Cantus183 184 web

60. Zagrebački festival | 60. rođendan Zlatka Tanodija | 50. glazbena tribina Opatija | 50. rođendan Sanje Drakulić i Srećka Bradića | 40 godina diskografije Zrinka Tutića | 30 godina stvaralaštva Tomislava Uhlika | 15 godina Gudačkog kvarteta Rucner | 15 godina grupe Elemental | 1.Međunarodna autorska kreativna konferencija (MAKK) u Zagrebu

ISSN 1330–4747

NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 183/184 | prosinac 2013. | CIJENA 22 kn

Sretan Božić i nova 2014. godina!

15 godina Elementala

Tvornica kulture Zagreb 16. studenog 2013. (tekst na str. 40-41)

Nadamo se da će vam novi broj uljepšati božićne blagdane i ulazak u novu, sretnu 2014. godinu.

A J N A R R

Jana Haluza

2

Antun Tomislav Šaban i Mitko Čatalbašev

fakulteta, koja je iznijela komparativni pregled tarifa u zemljama srednje i istočne Europe, i glavni tajnik HDS–a, Antun Tomislav Šaban, koji je u svojstvu dopredsjednika ECSA–e i člana Upravnog odbora vijeća glazbenih autora CIAM–a iznio svoj pogled na sustave kolektivne zaštite i njihov odnos

Polemika o demantijima

U

prošlom broju Cantusa, kolega Srzić najprije odapinje otrovne strijele, ali se odmah potom povlači i ne želi dalje polemizirati.

U međuvremenu Dubrovački simfonijski orkestar ide tragom ostalih hrvatskih izvođačkih tijela i veselo djeluje bez šefa– dirigenta ili umjetničkog ravnatelja. Takva smo mi zemlja, uskoro ćemo igrati jedini na svijetu i nogomet bez trenera. Moram nažalost priznati da ni to nije lošije od nekompetentnog šefa–dirigenta. Onog koji, ne bi li sačuvao svoju stolicu, spremno podupire bolesno lažljive pothvate svojeg ravnatelja. Kako slika govori više od riječi, prosljeđujem fotografije snimljene na spominjanom koncertu Dubrovačkog simfonijskog orkestra u Washingtonu, od kojih najviše govori slika publike. A o kompetentnom vođenju izvođačkih tijela u Hrvatskoj rado bih polemizirao! (Mladen Tarbuk)

s autorima. Ovogodišnjim seminarom obilježena je i deseta obljetnica utemeljenja regionalnog ureda CISAC–a za srednju i istočnu Europu u Budimpešti, s kojim Hrvatsko društvo skladatelja i služba Zaštite autorskih muzičkih prava od početka blisko i uspješno surađuju. (HDS)

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

V

I

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

za nas je vrhunac stvaralačke godine: jesenski mjeseci uvijek su za naše skladatelje najproduktivnije doba, o čemu svjedoči ispunjenost naših stranica. Teško da ćemo u jednom broju imati toliko popraćenih događaja, međunarodnih i hrvatskih tribina, festivala ili autorskih koncerata: u ovom broju naći ćete osvrte na jubilarni 60. Zagrebački festival, jubilarnu 50. Glazbenu tribinu Opatija, obljetničke autorske koncerte Tomislava Uhlika, Srećka Bradića, Zlatka Tanodija, Sanje Drakulić… Uz to, govorimo o, ili dajemo riječ, našim istaknutim članovima koji su priznanjima ili zaokruženim stvaralačkim opusima obilježili naš glazbeni krajolik: skladatelji Zrinko Tutić (četrdeset godina njegove diskografije) i Arsen Dedić (pedeset godina solističke karijere) te muzikologinja dr. sc. Zdenka Weber (Nagrada Josip Andreis HDS–a). U svjetlu pristupa naše zemlje Europskoj uniji intenzivira se angažman u povezivanju naših članova sa svjetskim udrugama i trendovima, pa tako se niz probranih hrvatskih autora pridružuje CISAC–ovoj inicijativi Program veleposlanika i sudjeluje u međunarodnom podizanju svijesti o potrebama umjetnika u današnjem digitalnom okruženju, dok naši predstavnici predvode CISAC–ov 10. regionalni seminar u Budimpešti.

Vrhunac je takvih težnji HDS ZAMP– ova ključna uloga u priređivanju 1.

Međunarodne autorske kreativne konferencije u Zagrebu (MAKK, 9. — 11. prosinca) koja je dodatno učvrstila vodeći položaj naše zemlje u regiji u pogledu regulacije Zakona o autorskim i srodnim pravima.

Upravo u tom kontekstu, u prvom su planu ovoga broja prvi koncert Zlatana Stipišića Gibbonija u Beogradu, kao i posljednji zagrebački nastup sve popularnijeg bosanskohercegovačkog benda Dubioza Kolektiv. Od »općih tema« ne propustite saznati što znači uspjeti na području pop–glazbe u Hrvatskoj, te zašto glazbeni producent Srđan Sekulović Skansi neprestano ulaže u sebe, plaćajući skupe seminare kod najvećih svjetskih stručnjaka.

eć desetu godinu u Budimpešti se održava regionalni seminar autorskih društava srednje i istočne Europe.

Djelatnici HDS–ZAMP–a redovito sudjeluju na tom događaju koji okuplja stručnjake i profesionalce s područja autorskih prava iz bivših socijalističkih zemalja, od Slovenije i Češke, do Rusije i srednjoazijskih republika. Ove je jeseni seminar održan 27. i 28. studenoga na temu dobrog upravljanja društvima za kolektivno ostvarivanje prava, te njihov odnos s mjerodavnim državnim tijelima. U dvorani mađarskog društva ARTISJUS okupilo se više od stotinu sudionika — predstavnika pedesetak društava s područja glazbe, literature i filma, državnih tijela, međunarodnih udruga i znanstvenih ustanova. Od dvanaest predavača bilo je čak dvoje iz Hrvatske: dr. sc. Romana Matanovac, profesorica sa zagrebačkog Pravnog

G

i

Dragi čitatelji Cantusa,

A

Riječ urednice

Hrvatski stručnjaci na 10. regionalnom seminaru CISAC–a u Budimpešti

E

UVODNIK

Hrvatsko društvo skladatelja raspisuje 2. prosinca 2013.

NATJEČAJ

za potporu produkcije hrvatske glazbe u inozemstvu I. Hrvatsko društvo skladatelja (dalje: HDS) Natječajem podupire aktivnosti hrvatskih skladatelja, svojih članova, na međunarodnoj glazbenoj sceni ili tržištu.

ili poštom, na adresu: Hrvatsko društvo skladatelja, Berislavićeva 9, 10 000 Zagreb. Svi materijali čuvat će se najviše 15 dana nakon objave rezultata.

II. Cilj Natječaja je povećati konkurentnost glazbenih djela i produkcije hrvatskih autora u međunarodnom i globalnom kontekstu, čime bi na kvalitetan način ostvarili dodatnu prepoznatljivost svoje zemlje, njezine kulture, glazbe i identiteta. Natječajem se podupire i promiče glazbeno stvaralaštvo svih žanrova na način kojim se stimulira kvaliteta i izvrsnost. Projekti koji se prijavljuju moraju biti osmišljeni za prezentaciju na međunarodnoj sceni ili tržištu, iz čega se isključuju zemlje regije (Slovenija, BiH, Srbija, Kosovo, Crna Gora, Makedonija).

V. Materijali svakako moraju sadržavati dokumentaciju iz kojih su razvidni kontakti sa stranim partnerima: izvođačima, producentima, diskografima i slično. Također moraju sadržavati kvalitetne audio ili notne zapise,

III. Natjecati se mogu isključivo redoviti članovi HDS–a koji taj status imaju dulje od pet godina i koje HDS i njegova Služba ZAMP putem punomoći zastupaju u cijelom svijetu. Natjecatelji također moraju biti državljani Republike Hrvatske sa stalnim prebivalištem u RH, koji su prije pristupanja Natječaju ostvarili prepoznatljivu umjetničku karijeru u RH. IV. Natjecatelji su dužni podnijeti HDS–u detaljan umjetnički, organizacijski i financijski opis projekta za koji traže sufinanciranje, zaključno s 13. siječnja 2014. godine, s naznakom »Za međunarodni natječaj« na urudžbeni zapisnik

VI. HDS može uvjetovati dodjelu potpore određenim izmjenama u projektu, suradnjom u medijskom predstavljanju, te odgovarajućom promocijom važnosti zaštite autorskog prava, HDS–a ili ZAMP– a u projektu.

VII. Potpora iznosi najviše 150.000 kuna, namijenjena je jednom projektu i nedjeljiva je. Udio HDS–a u financiranju projekta ne može biti veći od 50%. HDS pridržava pravo da potporu ne dodijeli.

HDS će od dobitnika potpore tražiti financijsku i programsku dokumentaciju o utrošku dobivenih sredstava.

VIII. Odluku o dobitnicima potpore donijet će Predsjedništvo HDS–a na prijedlog Stručnog povjerenstva sastavljenog od istaknutih skladatelja i drugih umjetnika odgovarajućeg područja, najkasnije do 29. siječnja 2014. godine, o čemu će javnost biti obaviještena putem interneta.

3

Gibonni prvi put u Beogradu, Kombank Arena, 25. 10. 2013.

Kad emocije poprskaju brodolomnike T

D

Piše: Petar Popović

a se ne lažemo, on je sinonim onoga što nam svima negdje duboko nedostaje. Fali nam taj šlager s emocijama i u dosluhu s vremenom. Civiliziran, dobro napravljen i vrhunski izveden.

To Srbi nemaju, kao što Hrvatima, čini se, nedostaju naši narodnjaci, oni kafanski, najprizemniji, kojih smo odavno siti i rado bih da ih se odreknemo, a nikako nam ne polazi za rukom. Gladni smo i jedni i drugi onoga što nemamo, ali se ustežemo da to glasno priznamo.

Zato nas povremeno zadese emotivni udesi. Zapravo, htio bih da kažem koju o Zlatanu, sinu šjora Ljube Stipišića, poznatijem kao Gibonni.

Bilješka o piscu: Petar Popović, za prijatelje (ali i sve one koji malo dulje prate pop–glazbu) Peca, živa je legenda srpskog i nekada jugoslavenskog novinarstva, kako mu najčešće tepaju na internetskim stranicama ako uguglate njegovo ime. Pisac, novinski, televizijski i diskografski urednik, promotor rocka. Sebe najradije naziva jednostavno rock–novinarom i reći će: Moja starost (rođen je 12. srpnja 1949., nap. ur.) lepša je zbog privilegije da sretnem i razgovaram s puno čudaka koji su darom bogatili život naše generacije. I čija sam neka razmišljanja preneo čitaocima. »I približio im njihovu glazbu«, dodao bih, kao što to čini i ovaj put u svojem nadahnutom osvrtu na prvo Gibonnijevo gostovanje u Beogradu.

Lucidan i neposredan

G

lazbenih čudotvoraca poput Zlatana Stipišića sve je manje. Odajem mu duboko poštovanje jer mi je u vremenu prijevara i obmana pomogao da ponovo poželim biti vjernik.

4

Njegov se koncert s razlogom čekao dugo. Gibonni je jedini stvorio ozbiljnu regionalnu karijeru s reperkusijama. Veći se kantautor od njega nije oglasio na zajedničkim prostorima u posljednja dva desetljeća. A opet, nikada nije gostovao u Beogradu. U vremenima kad se u svim državama bivše Jugoslavije pozicionirala velika zbrka što bi se moglo smatrati modernim mainstreamom, upravo je on u toj srednjoj struji koja je iskrila između isključivosti etno muzike i »rocka za ugodno starenje«, tijekom solističke karijere napravio najviše najboljeg. U svojem je stvaralaštvu pomirio nepomirljivosti lokalnog i svjetskog, te publici širokog pejzaža ponudio glazbu koje se nikad i nigdje ne treba odreći. Čudesnom dosljednošću stvaranja, lucidan i neposredan unutarnji poetski Stipišićev svijet, bez lažnog filozofiranja i mudrijašenja, bez usiljenih pouka i poruka, s čednim osjećanjem djetinjstva u osjetilu, mladićstvom u odrastanju, roditeljstvom u zrenju, spasilačkom

Noinom arkom ljepote i dobrote, vjere, nade i ljubavi uplovio je u nas same, u našu privatnu Oceaniju čije obale je izmišljao i kotirao, a o kojima smo mi kontinentalci dugo maštali. Na pozornici ga nisam vidio punih dvadeset pet godina. Do glavnog grada Srbije stizao je dugo preko Vojvodine. Prije dvije jeseni u Novom Sadu je rekao: U Beograd ću kako treba ili nikad neću doći...

Tako i bi.

Panorama emocija Pogasi svjetlo unutar pune, najveće, prijestolničke koncertne dvorane i pjesmom Mirakul istog trena uvede svoj prvi ovdašnji nastup u čudesnu atmosferu. Vidjevši to, i slušajući kako se more publike talasa u muzici, odmah mi nešto sijevnu kroz glavu. Taj dolje pod reflektorima, zasut tolikom ljubavlju prisutnih, taj Gibonni je kao Vukas, kao Beara, kao Smoje, kao Matošić, kao Runjić, kao Jerković, kao Oliver, kao Slišković, kao glasovi klape Cambi. Za sve njih pojedinačno ovdje odavno živi uzdah divljenja — majstor s mora.

Njegov teren je nepredvidiva panorama emocija. Baš u tom prostoru muzikom, toplinom i porukama tvori nježnu liturgiju, podsjećajući na biblijsku istinu da su ljubav i trpeljivost nužni ako želimo, uprkos svemu, ostati zdravi.

Spaja duhovno i pučko, stvara od novobeogradske Arene istovremeno katedralu, trg i kafanu, na način i s mjerom koja ga izdiže iznad svake usporedbe. Opkoljena aureolom posvećenosti i slane magije iz koje se rodila ne samo Gibonnijeva glazba nego i scenska umjetnost, sve je to više nego duhovna hrana!

Ona se može osjetiti čak i kad se ne mogu do kraja racionalno shvatiti lomne niti pjesama, metafore i brojne literarne skice. Najviše djeluje i plemeni istinitošću i postojanošću svojeg uzvišenog tona.

Jezgroviti tragovi njegova autorskog jezika, u rasutom poretku pjesama, kriju bezbroj tajnih vještina, ne ostajući nikad bez snažnih unutarnjih tonaliteta. Zahvaljujući vrsnim muzičarima koji ga prate, Gibonnijev koncert u svakoj pjesmi dobiva glazbenu pozadinu koja cjelokupni nastup vodi prema višim sferama. U gotovo tri sata, to je pun krug od Mirakula do Mirakula i, ako me pamćenje služi, dvadeset sedam pjesama koje predstavljaju presjek impozantne karijere, uključujući najnoviju englesku ploču 20th Century Man. Redaju se zborske svečanosti: Činim pravu stvar, Ovo mi je škola, Zamoli me (Možda ti je ispod časti), U ljubav vjere nemam, Libar, Ne odustajem, Tajna vještina, Hodaj, Anđeo u tebi, Slavim ove dane što si tu, Ljudi, zviri i beštimje, Budi moja voda, Žeđam, Došlo vrime da se pomirim sa svitom, Oprosti, Zlatne godine, Tempera, Posoljeni zrak, Povedi me, Cesarica sve do Vrata moje sestre...

Trijumf rijetkog talenta Ima ljudi među zvijezdama pozornice koji te dobrotom zanesu, pa se osjetiš ispunjeniji i bogatiji upravo zbog prisutnosti posebne predanosti i plemenitosti. Onda si, bar dok traje ta čarolija, prinuđen da budeš i sam bolji nego što znaš da jesi. Zato kada kažem koncert za pamćenje, uvijek mislim na pobjedu emocija i plemenitosti u produkcijski vrhunskom programu. Kad Gibonni pjeva, u svom je svijetu, u zavičaju brodolomnika i poeta. Tek na trenutke gleda u publiku, ali uglavnom zatvorenih očiju bježi u pore svojih pjesama. On ne ruši glasom (samo piva da ga ne pojide mrak), ali zato uvijek zna od svojih nedostataka, okružen doista vrhunskim suradnicima (markantni vokal Tea Brajčića) i sjajnim gostima, napraviti dodatnu prednost: Maya Azucena, Damir Urban, Vlatko Stefanovski, Steve Stivens, Zbor londonske gospel zajednice... Njegov je koncert, jedno-

stavno, u nerazmjeru sa stvarnošću u kojoj živimo. To nije zvučna i vizualna iluzija, već trijumf rijetkog talenta, dugog rada i skupe investicije nekoga tko iz uvjerenja ulaže u ono u što vjeruje i što voli.

Kralj glam rocka i električni ratnik Marc Bolan 1973. godine dominirao je top–listama (20th Century Boy) pjevajući o rockenrolleru, novom Robinu Hoodu, koji ubada kao pčela, juri kao auto i želi biti dečko 20. vijeka. Petnaest godina poslije veliki Ray Davies, autor fantastičnog opusa grupe Kinks, odgovorio mu je (20th Century Man) da ga ni majka ne razumije što to radi na rubu ludila. On, čovjek 20. stoljeća, koji ne želi to ovdje i sada da bude. Poslije svega imamo, izmaknutog na distancu od četiri desetljeća, Gibonnija (20th Century Man) sa senzibilitetom dovoljno zrelim i profesionalno zapakiranim da se u 21. stoljeću osjeća ponosno kao dio velike pustolovine, ne zaboravljajući da su on i njegova glazba skup svih nevjerojatnih iskustava prošlog stoljeća. Koliko u svojem radu Gibonni kao Čovjek dvadesetog vijeka hrabro spaja zvuk svojeg dalmatinskog zavičaja s modernim tokovima popularne glazbe, toliko taj autor fine prašine na stihovima i arija što obilježavaju vrijeme, istovremeno simbolizira stav da bez kompleksa valja ljubiti domaće a pritom ne mrziti tuđe niti se odreći vrijednosti zbog kojih je davno, radoznao i čist, ušao u glazbu.

Glazba djeluje na raspoloženje, zdravlje, na sve. Postoje mnoge pjesme koje te kad si loše znaju vratiti u život. To je čudo glazbe. Upravo je tako rekao nedavno otišli Lou Reed. A taj gad, život, ponekad me unutarnjim vodičem za brodolomnike i anđele promatrače tjera da dodam: Na prostoru mojeg jezika i mojih osjećanja, muzičkih čudotvoraca poput Zlatana Stipišića sve je manje. Odajem mu duboko poštovanje jer mi je u vremenu prijevara i obmana pomogao da ponovo poželim biti vjernik.

BOJAN HOHNJEC

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

B

aš u prostoru emocija, Gibonni muzikom, toplinom i porukama tvori nježnu liturgiju, podsjećajući na biblijsku istinu da su ljubav i trpeljivost nužni ako želimo, uprkos svemu, ostati zdravi.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

o nije zvučna i vizualna iluzija, već trijumf rijetkog talenta, dugog rada i skupe investicije nekoga tko iz uvjerenja ulaže u ono u što vjeruje i što voli.

U stvaralaštvu je pomirio nepomirljivosti lokalnog i svjetskog te publici širokog pejzaža ponudio glazbu koje se nikad i nigdje ne treba odreći.

5

TRIBINE

50. Zagrebački festival

Uspješna 1. Međunarodna autorska kreativna konferencija u Zagrebu, 9. — 11. prosinca 2013.

Svečanost dodjele priznanja, 5. studenoga u klubu Matis (Matica iseljenika)

Autorstvo i kreativnost — snaga za 21. stoljeće

Najzaslužnijima u šezdeset godina Zagrebačkog festivala

Suradnja udruga: HDS ZAMP–a, Instituta hrvatske glazbe, Hrvatskoga društva za autorsko pravo i Adria MC–a.

Anastazija Vržina

Među šezdeset govornika, na konferenciji su bila mnoga javnosti dobro poznata imena. Pozdravnim su je govorima otvorili skladatelj i zamjenik ministrice kulture Berislav Šipuš i ravnateljica DZIV–a Ljiljana Kuterovac. Izvrsno predavanje o novostima u tretmanu autorskih djela u zakonodavstvu Europske unije održao je Patrick Ager, glavni tajnik ECSA–e (Europskog saveza skladatelja), a jedna od zvijezda konferencije bila je i Marie–Françoise Marais, direktorica francuskog HADOPI–a, tamošnje vladine agencije za borbu protiv online piratstva. Ona je sudionicima

Dino Šaran, Tonči Huljić i Zoran Predin

bila pravi međunarodni skup. Predavači i sudionici okruglih stolova pristigli su iz zemalja članica Europske unije: Austrije, Francuske, Poljske, Slovenije, ali i iz regije — Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

6

I

Marie–Françoise Marais, direktorica francuskog HADOPI–a

ljić, Zoran Predin, Dino Šaran, Dragan Brajović, Želimir Babogredac,Tomo In der Muehlen, Igor Geržina, Phat Phillie, Ela Radić, Silvije Varga, Nikola Vrdoljak, Ivan Brezak Brkan, Eddy i Dus, Neno Belan, Massimo i brojni drugi. Svi su oni zainteresirani za priznavanje doprinosa kreativnih pojedinaca i udruga nacionalnoj kulturi i gospodarstvu.

Hrvatski autori — veleposlanici CISAC–a hrvatski autori uključili su se u novopokrenutu međunarodnu inicijativu CISAC–a pod nazivom Program veleposlanika. Ideja inicijative jest okupiti skupinu priznatih autora koji bi bili voljni poduprijeti i uključiti se u promotivne aktivnosti CISAC–a, na dobrobit šire kreativne zajednice. CISAC konstantno djeluje na polju širenja međunarodne prepoznatljivosti i predstavljanja autora i njihovih društava.

Bivši predsjednici CISAC–a, Robin Gibb i Hervé di Rosa, uspješno su utjecali na političare u mnogim zemljama, a to iskustvo pokazalo je ne samo nužnost da se autori uključe u djelovanje CISAC–a nego je potenciralo i donošenje sljedećeg koraka: Programa veleposlanika. Na poziv HDS–a i HDS ZAMP–a, inicijativi su se rado odazvali hrvatski skladatelji različitih naraštaja i glazbenih žanrova. Oni će se pridružiti kampanji podizanja svijesti o potrebama umjetnika u današnjem digitalnom okruženju te važnosti sustava kolektivne zaštite autorskih prava. Davanjem izjava ili stavljanjem svojeg potpisa na zajedničke rezolucije, oni će, kao dio velike svjetske skupine uglednih autora, pomoći kampanji u ostvarenju njezine svrhe. Veleposlanici će djelovati prema potrebi te će imati punu potporu HDS ZAMP–ova i CISAC–ova tima. U predsjedničkom mandatu francuskog skladatelja Jean–Michela Jarrea, u Program CISAC–ovih veleposlanika od hrvatskih skladatelja zasad su se uključili Alfi Kabiljo, Ante Pecotić, Arsen Dedić, Boris Đurđević, Dubravko Detoni, Frano Parać, Hrvoje Hegedušić, Husein Hasanefendić, Krešimir Seletković, Miroslav Buljan, Mladen Tarbuk, Neno Belan, Pavle Dešpalj, Rajko Dujmić, Tamara Obrovac, Zlatan Stipišić Gibonni, Zrinko Tutić i Zoran Juranić. Tamara Obrovac, priznata hrvatska kantautorica i jazz glazbenica, a odnedavno i veleposlanica CISAC–a, rado se odazvala pozivu društva te je inicijativu pozdravila ovim riječima: Uvažavanje mišljenja, stavova i specifičnosti svih zemalja pripadnica globalne zajednice autora, čini mi se pozitivnim potezom, usmjerenim većoj povezanosti i usklađenosti te zajednice. Za mene funkcija ambasadorice CISAC–a znači priliku da još bolje upoznam odnos autora i njihovih prava na globalnom planu, te pridonesem sa svim ostalim hrvatskim ambasadorima još aktivnijem uključenju Hrvatske u globalnu zajednicu autora. (HDS)

eti dan u studenome imao je neuobičajeno toplu večer, barem u zagrebačkom klubu Matis pokraj Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Svečanost Hrvatskog društva skladatelja kojom je obilježeno šezdeset godina Zagrebačkog festivala razgalila je srca i ugrijala duše mnogobrojnih velikana i diva hrvatske popularne glazbe. Bila je to prigoda da se na jednom mjestu okupe neki od zaslužnih ljudi iz povijesti našeg najdugovječnijeg festivala: od skladatelja, od kojih sve i počinje, do izvođača, aranžera i direktora festivala.

Uzdasi za izgubljenim vremenom Nisu ostali zaboravljeni ni ostali bez kojih nema niti jedne velike glazbene ma-

ali njihove su pjesme ostale.

kumentarnog filma iz serije Zanimanje — skladatelj koju u koprodukciji s HRT–om pokreće HDS. Film urednice Jane Haluze te je večeri i pretpremijerno prikazan, a maestro Ljubo je i u filmu i tijekom ovacija okupljenih nakon filma oduševljavao izjavama i entuzijazmom, neuništivim šarmom »stare škole«.

Dio večeri u kojemu su po priznanja dolazili sami dobitnici — tridesetero njih — bio je, naravno, mnogo veseliji. Ponovni susret sa starim znancima razveselio je mnoge. Tereza Kesovija nije dugo vidjela Đelu Jusića, Zdenka Kovačiček i Radojka Šverko oduševljeno su pljeskale Marku Novoselu, Hrvoju Hegedušiću i Dragi Dikliću; Gabi Novak je pozdravila sve i ispričala Arsena zbog izostanka, a i Zdenka Vučković preuzela je zahvalnicu i za supruga Krešimira Oblaka kojega su zdravstvene tegobe spriječile u dolasku. Maja Perfiljeva, zaslužna za neke od najljepših tekstova domaće glazbe, bila je ganuta pljeskom koji

K

ako je čitano ime za imenom, okupljeni su uzdisali prisjećajući se prošlih vremena i velikih uspjeha.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Doprinosi kreativaca Treba čuvati delikatne, osjetljive autore koji nemaju sposobnost zarađivanja novca, rekao je u videoporuci veliki skladatelj Arsen Dedić, koji je bio među najčešće citiranim sudionicima konferencije. Svjetski poznati književnik Miljenko Jergović osvrnuo se na pitanje naknade autorima za posudbu knjiga u javnim knjižnicama i zaželio svima koji stoje na braniku autorskih prava puno uspjeha u budućnosti i vedrine u pristupu — jer nas samo ona može spasiti.

U velikom skupu kreativaca i kulturnih poduzetnika sudjelovali su i Hrvoje Hribar, Damir Urban, Miro Gavran, Vinko Brešan, Neven Frangeš, Ante Pecotić, Seid Serdarević, Hrvoje Krstulović, Paolo Sfeci, Nikola Francetić, Tonči Hu-

P

Piše: Milan Majerović Stilinović

Anastazija Vržina

U žarištu izlaganja i rasprava bila je trenutačna pozicija autora i umjetnika te rad njihovih udruga reguliran Zakonom o autorskim i srodnim pravima i drugim pravnim aktima. O temama kao što su turbulentna gospodarska situacija, izazovi interneta i digitalnog doba ili potreba za sustavnom edukacijom najmlađe generacije o autorskim i srodnim pravima, raspravljali su domaći i inozemni pravni stručnjaci, ali i skladatelji, filmski redatelji, književnici, izvođači, diskografi, glazbeni publisheri, novinari, medijski djelatnici, nakladnici knjiga, organizatori festivala, filmski distributeri, voditelji digitalnih servisa koji publici nude legalan pristup autorskim djelima i drugi predstavnici kreativnih industrija.

Uz probuđene uspomene, svi su uzvanici ponijeli i poklon HDS–a, kompilaciju 60 godina Zagrebačkog festivala, glazbeni vremeplov od 121 pjesme na šest CD–ova.

Publika — nagrađeni i njihovi poklonici

Osim uspomena, uzvanici su ponijeli i poklon HDS–a, kompilaciju 60 godina Zagrebačkog festivala. Taj glazbeni vremeplov od 121 pjesme na šest CD– ova donosi pregled festivalske raznolikosti i inovativnosti koji je festivalu, kako kažu autori kompilacije Croatia Recordsa — Želimir Babogredac i Zlatko Turkalj: ...dugi niz godina osigurao publiku, diskografski uspjeh i, što je najvažnije, pjesme koje čine naše najveće glazbe-

Radojka Šverko

no bogatstvo kad je u pitanju zabavna, pop i šlager glazba, te jedinstvena zagrebačka scena — zagrebačka šansona.

Nagradu prima i legenda HRT–a, spiker i voditelj Ljubo Jelčić

nifestacije: fotografi, televizijski voditelji i voditeljice, redatelji i urednici… Predsjednik HDS–a Zoran Juranić i glavni tajnik Antun Tomislav Šaban te su večeri dodijelili priznanja članovima obitelji ili nasljednicima dvadeset zaslužnih pojedinaca koji više nisu s nama, ali su ostavili trajan trag u povijesti festivala.

Kako je čitano ime za imenom, okupljeni su uzdisali prisjećajući se prošlih vremena i velikih uspjeha. Ljudi više nema,

su joj iz publike uputili Alfi Kabiljo, Pero Gotovac, Stjepan Mihaljinec, Zrinko Tutić i ostali velikani i velikanke — jer spomenuli smo samo neke od okupljenih.

Anastazija Vržina

U

žarištu izlaganja i rasprava bila je trenutačna pozicija autora i umjetnika te rad njihovih udruga reguliran Zakonom o autorskim i srodnim pravima i drugim pravnim aktima.

Zanimljive teme

iznijela francuska iskustva u zaštiti autorskih djela na internetu, rekavši kako se u svojoj karijeri borila za prava umjetnika i kako joj je drago vidjeti da i u Hrvatskoj ima mnogo onih koji rade isto.

Anastazija Vržina

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

eđunarodna autorska kreativna konferencija, pod sloganom Autorstvo i kreativnost — snaga za 21. stoljeće, uspješno je održana u Zagrebu od 9. do 11. prosinca 2013. S više od tristo registriranih sudionika, konferencija je, kao plod suradnje udruga: Instituta hrvatske glazbe (IHG), Hrvatskoga društva za autorsko pravo (HDAP — ALAI) i Adria MC–a,

Konferencija je održana pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i CISAC–a (Međunarodne organizacije društava autora i skladatelja), uz potporu Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo (DZIV), Pravnog fakulteta u Zagrebu i veleposlanstva Republike Francuske u Zagrebu. Glavni partner konferencije bilo je Hrvatsko društvo skladatelja i njegova stručna služba Zaštite autorskih muzičkih prava HDS ZAMP.

Anastazija Vržina

M

Piše: Milan Majerović Stilinović

Šarm »stare škole« Ipak, jedan je čovjek te večeri bio posebno istaknut: Ljubo Kuntarić prvi je pobjednik Zagrebačkog festivala, onog iz 1953. Zato je i glavni lik prvog do-

Prigoda za susret starih kolega i prijatelja

7

Jubilej kao TV šou Publika je mogla posvjedočiti bogatoj riznici kvalitetne domaće pop–glazbe i zapitati se gdje je ta glazba danas u odnosu na 1964., 1972. ili 1980.

J

Piše: Josip Radić

ubilarni, šezdeseti rođendan Zagrebfesta proslavljen je u formi televizijskog šoa, a gledatelji su 28. listopada 2013. na koncertu u HRT–ovu Studiju Anton Marti i 8. studenoga na 2. programu HTV–a imali prigode poslušati sedamnaest skladbi koje su obilježile bogatu povijest toga festivala. Pjesme su izvodili dijelom originalni izvođači, a dijelom mlade snage, no u svakom slučaju, žiriju nije bilo lako odabrati skladbe koje će predstaviti presjek svih djela izvedenih na festivalu koji je, nota bene, dvije godine mlađi od onoga u San Remu te dvije godine stariji od Eurosonga. Na samom otvaranju, Marko Tolja i Damir Kedžo podsjetili su nas na rane godine festivala, izvevši Ta tvoja ruka mala i Još samo večeras.

Original ili remake?

Novi fosili

sili opravdali najavu voditelja Voje Šiljka kako se radi o hrvatskoj inačici legendarne ABBE. I zaista, njihov istoimeni album iz 1978. može poslužiti kao kajdanka domaće pop–glazbe i obavezno štivo za sve mlade skladatelje i aranžere.

Da se poveo za primjerom Josipe Lisac, te je večeri Oliver Dragojević od Ključa života mogao napraviti sjajan komad soul balade s odjecima Otisa Reddinga, a ovako smo dobili standardnu verziju kakvu stari morski vuk inače izvodi na svojim koncertima. Generacije odrasle uz Zagrebfest osamdesetih došle su na svoje izvedbom Zorice Kondže i velikim reunion nastupom Ljiljane Nikolovske i Magazina. Simpatična Lile prisutnošću i glasom pokazala je koliko je današnji Magazin, nažalost, daleko od njezina Magazina, pop–pogona koji je itekako imao »štofa« za izvoz.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

60. Zagrebački festival

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

8

Šezdeset godina Zagrebfesta, 28. listopada 2013. u Studiju A nton Marti HTV–a, 8. studenoga na 2. programu HTV–a

Alan Bjelinski: pssst, gudači, pjeva Arsen!

Faktografski propusti

Tu se već postavilo pitanje jesu li izvedbe na slavljeničkom izdanju trebale biti tek faksimili s istovjetnim aranžmanima ili možda neka nova, hrabrija čitanja evergreena Zagrebfesta? Tolja i Kedžo svoje su otpjevali korektno, kao i Neno Belan koji je, uz akustičnu gitaru, usnu harmoniku i prikladni šezdesetosmaški styling, izveo trubadurski klasik Stari Pjer. Ipak, jedan od vrhunaca televizijskog prijenosa bio je nastup Josipe Lisac koja se, ne mareći za televizijska ograničenja, odlučila na radikalnu obradu svojeg hita iz 1972. Dok razmišljam o nama. Praćena uigranim bendom i nadahnutom fretless bas–gitarom, njezina se pjesma iz festivalskog aranžmana preobrazila u ambijentalni blues/trip hop kojim bi se danas rado podičila i inozemna imena poput Massive Attacka ili Björk. Bravo za Josipu!

Inače, televizijska je snimka koncerta sadržavala i arhivske materijale koji su obogatili cijelu proslavu, no scenaristima priredbe potkrale su se i neke faktografske greške, pa neka barem ovi ispisani reci upozore na to da, primjerice, Zdenko Runjić na festivalu nije debitirao 1968. nego 1963., uz napomenu da je za Ključ života napisao i glazbu i tekst, premda je svojedobno stihove potpisao kao Nena Labić (njegov povremeni pseudonim), ali ne i kao N. Larić, kako je u televizijskom šou navedeno. Također, red je navesti i prave autore pjesama Da te ne volim (R. Dujmić/D. Volarić: Dea, ne Rea) i Piši mi (T. Huljić/N. Ninčević, a ne V. Huljić) te napomenuti kako Utorak u izvedbi Petra Graše i Daleko, duet Borisa Novkovića i Kemala Montena, nisu odabrane kao pobjedničke, već kao reprezentativne skladbe iz razdoblja revijalnog karaktera Zagrebfesta.

Arsen Dedić i Tereza Kesovija, veterani Zagrebfesta, otpjevali su svoje festivalske uspješnice (Djevojka za jedan dan i Stare ljubavi) praćeni ansamblom HRT–a koji je, i to treba napomenuti, cijelu večer uspješno vodio maestro Alan Bjelinski. Pjesma Sanjam Indexa iz 1972. činila se previše »bjelačkom« za soul senzibilitet Marija Huljeva, dok su izvedbom Da te ne volim Novi fo-

Sve u svemu, jubilej Zagrebfesta proslavljen je dostojno, prisjećajući se svojih velikana kojih više nema i slaveći one koji su još s nama. Publika je mogla posvjedočiti bogatoj riznici kvalitetne domaće pop–glazbe i zapitati se gdje je ta glazba danas u odnosu na 1964., 1972. ili 1980. Možda nam putokaz ponudi već sljedeće izdanje Zagrebfesta u siječnju.

Josipa Lisac

J

esu li izvedbe na ovom slavljeničkom izdanju trebale biti tek faksimili s istovjetnim aranžmanima ili možda neka nova, hrabrija čitanja evergreena Zagrebfesta?

Damir Kedžo

Marko Tolja Melita Hrengek i Vojo Šiljak

9

Koncerti Zbora HRT–a te pijanista Pavice Gvozdić i Vladimira Krpana

5 0 . G l a z b e n a t r i b i n a O p a t i j a , o d 7. d o 10 . s t u d e n o g a 2 0 13 .

50. Glazbena tribina Opatija

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

10

vogodišnja je 50. jubilarna Glazbena tribina Opatija svojim programom, po izboru dvojice umjetničkih voditelja, Silvija Foretića i Vanje Lisaka, što se tiče koncertnog programa izvedenog u dvorani Hotela Imperial, donijela jednu od mogućih programskih retrospektiva — usredotočila se na starija djela, već izvođena na Tribini, i to isključivo hrvatskih skladatelja.

Ljepota hrvatskoga Svojim koncertom Tribinu je otvorio Zbor Hrvatske radiotelevizije, pod vodstvom šefa–dirigenta Tončija Bilića (četvrtak, 7. studenoga u 20 sati).

Zbor je izveo svoja repertoarna djela, neke od najreprezentativnijih skladbi hrvatske glazbe za zbor. Njihova razina izvođenja standardno je vrlo visoka, posebno kad se radi o hrvatskoj glazbi. Još jedanput su nam, premda im se možda i može prigovoriti poneka nesavršenost u izvedbi, omogućili da iznova, a dojmovi su uvijek jači pri živoj izvedbi, osjetimo ljepotu ponekih suzvučja koja izviru iz nečeg što je specifično hrvatsko, iz te osobite vokalnosti, koja u rukopisu odabranih skladatelja svakako nosi i kvalitete dostojne svjetskog repertoara. Jedino što toj glazbi priječi da to i postane jest hrvatski jezik, odnosno razumijevanje teksta o kojemu ovisi velik dio dojma za onoga koji sluša. Tu se u prvom redu radi o — možemo to slobodno reći — remek–djelu zborske literature, madrigalima za djevojački zbor i obligatne instrumente Petra Bergama, Spiriti eccelenti, koji nose cijelu paletu raspoloženja, prenose unutarnji svijet žene, melankoliju i oporost otočnog svijeta, koji dopire iz stihova velodrveničke pjesnikinje Marine Čapalije. Ženskom dijelu zbora u toj skladbi pridružio se niz odličnih instrumentalista: Rudolf Homen, Marko Bobičanec, Dario Golčić, Ivana Bilić, Marko Mihajlović i Boris Žuvela.

Rog obilja Još jedna izvrsna skladba iz roga obilja stvaralaštva Igora Kuljerića jest Galeotova pesan, također dio repertoara ovoga ansambla. Bio je tu i Ubu, Marka Ruždjaka, skladba koju

ovaj put možda i nismo čuli u najsjajnijoj izvedbi, ali svejedno se nametnuo originalan i beskrajno kreativan način Ruždjakova razmišljanja, u skladbi koja je stvorena od sasvim originalnog glazbenog materijala, tonske i glasovne sirovine koju Ruždjak slaže u izmišljen, a opet sasvim komunikativan i neposredan glazbeni jezik. Svojem programu Zbor je pridodao ovim koncertom jednu novu skladbu, inače i najrecentnije nastalu u programu ovogodišnje Opatijske tribine — to je motet Daniel Milka Kelemena, za dvozborje, na biblijske motive, skladan prepoznatljivim rukopisom skladateljskog barda 2008. godine, a praizveden godinu poslije.

Zbor HRT–a i Tonči Bilić

Pavica Gvozdić

Entuzijastična čitanja Baš kao što je Zbor odabrao u svojem programu repertoarna, antologijska djela za zbor 20. stoljeća, uz iznimku novijeg Kelemenova djela, tako su i na svojem zajedničkom koncertu s antologijskim izborom poslijepodne drugoga dana Tribine (petak, 8. studenoga u 16 sati) nastupili pijanisti Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan. Doživjeli smo ih kao tandem koji iskustvom, znanjem, velikim majstorstvom svojeg instrumenta i, unatoč poznim godinama, velikom i iskrenom srčanošću, može mnogo toga pokazati i prenijeti mlađima. Ponajprije u pristupu glazbi 20. stoljeća, odnosno suvremenoj hrvatskoj glazbi. Čuli smo djela za koja su velikim dijelom baš oni zaslužni što su nam »u uhu« i koja su preko njihova entuzijastičnog čitanja ušla u standardni suvremeni repertoar. Pavica Gvozdić odsvirala je Tri preludija Davorina Kempfa, Jubilus Ive Josipovića, Sonnant Stanka Horvata, Četiri studije Borisa Papandopula, a Vladimir Krpan Treću sonatu Borisa Papandopula, Mikrosuitu Natka Devčića te Prvu sonatu Stjepana Šuleka.

Otac i kći Krpan: pijanisti Vladimir i Katarina

Zbor HRT i maestro Tonči Bilić

Svečano otvaranje memorijalne sobe L. von Matačića u Rijeci prvoga dana Tribine uveličao je ansambl Antiphonus

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

O

Piše: Zrinka Matić

Anastazija Vržina

Blagodati antologija

J

edino što toj hrvatskoj zborskoj antologiji priječi da postane međunarodni repertoar jest hrvatski jezik, odnosno razumijevanje teksta o kojemu ovisi velik dio dojma za onoga koji sluša.

Pola stoljeća u svakom je pogledu respektabilno razdoblje Jubilarni su događaj umjetnički osmislili skladatelji Silvio Foretić i Vanja Lisak, nositelj programa bilo je Hrvatsko društvo skladatelja uz organizacijsku pomoć Cantusa d.o.o.

5 0 . G l a z b e n a t r i b i n a O p a t i j a , o d 7. d o 10 . s t u d e n o g a 2 0 13 .

50. Glazbena tribina Opatija

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

12

akon gotovo cjelodnevnog putovanja autobusom od Beča do Opatije, uspjelo mi je 8. studenoga stići na večernji koncert Zagrebačkih solista. Dakle, propustila sam svečano otvorenje sa Zborom HRT–a pod ravnanjem šefa–dirigenta Tončija Bilića, a nisam stigla čuti ni naše pijanističke veterane Pavicu Gvozdić i Vladimira Krpana. Pa ipak, dvodnevni se boravak u Opatiji itekako isplatio jer je bilo moguće doživjeti nastupe Zagrebačkih solista, sjajnog jazz sastava Borne Šercara, Zagrebačkog kvarteta, biti na izvedbi opere Svijetleći grad Ive Lhotke Kalinskog u HNK–u Ivana pl. Zajca u Rijeci te čuti nadahnute džezističke improvizacije našeg uglednog pijanista Matije Dedića. Doista, za 50. Glazbenu tribinu Opatija, koju su kao jubilarni događaj umjetnički osmislili Silvio Foretić i Vanja Lisak, čiji je nositelj programa bilo Hrvatsko društvo skladatelja uz organizacijsku pomoć Cantusa d.o.o., pripremljeni su vrijedni koncertni projekti i jedan glazbeno–scenski, u čijem je središtu bilo isključivo stvaralaštvo eminentnih hrvatskih skladatelja.

Retrospektiva stvaralaštva Pola stoljeća susreta skladatelja, muzikologa, izvođača, studenata, glazbenih kritičara i inih za suvremenu glazbu zainteresiranih slušatelja respektabilno je razdoblje. Ne-

što starijima u dobrom su sjećanju događanja iz vremena kada je Tribina u Opatiji još imala jugoslavenski predznak i kada su se oko nje okupljali glazbeni djelatnici s cijelog područja bivše Jugoslavije. S tim je pobudama sjećanja u programskoj knjižici 50. Glazbene tribine Opatija zacijelo i tiskan Pozdravni govor sudionicima 1. Jugoslavenske muzičke tribine, Opatija, 1964. godine, iz pera Branimira Sakača. Raspa-

a i kao svojevrsna retrospektiva hrvatskog glazbenog stvaralaštva u proteklih pedeset godina, ovogodišnja jubilarna 50. Glazbena tribina Opatija okupila skladateljska imena čije stvaralaštvo obilježava drugu polovicu 20. stoljeća. Jednako su tako pozvani i solisti i ansambli čija je dugovječnost najbolje jamstvo za vrhunsku kvalitetu hrvatskog izvođačkog umijeća u tom razdoblju.

Izložba »Šetnja kroz prošlih 50« autorice Petre Pavić postavljena je u Vili Angiolini

dom nekadašnje višenacionalne države nestala je i potreba da se na hrvatskom terenu, u biseru hrvatskog turizma, susrećemo s glazbenim predstavnicima iz drugih, danas kao i Republika Hrvatska samostalnih država. Dakako, treba imati na umu i tribine koje su održavane u Puli, ali povratkom u Opatiju još se znakovitije ustanovila koncentriranost na hrvatsko glazbeno stvaralaštvo i na hrvatske soliste i ansamble. Upravo je u tom smislu,

ma rođenja Giuseppea Verdija i Richarda Wagnera te se doista moglo uživati u sjajnim improvizacijama na dobro poznate operne teme. Ugodu je donijela i džezistička obrada teme Bersinih Sunčanih polja i završno Šercarovo Kolo, pa je to u cijelosti bio nastup kojim su glazbenici potvrdili svoju visoku tehničku i nadahnutu improvizacijsku spremnost.

Zagrebački kvartet odlučio se iz svojeg bogatog repertoara hrvatske glazbe izvesti Doppio (1968.) Branimira Sakača, Song (1981.) Igora Kuljerića, Gudački kvartet (1990.) Frane Paraća i Zaboravljene muzike (1981.) Dubravka Detonija. Dakle, skladbe koje od Sakačeve »zvukovne prostornosti«, preko Kuljerićeva »tragalaštva za sofisticiranim oblikom europske tradicije« i Paraćevih »intimno proživljenih meditacija« do Detonijeve »pregršti neurotično ispremiješanih odlomaka« otkrivaju kontinuitet bavljenja gudačkim kvartetom kao mogućnošću, kao što je jednom rečeno, »razgovora četiriju inteligentnih osoba«. Doista, našim skladateljima ne manjka invencije, promišljenosti i svježih ideja i njihova glazba obiluje bogatom razrađenošću koju su violinisti Sergej Evseev i Davor Philips, violist Hrvoje Philips i violončelist Martin Jordan iznosili preciznim poštivanjem zapisa, ali i primjernom dozom glazbeničkog razumijevanja i potrebne muzikalne nadgradnje. Tako se svako od izvedenih djela ističe kao svojevrsni, uvriježeno rečeno, antologijski primjerak vrste i dokaz razvijene tradicije gudačkih kvarteta u hrvatskoj glazbi.

Igra apsurda

Matija Dedić održao je recital neposredno nakon premijere opere Svijetleći grad na sceni HNK–a u Rijeci, u scenografskom rješenju kolege Borne Šercara

Polet mladog duha

Povijesnu videoteku pripremili su dr. sc. Nikša Gligo i Seadeta Midžić, uz potporu Marije Sarage

ji u Zagrebu. Fribecov Lamento za gudače iz 1967. godine, skladba koju su Zagrebački solisti praizveli 1969. na MBZ–u i iste godine izveli na Tribini u Opatiji, antologijski je primjer hrvatskog avangardističkog promišljanja na putu emancipacije zvukovnosti gudača i slobodnog tretiranja njihovih tehničkih danosti.

Daljnje kretanje prema »bogatstvu zvukovne posvudnosti«, prema koncentriranoj disciplini ovladavanja svijetlim i tamnim stranama gustih namaza gudačke voluminoznosti predstavlja samo godinu dana mlađa, dakle iz 1968. godine, Malecova Lumina za dvanaest gudača i magnetofonsku vrpcu, koju smo čuli nakon Horvatovih Četiriju stavaka za gudače, nastalih 1959. godine. U tom je slijedu naime upravo Horvatova glazba bila otklon prema optimističnijem zvučanju, kao iskaz opijenosti zvukom s više samozatajnosti. I na kraju Dedićev Concerto grosso za gudače iz 1986. godine, pokretljivost i polet mladoga duha koji spaja udaljene svjetove i donosi glazbu barokne motoričnosti i melodijske inventiv-

Program koncerta Zagrebačkih solista znakovito je dakle obuhvatio skladbe Krešimira Fribeca i Stanka Horvata, doajena hrvatske glazbe 20. stoljeća koji više nisu živi, Ive Maleca, hrvatske »perjanice« na svjetskom planu, i Srđana Dedića, autora koji potvrđuje najbolje tradicije hrvatskog skladateljstva, budući da je kompoziciju diplomirao 1989. godine u razredu Stanka Horvata na Muzičkoj akademi-

nosti. Zagrebački solisti iskazali su se kao vrsni interpreti i njihove su izvedbe u cijelosti odgovarale zahtjevima odabranih partitura.

Muzikalna nadgradnja Noćni termin s Jazzianom Croaticom Borne Šercara, sastavom u kojemu sudjeluju Vojkan Jocić, saksofon, Zvjezdan Ružić, glasovir, Tihomir Hojsak, kontrabas i Borna Šercar, bubnjevi, na vrlo je duhovit način odao počast 200. obljetnica-

Papandopulu u spomen

S

vake se godine opatijska Tribina održava u podnožju brijega na kojemu počiva jedan od najvećih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. Sudionici Tribine slobodno vrijeme uglavnom provode u šetnjama uz more i gotovo da se nitko ne zaputi na grob Borisa Papandopula. I ove bi godine bilo tako da nismo u Povijesnoj videoteci, što su je priredili Seadeta Midžić i Nikša Gligo, vidjeli emisiju iz 1991. godine. U njoj, između ostalog,

Stota obljetnica rođenja Ive Lhotke Kalinskog bila je svakako dobar povod da se izradi suvremena rekonstrukcija njegove »muzičke farse zatočenika apsurda«, kako stoji u podnaslovu njegove jednočine opere Svijetleći grad. Stanko Juzbašić izradio je rekonstrukciju partiture djela koje je bilo praizvedeno 1967. godine u HNK–u u Zagrebu, a suvremena je izvedba osigurana u koprodukciji HDS–a, Glazbene tribine Opatija, HNK–a Ivana pl. Zajca Rijeka i Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu — Teatar &TD, sve na inicijativu mezzosopranistice Nataše Antoniazzo. Izvedbu 9. studenoga redateljski je pripremila Saša Broz, likovno rješenje scenografije dao je Borna Šercar, kostime je osmislila Manuela Paladin Šabanović, koreograf je bio Ronald Savković, oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak, a izvedbom je ravnala Nada Matošević Orešković. Prvi susret s glazbom Svijetlećeg grada u prvi plan najviše stavlja orkestralni dio, vrlo gusta i harmonijski slobodna orkestralna rješenja nerijetko vrlo suptilne zvukovnosti, na koja se glasovi solista nastavljaju pomalo kao »strana tijela«, kao željena »igra apsurda« čiji je parlando (libreto Petar Šegedin) teško prohodan i ne uvijek razumljiv. U tome su glavni solisti: bariton Robert Kolar (Jaki), tenor Sergej Kiselev (Mršavi) i mezzosopranistica Nataša Antoniazzo (Žena u žutoj haljini) s dosta napora nadglasavali orkestar i jedino je u tome uspješan bio Robert Kolar. Sadržaj je gotovo manje važan, pa je redateljica Saša Broz nedvojbeno bila pred dosta teškim zadatkom. Pa ipak, zahvaljujući veselim bojama i oblicima kostima, Šercarovoj dobro smišljenoj scenografiji i razigraSeadeta Midžić govori pokraj groba u koji je tek desetak dana prije pokopan Papandopulo. To je ponukalo muzikološki dvojac — Marijanu Pintar i mene — da odemo na njegov grob.

nim zboristima, cijela igra postaje zabavna i lako gledljiva. Teško je vjerovati da će Svijetleći grad postati repertoarna predstava, možda u kombinaciji s još nekom od Lhotkinih jednočinki, ali predstavu ponuđenu pratiteljima 50. Glazbene tribine Opatija moguće je ocijeniti uspješnom, i to upravo zbog dobro ostvarenog vizualnog i orkestralnog dijela, a bilo je i pohvalno sjetiti se skladatelja koji nije prezao pred izazovima glazbene scene.

Kako dalje?

A

ko smo iskustveno na ovogodišnjoj Tribini utvrdili gradivo o stvaralaštvu hrvatskih skladatelja, od kojih mnogi više i nisu među nama, možda će iduće godine više pozornosti biti posvećeno mlađima.

U velikom gledalištu riječke Opere u noćnom je terminu nastupio jazz pija- datelja od kojih mnogi više i nisu među nist Matija Dedić, čije je jednosatno mu- nama, možda će iduće godine više poziciranje djelovalo vrlo smirujuće, inven- zornosti biti posvećeno mlađima? tivno u obradama i tehničkoj realizaciji.

Time je 50. Glazbena tribina Opatija, spojivši različite glazbene žanrove, okupivši vrsne glazbenike i predstavivši vrijedna djela hrvatske glazbe druge polovice 20. stoljeća na pohvalan način ispunila svoju slavljeničku godinu. Dakako, a to je pitanje bilo postavljeno i u sklopu popratnih Povijesnih videoteka koje su vodili muzikolozi Seadeta Midžić i Nikša Gligo, ostaje otvoreno pitanje kako dalje.

Ako smo iskustveno na ovogodišnjoj Tribini Zagrebački solisti i Zoran Juranić utvrdili gradivo o stvaralaštvu hrvatskih skla-

No potraga za točnom lokacijom nije bila jednostavna. Pitale smo stariju generaciju sudionika Tribine, ali nitko nije znao odgovor. Srećom, postoje oni koji uvijek sve znaju — recepcionari.

Nakon što nam je ljubazni recepcionar hotela Imperijal objasnio poziciju Papandopulova groba na opatijskom groblju, bez problema smo ga pronašle; nalazi se u polju lijevo od kapelice, u četvrtom redu, odmah uz put.

Posljednje počivalište Borisa Papandopula na opatijskome groblju

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

N

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

S velikim poštovanjem zapalile smo jedinu svijeću koju smo mogle te kišne nedjelje kupiti u Opatiji i posvetile je svima koji dijele posljednje počivalište uz Papandopula: pjevačicama Maji Strozzi–Pečić i Jani Pulevi, Borisovoj majci te supruzi, kao i Maji Papandopulo, koja se strastvenom predanošću skrbila za očev opus. Posjet prekrasnom groblju, koje posve odražava otmjeni stil Opatije, nadahnuo nas je na promišljanje o tome čuvamo li u dovoljnoj mjeri spomen na naše najzaslužnije glazbenike. Istina je, Tribina služi prije svega da se čuje glazba i da se o njoj raspravlja, ali odavanje počasti Papandopulu moglo bi joj dati novu dimenziju. (Nada Bezić) 13

A utorski koncerti č lanova H D S – a

A utorski koncerti č lanova H D S – a

Dvorana Hrvatskog društva skladatelja, 17. listopada 2013.

Trideset godina djelovanja Tomislava Uhlika, 13. listopada 2013. u Studiju Bajsić HRT–a

Cvijet šaronski

Obljetnica uz tamburaše

Autorski koncert splitske skladateljice Olje Jelaske

14

O

Piše: Ana Vidić

n je autor koji svoju glazbu radi s lakoćom, kao dirigent izvodi je ležerno, ali sa strašću. Tomislav Uhlik — skladatelj, dirigent, aranžer, profesor na Akademiji u Zagrebu i dugogodišnji suradnik i veliki prijatelj našega orkestra. Tim je riječima maestro Siniša Leopold otvorio autorski koncert Tomislava Uhlika 13. listopada 2013., ujedno i prvi u novoj sezoni Tamburaškog orkestra HRT–a u Studiju Zvonimir Bajsić na HRT–u. Pred brojnim posjetiteljima, uz prijatelje i goste, i na pozornici i u publici, Tomislav Uhlik, na svojem slavljeničkom koncertu nastupio je u dvostrukoj ulozi — kao autor i kao dirigent. Osim Tamburaškog orkestra HRT–a s kojim surađuje više od dvadeset godina, za izvedbu izabranog programa — mahom skladbi koje se temelje na tradiciji, folklornoj i umjetničkoj — izabrao je nekolicinu vrsnih umjetnika za koje ga osim suradnje veže i prijateljstvo: sopranisticu Lidiju Horvat Dunjko, baritona Miroslava Živkovića, violinista Antuna Stašića, klarinetista Brunu Philippa te članove Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO — ansambla u kojem je i počeo glazbeničku karijeru.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

akav mini koncert autorskog tipa odličan je model koji bismo rado i češće viđali i slušali u skladateljskom »kućnom« prostoru u Berislavićevoj ulici.

Ante Topić

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

T

prostorijama Hrvatskog društva skladatelja, takoreći u kućnom s k l a d ate l j s ko m prostoru, održan je

u večernjim satima 17. listopada skroman ali intenzivan nastup troje hrvatskih glazbenika koji su predstavili mali niz skladbi Olje Jelaske, povezanih imaginacijom Mediterana i njegovih sjevernih i južnih obala.

Autoru je dovoljno da stvori djelo i nakon njega neko novo, ali i djela trebaju biti predstavljena drugima, izvedena javno i u širem auditoriju, i to iz niza razloga od kojih je Olja Jelaska zahvalna publici i prijateljima: Srebrenki Poljak, Davorki Horvat i Danijelu Martinoviću možda čan put do ostvarenja izvedbi i svaki je Trio u kadenzi nama ipak najvažniji takav pokušaj i dobrodošao i zanimljiv.

Tim skladbama pripadaju Lahor blagi i onaj da znamo što tri pjesme Cvijet šaronski na stihove iz i kako rade naši Liričarka i kantilenistica Pjesme nad pjesmama i biblijskih pjesuvremenici. Da ih bolje upo- Večer na kojoj je Olja Jelaska (1967.) sama, dok je međuskladba Miris cedra znajemo i time predstavila svoje četiri skladbe naslov- libanonskog, predstavljena prvi put javobogaćujemo i ljena je Cvijet šaronski, usmjeravajući no u izvedbi pijanistice Srebrenke Ponjihov i vlastiti naša očekivanja prema pradavnim, bi- ljak, snažno upotpunila taj patinirani profesionalni blijskim ozračjima. Tako je podsjetila na okvir solo pjesme koja je ozbiljna poput život. Briga svojedobno iznenađenje kad je i Mar- lieda i meka poput canzone. Davorka za takvu ko Ruždjak, njezin profesor kompozici- Horvat je sopranistica koja osjeća mevrstu pred- je izvodio skladbu Tvoj i moj Libanon na lodiku i poruku pjesme pa je njezina s t a v l j a n j a Muzičkom biennalu Zagreb, na stihove izvedba bila odlično donesena, premnovih ili Halila Džubrana. Time se dogodila lije- da je možda manjkalo uvježbanosti u skorašnjih pa podudarnost: mlada skladateljica u pripremi zajedničkog muziciranja, poskladbi na- svojem je učitelju našla maštu i kapa- sebice kad je u pitanju bio trio u kadenših autora citet da slijedi i razvija svoja nagnuća. I zi (Cvijet šaronski je pisan za sopran, postoji, i sama Mediteranka, Olja Jelaska već se klarinet i klavir). takve se pri- više puta dokazala kao liričarka i kanNa putu za Sion za klavir solo je skladredbe događa- tilenistica. Vjerojatno bi Hatze da je živ ba koju bismo rado čuli s repertoara ju, ali autorima bio sklon takvom izričaju koji se, iako naših pijanista kako bi zaživjela u razlip r e d s t o j i modernistički, pouzdaje u melodijski tičitim doživljajnim i stilskim opredjeljenjim u - jek i pjev. Ili pak Ivo Parać u svojem inma. Nosi naboj koji bi se moglo višestrumentalnom komornom opusu koji struko iskoristiti, gotovo da bi se i jazz– je uvijek u prozračnom tkivu bio sebi pijanisti mogli u njoj ogledati. dostatan, pomalo izvan konteksta epohe i vremena nastanka.

Takav mini koncert autorskog tipa odličan je model koji bismo rado i češće viđali i slušali u skladateljskom »kućnom« prostoru u Berislavićevoj ulici. Jer kad bi se našlo više onih koji bi pomogli skladateljima da nose svoje breme izolacije i tišine, glazba bi bila bliža publici i glazbenim stručnjacima, a time bi i sustvarala vlastiti kontekst.

Ante Topić

U

Piše: Đurđa Otržan

Pred brojnim posjetiteljima, uz prijatelje i goste, i na pozornici i u publici, Uhlik je na svojem slavljeničkom koncertu nastupio u dvostrukoj ulozi — kao autor i kao dirigent.

Tomislav Uhlik i Tamburaški orkestar HRT–a uz goste u Studiju Bajsić

Osim u LADU, Tomislav Uhlik djelovao je i u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, gostovao u HNK–u u Zagrebu i Osijeku, vodio Mješoviti pjevački zbor Lira, te povremeno ravnao i Simfonijskim orkestrima HRT–a te OSRH– a. Uz to, redoviti je profesor na Odsjeku za glazbenu kulturu Muzičke akademije u Zagrebu. U njegovu je opusu više

od stotinu djela za razne ansamble, od amaterskih zborova, tamburaških i harmonikaških orkestara, preko komornih sastava, sve do simfonijskog i simfonijskog puhačkog orkestra, s posebnim naglaskom na folklorne utjecaje. Posezanje u raznolike izvore nadahnuća bilo je tako vidljivo u skladbama slavljeničkog programa, kao što su Život

na sjeveru, Neozbiljne varijacije, Tartufada, Kač, Poslijepodne jednog Straussa, Kvintarijada, Randevu sa šjor’ Ivom, Vse se okreče, Cucek, Lijepoj našoj, Zadnja popevka i Svatovska koleda.

Našlo se mjesta i za praizvedbe dviju novih skladbi: Valcer za tamburaški orkestar, te Koncertni stavak za violinu, klarinet i tambure.

Tomislav Fačini sve češće sklada

O

sim što je ravnao programom drugog ovosezonskog koncerta u ciklusu Sfumato Zbora HRT–a, 19. studenoga 2013. u Muzeju Mimara, Tomislav Fačini napisao je za tu prigodu i novo djelo, i to upravo na poticaj Zbora HRT–a. Iskusan dirigent raznolikih interesa te dokazani tumač ranog i suvremenog vokalnog repertoara, što se u posljednje vrijeme na najbolji način očituje u domaćim i međunarodnim uspjesima vokalnog ansambla Antiphonus u kojem sudjeluje i kao izvođač i kao umjetnički voditelj, Tomislav Fačini znalački prepoznaje i kreira vokalne doživljaje. Pridruživši tim vještinama i one vrsnog aranžera i skladatelja, u mješovitom sastavu Zbora HRT–a prepoznao je idealnog tumača svoje nove skladbe — uglazbljenja marijanske himne Ave maris stella (Zdravo zvijezdo mora). Tekst himne, uvršten u Božanski časoslov, spaja litanijske zazive i molbe oblikovane u sedam strofa s po četiri stiha i 24 sloga, a svojom ritmičnošću i skladom, ali i osobitim sadržajem, tijekom povijesti pokazao se kao izuzetno inspirativan predložak za uglazbljivanje. Iako se kao gregorijanski napjev himna pjevala na nekoliko različitih melodija, jedna među njima postala je dio Rimskog obreda i kao takva čest temelj niza skladbi, pa tako i dio Fačinijeva uglazbljenja. Spajanjem povijesnog naslijeđa himne Ave maris stella i njezinih manifestacija u hrvatskoj sakralnoj tradiciji, skladba se, kako je sam autor ukazao, temelji na responzorijalnom ili pak propletenom sljubljivanju gregorijanskog korala i dvije teme koje predstavljaju kvarnerski, odnosno dalmatinski tip glagoljaškog pjevanja, uz citat napjeva Zdravo morska zvizdo mila s Bola na Braču. Aludirajući na specifičnu hrvatsku crkvenu povijest, Tomislav Fačini hrvatski je zborski repertoar obogatio skladbom osobita suzvučja, prepoznatljiva na lokalnoj razini i komunikativna u širim okvirima. (AV)

15

A utorski koncerti č lanova H D S – a

Uz autorski koncert Srećka Bradića u povodu 50. rođendana, održan u Muzeju Mimara u Zagrebu, 6. studenoga 2013.

Nenametljivo nadmetanje

Glazbena građa pojedinačnih »nadmetajućih« dionica za supstancijalnost je zvukovnog identiteta Bradićevih skladbi jednako bitna kao i »sveukupnost« tih dionica — pri čemu je »sveukupnost« neupitno veća od zbroja sastavnica

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

ad već tradicija Hrvatskog društva skladatelja da u suradnji s Cantusom priređuje obljetničke koncerte u čast svojih članova, dvosjekli je mač. S jedne strane, tako se u središte pozornosti stavljaju pojedini skladateljski opusi, koje unutar standardne koncertne produkcije nije moguće sagledati u njihovoj ako već ne cjelini, onda barem u reprezentativnom presjeku. Nasuprot tome, takvi koncerti su svojevrsna jednokratna »getoizacija«, pa i (pozitivna?) »diskriminacija«, koja ponekad može nanijeti više štete nego koristi. K tome, s obzirom na logističke i/ili financijske danosti, spomenuti reprezentativni presjek često ostaje

A

ko bismo i mogli reći da su u Bradićevu opusu »najreprezentativnije« orkestralne skladbe, njegova su komorna djela ipak svojevrsni »komprimirani« paradigmatski primjeri njegove skladateljske estetike

Zagrebački solisti

16

željenim ali neostvarivim idealom, koji se, suočen s (iz)vanjskim uvjetovanostima, na kraju svede na izbor (često sve samo ne reprezentativan) djela koja je u danom trenutku moguće izvesti s raspoloživim (čak ne nužno i raspoloženim) izvodilačkim snagama.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

S

Piše: Trpimir Matasović

Stazis osobnoga stila Sve to, naravno, vrijedi i za koncert održan 6. studenoga 2013. u zagrebačkom Muzeju Mimara u povodu pedesetog rođendana skladatelja Srećka Bradića. Srećom (svjesnom ili nesvjesnom), pronicavošću priređivača i/ili skladatelja, navedene zamke u ovom su konkretnom slučaju ipak donekle izbjegnute. Jer, ako bismo i mogli reći (premda bi se i o tome dalo raspravljati) da su u Bradićevu opusu »najreprezentativnije« orkestralne skladbe, njegova su komorna djela (pa i ona predstavljena ovom prigodom) ipak svojevrsni »komprimirani« (možda čak i »sublimirani«) paradigmatski primjeri njegove skladateljske estetike.

Tu je estetiku u uvodnom tekstu u programskoj knjižici koncerta akademik Nikša Gligo sažeo u rečenici: Osobni stil u Bradićevoj glazbi određen je njegovim specifičnim poimanjem i tretiranjem zvuka, funkcionalizacijom toga zvuka (koncertantnim ili kvazi koncertantnim) nadmetanjem. Ovdje je potrebno usredotočiti se na dva elementa: »osobnost« i »(kvazi)koncertantnu funkcionalizaciju zvuka«.

Bradićeva skladateljska »osobnost« uvjetovana je primarno — ne i isključivo — dvama elementima.

Prvi je činjenica da je skladateljski put počeo relativno kasno; zato je na početku — s obzirom na već formiranu osobnu »osobnost« — i ona skladateljska u osnovnim naznakama također bila već formirana, stoga je i cijeli njegov opus u osnovnim crtama (ali ne i u detaljima!) primjer svojevrsnog stvaralačkog stazisa. Drugi je element — studij u klasi Stanka Horvata, od kojega je Bradić (kao i većina Horvatovih studenata) bašti-

Giorgio Surian i Lana Bradić

nio ne samo temeljit skladateljski zanat nego i sklonost elementima (glazbenim i izvanglazbenim) koji se nalaze na pola puta između »tradicije« i »avangarde«, oprimjerene poglavito u opusima autora takozvane poljske škole. Nipošto ne treba, na »osobnoj« razini, zanemariti i podatak (razvidan iz u programskoj knjižici objavljenog popisa Bradićevih djela) da autor stvara primarno iz umjetničke potrebe, pa tako između pojedinih opusa postoje čak i višegodišnje lakune, nasuprot nekim produktivnijim fazama.

(Kvazi)koncertantnost Kad je pak riječ o »funkcionaliziciji zvuka (koncertantnim ili kvazi koncertantnim) nadmetanjem«, riječ je uistinu o okosnici Bradićeva skladateljskog rukopisa, premda valja odmah napomenuti kako se ta »(kvazi)koncertantnost« pojavljuje u različitim i raznolikim oblicima. Među djelima izvedenima na jubilarnom koncertu, to je najočitije (i »najdoslovnije«) provedeno u Šestom zagrebačkom koncertu — Concertu da chiesa, skladbi koja jest obilježena »koncertantnošću« baroknoga tipa, ali uz niz znakovitih odmaka. Stoga je, u smislu Bradićeva odnosa prema »koncertantnosti«, na jubilarnom koncertu reprezentativnija praizvedena Sinfonietta za gudače. U njoj, naime, nisu uspostavljeni hijerarhijski odnosi između »solista« (u jednini ili množini) i »ansambla«, nego je riječ o svojevrsnom »skupnom nadmetanju«, u kojem je glazbe-

na građa pojedinačnih »nadmetajućih« dionica za supstancijalnost zvukovnog identiteta skladbe jednako bitna kao i »sveukupnost« tih dionica — pri čemu je »sveukupnost« neupitno veća od zbroja svojih sastavnica.

Na zvukovno »manjem« planu, isto vrijedi za (također ovom prilikom praizvedene) dvije Etide za klavir, u kojima su »melodije« izložene »napadima« i »ometanjima« tek naizgled nesupstancijalne glazbene građe. Bît tih djela, međutim, proizlazi upravo iz tog »nadmetanja« u kojem prividno primarna glazbena građa novi identitet pronalazi upravo u sukobu sa »sporednim« sadržajima.

Suradnja u iskrenosti Na jubilarnom koncertu Srećka Bradića izvedene su i tri njegove pjesme (od kojih je jedna i praizvedena) koje su naizgled u proturječju s dosad izrečenim tezama o »koncertantnom« karakteru Bradićeva skladateljstva. Pa ipak, ako i nema izravnog »nadmetanja«, očito je supostojanje različitih slojeva glazbenih i izvanglazbenih sadržaja. Odabrani pjesnički tekstovi Željka Grabarevića i Rabîndranâtha Tagorea nisu uglazbljeni »deskriptivno« — umjesto toga, glazbom se »oslikava« općenita »ugođajnost« cjeline, bez potrebe za »reagiranjem« na pojedine trenutke u tekstovima. U sâmoj pak glazbi, protok vokalne dionice kao da se razvija posve neovisno o glasovirskoj — glas i glasovir

Sestre Martina Zadro i Lana Bradić

glazbeno žive u svijetu vlastitih idioma, pa bi se gotovo moglo zamisliti da je riječ o dvjema različitim skladbama (doduše, istog izvanglazbenog nadahnuća) koje su »slučajno« izvedene simultano, a ne konsekutivno. Ali, ponovno, i ovdje je riječ o »sveukupnosti« koja je veća od zbroja svojih sastavnica.

A kad je riječ o temeljnim sastavnicama Bradićeve glazbe, svakako treba spomenuti i interprete. Bradić, naime, često sklada za točno određene stalne suradnike — troje među njima pritom su (pomalo, ali ne previše pretjerano rečeno) njegove trajne »muze« — pijanisti Lana Bradić i Damir Gregurić te sopranistica Martina Zadro (redoslijed je abecedni, ne hijerarhijski). Toj skupini svakako valja pridodati i, također na ovom koncertu prisutne, Zagrebačke soliste, ansambl s kojim je Bradić višekratno kvalitetno surađivao, kao i bas–baritona Giorgia Suriana koji je dosad rijetko izvodio suvremenu glazbu. I upravo na toj razini umjetničke bliskosti skladate-

lja i interpreta, treba potražiti još jedan ključ za (iš)čit(av)anje umjetničke osobnosti toga autora. Ako mu je, naime, sâmom najvažnije da se njegova glazba doživi kao »iskrena«, onda je nužno da ta iskrenost bude posredovana jednako iskrenim interpretima. A Srećko Bradić ima sreću da ima upravo takve interprete.

Srećko Bradić i Damir Gregurić — legendarni tandem Srećko Bradić s plaketom Nagrade HDS–a Boris Papandopulo

17

A utorski koncerti č lanova H D S – a

Anastazija Vržina

Neuobičajeni počeci A počelo je dosta neuobičajeno, svirkom u vokalno–instrumentalnom sastavu Fantomi još 1968. godine, potom utemeljenjem jazz grupe Opus X 1974., sudjelovanjem u mnogim drugim sastavima kao i suradnjom s ansamblom ACEZANTEZ. Tanodijev životopis navodi da su mu učitelji bili prof.

Margita Matz (glasovir u srednjoj glazbenoj školi) i prof. Milo Cipra (kompozicija na Muzičkoj akademiji). Elektroničke instrumente, kako sam ističe, otkrivao je u zabavnoj i jazz glazbi, najprije električni klavir, a potom orgulje i sintetizator. Sva

stečena znanja, ali i iskustva, prepliću se kroz njegov opus gotovo naizmjence pa je tako moguće zamijetiti kako je u kronološkom popisu djela kao prvo navedena Klasična tema iz 1973. godine s primjedbom elektronika, da bi uslijedilo nekoliko klasičnih skladbi koje nisu izvedene. U nastavku popisa prepliću se Tanodijevi najrazličitiji autorski interesi u kojima će uz ostalo biti zastupljena i pop–glazba, šansona, zabavna pjesma, ali i Himna policije iz 1992. godine!

Komunikativna informacija Već je iz popisa skladbi razvidna Tanodijeva ekstrovertirana znatiželja spram različitosti žanrova i njihovih karakteristika, a nju je bilo moguće prepoznati i u odabiru rasporeda za slavljenički koncert. Kao rijetko kada u takvim prigodama, koncert se učinio čak i prekratkim, nipošto kao retrospektiva ili presjek stvaralaštva, tek kao izvanredno komunikativna informacija o autoru koji zavređuje češće pojavljivanje na našim koncertnim podijima.

Dramaturški odlično posložen ras-

Mnogi mladi došli su poduprijeti omiljenog profesora

Katarina Krpan

18

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Uz projekcije ulomaka filma Četverored i rock–opere Crna kraljica, autorovu glazbu izvodili su i »živi« interpreti na sceni: plesačica Aleksandra Mišić, bas–klarinetist Ratko Vojtek, pijanistica Katarina Krpan i sopranistica Lidija Horvat.

Z

latko Tanodi, skladatelj, pedagog, urednik, producent, aranžer... obilježio je 60. rođendan koncertom primijenjene i elektroničke glazbe 19. studenoga u Malom Lisinskom u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i Cantusa d.o.o. Uz prigodnu riječ glavnog tajnika Društva Antuna Tomislava Šabana koji je, među ostalim, pročitao i čestitku predsjednika Republike Ive Josipovića, svečanost je, osim dakako sadržaja, obilježila i brojna mlada publika.

Takav odaziv čini mi se znakovitim jer su mladi i mlađi očito znali kamo su došli i što mogu očekivati, pogotovo zato što Zlatko Tanodi slovi kao jedan od najomiljenijih profesora Muzičke akademije u Zagrebu.

Onima koji pak nisu studenti (današnji ili bivši), Tanodi je znan kao jedan od najsvestranijih hrvatskih glazbenika koji skladateljski opus niže već puna četiri desetljeća, a onaj izvođački datira i nekoliko godina prije. Danas se Zlatka Ta-

nodija možda najviše percipira kao jednog od vodećih autora elektroničke glazbe, no njegovo je stvaralaštvo jedno od najraznovrsnijih u suvremenoj hrvatskoj glazbi i seže od solističke, komorne i orkestralne klasične i jazz glazbe, do vokalne, vokalno–instrumentalne, mjuzikla, kazališne i filmske do glazbe za dječje radioigre. U brojkama to je doista velik opus koji broji više od stotinu skladbi te gotovo dvostruko više aranžmana. Impresivno!

Slavljenik za laptopom

pored počeo je s glazbenom scenom i filmskom glazbom iz koje je odabrana snažna i dramatična glazba iz nepravedno marginaliziranog filma Četverored redatelja Jakova Sedlara. S istim redateljem skladatelj je surađivao i u stvaranju dramskih predstava Krađa Marijina kipa i Macbeth u Hrvatskom narodnom kazalištu, od kojih je glazba za Shakespearovu krvavu dramu svakako jedna od najdojmljivijih u hrvatskom kazalištu novijeg doba.

Videofragmenti iz glazbene legende Crna kraljica iz 1994. godine prisjetili su na vremena kada je kazalište Komedija ispisivalo nove stranice svojeg glazbenog repertoara. Puna dva desetljeća nakon Gubec–bega, praizvedena je u Velikom Lisinskom Tanodijeva Crna kraljica na libreto i u režiji Ivice Krajača. Nije ponovila uspjeh Gupca (kao što se to nije dogodilo ni s Gričkom vješticom koja je praizvedena u međuvremenu), no bilo bi vrijedno reinterpretirati je danas, možda ne tako spektakularno kao na praizvedbi, nego u nekom scenski komornijem obliku, to više što novih djela toga žanra više nema te su u Komediji zamijenjena inozemnim mjuziklima i inim glazbeno–scenskim tvorbama. Uostalom, i muzikologinja dr. sc. Irena Paulus (KAZALIŠTE. hr., 21. travnja 2013.) ističe: Crnoj kraljici u devedesetima se najviše zamjeralo da je nije izveo orkestar, no u ratno je vrijeme imati orkestar na sceni bilo financijski neizvedivo. S druge strane, matrica koju je osmislio i realizirao skladatelj Tanodi idejno je vrlo zanimljiva. Sada je to glazba koja više ne donosi rock–stvarnost, nego prenosi sasvim drukčiju i mnogo okrutniju stvarnost koja se metaforički preslikala u staru legendu iz petnaestog stoljeća. Prvi dio te glazbeno–scenske prezentacije Tanodijeva opusa završen je ulomkom Albina sjećanja iz neizvedenog TV baleta Dom Bernarde Albe za koji je libreto, prema drami F. G. Lorce, napisala Ksenija Savin. Uz glazbu s vrpce nastupila je Aleksan-

dra Mišić, članica Zagrebačkog plesnog ansambla u koreografiji Snježane Abramović Milković.

Misa za mrtve Toj bi skupini svakako valjalo pridodati još i djelo kojim je koncert efektno okončan, a to je Requiem za sopran i Kymu iz 2007. godine. Najprije blaga reminiscencija, flashback citata izvedenih skladbi, a potom Misa za mrtve, duboko osjećajna, čak potresna, u bogato nijansiranoj izvedbi sjajne Lidije Horvat i koreografiji Mateje Pučko Petković. Talent za sceničnost u elektroničkom ruhu Zlatka Tanodija neupitan je i snažan.

I napokon dvije skladbe za dva posve različita glazbala. Najprije Klavirske etide iz 2002. godine, tematski posvećene pojedinim tehničkim zadanostima koje je majstorski izvela Katarina Krpan. Ponovno jedan drukčiji Tanodi, ovaj put u klasičnom ruhu, ali na izrazito autorski način.

O

nima koji nisu studenti (današnji ili bivši), Tanodi je znan kao jedan od najsvestranijih hrvatskih glazbenika koji skladateljski opus niže već puna četiri desetljeća.

I, dakako, Air za bas–klarinet i elektroniku, uz neponovljivog Ratka Vojteka koji je djelo i praizveo 1997. godine. Akustički instrument htio bi zvučati kao da je elektronički, a elektronički instrumenti bi što vjernije htjeli oponašati one akustike. No na kraju, sve su to titraji u zraku, ništa drugo osim — air. Mogući su i drugi putovi asocijacija (npr. gradnja, povijest, putovi novca itd.) komentira autor. Pa ako su mogući drugi putovi asocijacija, Air sam doživjela kao igru, interakciju živog i neživog a uvijek radosnog i, što je najvažnije, silno komunikativnog. Zacijelo najbolje tumačenje misli koju je Zlatko Tanodi izrekao u tekstu S elektroničkom glazbom kasnimo 50 godina Dejane Marunović (Hrvatsko slovo, 2001.): Ako zvuk, po definiciji, podrazumijeva izvor zvuka, medij kojim se prenosi i do slušatelja, tada glazba bez publike ne postoji.

Anastazija Vržina

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Glazba bez publike ne postoji

Piše: Jagoda Martinčević

Anastazija Vržina

Koncert uz 60. rođendan Zlatka Tanodija, 19. studenoga 2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog

Aleksandra Mišić, članica Zagrebačkog plesnog ansambla, izvela je ulomak skladateljeva TV baleta Dom Bernarde Albe

19

A utorski koncerti č lanova H D S – a

Autorski koncert Sanje Drakulić u povodu 50. rođendana, održan 12. prosinca 2013. u HGZ–u

Koncert je u svakoj skladbi mijenjao i izvođače (više njih), vrste ansambala i orkestara, solista, instrumenata (klavir, orgulje, harfa, glasovi itd.), riječju, obilje koje je srećom programska knjižica sređeno ponudila za praćenje.

S

Piše: Đurđa Otržan

pola godine zakašnjenja, 12. prosinca u dvorani HGZ–a, skladateljica Sanja Drakulić proslavila je pedeseti rođendan, svečanim koncertom uz obilje glazbe i brojne glazbenike.

D

Kako je usidrena u glazbi, živeći i radeći za svoju umjetnost, njezin je ži-

isciplina stvaralačkog poriva u najnestalnijoj od svih umjetnosti. votni put istodobno i poetski životopis. Od pijanistice, učenice Pavice Gvozdić, do studentice, skladateljice, glazbene aktivistice, pedagoginje, stručne publicistice do svjetske putnice spremne da prihvati nove ljude, sredine i iskustva.

Kapetanica broda

20

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Kormilar polifonih monologa

U knjižici objavljenoj u povodu svečanog koncerta, publika je mogla meditirati na raznovrstan i bogat opus prepun zanimljivih težnji, izbora glazbala i sastava, ansambala, literarnih afiniteta, budući da je objavljen i popis svih njezinih skladbi do sada, tiskanih ili objavljenih na nosačima zvuka. Isto tako je tiskan i opis njezina rada, kao i detaljan program koncerta koji je bio to važniji što je odudarao od tipskih koncerata s jednim izvođačem ili nekoliko njih; ovaj je u svakoj skladbi mijenjao i izvođače

Sanji je prof. Pavica Gvozdić vječni uzor i nadahnuće

(više njih), vrste ansambala i orkestara, solista, instrumenata (klavir, orgulje, harfa, glasovi itd.), riječju, obilje koje je srećom programska knjižica sređeno ponudila za praćenje.

No Sanja Drakulić nije čovjek administracije, upravo je najdalje od nečega što bi zaustavljalo, ukonačivalo ili katalogiziralo. Ona je kapetanica broda koji neprestano plovi i vidi, bira i budi nove krajolike. Po svojstvima i stilu potpuna ekspresionistica, u stanju je svaki novi vidik ponuditi izvana, samim odabirom medija i glazbenom strukturom, tako da nema neistraženih unutarnjih pitanja. Predana strukturalnom jeziku, takva poetika suglasna je s vizualnim i grafičkim umjetnostima, jer se svaka skladba Sanje Drakulić može poimati poput samosvojne zvukovne instalacije, a isto tako i primijeniti kao nadogradnja nekoj suvremenoj likovnoj instalaciji. Moguće je sklopiti prizor likovne izložbe u čijem prostoru odzvanjaju snimke njezinih skladbi, posebice onih sa svečanog koncerta, recimo Sedmo nebo za orgulje solo (Elizabeta Zalović).

Duo Krasnitsky

ra koji pokazuje put kojim valja ići i koji sam zastupa.

Sanja Drakulić čestita Lidiji Horvat

Vokalni triptih Koncert je otvorila dojmljiva skladba praizvedena 2008. u crkvi Sv. Franje u Puli, Ne budite ljubav moju (Zbor HRT–a, T. Bilić) i nastavila se još jednom zborskom a cappella skladbom Svet (Komorni zbor MA, J. Ostojić).

Stihovne inspiracije, udaljene jedna od druge epohama i kulturnim slojevima, izviru iz moralnih korijena ljudstva , a dolaze i primaju se lako, kao i razumijevanje kojim ih skladateljica uglazbljuje. Od starog ka novom, mogli bismo naznačiti nastup trećeg zbora Zagrebačkih dječaka u skladbi Put, ali s istom vedrinom kormila-

S

laveći svoj pedeseti rođendan, Sanja Drakulić ga je uokvirila istinom i ljubavlju svetih riječi, poput kormilara koji želi jedino nove krajolike.

Nakon tog vokalnog polifonog triptiha, s povremenim solima koji lebde ponad valova ostalih dionica, drugi dio prvog dijela koncerta pripao je instrumentima s tipkama, kao stalnom osloncu skladateljičina glazbenog mišljenja. Uvažena legenda hrvatskog pijanizma Pavica Gvozdić odsvirala je Sanjin Pleter, demonstrirajući zreli uvid u klavirski zapis skladbe i nijansirajući bogato i bujno melodičko tkivo, tako da nije ostalo malo mogućnosti za neko kvalitativno „novo« čitanje skladbe, premda se nikada ne može nijedan zapis iscrpiti jednom izvedbom ma kako vrhunska bila, jer ona uvijek ostaje projekcija individualnog imaginativnog svijeta.

Spoj istoka i zapada

Cantus Ansambl

Nakon već spomenutog Sedmog neba za orgulje, skladbe koja je možda najbliža onome što bismo danas nazvali modernim, prvi je dio koncerta okrunila izvrsna izvedba skladbe United We Stand, Divided We Fall za dva klavira, Julije i Konstantina Krasnickog. U njoj je sažeta nit poetike Sanje Drakulić,

kada se iz jednog vala u drugi prenosi pokretljivost, a pronalazi nova dinamika kretanja, bilo ritmom, bilo gestikulacijom ideje, putujemo s pouzdanjem kamo god nas vodi i odbacujući već viđeno, povodimo se za nadolazećim. Tu je i najvidljivija karakteristika njezina stila da je narator, ma kako osamljen bio u monologu, okru- Zagrebački dječaci i Jasenka Ostojić žen mnoštvom glasova ispunila su drugi dio večeri: tamburaškoji se oko njega roje, u jarkim bojama, iskreno, bez ulagiva- ki, komorni i harmonikaški orkestar koji nja, slažući se s naratorom ili odlaze- su latentno dali naslutiti i onaj dio opući od njega. Spoj istočnog stila, s po- sa Sanje Drakulić za velike orkestre, od jedincem uronjenim u svijet oko sebe, kojih ne mogu a da ne spomenem Klai zapadnog stila s pojedincem koji se virski koncert Oaza za klavir i orkestar. predstavlja svijetu oko sebe, čini Sanju Tako smo čuli Idilu za tamburaški orDrakulić iznimnom ali i prepoznatljivom, kestar na narodne stihove (KUD Gaj, bolje reći, zapamtljivom, u vrijeme njeK. Račić) sa solisticom Lidijom Horvat, zina naraštaja kao skladateljice koja je Jabuku razdora, koncert za harfu i komogla stvarati u razdoblju stvaralačke morni ansambl (Ansambl Cantus, I. J. slobode koja nije ukalupljivala u stilove Skender) sa solisticom Dianom Grubiili političke diktate, i skladateljice koja je šić Ćiković, te Noli tangere za harmoniu tu slobodu krenula punim jedrima. kaški orkestar (OKUD Istra, D. Bužleta), Tri različita instrumentalna ansambla čime je zaokružen distih cijelog koncer-

ta: od prvog naslova Ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela do Ne diraj me jer još nisam uzašao Ocu. Slaveći pedeseti rođendan, Sanja Drakulić ga je uokvirila istinom i ljubavlju svetih riječi, poput kormilara koji želi jedino nove krajolike, a za to mu je potrebno stalno moliti za milostivo nebo i dobro more. Petar Bergamo imao bi razumijevanja za taj iskaz stvaralačke poetike jer je i on još kao mlad znao da Navigare necesse est. Iako Sanja nije bodulka, kao skladateljica nosi istu disciplinu stvaralačkog poriva u najnestalnijoj od svih umjetnosti.

21

Dr. sc. Zdenka Weber, dobitnica Nagrade Josip Andreis HDS–a za doprinos na području muzikologije i glazbene publicistike za 2012. godinu

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Treba znati čitati ono čega nema u tekstu

Hrvatska muzikologinja, glazbena kritičarka, predavačica, pedagoginja i diplomatkinja, nagrađena je za knjigu U zagrljaju glazbe, u zajedničkoj nakladi Koncertnog ureda Varaždin, varaždinskog ogranka Matice hrvatske i varaždinske tiskare TIVA.

vatsku glazbu poznavala i studijem sve više istraživala, ali mogu reći da sam barem svojim kolegama uspjela približiti glazbu hrvatskih skladatelja, jer smo tjedno imali zajednička predavanja i svaki od nas je morao izvješćivati o stadiju u kojemu se nalazi sa svojim istraživanjima. Svakako mogu reći da sam i sama mnogo naučila o drugim glazbama, jer smo bili međunarodna doktorantska grupa.

Doktorirali ste na glazbenom impresionizmu. Kako definirate taj skladateljski stil i koliko je imao odjeka kod hrvatskih skladatelja?

Naslov moje doktorske disertacije bio je Prijem glazbe Claudea Debussya u Hrvatskoj, 1918.–1940. a doktorat sam obranila 13. svibnja 1985. godine. Taj »trinaesti« mi se nekako pokazao kao prilično nesretan broj, ali to je svakako druga priča i o njoj ne namjeravam govoriti. Vezano pak uz glazbeni impresionizam, najprije sam vrlo detaljno proučavala Debussyjev život i stvaralaštvo i sve što se u Francuskoj događalo oko

O

d svih dvadeset osam država Europske unije, jedino Republika Hrvatska još nema svoj Kulturni institut.

Dr. sc. Zdenka Weber ove je godine uredila i prvu cjelovitu monografiju Milke Trnine Razgovarala: Jana Haluza

S

tudij muzikologije je nužan, potrebno je znanje i obrazovanje, ali nije uvijek dovoljno jamstvo da se zna i pisati, ocjenjivati i relevantno javno iznositi svoje mišljenje.

22

Kako ste »završili« u svojem pozivu — muzikologiji i djelovanju u pozadini stvaranja glazbe same?

Budući da sam u rodnom Varaždinu maturirala na gimnaziji i srednjoj muzičkoj školi s glavnim predmetom klavirom, odlazak na studij u Zagreb se podrazumijevao. Kako su mi dobro išli strani jezici i za to sam bila najviše zainteresirana, upisala sam studij engleskog i njemačkog jezika s pripadajućim književnostima na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ali nedostajala mi je glazba, iako se za studij klavira nisam osjećala pozvanom. Dakle, pokojni profesor Josip Andreis, kojega sam poznavala preko Muzičke omladine Varaždina i Hrvatske u kojima sam već tada godinama bila aktivna, upozorio me je da će ujesen 1970. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu biti otvoren studij muzikologije. Otišla sam na prijemni ispit i bila primljena.

Tako pripadam prvoj generaciji diplomiranih zagrebačkih muzikologa. Sada sam nagrađena Nagradom Josip An-

dreis Hrvatskog društva skladatelja, što mi je drago jer me je moj bivši profesor i animirao za taj studij, što se sada, dugoročno, pokazalo eto i vrlo uspješnim. Dakako, mi muzikolozi djelujemo »u pozadini glazbe«, ali ako svoj posao obavljamo savjesno i požrtvovno, itekako pridonosimo glazbi i njezinu ugledu i pravome mjestu u društvu u cjelini.

Što je to Hrvatska!?

Koliko je studij u inozemstvu, na uglednoj Sorbonni, promijenio pogled na hrvatsku glazbu?

Rekla bih da mi je drago što sam završila sve tri studijske grupe: engleski, njemački i muzikologiju i što sam se odlučila upravo za kandidiranje za stipendiju francuske vlade jer sam tako, prije svega, bila u mogućnosti završiti i učenje francuskog jezika na Civilisation française na pariškoj Sorbonni.

Došla sam u Pariz ujesen 1978. godine i imala sreću da me je u svoj razred pri-

mila i postala mi mentorica prof. Édith Weber, danas umirovljena profesorica na Odsjeku za muzikologiju Sveučilišta Sorbonne–Paris IV. Vrlo smo se brzo dogovorile o temi, jer sam voljela glazbu Claudea Debussyja, neka sam djela i svirala u srednjoj muzičkoj školi, a onda se pokazalo da bi bilo vrlo zanimljivo istražiti prijem njegove glazbe u Hrvatskoj. Kada smo u studentskoj referadi prijavljivale temu, bilo mi je postavljeno pitanje — A što je to Hrvatska?! Zbilja, bilo je to u razdoblju bivše Jugoslavije, ali kada sam objasnila da dolazim iz Hrvatske i da me jedino zanimaju hrvatsko–francuski glazbeni doticaji, tema je bila bez pogovora prihvaćena. Danas mogu slobodno reći da sam bila prva na Sorbonni koja je upisala muzikološku temu s hrvatskim predznakom, a na prvi zajednički sat donijela sam svojim kolegama zemljopisnu kartu da vide gdje je to i čuju što je to Hrvatska. O promjeni pogleda na hrvatsku glazbu s moje strane ne znam što bih točno odgovorila, jer ja sam hr-

fin de sièclea, tog kulturološki izuzetno zanimljivog razdoblja s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Čitala sam svakodnevno u Nacionalnoj knjižnici u Parizu vrlo bogatu literaturu, kako bih doista upoznala sva mišljenja o glazbenom impresionizmu kao stilu. Naime, poznato je da naziv dolazi iz slikarstva, pa sam imala mogućnosti vidjeti pariške izložbe s djelima impresionista, upoznati pjesništvo simbolizma, riječju — uglavnom sve što je iniciralo i proslavilo taj umjetnički smjer. Poznato je da je Debussy bio prije svega vagnerijanac, ali onda je krenuo drugim putem, jer nije želio skladati prema Wagneru, nego nakon Wagnera! Dakle, trebao je pronaći nova rješenja koja će u prvi plan staviti francusku senzibilnost, ostvariti glazbu koja će odgovarati njegovim traženjima slobode, užitka i svega karakterističnog za galski duh. Zato je Debussy izučavao

izvaneuropsku, napose javansku glazbu, poticaje nalazio kod ruskih skladatelja i uopće nastojao stvarati glazbu koja će biti tajanstvena matematika čiji elementi sudjeluju u Beskonačnome.

Jer, kako je sam govorio: Glazba je odgovorna za pokret voda, za igru lûkova koje opisuje promjenjivi vjetrić, ništa nije muzikalnije od zalaska sunca! Tako je Debussy na početku Novoga, svega što je otvorilo vrata glazbi 20. stoljeća i zato je on tako važan i nezaobilazan. Što se pak tiče odjeka kod hrvatskih skladatelja, nisam tražila epigone, obradila sam odsjaje stila u djelima Dragana Plamenca i Božidara Kunca kao »preuzeti impresionizam«, ali sam tražila poticaje koje su naši skladatelji nalazili u hrvatskoj, osobito u međimurskoj narodnoj glazbi, budući da je tu riječ o pentatonici i modalnoj glazbi, te sam sabrala mnogo toga što su mi govorili danas već pokojni hrvatski skladatelji Rudolf Matz, Boris Papandopulo, Ivan Brkanović, Bruno Bjelinski, Ivo Lhotka Kalinski i Natko Devčić.

Mjesto u svijetu Dugo ste živjeli u Parizu i Berlinu. Jesmo li svjesni sebe u širem europskom kontekstu što se glazbe tiče? Što iz našeg glazbenog stvaralaštva u tim velikim gospodarskim i kulturnim središtima najviše privlači pozornost? Životni me je put doista vodio Europom. Studirala sam nakon zagrebačke diplome u Beču, zatim u Parizu, u nekoliko sam navrata bila na studijskim boravcima u Berlinu, zatim sam pet godina radila u Njemačkoj operi i nakon toga u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu, a sada sam pri Veleposlanstvu u Beču. Kao muzikologinja sudjelovala sam na brojnim znanstvenim skupovima diljem Europe, bila sam gostujuća profesorica u Poljskoj i Španjolskoj, s Njemačkom operom gostovala sam u Japanu i Finskoj, mogla sam dakle i izravno upoznati mnoga kulturna središta. Što se nas tiče, mislim da smo svjesni sebe u širem europskom kontekstu, naši su skladatelji još od davnina odlazili na studij u inozemstvo, od sredine 20. stoljeća imamo Muzički biennale Zagreb, razvili su se različiti mediji i naši su suvremeni skladatelji i glazbenici, koji oduvijek izvode najširi svjetski repertoar, dobro informirani. Međutim, svakako je premalo poznata i prisutna hrvatska glazba u Europi, da ne kažem u svijetu. U prvim je desetljećima 20. stoljeća prodor učinio primjerice Josip Štolcer Slavenski, između svjetskih ratova Europu je zanimao hrvatski nacionalni smjer pa je bio izvođen Gotovčev Ero s onoga svijeta na brojnim opernim pozornicima ili pak baleti Frana Lhotke, poslije su se afirmirali Milko Kelemen u SR Njemačkoj i Ivo Malec u Francuskoj, ali sve je to za naše bogato glaz-

beno stvaralaštvo premalo. Razlozi su nedvojbeno vrlo kompleksni i svakako komplicirani te bi ih trebalo znanstveno proučiti i analizirati. Međutim, sada se osamostaljenjem Republike Hrvatske i ulaskom u Europsku uniju otvaraju nove mogućnosti. Vjerujem da hrvatska glazba dobiva nove prigode. Ali na njezinoj afirmaciji moramo najviše raditi sami. Vjerujem da smo dovoljno uvjereni u vrijednosti te glazbe i na svakome je, na našim glazbenicima, solistima i ansamblima kada nastupaju u inozemstvu, kao i na nama muzikolozima kada pišemo i kada je to objavljivano na stranim jezicima, da tako svi radimo na promicanju hrvatske glazbe. U Beču smo 1. srpnja 2013. imali svečani koncert u povodu ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i Zagrebačka filharmonija izvela je Sambu da camera Ive Josipovića. Svi su bili oduševljeni djelom, ali i činjenicom da Hrvatska ima predsjednika koji je skladatelj »ozbiljne« glazbe. Pa, hajdemo svi zajedno naprijed!

S kakvim ste očekivanjima prihvatili funkciju ministra savjetnika pri Veleposlanstvu RH u Austriji i na čemu radite u kulturnoj razmjeni dviju zemalja?

Ovo mi je drugi diplomatski mandat, nakon Berlina sada sam u Beču, pa mogu reći da sam u oba slučaja u važnim glazbenim središtima. Biti diplomat zadužen za kulturu je nešto poput liječnika opće prakse. Mora se biti pomalo »stručnjak« za sva područja i doista nije lako. U Beču mi je mandat još naporniji, naši umjetnici svih struka kontinuirano dolaze, blizu smo, imamo mnogo toga podudarnoga iz zajedničke povijesti, Austrijanci nas primaju doista »otvorenih ruku« i mogućnosti su znatne. Dakako, posebno mi je drago što sam u mandatu kada je veleposlanik u Beču Nj. E. Gordan Bakota koji ima veliko razumijevanje za kulturu. Samo, od svih dvadeset osam država Europske unije, jedino Republika Hrvatska još nema svoj Kulturni institut, a to znači da gotovo cijeli posao obavlja samo jedna osoba.

Miševi u podrumu Nagrađena knjiga U zagrljaju glazbe zbirka je vaših tekstova na području glazbene kritike i s drugih znanstvenih i stručnih područja kojima ste se u proteklih četrdeset godina bavili. Kako ste birali tekstove za objavu?

Imala sam sreću da je moj pokojni otac vrlo uredno skupljao moje tekstove, a ja sam ga bila naučila da upisuje točno izvor i datum, pa sam tako mogla dosta brzo prikupiti građu i izabrati. U proteklih sam četrdeset godina objavila više od tri tisuće tekstova, ali su svi moji tekstovi za Hrvatski radio nažalost zauvijek izgubljeni, jer su mi ih pojeli miševi u podrumu, u koji sam ih bila

I

mala sam sreću da je moj pokojni otac vrlo uredno skupljao moje tekstove, a ja sam ga bila naučila da upisuje točno izvor i datum, pa sam tako mogla dosta brzo prikupiti građu i izabrati.

spremila prije odlaska u Berlin. U svakom slučaju, izbor je uglavnom moj, a određenu mi je pomoć pružio i urednik izdanja, dr. Janko Pavetić. Željela sam ponajprije kao glazbena kritičarka dati presjek glazbenog života u Zagrebu i šire u Hrvatskoj koji sam vrlo intenzivno pratila, posebno pak kad je riječ o mojim tekstovima o Varaždinskim baroknim večerima, dala sam im više prostora jer je i izdavač knjige u Varaždinu.

Zato se na ovom mjestu mogu i pohvaliti da sam za 2012. godinu dobila Nagradu grada Varaždina. Osim kritika, skupila sam i razgovore s uglednicima iz hrvatskoga glazbenog života, eseje koje sam pisala u Berlinu kada sam bila dramaturginja Orkestra Njemačke opere, a sada su na jednom mjestu i moji stručni i znanstveni radovi koji se nalaze u raznim hrvatskim i inozemnim zbornicima.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

N agrade H D S – a

Kao glazbena kritičarka bili ste niz godina angažirani za Vjesnik koji više ne postoji. U kakvom je stanju glazbena kritika u Hrvatskoj danas?

Kad sam pisala za Vjesnik, imala sam na raspolaganju potreban prostor i osvrti na koncerte mogli su biti opsežniji i time argumentiraniji. Dnevni listovi koji danas izlaze, glazbenoj kritici daju mali, gotovo nikakav prostor. Osobno još redovito pišem za Hrvatsko slovo i za Cantus kada za to postoji tema, pa mogu biti zadovoljna jer ni u tim glasilima nisam ograničena prostorom. Na pitanje mi međutim nije lako odgovoriti, osim iznošenjem vlastitog iskustva, a to je da treba biti pošten prema radu izvođača i autora i najprije cijeniti uloženi trud, nadarenost i znanje. Uvijek sam bila protiv »kritizerstva« i isticanja onoga što je možda bilo lošije. Trudila sam se argumentirano isticati pozitivno i vrijedno. Naime, tekstove treba znati čitati, posebno ono čega nema u tekstu!

Studij muzikologije je nužan, potrebno je znanje i obrazovanje, ali nije uvijek dovoljno jamstvo da se zna i pisati, ocjenjivati i relevantno javno iznositi svoje mišljenje.

23

Eksperiment prethodi stvaralaštvu

Plakat za festival Dani nove glazbe Split 2013.

Gordan Tudor i Ivan Batoš

24

A

ko bismo i poželjeli ustuknuti pred novim glazbenim izazovima čiji je tek djelićak predstavljen na ovogodišnjim Danima Nove glazbe, ne smijemo posustati jer hvalevrijedna inicijativa toga kruga zavređuje opstanak.

Mladi splitski skladatelji s međunarodnim karijerama, Mirela Ivičević i Gordan Tudor, uspješno predstavljaju svojem gradu duh novog zvuka

G

Piše: Ivana Tomić Ferić

ovoriti o glazbi danas, o suvremenoj, novoj glazbi, s htijenjem da barem na trenutak unesemo osvježavajući dašak reda, svojevrsna je pustolovina, put u ono nepoznato duha suvremenog glazbenika–stvaraoca, koji nad golemim bogatstvom zvukovnoga svijeta, suočen s riskantnom svemogućnošću zvučnog materijala i svake zvukovne misaonosti, neprekidno istražuje i eksperimentira. Jer, glazba danas više nije kobno razapeta između »sklada«i »nesklada«, harmonije i disharmonije. Proces opredjeljenja je, čini se, završen... Disharmonija određuje ljudsko biće, vlada svijetom, pa tako i onim zvukovnim. Ton se rastvara i zgušnjava u šum, u nabijene komplekse zvukova koji dobivaju individualnost i postoje sami po sebi. No isti taj svijet ne vjeruje u glazbu koju sam stvara, panično od nje okreće glavu, kao da će u škripanju žica i bučnim šumovima elektroakustičkih tvorevina otkriti sliku vlastitoga, razjedinjenog i disharmoničnog bića. Upravo razbijajući predrasude o slobodno improviziranoj i/ili eksperimentalnoj glazbi kao nepristupačnom, nerazumljivom i samodostatnom muziciranju, Gordan Tudor, jedan od najboljih hrvatskih saksofonista, pokrenuo je (sa skladateljicom Mirelom Ivičević) festival Dani Nove glazbe s ciljem promicanja suvremenoga glazbenog stvaralaštva za koje u Splitu do tada nije bilo mjesta. Danas, uz suorganizacijsku potporu Udruge mladih akademskih glazbenika, nakon sedamnaest koncerata te devedeset devet premijerno izvedenih glazbenih djela, doista se možemo nakloniti Tudorovim nastojanjima, sa željom da ustraje u svojoj misiji i naporima da slušatelje približi duhu novoga zvuka, tome jedinom tumaču postojanja glazbe u današnjem svijetu.

Slikari zvukom Ovogodišnje izdanje predstavilo je široku paletu glazbenih pristupa koji su obilježili drugu polovicu 20. stoljeća, kao i najrecentnija glazbena ostvarenja hrvatskih i inozemnih glazbenih umjetnika, uvrstivši Split u krug gradova koji prate eksperimentalne glazbene trendove koji impliciraju karakteristike novog. Eksperiment prethodi stvaralaštvu, stvaralaštvo ukida i apsorbira eksperiment, on je nov kao stvaralački postupak, a zahvaljujući svojoj nepredvidivosti i neočekivanosti, može pružiti ishod u kojem se pojavljuje novo. Upravo to novo odjeknulo je u svoj punoći i snazi na završnoj večeri festivala Nove glazbe koja je ugostila mađarskog skladatelja, soundpaintera Gryllusa Samua i splitski soundpainting orkestar, mlade glazbenike okupljene u svrhu istraživanja uzbudljivog, univerzalnog znakovnog jezika za live kompoziciju.

Riječ je, dakle, o soundpainting jeziku namijenjenom glazbenicima, plesačima, glumcima i vizualnim umjetnicima koji je 1974. koncipirao i do danas razvija američki skladatelj Walter Thompson. Soundpainting jezik obuhvaća više od tisuću dvjesto znakova koje, gestama ruku i tijela daje »real time– skladatelj«— soundpainter, indicirajući tako vrstu specifičnog i/ili aleatoričkog materijala koji se očekuje od izvođača. Geste kojima se koristi soundpainter temelje se na četiri osnovna pitanja — tko, što, kako i kada. Neke od njih vrlo precizno upućuju na ono što treba izvesti, dok druge ukazuju na određene stilove, žanrove, aleatoričke koncepte, improvizaciju, poziciju na sceni/u prostoru, rekvizite i sl. Soundpainting zahtijeva od izvođača odmak od poznatog i predvidivog te posvetu svakom kreativnom aktu bez znanja o tome kamo vodi. Jednako uzbudljiv i nepredvidiv je i za samog skladatelja soundpaintera koji, bez obzira na to je li od ansambla dobio očekivani ili neočekivani zvuk/reakciju, uvijek sklada s onim što se dogodi u danom trenutku. Rezultat su dinamični dijalozi skladatelja i članova ansambla, zapravo spontane real–time skladbe kojima smo, pod Samuovim vodstvom, svjedočili u inspirativnom prostoru gotičke dvorane Papalićeve palače. Bio je to interaktivni, edukativno–koncertni projekt u kojem su svi prisutni (i glazbenici i publika) iščitavali Samuove geste, zvučno uobličavali njegove glazbene ideje i vizije, sudjelujući u kreiranju live skladbi.

Detoni i Ruždjak Domaću glazbenu produkciju na ovogodišnjem festivalu predstavili su već na prvoj koncertnoj večeri održanoj u foajeu HNK–a Split članovi Zagreb Trija (Danijel Detoni, glasovir; Martin Draušnik, violina; Pavle Zajcev, violončelo). Osim duboko transcendentalnog zvučnog svijeta latvijskog skladatelja

Pēterisa Vasksa, s pravom jednog od najprominentnijih živućih skladatelja s baltičkog područja, taj, u interpretativnom smislu, vrlo dojmljiv i kompaktan komorni sastav izveo je djela dvojice hrvatskih autora — Detonija i Ruždjaka. Skladbu za klavir, violinu i violončelo Zovu me Tryor napisao je Dubravko Detoni na poticaj Trija Orlando u Dubrovniku 1996. godine, a isto je djelo i praizvedeno na skladateljevu rođendanskom koncertu, 22. veljače 1997.

Sastoji se od dvadeset sedam povezanih ulomaka raznolikog tonskog odjeka u kojima se, između ostaloga, iskušavaju rađanje, postojanje i raspršivanje markantnih polifonijskih fragmenata uporno praćenih djelotvornim homofonijskim mrljama, simultanost i postupna razdvojenost melodijsko–ritmičkih pomaka uvijek drukčijih intervalskih raspona, trajnost suprotstavljanja harmonije melodiji, nadigravanje nesličnih naglasaka, oponašanje vokalnoga sloga gotovo parodijski postavljenim instrumentalnim zvukovljem te pojava raznorodnih glissanda »kao sjećanja na svjetlosne odjeke prasaka svih prirodnih početaka i zaglavlja«. Recepcijski zanimljivo Detonijevo suprotstavljanje grubo dramatskih i suzdržano lirskih glazbenih trenutaka, članovi Zagreb Trija izveli su virtuozno, u čvrstoj međusobnoj komunikaciji i s izrazitom dozom umjetničkog temperamenta i uživljenosti. O posljednjem djelu Marka Ruždjaka s naslovom Vedute, posvećenom hrvatskom muzikologu, akademiku i skladateljevu prijatelju Nikši Gligu, malo se zna. Poslovično štedljiv na riječima, autor je skladbu 2011. predao violončelistu Pavlu Zajcevu, voditelju Zagrebačkog klavirskog trija, tek sa zagonetnom molbom da s praizvedbom pričekaju do sljedeće godine. Tako je došlo do posmrtne izvedbe skladbe na Dubrovačkim ljetnim igrama 2012. godine. Ruždjakove misli o skladbi ostat će nam nepoznate, no u njoj se jasno ocrtavaju sve odlike skladateljeva autentičnog glazbenog stila — iznimna preciznost pri raspoređivanju glazbenih parametara u cjelinu, pri čemu ekspresivni naboj djela nije rezultat subjektivne odluke, već logični rezultat osluškivanja potencijala glazbenog materijala. Ruždjakovo desetominutno poigravanje kratkim motivima i zvukovima triju glazbala pronašlo je vjernog tumača u, do detalja razrađenoj i razgovijetnoj izvedbi, Zagreb Trija.

Pticopjev Druga festivalska večer u Muzeju grada Splita ugostila je flautisticu Lauru Levai Aksin, rođenu Subotičanku, koja je nakon studija flaute u Novom Sadu obrazovanje, a zatim i karijeru nastavila u Francuskoj, nastupajući kao solistica te članica brojnih ansambala za stariju i novu glazbu. Tijekom vremena, profilirala se u vrsnu interpretkinju djela su-

vremene flautističke glazbene literature pa su se na splitskom koncertu našli primjeri najzanimljivijih, ali i najzahtjevnijih pristupa flauti iz pera velikana glazbe 20. stoljeća — od onih Luciana Berija i Karlheinza Stockhausena do prvaka avantpopa Jacoba Ter Veldhuisa.

Umjetnica je predstavila i djelo mladog hrvatskog skladatelja Tibora Szirovicze naslova Birdsong za flautu i elektroniku, praizvedeno u rujnu 2012. na festivalu Ascoli Piceno u Italiji. Riječ je o dvostavačnoj skladbi inspiriranoj neobičnim snom o Archaeopteryxu — najstarijoj poznatoj ptici. Unatoč poznatom opisu toga stvorenja, skladateljeva ptica je stvorena u podsvjesnom trenutku i zato se razlikuje. Prvi stavak prikazuje kretanje zbunjene i znatiželjne ptice koja pokušava letjeti kroz pusti prostor, čudeći se vlastitim nezgrapnim pokretima. U drugom, karakteriziranom pojavom elektronike, ptica ulazi u magičnu šumu te svojom pojavom izaziva kaos... Ostvaruje interakcije s ostalim bićima i proživljava intenzivna emocionalna stanja. Kako ističe skladatelj, »pticopjev opisuje specifičnu situaciju u kojoj individua ispituje odnos s okolinom analitičkim pristupom, utvrđujući odnose prema toj okolini«. Gotovo jednosatni nastup Laure Levai Aksin proveo nas je cijelom paletom različitih ugođajnosti u kojima nije nedostajalo privlačnih melodičnih linija, profinjene muzikalnosti i tehničke dotjeranosti. Uz kreativnu primjenu efekata, matrica i videa te kompjutersko–semplerske tehnologije, umjetnica je suvereno, razigrano, ritmički besprijekorno, čas silovito, a čas sofisticirano, razotkrila nove pristupe i interpretativne dosege svojeg instrumenta.

Kvartet Papandopulo Uvijek s tom magičnom dozom optimizma i glazbeničke energije što prosijavaju iz umjetničkih predanja Kvarteta saksofona Papandopulo (Nikola Fabijanić, Gordan Tudor, Goran Jurković, Tomislav Žužak) bivamo podjednako privučeni, zagolicani, usredotočeni. Njihovo sviranje privlači i kada u prvi plan ističu intelektualne, u izvjesnoj mjeri racionalne glazbene odnose, kao i kada posežu za nekonvencionalnijim glazbenim programom koji u svojevrsnoj relaksaciji nalazi svoj smisao.

Tako su nam i ovaj put, u sklopu treće festivalske koncertne večeri, predstavili svu raznolikost suvremenog hrvatskog glazbenog stvaralaštva posebno skladbe u kojima se pronalaze elementi crossovera — od već proslavljenih Šest krokija Borisa Papandopula do najnovijeg djela mlade hrvatske jazz glazbenice i skladateljice Lane Janjanin. O skladbi Goldspell Mirele Ivičević, o bogatstvu njezine glazbene asocijativnosti i o neposrednosti njezine glazbene imaginacije već smo pisali prigodom predstavljanja ovogodišnjeg MAG

festivala. Hrvatska praizvedba dogodila se, međutim, s djelom Pid oblackom Lane Janjanin koja glazbeničku karijeru gradi na razmeđu jazza i suvremene umjetničke glazbe. Obojena pluralističkom estetikom, skladba je nastala 2013., najprije za gudački kvartet, a zatim je aranžirana i za kvartet saksofona. Riječ je o šest varijacija na istoimenu ukrajinsku narodnu pjesmu u kojoj se razotkriva široka lepeza ugođajnosti i ocrtava sva raznolikost skladateljičinih glazbenih utjecaja — od neonacionalnog/folklornog, ekspresionističkog pa do vrlo naglašenih elemenata jazza. Neozbiljne (božićne) varijacije Mladena Tarbuka donose prilično inventivno glazbeno poigravanje motivima božićnog napjeva Narodi nam se, dok Saxophonia Sande Majurec ezoteričnošću strukture i sažetošću izraza podsjeća na aforističnost Webernova stila. Skladba Piece for Amy Tene Ivane Borić, skladateljice u čiji su glazbeni izričaj utkani elementi postmodernizma (korištenje citata, glazbeni humor te propitivanje barijera između tzv. popularne i umjetničke glazbe), napisana je 2012. na narudžbu Kvarteta Papandopulo. Radi se o jednostavačnoj skladbi, svojevrsnom hommageu pjevačici Amy Winehouse. Okosnicu skladbe čini središnji dio u kojem se citira pjesma Love is a losing game, čiju glavnu temu iznosi alt–saksofon. Najveću naklonost publike dobila je efektna skladba (auto)ironičnog naziva Melankonija gegen rakija Margarete Ferek–Petrić koja kombinira moderne instrumentalne tehnike i klasične estetike s narodnom glazbom Balkana i Orijenta. Skladba je posvećena austrijskom jazz–kvartetu saksofona PHOEN koji ju je 2012. praizveo u bečkom jazz–klubu Porgy&Bess. Ferek–Petrić je pokušala uz humorističan pristup povezati glazbene svjetove jazza, Balkana i izvodilačkih tehnika suvremene glazbe uz maksimalno iskorištavanje instrumentalnih boja i s dovoljno prostora za improvizaciju. Privlačnost i čistoća interpretativnog kazivanja predstavljenih djela darovali su nam uvjerljive, neposrednošću i neopterećenošću ispunjene, a istodobno duboko proživljene trenutke nadahnute glazbom.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

5. Dani Nove glazbe Split 24. — 30. studenoga 2013.

Ako bismo i poželjeli ustuknuti pred novim glazbenim izazovima čiji je tek djelićak predstavljen na ovogodišnjim Danima Nove glazbe, ne smijemo posustati. Jer hvalevrijedna inicijativa Gordana Tudora i njegova kruga zavređuje opstati, ne samo zbog dosadašnjih postignuća nego i zato što je umjetnost, kao stvaralački čin, uvijek i slutnja mogućeg pa joj valja ostaviti užitak u naporu da ga dosegne. Napokon, tvrdi Jaspers, »ono što je bezvremeno samo je preko suvremene stvarnosti dostupno, samo prihvaćajući vrijeme mi dospijevamo onamo gdje se svako vrijeme briše«.

25

Epizode iz života jednog umjetnika U središte projekta Mirela Ivičević stavila je složenu mrežu međuljudskih odnosa i unutarnjih dvojbi koje prate umjetnika.

G

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Piše: Ivana Jurenec

lavni program trećeg međunarodnog festivala razvojnog kazališta Ganz novi ganz ganz novi festival održao se od 14. do 22. rujna ove godine u prostorijama Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu. Publici su predstavljene nove predstave, radionice, instalacije, koncerti, performansi... ukratko, sve ono što spaja suvremene načine kreativnog izražavanja (tehnologiju, film, svjetlo i dr.) koji umjetnicima omogućuju da izraze doživljaj sebe i svijeta.

Planet 8 Svoj doživljaj svijeta mlada je hrvatska skladateljica Mirela Ivičević izrazila u scenskoj suiti za ansambl i (samo) refleksiju Planet 8, premijerno predstavljenoj u ponedjeljak, 16. rujna u polukružnoj dvorani &TD–a. O Planetu 8 alias Operaciji Neptun autorica kaže kako je to dijete miješanog braka kritičkog i zvučnog doživljaja svijeta. ...Služi se svime što vidi i čuje, tolerantan, ne cenzurira. Ne štedi, preispituje sve što mu dođe pod ruku... Taj svijet... istovre-

meno je zrcalo ne uvijek idealne stvarnosti, ali i neiscrpnog izvora mogućnosti njezina preoblikovanja. U tih je nekoliko riječi sažeto, a i vrlo precizno opisano o čemu se u projektu radi. Pa krenimo redom.

Dijete miješanog braka Kao dijete miješanog braka, performans je donio doživljaj svijeta različitim zvukovima — od onih najprimitivnijih sa samog početka (kad članica ansambla s dozom znatiželje, ali i čuđenja promatra kako se od uništenog cvijeća može napraviti jednostavna udaraljka) pa do onih složenijih, koji zahtijevaju sudjelovanje elektronike te raznih vrsta akustičkih instrumenata (puhaćeg, gudaćeg, udaraljkaškog te ljudskog glasa). Taj je zvučni doživljaj svijeta ujedno i njegov kritički doživljaj, i to ne samo svijeta nego i njegovih protagonista — u širem i užem smislu. Na vrlo duhovit i pomalo (auto)ironičan način skladateljica je pružila kritiku svega što čini dio jedne glazbene predstave, a nije glazba sama.

Tolerancija prije svega Mnogo je tu onoga što se čuje, a još više onoga što se vidi. Mirela Ivičević ništa nije štedjela, preispitala je sve što joj je došlo pod ruku. Učinila je to, dakako, na tolerantan način, jer smo danas prisiljeni mnogo toga tolerirati, čime prisiljavamo druge na (uglavnom) istu vrstu tolerancije. Često čujemo kritike na račun showova koji iz redova onih koji se bave tzv. ozbiljnom glazbom stvaraju hiperprodukciju instant–zvjezdica i koji su rijetko svjesni toga da ti isti često stvaraju još degutantnije i besmislenije showove. Mirela je (svjesna i prvog i drugog) izvela show koji je poslužio kao promišljena necenzurirana kritika. Kao takva, ona je bila »istodobno zrcalo ne uvijek idealne stvarnosti, ali i neiscrpnog izvora mogućnosti njezina preoblikovanja«.

Da bismo stvarnost preoblikovali, potrebno je sanjati. Sanjati se može glazbom, kako nas uči povijest. U više je navrata Mirelino sanjanje bilo slično onome Hectora Berlioza u njegovu općepoznatom fantastičnom simfonijskom ostvarenju. Kao da se cijela Mirelina suita može opisati kao niz epizoda iz života jednog umjetnika, pri čemu je umjetnik krovni pojam više različitih supstancija glazbene umjetno-

sti. U središte je Mirela Ivičević stavila složenu mrežu međuljudskih odnosa i unutarnjih dvojbi koje u pripremi i realizaciji nekog koncerta prate umjetnika. Njih su izvrsno predočili »glavna zvijezda showa«sopranistica Marija Lešaja te »manje bitni članovi orkestra«— udaraljkašica Kaja Farszky, saksofonist Goran Jurković te violinistica Dunja Kobas, koja se okušala i u vokalnom izrazu, sa silnom željom da okusi barem djelić slave koja inače prati primadone.

Kritika kritike Svatko tko se bavi umjetnošću susreće se s kritikom. Koju važnost ona ima u »preoblikovanju ne uvijek idealne stvarnosti«jednog glazbenika, Mirela je najbolje pokazala kreirajući sâm kraj performansa kao nadasve pronicavu »kritiku kritike«. Kao i sve genijalne stvari u životu, ona se svakodnevno pruža nadohvat ruke, možda bi bolje bilo reći, nadohvat oka. Ne znam hoće li itko poželjeti komentirati ovaj članak, no znam da ga je Mirelin projekt komentirao.

Bila je to pljuska njegovim zadnjim riječima — »ovaj članak još nije komentiran«.

Ansambl Simply Brass, Kanarski otoci, Kanada, Nebersdorf…

Promicatelj hrvatske glazbe za limene puhače u svijetu

O

Piše: Ana Vidić

snovan prije sedam godina, kvintet Simply Brass ulaže znatan trud u promidžbu hrvatskog stvaralaštva, potičući obogaćivanje domaćeg repertoara skladbama za svoj sastav. Trubači Tomica Rukljić i Rudolf Homen, hornist Hrvoje Pintarić i trombonist Alan Bošnjak, redom diplomanti zagrebačke Muzičke akademije, danas priznati glazbenici naše scene, uz Joea Kaplowitza na tubi, svestranog glazbenika školovanog u SAD–u, kao gorljivi promicatelji glazbe za puhaće limene instrumente, nailaze stoga na znatan odaziv naših skladatelja čija djela izvode ne samo na svojem redovitom koncertnom ciklusu u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog nego i kao gosti i suradnici drugih sastava.

Suradnja s Prohaskom Jedan od rezultata tih nastojanja je album Camminate, objavljen još 2010. godine s djelima hrvatskih autora, među kojima je i Miljenko Prohaska sa skladbom U arboretumu. Riječ je o skladbi koju je kvintet iste godine izveo u ciklusu Kućnih koncerata iz Salona Očić, prvi put u prostoru za koji je izvorno na-

pisana, što je ujedno označilo početak plodne suradnje članova kvinteta s Miljenkom Prohaskom: nadahnut njihovom okretnošću u interpretaciji jazza i klasike, od tada je napisao nekoliko skladbi upravo za njih, a i svoju glasovitu Intimu obradio je tako da je mogu svirati uz vibrafon. Jedna od posljednjih skladbi koju je posvetio članovima kvinteta je Koncert za Simply Brass i big band — klasično koncipiran koncert koji je ansambl, u ulozi solista, praizveo uz Jazz orkestar HRT–a 20. ožujka 2013. u Studiju Zvonimir Bajsić na koncertu posvećenom novim skladbama hrvatskih autora.

Već u srpnju Koncert je doživio još jednu izvedbu: članovi kvinteta uvrstili su ga na program nastupa na Međunarodnom trubačkom festivalu u Maspalomasu na Gran Canariji, i to u sklopu svečane završne večeri kad su nastupili uz Big band Gran Canarije. Na istome festivalu, nekoliko dana prije, 24. srpnja, održali su i samostalan koncert kojim je ponovno dominirala glazba Miljenka Prohaske: publika u Kulturnom centru San Fernando de Maspalomas mogla je čuti njegove Un Petit Blues za brass kvintet i Hand Rummy Bop u kojoj im se pridružio klarinetist Radovan Cavallin, ali i Dvije rijeke za brass kvintet, međimurskim i podravskim folklorom obojenu skladbu Dalibora Grubačevića (skladba je praizvedena na spomenutom koncertu u Salonu Očić 2010. i danas je stalni dio reperto-

Na Svjetskim danima nove glazbe ISCM–a praizvedena mini opera Mirele Ivičević

Martina Kenji

U Kaja Farszky

26

Marija Lešaja se uživjela u skladateljsku poetiku Mirele Ivičević

Skenderova praizvedba Novu prigodu za predstavljanje u inozemstvu, i to radom kvinteta Simply Brass, hrvatska glazba dobila je početkom listopada; još 2011. godine članovi ansambla predstavili su se na Juilliard School of Music u New Yorku, dakako izvedbama djela hrvatskih skladatelja, ali i praizvedbom skladbe Balkanika koju je američki skladatelj Eric Ewazen napisao upravo za njih, da bi ove godine, na poziv pročelnika Odjela za limene puhače Sveučilišta Laval u Quebecu u Kanadi, Jamesa C. Lebensa, nastavili promociju Hrvatske u Sjevernoj Americi. Osim što su održali majstorski tečaj sa studentima iz komornog muziciranja, gostovali u udarnom terminu radijskog programa CBC–a te odradili intervju za dnevni list Le Soleil, Simply Brass su 3. listopada održali i koncert na Sveučilištu Laval, predstavivši brojnim posjetiteljima glazbu Davora Grubačevića (Dvije rijeke), Ive Josipovića

Pijanist Berislav Arlavi s hrvatskom glazbom u Danskoj

MEĐUNARODNI USPJESI

sklopu Svjetskih dana nove glazbe ISCM–a (Međunarodnog društva za suvremenu glazbu), koji su se održavali između 4. i 14. studenoga 2013. u Slovačkoj i Austriji, 14. studenoga u bečkom Palais Kabelwerku u produkciji bečke operne kuće Sirene Operntheater praizvedene su četiri nove komorne opere.

Nova petnaestominutna operna djela u režiji Kristine Tornquist dio su originalnog projekta Gäste/GATES u suradnji Sirene s ISCM–om te festivalom Wien Modern, austrijskim domaćinom ovogodišnjih Svjetskih dane nove glazbe. U jednom od četiri tandema libretist/skladatelj, našla se i mlada hrvatska skladateljica Mirela Ivičević koja je na libretto Poljaka

ara kvinteta) te tradicijsku makedonsku pjesmu Jovano, Jovanke u obradi Alana Bošnjaka za brass kvintet. Uz to su članovi kvinteta tom prigodom praizveli skladbu Simply CG za trubu i brass kvintet Španjolca Gonzala Díaza Yerra, posvećenu upravo njima (solo trubu svirao je Sebastián Gil Armas, ujedno umjetnički ravnatelj Festivala).

Petmaestominutna opera Karousell Mirele Ivičević

Radeka Knappa skladala mini operu Karussell, pisanu za troje vokalnih solista i šest instrumenata. Nakon jednočinke Za tri lipe praizvedene na Biennalu 2007. te nedavno praizvedenog glazbenog teatra Planet 8 u Teatru ITD, Ivičević se ponovno dokazuje kao skladateljica s dobrim osjećajem za vokalne dionice i izvrsnim smislom za glazbenu dramatiku. Vrlo dobra izvedba svih sudionika, u kojoj se scenskim nastupom posebno istaknuo bariton Johann Leutgeb, oduševila je do posljednjeg mjesta ispunjen Kabelwerk. Može se samo poželjeti da taj uspjeli projekt suvremenog glazbenog teatra vidi i hrvatska publika, napose ona u Mirelinu rodnom Splitu. (HDS)

G

lazbenik u čijem djelovanju stvaralaštvo hrvatskih autora zauzima posebno mjesto, pijanist Berislav Arlavi, nakon nastupa u Francuskoj, Austriji i Nizozemskoj, u studenome ove godine gostovao je i u Danskoj, ostvarivši dva recitala — 14. studenoga u Kopenhagenu, te 15. studenoga u Jyllingeu. Obilježavajući ulazak Hrvatske u Europsku uniju, veleposlanstvo Republike Hrvatske u Kraljevini Danskoj, u suradnji s Institutom za prekokulturne i regionalne studije Humanističkog fakulteta Sveučilišta u Kopenhagenu, te uz potporu Službe za javnu diplomaciju Ministarstva vanjskih i europskih poslova , organiziralo je seminar pod nazivom Hrvatski jezik, status i djelovanje kroz vrijeme, čiji je dio bio i nastup Berislava Arlavija. Cjelovečernji recital, uz djela Franza Liszta, Frédérica Chopina i Claudea Debussyja, sadržavao je i Sedam bagatela Brune Bjelinskog te Drugu sonatu za klavir Stjepana Šuleka — djela koja su već postala stalni dio Arlavijeva repertoara; Bjelinskijevih

(Csárdás), Miljenka Prohaske (Un Petit Blues) te Ewazenovu Balkaniku koja je ove godine u Bostonu objavljena i kao partitura u izdanju Theodore Presser Company.

Niz ovogodišnjih gostovanja zaključuje nastup 10. studenoga na tradicionalnoj manifestaciji gradišćanskih Hrvata u Nebersdorfu / Šuševu — Šara jesen — u čemu im je potporu pružio Koncertni ured Varaždin. Uz ostalo, na program nastupa uvrstili su Dvije rijeke D. Grubačevića i novu skladbu Ivana Josipa Skendera — četverostavačnu Saxbrass Suite. Riječ je o skladbi koju su samo nekoliko dana prije, 27. listopada, članovi kvinteta uz gošću na alt–saksofonu Petru Horvat, praizveli u sklopu svojega redovitog ciklusa u Članovi ansambla Simply Brass Lisinskom.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Planet 8 Mirele Ivičević na Ganz novom ganz ganz novom festivalu u Zagrebu

Sedam bagatela tako je i zabilježio na CD–u Klavirska glazba Brune Bjelinskog u izdanju Cantusa (2010.). Isti program, dan poslije, čula je i publika u dvorani Laden u Jyllingeu, na koncertu koji je također organiziralo veleposlanstvo u suradnji s Hrvatskom kulturnom udrugom u Danskoj i župom Jyllinge, a znakovito je da je upravo nastupima Berislava Arlavija zaključen ciklus aktivnosti iz domene javne diplomacije kojima je ove godine obilježen ulazak Hrvatske u Europsku uniju. (AV)

Berislav Arlavi

27

Nove skladbe za violončelo i klavir BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Violončelistica Dora Kuzmin Maković uputila narudžbe mladim skladateljima (Frano Đurović, Ivan Josip Skender, Gordan Tudor, Bruno Vlahek i Ivana Kiš).

Piše: Ivana Jurenec

P

ohvalno je kad se mladi interpreti izvan bijenalskih i opatijskih dana ohrabre održati koncert s praizvedbama djela hrvatskih autora.

U

istinu je pohvalno kad se mladi interpreti izvan bijenalskih i opatijskih dana ohrabre održati koncert s praizvedbama djela hrvatskih autora, i to unutar ciklusa Zagrebački umjetnici zagrebačkoj publici, inače orijentiranog na repertoarni kanon. Tako je 24. listopada zagrebačka publika mogla upoznati čak pet novih skladbi za violončelo i klavir, zahvaljujući inicijativi mlade violončelistice Dore Kuzmin Maković.

Na njezin su poticaj naši skladatelji mlađe generacije: Frano Đurović, Ivan Josip Skender, Gordan Tudor, Bruno Vlahek i Ivana Kiš prenijeli svoju inspiraciju na notni papir, obogativši hrvatsku literaturu za komorni duo violončela i klavira.

Različitost rukopisa

Petra Gilming i Dora Kuzmin Maković

28

Kao pijanističku suradnicu, Kuzmin je pozvala Petru Gilming, koja je zadatku odgovorila vrlo pouzdano i kvalitetno. Obje su glazbenice pokazale da su snažne individualne umjetničke osobnosti. To ih nije omelo da istodobno besprijekorno usklade sviranje na aspektu svih odrednica koje čine izvedbu. Zahvaljujući takvoj interpretaciji, u prvi plan došle su nove skladbe.

Praizvedena djela nesumnjivo su pokazala da su, kao i interpretkinje, i njihovi autori umjetničke osobnosti, no odrednica »snažne individualne« pritom je mnogo diskutabilnija. Jedina snažnija poveznica među navedenim skladatelji-

ma je dob. Potječući iz različitih skladateljskih škola, stvaralaštvo su kanalizirali u različitim smjerovima, što je koncert i potvrdio.

Djelo radi djela Glazbenice su raspored odabrale tako da tvori svojevrsni crescendo. Najprije su izvele Sonatu za violončelo i klavir, čija je dva stavka (Largo ma non molto rubato i Allegro con brio) Frano Đurović izgradio na sekvenci motiva, čiji razvoj nije dosegao zaokruženost pa je skladba ostavljala dojam nedorečenosti. Glavnu je ulogu povjerio dionici violončela, koje tematski materijal donosi mikropromjenama u zvuku, ostvarene ponajviše artikulacijom, ali i samom prirodom instrumenta. Ispitujući akustičke osnove tona, Đurović je dominirajućoj dionici violončela povjerio ponavljanje istog tona na različitim žicama, koje je, dakako, svaki put zvučalo jednako intonacijski, no ne i interpretativno. Pritom se nismo mogli oteti dojmu da je dublje promišljanje o odabiru skladateljskih postupaka i njihovu oblikovanju kod autora izostalo, što je rezultiralo osrednjim djelom radi djela, vrlo udaljenog od larpurlartističkog shvaćanja.

Skenderova Studija prolaznosti Po karakteru, sasvim je suprotna bila Skenderova jednostavačna Studija prolaznosti. Dosljedan svojem skladateljskom izričaju, ostvario je umjetnički solidnu skladbu, blisku neoklasicizmu s natruhama impresionističkih harmonija i ritmike jazza. Njezin se sanjarski karakter temelji na izmjeni plošnosti, čime se autor u više navrata približio idiomu filmske glazbe. O djelu je autor zapisao da njime postavlja pitanje slušatelju, izvođačima, a ponajviše sebi — što ostaje nakon protoka vremena, a što odmah zaboravljamo. Izgrađujući djelo od nekoliko naizgled različitih, no pomnijim slušanjem zapravo srodnih ploha, Skender kao da odgovara da nakon protoka vremena ostaju emocije i naša razmišljanja zarobljena u njima.

Odlični Tudor i Vlahek Treće praizvedeno djelo te večeri bio je Tudorov Pièce brève za koji skladatelj kaže da se u njemu sve vrti oko jednog disonantnog akorda u klaviru koji violončelo privlači i odbija te da skladba time opisuje odnos ljubavi i mržnje koji često nalazimo u komornoj glazbi.

Na inovativan i nadasve zanimljiv način, Tudor je ostvario djelo čija će ga kvaliteta zasigurno zadržati na repertoaru, nadasve uspjelo djelo koje ima razvoj, unutarnju logiku i dinamiku glazbenog materijala. Isto je, ali sasvim drugim postupcima ostvario Bruno Vlahek u najkraćoj novoj skladbi te večeri, koncertnoj etidi za violončelo i klavir, naziva

Fanfare. Dionici violončela namijenio je niz brzih pasaža etidnog tipa, dok je klavir imao akordički slog harmonija u stilu impresionizma, koje su koketirale s folklorizmom i glazbom u starim načinima. Bruno Vlahek pokazao je da, osim talenta, za razliku od nekih drugih naših skladatelja, ima i mjeru te zna kada skladbu treba završiti a da se ona ne pretvori u predugi, dosadni bućku-

REAGIRANJA

Reakcija na ispravak netočnih navoda u tekstu Glazbeno–poetsko putovanje kroz Marulićev život Ivane Jurenec iz 182. broja časopisa Cantus, listopad 2013.

Nismo falsificirali srednjovjekovlje Cilj projekta nije bio rekonstruirati glazbu iz Marulićeva doba, a poetske i glazbene slike treba shvatiti kao ugođajne

P

Piše: Marin Kapor Kaporelo

K

ao pijanističku suradnicu, Kuzmin je pozvala Petru Gilming, koja je zadatku odgovorila vrlo pouzdano i kvalitetno.

Obje su glazbenice pokazale da su snažne individualne umjetničke osobnosti.

riš. Iz gradnje djela moglo se jasno čuti da su Tudor i Vlahek i sami interpreti te da skladanju pristupaju (i) kao izvođači, ali i kao publika. Prepoznali su to i slušatelji, koji su se, kad je riječ o koncertima s programom hrvatskih skladatelja, »tradicionalno«odazvali u malom broju.

(Zašto je tako, u ovome tekstu nećemo raspravljati, jer je to tema koja zahtijeva mnogo više prostora.)

Zaboravljeno pismo Drugi je dio koncerta počeo posljednjom praizvedbom te večeri, u kojoj se violončelistici i pijanistici pridružio recitator Adam Končić. On je pročitao tekstualni predložak Pisma koje je Ray J. zaboravio ostaviti, što je ujedno naslov djela Ivane Kiš, naše skladateljice koja živi i radi u Izraelu. Poput Vlaheka, i ona je oba instrumenta tretirala ravnopravno, a u zajedničkom su dijalogu Dora Kuzmin Maković i Petra Gilming publici predstavile razrađenu igru motiva.

Ona je imala unutarnji rast, no nedostajalo joj je konciznosti izraza. Glazbenice su hrvatski program odlučile upotpuniti Sonatom za violončelo i klavir u C–duru, op. 119 Sergeja Prokofjeva, što je zapravo bilo nepotrebno, jer bi program praizvedbi i više nego dobro funkcionirao sâm za sebe.

išem ne samo osobno kao autor projekta Priča o Marku Maruliću nego i u ime vokalnog sastava Cantores Maruli u kojemu pjevam kao prvi tenor. U dijelu teksta s podnaslovom Falsifikat povijesti autorica je netočno obrazložila glazbeni obrazac projekta, a samim podnaslovom sugerirala da sam kao autor projekta nekakav falsifikator povijesti, kao i to da je Blaženko Juračić (splitski skladatelj, docent na Umjetničkoj akademiji u Splitu) nekakav pseudoklapski obrađivač koji falsificira srednjovjekovnu glazbu. Što se tiče povijesti i konteksta Marulićeva života, treba reći da je u osam poglavlja ispričana priča o Maruliću putem njegovih književnih ostvarenja, ali i djela njegovih suvremenika, poput Frane Božičevića, koji mu je bio prijatelj i biograf. Uvidom u sinopsis programa razvidno je da nije donesen nijedan falsificiran ili netočan povijesni podatak o Maruliću i njegovu životu. Cilj projekta nije bio rekonstruirati glazbeni život Splita ili Hrvatske iz Marulićeva doba. Poetske i glazbene (vokalne i instrumentalne) slike treba najprije shvatiti kao ugođajne, a ne kao autentični glazbeni zapis. U analizi autorica spominje da je maestro Juračić obradio renesansne motete, što nije točno. Naime, od polifonih moteta u programu se nalazi djelo Tomása Luisa de Victorije, Ave Maria, za četveroglasni sastav.

Tonskom ugodbom i načinom interpretacije nastojali smo se približiti tom vremenu. Drugi je primjer homofoni motet (gotovo plesnog prizvuka) Andrije Motovunjanina, Senza te, sacra regina, koji smo »posudili« iz bogate arhive našeg poznatog zbora Brodosplit koji vodi maestro Vlado Sunko, a također se radi o četveroglasnoj skladbi za muški sastav.

Kad završava srednji vijek?

Netočno je potom da smo »srednjovjekovnu glazbu izvodili u četveroglasnom akordičkom slogu na način klapskog pjevanja«. Naime, možemo postaviti pitanje kada završava srednji vijek?

Prema većini literature, to se događa padom Carigrada (1453.), otkrićem Novog svijeta (1492.) ili rođenjem Karla V. (1500.). Dakle, De Victoriju ne možemo smatrati srednjovjekovnim skladateljem, a usudio bih se reći, ni Andriju Motovunjanina. Kao srednjovjekovnu glazbu ne možemo promatrati čak ni glagoljaške napjeve. Netočan je navod »da je izvedba sve stavljala pod isti nazivnik«.

Očito je da je glazbeno ruho projekta podijeljeno na pet stilskih krugova: gregorijansko pjevanje (od korizmenog himna Vexilla regis do antifone Ave Maria) prema hrvatskom glagoljaškom pjevanju (obra- Vokalni kvartet Cantores Maruli 12. srpnja u Rotondi sv. Trojstva unutar Crkve sv. Donata u Zadru đeni izvorni napjevi iz okojedinačna ljepota i spretnost glasova. U što ni maestro Kuljerić nije mogao, niti lice Splita), potom bugarštice (pjesme hvarskih ribara otkrivene u zapisu slav- klapskom pjevanju glasovi se umnaža- želio uzmaknuti od navedenih izvora u noga hrvatskog pjesnika i erudita Pe- ju zbog postizanja kolorističkih efekata, Glazbi za starocrkveno pučko prikazatra Hektorovića) i renesansna polifoni- a repertoar je vezan samo uz svjetov- nje. U istom broju Cantusa muzikologija (djela predstavnika renesansnog stila ne obrađene napjeve ili one skladane nja Katarina Livljanić (koja je, usput res europskog i hrvatskog tla iz pera već u tom, pa čak i šlagerskom i starograd- čeno, bila na koncertu koji je predmet spomenutih De Victorije i Motovunjani- skom duhu. U daljnjem tekstu autorica ove kritike) kaže: »Sjećam se da mi je na). Programom se daje obol očuvanju donosi prosudbu (koja nije sporna) o nakon jednog koncerta u Francuskoj baštine domaćih autora, pa središnje glagoljaškim napjevima: »Harmonizaci- prišao jedan gospodin i rekao: Pa tu mjesto zauzima suvremena skladba ja i njihova interpretacija uvelike je pod- ste vi i nešto svoje dali! Kao da je to hrvatskog autora Igora Kuljerića, Glaz- sjećala na izvedbu klapskog pjevanja«, nešto sramotno. Nakon toga, prestala ba za starocrkveno pučko prikazanje u ali nakon daljnje analize poentira: »Tasam govoriti o rekonstrukcijama, otvoosam stavaka (1989.) za muški zbor a kva interpretacija može dovesti jedino cappella (u načelu četveroglasno) koja do bezrazložnog falsifikata povijesti, a reno pišem da je riječ o glazbi koju sam je nastala upravo kao sinteza jednogla- ne njezina prožimanja sa sadašnjošću.« priredila na temelju starih izvora.« Glesnih srednjovjekovnih gregorijanskih Taj navod, kao i zaključak, potpuno su dajući samo osnovne crte bogate bionapjeva, višeglasja bizantske proveni- netočni. Pokušat ću odgovoriti protupi- grafije maestra Blaženka Juračića (dijencije, glagoljaškog pjevanja i doma- tanjem: Jesmo li trebali pjevati bugar- plomirao na Umjetničkoj akademiji u štice i glagoljske napjeve jednoglasno, Splitu, stekao magisterij iz kompozicije ćeg folklora srednje Dalmacije. kako ih je možebitno puk pjevao? U ra- i proglašen maestrom crkvene glazbe znim krajevima postojali su različiti obli- na Pontificium Institutum Musicae SaNismo klapa, ali ne ci glagoljanja, tako da je ono negdje ui- crae u Rimu), uvjeren sam da ima pravo pjevamo ni jednoglasno stinu bilo jednoglasno, ponegdje dvo- na tu glazbenu rekonstrukciju koja se Vokalni sastav Cantores Maruli nikada glasno ili troglasno. Iz tog pjevanja ra- naslanja na melodiku Dalmacije. Podnije težio biti klapa niti je njegovao klap- zvilo se poslije i svjetovno pjevanje jer sjećam da neslužbena himna Dalmaciski (pri)zvuk koji se danas bez obzira na su upravo pučki pjevači, kako sam sa- je, Dalmatino povišću pritrujena, dolanaslijeđe i izvor iz glagoljaškog, tj. crkve- znao iz jednog razgovora s maestrom zi iz jednog starog glagoljaškog napjenog i paracrkvenog pjevanja, promet- Ljubom Stipišićem Delmatom, »prvo u nuo u nešto sasvim drugo. U vokalnom crkvi pjevali neki napjev nebeskoj majci va. Zaključno, sve navedene autoričine kvartetu komornog zborskog zvuka i Mariji, a onda sa sličnim napjevom do- premise su pogrešne, kao i zaključak o kulture pjevanja koja se upravo doka- lazili pod prozor svojoj djevojci Mariji u falsifikatu povijesti kojim se daje neistizuje širinom stilskog repertoara, njegu- serenadu«. Dakle, u obradama jedno- nit, iznimno uvredljiv pečat predanom je se solistički glazbeni izričaj, u koje- glasnih izvornika ne možemo pobje- istraživačko–umjetničkom radu sastamu do izražaja ne dolazi fuzija, već po- ći od melodike Dalmacije, upravo kao va Cantores Maruli.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Večer praizvedbi, 24. listopada 2013. u Hrvatskom glazbenom zavodu

29

Vjerna promicateljica hrvatskog glazbenog stvaralaštva

N

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Uz mnoga hrvatska djela na programima koncerata i nagradu za najbolju izvedbu u sklopu Natjecanja Livadić, od prošle godine uvedeno je i međunarodno skladateljsko natjecanje NEW NOTE

N

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

a 2. natjecanju NEW NOTE druga nagrada pripala je mladom slovenskom skladatelju Davidu Veberu, a treća ruskoj skladateljici Eleni Samarini, dok prva nije dodijeljena.

akon mnogobrojnih ljetnih festivala, početak tekuće koncertne sezone ponovno su obilježila dva jesenska, 43. Varaždinske barokne večeri i pet godina mlađa Samoborska glazbena jesen. I dok je program prvospomenutoga festivala, ove jeseni ostvarenog u suradnji s Ruskom Federacijom, određen samim nazivom i ponajprije usmjeren na stvaralaštvo jedne epohe, Samoborska glazbena jesen zahvaljujući širim okvirima programske koncepcije kojoj je vjerna posljednjega desetljeća, ipak ostavlja više prostora i slobode za manevriranje. Ono što je i ove godine ostalo nepromijenjeno jest cijeli spektar atraktivnih koncerata i popratnih sadržaja koji su nesumnjivo oplemenili jesensku kulturnu ponudu, privukavši tih dana u već prohladni Samobor mnoge znatiželjnike, pa i znatan broj pripadnika mlađe generacije.

Bez prve nagrade Trideset osmo izdanje uvijek vedrog i osvježavajućeg Festivala, svečano je 28. rujna otvorila izvedba Mozartove Velike mise za sole, zbor, orkestar i orgulje u c–molu, KV 427, pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića i uz Simfonijski

30

Slovenska violinistica Tanja Sonc i kontrabasist Nikša Bobetko (Cantus Ansambl)

snih glazbenika: pijanista Joséa Gallarda, violinista Gernota Süssmutha i Linusa Rotha, violista Rumena Cvetkova i violončelistice Jelene Očić, Gudačkog seksteta Münchenske filharmonije, violončelistice Monike Leskovar, mezzosopranistice Renate Pokupić uz Hrvatski barokni ansambl te mladih glazbenika, prošlogodišnjih laureata Natjecanja Ferdo Livadić, violinistice Tanje Sonc i pijanista Krešimira Starčevića te solista, Komornog zbora Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu i Samoborskih gudača, pod ravnanjem Jasenke Ostojić. Uz koncertni dio festivalskoga programa, u Samoboru se održavao sada već ustaljeni IvanaBilicMarimbaWeek, s radionicama, majstorskim tečajevima i nastupima vodećih udaraljkaša današnjice, među kojima i Kaia Strobela, Tatiane Koleve, Erica Sammuta, same Ivane Bilić i drugih. Jedno od osvježenja festivala koje mu je nesumnjivo dalo dodatnu težinu i proširilo djelokrug na međunarodnu skladateljsku scenu, drugu godinu zaredom bilo je Međunarodno skladateljsko natjecanje NEW NOTE na kojemu je druga nagrada pripala mladom slovenskom skladatelju Davidu Veberu, a treća ruskoj skladateljici Eleni Samarini, dok prva nije dodijeljena.

Prepoznatljivi i sada već neodvojivi dio Samoborske glazbene jeseni, Međunarodno natjecanje mladih glazbenika Ferdo Livadić protekle je jeseni doživjelo jubilarno, deseto izdanje. U samoborskoj Galeriji Prica tako se u dva natjecateljska poslijepodneva publici i ocjenjivačkome sudu (kojim je predsjedao maestro Vladimir Kranjčević, a činili su ga Krešimir Seletković, Ivana Kocelj, Zlatko Madžar i Branimir Pofuk) predstavilo osam mladih solista i komornih sastava, iskazavši sviračko umiHarmonikaški Duo Furioso: Nikolina Furić i Mirko Jevtović jeće programima satkanim od skladbi po vlastitom izboru, uz obvezno orkestar i Zbor Hrvatske radiotelevizije, sopranistice Lidiju Horvat Dunjko i djelo hrvatskoga autora. Prema mišljeMoniku Cerovčec, tenora Domagoja nju članova ocjenjivačkoga suda, u jaDorotića i basa Giorgia Suriana. Sve koj konkurenciji odreda izvrsnih mladih do 12. listopada nizali su se nastupi vr- glazbenika, najbolji su dojam ostavili pi-

janist Aljoša Jurinić, kojemu je dodijeljena Nagrada Ferdo Livadić, i trombonist Ivan Mučić koji je, zahvaljujući uvjerljivoj izvedbi Šulekove Sonate za trombon i klavir — Vox Gabrieli, zaslužio Nagradu Grada Samobora za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora. Aljoša Jurinić, koji je prema obrazloženju ocjenjivačkoga suda pokazao sjajnu tehničku pripremljenost, profinjenost tona u svim dinamikama, perfektno vođenje dionica i sugestivnost interpretacije, na sljedećem će izdanju Festivala praizvesti novu skladbu za klavir i komorni orkestar skladatelja Dubravka Detonija, a nastupit će i s Cantus Ansamblom u sklopu ciklusa u Maloj dvorani Lisinski te na Osorskim glazbenim večerima.

U čast 15. obljetnice Gudačkog kvarteta Rucner i 35. obljetnice umjetničkog rada njihovih voditelja i osnivača, bračnog para Rucner

Brkanovićev Andante Samoboru s kao posveta ljubavlju Koncert Jesen iz ciklusa Četiri godišnja doba, 30. listopada 2013. u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda

U

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

natoč poteškoćama koje nisu ostavile netaknutima ni kulturu, pa slijedom toga, ni glazbenu umjetnost, glazbenici su očito odlučili svu svoju kreativnu energiju usmjeriti na ono što najbolje znaju — na aktivno muziciranje. Jedan od primjera koji potkrepljuju navedeno nesumnjivo

Večer laureata Priznanja kao poticaj za daljnji umjetnički rast i usavršavanje, laureatima su uručena uoči koncerta prošlogodišnje pobjednice Natjecanja Ferdo Livadić, slovenske violinistice Tanje Sonc, u župnoj crkvi Sv. Anastazije, 8. listopada 2013. Mlada glazbenica iza koje stoji neupitan trud, uz solističke izvedbe nekoliko skladbi kojima se predstavila s pijanisticom Boženom Hrup, tom je prigodom ostvarila skladnu suradnju s gudačima Cantus Ansambla, praizvevši pokretnu Etidu za violinu i gudački kvintet Anđelka Klobučara, skladanu na narudžbu Samoborske glazbene jeseni posebno za tu prigodu. Djelo sažetoga opsega i izričaja, svojim karakterom zorno ocrtava naslov i ozračje skladbe koja plijeni jednostavnošću, stavljajući u prvi plan tehnički aspekt, kontrastnost i gustoću glazbenoga materijala.

Osvježenje i zanimljivost desetog izdanja Međunarodnog natjecanja Ferdo Livadić bile su i dvije praizvedbe skladbi hrvatskih autora koje su mladi glazbenici uvrstili u svoje recitale, kontemplativna Molitva Damira Bužlete, u predanoj i uigranoj izvedbi virtuoznog harmonikaškog Dua Furioso, Nikoline Furić i Mirka Jevtovića, te dopadljivi Ginger Blues Ivana Josipa Skendera, koji je šarmantno predstavila Špela Mastnak na vibrafonu, kao dodatne nijanse u raskošnom spektru boja još jednog uspjelog izdanja Samoborske glazbene jeseni.

Autorski koncert Krešimira Hercega 3. prosinca 2013. u Galeriji Prica u Samoboru

Željko Brkanović i Gudački kvartet Rucner u HGZ–u

je područje komorne glazbe koje je na domaćoj glazbenoj sceni posljednjih nekoliko koncertnih sezona doživjelo svojevrstan procvat, podjednako među pripadnicima zrelijeg kao i mlađeg naraštaja reproduktivaca. Odraz toga je i veći broj koncerata i ciklusa komorne glazbe, kao i aktivnih gudačkih kvarteta, među kojima oni »stariji« već imaju prokušane recepte za privlačenje nove, ali i zadržavanje postojeće publike. Jedan od tih kvarteta je i Gudački kvartet Rucner koji je 30. listopada 2013. u Hrvatskom glazbenom zavodu koncertom posvećenim Liginoj zajednici pacijenata oboljelih od raka Sveti Juraj, otvorio svoju jedanaestu sezonu ciklusa Četiri godišnja doba, u godini u kojoj obilježava petnaest godina postojanja Kvarteta, a njegovi utemeljitelji, bračni par Snježana i Dragan Rucner, slave i trideset pet godina umjetničkog rada. Iako su se dionice prvih dviju violina proteklih godina mijenjale pa su sada u sastavu Dunja Bontek i Ana Paula Kna-

pić–Franković, Gudački kvartet Rucner zadržao je prepoznatljivu programsku koncepciju zasnovanu na praizvedbama djela hrvatskih skladatelja, ugošćavanju renomiranih, ali i mlađih glazbenika te na obilježavanju važnih obljetnica. Sve to obično je dodatno obogaćeno pokojom simpatičnom obradom, s kojom čini mješavinu koja, iako ponekad nema očitu poveznicu, nesumnjivo privlači širi krug publike na koncerte Kvarteta.

Svečarska praizvedba Prvi dio svojega jesenskog koncerta na kojem je ugostio sopranisticu Vedranu Šimić, tenora Domagoja Dorotića i harfisticu Mariju Mlinar, a koji je počeo izvedbom Šestog gudačkog kvarteta Josipa Mihovila Stratika, Gudački kvartet Rucner u cijelosti je posvetio hrvatskoj glazbi. Trostavačno ostvarenje pročišćenoga, jednostavnog izričaja karakterističnog za pretklasično razdoblje, glazbenicima je poslužilo kao zagrijavanje za praizvedbu koja je uslijedila.

Bio je to Andante za gudački kvartet Željka Brkanovića, skladan 2013. godine i posvećen Kvartetu Rucner u povodu petnaeste obljetnice njegova djelovanja i tri i pol desetljeća zajedničkog umjetničkog rada Snježane i Dragana Rucnera, kao temelja Kvarteta koji su tijekom godina oplemenjivali vrsni violinisti. Prema riječima samog skladatelja, namjera mu je bila kroz svoje djelo taj temelj pretočiti u koral zasnovan na gregorijanskom koralu iznad kojega se dograđuju ostale dionice. Sinergija glazbenika i toga dojmljivoga, moglo bi se reći, lirskoga ostvarenja, ispunjenog variranjem početnoga tematskog materijala i pokretnijim srednjim dijelom, rezultirala je smirujućim ozračjem koje je obavilo Hrvatski glazbeni zavod.

Prvi dio večeri, u cijelosti posvećen hrvatskom glazbenom stvaralaštvu, upotpunile su dopadljive Tri dječje pjesme, op. 56 Dore Pejačević, iz 1921., na stihove Jovana Jovanovića Zmaja: Majčica, moj anđeo, Dijete i baka te Mali Radojica, koje smo čuli u obradi Radovana Tarbuka i u nepretencioznoj suradnji sopranistice Vedrane Šimić, harfistice Marije Mlinar i Gudačkog kvarteta Rucner, kao svojevrsni uvod u operno–operetni nastavak koncerta ispunjen popularnim arijama Giuseppea Verdija i Franza Lehára.

Izvedena skladateljeva djela pisana za Gudački kvartet Rucner u petnaest godina djelovanja ansambla

S

Piše: Zvonko Šeb

kladatelj, aranžer i pijanist Krešimir Herceg u svojem je rodnom Samoboru 3. prosinca priredio autorski koncert na kojem je iz bogatog autorskog opusa izdvojio dio vezan uz višegodišnju suradnju s Gudačkim kvartetom Rucner. Podsjetivši mnogobrojnu publiku u Galeriji Prica da je svoju glazbenu karijeru počeo prije gotovo šezdeset godina upravo u Samoboru, kod Piloša (u današnjoj vili Tonšetić), Herceg je biranim riječima i kronološki poredanim skladbama ukratko elaborirao što i kada ga je povezalo s Rucnerima i ponukalo na stvaranje opusa u kojemu su uz Gudački kvartet istaknuto mjesto našli i svjetski glasoviti virtuozi na bandoneonu i harmonici, Amerikanac Antonio Peter Soave i njegov Šarm harmonike.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Samoborska glazbena jesen , 28. rujna — 12. listopada 2013.

Koncertna je večer otvorena skladbom Promotion Party za koju u trenutku njezina nastanka još nitko najvjerojatnije nije ni slutio da će u godinama koje dolaze, sa skladbama koje je posvetio Rucnerima i bračnom paru Soave (Rucner Tango, Soave Tango), Herceg postaviti okvire Božanstvene suite (Suita Divina), u koju je do danas uvrstio još šest stavaka koje je majstorski aranžirao Stjepan Mihaljinec. Publika je posebno toplo pozdravila Victorious Rhapsody u kojemu se kao solist uz Antonija Petera Soavea predstavio i pijanist Danijel Detoni, a ništa manje oduševljenje nije izazvala ni skladba Mady’s Dance, valcer posvećen Mady Soave, u kojem je uz Kvartet Rucner gospođa Soave solo dionicama vrlo dojmljivo dočarala šarm francuskog muziciranja na harmonici. Dio koncerta ispunile su Hercegove džezističke skladbe za koje je tekst napisala britanska pjevačica i skladateljica Sally Night. Izvela ih je Dunja Skopljanac Peroš uz pratnju jazz–kvarteta (Antonio Peter Soave, Krešimir Herceg, Davor Črnigoj i Boris Ciglenečki).

Autorski koncert Krešimira Hercega u Samoboru

31

U povodu trideset godina umjetničkog djelovanja Ivana Žana

Kantautorica te profesorica engleskog i ruskog jezika Dunja Knebl

Dvadeset godina među nama Prvi javni nastup umjetnica je održala 16. travnja 1993. u zagrebačkom KIC–u.

Autor koji je nakon radnog vijeka provedenog u inozemstvu, mahom na njemačkom govornom području, otišao živjeti na otok Pag, u rodnu Novalju.

U

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Razgovarala: Karolina Rugle

nedjelju, 22. rujna 2013., u crkvi Bezgrešnog Srca Marijina na zagrebačkom Jordanovcu svečanim je koncertom obilježena trideseta obljetnica skladateljskog djelovanja Ivana Žana.

Tom su prilikom izvedena skladateljeva

Težnja vlastitom

C

rpio sam snagu na izvorima liturgijskog i, rekao bih čak, tradicijskog (dalmatinska glazba), ali sam preuzeo »europske« harmonije i pokušao to sjediniti.

Žan i glazbenici Mario Penzar, Joško Lešaja, Nikša Radovanović i Ivica Trubić

32

programa i ovog obljetničkog koncerta. Pod ravnanjem samoga maestra, te Josipa degl’ Ivellija, na koncertu su nastupili zbor župe Sv. Pavla i zbor crkve Sveta Mati Slobode uz soliste Vitomira Marofa, Ivicu Trubića, Željku Martić, Vinka Maroevića, Joška Lešaju i Božu Župića. Za orguljama je bio Mario Penzar. Nakon koncerta kratko smo razgovarali s maestrom Žanom o njegovu životnom i stvaralačkom putu.

djela nastajala od 1987. do danas. Taj osobiti promicatelj hrvatske liturgijske i zborske glazbe, s otoka Paga, koji je veći dio svojega umjetničkog života proveo u inozemstvu, hrvatskoj je glazbenoj publici uglavnom poznat s festivala Cro Patria i Pasionska baština.

U sklopu ovogodišnjeg programa Pasionske baštine imali smo prilike čuti praizvedbu njegova oratorija za sole, zbor i orgulje Put križa, koji je bio dijelom

Iza vas je zanimljivo i bogato razdoblje glazbenog stvaralaštva. Što je ponajviše obilježilo skladateljski, ali i vaš osobni put ovih prvih trideset godina u svijetu glazbe?

Od proteklih trideset godina proveo sam šesnaest u Njemačkoj, sedam u Austriji, točnije u Beču, a sedam u Hrvatskoj. To je razdoblje bilo obilježeno skladateljskim radom, zborskim dirigiranjem, ali i pedagoškim radom, ondje sam i predavao. Zapravo je u prvom planu bio skladateljski rad. Osim toga, obrađivao sam napjeve i pisao aranžmane za njemačke orkestre, to sam izvodio u Bochumu, u Mannheimu i diljem Njemačke. Ono što je domaće, izvorno, hrvatsko, ono što sam vidio kao »vlastitost«hrvatske glazbe, to sam prenio i na svoje skladateljsko djelovanje i izvan Hrvatske, osuvremenivši to europskim tonalnim izrazom.

Kao jedan od naših eksteritorijalnih skladatelja, zasigurno ste obilježeni okolinama u kojima ste djelovali i glazbenim obrazovanjem izvan Hrvatske.

Koji su to skladateljski uzori za koje biste danas mogli reći da su bili osnova vaših prvih skladateljskih koraka, jeste li i poslije imali kakve uzore? Što je najviše utjecalo na formiranje vašeg skladateljskog jezika?

Kad sam počinjao, detaljno sam analizirao opuse Haydna i Mozarta, a poslije su mi puno značile analize Brahmsovih stavaka, mnogo sam iz toga naučio. No kad sam došao na studij u Beč, na studij kompozicije, pokušao sam se maknuti od toga, priklonio sam se ponajprije skladatelju Albanu Bergu kao uzoru. Ipak, nisam ostao na tome, nego sam razvio vlastiti stil, tzv. slobodnu tonalnost. To je poslije i sni-

Pogled »izvana«

Vidim da se radi, piše se. Zamjećujem da i stariji kolege, kolege moje generacije prate svjetska zbivanja, prije svega putem Muzičkog biennala Zagreb, i to je za svaku pohvalu. Treba istaknuti i Cantus Ansambl, koji uspješno radi na tom polju. Prisutni smo izvodeći djela hrvatskih skladatelja, ali i stranih. Međutim, vidim da pokušavamo i na taj način pristupiti Europi, pa se preuzimaju drugi i drugačiji izrazi i stilovi, nastaju djela u drugim medijima, elektronička glazba i slično. Razvijaju se usporedno i ovdašnji skladateljski tijekovi, ali se koriste i stilovi, načini i suvremene tehnike »izvana«.

Izvori snage Vi ste, pak, u svojem dosadašnjem opusu pisali za tradicionalni izvođački korpus, a velik dio glazbe oslanja se na liturgijske tekstove i Bibliju. Koje mjesto religiozna tematika ima u vašem stvaralaštvu, jesu li se njoj na neki način priklonili i prilagodili vaši skladateljsko– tehnički postupci ili se zapravo pokazala kao domena koja nudi idealne glazbene forme upravo za vaš glazbeni izraz?

Ona je izvor iz kojeg crpim snagu. Ipak, oratorijska glazba mi je možda najbliža. Osjećam se kao oratorijski skladatelj, možda ne bih smio reći da mi je to najjači dio skladateljskog rada, ali me ta glazba nekako najviše oduševljava. Crpio sam snagu na izvorima liturgijskog i, rekao bih čak, tradicijskog (dalmatinska glazba), ali sam preuzeo »europske« harmonije i pokušao to sjediniti. Za mene je simfonijski orkestar vrhunac glazbenog

Ž

ivotni put kantautorice i predstavljačice etno pjesama ili bolje reći hrvatske world music dive, nije počeo njezinim glazbenim školovanjem od malih nogu i nastupima po zborovima, crkvama, ‘prvom pljesku’ i sličnim manifestacijama. Dunja je ljubav prema glazbi stjecala zahvaljujući prije svega roditeljskoj ljubavi, obiteljskom naslijeđu i obitelji kojoj je glazba bila dio njih samih.

S mamine strane su i braća i sestre svirali i pjevali pa nije ni čudo što je dio tog zadovoljstva i vještine prešao na Dunju.

mano, zabilježeno je na gramofonskoj ploči. Tako sam se, dakle, udaljio od bečke škole, od bečke slobodne tonalnosti i opet sam se vratio svojem »domaćem« izrazu, tako da je moj stil sada zapravo — tonalni stil. Dakle, pokušaj je bio malo izaći iz okvira u avangardu, ali sam se ipak na kraju vratio. Tradicija je jaka.

Ne znam jeste li bili u mogućnosti pratiti hrvatsko glazbeno stvaralaštvo i koliko poznajete trenutačnu hrvatsku skladateljsku scenu, kakvim vam se čini sadašnje stanje u suvremenoj hrvatskoj glazbi i glazbenom životu?

Piše: Dubravko Jagatić

Put prema glazbi Skladatelj Ivan Žan pratio je svoj obljetnički koncert iz publike

izraza, bez obzira na glazbeni jezik.

Ostvarili ste mnoge uspješne suradnje s crkvama kao organizatorima, ali i s nizom zborova i nekima od glasovitih pjevačkih solista u Hrvatskoj. Kako pronalazite suradnike za svoje projekte?

Mnogo sam radio u Beču, ali i ovdje.

Uvijek sam koristio puno zborova, surađujući sa zborovima iz crkava u Zagrebu, komornim opernim zborom iz Splita, nastojeći zborski zvuk obogatiti solistima Opere HNK–a u Zagrebu i Splitu. Nije uvijek lako dobiti umjetnike s kojima želite surađivati, s obzirom na zauzetost svih naših pjevača, no uglavnom uspijevam.

Pripreme za operu Koji su vaši planovi, ideje za nastanak novih djela?

Još se nisam okušao u opernom stvaralaštvu. No još davno, za moje bečke faze, pisao sam, tj. počeo sam raditi na jednoj operi pod naslovom Marija Magdalena. Ona je pisana nešto drukčijim glazbenim jezikom, suvremenim, korak dalje od ovog klasičnog izraza.

Tu sam koristio još veći orkestar. No još nisam našao libretista koji bi mi pomogao doći do kraja. Nadam se da ću u Zagrebu naći dobrog suradnika koji će mi pomoći da uz suvremeni pristup realiziramo operu koja ne bi bila duga, samo sat vremena, ali bih jedino inzistirao na suvremenom načinu oblikovanja opernog tkiva.

Istodobno, zahvaljujući poslu kojim su se bavili njezini roditelji, Dunja Knebl odrastala je u Americi, Rusiji i Indoneziji. Na sva ta tri ključna mjesta, važna za njezino formiranje kao osobe i umjetnice, glazba je bila dio svakodnevnog života, a kultura tih zemalja samo mamac da uroni u vlastito glazbeno naslijeđe. Nakon što joj je engleski i ruski postao svakodnevni razgovorni jezik, te se potpuno kao profesorica engleskog i ruskog jezika posvetila prevođenju, ali uz neizbježan utjecaj i ljubav prema glazbi, Dunja je shvatila da unatoč iskustvu i ljubavi prema glazbi, o hrvatskoj glazbenoj baštini zna zapravo vrlo malo. Jedan od prvih kontakata bio je susret s notnim zapisom Pučke popijevke iz Međimurja Florijana Andrašeca, hrvatskog pučkog pjesnika koji je između dva svjetska rata bio desna ruka dr. Vinka Žganca — jednog od najvećih hrvatskih melografa, muzikologa, etnomuzikologa, zapisivača narodnih pjesama, plesova i običaja iz Međimurja. Bio je i orguljaš, zborovođa i kapelnik limene glazbe te je svirao niz instrumenata, no za Dunju je ipak najvažnije bilo to što je zahvaljujući njemu ostala zaljubljena u međimurske pjesme i napjeve. I onda je počela njezina glazbena pustolovina. Krenula je u istraživanje starih i zaboravljenih i malo poznatih hrvatskih tradicijskih pjesama.

Močvarni laboratorij Bilo joj je tek četrdeset pet godina kad je upoznala te pjesme i počela ih pjevati za sebe i svoje uže društvo. Prvi javni nastup održala je 16. travnja 1993. u zagrebačkom KIC–u. Malo–pomalo, i prvi album bio je neminovan. Godine

1994. izdaje debitantski album Čuješ, golob, čuješ na kojem su se našle njezine interpretacije međimurskih narodnih pjesama. Što je više istraživala, to je bilo više materijala za nova izdanja. Album ...jer bez tebe nema mene snimila je 1996. i već dvije godine poslije, u vrijeme najveće ekspanzije world musica u Hrvatskoj (zahvaljujući tada vrlo aktivnoj grupi Legen i Mojmiru Novakoviću, Lidiji Bajuk, Dariju Marušiću i drugima) objavila i Croatian folk songs from Međimurje (1998.). Već u prvih nekoliko godina, Dunja Knebl postala je sinonim za hrvatsku etno glazbu i čuvarica hrvatske autohtone glazbene baštine. U tih dvadeset godina objavila je dvanaest albuma i održala nebrojeno mnogo nastupa. Posvetivši se u cijelosti i strastveno etno glazbi, moglo se očekivati da će njezine pjesme odletjeti i preko granica Hrvatske. Jedno od priznanja koje je dobila za svoj rad svakako je i uvrštavanje u cijenjenu britansku enciklopediju world music glazbe Rough guide to world music te osvajanje Porina 2008. za Kite i kitice, najbolji album etno glazbe. Sve to vrijeme, osim istraživanja i interpretiranja zaboravljenih hrvatskih pjesama, Dunja je nesebično pomagala brojnim mladim glazbenicima i kantautorima. Tako je u sklopu kluba Močvara osnovala i, sad već glasoviti, Močvarni laboratorij u kojemu su nastupali upravo ti mladi kantautori i ljubitelji melodija, pjesama i zvuka koji ne trešti svakodnevno kroz eter, tvoreći zvučni čep prema glazbi koja se stvara iz ljubavi, a ne zbog novca.

Kololira — bend i instrument I koliko god je punih dvadeset godina Dunja pjevala, svirala i snimala, toliko je možda tek sada najnovijim albumom doživjela svojevrsno otkrivenje jer je našla prateći bend s kojim je ‘kliknula’; snimili su najnoviji album Tamo doli. To je izdanje koje je s grupom Kololira predstavila na ovogodišnjem Ethnoambient festivalu u Solinu i nastupom oduševila inozemne goste i izvođače, zbog čega su joj i posvetili primjerenu pozornost u uglednom britanskom glazbenom world music magazinu fRoots.

Sam album Tamo doli snimljen je u studiju Kramasonik uz sudjelovanje Hrvoja Nikšića kao snimatelja, producenta, ali i instrumentalista (u dvije je pjesme gostovao svojim mellotronom). U miksanje i produciranje uključeni su i ostali članovi Kololire koji su ove godine već sudjelovali na dva me-

đunarodna festivala gdje su dobili sjajne kritike. No Dunja ne bi bila Dunja da iza nje i njezina novog albuma ne stoji neka zanimljiva priča. Ova se odnosi na samo ime benda Kololira. Kololira je novom albumu dala karakterističan zvuk jer se radi o instrumentu koji se nije prije svirao u Hrvatskoj, a koji se na engleskom naziva hurdy gurdy. Naime, prema istraživanju etnomuzikologa, kololira se još u doba srednjeg vijeka koristila kao instrument u mnogim europskim zemljama, a nema nikakvih tragova o tome da se svirala u Hrvatskoj. Bend se odmah suočio s činjenicom da treba dati naziv instrumentu koji bi bio u duhu hrvatskog jezika.

Nakon zajedničkog rada na stvaranju novog naziva, usvojena je riječ kololira, kao adekvatan izraz koji opisuje sam instrument (kolo+lira), ali i kao izraz sličan onome koji se koristi u nekim europskim zemljama.

B

ilo joj je tek četrdeset pet godina kad je upoznala hrvatske tradicijske pjesme i počela ih pjevati za sebe i svoje uže društvo. je da hrvatska glazbena baština ne ostane uskraćena za neizmjerno glazbeno blago.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Oratorijski skladatelj

Karijera kojoj se treba nakloniti Međutim, nije samo kololira zaslužna za posebnost zvuka. Tu je i harmonika svirana tako da s kololirom stvara dojam kao da svira cijeli orkestar. To se pokazalo fantastičnom ‘kulisom’ za tajanstvene stare zaboravljene pjesme iz raznih krajeva pretežito kontinentalne Hrvatske koje su oduvijek bile osnova Dunjinih albuma. Posebnost je i način na koji zvuče pjesme kad se u pjevanju udruže svi članovi benda. Unisono pjevanje bilo je karakteristično za neka prijašnja vremena, pa čak i pravilo kad su u pitanju popijevke iz Međimurja. Takav način pjevanja sličniji je onome tipičnom prije stotinjak godina. »Ljudi bi se okupili i pjevali onako kako im je bilo prirodno«, vole istaknuti sami članovi Kololire. Bez nekih priprema i uvježbavanja, pjevalo se grupno na raznim okupljanjima jer je to bio način komunikacije, druženja, zabave.

Početkom mjeseca studenoga 2013. godine, Dunja Knebl je s pratećom grupom Kololira održala koncertnu promociju novog albuma Tamo doli te prigodno, na sceni kluba Močvara, pred okupljenom publikom obilježila prvih dvadeset godina izuzetno bogate i zanimljive karijere, kojoj se treba nakloniti, baš kao i umjetnici bez koje bi ostale zaboravljene, zapuštene i izgubljene stotine pjesama koje su pjevali naši stari. Kako to zvuči apsurdno u današnje vrijeme kad se milijuni pjesama mogu pronaći samo jednim klikom miša. Dunjin entuzijazam i ljubav prema autohtonim pjesmama i napjevima pomogao

Dunja Knebl

33

16. Chansonfest, 15. studenoga 2013. u Gradskom kazalištu Komedija

Anastazija Vržina

Neprijeporna kvaliteta

U

Anastazija Vržina

proteklih je šesnaest godina Chansonfest opravdao svoje postojanje i dokazao kako u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj postoji potreba za glazbenim žanrom koji traži i glazbeni i intelektualni angažman svih sudionika: autora, umjetnika izvođača i publike.

34

D

Piše: Danijela–Ana Morić

Nina Romić

Ibrica Jusić

a je publika itekako željna glazbenog događaja kakav je Chansonfest, dokazuje još jedno izdanje toga hvalevrijednog festivala. Ovogodišnji 16. međunarodni festival šansone Chansonfest i ovaj put je ponudio mnogo glazbenog materijala neprijeporne kvalitete, lijepog ugođaja i dobrog, pozitivnog ozračja. U do posljednjeg mjesta ispunjenom zagrebačkom kazalištu Komedija istinski se uživalo u odabranim skladbama u izvođenju iskusnih, šarmantnih i novih, mlađih izvođača.

Ugodno iznenađenje bila je skupina Pavel, koja je otvorila festivalsku večer skladbom Dobro je da sam bivši.

Dojmljiv nastup imala je mlada Jana Fabijanić s pjesmom Arsena Dedića i Stipice Kalogjere Ali noću. Ništa manje zanimljiv nastup na šansonijerskoj pozornici nisu imale ni Sandra Bagarić s pjesmom Masline (stihovi Vesna Parun) te Ivana Majcan sa skladbom Jedan mali cvijet. Osim njih, festivalskom pozornicom prodefilirali su sjajni Dražen Žanko, Andrea Baković, Željko Toth, Bernard Ivan Hruška, Boris Petrov, Igor Brešan, Luka Udjbinac i Nina Romić.

Oduševljeno gledateljstvo posebno je dugim pljeskom nagradilo glazbene ‘veterane’ Zrinka Tutića, Hrvoja Hegedušića, Miru Ungara, gosta iz Slovenije Ladu Leskovara, Kostadinku Velkovsku te Ibricu Jusića (čiji je dolazak na pozornicu s vjernim pratiteljem, psom Bondom u trenutku osvojio simpatije prisutnih). Aranžmani svih skladbi bili su vrlo dopadljivi, jasni i tečni, na zadovoljstvo publike i glazbenika, a sve su pjesme (što je posebnost i vrijednost ovog festivala!) izvedene uživo uz pratnju festivalskog orkestra pod ravnanjem Josipa Cvitanovića.

U publici su, kao i dosadašnjih godina, sjedili brojni glazbenici koji su došli poduprijeti svoje kolege i Chansonfest (među ostalima i Tereza Kesovija, Radojka Šverko, Gabi Novak, Maja Blagdan). Uživao je ondje i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Festivalska večer proletjela je u trenu — uz red skladbi, red duhovitih dosjetki i najava uvijek odličnog i šarmantnog voditelja Voje Šiljka. Večer je začinila i zatvorila Ksenija Erker koja je s pjesmom Ive Jagnjića i Predraga Martinjaka Ne mogu ti to oprostiti u osebujnom emotivnom nastupu raznježila prisutne. Valja spomenuti da se festival održao pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Gradskog poglavarstva grada Zagreba, Gradskog ureda za kulturu i Studija Dva M.

Sandra Bagarić

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Mladost i iskustvo stopili su se u programu jedne festivalske večeri i iznenadili izvrsnim novim šansonijerskim repertoarom

Vojina molitva Kako je na početku večeri u svojem simpatičnom stilu Vojo Šiljak zamolio publiku da se »pomoli« da ovogodišnje pjesme napokon prihvate glazbeni urednici i da zažive u eteru domaćih radiopostaja, vjerujemo da će se to i ostvariti. Ovaj festival to svakako zaslužuje, budući da svake godine nudi sve bolji program, skladbe koje bi mogle postati evergrini. Svoj ugled Chansonfest gradi na kvaliteti stiha i interpretaciji s »puno duše”. Njegujući šansonu kao glazbeni izričaj (s velikim uspjehom kod struke i u javnosti), u proteklih je šesnaest godina opravdao svoje postojanje i dokazao kako u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj postoji potreba za glazbenim žanrom koji traži i glazbeni i intelektualni angažman svih sudionika: autora, umjetnika izvođača i publike. Pokazao je da postoji potreba za organiziranjem i opstankom takve specifične glazbene večeri koja zasigurno neće osvanuti kao prva vijest na stranicama senzacionalističkih listova, ali će ostati u kolektivnoj memoriji kao događaj kojim se možemo s pravom dičiti.

Kostadinka Velkovska

35

Oliver Dragojević u Lisinskom (15. — 17. studenoga 2013.)

Dobrotu ti svakom daj...

S brigom o očuvanju važnosti dječje pjesme i njezine edukativne funkcije u središtu pozornosti, HDF se profilirao kao središnji promicatelj glazbe među najmlađima.

P

oput svojih odraslih kolega na nekim drugim glazbenim festivalima, i ovi maleni solisti, kvarteti i zborovi bavili su se najpopularnijom svevremenskom temom, pitajući se: Što je to ljubav.

P

oznati i omiljeni lik iz pripovjetke Ivane Brlić Mažuranić, šegrt Hlapić, čije Čudnovate zgode ove godine slave stotu obljetnicu, uz svoju prijateljicu Gitu te voditeljicu Uršulu Tolj, bio je jedan od domaćina možda najveselijeg i najzabavnijeg događaja koji je ove godine ugostila Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

»Plesnjak« najmlađih Djeca svih dobnih skupina ispunila su

Hrvatski dječji festival

36

S

Tri koncertne večeri zaredom, naslova More u Lisinskom, bile su rasprodane tjednima unaprijed.

Piše: Danijela–Ana Morić

u godinu okuplja dvadesetak najboljih dječjih zborova iz cijele Hrvatske, tisuće dječjih skladbi i koreografija predstavljene su uvijek brojnoj publici na zajedničkim koncertima. S brigom o očuvanju važnosti dječje pjesme i njezine edukativne funkcije u središtu pozornosti, Hrvatski dječji festival profilirao se kao središnji promicatelj glazbe među najmlađima koji nudi vrlo dobar početni impuls za kasnije bavljenje glazbom u glazbenim školama i raznim dječjim ansamblima. Odabranih dvadeset izvođačkih skupina nerijetko okuplja upravo one najmlađe, male glazbenice i glazbenike u dobi ključnoj za »upija-

likim glazbenim stilovima i izrazima, od klasičnih dječjih pjesmica, preko pop– aranžmana i tema, do melodijskih hip– hop balada koje progovaraju o mnogim temama, pa čak i o ekološkoj svijesti.

Poput svojih odraslih kolega na nekim drugim glazbenim festivalima, i ovi maleni solisti, kvarteti i zborovi bavili su se najpopularnijom svevremenskom temom, pitajući se Što je to ljubav.

Kreativni divertimento Osim glazbenog dijela, Festival ima i »širu« umjetničku ambiciju, pa su djeca osnovnih škola bila pozvana poslati svoje likovne i literarne uratke na natječaj, a neki od njih mogli su se pogledati i pročitati toga dana u Lisinskom.

Osim dvadeset likovnih radova okupljenih i odabranih na likovnom natječaju Divertimento, u konkurenciji sto sedamdeset pjesama pristiglih iz trinaest županija, odabrani su najbolji uratci mladih pjesnikinja i pjesnika, koji su zatim tiskani u jubilarnom, 20. zborniku Hrvatskog dječjeg festivala. U suradnji s izdavačkom kućom Cantus, Festival prate i izdanja notnih materijala i nosača zvuka, koji su dosad prenijeli tisuće glasića malenih zborskih pjevača iz cijele Hrvatske i mnogo zanimljivih skladbi za djecu svih uzrasta.

Večer je završila zajedničkim nastupom svih ansambala okupljenih u veliki festivalski zbor koji je izveo himnu FestivaPriznanje skladatelju zaslužnom za doprinos dječjoj glazbi ove je godine dobio Arsen Dedić. la, Stih i nota, sto divota, skladatelja Pere Gotovdvoranu, foaje i međuprostore Lisinca te tako zaokružili uspješnu obljetničskog u nedjelju, 24. studenoga. Počeo nje« pozitivnih vrijednosti i razvijanje in- ku proslavu Hrvatskog dječjeg festivaje 20. Hrvatski dječji festival. Opušte- teresa za bavljenje umjetnošću. la. Svim mladim sudionicima Festivala, no i veselo ozračje u dvorani ostavilo je Repertoar koncerta činile su dječje kao i slušateljima, cijelo je događanje dojam pravog »plesnjaka« najmlađih, a skladbe mnogobrojnih autora iz cijele nesumnjivo pobudilo zanimanje za kreentuzijazam i angažman voditelja dječ- zemlje, a neke od njih imaju potenci- ativno umjetničko izražavanje, a odrajih skupina zaista nije ništa manje im- jal postati pravim hitovima, što je plje- slima u publici mali izvođači zasigurno presivan. U dvadeset godina kontinui- skom i potporom potvrdila i brojna pu- su dali dozu pozitivne energije za nadoranog održavanja festivala koji iz godine blika. Riječ je o zaista različitim i razno- lazeći tjedan.

tri rasprodana koncerta tjednima unaprijed, pravom pomamom za ulaznicama, malo se tko danas može pohvaliti. Velikan hrvatske glazbene scene, Oliver Dragojević, nastupima u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog svojim je poklonicima priredio pravi glazbeni praznik. Naravno, to i nije neko iznenađenje, budući da je svaka Oliverova predstava posebna i na neki način drugačija. Njegovi dupkom puni zagrebački koncerti za pamćenje nazvani su More u Lisinskom. Zadnji od tri počeo je pjesmom Vela Luka, što je odmah raspjevalo dobro raspoloženu publiku, a kad se na trećoj skladbi Skalinada pojavila grupa Dupini (koja s Oliverom svira već dvadeset godina), ozračje se počelo zagrijavati. U trosatnoj glazbenoj čaroliji istinski je uživala publika svih naraštaja. U ‘zbornom’ pjevanju refrena svi su ga pratili od početka do kraja koncerta, a kad su počeli prvi taktovi Nadaline, dvorana se digla na noge.

Oliver ih je zadržao na nogama i na sljedećoj pjesmi U ljubav vjere nemam (te i sam zaplesao), a onda je nastavio s »mirnijim« repertoarom jer se, kako je kazao, »umorio«. Nastavio je pjesmama Kad mi dođeš ti, Konfidenca... Publika je jednako uživala u kultnim skladbama poput Oprosti mi, pape, Moj lipi

anđele, Magdalena, ali i onim novijeg datuma, s njegova aktualnog albuma Tišina mora, poput pjesama Moje lipo, U mom zagrljaju, S tobom, jubavi... Posebno se publike dojmila, kako je to Oliver najavio, »novoosnovana« klapa Gerijatrija (Oliver i članovi banda Dupini) koji su a cappella otpjevali prelijepu pjesmu Nemoj da me kuneš.

Morski vuk Koncerti su protekli u prisnoj atmosferi, prožeti (na samo njemu svojstven, duhovit i šarmantan način) komunikacijom s publikom. Nerijetko se usred pjesama znao prolomiti pljesak odobravanja i oduševljenja. Nenadmašnog »starog morskog vuka« pratio je i Gudački ansambl iz Zagreba kojim je dirigirao Alan Bjelinski, a kao pojačanje bendu Dupini pridružio se Jan Ivelić na bubnjevima te Dražen Bogdanović na saksofonu. Da ugođaj bude jedinstven i veličanstven, Oliver je ugostio svoje prijatelje i suradnike: Tedija Spalata, gitarista Elvisa Stanića te zbor Izvor. S puno ljubavi i duše, kao i uvijek do sada, pjevačka je legenda prepoznatljivim glasom i interpretacijom dotaknula srca svih u Lisinskom.

Dobro ozvučenje i minimalni scenski efekti pridonijeli su toj glazbenoj poslastici. Održavajući do samog kraja kvalitetu na vrhunskoj razini, Oliver je pokazao da ima još mnogo toga dati ljudima koji ga slušaju i vole.

Vikend za sjećanje

S

vevremenskim skladbama i šarmom ovaj pjevač godinama opstaje i ostaje kao neprijeporna glazbena veličina.

Svevremenskim skladbama i šarmom ovaj pjevač godinama opstaje i ostaje kao neprijeporna glazbena veličina.

Svojom je glazbenom vizijom i notama (uz jednostavnost, originalnost i talentiranost) konzumentima glazbe pružao i pruža samo radost i emotivno ispunjenje. Premda ga mnogi često doživljavaju kao predstavnika dalmatinske pop–skladbe, bliske šansoni, iza njegovih neospornih uspjeha krije se savršeni oblik skladne simbioze nekoliko glazbenih idioma. Oliver ih (ne robujući i ne podilazeći trendovima) već desetljećima spaja u prepoznatljiv glazbeni izričaj blizak različitim generacijama.

Vikend ispunjen pjesmom i dobrim vibracijama ostat će u dugom sjećanju onim sretnicima koji su imali prilike uživati u njemu.

Oliver u Velikoj dvorani Lisinski

Drugi koncert ovosezonskog ciklusa Jazz.hr, 20. studenoga 2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog

S

Ernie Watts Quartet u spomen na Miru Križića lavni američki saksofonist Ernie Watts nastupio je 20. studenoga 2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, na drugom koncertu ovosezonskog ciklusa Jazz.hr. Odlukom organizatora (HDS/Lisinski) taj je koncert bio posvećen jazz zaljubljeniku, novinaru, piscu i voditelju kultnih tribina Miri Križiću koji je preminuo 19. studenoga.

Nastupivši sa svojim kvartetom u kojem već godinama sviraju pijanist Christof Saenger, kontrabasist Rudi Engel i bubnjar Heinrich Koebberling, Watts je oduševio publiku u do posljednjeg mjesta ispunjenoj dvorani. U izvedbama uglavnom vlastitih skladbi — osebujnih ostvarenja — pokazao se kao vrsni izvođač moćna, bogata, zaokružena zvuka. Osim što su uigrana družina, glazbenici su tijekom cijeloga koncerta morali biti usredotočeni na njegove nestašluke.

Naime, Watts se tijekom sola okretao prema njima, izazivao ih na dvoboje, poticao da daju sve od sebe. Oduševio je kao improvizator, svirajući uz pratnju ili bez nje, ili pak samo uz jednog suradnika kojega bi odabrao u trenutku. Oni su spremno prihvaćali njegove izazove i upuštali se s njim u međuigru, koja bi ponekad prerastala u kolektivne improvizacije. Svirao je mainstream pristupom s tek povremenim diskretnim izletima u free improvizacije koje je posebice dobro začinio citatima, primjerice temama standarda Nature Boy ili St. Thomas. Istodobno i ugledni glazbeni pedagog, Ernie Watts je dan poslije koncerta u dvorani HDS–a održao uspješnu glazbenu radionicu za napredne saksofoniste. (HDS)

Anastazija Vržina

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Piše: Karolina Rugle

Praznik glazbe

Livio Andrijić

Jubilarni 20. Hrvatski dječji festival, 24. studenoga 2013. u KD Vatroslava Lisinskog

Ernie Watts Quartet u Maloj dvorani Lisinski

37

Festival Jazz.hr/jesen, od 21. do 24. listopada 2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog

Jesen s okusom vrhunskog jazza U organizaciji HDS–a i KD Lisinski festival i pod novim vodstvom (Davor Hrvoj) zadržava visoku razinu.

Festival je otvorio Lee Konitz, legendarni američki alt–saksofonist i jedan od glavnih predstavnika tzv. cool jazza.

Konitzu je tom prigodom uručena nagrada Porin za posebna dostignuća u jazz glazbi, koju mu je u ime Instituta hrvatske glazbe predao priznati hrvatski jazz pijanist i glazbeni pedagog Neven Frangeš. Konitz je nastupio u duu s pijanistom Danom Tepferom, ko-

alanfordovsku aluziju, što je publika s veseljem prihvatila. Večeras ćemo svirati standarde, a vi ćete pogađati nazive skladbi, duhovito je najavio. Zvučalo je kao uvertira u zanimljivu večer, što je i bila.

Koncert je otvoren izvedbom koju je u svojem stilu interpretirao dugim melodičkim linijama, no zadržavajući formu i sklad, iz čega se jasno naziralo odakle dolazi epitet cool. Nije se dugo tre-

certnih entuzijasta, no impresionirala je lakoća kojom je uspostavljao povezanost s auditorijem.

Svojih pet minuta dobio je i Dan Tepfer.

Izveo je jednu od Bachovih Goldberg varijacija. Perfektno otkrivanje klasične naobrazbe, kao i podatak da Dan ima i diplomu iz astrofizike, navodi na zaključak da za pijaninom sjedi samozatajni genijalac. U tom se trenutku moglo reći da je Tepfer Konitzu preoteo šou, što su prisutni popratili oduševljenjem i gromoglasnim pljeskom.

Jazz legenda koncert je završila skladbom Kary’s Trance, ali je ipak bila primorana vratiti se na bis, zaključivši tako zaista posebnu večer u Lisinskom.

No Dan Tepfer je, ponesen dobrom atmosferom, zasvirao i poslije na jam sessionu u Vip Clubu s hrvatskim jazz glazbenicima, ali ne glasovir, nego kontrabas, čime je također impresionirao prisutne.

Urbana putovanja

Anastazija Vržina

Drugog dana Jazz.hr/jesen festivala nastupio je sve utjecajniji kvartet kubanskog pijanista Aruána Ortiza koji čine iskusni glazbenici: Rez Abbasi na gitari, John Hébert na kontrabasu te bubnjar Eric McPherson. Ortiz se tim projektom poprilično odmaknuo od svojih afro–kubanskih korijena te uplovio u vode modernog, konceptualnog, pa i free jazza, kojim stvara zvučnu kulisu za putovanje kroz urbane krajolike.

Praizvedba Papandopulovog Capriccia za violinu solo i jazz kvartet

38

niziraju Hrvatsko društvo skladatelja i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, zadržati razinu koju je postavio prethodnik, pa možda i podići letvicu više. Svakako su najavljivana imena obećavala sinergiju audio–vizualnih užitaka, dok ugodan ambijent i perfektna akustika Male dvorane Lisinski omogućuju da se tako nešto i ostvari.

jega se generacijski uredno može svrstati u kategoriju Konitzova unuka, no iako je iskustvom možda zaostajao za »starim liscem«, virtuoznosti mu sigurno nije nedostajalo. Izašavši na pozornicu, dvojica glazbenika podsjećala su na djeda i unuka u turističkom obilasku grada, a iznimno raspoloženi Konitz lucidnim je pošalicama samo potvrđivao

balo čekati ni na tečaj improvizacije za publiku koja je mumljajući prethodno odsvirani ton na saksofonu davala zvučnu kulisu. Na takvu organsku podlogu glazbenici su se uključili melodičkim varijacijama, pa se generirala pomalo hipnotička atmosfera. Je li tim činom Konitz doista uspio očarati publiku, ostat će predmet rasprava kon-

Njegova vizija »urbanog« poprilično se poklapa s iskustvima radnog čovjeka koji se svakodnevno susreće s pustolovinama gradskog prometa. Komešanje, borba s vremenom, vizure pročelja koje se nižu jedna za drugom, konstantni protok krvnih zrnaca žilama grada... dinamična je to i uzburkana slika koja se prenosi i na izvedbu, a navedene motive savršeno prikazuje prva predstavljena skladba Orbiting, s istoimenog zadnjeg albuma. Pritom dolazi do izražaja umijeće bubnjara McPhersona, čak toliko da bi se moglo reći da je zapravo on vođa grupe koji određuje smjer, tempo i kretanje same skladbe, dok ostali glazbenici samo upotpunjuju melodičnu strukturu. Grupa je automatski uplovila u sljedeću skladbu, pa je tako izvedba trajala dulje od dvadeset minuta.

Uslijedio je hommage utjecajnom američkom jazz trubaču Donu Cherryju interpretacijom njegove skladbe Open

or Close, te epohalna The Arabesques of the Geometric Rose, nastala kao dio Ortizova projekta Music & Arhitecture u kojoj je posebno zanimljiva bila igra Ortiza za električnim orguljama i bubnjara McPhersona, kao i sekvenca tijekom koje je gitarist Abbasi posebnim efektima preuzeo ulogu pijanista.

Opravdana perfekcija Trećeg dana festivala zagrebačka je publika u sklopu festivala Jazz.hr/jesen mogla vidjeti čovjeka kojeg višestruko krasi epitet najboljeg: najbolji jazz umjetnik, najbolji pijanist, najbolji trio, najbolji album... sve to prema priznanjima uglednih časopisa i udruga. Vijay Iyer zaista je svestrana osoba, što je evidentno kad se prouči njegova prošlost i edukacija. Naime, diplomirao je matematiku i fiziku, a ipak je vrhunski glazbenik, većinom samouk za glasovirom, dok je vještinu brusio možda na najbolji mogući način — praksom. Te se večeri tražilo mjesto više u Maloj dvorani KD Lisinski, jer je Vijay nastupao sa svojim hvaljenim trijom, koji uz njega čine Stephan Crump na kontrabasu i Marcus Gilmore za bubnjevima, inače unuk slavnog Roya Haynesa. Vijay je u dva sata svirke, u što su bila uključena i dva izlaska na bis, predstavio glazbu s recentnih izdanja svojega trija, kao i neke nove skladbe, a zanimljivost je bila skladba posvećena detroitskom pioniru techno žanra minimal, Robertu Hoodu, u čemu se ponovno očitovala polivalentnost toga glazbenika, jer tko bi i pomislio da poznaje taj poprilično underground žanr glazbe?

Izvedene skladbe odlikuju se relativno stabilnom strukturom, pa čak i elementima popa i rocka, što njihov jazz čini radiofoničnim, čemu posebice pridonosi genijalni bubnjar Gilmore.

Iako mu je samo dvadeset sedam godina, Gilmore pokazuje zadivljujuću virtuoznost, te uz klasične i moderne improvizirane jazz ritmove, često uključuje i one, nazovimo ih signature, osmišljene vjerojatno baš za određene sklad-

be, što je jedan od elemenata koji taj trio čini posebnim.

Koliko se glazbenici nisu štedjeli pokazala je i košulja basista Crumpa koja je nakon završetka svirke bila potpuno mokra, a da je publika dvoranu napustila i više nego zadovoljna bilo je očito iz reda koji se stvorio pred stolićem postavljenim u predvorju, za kojim je Vijay prodavao svoje albume i strpljivo ih potpisivao.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

akon što je Davor Hrvoj preuzeo štafetnu palicu od dotadašnjeg voditelja Antuna Tomislava Šabana, dalo se naslutiti kako će već tradicionalni festival Jazz.hr/jesen, koji zajednički orga-

Porin za Konitza

Nearer my jazz to thee Zadnje večeri festivala nastupio je kvartet gitarista Darka Jurkovića — Charlieja koji je udružio snage s gudačima: vrsnim hrvatskim violinistom Goranom Končarom i njegovom kćeri, violončelisticom Ljerkom. Gudače u jazzu nemamo prilike često vidjeti, ali to je jedan od razloga zanimljivosti te grupe. Ostali su članovi pijanist Zvjezdan Ružić, kontrabasist Henry Radanović i bubnjar Kruno Levačić. Razlog okupljanja tih glazbenika je dosad neizvedeni Capriccio za violinu solo i jazz kvartet Borisa Papandopula, kojim je počeo koncert. Nakon prilično klasične točke, uslijedio je obrat u obliku funky ritmova, melodične glazbe koja bi se uredno mogla zavrtjeti i po radiopostajama. U sljedećem programu publika je dobila lijepu mješavinu jazz, brazilskih pa i pop–izričaja, a koncert je završen prigodnom Nearer, My God, To Thee, poznatom iz filma Titanik.

Jesenski Jazz. hr festival je završio, ali nastavlja se ciklus Jazz hr–a, pa nas iduće godine očekuju Black Coffee, John Hollenbeck Large Ensemble te Geri Allen Solo, imena koja svakako valja čuti uživo.

Anastazija Vržina

N

Piše: Tomislav Vuković

Aruan Ortiz i Davor Hrvoj

Lee Konitz

39

Tri sata neumorne svirke, gusto češljanje kroz sve elementarne Elementalove hitove, bez popuštanja intenziteta, bez poštede, bez lickanja i brige o razmazanoj maskari… I Venera i Mars te su večeri rekli — U redu je!

K

Piše: Martina Validžić

oja zmija od reda! Nije to tek zmija, to je anakonda!, komentirali smo prijatelj i ja dok smo se nakon polusatne potrage za slobodnim parkingom u cijelom bloku približavali Tvornici kulture i čudili se dugačkoj koloni ljudi koja je strpljivo čekala da uđe u koncertni prostor. Sjajan kadar, baš za Save as folder, posebice zato što sličnih dugo nije bilo. Publika razjedinjena u generacijama i vizualnom identitetu bila je ujedinjena u mišljenju — Elemental su zaslužili takvu masovnu pozornost!

Krcata Tvornica Tri sata neumorne svirke, gusto češljanje kroz sve elementarne Elementalove hitove, bez popuštanja inteziteta, bez poštede, bez lickanja i brige o razmazanoj maskari, sve, baš sve su se zvijezde na nebu, izrazit ću se astrološki, složile da 16. studenoga bude njihov dan. I Venera i Mars te su večeri rekli — U redu je!

Već je i sama Remi u brojnim intervjuima uoči koncerta vizionarski izjavila da će to biti vrhunac njihove karijere. Iako mislim da bi Tvornica, i da nije bilo tih brojnih intervjua, koje zvijezde danas moraju odraditi kako bi se usadili u kolektivnu svijest, bila kao šipak pun koštica! Svirku je otvorio Neustrašivi, superherojski singl sa zadnjeg albuma U redu je, koji su ujedno predstavili na slavljeničkom

koncertu. Simbolična je ta pjesma i sjajan uvod u priču o žilavom zagrebačkom bendu koji se nije pokorio medijskim postulatima i pravilima ponašanja. Neustrašivo kroče dalje po hrvatskom glazbenom nebu, na kojem tu i tamo iskoči koji nepovoljni Saturn. No nemaju se uistinu čega više bojati. Dokazali su se.

Zna ih cijela regija Prošli su put od kvartovskih hip–hopera koji su se skupljali na klupicama, bacali rime, snimali demo–snimke u dječjim sobama, dok su starci kunjali s druge strane zida i molili redatelja gore da im se djeca prime knjige, do benda koji danas uživo zvuči tako da im i najveće picajzle ne mogu naći mane.

Godine 1998. bili su još trojac; nastupali su s DJ–em, Oli do boli mu je ime. Danas su pravi pravcati bend; Shotu i Remi pridružilo se još njih petero, zatim ih se još nekoliko izmijenjalo i danas je to postava u sastavu: Mirela Priselac Remi i Luka Tralić Shot u napadu, a u obrani Erol Zejnilović na gitari, Davor Zanoški na klavijaturama, Konrad Lovrenčić na basu, Ivan Vodopijec na bubnjevima i Vida Manestar kao prateći vokal. Nanizali su već šest studijskih albuma, odsvirali koncerata i koncerata, što klupskih, što dvoranskih i festivalskih, zna ih cijela regija. Obožavatelja im ne nedostaje, od onih koji su ih voljeli u početnoj hip–hop fazi, pa do onih koji su se priključili kad su odustali od nastupa s matricama te taj hip–hop požestili, dodali mu električne gitare, posolili reggaeom, začinili funkom.

Mirela Priselac Remi zaslužuje posebno po-

O

glavlje. Možete je voljeti ili ne voljeti — što je opet odlika svih velikih ljudi: biti osporavan ili omiljen. E pa, ta djevojka je iznimna. Iako će mnogi žanrovski čistunci skočiti na zadnje noge, reći ću da je Remi trenutačno najveća rock–heroina u Hrvata. Ona to svakako nikad za sebe ne bi rekla, za razliku od nekih koje se time hvale kao da su rock i sve što ide s tim kupile jučer u supermarketu. Po svojem stavu i dojmu, stilu života, nepopustljivosti — ona je rock’n’roll 21. stoljeća! Glasnogovornica vječno mladih žena, drska, pametna, obrazovana, jezičava taman koliko treba, a neodoljivoga osmijeha. Ona ne treba dekolte i umjetne trepavice, a dečki ipak sline za njom. Čak i kad joj pobjegne poneka psovka.

A to opet ublaži Luka Tralić Shot, pravi kavalir koji je dami prepustio dominaciju, iako se njegova riječ uvijek čuje.

Onima kojima je Remi i cijeli Elemental poznat samo iz prepucavanja s Huljić music royalty ne znaju što propuštaju. Uporni su i trude se, rade na svojoj glazbi i na sebi, napreduju, razvijaju se, idu prema gore... glazbena karijera kakva se samo poželjeti može. Čak su se i odlučili napokon niz od desetak koncerata po cijeloj regiji nazvati turnejom.

A jasno vam je da je toga u petnaest godina bilo podosta. Vikendi su rezervirani za svirke, a tjedan za probe... spartanski je to način života, no zato rezultata ima. Baš kao što je u jednom intervjuu Remi sjajno podvukla crtu: Odustajemo u životu od nekih luksuza kako u svojoj glazbi ne bismo radili ustupke i kako bi ona ostala ono što treba biti.

Bez obzira, vrijeme je za darove. Elemental, sretan rođendan!

d kvartovskih hip–hopera koji su se skupljali na klupicama, bacali rime, snimali demo–snimke u dječjim sobama, dok su starci kunjali s druge strane zida i molili redatelja gore da im se djeca prime knjige, do benda koji danas uživo zvuči tako da im i najveće picajzle ne mogu naći mane.

40

Remi u akciji

Anastazija Vržina

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Elemental 15 godina

eustrašivo kroče dalje po hrvatskom glazbenom nebu, na kojem tu i tamo iskoči koji nepovoljni Saturn.

No nemaju se uistinu čega više bojati.

Dokazali su se.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

N

Tvornica kulture Zagreb, 16. studenoga 2013.

41

»Pozitivan koncert«, 30. studenoga 2013., Dom sportova u Zagrebu

Glazba i solidarnost BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

U organizaciji HUHIV–a (Hrvatske udruge za borbu protiv HIV–a) i agencije LAA

»Pozitivan koncert« trenutačno je jedini glazbeni događaj u Hrvatskoj pop–rock prizvuka, koji već ima obilježje tradicionalnog: u devet godina postojanja ne samo da se održao nego je postao jedna od najvažnijih glazbenih manifestacija kod nas, ne samo po veličini nego i po važnosti te sadržaju, odnosno poruci koju odašilje. »Pozitivan koncert« organizira HUHIV (Hrvatska udruga za borbu protiv HIV–a) i agencija LAA kako bi obilježili Svjetski dan borbe protiv AIDS–a te pozitivnom glazbenom porukom pomogli osobama koje žive s HIV–om ili hepatitisom u rješavanju problema koji se odnose na medicinsku i socijalnu skrb, pravnu pomoć, te ujedno educirali mlade i opću populaciju o tim bolestima, kao i o diskriminaciji koja je s tim bolestima povezana. Nevjerojatan rast zanimanja javnosti za taj događaj pokazao je da je ideja prepoznata, prihvaćena i poduprta.

Izvođači koji se od prvog koncerta 2005. spremno odazivaju uglavnom su iznimno jaka, čak najveća domaća imena različitih žanrova, što samo potvrđuje podupiranje i prihvaćanje različitosti. Bilo je tu i inozemnih gostiju, ali događaj prije svega okuplja domaću glazbenu scenu. Neki od izvođača koji su nastupali tijekom godina bili su i Svadbas, Elemental, Massimo, Vatra, Pips,Chips & Videoclips, Let 3, Hladno pivo, TBF, Hugh Cornwell, Laibach, Stereo MCs, Dubioza kolektiv...

Od manjih zagrebačkih prostora poput prvotne Tvornice kulture i poslije KD Dražen Petrović, »Pozitivan koncert« se prije tri godine zbog velikog zanimanja javnosti preselio u veliku dvoranu Doma sportova koja je svake godine bila dupkom puna, pa tako i ove.

Pozitivno ozračje

42

Anastazija Vržina

Goran Bare & Majke

S.A.R.S. Quasarr

Iz godine u godinu svjedočimo iznimnoj atmosferi i pozitivi među publikom i izvođačima koja je sasvim u skladu s nazivom koncerta — pozitivna i opuštena, publika je ujedinjena u ljubavi prema prije svega domaćoj glazbi, ali i u solidarnosti i prihvaćanju. Pet sati izvrsne svirke i ove je godine odjekivalo iz Doma sportova. Na rasprodanom koncertu nastupili su i višestruko nagrađivani, Porinima ovjenčani autori i izvođači: česti

gosti »Pozitivnih koncerata« Damir Urban & 4, te nove zvijezde Pozitivnog, rock–legende Goran Bare & Majke. No sve je počelo, točno poput urice, riječkim predstavnikom indie rock–pop scene, grupom Quasarr, koja je izvrsno zagrijala nadolazeću publiku u dvoranu. Prikazali su se tako kvalitetnom svirkom i vokalnom izvedbom da je dosta publike, koja se poslovično okuplja u hodnicima dvorana uz čašicu »ćakulanja« i pića, odlučilo ipak ući u dvoranu i provjeriti »što to tamo praši«.

Zajednička priča Nakon Quasarra, na scenu je stupio regionalni gost: izuzetno jako ime srpske glazbene scene — S.A.R.S. koji je ne tako davno, ove godine triput zaredom, rasprodao naš kultni klub KSET u Zagrebu. Ako je Quasarr odlično zagrijao na početku koncerta, pravi »raspašoj« nastao je već sa S.A.R.S.–om — križanac rocka, popa, nekog oblika world musica (na tragu Manu Chaa) i naravno balkanskog štiha glazbe u koji čudno ali efektno umiksavaju harmoniku — povratna vibracija publike nije se stišavala, nastalo je opće usijanje. I onda nešto sasvim drugačije i čak dosta žešće — Urban & 4 su nakon početnih problema s uštimavanjem zvuka, jednostavno krenuli nekim drugim smjerom i pokazali kako izgleda kada petero ljudi funkcionira kao jedan s pozornice, stopi se s onih nekoliko tisuća ispod i oko nje i nastane zajednička priča, snažna i neraskidiva. Urban je također bio najrazgovorljiviji od izvođača: iskoristio je priliku da kaže i nešto prigodno — upozorio je na stigmatizaciju oboljelih od AIDS–a i rekao nekoliko vrlo suptilnih riječi o netom održanom referendumu.

Za kraj i spektakl večeri pobrinuo se Goran Bare uz svoje Majke. Pjesme iz bogate riznice benda publiku su pretvorile u prateći zbor, koji se na kraju teško pomirio sa završetkom još jednog superuspješnog »Pozitivnog koncerta«. Iako je glazba bila najvažniji i najjači element događaja, kristalno je jasno da su namjena i cilj svima itekako važni, gotovo kao i sama glazba. Nije floskula da glazba može mijenjati svijet. Možda ga ne može trajno promijeniti, ali ga može promijeniti barem na nekoliko sati, na jedan dan.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Piše: Anastazija Vržina

43

Škola bez učenika

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Intervju s autorom serijala Zvonimirom Varošancem

T

Razgovarala: Martina Validžić

elevizija, dokumentarci i glazba, »sveto trojstvo« Zvonimira Varošanca, za prijatelje Zvonka, oduvijek je u njegovu životu bilo povezano najčvršćim tkanjem. Na HRT–u iz današnje perspektive kao da radi oduvijek: počeo je, kako je to prije bivalo kad su novinari poletarci u pitanju, u gradskoj rubrici.

Potom su ga bacili u politiku, koja ga je zanimala, ali danas je sretan što se uspio iz toga izvući. Kako bi inače nanizao toliko uspješnih glazbenih emisija, koje mnogi čitatelji ovih redaka još uvijek dobro pamte. Najsvježiji primjer za koji svi televizijski i glazbeni kritičari, ali i pasivni promatrači, imaju samo riječi hvale jest i nedavno emitirani serijal o Zagrebačkoj školi šansone, naslovljen pjesmom Arsena Dedića Takvim sjajem može sjati. I sam glazbenik i skladatelj, koji će rijetko u javnosti zasvirati gitaru, sve je te pjesme imao od djetinjstva u uhu, zato je i odluka o sedam epizoda o našim šansonijerima bila potpuno logična.

Već na p o č etk u našeg razgovora iznosi što je sve prethodilo pokretanju ciklusa:

Možemo samo stati i reći: Bože, je l’ to moguće?

Moderato cantabile Puno je to biografija, pjesama, glazbenih sudbina koje ste morali apsolvirati... je li bilo teško pronaći sve te pjesme?

Još sam prije deset–dvanaest godina predložio da radim dokumentarac o Zagrebačkoj školi šansone, no tada to nije izazvalo nikakvu reakciju, pa sam predložio to i drugoj i trećoj generaciji urednika i svi su me redom odbili. Po tome sam vrlo blizak svojim protagonistima iz serijala koji su i sami bili odbijani. No nisam odustajao, znao sam da će doći taj trenutak. Jednom sam prilikom prije tri godine, sjedeći u restoranu s Ninoslavom Lovčevićem, tadašnjim urednikom Dokumentarnog programa, rekao kako su me svi redom odbili, a on mi je rekao: »Dođi sutra k meni.« Od tad je sve strelovito krenulo. Potom se u to umiješao Miljenko Bukovčan, koji je isto godište kao i ja i koji također voli tu vrstu glazbu, a i radio je dvije emisije o Dragi Britviću, što je inače bila moja velika ambicija. Sve se poklopilo; Miljenko je tada zagrizao i zajedno smo krenuli u to.

Rekao bih da mi je beskrajno drago što sam potrošio tisuće i tisuće sati u pregledu naše arhive, materijala je bilo 5:1, pjesama je u fono obliku na stolu bilo 2500. Najprije sam radio selekciju od prvih petsto, onda sve uže. To pokazuje koliko sam to ozbiljno postavio, jer je to ozbiljna ekipa. To su ljudi s kojima se ne bih igrao, jer zaslužuju i više od toga što sam ja napravio. Na pola puta sam zamalo odustao od serijala, zato što nisam uspio u arhivi naći neke od notornih pjesama. Bio je vrlo velik zadatak da ono najbolje izađe van. Taj me zadatak umalo skršio. Sedam mjeseci tražio sam Moderato cantabile, htio sam cijeli serijal početi s tim, jer je to jedna od pjesama na koju se cijeli serijal referira. Ta je intertekstualnost u šansoni bitna, o tom nisam ni stigao progovoriti. Nismo htjeli zamarati ljude teorijom, mislio sam da je najbolje da oni sami govore dok su još živi i zdravi. Htio sam pitku, mirnu seriju, bez teorije. Za teoriju i komparaciju ima vremena.

Kako ste se pripremali za snimanje?

Kako ste odredili smjer serijala?

Koliko ste morali vagati što će sve ići u serijal a što ne?

Povijest bolesti je duga. Imao sam ambiciju napraviti paralelu između strane šansone, francuske, i talijanske kancone, i onog što se kod nas događalo. Svi mi, studenti Filozofskog fakulteta, bolujemo malo od komparatistike. Ja sam sve pročitao o francuskoj šansoni. Govorim francuski, pa sam čitao na francuskom, o tome pisao kao glazbeni kritičar u Studentskom listu i u Večernjem listu, a i dok sam kao jedan od urednika radio Crno– bijelo u boji, uvijek sam forsirao rubriku šansone. No došlo je na red pitanje prava. Pokazalo se da sve te inserte za svaku pjesmu Jacquesa Brela možemo zaboraviti, stajalo bi previše novca. Rekao sam: Još bolje; hajdemo se baviti samo našima, ali ćemo se u tekstu osvrnuti na strance, tako da nisam bio dužan to predočavati.

Najpažljiviji sam bio s osobnim podacima ili s onima koje sadrže malo »gorkoga«, ali nisam htio napraviti »gorku seriju«. Unatoč svim tim silnim zabranama, to je sretna generacija. Unatoč odbijanjima, prije nego zabranama. Arsen ima nešto zabrana, nešto diskriminacije, ali više je tu bilo odbijanja, nego velikog suprotstavljanja. To je sretna generacija koja je doživjela priznanje u najboljim godinama. Svi pjevači koji su bili šansonijeri prošli su zagrebačku školu šlagera i kad bi imali pjesmu koja nije bila klasični šlager, ulazila je u večer slobodnih formi na Zagrebfestu, da bi 1964. počeli i sa šansonom, a to su mahom bile odbijene pjesme ili su postigle vrlo malu nakladu.

Moderato cantabile nitko nije htio, danas se to čini čudnim, Trešnjevačka balada nije bila nagrađena, Zadnji fijaker nije prošao ni u finale. To su tzv. pjesme »sa sporim paljenjem«.

– Kad već volite komparirati, gdje je Zagrebačka škola šansone u odnosu na francusku šansonu ili pak talijansku kanconu?

44

Gino Paoli koji je bio vrlo blizak sa Sergiom Endrigom, svi su oni dolazili ovamo...

Ako sve zbrojimo, taj čovjek ima više stotina pjesama, filmsku glazbu, glazbu za teatar...

Apsolutno u vrhu! To u jednom od nastavaka, mislim da je to šesti ili peti, govori Alfi Kabiljo. Rekao je da nije jezične prepreke, da bi Arsen Dedić, Hrvoje Hegedušić, Zvonko Špišić i ostali bili sam vrh, a i jesu. Arsen Dedić, koji je često kontaktirao s inozemstvom, čiji je kum

Definicija šansone Jesu li šansonijeri bili velike zvijezde?

Svi su bili velike zvijezde, ali ne zbog šansone, nego zbog šlagera. Zanimljivo je da Gabi u svojem repertoaru ima više šlagera, ali te šansone koje je pjevala od Još uvijek Ivice Krajača do Pusti

me da spavam su pjesme koje će ostati.

Pa Vino i gitare… e, sad, tu uvijek postoji rasprava što jest šansona a što nije, tu je vrlo tanka granica.

Koja je vaša definicija šansone?

Sjajan tekst koji ima poetsku vrijednost, dobra glazba koja vrlo dobro prati tekst, metrika, dikcija i sjajna interpretacija, I naravno, dobar aranžman koji može pomoći, ali i odmoći. Tu su dvije škole.

Jedni slijede Peru Gotovca koji je i sam bio aranžer i skladatelj te je tvrdio da je aranžman nevjerojatno bitan pa su onda i od male pjesme uspijevali napraviti veliku, kao što je Celuloidni pajac s kojom je Ibrica Jusić pobijedio na Zagrebfestu.

Vrlo jednostavna pjesmica koja je u svojem aranžmanu odskočila. No ima i drugih primjera: u serijalu Gabi Novak kaže da joj se sviđaju one pjesme koje su točno aranžirane, ni previše ni premalo, koje ostavljaju dovoljno prostora pjevaču, da ga ne zatrpaju. Aranžman je poput odjeće — ako je lijepa žena ružno odjevena, primijetit ćete da je lijepa, ali isto tako da je došlo do nesklada.

Želja za uspjehom Postoji li netko među mlađom generacijom tko bi mogao ponoviti takav uspjeh?

To je pitanje koje mene zaokuplja već dugo, pa smo tako i jedan nastavak naslovili Škola bez učenika. Odgovor je već tu. Ne teži se ostaviti neki trag, teži se prodaji i preživljavanju. Kvaliteta se dogodi više slučajno nego namjerno. Kod ove se generacije osjećala želja da se uspije — svi su bili školovani, nitko tu nije bio slučajno, sjajni su to glazbenici. Morate znati da je Arsen pisao najrazličitije tipove tekstova: od Vratija se Šime koju potpisuje pseudonimom Igor Krimov do Kud plovi ovaj brod koju je potpisao kao Luka Juras.

Vjerojatno vam je onda bilo logično serijal nazvati po Arsenovoj pjesmi?

Da, htio sam reći da to sjaji... kao što kažu njegovi stihovi: Takvim sjajem može sjati samo što je prošlo sad, što ne može da se vrati, što je bilo tko zna kad.

Kad ste završili seriju, koliko ste je puta pregledali?

Puno puta, tu mi je uvelike pomoglo iskustvo Miljenka Bukovčana koji je koautor i redatelj niza dokumentarnih projekata. Jako dobar promatrač. Kad bi osjetio da negdje dolazi do zamora ili da nešto nije jasno, da neka epizoda štuca, tu je njegovo iskustvo bilo dragocjeno.

Jako dobra montažerka, Vlatka Zadro, nije ništa znala o šansoni, ali je na kraju iz posla izašla kao ljubiteljica šansone. To mi je bio cilj. Što vas sad zaokuplja?

Vjerojatno ću raditi dalmatinsku šansonu, ali prije toga idem u arhivu.

Pop–scena danas

Što znači uspjeti u Hrvatskoj?

Uloga diskografskih kuća doživjela je velike promjene unatrag samo nekoliko godina jer su glazbenici shvatili da dostupna tehnologija više nije znanstvena fantastika i da doista svatko može sam napraviti sve, potrudi li se dovoljno.

K

Piše: Dubravko Jagatić

ad govorimo o popularnoj glazbi, što zapravo znači uspjeti u Hrvatskoj?

Nekada se uspjeh mjerio brojem prodanih singlica i albuma. Brojem osvojenih nagrada na festivalima. Nastupom na televiziji i naslovnicama magazina. U tadašnjem medijskom prostoru, mnogo manjem nego danas — istodobno državi znatno većoj nego danas! — kad smo slušali jedan program radija i gledali jedan televizijski kanal ili dva, te čitali tjednik Studio i informirali se iz prvih glazbenih magazina, uspjeh je bio vidljiv u tren oka. Danas je situacija u odnosu na to vrijeme gotovo neopisiva.

Oko sto pedeset radiopostaja, brojni magazini, novine i tjednici, cijeli niz lokalnih televizija, četiri programa nacionalne televizije, Nova TV i RTL sa svojim dodatnim kanalima, internet, društvene mreže… Trebalo bi biti lakše uspjeti.

Međutim, dospjeti do publike danas je mnogo teže, iako su alati spretniji i pristupačniji. Ma koliko bio smanjen medijski prostor nekada, toliko je bilo lakše pokazati se i dokazati publici koja gotovo da nije imala izbora osim gledati ili ne gledati, odnosno slušati ili ne slušati. Povrh svega, tržište je bilo veće i uz takvu medijsku potporu, prodaja je bila uspješnija i uspjeh veći. Ukratko, vremena su se promijenila. Mladi glazbenik danas ima prigodu skladati, otpjevati pjesmu, snimiti je, sam je producirati i snimiti spot te se predstaviti publici na društvenim mrežama. I to sve za gotovo nula kuna, a da pritom možda ostvari popularnost o kakvoj nije ni sanjao. Načelno mu više ne treba ni diskografska kuća. Navodno je dovoljno biti dobar pa će te publika sigurno uočiti. To su priče koje su nekada držale vodu jer smo danas zatrpani stotinama pjesama i izvođača, a publika ih teško odabire sve dok joj netko ne kaže što da sluša i zašto. A dobrih i odličnih i jednako tako nevjerojatno talentiranih ima na sve strane. Samo je pitanje što žele i koliko su daleko spremni ići.

PR agencije došle su na svoje jer mogu uz prikladnu zaradu na svaki dopušten i nedopušten način pomoći tim istim mladim glazbenicima da dođu do publike koju će oni pripremiti, uvjeravajući je da je netko od njih nova zvijezda.

Bez obzira na talent, na vještinu i na realnu kvalitetu. Na žalost, to je najmanje važno. Uostalom, to vrijedi i za proizvode koje svakodnevno kupujemo u trgovinama — zbog reklama, a ne zbog deklaracija i vrijednosti.

Tko su zapravo danas uspješni glazbenici u Hrvatskoj? Oni koji prodaju barem deset tisuća albuma? (Takvih je iznimno malo i više su zvijezde prošlosti nego sadašnjosti.) Oni koji pune velike dvorane i stadione? Oni koje vidimo svakodnevno u medijima? Ili oni čije pjesme znamo napamet i uvijek ih rado zapjevamo kad čujemo neki njihov hit na radiju. Velik je broj pjevačica i pjevača koji su dotaknuli slavu i osjetili popularnost, ali jednako tako brzo i pali i nestali sa scene. S druge strane, sasvim pristojan broj zvijezda nalazi se na sceni više od trideset godina i neskriveno se iz dana u dan trudi zadržati svoj položaj, ma kakav on u ovom trenutku bio. Na žalost, kad danas govorimo o uspjehu, govorimo o zaradi, a mnogo manje o kvaliteti, odnosno umjetnosti stvaranja glazbe bez obzira na profitabilnu vrijednost.

Zaboravljena vještina koju je potisnula neoliberalna politika kapitalizma u kojoj za sve postoji cijena i sve se može kupiti i prodati. Uloga diskografskih kuća doživjela je velike promjene unatrag samo nekoliko godina jer su glazbenici shvatili da dostupna tehnologija više nije znanstvena fantastika i da doista svatko može sam napraviti sve, potrudi li se dovoljno. Upravo zato, uspjeh je danas potpuno nova kategorija koju je prilično teško definirati. Je li uspjeh zarada, popularnost, slava ili kvaliteta i vještina koja se cijeni? Na žalost, vrlo često su to razdvojeni pojmovi jer nečija popularnost ne znači istodobno i zaradu, dok nečija zarada zbog popularnosti istodobno ne podrazumijeva kvalitetu, da bi pak s treće strane nečija popularnost i kvaliteta ostale uskraćene za zaradu.

Menadžer je tata i mama Ako ostavimo po strani sve prepreke i otegotne okolnosti i usredotočimo se na potencijalni uspjeh, evo što bi jedan prosječni mladi bend trebao učiniti da barem na početku osjeti da je uspio. Snimanje demo materijala se podrazumijeva (danas zvuče gotovo kao finalni proizvod za eter i slušatelje), no nakon potencijalnog hita, prikladnog barem za većinu domaćih i regionalnih radiopostaja (tržište je tržište ma kako ga mi zvali, a prednost sličnog jezika, melosa i menta-

liteta je prilika koja se ne propušta), predstoji mukotrpan rad u pogledu PR–a, posla koji danas pretežito obavljaju diskografske kuće za svoje klijente, tj. glazbenike. Bez menadžera, put do uspjeha gotovo je nezamisliv (kao uostalom i bez agenta u inozemstvu). Kao što je mnogim glazbenicima poznato, od glazbe se danas vrlo teško živi (ako niste već odavno ostvarili slavu i na račun nje vam gotovo svakodnevno stiže novac). Drugim riječima, ako imate neki drugi posao, zbog osnovnog izvora prihoda posvetiti se radu na vlastitoj promociji gotovo je nemoguća misija. Upravo je zato menadžer i tata i mama svakog benda pa ako je dobar, osigurat će svojim klijentima da misle i stvaraju glazbu u idealnim uvjetima, ne razmišljajući o svim problemima koji su pred njim(a). Nakon sređivanja zaštite autorskih prava, publishinga, potencijalnih medijskih pokrovitelja i sponzora, slijedi lobiranje na svih sto pedeset radiopostaja u Hrvatskoj i jednako toliko u ostatku regije, povlačenje za rukav novinara u tiskanim medijima i na portalima, svakodnevni rad na društvenim mrežama i na webu, snimanje spota i fotografija za promociju, dogovaranje nastupa i gostovanja u medijima. Intervjui, istupi i televizijski nastupi.

Ne treba zaboraviti ni posao tiskanja albuma i distribucije, bez obzira na to radi li se o besplatnom downloadu ili o fizičkom izdanju. Ili što bi se reklo današnjim estradno–medijskim rječnikom — stvaranje hypea. Naravno, za sve nabrojeno potreban je novac ili nevjerojatan entuzijazam i vjera u uspjeh. O originalnom glazbenom izrazu i karizmi da i ne govorimo. Ako nakon takve koordinirane akcije nema nikakvih rezultata, jasno je da nema ni uspjeha, a nema li uspjeha, teško da ima i budućnosti za te glazbenike. Bez singla na top–ljestvicama, spota na YouTubeu i televizijama, gostovanja u eteru, intervjua u tiskovinama i na portalima, pojavljivanja na raznim događajima i promocijama — ukratko dizanja hypea — nemoguće je uspjeti. Lokalni uspjeh tek je prvi korak koji mami osmijeh na lice, ne dopuštajući akteru da govori o tome. Uspjeh treba znati ostvariti, a još je teže zadržati ga.

Glazba ne poznaje granice Međutim, lokalna sredina više nije dovoljna da bi se izmjerio uspjeh. Scena je jedna jedina, i to globalna; stoga se valja orijentirati upravo na globalno tržište. Ako već postoji tehnologija i ako smo umre-

ženi diljem svijeta, čemu se ograničiti na tržište od siromašna četiri milijuna ako je možda četiri milijuna broj potencijalnih kupaca na europskom ili američkom tržištu. Razmišljajući na sličan način, prije nekog je vremena hrvatski saksofonist Igor Geržina odustao od domaćeg tržišta, lokalnih diskografa i krenuo goloruk u osvajanje globalnog tržišta. Rezultat — iznad svih očekivanja! Njegov talent i vještinu sviranja saksofona u niši smooth jazza, u Hrvatskoj je priznavao tek vrlo mali broj lokalnih zaljubljenika u jazz i taj je specifični zvuk bio dovoljan okidač (osim već tradicionalnih problema na svakom koraku prosječnog stanovnika Hrvatske) da krene na veće tržište. Nakon slanja svojeg albuma Metropolis na specijalizirane radiopostaje diljem svijeta, Geržina se, kao rijetko tko u Hrvatskoj danas, može pohvaliti da su njegove skladbe emitirane na više od stotinu radiopostaja u svijetu (Europa, SAD, Kanada, Australija…) uz nebrojeno mnogo pozitivnih kritika iz pera glazbenih kritičara i glazbenih urednika s gotovo svih kontinenata. Valja tome dodati da Geržina nastupa u ožujku 2014. godine na Smooth jazz festivalu u Los Angelesu.

Dakako, uz objavljen album na prodaju putem online glazbenih servisa (Amazon, iTunes, cdBaby itd.) njegova je glazba dostupna diljem svijeta i svatko je u svakom trenutku može kupiti. Konkurencija je, očekivano, golema, ali ako je netko doista dobar na globalnoj sceni i zna se izboriti za svoje mjesto, uspjeh mora doći. Svakako valja istaknuti da Geržina nije osamljen primjer, te da je glazbenika koji razmišljaju na sličan način sve više.

A što znači uspjeti u Hrvatskoj? Neka uspjeh u Hrvatskoj bude prvi korak i škola za uspjeh izvan Hrvatske, jer tko uspije u Hrvatskoj i ostvari sve nabrojeno, ostvario je temelj i prošao tešku školu preživljavanja i priprema za globalno tržište. Glazba ne poznaje, niti je poznavala, niti će ikada poznavati granice, a uspjeh je relativna stvar!

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Uz HTV–ov serijal Takvim sjajem može sjati o Zagrebačkoj školi šansone

45

Što je meni Ibrica Jusić?

D

tekstopisaca); približiti vrijeme kada je takozvana Zagrebačka škola šansone uspješno penetrirala svojim estetskim, profesionalno–stručnim i prije svega nadarenim stvaranjem u našu popularnu kulturu. (Toj spontano nastaloj grupaciji već mitsku egidu nadjenuo je neki anonimni novinar!)

Tragom jedne izgubljene datoteke Piše: Pero Gotovac

ogodi se tako, dakako vrlo često, da ‘surfamo’ vlastitim ‘hardom’ te naiđemo na koješta što se »izgubilo” u velikoj količini fajlova utipkanih u tipkovnicu osobnog računala. Koliko je novih riječi i kovanica što se svakodnevno »iskuju”, u namjeri da se nekako prevedu s engleskog jezika, čiji eto prijevod koristi pojedincima koji nisu imali prigodu pobliže upoznati taj jezik naše novije svakodnevice (?). O tempora, o mores, to su nas učili i u realki, kad smo dogurali do

petoga razreda gimnazije. A moja generacija je kao ratna (onoga Prvog, odnosno Drugoga svjetskog, za razliku od ovog zadnjeg našeg, što ga nazivamo Domovinskim)…

Bože, što nam se obogatio vokabular, kad se toliko različitih i brojnih eventa zbiva u našem najnovijem reality– showu… (Ni sam ne znam jesam li to ispravno napisao!?)

No ja po svom starom običaju odlutah od osnovne teme o kojoj sam želio kazati dvije–tri riječi.

Odsjaj vremena Tekst koji sam pronašao, mislim da nije

nezanimljiv. On je opis ili bolje rečeno odsjaj, evokacija nekih vremena kad je u Zagrebu stasala jedna grupa glazbenika koja je popularnoj glazbi pokušavala (i uspijevala!) davati određeni dignitet. Kad ne bi bilo tako, možda ovi reci, inače vrlo osobno vezani uz taj svojevrsni kolektivni pristup glazbi upućenoj na literarni stih (to nam je bila zamisao, želja i cilj), ne bi imali potrebnu zanimljivost i aktualnost. Stoga sam ih ponudio urednici da ih pokuša uvrstiti na stranice našega Cantusa, koji je u krajnjoj liniji ipak — naš list.

Možda vam uspijem oslikati ozračje i okruženje u kojemu je djelovala skupina tih zagrebačkih autora (skladatelja i

Rekoh, tekst je subjektivan i odnosi se samo na neke pojedince iz spomenute grupe nadarenih i neobično samozatajnih umjetnika. U svakom pogledu zreli, provocirani dilemama i sumnjama, pokušavali su stihom i glazbom podijeliti sa svojom publikom dio svojih životnih opservacija. Vrijeme je pokazalo da su njihove težnje bile na pravom putu. Rekao bih, sretna generacija, posve zadovoljna svojim opusom, potvrđenim i do danas sačuvanim, svjedoči o istinski nadahnutom razdoblju domaće popularne glazbe. Ovom prigodom spominjem samo jednoga među njima: Ibricu Jusića!

Ibričine skaline Ne pamtim više je li zazvonio telefon, mobitel, faks (što li?!) ili je stigao neki mail uz svakodnevnu poštu. Pisma danas više nitko ne piše. Poštanski sandučići prepuni su šarenih prospekata svih boja u prvorazrednom »koloru«, a poštari, oni pravi, koji stižu s velikom torbom preko ramena, redovito nose ili račune ili porezne obavijesti. Pokoja dopisnica ili razglednica s božićnom ili uskrsnom čestitkom pomalo je rijetkost, a turistička razglednica prijatelja stiže jedino ako je poslana iz inozemstva. (Nikad nisam znao šalje li se ona zbog primatelja ili pošiljatelja!)

Javlja se Ibrica. Već navikao na to da se pojavi svako malo, izgovaram gotovo rutinski: … a gdje si, jesi li živ…?

Dakako, znam kuda se kreće, što radi i kako radi. Pratim mu putove umjetničkog djelovanja i nastupa. Neumoran, sveprisutan na mjestima okupljanja javnih osoba i na stranicama tiska. Pitam za Arčija, jer ne pitati za njegova vjernog suputnika bio bi grijeh. Dobro je, njeguje ga i mazi. Prijatelja se ne zaboravlja! A Arči je više od toga! Često sam razmišljao o fenomenu Ibrice Jusića. Osobi, na koju sam bio upozoren davnih dana jedne tople ljetne večeri u Dubrovniku. Bijaše još gotovo dječak koji je sjedio na vrhu stuba pred portalom crkve u uzanoj uličici. Dakako, s gitarom u rukama.

Ibrica Jusić i Pero Gotovac

46

Danas, taj isti već odrastao dječak ima u tom istom Dubrovniku obnovljene te iste skaline, pa i danas tamo sjedne na topao kamen u toploj noći s gitarom u rukama. Pjeva! Pjeva stih pjesnika, stih uglazbljen rukom skladatelja, njegovih prijatelja i poklonika, ali i rukom vlastite skladateljske mašte i inspiracije. Postao je već svojevrsna »institucija«.

Dubrovnik se ne može zamisliti bez Orlandova stupa, bez Porporele ili Zelenaca na uzvišenu tornju odakle otkucavaju sate.

Ne bih se začudio da se te stube jednoga dana prozovu Ibričine skaline.

Kaže da mu prijatelji pripremaju monografiju. Prošlo je mnogo godina otkako javno djeluje kao pjevač, njegujući uporno i dosljedno glazbeni oblik što se naziva šansonom. (No nije sada bitno, niti je trenutak da se elaborira i analizira sva njegova umjetnička dosljednost i razvojna krivulja što je neprestano Pero Gotovac i Ibrica Jusić težila vrhuncu koji je i, najblaže rečeno, hrpa crnih »piknji« ispisanih na petocrdosegao.) O tome se vjerojatno može tju notnoga papira. podosta naći na stranicama ove publikacije, koje su marni urednici skupili Daljnji pozivi na suradnju u kazališnim i pripremili kao prilog u povodu prosla- projektima, uvjetovani njegovim sveva njegovih raznih obljetnica uspješnog stranim potvrđivanjem, uslijedili su u javnog umjetničkog rada. Uostalom, gotovo legendarnim predstavama Dubrovačkih ljetnih igara: Život i smrt kramanifestum non eget probatione. lja Eduarda II. (Brecht), Aretej i Kristofor Zove me zbog toga te me moli da mu Kolumbo (Krleža) itd. Ne samo da su tom prigodom nešto napišem. Rekoh potvrdili naše suradničke uspjehe nego da sam već pisao o našim počecima su i kazališni songovi, koji su postali resuradnje pa mi je pomalo teško: vrije- dovitim repertoarom Ibričinih nastupa, me je poodmaklo, a i bojim se da se ne i dalje živjeli i izvan kazališne pozornibih ponavljao. Kao uvijek, šarmantno ce. Čini mi se da bih ovom prigodom duhovit, izrekao je kratko Samo ti piši! trebao istaknuti još jednu komponentu Ibričine umjetničke funkcije u koju sam Pjevačko–skladateljska se uvjerio. Obljubljen redovito od mlade suradnja generacije koja ga je pratila na estradnom putu, imao sam prilike vidjeti školPa eto, pokušat ću što je moguće kra- ske bilježnice s ispisanim stihovima će. U glazbenom umijeću bilo kojega Shakespearea, Krleže i Brechta, kao žanra, a posebice kod pjevane riječi, i stihove pjesnika koje je pjevao i prepojam umjetničke suradnje od bitne nosio mladom auditoriju. Posebno one je važnosti. Bez pjesničkog stiha ne bi kazališnog izvorišta koje se nisu nalazibilo glazbenog tkiva koje na neki na- le na zvučnim zapisima. čin dopunjava željenu literarnu poruku, ali isto tako izvedbeno–reprodukTrubadurska funkcija tivna komponenta skladbe (ne računajući prateće »aranžerske« intervencije) Sama činjenica proizašla iz te njegove ima podjednaku važnost, a nju u ovom trubadurske funkcije (da tako kažem), slučaju bez sumnje nosi pjevač–inter- učinila mi se posebno uzbudljivom i pret. On stvara svojevrsni most između važnom. Ta mlađarija pamtila je i biljeautora i publike kojoj je ta poruka i na- žila svaki stih i svaku riječ, isključivo slumijenjena. Možda trenutačno navodim šajući ga. Do tada sam vjerovao u njeopćepoznate stvari, no u slučaju žanra govu moć izražaja, ali tada sam povjeo kojemu je riječ, one se čine poseb- rovao i u neke druge mogućnosti njeno bitne. Dijelili smo tri puta zaredom gova rada. Očito je djelovao kulturološod 1968. do 1970. radost pobjednika ki, da ne kažemo edukativno. na Večerima šansone festivala Zagreb: Celuloidni pajac, Još uvijek ne znam Pretpostavljam da je naše druženje na neke važne stvari i Mačka. Drugim ri- istom ili sličnom poslu ostavljalo uzaječima, moje ispisane partiture bez tu- jamnog iskustvenog traga. Tu smo se mačenja Ibričinih izvedaba ostale bi tek bez mnogo riječi podupirali, znajući i

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

U povodu HTV–ova serijala Takvim sjajem može sjati ( Zagrebačka škola šansone)

P

jeva stih pjesnika, stih uglazbljen rukom skladatelja, njegovih prijatelja i poklonika, ali i rukom vlastite skladateljske mašte i inspiracije. Postao je već svojevrsna »institucija».

osjećajući svrhu i ciljeve istorodnih pobuda i želja.

Odgovor na samom sebi postavljeno pitanje u naslovu ovih pribilježbi gotovo da me dovelo u nedoumicu: Da, što je meni Ibrica Jusić? Prije svega glazbenik zavidnih izvedbenih mogućnosti i potencijala, s posebnom nadarenošću misaonog shvaćanja poetike koju prenosi pjevanim žanrom. (Ne spominjem profesionalnu instrumentalnu i vokalnu perfekciju kao nužni uvjet za posao kojim se bavi.) Bez njega bi i moja skladateljska maštanja bila nepotpuna; zasigurno ne bi postigla željeni i zamišljeni cilj. On je meni i dragi dugogodišnji prijatelj te dragi kućni gost, kad se povremeno nakon životnih stranputica ponovno sretnemo i pokušavamo i nadalje nalaziti iste umjetničke i ostale ideale. Bilo je lijepo družiti se u proteklim vremenima dok nam obojici nisu »prvi snjegovi« ukrasili kosu.

47

Arsen i stare pjesme M

Piše: Arsen Oremović Arsen Oremović, novinar, esejist i kolumnist, filmski i rock–kritičar, odnedavno nogi s Arsenom kao scenarist i redatelj Dedićem imaju dokumentarca U braku neku svoju priču, sa švicarcem dobitnik neki svoj odnos nagrade Sarajevo film prema njemu, festivala 2013. »za najbolji koji je počeo film na temu ljudskih prije ili poslije, na ovaj ili onaj način, ali prava«, iz posve osobnog moj traje doslovno od rođenja. Naime, kuta osvrnuo se na punih ja sam dobio ime prema njemu. sedamdeset pet godina svojeg imenjaka, velikog Arsena Dedića i pedeset godina njegove solističke karijere.

S

tihovi njegova Posljednjeg tanga u Đevrskama najbliže su što se ova sredina na bilo kojem umjetničkom polju približila najvećemu — Felliniju.

48

Arsen i rock–generacija Za nekoga tko je stasao iz punka i novoga vala, Arsen je, u vrlo površnoj slici, mogao djelovati kao netko tko pred-

stavlja srednju struju, međutim, to je govorilo isključivo o krajnjoj neupućenosti promatrača. Oduševljenje koje sam poslije razvio prema Arsenovoj pojavi, potpuno dokazuje tvrdnju Igora Mandića koji 1983. godine, dakle točno u vrijeme kojem pridajem formativnu ulogu na moje biće, kaže: Mada su današnje mlade generacije više opsjednute poezijom i glazbom svojih vršnjaka, mladića i djevojaka koji u razmjerima jedne rock i punk kulture na njih bitno utječu, više je nego sigurno (za onoga koji se zna osvrnuti), da je brešu za njih probio upravo Dedićev individualizam. Živi sam dokaz da je tome tako.

Arsena Dedića ne držimo rokerom, niti ga se takvim ikada smatralo, ali po svojem djelovanju i iskričavosti bio je veći uzor rokerima nego mnogi koji se time vole busati u prsa. Uostalom, njegov dvostruki album Homo volans (1973.), bogata i nadahnuta riznica stilski najrazličitijih bisera, osobito uzmemo li kontekst onodobnih zbivanja u rocku na području ex–YU, pripada (i) tom korpusu.

Ispada da nepotrebno tražim Dedićevo mjesto u rocku, da je to suvišno s obzirom na to da je sasvim dovoljno učinio za razvoj domaće šansone, šlagera, zabavne i pop pjesme, ali samo želim istaknuti utjecaj transcendirajućeg Arsenova opusa na razne skupine, pa i na onu ideološki najzatvoreniju zajednicu kakva je (uz jazzere) rokerska. Uostalom, načitali smo se tekstova o Arsenovoj veličini u njegovim primarnim područjima glazbenog djelovanja, pa mogu samo ponoviti da su od kraja 1950–ih do sredine 1970–ih hrvatski šlager i šansona nosili svjetske krojeve, kako literarno, tako i glazbeno, a Arsen je i u tako jakoj konkurenciji bio sam vrh. Ali to već znamo, manje se vrte teze (da do kraja razotkrijem svoje senzacionalističke nakane) da

Arsena koliko treba shvaćati šansonijerom toliko mu zbog individualizma pripadaju i epiteti rokera, pankera, pa i repera (narušenim ritmičkim izgovaranjima stihova u Staroj pjesmi i Ti se smiješ, zbog viška slogova, danas može, priznajem nategnuto, zazvučati reperski i glazbeno).

Kužili smo svijet Kao pjesniku i osobi, Arsenu me uvijek posebno privlačio njegov smisao za humor, ali ne bilo kakav. Nije od onih koji stalno u društvu moraju ostavljati dojam vicmahera, on je jednostavno hodajuća ideja satiričke šansone, ponekad i lascivne. Otkako sam prvi put, prije gotovo dvadeset godina, zakoračio u Dobrotvorov dom u Haulikovoj ulici da bismo napravili naš prvi intervju, imao sam puno prilika upoznavati taj duh uživo. Iz nekog je razloga i on osjetio naklonost prema meni, pa me često propuštao u svoju blizinu bez nekih većih službenih povoda, što sam dakako uvijek doživljavao kao posebnu čast. Osobito i zato što sam i za neku svoju sklonost (satiričkom) radu, skromnom u svakom pogledu u odnosu na slavnoga imenjaka, od Arsena znao dobivati uvažavanje, barem deklarativno. Često prepričavam događaj koji mi se posebno usjekao u sjećanje jer živopisno opisuje njegovu istodobnu kompleksnost i jednostavnost, svojstvenu najvećim intelektualcima koji nemaju potrebu nikome se dokazivati. Razgovarali smo o francuskim filmovima, obojica smo ljubitelji Godarda, Truffauta i općenito novovalovaca, o filmskoj glazbi kod nas i u svijetu... Rekao bi drugi veliki pjesnik i skladatelj, Džoni, kužili smo svijet. U tom se trenutku na ekranu njegova televizora prikazivao nekakav trećerazredni strani film u kojem je zgodna cura stala za rulet u kasinu u Monaku. Na to je Arsen skočio: Znaš što, Arsene? — Što, Arsene? — Vidiš, mi filozofiramo, a pametni se ljudi zabavljaju... Pogledaj nju. Ona ti je sva životna filozofija!

Upravo takva poniranja s poetskih visina u svakodnevnu jednostavnost ili geg, s Godarda na dobru žensku, osjećamo u njegovim stihovima, kao što su Završit ću i ja kao Howard Hughes/ mrak četrdesetih, na radiju blues/ završit ću točno kao Howard Hughes/ ili po domaću kao — Franjo Kluz ili primjerice Ja ne mogu biti ni svetac ni monah/ meni su najbolje — koje daju odmah. Naravno takve, uvjetno rečeno, zezalice samo su dio

izuzetno bogatog pjesničkog opusa. Arsen Dedić svjestan je vlastite veličine i to mu omogućava da bude opušten, što rezultira briljantno inteligentnim, često humorističnim, pa i ciničnim stihovima.

Stihovi njegova Posljednjeg tanga u Đevrskama najbliže su što se ova sredina na bilo kojem umjetničkom polju približila najvećemu — Felliniju.

Odjavna rola? Širina Arsenova opusa traži određenu podlogu: estetsku, ali i emocionalnu, životnu. Naravno da za razumijevanje zakučastosti Stare pjesme ili fatalizma Ni ti, ni ja treba imati određena životna, konkretnije ljubavna iskustva. Arsen Dedić vrlo je rijedak pjesnik koji ima sposobnost uočiti i pjesnički uobličiti one životne trenutke, začine ili kamenje koji nas vuku na dno, koje obični smrtnici, kada im usfali riječi i znanja da opišu te teško izrecive međuprostore života nazivaju ono nešto. Obeshrabruje da se na Arsenovu primjeru ogleda priča o nama samima. Još je Veselko Tenžera zapisao da je pojavom Arsena ova sredina bila dobila pregovarača između Poezije i Masa. Arsen je to odavna prestao biti, ali promijenili smo se mi, naime masa, a ne Arsen. Arsenov je opus glazbeno i literarno danas jednako uzbudljiv kao prije trideset–četrdeset godina. Jednako je bio plodan u stvaranju evergreena od 1991. do danas, kao što je bio u svojem zlatnom dobu.

No društvo se promijenilo, a Arsenove pjesme ostale su kao relikt nekog idealnog ili idealnijeg Zagreba, urbanijih sredina i životnih preokupacija. Pariz je imao naglašenu romantiziranu ulogu u filmovima francuskih novovalovaca, Zagreb se tome najviše približio u pjesmama Arsena, Špišića i drugih šansonijera. Nije samozavaravanje ako novi svijet oko sebe i neke »stare pjesme« — vjekovne odnose između spolova, borbe s profesijama, budalama... — uljepšano ili jasnije gledamo kroz leće ili naočale Arsenovih pjesama. To je svrha umjetnosti — puniti promatrača ne nužno objektivističko–matematičkim izračunima.

Prilikom jednog od naših posljednjih susreta pitao sam ga kako je.

U svojem je stilu odgovorio: Ide mi odjavna rola, sad sam negdje oko maske. Pa, Arsene, nije kasno zaželjeti Ti sretan 75. rođendan, i ovako, gotovo pola godine poslije, neka ta odjavna rola bude kao u današnjim holivudskim filmovima, u kojima se ona toliko otegne da joj ne vidite kraja.

Rezultati natječaja za potporu projekata zabavne glazbe iz sredstava naknade za prazne medije u 2014. godini U 2014. godini 450.000 kuna izdvojeno je za predmetni Natječaj koji je bio otvoren od 28. listopada do 27. studenoga 2013. godine.

U propisanom roku zaprimljen je sto jedan prijedlog, koje je obrađivalo povjerenstvo u sastavu: Siniša Škarica (predsjednik Povjerenstva), Denis Dumančić i Pero Kozomara, uz potporu stručne službe Hrvatskog društva skladatelja.

Povjerenstvo je odabralo i izdvojilo četrdeset sedam projekta koji će se novčano nagraditi.

Stimulirani su sljedeći projekti: Udruga KLUB MUZIKA, Zagreb; Akustika — Večeri akustičnih nastupa — 12.000 kn Hrvatski sabor kulture, Zagreb; 47. susret hrvatskih pjevačkih zborova, Novigrad — 10.000 kn Hrvatski sabor kulture, Zagreb; 28. susret hrvatskih puhačkih orkestara, Novi Vinodolski — 10.000 kn Hrvatski sabor kulture, Zagreb; 11. susret hrvatskih malih vokalnih sastava — 5.000 kn Hrvatski sabor kulture, Zagreb; 21. susret tamburaških orkestara, Dugo Selo — 5.000 kn Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo, Krapina; Festival kajkavskih popevki Krapina 2014. — 10.000 kn Skalinada, Split; Runjićeve večeri — Split 2014. — 7.000 kn Spona, Zagreb; Velika rock eksplozija — 15.000 kn Udruga Mraz, Zabok; HGF Zabok 2014. — 15.000 kn Hrvatske blues snage, Zagreb; 6th Croatian blues Challenge Pula — 7.000 kn Katedra čakavskog sabora, Čavle; Festival grobnička skala 2014. — 7.000 kn Studentski centar Zagreb; Muzički salon SC–a — 5.000 kn Kulturna udruga mladih CENTAR SCENA, Varaždin; koncerti i turneja grupe COLD SNAP u 2014. — 5.000 kn Renato Metessi, Zagreb; PREČKO FEST 2014.

— 5.000 kn Autor d.o.o. Zagreb; CMC festival Vodice 2014.

— 20.000 kn »CROMIDI« Dalibor Pirc, Sisak; proizvodnja i distribucija MIDI datoteka — 7.000 kn Udruga »Kanat«, Kastav; Festival čakavske šansone Čansonfest 2014. — 10.000 kn »Trade off« d.o.o. Čakovec; Međimurski festival

zabavne glazbe — 7.000 kn Udruga Vibra, Zagreb; MIMO — Medijski Inventar Muzičkih Originala — 10.000 kn Angie 2010. j.d.o.o., Zagreb; DEMO HR — Mala škola rock’n rolla — 15.000 kn Udruga BUBAMARA, Vinkovci; Rock Marinfest (humanitarni festival) — 15.000 kn U.O. Festival šansone Chansonfest, Zagreb; Chansonfest 2014. — 15.000 kn Hrvatski tamburaški savez, Osijek; Festival hrvatske tamburaške glazbe — 10.000 kn SIDRA music, Split; »Lastovo otok glazbe« dva projekta — 10.000 kn Glazbeni festival, Pitomača; Pjesme Podravine i podravlja, Pitomača 2014. — 15.000 kn Građanska prevencija »Osječka škola«, Osijek; »NEĆU DROGU — glazbom protiv ovisnosti« — 5.000 kn Želimir Škarpona, Split; festival Melodije hrvatskog juga — Opuzen, 2014. — 7.000 kn Glazbeni festival »Šokačke pisme«, Županja; 9. festival »Šokačke pisme« — 10.000 kn Udruga »K.L.U.B.« — Dostava zvuka, Orahovica; festival »Ferragosto Jam 7« — 10.000 kn Melody, Kastav; Festival MIK — Melodije Istre i Kvarnera — 15.000 kn Art scena, Zaprešić; 7. demo festival — 5.000 kn Piano d.o.o., Zagreb; »Kreativni glazbeni kolektiv«, koncerti u klubu Sax — 7.000 kn Udruga HUK, Knin; 6. Glazbeni festival »Gerilla Rock and Roll« — 8.000 kn »Tunel« klub, Metro–Školjić d.o.o., Rijeka; HDS ZAMP radionice 2014. — 5.000 kn Rock akademija, Zagreb; Rock akademija — Festival mladih glazbenika — 5.000 kn IDM Music d.o.o., Zagreb; digitalna platforma za medijsku distribuciju glazbenih izdanja — 20.000 kn Udruga Urban fest Osijek, Osijek; 11. festival UFO — Urban fest Osijek 2014. — 7.000 kn Slavonsko tamburaško društvo »Pajo Kolarić«, Osijek; koncert u povodu 60 godina djelovanja — 5.000 kn KOPITO records&videos d.o.o., Kutina; festival Ethnoambient Salona 2014. — 7.000 kn Hrvatska glazbena unija, Split; Svjetski dan glazbe 2014. — 7.000 kn Dragan Lukić Šegedin — Luky, Split; multimedijski glazbeni projekt MODRO i CRVENO (za koncerte) — 10.000 kn Glazbena udruga »Šibenik koncert«, Šibenik; 17. Večeri dalmatinske šansone Šibenik — 15.000 kn Hit Records d.o.o., Zagreb; Klapske i večeri tamburaške glazbe 2014. — 15.000 kn Goran Karan, Split; »Original — izvedba je osobnost«, knjiga — 10.000 kn Centar za kulturu Novi Zagreb; Nova scena u Novom Zgrebu — 5.000 kn Udruženje za razvoj kulture URK, Zagreb; projekt Začarana Močvara u klubu Močvara — 10.000 kn Mirko Švenda Žiga, Čakovec; »Najljepša etno priča iz Hrvatske«, koncerti — 10.000 kn

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Razmišljanja s povodom

Te 1966. godine bilo je još popularnih, možda i popularnijih pjevača: Ivo Robić dotad se već nakrcao hitovima, domaćih i stranih, a kad danas promatram, Arsen Dedić nije još imao ni debitantski album. No bilo je to doba kad se odbrojavanje glazbeničkih karijera nije započinjalo debitantskim albumima, tako da je Arsen svoju prvu kolekciju pjesama objavio tek 1969. godine (album Čovjek kao ja). Važni su bili singlovi, odnosno u to vrijeme vrlo popularni EP–jevi s po četiri pjesme, i pojavljivanje na festivalima, pa prema njima određujemo stvarni početak karijere koja ove godine slavi 50. obljetnicu. Naime, Arsen je 1963. na Zagrebfestu otpjevao Jesenji dažd skladatelja Milana Lentića, a iste se godine prvi put predstavio kao kompletni autor na Splitskom festivalu pjesmom Onaj dan. Ipak, ako Ilustrovana rock enciklopedija 1960.–1997. (ur. Petar Janjatović) ispravno bilježi povijest, prva diskografski zabilježena vlastita pjesma bit će Nevoljen, također iz 1963. godine.

Uvijek sam bio zadovoljan svojim imenom, čijoj specifičnosti pripisujem to da mi nikada nisu pripisivali nadimke, a u zrelijim sam godinama počeo postajati i sve ponosniji na subjekt od kojega sam ga naslijedio. Najprije sam se zaljubio u Arsenove stihove i način na koji je govorio kada bih ga uhvatio na TV–u ili radiju, dok je ljubav prema glazbi došla nešto kasnije. Ta dva područja Arsenova djelovanja, pjesništvo i glazba, svako je za sebe toliko veliko da bi utjelovljena u dva posve različita lika, u oba slučaja opet govorila o genijalcima.

49

Na svoju ruku Intervju koji se nije dogodio

R

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Piše: Siniša Škarica

ekao sam sâm sebi: intervju sa Zrinkom, to je barem lako! On elokventan, duhovit, dominantan; važno je biti pažljiv medij, slijediti mu misao, de facto biti zahvalan zapisničar i to je to! Čista šala!

Z

Trebao je to biti razgovor u povodu projekta Na svoju ruku koji se nije dogodio!

Mislim, razgovor. Projekt jest. Ne volim izraz »projekt«, ali konačni rezultat (box

rinko me zove da prokomentiramo njegove stihove za angažiranu, motivirajuću pjesmu potaknutu izvješćima o progonu stanovništva iz Aljmaša, Erduta, Dalja, Iloka i potresnim TV slikama prestrašenih, izbezumljenih lica... Rađa se himna za sto pedeset glasova: Moja domovina! s knjigom i četiri CD–a i DVD–om) mogao bi zaslužiti taj inače preuzetni termin. Vidi li se Zrinko tako, kao osoba na svoju ruku, ili je to nečiji pogled na njegovu osobnost? Znamo da se kao autor opće prakse često znao pozivati na Dedićevu sintagmu pjesnika opće prakse... Sad je to sasvim svejedno.

Počeci Kako početi? Pa, kako se to zna reći, počet ćemo od početka.

50

Banja Luka, 2. ožujka 1955. Rano djetinjstvo, škola, muzika–sport–muzika.

Znam za muzičku: sa šest godina klavir, solfeggio. A sport, rukomet? Tata je bio komercijalni direktor banjolučke Vitaminke, predsjednik legendarnog Borca, višestrukog rukometnog prvaka bivše države i prvaka Europe 1976.

Igrao je rukomet; veza s tim sportom ostala je čvrsta — ako ništa drugo, na emocionalnoj osnovi — za RK Zagreb je osamdesetih napisao klupsku himnu.

Godina je 1973. Zagreb. Studira na Ekonomskom, na Kennedyjevu trgu.

Svira. Grupa je Selekcija. Sljedeća postaja — Jugoton: Stari kovači, Magle.

(Tada za Jugoton Kundić potpisuje grupu Hobo Mate Došena, ali to su prilozi za životni Porin Vojina Kundića!) Ništa posebno se nije dogodilo...

Istodobno, počinje pisati za druge, prva je bila Ksenija Erker sa singlovima Doći će dan sa Zagreba 74 i Reci mi istinu (strana A, na strani B: Proljeće bez tebe!) Tu je u društvu s velikim imenima zabavne glazbe, ali sada prije svega predstavnicima tzv. zagrebačke škole šansone: s Arsenom, Hegedušićem, kojima će se priključiti i bjelovarski pjesnik Željko Sabol — napisao je stihove za Doći će dan. To je jedno od njegovih mnogobrojnih lica: kantautor, šansonijer? Ili je točnije rečeno — to je njegovo prvo lice, pravo lice?

Sjećam se, sreo sam ga u tadašnjoj Marohnićevoj, pokraj Kvatrića. Konac sedamdesetih. Zrinko, kako si, što se radi? Odgovor je: Mjuzikl sa Sunčanom Škrinjarić Bajka o maslačku, radi se, Sina!

Selekcije više nije bilo, ali prirodno, nastavio je kao solist: Nepoznata, tako ću te zvati, Loša pjesma, U tebi je nešto; to su tri Zagreba (77/78/79), prije nego što će dobiti naziv banjalučkog Davida Bowieja, i to više zbog fizičke sličnosti.

Generacija Pripada generaciji rođenoj sredinom pedesetih, generaciji Husa (1954.), Mate Došena (1953.), Jurice Pađena (1955.), Darka Rundeka (1956.), Rajka Dujmića (1954.), Jure Stublića (1954.), Branimira Štulića (1953.), Ivana Pike Stančića (1953.), Tomislava Ivčića (1953.) (koji kao i on dolazi u to vrijeme u Zagreb); Jasenko Houra je klinac, rođen 1960. Potkraj sedamdesetih oni su na servisu, da upotrijebim taj sportski termin: Parni valjak, Novi fosili, Aerodrom, Prljavo kazalište, Novi val i Zrinko u ulozi kantautora. Doris se doima na Zagrebu 81 kao da Dedić susreće

Dire Straits! (Gitaru je svirao Vedran Božić.) Ali status autora–pjevača neće zaživjeti; za širu publiku ostat će poznat samo po Doris. Unatoč činjenici da je osamdesetih snimio čak četiri solistička LP–a!

I dalje piše za druge. Je li to neki pričuvni položaj? Za Mišu Kovača za Zagreb 76 Kad jednom odeš, ne vraćaj se više (Suzy), Ćao i piši mi za Zlatka Pejakovića (Hit leta 77, PGP RTB), a onda dalje u osamdesetima, dakle usporedno sa solističkim istupima, piše za Fosile, Nedu Ukraden, Srebrna krila, Darka Domijana, Jasnu Zlokić, Neki to vole vruće, Danijela, češće kao tekstopisac, i vjerojatno je nepravedno što ga ova kolekcija predstavlja poglavito kao skladatelja...

Da, tu se moram vratiti na početak: možda je uistinu na svoju ruku. Pjesniku je pretpostavio skladatelja, a mnogi su ga (i ja među njima) prije vidjeli kao pjesnika popa. O tome je nešto na promociji u Berislavićevoj govorio i Enes Kišević. (Njegove mini monodrame na tragu Dedić–Šerbedžijine Ne daj se, Ines: Dnevne temperature, Ti sutra odlaziš, I stope se istope.)

Osamdesete Kad sam s Fosilima 1987. bio u Bruxellesu na Eurosongu, dočekala nas je zanimljiva srpska ekipa »domaćina« na čelu s, nekada u Hrvatskoj obljubljenim, sada pokojnim Momom Kaporom i nekadašnjim jugoslavenskim nogometnim reprezentativcem Vladimirom Petrovićem Pižonom. Kapor je imao potrebu komplimentirati Fosilima i zaključio kako je Milena — stihove koje je Zrinko napisao 1983. — pjesma nad pjesmama domaće pop–muzike, poetski vrhunac u popularnoj glazbi!

Došla je 1986., Doris Dragović je nakon loših albuma s grupom More Hajde da se mazimo (1983.) i Tigrica (za Jugodisk, pola albuma napisao je Milutin Popović Zahar) (1985.) prekinula sa Slobom Kovačevićem, ostala bez pravog oslonca i — javlja se vitez na bijelom konju: Zrinko Tutić. U ožujku i travnju sljedeće 1986. snimljen je album Željo moja. Napisao je osam od deset skladbi — prvi takav zahvat nakon njegovih kantautorskih albuma — s naslovnom pjesmom koja je pobjedom u

Prištini odvela Doris, RTV Zagreb i Jugoton na Euroviziju, u norveški Bergen.

Moglo bi se reći da se Zrinku tada otvorilo: Doris, Massimo — Stranac u noći (Samo jedan dan, Pruži mi ruku) (P)1987.; Riječi čarobne (album s dva covera: Malaguena salerosa, Jedna suza na tvom licu) (P) 1988.; Željko Bebek — Niko više ne sanja (Sinoć sam pola kafane popio — tekst: B. Đorđević; Bijela ptica, Da zna zora i — Pjevaj moj narode (P) 1989. Piše većinu glazbe, a tekstove sve više prepušta Marini Tucaković, Željku Pavičiću, M. D. Rusu, Alki Vuici. Mislim da se na Bebekovim albumima te 1989. prvi put kao producent javlja danas sveprisutni Nikša Bratoš.

Reklo bi se da je tim izdanjima stao uz bok svojem uzoru Đorđu Novkoviću i Rajku Dujmiću, a u nečemu ih i nadmašio, toliko da već 1989. zajedno i ravnopravno osnivaju produkciju Trio.

Moja domovina Godina je 1990. Premda 22. siječnja na 14. izvanrednom kongresu SKJ–a dolazi do raskola, u Zadru se 3. ožujka događa Jugovizija. Bilo je to u počast gradu iz kojeg je dolazila dotad anonimna Riva s kojom su Rajko i Stevo Cvikić godinu prije u Lausanni s Rock me osvojili Euroviziju. Kao da se ništa ne događa, muzičari su valjda skloni držati luster kada se cijela kuća ruši! Javnost i struka — i televizijska i glazbenička — složit će se da je to bio najbolje organizirani i najkvalitetniji izbor za jugoslavenskog predstavnika za Eurosong, koji će se održati 5. svibnja u Zagrebu. U Zadru će pobijediti Zrinkova Hajde da ludujemo (tekst je dao Alki Vuici — on ga je dotjerao) s Tajči, nenadano rođenom tinejdžerskom Merylin Monroe yu–popa. Uvjerljivo, sa 114 bodova ispred drugoplasiranog mladog Novkovića (i Noćne straže) s 61 te Olivera i Zorice s 58 bodova. (Zagrebački žiri: Prohaska, Klima i Ksenija Pajić, dao je pjesmi najmanje bodova!)

Tajči je Tutićev prvi veliki projekt, kad iz praktički anonimne tinejdžerice Tatjane Matejaš stvara nacionalnu zvijezdu. Istina, bila je proglašena najboljom debitanticom Zagrebfesta 87, ali osim festivalske kompilacije (Noć od kristala) te dvije vokalne suradnje s Harijem

P

jesniku je pretpostavio skladatelja, a mnogi su ga (i ja među njima) prije vidjeli kao pjesnika popa.

Varešanovićem, odnosno grupom Hari Mata Hari, praktički je bez diskografskoga traga.

E sad, kolovoz je 1991. Rat se više ne čini tako dalekim (Bit će rata, kažu svi, pjevao je mladi Boris Novković pet godina prije). Tomislav Ivčić i još uvijek Jugoton (ali bez uobičajenog loga!) promoviraju Stop The War In Croatia. Zrinko me zove da prokomentiramo njegove stihove za angažiranu, motivirajuću pjesmu potaknutu izvješćima o progonu stanovništva iz Aljmaša, Erduta, Dalja, Iloka i potresnim TV slikama prestrašenih, izbezumljenih lica... Rađa se himna za sto pedeset glasova: Moja domovina!

Tutico Život ide dalje; i Tajči ide dalje, ona bi preko noći prekinula svoj zvjezdani put i otišla u Obećanu zemlju. Zrinko dolazi u moj ured i, ne znam tko je prvi rekao, ali slažemo se da bi ona mala crnka iz Splita koja vlada pozornicom u onom Top Cupu, mogla biti to — nova Tajči! Problem je međutim u tomu što joj je Orfej već izdao jedan album i trebalo je vidjeti kako stvari stoje s ugovorom. Naravno, riječ je o Severini. Prvi put u domaćoj diskografiji jedna tvrtka otkupljuje izvođački ugovor od druge: 20.000 maraka!

Sa Severinom raste i Tutico. Trio, naime, 1992. odlazi u povijest. Nakon Zdenka Runjića i njegove Skalinade, Tutić je prvi koji je podmetnuo leđa i talent u ono što je do tada bilo nezamislivo u diskografiji kad je riječ o izdavaštvu (privatni studiji postojali su još od sedamdesetih). Na samom početku dolazi i prvi film Zlatne godine s mlađim Žmegačem, i što je s diskografske strane još zanimljivije, tu je suradnja s tek stasalim Zlatanom Stipišićem Gibonnijem. Zlatne godine, naslovna tema filma, praktički je Gibin prvi veliki hit. On je napisao tekst. Željko Bebek i Doris će otići (...a svemir miruje), ali u jednom trenutku 1995. bit će tu ponovno Massimo, Mišo Kovač, Tereza... Otkriva Divasice, Stampedo.

Godine 1996. priključuje se Crvena jabuka. No prije toga, već sa Santom Marijom (Zrinko i Gibonni na Zagrebfestu 92), javlja se nova zvijezda: Maja Blagdan (na preporuku Zorice Kondže). S Majom će sljedećih godina nanizati Ti si čovjek moj, Bijele ruže, Jedini moj... sve do Svete ljubavi 1996., kada će osvojiti i do danas najviše, 4. mjesto za Hrvatsku na Eurosongu. Ona će mu postati najpouzdanijom pjevačicom.

Kao da je ta 1996. bila i klimaks Tutica?

Severinina Moja stvar s munchovim

Krikom na omotu i s rokerskijim zvukom bila je narodu korak previše nakon Trave zelene, a Djevojku sa sela 1998. spasit će brončani nogometaši, izdignuvši je do vlastite himne. Da stvar bude bolja, došlo je do loma u Croatia Recordsu. Odlaze Lilić, Kundić, šef prodaje Marinko Glibo, buduća Cantusova šefica Mirjana Matić i moja malenkost u Orfej Hrvatske televizije. Ne vidi se u izmijenjenom okružju CR–a ili je Tuticov do tada savršen tim tajnica, producenata, urednika, vozača, dizajnera, tehnike i studijskih majstora koji je radio ko švicarska urica — unatoč pristigloj Jasni Zlokić i Sanji Doležal te postojanoj Crvenoj jabuci — postao preskup u diskografiji nesklonim vremenima?

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

U povodu 40 godina diskografije Zrinka Tutića

Prvo poluvrijeme Pokušao je i s klasikom: Martinom Filjak, Zagrebačkim solistima... sve više se okreće filmu, biva nagrađivan Zlatnim arenama... vraća se sebi, kantautorstvu, redovito je na Chansonfestu.

Tu je i suradnja s kontroverznim karizmatikom Zlatkom Sudcem. I sve ove godine, već dvadeset njih, promatra kako se u životu snalazi još jedno dijete koje je porodio i s kojim nije blizak koliko bi to trebao biti — Porin. Pri tome ne mogu ne istaknuti kako nitko u susjedstvu nema takvog glazbenog giganta, što god kritičari i zavidni (ili zavidni kritičari!) mislili o tome.

A privatni život, obitelj: Karmen, Tea, Ivan, snaha Martina, unuci. Odlazak tihog čovjeka, brata Damira, koji je također — malo ljudi to zna — bio i pjevač; snimao je za Jugoton!

Arsena Dedića je u davnom intervjuu moj novinski uzor–urednik Darko Stuparić, glavni urednik kultnoga Pop expressa, upitao: Jednom prilikom gotovo si zaurlao preko stranica Poleta.

Mislim da nisam zaboravio taj urlik: Moj život je postao svačija zemlja. Ali ja se s time neću pomiriti. Svoju autonomiju ne dam! Kako izboriš slobodu koja ti je potrebna kao stvaraocu, intelektualcu, čovjeku... ili u tome ne uspijevaš? Arsen mu je odgovorio da je već bio blizu poraza kad ga je prenuo Apollinaireov »zov roga« i vratio ga na početak.

(Sjećanja su lovački rogovi čiji zov umire na vjetru.)

Je li to osjetio i Zrinko Tutić, onda na Porinu 2002., kada je s pozornice zvijezda koju je stvarao javno zaključila burni završetak njihove suradnje? Je li i on osjetio koliko lica ima život. Ne samo njegov. Svačiji. Kako je tada zaključio Dedić, je li i njega prenuo Apollinaireov »zvuk roga« i je li bio spreman za ponovni početak, kao 1973.? Prošlo

Naslovnica CD–a »Na svoju ruku«

je puno vremena, tu je Muzika zabavna kao mogući odgovor. Hoće li se probuditi note njegova mjuzikla Majka Božja Bistrička? Zar ni molitve ne pomažu u tome?

Da, poznavajući ga, iza njega je tek prvo poluvrijeme koje — barem što se diskografije tiče — upravo zaključuje svojih četrdeset godina!

51

O

sobno bih potpisao i da je Balkan u Dubiozi dobio svoj The Clash za 21. stoljeće ili barem našu inačicu Manu Chaa.

N

Piše: Aleksandar Dragaš

astupala je Dubioza kolektiv po festivalima u regiji i Europi i pred većim brojem gledatelja, ali rasprodani subotnji koncert u zagrebačkom Domu sportova pred deset tisuća ljudi njezin je najveći samostalni koncert. Već je po tome taj nastup najvažnijeg i jednog od dva–tri najpopularnija sastava u regiji bio povijesni, poput svojedobno prvih rasprodanih samostalnih koncerata Hladnog piva i TBF–a u Velikoj dvorani Doma sportova. Ono što se vidjelo i čulo prepričavat će se godinama, jer je Dubioza kolektiv ukazala na to da nosi potencijal za proboj u Europu kakav nijedan sastav s Balkana već godinama nema. Tijekom dvosatnog nastupa Dubioza je djelovala, podsjetiše me na to njihovi žuto–crni dresovi, kao da je Borussia iz Dortmunda došla do vrha nakrcati mrežu Dinama. Razlika je samo u tome što Dubioza ne dolazi iz Njemačke, nego iz Bosne i Hercegovine, a sve ostalo je kao da uspoređujete Bundesligu s HNL–om pa ne čudi što će Dubioza na turneju po Latinskoj Americi, baš kao svojedobno njezin »mentor” Manu Chao s kojim dijeli glazbenu platformu i socio–političku agendu.

Od Bosne do Jamajke Lava ska, punk, dub i raznih drugih glazbenih stilova, na potezu od Bosne do Jamajke, prelila je publiku krcatog Doma sportova koja je jedva dočekala da ispusti frustracije nagomilane ljevicom koja se »ponavlja k’o pokvarena traka” i desnicom koja »još samo za onaniju je šaka”. Hitovi poput Tranzicije, Recesije, Kažu, 1. maja, Brijuna, Firme ilegal, Vidi, vidi, vidi (ovaj put bez Saše Lošića), Waltera (koji bi se stvarno morao pod hitno vratiti da se današnjim zločincima na**** majke), krasna obrada Ja sjećam se KUD–a Idijoti s Milom Kekinom kao gostom i podsjećanjem na Tustu koji nam se osmjehnuo iz nekog svojeg komunističkog raja te niza drugih pjesama s posljednja tri albuma, ukazali su na to da je Dubioza u ovom trenutku svjetski relevantna, pa i jača od Asian Dub Fundationa

Povijesni koncert

IRFAN REDŽOVIĆ

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Lava ska, punk, dub i raznih drugih glazbenih stilova, na potezu od Bosne do Jamajke, prelila je publiku koja je jedva dočekala da ispusti frustracije.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Koncert bosanskohercegovačke grupe Dubioza Kolektiv, 26. listopada 2013. u rasprodanom Domu sportova

O, Bože, pa je l’ ovo moguće!

IRFAN REDŽOVIĆ

na vrhuncu karijere, dok Gogol Bordello u usporedbi s njom izgleda i zvuči tanko.

52

Dubioza na pozornici Doma sportova

Kao balkanski Clash Pridodajte tomu recepture Beastie Boysa, Rage Against The Machine, Specialsa i The Clasha sa Sandiniste kao temelja za glazbeno–politički

»bombardman”, odnosno fascinantnu usviranost i glazbenu vibrantnost zrelijih članova Dubioze koji instrumentima kopaju kao Alija Sirotanović lopatom, kao i skojevsku navalentnost dvojice bombaški raspoloženih mlađih MC–a, te spretno uvezivanje bosanskog i engleskog, i dobili ste ekstremno zapaljiv Molotovljev koktel u kojemu se veselo i uravnoteženo bućkaju glazbeni idiomi

koliko multikulturalnog Londona i Pariza, toliko i multietničkog Sarajeva. Ako i nema potrebe mjeriti koliko je danas nešto mlađa Dubioza jača od starijih dečki iz TBF–a i Hladnog piva (uostalom, to su braća po oružju i uvjerenju), nakon ovako impresivnog koncerta ipak ima smisla zapitati se gdje je granica benda koji — Bogu hvala da se toga ne srame — ljevičarskim populizmom

i agitpropom može nadahnuti, naelektrizirati i natjerati na bunt jednu zamalo izgubljenu generaciju koja je u Dubiozi, uza svu stilsku različitost, dobila ono što je novovalnoj generaciji bila Azra.

Osobno bih potpisao i da je Balkan u Dubiozi dobio svoj The Clash za 21. stoljeće ili barem našu inačicu Manu Chaa, a na SDP–u je da se zapita —

ako Zoran Milanović uopće shvaća važnost tog zadatka i nužnost povratka njegove stranke iskonskim počelima ljevice — kako na svoju stranu pridobiti mladu »crvenu” publiku Dubioze koja u ovom trenutku, za razliku od ideološki potpuno drukčije orijentirane publike M. P. Thompsona, nema koga izabrati na biralištu, pa čak ni kamo kanalizirati svoje nezadovoljstvo i energiju.

53

Četrdesetogodišnji producent Srđan Sekulović Skansi još se dobro sjeća kako je potkraj devedesetih iz Dubrovnika stigao u Zagreb na studij građevine, bez konkretnog plana, bez opreme i angažmana.

Piše: Toni Volarić

S

kansi je jedan od rijetkih u svojoj branši koji neprestano ulaže u sebe, odlazeći na vrhunske producentske seminare u svijetu.

sao pokojnom Dini Dvorniku, i još neke radove manje poznatih izvođača.

Dodatna edukacija Pokušavam otići na najmanje jedan takav seminar godišnje, iako su skupi, pa se odreknem kupovine nekih dijelova tehničke opreme koja mi treba. Riječ je o nekoliko tisuća eura za takav seminar, ali se odricanje isplati jer niti jedna minuta tih nekoliko dana nije izgubljena. Prigoda je to učiti od najvećih svjetskih majstora i bez te dodatne edukacije, producent jednostavno ne može svoj posao raditi kako treba, kaže taj Dubrovčanin koji je doslovno cijeli život posvetio poslu koji obožava.

Usavršavanje tehnika

Skansi pred pultom

Desetak izabranih provelo je pet dana u nekoj vrsti izolacije; bili su okruženi zelenilom i naravno vrhunskom opremom. Radilo se po cijeli dan, sa stankama za ručak i večeru. Mladi su producenti bili koncentrirani samo na savladavanje ili usavršavanje producentskih tehnika. Za Skansija je to bio nastavak seminara Michaela H. Brauera 2011. godine. Brauer je radio s Coldplay, Jamesom Morrisonom, The Kooksima i mnogim drugim zvijezdama. Očito se za Skansija otvaraju vrata nekih svjetskih studija: Jedan dan na seminaru protekao bi primjerice u preslušavanju i miksanju pjesme Streets of love Rolling Stonesa.

Satima smo se bavili detaljima produkcijskih zahvata, različitim pristupima...

Ma stvarno sam uživao okružen ljudima koji, kao i ja, izgaraju za svoj posao.

Vječna dvojba o in the box ili out of the box pristupu trošila nam je svu energiju.

J

Toni Volarić, Skansi i Gobac

54

edan od najpoznatijih hrvatskih producenata vratio se pun dojmova sa seminara producenta Rolling Stonesa iz Francuske. O kakvom je prestižnom seminaru riječ dovoljno govori podatak da je Jack Joseph Puig producirao pjesme Rolling Stonesa, The Black Crowesa, grupe No doubt i mnogih drugih. Budući da je uz aplikaciju i biografiju trebalo priložiti i neke radove, Skansi je poslao pjesmu Hipnotiziran, koju je praktički sam napi-

Primamljiva ponuda Nerado priznaje da mu je pri kraju seminara u polusatnoj šetnji tamošnjim parkom Jack Joseph rekao da je on najbolji od svih polaznika, pa mu neizravno ponudio da Ilicu zamijeni nekim od studija Los Angelesa: Jack me pitao jesam li sretan u Hrvatskoj. Kad je čuo koliko zarađujem po albumu, nije mogao vjerovati o kakvim je malim iznosima riječ. Ostao sam zatečen time što me istaknuo, jer znam da je među polaznicima bilo boljih od mene, ljudi koji su već radili sa svjetskim bendovima. Moram priznati da nisam znao koliko znam i nisam bio svje-

stan vlastitih mogućnosti.

Put do produkcije Četrdesetogodišnji producent još se dobro sjeća kako je potkraj devedesetih iz Dubrovnika stigao u Zagreb na studij građevine, bez konkretnog plana, bez opreme i angažmana. Znao je samo da se želi baviti glazbom i da mu je studij izgovor za dolazak u metropolu. Počeo je raditi reklame za Hrvatsku lutriju s Božidarom Domagojem Burićem, koji je dosta godina poslije bio glavni urednik HRT–a. Imao je neki bend, prijavio se i pobijedio na natjecanju kojim je novog izvođača tražio Zrinko Tutić. Nakon toga bio je kod Tutića na razgovoru i on ga je usmjerio. Prvu snimku radio je s Mucom Softićem u studiju Rokoko i upravo je tada shvatio da ne želi pjevati nego producirati glazbu. Dobio je ponudu da tonski radi album grupe Tram 11, pa i da producira album Tonija Cetinskog, ali album nije izazvao posebnu pozornost medija.

Ipak, sa Songkillersima je napravio dobar posao i postavio neku razinu kvalitete. Teško se tada živjelo, ali su nakon nekog vremena stvari krenule. Naime, počeo je raditi s Dinom Dvornikom: Znate kako je nastala pjesma Hipnotiziran? Satima sam čekao Dinu u studiju.

On bi povremeno nazvao i rekao da još malo kasni i da ga pričekam. Tko zna gdje je bio. Iz očaja sam počeo raditi pjesmu za njega, čak sam je i otpjevao.

Danijela je nekoliko dana poslije čula tu snimku i odmah ustvrdila da je pjesma kao stvorena za njezina supruga. Dino mi je poslije puno puta rekao kako taj hit potvrđuje da je bolje da tog dana nije stigao na vrijeme u studio.

Nenadmašni Dino Dino je bio jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao. Imao je neku vrstu alter ega, ali meni to nije smetalo. Sjećam se da je za potrebe snimanja serijala Dvornikovi iz čista mira počeo u studiju na mene vikati da više ne želi sa mnom raditi, da nemam pojma i tome slično.

Nije mi bilo jasno o čemu je riječ, psovao je i derao se na mene, čak je i snimateljima bilo čudno što se događa.

Nakon svega prišao mi je onako zbunjenom i objasnio da sam super odglumio i da je sve bilo inscenirano za kamere. Nikada taj čovjek nije ostao dužan, bio je pošten i iskren. Za moj je ukus bio naš najbolji pjevač, s izvrsnim rasponom, iako je mrzio stati pred mi-

krofon i sve bi radio samo da ne mora zapjevati. Nemam dovoljno lijepih riječi da opišem kako je bio dobar. Ljudi ne znaju da sam ja napisao »Pelin i med« i pjesmu »Više ili manje« i to dok sam čekao da napokon dođe u studio. Ali nitko te pjesme nije mogao tako otpjevati.

Novi Psihomodo Srđan Sekulović Skansi je jedan od onih koji ne može spavati od nestrpljenja da sjedne u svoj studio u zagrebačkoj Ilici. Budi se i u šest ujutro kako bi što prije sjeo za pult. Radio je s grupama Gretta, Sane, Ramirez, Pavel, Radio Luksemburg, Quassar, s Josipom Lisac i još mnogima. Manje je poznato da je radio na dokumentarnim serijalima poput Ludi rimski carevi, Hrvatski kraljevi i Tajnoviti srednji vijek. Kako kreira zvuk, otkriva nam na primjeru najnovijeg projekta: Miksam ovih dana novi album Psihomodo popa. Završio sam sve pjesme i onda sav materijal bacio u smeće. Na jednoj od pjesama koja sigurno neće biti singl počeo sam ispočetka istraživati postavke za miksanje. Na to sam potrošio deset dana, prešao sam u hibridnu varijantu miksa, pa se vratio na konzolu. Tako sam došao do set upa za cijeli njihov album. Sreća što na opremi koju danas imam mogu koristiti sva tri tipa miksanja, hibridno, konzolno i tzv. in the box. Članovi banda nisu se mogli načuditi koliko mi vremena treba. Ja stvarno moram zahvaliti supruzi na strpljenju, bez nje ne bih mogao postići ništa.

Sam sa sobom Radi s mladim bendovima, pokušava im pomoći da se probiju kroz neformalnu medijsku blokadu. Dobio je nekoliko Porina, ne misli na dulje otići iz Hrvatske, iako, kao što smo rekli, ima ozbiljne i primamljive ponude. Često je sam, priznaje da razgovara sam sa sobom satima, stalno pokušava dobiti najbolje od sebe i opreme, a ne bježi od toga da u stalnom traženju trenutka u kojem će prevagnuti intelekt ili intuicija, zna zapasti u emotivna stanja koja rijetko tko može do kraja razumjeti. Nedavno je na radiju u automobilu čuo Pelin i med i preplavio ga je znoj, prošli su ga trnci kad se prisjetio truda i okolnosti u kojima je pjesma nastajala. Morao je stati na autocesti i pribrati se. Nakon pola sata krenuo je dalje. U nove izazove.

In memoriam Vinko Coce (1954. — 2013.)

Trogirski slavuj Povijest hrvatske glazbe poznaje tek rijetke slučajeve pjevača koji su na hrvatskoj glazbenoj sceni imali prigode okušati se u više stilski različitih glazbenih žanrova i stilova.

U

Piše: dr. sc. Joško Ćaleta

Splitu je 27. listopada 2013. nakon višemjesečne bitke s teškom bolešću preminuo Vinko Coce — trogirski slavuj, trogirski Pavarotti. Povijest hrvatske glazbe poznaje tek rijetke slučajeve pjevača koji su na hrvatskoj glazbenoj sceni imali prigode okušati se u više stilski različitih glazbenih žanrova i stilova (klapsko pjevanje, operno–klasično zborsko pjevanje, hrvatska zabavna dalmatinska urbana glazba) i u svakom od njih ostaviti svoj timbar i prepoznatljiv trag. Lakoća intoniranja jednostavnih, ali i zahtjevnih napjeva, arija, melodija, kao i izuzetna mediteranska muzikalnost glavne su karakteristike božanstvenoga pjeva kojim je Vinko Coce slušatelja na prvu ostavljao bez daha. Taj prirodni talent koji samo rijetki naslijede genetskim kodom, a onda i kvalitetno prezentiraju, do samog kraja krasili su Vinkovu glazbenu karijeru.

Vinko Coce, rođen 1954. godine u Trogiru, izdanak je stare trogirske (ciovske) težačke obitelji. Stoljećima su njegovi preci na ovom prostoru gradili svoj glazbeni izričaj, crkveni i svjetovni, koji je u drugoj polovici 20. stoljeća kulminirao prepoznatljivim glazbeno–stilskim obilježjima poznatim kao trogirsko klapsko pjevanje. Jedan od glavnih kreatora tog, danas u svijetu prepoznatljivog, glazbenog izričaja glas je prvog tenora Vinka Coce. Tako je zapravo i počela njegova dugogodišnja pjevačka karijera; Vinkova glazbena nadarenost zamijećena je već u osnovnoj školi. S trinaest godina pridružuje se trogirskoj limenoj glazbi svirajući klarinet, da bi s petnaest godina i propjevao — kao tenorin u vokalnom kvintetu Mali kanti. Pomoglo mu je to što ga je primijetio stariji brat već etablirane postave legendarne Klape Trogir.

Jedan od razloga koji je klapu održao u gotovo četrdesetogodišnjoj dominaciji na klapskoj sceni bilo je redovito regrutiranje iz redova mladih pjevača koji su se mogli iskazati u mlađim pjevačkim kategorijama, potvrditi se kao pjevači od mire i na taj način postati njezinim članovima.

Klapa Trogir Godine 1972. Vinko se pridružuje seniorima koji nastupaju na Omiškom festivalu u dvije postave: Tamni Trogir i Svijetli Trogir. Bio je to jedan od zanimljivih projekata tadašnjeg maestra klape, nedavno preminulog barda dalmatinske tradicijske kulture Ljube Stipišića. U početku, Coce pjeva dionicu baritona, zatim drugog tenora. Prvi veliki izlet na klapsku scenu doživljava 1974. godine kad na Omiškom festivalu pjeva u novoj postavi klape prvog tenora. Majko, igla i bičvica, koju je Vinko (Buco kako su ga zvali prijatelji) svojim glasom prostro po omiškoj pjaceti, godinama se prepričavala, a najstariji je pamte kao jedan od posebnih klapskih trenutaka kojih se svaki pravi klapski pjevač uvijek rado sjeća. Gromoglasan početak najavio je legendarnu figuru koja će sljedećih dvadesetak godina uvijek izazivati, nastupom i dobroćudnim nasmiješenim izrazom, ovacije publike na gotovo svim kontinentima, na brojnim svjetskim scenama, od Pariza do Berlina, Los Angelesa i Sydneyja na kojima je klapa nastupala. Njegov talent vješto je znao iskoristiti svaki novi voditelj — maestro matičnoga društva, koji bi njegovim glasom donosio novosti na već prepoznatljivoj klapskoj sceni. Nakon Stipišića, tu je maestro Nikola Buble i legendarna izdanja (Pisme staroga Trogira II i III, LP Ćale moj, LP Svet’ Ivane o’ moga Trogira) koja današnjim klapama služe kao pjevačka početnica, standard od kojega polaze i koji poštuju. Pisac ovih redaka imao je čast biti dijelom te klapske obitelji od 1979. kao mladi pjevač, a potom i voditelj (1984.–1989.). U tom razdoblju klapa se na najbolji način (ponovno zahvaljujući Vinku) okušava u predstavljanju klasičnih i svjetskih vokalnih tradicija (LP Tragurium), a zatim se kultnim albumom Povratak iskonu vraća korijenima.

U solističkom vodama Istodobno s pjevanjem u klapi, Coce razvija glazbeni talent u Glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu, na odjelu solo pjevanja kod prof. Branke Ristić.

Godine 1983. postaje članom profesionalnog mješovitog zbora HNK–a u Splitu gdje sljedećih pet godina,

usporedno s radom u klapi, pjeva i tenorske dionice (HNK Split, HNK Zagreb) kao asistent glavnim tenorskim ulogama. Treći dio njegove sjajne karijere počinje samostalnim nastupima na zabavnoj glazbenoj sceni, ponajprije na Splitskom festivalu zabavne glazbe, a zatim i na brojnim drugima (Krk, Korčula, Opuzen). U Domovinskom ratu nastupa diljem zemlje i inozemstva na skupovima prosvjeda protiv rata i potpore braniteljima te na mnogim humanitarnim koncertima. To ga odvaja od suradnje s Klapom Trogir, koja dijelom i zbog toga prestaje s radom 1995. godine. Prvim većim estradnim uspjesima pripomogla je suradnja s Nenom Ninčevićem i Joškom Banovom. Coce 1993. snima svoj prvi album, Mirno spavaj, ružo moja, koji je donio i nekoliko hitova, a iste godine osvaja i Grand Prix na Splitskom festivalu zabavne glazbe pjesmom Sićaš li se lungomare. Godine 1994. nastupa na Dori s pjesmom Zlato moje. Uskoro dolazi i nominacija za Porin, za pjesmu Kora kruha u vinu.

Nagradu doista i dobiva, zajedno s Klapom Trogir, i to kao priznanje za rad na polju njegovanja i unapređenja tradicionalnog klapsko–dalmatinskog pjevanja. Zbog uspjelog solističkog angažmana, 2000. godine postaje članom Hrvatske glazbene unije te dobiva status slobodnog umjetnika.

Neraskidiva veza Godine 2002. potiče ponovno okupljanje Trogira te tako nizom velikih koncerata, glazbenih i tiskovnih izdanja (monografija Povratak iskonu autora Stanka Geića) zajednički obilježavaju četrdeset godina postojanja klape. Sljedeće, 2003. godine organizira samostalni koncert pod nazivom Vinko i prijatelji koji će postati tradicionalan te kulminirati velikim koncertima (2008., 2009.) na prepunom poljudskom stadionu, pretvorenima u klapski spektakl Ne damo te, pismo naša. Iste, 2003. u Trogiru pokreće u Hrvatskoj jedinstven festival: Prvo međunarodno natjecanje mladih tenora, koje će se do 2006. tradicionalno održavati ljeti, uz veliku medijsku pozornost i pokroviteljstvo najvećih državnih institucija.

V

ečer nakon objavljivanja tužne vijesti, u mnogim su se hrvatskim gradovima spontano okupili klapski pjevači i drugi poklonici trogirskog slavuja.

arhiv Croatia Recordsa

Producent mora stalno učiti od najboljih

Sjećanja

U laboratoriju glazbene produkcije

Vinko Coce

Dvadesetogodišnje samostalno djelovanje rezultiralo je mnogobrojnim uspjesima i popularizacijom njegovih pjesama, što mu je na nacionalnoj estradnoj sceni osiguralo eminentnu poziciju jednog od najuglednijih izvođača prepoznatljivoga po odabiru i interpretaciji dalmatinsko–mediteranskog, glazbeno–popularnog urbanog izričaja. Nekoliko je antologijskih skladbi koje će podsjećati na njihova prvog interpreta — Da je meni s tobom kroz Pasike, Vilo moja, Ribari, Mirno spavaj, ružo moja…

Dokaz tomu je i večer nakon objavljivanja tužne vijesti, kad su se u mnogim hrvatskim gradovima spontano okupili klapski pjevači i drugi poklonici koji su zapjevali uspješnice uz čiju se popularnost neraskidivo vezuje ime trogirskog slavuja — Vinka Coce.

55

U

Piše: Davor Hrvoj

Zagrebu je 19. studenoga 2013. preminuo ugledni kulturni djelatnik Miro Križić koji je godinama promicao jazz i educirao mnoge generacije. O jazzu je pisao u novinama i časopisima, priređivao je radijske emisije te vodio tribine. Rođen je 1930. godine u Zagrebu. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja usporedno je radio kao reklamni crtač i fotograf u Oglasnom zavodu Hrvatske. Diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, a 1961. na poziv tadašnjeg gradonačelnika Većeslava Holjevca počeo je raditi u Skupštini grada Zagreba kao tajnik za nauku i kulturu, Fondu za unapređivanje kulturnih djelatnosti, te kao tajnik Komisija za dodjelu nagrada Grada Zagreba.

DAVOR HRVOJ

Od rane se mladosti zanimao za glazbu. Prvu diskoteku ploča sa 78 okretaja oformio je još davne 1944., kad je polazio Glazbenu školu Pavla Markovca. Godinama je predano promicao jazz glazbu i educirao mnoge generacije. Od 1973. bio je rukovoditelj tribina u Centru za kulturu i informacije, poslije KIC–u, te u Studentskome centru Sveučilišta u Zagrebu, kao i predsjednik Komisije za program i sredstva USIZ–a kulture Grada Zagreba. Od 1980. pa do umirovljenja 1992. bio je rukovoditelj programskih djelatnosti Muzičke omladine Hrvatske.

Miro Križić

Križić je od 1956. počeo pisati o glazbi u dnevnim listovima — Narodni list, Vjesnik i drugi — te časopisima — Studentski list, Telegram, Oko, Mol, Cantus, WAM (uredio je trideset brojeva), Hrvatsko slovo, 15 dana i drugima. Više od četrdeset godina vodio je glazbene tribine u Zagrebu, ali i drugim gradovima: u Puli, Rijeci, Splitu, Bujama, Grožnjanu, Karlovcu, Sisku, Krapini, Osijeku, Koprivnici i Varaždinu. Od 1964. bio je autor više od 1600 radijskih prikaza i emisija: Portreti i profili, Muzika bez reda vožnje, Jazz na koncertnom podiju, Glazbeni vremeplov, Jazz klub, Pjevač tjedna, u suradnji s Nadom Križić–Vrkljan, Transverzale suvremene glazbe, Muzička radionica, U svijetu jazza i druge, a surađivao je i u mnogim televizijskim emisijama. Deset godina — pet mandata — bio je aktivni član Programskog savjeta Muzičkog biennala Zagreb i član inicijativnog odbora, a poslije i predsjedništva Jazz kluba Zagreb HDS–a. U povodu obilježavanja pedeset godina djelovanja Hrvatske glazbene mladeži, Miri Križiću dodijeljena je Zlatna značka te organizacije s kojom je bio povezan još od studentskih dana. Godine 2008. dobio je posebnu plaketu Status koju dodjeljuje Hrvatska glazbena unija.

56

Svrši stopi moje

D

Piše: Jagoda Martinčević

a je skladao samo motet Svrši stopi moje, hrvatski skladatelj Krsto Odak bio bi upisan zlatnim slovima u obitelj onih naših autora čija upravo pojedina djela čine hrvatsku glazbenu antologiju tradicije, poput Sacrae cantiones Ivana Lukačića, Večeri Vatroslava Lisinskog, Notturna Ferde Livadića, Sunčanih polja Blagoja Berse, Kolede Jakova Gotovca, Hrvatske mise Borisa Papandopula…

Nesuđeni teolog iz Siverića nedaleko od Drniša, rođen 20. ožujka 1888. godine, nakon glazbenog školovanja kod patera Hartmanna u Münchenu i Vítězslava Nováka u čijoj je klasi i diplomirao u Pragu, od 1922. do 1961. djeluje kao profesor teorijskih predmeta i kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U Zagrebu je i umro, 4. studenoga 1965. godine.

misa op. 34 (prva datira iz 1928.). U najvažnije i najbolje Odakove skladbe ubraja se Simfonija Jadrana op. 36 iz 1940. (ukupno će napisati četiri simfonije) na tekstove Vladimira Nazora i Đure Vilovića, djelo programskoga određenja, živopisne ugođajnosti i majstorske instrumentacije. Tim izdvojenim primjerima svakako treba dodati i brojne duhovne skladbe na hrvatskom, latinskom i staroslavenskom jeziku koje su ga u poratnom vremenu stajale mnogih gorkih trenutaka.

Sud (ne)časti Kao što su danas poznati slučajevi presuda takozvanih sudova časti koji su

Stotinjak djela Opus toga iznimnog skladatelja s više od stotinjak djela simfonijske, komorne, koncertantne, zborske, vokalno–solističke, operne i filmske glazbe osim spomenutog moteta sadrži još mnogo tvorbi koje pripadaju vrhuncima hrvatskoga skladateljstva 20. stoljeća. I to gotovo na svakom području kojega se dotaknuo, a glavninu najvažnijih djela napisao je između dvadesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća.

Već je prvim opusom Sonatom za violinu i glasovir iz 1922. postigao uspjeh na apsolventskom koncertu u Pragu, osvojivši i nagradu praškoga Konzervatorija. Samo nekoliko godina poslije Odakov prvi (od četiri gudačka kvarteta) 1924. u Zagrebu praizvodi glasoviti ansambl Amar–Hindemith (violu svira skladatelj Paul Hindemith), a isti sastav 1927. praizvodi i drugi gudački kvartet, ovaj put na Festivalu komorne glazbe u Baden–Badenu.

Uspjeh Dorice Šest godina poslije, 1933., Odak je među onima koji se na glazbenoj sceni priklanjaju nacionalnom izrazu i sklada najosebujniju hrvatsku operu Dorica pleše, satkanu isključivo od međimurskog pučkog melosa. Nakon praizvedbenog uspjeha 1934., Dorica je tek jedanput obnovljena scenski, a 1988. izvedena je u koncertnom obliku.

Iznimne su i dvije passacaglie, prva op.

34c za orgulje, a druga op. 35 za gudače iz 1937./’38. godine. Sjajno je pogođen Krleža u pjesmi Stric–vujc, također iz 1938. U istoj godini nastaje i druga Staroslavenska

Milottijevi dani 2013. i susret–koncert 4. studenoga 2013. u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Puli

Skladatelj Nello Milotti u pjesmama istarske zabavne glazbe Premda se ogledao u gotovo svim područjima glazbenog stvaralaštva, od zborskih, orkestralnih, tradicijskih i scenskih žanrova, znatan dio njegovih djela pripada zabavnoj glazbi.

U

Piše: Marijan Cukon

sklopu Milottijevih dana 2013., posvećenih velikom istarskom skladatelju, dirigentu i glazbenom pedagogu, u punoj pulskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici 4. studenoga održan je skup Skladatelj Nello Milotti u pjesmama istarske zabavne glazbe. U bogatom i osebujnom glazbenom opusu, skladatelj Nello Milotti (Trst, 1927. — Pula, 2011.) ogledao se u gotovo svim područjima glazbe, od zborske, orkestralne, instrumentalne do scenske glazbe.

Kako je rekla muzikologinja Danijela Lovrić, u stvaranju se napajao na bogatim izvorima istarske narodne glazbe, a znatan dio njegovih djela pripada i zabavnoj glazbi.

Vedre i nezaboravne melodije

Krsto Odak

1945./46. godine progonili mnoge umjetnike Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu zbog njihova djelovanja u vrijeme NDH (Papandopulo, Matačić, Gotovac i dr.), tako je manje poznato da je jedan takav sud časti bio i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u čijoj je komisiji kao predstavnik studenata sudjelovao i jedan danas u svijetu iznimno uvaženi živući skladatelj. Komisija se osobito okomila na djelovanje profesora Ive Mačeka, Božidara Kunca, Melite Lorković, Krste Odaka i Stanislava Stražnickog koji se ubrzo nakon dobivene »karakteristike« zajedno sa suprugom bacio pod vlak. (Dosjei profesora MA dostupni su u Državnom arhivu.)

Ostali su preživjeli, svatko cijenjen u svojoj profesiji, pitajući se čime su to zaslužili odiozni biljeg vremena u kojem su se bavili samo glazbom. A Krsto Odak, proglašen nepoćudnim klerikalcem, mogao se samo tješiti stihom Davidova psalma br. 17 za kojim je posegnuo u motetu Svrši stopi moje, Davidovom molitvom — Vapaj nevina čovjeka.

Njegove su skladbe put do slušatelja pronalazile na festivalu Melodije Istre i Kvarnera. Na MIK–u je izvedeno više od šezdeset Milottijevih skladbi, od kojih su mnoge nagradili i žiri i publika. Već od prvog nastupa na MIK–u 1965. godine, prva Milottijeva skladba Suvenir, nastala u suradnji s pulskim pjesnikom Boškom Obradovićem (izvođači Višnja Korbar i Toni Kljaković), dobila je drugu nagradu publike, a već iduće godine pjesma Bokaleta (izvođači Ira Kraljić i Dinko Banić) osvaja prvu nagradu publike. U vedre i nezaboravne melodije ubrajaju se i Kartulina z Kraljevice, Trsački prošjani, Nebuloza...

Paleta melodijskih linija, dodala je Lovrić, razotkriva glazbenika bogate glazbene invencije, vješto ukomponirane u različite glazbene forme — od šlagera, šansone, talijanske kancone do slobodnijih pjesama, a sve je prožeto istarskim i primorskim melosom koji se temelje na istarskoj ljestvici; tako njegovim pjesmama daju prepoznatljivost i osebujan kolorit.

Književnik Giacomo Scotti s puno se emocija prisjetio svojeg prvog susreta s Pulom početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, kad se prvi put susreo i s maestrom Milottijem, i

to u prostorijama talijanskog Circola gdje ih je, osim zajedničkih ideala, spojila ljubav prema glazbi i umjetnosti. Tako je, uz prisno prijateljstvo, počela njihova plodna suradnja na razini tekstopisac–skladatelj, koju je posebno označila svojedobno vrlo popularna pjesma Polesana mia. Nju je Scotti napisao za svoju tadašnju djevojku, poslije prvu suprugu Mariju. Podsjetio je na to da je to prva pjesma s područja zabavne glazbe na talijanskom jeziku, nastala u poslijeratnim godinama u Puli. Tu je skladbu zatim, razgalivši brojnu publiku, otpjevao ženski zbor KUD–a Lino Mariani s dirigenticom Oriettom Šverko i uz klavirsku pratnju Branka Okmace.

Emotivni vrhunac No u emotivnom vrhuncu večeri, ovacije publike izazvao je pjevač Mirko Cetinski, srčano i bez glazbene pratnje otpjevavši Milottijevu skladbu Zemljo moje sriće, a nakon toga i veliku Milottijevu uspješnicu Marafor. Inače, tu pjesmu svojedobno nisu htjeli uvrstiti na repertoar Melodija Kvarnera zbog talijanskog teksta. Otpjevao sam je na tom festivalu.

Nisam pobijedio, niti dobio nagradu, ali mi je ta pjesma jedna od najdražih,

kazao je Cetinski. Profesora Milottija upoznao je kao petnaestogodišnji učenik pulske glazbene škole. Iako je u školi bilo zabranjeno izvoditi zabavne pjesme, nestašni i nemirni Mirko ih je pjevao, a njegov talent prvi je prepoznao upravo Milotti, da bi već za idućeg školskog odmora počeli, pokazat će se, višedesetljetnu suradnju. Milotti je bio sinonim za Istru i svugdje je bio dobro primljen, dodao je Cetinski. Istarska pjevačica Vesna Nežić Ružić kazala je da je maestro Milotti cijelog života bio veliko razigrano dijete, veseljak koji je jako volio vedre pjesme, skroman i jednostavan čovjek koji je gajio nevjerojatnu ljubav prema glazbi. Njegov karakterističan glazbeni izraz s tim polutonovima zadavao je probleme i aranžerima, pa i pjevačima, jer je ipak trebalo savladati istarsku ljestvicu, kazala je. Njezina je suradnja s Milottijem počela 1984. pjesmom Kanat od vina, a za ovu je prigodu pred pulskom publikom nadahnuto otpjevala njegovu skladbu Violine u noći.

Dr. sc. Ivana Paula Gortan–Carlin s katedre Čakavskog sabora za glazbu Novigrad rekla je da je Nello Milotti njegovao folklorni izraz svojega zavičaja, a da se u njegovu opusu mogu pronaći i elementi etna,

M

ilotti je njegovao folklorni izraz svojega zavičaja, a u njegovu se opusu mogu pronaći elementi etna, jazza i world musica, koje na današnjoj glazbenoj sceni nastavljaju Franko Krajcar i grupa Indivia te skupine Šćike i Veja.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Godinama je ozbiljno promicao jazz glazbu i educirao mnoge generacije

U povodu 125 godina rođenja Krste Odaka

Sjećanja

Život ispunjen jazzom

Sjećanja

Sjećanja

Miro Križić — in memoriam (1930. — 2013.)

jazza i world musica, koji se danas mogu čuti u glazbi Franka Krajcara i Indivie te u grupama Šćike i Veja. Na kraju je zbor Lastavice iz OŠ Šijana pod vodstvom profesorice glazbenog odgoja Irene Kuhar Giorgi te uz gitarističku pratnju Maura Giorgija otpjevao Milottijevu pjesmu Sunce ima dva barkuna.

Na skupu posvećenom skladatelju Nellu Milottiju: Mirko Cetinski, Vesna Nežić Ružić, dr. sc. Ivana Paula Gortan–Carlin, Nela Načinović, Giacomo Scotti i Danijela Lovrić

57

Bertiju s poštovanjem Na koncertu su nastupili Tamburaški orkestar KUD–a Gaj Zagreb, Kvartet Sebastian i pijanist Krešimir Starčević.

P

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Piše: Jagoda Martinčević

od pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića u Kazalištu Komedija 27. listopada održan je 2.

Glazbeni memorijal Adalbert Marković. U spomen skladatelju, pedagogu i prijatelju, Memorijal je utemeljio Tamburaški orkestar KUD–a Gaj Zagreb, na čelu s dirigentom Krešimirom Račićem, »dušom« projekta nastalog u čast 80. rođendana uglednog glazbenika koji je upravo tamburaškoj glazbi posvetio znatan dio svojega opusa. Nažalost, prof. Marković preminuo je u 81. godini 2010. godine, no Memorijal je ostao, zamišljen bijenalno, na

Tamburaški orkestar KUD-a Gaj Zagreb i članovi Gudačkog kvarteta Sebastian

radost i korist brojnih poklonika ne samo našeg popularnog pučkog glazbala nego i ostvarenja kojima je upravo omiljeni Berti iznimno obogatio literaturu za tamburaše.

Skrb za struku Životopis Adalberta Markovića, rođenog 1929. u poznatoj glazbeničkoj obitelji, vrlo je bogat i raznovrstan. S istim žarom, darom i uvjerenjem podijeljen je između skladanja, pedagogije i skrbi za struku i na svakom je polju djelovanja ostavio trajne vrijednosti. Bio je i dirigent, posebno posvećen glazbenim amaterima koje je iznimno volio i poštovao, cijenjeni pedagog na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, te niz godina srčano angažiran kao glavni tajnik te u tri navrata predsjednik Hrvatskog društva skladatelja. Ratnih godina odigao je nadasve važnu ulogu u razdruživanju s tadašnjim SO58

KOJ–em (Savezom organizacija kompozitora Jugoslavije) i utemeljenjem zaštite autorskih prava u Republici Hrvatskoj. Zbog tih i drugih zasluga izabran je za počasnog člana HDS–a, a utemeljena je i Nagrada s njegovim imenom za doprinos afirmaciji položaja skladatelja i autorskih prava koju je ove godine na Memorijalu skladatelju i dirigentu Mladenu Tarbuku uručio glavni tajnik HDS–a Antun Tomislav Šaban.

Skladateljske sklonosti Sigurno je da će Markovićevi mlađi kolege zdušno nastaviti ono što je on hrabro i entuzijastički počeo, kao što je sigurno i to da će njegova glazba (ne samo za tamburaše) i nadalje biti prisutna u hrvatskoj reproduktivi. Ako nitko drugi, za to će se zasigurno brinuti i dalje Krešimir Račić sa svojim tamburašima koji su na ovaj koncert pozvali i goste kako bi prikazali širok raspon Markovićevih skladateljskih sklonosti. Tako su uz Tamburaški orkestar Gaj koji je izveo skladbe Vukovar u mjesečini, Scherzo grottesco, Na slavonski način i Capriccio, na programu izvedena i djela Suza za glasovir koju je izveo pijanist Krešimir Starčević te 5 bagatela i 4 minijature za gudački kvartet u interpretaciji Kvarteta Sebastian. U izvedbi skladbe Ćaskanje za dvije violine i tamburaški orkestar, tamburašima su se pridružili violinisti Anđelko Krpan i Saki Kodama, violončelist Zlatko Rucner kao interpret Lirske bagatele te Krešimir Starčević u izvedbi Notturna za glasovir i tamburaški orkestar.

Fini humor i sjeta Dvije temeljne značajke Markovićeva autorskoga rukopisa — fini humor i sjeta — bile su karakteristike i tih odabranih skladbi koje su tek dio bogata Bertijeva opusa.

Dakako, nedostajala je antologijska Četiri razglednice iz staroga Zagreba, no ona je izvedena na prvom Memorijalu, iako bi mogla postati i Markovićev zaštitni znak, kao što bi i iznimno profinjeni ciklus za bariton i simfonijski orkestar Snijeg na Mirogoju možda mogao dobiti i svoju tamburašku inačicu. Najmonumentalnije djelo Markovićeva opusa, oratorij Moj grad, zacijelo će morati pričekati neku novu zagrebačku obljetnicu, ali zato u njegovu opusu ima još dovoljno »štofa« za brojne nadolazeće Memorijale koje je naš uvaženi glazbenik itekako zavrijedio.

Dio ciklusa poetsko–biografskih zapisa o glazbenicima, koje priprema nakladnik Menart

Kontekstualizacija lika i djela Svoju perspektivu, među ostalima, nude Željko Brodarić Jappa, producent Trećeg svijeta, Duco i Isabel iz Rundek Cargo Trija, dramaturginja Pavlica Bajsić Brazzoduro te etnomuzikologinja Mojca Piškor.

N

Piše: Josip Radić

isam ljubitelj biografija. To je kao povijest: počneš jedan rastresiti materijal trpati po ladicama i na kraju ostane samo laž…, tim riječima Rundek objašnjava (ili brani?) novo izdanje iz pera Ante Perkovića Rundek, između — Knjiga o pjesmama. Riječ je, kako poručuju iz nakladničke kuće Menart, o seriji intimnih, poetskih zapisa u prvom licu koji će bolje od bilo kakve biografske fikcije ocrtati čovjeka i njegovo vrijeme. Čovjek u pitanju je, naravno, Darko Rundek, a Ante Perković zapisi su zapravo polagano otkrivanje fragmenata vreRundek, između mena u kojem su nastajale — Knjiga o njegove pjesme, od prvih zajedničkih ostvarenja tandema pjesmama Rundek — Sacher (Sacher je vukao konce, a Rundek reagiMenart rao kad bi osjetio da bi osnovna ideja mogla biti ugrožena) do posljednjih eksperimenata Rundek Cargo Trija.

Da pojasnim, Perkovićeva knjiga nije nikakva Rundekova biografija niti je pisana s tom namjerom; riječ je o doista rastresitom materijalu, literarnim doprinosima Rundekovih suputnika i prolaznika te kontekstualizaciji lika i djela u odnosu na političke, kulturne i socijalne prilike i neprilike. Svoju perspektivu, među ostalima, nude Željko Brodarić Jappa, producent Trećeg svijeta, Duco i Isabel iz Rundek Cargo Trija, dramaturginja Pavlica Bajsić Brazzoduro te etnomuzikologinja Mojca Piškor, prisjećajući se anegdota ili usputnih detalja, kao što je doručak u pariškom studiju Cargo Orkestra. Vrijeme i prostor obuhvaćeni knjigom još su širi; od zagrebačkog Trnja šezdesetih, preko Omladinskog festivala u Subotici 1980. i Splita 1983., pa sve do međunarodnih voda Jadranskog mora i francuskog Ablona u novom tisućljeću.

Cijelim putovanjem, poput bljeskova se pojavljuju Rundekova autobiografska tumačenja, nastala u dopisivanju s Perkovićem. Čitatelj s vremenom dobiva jasniju sliku boemske scene zagrebačkog Novog vala koja se, zanimljivo, ne razlikuje mnogo od multikulti lonca francuskih umjetničkih imigranata. Jasnija bivaju i načela diskografske industrije nekad i danas, kao i mehanizmi susreta glazbe s ostalim umjetnostima, poput kazališta, radiodrama i sl. Jasnije je, dakle, mnogo toga, osim nedostižno uzbudljivog Rundeka i njegovih uzbudljivo nedostižnih pjesama.

Oni će ostati u izmaglici, za neke buduće generacije. I dobro je da je tako!

Dvojezično, hrvatsko–njemačko monografsko izdanje

Čovjek koji je volio fagot Autorica s velikom pozornošću slijedi Klepačevu koncertnu karijeru, nastupe, kritike, snimanja, muziciranje u drugim komornim ansamblima, gostovanja po Europi i Americi, ali i repertoar u kojemu su se do šezdesetih godina prošloga stoljeća našli »…temeljni koncerti za fagot i orkestar…«

D

raznim ansamblima i podučava u glazbenim školama, sve dok nije počeo stalno djelovati u ondašnjoj Zagrebačvojezično, hrvat- koj filharmoniji. Tada se u njegovu žisko–njemačko mo- votu počinju ispreplitati imena i utjecanografsko izdanje ji Fridricha Zauna, velikoga reformatoRudolf Klepač, mu- ra orkestralnog muziciranja u Zagrebu, zikologinje Bosiljke simbolično, Tita, koji je najvjerojatnije Perić Kempf (Na- »spasio« njemačkog dirigenta od moklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2013.), žebitnoga progona i time ga »sačuvao« pripovijest je o glazbeniku koji je živio, za hrvatsku kulturu, te Antonija Janigra, djelovao, spajao i volio dvije kulture, ključne figure u profiliranju Zagrebačkih hrvatsku i austrijsku. Put od Varaždi- solista, nekadašnje svjetske atrakcije. na, bolje rečeno Majerja gdje je rođen, Klepač se upravo u to vrijeme oblikupreko Zagreba do Salzburga, a onda je kao solist, čije umijeće interpretacii cijeloga svijeta, zaokružen je mono- je izaziva divljenje glazbenika, kritike i grafijom koja se pojavila u godini obi- publike. Zahvaljujući dobrome »glasu«, Ernst Märzendorfer, lježavanja stote obljetnice dirigent Mozarteum njegova rođenja (1913.).

Bosiljka Perić orkestra, poziva hrPratile su je izložba Mavatskog fagotista na Kempf estro fagota u Muzeju suradnju, koji 1955. grada Zagreba i svečani Monografija prvi put nastupa na koncert Zagrebačke filsvečaharmonije, orkestra uz Rudolf Klepač Salzburškim nim igrama. Za prvokoji je umjetnik bio istinga fagotista i solista ski vezan i čijih je davnih Naklada Jesenski i Mozarteum orkestra, dana bio član i solist.

Turk, 2013. »taj koncert označaVezu s Austrijom u toj je va početak dugogoprigodi predstavljao diridišnjih umjetničkih gent Leopold Hager, ne samo Klepačev prijatelj nego i višego- veza koje će… uspostaviti i održavati dišnji glazbeni partner, o čemu je u knji- finim balansom između svoga zagrezi posvjedočio sjećanjem na intenzivnu bačkog i salzburškog djelovanja«. zajedničku suradnju. Najavljujući sva tri događaja, Austrijski kulturni forum u Posvete hrvatskih Zagrebu (uz Ministarstvo kulture Repuskladatelja blike Hrvatske podupro je objavljivanje monografije) govorio je o Rudolfu Kle- Autorica s velikom pozornošću slijedi paču kao o poznatom hrvatsko–austrij- Klepačevu koncertnu karijeru, nastuskom fagotistu, dirigentu i dugogodiš- pe, kritike, snimanja, muziciranje u drunjem profesoru na Mozarteumu, koji je gim komornim ansamblima, gostovakao hrvatski i austrijski državljanin de- nja po Europi i Americi, ali i repertoar setljećima bio u službi glazbenog vele- u kojemu su se do šezdesetih godina poslanika između Salzburga i Zagreba. prošloga stoljeća našli »…temeljni koncerti za fagot i orkestar«. Tada počinje era hrvatske koncertantne literature za Varaždin i Salzburške fagot posvećene upravo Rudolfu Klesvečane igre paču, a tiče se djela Brune BjelinskoKrećući u istraživanje ranih djelovanja ga, Stjepana Šuleka, Milka Kelemena slavnoga fagotista, sve do smrti 1994. i Borisa Papandopula. To sretno razgodine, Bosiljka Perić Kempf zaokruži- doblje nastavlja se pedagoškim djelola je kroz povijest iznimnoga pojedinca, vanjem na salzburškom Mozarteumu i među ostalim, i fenomen glazbenoga na Međunarodnoj ljetnoj akademiji MoVaraždina. Autorica je cijelo to podne- zarteum, dijelom i na zagrebačkoj Mublje situirala u mnogim istaknutim po- zičkoj akademiji na kojoj je do 1961. bio vijesnim činjenicama kako bi osvijetlila prvi profesor fagota, zatim novim cikluprostor u kojemu je iznikao Klepačev sima gostovanja u domovini i na međutalent. Zahvalan i ispunjen umjetnički narodnoj sceni te sjajnim kritikama koje život dali su sliku o glazbeniku i u ma- su ga pratile do posljednjega koncernje poznatom dijelu karijere, poput jazz tnog nastupa. Nesumnjivo je da je s raepizode netom prije Drugog svjetskog zlogom nosio naslov Mozartova fagotirata ili u poratnom razdoblju kad svira u sta, uz čija se djela vežu njegovi najveći izvedbeni dosezi.

Piše: Sanja Raca

Rafinirani svijet muziciranja Bosiljka Perić Kempf, osim što slijedi svaku umjetničku postaju Rudolfa Klepača, uz one koje se odnose na mnoge organizacijske pothvate i promicanje veza Zagreba i Salzburga u kojima je živio, iznosi niz kritičkih analiza njegova instrumentalnoga majstorstva (solističkoga i komornoga), odnosa prema partiturama, profesiji, kolegama i studentima. Stalno je radio na usavršavanju vlastitih sposobnosti. Sav njegov talent, ogromni radni potencijal i potpuna profesionalna usredotočenost, koja ga je činila tako pouzdanim i ugodnim suradnikom, bili su u službi ideala perfekcije autentične glazbene izvedbe. Složenu sliku umjetnika autorica zaokružuje Obiteljskim glazbenim albumom dajući prostor supruzi, operetnoj primadoni Ruži Cvjetičanin, i sinu, fagotistu Željku Klepaču, koji je diplomirao u očevoj klasi.

Sjećanja i svjedočanstva kao zaokruženi dio monografije prate sjajnu Klepačevu zvijezdu riječima suvremenika, onih u Zagrebu i onih u Mozartovu gradu gdje se ukrštavaju svi europski putovi. Svaki od njih izražava duboko poštovanje uspomeni na glazbenika, kako je to u eseju Čovjek i fagot pjesnički ispripovijedao Zvonimir Berković, dobri duh i nezaboravljeni promatrač našega glazbenog života. Ima nas dosta koji pamtimo obojicu…

Solist, komorni glazbenik, profesor, dirigent i promotor, sastavnice su životne priče o Rudolfu Klepaču čija se monografija pojavljuje uz stotu obljetnicu njegova rođenja. Ona dokumentirano u jednakoj mjeri prati hrvatsku i međunarodnu karijeru glazbenika iz Majerja, kao i kulturu promjena u Hrvatskoj i Austriji. Bosiljka Perić Kempf, uz popis nagrada i priznanja, izbor iz diskografije, bibliografiju tekstova o slavnome fagotistu, uz literaturu kojom se koristila i galeriju fotografija, izdanju znalački dodaje CD sa snimkama Mozartova Koncerta za fagot i orkestar KV 191 i Dieterova Koncerta za dva fagota i orkestar. U Dieterovu opusu, uglednome tumaču pridružuje se sin Željko. Rudolf Klepač na prvoj snimci muzicira uz Mozartem orkestar i dirigenta Gerharda Wimbergera, a na drugoj, uz Simfonijski orkestar HRT–a i Milana Horvata. Izdavač albuma je Cantus. Zahvaljujući zvučnoj dokumentaciji, slika majstorstva toga nenadmašnog interpreta dobila je drugu

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Sjećanja

2. Glazbeni memorijal Adalbert Marković, 27. listopada 2013. u Kazalištu Komedija

K

oncerte za fagot pisali su Rudolfu Klepaču, između ostalih, Bruno Bjelinski, Stjepan Šulek, Milko Kelemen i Boris Papandopulo.

dimenziju koja će »svjedoke« s hrvatske i austrijske strane podsjetiti na njegove žive izvedbe, a novoj generaciji slušatelja dati uvid u rafinirani svijet muziciranja velikog hrvatskog glazbenika.

59

Tajanstveni Osor oplakan vrhunskom duhovnom glazbom

Divno je baviti se glazbom!

Glazbeno–vizualni dokument koji svim budućim korisnicima pruža mogućnost gledanja i slušanja snimki triju maestralnih ostvarenja hrvatske novovjeke glazbe

Ansambl je od početka usmjeren skladateljima, izvođačima i nadasve publici, kojoj se taj dar poklanja, posebice najpotrebitijima i najranjivijima: djeci, bolesnima i svima kojima treba pomoć

V

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

išestruke su prednosti glazbeno–vizualnih izdanja koje omogućuje suvremena tehnologija optičkih diskova, tzv. DVD–ova (kratica za digital video disc ili, prema nekima, za digital versatile disc, engleski svestrani digitalni disk). Naime, kad je riječ o bilježenju koncertnog događaja, DVD omogućuje da se gledatelj/slušatelj osjeća kao svjedok stvarnoga čina interpretacije nekog glazbenog djela i pritom može vrlo pomno pratiti sve što se, jednako akustički kao i vizualno, događa na podiju. Novoizašli album s tri DVD–a, koji su kao izdavači u optjecaj dali Hrvatska radiotelevizija i Cantus d.o.o., upravo je takav, rekli bismo povijesni, glazbeno– vizualni dokument koji svim korisnicima pruža mogućnost gledanja i slušanja snimki triju maestralnih ostvarenja hrvatske novovjeke glazbe, Osorskog rekvijema i Osorskog misterija Borisa Papandopula te Osorskog plača Berislava Šipuša.

O

stvarenja u kojima se ogleda skladateljsko majstorstvo na osnovi glazbenih prauzora i iskonske inspiracije riječju potekle s hrvatskoga tla.

Prva integralna izvedba Na 37. Osorskim glazbenim večerima, festivalu koji od početka osobitu pozornost posvećuje hrvatskoj glazbi, izvedena su 20., 22. i 24. kolovoza 2012. godine tri navedena ostvarenja, kao prva integralna izvedba trilogije posvećene Osoru. Te su izvedbe snimljene slikom i tonom kao izuzetno vrijedna svjedočanstva jedinstvenih glazbeničkih dostignuća u izvođenju novije hrvatske baštine, a sada postaju trajna popudbina za buduće naraštaje, bilo da će biti riječ o estetskom užitku bilo pak o mogućoj pedagoškoj namjeni.

60

Petnaest godina Gudačkog kvarteta Rucner obilježeno koncertom i trostrukim albumom

Papandopulo je prva dva dijela trilogije, Osorski rekvijem i Osorski misterij, skladao na poticaj osnivača i doživotnog ravnatelja Osorskih glazbenih ve-

čeri Daniela Marušića (1931.–2009.), a uz sudjelovanje Cantus Ansambla i Kou planu je bio i nastanak trećega dijela, mornog zbora Ivan Filipović (zborovođa Osorskog plača. Nažalost, smrću skla- Goran Jerković), pod ravnanjem autora datelja plan je neminovno propao. Prvi Berislava Šipuša. dakle dio, Osorski rekvijem, za soliste, mješoviti zbor, orgulje, sopile, električ- Nažalost te praizvedbe nisu bile sninu gitaru, ansambl udaraljki i recitato- mljene i svakako treba na prvom mjera, na tekstove hrvatske književnosti od stu zahvaliti HRT–u i njegovoj radnoj je14. do 16. stoljeća, praizveden 24. srp- dinici Glazba, čija je rukovoditeljica Ivanja 1977. godine na drugim Osorskim na Kocelj preuzela i umjetničko vodstvo glazbenim večerima, zaživio je u izved- Osorskih glazbenih večeri, na hvalevrijednom podvigu organiziranja intebi koja je tada odušegralne izvedbe trilogije vila, u kojoj su sudjelo2012. godine.

Boris vali sopranistica Cynthia Hansell–Bakić, altiPapandopulo/ U novoj izvedbi Osorstica Nina Čangalović, Berislav Šipuš skog rekvijema sudjetenor Noni Žunec, bas luju novi solisti: sopraAnte Mijač, MješoviOsorska nistica Marija Kuhar ti zbor i Simfonijski oraltistica Martina trilogija (DVD) Šoša, kestar Radiotelevizije Gojčeta Silić, tenor DeZagreb, orguljaš Željjan Maksimilijan VrbanHDS/Cantus d.o.o. ko Marasović, Anđelčić, bas Luciano Bako Ramušćak i Zvonitinić i Joško Ševo kao mir Stanislav na sopilarecitator, uz Zbor HRT– ma, Marijan Makar na a i članove Simfonijelektričnoj gitari i Zlatko skog orkestra HRT–a Crnković kao recitator, pod ravnanjem Mara ravnao je sam autor ka Letonje. U izvedbi — Boris PapandopuOsorskog misterija sulo. Na četvrtim Osordjeluju mezzosopraniskim glazbenim večestica Kristina Kolar, terima 10. srpnja 1979. nor Stjepan Franetogodine praizveden je vić, bas Siniša Hapač, jednako veleban drusopranistica Ivana Gagi dio trilogije, Osorski raj Korpar i bariton Mimisterij, kantata za tri roslav Živković, te jazz solista, mješoviti zbor, pjevačica Lela Kaorgulje i instrumentalni sastav, na tek- plowitz, uz Zbor HRT–a i također člastove Osorsko–hvarske pjesmarice s nove Simfonijskog orkestra HRT–a pod početka 16. stoljeća i Marka Marulića, ravnanjem Tončija Bilića, dok izvedbu koje je priredio akademik Nikica Ko- Osorskog plača u instrumentalnom dilumbić. To drugo Papandopulovo ve- jelu osigurava Cantus Ansambl s vokalliko djelo u kojemu obrađuje osorsku nim solistima, sopranisticom Monikom tematiku izveli su sopranistica Cynthia Cerovčec, altisticom Martinom GojčeHansell–Bakić, tenor Noni Žunec i bas tom Silić, tenorom Domagojem DoAnte Mijač, uz Zbor i orkestar Slovač- rotićem i basom Berislavom Puškarike filharmonije pod ravnanjem Borisa ćem, uz neizostavno sudjelovanje ZboPapandopula. ra HRT–a, sve pod ravnanjem autora glazbe Berislava Šipuša.

Na Marušićevu inicijativu Međutim, uporni Daniel Marušić nije želio napustiti planirani projekt o nastanku trilogije, a ne samo diptiha, pa je 2007. godine sakupljenu dokumentaciju, tekstove i glazbenu građu predao Berislavu Šipušu, animirajući ga da sklada treći dio trilogije. Nastalo je djelo Osorski plač, za soliste, mješoviti zbor i komorni ansambl, koje je praizvedeno 20. kolovoza 2009. godine u izvedbi sopranistice Monike Cerovčec (Anjel) mezzosopranistice Martine Gojčete Silić (Gospa), tenora Domagoja Dorotića (Isus) i basa Gorana Jurića (Ivan),

Visoka razina Snažan dojam ostavljaju sve tri izvedbe. Solisti su ostvarili dramatski dojmljive interpretacije i teško su moguća posebna izdvajanja, posebice zato što je riječ o ponajboljim interpretima specijaliziranima za izvođenje suvremene glazbe, čiji su glasovi snažni i postojani, a profesionalni pristup postavljenim zadacima na vrlo visokoj razini. Od sudionika–pjevača osobite podvige ostvaruje i Zbor HRT–a, vokalno tijelo izuzetne discipline i angažmana, čija nas se predanost u izvedbi vrlo zahtjevnih

zborskih dionica doista dojmila. Jednako je tako i s vrlo jasnom dikcijom, što se možda uvijek ne podrazumijeva.

I dok Papandopulo u svojim partiturama veća težišta stavlja na vokalni dio, iako su i instrumentalne intervencije zamjetne i izražajne, Šipušev izričiti senzibilitet za instrumentalno ogleda se primjerice u isticanju reskosti limenih puhača, meditativnosti klavira i osobitoj pregnantnosti udaraljki. Kad je pak riječ o vokalnim solistima, Šipuš im zadaje vrlo kompleksne zadatke koji zahtijevaju posebnu ekspresivnost.

Spomenik glazbe Kako sva tri teksta spominju Osorane, njihovu grešnost ali i spasenje, kako je iznesena duboka proživljenost opakosti smrti, misterij Kristove muke i žrtve na križu i tragika Spasiteljeve Majke pod vječnim simbolom ljudskoga otkupljenja, a sve na čakavskom srednjovjekovnom jeziku, Osor je, a s njim i hrvatska za glazbu zainteresirana javnost, novoizašlim DVD–ovima dobio tri vrijedna audio–vizualna »spomenika« vrhunske glazbe u jednako tako vrhunskim interpretacijama. Svoj trojici dirigenata: Marku Letonji, Tončiju Biliću i Berislavu Šipušu treba stoga čestitati na izuzetno pozorno pripremljenom i uspješno obavljenom poslu.

Priznanja jednako valja uputiti i redatelju Danku Volariću, tonskim snimateljima Krešimiru Baneku, Hrvoju Hanzecu, Goranu Uzelcu i Zoranu Haraminčiću, te glazbenom producentu Krešimiru Seletkoviću, urednici videosnimki Mariji Ramljak, urednici izdanja Ani Vidić kao i svim ostalim specijalistima koji su radili na izradi DVD–a s osorskom trilogijom, jer dobiven je vrijedan umjetnički proizvod koji, uz snimke, u popratnoj knjižici dvojezično, na hrvatskom i engleskom jeziku (prepjev Nevene Erak na engleski), može poslužiti ne samo domaćoj nego i međunarodnoj promidžbi hrvatske glazbe u njezinu stvaralačkom pogledu i hrvatske glazbene kulture u njezinu izvođačkom pogledu.

I na kraju, nakladnici HRT i Cantus d. o. o., za koje potpisuju Goran Radman i Mirjana Matić, mogu se doista podičiti izdanjem koje hrvatsku glazbenu baštinu velikih oratorijskih opusa, ostvarenja u kojima se ogleda skladateljsko majstorstvo na osnovi glazbenih prauzora i iskonske inspiracije riječju potekle s hrvatskoga tla, sada daje na prosudbu budućim slušateljima/gledateljima.

S

Piše: Đurđa Otržan

rijeda, 4. prosinca, približno je dan kada Gudački kvartet Rucner već tradicionalno održava svoj sezonski koncert Zima. Isto tako tradicionalno, u HGZ–u se tada osim koncerta, u vrijeme darivanja, održava i humanitarna akcija Mala kap u slapu, kojoj je koncert posvećen. Ove je godine zimski koncert bio uvijen u dvostruki sloj: proslavu petnaestogodišnjice djelovanja ansambla i predstavljanje trostrukog nosača zvuka u povodu te obljetnice.

Uzvišeni sentimenti U prepunoj i tradicionalno naveliko posjećenoj dvorani HGZ–a u Zagrebu, ta je večer bila, razumije se, prepuna uzvišenog sentimenta, sve od kad su na pozornicu stupile male balerine u blagdanskim kostimima, štićenice doma za djecu bez roditeljske skrbi, pa sve do završnog all together nastupa zbora nešto starije djece s prijateljima s estrade i pop–zvijezda. Glavnina tog sentimenta odnosila se na dvjesto dvadesetero djece kojoj je Zaklada Vaša pošta omogućila da dobiju potporu Croatia osiguranja. Alen Premužak i Krešimir Starčević, u ime tih dviju ustanova, sve su pozvali na koncert zahvale pod geslom: Uspjeti u životu znači znati da je barem jedan život lakše disao zato što si Ti živio! Potporu toj težnji dali su i novinari HTV–a: Sanja Mikleušević–Pavić i Robert Zuber, koji su svojedobno angažirano vodili emisiju s istim ciljem, a Zuber je posvjedočio svojom životnom pričom da je to najbolje što možemo učiniti za bolje društvo i bolju budućnost svih nas.

Zahvale suputnicima Gudački kvartet Rucner, pak, odužio se na toj višeslojnoj priredbi svojim trajnim suputnicima i gostima u ansamblu: Joži Haluzi, Josipu Novoselu, Ivi Kralj, Sidoniji Lebar, Ani Pauli Knapić, Ivani Panić Defar, Dunji Bontek, Ani Rucner, Mariju Rucneru, a napose svojem bliskom suradniku, bandoneonistu Peteru Soaveu s kojim su nebrojeno puta nastupali i snimili znatan broj skladbi i nosača zvuka. Uz njega je nastupila i njegova supruga Mady Soave, za koju su neke skladbe i napisane. Promociju trostrukog, obljetničkog nosača zvuka,

preuzeo je na sebe pater familias Dragan Rucner, koji je obiteljski srdačno, neposredno i toplo predstavio sve snimljene skladbe na novom nosaču zvuka i lijepim riječima zahvalio svima koji su uz njih tolike godine.

hovih suvremenika. U toj je raznolikosti kvaliteta vidljiva u tome što je autorima i izvođačima zajamčena sloboda iskaza individualnih posebnosti, zajamčena im je sloboda stvaralačkog izražavanja, kojim dosežu svoju jedinstvenost i omogućavaju uvid u stvaralački prosede, ukus, težnje i odabir umjetničkog puta.

Živa praksa Gudačkog kvarteta Rucner koja je počela 1998., kao »četiri asa« Haluza/Novosel/Rucneri, već je na početku obećavala da se ne radi o Ali ta raznolikost čvrsto stoji zbog onoakademskom preispitiga što je spaja, a to je vanju gudačkog repervisoka kvaliteta glazbeGudački kvartet toara, već o pristupu nih djela, svaki u svom Rucner glazbi koji je, slijedeći izričaju i svaki na svoj entuzijazam iz nasloneponovljivi način. I Divno je baviti va, žilu kucavicu upusvaka od njih zavređuje tio svima koji glazbeni pozornost. se glazbom! život grade: skladateSutonski spjev RubeCantus d.o.o. ljima, izvođačima i nana Radice, uvažavadasve publici, kojoj se jući opis samog autotaj dar poklanja, pora i njegovo poniranje sebno onoj najpotrebiu metamorfoze antičtijoj i najranjivijima: djeke metrike, odaje orici, bolesnima i svima ginalan, gotovo aristokojima treba pomoć. Iz telijanski izražaj svojtakvog je pristupa nastava zvuka (u sedam stalo mnogo narudžbi, dijelova) da teče, da pa tako i osamdesetak iskri, povlači se, da prnovih glazbenih djela. šti, lebdi, isparava i da Taj je entuzijazam donastupa voljom. Visoka taknuo gotovo svakog umjetnost koja pod prskladatelja u Hrvatskoj stima gudača postaje i nikoga nije zaobišao, poticao je njihov rad koji je to prihva- svima pristupačna i zavodljiva. ćeniji jer je kvartet praizvodio njihove Gudački kvartet Živka Ključe, Susreskladbe, odmah, i metodično ih bilježio ti na žicama za gitaru i gudački kvartet za trajnu ostavštinu u glazbeni fond na- Nikše Njirića, Pet vinjeta za tubu i gucionalnog radija. dački kvartet Josipa Magdića, svjedoče o trajnoj zaigranosti koja je donijela 17 od 80 na svijet neuobičajena djela za skladateljski naraštaj pravovjernih tragača za Zavirimo li makar i letimično u taj tro- modernom unutar tradicionalnog. struki nosač zvuka, pred nama se prostire rukovet autora i djela, ali i najrazli- Tu su i pripadnici generacije aktivnih čitijih izvedbi na našim festivalima i tri- Uhlika, Ruždjaka, Šipuša, Bradića i Šabinama, iz kojih je vidljivo da je tih 16 bana te oni mlađi, Viktorije Čop, Laure autora, 17 skladbi, 17 praizvedbi (stalni Mjede Čuperjani, koji uz zadovoljstvo je suradnik Krešimir Herceg zastupljen skladanja za koje znaju da će biti izves dva naslova), vrh ledenog brijega, koji deno i zabilježeno, u suradnji s Rucnebrodi ponad, rekosmo, žive prakse, iz rima mogu ostvariti i neke sporedne dana u dan, stimulacije živog glazbe- interese. nog života u Hrvatskoj. Zato je bilo teško urednici Snježani Rucner i autorici »Uramljene« skladbe popratnih materijala dr. sc. Zdenki Weber odabirati ono čime bi se predsta- No aromu svim trima nosačima zvuka vio rad od desetljeća i pol, koji uključuje daju skladbe Cossetta, Makara, Potočmnogo umjetničkih, strukovnih i druš- nika, Šabana… Uronjavanje u folklorno tvenih elemenata. Rezultat je razina ko- bogatstvo bilo hrvatskih bilo svjetskih jom nosač zvuka stoji uz bok najboljim regija, stvara bìlo, ritmizira taj podulji trostruki koncert u veliku rapsodiju o publikacijama te vrste u svijetu. probuđenim mogućnostima za komorProučimo li objavljene skladbe, vidimo ni iskaz koji ne bi došao sam od sebe. da je i stilski i generacijski obuhvaćen Koja prilika za nadarene soliste Vojteka, skladateljski i izvođački svijet naših i nji- Petrinjaka, Philippa, Davorku Horvat i,

D

ragan i Snježana Rucner, na svojem prostoru za vježbanje na sjevernim obroncima Zagreba, kao da su neki ranžirni kolodvor za svaki glazbeni vlak koji nekamo ide i ako svrati do njih, zasigurno će se zaputiti nekim, najčešće novim putom.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Trostruki DVD s izvedbom Osorske trilogije, oratorijskih djela vezanih za gradić na otoku Cresu

nadasve, Petera Soavea, da punim srcem osjete ravnopravnost predanosti glazbi uz ostale članove ansambla.

Možemo se nadati da će neke od tih sada »uramljenih« skladbi zaživjeti i u drugim izvedbama i da će se uočiti koliko je duhovito i virtuozno složen Kvintet Antuna Tomislava Šabana, kako je sjetno misteriozan pjev Iz knjige zaboravljenih riječi Berislava Šipuša, bolje reći kako gotovo u istom emotivnom tonalitetu korespondira s brojnim skladbama te vrste u Europi, posebice u Skandinaviji i svijetu. Koliko je Cossettova skladba autentično proživljena da se doima kao jednaka folkloru. Da su Potočnikove Jalše potencijalno svačije dobro za one koji imaju uho za folklor, kao i Makarova ôda slavonskom folkoru. I dakako, nezaobilazna Godišnja doba Tomislava Uhlika, kojim je stvoren amblem svih koncertnih sezona Gudačkog kvarteta Rucner pod istim nazivom.

Ponekad mi se čini da su oni, Dragan i Snježana Rucner, na svojem prostoru za vježbanje na sjevernim obroncima Zagreba, kao neki ranžirni kolodvor za svaki glazbeni vlak koji nekamo ide i ako svrati do njih, zasigurno će se zaputiti nekim, najčešće novim putom.

A oni će mu pribaviti note, raspisati dionice, otputovati na festival, spavati u štaglju ako treba, praizvesti djelo, staviti ga na repertoar, snimiti za radio ili televiziju i potom zabilježiti i objaviti na nosačima zvuka. Pravi tata i mama žive stvaralačke prakse u Hrvata, jer je »Divno baviti se glazbom!«

61

Glazba koja daje odgovor Slušajući glazbu Dalibora Paulika, najizravnije saznajemo o njemu samome, ali i o njegovim najbliskijim suradnicima, vrsnim pjesnicima, interpretima i aranžerima

N

ulika ishodi iz klasičnoga tipa pjevne melodike. Ona teče mirno i prirodno, zbog čega joj je balada intimna prijateljica, ali i šansonijerisam poznavateljica naše ski tip napjeva. Čim se dođe do nje (šansozabavne glazbe, ali vje- ne), eto izravne sprege s pjesništvom, što mi rujem da će mi biti od se za njegovo stvaralaštvo čini vrlo važnim. U pomoći osobni odnos smislu autorskog partnerstva, a njegovao ga s Daliborom Paulikom, je na više umjetničkih razina, uz njega su, uz skladateljem čiji je autorski ostale, Drago Britvić, kojega autoriteti zazivaalbum nedavno objavio diskografski nakladnik ju u hrvatske pjesničke antologije u kojima još Cantus. Album u naslovu nosi njegovo ime, nije, Zvonimir Golob, koji ondje već jest, pjesnikinja Maja Perfiljeva i pjesnik Milivoj Slavišto je dovoljan znak prepoznaček. Njihove stihove spaja vanja za iole upućena slušatelja sa svojom muzikom i daje ju u hrvatsku popularnu kulturu, i Dalibor Paulik dalje u ruke »komunikolozito u njezin kanonski dio u koma«. Na primjer, Vici Vukojemu je melodija zaokupljena vu, Zdenki Kovačiček, nariječima, njihovim smislom, ravno, ocu Franji još 1972. ritmičnošću i, naposljetku, vrina Kajkavskim popevkama jednošću stiha. Kod Dalibora s pjesmom Oblaki, inače Paulika kao skladatelja, smisao njegovom ulaznicom u svicijeloga »glazbovanja« počiva jet skladateljstva, i na kraju, na interpretaciji — onoj koju on Cantus d.o.o.

Radojki Šverko. Znam oduzvučno prenosi kroz riječ i onoj vijek da ona pripada skupikoju »njegov« pjevač prenosi ni prvakinja hrvatske zabavizvedbom. Koliko mi je poznane glazbe, a slušajući je na to, baš iz svakodnevnoga druovome CD–u, takav komženja, za njega je višesmjerna pliment lako je potvrditi. artikulacija bila osnova umjetUpravo njezinim emotivnim nosti na kojoj je gradio vlastiti tumačenjem odlične pjeizraz. Kad kažem artikulacija, sme Meni je ljubav sve (jer mislim na ukupnost oblikovato jest tumačenje), dajem nja, na njegov osobni način prijedlog za buduću antolopoimanja glazbe kao govora, giju velikih interpretacija hrčija je sastavnica hrvatski jezik vatskoga zvjezdanog neba, na kojemu je tu glazbu gradio. ali također ističem dostojnu Mogao je to biti književni stanmajstoricu za svladavanje dard ili pak dijalekt, čak i nematerinski jezik (engleski) — svaka od potki za njega je impe- umijeća pjevane razgovijetnosti, odnosa prerativno uključivala poštivanje jezika, akcenata, ma riječima i uopće njihova izgovora — pravu a nadasve vrijednosti stihova. S nelagodom je mentoricu za mlade pjevače klasične i svake govorio o jeftinim glazbenim kalupima i rima- druge glazbe. ma, gotovo kao neku vrstu isprike ako bi ga se ikada identificiralo (pogrešno) s takvim steUkus za aranžere reotipima komercijaliziranoga dijela hrvatske zabavne scene.

U glazbene »ovisnosti« Dalibora Paulika, o stihu i pjesnicima, o pjevačima i glasovima s karakterom, čini se da treba ubrojiti aranžeIznenadni odlazak re i njihov visokocijenjeni, vrlo starinski zanat Radili smo zajedno više godina. U međusob- (ne znam ima li danas nasljednika toga »kanim odnosima, običnu svakodnevicu i zajed- libra«). U svojim pjesama, on se, među ostanički osmosatni uredski »boravak«, jedno vrije- lima, »utjecao« aranžerima: Stipici Kalogjeri, me čak stol do stola, zamijenila je bliskost dru- Stjepanu Mihaljincu, Zvonku Špišiću, Radanu ge vrste. To mi je na neki način proširilo vidik Bosneru, Igoru D. Savinu i Alanu Bjelinskom, prema »dvorištu« u kojemu sam došljakinja, i što govori o vrlo dobrom ukusu. Radeći uvijek to prilično neuka, a trenutkom kad je Dalibor u bliskom koautorstvu, birao je suradnike po tako iznenada otišao (22. prosinca 1953. — 6. kvaliteti jer mu je svaka od karika u stvaralačožujka 2012.), uz preslušavanje ovoga CD–a i kom lancu očito bila vrlo važna. Sada su javnjegovih dvadeset opusa, sve je postalo ne- nosti izložene njegove pjesme, njih dvadeset. kako intenzivnije. Bolje rečeno, njegova glazba Napisao ih je u četrdeset skladateljskih godidala je odgovor što je i tko je bio kao sklada- na. Čini mi se da nisu zamišljene samo kao telj. Prva privlačna točka jest njegovanje for- presjek stvaralaštva, nego i kao zrcalo »stame balade kao lirsko–narativne pjesme, nela- nja svijesti« zabavne glazbe u Hrvata, i to onih ke forme zbog kratkoće trajanja i izazova pje- koji drže da je melodija osnova svake pjesme. sničkog predloška, a onda i stil bel canto, ne u Sa svoje strane, autorski album Dalibora Pausmislu opere kao bell’arte, nego njezine stiliza- lika doživljavam kao HDS–ov emotivni prilog cije kao »poželjnoga dobra«, kakvo može dati čovjeku koji više nije među nama, kao osmipravi operni sin opernoga oca, koji je odrastao jeh prijateljskom licu jednoga skladatelja čija je svakodnevica bila zaokupljena (i) nekim druuz kazalište. gim temama, ali čija je duša, intimno, cijeli život Drugim riječima, skladateljstvo Dalibora Pa- »pjevala« glazbom.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Piše: Sanja Raca

62

Duša koja je pjevala glazbom

Album saksofonista Nikole Fabijanića smješta hrvatske autore u kontekst svjetskog stvaralaštva

Zrelo doba za saksofon Naslov albuma, Play time, dolazi od skladbe Gordana Tudora, skladbe briljantnog kolopleta iskustava saksofona kao orkestralnog i solističkog instrumenta koji je asimilirao jazz i blues.

V

skim ukusom, dvije su skladbe skladatelja mlađe srednje generacije: Ivane Kiš (1979.) i Gordana Tudora, rijeme igre (Play uz skladbu Takashija Yoshimatsua time) naslov je (1953.), od kojih svaka na svoj način skladbe skladatelja pruža zaigranost na svojoj razini i u i saksofonista Gor- svojem stilu. Ivana Kiš, školovana u dana Tudora (1982.) Nizozemskoj i Andriessenova učenica koja živi i radi u Izraelu, u skladbi po kojemu je cijeli Rozin put kući, na nosač zvuka NikoNikola Fabijanić veseo način dočale Fabijanića dobio rava neveselo stanaziv. Nikola Fabijanje koje poznajemo nić (1976.) istaknuti iz društvenih šala je solist; zagrebački Croatia Records kao g. Alzheimera, đak prof. Dragana Sremca, kojega je tj. roza–skleroza ili zagrebačka publijednostavno zaka dobro upoznala boravljivost; i kako na nastupima s se čuje i doživljava gotovo svim našim to stanje kada se većim orkestraliznenada nađete u nim ansamblima. stanju da ne znate Ovdje ga Croatia gdje ste i kako se Records predstavvratiti kući; ukratko, lja u individualnom kad se izgubite. No svjetlu i komornom ta persiflaža jednog slogu, uz pratnju stanja koje u blažim pijanistice Linde ili težim oblicima Mravunac Fabisvaki čovjek pojanić na klaviru i znaje, pod prstima čembalu, te gitariNikole Fabijanića sta Krešimira Bepostaje topla utjeha deka. i slijed umirujućih pasaža koje osloSaksofon je odavno već solistički i bađaju slušatelja opasnosti u doživorkestralni instrument gotovo svih ljaju nečeg nepoznatog i prijetećeg. žanrova glazbe, ali njegova povijest počinje u doba kad i glazba s poVrijeme za svirku četka ovog nosača zvuka, s opusom Claudea Debussyja, Mauricea Play time Gordana Tudora briljantni Ravela, nekih naših modernista i Pierrea Maxa Duboisa, čijim Diver- je koloplet iskustava saksofona kao timentom i počinje odabir skladbi na orkestralnog i solističkog instrumenploči. Trostavačna je skladba još du- ta koji je asimilirao jazz i blues ekboko u strukturi u formi 19. stoljeća, spresiju. Dinamički dobro zamišljeali i izvedbeno duguje svoj virtuozni na i odlično izvedena, osim što je slog romantičarskim očekivanjima. optimistički zabavna i doista razigraMeđutim, odlično prilagođena re- na, ozbiljna je u svojem odabiru puta gistrima toga reskog i bujnog pu- kojim se pristupa tako općem pojmu hačkog instrumenta, divertimento u kao što je igra. Zanimljiva je pričica besprijekornoj Fabijanićevoj izved- koju prilaže Tudor u knjižici ploče o bi daje naslutiti zrelost epohe koja nastanku skladbe, što pridonosi prije iznjedrila novo solističko glazba- hvaćanju djela kao pravog sviračkog lo. Kao na početku ploče, tako i na iskustva u sviranju koje se na mnonjezinu kraju smješteno je djelo Cla- gim jezicima ujedno smatra i igrom. udea Debussyja, generaciju starijeg skladatelja od Duboisa, koje je ne Neuobičajeno velika posvećenost samo sve što i Duboisova skladba legendarnog bas–klarinetista Ratnego je i iznimni primjer shvaćanja ka Vojteka možda nas je ovdje u Hrnajboljih mogućnosti instrumenta vatskoj navikla od puhaćih instru— narativne melodijske linije u stilu menata očekivati više nego inače rapsodije, tj. pripovijedanja. I u tom i više nego drugdje, međutim, ovaj smislu nezaobilazno djelo u literatu- nosač zvuka, Fabijanićevo Vrijeme ri za saksofon. Glavninu repertoara igre pokazuje da i u skladateljskom nosača zvuka kojim se Nikola Fa- i u izvedbenom smislu saksofon ima bijanić predstavlja kao moderni so- važno mjesto na hrvatskoj glazbelist, i to hrvatski solist s kozmopolit- noj sceni.

Piše: Đurđa Otržan

Playtime

Luksuzni box set koji predstavlja sva lica poznatog skladatelja, tekstopisca, pjevača, instrumentalista, aranžera i producenta

Uzak format za antologiju Četiri CD–a i jedan DVD nisu dovoljni da potpuno predstave svestranost Zrinka Tutića

L

Piše: Bojan Mušćet

uksuznom box setu Na svoju ruku (Croatia Records) koji predstavlja sva lica Zrinka Tutića: skladatelja, tekstopisca, pjevača, instrumentalista, aranžera i producenta, vjerojatno je s pravom prišiven termin antologija, no uvjeren sam da četiri CD–a i jedan DVD jednostavno nisu dovoljni da potpuno reprezentiraju tu svestranost. Na primjer, jedan je disk posvećen njegovu izvođačkom opusu, dok je originalna best of kompilacija iz 1997. Dnevne temperature sadržavala dva diska. Jedan disk je na antologiji posvećen njegovoj filmskoj instrumentalnoj glazbi, a svakako bi bilo vrijedno uvrstiti i glazbene najave koje je realizirao za HRT i koje su objavljene na Orfejevu CD–u iz 1993. Kad su posrijedi preostala dva diska, na kojima se nalazi kolekcija hitova koje je skladao za afirmirane pjevače, očit je prilično restriktivan pristup, jer izvođača i hitova koji imaju njegov pečat ima u izobilju.

O pjesmama za djecu ili onima religijskog karaktera da se i ne govori. O skladbama u kojima sudjeluje isključivo kao tekstopisac, također. A kad bismo tom projektu dodali neke live snimke ili raritetna ostvarenja (npr. duet s Miroslavom Škorom u skladbi Mata), očito je da je ponuđeni format za antologiju vrlo uzak.

Upravo zato je urednik izdanja Hrvoje Markulj imao prilično zahtjevan posao, a rezultat ipak nije antologija (uostalom, valjda od Tutića očekujemo još doprinosa vlastitim analima), nego svojevrstan presjek najdojmljivijeg dijela njegova stvaralaštva koje traje četrdeset godina, otkad je nastupao kao član benda Selekcija s kojim je objavio singl Stari kovači/Magle. Stoga je Na svoju ruku reprezentativno ostvarenje koje revalorizira Tutićev doprinos hrvatskome glazbenom korpusu.

Kantautor Prvi CD sastoji se od kolekcije njegovih autorskih i izvođačkih uspješnica s četiri solistička albuma (objavljena od 1981. do 1985.) uz pokoji dodatak, kao što je pjesma Putovanje tamnom polutkom iz istoimenog filma ili Idu dani, idu godine te Nježno, nježno. Pridodane su i tri skladbe novijeg datuma, uvodna Lud od tebe te Nepriznata djeca (u kojima je očito sazrijevanje Tutićeva vokala) te ne baš dojmljiva verzija pjesme Zlat-

ne godine, s vokalnim partnerom Rajkom Dujmićem. Srećom, na box setu se nalazi i originalna Gibonnijeva izvedba. Osamnaest pjesama na tom disku odaju Zrinka Tutića kao kantautora koji vješto pakira šansonu u pop–ambalažu. Pritom neke pjesme ostaju tek nježni obrisi iskrenoga singer–songwriter pristupa, dok druge imaju sve odlike rasnih hitova, od uvodne uspješnice Doris, preko Starih vukova do pamtljivog dueta s Jadrankom Stojaković u pjesmi Manuele.

Rasni hitmejker

na tih pjesma ima status hita, a uključuje i tri skladbe s kojima je Zrinko Tutić vrlo zapaženo prošao na Eurosongovima: Željo moja, Hajde da ludujemo i Sveta ljubav. Zapravo, tolika količina raznorodnih hitova (jer Tutić vrlo dobro zna kako aranžerski i producentski implementirati razlikovne elemente u pojedine skladbe) mogla bi navesti na pomisao da se ne radi o jednom autoru.

Pa ipak, sve pjesme imaju autorski trademark Zrinka Tutića.

Zrinko Tutić

Multimedijski pristup

Na svoju ruku Drugi CD posvećen je izvornoj filmskoj glazbi Upravo u tim pjesmaCroatia Records koju je Tutić skladao za ma mogu se nazreti četiri igrana i jedan dokomponente od kojih kumentarni film. Njeće poslije biti realizirani gov »filmski« glazbeni hitovi i evergreeni izvoopus predstavljen na đača koji su zastupljedisku (a dvaput je nani na diskovima br. 3 i građen i Zlatnom are4: Doris Dragović, Tajči, nom) otkriva nam već Severina, Maja Blagna prvo preslušavanje dan, Massimo, Željkako pristup filmskoj ko Bebek i drugi. Jedglazbi ima malo veze nostavno, kao i njes hit–stvaralaštvom, ne gov pobratim iz mnoračunajući alpsku vergih estradnih bitaka, ziju Severinina hita PaRajko Dujmić (s kojim loma Nera. Zrinko Tutić je, uostalom, napisao očito ima širok skladatemeljnu suvremenu teljski manevarski prodomoljubnu skladbu stor i svoju viziju vješto Moja domovina), Zrinprilagođava platformi ko Tutić je rasni hitmejkoja zahtijeva zvučnu ker, što diskovi i dokanadgradnju. Glazbene zuju. Većina pjesama s filmske sekvence prita dva diska i danas je tom vrlo dobro funkcidio regularne ponude oniraju i izvan celuloidpojedinih hrvatskih ranog konteksta. Na svodijskih postaja, a — ne računajući pjesme Ksenije Erker — su- ju ruku ima i dva specijalna dodatka. radnja s ostalim izvođačima nastala je Jedan je DVD s dokumentarcem koji na institucionalnoj bazi, kao plod čvr- manje sadrži razgovor Siniše Škarice stih dogovora ili u sklopu njegove pro- i Zrinka Tutića (kako je inače navededucentske kuće Tutico. Upravo je pre- no na ovitku boxa), a više redatelja Todani rad na osmišljavanju kompletnog nija Volarića i njegove snimljene CMC javnog outputa Doris Dragović, Tajči, emisije Portret. Drugi se odnosi na poSeverine i Maje Blagdan utemeljio pri- najbolje stihove koje je Tutić napisao. stup studioznijem razvoju karijera ra- Među njima su i pjesme koje će postati evergreeni za Nove fosile — Bilo mi znih izvođača na ovom podneblju. je prvi put, Milena. Bogato opremljeKraj osamdesetih, kad je lansirao Ma- na knjižica sadrži tako i taj dio njegova ssima Savića kao solista, te devedese- stvaralaštva. te godine prošlog stoljeća, najintenzivnije su autorsko razdoblje Zrinka Tuti- Dakle, posrijedi je sveobuhvatan, mulća, a izbor pjesma iz tog doba raspore- timedijski pristup, ako ne antologijskog đen je na šest izvođača; svaki je zastu- značaja, a onda svakako važan prepljen s četiri–pet pjesama. Tu su i ranije sjek rada koji uistinu odražava bit Zrinskladbe koje interpretira Ksenija Erker, ka Tutića, skladatelja, tekstopisca i pjejoš nekoliko hitova u izvođenju Miše snika, pjevača i producenta, koji istoKovača, Gorana Karana i Jasne Zlokić dobno govori i o definiranom formiranju te navedene skladbe Zlatana Stipišića estradnih standarda suvremene hrvatGibonnija i Hrvatskog band aida. Veći- ske popularne glazbe.

T

olika količina raznorodnih hitova (jer Tutić vrlo dobro zna kako aranžerski i producentski implementirati razlikovne elemente u pojedine skladbe) mogla bi navesti na pomisao da se ne radi o jednom autoru. Pa ipak, sve pjesme imaju njegov autorski trademark.

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Autorski album svestranog skladatelja preminulog prošle godine

63

Tamo doli

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Dancing Bear

Novi studijski album Dunje Knebl Tamo doli nastao je u suradnji s grupom Kololira i sudeći po onome što se na njemu nalazi, Dunja je napokon našla onaj pravi glazbeni izraz za kojim je tragala prvih dvadeset godina. Iako poznata po akustičnoj gitari i ogoljenom zvuku i pjesmama, povremeno sklona eksperimentima (Jelen pase na kojem je Tomo Sombolac odličnom intervencijom uz malo elektronike nadogradio arhaične pjesme), Tamo doli nudi prilično novi/stari zvuk uz koji Dunjin vokal savršeno leži. Naime, Kololiru čine Danijel Maoduš (gitare, glas), Martin Turšić (kololira, djembe, frame drum, indijaner), Hrvoje Ban (harmonika, alt blok–flauta, frulice, glas) te gosti Hrvoje Sudar (buzuki, glas) te Hrvoje Nikšić (mellotron), a svi zajedno čine savršenu zvučnu sliku uz koje njezine pjesme dobivaju novu dimenziju. Uz sve nabrojene instrumente, jasno je da je u pitanju novi, bogatiji zvuk. Na albumu se nalazi trinaest pjesama iz kontinentalne Hrvatske (Međimurje, Hrvatsko zagorje, Podravina, Turopolje, Slavonija).

Najveći dio pjesama je, kao i do sada, rađen na temelju notnih zapisa i knjiga. Svakako valja spomenuti i samu kololiru, instrument po kojem se grupa i nazvala, ali je taj naziv smislila grupa s Dunjom Knebl. Kololira je novom albumu dala karakterističan zvuk jer je riječ o instrumentu koji se u Hrvatskoj nije svirao, a koji se na engleskom naziva hurdy gurdy. U svakom slučaju, novi album Tamo doli predstavlja Dunju Knebl u fantastičnom svjetlu, podsjećajući istodobno na to da se prvih dvadeset godina njezine karijere nije dogodilo slučajno, kao i na to da je novi album svojevrsni zvukovni rezime prvih dvadeset godina njezine karijere. (Dubravko Jagatić)

Franko Krajcar & Indivia

Rožice Aquarius Records

64

Zreliji za koncertna iskustva diljem svijeta nakon dobro im prihvaćenog prvijenca Pensieri iz 2008. te drugog albuma Indivia iz 2010. godine, istarski multiinstrumentalist Franko Krajcar i njegov sastav Indivia nedavno su u izdanju zagrebačkog Aquarius Recordsa objavili novi, treći studijski album pod nazivom Rožice. Ni tu nisu napustili svoj osnovni fusion izričaj koji čini kombinacija tradicijske istarske glazbe i suvremenih world music, jazz i rock–aranžmana, pa i povremenog balkanskog melosa i ritma. Album otvara Seikilov Skolion, vlastita new age interpretacija najstarije sačuvane skladbe isklesane na drevnom grčkom nadgrobnom stupu, a slijedi odličan klavirski Intro Rožice autora Deana Kolića, koji zaslužuje pozornost i onih glazbofila koji su neskloni takvom žanrovskom ‘mik-

sanju’. To je klavirski uvod u naslovni hit Rožice, a izvjesni komercijalni uspjeh mogla bi ostvariti i estradna Rodila loza grozda dva. Franko Krajcar, osebujni svirač mnogobrojnih instrumenata (roženice, sopele, flauta, klavijature, saksofon, violina...), i njegov bend privukli su pozornost nakon što su 2010. pjesmom Jobrni je jobrni osvojili drugo mjesto na Dori, izboru hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije. Slične je strukture na ovom albumu Ni ney na, dok najsuvremeniji, plesni aranžman donosi pjesma Osan dan. No da su se autori bez ikakve komercijalne proračunatosti prepustili nadahnutim kreacijama, dokazuju tri mirnije pjesme — Io parto per L’America, Terra Istria te instrumentalna Smrikva. Zanimljivo su obrađene dvije tradicijske skladbe: Spod mi Raklja sela i rokerski aranžirana, zarazna Ča je more. Zaključno, riječ je o prilično netipičnom, ali ugodnom glazbenom putovanju. (Marijan Cukon)

Overflow

Overflow & Miškina Dallas Records

Ove jeseni Overflow je objavio prvi album na hrvatskom jeziku. Nije, doduše, pjevač Žika sjeo pa napisao pjesme na hrvatskom, nego je bend pribjegao praksi uglazbljivanja hrvatskih pjesnika, u ovom slučaju stihova Mihovila Pavleka Miškine. Riječ je o potezu u skladu s nastojanjima prije koju godinu objavljene pjesničko– glazbeničke kompilacije Ritam & rif kojom je u praksi uglazbljivanja hrvatskog pjesništva u međuvremenu najdalje odmaknuo vrbovečki bend Olovni ples. On je u blues, folk i country–rock ruho skladno »odjenuo« Matoša, Šenou, Tadijanovića, Šimića i Sudetu. Upravo na tom tragu je i Overflowova »pankerizacija« Miškine, rođenog 1887. u Đelekovcu pokraj Koprivnice, kojega su ustaše ubili 1942. godine u Jasenovcu ili Staroj Gradiški. Malo kome bi palo na pamet zamisliti Miškinu kao autora stihova za punk– rock pjesme, no njegovu socijalnu i politički angažiranu liriku o teškom životu hrvatskih seljaka, radnika i ratnika u ranom 20. stoljeću nije nemoguće transponirati u ideale na kojima je izrastao punk. Dapače, Overflow su taj zahtjevni zadatak na novom albumu — začetom i zatvorenom sintesajzerima — realizirali genijalno.

Primjerice, stihovi Kruha nema, zarade nema, novaca nema/A znaš, ovrha se sprema/Ovrhovoditelj daće kroji, spremno već redar stoji/ Žena plače, vrišti, redar vrata tišti, uz eksplozivni punk–rock Overflowa zvuče kao da su napisani jučer, nakon dnevnika u kojem smo odgledali još jedno deložiranje neke hrvatske obitelji iz jedinog joj doma. Spoj koprivničkih punkera i starog podravskog pjesnika — u današnjem carstvu neoliberalnog, svežderskog kapitalizma — tako ispada više nego logičan. (Aleksandar Dragaš)

Vlado Kreslin

Umjesto koga roža cveti Dallas Records

Kako slovenske pjesme Vlade Kreslina i njegova nekadašnjeg rock–benda »Martin Krpan« nisu u Hrvatskoj zaživjele u mjeri u kojoj su to uspjele pjesme Zorana Predina i Lačnog Franza, napokon smo dočekali »pretežito hrvatski« Kreslinov album. U nekoliko navrata napisao sam kako je šteta, žalosno, čak i nacionalna sramota, da Hrvatska nema niti jednog tako popularnog rock–kantautora kakvog Slovenija već gotovo dva i pol desetljeća ima u liku, glasu i djelu Vlade Kreslina koji je uspio nastupom u Kopru »cimnuti« dečke iz R.E.M.–a, a Chrisa Eckmana do te mjere oduševiti da su The Walkabouts na engleski prepjevali i snimili njegovu Tistu črnu kitaru. Premda je rabota preplitanja rocka i etna na ovim prostorima često bila sumnjiva i nakaradna, Kreslin je jedan od rijetkih koji zna kako u istoj skladbi majstorski i naizgled lako, a često veličanstveno pomiriti dylanovski, pettyjevski i byrdsovski rock s prekmurskim napjevima očke Milana ili Beltinšku bandu postaviti kao bliske rođake američkog The Banda. Nažalost, sve te Vladine kvalitete nisu mnogo značile za hrvatsko tržište na kojemu napokon dočekasmo jedan njegov album — posebno pripremljen za hrvatsku publiku, uz pomoć prijatelja i suradnika, poput Rade Šerbedžije i sastava Zapadni kolodvor, Lidije Bajuk s kojom je i prije snimao, Nene Belana, Šajete, Indexa i Parnog valjka koji je još kasnih osamdesetih preuzeo Kreslinovu To ni političen song. Umjesto koga roža cveti zgodan je presjek Kreslinove karijere, ali i efektan novi album na kojem uz pomoć kolega s ove strane Sutle predstavlja drukčije izvedbe i prepjeve slovenskoj publici dobro poznatih pjesama poput Danas sam u molu, Preko Mure, preko Drave, Cesta, Pjevaj mi in poj, Nocoj igramo za vas, Ena pesem, Tista črna kitara, Od višine se zvrti, naslovne Namesto koga roža cveti i Dekle moje s Mary Coughlan, uz nekoliko skladbi na izvornom slovenskom jeziku. (Aleksandar Dragaš)

Zoran Predin

Kosa boje srebra Aquarius Records

U Hrvatskoj odavno najudomaćeniji slovenski izvođač, kantautor Zoran Predin, nakon zajedničkog albuma obrada s pijanistom Matijom Dedićem, ovih je dana objavio drugi »hrvatski” album, ovaj put s autorskim skladbama izvorno napisanima na hrvatskom, a samo s jednom obradom — zgodno izmijenjenom Pitaju me, pitaju Olivera Mandića. Gitarist i multiinstrumentalist Robert Pikl, harmonikaš Janez Dovč i Goran Krmac, oboružan tubom i elektroničkim ritmičkim podlogama, odveli su Predina prema hibridima tanga, rumbe, sevdaha, sirtakija, havajskog coun-

tryja i šansone. Mogao bi slušatelje donekle podsjetiti ne samo na Gotan Project nego i na ono čega su se početkom osamdesetih dotakli Grace Jones i nažalost zaboravljeni Wall Of Voodoo, uz putešestvije Lačnog Franza, tek datumski začetog u sklopu novog vala. Prepoznatljive Predinove romance o ljepšem spolu, uključivši i san o pokojnoj Margiti Stefanović, uglazbljene su s pretežito zdravom idejom o glazbeničkom globtroterstvu od Balkana preko Francuske do Latinske Amerike. Ta Predinova vrludanja nisu dojmljiva kao posljednji radovi Darka Rundeka, no kao i u slučaju nedavnog EP–a Vlade Divljana i Ljetnog kina, čiji bi prvi zajednički album bilo lijepo dočekati, uglavnom uspijevaju ostati na strani dobrog ukusa. Svakako iznad ljestvice trenutačno dostupne potpuno izgubljenom Štuliću, čije recentne obrade vlastitih i narodnih pjesama čak i najdobronamjerniji fan bivšeg lidera Azre teško može probaviti. (Aleksandar Dragaš)

Razni izvođači

Blues for You — Tribute to Dražen Buhin Buha Spona / Croatia Records

Dražen Buhin Buha, dugogodišnji tajnik Hrvatske glazbene unije, bio je jedna od onih samozatajnih i skromnih osoba koje su sposobne okupiti i pokrenuti skupine ljudi koje povezuju zajednički interesi, događaje koji će ostaviti trag u zajednici u kojoj djeluju, projekte koji će zaživjeti i postati važnima. Između ostalih, osmislio je i organizirao tradicionalni koncert Tribute to Damir Dičić, posvećen tom uglednom hrvatskom jazz glazbeniku, ali i Hrvatske blues snage, respektabilnu organizaciju koja je napravila važan pomak na hrvatskoj blues sceni. Zato ne čudi što su se, nakon što je preminuo 11. veljače 2012., blues glazbenici udružili kako bi mu glazbom odali počast. Bilo je tako i 9. listopada ove godine u zagrebačkom klubu Sax!, na koncertu kojim su predstavili album Blues for You — Tribute to Dražen Buhin–Buha. Osmišljavanje CD–a olakšao im je sam Buha. Naime, u razdoblju teške bolesti pisao je pjesme, a kako je živio blues, one su bile idealne za uglazbljivanje u tom idiomu. Ostvarili su ih Nebojša Buhin, Tomislav Goluban, London Spradlin, Sunnysidersi, Eduard Jimmy Matešić, BE HA VE i Mladen Rakas — uvjerljivo i u duhu blues glazbe, onako kako bi Buha zaželio. (Davor Hrvoj)

Severina

50 originalnih pjesama Croatia Records

Četvrta Severinina kompilacija u izdanju Croatia Recordsa donosi tri diska i pe-

deset pjesama popularne pjevačice iz razdoblja snimanja za tu diskografsku kuću. Posrijedi su skladbe sa sedam albuma koji predstavljaju bolji dio njezine karijere, kad je surađivala sa Zrinkom Tutićem, Đorđem Novkovićem, Zlatanom Stipišićem Gibonnijem, Rajkom Dujmićem, Dinom Dvornikom i drugim autorima. U kolopletu skladbi nalaze se neki neprijeporni hitovi, kao što su Trava zelena, Djevojka sa sela, Ante i Ja samo pjevam, ima izvrsnih pop–skladbi poput Lošićeve Od rođendana do rođendana, nekoliko dueta, nekoliko obrada i, očekivano, nekoliko pjesama koje su vjerojatno poslužile za popunu do broja pedeset.

Posrijedi je dobrodošlo podsjećanje na njezinu hit–kolekciju iz devedesetih, kad se još nije razvila u vodeću hrvatsku folk pjevačicu. Na kompilaciji tako nema ništa što se već nije čulo, pa je najveće iznenađenje ovitak dueta Bacharach&Krištofić s ilustracijom poznatog crtača stripova Dubravka Matakovića, koji je u posljednje vrijeme poznat i kao vokalni solist punk grupe Septica. (Bojan Mušćet)

Veselino Jazz Project

Magnetic Whale Veselino Jazz Project

Član fusion sastava Labyrinth, ali i suradnik mnogobrojnih poznatih jazz, rock i pop glazbenika, riječki bas–gitarist sa zagrebačkom adresom Luka Veselinović snimio je prvi samostalni album, i to u vlastitoj produkciji. Sam je dizajnirao i omot. Budući da je tijekom školovanja na uglednoj glazbenoj školi Berklee u Bostonu ostvario suradnje s nizom mlađih stranih glazbenika, odlučio je s nekima od njih to i snimiti, dok kao gost u jednoj izvedbi nastupa riječki pijanist Zvjezdan Ružić. Glazba na albumu odraz je Veselinovićevih afiniteta, stilova koje najviše voli slušati i svirati, kao i istomišljenika s kojima ga je snimio. Na album je uvrstio vlastite skladbe, ali i obradu poznate pjesme Opatijske Oštarije. One su odraz njegova karaktera, načina života, pogleda na svijet. Stilski su raznolike i razigrane. Njegov je fusion otvoren prema raznim utjecajima, posebice world musica, ali i suvremenih glazbenih trendova u jazz glazbi. Energičan je, katkad i žestok, a ujedno nježan i melodičan, što on ističe vokalizama, koristeći se glasom kao glazbalom. Ni u jednom trenutku ne osjeća se potreba za dokazivanjem, za isticanjem sviračke vještine — glavni je cilj uvjerljivo predstaviti vlastitu viziju glazbe.

(Davor Hrvoj)

Pjesme koje su proteklih trideset godina obilježile hrvatsku i regionalnu estradu

Greatest hits pristup Stotina snimki na pet CD–ova, počevši od Ljiljane Nikolovske, zaobilazi prve dvije pjevačice Magazina — Majdu Šoletić i Mariju Kuzmić

N

Piše: Bojan Mušćet

akon Miše Kovača i Olivera Dragojevića, Croatia Records u ediciji 100 originalnih pjesama predstavlja grupu Magazin. Usput, bilo bi bolje nasloviti je sa 100 originalnih snimki, jer ako je primjerice Manuela originalna pjesma pisana za Magazin (napisao ju je Zdenko Runjić), ne može biti originalna iliti izvorna i za Olivera! Manuela se naime nalazi i na njegovoj kolekciji 100 originalnih pjesama.

Magazin

100 originalnih pjesama Croatia Records

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Dunja Knebl & Kololira

Iako danas daleko od dana ponosa i slave, ekipa iz Magazina još se uvijek čvrsto drži putanje popularnosti.

Hendikep im očito nije bila ni odluka njihova lidera Tončija Huljića da ga (od 2007.) na pozornici mijenja sin Ivan, kao ni praksa čestih promjena solistica s nezahvalnom zadaćom da nadmaše svoje prethodnice.

To jedino nije trebala Ljiljana Nikolovska koja je naslijedila Majdu Šoletić, odnosno Mariju Kuzmić. Šoletićka je snimila prve, nezapažene singlove dok se grupa još zvala Dalmatinski magazin. (Ipak šteta je što se među sto odabranih nije našao i Huljićev autorski debi, skladba Sjećanja, zabilježena upravo u toj postavi iz 1981., prije nego će postati jednostavno Magazin.) Marija Kuzmić, pak, bila je vokalistica na prvom albumu grupe, Slatko stanje, s kojega je lansiran tek ljetni hit Dišpetožo moja mala okrunjen nagradom stručnog žirija Splitskog festivala 1982.

Tako Majda i Marija nisu ni istaknute na ovitku albuma koji je priredio Dubravko Mataković, no u kolekciji su zato skladbe koje ne izvodi samo Magazin; jedna se navodi kao solo pjesma Ljiljane Nikolovske, a druga Igora Cukrova s pridruženim Magazinom, kao i niz očekivanih i neočekivanih vokalnih suradnji s Oliverom, Esmom Redžepovom, Doris, Lidijom Horvat Dunjko, Škorom i Đorđem Novkovićem, Matom Došenom... Također, odabrane su i tri skladbe koje kao skladatelj nije potpisao Tonči Huljić: za dvije je glazbu skladao Zdenko Runjić, a za treću — gitarist i formativni član grupe Željko Baričić.

Velik dio kolekcije čine hitovi koji su obilježili hrvatsku estradu od početka osamdesetih do danas, uključujući esencijalne izvedbe Ljiljane Nikolovske, Danijele Martinović i Jelene Rozge, kao i one varijabilne kvalitete nakon Jelenina odlaska — s Ivanom Kovač i aktualnom Andreom Šušnjarom; od onih za koje vam se može učiniti da su slučajno završile u repertoaru benda do neupitnih uspješnica, poput Piši, piši mi ili Suze biserne. Upravo takav pristup (greatest hits) tu kompilaciju s primjerenom kvantitetom (dakle, sto snimki na pet CD–a!) svrstava u kategoriju glazbenog dokumenta sastava koji je bitno, kako smo već rekli, obilježio hrvatski (ali i regionalni) estradni prostor.

65

Održala nas je pjesma

S

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

obzirom na turbulentna vremena u kojima živimo, obilježavanje bilo kojeg jubileja starijeg od četvrt stoljeća može izazvati sumnju. A ako je riječ o šest desetljeća neke manifestacije, to gotovo subverzivno zvuči u miljeu koji tako rado voli negirati svoju prošlost, bez obzira na to je li ona bolja ili gora. Pa ipak, pjesma nas je održala, njojzi hvala, takav jubilej vezan uz glazbenu manifestaciju može izazvati samo dobre aspekte nostalgije.

Sloboda autorstva Zagrebfest obilježava šest desetljeća u slobodi autorstva i Zagrebfest: neopterećeno60 godina sti interpretacije, a poslužio je Croatia Records kao role model ostalim najvažnijim smotrama lakih nota — Opatijskom festivalu (od 1958.) i Splitskom festivalu (od 1960.). Zanimljivo je da su ta tri festivala stekla najveću važnost na prostoru bivše države, a donekle su im parirali Beogradsko proleće (od 1961.) te sarajevski Vaš šlager sezone (od 1967.) i festival narodne glazbe Ilidža. Danas su se održali Zagrebfest i Splitski festival, dok se Ilidža povremeno gasi i opet uskrsava.

Razni izvođači

66

Dva naša najvažnija i najdugovječnija festivala imala su uspona i padova, u nekim godinama njihova je konkurentnost stvarala evergreene, no svaki od njih ima svoju priču vezanu uz grad čije ime nosi.

Zagrebfest, za razliku od Splitskog festivala, nije nastao na tradicionalističkim pjesmama koje slave pripadajuće podneblje; reklo bi se da je to svojevrsni festival urbanoga estradnog zvuka sa šansonom kao neizbježnim trademarkom. Ne čudi zato da se festivalski box set

Zagrebfest: 60 godina (Croatia Records) sastoji od šest diskova, pri čemu su tri diska s pobjedničkim pjesmama, dva diska s evergreenima i posebnim diskom sa šansonama koji je, zapravo, kvalitativni vrhunac kompilacije.

Možda su priređivači box seta Želimir Babogredac i Zlatko Turkalj Turki mogli jednostavno na svakom disku staviti po jedno desetljeće glazbenih uspješnica s festivala, no to ne bi odražavalo ono najbolje od festivala. Jer, uistinu, posljednjih dvadesetak godina Zagrebfest nema ni važnost ni kvalitetu svojih prethodnih godina, što na neki način dokumentiraju i priređivači: posljednja pjesma iz kategorije Pjesme koje se pamte datira iz 1992., dok je izdvojeno tek šest pobjednika iz tog stoljeća. Doista, posljednjih dvadeset godina Zagrebfest je tek poželjna inačica Prvog pljeska, dvadeset godina prije taj je festival bio u fazi transformacije iz šlageristike i šansona u lakoglazbeni šou, dok su zlatne godine festivala one između 1953. i 1973. Upravo tim je godinama posvećena i prva relevantna kompilacija toga festivala — Zagrebfest 45 uspješnica (Perfekt Music/Croatia Records) iz 2003., čime se obilježilo pola stoljeća festivala.

Zagrebfest je počeo 6. prosinca 1953. kao finale natječaja za Izbor najbolje plesne melodije ‘53., a bio je posvećen autorima, pa su jedini interpreti bili Ivo Robić i Rajka Vali.

No svaka sljedeća godina donosi i više pjevača, ne samo iz Zagreba nego i iz drugih krajeva Hrvatske i regije. Na prelasku iz pedesetih u šezdesete snažan zamah popularnosti festivala daju izravni prijenosi na radiju i televiziji, kao i gramofonske ploče s festivalskim pjesmama. Od 1962. godine Zagrebfest potiče skladanje u tzv. slobodnoj formi, što će rezultirati i zimzelenim skladbama tvoraca koji čine Školu zagrebačke šansone. Svi najvažniji pjevači zabavne glazbe prošli su pozornicama gdje je festival održavan, a pogleda li se, samo ovlaš, konkurencija pojedinih godina u ta prva dva desetljeća, mora se priznati da je žiri imao prilično zahtjevan posao. Primjerice, 1964. trijumfirala je Ana Štefok s Baladom, a iste je godine Ivo Robić otpjevao Golubove. Godinu poslije Ivo Robić

Punjeta Dallas Records

Takav jubilej vezan uz glazbenu manifestaciju može izazvati samo dobre aspekte nostalgije Piše: Bojan Mušćet

Let 2

pobjeđuje s pjesmom Zbog čega te volim, a iste godine Stjepan Stanić izvodi Prolazi sve. U tim zlatnim godinama primjera je mnogo i zacijelo nije bilo teško odabrati skladbe koje su obilježile to razdoblje.

Inače, pogledamo li laureate festivala, prvo ime festivala svakako je Gabi Novak s osam pobjeda, no zanimljivo je da je potkraj sedamdesetih, tri godine zaredom trijumfirala Tereza Kesovija.

Šansonijerski pristup Kad je posrijedi šansonijerski pristup, očito je da su autori rado uglazbljivali pjesnike, od Vesne Parun preko Dobriše Cesarića do Maka Dizdara i Dragutina Tadijanovića. Te skladbe, kao i druge na šestom CD–u, u svakom su smislu obilježile Zagrebfest, bez obzira na to što nisu pobijedile: Milioner Zvonka Špišića, Moderato cantabile Arsena Dedića, Parkovi Tereze Kesovije, Balada iz predgrađa Hrvoja Hegedušića i druge.

Taj CD sadrži i megahit Ivice Percla Stari Pjer, međunarodnu uspješnicu Đorđa Novkovića, atipični hit Mile Rupčića Kako sam volio Liču s pamtljivim refrenom Bila je mlada, ličila na brezu, voljela je Arsena, Gabi i Terezu i izvrsnu pjesmu Jadranke Stojaković Život je jednosmjerna cesta koju je napisao Đorđe Balašević i koju bi vjerojatno vrlo rado u svoje repertoare uvrstili mnogi heroji americane.

Zagrebfest je bio poligon i za rock– izvođače, pa su tako 1963. kao prvi VIS ondje nastupile Bijele strijele s hitom Ti si moje proljeće. Nažalost, ta linija nije zastupljena na box setu, što znači da nema snimki Grupe 220, Belih vrana ili Korni grupe. No možda za deset godina doživimo novi box set koji bi uključivao i CD s raritetima i pjesmama koje su važne prema nekim drugim osnovama, primjerice snimku Roberta Funčića i Vesne Vrandečić koji su poslije bili u grupi Xenia ili prvu snimku Tatjane Matejaš Tajči Noć od kristala.

Baština Zagrebfesta uistinu je velika i zacijelo bi se mogle iznjedriti i neke dodatne arhivske kompilacije. Jer šezdeset godina suvremene popularne glazbe pod jednim okriljem mnogo je više od prigodno obilježenog jubileja.

Iako bi čovjek pomislio da više nemaju ideja pa onda objavljuju svoje prve demo snimke, Let 3 je objavljivanjem albuma Leta 2 (razdoblje prije nastanka Leta 3) sjajno dao uvid u nastanak i esenciju grupe. Prve snimke nastale su sredinom osamdesetih kad je Let 2 tražio svoje mjesto pod suncem isključivo putem glazbe i pjesama bez dodatnih scenskih i medijskih ekscesa. Ukratko, temeljni zvuk riječkih rokera iz kojeg je naknadno nastala sjajna karijera benda koji je obilježio rock–scenu sljedećih dvadeset i više godina. Na trenutke vrlo sirov zvuk i loša produkcija istodobno pruža odličnu sliku talenta Damira Martinovića–Mrleta kao pjesnika i skladatelja koji je sa Zoranom Prodanovićem–Prljom stvorio grupu. Upravo taj odmak od vrhunske produkcije i ‘ispeglanog zvuka’ daje draž ovom izdanju i dokazuje da njihov naknadni uspjeh nije bio slučajan.

Ipak su i Mrle i Prlja došli s iskustvom stečenim u prethodnim grupama (Termiti, odnosno Umjetnici ulice) da bi se pronašli u novom bendu te ponudili sirovu energiju i rock–zvuk koji je melodijama, bas–dionicama i tekstualnim pristupom potpuno odskakao od prosjeka tadašnje riječke, hrvatske i jugoslavenske rock–scene. Jednako je zanimljivo čuti kako su neke pjesme doživjele promjene u ovih dvadesetak godina te se, na opće oduševljenje njihove publike, zadržale do danas (Sam u vodi). Album zatvara pjesma Punjeta, potpuno nova pjesma Leta 3, nastala kombinacijom jedne stare pjesme iz tog doba i prerađenog teksta koji je ubačen u današnje vrijeme i provučen kroz suvremenu produkciju te predstavlja Let 3 kako danas zvuče. U usporedbi s prvim demo snimkama, početak je bio čak kreativniji i intrigantniji. Kako god, album je odličan uvid u djelo grupe Let 3 kad su još bili mali i zvali se Let 2. (Dubravko Jagatić)

Zabranjeno pušenje

Radovi na cesti besplatni download

Deseti studijski album Zabranjenog pušenja objavljen je 10. 10. u 10 sati, i to kao besplatni download dostupan istodobno u svim državama bivše Jugoslavije (na internetskim stranicama grupe). Potez vrijedan pozornosti kakav si može dopustiti i priuštiti samo grupa poput Zabranjenog pušenja. Grupa čija reputacija već trideset godina skuplja samo pohvale, dok se njihovi koncerti nerijetko proglašavaju koncertima godine. Četiri godine od posljednjeg albuma Muzej revolucije, Sejo Sexon i veselo društvo snimili su jedanaest novih pjesama koje, kao i do sada, kao i na prethodnom albumu, najveću težinu imaju u

tekstovima. Sejo nastavlja pričati priče iz naroda u pjesničkoj formi, ističući uglavnom smiješnu stranu života na ovim prostorima, izrugujući se mentalitetu i dovodeći priče često do apsurda.

Album Radovi na cesti ne nudi ništa što se od Zabranjenog pušenja nije moglo očekivati ili, drugim riječima, nastavljaju tamo gdje su stali, na veselje svojih obožavatelja. Istovremeno, koliko god su novim pjesmama bez sumnje razveselili svoje poklonike, toliko postupno padaju u masu jednoličnih izvođača, premda je novi album ipak primjetno žešći i gitaristički nabrijaniji od dosadašnjih. Uz sve poštovanje prema njima i njihovoj karijeri, zamor se osjeti bez obzira na energiju i veselje koji na trenutke pršte iz novih pjesama. Ostaje pitanje je li pametno mijenjati dobitnu formulu koja ih svih ovih trideset godina drži na životu, no činjenica jest da je vrijeme da ponude nešto veće i važnije od pjesama koje će se vrtjeti i voljeti možda do sljedećeg izdanja, a onda otići u zaborav. (Dubravko Jagatić)

Lovely Quinces

EP No room for us besplatni download

Dok ovo pišem, Lovely Quinces, odnosno Dunja Ercegović, već je odradila turneju po SAD–u i Kanadi.

Naravno, ne radi se o nastupima u Carnegiju ili Fillmoreu, iako bi, da je danas studeni 1971., LQ ondje nastupala rame uz rame s Joni, Carole ili Lindom. EP No room for us objavljen je u rujnu i predstavlja početni zamah talentirane kantautorice Lovely Quinces. U sjajnih pet pjesama upoznajemo tužnu, ekstatičnu, ljubomornu, neraspoloženu, napaljenu, zaljubljenu, nostalgičnu Dunju koja se ne libi ogoljeti se pred slušateljem i uvesti ga u svoj svijet. Sve je u zanimljivim aranžmanima, uz pratnju akustične gitare i decentnih pratećih vokala. Dunjin je glas glumački ekspresivan i dinamičan; ne bih se čudio da je ubrzo vidimo i na kazališnim daskama ili televizijskim ekranima. Kao opći favoriti EP–ja, same se nameću Wrong house i Mr lonely boy koje se za uho lijepe već na prvo slušanje. Ostale pjesme malo su slojevitije, pa zahtijevaju dodatnu pozornost. Nije sramota napisati da se Lovely Quinces ukrcala na vlak koji predvode Fleet Foxes, First Aid Kit, Civil Wars i slični izvođači, no ona je zasjela u vlastiti vagon i, nastavi li ovako, vrlo će se brzo javiti novi glazbenici inspirirani upravo zvukom te studentice iz Splita. Domaća scena singer–songwritera u sve većem je zamahu i buja, između ostalog i zbog »mjera štednje”: mnogo je jeftinije objesiti gitaru i stati pred mikrofon nego okupiti bend i mjesecima ga uvježbavati. Lovely Quinces izdigla se iznad svih te debitantskim izdanjem

postavila ljestvicu vrlo visoko, za neke gotovo i nedostižno. Tijekom posjeta SAD–u, nastupila je, između ostalog, i u kultnom njujorškom Cafe Wha. Trebam li napisati da su tamo prve nastupe ostvarili i Bob Dylan i Bruce Springsteen?! (Josip Radić)

Goran Rukavina

Promjene Aquarius Records

Školovani kontrabasist i bas–gitarist Goran Rukavina najpoznatiji je kao jazz glazbenik, nekad dugogodišnji član HGM jazz orkestra Zagreb, ali i suradnik mnogobrojnih jazz glazbenika, ne samo svojeg naraštaja. Zato je poznavatelje njegove karijere iznenadio njegov prvi album koji s jazzom ima dodir tek u izboru suradnika, iako su svi odreda svestrani glazbenici. Radi se o uvjerljivim izvedbama pop–glazbe, što je ostvario upravo zahvaljujući njima. To su njegovi dugogodišnji suradnici: udaraljkaš i saksofonist Saša Wozdecky koji je ujedno i glazbeni producent i snimatelj, bubnjari Janko Novoselić, Branimir Gazdik ili Žiga Kožar, klavijaturisti Maasej Kovačević ili Zlatan Došlić, gitaristi Elvis Penava ili Elvis Stanić, trubači Antonio Geček i Zvonimir Bajević, saksofonisti Mario Bočić ili Miha Hawlina, trombonist Luka Žužić, pjevačica Danijela Večerinović i violinistica Mojca Rukavina. Rukavina je autor svih skladbi i tekstova te većine aranžmana, a kao aranžeri sudjelovali su i Luka Žužić i Zlatan Došlić. Osim što svira bas–gitaru i kontrabas, Rukavina i pjeva. U njegovu pjevačku vještinu dosad smo se imali priliku uvjeriti tek u rijetkim situacijama, primjerice kad bi ga Boško Petrović u kasne noćne sate u B. P. Clubu nagovorio da otpjeva nešto u stilu Deana Martina. No ovo je nešto posve drugo — autorski tekstovi na hrvatskom u posve drukčijem, pop–idiomu, tek povremeno začinjeni rockom ili funkom.

(Davor Hrvoj)

Waveform

Dim Sum Croatia Records

Nakon albuma Waveform iz 2009., objavljenog za Aquarius Records, splitski je sastav Waveform objavio i drugi, ali za Croatia Records. U međuvremenu dogodile su se neznatne promjene u postavi — bas–gitarista Nenu Miškeca zamijenio je Ante Jurinović, a saksofonist Dra-

žen Bogdanović ovom prigodom svira tek kao gost u dvije skladbe. Ostali su članovi: gitarist Miro Alduk, klavijaturist Ivan Božičević i bubnjar Jan Ivelić.

U dvije izvedbe pridružuje im se klavijaturist Kristijan Terzić, jedan od rijetkih hrvatskih glazbenika koji vodi fusion sastav. Naime, upravo je on svirač koji se sjajno uklapa u glazbeni koncept Waveforma koji opisuje spoj jazz i rock glazbe. I na ovom CD–u Alduk je najzastupljeniji autor, a doprinos dvjema skladbama dao je i Božičević. Riječ je o djelima u kojima se pozivaju na žanr pokrenut početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ali svježe i primjereno današnjem glazbenom trenutku. U dobro osmišljenoj glazbenoj priči, s glavom i repom, izmjenjuju se lijepe teme i vješta sola, elektronika i akustika, brza tempa i balade, furiozne i smirene izvedbe, sve u cilju kreiranja zanimljivog i uzbudljivog glazbenog ostvarenja. (Davor Hrvoj)

Jazz ExTempore

East & West 33Jazz Records

Ovogodišnji projekt Jazz ExTempore održan od 3. do 5. studenoga 2013. u Opatiji u organizaciji udruge Liburnia Jazz, multiinstrumentalista Elvisa Stanića, potvrdio je vrijednost te manifestacije koja već godinama oduševljava liburnijsku publiku, ali i glazbenike.

Glazbene radionice članova sastava Zawinul Legacy, ali i završni koncert na kojem su im se pridružili Stanić i pjevačica Alba Nacinovich, bili su prava poslastica. Nekoliko dana prije Stanić se vratio s britanske promotivne turneje albuma East & West koji je sa sastavom Jazz ExTempore snimio u Londonu. Radi se o postavi koja se u Opatiji okupila 2008. godine i već 2009. snimila CD Round Trip te nastavila s turnejama. Uz Stanića, koji na tom, njihovu drugom CD–u svira akustične i električne gitare, harmoniku, klavijature, orgulje i mandolinu, u postavi su britanska pijanistica Andrea Vicari, nizozemski kontrabasist Rico de Jeer i bugarski bubnjar Hristo Jotsov. Stanićeve skladbe Breakout i Harvard Street, kao i njegova obrada narodne Ivan Klakar, savršeno se uklapaju u glazbeni izraz sastava koji je posvećen proučavanju i spajanju glazbe svijeta, uz isticanje etničkih utjecaja svakog od članova. Bez obzira na to što ih ne izvodi sa stalnim suradnicima, Stanićeve skladbe i u ovom kontekstu odražavaju njegovu osobnost i prepoznatljiv skladateljski nagon. Osim što promiču hrvatsku glazbu u svijetu, te su izvedbe i dokaz da je njegova glazba univerzalna, bliska bilo kojem podneblju.

(Davor Hrvoj)

IZDAVAČI Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Marina Ferić Jančić Milan Majerović-Stilinović Siniša Škarica Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić FOTOGRAFIJA Anastazija Vržina

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

Svečano izdanje u čast 60. obljetnice našeg najstarijeg festivala urbanog estradnog zvuka

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb E–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kuna (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn 1/3 STRANICE 2.000,00 kn 1/4 STRANICE 1.500,00 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na cantus@cantus.hr

67

BROJ 183/184, PROSINAC 2013.

61.

festi val

18 . 1 . 2 01 4r.eb

ag Z r a t n e C t HY PO Even n la e B o n e N o im s s a M vanna a i n o l o C t s o n s a p o a ć p O ić v o k v o N is r o B d e Leteći odr ević č n o R i r a H a r e Ž & a l o Š a Antonij r e n c u R a n A & n a r a Goran K ki s v o m i h a R n Kristija vel a P a l o N Mario Huljev no ti a lm a D i N e a tr Adas Belfast food Sponzor:

eventim.hr u av st su m no aj od pr u e ic zn la U

68 60 ZGBF cantus oglas 1-1.indd 2

12/16/13 9:00 AM