat. Njezinim zgušnjavanjem skladatelj postiže različita raspoloženja, gdjekad lirska, rjeđe meditativna, a gdjekad dramatski napeta, gotovo epska i monumentalna. Teme–teze (teze u smislu čvrstih ishodišnih točaka, tek ponegdje izravnih citata, ali prije svega folklora kao sirove građe) intonacijski su jedinstvene, žanrovski oslikane, u pretežito homofonoj fakturi, ali s jarkim harmonijskim osvjetljenjima. Te formule u protoku što ga definira montiranje odsjeka u prostoru (a radi se o klasicistički preglednim uravnoteženim cjelinama, s »izmje-

renim« i promišljenim rasporedom dijelova), dobivaju stilizacijom, parodijom, deformacijom, gradiranjem svoj puni izraz i značenje. Jer Sunko nije opterećen arhaičnim okaminama koje bi ga odvele u historicizam, već ostaje glazbenik svojega vremena kojemu je baština stvarni zavičaj i inspirativni predložak, temelj za umjetničku nadgradnju i prijenos povijesnog konteksta u estetske, »transhistorijske« činjenice.

Classic–pop–folk U tom duhu nastalo je i najnovije Sunkovo djelo — Missa (Classic–Pop– Folk) za soliste, muški zbor i orkestar čiju smo praizvedbu čuli na svečarskom autorskom koncertu. Skladana je 2012. godine u ozračju nagovještaja velikih promjena na duhovnom polju, čiji se utjecaji naziru u nešto slobodnijem pristupu misnom slavlju. U osnovi sadrži uglazbljene dijelove misnog ordinarija s dodanim stavkom Dona nobis pacem, a po ugođaju bliža je suvremenoj glazbenoj izražajnosti nego strogoj liturgičnosti. To je zapravo susret klasične glazbe s folklornom i popularnom kojoj nije podloga gregorijanski napjev, već spontane glazbene ideje izazvane općim sadržajem pojedinog stavka, ljestvični nizovi, te slobodan izbor vlastitih ili citiranih motiva, na kojima autor gradi glazbu snažnih emocija: ljubavi, radosti, tuge, zahvalnosti, samilosti, poniznosti i nade.

Element koji pojačava dramatičnost, uvjerljivost i autentičnost djela svakako

S

unko nije opterećen arhaičnim okaminama koje bi ga odvele u historicizam, već ostaje glazbenik svojega vremena kojemu je baština stvarni zavičaj i inspirativni predložak tivnog razvoja uspijeva osloboditi pretjeranih utjecaja i, kako kaže sam skladatelj, korespondirati s raznim glazbenim stilovima a da se pritom ne zatvara ni u koji od njih.

Vječna pobjeda U interpretaciji Gradskog zbora Brodosplit te zbora i orkestra Umjetničke akademije u Splitu, a pod ravnanjem samog autora, Missa je dobila vjerne tumače skladateljevih glazbenih vizija, pronoseći poruku pobjede, ali ne one fizičke i trenutačne, već one vječne u Bogu i vjeri. Unutar bogate ljestvice raspoloženja — od ushitno iskazanog optimizma do kontemplativnosti u osjećajima molitve, kajanja, ufanja i utjehe — istaknuta je i Sunkova skrb o opusu naslijeđenog, do danas pučkog, a ovdje umjetničkog, autorskog, duhovnog, svevremenog.

26

Koncert Zbora Brodosplit, te zbora i orkestra Umjetničke akademije u Splitu

Crpeći energiju svojeg kreativnog nagona iz tradicijskog humusa, Sunko je oduhovio skrušenu molitvu, ali i osvjetovio sakralnu tvorbu, stvorivši nadasve zanimljivo, recepcijski dojmljivo djelo koje će zasigurno biti u području reprodukcijskih interesa suvremene glazbene zbilje. Uz čestitke na dosadašnjim produktivnim i reproduktivnim postignućima, može mu se zaželjeti da stvara i dalje s takvom razinom skladateljske svijesti na kojoj nije presudna ni glazbena građa ni odabir temeljnog sustava njezina strukturiranja, već motiviranost i »logičnost« postupaka kojima se gradi konzistentni, a emocionalizirani glazbeni red — struktura koju doživljavamo kao glazbeni smisao.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Autorski koncert Vlade Sunka

je onaj folklorni što oživljuje duh i tip glazbenih idioma koji su egzistirali, a i danas (u skladu s modificirajućim i procesualnim karakterom tradicijskih tvorevina) egzistiraju unutar prostora brdovitog zaleđa srednje Dalmacije i najužeg obalnog pojasa i otoka. No on je tek prolegomena umjetničkoj kreaciji, zapravo temelj na koji se naslanja subjektivna i potpuno individualna kategorija autorova talenta. Raspolažući njime, Sunko uspijeva kombinirati pohranjene arhetipske strukture, pače, doprijeti do novih, još složenijih, do njihova uvijek drukčijeg suodnosa. Premda pristupa formi koja je — kao središnji liturgijski čin kršćanskog bogoslužja — namjenska, skladateljeva orijentacija je ponajprije estetička. On glazbu ne rabi kao pomoćno sredstvo katehizacije, već se, zagovarajući pijetet u umjetnosti, zanosi estetskim fenomenom.

Njegove su glazbene ideje brojne, često s karakterom dosjetke, a misao elastična, puna nenadanih obrata i gegova.

Spajajući naizgled nespojivo, pravi je kuriozitet izvorna neposrednost ojkanja i pjevanja rere na latinskom jeziku, elementi jazza što se sučeljavaju s melodijsko–harmonijskim sklopovima na tragu slobodnijih oblika fauxbourdonskog stila s naglašenijim recitativno–deklamacijskim obilježjima, sudari »klasičnog« s elementima suvremene popularne glazbe koji se, doduše, više očituju u instrumentaciji i izboru instrumenata negoli u melodiji. Svi se ti spojevi izmjenjuju, negdje dodiruju, a negdje pak stapaju u potpuno novi glazbeni sadržaj, ispunjajući djelo bogatstvom kontrasta, živosti i dinamizma. Negdje na liniji između lakšeg žanra, suvremenog izraza i liturgijskog čina, ta se u tehničkom pogledu majstorski izrađena faktura u svakom trenutku svojeg rela-

Nada KoneckI

Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, 2. veljače 2014.

Ljerka Pleslić–Bjelinski sa sinovima Alanom i Deanom

Dvorana Hrvatskog društva skladatelja u Zagrebu, 22. siječnja 2014.

U spomen na skladatelja čije ime nosi Daruvarska Glazbena škola Brune Bjelinskog proslavila prvo desetljeće rada

Z

Piše: Martina Bratić

animljivim je koncertom, održanim 22. siječnja u dvorani Hrvatskoga društva skladatelja u Zagrebu, obilježena desetogodišnjica djelovanja daruvarske Glazbene škole Brune Bjelinskog. Tom se prigodom škola prigodno prisjetila života i djela skladatelja čije ime nosi, a koncert je upriličila i njegova uža obitelj, uz kratko obraćanje publici skladateljeve supruge i uvažene pijanistice Ljerke Pleslić–Bjelinski. Gospođa Pleslić–Bjelinski prisjetila se lijepih trenutaka koje je proživjela sa svojim suprugom, približivši privatno publici osobu Brune Bjelinskog te ilustriravši na koje je načine i do koje mjere glazbena umjetnost oblikovala njegov život i život njegovih najbližih.

Komorno i dječje

Koncert je otvorio nastup školskoga zbora, što je činilo jedinu učeničku točku, dok su ostatak koncerta nastavnici instrumenata «pokazivali što znaju i umiju«, na taj način veoma zanimljivo alterniravši ideju koncerta glazbene škole. Tako je publika, između ostaloga, imala priliku čuti aranžmane Koncerta za flautu i gudače, zatim Koncerta za klarinet i gudače, Sonatinu za rog (tubu) i klavir, a vokalni repertoar Brune Bjelinskog zasjao je u maestralnoj interpretaciji nastavnice pjevanja Mirne Ružić, koja je izvela solo pjesme Šuma spava i Uspavanka. Publika je glasnim pljeskom pozdravila i zahvalila izvođačima na kratkoj, ali vrlo dopadljivoj glazbenoj večeri.

Glazbena škola Brune Bjelinskog tako se još jedanput osvrnula na minulo uspješno razdoblje svojega rada, unutar kojega je broj učenika narastao od početnih tridesetak do današnjih 240 — te potvrdila status jednoga od glavnih pokretača kulturnih događanja grada Daruvara i njegova glazbenog života.

Prvi svečani obljetnički koncert škola je održala u studenome 2013. u Daruvaru, a zagrebačkim izdanjem te proslave, nazvane Koncert Bruni Bjelinskom, htjelo se podsjetiti na Zagreb kao vječno i gotovo nepromijenjeno životno i stvaralačko skladateljevo uporište. Tom su prigodom nastavnici i učenici škole za koncertni program odabrali isključivo djela Brune Bjelinskog, predstavljajući dvije domene skladateljeva zanimanja — onu za komorna djela te za dječje minijature.

27

Uz blagoslov starijih kolega Oboist Dario Golčić, klarinetist Domagoj Pavlović i fagotist Žarko Perišić nastavljaju praksu svojih prethodnika u istoimenom sastavu — Anđelka Ramušćaka, Zvonimira Stanislava i Ivana Kosa, odnosno Branka Mihanovića

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

K

ao i nekoć Zagrebački solisti, tako se i Zagrebački puhački trio u novom sastavu okupio godinu prije inaugurativnog koncerta 2011. kako bi se valjano pripremio za buduće koncertiranje

S

Piše: Ana Vidić

ada već davne 1969. osnovan je Zagrebački puhački trio s ciljem promicanja komornog muziciranja i glazbe za puhače, posebno izvodeći djela hrvatskih autora. Ansambl su činili Anđelko Ramušćak, klarinet, Zvonimir Stanislav, fagot te najprije Ivan Kos, a potom Branko Mihanović, oboa. Stekli su međunarodni ugled i zaslužili niz priznanja, pa se ubrajaju među ponajbolje hrvatske ansamble i istinske promicatelje naše glazbene kulture. Nakon podulje stanke, uz suglasnost i potporu starijih kolega, oslanjajući se na tradiciju i put koji su utrli, ime i djelovanje Zagrebačkog puhačkog trija prije četiri godine revitalizirala su tri istaknuta glazbenika u najboljim razdobljima svojih karijera: oboist Dario Golčić, klarinetist Domagoj Pavlović i fagotist Žarko Perišić. Školovani u Hrvatskoj i u inozemstvu, sva trojica se mogu pohvaliti uspješnim umjetničkim djelovanjem i reputacijama koje nadilaze

granice Hrvatske. Brojnim aktivnostima — solističkim, komornim i orkestralnim (uz ostalo, djeluju i na mjestima solista Simfonijskog orkestra HRT–a), pridodali su još jednu s ciljem da postane trajna: 2011. na inicijativu Žarka Perišića udružili su se u Zagrebački puhački trio. Točnije, 4. kolovoza 2011. održali su prvi koncert, i to na 36. Osorskim glazbenim večerima, no okupili su se još godinu prije kako bi se valjano pripremili za buduće zajedničke aktivnosti, što svakako svjedoči o ozbiljnosti pristupa vlastitim planovima i naslijeđu svojih prethodnika.

Osorski početak Spomenuti prvi nastup u Osoru označio je i programsku orijentaciju trija: postizanje stilske i zvučne raznolikosti. Zato su se opredijelili za spoj klasike, francuskog repertoara prve polovice 20. stoljeća te hrvatske glazbe. Osim originalnih skladbi, nerijetko izvode i transkripcije, mahom djela autora starijih razdoblja poput J. S. Bacha, W. A. Mozarta, G. Rossinija i drugih. No s obzirom na to da je jedan od primarnih ciljeva Zagrebačkog

puhačkog trija promicanje hrvatske glazbe, najistaknutije mjesto zauzimaju upravo djela hrvatskih autora, a s tim u skladu je i poticanje domaćeg stvaralaštva za taj sastav. U tom je duhu protekao i osorski koncert; uz ostalo, praizveli su za tu prigodu nastala Tri stavka za obou, klarinet i fagot Vanje Lisaka te Puhački trio akademika Anđelka Klobučara, skladatelja kojemu su Osorske glazbene večeri te godine bile posvećene. Skladbe su postale stalni dio programskih rasporeda ansambla koji od tada neumorno koncertira diljem Hrvatske, s matičnom dvoranom Hrvatskog društva skladatelja u kojoj su 2012. godine pokrenuli i vlastitu koncertnu sezonu. Osim spomenutih djela, u sezoni su 22. kolovoza 2012. na Kaštelanskom kulturnom ljetu u Kaštel Sućurcu praizveli Rozetu — trostavačnu skladbu Olje Jelaske. Upravo je ta prva izvedba bila posvećena skladateljičinu profesoru, te godine preminulom Marku Ruždjaku.

Odjeci u inozemstvu Između koncerata u HDS–u, Zagrebački

puhački trio redovito programe donosi i u druge dijelove Hrvatske, razotkrivajući nadahnuća hrvatskih skladatelja za kombinaciju klarineta, fagota i oboe, poput Male suite Borisa Papandopula, Gumpis trija Brune Bjelinskog, Dvaju stavaka Tomislava Uhlika, trija Ive Mačeka, Frana Lhotke i Branka Okmace, A TRE Marka Ruždjaka, Divertimenta Zorana Juranića (uz flautisticu Martu Bandur) ili Pas de trois Berislava Šipuša. Da je njihov rad već naišao na odjek i u inozemstvu, svjedoče nastupi u Salzburgu u ožujku 2012. kad su održali čak tri koncerta zaredom u prostorima Austrijskog ansambla za novu glazbu (Österreichische Ensemble für neue Musik); na program su tada uvrstili, uz ostalo, Papandopulovu Malu suitu. Prošle godine u listopadu, zahvaljujući prijašnjoj suradnji s kanadskim ansamblom Les Amis, gostovali su u Kanadi. Uz potporu grada Zagreba i Ministarstva kulture, te u suradnji s veleposlanstvom Hrvatske u Ottawi, nastupili su u jednom od najuglednijih središta komornog muziciranja u Montrealu — La Chapelle historique du Bon–Pasteur, te u sezoni ansambla Les Amis u Heliconian Clubu u Torontu. Uz glazbu umjetničkog voditelja ansambla Les Amis, Michaela Pepe, i kanadskog skladatelja Sidneyja Robinovitcha (uz pijanisticu Ericu Crinó), tamošnjoj su publici predstavili i već spominjana djela Marka Ruždjaka, Berislava Šipuša i Olje Jelaske.

Jedini ansambl te vrste na našoj sceni, već sljedećim koncertom u svojoj sezoni, 28. ožujka 2014. u Hrvatskom društvu skladatelja, dodatno će obogatiti hrvatski komorni repertoar: uz djela J. S. Bacha, J. Ch. Bacha i H. Tomasija na rasporedu će biti i Šumatina za puhački trio Srđana Dedića te novo djelo Viktorije Čop za trio i harfu (gošća je koncerta harfistica Mirjana Krišković).

Glazbena radionica Sorgo, 29. siječnja 2014. u dubrovačkoj Saloči od zrcala

Ugled s razlogom Uoči Feste sv. Vlaha priređena večer novih djela pod nazivom Dubrovačke glazbene praizvedbe

G

Piše: Ileana Grazio

lazbena radionica Sorgo iz Dubrovnika upriličila je 29. siječnja 2014. prigodom Feste sv. Vlaha koncert Dubrovačke glazbene praizvedbe.

To je jedan u nizu glazbenih događanja koje je Glazbena radionica Sorgo više od desetljeća organizirala s namjerom predstavljanja glazbene baštine, ali i suvremenih glazbenih tokova u Dubrovniku. Navedeni je koncert bio koncipiran ne samo kao niz glazbenih praizvedbi recentnih djela nego su se tu našle i skladbe starijeg datuma, ali nikad dosad izvođene u Gradu.

sto, Andante) iz tog ciklusa. Violinist Slobodan Begić uz klavirsku pratnju Nene Ćorak odsvirao je letargičnu skladbu Stare slike iz svojega ciklusa Sjećanja, primjenjujući minimalistički eksperiment sa zvukom i bojama, a prije izvedbe pozvao je »dobrovoljca« iz publike da im se pridruži sviranjem klavijatura, čime je razbio okvir standardnog koncerta uključujući publiku u izvedbu.

Nena Ćorak je u formi starog plesa vješto napisala skladbu Tarantella za violinu i klavir, a violinistica Anis Končić i pijanist Alberto Frka, slijedeći brzi ritam i tempo skladbe, uvjerljivo su dočarali igru »male zmijice«.

Na kraju večeri su autori i izvođači Ivan Kušelj i Aljoša

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Zagrebački puhački trio u novom sastavu nastavlja predstavljati hrvatsko glazbeno stvaralaštvo

Dubrovački Poljak Na početku večeri čuli smo dvije skladbe Ludomila Michaela Rogowskog, dubrovačkog Poljaka (gotovo je cijeli život proveo u Dubrovniku), pronađene u privatnom arhivu, čime se obilježila 60. godišnjica skladateljeve smrti. Du- Sudionici posljednjeg koncerta Glazbene radionice Sorgo brovačka mezzosopranistica Dubravka Hilje uz klavirsku pratnju Marije Grazio kultiviranim vokalnim umijećem muzikalno je izvela Uspavanku, a potom solo pjesmu Brezici. Obje je skladbe Rogowski skladao na riječi Rine Stulli–Mašera, poznate promicateljice umjetnosti u Dubrovniku.

G

Najstariji dubrovački skladatelj Nikša Njirić bio je nadahnut Sonatama Domenica Scarlattija u B–duru i Es–duru te ih je odjenuo u moderno harmonijsko ruho, a rafinirano ih je izveo Aljoša Lečić.

»Mala zmijica«

28

Dario Golčić, Žarko Perišić i Domagoj Pavlović

U ostalom dijelu večeri predstavljene su skladbe suvremenih dubrovačkih skladatelja: prva je bila Četiri posljednja za A. iz ciklusa 13 preludija za A. Marije Grazio. To su parafraze i novo iščitavanje Chopinovih preludija. Skladbe su nabijene jakim emocijama, što je pijanist Aljoša Lečić i istaknuo. Skladatelj Mario Miladin, dobar poznavatelj puhaćih instrumenata, vješto je isprepleo tonske boje flaute i trublje u svojih Osam stavaka za flautu i trublju, te izvedbu povjerio flautistici Đivi Kušelj i trubljaču Ivanu Kušelju koji su ležerno ostvarili zanimljivu zvučnu sliku, izvodeći dva stavka (Pre-

lazbena radionica Sorgo nastavlja slijed glazbenog stvaralaštva u Gradu, a publika svojim dolascima usrdno i vjerno podupire njezine koncerte

Lečić odsvirali zajedničko djelo Luna za trublju, klavir i klavijature, nabijeno tmurnom atmosferom, ali izvrsne gradnje, ispreplevši niz elemenata suvremenog izričaja, što je naišlo na topao prijem publike.

Glazbena radionica Sorgo stekla je ugled s razlogom.

Ovim koncertom nastavlja slijed glazbenog stvaralaštva u Gradu, a publika svojim dolaskom usrdno i vjerno podupire njezine koncerte. Atmosfera, profesionalnost i vedrina kojom zrače takva događanja dobar su zalog za budućnost i glazbenu ostavštinu na ovim prostorima.

29

Odjeci 48. MIDEM–a u Cannesu, 31. siječnja — 3. veljače 2014.

Koncertni ciklus Jazz.hr u organizaciji HDS–a i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, 20. veljače 2014.

Optimizam zbog dolaska velikih glazbenih streaming servisa

To je Hollenbeck!

Najveći svjetski sajam glazbe i popratnih industrija na globalnom planu prvi put bilježi rast tržišta, nakon dvanaest godina pada

P

Piše: Milan Majerović–Stilinović

J

DAVOR HRVOJ

Black Coffee, Martine Thomas i Daniele di Bonaventura na koncertu u Lisinskom

Koncertom u sklopu ciklusa Jazz.hr Black Coffee obilježio dvadesetu godišnjicu djelovanja

Degustacija kave koja je zadovoljila nepca najizbirljivijih Svirka je bila podijeljena u tri »kazališna« čina koji predstavljaju grubi presjek njihova dosadašnjeg djelovanja

N

Piše: Tomislav Vuković

a trećem koncertu ciklusa Jazz.hr 2013./2014., koji zajednički organiziraju Hrvatsko društvo skladatelja i KD Lisinski, nastupio je dugovječni splitski jazz sastav Black Coffee koji je ovom prigodom obilježio dvadeset godina stvaranja. Triju, koji čine bas–gitarist Renato Švorinić, bubnjar Jadran Dučić i pijanist Ivan Ivić, kao gosti su se pridružili pijanist Matija Dedić, talijanski bandoneonist i pijanist Daniele di Bonaventura te zadarska pjevačica američkog porijekla Martine Thomas.

Za glazbene sladokusce Ljubitelji jazza Malu dvoranu Lisinski ispunili su gotovo do posljednjeg mjesta.

Black Coffee je opravdao njihova očekivanja, dokazavši da je poput najkvalitetnije stopostotne Arabice i da mu je teško odoljeti. U vremenu kada se jazz pokušava inovirati tehničkom virtuoznošću, kompleksnim temama i neobičnim improvizacijama, ovaj dalmatinski sastav to i dalje uspijeva, i to na neki svoj, drukčiji, poseban, mediteranski način. Način koji očito i nakon dvadeset godina intrigira nepca glazbenih sladokusaca.

Svirka je, kako je najavio Švorinić, bila po30

dijeljena u tri »kazališna« čina koji predstavljaju grubi presjek njihova dosadašnjeg djelovanja. Nakon uvodne izvedbe skladbe On the Sunny Side of the Street posvećene Bošku Pertoviću, inače mentoru i prijatelju sastava, prvi čin imala je čast otvoriti predivna Martine Thomas, koja je pokazala da suvereno vlada vokalnim izvedbama. U drugom činu sastavu se kao gost pridružio jedan od naših najboljih pijanista, Matija Dedić, pa je u toj kombinaciji Black Coffee zazvučao sasvim drugačije. Melodične linije u kombinaciji s modernim aranžmanima i razigranim tempom pokazale su se kao idealan alat za oslikavanje stiski različitih skladbi, među ostalima Gibonnijeve Tempere, za koju je sastav 2004. dobio Porina u kategoriji Najbolje jazz izvedbe.

osjet Cannesu bio je vrlo uspješan jer smo dogovorili dolazak najvećih svjetskih digitalnih servisa u Hrvatsku, kaže glavni direktor HDS ZAMP– a Nenad Marčec i dodaje: Sa zadovoljstvom najavljujem da su započeti službeni pregovori o dolasku servisa Google Play Music, Spotify i Rdio. Uz servis Deezer, koji je prvi i zasad jedini streaming glazbeni servis kod nas, to znači velik napredak u ponudi legalne digitalne glazbe

azz ciklus HDS–a u sklopu tekuće sezone, 20. veljače ugostio je John Hollenbeck Large Ensemble. Zagrebačka publika, među kojom je bio velik broj domaćih jazz glazbenika, solidno je ispunila prostor Male dvorane Vatroslava Lisinskog i s oduševljenjem pozdravila premijerno predstavljanje orkestra tog američkog bubnjara, skladatelja i bandleadera.

Hollenbeck je svojim nekonvencionalnim tretiranjem klasične postave big benda, upotpunjene vibrafonom, sjajnim vokalistom Theom Bleckmannom te beskompromisnim istraživanjem zvukovnosti, posljednjih godina stekao izuzetan broj poklonika i poklonika na suvremenoj jazz sceni. Tako je prije nekoliko godina domaća publika imala prilike čuti njegovu glazbu u interpretacijama HGM Jazz orkestra Zagreb, koji je Hollenbecka ugostio u sklopu ciklusa Sunday Nights.

Povlastica za prisutne

Oči uprte u digitaliju

Slušanje njegove glazbe u izvedbi njegova orkestra pod vodstvom J. C. Sanforda (glazba tog trombonista i skladatelja zasigurno će u sljedećem razdoblju dodatno prodrmati poimanja suvremene jazz glazbe) bila je povlastica za sve u Maloj dvorani. Sjajna homogenost orkestralnog zvuka izgrađena na besprijekornoj intonaciji i zrelim instrumentalnim bojama, nadahnute kolektivne improvizacije, briljantni Hollenbeck za bubnjevima, savršena fluidnost i uvjerljivost Bleckmannova glasa potvrdile su Hollenbeckovu glazbenu genijalnost. Ona je svakako izgrađena na tradiciji uz koju je odrastao (Woody Herman, Stan Kenton, Duke Ellington, Thad Jones–Mel Lewis itd.), a presudni impuls u gradnji vlastitog skladateljskog jezika bila su skladateljska djela Gila Evansa i Boba Brookmeyera. Utjecaji Boba Brookmeyera najuočljiviji su u Hollenbeckovoj glazbi (ali i u glazbi svih iole važnijih suvremenih skladatelja koji danas pišu za big bendove) koja te utjecaje transformira u originalan i jedinstven autorski potpis. Dovoljno je čuti tu magičnu glazbu i jasno zaključiti: »To je Hollenbeck!«

Predstavnici HDS ZAMP–a početkom veljače vratili su se s 48. MIDEM–a, najveće svjetske glazbene konferencije koja u četiri dana okuplja autore, glazbenike, predstavnike glazbene industrije, tehnološke inovatore i tržišne marke ili brendove povezane s glazbom. Slogan ovogodišnjeg

Simpatični talijanski viruoz Daniele di Bonaventura predvodio je treći i završni čin, čime je predstavljena posljednja faza rada grupe Black Coffee. Taj dio izvedbe obilježen je mediteranskim glazbenim utjecajima, što se najbolje očitovalo u skladbi Zelenu granu s tugom žuta voća jednog od najutjecajnijih dalmatinskih skladatelja — Zdenka Runjića.

U svojem coffee cuppingu koji je trajao više od dva sata, Black Coffee je ponudio arome i okuse koji su dostojni nepca i najizbirljivijih kušača, a zadnjim gutljajem u obliku La vie en Rose Edit Piaf, koju je sastav izveo u dodatku, pojačan Bonaventurom i Martine Thomas, upotpunjen je doživljaj tog intrigantnog koncerta.

DAVOR HRVOJ

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Piše: Zvonimir Bajević

John Hollenbeck Large Ensemble u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog

za prošle je godine poraslo za malih, ali ne i nevažnih 2,3 posto — prvi put rast nakon dvanaest godina pada! I francusko društvo za kolektivno ostvarivanje prava SACEM pohvalilo se da je u 2013. prikupilo više od 810 milijuna eura, što je 1,7 posto više nego u 2012. Oči svih, ohrabrenih primjerima Norveške, Švedske i Njemačke gdje je digitala sve važniji izvor prihoda, uprte su u digitalnu tehnologiju koja bi trebala postati ozbiljan izvor prihoda u budućnosti.

S downloada na streaming Prelazak s preuzimanja (downloada) na streaming glazbe bio je tema mnogih okruglih stolova i predavanja. Amerikanac Marc Geiger, direktor glazbe u utjecajnoj agenciji WME, istaknuo je da nije vrijeme za plakanje nad sudbinom nego za prihvaćanje trendova jer prelazimo u novo razdoblje razvoja sustava slušanja glazbe, a to je streaming.

A on vam svima može donijeti mnogo više nego što su donosili nosači zvuka dosad.

U slučaju Hrvatske, to bi moglo značiti preskakanje download faze, jer servisa poput iTunesa koji su na tom polju najvažniji igrač, još uvijek nema na tržištu.

Zato su predstavnici HDS ZAMP–a obavili brojne sastanke s predstavnicima streaming glazbenih i videoservisa Sjajna brazilska glazbenica Renata Rosa bila je jedna od zvijezda (Spotify, Google glazbenih večeri u kojima je Brazil, zemlja partner 48. MIDEM-a, Play Music, Rdio, predstavljao svoje umjetnike YouTube, Deezer i drugi), napomisajma bio je Ponovni rast? Neka nje Nenad Marčec: Zbog klauzula bude održiv, ali mnogi su sudioni- o tajnosti pregovora na kojima inzici komentirali kako je ta rečenica stira svaki od tih servisa, ne mogu više prizivanje željenog nego odraz preciznije govoriti o datumima, ali stvarne situacije u svjetskoj glazbe- vjerujem da će do kraja 2014. prva noj industriji. Optimizam ipak nije tri spomenuta velika globalna servineutemeljen, barem ne u Cannesu: sa legalno nuditi svoje usluge i kod glazbeno tržište domaćina Francu- nas.

HDS ZAMP u ime regije Kao najrazvijenije društvo u regiji, HDS ZAMP je na MIDEM–u zastupao još šest autorskih društava: iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Albanije. Tržište od oko trideset milijuna ljudi pokazalo se kao mnogo zanimljivije za sve velike igrače digitalnog glazbenog businessa. Ishod tih sastanaka, kojima su prethodile duge pravne pripreme, vrlo konkretno pokazuje da su HDS ZAMP–u nepravedno predbacivali kočenje dolaska digitalnih servisa. Kao i iTunes, čiji konkretan odgovor još čekamo, i sve spomenute servise već godinama privlačimo na naše tržište kako bismo omogućili građanima da imaju legalan i širok izbor glazbe. Ali odluka je uvijek bila na njima: oni su ti koji procjenjuju da im je neko tržište premalo ili prefragmentirano da bi došli, zaključuje Marčec.

Hrvatski publisheri I prvi čovjek naše poznate publishing kuće IDM Music, zadovoljan je postignutim na MIDEM–u: Ovo nam je bio 25. MIDEM, a na njemu smo se našli s 55 tvrtki koje zastupamo, tako da je kao i uvijek bilo vrlo naporno, ali i zabavno, kaže Tomo Johannes in der Mühlen. Fokus nam je bio plasman hrvatskih autora na internacionalno tržište. Vrlo smo zadovoljni rezultatima i zanimanjem naših partnera. Danas smo izravno prisutni u svim važnijim tržištima svijeta.

Još jedan kanski veteran je izdavačka kuća Menart. Njezin direktor Branko Komljenović ovako komentira promjene koje su se, u njegovih dvadesetak godina posjeta sajmu, dogodile: Bez obzira na kontinuirani pad posjeta akreditiranih sudionika pa i pad interesa za industriju, to je i dalje najveće mjesto koje okuplja diskografe, publishere, promotore, agente, digitalne servise i naravno društva, bilo autorska, bilo diskografska. Najvažniji dio MIDEM–a tek slijedi, a to je pretvaranje dogovora iz Cannesa u čvrste ugovore i daljnje planove. Sudjelovanje na MIDEM–u ipak daje drukčiju perspektivu, pa je važno biti dio toga.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Nastup slavnog američkog bubnjara i skladatelja Johna Hollenbecka i njegova ansambla publika primila s oduševljenjem

MIDEM je kao i uvijek ponudio mnogo okruglih stolova i predavanja

Autori, dignite glas!

Svoju je perspektivu efektno iznio francuski skladatelj i predsjednik Međunarodne konfederacije društava autora i skladatelja (CISAC) Jean Michel Jarre: Autori su postojali prije izuma električne energije, a postojat će i nakon što internet postane prošlost… Stoga moramo razviti pravedan poslovni model za autore u ovom digitalnom svijetu. Borba za naša prava je borba za naš identitet i budućnost naše kulture, izjavio je u predavanju nazvanom Pravedan udio za autore. Ovo je važan povijesni trenutak za autore i kulturu. Trebamo zajedno s predstavnicima digitalnog sektora sjesti i dogovoriti pravedan poslovni model. Dignite svoj glas! Kao autor i umjetnik, želim iskoristiti svoju poziciju predsjednika CISAC–a kako bih pokrenuo reakciju. Ovo je poziv na buđenje na koji bi se svaki autor danas trebao odazvati.

Premda je globalna ekonomska kriza znatno pogodila kreativni sektor, predan rad i upornost autorskih društava ipak su se isplatili. Posljednje izvješće CISAC–a o autorskim naknadama, objavljeno početkom veljače, pokazuje da su globalno prikupljene naknade dosegle novi rekord od 7,8 milijardi eura, što je godišnji rast od dva posto.

Zasad digitalni prihodi čine ipak samo četiri posto ukupnih naknada. Što će i koliko ovaj MIDEM promijeniti u tome, prerano je prognozirati — ali nakon njega, hrvatski glazbenici ipak imaju malo više razloga za optimizam.

31

Publika na nogama Zaposlenici Lisinskog nisu ni pokušavali zadržati razgaljene posjetitelje na sjedalima

Hari Rončević u Velikoj dvorani Lisinski, 9. prosinca 2013.

Hari Rončević – razgovor s kantautorom u povodu obljetničkog koncerta u Lisinskom

Dvadeset godina poslije

Moj lipi anđele

Na kraju se naš susret pretvorio u višesatnu ćakulu o svemu i svačemu, jer ipak smo susjedi iz iste splitske ulice

D

Piše: Josip Radić

Proslava dvadesetogodišnje karijere splitskog kantautora

ogodi se i to, ponekad, da diktafon postane suvišan alat pri obavljanju novinarskog zadatka. Nekad je bolje ostaviti ga isključenog i pustiti sugovornika da se razmaše i nastavi jednakim zanosom kojim je i počeo razgovor.

H O

Piše: Danijela–Ana Morić

ba koncerta Miše Kovača koja su se održala 11. i 12. veljače u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog bila su tjednima unaprijed rasprodana. Koncert sam pedeset posto ja, a pedeset posto ljudi koji uđu u Lisinski. Svaki je čovjek za sebe najpopularniji i velika je stvar da on dođe na moj koncert. Da vas nema, ne bi bilo ni mene! — nekoliko puta pjevač je

O

n počne, napravi dobro poznati «mot« i svi nastave s njim uglas, što njegova publika voli i očekuje istaknuo tijekom obiju večeri koje će zasigurno publici ostati u pamćenju. Naime, u oba dana Mišo i njegovi obožavatelji dali su maksimum i zajedno s pjevačem stvorili još jedan doživljaj koji će ostati zabilježen u analima popularne glazbe.

Za mlade i stare

32

Očekivano, više od tri i pol tisuće posjetitelja došlo je vidjeti i čuti pjevača s čijim su pjesmama odrastali, ili sad odrastaju, uz koje tuguju, slave, zabavljaju se i zaljubljuju. Bilo je tu mladih i starih, različitih generacija koje obožavaju šibenskog pjevača, a koji su mnogo prije koncerta s puno uzbuđenja i iščekivanja počeli pristizati u dvoranu. Oba koncerta počela su pjesmom Poljubi zemlju po kojoj hodaš što je odmah publiku razgalilo pa je mahom počela ustajati sa stolica.

Zaposlenici Lisinskog koji inače posjetitelje upućuju na sjedala, ovaj put nisu to ni pokušavali. Neprijepor-

na pjevačeva karizma i hitovi, koji su i danas popularni i jednako rado slušani, nastavili su držati publiku na nogama tijekom cijelog koncerta. Ozračje je od prvih taktova i Mišina izlaska na pozornicu bilo nabijeno emocijama uz neprekidno skandiranje Mišina imena. Na njegovim koncertima atmosfera se zapravo već desetljećima ne mijenja. On počne, napravi dobro poznati »mot« i svi nastave s njim uglas, ali to njegova publika voli i očekuje. Osim što se još pokazao kao vrhunski glazbeni zabavljač nevjerojatne karizme, nastupe je začinio mnogim duhovitim zgodama. Na polovici koncerta pjevačka legenda je prepustila mikrofon svojoj kćeri Ivani koja je publiku zabavila skladbama sa svog solističkog prvijenca. Za kraj je, prema očevoj želji, izvela Dalmacijo, srce oca moga, što je publiku posebno raznježilo.

Živuća legenda Predstavnici diskografske kuće Croatia Records uručili su pjevaču priznanje, jer je njegova kompilacija 100 originalnih hitova, objavljena 2012. godine, dosegla dijamantnu nakladu od 30.000 prodanih primjeraka.

Nakon kratkog predaha, nastavljeno je u istom raspoloženju. Nizale su se najveće uspješnice poput Svi pjevaju, Ako me ostaviš, Oči moje majke, Dalmacija u mom oku, Dalmatino, Odavno više ne plačem zbog tebe, Drugi joj raspliće kosu, Ti si pjesma mog života, Nikoga nisam volio tako... Uz pratnju dobro uigranog sastava koji je znalački pohvatao pokoje Mišino »proklizavanje«, publici je miljenik svih generacija ponovo priredio nezaboravan ugođaj kakav samo on može.

Mišo Kovač ove godine obilježava četrdeset pet godina otkad se proslavio pjesmom Više se nećeš vratiti Đorđa Novkovića, pobijedivši na festivalu u Sarajevu.

Taj je singl prodan u oko 500.000 primjeraka, kao i mnoge Mišine pjesme. No još važnije, 2014. je godina kojom pjevač obilježava 50. obljetnicu svoje prve ploče; pedeset godina diskografije u kojoj nosi titulu njezina kralja na prostorima bivše države. Stoga svojevrstan trijumf u Lisinskom u ovom slavljeničkom vremenu zasigurno nije i Mišin posljednji.

ari Rončević, jedan od naših najistaknutijih i najpopularnijih kantautora, rodom iz Splita, s boravištem u Zagrebu, 9. prosinca 2013. u potpuno ispunjenoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održao je veličanstveni koncert u povodu dvadesetogodišnjice uspješne glazbene karijere.

Obljetničarsku je godinu proslavio nizom nastupa po Hrvatskoj, odličnim novim pjesmama koje je skupio na novom, trinaestom studijskom albumu Di god da pođen, a kao šlag na torti za kraj godine bio je koncert pod nazivom Moj lipi anđele u metropoli i hramu hrvatske glazbe. Hari je nošen glasovima razdragane publike, koja je jedva dočekala njegov veliki, dvoranski koncert, otpjevao dvadesetak svojih najvećih hitova, među kojima su bili oni prvi s kojima je počeo karijeru, poput Buntovnika s razlogom i Getanina, Još tvog je poljupca na mojim usnama, ali i najnovijih kao što su Još te uvijek osjećam u sebi, Odavno znam da je kraj te aktualni singl Ponovo znam.

Sjajno u Lisinskome Takav slučaj dogodio mi se pri susretu s Harijem Rončevićem. Povod razgovora trebalo je biti njegovih dvadeset godina karijere, a na kraju se naš susret pretvorio u višesatnu ćakulu o svemu i svačemu. Igrom slučaja, Hari i ja smo susjedi iz iste splitske ulice, a danas nas evo u ledom okovanom Zagrebu, 390 kilometara dalje, kao što sugerira naslov njegova albuma. Ma ne brini se, sve ću ti reć šta triba, ali na moj način! Na njegov način, intervju je počeo svojevrsnim prisjećanjem na veliki koncert u Dvorani Lisinski održan u prosincu 2013. Nastup je trebao biti vrhunac obilježavanja Harijeve dvadesetogodišnje glazbene karijere. Meštar ceremonije, glumac Vedran Mlikota, duhovito je najavio slavljenika, a mahom mlađa publika uživala je u Rončevićevim pjesmama i sjajnoj izvedbi njegova pratećeg benda. Samo za tu priliku gostovali su i gudači koji su svojim aranžmanima dali poseban timbar koncertu. Skupili smo se n a ton-

Glazba i humor Večer je počela u duhovitom tonu. Posebni slavljenički štih koncertu dao je glumac Vedran Mlikota koji je Harija predstavio na vrlo humorističan način, a u stilu Mlikotina uvoda nastavio je i sam pjevač, zbijajući šale na vlastiti račun tijekom cijelog koncerta. Posebno inspirativan za Harija bio je dio publike iza njegovih leđa, koja je u zadnji čas popunila dvoranu, a koju je Hari »iskoristio« kao vlastiti zbor.

Dvosatni je koncert Hari počeo pjesmom Kada jednom ovom zafalin se tilu koju su obožavatelji na službenoj Facebook stranici Harija Rončevića izglasali kao najdražu, a službeni dio koncerta završen je stand–up ovacijama i pjesmama Kad bi se moga’ rodit i prekrasnom Još ne znam kud s tobom. Nakon povratka na bis, Hari je uz pomoć publike na nogama izveo još dvije pjesme: Tamo gdje mi sunce sja i Splite, volim te. Uz stalan bend koji čine Ivan Božičević, Ivica Džaja, Albert Limić, Ivo Majić, Saša Bulić te Teo Brajčić, na ovom se koncertu Hariju pridružio sjajni gudački ansambl iz Zagreba, koji je svirao aranžmane člana Harijeva benda, inače skladatelja ozbiljne glazbe Ivana Božićevića koji je u svaku pjesmu unio dašak profinjenosti.

Marko Šolić

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Piše: Josip Radić

skoj probi taj dan i bez ikakve prethodne probe s gudačima odsvirali svoje — zvučalo je sjajno! Ma zapravo, moram spomenut svoj bend jer nikad ne dobiju pažnju koju zaslužuju, evo: Ivica Džaja na bubnjevima, basist Albert Limić, Teo Brajčić je otpjevao prateće vokale, Ivo Majić i Saša Bulić odsvirali su gitare, a klavirist Ivan Božičević ujedno je i dirigirao cijelim koncertom. Surađujemo već desetak godina i danas ovako uigrano zvučimo između ostalog i zato što svi dobro znaju svoj posao. Tome mogu posvjedočiti svi koji su bili u Lisinskom, a oni koji nisu, morat će pričekati snimku koja možda jednog dana izađe!

Snimke koncerata Harijeva su bolna točka: Nikad neću prežaliti snimku svog koncerta u Ciboni. Bilo je dogovoreno višekanalno snimanje, koncert je zaista bio odličan s puno gostiju i raspoložene publike, a na kraju mi kažu da ipak nisu uspjeli snimiti. Poludija san, čoviče!

Getanin Mjesec dana nakon koncerta u Lisinskom, održao se i Zagrebački festival na kojem je Rončević nastupio s novom pjesmom Dok padaju kiše. Praćen sjajnim glazbenicima, pojačanima orkestrom Alana Bjelinskog, Hari i skladba dobro su se uklopili u novu koncepciju festivala kao platforme za promociju novih domaćih pop–rock singlova.

— Festival je bio dosta dobar, moderan, i mislim da može najbolje funkcionirati kao televizijski šou. Cijeli prijenos bio je na vrlo visokoj i profesionalnoj razini. Dogodine se nadam vidjeti neko novo lice među izvođačima, s obzirom na to da mlađi izvođači nemaju načina da se predstave široj publici.

Kako bi onda Hari počeo svoju ka-

Tim je koncertom Hari zaključio slavljeničku godinu u kojoj je proslavio dva desetljeća djelovanja na glazbenoj sceni, a posebno priznanje za uspješnu karijeru i poklon za rođendan, koji je Hari slavio upravo na ovome koncertu, dodijelila mu je nakon završetka koncerta i njegova diskografska kuća Croatia Records.

rijeru 2014., da je kojim slučajem još uvijek splitski anonimus, geodet s gitarom? Bi li počeo preko društvenih mreža i foruma, postavio snimku na Youtube ili nešto treće? — Ma nema šanse da bih danas uspio, vjerojatno ne bih ni pokušavao. Ono su bila neka druga vremena, ja sam tada s običnom snimkom pokucao urednicima domaće top–liste Radio Splita. Radilo se o pjesmi Buntovnik s razlogom koja je oduševila najprije voditelje na radiju, a potom i slušatelje koji su je u dva tjedna doveli na vrh liste. Mene je to poprilično iznenadilo, pogotovo zato što je moja pjesma bila prva, a Oliver s Cesaricom bio je na drugom mjestu. Odlučio sam snimiti i ostale pjesme, među njima i Getanina kojeg sam jednom prilikom pustio Zdenku Runjiću. Njemu se također svidjela pjesma i zatim me pozvao na festival. Sjećam se, poslušao je pjesmu i samo rekao: Primljen si! I tako je počelo… Na festivalu sam umirao od treme, koljena su mi se tijekom nastupa odsjekla, pa sam sjeo, a svi su mislili da je to dio koreografije. Nakon toga, tri izdavačke kuće šalju mi svoje ponude, ja se napokon odlučujem za Croatia Records i Sinišu Škaricu. Eto, tako je to funkcioniralo tada, danas su stvari ipak nešto drukčije…

U to vrijeme, Hari je učio od najboljih — Neil Young, Bob Dylan, John Denver i Joan Baez bili su mu inspiracija za najranije uratke, no priznaje da ga je osamdesetih najviše razbudila Azra i Johnnyjeva razuzdanost i energija. — Naravno, čovjek s vremenom evoluira u svemu, pa i u glazbenom ukusu. Nisam više panker, ha, ha… Internet mi pomaže da otkrijem nove stvari i nove izvođače. Zapravo, već desetak godina me fascinira bend Muse, njihov zvuk i snaga njihova autorstva. U principu se radi o jednostavnoj i pjevnoj melodiji koja je dobro upakirana u kombinaciju rocka, klasike i elektronike. Sjećam se njihova koncerta u Zagrebu 2007., nije nas bilo previše u dvorani, ali svirka je bila ludilo.

Bojim se da ćemo ih kod nas opet gledati tek kad budu pred mirovinom…

Skladati se mora

Hari Rončević u Lisinskom

Zanimljivo, Muse i Hari Rončević počeli su svoj glazbeni put otprilike u isto vrijeme, početkom devedesetih. Dosta se toga promijenilo do danas,

od same tehnologije do poimanja glazbe. Hari se sjeća običnih vrpci s kojima se pojavio na Radio Splitu, no to je za njega stvar prošlosti. Veseli ga budućnost i čini mu se uzbudljivom ideja o one man band izvođačima koji će imati priliku izraziti se direktno i iskreno, bez ikakva okolišanja. Ipak, skladanje je potpuno druga, za Harija možda i arhaična stvar. — Jednostavno se rodiš s tim, to ili imaš ili nemaš. Nemam mehanizme ni rituale pri skladanju, netko to upire i bilda, meni to dolazi samo od sebe. Sjednem za računalo, malo se igram ritmovima i aranžmanima i odlutam u neki drugi svijet. Tamo se nađem sam s pjesmom i to je to, osnovna ideja ostane, a poslije je eventualno u studiju obogatim nekim aranžmanom ili glazbenim ukrasom.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Koncerti Miše Kovača u Velikoj dvorani Lisinski, 11. i 12. veljače 2014.

N

ikad neću prežaliti snimku svog koncerta u Ciboni. Bilo je dogovoreno višekanalno snimanje, koncert je zaista bio odličan s puno gostiju i raspoložene publike, a na kraju mi kažu da ipak nisu uspjeli snimiti. Poludija san, čoviče!

Recimo da sam glazbenik i da spremam novi album. Kako ću naručiti pjesmu od autora Harija Rončevića? — Nikako, ja to ne radim. Doduše, samo jednu pjesmu napravio sam za drugog izvođača i to je bio Oliver. Mjesecima bismo se nalazili na nogometu i svaki put bi me pitao imam li koju pjesmu za njega, a ja bih mu svaki put govorio Bit će, bit će. Onda mi je već postalo neugodno i za petnaestak minuta sam mu isporučio pjesmu Ako voliš me. Složili smo se da je pjesma dosta dobra, iako ni dan–danas ne znam otkud je izašla.

Za kraj, pitam ga ima li razlike skladati u Splitu i u Zagrebu? — Hm… Ne znam.

Možda je čak i dobro biti u Zagrebu i osjetiti nekakvu nostalgiju prema svom kraju u kojem si živio cijeli život. Tada mogu izaći neke neočekivane pjesme.

Ma zapravo, skladati se mora. I u Splitu i u Zagrebu!

33

NENAD NINČEVIĆ

Odakle inspiracija za tvoje pjesme?

Samo ljubav može spasiti ovaj svijet

P

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Piše: Goran Karan

J

itaju me često znam li što je hit. Ne. Znam samo za ono što se u meni dogodi kad se stvore dobri stihovi ili melodija… Počnem treperiti. E, a kad zatreperim, kad se dogodi interakcija mene i pjesme, onda Pjesma je lijepo odjevena ta pjesma ima šansu preživjeti. Često žena je pjesma nedonošče, pa propadne…

U šali govoreći, trudnoću pjesme treba Nenade, kako si postao autor? Postoji li iznijeti do kraja… neka pjesma koja te riječima i glazbom Nenad Ninčević jedan je od najvećih »dotakla« i na taj način usmjerila? tekstopisaca i skladatelja hrvatske popularne glazbe. Autorski potpisuje Još kao dijete bio sam jako zainteresioko dvije tisuće pjesama. Osim sa- ran za pisanu riječ. Vrlo sam rano naumostalnog autorskog rada, surađivao čio čitati, pa sam gutao svako štivo koje je sa Zdenkom Runjićem, Tončijem mi je došlo pod ruku. Sve, ali baš sve: Huljićem, Zrinkom Tutićem, Rajkom ruske klasike, junačke narodne pjeDujmićem, Miroslavom Buljanom i sme... bez razlike čitao sam književnost mnogima drugima. Dobitnik je velikog za djecu i za odrasle. U dvanaestoj gobroja strukovnih nagrada i nagrada dini došao sam u školsku knjižnicu da publike. U četiri desetljeća plodnog bih uzeo neku knjigu, pa smo ustanovili da sam sve što ima tamo već pročitao… »Smazao« sam i Braću Karamazove i Rat i mir, sve i svašta. A što me je u stvari pomaklo… Pomaklo me kad sam shvatio da ta pisana riječ u kombinaciji sa zvukom ima snagu. Netko stariji, pametniji i talentiraniji uzeo je nekakav tekst i uglazbio ga. Mogu se sjetiti nekih velikih šansona, Zdenko Runjić, Bijelo dugme, nešto malo poslije i Đorđe Balašević... to je bilo to. Pa čak i Pink Floyd, iako, ako me pitaš jesam li ih tada razumio — nisam. stvaralaštva, njegove su stihove i melo- Ja sam svih tih godina naučio — slušadije do srca publike uvijek donosili sjajni ti. Odnosno, u meni se pojavilo to bolje pjevači i grupe: Magazin i Tutti Frutti, razumijevanje glazbe i riječi. A sada da Oliver Dragojević, Mišo Kovač, Seve- odgovorim na pitanje o pjesmi… šanrina, Maja Blagdan, Vinko Coce, Tony sone, šansone… Slušao sam tada i Cetinski, Jasna Zlokić, Zorica Kondža, Jacquesa Brela i Zvonka Špišića i IbriMladen Grdović, Meri Cetinić, Giuliano, cu Jusića. Možda je najveći pomak u Đani Stipaničev, Toše Proeski... teško je mojem poimanju pjesme u to vrijeme, spomenuti sva imena uz koja je svojim makar sam onda već imao ozbiljne gopjesmama vezan. dine, napravio Đorđe Balašević. On me Imao sam čast, sreću i zadovoljstvo je srušio s Oprosti mi, Katrin... na stasurađivati s Nenadom kao pjevač i kao nici u Puli... i tako dalje. Tada sam prvi skladatelj. Prvi dio naše glazbene priče put vidio primjenu glazbe i teksta. Znapočiva na skladateljskom radu Zdenka či, jedna fenomenalna snaga stihova i Runjića čije je besmrtne melodije Ne- jedna, recimo, prihvatljiva ili podnošljivo nad Ninčević okrunio divnim stihovima. dobra glazba. Ne mogu reći da me je Lipa si lipa, Kad zaspu anđeli, Od lju- oborio glazbom, već stihovima, ali ipak bavi sam duša ranjena, Vagabundo... oborio me je — u kombinaciji. Zajedmeni je ostalo samo otpjevati te velike no se pretvorilo u nešto pitko i, na kraju pjesme. Nakon smrti Zdenka Runjića, krajeva, to je do dan–danas opstalo.

Nenad i ja počeli smo zajednički autor- A stihove u sebi osjetio sam s četiri– ski rad na mjuziklu Naša bila štorija, čija pet godina. Već sam bio počeo pisati; se praizvedba očekuje ovog ljeta, kao znam da se pjesma zvala Jesen. Sje-

a nisam čovjek koji hoda ulicom i zviždi. Ja sam više onaj koji drži nos prema podu i nešto čita s asfalta.

34

i na mnogim drugim pjesmama. Svjedočeći mnogo puta lakoći, brzini i, nadasve, kakvoći Nenadova pisanja stihova, poželio sam saznati odakle dolazi tolika inspiracija. Tako sam, za potrebe ovog razgovora, nakratko raskinuo niti prijateljstva s tim čovjekom, da bih lakše pitao i bolje čuo o pjesmama u njemu.

ćam se da sam napisao dvije riječi, pa je mama dodala dvije, pa opet ja dvije… I uredno sam prisvojio njezin autorski rad, ha, ha… Znam da je tu bilo nekog žutog lišća koje mi se poslije ipak pojavilo u životu, sa Zdenkom Runjićem u pjesmi Žuto lišće ljubavi. Valjda sam kao klinac naginjao žutoj boji, a očito mi je lišće bilo zanimljivo, ha, ha…

Bio sam lijen, a možda i nedovoljno talentiran, pa sam umjesto da pišem knjigu, a moram reći da se tada knjige nisu ni smatrale knjigama ako nisu imale tri stotine stranica i par kilograma, počeo pisati tu malu formu — pjesme. Zapravo, svaka je pjesma jedna lijepa misao, dobro odjevena. Ona glavna misao je lijepa žena, a ono u što je ta lijepa žena odjevena je — pjesma.

Postoji li neki proces kojim se koristiš dok radiš pjesmu?

Pa, rijetko mi kad melodija padne prva na pamet. Nisam čovjek koji hoda ulicom i zviždi. Više sam onaj koji drži nos prema podu i nešto čita s asfalta. Najprije mi padnu na pamet stihovi, pa ih pokušavam uglazbiti. Neki put bolje, neki put lošije... Bogu hvala, imam suradnju s velikim brojem autora pa ako mi neki put samome ne uspije doći do prikladne glazbe za stihove, ima dobrih ljudi koji će onu lijepu ženu, to jest misao pjesme, glazbeno odjenuti.

Pitaju me često znam li što je hit. Ne znam. Znam samo za ono što se u meni dogodi kad se stvore dobri stihovi ili melodija — počnem treperiti. E, a kad zatreperim, kad se dogodi interakcija mene i pjesme, onda ta pjesma ima šansu preživjeti. Često je pjesma nedonošče pa propadne. U šali govoreći, trudnoću pjesme treba do kraja iznijeti… A pjesma zapravo nastaje iz potrebe. U ovom trenutku je ta moja početna velika potreba postala poziv.

Stjecajem dobrih okolnosti, u životu sam imao mnogo dobrih učitelja. Nekih pokojnih, s njihovim knjigama, zapisima i glazbom, ali i živih, s kojima sam imao čast živjeti i raditi: Runjić, Huljić, Dujmić, Tutić... Broj jedan je, sigurno, pokojni Zdenko Runjić, od kojeg me je dijelio generacijski jaz. Međutim, on je imao toliko znanja i toliko ljubavi prema svojem pozivu, da je imao vremena i za mene. Mislim da je on ostavio najdublji utjecaj, jer se najviše trudio objasniti mi kako se zapravo gomila nota i gomila lijepih misli stavlja u jednu pjesmu. Zapravo, koliko se toga moraš odreći, koliko misli i nota, da bi onu esenciju sta-

osjetiti poniznost, sreću i zahvalnost što si baš ti taj koji stoji na metar od takvog djela.

vio u te tri minute, tri i dvadeset, da bi zapravo imao neku šansu na tom tržištu ljudskih srca.

Dvije sestre Kad pišeš pjesmu, osjetiš li odmah za kojeg je pjevača?

Imam želju, u podsvijesti, i neku približnu sliku tko bi to mogao pjevati. Odnosno, pokušavam pisati tom nekom imaginarnom pjevaču, koji zapravo postoji. Ali niti taj zna da ja pišem tu pjesmu, niti ta pjesma više–manje završi kod njega. Idealna kombinacija su dugoročne suradnje autora i izvođača. Nažalost, ta idealna kombinacija u stvarnom životu rijetko funkcionira jer u jednom trenutku autor poželi pjevati, a izvođač pisati pjesme. Nevjerojatna je ta naša želja da se nakon nekog vremena počnemo baviti onim što nije, kako bi rekli Amerikanci, naš core business, naša osnovna djelatnost. Na Zapadu su te suradnje precizno regulirane ugovorima pa onaj lijevi ne pokušava raditi posao onog desnoga.

Ali nas je ovdje malo pa smo izmiješali i posao i ljubav i druženje i poslovne dobre i poslovne loše običaje. Činjenice najbolje govore o dugoročnim uspješnim suradnjama: Zdenko Runjić i Oliver Dragojević, Rajko Dujmić i Novi Fosili... sve uspije kad sazrije. Idealna je situacija kad izvođač i autor prođu istu situaciju kao bračni par. Na početku su njih dvoje muž i žena, poslije brat i sestra, a na kraju — sestra i sestra. Kad postanu dvije sestre, onda mogu napraviti čuda!

Prvo što publika prihvati, na početku vijeka uspješnih grupa, je metoda slučajnog pogotka. A onda dolazi drugi album i većina ih tu nestaje... U glazbi je tako — ako pomisliš da znaš, u velikoj si opasnosti da propadneš. Jer u glazbi, slikarstvu i uopće umjetnosti nemaš pravo pomisliti da znaš! Imaš pravo biti sretan što te Bog odabrao i dao ti priliku. U trenutku kad pomisliš da znaš, mislim da si u velikom problemu. Dok je god svaka nova pjesma sukob tebe i bijelog papira, onih šest žica na gitari ili osamdeset sedam klavirskih tipki, sve je u redu. Čim si siguran u sebe — doviđenja…

Znači, poniznost i zahvalnost?

Apsolutno! Prema umjetnosti svatko treba biti ponizan. Kad si došao u muzej i vidio neku sliku iz, na primjer, sedamnaestog stoljeća, a koja je sve te godine ostala velika, apsolutno moraš

Inspiracija u početku vjerojatno dolazi iz onog što si apsorbirao. Nema pilotiranja bez pilotske akademije. Prema tome i ovdje, ako nisi puno toga u životu čuo i poslušao… Pjesma se uvijek radi iz donesenog materijala. Nema dobre torte ako nisi kupio prave sastojke. Znači, ako nisi iz života povukao dosta književnosti, dosta glazbe... Ako se nisi naslušao svega i svačega — ništa.

E, a k tomu, u socijalnim odnosima, apsolutno se moraš zaljubiti. Trebaju ti se dogoditi i neka blaga i neka teška razočaranja. Iz cijelog tog kompota i konglomerata dobrih i loših stvari, iskustava koja su ti ušla u srce i ostala u mozgu, kad se sve to zbroji, postoji šansa da nešto dobro napišeš. A nije lako napisati nešto dobro. Nije lako zavesti četiri, četrdeset četiri ili stotinu četrdeset četiri milijuna ljudi. Možeš se vrtjeti s pjesmom na radiju svaki dan koliko hoćeš, ali ako ta pjesma nema onaj inicijalni eksploziv da uđe, da napravi eksploziju u nečijem srcu, osuđena je na neuspjeh.

Važno je pisati uniseks Na koji način pišeš iz perspektive drugog spola?

Nisam nikad o tome razmišljao. Jednostavno, kad ti krene pjesma koja ima ono univerzalno, koja ima oba spola, znači pjesma koju mogu pjevati i muškarci i žene, ona ima puno, puno veću priliku za uspjeh. Ako ideš poslovno razmišljati, kažeš ovako: napisao sam pjesmu sasvim u muškom licu, i to je pjesma za muškarce. Sada staviš ovako: četiri čaše lijevo i četiri čaše desno od sebe. Te četiri koje predstavljaju ženski dio publike, odmah mičeš.

Znači, ostalo ti je pedeset posto publike. Od te četiri čaše s muške strane, makneš još dvije, jer pola muškaraca uopće ne sluša glazbu. Dakle, ostale su ti samo dvije čaše. I onda, tu jednu od te dvije preostale čaše makneš, jer se polovici onih koji slušaju glazbu tvoja pjesma zasigurno neće svidjeti. Tako si sveo svoju eventualnu publiku na jednu osminu… Ali ako si napisao uniseks pjesmu, imaš jedno cijelo šanse da ti se nešto dogodi.

Koliko u pjesmi funkcionira staviti žensku viziju i tekst u muška usta?

Uuu… ženska vizija u muškim ustima apsolutni je pogodak! To znači da si u tri riječi stavio: volim te, volim te zauvijek, neću te nikad prevariti, neću te nikad ostaviti i onu rečenicu iz bračnog zavjeta — dok nas smrt ne rastavi…

Sve si to stavio u tri riječi, kad si žensku misao izgovorio kroz muška usta. I to je onda megahit.

Što ti je lako, a što teško prilikom pisanja pjesama?

u procesu produkcije i snimanja svojih pjesama?

Težak je početak… Prva rečenica koja krene, jednostavno te u roku od tri minute dovede do zadnje. Ako nemaš tu prvu, nema ništa od toga. Za mene je nonsens kad čujem da netko piše pjesmu mjesecima, stih ovdje, stih ondje… Najveći hitovi pišu se između tri i petnaest minuta. To su pjesme koje iz tebe jednostavno izlete; naravno to se ne odnosi na produkciju i snimanje.

Već sam rekao da pjesma treba izdržati punu trudnoću. A da bi bila hit, treba imati i lak porođaj.

Sve manje. Previše sam vremena proveo u studiju i smatram da bi umjesto toga bilo dobro da bar još pedeset ili sto pjesama ostavim iza sebe, a imam i premalo strpljenja za studijski rad. Onaj tko je u studiju, mora imati jako puno strpljenja. Za sebe mislim da nisam nekakav super partner u studiju. Idem u studio samo kada moram, kao kada žena zove vodoinstalatera kad se potopi kuhinja, ha, ha... Tako i ja odlazim u studio samo ako treba zašarafiti cijevi.

Ubit će me noćas stvari lagane Osjećaš li odvojenost od nekih svojih pjesama?

Osjećam, strahovito... kod ljudi koji su mi izazvali neku tugu. Govorim sada samo o nekim izvođačima, dakle tu odvojenost osjećam kod onih koji mi nisu bili blizu onoliko koliko sam ja njima bio. Neki put nije lako čuti da netko tko te izdao nosi masku tvoga lica. Ima tu različitih primjera. Postoje pjevači koji su zaslužili svaki moj napisani stih, ali i oni koji su se kitili tuđim perjem. Odnosno, zaradili su milijune, zaradili su poštovanje, ženili se i nekoliko puta na račun mojih emocija, ha, ha… Žena je kupila moju emociju kad se udavala za njega, ali je nakon vrlo kratkog vremena shvatila da je ta osoba, kako se kaže… razglas. Ili tiskani pamflet, ha, ha, ha. U stvari, mogu to zaključiti jednom malo katastrofičnom rečenicom: Upropastio sam puno dobrih žena time što sam dopustio nekim muškarcima da ih zavedu mojim pjesmama i da ih na kraju ostave, nesretne i u suzama.

Bez komercijalnog aspekta, po tvome guštu, koji su skladatelji i pjevači učinili najbolje tvojim stihovima? Što se tiče skladatelja, tu su Zdenko Runjić, Tonči Huljić, a isto tako Tutić i Dujmić. Što se tiče izvođača, nekog ću bez namjere i zaboraviti, radi se o stotinjak pjevača... U svakom slučaju, tu su Vinko Coce na svoj način, Mladen Grdović na svoj način, Goran Karan na svoj način, Toni Cetinski na svoj način, Đani Stipaničev na svoj... Naravno, tu je i Oliver Dragojević na svoj način, iako je on možda nezadovoljan formama koje je tada pjevao, ali je imao velike hitove sa mnom i sa Zdenkom Runjićem. ...A od žena — Ljilja Nikolovska, Doris Dragović… i Severina je neke stvari na svoj način, ali fenomenalno otpjevala…

Postoji li pjesma za koju bi volio da je nisi napisao?

Postoji više pjesama za koje bih volio da ih nisam napisao, koje su rastužile ljude. Neki put čovjek nije dovoljno pametan da zaustavi neku emociju i da je ne snimi. Neka pjesme ne treba snimiti.

Postoje pjesme koje su jako rastuživale mog oca, moju majku. Bilo je pjesama koje su govorile o smrti, koje su bile hitovi, a recimo moja majka je uvijek gasila televiziju i nije htjela to slušati. Neke pjesme nije trebalo snimiti, neke trebaju ostati u čovjeku. Sve one koje rade da ti ruke idu gore, treba snimiti. Sve one koje ti usporavaju srce — ne.

Postoji li neka pjesma drugog autora koju bi rado potpisao?

Koju bih volio da sam napisao? Isuse i Marijo! Pa to je svaki dan problem!

Mila majko, zašto nisam napisao ovo, zašto nisam napisao ono. Ima pjesama za koje bih ne znam što dao da sam ih ja napisao, npr. Boža zvani Pub, Yesterday, Strangers in the night, Oprosti mi, pape, ha, ha... Čak i posljednjih deset godina barem sam stotinu puta čuo takve pjesme. Još uvijek kod mene postoji i šok i divljenje prema ljudima koji su napisali takve stvari.

To ti je vjerojatno i moja životna priča i moja filozofija. To je ono kad se čovjek u stanju zbog emocija roditi i umrijeti. I ponovno se roditi i umrijeti. U biti, mislim da se autor tijekom života više puta rađa, ali isto tako više puta umire. To je vjerojatno najveća moguća povlastica od Boga, da te više puta digne i spusti, više puta rodi i više puta odnese.

Imaš li neki savjet novim autorima?

Prva stvar je: da bi pravilno hodao kroz budućnost, moraš napraviti puno koraka po prošlosti. To je apsolutno i neopozivo.

Treba li ti bol da bi pisao i umjetnički se izražavao?

Ne mogu raditi kad sam nesretan. Kad sam nesretan, mogu u tom trenutku samo biti nesretan. A kad sam dobre volje i sretan, onda se mogu baviti i pisanjem, mogu biti i lažno nesretan. Ali, nažalost, kad sam nesretan, onda sam samo — nesretan.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Prvi u ciklusu razgovora koje s uvaženim pojedincima glazbene scene vodi naš istaknuti pjevač i skladatelj

Imaš li moto u životu?

Nemam ti ja neki stalni moto. Mijenjam ga iz dana u dan. Mislim da sam u životu jako vrijedan, ali jednako tako i kampanjac. Ako bih se danas poželio izraziti, rekao bih: ljubav za sve. Samo ljubav može spasiti ovaj svijet. Ništa drugo. Govorim o ljubavi kao univerzalnoj emociji.

Jesmo li nešto propustili i zaboravili reći?

To što smo sada zaboravili reći, jednoga ću dana napisati u nekoj novoj pjesmi.

Koji bi tvoj stih i koja pjesma najbolje opisali tvoj život i glazbene namjere?

Neke tuge nikad se ne prebole / Ubit će me noćas stvari lagane.

Sudjeluješ li aktivno Nenad Ninčević 35

Tko čeka, dočeka S Predstavljen projekt uz razgovor s glavnim urednikom nove glazbene emisije Top.HR na RTL–u 2, Dorijanom Klarićem

Sve se poklopilo Otkad postoji ideja za emisiju Top.HR?

Voditeljski par: Ana Miščević i Dorijan Klarić

P

Piše: Ivana Martinac

oslovica Tko čeka, dočeka lijepo oslikava ono što se trenutačno događa s listom koja je nedavno proslavila prvu godišnjicu.

Naime, službena nacionalna lista radijskih singlova Instituta hrvatske glazbe, poznatija kao HR TOP 40, nakon nešto više od godinu dana od prvog objavljivanja, dočekala je pojavljivanje na malim ekranima. Otkako je Institut

hrvatske glazbe, a unutar njega najviše zahvaljujući velikom zalaganju djelatnika i predstavnika HDS–a, počeo objavljivati top–listu četrdeset aktualnih domaćih radijskih singlova, stvari su se za domaću pop–rock mainstream glazbu promijenile nabolje. Postojanje relevantne i pouzdane top–liste unijelo je živost na scenu i aktiviralo glazbenike, PR menadžere, diskografe, medije, ali i javnost. Vrijednost projekta prepoznala je i jedna od vodećih medijskih kuća — RTL. Najutjecajnija glazbena top–lista sada živi u glazbenoj emisiji Top.HR koja je počela s emitiranjem 15. veljače na RTL–u 2, s voditeljima Dorijanom Klarićem i Anom Miščević.

Tjedan autora ili Život je pjesma Svakoga dana točno u podne, desetominutnim portretima autora čije su pjesme — ali često ne i lik — dobro poznate javnosti, dolazimo do vrijedne i zanimljive glazbene slagalice

Kad je stigao prvi mail od Instituta hrvatske glazbe o listi HR TOP 40 i s objašnjenjem kako se sustavom PlayKontrol stvorila nova top–lista, u meni je instinktivno nešto zazvonilo i čak sam u tom trenutku bez obavještavanja svojih nadređenih nazvao broj u potpisu e–maila i rezervirao se za razgovor s temom ekranizacije liste. Nisam čak ni pričekao da vidim dva–tri tjedna, a bojazan prema tim top–listama s razlogom postoji u Hrvatskoj jer su dugo godina bile nevjerodostojne. Već u samom početku ta je ideja naišla na veliko razumijevanje mojih nadređenih, jer je RTL baš u to vrijeme u svojoj produkciji planirao širenje domaćeg programa. Sve se poklopilo. Oduvijek smo na neki način htjeli potaknuti emitiranje hrvatske glazbe, konkretno projektom Hrvatska traži zvijezdu, gdje smo stvorili neke estradne protagoniste, inzistirali smo i na pjevanju hrvatskih pjesama, pa smo htjeli da se i na taj način sve popularizira. Ali evo, ovo je bio najkonkretniji trenutak da to i ostvarimo.

Raspored ljestvice Kako je emisija koncipirana?

S Top.HR počeli smo 15. veljače, i to u respektabilnom terminu prema kojem osjećam veliko strahopoštovanje. Riječ je o suboti u 20 sati. To je najudarniji prime–time na RTL–u 2 koji je naš glavni

P

Piše: Ivana Martinac

ubotu navečer treba rezervirati za RTL 2 i emisiju Top.HR uz dobru domaću glazbu!

Kako je sve počelo i odakle ideja za tu glazbenu emisiju, otkrio nam je voditelj i glavni urednik emisije Dorijan Klarić.

36

HDS ZAMP pokrenuo na glazbenoj televiziji CMC projekt predstavljanja hrvatskih autora popularne glazbe

poligon RTL grupe za mlade; urbano, a usudim se reći i za nešto drukčije. Pokušao sam osmisliti što pošteniji način da u jednoj emisiji iz nekoliko aspekata bude zastupljeno što više aktualnog tjedna. To ćemo raditi predstavljanjem spotova, ugošćavanjem glazbenika i glazbenim vijestima. Dakle, spotove ćemo puštati tako da iz svake grupe od pet spotova, npr. od 40. do 35. mjesta, emitiramo jedan spot, ako on naravno postoji. I tako idemo po grupama, emitirajući po jedan spot. Dolazeći do desetog mjesta i TOP 10, iz svake grupe puštamo sve više spotova, naravno da ne tretiramo isto 39. i 3. mjesto. Znači, što više idemo prema vrhu, puštamo više spotova. Iz grupe od 10 do 5 puštamo dva spota, ponovno ističem pod pretpostavkom da postoje, i od 5 do 1, emitiramo dva ili tri spota. Budući da uz to imamo i dva bloka po šest vijesti, svatko će dobiti svoje mjesto. Svaki spot koji ćemo puštati u sredini ima trakicu info u kojem puštamo vijest o tom izvođaču.

Već smo se uvjerili kako lista HR TOP 40 predstavlja fuziju različitih glazbenih žanrova, ali je i pokazatelj onoga što zapravo publika ovog trenutka voli i želi slušati. Nažalost, svjedoci smo vremena kad domaća glazba dosta teško dolazi do etera ili se pak emitira u kasnim noćnima satima. Predstavljanje pjesama je time uvelike otežano. Upravo zato svaki ovakav pothvat zasigurno zaslužuje pozornost, a sudeći prema entuzijazmu i riječima glavnog urednika projekta, subotu navečer treba rezervirati za RTL 2 i emisiju Top.HR uz dobru domaću glazbu!

otkraj studenoga prošle godine HDS ZAMP na nacionalnoj glazbenoj televiziji CMC pokrenuo je projekt Tjedan autora.

Cilj projekta je široj javnosti predstaviti i približiti važne hrvatske skladatelje popularne glazbe. Iz tjedna u tjedan, desetominutnim portretima autora čije su pjesme — ali često ne i lik — dobro poznate javnosti, dolazimo do vrijedne i zanimljive glazbene slagalice. Ujedno doznajemo i mnogo zanimljivih informacija o ljudima koji kreativnim radom obogaćuju domaću glazbenu scenu.

Počeci u nadahnuću

Prvi korak i kontaktiranje s autorima obavlja Odjel članstva i PR HDS ZAMP–a, a nakon toga s autorima razgovara CMC–ov urednik emisije Toni Volarić, dok je za montažu zaslužan Alen Horvatić. Od samog početka projekt je naišao na odličan odaziv autora koji iz tjedna u tjedan govore o svojim djelima, inspiraciji i umjetničkom životu. Život je uvijek inspiracija, tom rečenicom renomiranog hrvatskog skladatelja Zrinka Tutića, tvorca mnogobrojnih hitova, ali i autora iza kojega je dugogodišnje bogato iskustvo i čak više od tisuću pjesama, počela je cjelokupna priča, prva emisija projekta. O inspiraciji je pričao i Husein Hasanefedić Hus: Postalo je sve teže pisati pjesme, ali su sve pjesme koje su nastajale dio života, dio iskustva, onog što vidiš, procesiraš, dio onoga što odmaštaš i proživiš odmaštano, a i dio nekih biografskih momenata. Jedan od najpoznatijih autora klapske pjesme, Pero Kozomara, o istoj temi kaže: Inspiracija mi je onaj kraj u kojem živim, a to je Split, inspiracija mi je sunčan dan jer kad je lipi sunčan dan, sve je lipo u mojoj glavi i odmah je pozitiva. I uspješna kantautorica Lea Dekleva pričala je o tome što nju potiče na stvaranje. Mislim da je, na moju sreću, moja inspiracija bila — potreba. Znači, meni je netko stao na srce ili ga je malo zgnječio, okrenuo naopako.

Ja to nisam imala kome reći nego klaviru, odnosno samoj sebi. A ako znaš da postoji mogućnost da će taj netko ili nešto, ta neka situacija koja se dogodila, zaploviti eterom i da će to ljudi moći čuti — postoji li bolji psihijatar od pjesme?

Ne ukradi pjesmu!

Ima li ljepše nego kada netko sljedećom rečenicom izrazi ljubav prema poslu koju radi: Moj život je pjesma, beskrajno sam sretan zbog toga. Tako je svoj život i rad predstavio veliki glazbenik i prošlogodišnji dobitnik Porina za životno djelo, Rajko Dujmić, tvorac više od 1800 pjesama. Nije tajna da bi iz njegove bogate, dugogodišnje karijere mnoge mlađe generacije mnogo toga mogle naučiti, ali i zapamtiti važan postulat koji je naročito istaknuo — Ne ukradi pjesmu, ne ubij pjesmu!

Tjedan autora propituje i vječito pitanje: kako do hit pjesme, postoji li čarobna formula ili pravilo kako napisati uspješnu pjesmu? Evo kako na to pitanje odgovara prokušani hit–maker Tonči Huljić: Ako postoje neka pravila, onda postoje pravila kako se ponašati kad ideš pisati pjesmu. Ne postoje pravila za pisanje pjesme, niti vjerujem u neku inspiraciju. Za sve koji su se ponadali da ipak postoji recept za pisanje hita, Denis Dumančić ima poruku: Jedina istina u ovom poslu je da nema recepta za hit. Nikad ga nećete pronaći. To je magija u kojoj postoji toliko elemenata koje morate zadovoljiti… Nije samo tekst i glazba, to mora biti taj posebni trenutak, stanje duha.

Iako neki autori pišu pjesme da bi »izbacili« iz sebe nakupljene emocije ili misli, drugi kažu da pisati za samog sebe zasigurno nema neki preveliki učinak.

Za Faruka Buljubašića — Fayu upravo je smisao pisanja da ljudi pjevaju njegove pjesme. To je i razlog zbog kojeg ih je on počeo pisati. Vrlo sličnog mišljenja je i Petar Beluhan koji je to na sebi svojstven način ovako izrazio: Pisanje glazbe bez aplauza je nezavršen čin. Postoji put koji sam nesvjesno pronašao, »nakljucao«. I to nekome nešto znači — evo me, zato sam ovdje sretan i ponosan.

Ostani svoj Svaki autor ima svoj put, zacrtanu liniju kojom želi ići i smatra da tako najbolje može opstati na glazbenoj sceni. Ostati svoj i uvijek vjeran sebi stav je Nene Belana koji je uvijek radio baš onako kako je mislio da treba i može.

Ali ostati svoj nije lako kad mnogi žele vaša djela, a nemaju svijest da su ona — iako nematerijalna — ipak nečije vlasništvo. Problem i budućnost zaštite autorskih prava ključni su za sve kreativce pa tako i za stvaratelje glazbenih

djela. Autorska društva imaju bitnu ulogu u borbi i zaštiti autorskih prava — to je i jedan od razloga zbog kojih je HDS ZAMP pokrenuo ovaj projekt. Smatram da je situacija u Hrvatskoj odlična što se tiče zaštite autorskih prava. To se vidi po tome što je naše društvo skladatelja jedno od najpriznatijih u Europi. Čak su neka naša rješenja implementirala druga društva skladatelja, rekao je Miro Buljan, dok Mario Vestić, skladatelj u posljednje vrijeme najpoznatiji po uspješnicama koje izvodi Opća opasnost, kaže: Tim projektom publika može pobliže upoznati razmišljanja i rad ljudi koji stoje iza nekih pjesama koje i njima nešto znače. Projektom se i rad HDS ZAMP–a približava neposrednim korisnicima glazbe kao partner koji štiti njihove poslovne interese.

D

oznajemo mnogo zanimljivih informacija o ljudima koji kreativnim radom obogaćuju domaću glazbenu scenu

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

HR TOP 40 na malim ekranima

Dvije lipe, lipu…

Skladateljima razvoj novih tehnologija uvelike pomaže u predstavljanju njihova rada, ali zbog njih znaju naići i na probleme, kao što je teško iskorjenjivo nelegalno »skidanje« glazbe. Predrag Martinjak Peggy objasnio je to ovako: Problem je što ljudi mogu s dva klika skinuti pjesme koje im se sviđaju i slušati ih koliko hoće, a pritom ih ne zanima tko je to napisao. Ne zanima ih činjenica da taj autor živi od toga što oni slušaju i da bi bilo lijepo da dobije dvije lipe, lipu...

Vjerujemo da projekt pomaže publici da otkrije ljude koje često zaboravljaju, one koji stoje iza njihovih omiljenih pjesama. Tjedan autora predstavio je dosad petnaestak autora. Pred nama je još dvadeset pet emisija koje će pomoći u afirmaciji i predstavljanju autora i njihovih djela — svakog dana, točno u podne, na programu CMC televizije.

Tjedan autora projekt je HDS ZAMP–a i CMC televizije za koji smo sigurni da već je pomogao i još će uvelike pomoći afirmaciji i predstavljanju autora i njihovih djela, ali i izvođača jer jedni bez drugih ne mogu. Ne zaboravimo da svi oni žive od svojih autorskih prava i zato ih poštujmo. Jer poštujući njihova autorska prava, poštujemo i same autore.

Zrinko Tutić

Petar Beluhan

Takav je projekt zasigurno pozitivan za predstavljanje autora, ali i dobar podsjetnik na to da oni žive od autorskih prava i zato ih ne zaboravimo poštovati. Poštujući njihova autorska prava, poštujemo i same autore!

Damir Urban

37

U potrazi za srebrnim zvukom

Razgovor sa skladateljem i pedagogom koji je upravo navršio četvrto desetljeće života

D

anas je brzina računala i procesorska snaga tako velika da obični mobitel u snazi može nadmašiti ili zamijeniti sve uređaje nekog elektroničkog studija iz šezdesetih godina prošlog stoljeća

S

Piše: Nina Čalopek

kladatelj Vjekoslav Nježić prošle je, 2013., proslavio 40. rođendan te smo ga na tom svojevrsnom životnom jubileju odlučili priupitati nešto o njegovim glazbenim počecima, skladateljskim težnjama i planovima, profesorskom radu, zanimanjima i utjecajima. Studij kompozicije završio je na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi prof. Stanka Horvata, a usavršavao se u Austriji, Poljskoj, Luksemburgu, Njemačkoj i Mađarskoj, na području kompozicije, zborske i elektroničke glazbe. Poslijediplomski studij glazbene tehnologije za područja multimedijskih, filmskih i plesnih projekata završio je u Nizozemskoj, na Fakultetu za medije, umjetnost i tehnologiju pri Sveučilištu u Utrechtu. Danas djeluje kao izvanredni profesor predmeta Glazbeni oblici i stilovi, Glazbena informatika i Polifonija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a odnedavno je i profesor predmeta Aspekti glazbe na novoosnovanom studiju Suvremenog plesa i Baletne pedagogije pri Akademiji dramske umjetnosti. Uz skladanje, sudjeluje u izradi i uredništvu notnih izdanja te djeluje kao producent snimanja za izradu trajnih snimki Simfonijskog orkestra HRT–a.

Budući da je ovaj razgovor donekle prigoda da zajedno zastanemo na svojevrsnoj središnjici vašeg životnog puta, vratila bih se na prve trenutke vašeg profesionalnog razvoja. Kad ste prvi put osjetili potrebu za skladanjem? Što vas je potaklo i kako ste počeli?

Počeo sam sa skladanjem u srednjoj školi, no to je bilo vrlo spontano i uokvireno drugim interesima. Naime, namjeravao sam studirati elektrotehniku, a onda se dogodilo nešto neobično — susreo sam se s glazbom i književnošću 20. stoljeća. Sjećam se fascinacije i obuzetosti glazbom ranog Pendereckog i Ligetija. Njihove skladbe su me snažno privukle skladanju. Također, volio sam improvizirati za klavirom, s primjesama jazza. Mislim da je to dobra početna kombinacija za početak bavljenja skladanjem.

Naslijeđe profesora Horvata U specifičnom studiju poput skladateljskog, nameće se važnost međugeneracijskih odnosa profesor — student.

Studij ste proveli u klasi Stanka Horvata. Što smatrate najvrednijom baštinom svojih studentskih dana?

38

Samozatajni skladatelj Vjekoslav Nježić umjesto vlastitog portreta za ilustraciju ovoga intervjua ponudio je fotografiju svoje najnovije interaktivne glazbeno-scenske predstave Vrata percepcije

Bio sam potpuno fasciniran profesorom Horvatom — kao osobom, pedagogom i kao skladateljem. Prenosio je i širio strast. Znao bi reći: »Klarinet u ovoj lagi ima jednu srebrnu boju.« Način

na koji je pričao o toj srebrnoj boji bio je senzacionalan. Takvu strast i žar za zvukom i za promišljanjem zvuka nisam susreo nikad poslije. A onda se dogodi da i vi čujete neki svoj srebrni zvuk klarineta u toj lagi. Svaki sat u pet godina studija bio je ispunjen, kvalitetan i poseban. Nažalost, mislim da je danas Stanko Horvat nepravedno zapostavljen. Sedam godina nakon njegove smrti tu i tamo možemo čuti neka njegova djela, no ne u mjeri koju zaslužuje njegov opus. Vjerujem da je možda njegovoj glazbi suđeno da u ovakvoj sredini bude zaboravljena pa onda nakon nekoliko generacija ponovo otkrivena s velikim zvonima, kako je to već bio slučaj s nekim skladateljima u povijesti.

Danas i sami predajete na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Možete li na svojoj profesorskoj poziciji dočuti neke studentske boljke, ali i njihove interese i znatiželje? Što biste danas kao bivši student savjetovali svojim mlađim kolegama, a što biste im poručili kao profesor?

Volim raditi sa studentima. Lijep je osjećaj kad osjetite da ste kod nekoga potaknuli fascinaciju nekom glazbom, zvučnim primjerom ili nekom idejom.

U današnje vrijeme uloga nastavnika ili profesora nikako nije samo takva da znanju pristupa s nekog kvantitativnog aspekta. Mene više zanima aspekt vještine i kako upotrijebiti, artikulirati stečeno znanje.

Razlike u generacijama U četrnaest godina, koliko se bavim pedagoškim radom primjećujem veliku razliku između novih generacija i onih prijašnjih. Golemu ulogu u tome odigrao je i internet te dostupnost informacija. Kad se prije dvadesetak godina željelo doći do neke partiture, trebalo je putovati do Graza ili Beča, a danas je za to dovoljno pristupiti internetu i iz svoje sobe potražiti, dobiti ili naručiti što god poželite. Čini mi se da je nezamislivo kvalitetniji i ispunjeniji odnos bio prema onoj partituri ili snimci o kojoj se sanjalo i zbog koje se putovalo, u odnosu na današnji trenutak kad se spoznaja o kvaliteti stvari lako može u mnoštvu informacija izgubiti. Jednostavno, mislim da smo prestali sanjati i željeti — gotovo sve nam je lako dostupno. U tom smislu, zadovoljan sam ako uspijem barem malo izoštriti fokus studenata na stvari koje smatram vrijednim, navesti ih da sami nastave u nekom predloženom smjeru.

Nakon diplome završili ste u Utrechtu na poslijediplomskom studiju glazbene tehnologije za područja multimedijskih, filmskih i plesnih projekata na Fakultetu za medije, umjetnost i tehnologiju. Čini mi se da je upravo to poslijediplomsko razdoblje znatno utjecalo na vaše skladateljske, čak i široko umjetničke interese. Je li upravo taj studij bio profesi-

onalno, zanatsko otkrivanje elektronike i multimedije, odnosno nekih skladateljsko–tehničkih postupaka koji možda proizlaze iz nekih postulata elektronike ili koji su bez upotrebe, bez pomoći novih medija gotovo neizvedivi?

Svakako! Moj studij u Hilversumu bio je poseban po tome što mi je omogućio da u praksi surađujem s umjetnicima iz drugih područja, na primjer s koreografima. U tom razdoblju sam se intenzivno posvetio elektoničkoj glazbi, što je vrlo specifično i još uvijek mlado i dinamično područje.

Zvuk pod mikroskopom Zanimljivo je kod elektroničke glazbe da se zvuk može promatrati kao pod mikroskopom i vrlo precizno definirati.

Pritom elektronička glazba ne isključuje tradicionalna razmišljanja i pristup o odnosima napetosti u glazbi. Primjećujem da postoji predodžba o elektroničkoj glazbi koja je bila predstavljena i zastupljena pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća kad su tehnološki uvjeti definirali sredstva kojom se skladala takva glazba, odnosno glazba koja se zasniva na upotrebi oscilatora i osnovnih valnih oblika u sintezi zvuka. Danas su tehnologija i razvoj računarstva toliko napredovali da elektronička glazba može zvučati sasvim drukčije — kako god skladatelj poželi. Za razliku od tih početaka, elektroničku glazbu danas samo mašta može ograničiti. Također, pojavio se novi element, a to je dostupnost uređaja koji su potrebni za stvaranje interaktivnih projekata. Interaktivna elektronička glazba bila je prisutna još od najranijih dana, samo s tom razlikom što bi u većini takvih projekata trebao kamion uređaja i mnogo tehničara koji bi opsluživali skladateljske ideje. Danas je brzina računala i procesorska snaga tako velika da obični mobitel u snazi može nadmašiti ili zamijeniti sve uređaje nekog elektroničkog studija iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. S prosječnim laptopom danas se mogu ostvariti vrlo komplicirani projekti koji uključuju praćenja pokreta, slike i zvuka u realnom vremenu. I to je ono s čime sam se susreo u Nizozemskoj i što me do danas privlači. Što za vaš opus znači upotreba elektronike te koja su vaša ključna djela s tog područja? Možete li razlučiti neke razvojne faze koje se možda razlikuju po načinu upotrebe, odnosno tretiranju elektronike?

Osobno o svojim fazama teško mogu govoriti, no ono što sa sigurnošću mogu potvrditi je da razvoj tehnologije utječe na sredstva kojima se koristim.

Primjerice, Kinect. Radi se o uređaju koji infracrvenim zrakama prati pokrete plesača te prema tim pokretima kontrolira parametre koje skladatelj definira — visinu, trajanje ili glasnoću. Taj je uređaj financijski sada vrlo dostupan, što

je bilo nezamislivo prije desetak godina.

Zanimljivo mi je postaviti načelni okvir i u globalnim proporcijama definirati većinu skladbe, no dijelom ostaviti prostor za izvanglazbeni objekt koji svojim pokretima utječe na neke parametre izvedbe. To može biti i utjecaj na svjetlo ili sliku, dakle ne nužno na glazbene parametre. Također, interaktivnost je moguća i u drugom smjeru — kad povratna informacija utječe na trenutačne odluke plesača, koji onda iznova utječe na promjene i time stvara nove petlje.

Na više predstava i projekata radili ste s mnogim plesačima i koreografima.

Neki od njih su Vrata percepcije Jasne Čizmek Tarbuk za 30. Tjedan suvremenog plesa u koprodukciji s Hrvatskim institutom za pokret i ples ili balet Chronostasis u koreografiji Snježane Abramović za 23. Muzički biennale Zagreb.

Ujedno ste i profesor na novoosnovanom studiju Suvremenog plesa i Baletne pedagogije u Zagrebu. Očito je da imate poseban odnos sa suvremenim plesom.

Opišite nam taj odnos. Što vas k njemu privlači?

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Generacija 40: Vjekoslav Nježić

Ako nekome trebam objasniti što me privlači u plesu, onda bih ga uputio da pogleda neku od koreografija Jiříja Kyliána i neku od izvedbi Netherlands Dance Theathrea. To izgleda senzacionalno! Sklad čistoće pokreta i jasne forme te oblikovanje vremena pokretom.

Najlakše je napisati glazbu Što se pak tiče posljednje plesne predstave, Vrata percepcije, to je predstava kojoj je prethodila suradnja sa Svenom Lončarićem, profesorom na Fakultetu za elektrotehniku i računarstvo te voditeljem Odsjeka za elektroničke sustave i obradbu informacija. Njegov tim studenata radi na mnogim projektima koji uključuju digitalnu obradu i analizu slike, a popisu mnogih projekata na kojima su dosad radili pridodali su i sudjelovanje u toj multimedijskoj plesnoj predstavi. Riječ je o tome da smo željeli na nekoliko planova promišljati mogućnosti korištenja tehnoloških mogućnosti u plesnoj predstavi. Rezultat toga je intenzivan suodnos pokreta, slike i glazbe. Što možemo očekivati sljedeće? Na čemu trenutačno radite?

Trenutačno radim na skladbi koja je narudžba ansambla xx. Jahrhundert iz Beča, a praizvedba će biti najesen ove godine. Također, u planu je i mogućnost televizijskog snimanja baletne predstave Vrata percepcije, no već smo morali otkazati jedno snimanje zbog vremenske kolizije nekih sudionika u projektu. Čini mi se da je najlakše napisati glazbu, a onda mnogo teže koordinirati i organizirati realizaciju te glazbe u nekom većem projektu

39

Sve je više nadarenih kantautorica

One dolaze BROJ 185, OŽUJAK 2014.

osljednjih nekoliko godina na hrvatskoj glazbenoj sceni pojavio se priličan broj mladih glazbenica koje pokazuju autorsku inovativnost i svježinu. Prepoznalo je to i dvadesetak glazbenih kritičara koje je T–portal pozvao da predlože liste najboljih prošlogodišnjih izdanja. Među njima nalaze se imena kao što su Lovely Quinces, Punčke i Žen. Tko su te djevojke?

Tko je tko

Razgovarali smo s Dunjom Ercegović, Lucijom Ivšić, pjevačicom i gitaristicom u Punčkama, te Evom Badanjak, koja ima istu ulogu u grupi Žen.

40

Žen

Cure, koji je razlog što ste se uopće počele baviti glazbom?

Lucija (Punčke): Mislim da svatko mora imati neki ispušni ventil pa je tako moj glazba i njezino stvaranje. Uz Punč- Punčke ke imam priliku reći svoje mišljenje, izbaciti osjećaje, vikati na pozornici, skakati, bez ičijeg osuđivanja, štoviše, ljudi ti plješću.

Eva (Žen): Još kao dijete išla sam u osnovnu glazbenu školu, koju sam prekinula zbog nekih drugih aktivnosti kojima sam se tada bavila. Sa šesnaest godina ponovo sam uzela gitaru u ruke, inspirirana tadašnjim hit albumom Californication Red Hot Chilli Peppersa koji mi je i dan–danas jako drag. Oduvijek sam izmišljala priče, pa tako s vremenom i pisala pjesme koje sam mogla izvoditi uz gitaru. ˝Skidanje˝ pjesama koje su mi se svidjele nije mi baš išlo, uvijek me više zanimala raznolikost boja zvu-

Zvonimir Ferina

Iza imena Lovely Quinces stoji 21–godišnja kantautorica iz Splita, Dunja Ercegović koja je, iako djeluje tek oko dvije godine, zauzela prvu poziciju najboljeg izdanja 2013., s EP izdanjem naziva No R o o m For Us.

Grupa Žen već neko vrijeme djeluje na sceni, ali pod različitim nazivima i različitim postavama. Njihova glazba nije strogo žanrovski definirana te uključuje sve ono što djevojke smatraju inspirativnim i dobrim, od klasičnog rocka pa do elektroničke glazbe. Zanimljivost grupe su i digitalne vizualizacije koje tijekom nastupa uživo radi četvrta, pridružena članica, tako da publici prenose širi uvid u svoju glazbu. Deb i t a nts k i m albumom I tako je s ve

počelo dospjele su na listu najboljih prošlogodišnjih izdanja.

Lovely Quinces

kova koje mogu proizvesti nego da gazim uhodanim putovima.

Dunja, što te privlači u akustici i postoje li planovi da osnuješ svoju grupu, možda i u električnom izdanju?

Dunja (Lovely Quinces): Ne njegujem posebno akustiku, nego mi je setup jednostavno trenutačno takav — imam samo gitaru i glas. Privlači me akustika, ali ne želim se ograničavati samo na nju. Već sada pomalo gledam koje su mi druge opcije, ali da se srž glazbe koju radim ne promijeni. Volim se igrati glazbom, no u ovom trenutku ne razmišljam previše o bendu, želim se još malo pronalaziti i istraživati.

Kakvu poruku želite prenijeti svojom glazbom?

Eva (Žen): Glazba Žena poziva na putovanje nekim novim svjetovima, a tekstovi čine spoj mojih iskustava, imaginacija i želje da potaknem osviještenost ljudi prema drugim bićima općenito ili ukažem na apsurdnost nekih postupaka.

Lucija (Punčke): Pisanje pjesama i skladanje moj je ispušni ventil. Pjesme mi omogućuju »čišćenje« uma i duše jer ne znam za drugi način.

Pišem o sebi i svemu što mi se događa, a što u većini slučajeva nisam sposobna izbaciti iz sebe na vrijeme, već kaskam za vremenom pa mi onda preostaje napisati pjesmu o tome. Kako smo svi drukčiji, svaka moja pjesma će

biti drukčije interpretirana i drago mi je kad čujem da se ljudi u njima pronalaze, jer sam to i htjela. Svi glazbenici koji su mi uzor radili su pjesme s kojima sam se mogla poistovjetiti.

Dunja, ti za razliku od Eve i Lucije pjevaš na engleskom jeziku — planiraš li možda pisati neke pjesme i na materinjem? Kako se ta tvoja odluka odražava na činjenicu da domaće radiopostaje emitiraju uglavnom autore i izvođače koji pjevaju na hrvatskom?

Dunja (Lovely Quinces): Što vrijeme više odmiče, sumnjam da ću ikada pisati pjesme na materinjem jeziku. Odluka da pišem na engleskom bila je sasvim spontana i dogodila se u ranoj dobi. Sigurno nisam imala nekakve vizije niti sam strateški planirala tijek svoje moguće karijere u jedanaestoj godini. Mislim da je pitanje jezika apsurdno, previše se ide u detalje; radiopostaje bi trebale emitirati pjesme koje im se sviđaju, bez previše razmišljanja o tome na kojem su jeziku napisane. Ipak, nije sve tako crno, postoje domaće radiostanice i programi koji emitiraju i domaće izvođače koji ne pišu na materinjem jeziku. Što vas inspirira prilikom stvaranja i koji su vaši glazbeni utjecaji?

Eva (Žen): Inspiraciju nalazim u drveću, ljudima, životinjama, bojama, kamenju, stripovima... ukratko, svemu što me okružuje. U ranijoj fazi stvaranja prošla sam klasične inspirativne primjere kao što su: Velvet Underground, The Doors, Pink Floyd, David Bowie, Nick Dra-

ke, PJ Harvey, EKV, Laufer... Dok danas uglavnom pratim nezavisnu glazbenu scenu na kojoj ima mnogo odličnih i nepravedno medijski zapostavljenih autora i bendova koji neopterećeni slavom stvaraju iskreno i opušteno. To se osjeti u njihovoj glazbi i to je ono što me trenutačno najviše inspirira, pa bih najradije s takvim ljudima i surađivala.

Neka od imena koja mogu izdvojiti su Grupa TI iz Beograda, Coma Stereo iz Maribora i Peach Pit iz Zagreba.

Lucija (Punčke): Sklona sam analiziranju svakog događaja, pa se uvijek dogodi da u tome pronađem inspiraciju.

Nekome su to gluposti, no za mene je to često tragedija i nešto što me kopka dok god to ne izbacim iz sebe. Pjesmom si pokušavam pojednostavniti vlastito i tuđe ponašanje koje mi često zakomplicira život. Nakon što to izbacim iz sebe i prestanem se boriti sama sa sobom, sve postaje kristalno jasno i lakše se nosim s tim. Patti Smith je moj idol, ona je za mene najcool žena u svijetu. Ponajprije se divim njezinu stavu i kad bih mogla birati s kim će Punčke surađivati, ona bi bila prva na listi. Ali tu su i Pipsi, Kandžija, Žen, Tegan & Sara.

Sve divni bendovi.

Smatrate li da će autori u budućnosti moći živjeti od svojih autorskih prava ili će ona činiti samo jedan manji segment prihoda? Postoji li mogućnost da se glazbom bavite profesionalno?

Dunja (Lovely Quinces): Mislim da će autorska prava uvijek činiti tek jedan segment prihoda, jer glazbenici će uvi-

jek nastupati, imati ili barem pokušavati imati neke honorare; ovisno o artistu, tu je uvijek i merchandise koji je kod nekih znatna stavka itd. S obzirom na to da se malo manje od godinu dana intenzivno bavim glazbom i pristupam joj profesionalnije nego prije, priznanje Tportala mi znači mnogo — daje vjetar u leđa i potvrdu da idem u dobrom smjeru. Voljela bih nastaviti istim tempom i opravdati to daljnjim radom.

Eva (Žen): Meni je glazba najbitniji segment u životu. Bilo bi divno imati sve vrijeme svijeta samo za stvaranje i izvođenje glazbe bez potrebe da radim još nešto čime bih se prehranjivala, no smatram da je to rijetko moguće bez pristajanja na kompromise.

Lucija (Punčke): Rado bih se bavila glazbom profesionalno, ali treba imati plan B, tako da ujedno i studiram.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Tomislav Vuković

Punčke su ženska grupa koju mnogi opisuju kao jedan od najatraktivnijih mladih bendova na domaćoj sceni.

Osnovane su u Vinkovcima još 2007.

Prošle su nekoliko faza s različitim brojem članova, da bi se ustoličile u formi power trija, što se pokazalo dobitnom kombinacijom. S vremenom su razvile zanimljiv zvuk temeljen na utjecajima indie izvođača, kao što su grupe Television ili Joy Division, a da se uporan rad isplatio, pokazalo je njihovo debitantsko izdanje Sunčano s povremenom naoblakom koje je dospjelo na kritičarsku listu najboljih prošlogodišnjih izdanja.

Silvijo Selman

P

Pišu: Milan Majerović–Stilinović i

Darko Vaupotić

Lovely Quinces, Punčke & Žen

D

unja (Lovely Quinces): Što više vrijeme odmiče, sumnjam da ću ikada pisati pjesme na materinjem jeziku

L

ucija (Punčke): Tek ćemo sada pokazati koliko smo voljne gristi i napredovati

E

va (Žen): Inspiraciju nalazim u drveću, ljudima, životinjama, bojama, kamenju, stripovima…

Ambicije i planovi za 2014.?

Dunja (Lovely Quinces): Svirati, stvarati, putovati, predstaviti svoju glazbu pred što širim krugom ljudi, bez obzira na to gdje žive i na koji način konzumiraju glazbu. U ožujku nastupam na festivalu SXSW u Teksasu i to mi je za sada prioritet što se inozemnih nastupa tiče, jer je ipak riječ o velikom festivalu. Nakon toga, nadam se da ću 2014. nastupati i dalje u inozemstvu, bilo u Europi ili preko bare, ili u našoj regiji.

Eva (Žen): Žen ove godine planira odsvirati seriju koncerata po Europi. U siječnju smo imale dvije mini turneje po Sloveniji i Austriji, a planiramo i dulju tur-

neju na proljeće. Radimo i na novom albumu, a planiramo objaviti i split izdanja s još nekim autorima koji također objavljuju za Unrecords.

Lucija (Punčke): Cilj je predstaviti album sviranjem po cijeloj regiji, probiti led ondje gdje još nije probijen i raditi na novim stvarima. Izlazak albuma gledamo kao početak jer ćemo tek sada pokazati koliko smo voljne gristi i napredovati. Uživamo u svakoj svirci i zato nastojimo da ih bude što više.

41

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

vo, kako je danas u ovom globalnom selu sve javna tajna, objavljujem vam bez grižnje savjesti: Euterpin dugovječni ljubavnik gospon Milutin Vandekar ušao je ovih dana (16. ožujka) u

lo je to uz satove klavira, još u pučkoj školi, pa na čajankama u gimnaziji. Ne znam kako su na to gledali mama Milica, tata Vandekar ili baka Marija (djed Stjepan već je bio davno oplakan kao Stjepan Radić, hrvatski pučki vođa i martir), ali ljubav se nastavila i na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, usporedno sa studiranjem na Medicinskom fakultetu. Ratne godine nisu uvijek i svuda

mobranski big band pretvorio se u Big band 32. divizije, a Milutin je u slobodi ljubovao i uz Orkestar braće Johan te kako to i priliči uz Big band Fiskulturnog društva Sloboda, na prvim čajankama u Glazbenjaku. Uz sve to stigao je i diplomirati na medicini i već 1950. postati savjetnik Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu.

Tata, kupi mi auto (čini se prvim takvim u onom društvu) svoje sestrične Mire Košutić, alias Alke Ruben, udane kao Mira Dupelj, na kraju kao pjesnikinje, književnice, prevoditeljice Dunje Robić, koja će biti nekom vrstom njegova pismonoše i hrabriti ga u ljubavi s Euterpom. Tako će se na sljedećem Zagrebu ‘59. postaviti nagradno pitanje Ljubav ili šala: pobijedili su! S ljubavlju se ne treba šaliti!

M

ala djevojčica s premijernog festivala jugoslavenske radiodifuzije u Opatiji 1958. postao je šlager nad šlagerima, prema stihovima skladateljeve sestrične Mire Košutić, alias Alke Ruben, udane kao Mira Dupelj, na kraju pjesnikinje, književnice, prevoditeljice Dunje Robić

Milutin Vandekar: Moja mala djevojčica — s kćerkicom Majom (1962.)

90. rođendan Euterpina dugovječnog ljubavnika, hrvatskog skladatelja i liječnika

Milutin Vandekar i njegova ljubav Laka strana ljubavi bila je zamamna. No činilo se da je stvarni život nudio Arkadiju

devedeset prvu godinu! Na njegovu konkubinu već odavna su navikli i obitelj i prijatelji; svi su je prihvatili, ali on joj je ostao, kako to i biva s vječnim ljubavnicama, nekako dužan.

Kako je sve počelo

42

Davno je to počelo, prije nego što je upoznao svoju gospođu Dunju, prije nego što su stigla njihova djeca. Poče-

A zapravo stvari su postale ozbiljne još od Rapsodije za trublju i orkestar i Fantazije za rog i orkestar, 1951. i 1952., zaključno s Concertinom za klavir i orkestar 1963. Istodobno Sretna luka, Volim kišu, Ti si moj zavičaj, Dođi, olujo, Bolero u noći, More, moje Jadransko more, Uspavanka... Laka strana ljubavi bila je zamamna. No činilo se da je stvarni život nudio Arkadiju.

Vandekar je napokon morao odlučiti: skladatelj ili toksikolog? Od 1965. je u Švicarskoj, gdje do umirovljenja radi kao znanstvenik pri UNESCO–u. Metresa je ostavljena sve dok se devedesetih nije pojavila Marulićeva Judita. Njegova Alka Ruben je ovaj put kao Dunja Robić napisala operni libreto, ali žena snuje...

Mira Košutić ili Mira Dupelj ili Alka Ruben ili Dunja Robić, možda je potražila novu inkarnaciju.

Uglavnom, Vandekarovi su više–manje i dalje u švicarskoj Arkadiji, a Milutinove pjesme više–manje u njegovoj Hrvatskoj.

Milutin Vandekar rođen je 15. ožujka 1924. u Zagrebu.

izgledale onakve kakve ih znamo iz jugoslavenskih filmova i satova povijesti.

Milutin, zapravo Krešo, jer mu je to bilo i drugo, krsno ime, a tako su ga u obiteljskom krugu i zvali, svirao je u Big bandu Zlatka Černjula, u Big bandu Romanija i njegovu malom sastavu, pa u Domobranskom big bandu. Sviralo se u Kinu Grič na Kvatriću, u Radničkom domu (danas Tvornici kulture), sviralo se, sviralo... A onda poslije rata, Do-

Šlager nad šlagerima Prvi plodovi njegove ljubavi bili su Jugotonovi šelaci s Plesnim orkestrom Radio Zagreba u kojem je i svirao, a prva velika uspješnica: Mala djevojčica (odmah pa žensko!) s premijernog festivala jugoslavenske radiodifuzije u Opatiji 1958. Postao je to šlager nad šlagerima, napisao ga je nadahnut onim konzumerističkim stihovima

Kao stvaralac zabavnih melodija zauzima jedno od najistaknutijih mjesta pedesetih i šezdesetih godina u Hrvatskoj. Njegove se kompozicije odlikuju izvrsnom harmonijskom i kontrapunktičkom obradom. (Iz Leksikona jugoslavenske muzike, Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, u Zagrebu 1984. godine.)

Sretan rođendan, gospodine Vandekar!

U povodu 87. rođendana našeg istaknutog člana (12. veljače 2014.)

Pero Gotovac: Nikad se nisam »furao« na svojega oca U dvotomnom Leksikonu jugoslavenske muzike Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, objavljenom 1984. godine, nailazimo na formulaciju biblijskog tona: Pero Gotovac... sin Jakovljev

K

Razgovarao: Siniša Škarica

ad sam pisao bilješku za tvoj još neobjavljeni trostruki CD box osvježavajući osnovne podatke iz tvoje biografije, u dvotomnom Leksikonu jugoslavenske muzike Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, objavljenom 1984. godine, zapazio sam formulaciju biblijskog tona: Pero Gotovac... sin Jakovljev. Počeo sam time: Pero Gotovac oduvijek je bio određen karmom slavnog oca. Možemo li početi od te tvrdnje? Je li otac Jakov bio strog? Nisi li pred kritičkim očevim pogledom tražio zaklon kazališnih zastora i mizanscene, prepuštajući svoje lake komade ukusu publike, tom jedinom mjerilu koje presuđuje o sudbini skladatelja zabavne glazbe?

Zgodno… Dotaknuta je tema koja nije nezanimljiva... Nije ništa neobično, dapače je i logično, da sinovi »preuzimaju« očeve profesije. No moj otac nije ni trenutka, ni u kakvom obliku utjecao na moju odluku da studiram glazbu. Mislim da sam »postao glazbenik« prije kao teoretičar, nego kao »praktičar«. Otac nije imao smisla za pedagogiju, no znao me informirati o detaljima kad sam promatrao kako sklada, i posebno kad piše partiture. Uvijek me upućivao na svoju prebogatu biblioteku. Više nego idealne okolnosti za kasnijeg studenta glazbe. Možda je kojiput bilo malko naporno biti sin »velikog oca« i pritom opažati da netko pokušava komparirati vaš rad. Smiješno. Nikada se nisam »furao« — kako se to u slengu kaže — na svojega oca. Baš naprotiv, pazio sam tek da ga ne »izdam« kojim pogrešnim životnim potezom. Što se tiče lakih komada ili »zabavne glazbe«, mislim da nije grijeh baviti se time. Posebno kad si mlad. Nije sad trenutak da navodim poimence, dakako, uz anegdote, slične »grijehe« naših uvaženih veterana i potvrđenih glazbenih umjetnika koji su prolazili slična razdoblja. Jednom sam parafrazirao često korištenu izjavu da postoji samo »dobra« i »loša« glazba (ozbiljna/zabavna?!). Tada rekoh da postoji samo »ta-

lentirana« i ona »manje talentirana«. Dakako, nastojeći da se elegantno izrazim... ha, ha!

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

E

Piše: Siniša Škarica

Kako je s glazbom zapravo počelo? U ranom djetinjstvu? U tinejdžerskoj dobi?

Prvi pokušaji?

Kao dječak, nešto sam pokušao »guditi« prije nego što me je legendarni prof.

Matz upoznao s notama i petocrtjem.

Ali moja znatiželja se rasula u mnogo smjerova. Mislim da je presudni trenutak bio u petom razredu gimnazije, kad mi je prof. Marko Tajčević — inače pripadnik takozvane »hrvatske petorice«, koji su se tako nazivali šaleći se jer su bili zadojeni »autohtonošću nacionalnog glazbenog jezika« — dakle, kao vrstan pedagog, jednog dana otkrio sve »čarolije« kvintnog i kvartnog kruga. Potom, dobio sam na poklon jednu malu harmoniku »dugmetaru« i naravno prosviravši na njoj, jednostavno sam pratnju lijeve ruke prebacio na glasovir.

Prvi iskorak Tu je moja »teoretska potkovanost« uvjetovala da sam posegnuo i za notnim papirom.

Zagrebačka naklada Albini tiskala je 1943. dva moja šlagera. Radio postaja Zagreb snimila ih je za potrebe programa. Taj moj prvi javni iskorak u glazbi, bez obzira na simpatičnost amaterizma, kao da označava početak. Doduše beznačajan, no ipak… 71 godina!

U to vrijeme vladao je estradnom glazbom u Hrvatskoj Neno Grčević, poslije liječnik i akademik, svojom zadivljujućom melodijskom invencijom i »modernošću«. Mi klinci smo u njemu vidjeli svoj ideal i »učili« od njega. Nema ništa zla u tome. Za njegov 85. rođendan osobno sam mu predao plaketu Društva skladatelja u povodu održavanja Zagrebačkog festivala zabavne glazbe.

Bilo je pomalo dirljivo.

Je li Muzička akademija bila prvi izbor?

Na Akademiji si završio studij Teoretsko–folklornog smjera s diplomskom radnjom iz etnomuzikologije. Je li i to očev DNK: snažna nacionalna crta i potreba traganja za glazbenim etnosom?

O

Pero Gotovac

drasli smo i ne znamo više voljeti… Često sam razmišljao je li to bio neki nukleus budućih zbivanja u svijetu kojim sam se kretao. U svijetu generacije koja je mogla i takvim stihom izreći svoje viđenje, svoje trajanje? Ta pjesma gotovo da je anticipirala autorski jezik dolazeće mediteranske skladateljske generacije koja nije doživljavala »more i čemprese« kroz likove Marina i Marice.

Ne, već sam rekao, nije bilo posebnog očeva utjecaja; prije su to okolnosti u kojima je odrastala moja poslijeratna generacija. Obično je u šali znam nazivati generacijom »omladinske pruge«.

Moja Himna IV radne brigade pjevala se masovno na gradilištima. Tu sam već bio podosta pismen, pa su i note objavljene u časopisu Srednjoškolac.

Počele su se formirati mješovite gimnazije, pjevali smo u zboru, plesali folklor, glumili smo, režirali, dirigirali i otkrivali vlastite sklonosti. Bez obzira na moje prijašnje glazbeno educiranje

kod sjajnog prof. Frana Lhotke, kojemu me otac poslao učiti harmoniju, i poslije, prisjećam se, harmonijskih analiza »sporednih četverozvuka« uz isto tako sjajnog Albu Vidakovića. Na školskom satu s nama je »proučavao«, recimo, Cola Portera, čije smo note donijeli u školu: Night and Day! Nismo tada slutili kamo će nas odvesti »novi putovi«...

Dio »izgubljene mladosti« ratnih dana nastojalo se vjerojatno nadoknaditi u posebnom druženju različitih sadržaja. Zborovi Joža Vlahović i Ivan Goran Kovačić te legendarni profesionalizirani Lado daleki su odsjaj tog vremena.

43

Moj boravak u Gundulićevoj trajao je šest godina: četiri godine srednje koje sam apsolvirao u dvije i zatim četiri godine visoke. Moj gotovo cjelodnevni boravak u toj zgradi gdje je stanovala glazba, bilo je izvan svake sumnje jed-

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Uvjetovano kadrovskim potrebama, postavljen je u ono doba na Muzičkoj akademiji Folklorno–teoretski studij sa specifičnim muzikološkim sadržajem.

Danas je »folklor« ukinut (?!?) te je ostao samo Pedagoški, odnosno Teoretski studij. Tek pamtim da su svi predmeti bili »diplomski«. Čini mi se da sam bio jedini u grupi kolega–teoretičara koji je

Kako i kada je došlo do zaposlenja u Jugotonu? Znam onu priču o novinskom oglasu u kojem se tražio »muzički referent s kvalifikacijama«, dakle?

T

U posjetu ocu Jakovu za Novu 1980., Pero i supruga Ljerka Marković, urednica Discothalije.

na Jugotonov oglas kojim traže muzičkog, kvalificiranog »referenta«. Tada su svi i svugdje bili »referenti«! Otišao sam u Ilicu 213, na kraj, gotovo do okretišta tramvaja i tamo ostao — sedamnaest godina.

Mislim da je važno navesti da je slučajnost — a ona je gotovo redovito prisutna u ključnim životnim trenucima — uvjetovala neke moje glazbene aktivnosti. Kao što sam slučajno reagirao na poziv i traženje »muzičkoga referenta«, tako je i Jugoton naišao na osobu koju su tražili, ali zapravo i ne znajući točno što trebaju. Znali su kako se ploča tiska, no o »predradnjama« nisu mogli znati. Recimo, putovao sam u Češku i Njemačku poslovno, radi razmjene snimki, ali pritom sam sve slobodno vrijeme posjećivao tonske studije i uredničke kancelarije skupljajući dragocjena iskustva.

Kompletan »proizvodni lanac«, od odabira materijala, izdavačke, administrativne i pravne »papirologije«, organizacije i produkcije pri snimanju, manipulacije alatima registracije zvuka i postprodukcije, montaže, »urezivanja« folija, kao i praćenja galvanizacije i kontrole prvih otisaka, da ne govorimo o »dizajnerskim zahvatima« u opremi produkta — sve osim distribucije na tržištu — sve je to bio zadatak »muzičkoga referenta« na početku mojeg diskografskoga puta. Naravno da si ja pritom ne pripisujem zasluge pronalaska »tople vode«. Hrvatska diskografija datira ipak nešto prije, no to je prvi put da je stasala na rudimentarnim temeljima male proizvodnje, u trenucima ambicioznih planova općeg rasta i industrijalizacije zemlje, poprimila sustavnu organizaciju prema iskustvenim metodama. Dakako, uz primjenu nove revolucije na području registracije tona i njegove reprodukcije.

ada, u općoj kolektivizaciji rada, urednici i producenti kao i ostali kreatori produkta, nisu smjeli potpisivati svoja izdanja.

44

prihvatio radnju iz »etnomuzikologije«.

Neću nikada zaboraviti kad sam donio kući sopele i »učio« ih svirati, a prethodno prema Kiriginovoj metodologiji »lichttona« na filmskoj vrpci među prvima pribilježio preciznije intervalske odnose »istarske ljestvice«. Zgodna »pionirska vremena«… Danas bi se samo pritisnuo gumb na mjernom digitalnom instrumentu, a kazaljka bi jednostavno pokazala željenu frekvenciju. Nije mi poznato zašto je ukinut kolegij spomenutog segmenta muzikologije. To što sam pokazivao posebne sklonosti prema toj glazbenoj materiji može se naslutiti iz svega navedenog. Ali imao sam i posebnu sklonost prema tehničkim sadržajima, elektronici i fizici, odnosno akustici. Dr. Vinko Žganec, kojemu sam bio povremeni demonstrator, očekivao me ozbiljno nakon studija u svojem Institutu. Uvrijedio se, jer sam ga »izdao« odlazeći neočekivano u diskografiju.

no od najuzbudljivijih razdoblja mojeg zrenja. Zaboravio sam sva lutanja po medicini, filozofiji, književnosti i povijesti umjetnosti. Stigao sam, držeći se za ruku s »glazbeno–predestiniranom« Beatom Domić te uz neke diferencijalne ispite upisao glazbeno naukovanje.

Slušao sam predavanja Lhotke, Cipre, Odaka, Bjelinskog, Zlatića, Kovačevića, Devčića i, rekoh, Žganca, i pratio dirigentske čarolije Friedricha Zauna, koje nam je prenosio sjajni, šarmantni i dosta strogi Milan Horvat. Sve što se događalo tih godina zahtijevalo bi sasvim drukčiji pristup sjećanjima koja su obilovala lijepim sadržajnim, ali i nekim vrlo neugodnim situacijama. No to nije u konačnici izmijenilo daljnji put mojih glazbenih otkrivanja. Lutajući gradom s »papirom« u ruci, osjetio sam neku prazninu u dotadašnjoj svakodnevici. Zaručnica Dubravka, famozna pijanistica, ostala je da okonča svoj studij klavira, a ja sam u dnevnim novinama naišao

Bili smo anonimni Kao urednik, stidljivo si potpisao svoje prve šlagere kao P. Fatti: Htio bih ti reći i Prva ljubav, koje su snimili Dušan Jakšić i Ivo Robić. Godine 1959. zabilježio si u vlastitoj obradi dječje brojalice En ten tini, EP ploču koja će se desetljećima prodavati i ostati naslijeđem za buduća pokoljenja. Sedamdesetih ćeš pisati glazbu za cijelu seriju dramatizira-

nih dobro poznatih dječjih priča: za Vuk i sedam kozlića, Crvenkapicu, Snjeguljicu, Čudnovate zgode šegrta Hlapića...

Pisao si i za Jugotonovu ambicioznu Discothaliju, ediciju koja je zaboravu otimala velike glasove glumišta, pjesnike, pisce: Robinju, Areteja, Gartlic kajkavski, Peru Kvrgića, Mišu Martinovića, Lina Šapru, Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića...

Moje glazbene sklonosti, ali i poznavanje materije, iskazale su se poslije kad se izdavački repertoar uvelike proširio.

Autorsko–pravne spoznaje nosio sam iz roditeljskog doma. Poznato mi je bilo i notno izdavaštvo, kao prateći parametar pri registraciji zaštićenih glazbenih djela. Zanimljivo! Dugo nisam mogao dokazati da je Jugoton izdavačka organizacija. Bili smo svrstani u »kemijsku industriju«, zbog toga što je sirovina za tada još tvrde »šelak« ploče, a poslije »vinil«, bio kemijskog temelja! Besmislica, ali ipak, nažalost — istinita! Tada, u općoj kolektivizaciji rada, urednici i producenti kao i ostali kreatori produkta, nisu smjeli potpisivati svoja izdanja. Bili smo anonimni, sve do trenutka kad je, dosta vremena poslije, urednički posao diskografa izjednačen s pozivom urednika i novinara. No tada sam već stajao za pultom Kazališta Komedija i preuzimao repertoar nažalost prerano oboljeloga Ferde Pomykala. To već ide u nastavak priče.

Iako nikad nisi bio muzički direktor tvrtke, kao što je to recimo bio prof. Vlado Seljan, realno, s urednikom programa i muzičke proizvodnje Radio Zagreba Stjepanom Mihaljincem te dirigentom i producentom Muzičke proizvodnje RTV Zagreb Nikicom Kalogjerom, činio si trio ključnih ljudi domaće zabavnoglazbene industrije šezdesetih. S jedne strane, dakle, stekao si reputaciju diskografskog moćnika, a s druge, kao važan skladatelj, dirigent, aranžer, nisi li se nalazio u — danas je to vrlo aktualno — svojevrsnom sukobu interesa? Nije li taj ambigvitet zapravo ozbiljno zapriječio da se razmaše tvoj kreativni ego, odnosno nije li to štetilo tvojim autorskim ambicijama i potencijalima? I obratno: nije li te upravo želja da pišeš sprečavala da se predaš profesiji, da i formalno odeš do vrha diskografske hijerarhijske ljestvice?

Nisam htio biti direktor ni glavni urednik. To je bila administrativna funkcija, kojoj sam ja u međuvremenu pripremio »opis radnog mjesta«. Kao praktični glazbenik, okružen uglavnom popularnom glazbom koja je imala razumljivo veći broj konzumenata, pa prema tome i kupaca, bio sam ujedno uključen u krug koji sam nazivao »produkcijskom jezgrom«. S jedne strane industrija, tržište, tražili su sve veće naklade, ali i sve veći broj novih naslova. S druge strane, kapaciteti su bili ograničeni. Više nisam sam mogao sve to realizirati. Tada sam »izmislio« producen-

te, vanjske suradnike. Dobivali bi zadatak o projektu, obično LP ploče. To su uglavnom bili kolege s iskustvom i potvrđenim rezultatima. Jedan jedini put u životu sam u okviru svojih funkcija jednog svojega kolegu stavio na »jednogodišnji led«. Jednom me je jako javno povrijedio, zaista bez razloga. Prvom prilikom sam se »osvetio« i pokazao svoju »moć«. Naravno da sam se poslije stidio toga, jer je to bilo protivno mojoj prirodi. Pokušao sam ispraviti »kaznu« dajući dotičnome otvorene ruke u smislu odabira i realizacije željenog projekta. Projekt nije uspio možda baš zbog toga što sam digao ruke od njega, prepuštajući da se sam ugasi zbog pogrešno odabranog trenutka.

Svoju sam savjest »oprao«, a za ostalo se nisam smatrao odgovornim. Danas smo već davno »prerasli kratke hlače« te poučeni mudrošću životnih iskustava, smijemo se obostrano našem »sukobu« i »osveti«, i pri susretu nalazimo zajedničke razloge za druženje.

Diskografija je bujala, i tehnički i ekonomski. Osobno, sudjelovao sam, ali samo povremeno, u nekim festivalskim projektima, temeljem općih natječajnih propozicija. Tako sam bio registriran i na nosačima zvuka. »Sukob interesa«, kad bi netko i pokušao spomenuti u vezi s mojim funkcijama, posebno u diskografiji, na svoju žalost ne bi našao dokaza za tu sumnju. Pomalo nemaran prema vlastitom radu, i skladbama, koje su uglavnom nastajale na odabiru dobrih stihova, tražio sam mogućnost izraza u vrlo širokoj lepezi žanrovskih i stilskih oblika.

Nikad nisam »popovao« Otkrio si neka imena, mnogima si pomogao da se uspnu do zvijezda na estradnom nebu — da spomenem samo dvojicu: Mišu Kovača i Ibricu Jusića. Mnogima si otvorio vrata uspjeha, recimo Đeli Jusiću i slavljenim Dubrovačkim trubadurima; oblikovao si glazbene trendove i imidž tvrtke koja je bila stjegonošom zabavne i pop glazbe bivše države. Potpisao si neke ključne ploče hrvatskog i jugoslavenskog rocka; prvi singl uopće, onaj Bijelih strijela iz 1962. i prvi autorski album, onaj Drage Mlinarca i Grupe 220 — Naši dani, premda ostaje zabilježeno da si iz studija otpravio u svijet mladog Karla Metikoša, koji će ti se vratiti u isti taj studio kao Matt Collins! Je li sve to moglo biti neka vrsta kompenzacije za donekle suženu slobodu vlastitog autorstva ili je riječ o pozivu koji nije trpio konkurenciju?

Lijepo je čuti kako netko pronalazi detalje mojega uredničkog djelovanja u diskografiji. Pustimo sad producentstvo i urednikovanje. To što se u vrijeme mojega djelovanja u Jugotonu nije snimila ni jedna nota bez moje prisutnosti, pripada »opisu radnog mjesta«.

Moja sklonost prema nadarenim mladim glazbenicima bila je pitanje »profesionalnog zadatka«, ali i urođeni impuls i potreba prenošenja vlastitih iskustava drugome. Povremeno sam se bavio i edukacijom. Bio sam i suorganizator glazbenih tečajeva opismenjivanja izrazito nadarenih amatera, koji su zaslužili tu pažnju, zaslužili upoznati bogatstvo općeg glazbenoga fundusa naše sredine. Pritom nikada nisam »popovao«.

Neki su me poslušali, neki ne. Od nekih sam i ja naučio štošta do tada meni nepoznato. Inače, sjećam se briljantne makedonske grupe Steve Teodosijevskog s famoznom Esmom Redžepovom. Dolazili bi u studio i »svi svirali sve«. Uočivši manu, na licu mjesta sam doslovce sugerirao kako će ekonomičnije prezentirati svoje umijeće. Zapravo »izaranžirao« bih izvedbu prema načelu opće glazbene arhitekture ili ako baš hoćete — estetike. Pametan Stevo, shvatio je odmah što sugeriram. Dogovorili smo da za drugi put, kako ne bismo gubili vrijeme u »repeticijama«, pripremi ansambl za snimanje. Poslušao me i sjajno dotjerao svoje glazbene »virtuozitete«. Na jednom od posljednjih snimanja rekao sam: Stevo, sad ste svi zreli za parišku Olimpiju. Instinkt me nije prevario. Za nekoliko tjedana krenula je Esma i njezina družina put međunarodnih uspjeha.

»Fenomen Mišo« Svi smo odrastali i skupljali životna iskustva. Recimo, dobio sam u Splitu nagradu za aranžman vlastite pjesme pod naslovom Odrasli smo (Split ‘65., nap. ur.). Stihove je napisala Vesna Lukatela. Pjesma je iskazivala neke intimne vibracije generacije u kontekstu »novog vremena« koje se upravo formiralo. Klimaks Lukatelinih stihova je u trenutku kad kaže: ….Odrasli smo i ne znamo više voljeti… Toga sam se prisjetio maločas. Često sam razmišljao je li to bio neki nukleus budućih zbivanja u svijetu kojim sam se kretao. U svijetu generacije koja je mogla i takvim stihom izreći svoje viđenje, svoje trajanje? Ta pjesma gotovo da je anticipirala autorski jezik dolazeće mediteranske skladateljske generacije koja nije doživljavala »more i čemprese« kroz likove »Marina i Marice«. Možda griješim ovoga trenutka tako razmišljajući, nisam siguran imam li pravo na to? Dobio sam nagradu samo za aranžman vlastite skladbe! Zgodan je to »štiklec«. Možda je bio nesporazum, a možda…? Nije me uopće pogodilo. Bio sam zadovoljan izvedbom. Pjevala je velika Tereza, koja je vukla za sobom Mišu Kovača u Prohaskinu aranžmanu. Tu sam naslutio da se javlja i »fenomen Mišo«! I opet sam ponovno učio zapažajući neke detalje. Kojiput u šali kažem da je taj dragi momak još uvijek za mene »enigma«, kao i na početku. Osvojio me u času kad je stupio u redakciju Jugotona i ka-

zao: Ja bi ‘tija pivat! Kasnija zbivanja na estradi nosila su mnogo kontroverznih situacija, a pomalo i nesporazuma. Romantičnost estradnog okruženja polako se rastakala. Kao da se otela kontroli. Na sreću, oslobodio sam se nekih moralnih obaveza javnog djelovanja i zaplovio sasvim drugim morem, bez obzira na to što je i na njemu znao katkad puhnuti lebić.

Ipak, stigao si napisati neke evergrine naše popularne glazbe: Baladu, Još uvijek ne znam neke važne stvari, Finili su, Mare, bali, Nikolinu, Don Pasqualea, Zemljo moja, Ne dajte da vas zavedu... uvijek na pola puta do tzv. šansone, kao i one koje su svojom formom bile njezinim oglednim naslovima, primjerice Mačku i Celuloidnog pajaca. Ili one nadahnute našom bogatom folklornom tradicijom, uvodne teme iz serija Naše malo misto, Velo misto, pa Kukuruzi se njišu; Mesec, seno i noć i Na vajnkušeku glava svojim su akordom i lirikom prethodile Festivalu kajkavskih popevki. Ono što je očevidno jest da ti je rukopis uvijek bio uvjetovan pjesničkom rimom ili možda još preciznije, tvoj doživljaj glazbe tražio je poetsku riječ: Tomislav Zuppa, Miroslav Slavko Mađer, Stjepan Jakševac, Drago Britvić, Vesna Lukatela, Dragutin Tadijanović, Zvonimir Golob... da, iznad svih, tvoj vršnjak, nažalost pokojni, Zvonimir Golob. Nedavno si mu, a u povodu obljetnice Zagrebačke škole šansone, posvetio i svoje stihove?

Da, očito je da smo dotakli, onako, napreskokce, vrijeme intenzivne produkcije glazbe. No u nekim bitnim segmentima svjedočili smo i zapaženom usponu talentiranih i ambicioznih, koji nisu težili samo »zabavi« i »neangažiranom opuštanju«. Generacija je davno zaboravila »omladinske pruge« i »udarničke značke«, pa već odrasla, školovana, intelektualno i emotivno sazrela, počela je promatrati svijet drugačijim očima, pronalazeći nove dimenzije. Ja pak, preangažiran, u pomanjkanju vremena, morao sam se zadovoljavati tzv. malim formama. Povremena javna priznanja i trofeji donosili su radost i ponos. Osobno sam sugerirao novinaru Marinu Zurlu da pokrene akciju dodjele nagrada u obliku nekakve simbolične figure ili plakete. Novčane nagrade se potroše i ostaju samo uspomene bez »dokumentacije«. Tjednik Arena inaugurirao je kipić Sirenu, koju je dodjeljivao prvonagrađenoj pjesmi na Zagrebačkom festivalu. Izniknuvši iz anonimnosti, famozna Ana Štefok omogućila je prvo mjesto Baladi. Stihove Zvonka Goloba skladao sam u maniri upravo velike romantične balade, međutim ne očekujući neki veći rezultat.

Dogodilo se neočekivano. Poslije smo Zvonko i ja doživjeli trenutke zadovoljstva, na Večeri šansona Zagrebačkog festivala, kad smo pobijedili uzastopno tri puta. To se rijetko događa i u športu. Kronike nisu zabilježile taj detalj. Ja

sam pak uočio — brzu zaboravljivost.

No tada sam već bio u »drugom filmu«.

Klasični živčani slom Pisao si za to vrijeme kod nas inovativne aranžmane. Sa Stipicom Kalogjerom prvi si koristio barokne händelovske figure pop–glazbe, prvi (uz Esada Arnautalića) štrajh uz rock–grupu: Pismo, Znat ćeš. I ponovno: koliko je sve to bilo nedovoljno i zapravo frustrirajuće za

M

islim da je važno navesti da je slučajnost — a ona je gotovo redovito prisutna u ključnim životnim trenucima — uvjetovala neke moje glazbene aktivnosti.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Pionirska vremena

kreativnog glazbenika koji je istodobno morao administrirati, ispunjavati uredničke plahte i dosjee? Je li to bio trenutak kad si nakon antologijskih albuma Timea i Josipe Lisac, ipak 1973. rekao zbogom Jugotonu, prihvatio ponudu Komedije i postao dirigent tog uglednog teatra koji je poglavito popularizirao operetu i mjuzikl?

U postavljenim pitanjima dosta je toga navedeno što nosi i sam odgovor. Dakle, retoričke su prirode. Već sam rekao da ja nisam htio biti »glavni urednik«. Moj svijet je bio tonski studio, uz moje tehničare i ton–majstore. Dogodile su se neke »nepodopštine« unutar »kuće«, i ja kao »glazbenik«, zbog nekih »sukoba interesa« u kojima uopće nisam sudjelovao, izgubio sam šansu da pro futuro ipak sjednem za mirnije radno mjesto. Bilo je i dramatičnih trenutaka. Jednoga jutra, nakon neprospavane noći u studiju, ipak sam došao u redakciju da kontroliram je li završen važan proizvodni zadatak. Pogon ne smije stati. Dočekao me »personalni« i s pozicija svojega »olimpskog stupidnog mira«, počeo me maltretirati nekim propisima discipline i sličnih gluposti. Dobio sam »klasični živčani slom« i jednostavno mu prevrnuo naglavce radnu sobu, koja je zasigurno bila ljepša i udobnija nego naša urednička. Vrag je uzeo šalu. Svi su znali da nisam ništa kriv. Stavili su me na poštedu, a moj »personalni« bježao je preda mnom kao »vrag od tamjana«. I onda, opet sretna slučajnost promijenila je moje glazbeničke pute. Davno

45

Kao »kazališno dijete«, brzo sam se snašao u novoj sredini. Dotadašnje vrijeme kontakta sa glazbenicima »iza stakla u režiji«, zamijenio sam živim kontaktom s čarolijom glazbenog kazališta u žanru s kojim sam stjecajem prilika drugovao sedamnaest godina!

Počelo je nanovo, uz nova uzbuđenja i nova zadovoljstva.

Zagrepčanin si, Dalmatinac podrijetlom. Fama o komotnim Dalmatincima, da upotrijebim taj eufemizam, kod tebe se ne može primijeniti. Je li zbog tvog velikog radnog angažmana i predanosti glazbi trpio privatni život, obitelj?

Moja sudbina je drukčija… U Zagrebu sam Dalmoš, a kad odem »doli« — Purger! Što se pak tiče »privatnog života«, malo ćemo pričekati. Možda, ako, i kada, Cantus malko požuti! Ha, ha…!

Dobio si sva moguća priznanja: još te bivša država nagradila Ordenom rada sa srebrnim vijencem za prvu stereo snimku (1960.), dobitnik si — uz brojne Zlatne značke, Satire, Sidra, Trešnje (festivalske nagrade) — i Vjesnikove nagrade Josip Štolcer Slavenski 1987. godine; nositelj si odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1995.). Kao

diskograf, prvi si dobio životnog Porina za poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi. Osim toga, član si i Hrvatske glazbene unije i Hrvatskog društva skladatelja, a u potonjem i kao dugogodišnji član predsjedništva te kao mudri senior, sve donedavna, na funkcijama dopredsjednika i predsjednika. Pišeš i dalje, poglavito klapsku i duhovnu glazbu.

Svjedoči li o tvojoj uspješnosti i Porin iz 2003., u kategoriji najbolje folklorne pjesme Jubi’ ću te uvik iston miron (stihovi: Stana Klanac Tulić), s albuma Na omiškoj stini?

Priznanja koja sam primao za rad uvijek su budila radost i svojevrsni ponos, nadam se bez taštine. Vrlo rijetko sam spontano pristupao oblikovanju glazbenih misli. Gotovo redovito je motiv bio javni natječaj ili narudžba. Uglavnom kao podloga rimovani stih ili poezija. Kazališni »song« nastajao je u vrijeme proba gotovo na pozornici. Dakako, ovisno o tome koji je zadatak i koja je ekipa. Ne bih znao potpuno razjasniti tajne stanja koncentracije. Možda je to individualno. Sreća je kad su rezultati afirmativni. Rjeđe sam dobivao priznanja stručne prirode. Nagrade su mi gotovo uvijek bile »nagrade publike«. Neki brane tezu da one nisu potpuno mjerodavne. Dakako, važno je što se nagrađuje i tko nagradu daje. Neke su nagrade s vremenom postale besmislene i polako gube dignitet. No o tome nije pristojno ni pametno govoriti, jer uvijek se može pogrešno tumačiti. Neka se kreće svojim utrtim putom čekajući iznova neko »novo doba i nove običaje«. Među priznanjima imam svoje favorite i drage uspomene na koje me podsjećaju. To je dovoljno.

Prva ideja je uvijek najbolja Na kraju, imaš li nešto što bi htio reći a ja te nisam pitao?

Nisam potpuno siguran… Drugo pak, ako i primijetim da nešto »fali«, a što bi možda bilo vrijedno pažnje, bojim se da to izrečem, sve u strahu da se »ne ponavljam«. Ima dosta biografskih podataka dostupnih na tiskanim stranicama, a na internetu se nađe također štošta porazbacano i pribilježeno. Da, možda da spomenem iz kazališnog života, koji je tu ionako manje zastupljen, kako sam dirigirao Jadnicima koje je Komedija stavila na daske odmah nakon pariške premijere (nap. ur. 1982.), a koji će a propos tri godine poslije, postavljeni na londonskom West Endu, postati svjetskim hitom!

Možda da napravim kratki popis skladbi, vlastitih favorita, koje nose sretne trenutke istinske inspiracije i svojevrsni časak inventivnog naboja. Dakako, i javnog priznanja. Pokušat ću!

Ovo je, dakle, izbor »favorita«, odno-

sno naslova, koji su na neki način posebno zanimljivi u mojem dugogodišnjem javnom djelovanju. Redoslijed je proizvoljan.

Kukuruzi se njišu (Slavonija ‘69.) — pjesma F. M. Mađera, izrazito autohtonog tipa, kako stiha tako i glazbe, vratila se na svoje ishodište i pjeva se u narodu kao izvorna narodna pjesma. Pjevači ne znaju reći iz kojeg je kraja, no tvrde da je »original«. Autorima je to poseban kompliment!

Finili su, Mare, bali (Split ‘69.) — stihovi Tomislava Zuppe temelje se na staroj dalmatinskoj poštapalici iz repertoara splitskih »mudrosti i legenda«. Vice Vukov ju je premijerno izveo dokazujući i svoje visoke interpretativne mogućnosti. Vratila se u narod te je izvode klape u naturalnom obliku.

Balada (Zagreb ‘64.) — nastala slučajno kao »višak« i outsider!? Otvorila karijeru Ani Štefok, a Croatia Koncert, kao glazbena producentska organizacija, uvela je novinu u predstavljanju novootkrivenih talenata. Te godine se prvi put umjesto novčane nagrade dodjeljuje Sirena tjednika Arena.

Majka Maru preko mora dala (Festival dalmatinskih klapa, Omiš, 1997., prva nagrada žirija) — pjesma je skladana na antologijske stihove narodne poetike. Dobila je kompliment da je »školski primjer« korištenja brojnih glazbenih parametara dalmatinske klapske pjesme te bez korištenja »citata«, posebno se približila svojem ishodištu. (Rezultat »teorijskih« spoznaja s područja etnomuzikologije!)

Dite moje (Nemoj plaka’, spavaj sla’ko…) — prema izboru Arsena Dedića, izvedena na »mini festivalu« Postirske Fraje ‘69. te postigla posebnu nagradu u svojem žanru, dobivši unikatni trofej Zlatni satir (V. Michielli). Rimovana čestitka u obliku uspavanke Tomislava Zuppe, stigla mi je u povodu rođenja kćeri Katje. Emotivno inspirirana, nosi iskreni artistički naboj intime. Arsen nije slučajno inzistirao na izvedbi kad ju je kao selektor prosvirao. Hvala mu!

En ten tini — ciklus autentičnih stihova pokupljenih po dječjim igralištima. Svojom artističkom i sofisticiranom doradom uz glasovirsku pratnju, postigao je zavidnu popularnost. Uvršten je u metodološko–pedagošku školsku literaturu kao vrlo prihvatljiv materijal. UNESCO, u svojim posebnim izdanjima, uvrstio je taj ciklus temeljem odabira u glazbenim središtima bivše države.

Ave Maria — glazbeni broj iz scenske muzike za Marinkovićevu dramu Gloria, u sjajnoj izvedbi zbora Zvjezdice, postigao je i međunarodne uspjehe. Ujedno je i »slučajnost« koja je inaugurirala autorovu »znatiželju« za »duhovnu i sakralnu glazbu«.

Misa Delmata (za muški zbor), kao i ciklus Svim na zemlji mir, veselje — Zvjezdice sa Zagrebačkim solistima. »Klasični« pristup glazbenom materijalu, bez pomišljanja na profitabilnost »produkta«. To se događalo prije Jingle Bella, koji je poslije promijenio slobodni odabir željenog kod »konzumenta«. (Ne volim tu riječ, ako je vezana uz glazbeni čin sasvim drugačije promišljen. Možda i opet griješim, dakako, ne želeći da svoj odabir namećem nekome drugačijega stava. »Iskupljenje« možda leži u upisanom datumu u mojoj osobnoj karti?! Ha, ha…!!!)

Malo i Velo Misto, dvije kultne TV serije prema scenariju Miljenka Smoje, u režijama prezimenjaka Danijela i Joakima Marušića. Prihvatio sam ponuđenu suradnju uz tremu i respekt. Tu sam naučio, radeći u zaista nemogućim »terminskim« uvjetima, da je »prva ideja« uvijek i »najbolja ideja«. Radilo se tada s revijskim orkestrom na »klasičan« način! Pisanjem — nota! Inače primat koji mi je ponuđen suradnjom (jer je do tada sličnih TV projekata manjkalo), danas mi se »honorira« radošću, ponosom i pomalo taštinom. Malo je mojih kolega koji su u svojem opusu imali prilike doživjeti slične trenutke. Oni će zasigurno razumjeti što sam mislio reći.

I na kraju ovih mojih pribilježbi: Mesec, seno i noć. Jednoga prijepodneva, u Studiju 13 (tako smo nazivali »bircuz« u Jurišićevoj, nekoliko koraka od ulaza u zgradu Radio Zagreba) sreo sam Britvića. Pili smo neki loš konjak, a Drago je izvadio papirić iz džepa na kojem je bilo pribilježeno doslovce par stihova. Kazao je da je to zapisao maloprije u uredničkoj sobi, prije nego što je sišao na piće. Smatra da bi trebalo »obnoviti tradiciju kajkavske popevke«… pa eto… tu ima nešto… Tradiciju?!? Pa tih pjesama osim Fala i Vu plavem trnaci, uz još, ako već brojimo Kaj, i zaista nema više, ni desetak! Prihvatio sam sugestiju, jer se ona poklapala s cjelokupnim mojim »glazbenim kredom«. Rodila se velika baladeskna pjesma bogato instrumentirana, prepuna boja i ugođaja. A ja sam zapravo nakon punih pet godina boravka u Ilici 212, izašao naglo iz anonimnosti. (»Gdje je bio do sada?«, »To je sigurno tata...«/?!/) Tada su festivalski orkestri bili po veličini filharmonijskog tipa. Izvedena te godine (1962., na Zagrebačkom festivalu, nap. ur.) izazvala je burne komentare i kontroverze, a dogodine sam ponovno sudjelovao s lirskom Na vajnkušeku glava. Drago, kao prvi umjetnički direktor (uz svoje redakcijske kolege glazbenike, nakon početka na Zagrebfestu), osniva Festival kajkavske popevke u Krapini. Tako, slijedeći Britvićevu zamisao, podijelio sam »čast inauguracije« jedne gotovo naivne i činilo se neosnovane ideje. Sve ostalo je povijest koja još teče…!

R

odila se velika baladeskna pjesma bogato instrumentirana, prepuna boja i ugođaja. Izašao sam naglo iz anonimnosti. (»Gdje je bio do sada?«, »To je sigurno tata...«) Mesec, seno i noć pobudila je burne komentare i kontroverze, a s lirskom Na vajnkušeku glava, slijedeći Britvićevu zamisao, podijelio sam »čast inauguracije« festivala kajkavskih popevki!

MOTTO (Zvonimiru Golobu) Sam Bog će znati zašto nižem rime i kome treba to što sada drljam…?

Već mnogo ljeta i već mnoge zime pazim kud kročim da život ne »prljam«.

Još kao klincu reko mi je tata da laž imade — kažu — kratke noge…

A onaj lažac, uz nos što mu raste, na svome čelu, dobit će i — roge…

Zatim kazo Otac (a rekla i Mati) nek upamtim dobro i neka se znade, Taj što uz laž živi, a ne može stati, uz sve zlo što nosi, k tome još i — krade!

Pa kada se zbroji sve što se je kralo, za život i ljubav ostalo je malo…

Umoran od »crnog«, što htjedoh »pobijelit«, pofali mi štošta što željeh — podijelit…

Ostala mi ruka, što već stisak gubi, da ponudi srce što fer–igru ljubi…

No sve više sumnjam u mogućnost želje…

Zaludu je nada… Sve već vrijeme melje!

Danas, eto Starac, s bremenom na šiji, kada se othrvah i Zmaju i Zmiji, pamtim svaki savjet što mi dade Ćale, te prođoh oluje — velike i male.

Al’ još uvijek ne znam neke važne stvari koje ne dokučih kroz ta duga ljeta…

Pa ni danas ne znam kako da »pomirim« sve neravne pute ovog lažnog Svijeta…

To što jošte ne znam neke važne stvari, te što nitko više za njih i ne mari, neće poremetit mog životnog puta…

Njegov smjer je vidljiv — bilo s kojeg kuta! *** I reče Zvonko: Još uvijek ne znam neke važne stvari, O voću, ženi, ljubavi i smrti…

Još uvijek marim što drugi ne mare.

I moj se život ko ruleta vrti!

(U povodu 50. obljetnice Zagrebačke škole šansone) Zagreb, 2014.

Pero Gotovac

Rođendani istaknutih članova

Rođen dan poslije Zvonko Špišić: Sedamdeset sedam godina

N

Piše: Siniša Škarica

etko mi je za ručkom natočio: Na radiju su danas rekli da je Špišiću 77. rođendan!

O, Bože, zar još jedan promašaj!

Pa da, Špišiću jest rođendan, ali ne danas, 26. veljače, nego je bio jučer, 25. veljače, kao Georgeu Harrisonu! Žurim provjeriti samoga sebe i otvaram svoju Zlatnu kolekciju Zvonka Špišića, piše: kompozitor zabavne glazbe i šansonijer (25. veljače 1937.).

Dakle, jučer mu je, računam, bilo 77 godina. Idem ga smjesta nazvati i čestitati mu. Skoro je sedam navečer, prolazi srijeda, 26. veljače, mislim, valjda će mi se javiti. Javlja se dobro poznati glas: Molim? — Zvonko, evo pomladit ću te za jedan dan, čestitam ti od sveg srca, puno sreće, zdravlja, ljubavi... — Ma, što bi me pomladio, oni iz biografija su me — pa i ti — godinama za jedan dan činili starijim. Danas mi je rođendan. Rođen sam 26., a ne 25. kako tamo i svugdje stoji, ali mi se nije dalo ispravljati krivi podatak, jednom objavljen, na sto mjesta prepisan. U svako slučaju, hvala ti!

Najzagrebačkiji pjesnik Eto, takav je Zvonko Špišić: nije mu se dalo ispravljati krivi nadnevak vlastita rođenja, a kako bi tek bio voljan ispravljati brojne kompilatore vlastitih mu pjesmarica, među kojima sam se našao i ja, želeći više a dobio manje, odabravši pogrešnu, skraćenu verziju Zagrebačkih špancirancija, bez onog znamenitog Crnecova stiha od Zagreba su samo Zagrepčanke lepše.

Svejedno, silno je ponosan kako mu je mladi beogradski pisac Predrag Crnković posvetio svoj roman o Zagrebu Dobro jutro, gospodine S. Riječ je o fikciji koja se događa u negdašnjem Zagrebu, a dok se pripremao za pisanje, podatke je prikupljao iz mojih šansona, istaknut će s neskrivenim ponosom.

Da, Zvonko Špišić vjerojatno je najzagrebačkiji zagrebački pjesnik čija je longplejka iz 1970., diskografsko remek–djelo Pjesme iz prize-

N

ije mu se dalo ispravljati krivi nadnevak vlastita rođenja, a kako bi tek bio voljan ispravljati brojne kompilatore vlastitih mu pjesmarica

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

prije, uočio sam u jednoj TV emisiji — je li iz Beograda ili Skoplja, ne sjećam se više — momke iz Dubrovnika; pjevali su pjesmu Oj, djevojko, dušo moja meni nepoznatog Đele Jusića. Moj »urednički nos« naslutio je nadarenost tih mladića, posebice autora pjesme napisane upravo na tragu nastojanja autentičnog, autohtonog izraza. Vinku Lesiću, direktoru splitskoga festivala sugerirao sam Dubrovačke trubadure, jer o njima se radi, pa neka ih posluša. To je bilo sve. Toga ljeta debitirajući u Splitu, osvojili su gledalište nastupom i Đelinom novom pjesmom (Luda mladost, Split 1967., nap. ur.). Tako je počelo. Đelo nije zaboravio, pa je vratio povjerenje, zamolivši me da preuzmem predstavu njegova mjuzikla Dundo Maroje nakon premijere u Komediji (potkraj 1972., nap. ur.). Morao je natrag u Dubrovnik. Obiteljske obaveze postavljaju zahtjeve. Prihvatio sam i redovito vodio predstave. Dirigirajući i matineje, dolazio bih u redakciju u smokingu i vraćao se. Imao sam prekovremenih sati na bacanja. Još k tome nikad honorirane! Ponovno se našao netko sličan »personalnom« i počeo me maltretirati bez ikakva razumijevanja situacije. Ovaj put kap je prelila čašu. Štefančić je odmah prihvatio moju ponudu da dođem k njemu. To više što je Ferdo Pomykalo počeo, unatoč svojoj hrabrosti, ozbiljno pobolijevati. Prekinuo sam radni odnos, uzeo radnu knjižicu i promijenio radno mjesto, sve za jedan dan. Srećom, iza mene je ostala sjajna mlada urednička garnitura, školovana i spremna da nastavi uzbudljiv diskografski posao.

Zvonko Špišić

mnih ulica, zajedno s Milionerom, Vratima ruža, Kockarom, Biciklom, Trešnjavačkom baladom i spomenutom himnom Zagrebu, Zagrebačkim špancirancijama i brojnim drugima, najljepši soundtrack rodnog mu grada.

Netko bi grdno »nadrapao« Naći će on vremena i za zvučne razglednice Dalmacije i Hrvatskog zagorja: Dalmatinska elegija, Zvona moga grada, Barbara, Suza za zagorske brege, Kajkavska seranada, Spi...

Davno sam donio odluku da neću pisati autobiografiju, iako »štofa« imam napretek. Životopis podrazumijeva pisanje istine, a u tom slučaju netko bi grdno »nadrapao«, jer to jednostavno tako biva. Ne može se svima ugoditi. S druge strane, ako bih »gladio« istinu, odnosno lagao, pisanje nema smisla, jer to onda ne bi bila biografija, nego fikcija. Kojoj nisam sklon. Zato ću sve što sam proživio i doživio sačuvati u svojem sjećanju, zaključit će Zvonko Špišić svojedobno u intervjuu Glorijinoj novinarki Tanji Vučičević.

I u svojim pjesmama, dodat ćemo, i zaželjeti mu sretnih 77!

47

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Zdenka Kovačiček — 57 godina karijere u 70 godina života Nadam se da će generacije pamtiti moju glazbu, a ne modne i vizualne ekscese

R

Piše: Dubravko Jagatić

O

ock je moje shvaćanje života, jazz je moja strast, a kazalište moja velika ljubav!, njezine su riječi, koje sjajno i na najbolji način opisuju svu strast kojom se gospođa Zdenka Kovačiček gotovo šezdeset godina već predaje svojem pozivu. Pozivu koji nije nametnut, koji nije drugi izbor i pozivu u kojem gospo-

noga trena kad je kvaliteta sadržaja postala sekundarna, umjetnici sporedni, a profit primaran, Zdenka je nestala iz medija

Duo Hani Prvi veliki uspjeh postiže već kao trinaestogodišnjakinja, kad 1957. godine s Nadom Žitnik osniva Duo Hani, kojim postižu velik uspjeh u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, Jugoslavija ubrzo postaje premala pa odlaze na veliku europsku turneju na kojoj nastupaju s Peterom Krausom (tada izuzetno popularnim njemačkim pjevačem i glumcem, zapravo njemačkim odgovorom na Elvisa Presleyja), nizozemskom TV zvijezdom Louom Van Burgom te s Billom Haleyjem, kojeg mnogi vide kao oca rock ‘n’ rolla, kad je sa svojom skupinom The Comets 1955. osvojio svijet hitom Rock Around the Clock, danas klasikom rock–glazbe. Nije poznato je li se Zdenka tada napila rock’n’rolla na samom izvoru, no rock’n’roll joj je tada ušao u krv, a scena postala drugi dom. Šezdesetih, a nakon što je Duo Hani prestao postojati, nastupa po tada popularnim američkim klubovima diljem Europe, gdje se susreće s izvornim bluesom, jazzom i soulom te se budi njezina ljubav prema tim glazbenim smjerovima u kojima otkriva novu strast. Nakon povratka u rodni Zagreb, Zdenka pokušava sve svoje stečeno znanje prenijeti na domaću scenu, što joj uspijeva u sjajnoj suradnji s Boškom Petrovićem, Miljenkom Prohaskom, Damirom Dičićem i drugima.

Zdenka i Nirvana

48

đa Zdenka uživa od prvog dana kad je kročila na pozornicu. A te prve korake napravila je kao djevojčica u Zagrebačkom kazalištu mladih u kojem je na početku svoje bogate karijere naučila pjevati, plesati i glumiti. Po svemu sudeći, to joj se tako svidjelo da je odlučila ostatak života provesti upravo radeći to isto.

Istodobno, Zdenka ne zaboravlja ni svoju poziciju na estradi na koju se, zapravo, nakon raspada Dua Hani, nije vratila u punom sjaju sve do 1970. godine, kada na tada vrlo utjecajnom Opatijskom festivalu dobiva prvu nagradu žirija za pjesmu Zbog jedne melodije davne Miljenka Prohaske, koju je izvela u alternaciji s Višnjom Korbar. To je ujedno bio i njezin povratak i početak solističke karijere koja traje do današnjih dana. Zahvaljujući iskustvu koje je stakla u prvih petnaest godina karijere na nastupima diljem Jugoslavije i Europe, Zdenka početkom sedamde-

setih odlazi na prvu turneju po Sovjetskom Savezu. Prvu od čak dvadeset pet gostovanja koliko ih je tijekom karijere ostvarila. Nakon prvog gostovanja u SSSR–u, Zdenka odlučuje više se posvetiti rock–glazbi jer u to vrijeme, te 1972. godine, scenom vladaju Rolling Stonesi, Neil Young, Alice Cooper, David Bowie, Deep Purple… Hipi pokret već je odavno utjecao na glazbu i ostavio neizbrisiv trag, kako na globalnu scenu tako i na tadašnju jugoslavensku, pa i na samu Zdenku Kovačiček. Boom festival, osnovan i pokrenut 1972. godine, postaje najutjecajniji rock–festival u ovom dijelu Europe.

Druge godine održavanja, na Boom festivalu nastupile su grupe Time, YU grupa, Grupa 220, Rock Express, 777, Indexi, Ivica Percl, Tomaž Domicelj… i grupa Nirvana s pjevačicom Zdenkom Kovačiček. Oni su u Hali Tivoli u Ljubljani, gdje se 20. i 21. travnja 1973. godine održalo drugo izdanje Boom festivala, oduševili sedam tisuća ljudi u publici i kritiku, izvodeći pjesmu Klik tema broj 1. Zdenka preko noći postaje kraljica rocka, a Klik tema br. 1 klasik jugoslavenskog hard rocka.

Žena za sva vremena Uslijedila je uloga u rock–operi Grička vještica (u alternaciji s Josipom Lisac), a Zdenka nastupa na svim većim smotrama bluesa i soula, pjeva s odabranom Jugoslavenskom jazz–rock selekcijom te sudjeluje na zapamćenom albumu Tihomira Asanovića Pop, albumu koji i dan–danas ima brojne poklonike na svim stranama svijeta. U drugoj polovici sedamdesetih ponovo udara čvrst pečat velikim hitom Hello, Mr. Elton John. Nevjerojatno ali istinito, tek 1978. godine objavljuje prvi samostalni album uz veliku pomoć Igora Savina. Album objavljuje tadašnji Jugoton, a pjesme su za nju napisali Kornelije Kovač, Tihomir Asanović, Goran Bregović, Vanja Lisak, Vladimir Delač i drugi. Dakako, Hello, Mr. Elton John bio je singl koji je najavio njezin prvi album. Album koji je u to vrijeme ponudio glazbu

kakva se mogla čuti na svjetskim top– ljestvicama (funk, electro pop, disco…) i pjesme koje su s pravom mogle stati uz bok globalnim hitovima (Mali crni brat, Elektra, Dragi mi je lijep k’o slika...).

Tijekom karijere objavila je osam studijskih albuma, dva albuma s jazz obradama (Happy jazz album i Happy jazz album 2 zajedno s Vanjom Lisakom), te sudjelovala na nizu kompilacija i nebrojeno mnogo festivala, i u Jugoslaviji i u Europi. Potkraj osamdesetih, točnije 1989., Zdenka Kovačiček odlučuje se okušati na globalnoj sceni i snima album na engleskom jeziku Love is a Game koji stvara u suradnji s Davidom Stopperom i Daliborom Paulikom. Unatoč nastupima u Los Angelesu, Cannesu i u Europi, Zdenka se ipak vraća domaćoj sceni. Štoviše, okreće se ponovo rock’n’rollu i s Tomasom Krkačem (ex Nirvana iz Zagreba) održava početkom devedesetih niz legendarnih nastupa s Telephone Blues Bandom na kultnoj večeri Ruby Tuesday u Saloonu. Potkraj devedesetih (1999.)

Zdenka u suradnji s mladim skladateljem Markom Tomasovićem stvara i objavljuje studijski album Zdenka Kovačiček na kojem se našla i pjesma Ja sam žena (za sva vremena) koja je ponovo vraća na vrhove domaćih top–ljestvica i podsjeća neke nove generacije da je riječ o zaboravljenoj zvijezdi koja je još daleko od zaborava. Samo godinu dana poslije, na Zagrebfestu osvaja Grand Prix i pobjeđuje s pjesmom Vrati se u moje dane. Zadnji studijski album To Be Zdenka objavila je 2004. godine, ponovo u suradnji s Markom Tomasovićem. Međutim, 25. listopada 2008. Zdenka objedinjuje svoje dvije velike ljubavi: kazalište i rock–glazbu te nastupa u mjuziklu S ljubavlju Janis, posvećenom rock–

pjevačici Janis Joplin. I unatoč izuzetno bogatoj karijeri do tada, ta ju je uloga posljednjih šest godina gotovo obilježila, zbog čega je mnogi i dan– danas nazivaju ‘našom Janis Joplin’.

Prva dama Yu–rocka I što reći nakon takve karijere? Žali li za čim jedna takva diva rocka, bluesa, jazza i soula? Gotovo cijeli život posvetila je pjevanju i scenskom nastupu. Na što je danas najponosnija? Ponosna sam što nisam krojila karijeru po nekim pravilima estrade, znači da se neprestano hvalim u medijima, da imam menadžera, da dogovaram intervjue s novinarima koji su mi skloni, da prihvaćam nastupe i pojavljivanja u javnosti samo kad mi to donosi korist, da strogo odabirem suradnike, da novinarima koji žele razgovor dajem nekoliko minuta itd. Ja sam odabrala scenu kao svoj životni poziv iz ljubavi i cijeli sam život prihvaćala sve izazove i ponude bez razmišljanja. Voljela svoje kolege, voljela se družiti i surađivati. Možda je to razlog moje dugotrajnosti. Lako se prilagođavam trendovima, mlađoj generaciji a da pritom

ostajem ‘normalna’. Jednostavno sam pustila da sve ide svojim sudbinskim tokom. Imala sam divne suradnike, nažalost danas je došlo vrijeme bez kriterija, pa to debelo koriste neki za upravo agresivnu samopromociju.

I nakon punih sedamdeset godina života (Zdenka je rođena u Zagrebu, 16. siječnja 1944.) i pedeset sedam godina zavidne karijere, ispunjene nevjerojatnim scenskim nabojem i strašću prema glazbi koju izvodi, kako se mora osjećati umjetnica koja je sedamdesetih godina uz zagrebačku Nirvanu postala nedodirljiva kraljica rocka, koja je prva na ovim prostorima pjevala funk, blues i soul, a na koju se gotovo zaboravilo, dok je aktualni glazbeni urednici i ne poznaju, a mediji gotovo ignoriraju. Onoga trena kada je kvaliteta sadržaja postala sekundarna, umjetnici sporedni, a profit primaran, Zdenka je nestala iz medija.

Pretpostavljam da su me iz istih razloga ignorirali u serijalu Naši dani jer sam »iskočila« svojim izvanserijskim projektima kao što su Klik tema br. 1, zatim rock–album Zdenka Kovačiček iz 1978. (PGP RTB) koji se svirao u klubu u New Yorku, zatim prvi funky singl Hallo, Mr. Elton John,

pa prvi fusion album Frka (na tekstove iz knjige S. Maras) s kojeg je pjesma Volim te ko konja imala 200.000 klikova na YouTubu (ali je iz nepoznatog razloga maknuta jer očito nekome smeta). Bila sam na svim Boom festivalima i u svim rock enciklopedijama nazvana prvom damom Yu– rocka. Takve albume je teško svrstati u neki klišej jer oni nisu ni rađeni po klišeju.

Bez sumnje, opravdana količina gorčine u današnje vrijeme u kojem mediji ne traže niti prepoznaju kvalitetu sadržaja, nego podupiru ambalažu i dobar PR, iza kojega najčešće stoje nekompetentni diletanti koji ne mare za povijest i kvalitetu već isključivo za profit i rejting. Međutim, 70. joj je godina tek i teško je vjerovati da će stati. Da će reći da više ne želi, ne može ili neće. Netko poput Zdenke, s takvom karizmom, takvom voljom i s toliko strasti, ne zna, ne želi i jednostavno ne može stati pa stoga i ne iznenađuje da je trenutačno sva u velikim planovima: Ja ipak plivam dalje. U kazalištu spremam novi mjuzikl Ella & Marilyn u kojem ću, naravno ja biti Ella Fitzgerald. Nešto što nije nikome uspjelo — da uspješno pjeva rock (Janis Joplin) i klasični jazz u svom izvornom obliku. Glazba je to što će, nadam se, pamtiti generacije kao moju ostavštinu, a ne modne i vizualne ekscese.

CD IZLOG

Zdenka Kovačiček & Vanja Lisak Trio

Happy Jazz Revisited

R

Croatia Records

anih sedamdesetih Zdenka Kovačiček, možda najviše uz Boška Petrovića i glazbenike iz grupe Time, puno je učinila na približavanju dotada prilično udaljenih svjetova jazza i rocka.

Na nešto drukčijim postulatima u odnosu na tu jazz–rock fuziju, ali s nezanemarivim udjelom rokera poput Helidonova urednika Borisa Belea (ex–Buldožer) i nekadašnjeg Azrina menadžera Berislava Jankovića, Zdenka se s trijom Vanje Lisaka (Vanja Lisak, Mladen Baraković, Vlado Vuković) i nizom gostiju (Miroslav Sedak Benčić, Damir Dičić, Borut Bučar, Marijan Domić, Peppino Principe) u ratno vrijeme upustila u šarmantne obrade i prepjeve niza jazz standarda. S tim programom Zdenka i trio Vanje Lisaka često su nastupali i po rock–klubovima diljem Hrvatske i Slovenije, a isti je repertoar, snimljen u Studiju 4 HRT–a, odnosno B. P. Clubu, završio na dva zgodna albuma Happy Jazz (1991.) i Happy Jazz Vol. 2 čije je reizdanje na dvostrukom CD–u obogaćeno «izgubljenim snimkama«. Zdenka je fascinantno suverena, razigrana i ničim opterećena pa je eventualno pitanje o »selidbi« jednog klupskog programa na diskografska izdanja tada, a i danas, izlišno, kako zbog tečnih izvedbi Summertime, The Lady Is A Tramp, New York, New York, Hello Dolly, Is You Is Or Is You Ain’t My Baby i That’s Life, tako i zbog Sweet Georgia Brown, Georgia On My Mind, Blueberry Hill i Mercedes Benz.

Zdenka je bila »doma« i kod Gershwina, Satchma i Franka Sinatre, ali i kod Raya Charlesa, Fatsa Domina i Janis Joplin, odnosno podjednako izvedbom dojmljiva i vokalno moćna u jazzu, bluesu, bossa novi i rock&rollu, a jednakim žarom i spretnošću u avanture je maestralno vode i glazbenici iz trija Vanje Lisaka. Bio je to, a i do danas ostao, ugodan i fino zaokružen podsjetnik hrvatskih džezera na jazz kao zabavu, a ne akademsku elaboraciju. (Aleksandar Dragaš)

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Uz 70. rođendan naše proslavljene pjevačice rocka, jazza, bluesa i soula

49

U povodu rođendana šarmantnog pjevača

IN MEMORIAM

U

Šarengradskoj su mu nakon obvezatnoga sistematskog pregleda (znate ono, sve od vida do psihologa) svečano obećali da će njegove crteže kao ogledne uokviriti na zid ambulante!

Nenad Marčev

Koliko toga propuštamo kad posve slabo primjećujemo sve te važne ljude, sve dok nam ne kažu svoje posljednje zbogom

Dinosaur kojemu na prijeti izumiranje

Stjepan Jimmy Stanić kao Uncle Sam: I want you!

50

Odlazak maestra zabavne glazbe

Piše: Siniša Škarica

»Neprispodobivo zaraznim swingom, kao i iznimnom ‘pričom’ kojom je šarmirao i očarao sisačku publiku; jazz i ne samo jazz legenda hrvatske scene, Jimmy Stanić, uz elokventnu pratnju Scharf Club Swing Quarteta predvođenog profesorom Marijom Igrecom, otvorio je 6. Siscia & Jazz Blues Festival po kojemu, davno napisah, građani Siska ravnaju svoje planove godišnjih odmora.

Silovit swing tridesetih i četrdesetih godina, besmrtni jazz standardi i spontani humor u kojemu je Staniću pripomogla i supruga Barbara, pretvorili su ovu večer uz Kupu u pravi vremeplov, povijesni i glazbeni, jer Jimmy Stanić je doista jedan od onih dinosaura naše scene kojima ne prijeti izumiranje. Godinama unatoč, ili pak zahvaljujući njima, pokazao je kako se to radi. Ovaj koncert je jedan od najpametnijih poteza Velikog Meštra jazz događanja i manouche gla zb e nika Da-

mira Kukuruzovića. Godinama pratim sisačku jazz scenu i ovakva interakcija glazbenika na sceni i publike, rijetko se viđa.« Tako je prije nepune tri godine na, kako je navedeno, otvorenju 6.

Siscia & Jazz Blues Festivala, slikar i glazbeni kritičar Dinko H. Sansky doživio nastup neuništivog oldtimera Stjepana Jimmyja Stanića (s već dulje vrijeme pratećom mu ekipom glazbenika poznatom kao Scharf Club Swing Trio, Quartet ili Quintet).

Zdrav k’o dren Mogao je ovaj plastični osvrt s punim pravom pristajati uz bilo koji recentniji koncert istih protagonista, primjerice onaj zadarski u lipnju 2013., u Providurovoj palači, na sam Svjetski dan glazbe. Očito im je kao takav osigurao poziv da u Zadru slično ponove za Noć kazališta, 16. studenoga. Na žalost, otkazan je zbog, kako je kratko objavljeno, »bolesti izvođača«. No na sreću, bilo je manje od toga. Jimmy — jer ono »bolest« se odnosilo na njega — samo je trebao ugraditi pacemaker, a inače je, kako se ono narodski kaže, zdrav k’o dren. Uostalom kad sam mu htio osobno čestitati taj mali okrugli rođendan, gospođa Barbara mi je rekla: »Jimmyja vam nema doma, otišao je produljiti vozačku dozvolu.« Poslije mi je objasnio: u Šarengradskoj su mu nakon obvezatnoga sistematskog pregleda (znate ono, sve od vida do psihologa) svečano obećali da će njegove crteže kao ogledne uokviriti na zid ambulante!

Za istinsku pjevačku legendu — koji je još uvijek u takvoj formi da možemo pročitati otprilike kako sjajan Scharf Club Swing Quintet uspijeva pratiti neumorni ritam popularnog pjevača — znamo, od samog početka, humor je dio estradnoga nastupa. Stoga mu ne treba puno vjerovati kad kaže da mu je prošlogodišnji životni Porin poput sikteruše, kave koja dolazi na

kraju ručka: Kad ručate, popijete kavu i tu je kraj, idemo doma. To mi nekak tak zvuči, ali možda to ne bu tak. Naravno da ne bu! Sa Scharf Club Swing Quintetom sprema album koji ne bi bio džez, nego naprosto zgodne melodije, objasnio je u svojem prvom laureatskom intervjuu za Večernji list, Arsenu Oremoviću. Naime, sa scharfovcima koje, kao što je rečeno, predvođene gitaristom Marijom Igrecom čine ugledni hrvatski glazbenici Miljenko Puljić (violina), Antun Nino Reljić (glasovir), Ranko Purić Campi (bugarija, gitara), Nenad Jura Vrandečić (kontrabas), izvodi poglavito mješavinu srednjoeuropskog glazbenog naslijeđa, swinga, bluesa, starogradske i gipsy glazbe ili kako Jimmy kaže: Ugodnu glazbu za dušu i nešto čega u koncertnoj ponudi kod nas danas nema.

Lakše snimiti ploču nego pluća!

Danas više nema ni takvih pjevača, ni bliskih nam ličnosti uopće, jer osim njega s nama su tek Charles Aznavour (1924.), Tonny Bennet (1926.), Chuck Berry (1926.), Pero Gotovac (1927.) ili Jimmyjevi vršnjaci: Andre Previn, James Last, Huges Aurfray, Vlastimir Đuza Stojiljković, Zlatko Bourek, Boris Buzančić, Ljubo Jelčić... svi »species sui generis«.

Otvarajući u srpnju 2012. drugi Calamus jazz festival u Mostaru, ovaj put u pratnji Trija Scharf, pozdravivši publiku, uvodno je rekao: Još 885. godine bio sam ovdje. Puno se toga promijenilo do danas. Jako smo sretni što smo s vama. Pozovite nas ponovno!

Kultura&scena Večernjeg lista za Bosnu i Hercegovinu zabilježit će: U pratnji iznimnog Scharf trija predvođenog profesorom Marijom Igrecom na gitari, Stanić je publici priredio iznimnu jazz i swing večer satkanu od standarda ove glazbe. Nismo ni sumnjali!

U ovo (ne)vrijeme, kad je lakše snimiti ploču nego pluća, kako je duhovito usporedio aktualna stanja u diskografiji (kulturi) i zdravstvu, Stjepan Jimmy Stanić sasvim sigurno će snimiti još nekoliko njih. Pa osamdeset pet godina mu je tek!

O

Piše: Siniša Škarica

vaj broj Cantusa slavi rođendane, ali nažalost i neumitne odlaske. Nakon što je naš svijet glazbe napustio jedan velikan, u tek nešto više od mjesec dana zatekao nas je odlazak drugog, iz praktički iste one velike, poslijeratne generacije koja je gradila čvrste temelje i modernost hrvatske popularne glazbe: nakon Kreše Kode Oblaka, iznenada nas je napustio i Stjepan Mihaljinec Miha.

Maestro zabavne glazbe U ovim trenucima kad mi se vrti film unatrag, k našim nedavnim susretima — posljednje dvije–tri godine, potaknutim suradnjom na Zlatnoj kolekciji njegove Elvire i vlastitoj mu porinovskoj Gold Edition, sjetim se koliko sam puno toga čuo u tim neobaveznim ćakulama; koliko sjajnih priča, anegdota, fascinantnih trenutaka s njegovih uzbudljivih glazbenih putovanja u kojima se zaputio glavnom cestom hrvatske popularne glazbe i, nemojmo se zavaravati, koja su tekla muzičkom žilom kucavicom bivše države. Ne mogu da se ne upitam, baš u ovakvim trenucima, koliko sam toga propustio i koliko toga propuštamo svi mi, kad i inače posve slabo primjećujemo sve te važne ljude, sve dok nam ne kažu svoje posljednje zbogom.

Mihine priče o Ivi i gospođi Marti, Britvi, Arsenu i Gabi, Vici, Miši, Mikiju, Pepiju, Terezi, Loli, Kići, Đaniju i Dušku, Ani, Jasni i Višnji, Jimmyju i Vikiju, Cigoju, o Koraljima, Johnnyju Loganu, Josephini Baker, Ganniju Morandiju, Modugnu... priče s njegova radija, sa Zagreba i Krapine, Splita, Opatije i Beograda, Pesme leta, sarajevskog Šlagera, Slavonije, MiK–a... tko bi ih sve nabrojio — cijeli su život, ma ne — životi! Bio je maestro zabavne glazbe, čak i najformalnije, na zagrebačkoj Akademiji diplomirao je na temu O pojmu, produkciji i reprodukciji tzv. zabavne muzike.

Kronologija života

Dakle, ostaje nam da se podsjetimo, da napravim copy — paste, za što su me već neki zamolili: s one sažete porinovske biografije, s njegove skraćene Zlatne edicije, da ponovno složim kronologiju postaja jednog životnog putovanja čija će ostavština živjeti s nama i naraštajima iza nas.

Rođen 1. prosinca 1935. u Zagrebu, od prvih tinejdžerskih koraka, razapet između potpunog predavanja glazbi (bio je lider srednjoškolskog benda u kojem je pjevao Ivica Šerfezi) i redovitog školovanja koje je značilo životnu sigurnost, marljivi, disciplinirani i ambiciozni Mihaljinec pokazivao je smisao za organizaciju i vrijeme, istodobno s gimnazijom učeći i glasovir u srednjoj muzičkoj. Tada će od fana velikog Ive Robića ubrzo postati stalnim mu suradnikom punih četrdeset godina! Nastavak školovanja na Akademiji, usporedno s liderstvom u već ozbiljnom plesnom orkestru (gdje je iskazivao i talent odličnog pijanista) i skori posao urednika na Radio Zagrebu (od 1957. u ulozi vanjskog suradnika), vodili su nedvojbeno potpunom predavanju glazbi. Još od gimnazijskih dana skladanje je bilo izazov. Prvi uspjesi došli su sa Zagrebom i Opatijom iste 1959.: Dvije drage riječi (s Božidarom Stančićem, traženim pjesnikom, prevoditeljem, piscem, muzičkim pedagogom) i Tako... dok odlaziš, prvom suradnjom s Dragom Britvićem, pjesnikom estrade, koja će postati jednom od najuspješnijih i najpostojanijih, ne samo u hrvatskoj zabavnoj glazbi.

Prerast će to u nerazdvojno prijateljstvo prekinuto danom kada je 2005. umro pjesnik.

Veliko glazbeno putovanje Bili su to počeci velikog glazbenoga putovanja i prvih estradnih prijateljstava: s Arsenom (još iz doba kvarteta Melos) i Gabi (kad joj je pisao prepjev za jedan inozemni hit!), s Vicom (na audiciji Radio Zagreba koja je pjevača odvela na sudbonosnu Opatiju i dala mu Mirno teku rijeke), s Lolom (od pobjedničkih »Svitanja« sa Zagreba 61), s Terezom (od Prvog pljeska u Varieteu), sa Zadnjim fijakerom koja će ponijeti naslov »pjesme stoljeća«, s Mišom (bio mu je producent i aranžer na pr-

vim pločama, prije famozne Proplakat će zora), sa zadarskim dvojcem Maršanom i Lokinom (diskografski ih je otkrio iste 1969.), s Jevremovćem (s kojim je imao dugu i vrlo uspješnu suradnju)... sve do one sretne sinergije s Josipom Klimom: Miha za crno–bijelim tipkama, a Pepi sa zlatnim strunama na zimzelenim temama sakupljenim u Ne zaboravi me i Ko lijepi san!

Na početku, na jednom glazbenom natjecanju Večernjeg lista, upoznao je plavokosu Elviru, još tinejdžericu. Bio je to fatalan susret kojem duguje nadahnuće za puno pjesama i jednu Ivanu, i obiteljski mir, tako potreban u estradnom nemiru. Jer usporedno odabravši i težak put glazbenog aktivista, između ostalog bio je glavni urednik Radio Zagreba, umjetnički direktor Krapinskog festivala, direktor Opatije, predsjednik SMUH–a i HDS–a, trpjet će poglavito njegova ljubav prema skladanju. Iako će, osim skladbi zabavne glazbe (više od tristo njih; mnoge su pobjednice na domaćem, ali i inozemnom tlu), napisati i koncertantnu Fantaziju za klavir i orkestar, scenska djela (mjuzikl Ja i moje drugo ja i muzičku komediju Ljubovnici iz 1981.) te niz televizijskih tema, dječjih naslova i onih duhovne glazbe, kao i nebrojene obrade i aranžmane za različite sastave i orkestre — kako stoji u svim biografijama tog iznimnog glazbenoga znalca i radnika — ostaje dojam da nam je kao skladatelj ostao dužan; gotovo jednako kao i kolega mu Pero Gotovac, Jugotonov urednik, s kojim je šezdesetih dijelio delikatnu rolu »dirigenta« domaćom zabavnom glazbom.

(Treći je bio pokojni Nikica Kalogjera.)

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Stjepan Jimmy Stanić 85 mu je godina tek!

In memoriam Stjepan Mihaljinec (Zagreb, 1. prosinca 1935. — 13. veljače 2014.), skladatelj, aranžer, dirigent i pijanist zabavne glazbe

Stjepan Mihaljinec

O

sim skladbi zabavne glazbe (više od tristo njih; mnoge su pobjednice na domaćem, ali i inozemnom tlu), napisao je i Fantaziju za klavir i orkestar, scenska djela (mjuzikl Ja i moje drugo ja i muzičku komediju Ljubovnici iz 1981.) te niz televizijskih, dječjih i duhovnih tema

Smisao za novo Čini mi se važnim spomenuti da je Mihaljinec, za razliku od mnogih svojih kolega, pokazivao smisao i razumijevanje za novo i mlade (i u tom kontekstu za pojavu rocka na ovim prostorima), dajući priliku mnogim »električarima« da se okušaju i naprave prve korake u studijima i programima Radio Zagreba, poput Bijelih strijela, Sjena, Atoma ili Crvenih koralja, stvarnih rock–začinjavaca.

Unatoč imidžu »čovjeka iz sjene« i »nezamjenjivoj sivoj eminenciji« (o čemu govore i brojna državna i republička priznanja, od Vjesnikove nagrade za

glazbu Josip Štolcer Slavenski iz 1982. preko Odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1995. do Nagrade grada Zagreba 2005. i Nagrade Hrvatskog društva skladatelja Milivoj Korbler 2006.), Miha je bio poglavito umjetnik svojeg posla ili kako na početku njegova curriculum vite, gdje god ga čitali, stoji: skladatelj, aranžer, dirigent i pijanist zabavne glazbe.

Njezin maestro.

51

In memoriam Milan Horvat (Pakrac, 28. srpnja 1919. — Innsbruck, 1. siječnja 2014.)

Sjećanje na velikana U njegovu repertoaru iznimno je važno mjesto, osobito u ranim desetljećima karijere, zauzimalo hrvatsko glazbeno stvaralaštvo Piše: Erika Krpan

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

U najdubljoj tuzi obavještavam sve svoje prijatelje i kolege da je moj učitelj dirigiranja, maestro Milan Horvat preminuo 1. siječnja 2014. Bio je moj jedini učitelj i sve što znam u smislu tehnike, studija partiture, o odnosu s orkestrom i njegovim članovima, ozbiljnosti naše profesije, naučio sam od njega. Bio je veliki dirigent, osobito za veliki srednjoeuropski klasično– romantični repertoar (Beethoven, Brahms, Bruckner, Mahler) u duhu dobre, romantične tradicije, voljen od svih orkestara kojima je ravnao, izvanredan iako vrlo zahtjevan učitelj.

I sada još uvijek mislim na njegovo učenje i znam se upitati: kako bi maestro Horvat riješio ovaj tehnički ili glazbeni problem.

Njegova smrt je veliki gubitak za naš svijet glazbe i veliki gubitak za mene osobno.

D

Fabio Luisi, Facebook, 3. siječnja 2014.

ojmljivi oproštajni tekst najistaknutijega učenika Milana Horvata — Fabija Luisija, aktualnoga šefa–dirigenta Metropolitan opere u New Yorku i generalnoga glazbenog direktora Opere u Zürichu — kazuje više od riječi kojim je ugledni maestro ispratio svojeg učitelja u svijet uspomena.

N

jegovu umjetničku pozornost zaokuplja praktički sva onodobna orkestralna hrvatska glazbena produkcija, demantirajući opće mišljenje o premalom broju izvedbi djela hrvatskih autora u poslijeratnim desetljećima do 1.

Muzičkog biennala Zagreb 52

U današnjem svijetu ponekad gotovo neurotičnog nastojanja da se postigne estradni uspjeh, mladi glazbenici putuju od profesora do profesora, nastojeći uspostaviti kontakte koji bi pridonijeli tom cilju. Imati stoga jedinog učitelja više je od odnosa učenik–profesor, to pretpostavlja posvemašnje povjerenje i duhovnu komunikaciju koja ne prestaje svršetkom sata, nastavne godine ili cjelokupnog studija. To je bogatstvo jednom uspostavljenog odnosa koji traje onoliko koliko traju njegovi sudionici.

Sjećanja na svjetlost

Maestrissimo Milan Horvat

Dakako, različiti su oblici i načini na koje ljudi doživljavaju takve gubitke. Pitam se danas, nešto više od mjesec dana otkako nas je maestro Milan Horvat (Pa-

krac, 19. srpnja 1919. — Innsbruck, 1. siječnja 2014.) zauvijek napustio, koliko je to za hrvatski kulturni prostor ljudsko, a koliko tek kulturološko pitanje. To zato što je Horvat osobnost koja je obilježila šest desetljeća hrvatske interpretativne glazbene umjetnosti pa se mnogi i danas s toplinom sjećaju ne samo onoga što su od njega naučili nego i ljudskih susreta koji su taj nauk oplemenili i nekim drugim sadržajima.

Rječit je bio iskaz skladatelja Berislava Šipuša u jednoj od posljednjih emisija Hrvatske radiotelevizije posvećenih Milanu Horvatu. Bio je svjetlo Zagrebačke filharmonije, kazao je Šipuš, a to je svjetlo desetljećima obasjavalo sve kojima je glazba važan dio vlastitog duhovnog obzora.

Iako na ovom mjestu posebnu pozornost valja posvetiti dijelu Horvatove ostavštine koji se odnosi na hrvatsku glazbu, korisno je podsjetiti na neke činjenice koje su prethodile tom dijelu maestrove umjetničke aktivnosti.

Doktor prava U obiteljskoj dokumentaciji čuva se jedna dragocjena knjiga, ispisana preciznim, čitkim krasopisom školovane osobe. Autor je otac Milana Horvata, a sadržaj svi podaci o sinovim aktivnostima od početka školovanja do 1961. godine. Na njezinim su stranicama ispisani svi podaci o školovanju, nastupima, orkestrima, suradnicima, repertoaru..., ali za ovaj kratki oproštaj dovoljno je reći da svi ti naoko šturi podaci dokumentiraju posvemašnju posvećenost glazbi još od školskih dana, kad je Horvat već osnivao đačke orkestre, dirigirao, izvodio vlastite skladbe, a ta je posvećenost s nesmanjenim intenzitetom trajala svih godina njegova aktivnog umjetničkog puta. Iako je diplomirao i doktorirao pravo prije završenog studija glazbe, ipak se čini da je time ponajprije želio zadovoljiti nekim obiteljskim očekivanjima. Jer diplomirao je na Pravnom fakultetu u ratnim godinama, 1943., a glasovir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu tek 1946., nekoliko mjeseci poslije dirigentskog debija. Studirao je kod Melite Lorković, ali diplomu je potpisao Svetislav Stančić, jer je gospođa Lorković u međuvremenu morala iz političkih razloga napustiti i radno mjesto i Zagreb.

I

ma li većeg dara za nacionalnu glazbenu tvorbu do pravih tumača njezinih sadržaja?

Ubrzani film Nakon što je kao dirigent debitirao 1. travnja 1946. za pultom Simfonijskog orkestra Radio stanice, svi se događaji Horvatove karijere doimlju poput ubrzanog filma. Dirigira sve više i više te širi i upotpunjuje repertoar. Od 1952./53. do 1956./57. predaje dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu; od 1951. do 1956. na prvom je inozemnom angažmanu kao šef–dirigent Irskog radija u Dublinu. Mladi Milan Horvat stiže u Dublin kako bi preuzeo poziciju koju su prije njega držali glasoviti dirigenti Jean Martinon (od utemeljenja 1948.), a potom i Hans Schmidt–Isserstedt. Od 1956. do 1970. je šef– dirigent Zagrebačke filharmonije i direktor (1957.–1969.); od 1969. do 1975. opet je u inozemstvu, sada kao šef–dirigent novoosnovanog Simfonijskog orkestra Austrijskog radija u Beču, a od 1975. i profesor dirigiranja na Visokoj muzičkoj školi u Grazu; 1975.–1977. je šef–dirigent Zagrebačkih simfoničara RTZ–a; od 1978. stalni je gostujući dirigent Zagrebačke filharmonije, a od 1997. do 2000. šef–dirigent Simfonijskog orkestra u Grazu; usto je bio rukovodilac glazbenog dijela programa Dubrovačkih ljetnih igara. Bio je stalni gostujući dirigent Orchestre de chambre de Lausanne, a od 1981. i stalni gostujući dirigent i počasni član Slovenske filharmonije. Izvanredna karijera vodi ga na sve krajeve svijeta i pred mnoge velike svjetske orkestre, a golemi repertoar odlikuje se savršenom preciznošću i reljefnošću oblikovanja.

Nagrađivan je najvišim državnim nagradama i priznanjima. Bio je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Pomak u mišljenju U Horvatovu repertoaru iznimno je važno mjesto, osobito u ranim desetljećima njegove karijere, zauzimalo hrvatsko glazbeno stvaralaštvo.

Horvat je dirigent koji je u spomenutom razdoblju vjerojatno najviše zadužio hrvatske skladatelje, ne samo brojem izvedbi nego i interpretacijama visoke umjetničke vrijednosti koje su — u godinama u našoj sredini ne osobito sklonima akribijskom radu na hrvatskim partiturama — utjecale na pomak u mišljenju, na osvještavanje potrebe da se nacionalnom stvaralaštvu posveti pozornost možda i veća od one koju iziskuje rad na standardnom simfonijskom repertoaru.

Zanimljivo je i povjerenje koje su mu

ukazali hrvatski autori praktički na samom početku njegove karijere.

Počeo je izvodeći djela Mila Cipre, Milka Kelemena — praizveo je gotovo sav njegov rani simfonijski opus — ali i Stjepana Šuleka, čiju je 2. simfoniju Eroicu praizveo ujesen 1946., dakle u prvoj godini dirigentske karijere. Uslijedit će niz izvedbi i praizvedbi Šulekovih djela, koji će biti okrunjen 1958. praizvedbom njegove opere Koriolan u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Dakako, nije Šulek bio jedini autor od Horvatova interesa. Njegovu umjetničku pozornost zaokuplja praktički sva onodobna orkestralna hrvatska glazbena produkcija, demantirajući dobar dio nerijetkih prigovora na temu broja i količine izvedbi djela hrvatskih autora u poslijeratnim desetljećima, otprilike do 1. Muzičkog biennala Zagreb. Na Horvatovu su repertoaru tih desetljeća nanizana velika orkestralna i vokalno–instrumentalna ostvarenja istaknutih hrvatskih skladatelja, od Krešimira Baranovića, Brune Bjelinskog, Ivana Brkanovića, Mila Cipre, Natka Devčića i Jakova Gotovca do Borisa Papandopula i Stjepana Šuleka. Dakako, slijedom godina toj su listi sukcesivno dodavani autori umjetnički stasali u međuvremenu. Prvi je, i brojem izvedenih djela na tom dijelu liste predvodi, svakako Milko Kelemen, ali tu su i Ivo Malec i Branimir Sakač te odmah do njega Stanko Horvat, a naći će se na njoj Pavle Dešpalj, Igor Kuljerić, Frano Parać, Dubravko Detoni i mnogi drugi.

Posvetivši na stranicama toga glasila 2004. godine kraći zapis u povodu maestrova 85. rođendana, priloživši mu i kraću inventuru Horvatova hrvatskog repertoara, upitala sam se ima li većeg dara za nacionalnu glazbenu tvorbu do pravih tumača njezinih sadržaja?

Jer taj repertoar nije samo opsežan i po broju autora i djela i po količini minuta, nego izvedbe — bilo one sačuvane u sjećanju, bilo na snimkama — očituju istu onu posvećenost, studioznost, erudiciju i umijeće koje je krasilo i Horvatove interpretacije klasičnog repertoara koje spominje Fabio Luisi u svojem oproštaju od učitelja.

Sačuvati ne samo te izvedbe nego i visoke interpretativne standarde koje je maestro Milan Horvat ostavio kao svoju umjetničku oporuku najmanje je što valja učiniti kako bi se dostojno sačuvala uspomena na toga velikana hrvatske glazbe 20. stoljeća.

I n memoriam

In memoriam Krešimir Oblak (28. kolovoza 1929. — 3. siječnja 2014.)

Odlazak majstora orkestracije i glazbene produkcije

T

Piše: Dubravko Majnarić

rećeg siječnja ove godine u 85. godini preminuo je aranžer, pijanist i glazbeni producent Krešimir Oblak (Koda). Rođen je 28. kolovoza 1929. u Zagrebu, gdje je završio gimnaziju i Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog. Glazbu je volio od najranije mladosti, zahvaljujući majci koja je bila profesorica klavira. Pod jakim utjecajem jazza koji je početkom stoljeća osvajao Europu, Oblak je kao petnaestogodišnjak s Adalbertom Markovićem osnovao orkestar Admira. Nakon završetka rata bio je pijanist i aranžer u orkestru Emanon s kojim je nastupao u Hrvatskom glazbenom zavodu te nekim zagrebačkim plesnim dvoranama. Početkom pedesetih odlazi s Big bandom Stanka Selaka na prvi inozemni angažman u Beč, gdje stječe međunarodna iskustva. Krešimir Oblak Godine 1957. postaje glazbeni suradnik za programe zabavne i jazz glazbe Radio Zagreba. Nakon osnivanja odjela za glazbenu proizvodnju Radio–televizije Zagreb, postavljen je za urednika–producenta Plesnog orkestra Radio–televizije Zagreb koji je vodio Miljenko Prohaska. U nekoliko navrata bio je umjetnički direktor Festivala zabavne glazbe Jugoslavenske radiotelevizije u Opatiji.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

IN MEMORIAM

Nezaobilazni suradnik Sudjelovao je u selekcijsko–prosudbenim komisijama Splitskog, Krapinskog i Slavonskog festivala, Melodijama Istre i Kvarnera te Zagrebačkog festivala kojem je bio i direktor. Kao producent Plesnog orkestra (danas Jazz orkestar HRT–a) gostovao je na velikim europskim jazz festivalima i turnejama.

Sudjelovao je i u organiziranju i realizaciji Pjesme Eurovizije u Zagrebu (1990.). Sve do umirovljenja 1996., a i poslije, Oblak je surađivao s mnogobrojnim vokalnim i instrumentalnim solistima i grupama te pjevačima kao što su Ivo Robić, Drago Diklić, Gabi Novak, Višnja Korbar, Arsen Dedić, Stjepan Stanić, Tereza Kesovija, Ivica Šerfezi, Radojka Šverko i Josipa Lisac. Posebno treba istaknuti Oblakovu suradnju sa Zdenkom Vučković koja je 1972. završila brakom i koju je kao producent i aranžer vodio sve do kraja života. Uz producentski posao, potrebno je spomenuti Oblakov uređivački rad u Savezu muzičkih udruženja Hrvatske na izdavanju notnih albuma s područja zabavne i festivalske glazbe. Sklonost jazzu u mladosti utjecala je na Oblakov pijanizam i aranžerski rad koji je bio znalački, vrlo uspješan, dopadljiv i efektan. Pod utjecajem orkestara Glenna Millera, Lesa Browna, Harrya Jamesa, Woodya Hermana, Nelsona Riddlea i Stana Kentona te njihovih aranžera, Oblak je formirao svoj aranžerski opus nagrađivan mnogobrojnim nagradama na glazbenim festivalima i natječajima. Oblakovi tonski zapisi koji se trajno čuvaju u fonotekama Hrvatske radiotelevizije i Croatia recordsa (bivšeg Jugotona) te ostalim arhivima u Beogradu i Ljubljani, svjedočit će o Krešimiru Oblaku kao istaknutom predstavniku hrvatske zabavne glazbe 20. stoljeća.

53

muški zbor, glasovir, violončelo i dva roga; Rudolf Matz koji je za muški zbor skladao Epitaf (bez trofeja) i Pri sv. Kralju te Miro Belamarić (naslov nepoznat).

»Gustlove muzikalne noge«

Od novijih djela ističu se pjesme Notturno i Košuta i djevojka Dženi Dekleva– Radaković iz 1980. godine. XIII. ura — dva soneta

Veliki pisac bio je i britko kritičarsko pero

G

Piše: Jagoda Martinčević

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

ledam ovih dana na TV–u i u tiskovinama Kožarićeva Matoša na klupi, ali ne onog na zagrebačkom S tro s s m aye rov u šetalištu, nego u Francuskoj, u blizini Pariza, u Issy–les–Mulineauxu. Zašto u Francuskoj, u prisutnosti uglednika na otvaranju tog neobičnog spomenika oko kojega se već slikaju Francuzi i turisti? Zato što je ove godine 17. ožujka sto godina od Matoševe smrti, a naš je ugledni književnik, i jedan od najpoznatijih hrvatskih boema, upravo u Parizu proveo čak pet boemskih godina, go-

i potpune glazbene naobrazbe, glazbom se nije bavio tek tako, iz pukog hira. Uspješno je završio četiri razreda škole Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda s glavnim predmetom violončela, ali je između trećeg i četvrtog razreda nakratko bio izbačen iz škole jer uopće nije dolazio na predavanja iz teorije glazbe. Isključenje je uslijedilo na prijedlog tada uvaženog nastavnika Nikole Fallera pa ipak je A. G. M. dvadesetak godina poslije o njemu napisao lijepi esej!

Čelist bez penzije Poduku iz violončela dobio je od profesora Ivana Oertla i Josipa Eisenhuta,

dobiti spomenik u srcu Francuske! Polemizirao je pak s onima koje nije smatrao kolegama po peru, pa je tako izvjesni Dimitrije Mitrinović dobio članak Panegirik (posvećen NENOTALNOMU), dok se s Josipom Canićem uhvatio u kolo zbog vlastite pogreške, pobrkavši u jednom napisu Beethovenovu Devetu s Trećom simfonijom, što mu je Canić naravno prigovorio, a Matoš priklopio novim tekstom, naslovivši ga Brvno u oku!

Wagnerov Bogomrak Sjajno pismen i duhovit, Matoš se nerijetko služio riječima neuobičajenima i u glazbenoj terminologiji, ali i u uobi-

P

isao je bez dlake na jeziku, često podrugljivo, možda kadikad i neargumentirano, no svakako uvijek »matoševski«, u skladu sa svojom poznatom polemičkom prirodom tovo uobičajeno bez posla i više gladan nego sit!

Glazbovanje u publicistici No tom prisjećanju nije nakana opisivati kratak četrdesetjednogodišnji burni Gustlov život, kojega su voljeli i mrzili. Držim da se treba prisjetiti njegova glazbovanja koje je sve prije nego zanemarivao u hrvatskoj glazbenoj publicistici. Jer Matoš se punih osamnaest godina (1895.–1913.) bavio pisanjem o glazbi, ostavivši četrdesetak dnevnih zapisa, eseja, portreta i drugih tekstova, objavljujući u Hrvatskoj slobodi, Pokretu, Samoupravi, Hrvatskoj pozornici, Suvremeniku, Mladoj Hrvatskoj, Obzoru, Novostima, Agramer Tagblattu i drugdje. Dakako, zamjerio se i tadanjoj glazbenoj javnosti, baš kao i kazališno–dramskoj, književnoj i likovnoj, pišući britko, bez dlake na jeziku, često podrugljivo, možda kadikad i neargumentirano, no svakako uvijek »matoševski«, u skladu sa svojom poznatom polemičkom prirodom. Iako bez prave 54

sti Ognja kad kaže: To je u stvari prva umjetnička opera visokog i modernog stila koju stvori Horvat… Neke partije (uvertira, pa cijeli 3. čin) su upravo nenatkriljivo orkestrirane… ‘Oganj’ je svakako sjajno simfonijsko djelo a ne bude li imalo vani uspjeha uvijek će biti uspjelim i sjajnim pokušajem hrvatskog nenadanog talenta koji nikad neće imati lake, jeftine, već samo ozbiljne, teške umjetničke uspjehe.

Za sve te, ali i mnoge druge podatke o glazbeničkom djelovanju Antuna Gustava Matoša valja ponajprije zahvaliti muzikologu, dr. Lovri Županoviću u čijem je odabiru tiskano 39 Matoševih glazbenih tekstova u knjizi A. G. Matoš, Sabrana djela (JAZU i Liber, 1976.) te u Knjižnici Djela hrvatskih klasika, Antun Gustav Matoš, Sabrana djela (svezak deseti) Tiskarskog izdavačkog dioničkog društva A. G. Matoš, Samobor (2008.).

Između riječi i tona

Matoš između violončelista Jure Tkalčića i pijanista Ive Tkalčića

nastupio je dva puta na školskim produkcijama, a stečeno je znanje očito bilo dostatno da se u vrijeme boravka u Beogradu zaposli u orkestru Beogradskog pozorišta. No Matoš nije bio jedini glazbenik u obitelji: mlađa sestra Dana Matoš–Strzeszewska, koja ga je nadživjela punih četrdeset šest godina, bila je istaknuta operna i koncertna pjevačica, pijanistica i klavirska pedagoginja. Osim u Zagrebu, pjevala je u Nürnbergu, Parizu, Londonu, Amsterdamu i drugdje. Glazbene kritike Matoš je pisao o zagrebačkim, pariškim i beogradskim koncertnim i opernim izvedbama, portrete o našim i inozemnim glazbenicima (Vatroslav Lisinski, Nikola Faller, Juro Tkalčić s kojim je godinama prijateljevao, Edvard Grieg, Jan Padarewski, Jules Massenet, Frédéric Chopin), pisao je i u Zagrebu i u Parizu; o poljskom skladatelju i pijanistu nadahnuto je razmišljao u povodu otkrivanja Chopinova spomenika i ne sluteći da će nakon više od jednog stoljeća i sam

čajenom pisanju kritika, nazivajući primjerice Wagnerov Sumrak bogova »Bogomrakom«, dok su pojedine glazbenice dobivale i humorističke packe.

Tako je primjerice violinistici Ljubici Petrović napisao: I drugi sviraju ‘falš’ ali gdjica Petrovićeva svira ‘falš’ bez takta, dok je orguljašica Marija Uhlirž dobila sljedeće: Gledajući je kod orgulja sjetismo se na sv. Ceciliju, mada sv. Cecilija nije nosila cvikera. Svirati rukama i nogama istodobno — osobito nogama pri pedaliranju (ili pedalisanju) nije laka stvar i gdjica Uhlirž ima od svih gospodjica najmuzikalnije noge, muzikalnije od mnogih hrvat.–slav.–dalm.–lirskih ušesa.

Ipak, nije bilo sve u takvom tonu. Među većim kritikama nalazimo i onu za praizvedbu opere Oganj Blagoja Berse.

Libreto Matoš drži »užasnim«, a glazbu »anacionalnom«, što po njemu znači »da nije baš originalna«. Međutim, iskreno se divi umjetničkoj vrijedno-

I premda je Matoš o sebi pisao kao o »bivšem« glazbenom »stručnjaku«, isluženom »čelisti bez penzije« i sl., muzikolog Županović smatra da je Matoševa urođena muzikalnost bila ona poluga kojom je glazbu nosio u sebi kao sasvim nedjeljivi i spontani dio svoje nutrine. Županović ističe: I da nije bilo njegove često i nesretne, svakako nezahvalne ali i životom diktirane rastrzanosti, borbe za održanje… Matoš je mogao postati najznačajniji i najbolji kritičar i publicist ne samo svog vremena nego i — može se mirne duše dodati — do kraja 2. svjetskog rata. Ovako je ostao ‘najpismeniji’, što nije suviše utješno kad se radilo o njemu i o njegovom intelektualnom a napose glazbenom potencijalu.

Nakon Miroslava Krleže i Dragutina Domjanića, Matoš je vjerojatno najuglazbljeniji hrvatski pisac. Popis koji slijedi sigurno nije konačan, a većim je dijelom moguć zahvaljujući Lovri Županoviću koji je pjesme na Matoševe stihove uvrstio u knjigu Hrvatski pisci između riječi i tona (Liber, 1989.). Dopunila ga je autorica ovog teksta podacima iz monografije 60 godina Hrvatskog društva skladatelja i iz nekih drugih izvora. Na žalost, Županovićevu popisu nedostaju godine nastanka, ali i nekim ciklusima ili pojedinim skladbama za koje se u monografiji navodi autorstvo i naslovi, stoga je ovo tek djelomična rekonstrukcija.

Matoš sa zaručnicom Olgom Herak u Opatiji 1910.

Antuna Gustava Matoša za tri zbora i orkestar (Pri sv. Kralju i Notturno) Rubena Radice je iz 1994., a dva soneta (Tuga vidika i Notturno) Frane Đurovića iz 2005. godine.

Utjehu kose uglazbio je i Hrvoje Hegedušić, pa čak i grupa Hladno pivo, dok je Neven Dužević skladao Notturno, a Duško Lokin Gospu Mariju.

Matoš je kao lik zaživio i u tri različita žanra: godine 1934. književnik Geno Senečić napisao je dramski komad A.G.M., praizveden u HNK–u u Zagrebu; pod istim naslovom Miroslav Miletić sklada mjuzikl 1971., a u mjuziklu Lady Šram Arsena Dedića i Nine Škrabea (1991.) Matoš je jedan od glavnih likova.

Godine 1990. redatelj Bruno Gamulin snimio je o Matoševu djetinjstvu i ranoj mladosti igrani film Ljeto za sjećanje.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

U povodu 100. godišnjice smrti Antuna Gustava Matoša

Tko je uglazbio Matoša?

Najstariji među autorima kad je riječ o solo pjesmi jesu oni rođeni potkraj 19. stoljeća: Andrija Zagorac s pjesmom Gjurgic, Josip Andrić koji sklada Jesenje veče, Rudolf Taclik s Pri sv. Kralju i Oskar Jozefović s Hrastovačkim nokturnom. Za Matošem posežu i Viktor Šafranek te Josip Deči, rođeni početkom 20. stoljeća, dok se 1940. javlja i Ivana Lang koja prva sklada Utjehu kose i Đurđic 1942. (melodrama uz glasovir i uz orkestar). I braća Stahuljak očito vole Matošev stih pa tako Dubravko piše skladbu na tekst Gnijezdo bez sokola, a Mladen Pet Matoševih soneta, dok Zvonimir Marković i Mario Nardelli st. skladaju Hrastovački nokturno.

Oduševljeni matoševac Lovro Županović sklada pregršt pjesama: Jesenje veče, Maćuhica, Utjeha kose, Notturno, Gnijezdo bez sokola, U travi, Pri sv. Kralju i 1909. koje (neke i opetujući) smješta u cikluse Pet Matoševih soneta (1955.) i Matošev triptih (1975.). Tu skladateljsku generaciju zaokružuju još i Krešimir Fribec s Canticum canticorum te Ivan Brkanović s ciklusom Matoševe domoljubne pjesme: Ima jedna mala gospa Marija, Pri sv. Kralju i Stara pjesma iz 1979. godine. No pjesma posvećena Matoševoj majci i domovini koja je postigla najveću popularnost svakako je Gospa Marija Vinka Glasnovića koju je svojedobno proslavila interpretacija Krunoslava Cigoja, a za kojom i danas rado posežu mnogi interpreti.

Glasnović je i autor pjesama Pri sv. Kralju, Stara pjesma, Tuga vidika i Mefistov zvuk, dok su pjesme Hrastovački nokturno i Epitaf (bez trofeja) namijenjena muškom, odnosno mješovitom zboru.

Zborovima su Matoševe pjesme također namijenili autor Andro Torkvat Brlić (također iz generacije rođene u 19. stoljeću), i to Hrastovački nokturno za

G

lazbene kritike Matoš je pisao o zagrebačkim, pariškim i beogradskim koncertnim i opernim izvedbama

55

Stari papiri i hrvatski belkanto

Z

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Piše: Davor Schopf

ajčevi dani u Rijeci doživjeli su dvadesetu godišnjicu! Manifestacija započeta 1993. godine, u prvih je nekoliko izdanja bila intenzivno posvećena izvođenju glazbe i glazbeno–scenskih djela te proučavanju i otkrivanju već zaboravljenih detalja iz stvaralaštva i života Ivana pl. Zajca.

Početni val donio je tada u riječkome HNK–u Zajčeva imena premijernu izvedbu Bana Legeta, gostovanja Osječke opere sa Zlatkom i Mislavom te obnovu Lizinke, čije su »otkriće« i izvedba 1989. godine možda i anticipirali pokretanje te manifestacije. Bio je tu nezaobilazni Nikola Šubić Zrinjski, slijedila je najprije koncertna pa onda i scenska izvedba Amelije, opereta Momci na brod te riječka produkcija Zlatke, uz mnogo koncerata.

Promjena koncepcije Posljednjih godina Zajčevi dani udaljili su se od samoga Zajca, ali su se prometnuli u manifestaciju koja promiče hrvatsku glazbu uopće, a to Zajcu zasigurno ne bi bilo krivo. Manifestacija je nastojala što više promicati stvaralaštvo riječkih skladatelja, a na opernoj sceni pojavili su se Paraćeva Judita, Bjelinskijeva Pčelica Maja, Papandopulova Sunčanica te je praizveden Kabiljov Casanova u Istri.

20. Zajčevi dani vraćaju se Zajcu i traju cijelu sezonu jer se 2014. obilježava stota godišnjica Zajčeve smrti, 16. prosinca, pa se tada može očekivati veliki završni akord. Dani obuhvaćaju još koncert Brass kvinteta Zajc popular, Večer hrvatske vokalne lirike sopranistice Olge Šober, svečanu obnovu Zrinjskog i daljnje izvedbe Skenderove »opere za velike i male« Šuma Striborova, praizvedene u sklopu MBZ–a 2011. godine.

Prvih pet–šest godina Dana, s učestalim izvedbama Zajčevih opera, rasplamsalo je očekivanja za daljnjim izvedbama, pri čemu se zanemaruje pitanje što danas uopće znači, odnosno podrazumijeva izvedba neke Zajčeve opere (nažalost, ne samo Zajčeve, iz domaće baštine). Tek su u svibnju ove godine predstavljeni partitura i glasovirski izvadak Nikole Šubića Zrinjskog, izdanja Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb.

Prvi put u hrvatskoj povijesti tiskana je partitura jedne od dviju najomiljenijih i najizvođenijih hrvatskih opera, praizvedene 1876. godine! I to je jedina tiskana Zajčeva opera. Ostale su u rukopisu grafitnom olovkom na papirima starim sto pedeset godina i više. Eto što podrazumijeva suvremena izvedba nekoga novog Zajčeva naslova ili orkestralne skladbe, najmanje godinu dana rada samo na pripremi notnog materijala da se on, kao prije spomenute opere, metodom fotokopiranja barem malo više sačuva za budućnost. Je li to isključivo zadatak Riječke opere?

Zajc gala U sklopu 20. Zajčevih dana, 19. studenoga, u foyeru HNK–a Ivana pl. Zajca predstavljeno je tiskano izdanje Zajčeve 22 vokalize, još jedno otkriće iz neizmjerno bogatog rada i djelovanja toga čovjeka.

Na početku manifestacije i nove sezone, 1. listopada, izveden je koncert Zajc gala s ulomcima iz opera Amelia, Lizinka, Nikola Šubić Zrinjski i operete Momci na brod. Ulomci iz Zlatke otpali su zbog bolesti solistice. Bio je to svojevrsni presjek do sada u Rijeci izvedenih Zajčevih djela koja su uvijek iskazivala svježinu i nadahnutost, iako ih prati sjena prevelike verdijevske obojenosti. Zajc je svakako skladao u uvriježenim ritmičkim i melodijskim shvaćanjima svojega doba, ali se mogao, po vlastitu nadahnuću, odmaknuti od talijanskog prema slavenskom idiomu.

Romanca Jelene iz Zrinjskog, što ju je uz ariju Lizinke ljupko izvela sopranistica Vanja Zelčić, i romanca Zrinjskog, u raskošnom tumačenju baritona Ljubomira Puškarića, zoran su primjer tog odmaka od, primjerice, talijanskih belkantističkih linija u arijama i duetu iz Amelije. Njih su raspjevano izveli sopranistica Kristina Kolar i bariton Robert Kolar. Spomenute dvije romance iz Zrinjskog primjer su autentičnoga hrvatskog belkanta.

Muški zbor i Orkestar Riječke opere zdušno su muzicirali pod ravnanjem Ive Lipanovića. Uvertira Ameliji i uvertira iz Momci na brod, zbor lovaca iz Lizinke

(tipičan lovački zbor!) i zbor razbojnika iz Amelije te osma slika i finale Zrinjskog predočili su raznovrsne, ali uvijek privlačne stranice Zajčeva opusa. Bas Siniša Štork istaknuo se arijom Sulejmana, a sopranistica Mirella Toić bljesnula je u punoj formi kao Eva u Zrinjskom.

N

eposrednost i komunikativnost njegove glazbe je ono što uvijek može oduševiti i u zapećak baciti razne prigovore koje upućujemo Zajcu.

P

Piše: Davor Schopf

Fotokopirane stranice Zajc Gala: Kristina i Robert Kolar, te Ivo Lipanović

Simfonija u c–molu op. 394 danas je uvriježeni naziv za Simfoničku glazbenu sliku ili Simfonijsku poemu u c–molu (Poésie musicale), nastalu 1876. u Zagrebu i posvećenu Filharmonijskom društvu u Rijeci. Četverostavačno djelo klasične forme ima sve elemente simfonije, ali na doživljajnoj razini tako ne djeluje. Zajc se poveo za izvanglazbenim sadržajem, no koji ga je program nadahnuo i koji su ga razlozi na to potaknuli danas se ne zna. Vjerojatno je to bila neka pjesma jer je skladbi naknadno dao Motto u kojem kaže: Život umjetnika je san. Na osnovu ove temeljne ideje komponirana je ova »Simfonička glazbena slika«. Pjesma nije vlasništvo samo pjesnika. Muzičar može tonovima izraziti ono što pjesnik izražava riječima. Zajc je izvorno stavke označio programnim nazivima (na njemačkom jeziku) Nestrpljivost, San o sreći, Obmana te Pobjeda i trijumf koji su, zacijelo zbog pragmatičnih razloga, u izvedbenoj praksi zamijenjeni oznakama tempa.

Prvi je stavak Allegro najinventivniji, sa Zajčevom izraženom sposobnošću ovladavanja i razvijanja tema–pjevnih melodija romantičnog kolorita. Drugi stavak Andante nastavlja tu tendenciju, iako možemo čuti harmonijske sklopove iz Zrinjskog, nastalog iste, 1876. godine. Treći je stavak potpuno konvencionalni Scherzo, dok četvrti Finale/ Allegro grandioso djeluje kao nužno sredstvo da se skladba završi. Zajc ipak nije pisao ni promišljao to djelo kao pravu simfoniju i možda se mogao zadržati na prva dva stavka kao simfonijskoj pjesmi ili simfonijskoj slici. Kao što Simfonička glazbena slika za glasovir i orkestar op. 343 po formi nije klasični koncert, ali ga se takvim može prihvatiti, i što češće svirati i slušati.

56

Vokalize na novom papiru Objavljena partitura 22 vokalize slavnog majstora opera i opereta Ivana pl. Zajca

Koncert Riječke filharmonije Večer Zajčeve glazbe, također u kazalištu, 19. studenoga, donio je izvedbu najpoznatije Zajčeve Simfonije u c–molu i manje poznatoga, skraćenog dvostavačnog klavirskog koncerta, tj. Simfoničke glazbene slike za glasovir i orkestar op.

343. Pijanist Filip Fak sa žarom je i zalaganjem, muzikalno i tehnički besprijekorno izveo to vješto napisano djelo s intenzivnom interakcijom solista i orkestra. Dva stavka, Allegro giusto i Con fuoco, s povremenim šopenovskim proplamsajima, prošla su u jednom dahu.

Maestro Pavle Dešpalj dirigirao je, a glazbenici Filharmonije svirali su iz fotokopiranih stranica Zajčevom rukom ispisanih nota. Program je počeo dvjema uvertirama, iz opera Lizinka i Amelia. Nevjericu čemu dvije operne uvertire zaredom odagnala je njihova raznolikost. Vedra, slavenski obojena uvertira Lizinke, s istaknutim nastupima i solima puhača, izvrsno se slagala s talijaniziranom, verdijanski intoniranom uvertirom Amelije, nastalom osamnaest godina prije.

20. Zajčevi dani u Rijeci

Pavle Dešpalj suvereno je uskladio suradnju solista Filipa Faka s orkestrom, dok je u simfoniji omogućio da do punog izražaja dođe prevladavajuća ležerna vedrina, a time i neposrednost te komunikativnost Zajčeve glazbe. A to je ono što uvijek može oduševiti i u zapećak baciti razne prigovore koje upućujemo Zajcu.

o j ava ti s k an o g i zd a n j a 22 vo k a l i ze Ivana pl. Zajca izazvala je nemalo iznenađenje što je Zajc, osim opera, opereta i sve sile druge glazbe, pisao i vokalize. To samo pokazuje kako je pedagoški dio njegova djelovanja najviše pao u zaborav. A Zajc je bio marljiv učitelj, najprije u rodnoj Rijeci nakon povratka sa svršetka studija u Milanu i očeve smrti 1855. godine, preko podučavanja pjevanja u društvu Polyhymnia u Beču, od 1862., do dugogodišnjega djelovanja u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu, od 1870. do umirovljenja 1908.

Temelj hrvatske opere U Rijeci podučava gudaće instrumente u Gradskom filharmonijskom institutu, a privatno klavir, violinu i pjevanje. U Zagreb je došao kao prokušani i praktični pedagog. Pri osnivanju hrvatske opere trebao je pouzdanih pjevača. Zato je u glazbenoj školi HGZ–a, uz dotadašnja dva tečaja škole za pjevanje, niži i viši, osnovao još i treći, »usavršni« tečaj za operu u kojemu je sam podučavao. Od 1892. podučavao je u HGZ–u i klavir. Privatno je podučavao klavir, pjevanje i teorijske predmete. Bio je uvijek susretljiv prema učenicima, rado ih je pratio na klaviru na produkcijama. Izvještavajući o završnim produkcijama glazbene škole HGZ–a, novine su ga često hvalile kao izvrsnog učitelja. Napisao je više praktičnih pedagoških priručnika, najviše za pjevanje (desetak opusa), ali i za klavir te violinu. Gotovo svim ondašnjim opernim solistima bio je privatni učitelj. Plejadu njegovih učenika sa zapaženim karijerama u Zagrebačkoj operi i u inozemstvu predvode Marija Prikril, Sofija Kramberger, Marija (Micika) Freudenreich, Tošo Lesić, Draga

Hauptfeld, Marija Glivarec te najslavnije od njih Blaženka Kernic i Mira Korošec.

Zaboravljeni opus Za Zajčeve vokalize zainteresirala se prof. Lada Bujas Majić, pročelnica pjevačkog odjela Glazbene škole Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, priređivačica i urednica tog izdanja. Pronašla ih je u Zajčevoj ostavštini koja se čuva u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, pregledala i proučila te iz više od stotinu vokaliza načinila odabir za tri sveska.

Prvi od njih, 22 vokalize, predstavljen je 19. studenoga 2013. u foyeru HNK–a Ivana pl. Zajca u Rijeci. Nakladnik je Društvo za promicanje glazbe, plesa i glazbenoscenske umjetnosti Hilarion. Izdanje sadrži komentar na hrvatskom, engleskom, njemačkom i japanskom jeziku. Vokalize su izazvale pravu senzaciju u pjevačkoj zajednici jer su cijelo stoljeće ležale zaboravljene u Zajčevoj ostavštini. Prof. Bujas Majić iskušala ih je u pedagoškoj praksi i predstavila kolegama, pjevačkim pedagozima na seminaru Vokalna pedagogija hrvatskoga glazbenog romantizma u sklopu Stručnog vijeća nastavnika solo pjevanja, održanog 2. listopada 2013. u Bjelovaru.

Svi su oduševljeni njihovom kvalitetom i Zajčevim poznavanjem ljudskoga glasa te njegovim pedagoškim metodama.

Pedagoški rad Zajc ujedinjuje u bilježnicama koje naziva Škola pjevanja i Praktične škole pjevanja te opusima za sopran i bas–bariton.

Vježbe za belcanto Vokalize su vješto skladane, pjevne, ponekad prožete slavenskim melosom, jednostavne i pregledne. Česta je ABA forma.

Zajc vodi računa o postupnom unošenju specifičnih zadataka u učenje pjevanja čiji je cilj uspostava vokalne tehnike i izgradnja vokalnog aparata. Naizmjenice nudi vježbe i vokalize po-

trebne za usvajanje znanja koje će dovesti do tehnike belcanto.

Motivi u vokalizama susreću se poslije u njegovim pjesmama i operama. Tako zahtjevnije vokalize mogu poslužiti kao studije za Zajčev vokalni opus. Velik broj vokaliza namijenio je samom početku učenja pjevanja.

Posebnu brigu vodi o dubljim glasovima za koje u već skladanoj vokalizi piše drugi glas. Na taj način smanjuje raspon vokalize, a pjevaču omogućuje usredotočenost na određeni problem.

U kraćem glazbenom programu na predstavljanju novog izdanja partiture, Zajčeve vokalize izveli su učenici solo pjevanja Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci, iz razredâ prof.

Ingrid Haller i prof. Ariane Bossi.

Ena Lešić, Mirna Marković i Ivan Ćepić nastupili su uz glasovirsku pratnju prof. Oksane Zvinekove. I tom prigodom svi su izrazili nadu da će Zajčeve vokalize zaživjeti u suvremenoj pedagoškoj pjevačkoj praksi.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

20. Zajčevi dani u Rijeci, ususret stogodišnjici Zajčeve smrti

57

Recenzija monografije »Milka Trnina — 150 godina«

Nepoznati glazbeni dragulji dubrovačke prvostolnice

2013.

Godina Milke Trnine

Svećenik, muzikolog, skladatelj i dugogodišnji regensa chori zagrebačke katedrale dr. sc. Miho Demović objavio monografiju o tisućljetnom muziciranju u dubrovačkoj katedrali

U

piše: Ileana Grazio

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

sklopu III. Međunarodnog simpozija o baštini, održanog u Dubrovniku od 13. do 15. prosinca 2013., predstavljena je izuzetna knjiga svećenika, muzikologa, skladatelja i dugogodišnjeg regensa chori zagrebačke katedrale dr. sc. Mihe Demovića, Povijest crkvene glazbe Dubrovačke katedrale kroz vjekove. Knjigu je objavila udruga Stara dubrovačka glazba u povodu tristote obljetnice dubrovačke barokne katedrale (1713.–2013.) koja je sljednica prethodnih dviju katedrala na istome mjestu.

Slaganje kamenčića Demović je dugogodišnjim istraživanjima i slaganjem glazbenih kamenčića napisao muzikološki mozaik koji obuhvaća tisućgodišnju prošlost sakralne glazbe u Dubrovniku, što nema samo lokalno značenje, već je to velik doprinos hrvatskoj povijesti glazbe. U dubrovačkim crkvama se oduvijek pjeva-

K

njiga je velikog formata, s više od četiristo stranica, a podijeljena je na petnaest poglavlja u kojima autor, oslanjajući se na arhivsku građu, u kontinuitetu prikazuje razvoj sakralne glazbe u Dubrovniku

58

Godina iza nas donijela je obilje događanja u povodu 150. godišnjice rođenja slavne hrvatske dive Piše: Višnja Požgaj

lo, posebno u katedrali, odakle je odjekivala zanosna amoenitas almiphona.

U vrijeme Dubrovačke Republike katedrala je bila državna, vladarska crkva u kojoj se ustoličavao vladar, pa je razumljivo da je, uz svjetovnu, i državna vlast pomagala u nastojanju da u katedrali muziciraju najbolji domaći i strani glazbenici sa svih onovremenskih europskih prostora. Tako se sakralna glazba u Dubrovniku razvijala usporedno s onom europskom. Ovom knjigom Demović otkriva zaboravljenu ili dosad nepoznatu vrijednost glazbene umjetnosti dubrovačke katedrale.

Knjiga je velikog formata, s više od četiristo stranica, a podijeljena je u petnaest poglavlja u kojima autor, oslanjajući se na arhivsku građu, u kontinuitetu prikazuje razvoj sakralne glazbe u Dubrovniku, posebno izdvajajući katedralu od 10. do 20. stoljeća. Vrlo spretno je ukomponirao dijelove tekstova iz svojih već objavljenih radova.

U slavu Boga

neke dubrovačke specifičnosti pa se pretpostavlja da su u Dubrovniku postojale i prepisivačke škole. Dijafonska glazba čini posebno poglavlje u kojemu doznajemo da se već u drugoj polovici 12. stoljeća u Dubrovniku pjevalo višeglasno.

Nalazimo opširno poglavlje o orguljama, njihovim graditeljima i orguljašima, o glazbenicima instrumentalistima, podatke o kasnijem instrumentalnom sastavu, tzv. Katedralnoj kapeli koju je uzdržavala državna vlast, a ukinuta je 1821. Ustvrdio je Demović da je Marin Držić kao svećenik i orguljaš u crkvi pjevao na hrvatskome jeziku.

Najopširnije je poglavlje U uvodnome dijePjevači Dubrovačke kalu Demović prikazudr. sc. Miho tedrale od 12. do 17. stoje graditeljsku poviDemović ljeća. Podijeljeno je u dva jest katedrale, ističući razdoblja: do velikog poznačenje i dviju pretPovijest tresa 1667. i nakon pohodnih koje su stratresa, kad je obnovljen dale u Velikoj trešnji crkvene crkveno–glazbeni život u 1667. te opisuje gradglazbe novoj baroknoj katedrali. nju sadašnje barokne U 18. stoljeću najvažniji iz 1713., ističući njeziDubrovačke su skladatelji Luka i Annu likovnu dekoraciju. tun Sorkočević te Antun U povijesnom dijelu o katedrale Grum. katedrali zanimljivo je kroz vjekove pročitati kolike su neU 19. i 20. stoljeću spovolje imali katedralni Udruga Stara minju se mnoga glazpjevači i svirači nakon dubrovačka glazba benička imena, među završetka Drugog njima i autor ove knjige. svjetskog rata kad su Razmatran je i Cecilijankomunističke vlasti ski pokret i njegov utjecaj zabranile postojanje Pjevačkog katena muziciranje u dubrovačkoj katedradralnog zbora, no pobožni Dubrovčali. Sva poglavlja su iscrpno dokumentini nisu se pokolebali u svojoj vjeri te su rana. Autor je o mnogim skladateljima nastavili pjevanjem slaviti Boga. i njihovim skladbama opširno pisao te Svoje izlaganje arhivske građe autor je ih razvrstao na domaće i strane, koji su počeo u poglavlju koje je nazvao Mo- samo neko vrijeme djelovali u dubronodijska glazba; opširno opisuje pro- vačkoj katedrali. nađene dokumente o gregorijanskom pjevanju iz 10., 11. i do sredine 12. st., Sačuvano sjećanje zadržavajući se na objašnjenju stare notacije (neumatske i koralne) koja ima Katedralni zborovi koji su se razlikova-

S

topedeseta obljetnica rođenja slavne hrvatske sopranistice Milke Trnine (Vezišće, općina Križ, 1863. — Zagreb, 1941.) potaknula je Općinu Križ da 2013. godinu proglasi Godinom Milke Trnine. Tu je odluku podupro pokroviteljstvom i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. U obilju događaja kojima je dostojno obilježena ta velika obljetnica, izdvajamo objavljivanje prve cjelovite i reprezentativne umjetničine monografije.

Na knjizi je surađivalo osmero stručnjaka, uključujući i urednicu izdanja, dr. sc.

Zdenku Weber. Knjiga je tijekom godine predstavljena u nekoliko gradova (Zagreb, Dubrovnik, Beč), ali je prvo predstavljanje održano 18. svibnja u Križu na Autorica na promociji knjige u Beču dan umjetničine smrti, uz izložbu umjetničkih djela Ljerke Njerš, nadahnutu Milkom Trninom, i svečani multimedijski koncert mladih opernih pjevača u suradnji s Operom HNK–a u Zagrebu. li po sastavu u različitim vremenima, pjevali su uz pratnju orgulja ili Katedralne kapele, a poslije i uz vojne orkestre.

Opširno je opisano sudjelovanje dubrovačkih amaterskih pjevačkih zborova u liturgijskome slavlju u katedrali. Navedena su imena dirigenata, od kojih su neki desetljećima obnašali tu dužnost, a nisu izostala ni imena gostujućih glazbenika koji su donosili moderni glazbeni izričaj. Oko sto pedeset stranica knjige ispunjeno je, prema veoma kritičkom autorovu promišljanju, notnim materijalom od 10. do 20. stoljeća.

Dakle, predstavljeno je tisuću godina glazbe u dubrovačkoj katedrali i na taj je način sačuvano sjećanje o iznimnom bogatstvu sakralne glazbe. Ujedno je to svjedočanstvo da je Dubrovnik u prošlosti bio važno glazbeno središte u kojemu su djelovali mnogi europski glazbenici.

Knjiga ima vrlo lijepe likovne priloge, već sama naslovnica privlači pozornost. Taj veliki Demovićev doprinos o sakralnoj glazbi dubrovačke katedrale bit će vrijedno štivo i inspiracija mladim muzikolozima i ljubiteljima za daljnje proučavanje hrvatske glazbene povijesti.

Taj je program u prekrasnom ambijentu stoljetnog parka ispred crkve Uzvišenja Sv. Križa aranžirala mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, koja je prethodne večeri u HGZ–u održala sjajan recital Hommage à Milka Trnina u suradnji s pijanistom Đorđem Stanettijem u sklopu prestižnog vokalnog ciklusa KDZ Molto cantabile.

Isti je program ponovljen na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama u Atriju Kneževa dvora (za što je umjetnica osvojila i nagradu Orlando HRT– a) i na Sveučilištu za glazbu i dramske umjetnosti u Beču. Održano je još nekoliko koncerata u Trnininu rodnom Vezišću i majčinoj Požegi. Udruga poklonika Milke Trnine priredila je Koncert mladih pjevača u atriju HNK–a u Zagrebu. Treba pohvaliti i lijepu izložbu zbirke iz umjetničine ostavštine Milka Trnina — svjetska operna diva (koncepcija Marine Perice Krapljanov) u Muzeju grada Zagreba, kao i posjet Slapu Milke Trnine u Nacionalnom parku Plitvička jezera uz koncert KUD–a Graničar iz Križa. Svečana završna proslava Godine Milke Trnine održana je na njezin rođendan, 19. prosinca u Općini Križ, uz dodjelu Plakete Milka Trnina predsjednici Udruge poklonika Milke Trnine Zdenki Weber, nastupe lokalnih pjevača i plesača te koncert opernih prvaka HNK–a u Zagrebu u nazočnosti po k rov i te lja — predsjednika Ive Milka Trnina Josipovića.

Recenzija monografije posvećene riječkoj rock–sceni šezdesetih

Novo svjetlo na našu rock–prošlost Još jedan vrijedan doprinos analizi rock–glazbe u Hrvatskoj

N

Piše: Bojan Mušćet

akon izvrsne knjige Siniše Škarice Kad je rock bio mlad, nedavno smo dobili još jedan hvalevrijedan doprinos analizi rock–začinjavaca u Hrvatskoj. Posrijedi je monografija Red! River! Rock! Velida Đekića (KUD Baklje, 2013.) posvećena riječkoj rock– sceni šezdesetih.

Rijeka kao kolijevka rocka

ci i šire, da je Saša Sablić bio roker prije nego što je počeo pjevati u 4M, da je iz istog miljea stizao i Dalibor Brun, da je Grupa 777 prije lakoglazbene karijere svirala nešto sasvim drukčije i da su Opatijski suveniri nekad kao Suveniri po opatijskim terasama prašili rock. Dakako, tomu je kumovao i izostanak diskografskog materijala, a i mediji nisu bili baš naklonjeni čupavcima — monografija sadrži isječak iz Novog lista iz 1963. Atentat na ukus i odgoj publike. Ako se o »urlatorima« i pisalo, onda je to uglavnom bilo u neutralnom ili negativnom kontekstu. Stoga je Đekić imao uistinu prilično opsežan zadatak da prikupi sve relevantne podatke o sceni, kao i da portretira četrdesetak bendova te opatijsku pjevačicu Eti Juvan koja je nastupala s njemačkim bendom Inner Space koji će poslije promijeniti naziv u Can.

Kako se na ovitku knjige ističe, posrijedi je prva monografija o rocku posvećena nekoj gradskoj sceni na prostoru bivše Jugoslavije, a Rijeka je apostrofirana kao sredina gdje je de facto rođen rock na poVelid Đekić dručju ne samo bivše Jugoslavije nego i istočne Europe.

Red! River!

Prilično je to smjela teorija auRock! tora knjige, no s obzirom na činjenicu da je Rijeka bila glavKUD Baklje, na luka države koja je deset– petnaest godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata vješto balansirala između komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada, neprijeporni utjecaji koji su stizali sa zvucima s gramofonskih ploča koje su donosili mladi pomorci, ne mogu se zanemariti. Prema Đekiću, u Rijeci je 1957. otvoren prvi diskoklub u Jugoslaviji (Husar), formiran je prvi rock–bend (Uragani), nastale su prve rokerske autorske skladbe (Dario Ottaviani), pojavila su se prva pojačala Marshall (Henric III.), pokrenuta je prva jazz–rock formacija (Grupa 777), održan je prvi nastup nekog zapadnog rock–izvođača (Colin Hicks & Cabin Boys u Kinu Partizan), počeo je djelovati prvi ženski rock–bend (Sirene) itd.

Uragani i ostali Đekić na gotovo 400 stranica i uz gotovo dvostruko više fotografija otkriva uzbudljivu riječku rock–scenu šezdesetih i njezinu vitalnost koja je očito bila dobrim temeljem za nicanje punk i novovalne scene potkraj sedamdesetih koja je na neki način i brandirala Rijeku kao rokerski grad. Taj se dio riječke rock–povijesti neprestano diskografski i medijski revalorizira, no riječki rock šezdesetih dosad je bio uglavnom pohranjen u sjećanjima protagonista scene, uz pokoje medijsko podsjećanje. Tako se tek ponekad spominje da su Uragani začeli rock u Rije-

2013.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Recenzija knjige

Uspon i pad šezdesetih Fotografije Ante Škrobonje koji se specijalizirao za praćenje rock–scene, kao i drugih fotografa koji su djelovali šezdesetih, arhivski fotomaterijali te privatne fotografije svakako su umnogome pridonijele efektnom poniranju u duh vremena. Osobito je efektna naslovna fotografija iz 1964. gdje su u prvom planu dvije gitare Uragana, a monografiju je vrsno dizajnirala Melina Mikulić.

Osim priče o šezdesetima, monografija ima uvodni dio o kraju pedesetih i rađanju rock– subkulture u Rijeci, kao i zaključni dio koji govori o nestajanju scene, prestanku rada ključnih bendova i transformaciji pojedinih izvođača koji su napustili rokerski milje i prešli u estradne vode. Taj dio riječke glazbene scene u šezdestima Đekić nije stavio čak ni u sporednu ulogu, spominje je tek povremeno, iako su protagonisti MIK–a (festival se najprije zvao Melodije Kvarnera) nerijetko dijelili pozornicu, pa i mjesto na rijetkim EP–jima s rokerima. No o MIK–u i riječko–opatijskim šlagerašima ipak se mnogo više zna nego o rock–glazbenicima koji su na koncertima i plesnjacima uspijevali prikupiti i po dvije tisuće posjetitelja. Đekić prilično precizno portretira ne samo izvođače nego i disc–jockeye, graditelje instrumenata te fotografe koji su pratili scenu, a opisuje i mjesta na kojima se u Rijeci sviralo. Posrijedi je dragocjen doprinos riječkoj povijesti, ali i djelo koje sasvim sigurno unosi novo svjetlo na rock–prošlost Hrvatske i bivše Jugoslavije.

59

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Rođendanska monografija Autor knjige u izdanju BZK–a Preporod i HKD–a Napredak iz Sarajeva je Gradimir Gojer, blizak Jusićev suradnik koji je s njime radio na mnogim scenskim izvedbama

I

Piše: Bojan Mušćet

na ovim prostorima i u svjetskim okvirima rijetko ćemo zateći uspješnog skladatelja i zabavne i »klasične glazbe« (bez obzira što tu drugu formulaciju pišemo u navodnicima), pop–zvijezdu koja je karijeru nastavila u serioznijim formama, autora koji je vlastiti glazbeni izraz tako vješto implementirao u različite izvedbene strukture. Na prvu asocijaciju mogli bismo se prisjetiti Paula McCartneyja, no on je i dalje nedodirljivi rock superstar koji tek povremeno radi uspješne izlete u, na primjer, tzv. ozbiljnu glazbu (Liverpool Oratorio) ili u techno (The Fireman).

Razgranata karijera Potražimo li na ovim meridijanima glazbenika takvog kalibra, onda se ime Đele Jusića samo nameće. Svakako je u kolektivnoj memoriji zabilježen kao lider Dubrovačkih trubadura i skladatelj evergreena uglavnom za dubrovačke izvođače, međutim, put prema scenskoj, filmskoj i klasičnoj glazbi ono je što također obilježava Đelu Jusića. Pridodamo li tomu polu-

60

stoljetno vođenje dječjeg zbora Mali raspjevani Dubrovnik, pred nama je respektabilna razgranata karijera koja i u 75. maestrovoj godini (rođen je u Dubrovniku 26. siječnja 1939.) uspješno otvara nova poglavlja. Prije sedam godina dobio je Porina za životno djelo, a tom prigodom objelodanjena je kolekcija njegovih velikih skladateljskih uspješnica (Gold Collection, Croatia Records, 2007.).

Potkraj prošle godine, Đelo Jusić dobio je još jednu dokumentarističku posvetu svojem radu. Riječ je o monografiji Gospar/Danonoćja Đela Jusića koju potpisuje Gradimir Gojer u izdanju BZK–a Preporod i HKD–a Napredak iz Sarajeva. Gojer je blizak Jusićev suradnik koji je s njime radio na mnogim scenskim izvedbama (režirao je kazališne izvedbe z a

koje je Đelo pisao glazbu i napisao libreto za suitu Dubrovački kantuni) i koji je odlučio riječima, fotografijama te novinskim isječcima predočiti svu veličinu toga skladatelja, aranžera, dirigenta i gitarista.

Gradimir Gojer

Gospar/ Danonoćja Đela Jusića BZK Preporod i HKD Napredak

Emotivni pristup Gojer je knjigu razdijelio na mnogo poglavlja, ne pridržavajući se striktno kronologije, nego je subjektivnim i emotivnim pristupom nastojao istaknuti važnost radova Đele Jusića u Hrvatskoj, zemljama bivše Jugoslavije i šire, njegovih više od tisuću pjesama i više od šest tisuća minuta snimljene glazbe na stotinjak izdanja.

Dakako, monografija počinje pričom o Dubrovačkim trubadurima koji su od sredine šezdesetih razvili tipičan dubrovački pop–sound, ali i prepoznatljiv imidž. Posrijedi je skladateljsko umijeće kojim je Đelo Jusić oplemenio ne samo svoj bend nego i ostale izvođače koji nose taj specifični dubrovački trademark: Terezu Kesoviju, svojega brata Ibricu, duet Buce i Srđana i druge. S druge strane, Dubrovački trubaduri nastupali su u drevnim trubadurskim odorama, dok je mladi Đelo Jusić svoju sličnost s Ripom Kirbyjem (lula i naočale s debelim okvirom) pretvorio u svoj dugogodišnji vizualni izričaj. Otišavši sa skladbom Jedan dan na Eurosong, Dubrovački trubaduri postigli su i međunarodni uspjeh, a pjesme Đele Jusića Luda mladost, La musica di notte, Linđo, Đelo Jusić

Dalmatinski Lero, Pusti da ti leut svira i ostale danas se smatraju narodnima (i obratno: evergrin Dok palme njišu grane pripisuje se Đeli Jusiću, iako je posrijedi tradicionalna pjesma).

Isto, dakako, vrijedi i za skladbe napisane izvan matičnog benda: Dobro jutro, Margareta (pjevali su je i Ibrica Jusić i Buco i Srđan, a naziv pjesme uvriježio se u šaljivom duhu u narodu kao sinonim za »shvatio si/shvatila si«), Zagrljeni i Volim te, budalo mala za Franu Lasića, Moja Ane broji dane za grupu Libertas, Na Stradunu i Prijatelji stari, gdje ste te još mnoge za Terezu Kesoviju, Milu Hrnića, Ivu Pattieru i — ono što je manje poznato — Ča smo na ovon svitu za kultnoga splitskog kantautora Tomu Bebića.

Glazbena ikona Dubrovnika Osim Dubrovačkih trubadura, ime Đele Jusića veže se i uz dječi zbor Mali raspjevani Dubrovnik koji ove godine navršava pedeset dvije godine. Cijelo vrijeme ustrajno radeći s djecom, Đelo Jusić odgojio je mnoge generacije i usadio im ljubav prema glazbi. Štoviše, i oni koji nisu aktivno participirali u zboru, s neskrivenim ponosom ističu taj dječji ansambl kao jedan od zaštitnih znakova Dubrovnika.

Zapravo, u tom opusu pop–glazbe moglo bi se reći da je Đelo Jusić lokalni autor s temama koje u različitom kontekstu veličaju Dubrovnik i njegove ljepote. Ako ništa drugo, u tekstovima će se prepoznati tipični dubrovački naglasak, teme ili izrazi, bez obzira na to što Jusić nije tekstopisac. Međutim, upra-

vo je on uspio nametnuti dubrovački glazbeni izraz kao konstantu u korpusu hrvatske lakonotne tradicije ne kao lokalni izričaj, nego upravo kao skup pjesama koje imaju crtu opće prihvatljivosti, odnosno ugrađeni evergreen element. I kad je otišao iz benda, njegovi trubaduri su i dalje bili dubrovački, i onda kad su pjevali skladbe Nikice Kalogjere i Ivice Krajača na štokavskom, pa čak i zagorskom narječju (uspješnica Mi smo dečki, kaj pijemo stojećki).

Ambicioznije forme Kasniji radovi Đele Jusića zadiru u instrumentale (Ljubavne priče gitare, Rendez–vous in Croatia i još desetak sličnih izdanja), suradnju s klapama Ragusa i Maestral, a iznimno popularna je postala i njegova pjesma Lijepa naša Hrvatska koju je skladao za Turističku zajednicu Hrvatske.

No vode popularne glazbe iz kojih, zapravo, nikad nije isplovio zamijenio je drukčijim pristupom.

Mjuzikli Dundo Maroje i Dan od amora, suita Dubrovački kantuni, solistički koncerti uz orkestar, balet Katarina, bosanska kraljica, oratoriji Istina o Gradu slobode i Srebrenički inferno, soundtrack za film Dubrovački suton tek su neki od njegovih projekata kojima je zadužio umjetničku javnost.

Upravo tom dijelu Gradimir Gojer u monografiji posvećuje najviše pozornosti, osobito skladanju za bosanskohercegovački teatar. Tako monografija sadrži i kompletan libreto za Dubrovačke kantune, dosje baleta Katarina, bosanska kraljica, opsežne materijale o njegovim oratorijima te mnogo arhivske građe o Jusićevu radu u kazalištu.

Apostrofira se i njegova velika uloga u Domovinskom ratu, rad s dječjim zborom Golubići mira u Međugorju te susret s papom Ivanom Pavlom Drugim u Vatikanu.

Monografija sadrži mnogo zanimljivih fotografija, no ističu se četiri sjajne crno–bijele fotografije na kojima Lovro pl. Matačić i Đelo Jusić očito prenose suptilnu glazbenu energiju. Bez obzira na to što monografija sadrži 380 stranica, premalo je to za preciznu i sveobuhvatnu analizu djela Đele Jusića, no djelo Gradimira Gojera svakako je dolična posveta tome velikom umjetniku. Istodobno može poslužiti i kao dobar uvod u sve aspekte njegova rada, jer Đelo Jusić je, sasvim sigurno, glazbena ikona suvremenog Dubrovnika, autor koji je kreirao zvučni izričaj jednoga od najljepših gradova na svijetu.

Prvi autorski CD Gorana Listeša na izdanju talijanskog nakladnika

Kad gitara priča o sebi Jedan od ključnih naših nastavljača višestoljetne tradicije gitarista–skladatelja

P

Piše: Đurđa Otržan

od umjetničkim vodstvom GianVita Pulzonea, Guitar International Group iz Avellina u Italiji objavio je prošle godine nosač zvuka Goran Listeš — Guitar works. Tako je s popratnim talijanskim i engleskim informacijama nosač zvuka sa skladbama tog našeg renomiranog gitarista krenuo u svijet dopunjavajući, kako kaže recenzent Giampiero Bernardini, dugu tradiciju svirača gitare koji su ujedno iskazali i talent skladateljstva. Dakako da je u povijesti glazbe autor i izvođač nešto srodno i samorazumljivo te gotovo, rekli bismo, neizbježno, pa ipak je nekako posve prirodno da svirač gitare pod prstima osjeti i vlastite invencije i nastoji ih oživotvoriti kao samostalna djela.

Žovijalni opus Goran Listeš je to doživio još kao student, i to čujemo u prvoj skladbi na ploči, u suiti naslovljenoj Trice op.

4, skromno samoodređujući svoje prve pokušaje skladanja u dobi od dvadeset tri godine. U toj se skladbi pojavljuje velika srodnost s jednom Donizettijevom cantilenom iz drugog čina Lucije di Lammermoor, srodnost to neobičnija što u to doba Listešu nisu bile poznate Donizettijeve melodije. Svakako, melos je nešto mnogo šire od pojma definirane melodije i očito se nastoji izraziti gdje god za to ima priliku.

Trice op. 4 iz 1984. pokazuju da je autor svladao formu jednostavačne minijature i da vlada logikom forme, pa je u sljedećoj skladbi, Fantasia op. 7 iz 1994., dakle deset godina poslije, skladbu uspio prožeti velikom emocionalnom težinom koja je, čini se, više izraz težine situacije tijekom rata u Hrvatskoj, nego namjernog kolorizma, u inače vedrom i razigranom, žovijalnom skladateljskom opusu za gitaru Gorana Listeša. Poznat kao savršen partner u duima i triju, Listeš je u skladbi na bachovsku tematsku podlogu u Passacagli i fugi op. 5 za dvije gitare uspio i u tom sastavu za dva instrumentalna glasa, dograditi suvremeni slušni okvir za inače prastari ples, u čemu prepoznajemo dugi rad na pripremi originalnih ba-

roknih skladbi za izvedbu u današnje vrijeme. Passacaglia i fuga op.

5 praizvedena je u Berlinu 1988., a svirali su je Richard Hand i Tom Dupre, čime su otvorena vrata Goranu Listešu, skladatelju, ne samo za njega nego i za šire slušateljstvo i obogaćenje izvodilačke prakse za instrument.

Razvoj skladateljske tehnike

A

utorski opus jednog gitarista možda zbog voluminoznosti snimljenog i izvedenog opusa drugih autora ne bi bio kod tržišnih diskografa dovoljno ozbiljno shvaćen da bi mu posvetili cijeli nosač zvuka, što je ovako ispravljeno

Dvije godine prije Fantazije, Listeš je skladao Rondoncino Croato op.

6 koji još više od spomenutog djela reagira na hrvatsku situaciju tih tmurnih godina, polažući na ritmički obrazac iz Slavonije vlastitu melodiku u formi malog ronda u kontrastima i sugerirajući koloplet alter- tično, skladno djelce je Preludij za nacija. Vježba ili Studio op.1 rano Patriziju op. 2, dok je Fantazija za je djelce, simpatično i čisto u svo- dvije gitare op. 8 nekako na »špajoj jednostavnosti kao i Sonata op. njolskom« narječju, pri čemu se ne 11; zapravo, to su rezultati razvo- možemo oteti dojmu da slušamo ja skladateljske tehnike (u sonati) i neko neotkriveno, ali originalno djesviračke (arpeggia u Studiju). Vid- lo Tarrege ili Villa–Lobosa. U dvije ljiva je Listešova savršena discipli- posljednje skladbe nosača zvuka iz na koja ide onoliko daleko koliko 2008. i 2010., skladatelj posvećuje mu to tehnika dopušta, nikada ne varijacije op. 15 svojem sinu Margubeći iz vida da je doseg u obli- ku, mirnim i jednostavnim emocijaku jednak mogućnosti izvedbe, ma (Marcus Jeronimus Variationes nešto što su Choop. 15), a na kraju pin, Liszt ili Paganinas još jedanput Goran Listeš ni u povijest glazbe toplina Listešodonijeli gotovo kao melodike vodi Guitar works ve doktrinu. Finale sona obalu mora: nate, kao i zapravo Ljetna oluja, op.

G Collection/Guitarart sve skladbe na ovom 14 u manje od tri (Avelino) nosaču zvuka, odliminute dočarakuju se lako prihvatva nam onaj proljivom melodioznolom oblaka, nagli, šću, nečim novim, a ali razigrano maopet ugodno klasičskiran kao »stranim i lijepim. Listeš šan«, a zapravo ne prenapregnjuje osvježavajući i svoj instrument. Virzabavan. tuozitet je zatomljen Zahvaljujući solipoput malog, brzog darnosti svirača potoka i jedva zagitare, dobili smo mjetljiv tek u nijansanosač zvuka koji ma boja iz sekcije u intimno i ozbiljno sekciju, dok na povrpredstavlja sklašini glavnu riječ vode dateljski rad jedodabrani tonovi i ninog od naših najzovi melodije. poznatijih i najcjenjenijih gitarista, koji zbog voluminoznosti snimljePosveta sinu nog i izvedenog opusa drugih auTo je bliskost s gitarom koja kao da tora, možda ne bi bio kod tržišnih cijelo vrijeme priča o sebi, o skri- diskografa dovoljno ozbiljno shvavenim, nevidljivim sklopovima koji ćen da bi mu posvetili cijeli nosač traže novu imaginaciju da ih pro- zvuka, što je ovako ispravljeno, vjenađe, otkrije i donese u novom di- rujem, na radost ljubitelja gitare, ali i namičkom ruhu. Još jedno simpa- Listešovih studenata.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

B

ez obzira na to što monografija sadrži 380 stranica, premalo je to za preciznu i sveobuhvatnu analizu djela Đele Jusića, no djelo Gradimira Gojera svakako je dolična posveta tome velikom umjetniku

U povodu 75. rođendana Đele Jusića

61

Album naslovljen prema skladbi Igora Kuljerića, snimljen u sjevernotalijanskome gradu Acqui Terme

U povodu stote obljetnice Šulekova rođenja objavljeno opsežno izdanje od pet CD–ova

U potrazi za ljepotom

Šulekov simfonijski maraton

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

noj skladbi Igora Kuljerića, jednog od najuglednijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća koji razinom svoje skladateljske svijesti i promjenjivim licem stvaralačke vitalnosti uvijek iznova uspijeva zaintrigirati slušateljstvo. Riječ je o koncertnoj snimci zabilježenoj u Palazzo Robellini u gradu Acqui Terme u sjevernoj Italiji, u listopadu 2010. u sklopu 13. Međunarodnog festivala suvremene glazbe, što povisuje zasluge visoke izvedbene kvalitete albuma kao cjeline, a nadasve zavidnog sviračkog umijeća i profinjene muzikalnosti dviju glazbenih protagonistica ovoga izdanja.

Skladatelji s prijelaza stoljeća

F

lautistica Ana Domančić Krstulović i udaraljkašica Ivana Bilić zrele su umjetnice koje suvereno vladaju svojim instrumentima, s izrazitim senzibilitetom za djela suvremenog repertoara

Razgranate umjetničke karijere ovih umjetnica snažnih individualnosti svjedoče o njihovu smislu za zvukovno oblikovanje, za izražajnost i rječitost u glazbenom kazivanju, koje u svakom, pa i najsitnijem detalju glazbenoga tijeka traži neki dublji, drukčiji, skriveni sadržaj, razlog postojanja i logiku glazbenoga bivstvovanja. Flautistica Ana Domančić Krstulović i udaraljkašica Ivana Bilić zrele su umjetnice koje suvereno vladaju svojim instrumentima, a u interpretativnom pogledu vrlo su maštovite, s izrazitim senzibilitetom za djela suvremenog repertoara. U takvim je okvirima i njihov novi nosač zvuka slijed virtuozne ovladanosti partiturama i duhovnog bogatstva njihove osobne muzikalnosti, čiji sadržaj, s izuzetkom skladbe Edisona Denisova, skladatelja rođenog u Tomsku (Sibir), predstavlja nisku isječaka iz opusa hrvatskih skladatelja koji su obilježili glazbenu zbilju s prijelaza stoljeća.

Suputnik Chopin

V

Piše: Ivana Tomić Ferić

62

eć poznata uspješna artistička suradnja dviju vrsnih hrvatskih glazbenica Ane Domančić Krstulović (flauta) i Ivane Bilić (vibrafon, marimba), oplođena je i nadograđena još jednim vrijednim projektom u izdanju A Classica — nosačem zvuka Dessin, prema istoime-

Dijaloški odnos flaute i vibrafona što se razvija u partiturama odabranih skladatelja, umjetnice su iznijele u kompaktnoj suigri, gdjekad sjedinjeno u ekspresiji, a gdjekad u neprestanom protustavljanju dvaju temeljnih slojeva glazbene strukture, kao svojevrsno sučeljavanje u sukladnom. Dopunjujući se i povezujući u jedinstvenu cjelinu, oba strukturalna sloja (i flautistički i vibrafonistički) određena su zadanostima skladateljske invencije i konstruktivističke spretnosti u građenju glazbenih zamisli. Zasigurno je, promatrajući s aspekta skladateljskih interesa, intrigantno, izazovno i poticajno bilo suprotstaviti i ugoditi po

svemu specifičan ton jednog vibrafo- nalne glazbene ideje, vješto interpolirana s nježnim zvukom flaute, ispreple- jući vlastitu stvaralačku ličnost unutar sti i povezati posebnosti međusobnog »povijesne krivulje«. Baštinske vrijedsuzvučja, otvoriti neke nove mogućno- nosti i uskladišteni intonativno–ritamsti interakcije zvukovski uzorci, stvarni su i lja i instrumenata te ih imaginativni predložak, Ana Domančić uklopiti unutar osobduhovno prethodnišKrstulović, flauta/ nih estetičkih orijentatvo i ljepota kojom sklaIvana Bilić, cija samih interpretkidatelj dohranjuje svoje vibrafon nja. Takvim stvaralačglazbene vizije. Oni su kim impulsima bio je dragocjena građa, ali i Dessin potaknut Igor Kuljeautonomna vrijednost, rić, iskonski i svestrapredtekst za osuvreA Classic ni glazbenik, duboko menjeni glazbeni konukorijenjen u hrvatski tekst iz kojega izbija glazbeni prostor, čijim snaga autorova talenje djelima uokviren nota i vještina stilizacije. sač zvuka. Početnom skladbom Cho- Skladba Dessin poštuje sve odrednipin op. 17, br. 4 Kuljerić se gotovo op- ce komornoga žanra. Virtuozno tretirasesivno prisjeća vlastitih mladenačkih na dionica flaute lebdi iznad ostinatnih dana, kad su glasovir i Chopin bili nje- Klangenfarbe vibrafona, a trenuci diogovi svakodnevni suputnici. Opčinje- nizijskog ushita izmjenjuju se s koralom nost posljednjom Mazurkom iz opusa arhetipske ljepote. S takvim umjetnič17 prešla je u imperativ: tehnika citira- kim zovom korespondira snaga i uvjernja i pretapanja odabranih te pomno ljivost tonske izražajnosti u intrepretacirazrađene montaže i miksaže koristi ji, odzvanjajući u punom suglasju auisključivo tonove i intervale kojima je torske i izvođačke inventivnosti. omeđeno bolećivo ozračje Chopinove glazbe. Jer, vrelo Chopinove boli jedinPoetična autocesta stvenom se snagom emocija pretvaralo u vrelo umjetnosti koja je, kako kaže Skladba Mladena Tarbuka asocijativGuy de Pourtales, pomogla skladatelju nog naziva Dalmatina nastala je 2010. da uspije u tom izuzetnom čudu — da na poticaj ovoga dua, kao skladateljeostane isti protiv života, unatoč životu. vo priznanje uspješnoj, dugogodišnjoj Sve te pritajene slutnje i prigušene tuge suradnji glazbenica s različitih adreevocirao je Kuljerić, posluživši se iskon- sa. Unatoč vremenskim i prostornim skim skladateljskim postupkom — na- preprekama, Ana Domančić Krstuločelom preoblikovanja. U završnici do- vić i Ivana Bilić ostvarile su niz zajedgađaja glazba nestaje, ostaje tek dimi- ničkih projekata. Predstavile su hrvatnuirana jeka odumirućih zvukova, osta- sko stvaralaštvo za flautu, marimbu i vije zapravo samo sjećanje... brafon u SAD–u 2007. godine. Premda jedna autocesta ne izaziva odmah poetične asocijacije, u ovom je slučaPovratak tradiciji ju njezina izgradnja pomogla umjetnoZavršna skladba Dessin po kojoj je CD sti. To je bio Tarbukov moto i nadahnudobio naziv, pripada onom dijelu Ku- će za kompoziciju koja evocira susret ljerićeva opusa koji crpi iz bogatih na- »mora i ptičice« — susret dvaju praeleslaga hrvatskih, prije svega glagoljaš- menata što zajedno tvore pjesmu koja kih i otočno–mediteranskih napjeva i ih preobražava u novi, još nepomišljeglazbenih obrazaca. Taj devetominutni ni sklad. Delikatna igra boja i rafinirana glazbeni iskaz iz 1981. nastao je u skla- sonorna ilustrativnost u kojoj su izražajdateljevoj kasnijoj fazi kad se nakon in- ni detalji u stalnome međusobnom pretezivnih eksperimentiranja s avangar- tapanju oblikuju fakturu koja ne zazire dnim rukopisom vraća osluškivanju od atomiziranja i faznosti. Poredani jetradicije, onim nataloženim (pod)svje- dan iznad ili iza drugoga, ti detalji tvore snim motivima što sublimiraju stečevi- kaleidoskop raznobojnih slika i bogate ne naše biološke i kulturno–povijesne fluktuacije. Voda i zrak kao dva praezbilje. Glazbeno naslijeđe u Kuljerićevoj lementa koja dobivaju svoje tumače u imaginaciji odjekuje visokim registrima instrumentima (vibrafonu i flauti) predpostojane arome i kreativne domišlja- stavljeni su najprije zasebno zrcaleći tosti kojom obnavlja prepoznatljiva pri- tehničku, intonativnu i interpretativnu marna ishodišta u nove, sasvim origi- besprijekornost sviračkoga umijeća da

bi se na kraju sučelili u oslobođenim glazbenim obrascima prepunim sinkopiranih ritmova i zanimljivih timbarskih sjenčenja.

Nove mogućnosti Jazzy due Petra Obradovića pripada onom dijelu skladateljskog opusa komornih skladbi koji izborom instrumenata otvara nove stranice i izazove, nalazi nove prizive drugih i drugačijih, intimističkih skladateljskih interesa. Riječ je o komornoj, sjetnoj i emotivnoj jazzy glazbenoj priči u pet stavaka (u posljednjem partner flauti postaje marimba) u kojoj skladatelj istražuje nove mogućnosti interaktivnih odnosa instrumenata, oblikujući recepcijski dojmljivo glazbeno tkivo koje ničim ne opterećuje i koje je, zahvaljujući izvođačkim dojmovima izrazitoga predanja, na visini komunikativnog i humaniziranog čina. U tom smislu ostaje nada da će Jazzy due biti inspirativnim poticajem glazbenicima i jednako zanimljiv poziv slušateljima da, kako ističe skladatelj, prepoznaju i osjete i neka osobna emotivna iskustva, uspomene, prizive podsjećajućeg i nježnog, a istovremeno i poticajnog u zajedničkoj avanturi i potrazi za ljepotom.

Volim skladati mirnu i lijepu glazbu, zapisao je Edison Denisov, skladatelj iz Tomska, kojem je ciklus za sopran i komorni ansambl Sunce Inka (1964.), nastao na poemu Gabriele Mistral i posvećen Pierreu Boulezu, donio svjetsku slavu. Pretposljednju skladbu na CD–u s naslovom Avant le coucher du soleil iz 1996. potpisuje upravo Denisov, izvanredno talentirani skladatelj koji u zaigranim suprotnostima akordičkih treptaja i smjenama ponavljanih ideja u trajnom pokretu protoka glazbe potvrđuje inventivnost iskonskoga muzikaliteta. Na harmonijski zanimljivoj pozadini vibrafonskog pulsiranja odigravaju se smireniji flautistički sljedovi melankolične ugođajnosti. Središnji dio ispunjen je virtuoznim pasažama obaju glazbala, uspinjući se do bure zvučnosti i odlučnoga ispreplitanja njihovih timbara. U interpretaciji ovoga dua sve su posebnosti te nadahnute Denisove skladbe iskazane preciznom, tehnički briljantnom, a istodobno vrlo podatnom i maštovitom izvedbom.

Spomenimo na kraju ton–majstora Vinka Šinceka i glazbenog producenta Krešimira Seletkovića te lijepo opremljenu programsku knjižicu s fotografijama Ane Domančić Krstulović i Ivane Bilić kao dobrodošao dokument suradnje dviju istaknutih umjetnica koje se glazbeno razumiju, dopunjuju i zajednički izgrađuju, a koja će, nadamo se, trajati i ubuduće na radost brojnih poklonika umjetnički vrijedne glazbe.

I

iznosi skladateljev stvaralački procédé i analizu svakoga djela, smatrajući da između služenja glazbom ntegralni niz Beethoveno- i služenja glazbi valja tražiti identivih simfonija smatrao se tet ne samo Šulekova simfonijskog nekada pravim izvedbe- opusa kao cjeline nego i njegova nim i produkcijskim izazo- sveukupnog stvaralačkog habituvom. Možda je najpozna- sa. Simfonije su nastajale u trideset tiji onaj vezan uz imena devet godina (1942.–1981.) i govore Herberta von Karajana i Berlinske jezikom visokoestetizirane izražajnosti koja se, kao filharmonije, koji su rukopis, često nasnimili tri takve seStjepan Šulek ziva i »štitnikom trarije šezdesetih, sedicije«. Otpor prema damdesetih i osam8 simfonija njemu (rukopisu) u desetih godina, a ondašnjem vremeprema prodaji, uz Cantus/HDS/HRT nu bujajućih »novobok im stoji snimka Karla Böhma i Bečke filharmonije iz ranih sedamdesetih. Beethovena i njegova ostvarenja (barem prvih osam) brojkom slijede mnogi europski majstori, primjerice Dvořák, Šostakovič, Mahler, Bruckner, Glazunov, Schubert ili Mendelssohn, a u Hrvatskoj — to je Stjepan Šulek, autor ciklusa od osam simfonija.

Piše: Sanja Raca

Š

to opus dalje odmiče od godina nastanka, to njegova vrijednost više intrigira — kao da briše mnoge kontroverze koje su znale pratiti Šulekova klasična skladateljska uvjerenja

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Snimke su iz šezdesetih do devedesetih godina prošloga stoljeća, čijim je izvedbama ravnao i sam maestro Šulek, ali i najnovije snimke kojima ravna njegov nekadašnji učenik, maestro Pavle Dešpalj

Dvije ugledne hrvatske interpretkinje na svojem prvom zajedničkom albumu okupile skladbe Igora Kuljerića, Mladena Tarbuka, Petra Obradovića i Edisona Denisova

Dragocjene snimke U osvit stote obljetnice Šulekova rođenja (1914.–1986.), takav set objavili su Cantus/HDS/HRT potkraj 2013. kao peterostruki album na kojemu je zabilježen Šulekov integralni simfonijski ciklus. Predstavljeno na pet CD–ova, djelomično (i) u mono inačici kod arhivskih zapisa, izdanje je ujedno kolekcija snimki Simfonijskog orkestra HRT–a i Pavla Dešpalja, Šulekova učenika koji je diplomirao kompoziciju u Šulekovoj klasi 1960., dirigenta koji desetljećima ustrajno promiče majstorov opus.

No iznenađenje je Stjepan Šulek kao dirigent Pete i Šeste simfonije, čije su snimke nastale 1964. i 1971. u nekadašnjem Studiju Istra (tonski majstori Miljenko Dörr i Matija Brkić).

Ostale izvedbe zabilježene su 1963., 1983., 1991., 2012. i 2013. godine. Simfonijski maraton traje pune 138,43 minute.

Kompendij velikih formi Dr. sc. Eva Sedak, autorica opsežnog eseja Svijet Šulekovih simfonija,

glazbenih tendencija« na neki način traje i dalje, usprkos majstorstvu instrumentacije, imaginacije i primijenjenom povijesno–glazbenom iskustvu, koje od osam simfonijskih ostvarenja gotovo da čini kompendij velikih glazbenih formi kakve je moglo iznjedriti 20. stoljeće. Šulekov orkestralni »subjektivizam« napokon je doživio diskografsko predstavljanje, a ona dva zapisa dirigirana skladateljevom rukom daju mu posebnu draž. Uhvatiti različite dimenzije toga svijeta, s jedne je strane slušateljski izazov, a s druge objektivni dobitak za hrvatsku glazbu i za njezin produljeni život u smislu javno dostupne glazbene građe kojom se dopunjuje

zvučni arhiv prošlostoljetnih skladateljskih ostvarenja.

Bez obzira na to prihvatimo li ili ne prihvatimo taj bujni, raskošni, opori, stilski specifičan i složen umjetnički jezik, jedno je neosporno — u svjetlu obilježavanja stote obljetnice rođenja skladatelja Stjepana Šuleka, tim se raritetnim peterostrukim izdanjem ponovno otkriva njegovo »svježe lice stare ljepote« (Eva Sedak). Zanimljivo je, što opus dalje odmiče od godina nastanka, to njegova vrijednost više intrigira — kao da briše mnoge kontroverze koje su znale pratiti Šulekova klasična skladateljska uvjerenja.

63

Međugeneracijska solidarnost na djelu Uz djela skladatelja čije ime nose, četvorica saksofonista snimila su autorsku glazbu svojih vršnjaka (Dubravko Palanović, Gordan Tudor, Ivana Tena Borić, Mirela Ivičević, Mattias Kranebitter)

O

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Piše: Đurđa Otržan

sim Šest krokija uvaženog patrona ansambla Borisa Papandopula, čije prezime nosi kvartet saksofona koji poznajemo i pod drugim nazivima, ovaj nosač zvuka Croatia Recordsa u cijelosti je posvećen generaciji skladatelja s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, dakle, onima koji su već prešli ili odavno prešli tridesetu godinu, pa ih s pravom možemo smatrati aktivnom srednjom generacijom skladatelja. U tom je smislu ovaj nosač zvuka važan jer predstavlja odabrani niz izvrsno Papandopulo izvedenih i pomno poslokvartet ženih djela, kako po stilu tako i po karakteru.

Papandopulo Croatia Records

Saksofonske niti

Moram odmah istaknuti skladbu koja me se svojom cjelovitošću i iskrenim nadahnućem najviše dojmila, možda i zato što je prva nakon velikog majstora persiflaže stila, Borisa Papandopula, pa će se to možda dogoditi i drugim slušateljima. Riječ je o skladbi Doloroso Dubravka Palanovića (1977.), koji svaku sekundu ispunjava izravnim sadržajem i muzikalno bira i povjerava svakoj dionici njezinu nit u blago raspuštenom ali povezanom tkanju četiriju linija.

No dojam se odmah transformira u jedan drugi jezik i drukčiju imaginaciju, onu koja korespondira sa Šest kratkih krokija Borisa Papandopula. To je Nekoliko varijacija Gordana Tudora (1982.), posloženih poput zanimljivih poštanskih maraka ili ikonica sjećanja i raspoloženja.

Svirka saksofonista Nikole Fabijanića (sopran), Gordana Tudora (alt), Gorana Jurkovića (tenor) i Tomislava Žužaka (bariton) već je dobrano razmazila hrvatsku publiku i naviknula ih na dobar, dapače, odličan zvuk, vrhunsku spremnost i stilsku prilagodljivost pa se mogao očekivati tako oštar prijelaz iz jednog stvaralačkog jezika u drugi. Gotovo da nema nijanse ili zareza koji u njihovoj interpretaciji ne dobiva smisao, što je zamjetljivo u skladbi Piece for Amy, Ivane Tene Borić (1982.), kao i u rasprše-

64

noj, ali slikovno izražajnoj paraleli Goldspell 1 i 2 Mirele Ivičević (1980.). Ivičević je vješto rasporedila kontrastne situacije visokog i niskog napona emotivnih slojeva, što je, mislim, i bio cilj, osobito u drugom Goldspellu koji je mala slikovnica kratkih fraza i »uzdaha« (ne–mannheimskih).Vrlo efektna i za pozadinsku filmsku glazbu vrlo upotrebljiva skladba.

Svakako da je tu i međugeneracijska solidarnost na djelu, jer bivajući u istom vremenu i dijeleći iste teme u prostoru i vremenu (i društvenim mrežama), Amy Winehouse (pozadina Piece for Amy) i njezina sudbina, horor–filmovi (Goldspells) itd., kao i popularnost saksofona, integrirajući su čimbenik, amalgam i tematskom i izražajnom sklopu toga jasno omeđenog, ali gustog značenjima, nosača zvuka.

Osim hrvatskih autora, gost na ovom nosaču zvuka je Mattias Kranebitter (1980.) čiju je skladbu kvartet izveo na 47. Međunarodnoj tribini glazbenog stvaralaštva u Opatiji 2010. godine. Kranebitter kao dijete svojega doba iskušava moderne tehnike antiteze akademizmu, a na tom tragu svakako je latinskoamerička mitologija — vrlo čest toponim koji privlači skladatelje, osobito elektroničke glazbe i autore kombiniranih tehnika. Tezcatli pocas, pet minijatura o postanku i uništenju svjetova, doista je »štucavac«, hoquetus na moderni način, iskazujući fragmentiranu melodiku razbacanu u lagama koju tek slušatelj može ucjeloviti ili barem pokušati sažeti neku poruku (pouku?), svakako ne dobiti osjećaj ili sudjelovati u nekom linearno kompaktnom vremenu.

Tako se u rezultatu taj niz minijatura, krokija, kratkih zabilježbi časovitih inspiracija pokazuje kao pružena ruka raširenih prstiju koji kao iz Papandopulova dlana crpe nadahnuće za kratku formu, individualnog, a opet razumljivog značenja iskazanih vanjskim, već kroz modernu i jazz, usvojenim glazbenim jezikom.

Dojmljivo nastojanje da se predstavi tradicija jednog oblika u hrvatskoj glazbi druge polovice 20. stoljeća, koji je koliko živ i stvaran, to vredniji, zbog tako pomno i vrhunski donesenih interpretacija Papandopulo kvarteta. Je li Papandopulo bio vidovit i ispred svojeg vremena ili su mlađi skladatelji tradicionalisti? Ni jedno ni drugo. Glazbeni oblik ne živi u vremenu, nego u nadahnuću, a ovaj nosač zvuka pokazuje kako je on djelovao na šestero skladatelja, predstavljenim skladbama za kvartet saksofona i zašto ga koriste u današnjem vremenu lapidarnih iskaza i jakih premaza boje i zvuka. Sprega estetskih sredstava autora i izvođača u pogledu oblika i u interpretaciji, najveća je vrijednost ovog nosača zvuka.

Klezmer u presjeku od pučkog, salonskog do umjetničkog izraza u djelima Kurta Weilla

Sublimacija dinamike Prvi album zanimljivog trija (glas, klarinet i klavir) koji već osam godina postoji na hrvatskoj koncertnoj sceni

N

Piše: Đurđa Otržan

edug poput školskog sata, ovaj nosač zvuka u manje od 45 minuta predstavlja i poučava o jednom pradavnom stilu zvanom kletzmer, u nas rijetkom, a sada dostupnom svima, u presjeku od pučkog, salonskog do umjetničkog izraza u djelima Kurta Weilla.

i Kurt Weill, autori su skladbi izvedenih i snimljenih za ovaj nosač zvuka; samo pokazuju da je odabir moguć sa svake strane svijeta i uvijek podjednako izazovan, privlačan i poticajan.

Lijep glas Davorke Horvat, dubokom toplinom sugerira nagone i strasti prošlih vremena koja su glazbom i pjesmom htjeli zaustaviti i zabilježiti neke od najljepših trenutaka ljudskog bivanja na zemlji i zadržati ih u ostavštini svijeta od zaborava i nestanka. Kletzmer može nositi i drugi naziv — radost življenja kao takva.

Dubravka Horvat, interpretirajući sonProistekao i čuvan u hebrejskoj tradicigove Kurta Weilla, otkriva jedan aspekt ji i poslije u svakodnevnom životu židovsvoje performanse koji još nije došao do skih obitelji, kletzmer plijeni vedrinom, izražaja na tako jasan način: vrlo dobra razdraganošću, bogatstvom melodija, u Sprachgesangu, ali i snažna u izražaju bilo sviranih, bilo pjevanih i gdje god se održavala židovska tradicija, tu se svirao u muzikalnosti, što je manjkalo donekle i kletzmer, ako ništa drugo onda barem velikim interpretkinjana svadbama i veselim ma brechtijanske sceobiteljskim skupovima. ne, jer su u prvom redu Trio Solenza bile glumice, ma kako Tako je Croatia Recorinteligentne umjetnids zabilježila pod nazice, a onda tek pjevavom Židovska glazbečice. Dubravka Horvat na ostavština u zvuku ugrađuje ekspresiju u i riječi svirku Trija Soton, u operni iskaz koji lenza (Davorka Horvat, spušta do govorne rasopran, Bruno Philipp, zine, ali je ne prelazi, klarinet te Ivan Batoš, već ostaje unutar pjeCroatia Records klavir). Često hipertrovačke linije, i to oplefiran židovski orkestar menjuje i song i estetovdje je reduciran i filtriski doživljaj. Ivan Batoš ran na dva instrumense za klavirom skladno ta i jedan glas, dakle uklapa u takav koncept na komorni trio, te sam i pravi je odmor za uho sebe brani vlastitom slušati tako reduciran, kvalitetnom poviješću a opet briozan ritmički i ništa ne gubi na suppoticaj. Bruno Philipp stanciji zvuka i ritmike. je već više godina naš Naročito ritmike. Kletznajnagrađivaniji i najmer je prilagodljiv stil, muzikalniji klarinetist, gdje god da se nalazio, a ovdje je očita njegoprožimao se elementiva sposobnost izvedbe u za nas novom ma folklora lokaliteta na kojem se razvisvjetlu. Bez jarkih boja i ispraznih efekajao, ali i inostrano, darivao mjesni folklor ta, upravo njegovim zalaganjem nastaje muzikalitetom jedne vječne vrste. kletzmer na sublimirajući način, otvarajuTo je odmah vidljivo iz prve skladbe Emići novu umjetničku vrijednost stilu na koji la Cossetta u Popevki i čardašu iz Međise ponekad s europskih akademskih vimurja. Cossetto, naročito osjetljiv za svasina gledalo svisoka. Uz to, on to donoki folklorni izraz, ovdje u briljantnom stilu si na tako autentičan način da ga se ne prezentira spoj koji smo spominjali, folmože povezati ni s jednim drugim stilom klor jednog lokaliteta utopljen u nemjer(jazzom, npr.) u kojem bi klarinet bio istaljiv bazen židovske glazbene tradicije. knuti solistički instrument. Ovdje je njeOdmah moramo spomenuti da je već iz gova posvećenost tako duboka i točna, prve skladbe vidljiv stilski pristup Trija Soa opet jednostavno moderna, da postaje lenza, a to je sublimacija dinamike. Teorijgotovo arhaična i s patinom stoljeća na ski, klarinet uz klavir može obećavati slab lukovima cantilena. Onako kako Armenci intenzitet, ali tako postavljen stil kletzmer sviraju duduk, a Bugari kaval, tako Bruno melodike otkriva da je njegova snaga i Philipp svira klarinet alla kletzmer. čarolija u melodici i ritmici, tko god da je prihvati izvoditi. Abe Schwartz, Mike BurVrlo vrijedan dokument autentične glazstyn, Abraham Goldfaden, Miriam Takebene scene i vrijedni dosezi Trija Solenza da, Jean–Francois Michel, Davor Borić (Horvat/Philipp/Batoš).

Njemačka diskografska tvrtka cpo u koprodukciji s MIC KDZ–om redovito objavljuje album s djelima naše najpoznatije skladateljice

Glazba koja ispunjava ponosom

S

Skladbe za violinu i klavir Dore Pejačević snimljene u Stuttgartu

tvaralaštvo hrvatske skladateljice Dore Pejačević (1885.–1923.) postojano osvaja pozornost inozemnih glazbenika, što je zacijelo i

Židovska glazbena ostavština u zvuku i riječi

Uzlet u inozemstvo Životopisi glazbenika, ukrajinskog violinista Andreja Bjelova (1981.) i pijanista Olivera Triendla (1970.) iznose njihove brojne nagrade na međunarodnim natjecanjima, kao i vrlo bogate karijere i solističke nastupe s brojnim europskim orkestrima i uglednim dirigentima. Uz to, obojica se priznatih umjetnika često posvećuju i komornoj glazbi, a Oliver Triendl vodi Festival komorne glazbe Fürstensaal Classix u mjestu Kempten/Allgäu u Njemačkoj koji je utemeljio

Dora Pejačević jedan od najboljih načina da se svjetskoj javnosti predstavi njezin nadasve vrijedan opus. Jedan od angažiranih promicatelja njezine glazbe u svijetu je njemački pijanist Oliver Triendl. Zahvaljujući njegovu zauzimanju, objavljen je u Njemačkoj 2012. godine nosač zvuka s komorno–glazbenim djelima naše skladateljice. Triendl je skladbe snimio s Gudačkim kvartetom Sine Nomine, a suizdavač je bio Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb.

U 2013. godini u koprodukciji s cpo/ Südwestfunkom objavio je MIC KDZ novi nosač zvuka, ovaj put s djelima za violinu i klavir Dore Pejačević, koja su u Komorno–glazbenom studiju u Stuttgartu u siječnju 2008. godine snimili violinist Andrej Bjelov i pijanist Oliver Triendl. Producent snimanja bio je Thomas Angelkarte, snimatelj Karl–Heinz Runde, digitalno izdanje potpisuju Tanja Hiesch i Arnold Lauer, a izvršni producenti izdanja su Burkhard Schmilgun i Marlene Weber–Schäfer.

Chamber Works

2006. godine.

Posvećivanje cpo/Südwestfunk / MIC KDZ pozornosti rjeđe izvođenim djelima pogotovo je znakovito za pijanista Triendla, koji je snimio već oko pedeset nosača zvuka u raznim formacijama. Dakle, kad tako verzirani i afirmirani umjetnici posežu za glazbom Dore Pejačević, posebne vrijednosti njezina opusa još su djelotvornije i cjelovitije potvrđene. Jer, ako mi u Hrvatskoj, zahvaljujući osobito velikom zalaganju akademkinje Koraljke Kos i svim njezinim do sada objavljenim knjigama i studijama o glazbi Dore Pejačević, sa zadovoljstvom slijedimo prodor tog opusa na domaćim koncertnim podijima, uzlete u inozemstvu mogu doista najuvjerljivije potvrditi nosači zvuka s izvedbama europski renomiranih glazbenika.

Popratna studija Violinist Andrej Bjelov i pijanist Oliver Triend snimili su redom Sonatu u D– duru, op. 26, Canzonettu, op. 8, Menuet, op. 18, Romancu, op. 22, Élégie, op.

34, Sonatu u b–molu, op. 43, Slavensku i na kraju Meditation, op. 51. I opet, zahvaljujući odličnom uvidu u taj repertoar i iscrpnom poznavanju akademkinje Koraljke Kos, kad je riječ o životu i stvaralaštvu Dore Pejačević, u popratnoj su knjižici na njemačkom, engleskom i franucuskom jeziku otisnute kraća studija, koja inozemnoj javnosti iznosi osnovne podatke iz skladateljičina života, kao i analize skladbi s nosača zvuka. Ti muzikološko–analitički tekstovi svakako su nužni za svakoga tko se prvi put susreće s glazbom autorice čija djela svjedoče o izuzetno skladateljsko–tehničkom umijeću i velikoj melodijsko–harmonijskoj inventivnosti, a dodatno su važni i za utvrđivanje mjesta skladbi Dore Pejačević u cjelokupnom okružju europske glazbe kasnog 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća.

Bitan sat povijesti Ali pravi dojmovi i ono najvažnije što potencijalni slušatelj novog nosača zvuka s violinskim djelima Dore Pejačević može doživjeti, nastaju kad se glazba pokrene, kad zazvuči melodijski izražajna tema Sonate u D– duru, kad u trajanju od 54 minute i 8 sekundi odzvanja glazba znalački osmišljenih sonatnih stavaka i intimno proživljenih violinskih minijatura u kojima je, kao vrsna violinistica i pijanistica, tako nadahnuta skladateljica Dora Pejačević umjela spojiti ta dva instrumenta u kolopletu kasnoromantične ekspresivnosti. Za stručnjake je to svakako bitan sat povijesti hrvatske glazbe, a za poklonike glazbe sat čistog glazbenog užitka.

D

obar zalog za još veću popularizaciju stvaralaštva Dore Pejačević na svjetskom planu

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Prvi album ansambla iz 2000. otkako je promijenio naziv iz New Sax Quartet u Papandopulo kvartet

uvjerenja u vrijednosti glazbe, što se sve ogleda u nadasve predanom iznošenju svake od snimljenih skladbi, možemo shvatiti kao dobar zalog za još veću popularizaciju stvaralaštva Dore Pejačević na svjetskom planu. Kao njezini sunarodnjaci, uvjereni smo u vrijednosti te glazbe, svjesni visokog mjesta koje ona zauzima u hrvatskoj glazbenoj tvorbi, ali činjenica da Dora Pejačević postojano dobiva svoje pravo mjesto i na europskom, štoviše na svjetskom planu, može nas ispuniti još većim ponosom.

Doista, muziciranje glazbenika Andreja Bjelova i Olivera Triendla, sviranje odlične tehničke pouzdanosti i iskrenog 65

Sezona Cantus Ansambla u Maloj dvorani Lisinski, 3. ožujka 2014.

Iz sezone Cantus Ansambla u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog

Solo–tutti ili Cantus za Cantus

Novi ciklus starih rođendana

S

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

redišnja i najočekivanija točka koncerta Cantus Ansambla ipak uvijek biva praizvedba

K

Piše: Maja Stanetti

ako je Cantus Ansambl u Maloj dvorani Lisinski, u golemoj konkurenciji neuništivog Đorđa Balaševića u Velikoj dvorani, počastio i publiku i sebe?

Uostalom, za koncerte velikog panonskog pripovjedača Balaševića uvijek je

navala publike. I vjerojatno su ga i svi cantusovci barem jedanput u karijeri slušali uživo. Međutim, nova publika sastavljena uglavnom od mnogih mladih znatiželjnih ljudi i nekih prekaljenih »bijenalaca« uvijek je na mjestu i spremna za svaki uljuđeni razgovor ili pak uljuđenu konfrontaciju.

»Drvena« skladba U programu nazvanom Solo–tutti Cantus Ansambl je pod vodstvom svojeg redovitog suradnika, bugarskog maestra Diana Čobanova, predstavio i svoje soliste, bilo da je to doista solo ili prilog u malom sastavu, te na kraju i doprinos svakog pojedinca u punom sastavu. Dugočasno pripovijedanje i nesaglediva istraživanja mogućnosti sviranja fagota sve do nevjerice u skladbi Holz njemačkog suvremenika srednje generacije Ennoa Poppea,

koja može potrajati kratko ili »unedogled«, iskoristio je fagotist Žarko Perišić. Čast i najmanje lovorov vijenac treba pokloniti interpretu »drvene« skladbe ili bolje skladbe biljke–puzavice. Spas od vježbi za nadasve vješte i izdržljive fagotiste došao je sa 7 epigrama Zoltána Kodálya za kontrabas i klavir u izvedbi Nikše Bobetka s pjevnim kontrabasom u suradnji s nepogrešivom Srebrenkom Poljak za klavirom. Sedam skica koje odišu ljepotom.

U drugom su se dijelu večeri u potpunom skladu s ostalim djelima na programu uklopile i rane Tri melodije za sopran i oktet Rubena Radice iz 1961. godine s uvijek uvjerljivo izražajnom i spremnom Lidijom Horvat koja je posebnu pozornost poklonila tekstu Aiméa Césairea, pjesnika s Martiniquea. To je po ozračju logično nastavila i vrlo zahtjevna i duhovita skladba

C

Piše: Maja Stanetti

Mysteries of the Macabre, zapravo prilagodba triju arija šefice tajne službe iz svjetske operne uspješnice Le Grand Macabre Györgya Ligetija koju je imala prigode u cijelosti pogledati i publika Muzičkog biennala Zagreb 1999. Prilagođena partitura, djelo Elgara Howartha, dopušta i trubu umjesto glasa pa je tako Vedran Kocelj na maloj trubi iskoristio svoju priliku, prigodno zaogrnut dugim, crnim, kožnatim kaputom u stilu tajne policije.

antus Ansambl, koji je u svojem postojanju i europski pa i prekooceanski pobudio znatnu pozornost i postao vrlo cijenjen ansambl za izvedbu glazbe 20. i još svježeg 21. stoljeća, održava svoj ciklus u Maloj dvorani Lisinski. U velikoj konkurenciji koncerata toga dana, 3. studenoga, njihov je nastup pohodilo tek pedesetak ljudi, ako malo i ne pretjerujemo.

Negdje između Središnja i najočekivanija točka koncerta Cantus Ansambla ipak uvijek biva praizvedba. Na narudžbu Ansambla mladi skladatelj Tibor Szirovicza koji je kompoziciju i teoriju diplomirao u klasi Željka Brkanovića, odvažio se da bude negdje između u prigodno nazvanoj skladbi In Beetween. Nosi-

U čast legendi uz legendu Doministar kulture Berislav Šipuš u publici

teljica njegove nove skladbe je solistička oboa uz pridruženi engleski rog u nadasve koncentriranoj izvedbi Branka Mihanovića, ali pravi akcent i osobito intenzivne i promjenjive ritmove daje razvedeni ansambl sjenčan elektroničkom pozadinom. Stanovita opsesivnost ponavljajućih tonova ili obrazaca od jednoga ili dva tona širi se na cijeli ansambl

koji se u tome ponavljajućem množenju zvuka polako ali sigurno raspada, da bi na kraju ponovno našao utočište. Tumačenje o dva stanja svijesti dio je redovitog mantranja suvremenih skladatelja pa ga se slobodno može zanemariti kad nam nakon svega preostaje dovoljno dojmljiva i vješto pisana skladba.

Na violončelu je i ovaj put briljirao Jasen Chelfi

Cantus Ansambl ovu je sezonu odlučio početi rođendanskom čestitkom poljskom skladatelju i pijanistu Zygmuntu Krauzeu, za njegov 75. rođendan. Krauze je stari i omiljeni gost zagrebačkog Muzičkog biennala koji je karijeru počeo kao vrsni pijanist, skladajući uglavnom za svoj instrument. Skladatelj je i osobno doputovao i iskazao se odmah na početku kao stari i duhoviti interpret za klavirom u vlastitoj skladbi Nightmare Tango, Tango noćne more. Dva tango–ugođaja provlače se skladbom. U drugom dijelu smiraja sentimentalni i s malim odmakom pritajeno strasni, ali zato na početku mnogo temperamentniji »divlji«, kakvim taj argentinski ples mnogi i doživljavaju. Dakako, nije to pravi tango ili tango s ulica Buenos Airesa ili s nekog ušminkanog plesnog podija za natjecanje. Globalna zagušenost argentinskom plesnom poslasticom kojoj je osobito posljednjih desetljeća pridonio planetarno popularni Astor Piazo- Zygmunt Krauze lla, nije, kao što se čulo, počela samo od njega. Zygmunt Krauze je to dobro znao i iz Poljske i prije, još potkraj osamdesetih godina, vjerojatno pretpostavivši mogućnosti opće popularizacije tanga u raznim oblicima i kombinacijama instrumenata.

Unistička glazba

Tibor Sirovitza zahvaljuje maestru Chobanovu i Cantus Ansamblu na uspjeloj praizvedbi svoje skladbe In Beetween

66

Krauze promiče takozvanu homogenu, unističku glazbu bez razvojne linije i vrhunaca u nekom klasičnom smislu, što ipak ne znači da ona nije na osobit i osoben način raznolika. No čini se da je jedno njegova osobna glazbena filozofija, a drugo provedba koja vrvi svježim idejama. Na kraju se također može učiniti da s tim terminom o unističkoj glazbi samo na stanovit način zavarava i privlači ili odvlači pažnju. Vrlo je zabavan Bugarin Dian Chobanov

bio ciklus One Piano Eight Hands, Jedan pijanino i osam ruku. Pijanino mora na opće veselje publike biti temeljito neugođen, a pijanisti su i profesionalci i oni koji su morali obligatno pohoditi satove u glazbenoj školi. Četvero ih se karikaturalno u kapama i zimskoj odjeći tiska na dva klavirska stolca i svi se (zajedno s publikom) dobro zabavljaju. Ma što gospodin skladatelj, duhoviti Zygmunt Krauze ledena lica, promicao kao svoje vjerovanje i načelo homogene i unističke glazbe, ona ga u živoj izvedbi temeljito opovrgava. Kao u ozbiljnoj građi Klavirskog kvinteta koji je Krauze napisao u povodu stote obljetnice likovnog umjetnika Władysława Strzemińskog i njegova tragičnog života.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Koncert u čast 75. rođendana poljskog skladatelja i pijanista Zygmunta Krauzea, 3. studenoga 2013.

Praizvedena skladba In Beetween Tibora Szirovicze pisana na narudžbu Cantus Ansambla

Ugođeni i neugođeni Cantus Krauze nastoji uvjeriti u svoju filozofiju unističke glazbe i u Klavirskom kvartetu s klarinetom, Kvartetu za rođenje (Quatuor pour naissance) ili pak Živoj slici (Tableau vivant) za komorni ansambl u opreci dviju skupina svirača. Cantus Ansambl podijeljen je u dvije skupine — navodno neugođenu i manje ugođenu, a sve je u Živoj slici (koju je s Ansamblom predvodio skladatelj i

dirigent Ivan Josip Skender) potaknuto uvođenjem diktature u Poljskoj početkom osamdesetih godina. Tu valja ponovno primijetiti neke vanjske poticaje. Ponavljanje motiva do žive i potresne zvučne slike sumornosti. Od tanga do potištene atmosfere Žive slike se isplatilo. U cijelom portretu Zygmunta Krauzea za početak ciklusa Cantus Ansambla u Maloj dvorani Lisinski uza svu duhovitost, ali i ozbiljnost kreativnog skladateljskog rukopisa, on ne napušta naslijeđe velikih skladatelja prošlosti s nekim reminiscencijama na Brahmsa, Debussyja ili Messiaena i diskretnih citata poljske himne koju ovdje svi znaju kao starojugoslavensku Hej, Slaveni u drukčijoj mjeri.

I sve to Krauze izvodi na originalan način, što su glazbenici Cantus Ansambla, a i autor na početku, donijeli s najvećom pomnjom i s puno angažmana, i zaigrani i ozbiljni.

67

The Second Arrival

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Dancing Bear Dvojac poznat kao Chui — orguljaš i klavijaturist Toni Starešinić i bubnjar i udaraljkaš Đuro Dobranić — snimio je svoj drugi album. Kao gosti u nekim izvedbama pridružili su im se kornetist Andrej Jakuš, koji je u doba snimanja prvog CD–a bio stalni član sastava, te tenor–saksofonist, alt–saksofonist i sopran–saksofonist Vojkan Jocić, trubač i krilničar Branko Sterpin, trombonist i svirač školjki Nenad Grahovac, vokalisti Željka Veverec i Matthew McGrath, DJ Venom koji je vrtio gramofone i klavijaturist Hrvoje Nikšić. Spomenuta glazbala tek su dio arsenala kojim se sastav Chui koristi u kreiranju svojeg jezika, odgovarajući na izazov popularnih europskih glazbenika kao što su Niels Petter Molvaer, Bugge Wesseltoft ili Erik Truffaz. Naime, svoj zvuk oblikuju primjenom brojnih elektroničkih naprava, uključujući i semplove, što im pruža velike soničke mogućnosti.

Autori većine skladbi su Starešinčić i Dobranić, a na album su uvrstili i Kalelargu poznatog, prerano preminulog pjevača zabavne glazbe Tomislava Ivčića, koju su posvetili legendarnom košarkašu Krešimiru Ćosiću. Slušajući svoj instinkt, prvi impuls u preslušavanju pacijenta, postavio bih dijagnozu da je Chui podvojena ličnost. Suvremen je, urban, tehnološki freak, ali i retro tip koji poznaje, poštuje i ne zanemaruje tradiciju. Ujedno nježan, pažljiv i samozatajan, a istodobno agresivan, žestok i prodoran. Naime, zvuk je suvremen, blizak novim klupskim trendovima, ali i elektroničkoj glazbi. Utjecaji su raznovrsni, od soula preko rocka do smooth jazza... Primjerice, skladbom Chui’s Waltz možda pobude zanimanje za gotovo zaboravljene progresivne rock–bendove poput King Crimsona i Gongovaca koji su zasigurno utjecali na njihovo stvaralaštvo. No to je tek jedna od mnoštva stilskih odrednica kojima obogaćuju svoju glazbu. (Davor Hrvoj)

Igor Geržina

One Click World Status Production

68

Glazba na novom CD–u tenor–saksofonista, skladatelja i producenta Igora Geržine, četvrtom što ga je snimio kao vođa sastava, na tragu je prethodnih. Radi se o smooth jazzu koji u izvedbama na ovom CD–u možemo staviti u ravnopravan položaj sa svjetskim izdanjima žanra. Naime, osim što su Geržinine skladbe, te Counting Stars Ryana Teddera iz repertoara sastava OneRepublic, odsvirane profesionalno, zanatski uredno, te s uvjerljivim solima, album je znalački produciran (Geržina je producent Jazz orkestra HRT–a, koji je iskustvo stjecao svirajući u tom orkestru, ali i s mnogobrojnim drugim glazbenicima s kojima je snimio više od osamdeset albuma) i zadovo-

ljava najstrože kriterije smooth jazza. Vođa sastava se u izvedbama na CD–u predstavlja kao glazbenik moćnog zvuka i sjajne improvizatorske vještine. Uz njega, na snimanju su u raznim postavama, od trija do noneta, svirali klavijaturisti Jurica Leikauff, Maasej Kovačević i Goran Kovačić, gitarist i basist Alen Svetopetrić, gitarist Ante Gelo i basist Zvonimir Bučević, te puhački kvartet (saksofonisti Mario Bočić i Damir Horvat, trubač Antonio Geček i trombonist Miron Hauser). Kao i Geržinin prethodni album Metropolis, i ovaj je odmah nakon objavljivanja dobio sjajne kritike, uglavnom američkih novinara i radijskih urednika. Smooth Jazz Appreciation Society proglasio ga je albumom mjeseca i preporučio ga kao »sjajan album«, dok je Smooth Jazz Therapy Geržininu skladbu Can’t Stop The Train uvrstio u dvadeset najboljih u 2013., a spomenutu Counting Stars u deset najboljih obrada, istaknuvši da je dobar smooth jazz moguće pronaći i izvan granica Sjedinjenih Američkih Država. To su tek neke od pohvala, a glazba s CD–a vrti se u radijskim programima diljem svijeta. (Davor Hrvoj)

Igor Brešan

Nešto prije sna Cantus Bez obzira na širinu pojma, šansona kao glazbeni žanr kod nas je gotovo underground. Ima vjernu publiku, posebne pozornice i klubove i, naravno, izvođače koji uporno »plivaju kontra srednje struje« koju nameće tržište.

Takva glazba u pravilu donosi intimne opservacije autora na svijet oko sebe ili u sebi te posebne slike prepričane stilski bogato ukrašenim stihovima. E sad, s obzirom na egzotiku šansone u svojem izvornom obliku, još je zanimljivije doći u doticaj sa šansonom u instrumentalnom obliku, bez pjevanih stihova. Upravo to je album Igora Brešana Nešto prije sna koji omot CD–a opisuje kao »instrumentalne verzije festivalskih uspješnica u aranžmanu Remija Kazinotija«. Vokale zamjenjuju različiti instrumenti, od klavira, harmonike, violine i klasične gitare do malo uzbudljivijih zvukova rhodesa, čembala i vibrafona. Dakako, 16 pjesama s albuma neće pridonijeti nekakvom državnom udaru ili početi novo razdoblje svijesti, ali mogu poslužiti kao ugodan soundtrack jesenjem poslijepodnevu ili, primjerice, putopisnoj reportaži po Mediteranu. Dapače, filmskih elemenata ne manjka. Remi Kazinoti glazbeni je producent albuma koji je tonski obradio Tomislav Mrduljaš, a splitski gitaristički prvak, Zlatko Brodarić odsvirao je gitarske dionice. Da se u projekt išlo s više hrabrosti (i budžeta?), mogla se zvučna slika obogatiti s više živih instrumenata i doprinosima izvođača iz drugih glazbenih sfera — eto prijedloga za neko buduće ostvarenje! Nešto prije sna doprinos je Brešanovoj diskografiji od koje vas zasigurno neće zaboljeti glava, a siguran sam i da će ga montažeri HTV–ove emisije More rado zadržati u svojoj arhivi. (Josip Radić)

HGM Jazz orkestar Zagreb

HGM Plays the Music of Ivo Robić Aquarius Records Aquarius Records objavio je četvrti CD HGM Jazz orkestra Zagreb. Za prethodne CD–ove Orkestar je snimio izvedbe obrada božićnih pjesama, skladbi Beatlesa, te poznatih djela nastalih u zemljama iz kojih dolaze neki od članova. No to je tek dio vrijednih ostvarenja kojima se može pohvaliti i koja zaslužuju dokumentiranje na diskografskim izdanjima. Za svoj novi CD, HGM Jazz orkestar Zagreb snimio je obrade pjesama s repertoara slavnog pjevača Ive Robića, jednog od najpopularnijih pjevača hrvatske zabavne glazbe. Neke od njih upravo je on skladao. Od pjesama ostalih autora, među ostalima, odabrane su one Nenada Grčevića, Marija Kinela, Ive Koerblera i Ljube Kuntarića.

Dosad su aranžmane za Orkestar pisali ugledni jazz glazbenici ili članovi Orkestra, a tako je bilo i sada. Aranžmane za sve pjesme, upravo za HGM Jazz orkestar Zagreb, napisao je Pavel Klimashevsky. Pod ravnanjem svojeg stalnog dirigenta i vođe Sigija Feigla, Orkestar ih je praizveo 5. svibnja 2013., na koncertu u Maloj dvorani Lisinski u sklopu svojeg ciklusa Sunday Nights, a snimio 14. i 15. rujna iste godine u Studiju Bajsić HRT–a. U ulozi Ive Robića bio je mladi, višestruko nagrađivani bariton s međunarodnom karijerom Danijel Čačija koji se prilagodio jazz aranžmanima, zadržavši duh Robićeva karaktera. Tako su poznate pjesme poput Tiho plove moje čežnje, Samo jednom se ljubi, Ta tvoja ruka mala i Septembar zasjale u posve novom sjaju, kao nagovještaj da će stvaralaštvo Ive Robića biti nadahnuće novim naraštajima hrvatskih glazbenika. (Davor Hrvoj)

Damir Poša

Ples po žici Cantus Najupornijeg hrvatskog kantautora koji se još nije u dovoljnoj mjeri proslavio i pročuo, nazivaju još i hrvatskim Bobom Dylanom, a Poša za to, kažu, ne želi ni čuti.

No nekome tko ga prvi put sluša, a nažalost, mnogo je takvih koji još nisu imali priliku upoznati njegovu glazbu, asocijacija na gospodina Zimmermana je neizbježna. Posebice se to očituje u boji glasa, iako mnogi kažu, riskirat ću izgovoriti to svetogrđe — Dylan i nije neki pjevač. (Zar i ti, kćeri Martina!?, nap. ur.) No, Poša jest. Ta ugodna rašpa njegova vokala nježno se odnosi prema melankoličnim stihovima, a violina Karla Fija kao da pleše u zvukovima oko njega. Takav je cijeli album. Uvodna Plesačica na žici odmah daje naslutiti da je riječ o djelu koje je savršen soundtrack za kišna nedjeljna popodneva ili lijena ljetna jutra. Nenametljivo ulazi u uši, ne iritira nijednom svojom notom, nema nijednog neprikladnog stiha. Gitare su sjajne, što i ne

čudi, s obzirom na to da ih je sve odsvirao legendarni Sead Zele Lipovača. Ne možemo vratiti vrijeme ima jednu sjetnu, balaševićevsku notu, vedrim se tonom odlikuju Potonule lađe, Ako želiš kraj... bolna je pjesma o odlasku. Usna harmonika tu još više ističe težinu opisanog rastanka. Pošin Ples na žici bilo je opušteno provedenih četrdeset pet minuta. Čak bih se usudila reći da djeluje terapeutski, smiruje tijelo i um. Poša iza sebe ima naredanih albuma, više od trideset godina on stvara, sklada, pjeva, piše, pjesme su mu i više nego radiofonične, no prešišali su ga bahatiji od njega. Ne po kvaliteti, već po nametanju. Vjerujem da je sam Poša skroman, možda i preskroman. No nekome tko ide istim putem toliko dugo očito odgovaraju njegove utabane staze, samozatajnost je njegov potpis. Jedino bi bilo šteta da zbog toga radijski urednici i ne preslušaju ovaj album, samo zato što su navikli da se o Poši nikad ne govori. (Martina Validžić)

Tereza Kesovija

Parkovi Croatia Records Četvrti CD iz serijala Alfi Kabiljo Song Collection ujedinjuje skladbe koje je otpjevala Tereza Kesovija na hrvatskom, njemačkom i francuskom jeziku. Dosad su objavljene kolekcije Kabiljovih skladbi koje izvode Vice Vukov (za Cantus) te Ivo Robić i Radojka Šverko (Croatia Records). Tereza Kesovija surađivala je s mnogim skladateljima, no rad s Alfijem Kabiljem rezultirao je evergreenima kao što su Nek idu lađe (Split ’73., 1. nagrada publike), Voli me, voli me (Split ’71, 3. nagrada publike) ili naslovna skladba kojom je osvojila 1. nagradu publike na Zagrebfestu 1965., na večeri šansona.Pjesma Parkovi za koju je stihove napisao Arsen Dedić pojavljuje se na CD–u u tri verzije, a zanimljivo je kako u dvije skladbe (Nema života bez ljubavi i Grade moj) sudjeluje Miro Ungar, svojedobno suprug Tereze Kesovije. Premda nije posrijedi kolekcija hitova, visoki vokalni standard Tereze Kesovije u svakoj je skladbi itekako istaknut. Štoviše, skladbe iz šezdesetih i sedamdesetih na francuskom jeziku danas bi mogle biti dobro iskorištene da neku od njih, na primjer, zapjeva Zaz ili da ih za neki novi film iskoristi Quentin Tarantino.

(Bojan Mušćet)

jedan od najvećih pop–bendova s ovih prostora ne gubi na uvjerljivosti. Album kao bonus sadrži i tri nove skladbe, no očito je kako je glazbena riznica autorskog stvaralaštva Rajka Dujmića i izvođačkog staža ostalih tako velika da je uopće ne treba obnavljati. Da je tomu tako, dokaz je upravo odabir pjesama za live album. Nije to objedinjavanje najvećih hitova (da je tako, Novi fosili bi, poput Azre, morali objaviti četverostruki live), nego kombinacija uspješnica, evergreena i skladbi koje su obilježile posljednju fazu karijere benda uoči Domovinskog rata.Upravo zato na albumu nema iznenađenja — ono najbolje od Novih fosila, vrhunski pop–izričaj u dojmljivoj izvedbi nalazi se i na albumu realiziranom izvan studijskih uvjeta. (Bojan Mušćet)

Divlje jagode

Biodinamička ljubav Croatia Records Deset godina nakon objavljivanja posljednjeg studijskog albuma Od neba do neba i standardnih rotacija u postavi, Divlje jagode realizirale su 11. studijski album Biodinamička ljubav.

Većinu pjesama otpjevao je Livio Berak koji vokalnim manirizmom slijedi Peru Galića, bivšeg pjevača benda koji danas nastupa s matičnom Općom opasnosti. Četiri pjesme otpjevali su gostujući vokali — dvojica bivših pjevača Divljih jagoda Žanil Tataj i Marko Osmanović, a zanimljivo je kako je zaključnu skladbu Do prvog dodira otpjevala pjevačica Ivana Peters. Zele Lipovača, alfa i omega benda, produkcijski je vrlo dobro posložio album, gosti daju dodatnu aromu (osobito to vrijedi za pjesmu Tragovi koju izvodi Žanil Tataj), Livio Berak se dobro snašao za mikrofonom, tako da fanovi benda mogu biti zadovoljni.

Oni ostali vjerojatno neće uočiti neki novi repertoarni input, posrijedi je i dalje srednjostrujaški hard rock za ugodno starenje, bez ambicioznijih skretanja u nepoznato. U tom smislu Divlje jagode ostaju rock–institucija na ovim prostorima, ali nove fanove prije će privući njihove zimzelene uspješnice poput Motora, Šejle i Krivo je more negoli materijal svježe objavljen na novom albumu. (Bojan Mušćet)

Razni izvođači

Novi fosili

Indie kompilacija Tragovi

Live!

Croatia Records

Croatia Records Prvi live album Novih fosila sniman u Murskoj Soboti zapravo je diskografska kruna gotovo desetogodišnje reunited turneje na kojoj bend povremeno nastupa za vjerne fanove. Repertoarno, album je nastavak posljednjeg studijskog albuma benda sa Sanjom Doležal kao vokalnom solisticom — Djeca ljubavi iz 1990. Sastav je poslije objavio četiri studijska albuma, no nisu naišli na veći uspjeh. Nakon ponovnog okupljanja 2005. u udarnoj postavi, sa Sanjom Doležal i Vladimirom Kočišem Zecom,

Unatrag godinu–dvije, kompilacije su postale odličan uvid u stanje nekog glazbenog žanra, kako u Hrvatskoj, tako i u regiji. Najveći dio takvih kompilacija objavljen je online kao samizdat, orijentiran na zaljubljenike određenog žanra. Zato ne iznenađuje činjenica da su neka od tih istih izdanja downloadana i više od pet tisuća puta. Je li zbog te brojke ili zbog činjenice da je kompilacija odlična odskočna daska za nove izvođače ili pak zbog trenda stvaranja i objavljivanja kompilacija, nije poznato, međutim Croatia Records se izdanjem indie kompilacije Trago-

vi na najbolji mogući način pridružila tom trendu.

Objavljeni potkraj godine, Tragovi nude dvanaest pjesama, kantautora i izvođača koji se ne mogu čuti u mainstream medijima, iako je njihova glazba više nego pitka i radiofonična. Tako su kompilatori ugostili Sabinu Herman (poznatu i kao Queen Of Sabe), Olovni ples, Antu Perkovića, Mika Male, Nezahvalnike, Zvonimira Vargu, grupu Big Strip Gorila, Droid, Orvel, Kimiko, Ketz i Go No Go. Nije baš da je svih dvanaest iznad prosjeka i da njihovo vrijeme tek dolazi, ali barem polovica njih zaslužuje vlastito izdanje (iako ga polovica već i ima za neke druge diskografske kuće). Potez vrijedan pažnje i doličan uvid u stanje na sceni, s novim imenima na koje treba obratiti pozornost.

(Dubravko Jagatić)

Justin’s Johnson

Na krivom mjestu u pravo vrijeme Croatia Records

Čini se da su Justin’s Johnson dvanaest godina bili na krivom mjestu. Kako je moguće da takav bend s tako svježim nabojem, koji kronično nedostaje domaćoj, već etabliranoj, alternativnoj i ostarjeloj rock–sceni, diskografi tako dugo nisu primijetili. Ne vjerujem da su prije dva dana naučili svirati, tako da slični argumenti padaju u vodu. Piše da su pobijedili na nekoliko demo–festivala, no romantična vjerovanja kako talent–skauti pohode takve happeninge doista su samo romantična.

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Chui

Sedmorica mladih i veselih momaka, čini se, duša su svakog poštenog tuluma u Splitu i okolici. To se čuje u njihovoj glazbi — zezamo se, al’ se ne damo zezati. Misle ozbiljno, jer znaju svirati, brass–sekcija zadivljuje, ritam–sekcija kao jedan, gitare žestoke taman, a frontman Miro Alač ima dječačku boju glasa koja savršeno odgovara osobnosti benda. Pijana posla plijeni već na prvo slušanje, ska–hit koji će pjevušiti i oni koji ne znaju što je to ska. Studentarija ih obožava zbog neslužbene himne Sa faksa na kavu, žestoki Razlog daje im ozbiljnost, a obrada Oliverove Ča će mi Copacabana napokon je pogodio omjer, za razliku od prijašnjih pokušaja sličnih bendova da estradne hitove učine svojim punk–rock himnama. Mladenački duh, polet i nova energija već dugo nisu tako osvježili hrvatski eter. Za razliku od Kinokluba, momaka koji su u početku obećavali, Justin’s Johnson imaju prostora razvijati se i starjeti sa svojom glazbom, postajati zreliji.

Ska–punk, koji je u nas egzotičan u medijima, u stvarnosti je apsolutni must–have među mlađarijom koja ne sluša Rozgu. Usmena predaja o nevjerojatnoj poskakujućoj atmosferi na njihovim koncertima učinila je svoje, pa ne čudi što su ih i seniori Hladno pivo zvali da im budu predgrupa na njihovoj dvoranskoj turneji. Želite li se dobro zabaviti, tražite savršenu glazbu za veselicu, želite preobratiti svoju kćer koja sluša Justina Biebera — ponudite joj Justinova Johnsona. A i naši su mladi Splićani zgodniji. Justin’s Johnson daleko će dogurati. Svakako imaju razlog što su napokon ovdje. (Martina Validžić)

69

Radio Luksemburg

100 metara do sreće Croatia Records

BROJ 185, OŽUJAK 2014.

Od trenutka kad su se 2011. predstavili debitantskim albumom U boji, grupa Radio Luksemburg prešla je mnoge kilometre ne bi li stigla 100 metara do sreće.

Na tom su putu shvatili kakve su sve greške radili 2011. godine snimajući prvi album i shvatili da se na vlastitim greškama najbolje uči (iako pametan uči i na tuđim greškama). Kako god, mijenjajući članove i producente, vođa grupe Zoran Beloša–Beli okupio je bend i snimio taj drugi album po kojem se prepoznaju talenti. Kao što je više–manje poznato, prvi može biti slučajan uspjeh, ali tek drugi dokazuje talent, kvalitetu i potencijalnu karijeru i svijetlu budućnost. Sudeći po ovom albumu, grupa Radio Luksemburg zna što hoće, ima određeni talent i sve potrebno da se nađe na vrhovima domaćih top– ljestvica. Na žalost, istovremeno to ne znači da je zbog te činjenice u pitanju kvalitetan album, nego da je riječ o albumu s pjesmama koje u Hrvatskoj mogu lako pronaći publiku. Sve je tu na svom mjestu. Međutim, čulo se to već puno puta prije njih pa ako netko traži novi zvuk, neće ga naći na ovom albumu. 100 metara do sreće je korektan pop–rock album mainstream rocka, kakav načelno nedostaje domaćoj sceni, ali kakav slušamo već desetljećima, recimo od Prljavog kazališta i Parnog valjka.

Osjeti se na ovom albumu utjecaj i Coldplaya i U2 i Bon Jovija i Van Gogha, zbog čega se, na žalost, najmanje može čuti originalnosti grupe Radio Luksemburg. No nema sumnje da njihovo vrijeme tek dolazi, jer su gotovo sve pjesme izuzetno pitke, radiofonične i na putu da postanu veliki hitovi. (Dubravko Jagatić)

Majke

Majke u Tvornici 9. 3. 2007.

Croatia Records

70

Majke u Tvornici 9. 3.2007. s 18 pjesama na CD–u i 27 na DVD–u potvrđuju kako smo se istinskom, arhetipskom i iskonskom rock’n’rollu na ovim prostorima najviše primakli Partibrejkersima i Majkama.

Majke su na tom povratničkom koncertu u Tvornici isijavale energijom i žarom, opasnošću i opakošću, nervozom i snagom, nabrijanošću i vatrenošću kao The Stooges i MC5 u najboljim danima. Jedini koji u nas ima pravo pretendirati na status kakav vani uživa Iggy Pop upravo je Goran Bare. Ne samo zbog prolijevanja krvi na pozornici, što je neko vrijeme bio i Iggyjev »specijalitet«, nego i zbog karizmatičnosti i vladanja pozornicom na kojoj kroti rock’n’roll kao pobješnjelog tigra. Što se tiče poezije i ekscesa, možemo razmišljati i o sličnostima između Gorana Bareta i Jima Morrisona. Po načinu života mnogi će ga usporediti i s Keithom Richardsom. Odavno znamo da je Bare inspiraciju često vukao iz ovisnosti o narkoticima i iz borbe s tim, što mu je prouzročilo niz problema i tragedija u životu, ali je neprijeporna činjenica da je unatoč toj

ovisnosti iznjedrio jedan od najvećih i najvažnijih opusa u hrvatskom i ex–YU rocku, o čemu također svjedoči ova snimka. Nema baš mnogo bendova u Hrvatskoj i okolici koji bi mogli složiti tako jak koncertni repertoar kao što ga mogu sazdati Goran Bare i Majke. S raskrvavljenom glavom ili bez toga. Bogu hvala, pivskom bocom razbijena Baretova glava u Tvornici, za razliku od koncerta na ljubljanskoj Gerbičevoj ranih devedesetih, nije prerano dokinula nastup. Majke su se uspješno vratile, uslijedio je fascinantni live album Unplugged, snimljen u travnju 2008. godine također u Tvornici, pa izvrsne Teške boje, a u pripremi je i novi studijski album Majki koje su unatoč promjenama u postavi, na svoje i zadovoljstvo svih nas — koji volimo i cijenimo tog čovjeka sa svim njegovim vrlinama i manama, njegov veličanstveni opus i autohtonu riku beštije zvane rock’n’roll — nastavile jahati dalje, pri čemu želim istaknuti da bi Bare te večeri bio sjajan i moćan i da si nije razbio glavu bocom. Njegove pjesme mnogo su veće i važnije od takvih incidenata. (Aleksandar Dragaš)

Gatuzo

Gdje idemo Croatia Records Kad se 2007. godine s debijem Noge/ruke/glave, a godinu prije i EP–em Temelji na domaćoj rock–sceni pojavio zagrebački dinamični duo Gatuzo, nije trebalo dugo da se gitarista i pjevača Damira Trkulju–Šilju, koji je dvije sezone proveo u Majkama, i bubnjara Gorana Martinjaka počne pojmiti kao naš odgovor na iščašeni blues–rock The Black Keysa. Realno, a to potvrđuje i novi, treći album Gdje idemo, sličnost je bila tek u postavi dua jer sadržajno su Gatuzo bili i ostali bliži stilu Libertinesa i Strokesa, kao i ranim radovima Azre, dok je Šiljin glas jedan od onih koji ili volite ili teško podnosite, baš poput vokala Delče iz beogradskog novovalnog benda U škripcu. Ne znam koliko su Gatuzo u vrijeme kad su se pojavili odigrali ulogu motivatora mlade domaće rock–scene, no kad su se pojavili, teško je bilo prisjetiti se još dva–tri zanimljiva mlada domaća sastava. Danas je slika donekle drukčija jer su klupska aktivnost i internetsko samoizdavaštvo pridonijeli kakvoj–takvoj revitalizaciji domaće glazbene scene koja ne želi imati nikakve veze s estradom, a time je i letvica koju Gatuzo u komparaciji s novijim, ali i etabliranijim bendovima i kantautorima mora dosegnuti ili preskočiti nešto viša nego prije šest godina. Stihovi su donekle prohodniji, a Šiljin vokal više toliko ne strši jer se dvojac potrudio proširiti zvučnu sliku i podebljati melodioznost a da pritom nije previše omekšao garage–rock oštricu koja ih krasi od početaka. I kod Gatuza je osjetan velik utjecaj Partibrejkersa i Majki, kao i kod niza ovdašnjih bendova, no dobra je stvar to što Gatuzo te utjecaje kanalizira kroz novovalnu prizmu pa i kad se poigrava bluesom, psihodelijom i hard rockom, ta igra zvuči moderno, odnosno blisko onome što su na posljednjim albumima radili Queens Of The Stone Age i Arctic Monkeys, nažalost ne i toliko komercijalno ili dovoljno atraktivno da bi svojim iskazom u našim uvjetima zainteresirali podjednako široku publiku. (Aleksandar Dragaš)

Olovni ples

Nulti dan Croatia Records

Krešteće gitare, blues rock aranžmani, energija garažnog rocka i kurentna produkcija u svakom su slučaju dobrodošla pojava u domaćoj diskografiji. Međutim, sve to nije dovoljno da bi se album Nulti dan benda Olovni ples proglasio trenutačno najboljim rock– proizvodom u Hrvata. Kritika je Olovni ples prihvatila kao spasioce domaćeg rocka. Uspoređujući ih prije svega s Black Keysima, bend je trebao popuniti mjesto koje su nekad suvereno držale Majke, a još prije Azra. Gitarskih riffova ne manjka, ritam–sekcija ne zaostaje za kvalitetom perjanica revivala blues swamp rocka i, zaista, Dugo Selo nikad nije bilo bliže Memphisu i New Orleansu. No nakon višestrukog slušanja ipak se ne mogu složiti s ostatkom kritike o Olovnom plesu kao perjanici domaće rock–scene. Nakon svake pjesme na albumu ostaje nekakva nedorečenost, najviše u vokalnoj izvedbi, čija mirnoća i beživotnost često ne odgovaraju sviračkoj dinamici i razuzdanosti. Slikovito rečeno, »vokal u kupe, bend u špade«. Još jedna zamjerka može se uputiti popriličnoj repetitivnosti glazbenih motiva koje, srećom, ipak spašava dosta dobra produkcija samog albuma (Ti divna si). Olovni ples jedan je od onih bendova koje vrijedi čuti uživo da se dobije prava slika o njima. Riječ je kvalitetnim glazbenicima koji piju s istog izvora s kojeg su pili Rolling Stones, Jack White i White Stripes, Iggy Pop i njima slični. Na albumu Nulti dan čuje se prevaljen put od njihovih prvih samizdata i, slušajući jedanaest pjesama s albuma, jasno je što su htjeli postići. Međutim, nisam siguran da konačan proizvod potpuno odgovara ideji koju su namijenili Nultom danu. Od srca im želim da se na sljedećem albumu napokon sastanu ideja i realizacija! (Josip Radić)

Rokambol

Zajedno Croatia Records Album Zajedno autorski je prvijenac Rokambola — Nikše Marinovića, kantautora, glumca i svestranog osobenjaka. Njegovu izlasku prethodili su singlovi koji su pomalo odavali prirodu albuma i stilsku raznolikost nalik na Bijeli album Beatlesa. Još na početku, Varalica navodi na krivi trag bossa nove i brazilskih ugođaja, dok je Roza plesna kombinacija Talking Headsa i utjecaja novih izvođača i modernijih zvukova. Isto se može reći i za pjesmu Za nas — komična je međuigra energije modernog elektroničkog punka i melodike koja iz pozadine poručuje: Bez brige, ovo je samo zafrkancija! Poglavica Lacrimessa

ima ponešto morriconeovske atmosfere iz šezdesetih, a Krajiška je zapravo favorit cjelokupnog albuma. Svakako preporučujem da pogledate i spot za tu simpatičnu pjesmu — s referencama na naslove Beatlesa i strip almanahe, pravi je nostalgični broj za radiopostaje kakav se danas rijetko može čuti u eteru. Upravo na polovici albuma mijenja se ugođaj, postaje mračniji i sjetniji, slike su sve nejasnije, a pjevni refreni sklanjaju se pred psihodeličnim trenucima pod utjecajem ranih Pink Floyda i Syd Barretta (Slike kao pastiš A Saucerful of Secrets). Album je, dakle, teško svrstati na jednu žanrovsku policu, no zanimljivo, početak i kraj obilježeni su istim zvukovima bossa nove koja je očito upisana malo dublje u glazbenički DNK Nikše Marinovića. Zajedno je rađen za gušt i, očito, iz gušta, bez pretenzija osvajanja mainstream medija i dvoranskih pozornica. Kao i autoru ovih redaka, melodije s albuma isplivat će vam iz podsvijesti kad se budete najmanje nadali. I da, nastavit ćete ih zviždukati bez imalo srama. (Josip Radić)

Malehookers

Mašina Croatia Records Zaključajte svoje kćeri, Malehookersi su u gradu! zaderao bi se glasno neki puritanac, dok bi majke bezglavo vukle svoje ljepotice kućama. A one bi nevoljko slušale svoje roditeljice jer su frontman Jerry Alan Gabor i ekipa tako neodoljivi. Takve mi se filmske scene motaju po glavi kad je ovaj bend u pitanju. I naravno, zavijale bi sirene za uzbunu, baš kao što i otvaraju Mašinu, četvrti album zagrebačkih rokera koji i nakon osamnaest godina otkako su se oformili »furaju« hard sex’n’roll. Mislim da bi njihovu glazbu i furku tako trebalo opisati, a i dojma sam da i oni žele da ih se tako shvaća. Pogotovo kad znate da su se 1999. povukli sa scene umorni od ekscesa koji su ih pratili gdje god bi se pojavili…

Biografija kao iz udžbenika Kako postati rokenrol zvijezda?, lekcija prva. Sve bi to bilo opravdano kad bi Malehookersi imali horde izbezumljenih obožavateljica koje ih prate u stopu, a muškarci odobravaju jer su veći frajeri od njih. No, nažalost, stvarnost je drugačija. Zašto se ovaj bend još uvijek nedovoljno percipira u javnosti, a ima čime draškati čak i najžutije novinare, ne mogu dokučiti. Kao da je u nas Romantika kriva za sve, kako je i naslovljen prvi singl Mašine. Kao da potencijalnu publiku živcira taj stav Hajde bejbe ne budi lijena/ napravi to da se osjećam kao stijena... ili Ljubomornim mužem zatuci me... Ima puno bendova na svjetskoj sceni koji »furaju« isti film, poput Eagles of Death Metal, no razlika između Jessea Hughesa i Jerryja Gabora jest u tome što se Jesse zafrkava, Jerry baš i ne.

Možda da malo manje koriste to bejbe... možda bi bilo učinka. Glazba je poželjno sirova, gitarističke dionice zadovoljile bi i najvećeg rock–junkieja, zvuk je odličan, što nije ništa čudno ako se zna da su album,

kao i prethodni Muški svijet, snimali u studiju kod legendarnog Janka Mlinarića Trulog. Neke od pjesama su potencijalni hitovi, poput meni najdražih Gun i U dobru i u zlu. Takvog neušminkanog rocka kronično nedostaje na našoj sceni, a Malehookersi djeluju kao endemske vrste, rijetke biljke koje »furaju« isti film još od doba kad je njihova obrada Čudne šume bila himnom hrvatske rock–scene. I kao takve ih, uz poneki ispravak, treba sačuvati. Možda pokrenu neku novu lavinu, neki novi Fiju briju.

Jerry Alan Gabor izvrstan je autor, no ima još puno toga pokazati. I poraditi na nekoj promociji, ali zauzeti kulerskiji stav... da ne bi bilo »uzalud vam trud, svirači«. (Martina Validžić)

Daniel Popović

Fantazija Croatia Records Na 30. godišnjicu svojeg najvećeg hita Džuli, s kojim je 1983. godine predstavljao Jugoslaviju na Euroviziji u Münchenu, Daniel Popović je rođendan svoje najpoznatije pjesme proslavio objavom novog singla — zarazne pop–pjesme za koju je u maniri Princea sam odsvirao i sve instrumente — naslovljenog Fantazija, čime je najavio i istoimeni album. Nakon podulje stanke (od deset godina), odlučio nas je počastiti novim pjesmama. I dalje je vjeran pravom, zdravom popu kakav apsolutno nedostaje na sceni, a kakav bi mogao dobro proći u susjednim državama (osobito Osjećam te, anđele, Taxi, Roman, To anđeli znaju, Bezobrazno, Stijene). Pjesme Navodno sve i Ti si moj orijentir ponajviše podsjećaju na Danielove najveće hitove koji su i danas nezaobilazan repertoar u radijskom eteru, kao i u klubovima. Kompletan je album prvi put posve Danielovo djelo: sve tekstove, glazbu i aranžmane napisao je sam. Nove su pjesme autobiografske i »teške« jer, kako je rekao, takav je bio i njegov život otkada je minulo doba slave što ju je uživao u doba Džuli: malo veselja, malo nostalgije, malo patetike, ne bi li se dotaklo što šireg iz palete emocija.

Daniel je u međuvremenu pisao pjesme za Severinu, Zdravka Škendera, Željka Bebeka, Mineu, Jasnu Zlokić, Jasmina Stavrosa i mnoge druge, a i danas puno radi za slovenske izvođače. Zvijezde i anđeli najspominjaniji su pojmovi u jednostavnim tekstovima, a najsvjetlije točke albuma neosporno su naslovna pjesma te pjesma Zločin i kazna. Najveća kvaliteta novog albuma njegova je jednostavna produkcija i aranžmani. Bez obzira na najprodavaniji prvijenac u povijesti domaće diskografije — Bio sam naivan (a bio je!), na dosadašnju karijeru i zatvaranje svjetskih i regionalnih krugova, dani ondašnje popularnosti odavno su iza njega, kao što je i sam priznao. Album, dakle, nije revolucionaran; dobili smo što smo i očekivali. Daniel nije ciljao na pridobivanje neke nove publike i obožavatelja, no oni koji to jesu, neće ostati ni ovaj put razočarani. Ovom kompaktnom pločom apsolutno dokazuje da je i dalje vokalno moćan, ali i nespreman za glazbe-

ne eksperimente. Dežurnim hrvatskim jalnicima dat će materijal za osporavanja, a kakav će doista Fantazija imati feedback, ovisit će o snazi i kvaliteti marketinške i promotivne mašinerije. (Danijela–Ana Morić)

Leteći odred

Agent za ljubav Croatia Records

Da će novi album Letećeg odreda biti kvalitetno izdanje, moglo se pretpostaviti već u najavnim singlovima koji su mu prethodili: Možeš ti sve što hoćeš, Dao sam ti dušu, Volim te još…

Na njihovu devetom studijskom albumu Agent za ljubav, koji je fotografijama obogatio Filip Dizdar, a likovno oblikovao Robert Butković, nalazi se jedanaest pjesama.

Kvalitetu Letećeg odreda prvi je 1992. godine prepoznao i otkrio Husein Hasanefendić Hus. Iako su ih u početku uspoređivali s Crvenom jabukom i prognozirali kratak vijek trajanja, od tada se uporno i uspješno drže na sceni te se svojim pjesmama nameću kao nezaobilazna pop–rock pojava. Samo ih je rat spriječio da ostvare veliki (i zasluženi) proboj na šire područje bivše države, no unatoč tome, održavali su velike posjećene koncerte, prodavali desetke tisuća albuma i suvereno vladali domaćim radijskim eterom. Denis Dumančić, od početka alfa i omega benda (jedan je od kvalitetnijih i izvođenijih autora domaće pop– scene) na novom albumu svog benda nije napravio naročit odmak od prošlih uradaka, tek ponešto pitkiju produkciju koja ukazuje na napredak, čemu se ne čudimo ako znamo da je album producirao sve traženiji Igor Ivanović. I dalje su to odlični tekstovi (poglavito ljubavni), meka i ugodna ritam–sekcija, dobri gitarski rifovi, pjevni refreni, lakopamtljive melodije koje će se sigurno dugo vrtjeti i rado slušati u radijskom eteru, baš kao i svi dosadašnji uratci Letećeg odreda — bez vijeka trajanja. Zvuk je žešći, svirački zreliji, jer si je Dumančić napokon dao oduška i sad radi — kako je sam istaknuo — ono što je oduvijek želio te se jednom zauvijek odmaknuo od etikete nekadašnje teen atrakcije. Na albumu Agent za ljubav nalazi se jedan od najvećih novijih hitova benda Svaki dan je s tobom poseban te Studeni u suradnji s Kristijanom Rahimovskim, koji je žario i palio top–ljestvicama 2010. i 2011. godine. Tu su i Dok se kuneš, stalna pjesma na njihovu koncertnom repertoaru te lijepa »laganica« Ljubavi koja zatvara album. Posebna poslastica su albumski bonusi što su ih zauzele pjesme Čini mi se, brate (s Kumovima i Željkom Bebekom) i Zorica, jedan od najvećih hitova 2013., koji je Dumančić namijenio mladom tamburaškom sastavu Mejaši. Loša pjesma se ne može naći; sve je napravljeno kako treba (jer Dumančić očito ne zna napraviti nekvalitetnu pjesmu), pa će ovim albumom bend nesumnjivo osvježiti i učvrstiti svoju postojanu popularnost. Croatia Records ima zajamčeni »as u rukavu«, jer će Agent za ljubav uz postojeće — generaciju koja je odrasla s Denisom Dumančićem — osigurati ‘brdo’ novih slušatelja. (Danijela–Ana Morić)

IZDAVAČI Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Milan Majerović-Stilinović Siniša Škarica Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić FOTOGRAFIJA Anastazija Vržina GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb E–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kuna (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn 1/3 STRANICE 2.000,00 kn 1/4 STRANICE 1.500,00 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na cantus@cantus.hr

71

72 BROJ 185, OŽUJAK 2014.