Cantus182 web

Godišnja skupština Europskog saveza skladatelja (ECSA) održana u Zagrebu | Intervjui: Mladen Tarbuk, Srećko Bradić, Katarina Krpan i Neno Belan | Ususret 60. Zagrebačkom festivalu: Ante Pecotić | Ljetna festivalizacija glazbe u Hrvatskoj | Upute za snalaženje u svijetu publishinga | 25 godina novog vala hrvatske tambure | in memoriam Franjo Bilić | Tko je uglazbio Krležu? | HR TOP 40

ISSN 1330–4747

NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 182 | LISTOPAD 2013. | CIJENA 22 kn

Trio Elogio u atriju Kneževa dvora praizveo novo djelo Krešimira Seletkovića tekst na str. 8

I

J

Riječ urednice

Listajući naš časopis, zasigurno ćete pronalaziti dobre i loše strane novog formata; kao što su nam u vezi s prošlim brojem neki čitatelji prigovorili, počeli smo možda preambiciozno, s previše teksta po stranici i s presitnim slovima.

To u ovom broju mijenjamo; povećali smo slova, dali prostor fotografijama i nadamo se da smo čitkiji i pregledniji.

U svakom slučaju, otvoreni prema novim promjenama i poboljšanjima, pozivamo vas na uvijek dobrodošle reakcije i komentare. Jer vi neke stvari vidite bolje od nas.

Jana Haluza

2

U

A

G

I

R

A

N

Piše: Zlatan Srzić

E

za nas je dugo toplo ljeto, ali i prvi mjesec jeseni: prošlo je dovoljno vremena za još jedan Cantus u vašim rukama. Razdoblje su obilježili ljetni festivali i početak redovitih koncertnih sezona s više ili manje hrvatske glazbe. Pokušavamo pružiti realan pregled, tako da iz ovih stranica možete iščitati adekvatno stanje stvari.

No na međunarodnom planu možemo biti sasvim zadovoljni!

Da se Hrvatsku smatra ozbiljnom članicom Europske unije, ali i šire izvanpolitičke strukovne zajednice, otkrio nam je vrlo uspješan susret skladatelja Europe u povodu godišnje skupštine Europskog saveza skladatelja (ECSA) koja se prvi put održala u Zagrebu. Predstavljamo i laureate HDS–ovih nagrada, ugledne predstavnike naše glazbene scene koji se ne odmaraju na lovorikama i ne prestaju raditi na promicanju hrvatskog stvaralaštva: skladatelji Srećko Bradić i Mladen Tarbuk te pijanistica Katarina Krpan. Zavirili smo i u prošlost te u povodu 120. obljetnice rođenja Miroslava Krleže istražili tko je sve od hrvatskih skladatelja pisao na predloške znamenitog pisca. Pred nama je i Zagrebački festival u novom ruhu i formatu, pod novim vodstvom i uz nove suradnike: jedan od glazbenih urednika je i naš hitmejker Neno Belan čiji intervju možete pročitati u ovom broju.

R

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Dragi čitatelji Cantusa,

Odgovor maestru Mladenu Tarbuku na Demanti demantija u novinama Cantus br. 181, srpanj 2013.

Sjednice i koncerti

mjesto pristojne isprike za nepreciznosti i brzopletosti koju sam priželjkivao, maestro Mladen Tarbuk (MMT) i dalje pokušava sve bijelo pretvoriti u crno: Za koncert Dubrovačkog simfonijskog orkestra (DSO) u Washingtonu s novinskim naslovom DSO oduševio Washington kaže kako je čuo da je na koncertu bilo petnaestak ljudi, od čega polovica Hrvati, pa postavlja pitanje o kakvom se to oduševljenju radi? Na sreću, kritičar Washington Cronicla o istom koncertu piše i sljedeće: Pred više od 700 posjetitelja DSO je u vrhunskoj formi blistavo izveo koncert u Kennedy Centeru.

MMT se pita o načinu dodjele Diplome Milka Trnina DSO–u, kao da ne zna da je to jedna od rijetkih nagrada koju isključivo vrhunski umjetnici dodjeljuju svojim kolegama za ostvarene umjetničke rezultate.

MMT tvrdi da je DSO teško nalazio

H

Prvog dana održane su sjednice triju komiteta (za popularnu glazbu, za ozbiljnu glazbu i za primijenjenu/medijsku glazbu), a drugi dan održana je sjednica Upravnog odbora te skupština svih prisutnih članova. HDS je kao domaćin u VIP klubu organizirao i

Skupština svih prisutnih članova ECSA-e u dvorani HDS-a

HDS ugostio ECSA

Održana skupština Europskog saveza skladatelja (ECSA) u Zagrebu HDS kao vodeće društvo u regiji Dubrovački simfonijski orkestar

zajednički jezik s upravom Dubrovačkih ljetnih igara. U vrijeme bivše uprave DSO je svake godine na Igrama imao tri samostalna koncerta i bio jedan od stupova glazbenog programa Igara. Danas kad imaju odlične odnose, ni traga od toga.

MMT ističe preuzevši početkom ove godine umjetničko vođenje tog orke-

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

A

UVODNIK

rvatsko društvo skladatelja bilo je domaćin skupštine Europskog saveza skladatelja (European Composers and Songwriters Alliance) koja je 3. i 4. listopada 2013. održana u Zagrebu. Tom prigodom okupilo se četrdeset izaslanika, predstavnika dvadeset devet društava skladatelja iz devetnaest europskih država.

Klub književnika: Psst! Govori Predsjednik!

stra. Znam da je u proteklih nekoliko godina MMT dva puta pokušavao preuzeti umjetničko vođenje, ali oba puta DSO to nije dopustio.

Vjerujem da su čitatelji razumjeli što sam želio reći. Nemam namjeru inspirirati MMT–a da izmišlja nove argumente te je za mene ova polemika završena.

Natječaj i uvjeti za dodjelu Nagrade Stjepan Šulek Za skladateljsko djelo godine 2013.

Temeljem Pravilnika o dodjeli Nagrade Stjepan Šulek, Upravni odbor Fonda Stjepan Šulek donio je odluku o objavi natječaja za dodjelu Nagrade Stjepan Šulek za skladateljsko djelo za 2013. godinu.

1. Skladatelji, kandidati za nagradu, moraju ispunjavati sljedeće uvjete: a) da su rođeni poslije 1976. godine b) da se natječu s jednom skladbom koja je prvi put javno izvedena ili snimljena (audio ili audio–video) između 1. rujna 2011. i 31. kolovoza 2013. godine c) da su državljani Republike Hrvatske.

2. Kandidati se na natječaj mogu prijaviti sami, a mogu ih prijaviti i druge pravne ili fizičke osobe (ustanove, stručne udruge, pojedinci). U natječaju ne mogu sudjelovati skladatelji koji su već nagrađeni Nagradom Stjepan Šulek. Na natječaj treba poslati: a) prijavu (osobni podaci, adresa, telefon za kontakt, naziv skladbe, vrijeme i mjesto prve izvedbe, izvođači, trajanje) b) partituru i audiosnimku skladbe kojom kandidat sudjeluje u natječaju c) dokaz o vremenu i mjestu prve javne izvedbe ili snimanja (koncertni program, potvrda ustanove i sl.) d) kratku pisanu informaciju o skladbi — do polovice tipkane stranice e) životopis s opisom školovanja i umjetničkog rada (ne kraći od polovice tipkane stranice) f) dokaz o hrvatskom državljanstvu — fotokopija domovnice g) dokaz o danu rođenja — fotokopija Izvoda iz matične knjige rođenih.

3. Prijava se šalje preporučeno na adresu: Hrvatsko društvo skladatelja, Fond Stjepan Šulek — za nagradu, Berislavićeva 9/I, 10 000 Zagreb, a može se i predati na toj adresi.

Rok za prijavu je 31. listopada 2013.

koncert za goste na kojem je nastupio nagrađeni jazz sastav Jazziana Croatica udaraljkaša Borne Šercara, a svečanom prijemu u povodu održavanja skupštine pridružio se i predsjednik Republike dr. sc. Ivo Josipović. HDS je jedan od utemeljitelja ECSA–e, a naši su članovi vrlo aktivni u međunarodnim asocijacijama, kazao je Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik HDS–a i dopredsjednik ECSA–e. Posljednjih godina ECSA je aktivnostima svojih članova postala ugledna i važna organizacija, referentna točka u Bruxellesu za pitanja statusa autora kao nadarenih, aktivnih pojedinaca koji stvaraju glazbu i druge umjetničke i kulturne sadržaje i time bivaju temeljem kreativne industrije, dok istodobno stvaraju i njeguju kulturnu raznolikost svake europske nacije ili regije, pojasnio je Šaban. Iako je brojem članova malen, HDS je među europskim kolegama prepoznat kao vodeće društvo koje svojim aktivnostima i programima stvara hrvatskim autorima uvjete za razvijanje stvaralačkih i poslovnih potencijala, po čemu je uzor mnogima u Europi. Čast nam je da smo imali priliku biti domaćini ove skupštine, završio je Šaban.

Skupština je, osim redovitih poslova, poput izvješća o poslovanju i plana aktivnosti za iduće razdoblje, raspravljala i o nizu aktualnih pitanja europske politike koja se tiču skladatelja i njihove profesionalne djelatnosti. Izaslanicima su tako podnesena izvješća o razvoju Globalne baze repertoara (GRD), o Direktivi EK–a o kolektivnom ostvarivanju prava, o Preporuci EK–a o privatnom kopiranju, te o pripremama za tužbu protiv prisilnih izdavačkih ugovora pred mjerodavnim tijelima za očuvanje tržišnog natjecanja. Raspravljalo se i o drugim temama.

ECSA je utemeljena 2007. godine u Belgiji kao neprofitna udruga, s temeljnom zadaćom zastupanja interesa glazbenih stvaralaca pred regulatornim tijelima EU, pri nacionalnim vladama, te prema drugim zainteresiranim skupinama iz kulturnog života i kreativne industrije. Danas je to savez četrdeset osam strukovnih društava iz dvadeset osam europskih država koji okuplja više desetaka tisuća članova. (HDS)

Poziranje za anale

Sjednica komiteta za primijenjenu (medijsku) glazbu

Domaćini ECSA-e u Zagrebu: Antun Tomislav Šaban, Zoran Juranić i Ante Pecotić

Jake snage hrvatske glazbe srdačnom su zdravicom dočekivali goste: Miro Buljan, Darko Bakić, Milan Majerović-Stilinović i Boris Đurđević

Jazziana Vip: glazbeni dio programa

3

Razgovor: Alfons Karabuda, predsjednik ECSA–e, Europskog saveza skladatelja (European Composers and Songwriters Alliance)

Otkako je 2007. u Belgiji utemeljena ECSA, skladatelji u Europi imaju zastupnika svojih interesa

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Razgovarao: Milan Majerović–Stilinović

N

e treba poštivati samo komercijalni glas, trebamo se potruditi da sva glazbe bude jednako tretirana.

Š

vedski skladatelj Alfons Karabuda od veljače je predsjednik Europskog saveza skladatelja, ECSA–e. ECSA je utemeljena 2007. godine u Belgiji kao neprofitna udruga s temeljnom zadaćom zastupanja interesa glazbenih stvaralaca pred regulatornim tijelima Europske unije, pri nacionalnim vladama, te prema drugim zainteresiranim skupinama iz kulturnog života i kreativne industrije. Danas je to savez četrdeset strukovnih društava iz dvadeset četiri europske države i okuplja više desetaka tisuća članova. Karabuda je početkom listopada boravio u Zagrebu u povodu godišnje skupštine ECSA–e.

Doista nas slušaju Koliko je ECSA uspješna u svojem djelovanju od osnutka?

ECSA je vrlo uspješna već i zbog činjenice da je od prvog dana postala nešto što skladatelji nisu imali: njihov jedinstven europski glas. Prije nego što je osnovana, među

društvima nismo imali međusobni kontakt koji bi svima upotpunio sliku o globalnim događanjima i temama važnima za sve nas.

Kad biste se susreli s ključnim donositeljima političkih odluka i zakona u EU, zastupali ste jedno društvo, jednu zemlju, čak jedan glazbeni žanr, a to nije bilo dovoljno. Također, prije je uvijek postojala mogućnost i da netko drugi govori u ime skladatelja i »zastupa« naše interese. No sad, kad kao ECSA dođete s mandatom zastupanja svih skladateljskih društava u svim zemljama Europe, u ime skladatelja svih glazbenih smjerova, sada je drukčije, sada nas doista slušaju. Oni koji imaju pitanja i namjere ili trebaju odgovore vezane uz naše teme, znaju da smo mi ti s kojima treba razgovarati.

Koji su glavni ciljevi ECSA–e u Vašem mandatu?

Sasvim je jasno da skladatelj pojedinac, koliko god uspješan bio, nikad ne može biti ni približno jak kao velika međunarodna kompanija koja želi zaraditi na njegovu djelu. Zato nam je potrebna kontrola nad našim autorskim pravima jer samo tako imamo mogućnost pregovaranja. To je i jedini način da se osigura i sačuva raznolikost glazbe; ne treba poštivati samo komercijalni glas, trebamo se potruditi da sva glazbe bude jednako tretirana. Ne kažem da će sve vrste glazbe donositi jednak novac autorima, ali svi oni trebaju imati jednaka prava kako bi imali jednaku priliku.

Jačanje pozicije skladatelja

Anastazija Vržina

Kao pojedincima, teško nam je paziti na načine korištenja naših djela i zato su nam nužna društva za kolektivno ostvarivanje prava. Važno je da smo kao kreativci uključeni u procese odlučivanja u tim društvima. To jačanje pozicije skladatelja je osnovni cilj našeg djelovanja — uz, naravno, promicanje glazbene umjetnosti koncertima, festivalima i različitim drugim događanjima kojima se povezujemo s drugim

S Alfonsom Karabudom razgovarao je Milan Majerović–Stilinović

4

G

las društava koja imaju velik broj članova i više zarađuju, u ECSA–i nije nimalo jači od glasa malih društava. Svi smo jednaki i po tome što nema zemalja koje imaju stalno mjesto u Upravnom odboru.

autorima. U veljači smo imali vrlo uspješnu konferenciju Creators Conference. U lipnju smo za njezinu organizaciju dobili nagradu Visit Brussels za najbolju međunarodnu konferenciju, što znači da naš rad itekako zanima i ostale.

Može li ECSA pomoći svojim članovima u takvim slučajevima?

Međunarodno udruženje društava ipak mora orkestrirati velik broj raznovrsnih želja svojih raznovrsnih društava članova — kako to pomiriti?

Koliko je ECSA demokratična u svojem odlučivanju i radu — jesu li manja društva iz manjih europskih zemalja u ravnopravnom položaju?

Ideja o kontroli nad autorskim pravima jednako je važna i na sjeveru i na jugu Europe, neovisno o tome koliko su društva koja to čine učinkovita. Našom suradnjom efikasnija društva potiču ostala na efikasnost.

Razlog postojanja društava za kolektivno ostvarivanje prava, dakle, svuda je isti, kao i težnja autora da ta društva obave što bolji posao.

U jačanju svijesti o poštivanju autorskog prava važna je i uloga pojedinaca — mislite li da skladatelji previše zaziru od javnog istupanja u obranu svojih prava, možda predviđajući negativan odjek u medijima i javnosti?

Tako je, barem kod nas u Švedskoj, bilo prije. Samo je nekoliko skladatelja otvoreno istupalo protiv internetskog piratstva, jasno ističući kako im nelegalan download glazbe nanosi izravnu štetu. Ipak, klima se rapidno mijenja jer se mijenjaju i navike korisnika glazbe. Manje je privlačno »skidati« nelegalno glazbu ako imate pristup legalnim glazbenim servisima za razumnu cijenu. To je mnogo lakši i bolji izbor i ljudi to sve više čine. I mi smo imali zaista veliku stopu piratstva, ali u prošlih pet godina prihod od online glazbe i novih medija se udeseterostručio. U 2012. porastao je više od četrdeset posto u odnosu na godinu prije. To je nevjerojatna promjena. Digitalna glazba postala je ozbiljan posao za društvo za prikupljanje naknada. Ne poznajem internetsku infrastrukturu u Hrvatskoj, ali je iz tog primjera jasno da se morate boriti za svoja prava, ali i biti proaktivni u traženju najboljih poslovnih rješenja i modela koji će vaša prava ostvariti na najbolji mogući način.

Demokratično društvo HDS i njegova služba ZAMP doista djeluju tako, ali unatoč nastojanjima, još na našem tržištu nisu zaživjeli neki od najvećih takvih servisa poput iTunesa ili Spotifya.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Jedinstveni europski glas

Vjerujem da može — veći zbor se glasnije čuje i mogućnost da se takvi planovi ostvare sigurno se povećava.

Veoma smo demokratični. Sva društva, sve zemlje imaju jednako pravo glasa. Glas društava koji imaju velik broj članova i više zarađuju, u ECSA–i nije nimalo jači od glasa malih društava. Svi smo jednaki i po tome što nema zemalja koje imaju stalno mjesto u Upravnom odboru. U njega može biti izabran svatko — i nitko nema nikakvih jamstava da će ondje ostati ako njegovo djelovanje nije dovoljno aktivno. Glavni tajnik vašeg društva Antun Tomislav Šaban je primjerice predstojnik Komiteta za umjetničku glazbu i ujedno dopredsjednik ECSA–e. Na te je pozicije odabran samo zahvaljujući svojoj sposobnosti.

Facebook vs. Twitter Vi ste osobno prilično aktivni na nekim društvenim mrežama, uporno se njima koristite kao alatom za promicanje autorskih prava. Koliko je važan takav angažman, izvan društava?

Svijet je velik, društvene mreže su različite. Na Facebooku, na primjer, imam samo nekoliko prijatelja — samo članove obitelji. Twitter je pak iznimno važan za moj javni rad: ljudi koji me ondje prate su političari, novinari, skladatelji i kolege iz cijeloga svijeta. Samo nekoliko dobro plasiranih tvitova može donijeti velik broj reakcija s raznih strana, a to je iznimno važno.

Poznajete li i volite opus nekog hrvatskog skladatelja?

Kao predsjednik ECSA–e, morat ću se suzdržati od odgovora kojim bih nekoga preferirao, ali rado bih rekao da doista cijenim izvjesnog Ivu Josipovića (smijeh). Žao mi je što zbog predsjedničkih obaveza nema više vremena za skladanje. Istodobno, vrlo je važno što on kao kreativni pojedinac obavlja dužnost koju obavlja u Hrvatskoj. Mislim da dodir s umjetnošću daje čovjeku i mnoge alate za vođenje zemlje u pravom smjeru. Volio bih vidjeti još više pripadnika raznih kreativnih industrija na takvim odgovornim mjestima. Važno je da svi budemo još aktivniji i preuzmemo proces odlučivanja o svojem radu i djelima u svoje ruke.

Alfons Karabuda

5

Glazbeno–poetsko putovanje kroz Marulićev život Iako su naši skladatelji zastupljeni tek u malom opsegu, zadarski festival svake godine donese neuobičajene i raritetne projekte

I

z godine u godinu Glazbene večeri u Sv. Donatu potvrđuju se kao festival koji želi za ljetnih mjeseci pružiti Zadranima i njihovim gostima ono što im nedostaje tijekom godine — orkestralne koncerte i operne predstave u izvedbi renomiranih domaćih i stranih umjetnika. Ove su godine Večeri pokazale da idu ukorak sa zagrebačkim, ali i svjetskim glazbenim zbivanjima, pa je publika za samo otvorenje mogla uživati u projektu Opera pod zvijezdama u Zadru. Glazba Verdija i Wagnera mogla se čuti i na drugim koncertima, čime se zadarski festival pridružio svjetskoj proslavi 200. rođendana dvojice opernih velikana. Pozornost Zadrana privuklo je scensko uprizorenje Verdijeve opere Attila, iste one koja se od 1858. izvodila u zadarskom Teatru Nobile. To je kazalište bilo nekoć hram umjetnosti i središte glazbenih događanja. Danas takvog mjesta u Zadru nema (izuzmemo li Kazališnu kuću čija je akustika loša, a veličina pozornice ograničava nastupe većih ansambala).

Željko Karavida

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

53. Glazbene večeri u Sv. Donatu (Zadar, 9. srpnja do 14. kolovoza 2013.)

Piše: Ivana Jurenec

Koncertna dvorana razrušena je u Domovinskom ratu, a svakako treba spomenuti da je nedavno pokrenuta inicijativa o njezinoj obnovi.

Za razliku od festivala na kojima se izvode djela hrvatskih skladatelja, Večeri pružaju uvid u raznovrstan opus mahom repertoarnih djela. Iako su naši skladatelji zastupljeni tek u malom opsegu, zadarski festival svake godine donese neuobičajene, pa i u Hrvatskoj raritetne, nadasve zanimljive projekte.

Rukopisi iz zadarskih arhiva 53. Glazbene večeri u Sv. Donatu održavale su se od 9. srpnja do 14. kolovoza i predstavile jedanaest koncerata (i jednu operu). Već nakon svečanog otvorenja uslijedila su dva koncerta tematski drukčija od ostalih. U utorak, 16. srpnja, u klaustru Sv. Frane pred pult Zadarskog komornog orkestra (koncertni majstor Marco Graziani) stao je Edo Mičić. Rodom iz Zadra, Mičić danas živi i djeluje u Grazu. Sa željom da snimi diskografsko izdanje s djelima skladatelja koji su u XIX. stoljeću djelovali u Zadru, prije nekoliko godina počeo je zavirivati u zadarske arhive. Na otvorenju prošlogodišnjih Glazbenih večeri u Sv. Donatu dirigirao je dvjema skladbama koje je prethodno obradio za modernu izvedbu. Bile su to uvertira operi La madre slava Nikole Strmića i Motetto nella Messa per la Solenita di S. Anastasia, 15. Genarro 1856. Luigija Basinella. Ove je godine Edo Mičić Zadranima omogućio da čuju Pastorellu iz pera Giovannija Cigale (1805.–1857.), Talijana koji je višedesetljetnim djelovanjem kao voditelj zbora u Teatru Nobile i maestro di cappella katedralne crkve obilježio kulturni život Zadra u prvoj polovici XIX. stoljeća, o čemu saznajemo iz knjige Glazbeni život Zadra u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća muzikologinje Katice Burić. Cigalina Pastorella kraća je trodijelna, po izrazu vrlo ljupka skladba. Vedri karakter te plesni idiom koji se nazire iz glavne teme djela, kojom u variranom obliku ono i završava, izazvali su vrlo pozitivne reakcije slušatelja, koji su imali priliku još jedanput čuti to djelo, jer ga je Mičić odabrao kao dodatak koncertu. Njegovo zanimanje za skladatelje koji su djelovali u Zadru time ne prestaje, pa s veseljem iščekujemo ostale skladbe koje će Edo Mičić oživiti.

6

Zadarski komorni orkestar na čelu s violinistom Marcom Grazianijem

željko karavida

Priča o Marku Maruliću Drugi koncert na ovogodišnjim Večerima održao se 12. srpnja u crkvi Sv. Donata, a donio je Priču o Marku Maruliću. To je naziv projekta premijerno predstavljenog 2011. u sklopu Marulićevih dana u Splitu. Autor je Marin Kapor Kaporelo, član muškog vokalnog kvarteta Cantores Maruli, u kojem su još Zdravko Kraljević, Joško Perić i Blaženko Juračić, ujedno glazbeni voditelj

sastava. Za osobit doprinos očuvanju i promidžbi hrvatske kulturne baštine u 2011. godini glazbenici su dobili nagradu Umjetnik naroda moga. O čemu je u projektu riječ? U programskoj knjižici umjetnici pišu da je cilj projekta prikazati život i djelo Marka Marulića prožimanjem odabranih stranica iz njegova opusa i ugođajno i sadržajno srodnih djela iz glazbene baštine. Pritom se nastoji obuhvatiti kronološki tijek pjesnikova života, ali se žele naznačiti i povijesna zbivanja kojima je bio suvremenik. Stoga je projekt svojevrsna sinteza glazbenih (vokalnih i instrumentalnih) i poetskih slika. A ta je sinteza bila podijeljena u osam tematskih poglavlja (Prolog; Evokacija: palača rodi grad; Upućivanje u čestit život; Pripovist o Juditi; Ovdi usrid luke naša mlada plavca; Molitva suprotiva Turkom; Ovi svit je osin i magla; Uzdahu mojemu priklon uši tvoje).

Pluralitet glazbenih idioma Ta su poglavlja predstavljala putovanje kroz Marulićev život. Ono je ostvareno izmjenjivanjem glazbenih i poetskih dijelova. Odabrane ulomke iz Marulićeva opusa vrlo su sugestivno interpretirali književnica Marina Čapalija i mladi student glume Stipe Radoja. Između čitanja bili su umetani glazbeni brojevi, čiji je odabir bio vrlo raznovrstan. Tako su se ondje našla djela Marulićevih sunarodnjaka i suvremenika, poput Andrije Motovunjanina i Petra Hektorovića, ali i autora čije stvaralaštvo nema ni vremenskih ni zemljopisnih doticaja s Marulićem, primjerice John Dowland.

Našlo se tu i glagoljaškog pjevanja, instrumentalnih improvizacija na teme anonimnih autora, gregorijanskih napjeva, duhovne glazbe Tomasa Luisa da Vittorije pa čak i duhovna skladba Igora Kuljerića! Iz svega navedenog se (sasvim opravdano) može lako steći dojam da je projekt heterogena smjesa oprečnih stilsko–žanrovskih iskaza.

No pogledamo li širi kontekst, a poznavajući pluralitet glazbenih idioma koji je pratio područje Dalmacije u srednjem vijeku i renesansi, jasno je da projekt Priča o Marku Maruliću na jedinstven način pruža uvid u širu sliku onodobne poetsko–glazbene kulture.

Falsifikat povijesti Ono što jest upitno u toj slici je način njezine prezentacije. Za glazbeni dio bili su zaduženi spomenuti članovi sastava Cantores Maruli te gitarist Petar Čulić, koji je instrumentalnim skladbama pratio čitanja odabranih dijelova Marulićeva opusa ili je svirao samostalno između vokalnih dijelova. Usprkos njegovoj besprijekornoj izvedbi, nismo se mogli oteti dojmu da bi lutnja bila zvukovno prikladniji i umjetnički opravdaniji odabir. Vokalna izvedba nametnula je još važnije pitanje: ako je namjera bila

predstaviti pluralitet umjetničkih promišljanja onoga vremena, zašto je izvedba sve stavila pod isti nazivnik? Glazbeni voditelj sastava Cantores Maruli, bas Blaženko Juračić obradio je većinu glagoljaških napjeva projekta za četveroglasni muški sastav. Harmonizacija i njihova interpretacija uvelike je podsjećala na izvedbu klapskog pjevanja.

Iako ono korijene ima u bugaršćicama i glagoljaškom pjevanju, njegov moderni tonalitetni izričaj uvelike odudara od tih formi. Još bi se zbog njihova potpunog ili djelomičnog svjetovnog karaktera (sjetimo se da su svjetovni elementi u duhovnu glazbu prodirali upravo preko glagoljaškog pjevanja) takav način vo-

N

i približavanje daleke prošlosti sadašnjosti ne može biti povod da se srednjovjekovna glazba izvodi u četveroglasnom akordičkom slogu na način klapskog pjevanja.

Takva interpretacija može dovesti jedino do bezrazložnog falsifikata povijesti, a ne njezina prožimanja sa sadašnjošću.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

L jetni f estivali 2 0 1 3 .

kalne interpretacije mogao razumjeti.

No to nikako ne može biti slučaj kod renesansnih moteta, a još manje gregorijanskih himana. Ni približavanje daleke prošlosti sadašnjosti ne može biti povod da se srednjovjekovna glazba izvodi u četveroglasnom akordičkom slogu na način klapskog pjevanja. Takva interpretacija može dovesti jedino do bezrazložnog falsifikata povijesti, a ne njezina prožimanja sa sadašnjošću.

Razlučujući zamisao projekta Priča o Marku Maruliću od njegove realizacije, možemo ustvrditi da mu nesumnjivo pripada mjesto u prezentaciji hrvatske kulture. U kojoj je mjeri ona autentično predstavljena, možete prosuditi sami ako poslušate istoimeno diskografsko izdanje u nakladi Verbuma.

7

L jetni f estivali 2 0 1 3 .

Hrvatski skladatelji i izvođači na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama

U znaku 1813. i 1913.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

obiđen je kanon koji popunjava programe koncertnih sezona, koji je široko otvorio vrata glazbi druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, a posebno je važno to što je publika, odslušavši odabrana djela, uglavnom reagirala oduševljeno.

Najbrojniji domaći U tako sastavljenom programu i nije moglo biti veće zastupljenosti hrvatskih skladatelja nego što je bilo (Dora Pejačević, Jakov Gotovac, Anđelko Klobučar, Marko Ruždjak i Krešimir Seletković), ali su zato izvođači programa bili brojni hrvatski glazbenici–solisti (njih sedamnaest, što je nezabilježeno u povijesti Dubrovačkih ljetnih igara). Svi su oni pokazali visoku profesionalnost i zrelu interpretaciju odabranog djela.

Mladen Tarbuk i Krešimir Dolenčić oduševljeno su dočekali svoje prvo dubrovačko ljeto.

N

ovom je programskom koncepcijom učinjen zaokret u glazbenom programu festivala.

8

N

Piše: Ileana Grazio

a predstavljanju glazbenog pretprograma 64.

Dubrovačkih ljetnih igara direktor za glazbu Mladen Tarbuk najavio je zaokret u koncipiranju glazbenih priredaba, ističući da će program biti u znaku godina 1813. i 1913., jer su one važne za povijest glazbe... Svoju je najavu šire obrazložio u uvodu festivalske knjižice gdje je između ostalog napisao: (...) Glazba se mijenjala zajedno sa čovječanstvom pokušavajući izraziti ritam tih mijena. U nekim trenucima te su promjene bile prave male revolucije, a njihove posljedice su znale zacrtati putove razvitka glazbe kroz cijelo stoljeće. Zato sam odlučio odabrati dva takva presudna trenutka koja su uvelike oblikovala i glazbu današnjice — dvjesto godina rođenja Giuseppea Verdija i Richarda Wagnera te stotu obljetnicu izvedbe Posvećenja proljeća Igora Fjodoroviča Stravinskog. U te svjetionike prošlosti ubraja se i Benjamin Britten, veliki zaljubljenik u Dubrovnik, koji je rođen prije stotinu godina; sjetili smo se i Clauda Debussyja čija će se Sonata za violončelo i klavir izvesti na dan majstorova rođenja, 22. kolovoza (...) Takvom je programskom koncepcijom učinjen zaokret u glazbenom programu festivala, za-

U prvoj ovogodišnjoj festivalskoj priredbi, Mozartovoj operi Così fan tutte, ostvarenoj u suradnji s londonskom fondacijom Music Without Frontiers, međunarodna je pjevačka ekipa bila ispod razine naših pjevača: mladog baritona Matije Meića te glumački i pjevački briljantnog Giorgia Suriana.

Koncert 1813. Verdi vs. Wagner, održan ispred crkve Sv. Vlaha, imao je redateljsku manjkavost: moglo bi se reći da su projekt spasili pjevači, među kojima su bile i naše sopranistice Lana Kos, Ilijana Korać i Adela Golac Rilović te mezzosopranistica Ivana Srbljan.

Koncert Hommage á Milka Trnina mezzosopranistice Dubravke Šeparović–Mušović i pijanista Đorđa Stanettija prenesen je iz zagrebačkog ciklusa Molto cantabile u HGZ–u u dubrovački Knežev dvor. Program su činile skladbe Richarda Wagnera i Arnolda Schönberga, a cijeli drugi dio večeri ispunile su pjesme Jakova Gotovca napisane na narodne stihove: Žalba na zemlju, Mornareva ljubav i S dragim u svijet. Pjesme su jedinstvenog ugođaja, ocrtavaju tugu djevojke za izgubljenim dragim, pri čemu Gotovčeva glazba ne samo da ilustrira sadržaj nego ga mjestimično i dopunjuje. Dubravka Šeparović–Mušović te je večeri ponudila suptilnu interpretaciju raskošnim glasom, gradeći široku gradaciju emocija i za to je i nagrađena Nagradom Orlando, koju HRT dodjeljuje za najbolji koncert festivalske sezone (istu je nagradu dobila prije trinaest godina). Iz spomenutog zagrebačkog ciklusa u Kneževu dvoru također smo čuli koncert Lijepa Magelona. No posebnost dubrovačkog programa činilo je pet pjesama Anđelka Klobučara napisanih na stihove Dobriše Cesarića, nazvanih

Trenutci (Početak proljeća, Proljetna kiša, Tiho, o tiho, Voćka poslije kiše i Kasna jesen). Klobučareva je glazba s puno profinjenosti obavila odabrane pjesme, a tako ih je i uz klavirsku pratnju Miháliya Menelosa Zeke otpjevao bariton Krešimir Stražanac. Drugi je dio programa ispunio ciklus Brahmsovih pjesama Lijepa Magelona, no pjevač nije postigao uspjeh s početka večeri. Bilo je predugo i dosadno.

Seletkovićeva praizvedba Talijanski violončelist Enrico Dindo i pijanistica Monica Cattarossi Sonatom za violončelo i klavir 22. kolovoza obilježili su Debussyjev rođendan, ali se na njihovu programu našla i Sonata u e–molu Dore Pejačević, lako prihvatljivo djelo puno melodija koje zaslužuje da ga češće izvode naši violončelisti.

Gitarski trio Elogio (Petrit Çeku, Pedro Ribeiro Rodrigues i Tomislav Vukšić) u svoj program uvrstili su dvije skladbe hrvatskih skladatelja.

Travanj je najokrutniji mjesec Marka Ruždjaka predstavlja sve karakteristike autorova rukopisa: suptilnost, poetičnost i bogatstvo asocijacija na glazbu prošlih vremena u pažljivo oblikovanoj harmoniji. Umjetnici su, poštujući zapis do detalja, skladbi dali inventivan habitus.

Drugi hrvatski skladatelj, Krešimir Seletković, po narudžbi Dubrovačkih ljetnih igara napisao je skladbu za gitarski trio i nazvao je Per Pe Tuum mobile; naziv djela dijeli početna slova imena izvođača gitarskog trija Elogio. Skladba je građena na specifičnom modusu koji u prvome dijelu uzlazi cijelim dijapazonom instrumenta, dok u drugome silazi, karakterističan je ritamski aspekt koji u tri razine istodobno donosi različite ritamske elemente, što rezultira prividnom promjenom metra. Gitarski trio Elogio je u ravnoj dinamičnoj liniji odsvirao skladbu bez veće angažiranosti.

Kontrolirana kakofonija Dubrovački komorni zbor s dirigentom Franom Krasovcem u dominikanskoj je crkvi vrlo dobro predstavio duhovne skladbe iz europske riznice, a izveli su i Beatus vir hrvatskog skladatelja Vlade Sunka, profesora na odjelu Glazbene umjetnosti pri Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Skladba napisana na tekst 111. psalma odiše nebeskim mirom, što je istaknuo zbor s dirigentom Krasovcem.

Dubrovački simfonijski orkestar je imao tri nastupa: Mozartova opera Così fan tutte, koncert posvećen Brittenu kad im se priključio Zagrebački kvartet (Sergej Evseev, Davor Philips, Hrvoje Philis i Martin Jordan) na autorskoj ve-

čeri Đele Jusića Ulicama moga grada na kojem je sudjelovao i Mješoviti zbor Libertas (voditelj Viktor Lenert). Svaki nastup Dubrovačkog simfonijskog orkestra bio je korektan.

Dirigent Berislav Šipuš godinama sa svojim Cantus Ansamblom gostuje na Dubrovačkim ljetnim igrama i uvijek nudi veoma zanimljiv program.

Ovaj su put to bila djela Győrgyja Ligetija i Gustava Mahlera. Večer je bila nazvana La cacophonie chantée, a dobro uvježban orkestar pratio je odlično pjevanje sopranistica Tamare Franetović Felbinger i Lidije Horvat, mezzosopranistice Ivane Srbljan i basa Ivice Trubića. Dirigent Šipuš je čvrsto, bez imalo kolebanja, cijeli sadržaj držao u rukama i u glavi.

N

a ovogodišnjim je Igrama sudjelovalo čak sedamnaest hrvatskih glazbenika–solista i ansambala, što je najviše u povijesti festivala.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

U tako sastavljenom programu i nije moglo biti veće zastupljenosti hrvatskih skladatelja nego što je bilo

Simfonijski orkestar Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu odgovorio je zadatku sudjelujući na već spomenutoj večeri posvećenoj Verdiju i Wagneru. Komorni gudački orkestar Hrvatske glazbene mladeži bio je vrlo uspješan u izvedbama programa Vivaldi vs. Piazzolla zajedno sa Zagrebačkim kvartetom saksofona, solisticama — violinisticom Đanom Kahriman i udaraljkašicom Ivanom Bilić, pod vodstvom Pavla Zajceva.

Posebno zanimanje publike izazvalo je gostovanje Simfonijskog orkestra i zbora Mađarskog radija, ali i zbog izbora programa: Posvećenje proljeća Igora Stravinskog i Daphnis et Chloé Mauricea Ravela. Veliki izvođački aparat bio je postavljen ispred bočnih vrata dubrovačke katedrale, a publika je ispunila prostor sve do Gradske kavane. Ispred izvođača stajao je hrvatski dirigent Mladen Tarbuk, s jasnom predodžbom o izabranim partiturama i bez teatralne geste nametnuo se autoritetom i znanjem te u velikom luku rastvorio dva veličanstvena djela europske glazbe. Publika je izvanredno reagirala i bila sretna da joj se na takav način približila glazba prve polovice 20. stoljeća jer je takva glazba godinama u programima Dubrovačkih ljetnih igara uglavnom bila zapostavljena.

Ovogodišnji iskorak glazbenog programa nameće pitanje što će biti u 65. sezoni?

Trio Elogio u atriju Kneževa dvora praizveo je Per Pe Tuum mobile Krešimira Seletkovića, djelo pisano na narudžbu Dubrovačkih ljetnih igara

9

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Autorski koncert Đele Jusića 5. kolovoza 2013. na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama

Ulicama moga grada Gdje završavaju »lake note« i počinje »ozbiljna glazba« Piše: Marija Grazio

N

a otvorenoj pozornici ispred Kneževa dvora i Katedrale nismo čuli, osim u dodatku, nijednu pjesmu koja ga je učinila poznatim.

D

ubrovnik — grad od kamena, ružmarina i čempresa.

Grad–pjesnik.

Davno, kad je odlučio nastati, zacrtao je svoju vječnost. U njegovu kamenu tijelu žive spavači umorni od njegove nedostižne ljepote, odustali od izazova, uglavnom ne uznemiravajući muze koje se noću vuku ulicama i po Stradunu. Dio ipak čuje njihov pjev i zapiše ono što Dubrovnik jest. Sretnemo ih u djelima onih u kojima se On zrcali i u kojima se prožima »umjeteonstvo« kamena, mora i duha.

Prepoznatljiv svijet Grad kao polazna točka stvaranja bila je to i skladatelju Đeli Jusiću. Iako na cjelovečernjem koncertu na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama (5. kolovoza 2013. ispred Kneževa dvora i Katedrale) nismo čuli, osim u dodatku, nijednu pjesmu koja ga je učinila poznatim i prepoznatljivim na ovim prostorima, onaj tko poznaje i drugi dio njegova skladateljskog rada nije ostao uskraćen za Jusićevu melodiku. Jednostavna, pitka, skladna, pamtljiva. U sklopu istih parametara harmonije, melodije i ritma, a s malim nenametljivim glazbenim potresima, Jusić uspijeva stvoriti svoj prepoznatljivi svijet. Upravo na primjeru takvih djela mogla bi se voditi duga rasprava o tome gdje završavaju »lake note« i poči-

nje »ozbiljna glazba«. Jer sve što Jusić stvara proizašlo je iz nevjerojatne glazbene iskrenosti. Zato je ta glazba privlačna svima, pa i onda kad ne zadovoljava onaj dio publike koji je sklon intelektualnim spekulacijama i temeljitoj analizi djela. U njegovoj glazbi nema iznenađenja, ali to kompenzira cjelovitošću i logičnom gradnjom. Nikad se ne upušta u nepoznate misli, već stvara akumulirajućim iskustvom.

Iz opere u nastajanju Andaluzija (stihovi Džemaludin Latić) predstavio je nekoliko ulomaka, pa je to bila i svojevrsna praizvedba: Uvertiru, te dvije arije (Prolog i Ah, Antonio).

Jusić se, barem nazivom toga djela, preselio na Iberski poluotok i slučajno ili namjerno pokazao upravo glazbom povezanost Mediterana i Balkana. Arije je u dramatičnom stilu i angažirano interpretirala već proslavljena Dubrovkinja, mezzosopranistica Dubravka Šeparović–Mušović, koja je u slijedu programa izvela još i Oče naš te Slobodo, prijateljice moja iz oratorija Istina o Gradu (stihovi Luko Paljetak). U Prologu je sudjelovao i zbor Libertas (voditelj Viktor Lenert), brojčano upotpunivši pozornicu i dajući večeri karakter spektakla.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

L jetni f estivali 2 0 1 3 .

Vječna inspiracija Gradom Dubrovački simfonijski orkestar pod dirigentskom palicom samog Đele Jusića obavio je

Publika na autorskom koncertu Đele Jusića ispunila je prostor ispred Kneževa dvora

korektno svoj zadatak, iako je nažalost svirao neangažirano. Možda je uzrok bila vruća kolovoška noć i predug program ili neadekvatno reagiranje na (ne) autoritet dirigenta. Našla su se tu mnogobrojna djela i stavci, kao što je Orkestralna suita (Obrisi nad Gradom, Igra galebova, Dubrovački tanac) pa jedan Intermezzo (koji nije bio najavljen) i orkestralna suita Dubrovački kantuni (jedan stavak preskočen), možda najcjelovitija i najujednačenija skladba u interpretaciji i skladateljskom pismu te večeri. Kantuni su pričali o zvonima Grada, dubrovačkim jutrima, đardinima, svjetlu, tuzi, radosti i molitvi, opisujući nam dragi osjećaj i ponos koji gajimo za taj prostor.

10

Dubravka Šeparović–Mušović i Đelo Jusić pred Dubrovačkim simfonijskim orkestrom i Zborom Libertas

Između arija i orkestralnih djela izveo se i Koncert za gitaru i orkestar. Djelo je praizvedeno u listopadu 1997. godine, a solist je tada bio, kao i ove večeri, ugledni dubrovački gitarist Maroje Brčić. Očito dobro poznavajući notni tekst, predao se muziciranju bez velikih

opterećenja, pomalo lakonski, primjereno događanju, muzikalno i ležerno.

A samo djelo možda ima predug tok, usprkos finoći invencije i muzičkih ideja.

Na samom kraju toga svečarskog koncerta zabavili smo se slušajući poznate melodije Johna Lennona i Paula McCartneyja koje su predstavile Jusića i kao vrsnog aranžera.

Tim je koncertom Đelo Jusić već tkozna koji put Gradu podario one melodije koje ga definiraju. U raznovrsnom opusu ovjenčanom mnogobrojnim nagradama neprestano se proteže njegova vječna inspiracija, a to je ovaj prostor. I onda kad bježi u neke druge konstrukcije, ne uspijeva odanost Dubrovniku izostaviti iz vlastite glazbe. Naslonjen jednim dijelom na mediteransku tradiciju i folklor, a drugim na univerzalniju projekciju proizašlu iz davnih vremena, iz svojeg mađioničarskog laboratorija stvara dubrovačku, autentičnu glazbu. Đelo Jusić i Grad vole se vječno.

Đelo Jusić zahvalan je intendantu Igara Krešimiru Dolenčiću

11

L jetni f estivali 2 0 1 3 .

38. Osorske glazbene večeri (Osor, otok Cres, od 19. srpnja do 25. kolovoza 2013.)

Osorski skladatelji 2013.

Hrvatsko glazbeno stvaralaštvo i novom je vodstvu u središtu programske koncepcije festivala

Lijepo vodstvo Osorskih glazbenih večeri: umjetnička ravnateljica Ivana Kocelj i izvršna direktorica Martina Lipovac

O

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

sor, slikovito mjestašce na otoku Cresu, od 19. srpnja do 25. kolovoza ove je godine trideset osmi put privukao velik broj glazbenih umjetnika i znatiželjnika žednih istinske umjetnosti. U središtu 38. Osorskih glazbenih večeri, festivala jedinstvenog po umjetničkoj koncepciji koju je njegov utemeljitelj Daniel Marušić zasnovao na vrijednoj tradiciji promicanja hrvatskoga glazbenog stvaralaštva, protekloga su ljeta bili, po mišljenju mnogih, najpoznatija hrvatska skladateljica Dora Pejačević, u povodu obilježavanja 90. godišnjice njezine smrti, i još jedan ugledni predstavnik moderne, Blagoje Bersa, u povodu 140. godišnjice njegova rođenja. U Osoru su opusi dvoje spomenutih skladatelja, koji su stvaralaštvom u pravom smislu riječi oplemenili hrvatsko glazbeno naslijeđe, predstavljeni izborom njihovih najkvalitetnijih ostvarenja.

Divljenja vrijedan opus

Glazbenici u Osoru

12

Festival su dojmljivom izvedbom Koncerta za klavir i orkestar u g– molu, op. 33 Dore Pejačević, stoljeće nakon njegova nastanka, otvorili Martina Filjak i Simfonijski orkestar HRT–a, pod dirigentskim vodstvom Aleksandra Markovića. Uslijedili su Gudački kvartet u C–duru, op. 58, na koncertu Gudačkog kvarteta Tartini, ciklus Četiri pjesme, op. 30, u izvedbi mezzosopranistice Marte Babić i pijanistice Ane Čehil Peršinec te dojmljiva Sonata za violončelo i klavir u e–molu, op. 35 na posljednjem ovogodišnjem osorskom koncertu, u izvedbi Enrica Dinda i Monice

Grad Osor između otoka Cresa i Lošinja

Cattarossi. Divljenja vrijedan opus jednoga od najvažnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća, Blagoja Berse, također je bio zastupljen već na prvome koncertu 38. Osorskih glazbenih večeri, i to dvjema majstorski ostvarenim simfonijskim pjesmama, Sablasti i Sunčana polja. Nit Bersina stvaralaštva provlačila se i kroz festivalski program pa je uslijedila njegova popularna Idila, u obradi Pavla Dešpalja i izvedbi Varaždinskog komornog orkestra, a potom i solo pjesme, od kojih su nesumnjivo najpopularnije Seh duš dan i Robinjica, s koncerta mezzosopranistice Renate Pokupić i pijanistice Lede Parać.

Duhovni Detoni Uz neupitnu vrijednost skladateljskih opusa Dore Pejačević i Blagoja Berse kao središnjih osobnosti ovogodišnjih Osorskih glazbenih večeri, tri su koncertne večeri bile posvećene prerano preminulom hrvatskom skladatelju Marku Ruždjaku. Njegove su osebujne skladbe, Klasični vrt za gudački kvartet, Centone i Vitae arbor za orgulje te La Frontera, poema en varios metros, idiomas, y estilos za sopran i komorni orkestar, predano izveli Gudački kvartet Porin, Ante Knešaurek te Davorka Horvat i Cantus Ansambl, pod ravnanjem Berislava Šipuša. Hrvatsko glazbeno stvaralaštvo predstavljeno je i nizom izvedbi važnih ostvarenja kojih se uvijek vrijedno prisjetiti.

Ostajući vjerna temeljnoj zadaći poti-

canja umjetničke kreacije, programska koncepcija festivala i ove je godine u središte pozornosti stavila nove skladbe, naručivši od petorice hrvatskih skladatelja nova djela. Prva u nizu bila je Ma(d)ri(g)alesca, za zbor i udaraljke Dubravka Detonija, koju je na svojem koncertu 21. srpnja praizveo sve prisutniji Vokalni ansambl Antiphonus, pod umjetničkim vodstvom Tomislava Fačinija. Budući da je skladba, prema autorovim riječima, trebala biti praizvedena na blagdan Velike Gospe, a on sam se prvi put na svojem stvaralačkom putu susreo s duhovnom tematikom, djelo je postupno preraslo u posvetu njegovoj majci. Sastavljena od niza povezanih kraćih odjeljaka, utemeljenih na ulomcima iz crkvenih, ali i svjetovnih tekstova, skladba sadrži elemente moteta i madrigala, a u svojoj je osebujnoj srži neka vrsta lirskoga ronda, s brojnim tipično polifonim obilježjima. Članovi Vokalnog ansambla Antiphonus vješto su »prošarali« glazbeni sadržaj tog filigranski satkanog djela pastoralnim ugođajem, praćeni nenametljivom, ali zamjetnom potporom udaraljkaša.

Koloristični Kabiljo i Slaviček Alfi Kabiljo sam je istaknuo kako posljednjih desetak godina intenzivno sklada komornu glazbu pa je tako za koncert Trija Osor, 23. srpnja, napisao efektnu Liburnijsku suitu za flautu, violončelo i klavir, skladbu nadahnutu istarskim koloritom i tematikom drevnih moreplovaca koji su u vrijeme vladavine Rimljana bili dijelom rimske provincije Dalmacije. U članovima Trija Osor, flautistici Renati Penezić, violončelistu Petru Kovačiću i pijanistici Zariji Alajbeg Galuf, to je kontrastno trostavačno ostvarenje, koje seže od pokretnog Preludija, preko sentimentalne Legende, do plesnog Finala, dobilo uvjerljive, dinamične i predane tumače.

Pet dana poslije, vrsni violinist Martin Draušnik i uigrani Cantus Ansambl, pod vodstvom Berislava Šipuša, s uvjerenjem su praizveli Komsomolkinu suzu, za violinu i komorni orkestar Marka Slavičeka, mladog hrvatskog skladatelja i ovogodišnjeg dobitnika potpore za stvaralaštvo mladih skladatelja iz Fon-

da Rudolf i Margita Matz. Mladi je autor skladbu napisao u proljeće 2012. godine, pronašavši nadahnuće u proznoj poemi Moskva–Petruški Venedikta Vasiljeviča Jerofejeva. Maštovito djelo, čiji logično osmišljen glazbeni sadržaj na trenutke podsjeća na filmsku glazbu, ugođajem se vrlo prikladno uklopilo u prostor osorske katedrale. Uvod i završnica u prvi plan stavljaju pjevnu, ali odlučnu melodiju koju iznosi violina, dok je središnji dio skladbe, ujedno i njezina kulminacija, umjereno dramatičan i prošaran živopisnim orkestralnim koloritom. Suradnja zrelog solista, violinista Martina Draušnika i uvijek domišljatih članova Cantus Ansambla, u Slavičekovu je djelu ostvarena na zavidnoj razini.

K

omsomolkina suza za violinu i komorni orkestar maštovito je djelo Marka Slavičeka, mladog hrvatskog skladatelja i ovogodišnjega dobitnika potpore za stvaralaštvo mladih skladatelja iz Fonda Rudolf i Margita Matz.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

D

ora Pejačević i Blagoje Bersa kao središnje skladateljske osobnosti, tri večeri posvećene opusu Marka Ruždjaka i čak pet praizvedbi novih djela hrvatskih skladatelja.

Foretićeva Buba i Knešaurekova Nada Svoj neodoljivi VW kvintet Silvio Foretić napisao je u povodu 200. rođendana Giuseppea Verdija i Richarda Wagnera, izmiješavši motive i dijelove melodija iz popularnih ostvarenja dvojice obljetničara, koji ipak nikad ne zazvuče do kraja. Iako je djelo koje nazivom namjerno asocira i na Volkswagen, kao svojevrsno glazbeno vozilo, prvotno namijenjeno orkestralnoj izvedbi uz pratnju orgulja, uvijek domišljati skladatelj nikad ga nije do kraja ostvario u tome obliku, ali ga je naposljetku, potaknut narudžbom Osorskih glazbenih večeri, preradio u verziju za kvintet limenih puhača.

Tako je Foretićev VW kvintet 6. kolovoza praizveo izvrstan talijanski kvintet Gomalan, nesumnjivo prodrijevši u skladateljevu izvornu zamisao.

Posljednja u nizu festivalskih praizvedbi bila je ona delikatne i do detalja razrađene skladbe Nada, orguljaša i skladatelja Ante Knešaureka. Prema skladateljevim riječima, osjećaji iščekivanja, povjerenja, privrženosti, ljubavi i nadanja, koji rezultiraju interakcijom duše, srca i uma, pretočeni su u glazbeni sadržaj djela koje orkestar tretira izrazito koloristički. U članovima Komornoga gudačkog orkestra HGM–a, pod pomnim vodstvom Pavla Zajceva, Knešaurekova je Nada pronašla svježe i entuzijastične interprete koji su se istinski potrudili prodrijeti u svaki njezin, pa i najskriveniji kutak.

Dojmljiva završnica Kao šećer na kraju ovogodišnjih Osorskih glazbenih večeri bilo je gostovanje izvrsnog talijanskog violončelista Enrica Dinda i pouzdane pijanistice Monice Cattarossi, u završnici festivala, 25. kolovoza. Velikom zanimanju publike za koncert dvoje umjetnika koji su četiri dana prije nastupili na Dubrovačkim ljetnim igrama, neupitan je doprinos dao odabir programa, sastavljen od triju sonatnih bisera Claudea Debussyja, Dore Pejačević i Sergeja Rahmanjinova, koji su pratila i dva efektna dodatka. S osobitom je pozornošću dvoje temperamentnih glazbenika izvelo zrelo komorno ostvarenje Dore Pejačević, zahtjevnu Sonatu za violončelo i klavir u e–molu, op. 35. Jedina skladateljičina sonata za violončelo i klavir stara je cijelo stoljeće, a njezin se glazbeni sadržaj gotovo potpuno temelji na tradicionalnim postulatima, što su iskusni Enrico Dindo i Monica Cattarossi posve prepoznali, prepustivši se usklađenom i senzibilnom, ali nimalo pretencioznom muziciranju. U svakom slučaju, bio je to vrlo prikladan završetak još jednog atraktivnog izdanja festivala koji će zacijelo i nadalje spajati tradiciju i suvremene tekovine, izvodeći i promičući hrvatsku glazbenu umjetnost.

13

L jetni f estivali 2 0 1 3 .

N

Novi eksperimentalni ansambl na horizontu suvremene glazbe u znaku Cageova naslijeđa BROJ 182, LISTOPAD 2013.

U

Piše: Karolina Rugle

sklopu nedavno održanog festivala Breakthrough, u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, pod intrigantnim naslovom Slučaj MSU, zagrebačkoj se publici prvi put predstavio APU Postmodern Art Ensemble.

Tom je prigodom središnji, kružni dio

APU ansambl ispred lastovske crkve Sv. Kuzme i Damjana

Spiritus movens APU-a: Neven Radaković

pozornice dvorane Gorgona ustupljen publici, a okružili su je članovi ansambla, glazbeni i video »eksperimentatori« koji već nekoliko godina djeluju u sklopu APU–a. Spiritus movens i umjetnički voditelj sastava je Neven Radaković, akademski glazbenik i dirigent, koji je imao priliku i povlasticu odabrati suradnike za taj avanturistički projekt. Među njima su se našli glazbenici, većina porijeklom iz Istre, koji su već svojim prethodnim umjetničkim radom i raznolikošću interesa te svo-

jom otvorenošću za novo i neobično ostavili dojam potencijalno dobrih suradnika u osnivanju ansambla. Svi su oni prije svega akademski obrazovani glazbenici, uglavnom izdanci Muzičke akademije u Zagrebu (Luka Žužić, Iva Štefančić, Vinka Burić, Milan Grbić, Branko Nikolić, Hrvoje Štimac, Fabio Jurić i Kaja Farszky), a u ansamblu djeluju i neki od istaknutijih hrvatskih video umjetnika, zaokružujući tako dio osnovne ideje o multimedijskom ansamblu.

Početni imPuls Iz umjetničkog koncepta i inicijative koju su u ljeto 2010. počeli Ivan Dobron i Neven Radaković, razvila se jezgra APU ansambla. Naime, u sklopu ljetnog glazbenog festivala na Lastovu, okupljen je ad hoc puhački ansambl koji je održao radionicu Minimalizam i aleatorika u djelima američkog skladatelja Terryja Rileyja i koncert u tamošnjoj crkvi Sv. Kuzme i Damjana koja je ujedno bila i dio kulise za mapping/stop animaciju koja je pratila izvedbu. U prvome dijelu programa izveli su standardni klasični repertoar za taj instrumentalni sastav, a za drugi dio koncerta predviđena je izvedba poznate skladbe začetnika američkog minimalizma Terryja Rileyja In C. Odlučili su se za eksperimentalni pristup djelu i pomalo netipično tretiranje minimalističke partiture, proširujući tako opseg sloboda koje Riley daje izvođačima u tekstu koji prati notni zapis. Ignorirajući ulogu metronoma koju preuzimaju instrumenti i fokusirajući se ponajprije na jedan od mogućih interpretacijskih načina tretiranja građe koji su navedeni u naputcima za izvođenje (augmentaciju), na svojevrstan su način manipulirali glazbenom građom.

Poštujući sam zapis, no vodeći se drukčijim smjernicama pri izvedbi, u svojem istraživanju na toj pionirskoj skladbi minimalizma, apuovci su rastakanjem ritmičkih pulsacija ključnih za minimalizam promijenili zvučnu teksturu djela i dobili vrlo zanimljiv rezultat.

Slučaj zvuka i tišine

Instrumentarij APU-a izravna je aluzija na doba Johna Cagea

14

Na taj intrigantni početak nastavile su se radionice, performansi i koncerti koji su 2011. uslijedili u Puli, Pazinu i Poreču. Dijelom koncepcije ansambla je i zajedničko promišljanje glazbenog djelovanja skupine, pa svakome od nastupa nerijetko prethode dani ili čak tjedni zajedničkog boravka i rada cijele skupine u mjestu u kojem će poslije nastupiti. U 2012. godini, koju su obilježili brojni koncerti u čast stote obljetnice smrti Gustava Mahlera, APU je također toj velikoj skladateljskoj osobnosti upriličio hommage vlastitim glazbenim projektom koji je dekonstrukcijom glazbenog materijala (obraćajući se motivu Mahlerove 1. simfonije Titan) težio zvučno ocrtati psihološke promjene koje su pratile skladateljev život.

P

oput nekih od ansambala i glazbenika s početka sedamdesetih, ovo »neokejdžovsko« promišljanje glazbe i zvuka nudi vlastitu reinterpretaciju skupa ideja u glazbi.

U protekle dvije godine težnja s reinterpretacije (prethodno) skladanih djela prešla je potpuno na eksperimentalnu glazbu, ponajviše pod utjecajem glazbe, skladateljske poetike i umjetničke filozofije Johna Cagea, što je i eksplicitno izraženo u naslovima nekih projekata, poput prošlogodišnjeg Cage in a Case. Upravo Cageovo shvaćanje eksperimentalne glazbe glavno je polazište za brojne projekte, izvedbe i radionice koje se bave promišljanjem i osluškivanjem zvuka i njegova stvaranja, te shvaćanjem tišine kao izvora zvuka i važnog konstitutivnog dijela glazbe. Jedinstvenost svakoga od APU–ovih projekata ističu i naslovi (Slučaj sv. Franje, Slučaj novigradske arterije, Slučaj MSU itd.), aludirajući na Cageov slučaj, ali i neponovljivost umjetničkog »obraćanja« samom prostoru, povodu ili situaciji.

S obzirom na to da na hrvatskoj glazbenoj sceni, a osobito među profesionalnim ansamblima i glazbenicima, trenutačno izostaju slični ansambli koji bi se prije svega bavili eksperimentalnom glazbom i/ili slobodno improviziranom glazbom, teško je usporediti i u tom smislu smjestiti dosadašnje djelovanje APU ansambla u neki postojeći umjetnički krug ili smjer. Poput nekih ansambala i glazbenika s početka sedamdesetih, to »neokejdžovsko« promišljanje glazbe i zvuka nudi vlastitu reinterpretaciju skupa ideja u glazbi koje su nastajale sredinom prošloga stoljeća i koje se i danas iščitavaju i »čuju« na različite načine.

Ipak, u nedostatku »zraka s drugih planeta« u većem dijelu suvremenog hrvatskog glazbenog stvaralaštva, ostaje pozamašan (barem umjetnički) prostor za takvu mladu glazbeno–istraživačku inicijativu.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

U nedostatku »zraka s drugih planeta«

acionalna smotra tradicijske vokalne baštine Hrvatske pod nazivom Zarozgajmo na Ćićariji održala se šesti put u nedjelju, Zarozgala je i ženska vokalna skupina Lanišće 9. lipnja 2013. u istarskom Lanišću na Ćićariji, podno planinskog vrha Orljaka. Sve je počelo u podne svetom misom s tradicijskim napjevima, a nastavilo se besplatnom degustacijom jela s ćićskog menija, otvaranjem izložbe Kamen, drvo, boje Zorka Ziralda, predstavljanjem zbirke pjesama Suita mediterranea Vladimira Pernića te popratnim predavanjima i izložbama rukotvorina i slika. Središnji dio manifestacije počeo je u 17 sati pokraj župne crkve Sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile; u petnaestak skupina nastupilo je oko sto pedeset izvođača. Ljubitelji tradicijske kulture mogli su na jednom mjestu pratiti bogatstvo narodnih nošnji, običaja te raznoliko vokalno tradicijsko blago čiji se dio nalazi i na UNESCO–voj listi nematerijalne kulturne baštine. Zabugarile su tako domaće članice Ženske vokalne skupine Lanišće, a bugarenje su predstavila i Tri Ćića nakon koje se čula ćićska tamburica ili cindra, kanat na tanko i na debelo, starinski paški kanat, zatim orcanje ili ojkanje, bodulsko i vlaško dvoglasno pjevanje te drugi zanimljivi arhaični narodni napjevi. Na istrorumunjskom zakantali su i Žejanci, a program su zaključili članovi KUD–a Glavice Sinjskim kolom, još jednim zaštićenim kulturnim dobrom s UNESCO–ve liste svjetske nematerijalne kulturne baštine. Nositelj projekta i organizator je Općina Lanišće, producent udruga Histriart, a pokrovitelji su Ministarstvo kulture RH, Hrvatsko društvo skladatelja — ZAMP te Matica hrvatska — ogranak Lanišće. (Bruno Krajcar)

David Ivić

Zarozgajmo na Ćićariji

APU 23. lipnja 2013. na festivalu Breakthrough u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu

Uspješno ljeto Alfija Kabilja ... počelo je svečanom sjednicom Hrvatskoga sabora uoči ulaska u Europsku uniju. Mješoviti zbor HRT–a pod vodstvom maestra Tončija Bilića prije hrvatske himne otpjevao je Kabiljevu i Britvićevu pjesmu Tvoja zemlja. Također uoči ulaska u EU na festivalu mjuzikla u Opatiji ansambl Kazališta Komedija izveo je Jaltu, Jaltu pred više od tisuću gledatelja. Pjesmom Neka cijeli ovaj svijet ovacijama smo ušli u Europsku uniju. Uslijedio je koncert na Osorskim glazbenim večerima 27. srpnja 2013. na kojemu je Trio Osor (Renata Penezić, flauta, Petar Kovačić, violončelo i Zarija Alajbeg Galuf, klavir) praizveo skladateljevu novu Liburnijsku suitu. Njihova izvanredna interpretacija pobuđuje ovacije i na kraju ponavljanje zadnjeg stavka, kao i reprizu na Pagu na kojem direktor festivala ne dopušta upotrebu klavira, pa pijanistica svira na crkvenom sintesajzeru (!?) Djelo će se u njihovoj interpretaciji izvoditi u još nekoliko gradova diljem zemlje, ali i u inozemstvu. Upravo ga sprema jedan bečki trio i bit će izveden sljedeće godine u Beču na trećem Kabiljevu autorskom koncertu komorne glazbe. Zatim opet na Sinjskoj alki silne ovacije pjesmi Tvoja zemlja u izvedbi Đanija Stipaničeva. Posljednjih kolovoških dana u studiju vrsnog glazbenog producenta i programera Aleksandra Valenčića skladatelj završava glazbu za film A Patriot Man poznatog finskog sineasta Arta Halonena. Producenti filma su na internetu pronašli njegovu glazbu, a posebice ih je oduševila Voda i vatra za GF Händela, djelo napisano na narudžbu HRT–a za 250. godišnjicu Händelove smrti za EBU razmjenu, u izvedbi Simfonijskog orkestra HRT–a pod vodstvom maestra Mladena Tarbuka. I posljednji dan ljeta u dvorani zagrebačke Židovske općine upriličen je Kabiljov autorski koncert s praizvedbama njegovih dviju skladbi za violinu i klavir (2 Chagaleske i 3 Sefardeske, nadahnute bosanskim sefardskim pjesmama) u maestralnom tumačenju Anđelka Krpana i Renate Hil. Koncert je počeo skladateljevom suitom za violinu solo Fiddler on the Street objavljenom u Ediciji Spiller koja je trenutačno na repertoaru mlade ruske violinističke zvijezde Alene Baeve na dragocjenom Stradivariju u vlasništvu ruske vlade. Uspjesi Alfija Kabilja nastavljaju se i u jesenskoj sezoni: nakon što je prošle godine proslavio 600. izvedbu svojega mjuzikla Jalta, Jalta, Kazalište Komedija 9. listopada uprizorilo je 150. predstavu, u novoj produkciji iz 2010. godine. (HDS)

Jalta, Jalta upravo je proslavila 150. izvedbu u novoj Komedijinoj podjeli

15

Rijeka — grad rocka Neobičan je spoj ambijenta stare, napuštene tvornice papira smještene u klancu Rječine, simfonijskog orkestra glazbenika serio-

Riječki rockeri ispred HNK Ivana pl. Zajca

znog izgleda i glazbenog karaktera i kolorita poznatih riječkih rock–vokala. Spoj je ugodno iznenadio novim zvukom, povukavši u ritmove nekih laganijih glazbenih priča orkestralni korpus izvrsno prilagodljivih glazbenika klasičnog izraza, dajući novu boju izvedbi riječkih rokera po kojima je poznat grad na Rječini. U toj vrlo dobro i efektno zamišljenoj glazbenoj partituri, čiji je glazbeni producent i aranžer mnogih izvedenih skladbi još jedan riječki glazbenik, Olja Dešić, izmjenjivale su se vječne operne arije i veliki hitovi riječke rock–scene kroz naraštaje onih koji su voljeli i vole riječki glazbeni image.

Prlja u novoj ulozi Koncert je počeo izvedbom skladbe Hvala tebi, Kriste u kojoj se publici u jednoj posve novoj ulozi predstavio Zoran Prodanović Prlja iz Leta 3 uz pratnju Mješovitog zbora Jeka Primorja i Riječke filharmonije. Pjevač, roker, zahvaljujući kojem je i Let 3 postao prepoznatljiv i izvan granica Hrvatske, Prlja je plijenio pozornost i scenskim nastupom, kao što je to činio i na svojim nastupima s Letovcima, provocirajući odjećom, glasovnim izrazom i glumačkim 16

Dean Škaljac iz grupe Grad riječkoj je publici poklonio autorske pjesme Ljudi i Nebo koje je otpjevao uz riječku filharmoniju i članove svojega benda, a onda je zagrizao veliki zalogaj, ariju Toreadora iz Bizetove opere Carmen koja je u snažnom, oporom vokalu rocka dobila žestinu i posve novu dimenziju. Zanimljivo, s puno je truda sav svoj rokerski duh unio u operni hit pa iako bi se moglo pronaći podosta zamjerki, bilo je iznenađujuće privlačno. Publika je, osjetivši taj pozitivni naboj, bogatim pljeskom nagradila njegove napore.

Najsvjetlija točka Roker s klasičnom glazbenom naobrazbom, nekadašnji violist orkestra Opere riječkog HNK–a Ivana pl. Zajca, bivši pjevač grupa Jersy, Divlje jagode i Aqua, Žanil Tataj Žak iznenadio je vokalnim sposobnostima u klasičnom opernom repertoaru, sjajno interpretirajući zahtjevnu ariju Nessun dorma iz Puccinijeve opere Turandot, pa je to bila i najsvjetlija točka koncerta, što se tiče klasičnog dijela repertoara. Uz tu ariju, otpjevao je i hit grupe Fit Zaboravit ću sve i baladu Budi tu grupe Denis&Denis.

Damir Urban bio je siguran i svoj jer se predstavio samo vlastitim autorskim skladbama, što je šteta, jer bi njegov osebujan glazbeni izraz i mekoća baršuna u boji njegova glasa bili neka nova glazbena stranica klasičnog opernog repertoara. Tako je publika čula samo njegove uspješnice, poput Odlučio sam da te volim, Kasno je za ljubav i Mjesto za mene uz instrumentalnu pratnju četvorice glazbenika iz svojega benda.

Neprimjereno ozvučenje Glazbena večer i izvrsna atmosfera ne bi bili potpuni, i šaroliki program tako uigrano izveden, bez energičnog, nasmijanog i poletnog dirigenta, mladog maestra Igora Vlajnića koji je »disao« s orkestrom i izvođačima, koji ih je sigurnom rukom vodio kroz glazbene nepoznanice i koji je znao naći mjeru u ravnovjesju dvaju glazbenih smjerova. Možda bi jedina zamjerka toj zanimljivoj izvedbi bila neprimjereno rokersko ozvučenje i stoga neusklađenost vokala i orkestra.

Ipak, bila je to večer za pamćenje, filharmoničari su poprimili boju rocka, a rokeri su se ogrnuli plaštom klasike; sve je bilo tako jednostavno, tečno i zadivljujuće emocionalno. Za kraj — očekivani bis uz oduševljenu publiku: četiri rokera izvela su pjesmu grupe Cacadou look Baum bam bam, što je svima bilo prekratko. Željeli su još. Možda sljedeći put, jer ovo je bila izvrsna ideja koja bi trebala biti putokaz za buduće slične projekte.

Zašto izvoditi hrvatske autore?

Dubrovnik u pozno ljeto

Pitanje smo postavili dobitnicima posebne nagrade HDS–a za najbolju izvedbu domaćeg djela

Nova prigoda za kvalitetna glazbena događanja i predstavljanje kulturnog turizma

P

D

Od 27. kolovoza do 20. rujna održano je trinaest koncerata, atrij Kneževa dvora svake je večeri bio prepun. Programe su činila razna djela iz europske glazbene riznice, a izvodili su se i hrvatski skladatelji: Anđelko Klobučar, Željko Brkanović, Bruno Vlahek, Slavko Fumić, Ivan Padovec i Luka Sorkočević.

Nakon festivala Dubrovački je simfonijski orkestar u zamahu svojih nastupa, pa ćemo se samo osvrnuti na nedavnu izjavu aktualne ministrice kulture koja bez pravih argumenata u medijima kritizira rad i kvalitetu orkestra. Uostalom, svi hrvatski orkestri imaju uspone i padove, a upravo je ovim festivalom dubrovački ansambl sada u usponu.

ubilarni, 60. međunarodni skup radijskih producenata International Rostrum of Composers IRC, ove se godine održavao od 28. do 31. svibnja u Pragu pod okriljem Češkog radija. Predstavnici trideset radijskih postaja iz cijelog svijeta ocjenjivali su pedeset jednu skladbu nastalu protekle godine.

Glasovalo se u dvije kategorije: općoj ili glavnoj, te u kategoriji mladih skladatelja do trideset godina. Hrvatska je predstavila dva djela: Koncert za violinu i komorni ansambl Krešimira Seletkovića (1974.) te Četiri krokija za zbor flauti Sare Glojnarić (1991.).

Leon Košavić — 1. Nagrada Papandopulo 2013. solo pjevanje

Petar Klasan

Sara Glojnarić

Leon Košavić i Ruža Pospiš–Baldani

U drugom izlučnom krugu pjevao je djelo Borisa Papandopula Grana od bora pala kraj mora. Ta mi je pjesma među dražima, stvarno je prekrasna, kaže Leon, često pjevam skladbe domaćih skladatelja jer ih imamo zadane u propozicijama ispita na Akademiji. Imamo i izborni predmet — hrvatsku vokalnu liriku — u kojoj upoznajemo bogatu hrvatsku literaturu.

Uz Papandopulove, volim i skladbe Lhotke-Kalinskoga i Detonija.

Petar Klasan — 1. Nagrada Papandopulo 2013. klavir

Dubravka Šeparović–Mušović

Piše: Đurđa Otržan

osebno priznanje za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja na 2.

Natjecanju mladih glazbenih umjetnika Papandopulo koji je organizirao Institut hrvatske glazbe dobili su bariton Leon Košavić za skladbu Borisa Papandopula Grana od bora pala kraj mora, pijanist Petar Klasan za skladbu Davorina Kempfa Mariposa de luz te trubač Igor Mrnjavčić za Sonatu Stjepana Šuleka. Čestitamo im i želimo da im ubuduće još više djela domaćih skladatelja postane dijelom repertoara!

ubrovnik se obogatio još jednim festivalom, pod nazivom Dubrovnik u pozno ljeto koji je odmah nakon zatvaranja 64. Dubrovačkih ljetnih igara organizirao Dubrovački simfonijski orkestar. Cilj festivala je ponuditi građanima i turistima kvalitetna glazbena događanja, ali i pridonijeti promidžbi Dubrovnika kao međunarodnog odredišta kulturnog turizma.

Prvim koncertom obilježilo se šezdeset godina od nastupa prvog austrijskog dirigenta s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom pa je festival otvorio dirigent iz Austrije Christoph Campestrini, a kao solist je nastupio sjajni američki pijanist James Dick. Jednu večer su popunili polaznici Akademije Laus. Dobitnica ovogodišnje Nagrade Orlando, Dubrovkinja Dubravka Šeparović–Mušović uz Dubrovački simfonijski orkestar kojim je dirigirao maestro Campestrini, otpjevala je pjesme RichardaWagnera. Ljubitelje gitarskog zvuka svojim je recitalom obradovao Srđan Bulat. Mezzosopranistica Katja Markotić uz gitarista Maroja Brčića održala je zanimljiv recital. Laureatkinja raznih međunarodnih natjecanja, klarinetistica Marija Pavlović vrlo je dojmljivo izvela Mozartov Koncert za klarinet i orkestar uz Dubrovački simfonijski orkestar pod ravnanjem Harija Zlodre. Dubrovački gitarski trio (Skaramuca, Brčić i Matušić) jednu su festivalsku večer iskoristili za proslavu dvadesete godišnjice svojega rada, uspješno predstavivši popularna djela za gitaru i gitarski trio. Pijanistica Naira Asatrian održala je humanitarni koncert za Društvo distrofičara i invalida celebralne i dječje paralize Dubrovnik. Posebno je zanimljivo da su kao solisti nastupili mladi dubrovački glazbenici koji djeluju izvan rodnoga grada. Svi su nastupom pokazali vrsne kvalitete: violinisti Marin Maras i Đana Kahriman, te violist Šimun Končić. Festival su zaključili Dubrovački simfonijski orkestar i dirigent Robert Homen, a solistica Marija Grazio virtuozno je i muzikalno izvela Ravelov Koncert za klavir i orkestar u G–duru.

J

Piše: IHG

Piše: Ileana Grazio

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

vogodišnje, desete, Riječke ljetne noći ponudile su bogat i raznovrstan glazbeni program koji ni neki poznatiji hrvatski festivali nisu imali na svojem repertoaru. Uz neobične ansamble, zanimljive spojeve klasike i jazza, trebalo bi posebno istaknuti koncert naziva Riječka filharmonija i riječki rokeri koji je održan u bivšoj riječkoj tvornici papira Harteri.

Bio je to izuzetan spoj zvuka riječkog filharmonijskog orkestra i vokalnog izraza solista riječke rock–scene koji je oduševio publiku željnu novih glazbenih nadahnuća.

gardom. Tijekom koncerta publika je osjetila njegov tamni, duboki glas u pjesmi Serenada s albuma Jedina, a riječka je publika čula i Ciklamu Leta 3 u nesvakidašnjem zvuku riječkih filharmoničara i zbora Jeka Primorja.

Anastazija Vržina

O

Piše: Gloria Fabijanić Jelović

Uspjeh Sare Glojnarić na međunarodnom natjecanju Rostrum 2013.

Ne sviram puno djela hrvatskih skladatelja, ali u svakom se repertoaru obavezno nađe jedno djelo hrvatskog skladatelja. S tim sam Kempfovim djelom posebno zadovoljan. Iznenadila me kvaliteta i neograničeni potencijal, ostavlja potpunu slobodu interpretu i to me se jako dojmilo, to što smo zapravo svi mogli imati drukčije izvedbe. Nemam omiljenu skladbu, a i ako bih trebao birati između domaćeg ili stranog skladatelja, ne bih mogao nikoga posebno odabrati jer posebno mjesto uvijek zauzimaju Bach i Beethoven...

Mogli bismo reći da su oni Biblija, ali se na repertoa-

Anastazija Vržina

Riječka filharmonija i riječki rockeri

2. Natjecanje mladih glazbenih umjetnika Papandopulo (23. rujna — 1. listopada 2013.)

Novi festival u Dubrovniku, u doba nekadašnjeg festivala komorne glazbe Rachlin i prijatelji

Anastazija Vržina

10. Riječke ljetne noći, 8. srpnja 2013., Hartera (bivša tvornica papira)

Igor Mrnjavčić

ru treba naći djelo i domaćeg skladatelja zbog čuvanja naše kulture.

Igor Mrnjavčić — 2. Nagrada Papandopulo 2013. truba Omiljena skladba domaćeg skladatelja mi je, naravno, Šulekova Sonata. Priuštila mi je vrijedno priznanje, ali i glazba je izvrsna, ima mnogo lijepih trenutaka i prilika da truba zvuči nježno i pjevno. Skladba mi odgovara, bila mi je draga i prije natjecanja, nakon priznanja je naravno još draža. Moram zahvaliti profesoru koji mi je mnogo pomogao oko same ideje izvođenja i oko mnogih detalja koji su bitni da bi moja izvedba bila drugačija od ostalih, a opet da sadrži sve što je skladatelj zapisao i da ne odudara od zapisanog materijala.

U vrlo jakoj konkurenciji opće kategorije, kao prva skladba izabrana je Not I Poljakinje Agate Zubel prema tekstu Samuela Becketta, a slijede izuzetna ostvarenja, primjerice skladba Hansa Abrahamsena u izvedbi sir Simona Rattlea, i desetak drugih.

U konkurenciji mladih skladatelja i dvanaest predstavljenih djela, od dvadeset devet zemalja, koliko ih je osim Hrvatske glasovalo, skladba Sare Glojnarić osvojila je 28 glasova: 21 glas u svojoj kategoriji i 7 glasova u općoj, što omogućavaju pravila. Ako članovi komisije drže skladbu zrelom da uđe u glavno natjecanje, glasuju za nju u općoj kategoriji. Međutim, proturječnost pravila ne dopušta zbrajanje glasova pa je Sari nedostajao jedan glas u kategoriji mladih da bude nagrađena, u protivnom bi osvojila tri glasa više od nominalno pobjedničke skladbe So very strange Islanđanina Ulfura Hanssona (1988.). Tako se dogodio paradoks Rostruma 2013.: skladbi Sare Glojnarić, apsolutnoj pobjednici ovogodišnjeg radijskog skladateljskog natjecanja s najviše osvojenih glasova, prevelike simpatije glasača donijele su tek četvrto mjesto. Međutim, tako dobro prihvaćeno djelo zasigurno će biti emitirano u svim zemljama, što je i cilj te međunarodne skladateljske tribine pod okriljem Međunarodnog glazbenog savjeta (IMC) u sklopu UNESCO–a.

17

Najava novog početka u gradu pod Marjanom

kao i neki submotivi iz prvog dijela postaju providniji i uobličeniji, a elementarna snaga ritma, bogatstvo akcentuacije te opća zrelost i produhovljenost fakture ostaju odlike koje Sunkov skladateljski stil čine sasvim osobitim.

Vježbanje kreativnosti

ki put (prije su nastupali pod nazivom New Sax Quartet). Aludirajući na slikarski žanr jednostavnijih sredstava i brze izrade, Papandopulo bilježi niz trenutaka; boje i detalji više nisu bitni. Skicirani, bez fotografske točnosti, to su zapravo trenuci–sjećanja izronili iz sna impresije koje maštoviti skladatelj ozvučuje u miksturi stilskih usmjerenja, od neona-

Želimo da se takvom metaforikom novih stvaranja, novih fantazija i vizija zakorači u osmišljavanje budućih izvaninstitucionalnih MAGfestivala koji će izgraditi prepoznatljivu vlastitost

O

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Piše: Ivana Tomić Ferić

zvučujući svojevrsno glazbeno zatišje između Splitskoga ljeta i nadolazeće koncertne sezone, i ove je godine u organizaciji Udruge mladih akademskih glazbenika (MAG) i Muzeja grada Splita od 28. kolovoza do 6. rujna 2013. održan Festival komorne glazbe. U intimnom prostoru gotičke dvorane Papalićeve

P

osebno veseli to što je u sklopu četvrte koncertne večeri u velebnoj gotičkoj palači u svoj punoći odjeknula glazba hrvatskih skladatelja.

ćaja i prizora — od pitoresknih krajolika (Borodin) i svakodnevnih prizora mizanscene (Sunko, Papandopulo, Leclair), preko svjetonazornih ideja (Beethoven, Britten) do strukturalnih elemenata postmodernizma (Tudor, Đurović).

Čarobnjakov učenik Svečanost otvorenja 4. MAGfestivala pripala je Zagrebačkom puhačkom triju (Dario Golčić, oboa, Domagoj Pavlović, klarinet i Žarko Perišić, fagot) koji je u punini zrelog muziciranja predstavio djela koja stoje, kako je najavljeno u programskoj knjižici, u odnosu Čarobnjaka i učenika.

U simboličnosti naziva koncerta, Čarobnjakov učenik, ogleda se u vremenskome slijedu evolutivni odmak koji ukazuje na to kako godine samostalnog »šegrtovanja« i neprekidnog skladanja Čarobnjakova učenika pretvaraju u novoga i moćnoga Čarobnjaka.

S aspekta domaće glazbene produkcije posebno su zanimljive skladbe A tre nedavno preminulog zagrebačkog profesora glazbenih oblika i kompozicije Marka Ruždjaka i trostavačna Rozeta

dirnuta odlaskom voljenoga profesora, Olja je dala »emotivan osvrt na ‘nekad i sad’«, kad se ponovno posjećuju uspomene iz prošlosti te ih se interpretira kroz prizmu protekloga vremena. Uz prepoznatljiv osobni pečat glazbenoga jezika, skladateljica je u tri boje/stavka (narančasto–ljubičasto–crveno) na rafiniran način dočarala duh mudrog Čarobnjaka — pozitivnog i zaigranog, neprestano tragajućeg duha. Odabrani program i besprijekorna izvedba zrcalila je visoke dosege međunarodno uglednog ansambla, odišući jednostavnošću, šarmom i ljupkošću koji ne dolaze ni iz čega izvanjskog nego su utkani u sadržaj ponizno izvedenog.

Sjajni gudači U duhu europske integracije, ovogodišnji festival ugostio je i ansambl iz inozemstva — Gudački kvartet HIP4tet. Riječ je o španjolskom gudačkom kvartetu sastavljenom od članova Jeune Orchestre Atlantique Formation Superior koji je u sklopu druge festivalske večeri s gitaristom Josipom Dragnićem predstavio djela europske (pret)klasike i vrlo autentično dočarao način onodobnog komornog muziciranja u građanskim salonima (sviranje na glazbalima s crijevnim žicama i gudalima iz toga vremena). Treća koncertna večer pod nazivom Zemlja snova pripala je nastupu Hrvatskog gudačkog kvarteta (Marco Graziani, violina, Alina Gubajdulina, violina, Aleksandar Jakopanec, viola, Smiljan Mrčela, violončelo) i oboistice Katarine Grubić. Spojivši snage i prepustivši se jednoj od najljepših, najsuptilnijih, ali i najzahtjevnijih disciplina u umjetničkoj glazbi — gudačkom kvartetu, vrsni su mladi glazbenici svirkom pokazali sinergiju i muzikalnost kakvom se mogu podičiti tek rijetki komorni sastavi.

Tri kvarteta

Hrvatski gudački kvartet na MAG festivalu

18

palače predstavljen je doista raznovrstan program u pet koncertnih večeri s djelima koja zrcale široku paletu osje-

splitske skladateljice Olje Jelaske, Ruždjakove negdašnje studentice. Duboko

Posebno veseli što je u sklopu četvrte koncertne večeri u velebnoj gotičkoj palači u svoj punoći odjeknula glazba hrvatskih skladatelja, afirmiravši pritom i i vrhunsko interpretativno umijeće Mandolinskog kvarteta Da Capo (Ivana Kenk–Kalebić, Sandra Katunarić, Tomislav Kalebić, Stipan Popović), Split-

skog gitarističkog kvarteta (Kajo Milišić, Josip Dragnić, Goran Cetinić Koća, Martin Andrijašević) i Kvarteta flauta Image (Marija Bašić Markotić, Mila Lapov, Ana Mimica, Antonija Mikas).

Uz djelo prvog hrvatskog simfoničara Luke Sorkočevića čija Simfonija u D– duru asimilira tekovine lepršave glazbe europskog rokokoa i, nasuprot polifoničko–konstruktivnim težnjama kasnog baroka, osvaja novi instrumentalni i homofoni slog te novi metro–ritamski način artikulacije glazbenoga protoka blizak klasicizmu, u kompaktnoj i skladnoj suigri četiriju flauta zazvučala je i trostavačna Mala suita Frana Lhotke čija se glazba oživotvoruje u bogatstvu ritmičkih pokreta i kolorističkih efekata u maniri glazbenih neonacionalista. Predstavljena su, međutim, na Večeri hrvatskih skladatelja i djela naših suvremenika: Vlade Sunka, Tomislava Kalebića i Gordana Tudora. Melankoličnom ugođaju recepcijski dojmljivog Cervala Tomislava Kalebića suprotstavljena je vrlo efektna, programski oblikovana Sunkova peterostavačna skladba Maškare (Povorka /Arlekin/Krnje/ Vatromet/Maskenbal). Nezapretena nekim odredbenim prostorom estetike, Sunkova je skladateljska imaginacija neposredna, uvijek izvorna i svježa, njegova glazbena intuicija nije apstraktna, nego se opredmećuje u sasvim konkretnom području glazbene kombinatorike što je nazivamo talentom.

Umjetnički potpuno predana izvedba Splitskog gitarističkog kvarteta udahnula je život još jednoj Sunkovoj partituri vrlo jasnog naslova — Iščekivanje i dolazak. Kontrastnost dvaju dijelova eksplicitna je u svim sredstvima glazbene izražajnosti: statičnost i fragmentarnost oblika pretežito u slobodnom ritmu odlika je prvog dijela skladbe kojim autor pokušava skicirati različita psihološka stanja koja se nepredvidivo izmjenjuju u iščekivanju nekoga ili nečega. Misli se roje, mijenjaju, ponavljaju i rastu, ali ne vode nikamo, a snaga napetosti sadržana je u intervalu tritonusa koji uokviruje motiv (h–a–f). U drugom dijelu diptiha, ono što smo nesvjesno ili polusvjesno osluškivali i priželjkivali poprima jasnije obrise, dolazi nam sve bliže te postupno ali prodorno i nezadrživo obuhvaća cijelu svijest. Glavni motiv

Kvartet saksofona Papandopulo

Dosljedno svojem umjetničkom habitusu koji je predstavio u nekim prijašnjim djelima, Gordan Tudor u Stavku za kvartet flauta vježba vlastitu skladateljsku kreativnost. Inspiriran vožnjom podzemnom željeznicom kojoj je, kako ističe, trebalo vrlo malo vremena da iz najužeg središta milijunskog grada stigne u prirodu, Tudor je glazbom nastojao dočarati osjećaj postupnog opuštanja koji je pratio njegovo putovanje i promjene u gustoći ljudske prisutnosti koje je promatrao. Shodno tome, zgusnutost i punoća glazbene fakture ustupila je mjesto oslobođenom glazbenom prostoru i reduciranom, minimalističkom glazbenom izrazu.

Završna večer, Koncert za kraj jednog festivala, s nastupom Kvarteta saksofona Papandopulo (Nikola Fabijanić, Gordan Tudor, Goran Jurković, Tomislav Žužak) darovala je rijetku prigodu slušateljskog užitka. Četiri saksofona, a zapravo jedan! Životna punina, radost, energija, neodoljivi šarm premrežen emotivnim nabojem i zajedničkim treptajima duha, silnice su koje taj kvartet izdvajaju u red najboljih sastava tog tipa. Iznimnu fleksibilnost tona u prebogatoj paleti dinamičkih i agogičkih nijansi, kao i sklonost motoričkim kompozicijama koje obiluju virtuoznim elementima, predstavili su izvedbom samostalnih kratkih komada, ali i cikličnih djela s potpisom domaćih i inozemnih autora.

Poslije vatrometne ekstaze Rossinijeva potpurija s poznatim skladateljevim temama i s nizanjem motiva što poput kaleidoskopa okreću tako raskošan i pun boja, senzualan svijet opere 19. stoljeća, glazbenici su nas odveli u intimniju prostoriju, galeriju Šest krokija Borisa Papandopula, u ozračju čijeg imena su odlučili nastaviti zajednič-

kako to obično biva u noćnim morama/ horor–filmovima, planira pojesti svoju žrtvu. U utrobi spomenutog užasa, međutim, iako je potrebno određeno vrijeme za navikavanje, uopće nije tako loše kako se isprva činilo. Nadovezivanjem, prelijevanjem i dopunjavanjem boja srodnih instrumenata, istraživanjem njihova zvučanja, timbra, ritmičnosti i uopće izvedbenih mogućnosti, Mirela je kreirala neizmjerno zanimljivo glazbeno tkivo koje je u nadasve muzikalnim instrumentalistima dobilo vjerodostojne tumače njezinih skladateljskih zamisli. Svladavši noćnu moru, uočivši nestvarnost užasa, san se okreće na redoslijed apsurdističkih aluzija, strukturalnih raspada, poigravanja simbolima... Iz tog hipertekstualnog vrtloga prenuo nas je zvuk Đurovićeva Kvarteta za kraj radnog vremena koji se naslovom duhovito referira na Kvartet za kraj vremena Oliviera Messiaena, jednu od kapitalnih skladbi komorne glazbe 20. stoljeća, ali i pomalo samoironično komentira stvaralačku stvarnost skladatelja. Zaigranost naslova prenosi se i na glazbeni materijal prvog stavka

(on je jedino i izveden) koji pohranjuje lako prepoznatljive reference na popularne teme i odiše ritmičnošću, kombiniranom s ponekim situacijama izražene melodičnosti. Postimpresionističkim djelom francuskog skladatelja Eugena Bozze Andante et Scherzo koje u glazbenom materijalu sadrži citat Debussyjeve teme, saksofonisti su zaokružili formalni dio svojeg izvanrednog nastupa. Dubokim, nježnim solom na početku Andantea, dah tenor–saksofona raspršuje san. Sve je osjenčano, sfumatno, jedan po jedan pridružuju mu se i ostali glasovi, dok se prvim zvucima Scherza ne najavi novi početak, novi dan. Može se zaželjeti da se takvom metaforikom novih stvaranja, novih fantazija i vizija zakorači u osmišljavanje budućih MAG festivala koji će izgraditi prepoznatljivu vlastitost kao bitni pokretači izvaninstitucionalne kulturne aktivnosti u gradu, nastavljajući započet put ostvarivanja visokih umjetničkih i kreativnih dosega.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

4. Festival komorne glazbe MAG Split, 28. kolovoza — 6. rujna 2013.

cionalnog do ekspresionističkog, potvrđujući se kao glazbenik neiscrpne i svježe inspiracije, besprijekornog talenta i nepogrešivog osjećaja za glazbeno–vremenski tijek, logički i estetički. Zaronivši u san još dublje, saksofonisti su nas odveli u noćni posjet središnjem Meksiku. Pun raskošnih vrtova, hipnotiziran mjesečevim sjajem, idiličan grad Cuernavacu doživjeli smo u briljantnoj izvedbi prvog stavka suite Davida Boarija Luna e Cuernavaca.

Labirint strave U stvaralačkom smislu, apsolutno najlucidnija rješenja uz bogatstvo glazbene asocijativnosti ponudile su skladbe Goldspell 1 i 2 Mirele Ivičević, prvi put izvedene u skladateljičinu rodnome gradu. Prema autoričinoj zamisli, Goldspell je kopanje po anatomiji straha od nepoznatog kroz sound– seeing tipične noćnomorne/hororfilmne scene, poput one s kraja filma The Skeleton Key. Početna pozicija: labirint strave. Očajnički, na neuspjeh osuđeni pokušaj bijega pred utjelovljenjem užasa koje,

Kvartet flauta

19

19. Dani Milka Kelemena, Slatina, 3. — 6. listopada 2013.

Očuvani i obogaćeni »kaj«

I kada nemaju na rasporedu samo djela nositelja festivala, njegov se pozitivan utjecaj odražava na širenje glazbene kulture u regiji, u većim i u manjim mjestima županije

Na festivalu su nastupili i interpreti iz drugih hrvatskih krajeva, poput klape Maslina i Tereze Kesovije

Milko Kelemen

P

rvi put u Hrvatskoj čuli smo Sjećanja na Tristana (Erinnerungen an Tristan) za klavirski trio, djelo koje je uz 200. rođendan Richarda Wagnera od skladatelja naručio grad Bayreuth.

D

Piše: Višnja Požgaj

ani Milka Kelemena (DMK), istaknutog hrvatskog skladatelja i pedagoga svjetskoga ugleda, održali su se 19. put od 3. do 6. listopada u skladateljevoj rodnoj Slatini. Uvod u taj tradicionalni međunarodni glazbeni festival uteme-

Još je veće zanimanje pokazala publika za središnja festivalska događanja.

Zanimljivo je bilo otvaranje izložbe Od carske željeznice do održivog razvoja turizma područja Slatina — Szentlorinc — Našice u Zavičajnom muzeju. Ti gradovi su danas uključeni u program IPA prekogranične suradnje u ta tri prijateljska grada, iako DMK već od 2001. redovito i organizirano posjećuje publika šire regije i susjedne Mađarske. Svečano otvorenje Dana u slatinskom Domu kulture uveličao je nazočnošću počasni građanin rodnoga grada, ugledni skladatelj Milko Kelemen. Iako u visokoj, devedesetoj godini, još je iznimno aktivan u skladanju, pa je koncert posvećen u prvom dijelu njegovim skladbama počeo praizvedbom skladbe Die Marketenderin za sopran solo. Nastala 2009. na stihove Henricha Heinea koji opisuju takozvane marketenderice, žene koje su pratile, voljele i u svakom pogledu opsluživale vojnike u vrijeme tridesetogodišnjeg rata u Njemačkoj.

Ti osebujni i duboko dojmljivi stihovi bili su dugo zabranjeni u Njemačkoj, što je Kelemenu upravo i bio izazov te ih je sjajno uglazbio na svoj prepoznatljiv avangardni način, bogatom paletom vokalnih izražajnih mogućnosti, koje je predstavila mlada sopranistica Nikolina Pinko s diplomom Muzičke akademije u Zagrebu iz razreda profesorice Snježane Bujanović–Stanislav. Lijepim i uzorno školovanim glasom velikog volumena i opsega sugestivno je i sa šarmom interpretirala to novo Kelemenovo djelo uz dugotrajno odobravanje publike.

Sjećanja na Tristana Slijedile su dvije ranije reprezentativne skladbe: Musica amorosa za violončelo i Incanto za violinu u intimističnoj interpretaciji Ljerke Končar–Gamulin i strastvenoj izvedbi Gorana Končara. A na kraju tog Kelemenova bloka, prvi put u Hrvatskoj čuli smo Sjećanja na Tristana (Erinnerungen an Tristan) za violinu, violončelo i glasovir. To je djelo koje je uz 200. rođendan Richarda Wagnera od skladatelja naručio grad Bayreuth. Uz Kelemena koji je bio počašćen tim priznanjem kao »klasik avangarde«, narudžbe su još dobili Wolfgang Rihm i Julija Gubajdulina. Kelemenovu je skladbu na 130. godišnjicu Wagnerove smrti 13. veljače ove godine u Bayreuthu praizveo njemački Trio Parnassus s reprizama u Stuttgartu, Nürnbergu i Düsseldorfu. Vrlo dobra prva hrvatska izvedba Kelemenovih Sjećanja na Tristana u realizaciji violinista Gorana Končara, violončelistice Ljerke Končar–Gamulin i pijanistice Renate Karše otkrila nam je veliku vrijednost skladbe koja suptilno, osmišljeno i inspirativno sažima originalni Kelemenov izričaj i karakteristične motive iz opere Tristan i Izolda u iznimnom ozračju dostojnom posvete velikom Wagneru.

U drugom dijelu dojmljivog koncerta svečanog otvorenja DMK–a predstavila se ugledna japanska violinistica Kimiko Nakazawa iz Tokija. U suradnji s vrsnom osječkom pijanisticom Renatom Karšom oduševila je sjajnom izvedbom Franckove Sonate u A–duru. Bio je to uistinu velik doživljaj, zahvaljujući nadasve zreloj, sugestivnoj i uzbudljivoj interpretaciji u skladnoj suradnji s pijanisticom, oplemenjenoj prekrasnim tonom plemenitog instrumenta Da Vinci Antonija Stradivarija. Bila je to idealna prigoda da se i slatinskoj festivalskoj publici predstavi još jedna posebna violina koja pod imenom Tsunami putuje svijetom kako bi nježnošću zvuka podsjetila na veliku japansku tragediju, čuvajući je od zaborava. Taj je osebujni instrument od naplavljenog otpada smrtonosnog velikog vala izradio umjetničin suprug, dr. Muneyuki Nakazawa. U njegovoj je nazočnosti glazbalo predstavio Goran Končar, a u rukama suptilne umjetnice Kimiko dirljivo je zazvučala jedna sjetna japanska melodija.

Iz mladenačkih dana U sklopu 19. Dana Milka Kelemena održan je i okrugli stol Folklorni elemen-

ti u skladbama hrvatskih autora na kojem su govorili Milko Kelemen i Goran Končar uz moderatora Zdravka Drenjančevića. Koncert svečanog otvorenja DMK–a ponovljen je uz neke izmjene i u Osijeku, na prvom koncertu DMK–a u tom gradu. U vrlo lijepoj i prikladnoj dvorani atrija Arheološkog muzeja Slavonije u Tvrđi koja raspolaže vrlo kvalitetnim koncertnim klavirom, u sklopu ciklusa Osječka muzejska glazbena srijeda čuli smo uz ostalo Kelemenovu Temu s varijacijama, njegovo zahtjevno studentsko djelo za klavir u odličnoj izvedbi Renate Karše. Pod utjecajem svojega profesora Stjepana Šuleka, daroviti je Kelemen u romantičnom stilu ali sasvim originalno, nadahnuto i virtuozno napisao vrlo kvalitetno i dojmljivo djelo.

Iste je večeri u Slatini nastupio sjajni bjeloruski pijanist Konstantin Krasnitsky, profesor klavira na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, koji je dobitnik niza nagrada i pobjednik na 1. Međunarodnom natjecanju pijanista EPTA u Zagrebu. Na programu njegova recitala bila je Kelemenova skladba Tango. No kako je autor te večeri bio na osječkom koncertu, nije mogao čuti tu efektnu skladbu koja je ponovljena uz ovacije. Stoga je umjetnik zamoljen da na kraju posljednjeg festivalskog koncerta u slatinskom Hrvatskom domu, nakon nastupa brass kvinteta iz udruge hrvatskih trombonista i tubista Busina, tu izvedbu ponovi pred autorom.

Prethodno su u sklopu programa širokog stilskog raspona glazbenici izveli i 2. etidu iz Kelemenova ciklusa Etudes Contrapuntiques (1959.) u preradi za limene puhače. Strastvena je izvedba Tanga na zahtjev oduševljene publike i ovom prigodom ponovljena, tako da je prvi put u povijesti festivala jedna Kelemenova skladba izvedena čak četiri puta, a zadovoljni je autor rekao: Nisam ni znao da je to tako dobra stvar. Ovogodišnji su Dani Milka Kelemena završeni spektakularno u organizaciji Udruge DMK i Zavičajnog muzeja Slatina, uz financijsku potporu Ministarstva kulture RH, Virovitičko–podravske županije i gradova Osijeka i Slatine. Voditeljica Dana Jadranka Srdoč zahvalila je svima i predstavila bogati program idućeg festivala koji će biti u znaku dviju obljetnica: 90. rođendana Milka Kelemena i 20. godišnjice festivala DMK, a počet će 30. ožujka 2014. (točno na Kelemenov rođendan) otvorenjem stalnog postava Zbirke Milka i Mele Kelemen u prostoru Zavičajnog muzeja Slatina.

P

Piše: Mladen Magdalenić

odizanjem festivalske zastave na Trgu Ljudevita Gaja i izvođenjem festivalske himne Popevke sem slagal i rožice bral u izvođenju grupe Vilina, počeo je u Krapini tradicionalni Tjedan kajkavske kulture. Bilo je to 48. izdanje najstarije zagorske kulturne, gospodarske i zabavne priredbe, održano od 8. do 14. rujna u organizaciji Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Kako se time nastoji sačuvati i obogatiti kajkavski jezik i običaji Zagorja, organizatori su se pobrinuli da Tjedan bude bogat raznovrsnim kulturnim, gospodarskim, sportskim i zabavnim događanjima.

Najvažniji dio Tjedna svakako je 48. Festival kajkavskih popevki Krapina 2013. u dvije festivalske večeri: u petak, 13. rujna Popevke za navek i u subotu, 14. rujna Nove popevke. Pokrovitelj Festivala je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, koji je nazočnošću uveličao svečanost u Krapini.

Mali i veliki kaj Dan prije, u četvrtak, 12. rujna održana je Mala Krapina ili Mali kaj — tradicionalna 28. priredba Kaj u riječi, pjesmi, slici i plesu na kojoj nastupaju učenici osnovnih škola iz Krapinsko–zagorske, Varaždinske i Međimurske županije, a s dosadašnjih su festivala izveli dvadesetak kajkavskih popevki. Uslijedio je prvi program kajkavskih popevki Popevke zanavek na kojemu je izvedeno devetnaest antologijskih pjesama s dosadašnjih festivala. Neke od njih izvedene su u izvornim oblicima s originalnim izvođačima, a neke su u novim aranžmanima uvježbali novi mladi interpreti.

Dirigenti su bili Siniša Leopold (ujedno i umjetnički ravnatelj Festivala), Stjepan Mihaljinec i Krešimir Batinić. Koncert su otvorili Adalbert Turner Juci i Ilirci skladbom Vivat nostra Krapina Siniše Leopolda. Slijedila je skladba A Sutla teče Nikice Kalogjere u izvođenju Gordane Ivanjek, Duška Modrinića i zbora Ilirci.

Roža, moja rožica Miroslava Berte osjećajno je interpretirala Barbara Suhodolčan, Tu mi je zemla, tu mi je dom Julija Njikoša i Nikice Kalogjere izveo je Božimir Lovrić, a Tihomir Kožina otpjevao je skladbu Pij, Andraš Zvonka Presečkog.

Nezaobilazni zagorski evergreen Suzu za zagorske brege Zvonka Špišića u sasvim su novom aranžmanu odlično izveli Groovy a Cappella. Sjajan Tomislav Brajša nastupio je s pjesmom Zagorec je vsaki planinar Siniše Doronjge.

Nakon toga nastupila je Anita Hudek sa skladbom Snočka kesno Đorđe Novkovića, pjesmu Veseli smo Zagorci Ivice Pepelka čuli smo u izvedbi Nenada Kumriča Charlija, Renate Kos i zbora Ilirci, dok nam je Barbara Othman nadahnuto donijela popevku Čez trnje rož dišečih Rozike Othman. Bio je tu i Sandi Cenov s Prolaze cajti Zvonka Presečkog, a popevku V Krapinskim toplicama otpjevala je Tajana Tolić uz zbor Ilirci. Nocturno Tonija Glowackog otpjevao je pak Bojan Jambrošić, a dojmljiva Elvira Voća čiji se mnogobrojni nastupi upravo pamte s Krapinskog festivala, ovaj se put odlučila za Zasvirajte polku, muzikaši Miše Doležala. Kvartet Gubec također je kvalitetno interpretirao Ružičevu popevku Ne bum vre pil iz daleke 1971. godine. Autor Ivan Mikulić sam je uz grupu Fiole otpjevao svoju popevku Zagorje, Zagorje. Još jedna rado viđena gošća Krapinskog festivala, Vera Svoboda, sjajno je interpretirala Zagorski cug Julija Njikoša. Mirko Švenda Žiga i Antonija Šola izveli su Kaj nam pak moreju Nikice Kalogjere. Max Hozić i Kvartet Gubec podsjetili su nas na još jedan hit iz davne 1967., popularnu popevku Vužgi, a svi su izvođači na kraju zajedno s publikom otpjevali Vse počinja v Zagorju.

Večer je završila dodjelom priznanja za dugogodišnje sudjelovanje na Festivalu, kao i za vrijedan doprinos promicanju glazbenog stvaralaštva kajkavskog govornog područja koje je u povodu 48. Festivala kajkavskih popevki dodijelilo Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina: Veri Svobodi, Terezi Kesoviji, Boži Potočniku, Zlatku Crncu, Krunoslavu Cigoju i Štefici Malinac.

Dvadeset novih skladbi Drugog dana festivala održana je večer Novih popevki: stručno je povjerenstvo na čelu s umjetničkim ravnateljem Festivala Sinišom Leopoldom odabralo dvadeset novih skladbi koje su otpjevali domaći zagorski izvođači, ali i gosti izvan kajkavskog govornog područja.

Nove popevke otvorile su mlađe snage: Barbara Suhodolčan i Vatroslav Maltar uz zbor Ilirci, skladbom Zagorje moje, dragi moj dom doajena Festiva-

Edo Zajec

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

ljen na Kelemenovu inicijativu 1995. bila su dva, odnosno tri koncerta u obližnjim mjestima Virovitičko–podravske županije. Tako je 20. rujna u Glazbenoj školi Vlašinski u Virovitici nastupio violinist Goran Končar iz Zagreba uz suradnju pijanista Evgenija Zarafiantsa iz Novosibirska, a 29. rujna je Gudački kvartet Rucner održao dva koncerta s istim programom: u podne u župnoj crkvi Pohođenja BDM u Voćinu, a predvečer i u crkvi Presvetog Trojstva u Čačincima. Iako su ti koncerti klasičnog repertoara prošli bez ijedne Kelemenove skladbe, privukli su velik broj publike, što samo potvrđuje pozitivan utjecaj DMK na širenje glazbene kulture ne samo u većim nego i u manjim mjestima županije. Proteklih je godina u festivalskim programima uživalo više od dvadeset šest tisuća posjetilaca.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Ljubav prema ljudima i svijetu

Praizvedba na otvorenju

20

48. Festival kajkavskih popevki Krapina 13. — 14. rujna 2013.

Svi sudionici Krapine 2013.

la Viktora Crneka. Slijedio je još jedan duet: Marija Borić i Duško Modrinić čiji je izbor bila popevka Kaj čakaš, daj me ženi Romana Grossa. Roland Braus izveo je pjesmu Andreje Vidović Još jedna popevka, Gordana Ivanjek skladbu Zagorje me vleče Marijana Jergovića, a kantautor Max Hozić predstavio je svoju pjesmu Ne bi te smel senjati.

Uvijek rado viđena Paula Jusić izvela je popevku Đele Jusića Juniora Zimska, Tomislav Goluban uz grupu Viline donio je zanimljivu interpretaciju pjesme Tam de luč gori Bože Potočnika uz odličan zagorski country solo na usnoj harmonici, dok je kao debitant na Krapini nastupio mladi Dino Jelusić skladbom Došel bum joj v sejne Marka Tomasovića. Pravo iznenađenje večeri bila je klapa Maslina, pojavivši se na krapinskoj pozornici sjajnom izvedbom skladbe Još su navek odškrinuta vrata Tonija Eterovića, premda se pomalo boreći s kajkavskim narječjem. Mateja Bunčić napisala je skladbu Zvezdica, a izvela ju je prošlogodišnja pobjednica Prvog glasa Zagorja Lucija Jelusić. Kao stalni gost Festivala, iz Međimurja nam je stigao Bojan Jambrošić da bi otpjevao popevku Nedela Zdravka Šljivca.

Nastup Kavalira iz Bednje skladbom Europa vu Bednji Danijela Češnjaja oduševio je publiku, makar su samo rijetki u dvorani mogli razumjeti specifičan bednjanski govor. Naše brege Željena Klašterke izveo je popularni Davor Radolfi, ženska je skupina Kirjales otpjevala Pucice se zestale Ivice Pepelka, a Danijela Pintarić predstavila se skladbom Za se kaj si dal Luke Udjbinca. Miljenik publike Miro Ungar nastupio je s Milostiva skladateljice Adele Dobrić Jelače, Renata Sabljak otpjevala je Zaigraj popevku Hrvoja Herčeka, a Ivan Miku-

lić nastupio je sa skladbom Tam pod bregom Nenada Kukovačeca. Uvijek veseli i kvalitetni kvartet Gubec otpjevao je Da vinčekov kod skladatelja Tonija Marinovića. Kako se kaže da konac djelo krasi, na sveopće zadovoljstvo publike za kraj je nastupila naša proslavljena umjetnica Tereza Kesovija s pjesmom Nalukni se autora Božidara Božeka. U završnici su se svi izvođači večeri udružili u Popevke sam slagal.

Obje je večeri sve pjevače pratio Festivalski orkestar Hrvatske radiotelevizije u kombinaciji glazbenika Simfonijskog i Tamburaškog orkestra HRT–a pred kojim su se drugoga dana festivala izmjenjivali dirigenti Siniša Leopold i Tomislav Uhlik uz zanimljivu moderaciju voditelja — Petke Coner i Marija Sedmaka, što je prenosila Hrvatska radiotelevizija. Prigodno je objavljen i album Festival kajkavske popevke — Krapina 2013. — Nove popevke te knjižica s notnim zapisima.

I jedna zanimljivost za kraj. Prvi pisani dokumenti Krapinu spominju 1193. godine, a sam se naziv grada povezuje s nazivom rijeke u kojoj je nekada bilo puno šarana.

Na kajkavskom narječju šaran se naziva krap, no glazbena povijest Krapine seže u daleku prošlost, jer su na obližnjem brdu Hušnjakovu pronađeni ostaci krapinskog pračovjeka. Među ljudskim kostima bilo je i mnogo životinjskih; između ostaloga, pronađena je i jedna šuplja životinjska kost s nekoliko rupa. Ta prasvirala upućuje na to da je već taj neandertalac, Homo krapiniensis ili kako ga domaći zovu Dedek Kajbumščak, poznavao glazbu.

21

16. Večeri dalmatinske šansone Šibenik

Visoko podignuta letvica

Od kalete do arene, od lokalnoga do globalnoga

Šarac–Viljac, tandem utemeljitelja popularnih Večeri, nikad nije robovao formi, rušio je žanrovske barijere i 1998. otvorio šibenski festival kao večer pisme, one prave dalmatinske, koja se ne odriče šlagerskog, ali teži šansoni–pismi čiji je glavni izričaj stih.

K

Piše: Siniša Škarica

Arhiv Šibenskog FESTIVALA/foto: Jozica Krnić

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

ad vam novine objave osvrt s netom završenih Večeri dalmatinske šansone, šesnaestih već, pod naslovom: Trijumf klapa Cambi i Brodarice, nikad više Šibenčana među pobjednicima, a novine se zovu Šibenski list, mora vam se pojaviti zrno sumnje: ne pretvara

kraljica popa — Nine Badrić, bili su ondje među ostalima i nezaobilazni Neno Belan, Đani Maršan (Prozor prema zalazu), Davor Pekota s Cutugnovom pobjedničkom, zagrebačkom, In sieme (Eurosong ‘90.), atraktivna Poljakinja Teresa Werner, Slovenka Nuška Drašček (Dan ljubezni, Eurosong ‘75.) te Liam O’ Maonlaia i Peter O’ Toole, formativni članovi irskih znanih nam rokera Hothouse Flowersa (izostao je bučno najavljivani Eros Ramazzotti).

ci davnog kolovoza 1998. — kao večer pisme, one prave dalmatinske, koja se ne odriče šlagerskog, ali teži šansoni– pismi čiji je glavni izričaj stih. Nisu se oni odrekli ni šlagerskog, a ni poperskog ni rokerskog; nije nužno sve davalo na Dalmaciju, niti je stih uvijek bio glavna snaga pjesme, ali rukovođeni vlastitim osjećajem i kriterijima za »pravu pismu« uspjeli su nas uvjeriti da ni upitan naziv »dalmatinska šansona« nije više bio važan. Uostalom, zagovornici te sintagme, kao i pobornici tzv. zagrebačke škole šansone pedeset godina prije, ustvrdit će da je šansona kod nas postala metaforom za ambicioznije i poetskije rime. I mjesto gdje »nema mjesta za Jolu ili Rozgu«, kako je zadovoljno uskliknuo jedan od viđenih sudionika Večeri dalmatinske šansone. (Premda, nikad ne reci nikad!)

U znaku klapa?

U svakom slučaju, u znaku klapa ili ne, ovogodišnja finalna večer opravdala je izvornu težnju za visoko podignutom letvicom kvalitete. Upravo novi klapski izraz širokog je raspona: od apsolutnih pobjednika, klape Cambi s prvim na-

Klapa Cambi

22

li se i taj redovito hvaljeni festival — s hrpom nominacija i Porina u kategorijama festivalskih i kompilacijskih albuma — u mjesnu feštu? Premda bi iz mene mogao progovoriti lokal–patriot koji će kampanilistički a priori odbaciti takvu sumnju, za to neće biti potrebe. Iako se u svemu i ne slažem s odabirom ili redoslijedom nagrađenih (makar su kaštelanski Cambi s efektnom Oprosti mi, jube zaslužili vrh), a bilo je tu i neizbježnog navijanja publike, to nikako neće umanjiti ukupnu ocjenu ovogodišnje finalne priredbe, po mojem sudu jedne od ponajboljih u proteklih šesnaest godina. Kažem finalne, jer je večer prije, koja se od početka zvala Večer starih skladbi, što je posljednjih godina s talijanskom kanconom postala Večer internacionalne glazbe, katkada u prošlosti ovog festivala i uspjelija od natjecateljskih večeri, ipak ostala u sjeni završne fešte. Premda smo svjedočili prvom festivalskom ukazanju jedne od

Mjesni odbor

Rušenje žanrovskih granica Možda je naslov izvješća s finalne večeri mogao glasiti i U znaku klapa; jednak onom pod kojim nam se u prošlom broju Cantusa novinarka Mirela Goreta osvrnula na netom završeni Festival zabavne glazbe Split 2013. Ali imajući u vidu u što je posljednjih godina mutirao klapski akord (o tome više čitajte na ovim stranicama u tekstu maestra Joška Ćalete), i taj naslov mogao bi nam sugerirati pogrešnu zvučnu sliku šibenske šansone. Uostalom, Šarac-Viljac, danas već glasoviti tandem utemeljitelja popularnih Večeri, nikad nije robovao formi. Među prvima su srušili žanrovske barijere i otvorili festival — kako su najavili u prvoj promidžbenoj knjiži-

gradama publike i žirija za spomenutu Oprosti mi, jube (Duško Rapotec Ute, glazba; Vjeko Alilović, tekst; Ivan Popeskić, instr. arr.; Vinko Didović i Sveto Popović, vok. arr.), do bivše klape Libar (sada grupe) koja s Vrhom Siniše Jakelića (nagrada za tekst) pokušava približiti dotad manje poznate idiome klapskog i rock univerzuma pripadnicima suprotnih populacija (kako glasi njihov pregalački manifest). Uklopio se tu i šibenski rap lokalnih hip–hopera Grupe 022 u Za tebe pivan šansonu (nagrada za najbolje kantautorsko djelo i druga nagrada publike) i Rock and roll na stini klape Sebenico (prošle godine nominiranih za Porin). Klapa Iskon, koja se u Šibeniku prvi put pojavila 2002. s Lukyjem u porinovskoj Ti si more, sada

kao kvartet zvukom između Belanovih Đavola i legendarnih 4 M dobili su nagradu za interpretaciju pjesme To je ljubav; Đani Stipaničev sa Čovikom s dušom maestrala, a Giuliano s Da sam pisma osvojili su drugu i treću nagradu žirija.

Goran Karan za Serenadu u ponoć nije dobio priznanje, ali pričekajte da se domaće klape dohvate te dopadljive mediteranske balade, u tradiciji ponajboljih napolitanskih...! Bio je tu i vrlo dobri Mario Huljev, koji je nakon Porina za najboljeg novog izvođača osvojio i dalmatinskog Šansonijera za najboljeg debitanta (Pusti zmaja da leti; Silvijo Pasarić — najbolji aranžman), a zapaženi su i nastupi Lucasa, Maxa Hozića, Dalibora Prohazke, povratnika Zorana Jelenkovića i festivalskog inventara i čestog laureata Deana Dvornika.

Brass rokeri Dame su vrlo dobro zastupale već udomaćena Helena Bastić, te mlade Ema Kuzmanić i Ksenija Varvodić Periš, dok je tenor eurovizijske Klape s mora Marko Škugor pokazao da mu predstoji izgledna solistička budućnost. Pozive za prve nastupe na šansoni opravdale su bez sumnje i nove snage: Frane Brajković, Krešimir Perović i Ivan Županović. (Zanimljivo, sve susjedi Zadrani!)

Ako ste pomislili da će večer proći bez Nene Belana, prevarili ste se! Sudionici Belanove renesansne fuzije autorskog rocka i klapskog suzvuka klape More izvela je njegovu More je klapa s autorom kao pratećim glazbenikom. Još jedni veterani, klapski klasičari, zagrebačka Nostalgija i mlađahna Brodarica (za Kondiciju treća nagrada publike i priznanje za najizvođeniju šansonu prema željama slušatelja Radio Dalmacije) govore o velikom dijapazonu festivalskog zvuka. Da, potvrda o rušenju žanrovskih granica bila je šoltanska vesela skupina brass–rockera Mjesni odbor; zagrijali su publiku i podsjetili je na bogatu tradiciju šibenskog brassa. (Šibenska narodna glazba upravo slavi 165 godina od osnutka, dakle davne 1848.!)

Pregled scene nekad i danas: na koji način funkcionira klapski pokret

S

Piše: Joško Ćaleta

U

tjecaji koje u današnje vrijeme u klapski glazbeni svijet donose novi naraštaji polako ujednačavaju izvedbenu sliku različitih lokalnih i regionalnih osobnosti stila klapskog pjevanja te ga istodobno približavaju globalnim glazbenim izričajima.

pomenete li danas riječ klapa bilo gdje u Hrvatskoj, većina će upitanih prepoznati o čemu se u osnovi radi. Prosječni Hrvat odmah će pomisliti na skupinu dalmatinskih pjevača koji pjevaju uglavnom s pratnjom glazbala ili bez nje. Bit će tu i onih koji će vam pokušati objasniti kakvo je to pjevanje, povezati ga sa svojim ljetovanjem, suncem, morem, vinom, maslinama i ribom... E, tu ih morate zaustaviti, jer način na koji klapski pokret danas funkcionira zaista nije jednostavno opisati.

Klapsko pjevanje danas nije isključivo tradicijska svojina, ono pripada široj zajednici, posebno pjevačima koji će

prakticirajući tu glazbu uživati u pjevanju i rezultatima svojega rada. Pozitivan po svojoj prirodi, trend klapskog pjevanja postaje novi identitet širih područja, prolazeći pri tome složene glazbene procese — od tradicijskog do modernog, od lokalnog do globalnog. Folkloristi su tu pojavu nazvali klapizacija hrvatske tradicijske glazbe, a još je zanimljiviji izraz Arsena Dedića da je trenutačno na snazi strahovlada klapa. Iznesene tvrdnje upućuju na pomisao da se sve ono što klapa pjeva i naziva klapskom pjesmom. No situacija nije tako jednostavna, dapače, vrlo je složena. Klape u pravilu pjevaju vrlo raznolik repertoar, kojem je klapski repertoar (samo) osnova. U današnje doba, moramo priznati, čak sve manje i manje.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Klapa i klapsko pjevanje

Ukratko, reklo bi se da ovogodišnje dalmatinske šansone zapravo nisu imale slabu točku, mjesta zbog kojeg bi se Šarcu i Viljcu moglo prigovoriti da su izdali vlastite programske i organizacijske postulate.

Klapa Šufit

23

Tijekom vremena brojni su jezikoslovci i etnomuzikolozi pokušali utvrditi korijene i podrijetlo riječi koja nije tako dugo u upotrebi na ovim područjima.

Jezikoslovci poput Radovana Vidovića i Bratoljuba Klaića korijene riječi klapa (capulata) nalaze u sjevernotalijanskom tršćanskom šatrovačkom dijalektu, odakle je termin usvojen diljem Jadranske obale oko polovice 19. stoljeća. Riječ označava družbu, družinu, skupinu ili kliku, izrazito čvrsto povezanu. Riječ družina najbliže bi označavala pojam »klapa«. Iako je termin »klapa« i danas moguće čuti kao naziv za družinu malonogometaša ili pjevača gange i

rere, moramo se složiti da pojam »klapa« najčešće asocira upravo na organizirane pjevačke skupine sa specifičnim (a cappella) repertoarom dalmatinskih napjeva. Naziv dalmatinska klapska pjesma novijeg je dakle datuma.

U stručnoj (etnomuzikološkoj) glazbenoj terminologiji uveden je tek potkraj 1970–ih. Rezultat je suradnje stručnjaka i pjevača okupljenih oko prvog Festivala dalmatinskih klapa, osnovanog 1967. u Omišu. Pojam je u stručnu literaturu i glazbenu praksu uveo akademik Jerko Bezić. U svojem članku Dalmatinske klapske pjesme kroz deset godina omiškog festivala određuje klape precizno ih definirajući u odnosu na cjelokupnu dalmatinsku urbanu pjesmu. Pojam klapa uključuje glazbene elemente tog fenomena ističući pritom posebni a cappella repertoar koji pjevaju isključivo klape, ali i socijalni aspekt koji nosi porijeklo i značenje izraza klapa.

A cappella i vokalno– instrumentalni napjevi Ako se osvrnemo na prisutnost toga glazbenog fenomena u medijskom javnom prostoru, morat ćemo se vratiti u pedesete godine 20. stoljeća. U to vrijeme, prve komercijalne uspjehe klapskog načina pjevanja bilježe skupine pjevača podrijetlom iz Dalmacije, uglavnom članova zbora tadašnje Radiotelevizije Zagreb, koje su pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća djelovale u Zagrebu. Prva je takva uspješna vokalna skupina, kojoj osnovu repertoara čine tradicijski dalmatinski a cappella i vokalno–instrumentalni napjevi, Grupa Dalmatinaca Petra Tralića. Toj vokalnoj skupini Jugoton, tada vodeća diskografska kuća na ovim prostorima, do 1963. izdaje niz od od šest EP–a, pet singlova i tri LP–ja. Od te godine i Jugoton i konkurentski PGP RTB (osnovan 1959.) forsiraju sve bolji Ansambl Dalmacija koji predvodi sjajni

pedagog i tenor, bivši član Grupe Dalmatinaca, Sergije Rainis. Mario Nardelli, uskoro novi voditelj toga sastava, unapređuje uporabu instrumenata te, u suradnji s uglednim aranžerima, piše aranžmane koji su osuvremenili dotadašnje dalmatinsko (klapsko) pjevanje. Rezultat je 1966. izdani LP Dalmatian Songs (Dalmatinske pjesme), koji postiže zlatnu nakladu na prostorima bivše Jugoslavije. Treba primijetiti da klape tog vremena nisu u svojem naslovu sadržavale taj danas uvriježeni pojam. Sljedeće, 1967., osniva se Festival dalmatinskih klapa u Omišu koji potiče nastanak brojnih klapa festivalskog modela.

Festivalske klape U boljem razumijevanju razvoja festivalske klape pomoći će nam primjer diskografske produkcije jedne od vodećih klapa toga razdoblja, klape Trogir. Klapa osnovana 1964. (pod nazivom Oktet Trogir) zapaženom ulogom pobjednika na omiškom Festivalu postaje jedna od vodećih klapa. U izdanju Jugotona na vinilu se javljaju 1970., na prvom nosaču zvuka omiškog Festivala, uz ostale pobjednike Festivala. Zahvaljujući poduzetnosti festivalske direkcije i časopisa Arena, u produkciji Jugotona zabilježene su izvedbe klapa Trogir, Srdele iz Makarske, Vela Luke, dubrovačkog Maestrala te imena njihovih voditelja: Ljube Stipišića, Joška Buble, Perice Miroševića i Krešimira Magdića. U prvoj fazi izdavaštva klapa Trogir predstavlja repertoar trogirskih klapskih napjeva (tri LP ploče u izdanju Jugotona i PGP RTB–a) koje su prikupili i obradili sami pjevači i njihovi tadašnji voditelji.

Sljedeće izdanje, LP More ti si čežnja predstavilo je klapske napjeve uz pratnju mandolinskog sastava. Pokazalo se da su i pobjednici omiškog Festivala dolazili do najšire publike prema načelu izmjenjivanja vokalno–instrumentalnog i a cappella repertoara, formulom ko-

jom je primjerice i višestruki omiški laureat, klapa Šibenik, stizao do zlatnih naklada svojih LP izdanja Šibenska balada i Rodija se sin. Iduće izdanje klape Trogir, LP Ćale moj (1978.), donosi obrade uspješnih hitova s festivala popularne glazbe (Festival zabavne glazbe Split) na klapski način. Većina predstavljenih obrada i danas je dio standardnog repertoara brojnih klapa. Popularnost novog repertoara i brojni nastupi naveli su klapu na izdavanje prvog live klapskog albuma, LP Klapa Trogir u Lisinskom (1980.), kojim su utemeljili još jedan danas čest način diskografskog predstavljanja klapskog pjevanja. Godine 1986. klapa izdaje LP Tragurium, na kojem uz klapske uspješnice predstavlja repertoar različitih svjetskih tradicija a cappella pjevanja, što također inspirira brojne klape na slične pokušaje uvrštavanja raznovrsnog repertoara. Svojim posljednjim LP–jem Povratak iskonu (1989.) klapa se vraća korijenima — izvornom klapskom pjevanju od kojeg su davne 1964. i počeli. Upravo taj album postaje jedan od temeljnih izvora brojnim pjevačima modernog klapskog pokreta započetog 1990–ih pojavom klape Cambi i njezine izuzetne popularnosti izazvane izvedbama a cappella obrada Gibonnijevih hitova.

Hitmejkeri današnjice, komercijalni i tradicijski zvuci Zanimljiv je zaokret u tekstovima modernih klapa u izvedbama uz instrumentalnu pratnju. Tekstovima se žele zadovoljiti parametri popularne prepoznatljive izvedbe koja će se rado emitirati na valovima lokalnih i regionalnih radiopostaja. Hitmejkeri današnjice za moderne klape pišu tekstove u strofnom obliku s refrenima koji obiluju prepoznatljivim idiomima idealnog dalmatinskog života — maslina, more, sunce, vino ili ljubav prema Dalmaciji. Maslina je neobrana, Da te mogu pismom zvati, Croatio, iz duše te ljubim, Zora bila, samo su neke uspješnice koje ćete imati prilike češće čuti na valovima lokalnih radiopostaja, ali i na bilo kojem neformalnom after partyju, s klapskim pjevačima ili bez njih. S druge strane, ne bi bilo pravedno ne spome-

nuti brojnu scenu klapa koje gotovo isključivo izvode klapske pjesme, prema definiciji UNESCO–a o spomenicima nematerijalne baštine čovječanstva.

Manje zastupljeni u medijima i javnosti, klape poput Grdelina, Pinguentuma, Bunara, Dišpeta ili Neverina nastavljaju na ustanovljenim glazbenim tradicijama svojih prethodnika, klapa Trogir, Šibenik, DC Vranjic, Lučica, Ošjak...

Sve navedene današnje klape — klape vokalno–instrumentalno komercijalnog pristupa i klape okrenute a cappella izričaju — vode brigu o svojem medijskom predstavljanju, što podrazumijeva redovito izdavanje nosača zvuka.

Na tržištu je velik broj CD–a snimanih u različitim uvjetima (studio, akustični prostori, live koncerti), s vrlo različitim repertoarima u izdanjima brojnih hrvatskih izdavača. U »poplavi« izvođača i izdavača moguće je pronaći i vrlo zanimljive načine predstavljanja. Tako ćete, nađete li se ljeti kao turist u Splitu ili Dubrovniku, imati prilike uživati u neformalnim uličnim nastupima a cappella klapa koje često sponzorira Turistička zajednica. Nakon otpjevanog nastupa u akustički zanimljivom prostoru, klapa će vas ponuditi jednim od svojih izdanja, u pravilu »preprženim« CD–om svojeg ili kompiliranog repertoara, šireći na taj način glas o svojoj glazbenoj tradiciji, poboljšavajući u isto vrijeme osobni budžet. Upravo su kompilacijski albumi postali jedan od čestih načina predstavljanja klapskog pjevanja, bilo da se radi o kompilaciji repertoara poznate, dugovječne klape, bilo o kompi-

H

itmejkeri današnjice za moderne klape pišu tekstove u strofnom obliku s refrenima koji obiluju prepoznatljivim idiomima idealnog dalmatinskog života — maslina, more, sunce, vino ili ljubav prema Dalmaciji.

lacijama klapskih festivala ili klapskih hitova. Jedan od takvih je i 101 dal matinska na kojoj je predstavljena povijest razvoja dalmatinske urbane pjesme iz 1950–ih i 1960–ih koju danas javnost naziva klapskom, ma što to značilo!

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Kako je zapravo sve počelo? Fenomen klapskog pjevanja kontinuirana je i relativno stara pojava na koju su upozorili istraživači i muzikolozi potkraj 19. st.

(Kuba, Kuhač). To razdoblje poznato kao preporodno doba, vrijeme je nastanka prvih organiziranih crkvenih i svjetovnih pjevačkih zborova, gradskih limenih glazbi i tamburaških sastava i orkestara koji su izravno utjecali na formiranje klapskog glazbenog izričaja. U početku su to bile manje skupine pjevača koje je, uz prisno prijateljstvo, zajedničke poslovne i druge interese, vezala i ljubav prema pjesmi. Ribari i težaci pjevali su uz bok trgovcima i obrtnicima, učenicima i studentima, najviše u konobama u kojima se uz jednostavno jelo konzumiralo vino. Pjevali su za svoju dušu po uskim kaletama, tražeći skrivene kutke u kojima glas najbolje rebatije — odzvanja, na zadovoljstvo družine pjevača. Pjevali su i za druge, posebno za voljene drage, kojima bi skupina pjevača pjevala podoknice, serenade, sve dok se ukućani ne bi smilovali i otvorili vrata i portune, pustili pjevače u kuću i počastili ih jelom i pićem. Isto zadovoljstvo imale su prilike poslije doživljavati i brojne turistice kojima su svoj pjev podarili dalmatinski galebovi, šireći i na taj način dalmatinsku turističku ponudu.

Klapa Cambi

Utjecaji na formiranje današnjeg repertoara i stila pjevanja modernih klapa uključuju nove varijable potrebne za razumijevanje novih pristupa kojima moderne klape formiraju repertoar. Globalizacija i dostupnost informacija omogućuju današnjim pjevačima vrlo jednostavan pristup golemoj datoteci podataka (You Tube) u kojoj se, uz brojne klapske izvedbe, nalaze najrazličitiji primjeri izvedbene prakse tradicijskih i popularnih glazbi svijeta. Jednostavnim klikom miša u današnje vrijeme klapski pjevač vrlo jednostavno čuje izvedbu tradicijskog pjevača u Africi ili Mongoliji, odnosno dobar reggae sastav s Jamajke ili taiko bubnjare iz Japana, gruzijsko ili sardinijsko (tenores) višeglasje.

Sve drugo je mašta voditelja, obrađivača i volja i upornost klapskih pjevača.

Na isti način klikovi pregleda klapskih video uradaka govore o zainteresiranosti posjetitelja sa svih kontinenata. Isto tako valja napomenuti da suprotno sta-

rijim načinima razmišljanjima postoje i progresivniji načini harmoniziranja i ritmiziranja (sinkopa), koje podsjećaju na moderne svjetske načine harmoniziranja, od Barbershop kvarteta do modernih boy bandova, poput projekta koji nas je prošle godine pod nazivom Klapa s mora predstavljao na Eurosongu. Utjecaji koje u današnje vrijeme u klapski glazbeni svijet donose novi naraštaji polako ujednačavaju izvedbenu sliku različitih lokalnih i regionalnih osobnosti stila klapskog pjevanja te ga istodobno približavaju globalnim glazbenim izričajima.

Tomislav Bralić i klapa Intrade

Novi izdavači i novi stilovi klapskog pjevanja Nastankom hrvatske države i novih tržišnih uvjeta pojavio se niz novih diskografskih kuća koje su klapama pružale nove mogućnosti za objavljivanje. Croatia Records, bivši Jugoton, naslijedila je impozantnu arhivu snimki za čije je izdavanje imala vlasnička prava. Stoga su se odlučili za reizdavanje arhivskih materijala od kojih su najpoznatiji ciklusi Da te mogu pismom zvati i O jubavi klapa piva. Danas su najveći izdavači klapskih albuma, uz Croatiu Records, još i Scardona te Aquarius Records.

Njihovo se poslovanje temelji na potpu-

Klapa Maslina

25

Igor CC Kelčec

24

Kratka povijest klape i klapskog pjevanja

no različitim pristupima. Scardona, jedan od organizatora klapskog spektakla na Poljudu, u pravilu objavljuje izrazito komercijalna izdanja svojih najtiražnijih pulena — Intrade, Maslina, Cambi. Njihova su live izdanja stadionskih koncerata najprodavaniji klapski CD– ovi. S druge strane, Aquarius Records, uz antologijska kompilacijska izdanja u povodu 40. obljetnice klape Trogir i klape Linđo–N, okrenuo se uglavnom mladim, kvalitetnim, nekomercijalnim klapama i izdanjima koja se ne prodaju u velikim nakladama, ali donose nove, zanimljive klapske audio uratke.

Igor CC Kelčec

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

G

lobalizacija i dostupnost informacija omogućuju današnjim pjevačima vrlo jednostavan pristup golemoj datoteci podataka (You Tube) u kojoj se uz brojne primjere klapskih izvedbi nalaze najrazličitiji primjeri izvedbene prakse tradicijskih i popularnih glazbi svijeta.

N

Bosanskohercegovačka grupa Teška industrija postoji već četiri desetljeća

Rokerskih BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Pastirskom rocku u Sarajevu suprotstavio se koncept stilizirane sirovosti Piše: Siniša Škarica

T

eška industrija na neki je način doživjela sudbinu brojnih pionira sličnih pop–prijelomnica: veliki snovi raspršili su se u prostoru zasjenjenom tuđim vrhuncima.

K

Teška industrija nekad...

26

ad se u Sarajevu drugi put rodio rock ‘n’ roll — desetak godina nakon onoga prvog električarskog booma s Indexima na početku — novorođeno Bijelo dugme izazvat će pravu senzaciju stotinama tisuća prodanih ploča i koncertnim nastupima ozračenim masovnom euforijom.

Protresavši glazbenu scenu i svekoliki društveni reljef, do tada na ovim prostorima neviđenim načinom i snagom, praćeni budnim okom kulturnih i političkih elita, poprimili su dimenzije društvenog fenomena. Tako su neizbježno izazvali usporedbe s onom svjetskom erupcijom i tektonskim po-

remećajima već posvećenih Beatlesa. Uostalom i najudaljeniji zakutci na zemaljskoj kugli otkrivali su u vlastitoj sredini svoje Sinatre, Presleyje, Beatlese... a svaki od tih Beatlesa imali su, pogađate, i svoje Rolling Stonese!

Teški ovisnici o glazbi U bivšoj državi mnogi su to pokušavali biti. Prihvaćajući tu igru, stereotipima najbliži bosanskohercegovački odgovor, dapače, sarajevski, mogli bismo naći u grupi teških ovisnika o glazbi, kao što i pristoji, kosmatijih i angažiranijih od mogućih takmaca; grupi koja poput stvarnih Stonesa ni u kom smislu nije pristajala biti pu-

Sastav promjena i povrataka Nije malo preživjeti na estradnoj vjetrometini četrdeset godina — duži prekidi i česte promjene članstva upravo potkrepljuju tu tvrdnju, k tomu u ambijentu izrešetanom rafalima seksa, droge i rock ‘n’ rolla. Nećemo

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

40!

kim epigonom, već prije svojevrsnim antipodom vodećoj senzaciji. Pastirskom rocku suprotstavio se koncept Teške industrije.

Kao što je razvidno iz naziva grupe, ideja vodilja bila je težnja stiliziranoj sirovosti što se može s današnje povijesne distance interpretirati kao izvorište kasnijeg novog primitivizma, napisat će doajen domaće rock–kritike i povjesničar umjetnosti, pokojni Darko Glavan u bilješci za Karavan — Izvorne snimke 1975./76. iz 2002. godine. No istini za ljubav, ako Dugme i možemo u ravni fenomenologije i stvarnih učinaka na pop–glazbu ovih prostora vidjeti kao yu Beatlese, Industrijalcima se nije posrećilo postati našim Stonesima. (Bliži su tomu, u ovome kontekstu, recimo Parni valjak ili koju godinu poslije Riblja čorba.) Teška industrija na neki je način doživjela sudbinu brojnih pionira sličnih pop–prijelomnica: veliki snovi raspršili su se u prostoru zasjenjenom tuđim vrhuncima. Ali isto tako rijetkom snagom, poput Feniksa (ili Rolling Stonesa!) vraćat će se na scenu — uostalom kako im, kao onoj ekipi mladića s etiketom teških ovisnika o glazbi, i priliči, i to — nekoliko puta.

ije malo preživjeti na estradnoj vjetrometini četrdeset godina — duži prekidi i česte promjene članstva potkrepljuju tu tvrdnju, k tomu u ambijentu izrešetanom rafalima seksa, droge i rock ‘n’ rolla. Jednom sam rekao da je svaka godina u rocku poput one pseće!

... i danas

pretjerivati, možda ničeg od spomenutog nije bilo previše, ali svejedno. Jednom sam rekao da je svaka godina u rocku poput one pseće!

Teška industrija će, obilježavajući svoju obljetnicu ambicioznim diskografskim paketom (i već ozbiljnom d(r)ugom karijerom), bez sumnje zaslužiti titulu viceprvaka domaćeg iliti regionalnog rock maratona, odmah iza Yu grupe koja je četrdeset ljeta obilježila prije dvije godine.

No na kraju treba reći, priča o Teškoj industriji, sastavu promjena i povrataka, sasvim sigurno je priča o njezinu neuništivom dvojcu gitarista: Vedadu

Hadžiavdiću i Ivici Propadalu. Ali nikako prema onoj spala knjiga na dva slova, jer je uz njih mlađahan tercet glazbenika jamac da se ima itekako što listati ili bolje rečeno — slušati. O budućnosti da i ne govorimo: vokalistica Lea Mijatović, klavijaturist Fran Šokić i bubnjar Robert Domitrović po onom bi se starom mjerilu — do navršenih dvadeset sedam godina! — još zvali omladincima! Ipak, kao što smo istaknuli, jubilej pripada Vedi, jednom od utemeljitelja grupe (drugi je originalni klavijaturist i skladatelj Gabor Lengyel), gitarističkoj konstanti od prvih do ovih najnovijih taktova, i Ivici, koji je prije točno četrde-

set godina počeo s Vedom (ali u Codu, još jednom sastavu iz drugog sarajevskog rock–vala); basistu na diskografskom početku Teške industrije, koji je sada, bez ikakve dvojbe, i njezin spiritus movens!

Ponovno s vama Vedo je prolazio sve bendovske mijene pa i onda kada su svi odustajali; vraćao se u osamdesetima s LP–jem naslova koji je postao i svojevrsni lajtmotiv dugog i nestalnog puta grupe: Ponovo s vama. Svojedobno u sjeni Lengyela (inače zaljubljenog u prog–rock Kor-

ni grupe), samozatajnom gitarističkom heroju davno je pripalo mjesto glazbenog lidera svojeg ansambla. Ivica je pak bio prvi od onih koji su odustali, ali ako se igdje može bjelodano posvjedočiti istina o onoj jednom roker, zauvijek roker! onda je to u njegovu slučaju. Poigramo li se opet ikonama pop–kulture, Propadalo je kao neprijeporni multimedijski aktivist zapravo domaći Andy Warhol! On je taj koji se vratio i snagom svoje volje, poduzetničke i umjetničke erudicije — i naravno pozicije dežurnog kulturnog celebritija par exellence — sastavu osigurao novi život koji upravo slavimo.

27

NAGRADE HDS –a

NAGRADE HDS –a

Razgovor s pijanisticom i pedagoginjom Katarinom Krpan, dobitnicom Nagrade HDS–a Vatroslav Lisinski za doprinos na polju izvodilaštva

Osamljeni u borbi

Umijeće sukreacije glazbenog djela U obrazloženju Nagrade HDS–a Vatroslav Lisinski navodi se da je na Vašem repertoaru impozantan broj od čak 107 djela hrvatskih skladatelja. Što Vas je potaknulo na bavljenje (i) tim repertoarom?

ijanistica i pedagoginja Katarina Krpan zaslužna je dobitnica Lisinskog koja je tijekom dosadašnje karijere s velikim uspjehom praizvela i snimila neka od najsloženijih i interpretacijski najzahtjevnijih djela autora kao što su Milko Kelemen, Ivo Josipović, Berislav Šipuš, Mladen Tarbuk, Frano Đurović ili Krešimir Seletković. Mnogi su za svoje skladbe u

Do te je brojke došlo zbog moje znatiželje i želje da sudjelujem u onome u čemu bismo svi mi trebali sudjelovati. Interpreti bi trebali napokon shvatiti da moraju komunicirati sa skladateljima i da jedni bez drugih jednostavno ne mogu. Nažalost, nas koji se bavimo hrvatskom glazbom je vrlo malo. Željela bih pridonijeti širenju svijesti da je to naša dužnost. Ako se ta svijest proširi, poglavito među mladim umjetnicima, moja je svrha ispunjena.

U

kontaktu sa suvremenim autorima, studenti su počeli drukčije promišljati djela koja su nastala i prije današnjeg dana

Suradnja sa skladateljima S obzirom na to da je interpret i sukreator glazbenoga djela, nužna je — ili barem poželjna — i izravna suradnja sa skladateljima, a ne samo posredna, preko notnoga zapisa. Kakva su Vaša iskustva u tom dvosmjernom odnosu s autorima?

Moja su iskustva fantastična i upravo sam zbog toga krenula u tom smjeru. Smatram se zaista počašćenom što sam u poziciji sukreirati određeno djelo. Jasno je da jednoj praizvedbi prethodi velik broj sati provedenih u komunikaciji s autorom, ali sva su mi ta iskustva vrlo pozitivna. Uvijek se uzima u obzir što ja mislim, ja uzimam u obzir što skladatelji misle, i to je zaista zajednički posao.

njezinim interpretacijama dobivali nagrade, a dojam kod slušatelja ne bi bio isti bez njezine uživljene su–kreacije pri oglazbljenju partitura. Uz to, sustavno bavljenje novijom domaćom glazbom u sklopu svoje pijanističke klase na Muzičkoj akademiji, dovelo ju je i do zamisli o utemeljenju takozvanog HR projekta kojim motivira mla-

Katarina Krpan

28

Anastazija Vržina

U spomenutom broju od 107 djela hrvatskih skladatelja — koji je u međuvremenu zacijelo i povećan — sigurno postoje djela koja su Vam posebno draga. Možete li neka izdvojiti?

Mnogo je skladbi kojima se rado vraćam, ali ovom bih prilikom izdvojila nekoliko skladatelja čija su mi djela emocionalno vrlo bliska.

Ne mogu izostaviti Mladena Tarbuka, zatim Krešimira Seletkovića i njegove Invencije, koje još nisu na pravi način ugledale svjetlo dana, ali nadam se da hoće, te Antu Knešaureka, čija je jedna Invencija zaista pravi mali biser.

Vaša se suradnja s hrvatskim skladateljima nastavlja. Što će sljedeće ugledati svjetlo dana?

Prva će sljedeća praizvedba biti 7. listopada. Riječ je o etidama koje se svake godine pišu za natjecanje koje se prije zvalo Etide i skale, a sad se zove Mladi virtuozi. Ove je godine na redu Krešimir Seletković, koji piše pet etida, a praizvest ću ih u dvorani Hrvatskoga društva skladatelja.

Među tim etidama je još jedan pravi biser.

Dalekosežni HR projekt Osim što sâmi izvodite djela hrvatskih autora, osmislili ste i HR projekt, u kojem ta djela sviraju mladi glazbenici — i to ne samo pijanisti. Kako ti glazbenici reagiraju na suvremena hrvatska djela?

HR projekt je već prešao granice onoga što sam mislila će biti.

Smatrala sam da, unutar moje klase, studenti moraju imati uvid u ono što se danas događa. S druge strane, najprirodniji način da im se približi ta vrsta glazbe je izravan kontakt sa skladateljima. To je u konačnici imalo tako dalekosežne posljedice da su studenti sâmi, u kontaktu s autorima, vidjeli što im to znači i u klasičnoj literaturi. Tako su počeli drukčije promišljati djela koja su nastala i prije današnjeg dana. U cijelom je tom procesu posebno dragocjeno to što su oni sâmi počeli naručivati djela svojih kolega s Odsjeka za kompoziciju — dakle, studenti sviraju djela studenata. A sad se to proširilo i na mlađe naraštaje — na srednje i na osnovne škole. Vjerujem da će se mladi glazbenici, ako se što ranije približe toj glazbi, drukčije razvijati i da je taj proces već sada nezaustavljiv.

ako da skladatelji naplate svoj rad?

O tome se brine Mladen Tarbuk, skladatelj i dirigent, ravnatelj glazbenog dijela Dubrovačkih ljetnih igara, profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i mnogo toga drugoga. Svojim brojnim angažmanima dodao je novi zadatak — predsjedanje autorsko–pravnom odboru HDS–a. Taj odbor, proširen i ojačan na izborima održanima na prošlogodišnjoj skupštini HDS–a, usklađuje rad službe za zaštitu malih autorskih prava s interesima skladatelja. Stoga smo ga za početak upitali o korijenima borbe za njihova autorska prava.

Problem je vrlo dubok i seže daleko u prošlost, do razmeđe 16. i 17. stoljeća.

Iz kakvih se uopće ideja razvila potreba za zaštitom autorstva i autorskih prava?

U tom trenutku u zapadnoj su se Europi počeli kristalizirati novi društveni odnosi, koji su davali prednost stjecanju kapitala i razvoju znanosti. Upravo su izumi stvarali goleme uštede u proizvodnim lancima i ubrzavali bogaćenje građanstva. Svijet ideja dobio je opipljiv ekvivalent u materijalnom svijetu. Ni umjetnost nije bila izuzeta od takvog prevrednovanja svih društvenih vrijednosti. Skladatelji potkraj 18. stoljeća kidaju postupno spone sa svojim feudalnim gospodarima i okušavaju sreću na slobodnom tržištu ideja. Haydn prodaje svoje simfonije brojnim filharmonijskim društvima, a Beethoven ulazi u povijest kao prvi sponzorirani skladatelj, slobodan pisati što želi i kako želi. Sredinom 19. stoljeća dolazi do udruživanja skladatelja na nacionalnim temeljima, u svrhu promicanja glazbe i zaštite autorskih prava. U korijenu se do današnjih dana nije ništa promijenilo — skladateljske udruge i agencije za zaštitu autorskih prava zapadne Europe i Amerike djeluju u biti na isti način kao i prije stotinjak godina, jedino su se percepcija izvedenih i emitiranih djela i reparticija (razdioba prikupljenih sredstava) usavršile u želji da sustignu eksploziju novih medijskih tehnologija.

Nered na tržištu I što sada nakon gotovo dva stoljeća?

Na početku je sustav bio osmišljen u svrhu zaštite autorskih prava skladatelja izvođenih u koncertnim dvoranama. Nered na tržištu zabavne glazbe, na kojem su s pojavom jazza organizatori raznih priredbi ostvarivali enormne zarade, polako je kopnio pod pritiskom skladatelja i izvođača koji su tražili pravednu naknadu za svoja djela. Taj proces se znatno ubrzao pojavom snimanja glazbe i naglim usponom glazbene industrije. Među najizvođenijim skladateljima tog prvog razdoblja zaštite podsjetio bih na Richarda Straussa i njegova imenjaka Johanna, te na Mauricea Ravela koji je svojim Bolerom zaradio u oštroj konkurenciji s Paulom McCartneyjem i Michaelom Jacksonom više nego bilo koji skladatelj do danas. Taj uspjeh je sigurno i posljedica činjenice da se zaštita autorskih prava protegnula s pedeset na sedamdeset godina od skladateljeve smrti.

Prema tome što govorite, najviše koristi imaju, čini se, nasljednici?

Kad govorimo o klasičnoj glazbi, to je sigurno pravilo, jer se razdoblje recepcije njezinih djela produljuje i na stotinu godina od skladateljeve smrti. U zabavnoj glazbi recepcija je trenutačna i često se već danas nećemo sjetiti što smo pjevušili prethodne godine. No kad govorimo o zaštiti općenito, valja spomenuti da postoje u javnosti i drugi glasovi, osobito među kompjutorašima. Oni smatraju da sva glazba prezentirana preko interneta mora trenutačno postati vlasništvo cijelog čovječanstva. Taj stav prenosi autorsko pravo i novac u ruke providera i grubo krši autorova prava. Mi na globalnom planu vodimo tešku bitku s moćnicima internetske industrije iza kojih stoji veliki kapital. U konačnici, to što je skladatelj učinio svoju glazbu medijski dostupnom ne daje nikome za pravo da se njome koristi, a pogotovo ne da je zloupotrebljava.

Ostvarivanje prava Koju ulogu u zaštiti ima HDS ZAMP? Mala autorska prava podrazumijevaju izvedbe skladbi na koncertima, javnim priredbama, te njihovo snimanje i emitiranje putem medija. Njihovu prisutnost percipiramo raznim metodama, koje moraju biti ne samo precizne nego i isplative. Novac prikupljen na taj način distribuiramo na temelju percepcije i bodovnog sustava koji prati strukturu djela. Valja istaknuti da ZAMP ne štiti velika autorska prava koja proizlaze iz neposrednog dogovora skladatelja s organizatorom izvedbe.

nu globalnog glazbenog stvaralaštva.

Postoji i drugi pristup: želite li se koristiti nečijom glazbom, ljubazno ga upitajte za posudbu. Ako možete dobro objasniti svrhu posudbe, obično stiže potvrdan odgovor.

U

zabavnoj glazbi recepcija je trenutačna i često se već danas nećemo sjetiti što smo pjevušili prethodne godine.

Što učiniti u slučaju glazbene krađe, kad primjerice jedan skladatelj upotrijebi tuđi, već poznati glazbeni sklop?

HDS ZAMP nije prava adresa za taj problem. U konačnici se krađa utvrđuje sudskim putem. Međutim, autorsko–pravni odbor u svrhu zaštite naše profesije razmatra pritužbe i pokušava spor riješiti dogovorom. Drugim riječima, utvrdimo li da je krađe bilo, od kradljivca tražimo da prizna autorsko pravo pokradenome. Taj cilj katkada nije lako postići, osobito imajući u vidu današnju konfekcijsku razi-

Anastazija Vržina

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

P

de glazbenike na studij i izvođenje novijih hrvatskih djela.

K

Razgovarala: Maja Stanetti

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Čudno je to što smo zasada u ovoj borbi prilično osamljeni, trebali bi nam se pridružiti pisci, pjesnici, znanstvenici...

Interpreti bi trebali napokon shvatiti da moraju komunicirati sa skladateljima i da jedni bez drugih jednostavno ne mogu

Razgovarao: Trpimir Matasović

Razgovor sa skladateljem, dirigentom i profesorom kompozicije Mladenom Tarbukom, dobitnikom Nagrade HDS–a Adalbert Marković za doprinos afirmaciji položaja skladatelja i autorskih prava

Kako tome doskočiti?

Teškim i mukotrpnim pregovorima s vlasnicima Youtubea, Facebooka i drugih siteova koji žive od glazbe. No nešto možemo učiniti i u vlastitoj okolini, stalnim upozoravanjem na vrijednosti stvorenog djela i općenito intelektualnog vlasništva. Čudno je to što smo zasada u ovoj borbi prilično osamljeni, trebali bi nam se pridružiti pisci, pjesnici, znanstvenici...

Mladen Tarbuk

29

Razgovor sa skladateljem i profesorom kompozicije Srećkom Bradićem, dobitnikom Nagrade HDS–a Boris Papandopulo za autorsko stvaralaštvo na području tzv. ozbiljne glazbe u protekloj godini

Svaka je skladba novi izazov

S kakvim ste zamislima prije tri godine preuzeli vodstvo Samoborske glazbene jeseni? Što ste zadržali od svojeg prethodnika, saksofonista Gorana Merčepa, a što ste uveli novo?

Odabrala me izvršna direktorica Renata Glojnarić. Festival je uistinu bio već etabliran, bio je to

Nisam pristalica linije manjeg otpora pa sam išao težim putem, ne želeći iznevjeriti vlastitu ideju od pet stavaka svoje Prve simfonije

D

Razgovarala: Jana Haluza

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

ok se na narudžbu Muzičkog biennala tu i tamo još pokoji autori odlučuju za pisanje opera, kad dobiju prigodu stvarati za veliki simfonijski orkestar, radije pribjegavaju kraćim jednostavačnim formama, očito prilagođenijim suvremenom dobu, nego što se upuštaju u ciklične višestavačne oblike kasnoro-

bila je dugo očekivana praizvedba tog djela izvorno pisanog još za prethodni Muzički biennale Zagreb 2011. na kojemu zbog niza razloga tehničke naravi Simfonija nije uvrštena u program. Uz to, Srećko Bradić vrijedni je promicatelj hrvatske glazbe, sada već treću godinu kao umjetnički ravnatelj Samoborske glazbene jeseni. I ove je godine festival zadržao sličnu preglednu programsku koncepciju: skladateljska i izvođačka izvrsnost, tjedan marimbe Ivane Bilić, Međunarodno natjecanje mladih glazbenika do 26 godina Ferdo Livadić i drugo izdanje Međunarodnog skladateljskog natjecanja New Note bez dobnog ili ikakvog drugog ograničenja. Od ove je godine Srećko Bradić počeo predavati kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Na samom početku zanima nas kako ste, nakon višegodišnjih previranja i mijenjanja smjerova, na kraju »završili« u klasi kompozicije slavnog skladateljskog pedagoga Stanka Horvata na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje danas i sami predajete kompoziciju?

Anastazija Vržina

Ha, ni sam ne znam. Bilo mi je to sudbinski predodređeno, čemu sam se dugo opirao. Imao sam mnogo pokušaja i pogrešaka prije nego što se ispostavilo da je moje iskreno htijenje i želja upravo kompozicija. Tome je prethodio studij na tzv. Osmom odsjeku MA pa prijelaz na kompoziciju pa odustajanje i povratak na Osmi odsjek te napokon završni trajni prelazak na kompoziciju. Trnovito i zavojito. No ne treba odustati. Život je protkan udarcima koje treba znati amortizirati. Koliko god ideja vodilja bila skrivena, uvijek je negdje tinjala, pa se postupno osvještavala.

S

Postao sam skladatelj nakon mnogo pokušaja i pogrešaka

kladatelji se moraju zadovoljiti i lošom izvedbom, a kad dožive onu dobru, to je ushit i skok prema nebu. mantičnih obrisa. Tim je težim putem krenuo Srećko Bradić, stvarajući prema narudžbi Zagrebačke filharmonije svoju polusatnu peterostavačnu Prvu simfoniju. Središnjica koncertne večeri koja je u redovitoj sezoni orkestra 2. ožujka 2012. u Dvorani Lisinski okupila mnoge poklonike suvremene glazbe, 30

Spektakl Bradić–Bukvić U kojem ste trenutku dobili potvrdu svoje prave odluke?

To je sigurno bilo 1995. godine na drugoj godini studija, u klasi akademika Stanka Horvata, kad smo kolega Da-

libor Bukvić i ja imali glazbeno–scenski autorski spektakl u Dvorani Lisinski.

Najveće je zadovoljstvo za autora kad se njegova skladba čuje u vrhunskoj izvedbi. Tu se osjeti »ono nešto« i kaže se: »Da, to je to!« Bile su tu mnoge silnice koje su Vam išle u prilog. Nikada prije ni poslije nijedan student kompozicije imao takvu prigodu za plasman: Vaša su djela izvodili Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a u svojem Majstorskom ciklusu u Lisinskom i u sklopu Muzičkog biennala Zagreb, uz sudjelovanje niza zagrebačkih glumaca.

Da, imali smo sreću što smo ulovili taj trenutak, ali bilo je to žalosno i turbulentno vrijeme, potkraj Domovinskog rata. Veliku je ulogu u tome igrala činjenica da sam tada bio zaposlen na HRT–u kao član Tamburaškog orkestra pa sam u komunikaciji s ravnateljima lakše kucao na vrata. Zaista mi je pomogao ondašnji ravnatelj Glazbene proizvodnje HRT–a Stanislav Mlinar koji je vjerovao u nas. To je na kraju premašilo okvire klasičnog koncerta i pretvorilo se u nešto sasvim neočekivano, uz golišavu voditeljicu i fotografije Stefana Lupina.

Bila je to uistinu neviđena promidžba u medijima za skladatelje ozbiljne glazbe.

Malo smo namjerno »napuhali« situaciju jer su nam organizatori dali uvjet da napunimo dvoranu. Ukratko, dobro smo se zabavljali, išli od kafića do kafića, upoznavali ljude i došli na kraju do tadašnjeg ministra kulture Zlatka Viteza koji nam je dao za to zeleno svjetlo.

Snimka je ovjekovječena i na diskografskom projektu, CD–u tvrtke Orfej. Nakon tog hepeninga bili ste poznati javnosti i očekivanja su bila vrlo visoka. Je li bilo teško nastaviti?

Trebalo je znati stati na loptu, a imao sam sreću da sam bio student profesora Horvata koji je jako dobro znao kanalizirati viškove energije mladosti prema konkretnim učincima i učenju.

Znate i sami da kad se doživi neki veliki uspjeh, da se vrlo lako i brzo pada i tresne o pod. Profesor Horvat me spasio od toga i naučio da je jednako vrijedno pisati i za manje eksponirane prigode, za komorne ansamble i slično, da je svaka kompozicija novi izazov.

U bespućima digitalije Sljedeće takvo u javnosti eksponirano iskustvo bilo je pisanje opere Crux Dissimulata za Muzički biennale Zagreb 2009. Kakve ste izazove u tome našli?

Ukratko, bio je to horor, jer sam imao nesreću s računalom. Kako se nisam baš snalazio u računalnom svijetu, bio sam jedan od rijetkih koji su još uvijek pisali rukom i olovkom, a brisali gumicom. No u povodu pisanja opere dao sam si u zadatak svladati računalne tehnike pa sam sve izravno unosio u računalo, no jednog mi se dana potkraj srpnja 2008. cijeli sustav srušio i nestala je svaka nota. Sve sam imao u sjećanju, nikome nisam ništa rekao i 1. kolovoza počeo sam sve iznova, za probe koje su počinjale u siječnju 2009. Cijelu sam operu tako napisao u pet mjeseci, ali ovaj sam se put zaštitio raznim backupovima. Zato je to bio horor, inače je pisanje opere prekrasno iskustvo kojem ću se zasigurno brzo vratiti jer opera je postala moja strast. Već imam ideje za novo djelo, očekujem samo novu prigodu.Rijetko se naručuju velika djela, opere, ali i djela za velike simfonijske sastave. No u slučaju simfonijskog orkestra, skladatelji češće posežu za jednostavačnim kraćim formama u skladu s ritmom modernoga doba.

Vi se i tu odlučujete za teži put i neoromantičnu peterostavačnu simfoniju.

Kako to?

Da, mogao sam to elegantnije i lakše izvesti, ali nisam pristalica linije manjeg otpora, pa sam išao težim putem. Imao sam ideju o velikoj simfoniji koju je godinu prije na Muzičkom biennalu trebao praizvesti veliki Krzysztof Penderecki, no do dogovorenog datuma nisam stigao napraviti sve što sam zamislio, a nisam želio iznevjeriti vlastitu ideju od pet stavaka. Unatoč velikoj časti koja mi se ukazala s Pendereckim kao dirigentom, nisam želio dati djelu život dok nije bilo sasvim gotovo. Sad sam zadovoljan svojom prvom simfonijom, no nisam zadovoljan izvedbom Zagrebačke filharmonije i gostujućeg rumunjskog dirigenta Ignata Mihnee. No skladatelji se moraju zadovoljiti i lošom izvedbom, a kad dožive onu dobru, to je ushit i skok prema nebu. Nadam se da će do toga doći u nekoj drugoj prigodi.

Opera Crux Dissimulata na MBZ–u 2009.

veliki izazov pa sam mnogo razmišljao. Na kraju sam prihvatio i mislim da sam u tome našao veliko zadovoljstvo. Zadržao sam mnogo toga dobroga, prije svega kontakt s vrhunskim umjetnicima.

Osnovna je ideja pozivati ponajbolje profesionalne glazbenike koje predstavljamo mladima. Uzeli smo si u zadatak i predstavljati novo hrvatsko, ali i svjetsko stvaralaštvo. Od prošle godine organiziramo anonimno međunarodno skladateljsko natjecanje koje je bitan dio festivala, a novost je i radionica glazbene kritike koju vodi vaš kolega Trpimir Matasović.

New Note jedino je skladateljsko natjecanje u Hrvatskoj. Je li vam i to bila inicijalna ideja za njegovo osmišljavanje?

Da, to mi je svakako bila odskočna daska u promišljanju, a sjeme koje smo posijali jako se dobro primilo. Odjek natjecanja u svijetu je zaista velik pa očekujemo da će biti još veći. Već na prvom natjecanju kad je zadatak bio pisati za puhački kvintet Berlinske filharmonije odziv je bio nevjerojatan; pristiglo je čak četrdeset prijava. Ove smo godine kao kategoriju zadali gudački sekstet u izvedbi članova Minhenske filharmonije, za što se prijavilo čak pedeset šest skladatelja. Očekujemo da će taj broj još rasti. Što mislite da je najveći mamac za skladatelje iz raznih dijelova svijeta?

Osnovna je ideja spojiti najbolje svjetske ansamble i, prema izboru ocjenjivačkog suda, najbolju svjetsku skladbu. Sam novčani iznos prve nagrade i nije toliko bitan. Materijalna strana priče je svakako u drugom planu.

Razvikani Berlinčani No, nažalost, prošlogodišnjem se pobjedniku prvog natjecanja New Note nije posrećilo da mu, kao što je najavljeno, pobjedničku skladbu izvede Puhački kvintet Berlinske filharmonije. Naime, ansambl je u posljednji trenutak odbio izvesti to djelo (službena je verzija za publiku bila isprika da je partitura stigla prekasno, a neslužbena da se ansamblu djelo jednostavno nije svidjelo) pa ste za to angažirali Za-

grebački puhački ansambl. Jeste li se nakon toga bolje zaštitili od takvih neočekivanih preokreta?

Kad smo počeli s tim, bili smo još malo »zeleni«, a sam dodir s tim svjetskim veličinama, u ovom slučaju mislim na članove Berlinske filharmonije, tražio je oprez u pregovaranju i potpisivanju ugovora. Budući da su oni »stari lisci«, uvjetovali su nam neke stvari u ugovoru protiv kojih mi nismo mogli, kao što je bila stavka da oni mogu odbiti skladbu ako ne zadovolji njihove kriterije, što god ti kriteriji bili. Stoga smo voditelju tog ansambla i ponudili članstvo u žiriju natjecanja, no on je to zbog svojih obaveza odbio. Mi nismo zakasnili, čak smo uranili s pobjedničkom skladbom, poslali smo partituru dva tjedna ranije. Puno sam očekivao od tog ansambla s obzirom na njegovu međunarodnu reputaciju, no koncert i nije bio nešto. U uvodnom je djelu Zagrebački puhački kvintet na čelu s flautistom Danijem Bošnjakom izveo pobjedničku skladbu s nevjerojatnom energijom i entuzijazmom, što je zasjenilo kasniju izvedbu vrlo neobičnog izbora djela razvikanih Berlinčana.

Kako je prošlo ovogodišnje natjecanje? U vezi s prošlim, zatekla nas je činjenica da nije bilo nijednog hrvatskog kandidata.

Ove je godine od pedeset šest pristiglih prijava čak sedam stiglo iz Hrvatske, na što sam jako ponosan. Nisam zadovoljan općenitom razinom kvalitete zbog čega ocjenjivački sud nije dodijelio prvu nagradu. Druga je pripala mladom Slovencu Davidu Veberu (za njegov Opus Palladianum), a trećeplasirana je pedesetogodišnja Ruskinja Elena Nikolajevna Samarina iz Ekaterinburga (za njezin 130. Psalam Iz dubine vapijem tebi, Gospodine).

Unutar žirija također su se dogodine promjene: predsjednik je sada Davorin Kempf koji je zamijenio Ivu Maleca. Ove smo godine imali u članstvu i predstavnika izvođača: voditelj Gudačkog seksteta Minhenske filharmonije Sreten Krstić zamijenio je dirigenta Uroša Lajovica. Preostalo se članstvo nije mijenjalo; s nama su i dalje slovenski akademik Lojze Lebič, britanski dirigent i skladatelj Alun Francis i moja malenkost. Što pripremate za sljedeće, treće natjecanje New Note?

Upravo potpisujemo ugovor s Gudačkim kvartetom Arditti koji će biti nositelj sljedećeg natjecanja, a njegov osnivač i koncertni majstor Irvine Arditti bit će član žirija. Samim time njihova agencija iz Berlina postaje naš partner. Očekujemo da će se to dodatno razviti u lijepu međunarodnu suradnju, a možda i potaknuti HDS na uključenje.

Uz to Samoborska glazbena jesen svake godine naručuje novo djelo hrvatskog autora za pobjednika Natjecanja za mlade izvođače Ferdo Livadić. Ove je godine pobjednica Tanja Sonc praizvela Etidu za violinu i gudački kvintet Anđelka Klobučara. Tko će pisati iduće godine za ovogodišnjeg pobjednika?

Dubravko Detoni, koji će biti prisutan na proglašenju. Upoznat će se i razmijeniti kontakte s pobjednikom za njihovu buduću suradnju.

Što hrvatski skladatelji misle o natjecanjima Je li važno sudjelovati?

Skladatelj i dirigent Ivan Josip Skender rekao nam je samo da on još nije sudjelovao ni na kakvim natjecanjima. Njegova kolegica Ivana Kiš, koja danas živi i radi u Izraelu, odgovorila je ovako: Velika natjeca- Ivana Kiš nja dobro su reklamirana i svatko ih zna, dok se za većinu manjih teško čuje (na primjer, nisam čula za spomenuta natjecanja Lisinski subotom i New Note, a iz Samobora sam i moje internetske veze s Hrvatskom nisu loše). Problem s natjecanjima je što većina ima striktno zadanu instrumentaciju i minutažu, što znači da treba pisati kompoziciju samo za to određeno natjecanje, bez sigurnosti da će biti izvedena. Čini mi se da većina skladatelja (među kojima sam i ja) jednostavno nema vremena za takve eksperimente. Druga su stvar narudžbe, kada znamo da će kompozicija sigurno biti izvedena. Iz mog iskustva, na natjecanja se prijavljuju najviše studenti i mlađi autori bez obitelji (svi koji imaju višak vremena i manjak obaveze prehranjivati djecu).

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Skladateljsko natjecanje

NAGRADE HDS –a

Problem je informiranje Skladateljica Sanja Drakulić izrazila je veliko zanimanje za natjecanja, ali i upozorila na manjak informacija koje stižu do skladatelja: Zainteresirana sam za oba

Sanja Drakulić

spomenuta natjecanja! Koliko znam, natjecanja Dvorane Lisinski više nema, ali da sam znala da postoji, javila bih se sigurno. Isto tako o samoborskom natjecanju nisam znala ništa. Dakle, problem je informiranje. Mislim da nas skladatelja nema tako mnogo, pa nam se možda mogao javiti netko iz samoborskog natjecanja. Stvarno je bez veze da sudjeluju samo stranci. Mislim da svi redom nismo dovoljno umreženi. U HDS–u postoje i producenti koji se bave skladateljima. Možda da nas je netko podsjetio...

Srđan Dedić ističe dobra iskustva: Skladateljska natjecanja su pozitivna, jer su prigoda za međunarodne izvedbe, uključujući i one orkestralne, što je inače izuzetno teško ostvariti. Naročito bi mladi skladatelji u natjecanjima trebali vidjeti jednu od obaveza, ali i priliku skladateljskog zanata. Pritom je bitna kvantiteta; što više pošaljete — veće su šanse. U godini kad sam osvojio jedno natjecanje u SAD–u, što mi je donijelo izvedbu s Orkestrom iz Louisvillea, sudjelovao sam na desetak njih, da bih osvojio jedno — dakle, isplati se. Mladi skladatelji, šaljite! (Dina Puhovski) 31

U novoj umjetničkoj strukturi vodstva festivala, Belan je jedan od novih elemenata kao glazbeni urednik

N

Razgovarao: Josip Radić

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

eno i ja dugo smo dogovarali intervju.

Na kraju smo ga odradili na Autocesti Rijeka — Zagreb. S obzirom na broj svirki i na to koliko puta godišnje prijeđe tu dionicu, Hrvatske autoceste trebale bi mu izaći u susret s nekakvim popustom. Ili barem s certifikatom za strpljenje. Pitam ga usput što najviše sluša u autu.

Neno Belan: Uglavnom je to radio, Drugi program ili nešto slično, dakle, neka-

N

ova renesansa karijere Nene Belana, nakon Đavola s kojima je snimio i svirao sve što se snimati i snimati moglo, počela je prije točno deset godina kada je na šibenskim Večerima dalmatinske šansone s klapom More izveo Srce od leda.

kav koktel vijesti i glazbe koja mi odgovara. Znam poslušati i neki zanimljiv album koji mi se nađe na CD–u ili sticku.

Ove godine me oduševio Daft Punk.

Kad sam čuo »Get lucky«, odmah sam skužio da je to to i onda sam nabavio cijeli album koji je zanimljiv spoj elektronike i akustike, retra i popa, ali sve je vrlo ukusno i odmjereno. Ma nešto fenomenalno! Ipak još ima nade za dobru glazbu.

Belanovski pop

32

Nova renesansa karijere Nene Belana, nakon Đavola s kojima je snimio i svirao sve što se snimati i snimati moglo, počela je prije točno deset godina kada je na šibenskim Večerima dalmatinske šansone s klapom More izveo Srce od

leda, baladu koja ga je ponovno vratila u radijski eter i koja je pomogla skovati ono što danas nazivamo »belanovski pop«. Slijedili su novi hitovi poput Divojka sa juga, Galeb i Kad plima se diže.S Rijekom snova (2007.) mediji su ga smjestili u sam vrh hrvatske glazbe.

Belanova publika, pak, znala je i prije da on pripada samom vrhu, no njegove sjajne pjesme iz devedesetih (Ponoćna zvona, Dolazi ljubav...) jednostavno nisu išle ukorak s tim ludim vremenima.

Bilo kako bilo, nakon uspjeha s Rijekom snova slijedili su brojni uspjesi i svirke, mnoge čak i izvan granica države. Za atraktivnost koncerata uvelike je zaslužan i Belanov prateći bend Fiumens (Leo Rumora — bubnjevi, Olja Dešić — bas i Vedran Križan — klavijature) za čije se usluge otimaju brojni hrvatski izvođači. Zajedno su jedan od rijetkih domaćih bendova koji uživo zvuči možda i bolje nego na snimkama, grupa sjajnih muzičara koji s lakoćom izvode zahtjevne četveroglasne vokalne aranžmane i prenose dobre vibracije s pozornice na publiku. Uostalom, u to se i sami možete uvjeriti bacite li uho na njihovu Tvornicu snova, dvostruki live album snimljen na rasprodanim koncertima u zagrebačkoj Tvornici 2008.

Nakon niza uspješnica, ni posljednjih godina Belanu ne manjka radiofoničnih hitova koji u pravilu postaju i koncertni zgodici. Kiša (za koju je spot snimljen u Pučišćima na otoku Braču) donijela mu je još jedno priznanje na šibenskom Festivalu, a s Oceanima ljubavi postao je najizvođeniji autor za 2012. prema podacima HDS ZAMP–a.

Singl po singl Kako je nastala pjesma Oceani ljubavi, koja se inspiracija krije iza nje?

Dakle, ja već godinama izdajem singl po singl, a onda ih najčešće predstavljam na šibenskom Festivalu dalmatinske šansone. Kako se svake godine bliži termin, onda »poludim« i dobijem inspiraciju potkraj proljeća (smijeh).

Tako je bilo i s Oceanima ljubavi. Izvorno, melodija te pjesme nastala je godinu dana prije za potrebe predstave Buratino na Međunarodnom dječjem festivalu. Redateljica me nazvala i pitala bih li radio glazbu za tu predstavu, što je meni bio veliki izazov, s obzirom na to da dosad nisam imao takvih iskustava.

Inače, Buratino je ruska inačica Pinoki-

ja, a moj bend i ja napravili smo kompletan soundtrack za predstavu koji smo izvodili uživo. U svakom slučaju, melodija koja je postala Oceani ljubavi bila je zapravo završni song u predstavi, a u originalu se zvala Kazalište, to je tajna (pjeva refren). Bilo mi je žao da propadne, pa sam se bacio na pisanje novog teksta i prearanžiranje, a rezultat je, eto, ljubavna pjesma kao i sve moje druge pjesme, osim Ka’vanne (smijeh).

Pjesmi je ipak trebalo neko vrijeme da se »ušulja« u radijski eter...

Točno. To nije neki prvoloptaški instant– hit koji je zanimljiv samo mjesec dana.

Radi se o jednoj od onih pjesama kojoj treba neko vrijeme da zaživi, ali onda ostaje zauvijek. Sličan slučaj bio je i s Rijekom snova — nekoliko mjeseci nitko nije reagirao na nju, a onda u Tvornici cijela dvorana pjeva i danas na Youtubeu ima više od dva i pol milijuna klikova! Nitko to ne može predvidjeti. Svojevremeno me čak i Sunny day iznenadila. Kad smo je snimili, mislili smo da nije ništa više nego dobra pop stvar, a onda odjednom ludilo, čak i izvan granica Hrvatske. Doduše, bilo je i pjesama za koje sam bio uvjeren da su hit, ali ih na kraju nitko nije ni primijetio...

Jednostavno, danas pokušavam napraviti dobru pjesmu kojom ću biti prije svega zadovoljan ja, a onda i moja publika. Razmišljanje da mora biti hit nije mi ni presudno ni u prvom planu.

Već godinama izdaješ singl po singl koje poslije objediniš u kompilacijske albume. Kakvom se u međuvremenu pokazala ta odluka?

To se pokazalo kao odličan potez. Jako sam ponosan na svoju trenutačnu poziciju iza koje stoji kontinuitet, kvaliteta i velik terenski rad s bendom. Iz godine u godinu postizali smo sve bolje rezultate, a posljednjih pet godina u svakom je slučaju »najjačih« pet godina moje karijere. Uzme li se u obzir razvoj interneta i neki novi klinci s mp3cama, downloadima i sličnim, stvorili su se izuzetno povoljni uvjeti za izdavanje singla po singl. Isto tako volim izdavati albume, odnosno kolekcije pjesama koje su već vani, uz dodatak nekoliko novih stvari.

To sam napravio i s posljednjih nekoliko izdanja jer ako danas odlučiš izdavati potpuno novi album, postoji šansa da ispliva samo jedna do dvije pjesme, a ostale kao da ne postoje. Dakle, uzalud vam trud, svirači! (smijeh)

Nadahnuće ukuleleom Na koji način onda ti konzumiraš glazbu, kupuješ li i dalje ploče i CD–ove ili...?

Konzument sam starog kova koji se polako prilagođava novome. Kod kuće imam kolekciju od nekoliko stotina CD–ova koje volim poslušati iako mi je, u posljednje vrijeme, najpraktičniji medij zapravo radio. Tu se prepuštam izboru glazbenih urednika. A diskografija je u velikoj krizi, albumi polako izumiru i singlovi zapravo preuzimaju primat u nekom novom obliku. Čini mi se da se tako polako zatvara krug započet još u doba Elvisa Presleyja kada format LP–ja nije ni postojao, glazba je izlazila samo na singlicama.

Kad smo već kod singlica, tvoja Pjesma sreće (Ulicama grada) postigla je velik uspjeh osvojivši i Porina za pjesmu godine 2013. Kako je nastala pjesma i kako je došlo do suradnje s Ljetnim kinom?

Pa, najprije sam kupio ukulele (smijeh).

To je bio početak svega, bilo mi je zanimljivo vidjeti kako ga svira onaj Havajac na Youtubeu, a zatim i Max iz Ljetnog kina. Učeći i istražujući ukulele, došla mi je na pamet tema koja je zapravo početak te pjesme. Poslije je došao i tekst koji zapravo potpuno odgovara »filozofiji« ukulelea. Riječ je o pozitivnom instrumentu na kojem je teško napisati tužnu pjesmu, tako da ga nekako svrstavam u durski instrument, za razliku od recimo violine koja je, mislim, nekako više molska. Budući da živim na relaciji Rijeka — Zagreb — Split, doista po Splitu često šećem i »sretnem drage ljude, prijatelje svoje« pa se može reći da je pjesma nastala po istinitoj priči, uostalom kao i sve moje pjesme.

— Ista pjesma zadržala se i na HR TOP 40, nacionalnoj top–listi radijskih singlova, toliko dugo da su zbog tebe morali primijeniti pravilo o maksimalnom vremenu koje jedna pjesma može provesti na top–listi. Komentar?

Samo postavljanje top–liste je, prije svega, pozitivan pomak koji svakako podupirem. No ne slažem se s detaljem da se singlovi skidaju nakon godinu dana jer onda to nije relevantna lista. Moj prijedlog je stvaranje još jedne manje top–liste koja će okupljati potpuno nove singlove posljednjih mjeseci, uz nacionalnu top–listu koja će biti baš nacionalna top–lista, bez obzira na to jesu li pjesme stare jednu godinu ili tri

Festival kao televizijski šou Od ove godine sudjeluješ i u radu Zagrebačkog festivala. Što je točno tvoja uloga i u kojem smjeru ide Festival?

Ja sam jedan od glazbenih urednika Festivala. Iz Hrvatskog društva skladatelja stigla je inicijativa da se pokuša revitalizirati i modernizirati Zagrebački festival, a njihov poziv zazvučao mi je kao pravi izazov, budući da se time nikad nisam bavio pa sam rado pristao. No s festivalima općenito imam dosta iskustva, još od Đavola i Splitskog festivala preko Melodija i Zadarfesta, pa do šibenskih Večeri dalmatinske šansone, stoga se nadam da će to moje festivalsko iskustvo pridonijeti i kvaliteti Zagrebačkog festivala. Osnovna ideja je vratiti ugled domaće pop–glazbe, u najširem smislu riječi. Smanjit ćemo broj pjesama kako bismo pokušali izvući što kvalitetnije pjesme, a ciljamo na najeminentnije hrvatske izvođače i autore. Želimo napraviti festival kao televizijski šou. Dat ćemo priliku i mladima koji će na posebnom natjecanju imati priliku izravno ući na Festival koji će se održati u siječnju. No prije toga održat će se 60. jubilarno retrospektivno izdanje na kojem će nastupiti mnogi od originalnih izvođača, a ikona Festivala, gospodin Hrvoje Hegedušić i ostali kolege urednici pomogli su mojoj malenkosti odabrati osamnaest skladbi od više od tisuću koliko ih se izvelo u ovih šezdeset godina.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Život u petoj brzini

godine. Ako ih ljudi slušaju, vole i vrte, onda te pjesme zaslužuju da se nađu na listi.

Za jesen je najavljen i izlazak live albuma s akustičnog koncerta snimljenog u Tvornici ove godine?

Još uvijek radim na tome. Planirao sam to puno prije završiti, ali me onda uhvatilo ljeto i ljetna turneja. No ovih dana ću se vratiti u studio i nadam se to završiti za mjesec dana. Inače, radi se o snimkama dvaju fenomenalnih nastupa u Tvornici u veljači ove godine. Uz Fiumense, bilo je dosta gostiju, tako da nas je u jednom trenutku na pozornici bilo čak dvadeset jedan — gudački kvartet, klapa, udaraljke, gitara, mandolina i tako dalje... Radi se o unplugged varijanti pjesama iz svih trideset godina moje karijere, obukli smo im novo ruho i to vrlo zanimljivo zvuči. Stvarno sam sretan što smo to snimili i što će to imati priliku čuti i oni koji nisu bili na koncertu. Odsvirali smo čak i nekoliko pjesama koje inače nisu dio mojeg standardnog koncertnog repertoara poput Mojoj ljubavi, A gdje si ti i Uspomene, tako da bi to zaista moglo zvučati zanimljivo.

U arhivi se krije i antologijska snimka koncerta Đavola u zagrebačkom Kulušiću. Hoće li to ikada ugledati svjetlo dana?

Prava na te snimke polaže diskografska kuća Croatia Records, glazbena urednica otišla je na rodiljski, a ja na turneju (smijeh), no jako mi je stalo do toga da taj koncert izađe van, s obzirom da se radi o povijesnom nastupu. Đavoli su sada već dio baštine hrvatske pop–kulture i kako više ne postoji nijedna službena live snimka, svakako ću se potruditi da to izdamo što prije. U arhivi su još i neke nedovršene pjesme, pa se jednog dana možda uhvatim i toga...

Anastazija Vržina

Neno Belan, intervju u povodu priprema za jubilarni 60. Zagrebački festival

Neno Belan

33

Osamdesete i devedesete: vrijeme promjena i programskih eksperimenata

Ususret šezdesetom rođendanu Zagrebačkog festivala 6. prosinca 2013.

Rasadnik glazbenih zimzelena BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Što bi se trebalo znati o festivalu koji je mijenjao zvučnu sliku i imidž popularne kulture na ovim prostorima

P

Piše: Nenad Marjanović Zulim

rema najavama iz Hrvatskoga društva skladatelja, Zagreb bi trebao dostojno obilježiti jedan od najvažnijih jubileja u povijesti hrvat-

ske zabavne glazbe: 60. obljetnicu našeg najstarijeg zabavnoglazbenog festivala. Jer 6. prosinca ove godine navršit će se šezdeset godina otkako je, zahvaljujući angažmanu i upornosti šačice entuzijasta, u Koncertnoj dvorani Istra pod geslom Izaberite najbolje plesne melodije l953. održan prvi zagrebački zabavnoglazbeni festival: Zagreb 53. A naš je zagrebački festival, koji će od 1984. godine i službeno postati Zagrebfest, tek dvije i pol godine mlađi od sanremskog Festivala kancone, ali, što je manje poznato no u najmanju ruku podjednako važno, čak dvije i pol godine stariji od prvog Eurosonga, održanog u švicarskome Luganu, 24. svibnja 1956. godine.

Pedesete — autori u prvom planu

V

34

Zanimljivo je da je inicijativa za održavanje takve zabavnoglazbene smotre natjecateljskoga karaktera potekla od zagrebačkoga glazbenoga nakladnika, dr.

Ivo Robić je uz Rajku Vali otpjevao sve Fedora Kopse, a još je pjesme 1. Zagrebačkog festivala možda zanimljivije to da je u jeku Tršćanske krize kao kulminacije jugoslavensko–talijanskog spora o granici te priprema za Treći plenum CK SKJ koji će se radikalno obračunati s Đilasovim liberalizmom, inicijativa naišla na bezrezervnu potporu urednika zagrebačkih Novina mladih, Milivoja Matošeca, kao i tadašnjeg predsjednika CK omladine Hrvatske Mike Tripala.

eć potkraj pedesetih, a naročito šezdesetih godina 20. stoljeća Zagrebfest doživljava zvjezdane trenutke: svake godine lansira barem nekoliko hitova koji će postati glazbeni zimzeleni pa ih se i danas može čuti u evergrinskim programima naših radiopostaja, a vokalni ih solisti i sastavi mlađih naraštaja snimaju u novom, produkcijski osvježenom ruhu.

Na natječaj Muzičke naklade Horizont, objavljen u listu Novine mladih u travnju 1953., do njegova je zaključenja u rujnu pristiglo sto osam dotad neobjavljenih i neizvedenih skladbi koje su umjesto autorskog potpisa nosile šifru autora, tako da ni stručni žiri nije znao o kome se radi. U žiriju su bili, uz utemeljitelja i prvog direktora festivala Fedora Kopsu, dotad široj glazbenoj javnosti uglavnom manje poznati skladatelji na pragu kreativne zrelosti: Marjan Marjanović Maić, Zlatko Černjul, Rudolf Mahalup, Dragiša Dukić, Miroslav Killer,

Ivo Koerbler i Aleksandar Šanji Ujhelyi, te u tom trenutku mladi student zagrebačkog Medicinskog fakulteta s izraženim afinitetom prema zabavnoj glazbi: Nikica Kalogjera. Na samom festivalu publici se predstavilo tek dvoje vokalnih solista — Ivo Robić i Rajka Vali, kojima je žiri ravnomjerno podijelio na natječaj pristigle skladbe. Pjevače je na pozornici pratio Plesni orkestar Radio– Zagreba kojim je ravnao njegov tadašnji šef–dirigent Zlatko Černjul. Jedna od temeljnih značajki prvog, a i nekoliko sljedećih zagrebačkih festivala bilo je da publika nije glasovala za pjevača, nego za pjesmu, odnosno njezina skladatelja (čemu je kumovala i činjenica da je svatko, od samo nekoliko izvođača, izvodio više pjesama) pa su s obzirom na to i nagrade bile uručivane isključivo skladateljima. Tako je temeljem glasova publike u Dvorani Istra prva nagrada pripala skladatelju Ljubi Kuntariću za pjesmu Ta tvoja ruka mala skladanu na stihove Blanke Chudobe, druga Nenadu Grčeviću za Plavi dim, a treća Miroslavu Birou i Fedoru Kopsi za Rumbanu. Zanimljiv je podatak da se u tom trenutku skladatelj–laureat Kuntarić, uvojačen zbog spomenute Tršćanske krize, nalazio u blatnim rovovima iznad Muje (Muggia), uz samu granicu s Italijom!

Šezdesete — uspon festivala Unatoč činjenici da biva obavijen potpunom medijskom šutnjom, Zagreb 53 zahvaljujući iznimnom odzivu publike već u siječnju 1954. doživljava reprizu, da bi od iduće, l955., postao tradicionalna zabavnoglazbena manifestacija koja iz godine u godinu pobuđuje sve veće zanimanje glazbenog metjea, kao i sve znatniju medijsku pozornost. Istodobno, međutim, istinske zvijezde festivalske pozornice postaju interpreti — pjevačice i pjevači — pa se manifestacija postupno od smotre skladateljskih postignuća pretvara u glamuroznu priredbu s izvođačima u glavnim ulogama, omogućujući u prvome redu pjevačkim zvijezdama prodor na naslovnice revijalnih novinskih izdanja, ali i potpisivanje ekskluzivnih ugovora, nerijetko i za ugledne diskografske kuće sa sjedištem izvan naših granica.

Već potkraj 1950–ih, a naročito šezdesetih godina, Zagrebfest doživljava zvjezdane trenutke: svake godine lan-

sira barem nekoliko hitova koji će postati glazbeni zimzeleni pa ih se i danas može čuti u evergrinskim programima naših radiopostaja, a vokalni ih solisti i sastavi mlađih naraštaja snimaju u novom, produkcijski osvježenom ruhu. Jubilarni Zagreb 63 koji se održava u dvorani Studentskog centra protegnut će se na punih pet večeri, a prema ocjeni radijskih i televizijskih urednika i diskografa iz nekoliko europskih zemalja bit će proglašen Europskim festivalom godine.

Avangardnost Zagrebfesta: električari i šansona Avangardnost Zagrebfesta ogleda se i u činjenici da već 1963., kao naš prvi festival u povijesti, na pozornicu poziva jedan vokalno–instrumentalni sastav tek stasalog rokerskog naraštaja — zagrebačke »električare«, Bijele strijele — koji debitira s vedrom pjesmom Ti si moje proljeće, skladatelja Branka Mihaljevića te s legendarnim kvartetom 4M izvodi Krajačevu pobjedničku Platno, boje, kist i... twist.

Od samog početka šezdesetih, u festivalski program bivaju uvrštene i skladbe koje se, zahvaljujući suptilnosti stihova, ali i glazbenoj fakturi te načinu interpretacije približavaju žanru autorske pjesme. To se prije svega odnosi na Meštrovićev zdenac Dragutina Britvića i Vilibalda Čakleca, Dođi olujo i Bolero noći Alke Ruben i Milutina Vandekara, Jesenji dažd Milana Lentića te Zadnji fijaker Dragutina Britvića, Pere Zlatara i Stjepana Mihaljinca u maestralnoj izvedbi Vikija Glovackog. Na tom će tragu u siječnju 1964. skupina pjesnika, skladatelja i interpreta kao Studio 64 (Dedić, Golob, Krajač, Gotovac, Lentić, Hegedušić, Kalogjera, Špišić) pod pokroviteljstvom Zagrebfesta, iako na marginama središnjih festivalskih zbivanja (ali, recimo, uz potporu moćnog Vjesnika), u Zagrebačkom dramskom kazalištu, koje će tek poslije ponijeti ime velikog kazališnog redatelja Branka Gavelle, upriličiti revijalnu smotru novih postignuća s područja autorske pjesme. Večer šansona u aktualnome tisku bit će opisana kao večer za pamćenje, a u povijesti hrvatske popularne glazbe ostati prepoznata kao nukleus poetsko–glazbene vrste koja će s vremenom prerasti u tzv. Zagrebačku školu šansone.

Kasnijih desetljeća zagrebački će zabavnoglazbeni festival zdušno mijenjati dvorane i termine održavanja, kao i broj revijalnih i natjecateljskih večeri; uvodit će, istina, u program nove kategorije za jednokratnu ili višekratnu uporabu, poput Ličkog prela, Večeri rodoljubne i revolucionarne pjesme, Hit–parade, Večeri lakih orkestralnih formi te pjesama posvećenih Zagrebu i Univerzijadi, a na prijelazu iz osamdesetih u devedesete u program će integrirati i završnicu emisije Radio Zagreba Demo X, urednika Bahrije Golubovića.

Ti programski eksperimenti, međutim, u vremenu koje i inače pamtimo po opadanju zanimanja za opću festivalsku produkciju koja je hipertrofirala sedamdesetih godina, neće pomoći u borbi za primat pokraj, recimo, stabilnog i diskografski uspješnijeg Splitskog festivala.

Naprotiv! Urodit će paradoksalnim ishodom: programski bilteni pojedinih festivalskih godišta bit će voluminozniji od ukupnih festivalskih recenzija u dnevnom i revijalnom tisku. A unatoč konjunkturi novih skladbi, u jedinoj dosad objavljenoj antologiji Zagrebfesta u nakladi podetikete Croatia Recordsa — Perfekt Music, najveći broj uspješnica datira upravo iz razdoblja omeđenog sredinom pedesetih i početkom sedamdesetih. Iz današnje perspektive, Večer retrospektive je, poput kakve zle slutnje, u festivalski program uvedena još 1961. godine. Isto će se ponoviti l969. i 1974., a jubilarni će Zagrebfest 2003. radijski prijenos početi razgovorom komentatora prijenosa s prvim direktorom festivala, dr. Fedorom Kopsom i prvim festivalskim laureatom, Ljubom Kuntarićem.

Novi putovi ili tempi passati?

Poput svih naših zabavnoglazbenih festivala, i Zagrebfest je odavno prestao biti ključnim poligonom za darovite debitante, najvažnijim izvorom novih pjesama za osvježenje radijskih programa i spektaklom kojim defiliraju zvijezde pozirajući fotoreporterima. Tako je neminovno izostalo i zanimanje publike koju je festival nekada hranio ne samo dobro upakiranim pjesmama talentiranih generacija s početka zagrebačke priče nego i jedinstvenim i tada rijetkim glamurom, a mediji, od dnevnog i revijalnog tiska do radija i televizije, u svojem fastfood novinarstvu izgubili su i najmanje zanimanje (i strpljenje) za teme koje ne mirišu na instant–senzacije.

Kani li opstati i nastaviti tradiciju, Zagrebfest će, suočen s izazovima modernih sredstava komunikacije i posve novih načina predstavljanja diskografskih proizvoda, baš poput diskografa, ali na sebi svojstven način, morati pronaći dorasle putove do publike, ne prepuštajući se odveć nostalgiji te ne zazirući od borbe s modusima kojima u traženju novih hrvatskih zvijezda pribjegavaju neke radijske i televizijske postaje.

Uostalom, Zagrebfest je pokrenuo jedan nakladnik notnih izdanja, u vrijeme kad je samo u Zagrebu i njegovoj okolici djelovalo čak šezdesetak malih ansambala; u zlatno festivalsko doba njime su dominirale pjevačke zvijezde; možda je napokon došlo vrijeme da uistinu ponovno pripadne skladateljima, uključujući sve rizike kojima će biti izvrgnut. Jer prvorazredni medijski događaj koji je nekad mijenjao zvučnu sliku i imidž popularne kulture na ovim prostorima, teško da će ikada više to biti. Štono bi rekli naši prekomorski susjedi Talijani — čiji uzor–festival Sanremo također progone slike prošlosti — možda su to ipak tempi passati.

Petak 8. studenoga 2013.

Dubravko Detoni: Zaboravljene muzike

10:30, Hotel Imperijal Povijesna videoteka Voditelji: Nikša Gligo, Seadeta Midžić

16:00, Hotel Imperial

Glazbena tribina Opatija 7.—10. studenoga 2013.

Četvrtak 7. studenoga 2013.

13:00, Sušak, Rijeka Otvorenje Memorijalne sobe Lovre pl. Matačića Fond Lovro i Lilly Matačić u suradnji sa Zakladom dr. Viktor Ružić i Rotary Clubom Rijeka

17:00, Villa Angiolina, Opatija Otvorenje retrospektivne izložbe Šetnja kroz prošlih 50 Autorica: Petra Pavić

Pavica Gvozdić, glasovir Davorin Kempf: Tri preludija za glasovir Ivo Josipović: Jubilus, za glasovir Stanko Horvat: Sonnant za glasovir Boris Papandopulo: Četiri studije iz Osam studija za glasovir Vladimir Krpan, glasovir Boris Papandopulo: Treća sonata za glasovir Natko Devčić: Mikrosuita za glasovir Stjepan Šulek: Prva sonata za glasovir u c-molu

Zbor Hrvatske radiotelevizije Tonči Bilić, dirigent Petar Bergamo: Spiriti eccellenti, sedam madrigala za djevojački zbor i obligatne instrumente Igor Kuljerić: Galeotova pesan, za mješoviti zbor i timpane Marko Ruždjak: Ubu, za mješoviti zbor a capella Milko Kelemen: Daniel, za dvostruki zbor a cappella (hrvatska praizvedba)

Ivo Lhotka-Kalinski: Svijetleći grad. Muzička farsa zatočenika apsurda Prva suvremena rekonstrukcija opere u povodu 100. obljetnice rođenja skladatelja Sudjeluju: Robert Kolar, Nataša Antoniazzo, Sergej Kiselev, Voljen Grbac, Davor Lešić, Vanja Zelčić, Nenad Vukelić Redateljica: Saša Broz Dirigentica: Nada Matošević U koprodukciji s HNK Ivana pl.

Zajca, i Studentskim centrom u Zagrebu (Teatar &TD)

19:30, Hotel Imperial Zagrebački solisti Krešimir Fribec: Lamento za gudače Stanko Horvat: Passacaglia i fuga za gudače Ivo Malec: Lumina za gudače i elektroniku Srđan Dedić: Concerto grosso za gudače

22:00, Hotel Imperijal 20:00, Hotel Imperial SVEČANO OTVORENJE 50. Glazbene tribine Opatija

20:00, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Z AGREBAČKI FESTIVAL

Borna Šercar’s Jazziana Croatica

Subota 9. studenoga 2013.

22:00, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka Matija Dedić, glasovir

Nedjelja 10. studenoga 2013.

11:00, Hotel Imperial

Povijesna videoteka Voditelji: Nikša Gligo, Seadeta Midžić

10:30, Hotel Imperial Povijesna videoteka Voditelji: Nikša Gligo, Seadeta Midžić

16:00, Hotel Imperial Zagrebački kvartet Branimir Sakač: Doppio, za gudački kvartet Igor Kuljerić: Song, za gudački kvartet Frano Parać: Gudački kvartet

50. Glazbena tribina Opatija ostvarena je uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba 35

Ante Pecotić, umjetnički direktor Zagrebačkog festivala, otkriva svoju programsku koncepciju

Zagrebački festival će u popularni grad vratiti popularnu glazbu Festival ćemo voditi respektirajući baštinu koju nasljeđujemo, ali i uvažavajući nove trendove i diktat vremena u kojem živimo

H

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

itmejker Ante Pecotić uz predan autorski rad sve se više uključuje i u društvene i organizacijske strukture naše glazbene scene.

Od 2011. je dopredsjednik Hrvatskog društva skladatelja, član stručnog povjerenstva za zaštitu autorskih prava pri HDS ZAMP–u, član predsjedništva Instituta hrvatske glazbe (IHG), član upravnog odbora Porina, a od ove godine i novi umjetnički ravnatelj Zagrebačkog festivala, priredbe koja se od 1984. održavala pod nazivom Zagrebfest. Taj najstariji festival zabavne glazbe u ovom dijelu Europe održava se neprekidno od 1953. i ove će godine navršiti šezdeset godina.

Novi ste umjetnički direktor Zagrebačkog festivala, a okupili ste i novu ekipu suradnika. Kako ćete voditi najstariji festival zabavne glazbe u Hrvatskoj?

Surađujem s ljudima koji imaju sjajne reference: skladatelji Miro Buljan i Boris Đurđević, skladatelj i kantautor Neno Belan, skladatelj i zamjenik glavnog tajnika HDS– a Darko Bakić kao članovi stručnog tima te direktorica Cantusa Mirjana Matić kao izvršna direktorica festivala.

U projekt je uključeno još nekoliko stručnih ljudi s kojima blisko surađujemo. Festival ćemo voditi respektirajući baštinu koju nasljeđujemo, ali i uvažavajući nove trendove i diktat vremena u kojem živimo.

Anastazija Vržina

Bez revolucije

M

Ante Pecotić: Otvaramo platformu za nove singlove pop-rock produkcije

ladi su jednostavni i motivirani zato što su mladi. Veći je problem s nama starima, jer imamo komplicirane predodžbe o sudbini svijeta koja, vjerujemo, ovisi samo o nama.

36

Što želite promijeniti u svojem mandatu, kakva je vaša vizija Zagrebačkog festivala?

Nemam revolucionarne ideje ni sredstva da ih ostvarim, ali imam veliku želju vratiti popularnu glazbu u popularni grad. Volio bih dokinuti stereotip o tome da uvijek moramo putovati nekamo da bismo doživjeli nešto lijepo i vrijedno spomena. Zagreb je glavni grad glazbene industrije u Hrvatskoj, i na njegovu bih se mjestu već ozbiljno naljutio na sve one koji to ignoriraju.

U kratkom razmaku održat će se dva Zagrebačka festivala: u listopadu se slavi 60. obljetnica festivala, a već u siječnju iduće godine slijedi 61. izdanje festivala. Kako će izgledati jubilarno 60. izdanje, tko su autori i izvođači koji će na njemu nastupiti i prema kojim su kriterijima odabrani?

Jubilarni 60. Zagrebački festival zamišljen je kao retrospektiva najvećih hitova u povijesti festivala. Golem posao selekcije velikog broja pjesama odradio je Neno Belan uz svesrdnu pomoć Hrvoja Hegedušića.

Izvođači koji će nastupiti dijelom su originalni interpretatori pjesama, a dijelom njihovi mlađi kolege: Arsen Dedić, Zorica Kondža, Đani Stipaničev, Boris Novković, Petar Grašo, Neno Belan i mnogi drugi. To izdanje festivala održat će se u Studiju 10 HRT–a kako bi fe-

stival imao kvalitetno uprizorenje produkcije, u smislu televizijske emisije.

Pojačana medijska platforma Što publika može očekivati od »novog« izdanja Zagrebačkog festivala, onog 61. u siječnju 2014.?

Za buduća izdanja festivala, uključujući i ono 61. u siječnju sljedeće godine, stvaramo ozbiljnu medijsku platformu za prezentaciju novih singlova pop–rock produkcije. Želimo okupiti što veći broj priznatih autora i izvođača, što nam za sada i polazi za rukom. Nakon što stručni tim odabere pjesme, slijedi njihovo pojačano radijsko emitiranje, a zatim u siječnju scenski spektakl za koji vjerujemo da će i uživo potvrditi kvalitetu odabranih pjesama. Cijeli projekt radimo u koprodukciji s HTV–om. Idemo u jaku medijsku kampanju, s već dogovorenim medijskim pokroviteljima: uz spomenutu suradnju s HRT–om, preko najutjecajnijih dnevnih novina i najslušanijih radiopostaja, sve do internetskih portala i billboard kampanje.

e r g a 60. z i k c a b festi val 2013.

8.11. u 20.00 h

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Z AGREBAČKI FESTIVAL

2 program HTV-a

Mnogi hrvatskoj zabavnoj glazbi prigovaraju manjak kvalitete i originalnosti — mislite li da je to točno i da se moglo osjetiti i u prošlim izdanjima Zagrebačkog festivala?

Moje se mišljenje očito ne podudara s mišljenjem »mnogih«. Možda u proteklim izdanjima festivala kvaliteta pjesama nije bila na željenoj razini, ali to govori samo o lošem odzivu jačih autora i izvođača, što nimalo ne umanjuje trud mojega kolege prethodnika Hrvoja Hegedušića. To je ionako taj ključni dio koji sada nastojimo promijeniti nabolje. Što se tiče popularne glazbe u Hrvatskoj, »dosadna« je koliko i činjenica da smo bili i ostali vodeći u široj regiji na razini ideje, originalnosti, raznolikosti i na razini kvalitete i produkcije zvuka. To što smo izgubili medijsku bitku protiv korporativnog ustroja novog doba, to što nas piratiziraju i kradu preko interneta, to što pojedini mediji ne ispunjavaju ni minimalne, zakonom propisane odredbe o količini emitiranja hrvatske glazbe — sve je to, u naravi, druga strana medalje pa se laiku može činiti da nismo dovoljno glasni i dobri kao nekad. I to je jedan od razloga da Zagrebački festival ponovno postane mjesto na kojem će se svaki skladatelj željeti natjecati s najboljom pjesmom.

Zagrebački festival poznat je i po tome što daje priliku mladim izvođačima. Kako ćete motivirati mlade autore da ga shvate kao ozbiljnu priliku za predstavljanje svojeg talenta i rada?

To su slatke brige. Mladi su jednostavni i motivirani zato što su mladi. Veći je problem s nama starima, jer imamo komplicirane predodžbe o sudbini svijeta koja, vjerujemo, ovisi samo o nama.

Berislavićeva 9, 10000 Zagreb T. 01/ 4872 370, F. 01/ 4872 372 E. info@hds.hr, www.hds.hr

37

S K L A DAT E L J I I P U B L I S H I N G

Je li posao publishera ulaganje u autora?

Skladatelji i publishing — načelo spojenih posuda

P

ublisher je u cijeloj priči i trgovac. Zahvaljujući mreži kontakata i posjedovanju glazbene baze podataka, često je ključan u pregovorima kad se glazba nudi.

Prvo i osnovno jest da je autor svjestan da ulazi u partnerski odnos i da taj odnos zahtijeva dozu povjerenja, ali i dozu opreza

N

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Piše: Zoran Stajčić

ajvažniji dijelovi svakog ugovora obično su napisani najsitnijim slovima.

Uvijek je riječ o onim klauzulama napisanima kao fusnote. Iako gotovo neprimjetne, sadrže cijeli mehanizam ugovorenog odnosa. Jednako je u glazbenom poslu. Gotovo da nema glazbenika današnjice koji još u svojoj inicijalnoj, tinejdžerskoj fazi obožavatelja nije pomno proučio omote albuma omiljenih glazbenika i primijetio da svi obično na poleđini pri dnu imaju sitnim slovima otisnute kratke informacije uz dva zaokružena slova — »C« i »P«.

Upravo su te dvije jedva primjetne ‘fusnote’ svakog objavljenog glazbenog djela glavni mehanizam cjelokupnog glazbenog biznisa. Sadrže informaciju o vlasništvu i pravima, tj. o svakoj raspodjeli prihoda.

Fusnote glazbenog biznisa Riječ je o copyrightu i publishingu — dva pravna pojma od izuzetne važnosti za svakoga tko se bavi glazbom u bilo kojem obliku, bilo da je izvodi ili sklada, bilo da je u nekoj grani glazbenog posla. Ta dva pojma imaju različita uporišta i načela funkcioniranja. S obzirom na to da će ovdje biti riječ o publishingu, copyright će biti objašnjen u kratkim crtama.

Copyright je intelektualno vlasništvo.

N

ije mali broj glazbenika, i to onih etabliranih, koji su se opekli kad je u pitanju publishing, upravo zbog netransparentnosti koja ostavlja dosta prostora za makinacije.

38

To je legalni koncept koji kreatoru originalnog (u ovom slučaju glazbenog) djela daje ekskluzivna prava, obično na ograničeni rok (za autorova života i sedamdeset godina nakon njegove smrti). Vlasništvo copyrighta može se prenositi i dijeliti na više pravnih i fizičkih osoba, a vlasnik (ili vlasnici) imaju pravo umnožavanja, pravo da se vlasnik ili autor uvijek imenuje uz djelo, kao i pravo određivanja načina adaptacije za različite forme, tko ga može izvoditi i na kraju imati pravo na korist od toga. Copyright je ukratko neotuđivo pravo autora, jer je intelektualno vlasništvo jedan od kamena temeljaca zapadnjačke civilizacije. U neku je ruku to glazbenikov »mirovinski fond« koji može i ne mora biti iskorišten, kao što jedino autor može odlučiti kome ta prava ustupa, dijeli ili prodaje, nakon čega je kompletna eventualna dobit u budućnosti razdijeljena prema ugovorenom obrascu ili je pak potpuno dobiva strana koja je kupila ta prava ili su joj ustupljena.

Publishing je možda najlakše objasniti kao aktivnu brigu za povećanje vrijednosti autorova »mirovinskog fonda«.

Publishing je »rad na terenu« — vođenje računa o pravnim, administrativnim, promotivnim, kao i trgovačkim aspektima bavljenja glazbom. U Hrvatskoj se za mala i mehanička prava autora, naravno, brine HDS ZAMP, surađujući s više od šezdeset društava za kolektivno ostvarivanje prava u gotovo sto sedamdeset zemalja svijeta.

Publisher se bavi prikupljanjem prava za autore koja nisu kolektivna i ne idu preko kolektivnih društava, već ih autor ostvaruje individualno; brine se o registraciji pjesama i kataloga domaćih autora izvan granica Hrvatske, bez čega u praksi autori otežano ostvaruju inozemni prihod; bavi se eventualnim pravnim sporovima, kontrolira emitiranja u medijima, primljena izvješća itd. To je segment u kojem autor jednostavno ne može sam, jer je riječ o poslu koji kontinuirano uzima mnogo vremena, bilo da je riječ o administrativnim zadacima prikupljanja prihoda, bilo da se radi o pregovorima i pozicioniranju na tržištu.

Donedavno je publishing rađen unutar diskografske kuće, ali je opseg posla i zahtjeva nužno doveo do profilira-

nja samostalnih agencija za publishing.

Publisheri rade za proviziju, stoga se svaki autor koji im pristupi mora odreći dijela ‘kolača’, ali time povećava mogućnost da i taj ‘kolač’ bude veći, jer je upravo zadatak publishera skupljanje prihoda. Neki od njih su i međunarodno povezani i svakako će se potruditi doznati je li neki autor slučajno »big in Japan« i to naplatiti. Hrvatska još uvijek nije dio svjetskog sustava skupljanja tantijema za digitalna prava, tako da domaći publisheri prikupljanje sredstava od njih obavljaju preko inozemnih publishing agencija i kompanija.

Praksa na Zapadu pokazuje kako je

D

iskografi pregovaraju za izvođače i njihove interese, a publisheri za autore.

u partnerstvu autor — publisher transparentnost izuzetno važna. Ne samo zbog povjerenja, jer je riječ o suradnjama koje se planiraju na duže razdoblje, nego i zbog uvida samog autora na kojim tržištima prolazi, u čemu je uspješan, i time dobivanja nužnih informacija za kreiranje budućeg rada. Zahvaljujući blagodatima internetskog doba, u SAD–u i nekim državama zapadne Europe softverski je ta transparentnost dovedena gotovo do savršenstva jer autori mogu provjeravati rad publishera i učinkovitost gotovo prema sustavu internetskog bankarstva (izvor prihoda, tip prihoda, količina, s kojeg je teritorija došao prihod, razdoblje skupljanja, iznosi...).

Stvari u razvoju No treba ponovno istaknuti: stvari tako funkcioniraju na razvijenom Zapadu, dok su u Hrvatskoj još uvijek u razvo-

ju. Stoga nije mali broj glazbenika, i to onih etabliranih, koji su se opekli kad je publishing u pitanju, upravo zbog netransparentnosti koja ostavlja dosta prostora za makinacije publishera prema autoru.

Publisher je u cijeloj priči i trgovac. Zahvaljujući mreži kontakata i naravno posjedovanju glazbene baze podataka, često je ključan u pregovorima kad se glazba nudi televizijama, oglašivačima, filmskoj industriji i industriji kompjutorskih igara, a tada su zarade mnogostruko veće od onih koje donose mehanička i mala prava. Naravno da je i tu riječ o inozemnoj praksi, s obzirom na veličinu tržišta, dok je hrvatski specifikum gotovo obrnuto proporcionalan za velik broj autora koji najveći udio godišnjeg honorara primaju upravo iz malih prava (izvođenje i emitiranje u radijskom i televizijskom eteru). Što se tiče diskografije, s publisherom koji nije unutar kuće također se znatno mijenjaju stvari. Kako navodi Tomo Johannes In Der Mühlen, vlasnik međunarodne tvrtke za autorska prava IDM Music: Diskografija i publishing su oduvijek bili potpuno odvojeni u cijelom svijetu, osim naravno kod nas jer su diskografi u socijalizmu, a i poslije, automatski potpisivali sva prava. Dakle, praksa je išla po inerciji, a osnovna razlika je u tome što diskografi pregovaraju za izvođače i njihove interese, a publisheri za autore. Sve uključene strane imaju zajednički interes u plasiranju i boljoj eksploataciji pjesama i shodno tome može se i zajednički pregovarati u interesu što boljeg plasmana snimke i pjesme u interesu svih, tvrdi Ana Škarica Lesić koja je zadužena za publishing u Dancing Bearu. Navodi kako je potpuno normalno da autor ima različitog publishera i izdavača.

Što konkretno treba znati prilikom pristupanja publisheru?

Prvo i osnovno jest da je autor svjestan da ulazi u partnerski odnos i da taj odnos zahtijeva dozu povjerenja, ali i dozu opreza. Povjerenje je potrebno zato što treba vjerovati da će se publisher pobrinuti za što veću iskoristivost autorova potencijala, a oprez kako bi se zadr-

žala kontrola nad djelom i utvrdili svi mehanizmi kontrole rada publishera.

Također treba znati da u Hrvatskoj udjeli uglavnom ne prelaze 25 posto za mala i 50 posto za mehanička prava u korist izdavača publishera. Za inozemstvo ti udjeli mogu biti i veći, no tu treba uzeti u obzir i veličinu tržišta.

Penc: Kratkoročniji ugovori Na upite svojih članova o potpisivanju ugovora o publishingu, u HDS ZAMP–u savjetuju da se pri svakom dvostrano–obveznom pravnom odnosu, kakav je i publisherski ugovor, mora voditi računa o jednakosti onoga što se takvim ugovorom daje i onoga što se dobiva.

Takva dobit ili gubitak ne smije nikada pasti na »teret« samo jedne strane, već obje strane trebaju biti ravnomjerno raspoređene. Drugim riječima, publisherski ugovori u kojima autor prenosi svoja mala i mehanička prava u izrazito visokom postotku, i to za sve vrijeme trajanja zakonske zaštite prava (što je najčešći slučaj kod nas) mora biti u razmjeru s koristima koje će prema tom ugovoru publisher za autora ostvariti. Nažalost, brojni primjeri iz naše prakse ne govore tome u prilog. Naime, česti su slučajevi kad se autori s pravom osjećaju prevarenima, smatrajući da je publisher temeljem međusobnog ugovora ostvario neznatnu ili nikakvu korist za njih. S druge strane, oni su se ugovorom u korist publishera odrekli znatnog dijela naknada s osnove malih i mehaničkih prava, i to za cijelog svojeg života, kao i sedamdeset godina poslije svoje smrti. Kod uspješnijih autora to može biti golem novac, kaže Davorin Penc, pravni savjetnik u HDS ZAMP–u. Upravo zbog otežane mogućnosti donošenja objektivne procjene koliko će koja ugovorna strana steći i ustupiti publisherskim ugovorom, čini mi se poštenim, a to preporučujem autorima, da ugovore najprije zaključuju na kraće razdoblje (npr. tri godine), uz ustupanje manjeg udjela malih i mehaničkih prava (manje od 25% za mala i 50% za meha-

nička prava), dodaje Penc.

Pokaže li se nakon proteka navedenog razdoblja da je navedeni oblik suradnje bio uspješan te da je opravdao autorova očekivanja, oni mogu odlučiti nastaviti takvu poslovnu suradnju ustupajući publisheru i više postotke malih i mehaničkih prava. U protivnom, autori zbog nepromišljenosti pri potpisivanju publisherskog ugovora mogu samo lupati glavom o zid kad im kod svake godišnje specifikacije honorara postane jasno koliko su novca (i) te godine «prepustili” publisherima, a da od njih nisu dobili ništa.

Povjerenje je najvažnije Različiti publisheri imaju različite poslovne modele, no većina se drži načela kako se trajanje ugovora dogovara od slučaja do slučaja, ovisno o »jačini« autora, kataloga te količini ulaganja. Dakle, oni koji ulaze u posao kao novi autori, zasigurno neće dobiti jednake uvjete kao etablirani autori, no svaki autor glazbe treba imati na umu da ima prava kojih se ne treba lako odreći. Općenito, autori moraju razumjeti da ugovor ne može biti jednostran, da oni sve daju publisheru, a on u ugovor ne stavlja svoje obveze kao što su izvještaji, trajanje i definicija što će zapravo raditi.

Jer opcije usluga mogu biti različite — od kompletnog vođenja managementa do administrativnih poslova.

Tomo In Der Mühlen (IDM Music): Naravno da jest, što ne znači da je to uvijek novac, dapače vrlo često su to veze ili plasman autora. IDM Music je već više puta imao autore broj jedan u Hrvatskoj upravo na osnovi plasmana autora u TV produkcije ili reklame. Avanse autorima smatramo zastarjelom metodom, jer je to zapravo samo vrlo skup zajam autorima i osim ako oni to ne investiraju u nešto profitabilno, na kraju im je to ipak preskupo.

Plasiranje na svjetsko tržište Ana Škarica Lesić (Dancing Bear): Klijent obično ne traži samo jednu, točno određenu pjesmu, već često želi više opcija, u čemu mu pomaže publisher svojim katalogom, idejama i prijedlozima. Nedavno smo primjerice postigli da se pjesma autora Dalibora Pavičića i njegovih The Bambi Molestersa pojavi u finalnoj sezoni megapopularne američke serije Breaking Bad, kao i pjesma grupe Goribor (autor Aleksandar Stojković) u britanskoj seriji Top Boy.

Prvi profesionalni publisher u Hrvatskoj

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Upute za snalaženje u svijetu pojmova funkcioniranja vlasništva i prava, tj. raspodjele prihoda

Zdenko Runjić

Prva prava publisherska agencija u nas bila je Skalinada koju je osnovao pokojni Zdenko Runjić te je ujedno bio inovator i u tome.

Što su sustavi za prikupljanje digitalnih prava (streaming, pregledi na video/glazbenim servisima)?

Tomo In Der Mühlen (IDM Music): Sami tantijemi su vrlo mali, otprilike sedam američkih dolara za 500.000 klikova, tako da reklame na tim videima nose znatno veću zaradu. Novost koju nudi IDM Music je skupljanje prava od reklama na YouTube servisu za naše autore, što je znatno više nego tantijemi od televizijskih i radijskih reklama.

Kakav je poslovni model ako autor koji ima ugovor s publisherom odluči dati pjesme/album na besplatni download?

Ana Škarica Lesić (Dancing Bear): Takve stvari autori dogovaraju sa svojim publisherima. Ako je to autorov interes, onda je i publisherov.

Diskografija vs. publishing: Tomo In Der Mühlen, IDM Music: Danas je publishing industrija u stalnom rastu, za razliku od diskografije koja je nažalost u stagnaciji.

Prilikom sklapanja ugovora treba imati na umu da autori mogu za svaki ciljani teritorij ili državu koristiti usluge drugog publishera, dakle nije isključeno da se može potpisati više ugovora s lokalnim publishing agencijama i jednom za ostatak svijeta, kao što se cjelokupni worldwide posao može dati u ruke i samo jednom publisheru ili diskografskoj kući.

I uvijek treba imati na umu da je povjerenje najvažnije jer publisher i autor trebaju funkcionirati poput načela spojenih posuda zbog obostrane i po mogućnosti dugoročne koristi.

Tomo In der Mühlen

39

HR TOP 40 Softverski sustav PlayKontrol prati emitiranje na osamdeset radijskih postaja u Hrvatskoj

K

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Piše: Robert Urlić

oliko su danas popularne i važne top–liste glazbenih izdanja, bez obzira na to je li riječ o singlovima, albumima ili videospotovima? Koliko se zapravo u današnje vrijeme novih tehnologija može na pravi način formirati top–lista, bilo da se radi o prodaji, bilo o samom emitiranju na radiopostajama, kad znamo da nam internet omogućuje i tzv. nelegalno »skidanje« pjesama i albuma za koje se ni približno ne može utvrditi u kojoj mjeri? Naravno, kao i nekada, i danas se, barem dio top–lista temelji na onim službenim ili barem poluslužbenim podacima o prodaji i emitiranju, a način slaganja tih lista različit je, od postaje do postaje, od časopisa do časopisa (naravno, mislimo na one inozemne, jer domaćih nažalost i nema). Što se tiče glazbenih top–ljestvica, vratit ćemo se malo — ili bolje reći — poprilično u prošlost. Nekada su se nazivale i ljestvice popularnosti i to je možda najtočniji naziv jer nekada davno, kao na kraju krajeva i danas, top–liste nisu odražavale listu glazbene kvalitete, nego trenutačne popularnosti, tako da se uspjesima i tzv. Number One hitovima mogu pohvaliti brojni izvo-

đači koji ne samo da nisu ostavili traga u glazbenoj povijesti nego nikada nakon toga i nisu napravili ništa što bi ponovo svratilo pozornost na njih. Za većinu takvih mnogi nisu nikada čuli.

Prve top–liste Prva glazbena top–lista objavljena je u časopisu Billboard 1936. godine, a već od 1940. ona se stvara prema zbrajanju glasova, emitiranju i prodaji. U prvo su vrijeme u Americi postojale čak tri liste: prema emitiranju na radiopostajama, prodaji i sviranju na tada popularnim Jukeboxima, da bi se sve to 1958. objedinilo u tzv. Hot 100 — i danas aktualnu i službenu američku top–listu singlova. Britanska top–lista pokrenuta je 1952. godine u New Musical Expressu i na samim počecima postojalo ih je nekoliko, a onda je uskoro »otočnu« top–listu pod svoje uzeo UK Chart Company. Dok se američka top–lista temelji na zbroju prodanih singlova i emitiranju na najvažnijim radijskim stanicama, u Britaniji se računa samo tjedna prodaja singlova, naravno danas i legalni download. Osim tih dviju, još uvijek najvažnijih svjetskih top–lista, na ovim prostorima je bila važna i ona popularnog Radio Luxemburga koja se stvarala već potkraj četrdesetih godina prošloga stoljeća.

07. listopada – 13. listopada 2013. (tjedan 41/2013.)

40

1. Zar malo to je 2. Suze nam stale na put 3. Prokleta ljubav 4. Anđele 5. Ljubav čuvaj 6. 1000 milja 7. Lako je tebi 8. Vrijeme 9. Ljubomorni ljudi 10. Tiho dolazi plima

Tony Cetinski Massimo Elemental Colonia Goran Karan Vanna Boris Novković Massimo Jasmin Stavros Dalmatino

Aquarius Records Aquarius Records Menart Menart Scardona Mediteran film Hit Records Aquarius Records Scardona Dancing Bear

11. Oprosti mi jube 12. U mom zagrljaju 13. Traje noć 14. Grijeh 15. Samo da znaš 16. Tanki živci 17. Woody 18. Rođendan 19. Imam neke fore 20. Bilo je dobro dok je trajalo

Klapa Cambi (K. Kambelovac) Oliver Dragojević Ivana Radovniković Natali Dizdar Parni valjak Parni valjak Ivana Kindl Crvena jabuka Crvena jabuka Vatra

Scardona Aquarius Records Dallas Records Agapa Croatia Records Croatia Records Menart Croatia Records Croatia Records Dallas Records

21. Ljubav 22. Srce veliko 23. Dobro došla mi u sjećanje 24. Godina još sto 25. Sada kasno je 26. Gdje sam bio 27. Nizbrdo od ljubavi 28. Isti kao ti 29. A onda dođe ljubav 30. Dolazi trideseta

Quasarr feat. Josipa Lisac Detour Baruni Igor Delač Marko Tolja Željko Bebek Davorin i Bogovići Magazin Vladimir Kočiš Zec Begini

Croatia Records Aquarius Records Hit Records Dancing Bear Aquarius Records Aquarius Records Croatia Records Croatia Records Croatia Records Menart

31. S tobom sve je savršeno 32. TS Mejaši 33. Nima šoldi e pa ća 34. Da mogu biti njen 35. Još jednom 36. Čovik s dušom maestrala 37. Obožavam 38. Ja sam rojen da mi bude lipo 39. Tako rijetko si tu 40. Tulum

Songkillers faet. Vedran Bolji nego ikad Ivana Kovač Sandi Cenov Silente Đani Stipaničev Jelena Rozga Tonči Huljić & Madre Badessa Ivana Radovniković Giuliano

Aquarius Records Croatia Records Croatia Records Hit Records Aquarius Records Dancing Bear Croatia Records Croatia Records Dallas Records Croatia Records

Prva glazbena top–lista u bivšoj državi objavljivana je u beogradskom glazbenom mjesečniku Džuboks i zvala se Novi Top 30. Prve takve liste u Hrvatskoj izlazile su svaka dva tjedna u Plavom Vjesniku, svaka dva mjeseca u Pop expressu, te svakoga tjedna u Studiju.

Temeljile su se na poluslužbenim podacima koje su tadašnji diskografi (Jugoton, PGP RTB, Suzy...) slali urednicima tih izdanja, koji su top–listu još slagali i prema nekom svojem praćenju emitiranja na radiju. Naravno da tako slagane liste nisu odražavale pravo stanje, no bile su kakav–takav pokazatelj popularnosti pojedinih pjesama i izvođača. U kasnijim vremenima, kada govorimo o samostalnoj Hrvatskoj, najpopularnija je bila top–lista HTV–a Hit depo koja se emitirala čak četrnaest godina, a i mnoge su radijske postaje imale svoje liste popularnosti, prema glasovima slušatelja i — naravno — samih urednika.

Top of the Shops i HR TOP 40 Tek je 2006. Hrvatska diskografska udruga pokrenula Top of the Shops, službenu top–listu prodanih domaćih i stranih albuma koja se temelji na stvarnoj prodaji, prema podacima šesnaest ovlaštenih CD shopova. Vjerojatno najvažniji događaj, što se tiče ljestvica popularnosti, jest ovogodišnje pokretanje HR TOP 40 na inicijativu Instituta hrvatske glazbe. Kako nam je rekao tadašnji voditelj odnosa s javnošću IHG–a, Milan Majerović–Stilinović, svrha kreiranja

takve liste bila je želja da se utvrdi učestalost nove domaće glazbe, tj. singlova, u radijskom eteru. Uz pomoć softverskog sustava PlayKontrol prati se emitiranje na osamdeset radijskih postaja u Hrvatskoj i posebnim sustavom bodovanja sastavlja tjedna top– lista. Kako bi objašnjavanje sustava bodovanja zauzelo dosta mjesta, recimo samo da se u obzir uzima i doseg postaje, a osim svih onih s nacionalnom i regionalnom koncesijom, uključene su i lokalne postaje koje imaju većinom zastupljenu domaću glazbu. Naravno, ni takav zbroj nije idealan i točan, no daje sliku onoga što preferiraju urednici, ali i ono što želi publika. Kako se u posljednje vrijeme pojavljuje sve više tzv. formatiranih radijskih programa koji »vrte« određeni fundus pjesama, ne možemo govoriti ni o pravoj ni o stvarnoj procjeni glazbenih urednika, ni o kvaliteti pjesama, ali i takav sustav na neki način pokazuje što publika želi slušati. Iako volimo reći da se kod nas ponajviše sluša tzv. šund, prateći posljednjih nekoliko mjeseci pjesme i izvođače koji su osvajali vrh HR TOP 40, to se i nije pokazalo točnim. Najslušaniji su bili pop i rock izvođači poput Parnog valjka, Massima, Nine, Hladnog piva i Ivane Radovniković, što ipak daje sasvim drukčiju sliku publike, barem one radijske. Naravno da plasmani tih glazbenika i njihovih pjesama postaju dobar pokazatelj i diskografima, iako samo emitiranje na radiju ne utječe previše na prodaju pjesama i albuma.

Za buduće naraštaje Za HR TOP 40 možemo reći da je prvi pravi pokušaj formiranja glazbene liste popularnosti u Hrvatskoj, ne samo za one koji to prate »danas i sada«, nego i za budućnost, jer nažalost pisanih tragova o popularnim pjesmama u povijesti gotovo i nema. Vrlo je teško doći do podataka kada je nešto snimljeno, odnosno koliko je i kada bilo popularno. Američka i britanska top–lista na neki nam način kroz svoju povijest daju dobar pregled evolucije popularne glazbe, mijenjanja stilova i popularnosti kroz desetljeća. Ako sada ne možemo kliknuti mišem i vidjeti što je bilo slušano i popularno pedesetih ili šezdesetih godina kod nas, HR TOP 40 pomoći će da budući naraštaji vide i čuju što se danas slušalo i što je bilo popularno, a to je već velika stvar za povijest naše glazbene industrije. Kad bi se nekim futurističkim strojem vrijeme moglo vratiti, da nam postanu dostupni podaci iz naše glazbene prošlosti, bila bi to prigoda za novi projekt Instituta hrvatske glazbe. Ako već znamo da je potkraj 1959. Ivo Robić hitom Morgen stigao na 13. mjesto Billboarda i 23. mjesto britanske top–liste, bilo bi lijepo kada bismo, bez odlaska u arhive, znali koje su domaće pjesme bile popularne i slušane nekih davnih godina. Zahvaljujući ljestvici HR TOP 40 to će biti moguće u budućnosti, što je pravi razlog za čestitku tome projektu, bez obzira na to koliko je precizan sustav izračuna. I u postojbinama popularne glazbe ta su se načela mijenjala tijekom godina i desetljeća, tako da je bitno da se nešto pokrenulo, a vrijeme će pokazati kakve su korekcije moguće i potrebne. Tko je najslušaniji, tko je slušan i koji novi singl ima potencijal budućeg hita, sve nam to sada donosi HR TOP 40. Dobro i za urednike, publiku, diskografe, ali i same glazbenike, zar ne?

O prvih osam mjeseci prve hrvatske službene ljestvice HR TOP 40

Hermetičan hrvatski eter u iskrivljenom ogledalu

U

Piše: Dubravko Jagatić

siječnju ove godine Institut hrvatske glazbe pokrenuo je prvu oficijelnu top–listu popularnih pjesama u hrvatskom eteru, odnosno HR TOP 40 — službenu nacionalnu listu radijskog emitiranja domaćih singlova. Popis emitiranja sastavlja se za program osamdeset radijskih postaja, uključujući najveće i najutjecajnije nacionalne i regionalne, ali i velik broj lokalnih radijskih postaja. Sastavljanje pouzdane top–liste moguće je zahvaljujući inovativnom sustavu Playkontrol tvrtke Informacija d.o.o. koji upotrebljava napredne softverske algoritme za prepoznavanje zvučnih zapisa. Hvalevrijedna ideja i potez. Naročito za zemlju koja gotovo nikada u svojoj kratkoj povijesti nije imala službenu top–listu najpopularnijih pjesama ili barem top–listu najprodavanijih izdanja. Navodno je bilo nemoguće takvo što sastaviti. Zar i u posljednjih dvadeset godina?

Gdje su nova imena?

Ok, kakva god bila, dobili smo kakvu– takvu top–ljestvicu pjesama koje se najčešće emitiraju u hrvatskom eteru.

Oduševljenje je bilo opravdano, glazbenici zadovoljni, skladatelji još više, a ni publika se nije bunila. I tako je bilo dok nakon nekoliko tjedana nije postalo evidentno da HR TOP 40 čine izvođači koji su prisutni u domaćem eteru već barem trideset godina, ako ne i više. Tako su se recimo u posljednjem tjednu kolovoza 2013. godine među prvih deset mjesta sa svojim aktualnim singlovima našli Massimo, Vanna, Oliver Dragojević, Crvena jabuka, Hladno pivo, Magazin i Parni valjak. Daleko od toga da je riječ o lošim pjevačima i izvođačima, naprotiv! Sve redom prvorazredni izvođači, ali gdje su novi? Gdje su nove zvijezde? Zar se ništa ne događa na sceni? Zar nitko ne ulaže u mlade izvođače? Usporedbe radi, potkraj 2012. godine Međunarodno udruženje glazbene industrije (IFPI — International Federation of the Phonographic Industry) objavilo je izvješće u kojemu je očigledno da se unatoč krizi i recesiji i dalje neumorno ulaže u nove izvođače. Štoviše, 2011. godine na nove izvođače

potrošeno je više od četiri i pol milijarde dolara. U tom istom izvješću piše da je svaki četvrti izvođač novi. Za Hrvatsku bi se moglo napisati da svaki četvrti izvođač odustaje od karijere zbog nemogućnosti promocije i zatvorenosti medija prema njihovoj glazbi, ma kakva ona bila. Najgore je što dobar dio tih istih izvođača dobiva istodobno priznanje za svoj rad u inozemstvu, pa čak ostvaruje i zaradu, frustriran činjenicom što nikoga kod kuće uopće ne zanima.

Na njihovu sreću i našu žalost, novi naraštaji više i ne računaju na promociju i popularnost u matičnoj državi, već se okreću globalnoj sceni i publici koja je danas u svijetu uglavnom žanrovski usustavljena, pa je do publike preko interneta puno jednostavnije doći.

Zatvoreni krug Jednolična žanrovska ponuda na aktualnoj top–ljestvici HR TOP 40 ne govori ništa o trenutačnom stanju na hrvatskoj glazbenoj sceni, nego isključivo o glazbenom ukusu i nekompetenciji glazbenih urednika koji puštaju samo provjereno jer znaju da njihovi slušatelji to najviše vole. A slušatelji to najviše vole jer nemaju drugog izbora, kad već dvadeset godina slušaju jedne te iste izvođače. Pokušajte na prste jedne ruke nabrojiti barem pet domaćih izvođača koji su se pojavili na sceni i ostvarili neku popularnost unatrag deset godina. Nema ih baš puno, je l’ da? Zapravo, domaća scena nikada nije bila bogatija, kako žanrovski, tako i kvantitetom, ali i kvalitetom. Postoji niz vrhunskih mladih glazbenika koji su odrasli na globalnim hitovima, slušajući omiljene izvođače koji pjevaju uglavnom na engleskom jeziku i ne kopirajući ih, već nastavljajući sa svojom skladateljskom kreativnošću tamo gdje su njihovi uzori stali. Isti ti mladi izvođači danas nemaju gotovo nikakve prilike pojaviti se u eteru domaćih radijskih postaja. Štoviše, dobar dio njih može se pohvaliti da se češće »vrti u eteru« izvan Hrvatske nego kod kuće, što automatski znači i nastupe u inozemstvu. Nažalost, i stariji izvođači koji su se ‘«usudili« izaći iz okvira mainstreama više ne nalaze prostor za svoje žanrovske izlete i skladateljsku maštovitost.

Moćna nevidljiva scena Drugim riječima, ušli smo u zatvoreni

krug u kojem urednici na radijskim postajama ne emitiraju glazbu novih izvođača jer im nije poznata, ne shvaćajući da su upravo oni ti koji će pomoći da se etablira neko novo ime. Iz istog razloga diskografi sve manje ulažu u nove zvijezde jer ih je teško promovirati. Pritom radijske postaje gube na važnosti i popularnosti, a gube i diskografi, sami izvođači, a ponajviše slušatelji, odnosno potencijalna publika koja bi pak »odriješila kesu« i kupila novi album, otišla na nečiji koncert i tražila od tih istih urednika u željama i pozdravima neke nove pjesme. Na službenim stranicama Instituta hrvatske glazbe piše: Budući da je radio i dalje medij koji najviše utječe na promociju i popularnost glazbe, lista HR TOP 40 javnosti, medijima i glazbenicima predočava svježe i relevantne podatke o tome koje pjesme doista jesu hitovi koje sluša cijela zemlja, što do sada nije bilo moguće pouzdano znati. Sada znamo da se ništa nije promijenilo punih dvadeset i više godina.

Usporedno s tim, ona »nevidljiva scena« moćna je i diše punim plućima.

Ona ista na kojoj se nalaze izvođači koje nećete čuti u hrvatskom eteru, ali ćete se iskreno začuditi dospije li do vaših ušiju njihova glazba, uz pitanje kako takav izvođač ne ostvaruje popularnost u Hrvatskoj. Izvođači se trude svim sredstvima doprijeti do slušatelja i publike, a internet je omogućio mnogim kreativnim skladateljima, izvođačima i glazbenim umjetnicima da odustanu i od diskografskih kuća, koje uglavnom obavljaju ulogu PR agencija, te sami postaju svoji izdavači.

Nažalost, hrvatski je eter istodobno zatvoren za izvođače koji pjevaju na engleskom ili nekom drugom jeziku koji nije hrvatski. Mračno doba u vrijeme globalne povezanosti kad se engleskim jezikom koristi barem devedeset posto izvođača popularne glazbe. Ti isti izvođači koji su popularni i u svojoj državi u kojoj engleski jezik nije matični.

U Hrvatskoj se takvi autori gotovo uopće ne priznaju. Kao da ne postoje. Nažalost, jednako je stajalište i nepisano pravilo da susjedi ne mogu doprijeti do hrvatskog etera. I dok neki srpski, slovenski ili makedonski glazbenici dobivaju hvalospjeve diljem Europe, glazbeni urednici i urednici hrvatskih radijskih postaja kao da ne priznaju glazbu naših susjeda i njihov jezik. I to u isto vri-

jeme kad te iste zvijezde pune klubove i dvorane samo nekoliko stotina kilometara od nas. O zatvorenosti prema izvođačima iz Europe da i ne govorimo, no to je već globalni problem ili možda prije europski problem.

Biti glazbeni urednik I ponovo se moramo vratiti na HR TOP 40 i hrvatski eter. Preciznije, na urednike na domaćim radijskim postajama koji očito nisu svjesni činjenice da oni sami kroje ukus svojih slušatelja i da oni sami mogu itekako pomoći mladim izvođačima i skladateljima da dođu do izražaja; da ih čuju slušatelji, da dobiju potencijalnu publiku i u krajnjem slučaju da netko doživi takav uspjeh u eteru da se probude i diskografi »njušeći« potencijalnu zaradu. Domaću glazbenu scenu danas ne čine samo službena izdanja diskografskih kuća registriranih u Hrvatskoj. Domaću glazbu čini cijeli niz kreativnih mladih autora koji svoju glazbu sve više poklanjaju putem besplatnog downloada na svojim web, bendacmp, facebook, myspace i sličnim internetskim stranicama, želeći dobiti kakvu–takvu povratnu informaciju od slušatelja, i to im sve češće polazi za rukom. Jesu li toga svjesni diskografi, pitanje je. Domaću glazbenu scenu danas čine autori koji pune klubove zbog svoje iznimne kvalitete i čija se glazba prenosi od usta do usta, od mp3–ce do mp3–ce. Do domaće glazbene scene treba doći, treba se potruditi otkriti što se sve na njoj nalazi i tu istu glazbu ponuditi slušateljima da sami odaberu što valja a što ne, pružajući istodobno svima podjednaku priliku. Biti glazbeni urednik ne znači samo birati glazbu, nego otkriti nove izvođače, slušati dobre i loše te biti svojevrsni selektor sa stavom. Glazbeni urednici i urednici radijskih postaja trenutačno pokazuju veliku dozu nekompetencije, lijenosti i aljkavosti. Oni su moćniji nego što misle i mogu učiniti izuzetno mnogo za bolje dane hrvatske popularne glazbe. Mladi će autori doći do slušatelja, izvođači do publike, diskografi do novih izvođača, mediji do potencijalnih zvijezda, publika do novih idola, vlasnici klubova do boljeg prometa, a radijski program postat će sadržajniji i zanimljiviji.

I na kraju, HR TOP 40 počet će prikazivati doista pravo stanje popularnosti.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Hrvatska revolucija u svijetu top–ljestvica u organizaciji Instituta hrvatske glazbe

41

Mikrokozmosi i makrokozmosi U povodu prve hrvatske izvedbe novog projekta Okamenjeni glasi — rituali i pučke pobožnosti srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, 10. rujna 2013. u Korčuli

S

Razgovarao: Trpimir Matasović

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

tariji repertoari srednjovjekovne glazbe još žive ruku pod ruku s usmenom predajom — u tom su smislu na rubu između tradicijske i umjetničke glazbe. Katarina Livljanić, ta Zadranka s pariškom adresom, profesorica je na slavnoj Sorbonni, glazbena arheologinja i skladateljica koja sve svoje projekte uvijek zaogrće prepoznatljivim autorskim ruhom. Nakon Dalmacije i priobalja, njezinu je znatiželju zaintrigirala baština susjedne zemlje,

P

iz izvora koji većinom ne sadrže i glazbu. Koliko je taj program rekonstrukcija pretpostavljene, postojeće, ali izgubljene glazbe, a koliko posve nova konstrukcija?

Još od prvih programa Dialogosa uvijek bi se na programu znala naći barem jedna skladba koja u izvorima nije imala glazbenog zapisa. To je onda išlo sve dalje i dalje, pri čemu su najizrazitiji primjeri Judita te Barlaam i Josaphat.

Takav se način rada u krugovima »tvrde linije« rane glazbe u početku ljudima činio neobičnim. Sjećam se da mi je nakon jednog koncerta u Francuskoj prišao jedan gospodin i rekao: »Pa tu

Katarina Livljanić i Klapa Kantaduri Joška Ćalete ove su godine na Korčuli predstavili projekt Okamenjeni glasi

restala sam govoriti o »rekonstrukcijama«, otvoreno pišem da je riječ o glazbi koju sam sâma priredila na temelju starih izvora

a novi je program predstavila sa svojim ansamblom Dialogos i klapom Kantaduri, kolege etnomuzikologa Joška Ćalete. Korčula i njezin 2. Festival barokne glazbe Korkyra pruža pogled na stijene Svetog Ilije na Pelješcu kao idealno mjesto za to glazbeno–duhovno putovanje u srednjovjekovna vjerovanja i pobožnosti Bosne i Hercegovine.

42

Projekt Okamenjeni glasi kao polazište uzima natpise sa srednjovjekovnih stećaka, ali i niz drugih tekstovnih zapisa

ste vi i nešto svoje dali!« kao da je to nešto sramotno. Nakon toga sam prestala govoriti o »rekonstrukcijama«, otvoreno pišem da je riječ o glazbi koju sam sâma priredila na temelju starih izvora.

Taj je termin »glazbene rekonstrukcije« sad moderno koristiti u ranoj glazbi, jer dosta voditelja ansambala poseže za nadopisivanjem nečega čega više nema. Da bismo ostali nekako draži muzikolozima i »autentičniji«, to smo potpisivali kao »rekonstrukcije«. Međutim, ponekad ta granica ode tako daleko da treba pošteno reći da smo se koristili izvorima, elementima i fragmentima, ali da smo naposljetku ipak stvorili nešto novo. Nakon koncerta u Korčuli prišao mi je jedan skladatelj i rekao da bi to mogla biti i rana glazba, ali i suvremena glazba; i bilo mi je drago što taj projekt može biti i tako doživljen.

Iz usmene predaje Već su i neki Vaši prethodni projekti otvorili pitanje postavljanja granice iz-

među »umjetničke« i »tradicijske« glazbe, a u Okamenjenim glasima to je posebno razvidno u nizu ulomaka koji su jasno prepoznatljivi upravo iz tradicijskoga konteksta. Gdje, dakle, postaviti tu granicu? Je li to razgraničenje moguće, a, u krajnjoj liniji, je li uopće i potrebno?

To je vrlo krhka granica. Uzmimo kao primjer neki gregorijanski koral, neku polifonu skladbu ili čak neku skladbu iz 11. ili 12. stoljeća. Tadašnja glazbena notacija — čak i kad su ljudi uopće htjeli zapisati glazbu — još uvijek nije mogla iskazati sve one elemente koji bi nam bili dovoljni da te zapise pročitamo bez neke dvoznačnosti.

Dakle, riječ je o glazbi koja je tada funkcionirala s usmenom predajom — a to je nešto što danas spominjemo kad govorimo o tradicijskoj glazbi. Stariji repertoari srednjovjekovne glazbe još žive ruku pod ruku s usmenom predajom. U tom su smislu oni zaista na rubu tradicijske i umjetničke glazbe. A, kao što znamo, tradicijska glazba može biti izuzetno sofisticirana i zahtjevna za izvođače — nipošto nije riječ o nečem jednostavnom i lakom.

Usprkos podnaslovu Rituali i pučke pobožnosti srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, izvori kojima ste se koristili u Okamenjenim glasima — i tekstovni i glazbeni — obuhvaćaju zemljopisno mnogo širi prostor. Kako ste i zašto odabrali sastavnice koje su iznimno raznolike, čak i ako zanemarimo geografske okvire?

Znamo da su franjevci bili vrlo bitan čimbenik u Bosni. Međutim, oni su i jaka poveznica s Hrvatskom. Zatim su tu bosanski kršćani — ili krstjani — o kojima nekad doznajemo iz tekstova koji nisu nužno iz Bosne. Recimo, na njih se referira jedan ulomak iz Dušanova zakonika. Sljedeća je važna nit vodilja bila tema programa — jedan bi pristup bio pronaći kolekciju odlomaka iz bosanskih izvornika, možda čak i samo s jednog lokaliteta. Moglo se i to napraviti, ali tada bismo došli do rezultata koji bi bio samo filološki odrađen posao i koji bi sigurno bio zanimljiv. Međutim, kao rezultat smo trebali dobiti koncertni program, a tu treba prirediti scenarij koji će imati nit vodilju, temu i kulminaciju. Joško Ćaleta i ja smo temu zajednički fiksirali kad sam sve te teksto-

ve skupila na jednom mjestu — nekako se iskristaliziralo da je riječ o programu koji se bavi početkom i krajem, stvaranjem i razaranjem. Pritom se promatra i mikrokozmos i makrokozmos — čovjekov početak i kraj, ali ujedno i početak i kraj svijeta, od stvaranja do apokalipse. Da bismo dobili u tom smislu dobar programski lûk, u obzir su došli i neki tekstovi koji nisu nužno iz Bosne, ali su dobro ilustrirali tu temu.

Bez slatkoće i ružica Slušatelji koji su upoznati s nekim Vašim prethodnim projektima mogli su u Okamanjenim glasima prepoznati niz njima već poznatih elemenata, od nekih sličnih tekstova do specifičnoga zvuka muškoga vokalnoga ansambla te instrumentalnoga sastava u kojem sudjeluju viella i flauta. Je li riječ o svjesnoj autoreferencijalnosti?

Tu je riječ o osobnom rukopisu, ukusu i afinitetima. U mojim ćete programima vrlo rijetko naći neke slatke pjesme o Djevici Mariji i ružicama, ali ćete naći nekakve ekskomunikacije i »žešće« tekstove. Jasno je da će i u nekom rukopisu iz Montecassina i u nekom iz Bosne ili Hrvatske moje oko radije poletjeti na takav tekst, nego na neku uspavanku malom Isusu ili nešto slično. Što se tiče zvukovne boje ansambla, riječ je o nečemu što svaki ansambl razvija. Pogledajte, recimo, neke engleske ansamble — što god pjevali, to će uvijek zvučati kao upravo taj ansambl, bez obzira na to je li riječ o gregorijanici, engleskoj polifoniji ili Arvu Pärtu. To je potpuno normalno, jer, budući da radimo zajedno, počinjemo razvijati boje koje nam odgovaraju, u kojima uživamo, i to je sigurno prepoznatljiv element. Toga smo potpuno svjesni i drago mi je zbog toga, jer se stvara kontinuitet. Nedavno sam u Francuskoj imala premijeru još jednog novog programa, s polifonijom desetoga stoljeća iz Winchestera, u kojem se namjerno pojavljuje jedna kompozicija koja je bila i u jednom prethodnom programu. Ona je tu jedan mali mig, koji će prepoznati možda nekoliko ljudi u publici, a možda ga neće nitko prepoznati — ali to je slojevitost koja program čini zanimljivijim. Publici koja ne zna ništa o tome djelovat će kao nešto posve novo i nevino, a nekome tko zna više, ti će migovi i signali omogućiti povezivanje tih stvari u cjelinu koja nadilazi pojedinačne programe.

I n memoriam

Franjo Bilić (Strumica, 7. rujna 1940. — Zagreb, 4. kolovoza 2013.)

Skromni i samozatajni Franc Naš ugledni član cijeli je život posvetio glazbi u neprekidnom znatiželjnom istraživanju.

H

Piše: Višnja Požgaj

rvatsko društvo skladatelja izgubilo je početkom kolovoza istaknutog člana, profesora Franju Bilića, povjesničara glazbe, muzikologa i glazbenog pisca te autora i voditelja brojnih emisija klasične glazbe na Hrvatskome radiju tijekom više od pedeset godina.

Zagrepčanin iz Makedonije Taj skromni i samozatajni čovjek posvetio je cijeli život glazbi u neprekidnom znatiželjnom istraživanju i stjecanju znanja koje je strastveno i nesebično prenosio svojim slušateljima i čitateljima pod imenom Franc Bilić. Rođen je 7. rujna 1940. u makedonskoj Strumici, gdje je njegov otac, časnik iz Hercegovine, bio kraće vrijeme u službi. Međutim, studij glazbe i cijeli radni vijek, sve do smrti u 73. godini, proveo je u Zagrebu. Posljednja njegova emisija emitirana je kao In memoriam Francu Biliću neposredno nakon tužne vijesti o njegovu odlasku. Unatoč uspješnom i bogatom profesionalnom djelovanju, život Franca Bilića nije bio nimalo lak.

U ranoj mladosti ostao je bez majke i obolio od progresivne distrofije mišića zbog koje je prvotno učenje violine u srednjoj glazbenoj školi zamijenio klarinetom, a zatim se usmjerio na studij povijesti glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1967. u posljednjoj generaciji prof. Josipa Andreisa. Iako se teško kretao, redovito je dolazio na predavanja i upijao znanja, odbijajući svaku pomoć kolega u svladavanju fizičkih napora. Bio je ponosan i uporan u nastojanju da se sam izbori za svoje mjesto pod suncem.

Radijsko naslijeđe Još kao student počeo je surađivati s tadašnjim Radio Zagrebom te od 1962. redovito piše tekstove za različite emisije. Najviše na Prvom programu (npr. Riječ je o muzici), a zahvaljujući uredniku Branku Poliću, 1978. počeo je raditi i na Trećem programu. Nažalost, bilo je otpora prigodom njegova zaposlenja na Radiju, i to zbog zdravstvenih poteškoća, a ne zbog iznimnih stručnih kvaliteta koje su srećom napokon prevagnule

i nakon prijema se potvrdile njegovim sijama davalo posebnu neposrednost i iznimno savjesnim i predanim radom, uvjerljivost. Rana glazba bila je za Frankojim je nadmašio mnoge zdravije ko- ca novi izazov u vrijeme kad se ona tek lege. Iskusni Branko Polić bio je u po- počela istraživati u svijetu. Pratio je nočetku dragocjen mentor Francu Biliću, vosti na tom području zahvaljujući emidok mu je urednica dr. sc. Eva Sedak sijama BBC–ja i Austrijskog radija šezdesetih godina pružala nove prošloga stoljeizazove u ća (albumi anistraživanju sambla Akadenedovoljmije St. Martin– no poznatih in–the–Fields), detalja iz žia posebno su vota i stvaga radovali poralaštva počeci autentičjedinih aunog izvođenja tora. Franc rane glazbe na Bilić je velinašim prostoriku popularma. Bio je danost stekao kle prvi koji je to dugogodišprenosio slušanjim ciklusiteljima, stekavši ma emisija brojne zahvalFonotribina ne prijatelje i sui Fonoarhiv, radnike. Zahvauz ne manje ljujući gostovažne Solo– primstvu svotutti, Musije sestre Mire ca rediviva, Franjo Bilić cijeli je život posvetio glazbi Herljević, neko Pro musica, je vrijeme boravio Dokumenta, Život glazbe, Veliki orkestri i interpreti, u Londonu, a još dulje (godinu dana) u Glazbene lamentacije, emisije za ljubi- Kanadi, gdje je također pratio aktualne telje rane glazbe i razne prigodne emi- glazbene događaje, snimao razgovore sije vezane uz obljetnice i blagdane. i uspostavljao veze s našim iseljenicima Često je predstavljao i glazbene teme (Hrvatski pjevački zbor u Kanadi). povezane s književnošću. Osim pri- Franc Bilić bio je vrlo skroman i samopremanja emisija, bio je i stalni surad- zatajan čovjek, unatoč velikom znanju nik časopisa za kulturu i umjetnost 15 i erudiciji. Bio je nadasve marljiv i pun dana te je objavljivao radove u muzi- životne energije, dubokog, iskrenog i kološkom časopisu Arti musices (Život blagog pogleda, uvijek nasmijan i naAntuna Vancaša, Povijesno značenje dasve prožet duhovnošću koja ga je arhivskih zbirki HGZ–a u Zagrebu, Hr- snažila u nesebičnom pružanju znavatska glazbena tradicija u nizu od 15 nja slušateljima radija čiji je ukus oblikočlanaka i sl.). vao pažljivo odabranim i često raritetnim snimkama. Stekao je tako brojne poklonike i prijatelje, što se očitovalo u Topao i sugestivan glas bezbroj prilika. Prije svega valja spoZnatiželjan, sistematičan i silno zalju- menuti česte posjete u Domu za starije bljen u glazbu, Franc Bilić redovito je i nemoćne osobe Sv. Josip na Svetom pratio stručne časopise, posuđivao Duhu u tijesnoj, ali funkcionalno opreknjige i gramofonske ploče, te uz ne- mljenoj i ugodnoj sobi ispunjenoj slikamale napore nabavljao nove snimke iz ma, cvijećem, raznim uspomenama, a inozemstva. Tako je svojim slušateljima nadasve brojnim knjigama, CD–ovima nastojao što vjernije i stručnije pred- i radnom opremom koja mu je omostavljati vrijedna a nedovoljno pozna- gućavala nesmetano kreiranje emisita djela svjetske literature uz dragocje- ja uz pomoć kolega urednika koji su ih ne komentare. Oblikujući svoje emisije, finalizirali. učio je u početku od lektora, spikera i glumaca koji su uređivali i interpretiraProslava 70. rođendana li njegove tekstove, te je s vremenom i sam počeo voditi svoje emisije blagim, Kako je imao pravo prijevoza od Doma toplim i sugestivnim glasom, što je emi- do koncertnih dvorana, često smo ga

I

ako se teško kretao, redovito je dolazio na predavanja i upijao znanja, odbijajući svaku pomoć kolega pri svladavanju vlastitih fizičkih napora.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Razgovor s muzikologinjom, pjevačicom i umjetničkom voditeljicom ansambla Dialogos Katarinom Livljanić

susretali, najčešće u Lisinskom, kako u kolicima sluša birane programe, a u pauzama razgovara s prijateljima koji su mu prilazili u želji da ga barem nakratko pozdrave i čuju »uživo«. Nezaboravna je bila i proslava njegova 70. rođendana koju su priredile prof. Višnja Mažuran i dr. Nada Bezić uz koncert mahom mladih glazbenika, među kojima je bio i njegov imenjak, pijanist Franjo Bilić.

Glazba ga je ispratila i na posljednji počinak 12. kolovoza na Mirogoju u nazočnosti obitelji, prijatelja te znanstvenih, kulturnih i umjetničkih djelatnika, u čije je ime govorio prof. Alojzije Seder, dok je urednica Redakcije ozbiljne glazbe Hrvatskoga radija Đurđa Otržan pročitala dirljive pjesme Tina Ujevića (Notturno) i Nade Iveljić (Sjetite se nas). Crkveni je obred vodio kapelan Željko Klarić iz župe Sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, uz biranu glazbu Johanna Sebastiana Bacha (ulomak iz kantate Gottes Zeit ist die allerbeste Zeit BWV 106, Preludij u es– molu iz prve knjige Dobro ugođenog klavira i koral iz Muke po Ivanu). I kao što stihovi Bachove posmrtne kantate Gottes Zeit ist die allerbeste Zeit govore i pjevaju o tome kako je Božje vrijeme najbolje vrijeme u kojem živimo, krećemo se i postojimo dokle god On to želi, tako je i Franc Bilić živio u dubokoj vjeri dozivajući Gospodina kao utjehu u svojoj nevolji. On mu je dao snage da istraje i dugo poživi pa mu je u znak zahvalnosti Franc posvetio mnoge lijepe stihove i glazbu u svojim nezaboravnim emisijama, koje će zacijelo ostati u trajnom sjećanju svih ljubitelja glazbene umjetnosti i biti uzorni poticaj novim naraštajima.

43

MEĐUNARODNI USPJESI

MEĐUNARODNI USPJESI

Nova hrvatska zvijezda na svjetskom glazbenom nebu

Juranićev Posljednji Novi uspjesi osječkih pjetlića ljetni cvijet 7. listopada 2013. u Segedinu

Ulazak u završnicu natjecanja londonske internetske stranice Supajam

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Međunarodni plasman najnovije hrvatske opere

N

akon velikog uspjeha na ovogodišnjem Muzičkom biennalu kao koprodukcija Hrvatskog društva skladatelja i Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, opera Posljednji ljetni cvijet hrvatskog skladatelja Zorana Juranića izvedena je 7. listopada u Mađarskom narodnom kazalištu u Segedinu na međunarodnom festivalu Armel. Posljednji ljetni cvijet narudžba je ovogodišnjeg 27. Muzičkog biennala Zagreb u koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada. Libreto potpisuju Zoran Juranić i Luko Paljetak, scenografiju Žorž Draušnik, a autor rasvjete je Deni Šesnić. Opera je praizvedena 28. ožujka ove godine u Novom Sadu, a zagrebačku je izvedbu imala 8. travnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u sklopu programa Muzičkog biennala. Na prestižnom opernom festivalu Armel najnovija je hrvatska opera postavljena u natjecateljskoj selekciji. Izvedbom je ravnao autor, a uz orkestar, zbor i soliste opere Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, u glavnim su ulogama nastupili francuski tenor Christophe Poncet (umjesto hrvatskog tenora Miljenka Đurana na novosadskoj praizvedbi i jedinoj zagrebačkoj izvedbi) i srpska mezzosopranistica Jelena Končar. Festival Armel posvećen je suvremenoj operi, a koncipiran je natjecateljski kako za djela, tako i za operne pjevače. Ove su godine do finala stigli pjevači glavnih uloga opere Posljednji ljetni cvijet: mezzosopranistica Jelena Končar (Gospođica N.N.) i francuski tenor Christophe Poncet (Bert). Opera Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i prošle je godine sudjelovala na festivalu Armel s operom Mileva Aleksandre Vrebalov, čiju je glavnu ulogu pjevala Viktorija Markarjan, koja je za tu ulogu dobila nagradu za najboljeg ženskog izvođača.

Posebna je zanimljivost da je izvedbu Juranićeva Cvijeta snimila francusko–njemačka televizijska kuća Arte TV i izravno emitirala na internetu, a odgođeno i na kanalu te međunarodne postaje specijalizirane za umjetničke i kulturne sadržaje. Internetski prijenos izvedbe opere Posljednji ljetni cvijet mogao se pratiti i na stranicama Instituta hrvatske glazbe. (HDS)

Najnovija izvedba opere Posljednji ljetni cvijet Zorana Juranića još se šest mjeseci može pogledati na internetskoj stranici Arte TV

44

Č

isti entuzijazam i energija njihovih nastupa, ali i stil glazbe koji izvode od samih je početaka bilo ono što osječki rock’n’roll bend The Red Roosters izdvaja iz mase neafirmiranih mladih bendova. Sve je počelo 2004. godine kada je bend osnovan, a osim obrada davno zaboravljenih hitova njihovih uzora: Jamesa Browna, Raya Charlesa, Beatlesa i Stonesa, od početka sviraju i autorske skladbe.

Razvijali su se i gradili polako i temeljito. Najprije su osvojili domaću publiku u Osijeku i Slavoniji, a kad su prvi put došli u Zagreb, dobar glas o njima pročuo se po cijeloj Hrvatskoj. Godine 2009. bend je dobio još jedno priznanje: nagradu Mega muzike i HGU–a kao najperspektivniji mladi sastav, a 2010. stiže im poziv iz Londona. Nakon čak tri odrađena nastupa u jednom londonskom klubu, bend se vratio u Hrvatsku sa sjajnim dojmovima i kritikama engleske publike, a nedavno im je pružena prigoda da pred tom istom publikom ponovno zasviraju u sklopu natječaja Red Roosters internetske stranice Supajam.

Supajam je portal za predstavljanje mladih neafirmiranih bendova koji često organizira natječaje, a jedan od posljednjih bio je natječaj za nastup na festivalu Benicassim u Španjolskoj. Zadovoljiti kriterije natječaja i nije bilo tako lako, s obzirom na to da je osim dovoljnog broja glasova publike bilo nužno dobiti i potvrdno mišljenje žirija. Taj kriterij uveden je zato da bi se zadržala kvaliteta, budući da se glasovima publike može lako manipulirati.

Među više od tisuću prijavljenih bendova, The Red Roosters ušli su u drugi krug s još trinaest bendova koji su u jednoj od dviju polufinalnih večeri dobili prigodu predstaviti se u londonskom Power’s baru. Nastupi ukupno četrnaest grupa koje su ušle u polufinale održali su se 1. i 3. srpnja, a The Red Roosters zasvirali su u sklopu druge večeri pred punim klubom. Kako je Power’s bar relativno mali klub, važnost svirke za sve bendove u konkurenciji daleko je premašila njegove dimenzije. Iako je

to bila svirka natjecateljskog tipa, atmosfera među izvođačima bila je zaista pozitivna i prijateljska te je omogućila Roostersima da se iz Londona vrate s brojnim kontaktima te pozitivnim kritikama britanske publike.

Još na početku Roostersi su bili svjesni da stil glazbe koji oni sviraju nije baš česta pojava u našim krajevima. Tada su mislili da je to lokalna pojava, jer nitko u Osijeku nije bio sličnog usmjerenja, a tek nakon odrađenih brojnih nastupa ostali su iznenađeni time što takvih bendova baš nema ni u ostatku Hrvatske, ali i šire. Za budućnost

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Piše: Ljudevit Laušin

The Red Roosters imaju velike planove.

Na njihovoj listi prioriteta je snimanje spota za prvi singl Send Her Back, nakon čega se dečki vraćaju u studio gdje će snimiti sve pjesme koje imaju u demo verzijama, ali i tek nastale stvari. S kompletnim materijalom dečki će krenuti u potragu za izdavačem s najboljom ponudom i vizijom za prezentaciju.

Osim povratka u studio, bend već ima u planu i nekoliko nastupa pa se i sami možete uvjeriti u to što Roosterse čini drugačijima od drugih. Dečki smatraju da je ključna stvar upravo to što zaista uživaju u repertoaru koji izvode te što taj osjećaj uspijevaju podijeliti s publikom, jer kako kažu, kemija s publikom nikada ih nije iznevjerila. Posebne zahvale ovim putem prenose gradu Osijeku i Hrvatskom društvu skladatelja koji su im financijski omogućili odlazak u London. Hvala na velikoj potpori i promicanju čak i izvan naše države.

45

U povodu 120. obljetnice rođenja Miroslava Krleže

Krleža i glazba U hrvatskoj glazbi nema uglazbljenijeg pisca

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Piše: Jagoda Martinčević

Š

ta je muzika? Muzika je lirska paučina između srca i mozga.

Njene zvučne niti, to je tkivo nečeg što je između nas i naše pameti i naših crijeva negdje neshvatljivo duboko u nama, oko nas, nad nama, nad zvijezdama, koprena u oku, slutnja u primozgu.

Ove je riječi 1915. godine zapisao tada dvadesetdvogodišnji Miroslav Krleža čija se 120. obljetnica rođenja obilježava ove godine. Kazališne predstave Krležinih drama kao i višednevna manifestacija održana na Krležinu Gvozdu ovoga ljeta te dakako književnički susreti i brojni medijski zapisi pa i polemike, podsjetili su na opus i značenje jednog od najvažnijih hrvatskih pisaca. Tko je htio mogao je dobiti kakav–takav uvid u djelo toga književnika i leksikografa bez kojega bi hrvatska kulturna riječ bila jamačno drukčija. Ipak, netko je, čini se, točno zamijetio: Krleža jest nezaobilazna kulturološka činjenica u Hrvata, no Hrvati ga sve manje čitaju. A mi se pitamo slušaju li ga uopće, s obzirom na brojnost glazbenih uradaka naših skladatelja prema njegovim tekstovima, o čemu se u ovim obljetničkim danima uopće nije prozborilo, a kamoli nešto i odsviralo ili otpjevalo. Čudnije je to utoliko više što, barem koliko je autorici ovoga teksta poznato, u hrvatskoj glazbi nema uglazbljenijeg pisca od Miroslava Krleže!

46

Bez namjere da ovaj tekst utvrdi točan broj skladbi nastalih prema Krležinim tekstovima, činjenice uka-

zuju na opseg od pedesetak djela, i to u rasponu od solo pjesama, komorne glazbe, zborova, vokalno–instrumentalnih skladbi, glazbeno–scenskih djela, orkestralnih kompozicija te scenske, filmske i televizijske glazbe. U svemu tome najviše su, dakako, sudjelovali hrvatski autori, no Krleža je inspirirao i srpske, slovenske i makedonske skladatelje, dapače čak i jednog njemačkog, Wolfganga Fortnera, koji je u skladbu Immagini za sopran i 13 gudača uvrstio stavak Nenadejano bogčije zveličenje! u prijevodu Ine Jun Broda.

Tko je sve uglazbio Balade?

Najveće zanimanje skladatelja izazivale su, dakako, Balade Petrice Kerempuha (1936.), djelo koje je već vlastitim muzikalno– dramatskim izričajem bivalo posebnim izazovom. Uglazbljivali su ih kao solo pjesme i šansone, među mnogima, Ivo Lhotka– Kalinski, Marko Tajčević, Milan Arko, Hrvoje Hegedušić i drugi.

Stric vujc Krste Odaka iz 1938. pripada antologiji hrvatske popijevke. Puntarski je Petričin glas osobito našao izazov u vokalno–instrumentalnim djelima kao što su kantate Balade Petrice Kerempuha za mješoviti zbor i dva klavira (također i verzija za orkestar) Anđelka Klobučara, zatim Petrica i galženjaki za bariton, mezzosopran, muški zbor i ansambl svirača Milana Arka, Balade Petrice Kerempuha za tri grupe zbora, tri grupe orkestra i glumca Igora Kuljerića, Ni med cvetjem ni pravice, poema za bariton i orkestar Nikole Hercigonje, Balade Petrice Kerempuha, glazbeno–poetski recital za vokalne soliste, recitatora, mješoviti zbor i simfonijski orkestar Emila Cossetta i dr., dok su zborove posvećene Petrici Kerempuhu među ostalima pisali i Vladimir Špoljarić (Baba cmizdri pod galgama), Emil Cossetto (Galženjačka, Bogečka, Khevenhiller, Gumbelium roža i Galge), Igor Kuljerić (V megli), Tomislav Uhlik (Ciganska) i drugi. Od ostalih djela inspiriranih Baladama valja još istaknuti orkestralnu suitu Komendrijaši Ive Lhotke–Kalinskog, glazbeno–scensku viziju Planetarijom Nikole Hercigonje i Tri balade Petrice Kerempuha za sopran, engleski rog i harfu Borisa Papandopula.

No unatoč dominaciji tekstova i motiva iz Balada, i neka druga Krležina djela našla su glazbeni izraz u skladbama hrvatskih skladatelja. Među najranije datiranima je solo pjesma Smrt karnevala iz Tri pjesme za bas i glasovir op. 29 Božidara Kunca (1936.).

Poema za orkestar i govorni zbor Plameni vjetar Silvija Bombardellija koja počinje stihovima Jednog će dana krvavo jutro svanuti... zbog cenzure je 18. lipnja 1940. praizvedena na beogradskom radiju samo u orkestralnim ulomcima, s autorom kao dirigentom koji je tom prigodom i debitirao. U posve drukčijem ugođaju sedamnaest godina poslije Krešimir Baranović sklada simfonijsku poemu Pan za soliste, recitatore, zbor i orkestar u adaptaciji teksta Nede Depolo. Poetika prirode miješa se u tom, prema kritikama, posve iznimnom djelu s Krležinim dvojbama vezanim uz religiju i nedvojbeno pripada opusu Baranovićeva i Krležina izričaja koji zavređuje recentnu interpretaciju. Tome dijelu hrvatskoga skladateljstva na Krležine teme treba svakako dodati još i Podnevnu simfoniju za sole, recitatora i mješoviti zbor a cappella Borisa Papandopula iz 1980. godine.

Krleža na glazbenoj sceni I napokon — glazbena scena, dakle kazalište, opera i balet u

Miroslav Krleža

kojima je Krleža zaživio kao nijedan drugi hrvatski književnik. Možda bi bilo prirodno očekivati da će naši skladatelji posegnuti barem za jednim naslovom glembajevskog ciklusa čiji se likovi, zapleti i dramaturgija čine gotovo idealnima za operni libreto. No autori su se odlučili za posve druge naslove i drukčiju tematiku. Kao da su čuli duhovitu rečenicu koju je bard hrvatske opere Jakov Gotovac izgovorio autorici ovog teksta: Osjećam i snagu Krležinu, iako su njegovi tipovi meni kao Mediterancu potpuno strani. Što ćete, kad ja u životu nisam sreo niti jednog Glembaja!

Na Krležine tekstove nastale su čak tri hrvatske opere i tri baleta. Od triju opera, prema mladenačkim Legendama na sceni je zaživjela samo jedna, i to Adam i Eva Silvija Bombardellija, praizvedena 1967. u Zagrebu, dok su opere Kristofor Kolumbo (1989.) i Kraljevo (1993.) Emila Cossetta ostale neizvedene. Godine 1981. Bruno Prister također je posegnuo za jednom od Legendi i skladao simfonijske prizore za Michelangela Buonarrotija koji također nisu izvedeni. Baleti su, međutim, imali više sreće. Sva tri su praizvedena, i to sa zamjetnim uspjehom. Najprije je 1976. Boris Papandopulo posegnuo za pripovijetkom Tri kavalira (kavaljera u izvorniku) frajle Melanije i prema scenariju Branke Rakić skladao glazbu za »staromodnu« priču koju su režirale i koreografirale Nevenka Biđin i Sonja

Kastl s Vesnom Butorac–Blaće u naslovnoj ulozi, pod ravnanjem skladatelja. Čini se da je i Krleža bio vrlo zadovoljan svojom baletnom Melanijom, sudeći po fotografiji u garderobi i galantnom rukoljubu našoj primabalerini. Godine 1985. praizvedeno je u HNK–u u Zagrebu plesno djelo Carmina Krležiana, put u 14 slika, s glazbom Frane Paraća, u dramatizaciji, režiji i koreografiji Milka Šparembleka. Bila je to iznimna predstava uzbudljive Paraćeve glazbe, Šparemblekove eruditske inteligencije i Krležinih tekstova (Khevenhiller, Podnevna simfonija, Pan i dr.) s nezaboravnom Majom Srbljenović–Turcu u sekvenci Ples barunice koja je mogla postati i plesna barunica Castelli! Praizvedbom je ravnao Vjekoslav Šutej, a predstavu je na gostovanju ansambla vidjela i publika Moskve i Kijeva. Treći balet prema Krleži, također u HNK–u u Zagrebu, nastao je 1990. Bilo je to fantazmagorično Kraljevo Borisa Papandopula u koreografiji i režiji Drage Boldina pod ravnanjem Angela Šureva s izvrsnom likovnom opremom scenografa Drage Turine i kostimima Ike Škomrlj, na tragu legendarne dramske predstave Kazališta Gavella u režiji Dine Radojevića.

Scenske i filmske glazbe U skladateljskom izrazu nadahnutom Krležom, važnu ulogu imaju i scenske, televizijske i filmske glazbe. Najsvježija u pamćenju svakako je ona Arsena De-

Ovim nabrajanjem popis glazbi skladanih na tekstove Miroslava Krleže nije, dakako, iscrpljen. On je tek letimičan uvid u skladateljstvo koje se htjelo baviti Krležom, njegovim riječima, mislima, idejama... Pitanje je zbog čega se ta glazba ne izvodi, jer u brojnosti naslova svakako ima onih koji bi zavrijedili nove izvedbe i provjeru ovoga vremena. To više jer se i sam pisac povremeno bavio glazbom, pisao je o njoj, doduše ne toliko koliko se posvećivao likovnim umjetnostima, no neki njegovi mini eseji pokazuju da je glazbu poznavao i volio, na svoj osebujan način.

Pisao je o Bachu, Mozartu, Bruckneru, Lisztu, Händelu, Wagneru, Bartóku, Stravinskom, Bersi, Lisinskom, Šuleku, a najviše je pozornosti posvetio Chopinu, Berliozu i Beethovenu.

B

ilo bi prirodno očekivati da će naši skladatelji posegnuti barem za jednim naslovom glembajevskog ciklusa, no to se nije dogodilo. Možda baš zbog sugestivne filmske glazbe Arsena Dedića za Vrdoljakovu ekranizaciju.

Na početku ovoga teksta citirali smo Krležine misli o glazbi iz 1915., kad su mu bile samo dvadeset dvije godine.

Završit ćemo riječima iz 1963., kad je navršio sedamdeset godina:

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

dića za film Gospoda Glembajevi Antuna Vrdoljaka. Nezaboravnima će ostati scenske glazbe Pere Gotovca za dubrovačke predstave Kristofor Kolumbo i Aretej u režiji Georgija Para. Isti je autor skladao i glazbu za Krležinu dramu Vučjak, kao i za glazbeno–dramski kolaž Gartlic kajkavski. Igor Savin bio je autor glazbe za Krležine Zastave, a njegov otac Dragutin Savin za Areteja. Ladislav Tulač skladao je scensku glazbu za predstave Hrvatska rapsodija i Povratak Filipa Latinovicza, Bogdan Gagić za Vučjaka i Put u raj, a Elvis Stanić za Ledu. Osim spomenutog njemačkog skladatelja Fortnera, na Krležine su tekstove skladali i autori iz bivše države: Miloje Milojević napisao je zbor Pir iluzija, a Aleksandar Obradović ciklus za bariton i orkestar Plameni vjetar, Marjan Kozina skladao je kantatu Balade Petrice Kerempuha, Zoran Hristić balet Adam i Eva, a Toma Prošev operu Aretej.

OBLJETNICE

Što je muzika?

Da li je muzika samo igra mutnih osjećaja ili noćni šum Guadalquivira što kao poplava nosi uspomene i rutinu, ukuse, mode i konvencije, ili duboko skrivena chopinska misao, tko bi mogao reći da je tako ili da je samo tako, jer muzika je, nema sumnje, goblenska dekoracija ove pozornice na kojoj glumimo sve što se zove »život čovjeka«, sa svim svojim slabostima, zanosima, brigama, srećama i nesrećama, a zapravo, ipak, tematika u muzici na prvi je pogled potpuno sporedna.

Krleža o Lisinskom

Putokaz

N

eposredno poslije napoleonskih ratova i okupacije, kada je Sava pod Zagrebom bila granicom francuskog carstva, sve do Bečkog kongresa, javljaju se kod nas poslije duge i gluhe stanke od nekoliko stoljeća ponovno prvi simptomi rađanja poezije, slikarstva i muzike. Prohtjelo se hirovitoj igri povijesti da upravo muzika postane ona, u okviru koje će se smisao za razvoj lijepih vještina objaviti u svom najpunijem obliku, i tako se dogodilo da je predstavnik ilirske muzike, Lisinski, ime kod nas najevropskije, ime koje kao simbol predstavlja nerazmjerno manju provincijalnu kulturnohistorijsku zaostalost, nego Karasove slike, Jelačićeva politika ili sve ono što se u Danici zove literatura. Lisinski je ime koje je visoko natkrililo sve pojave između Vraza i Trnskoga, sve do pokoljenja osamdesetih godina. Lisinski anticipira mnogobrojne muzičke poticaje, kojima će kasnije muzički folklor očaravati naše kompozitore do Dobronića i Baranovića. Lisinski je zaista jedno od najtragičnijih lica ove nesretne povorke talenata, koja simbolično predstavlja sve naše napore od Šuleka, Kukuljevića, Račkoga i Jagića, do Natka Nodila i Frana Supila. Tu na raskršću, sa melankoličnim pogledom u porinske davnine, muzika Lisinskoga bila je propaganda i svjetionik, romantičarski vidovita nada u vedrije horizonte, u iluzije, koje se upravo u opusu Lisinskoga ocrtavaju kao san i kao putokaz za sretnija pokoljenja. (Krleža, 1957.)

47

Dvadeset pet godina novog vala hrvatske tambure

Josip Ivanković — umjesto spomen–ploče neznanom pjesniku Tragom prvog albuma Zlatnih dukata Nek zvone tambure

P

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Piše: Siniša Škarica

riča kaže: jedan mladić iz Čađavice, tomu je sad već prilično davno, tražio je sreću pjesnika. Važno je reći — nije samo vješto slagao rime, umio je uz gitaru i skladati, a i glas mu je zvučao skladno. U jednom trenutku činilo se da će mu ime svijetliti visoko uz druga svijetla imena glazbe koju je zavolio, poput junaka u pjesmi slavnoga Chucka Berryja (što je, gotovo još slavnija, otplovila u svemir kao poruka dobre namjere nepoznatim svjetovima).

Protestni pjesnik Recimo na samom početku da su veliki plakati najavljivali: Prvi put pred beogradskom publikom Bijelo dugme iz Sarajeva i Josip Ivanković iz Zagreba.

Bilo je to u studenome 1974. Da, gotovo da smo zaboravili, on, pjesnik iz Čađavice, preselivši se u hrvatsku metropolu, neupitnu glazbenu prijestolnicu bivše države, želeći postati naš Bob Dylan, Jacques Brel, Johnny B. Goode ili možda drugi Arsen Dedić, otkrio se — onako kako to čine pjesnici, i k tomu doslovno! — mnogo prije onog legendarnog performansa Toma G o to v-

ca, te zamalo postade protestni pjesnik, šansonijer Josip Ivanković!

Ali ni to, a ni pjesme koje je pisao ili skladao (ili jedno i drugo) za Parni valjak, Miru Ungara, Nedu Ukraden, Prvu ljubav (u njoj su tada bili i Sanja Doležal i Mate Matišić i Tomislav Šojat), kao ni one za Zagrebfest, ni Dinamova himna, ni Klinci Mandolinci, ni pjesme sa Zlatnih žica Slavonije, ni zvuk prvih Dukata (ni poslije Pađen

...i onda 1988., u veljači, kada se rađaju vodenjaci i ribe, pjesnici i umjetnici (J. I. je vodenjak, rođen 24. siječnja 1949.) pojavio se Josip Ivanković s novim Zlatnim dukatima i albumom koji je nazvao Nek zvone tambure. Taj naslov postao je prevratničkom parolom, nekom vrstom proglasa slavonskog prkosa, a njegova uspješnica »Zbog tebe« prvim novim velikim tamburaškim evergrinom. banda!) nisu ga približili onoj zlatnoj žici koju nalaze tek rijetki sretnici.

U potrazi za novim Ni sokaci nisu kao što su nekad bili ranih Zlatnih dukata zvučalo je empirijski ispravno, ali zalud: dogodilo se nije ništa! Baš je veliki Dylan zbog odmetništva od tradicije morao objašnjavati kako on ne može zvučati kao što je zvučao njegov djed! To bi bilo neprirodno, nazadnjaštvo, kao da se odijevate ili jedete onako kako su se nosili ili kako su jeli naši stari. Može to proći, ali u etno muzeju ili na feštama koje su počele nicati svuda uokolo kako bi nas možda podsjetile na to tko smo i što smo (bili). (I ne bi to trebalo doživjeti kao nekakav Rousseuov »povratak prirodi«.)

Poput Boba mislio je i Josip. U tamburi je čuo ritam i udaljene bubnjeve. A i primijetio je da od Pjevat će Slavonija tambura nije donijela »ništa povijesno«, istodobno kad su Dalmaciju od Proplakat će zora pjevali svi: od Miše Kovača do Mikija Jevremovića i Pepel in kri.

Taj namčorasti hipi očiju boje različka, koji kao da je iskočio iz slikovnica ruskih bajki ili same Šume Striborove, nikad odrastao dječak, hedonist i roker u duši, shvatio je da je ipak bliži Kozarcima, Teni i Đuki Begoviću nego Dylanu, Brelu i Johnnyju B. Goodeu; bećarcu i slavonskoj elegičnosti, nego rock ‘n’ rollu i sentimentalizmu pop– balada; radije je birao Milovo sam garave i plave nego Ne me quitte pas.

T

aj namčorasti hipi očiju boje različka, koji kao da je iskočio iz slikovnica ruskih bajki ili same Šume Striborove, nikad odrastao dječak, hedonist i roker u duši, shvatio je da je ipak bliži Kozarcima, Teni i Đuki Begoviću nego Dylanu, Brelu i Johnnyju B. Goodeu; bećarcu i slavonskoj elegičnosti, nego rock ‘n’ rollu i sentimentalizmu pop–balada; radije je birao Milovo sam garave i plave nego Ne me quitte pas.

48

Josip Ivanković

I onda 1988., u veljači, kada se rađaju vodenjaci i ribe, pjesnici i umjetnici (J. I. je vodenjak, rođen 24. siječnja 1949.) pojavio se Josip Ivanković s novim Zlatnim dukatima i albumom koji je nazvao Nek zvone tambure. Taj naslov postao je prevratničkom parolom, nekom vrstom proglasa slavonskog prkosa, a njegova uspješnica Zbog tebe prvim novim velikim tamburaškim evergrinom. Znalo se to već onoga trenutka sljedeće 1989. kada se u Petrovaradinu odavala počast pokojnom kralju tambure Janiki Balažu. Njegovi svirci smjesta su posvojili Zbog tebe kao jednu od vlastitih himni. Bilo je to gotovo istodobno kada su se čuli udaljeni zvuci onih drugih zabranjivanih i prešućivanih himni, budnica i davorija: Vilo Velebita, Ustani, bane!, Živila Hrvatska (ali i zloslutni zveket neželjena oružja). Odnekuda je njihov zov

prvi čuo Ivanković. Hrvatska pjesmarica, U meni Hrvatska, Ne dirajte mi ravnicu (u onom ultraemotivnom videoklipu sa Zlatnim dukatima i Fabijanom Šovagovićem prvi je predstavio tu Škorinu domoljubnu) i Vukovar, Vukovar probudile su i raspjevale Lijepu Našu do te mjere da su ih, svjedočili smo tomu, i omiške klape listale i pjevale za svoj gušt i na radost drevnoga gusarskog grada u zapaljivo ljeto 1992.

A Zlatni dukati postali su bakljonoše novog pokreta; slovili su kao bend bez kojeg se nije mogla pjevati Hrvatska. Zvuk tamburice postao je sinonim nacionalnog ponosa, rijetko zabilježen u povijesti patriotskog bunta s kojim je, pada nam na um, možda jedino usporediv onaj brđanskih Škota i zvučni zid njihovih teških gajda.

Ali na stranu nesigurna memorija ili varljive emocije, činjenice ukazuju na to da su prije Josipa Ivankovića i njegovih Zlatnih dukata u hrvatskoj diskografiji zabilježena samo tri tamburaška ansambla: osječki Slavonski bećari, Zagrebački mužikaši i KUD Tamburica iz Petrova Sela. A devedesetih — poput one »električarske rock ‘n’ roll revolucije« s početka šezdesetih — nije im bilo kraja! To nas opravdava da ih ne nabrajamo, jer kao što znate, to bi potrajalo.

Priča bez happy enda Ali priča o bardu i njegovim svircima ostaje bez happy enda. Zlatni dukati, sjajni, neponovljivi i nezamjenjivi, kao da su htjeli kruha preko pogače, postali su Najbolji hrvatski tamburaši. A Josipu Ivankoviću, kako to obično i biva, narod posesivan kakav jest, »oteo« je pjesme, pomalo ga zaboravljajući kao prvog slavonskog outlawa, kao ime koje je, slično onom u ranoj nam uzor–pjesmi, visoko zasjalo na početku tamburaškog novog vala. U jednu ruku to je kompliment njegovu djelu, a u drugu — teško je prihvatiti nepravedan zaborav. Kao da pred tobom živim i zdravim otkrivaju spomen–ploču na kojoj piše: u slavu i sjećanje — neznanom pjesniku. Ispraviti to, ambiciozan je zadatak, u konačnici najčešće i uzaludan, jer popularni zvuci na putu u zimzelen u pravilu na kraju izgube autora. Ipak, ovi reci, vraćajući se na početke, pokušavaju barem na tren pjesniku vratili ime i pravo na njegove pjesme.

Izabrani laureati 20.

Susreta hrvatskih tamburaških orkestara i sastava

U

organizaciji Hrvatskog sabora kulture i Zajednice kulturno–umjetničkih udruga Zagrebačke županije, Grada Dugog Sela i KUD–a Preporod, u Dvorani Preporod u Dugom Selu 5. listopada 2013. održan je jubilarni 20. Susret hrvatskih tamburaških orkestara i sastava, kojim se obilježila 65. obljetnica djelovanja Hrvatskog sabora kulture. Nastupilo je devet najboljih tamburaških orkestara iz Samobora, Mihovljana, Draganića, Čakovca, Virovitice, Male

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

OBLJETNICE

Nagrađeni orkestar Centra tradicijske kulture Varaždin Subotice, Starog Petrovog Sela, Zagreba i Varaždina te četiri najbolja tamburaška sastava iz Laza Bistričkog, Cirkvene, Dugog Sela i Beretinca s ukupno tristotinjak izvođača. Kao gosti nastupili su tamburaši iz Cirkulana, iz Slovenije. Ove se godine prijavilo i u programu aktivno sudjelovalo pedeset pet tamburaških orkestara i sastava iz devet hrvatskih županija.

Prema odluci stručnog povjerenstva koje su činili Siniša Leopold (predsjednik), Željko Bradić i Ivan Potočnik, u kategoriji koncertnih orkestara, 1. nagrada Hrvatskog sabora kulture dodijeljena je Tamburaškom orkestru Centra tradicijske kulture iz Varaždina pod umjetničkim vodstvom Tibora Büna.

Druga je nagrada dodijeljena Tamburaškom orkestru Ferdo Livadić iz Samobora, a treća Tamburaškom orkestru KUD–a Mihovljan. U kategoriji koncertnih tamburaških sastava, 1. nagradu osvojio je Tamburaški sastav KUD–a Preporod iz Dugog Sela. U istoj kategoriji, druga nagrada pripala je Tamburaškom sastavu KUD–a Ježek iz Beretinca, a treća Tamburaškom sastavu KUD–a Laz iz Laza Bistričkog. Predstavnik Hrvatskog društva skladatelja, maestro Siniša Leopold dodijelio je Nagradu HDS–a za najbolje izvedenu skladbu hrvatskog skladatelja Tamburaškom orkestru KUD–a Gaj iz Zagreba za izvedbu Varijacija za tamburaški orkestar Emila Cossetta pod umjetničkim ravnanjem Krešimira Račića. Ekskluzivni sponzor, Glazbarski obrt Mario Žmegač dodijelio je brač najuspješnijem orkestru, a bisernicu najuspješnijem sastavu 20. Susreta. Željko Andričević u ime Društva za promicanje hrvatske kulture i baštine Šokadija–Zagreb darovao je prvonagrađenom varaždinskom orkestru Hrvatski tamburaški brevijar Mihaela Ferića. (Hrvatski sabor kulture)

49

Jazz na sicilijanski način

Luka Belani & She Loves Pablo

Solistički recital talijanskih glazbenika: saksofonist Francesco Cafiso i pijanist Mauro Schiavone

O

snik i skladatelj. No možda mu malo bahatosti ne bi škodilo, tek toliko da ga šira javnost više percipira, jer takav bi glazbenik u Velikoj Britaniji već imao na polici dva Brit Awarda.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

blačna srijeda navečer, neka tuga zbog kraja ljeta, taman da se ostane pod dekicom uz knjigu. No beštija u meni tugu uvijek drmne nogom u guzu pa me izvuče van. Pa čak i srijedom uz naoblaku. Ponuda? Novi program u Vintage industrial baru: mlade snage alter rock scene.

Kupljeno!

Ako ikada Kings of Leon dođu u Hrvatsku, Luka Belani i njegov bend trebali bi biti predgrupa. Iako »predgrupa« kao takva većinom nema pozitivne konotacije, sluša se na pola uha, štopaš vrijeme kad će više odsvirati kraj, a Luku treba slušati potpuno uživljen, zatvorenih očiju. Iako je u njegovu slučaju šteta zatvoriti oči... a da sa sjajnim bendom, sastavljenim od Marka Levanića na basu, Adrijana Valpatića na gitari i Tina Ostreša na bubnjevima, podsjećaju na sjajne KOL, Luka skromno odgovara: Hm, oni su veliki bend! Lukini dosadašnji albumi B–side on my mind i Changing chapters dobit će uskoro nasljednika. Jedva čekamo.

Glazbenik, a ne showman Luka Belani i She loves Pablo iste večeri na istom mjestu. Križevački kantautor odrastao na lektiri Neila Younga versus zagrebački groove stoneri She loves Pablo koji kao da

Anastazija Vržina

Svi vole Nju koja voli Pabla!

Luka Belani

su se k’o djeca igrali u pustinjama Nevade?

Zašto ne!

I baš svim u čuđenju dignutim obrvama usprkos , i Lukina publika, ali i ona dečki iz She loves Pablo dobro se spojila, baš kao Cola i vino u bambusu. Uostalom, ja nekako među današnjom mlađarijom ne raspoznajem glazbena razgraničenja u vizualnom smislu — naizgled rockeri, hardcoraši, hipsteri — svi su oni ista publika istog benda... a Luka se, kaže, prilagodio situaciji pa je malo požestio set–listu. Posebice pri kraju nastupa, kad nas je svojim melodičnim ali čvrstim glazbenim nagonom bacio u neki pulsirajući trans.

50

Otvoriti večer prvog izdanja alter rock programa Good vibrations u zagrebačkom Vintage industrial baru možda i nije najzahvalnija uloga na svijetu, ali su je Luka i dečki odsvirali besprijekorno, postupno bildajući naboj.

Luka nije jedan od onih kojima treba pljesak publike i zaljubljeni pogled neke djevojke da bi bio bolji. Osim sramežljivih hvala između pjesama, Luka ne komunicira s publikom govorom, on to radi svojom glazbom. Sve ostalo je suvišno. On nije showman, on je glazbenik.

Za one koji ne znaju, multiinstrumentalist, pje-

A onda je nakon deserta uslijedilo glavno jelo!

I to mesina na naglo. Zagrebački groove/stoner bend She Loves Pablo (SLP) je bend za glazbene karnivore kojima muška dominacija ne smeta. Nisu bend za »curice«... pritom mislim na karakternu osobinu obaju spolova.

No ako ih niste imali prilike još slušati uživo, ne dajte da vas zavaraju moje »krvoločne« riječi: oni su sjajan bend i jako sam ponosna na njih, ako moj ponos kao old school stonerice išta znači. Hrvatska napokon ima stoner rock bend, iako tu ima još mnogo drugih utjecaja, no glazbenom terminologijom neka se bave drugi. Godinama su se mogle na prste nabrojiti ekipe koje bi iz Zagreba rentale neki mini bus da bi otišle do Beča na koncert Monster magneta. Davnih dana u Jabuci petkom kad bi DJ pustio Kyuss, u transu bi nas bilo dvoje–troje. A danas, sudeći prema prepunom Vintage industrial baru te večeri, mladi su Zagrepčani stoneri do jaja! Kako je moguće da jedna takva scena živi punim plućima a da nitko od onih koji imaju pravo glasa ne upre prstom u njih. Svi vole Nju koja voli Pabla!

Domagoj Šimek ima moćan, muževan vokal od kojeg svakoj djevojci drhte koljena, a dečki kimaju glavom u znak odobravanja. Gušt ga je gledati kako uživa u glazbi, svaka mu se emocija vidi na licu. Ostatak benda mu je savršena pratnja, iako bi prema verbalnoj domišljatosti duhoviti glasnogovornik mogao slobodno biti i drugi gitarist, klavijaturist i vokalist Dimitrije Đokić. Mother of all i Burn and Levitate albumi su SLP–a koje svakako ne smijete zaobići, a možda bi bilo vrijeme i da se takvo nešto pohvali na višem nivou.

Hard’n’heavy kategorija na Porinu? Izvrsnih teškosvirajućih bendova u Hrvata u posljednje se vrijeme baš naredalo. Ako ih želite čuti uživo, srijeda u Vintage industrial baru vaš je dan...

Novi natječaj za HR demo klub i novi glazbeni sadržaji u programima Hrvatske radiotelevizije

Što nam donosi povratak Željka Mesara u glazbene strukture HRT–a?

U

Dolaskom na funkciju rukovoditelja Odjela glazbenih sadržaja HRT–a, Mesar je uredničku palicu prepustio kolegama koji su upravo raspisali treći ciklus emisija HR demo kluba, poštujući već definirane visoke standarde.

Piše: Tomislav Vuković

prvom ovosezonskom koncertu iz ciklusa Jazz. hr koji organiziraju Hrvatsko društvo skladatelja i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, 20. rujna u Maloj dvorani Lisinski nastupili su mladi talijanski virtuozni glazbenici: alt–saksofonist Francesco Cafiso i pijanist Mauro Schiavone.

Na koncertu koji je ostvaren u suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu, Cafiso i Schiavone zagrebačkoj su se publici predstavili u intimnijem izdanju, svirajući vrhunski jazz na «sicilijanski način”. Pomalo sramežljivo stupivši na pozornicu, Cafiso je sa smiješkom na licu zahvalio publici na pozdravnom plje- Mauro Schiavone i Francesco Cafiso sku jednim Hvala! te ekspresno prikupio simpatije.

Ne znam mnogo hrvatskog, ali znam svirati, objasnio je. I doista, sljedećih sedamdeset minuta prisutni su mogli vidjeti zašto je Cafiso svojevrsna inačica wunderkinda kojega je i slavni Wynton Marsalis primio u svoju grupu.

U opuštenom ozračju Koncert je otvoren skladbom Waltz for Ruth jednog od najvećih jazz majstora današnjice, kontrabasista Charlija Hadena, koju glazbenici izvode na sebi svojstven način, uz bogatstvo improvizacija i zanimljivih pasaža. Nakon početnog zagrijavanja uslijedile su vlastite skladbe, tijekom kojih je saksofonsko umijeće 24–godišnjeg Cafisa predstavljeno u punoj raskoši, a publiku su posebno zaintrigirale skladbe 16 Minutes of Happines i Banda u kojima se uz niz zanimljivih melodičnih kombinacija stječe dojam kako u izvedbi sudjeluje veći broj glazbenika. Vrlo zanimljiva bila je sekvenca u kojoj je Cafiso pratio improvizaciju pijanista Schiavonea, dopunjujući je ritmičkim figurama koje je stvarao udarcima o vlastito tijelo. Skladno se dopunjujući sa Schiavoneom, Cafiso stvara zanimljivu jazz priču i toplo, opušteno ozračje južnih mediteranskih krajeva.

Obećanje skorog povratka Iako relativno mlad, na pozornici djeluje zaigrano i potpuno predano, a u Schiavoneu, koji je svojim pijanističkim umijećem ugodno iznenadio sve prisutne, pronašao je sjajnog suradnika. Njihove je izvedbe publika pozdravljala čestim pljeskom pa je koncert završen izlaskom na bis, uz obećanje skorog povratka. Ciklus Jazz. hr–a 2013./2014. nastavlja se 20. studenoga, kad će u Maloj dvorani Lisinski nastupiti dobitnik dviju nagrada Grammy, američki jazz i rhythm&blues glazbenik, tenor–saksofonist, sopran–saksofonist i flautist Ernie Watts.

H

Piše: Branka Muvrin

rvatski radio ima drugu tradiciju otkrivanja i predstavljanja mladih i darovitih pop–rock glazbenika, još s početka osamdesetih u Demo X–u urednika Bahrije Golubovića u kojemu su prve nastupe u Kulušiću imali Psihomodo pop, Vanna, Severina i Emilija Kokić... Svi oni danas imaju istaknuta mjesta na domaćem glazbenom nebu, a HRT je nekako s vremenom počeo gubiti tu neizmjerno važnu funkciju na zabavnom glazbenom području predvodnika koji otkriva i promiče. Upravo je zato bilo važno ponovno postaviti snažni projekt kojim Hrvatska radiotelevizija ispunjava javni interes i objedinjava svoje resurse. Urednik Željko Mesar autorski je osmislio i 2011. godine pokrenuo projekt HR demo klub u kojemu su stasale nove glazbene snage. U spomenutoj je HRT–ovoj tradiciji Drugom programu Hrvatskoga radija ponudio projekt koji ispunjava visoka programska načela u proizvodnji emisije namijenjene glazbenom odgoju i obrazovanju mladeži, te je realizirao ciklus odličnih emisija zabavnog sadržaja.

Tragom Radio Aktiva HR demo klub otkriva mlade i talentirane glazbenike i što je najvažnije — pruža im prigodu za afirmaciju u izravnim živim koncertnim nastupima. Na dosad održane natječaje prijavilo se petstotinjak skupina različitih stilskih orijentacija iz cijele Hrvatske. I ove će godine najbolje od prijavljenih sastava odabrati stručni sud glazbenih urednika HRT–a kako bi najbolje grupe, pjevači i autori dobili prigodu za svoju promociju, što predstavljanjem u radijskom eteru, što koncertnom aktivnošću. U obzir dolaze samo glazbenici, odnosno sastavi koji do sada nisu objavljivali profesionalne snimke, odnosno nosače zvuka. Natječaj je otvoren do kraja sezone emitiranja emisija u ožujku, nakon čega u svibnju 2014. slijedi finale najboljih sastava mjeseca. Izlučna natjecanja održavat će se jedanput na tjedan u jednom zagrebačkom klubu gdje će tri sastava predstavljati svoj tridesetominutni program. Na kraju večeri stručni sud odabire po jedan sastav koji će posljednje srijede u mjesecu uživo svirati u jednosatnoj emisiji na Drugom programu Hrvatskoga radija, u maloj završnici u

kojoj će se odabrati pobjednik mjeseca.

Iz mjeseca u mjesec doći ćemo do velike završnice kad će pet najboljih sastava (pobjednika mjeseca) nastupiti na velikom finalu u Zagrebu, uz izravan prijenos na Drugom programu Hrvatskoga radija.

Podsjetimo, pobjednik prvog serijala HR demo kluba je pulska skupina Radio Aktiv koja je ove godine bila u nominacijama mladih snaga za Porin. Vjerujemo da isto dogodine očekuje i pobjednike druge sezone — !ndigo7 iz Zagreba koji kao i drugi finalisti dosadašnjih sezona (Luft, Mangora, Louder, D´Gump, Darkwood i Punčke) sve snažnije zauzimaju svoje mjesto na hrvatskoj glazbenoj sceni, čak objavljuju i prve albume.

Dolaskom na funkciju rukovoditelja Odjela glazbenih sadržaja HRT–a, Željko Mesar je uredničku palicu prepustio kolegama koji su upravo raspisali treći ciklus emisija HR demo kluba, poštujući već definirane visoke standarde. U novoj sezoni i dalje će se njegovati, poticati i razvijati takvi oblici domaćega glazbenog stvaralaštva koji pridonose razvoju hrvatske kulture, umjetnosti i zabave. Tim je povodom Mesar izjavio: Veliko mi je veselje što za nekoliko tjedana počinje novi ciklus HR demo kluba jer je Hrvatska radiotelevizija svakako pozvana pomoći mladim glazbenicima u njihovu autorskom stvaralaštvu i muziciranju te ih na najbolji način, u mediju radija i televizije, predstaviti hrvatskoj publici. Nedavno mi je stigla vijest da su prvoplasirani u našoj prvoj sezoni, pulski bend Radio Aktiv, u povodu proslave 10. obljetnice nagrade Fender (što je jedna od vodećih glazbenih nagrada u Hrvatskoj) odabrani kao mladi sastav u sjajnu skupinu izvođača u rasponu od Vedrana Božića, preko Marija Mavrina, Nevena Frangeša, Massima i Ratka Divjaka, sve do Parnog valjka. U trećoj sezoni očekujem najmanje deset sastava koji će nastaviti glazbenim stazama jer se upravo u tom projektu koji je sjajno počeo, pokazalo da ima snage za nastavak.

U njemu naravno nisam sudjelovao sam, tu je bila potpora sjajnih kolega koji su vrijedno radili — voditeljice Martine Validžić i članova stručnog suda (Davora Medakovića, Branka Vurušića, Tibora Benkovića...), ali i tadašnjeg glavnog urednika Hrvatskoga radija, Duška Radića koji je zdušno podupro projekt.

Pregled svih žanrova Za Vaš autorski projekt HR demo klub u svibnju ste 2013. primili i Godišnju nagradu HRT–a. Iako ste u svojoj karije-

ri bili šef Glazbene proizvodnje HRT–a te Glazbenog programa Hrvatskoga radija, kao i direktor Orfeja, to je vjerujem bila još jedna stepenica prema tome da Vas prepoznaju kao rukovoditelja Odjela glazbenih sadržaja HRT–a. Što se tiče samih glazbenih sadržaja HRT–a, to sam novo odgovorno mjesto preuzeo u srpnju 2013.

Najvažnije je da se sada na jednom mjestu mogu definirati svi uvjeti naših javnih sadržaja — i radija i televizije. Bez obzira na to što su to različiti mediji, ima puno prednosti u tome da s jednog mjesta imamo pregled svih žanrova, od tzv. zabavne glazbe preko narodne sve do ozbiljne glazbe, s tendencijom njegovanja naše kulture, poticanja hrvatskog stvaralaštva i naše kulturne baštine, snimanja ansambala koji njeguju pučku i predajnu kulturu, kreiranja i snimanja djela hrvatskih autora, zalazaka u vode Željko Mesar dobitnik je Godišnje nagrade HRT-a za HR demo klub zabavne glazbe gdje je cilj osmisliti, od iduće godine ih, u suradnji s glavnim osuvremeniti, malo iščupati iz neke okoštalosti taj žanr u koji je, nažalost, urednicima tih kanala, svakako planiramo ušao zbog nekih drugih trendova i utje- vratiti u emitiranje. Na HTV2 koji je orijencaja. Hrvatska zabavna glazba bila je jed- tiran na mlađe gledateljstvo bit će specino vrijeme vrlo jasno definirana, a sada jaliziranih emisija pop–rock glazbe i moje pomalo otišla na krivu stranu. Spome- dernih glazbenih izričaja (indie, rock...) koji nuo bih i jazz jer u sklopu HRT–a imamo danas zaokupljaju mlade, a šira publika izvrsni Jazz orkestar koji je europski po- nerijetko i ne zna mnogo o tome pa ćemo znat, a ti sjajni glazbenici iz godine u go- im tako predstaviti nove trendove. Na dinu u svojim matičnim sastavima i u ne- HTV1 ćemo za starije gledateljstvo vrakim drugim jazz ansamblima stvaraju i na titi starogradsku glazbu s našim Tamburepertoaru imaju naše skladatelje i njiho- raškim orkestrom koje zasad nije bilo na ve vrlo kvalitetne skladbe. Za televizijski programu, a upravo emitiramo glazbeprogram u planu je snimanje i emitiranje no–dokumentarnu seriju o Zagrebačkoj više od dvadeset domaćih jazz koncera- školi šansone Takvim sjajem može sjata, dok će više od sto koncerata klasične ti urednika Zvonka Varošanca i redatelja glazbe prenijeti radio na svojim nacional- Miljenka Bukovčana. Imamo sjajnih sklanim mrežama (HR3, HR2 ili HR1). Na radi- datelja i kantautora koji su dali mnogo za ju i televiziji je, dakako, različita koncepcija našu glazbenu kulturu i treba im glazbeglazbenih sadržaja, što je definirano razlino–dokumentarnim sadržajima posvetiti čitošću medija. Međutim, postoji i mnogo pozornost kako bi i drukčijim vidom pozajedničkih stvari, a to je i naša strategija. javnosti našim gledateljima omogućili da Što ćemo, dakle, raditi na radiju i na televiziji a da budemo u njihovoj javnoj funk- ih upoznaju na potpuno drukčiji način od ciji i na usluzi našim građanima koji svaki TV spotova i ostalih formata. Imamo sjajmjesec za sadržaje koji vole gledati i koje ne resurse, treba ih percipirati i uključiti u smo im spremni prirediti plaćaju mjeseč- programe radija i televizije. Također, iako nu pristojbu — znači da ne smijemo izo- se uvijek govori o manjim gledanostima/ staviti ni one koji žive na selu, u grado- slušanostima među mladim naraštajem vima, zaseocima i na planinama. Signal okrenutim nekim drugim oblicima dobiradija i televizije dostupan je na svim mje- vanja informacije, i njima treba na drukčistima i mi, u tom glazbenom dijelu, mora- ji, primjereniji način (i multimedijom) pružiti mo biti apsolutno na usluzi našim građa- glazbene sadržaje da bi se osjećali dijenima. Na Hrvatskoj televiziji su se unatrag lom našeg društva i svakodnevice. I njideset godina ugasile neke emisije koje su ma treba udovoljiti u dijelu glazbenih sabile konstanta naše glazbene scene, ali držaja HRT–a.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Dobre vibracije Piše: Martina Validžić

I Z S V I J E TA M E D I J A

Prvi koncert ciklusa Jazz.hr u organizaciji HDS–a i Dvorane Lisinski 20. rujna 2013. u MDVL

Anastazija Vržina

Koncert u programu Good vibrations Vintage industrial bara u Zagrebu, 18. rujna 2013.

51

Reizdanje gramofonske ploče dvoje dubrovačkih pijanista u četveroručnom muziciranju

Puljanin Edi Cukerić jedan je od najcjenjenijih glazbenih producenata u Hrvatskoj

Ono što mi se ne sviđa — ne radim BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Nakon Gustafa, Hladnog piva, Bambi Molestersa i Darka Rundeka, na red su došli Jelena Radan i Kawasaki 3P

Edi Cukerić

P

Razgovarao: Marijan Cukon

uljanin Edi Cukerić (40) jedan je od najcjenjenijih glazbenih producenata u Hrvatskoj. Ove je godine osvojio i petog Porina, i to za vrijedan i slojevit projekt dvostrukog CD–a 1947 — Hommage à Sergio Endrigo, koji je punih pet godina radio s renomiranim pulskim dizajnerom i redateljem Mauricijem Ferlinom. Na tom dvostrukom albumu posvećenom velikom kantautoru koji je kao 14–godišnjak rodnu Pulu napustio traumatske 1947., uz Arsena Dedića i Massima, sudjelovalo je čak dvjesto pulskih izvođača različitih naraštaja i glazbenih stilova.

Širok spektar produkcije Bitno utječući svojim studijskim kreacijama na konačan zvuk, boju, emociju djela i benda, Cukerić je producirao Gustafe, Hladno pivo, Bambi Molesters, Goribor, Darka Rundeka, Francija Blaškovića i Gori Ussi Winnetou, Nolu, Dogmu, One Piece Puzzle, The Chweger, My Buddy Moose, Viktoriju Novosel, Manofon i mnoge druge.

Upravo je u izdanju Menarta objavljen profinjeni pop–album Jelene Radan, stvaran također pod Cukerićevom producentskom palicom. S njim razgovaramo dok u Zagrebu završava rad na novom albumu grupe Kawasaki 3P. Što je uloga glazbenog producenta?

52

Ključan je producentov individualni pristup svakom bendu. Treba prepoznati

što tko želi, otkriti jeste li uopće na istoj valnoj duljini i razumijete li se.

Kreće se s psihologijom, a završava u kreativnom činu koji je već lagana psihijatrija. Krajnji cilj svakog projekta mi je pozitivna destrukcija, a usput pazim da ne oskvrnem autora i njegov rad. Ali isto tako, ne možeš od ničega napraviti nešto, zato bend, da bi uspio, mora biti autorski jak.

Ti samo dodaješ začine i uklanjaš ono što ne valja; u toj selekciji i jest najveća umjetnost.

Producent je peti član benda. Neki očekuju da ćeš im napraviti pjesmu, dok drugi ne žele da im se itko, pa ni producent, miješa u stvaralaštvo. Tu producent treba znati balansirati; nema pravila, ovisi od benda do benda. Filmskim žargonom rečeno, tonski tehničar je kamerman, a producent je redatelj.

Taština je ponekad vražja stvar koja ide često na štetu onoga koji misli da zna najbolje. Kako to rješavate?

Bitna je komunikacija, treba znati prihvaćati sugestije i tu nema mjesta za ego tripove. Bend mora vjerovati meni i ja njemu. Jedan od mojih idola, Brian Eno, kaže da ponekad jednostavno treba baciti novčić pa kako padne.

Album u celofanu Koliko se emotivno dajete u svojem poslu?

Kad sam u nekom projektu, unutra sam sto posto. Najgore mi je kad tek završim neki album. Budem prazan, bez energije i iscrpljen. Išao bih ga najradije iznova raditi. Ali kad vidim kako ljudi reagiraju ili kad ga nakon nekog vremena čujem u eteru, shvatim da je u redu, ali ne u tolikoj mjeri da bih prestao stvarati i istraživati glazbu. Nikad u životu nisam preslušao album u svojoj produkciji nakon što je objavljen jer ga doživljavam kao dovršenu priču. Album ostaje na polici u celofanu.

Pretpostavljam da niste prihvatili sve ponude za suradnju.

Neke sam projekte odbio. Ne radim

ono što mi se ne sviđa. Ali to nije pitanje drskosti ili elitizma. Vodim se ljubavlju prema glazbi i poštivanjem autorstva, pa bio posrijedi i mali, lokalni, nepoznat ali dobar sastav.

sti slušatelji koji ne mare za strukturu, interpretaciju, boju i aranžmanska rješenja.

Kako tumačite nedostatak autorstva i novih kvalitetnih bendova u novije vrijeme?

U posljednje vrijeme često slušam klasičnu glazbu. Za podizanje raspoloženja tu je uvijek Vivaldi, a često posegnem i za Bachom. Intenzivno slušam i afro beat bendove. Imam razne faze, od Johna Cagea preko Briana Ena do imena s elektroničke scene kao što su Mount Kimbie, Portico Quartet, Nicolas Jaar i Four Tet.

Čini mi se da su bendovi zatvoreni prema hrabrom poetskom izrazu, a onda to često nadomještaju bukom. Većina bendova se, jednostavno, ne zna opustiti; previše su racionalni, a malo je emocije, umjesto da je obratno. Taj ih racio koči u stvaralaštvu. S druge strane, mnogi bendovi nemaju širinu, pravocrtni su, zakače se na sebe, svoj instrument i uski žanrovski smjer, a dosta ih je i zakopano u prošlost. Čast iznimkama koji do većeg auditorija, nažalost, ne mogu doći prije svega zbog vlasničkih monopola koji drže radijski eter, forsirajući samo nekoliko domaćih provjerenih imena, ne dajući medijski prostor novim autorima. Zato bih pohvalio neke specijalizirane glazbene emisije Drugog programa Hrvatskoga radija. Da se vratim autorima... dojam je da ih uopće ne zanima razmjena ideja i komunikacija s ostalim bendovima, a u svijetu smo moderne tehnologije koja bi nas trebala povezivati.

Opuštanje uz klasiku Koliko je bendovima u nezavidnoj ekonomskoj situaciji i nepostojećem tržištu (zanemariva prodaja CD–ova, bez klubova i svirki) uopće smisleno ulaziti u studio?

Uvijek je smisleno kad nešto radiš i stvaraš, a u većini slučajeva i isplativo.

Glazba je kod nas pretežito part time job. Bendovi snimaju albume uz veliku ljubav prema glazbi i vjeru u svoj rad.

Na sreću, još uvijek ima entuzijasta koji kreiraju dobru glazbu, ali su nezamijećeni i ostaju na marginama.

Uspijevate li se ikad opustiti i kao »običan« slušatelj uživati u cjelovitosti glazbe ili je impuls za analizom jači?

Ovisi u kakvom sam raspoloženju, ali da, često raščlanjujem odslušano do najsitnijeg detalja. To je možda hendikep nas koji se profesionalno bavimo glazbenom produkcijom, da se nikad ne možemo do kraja opustiti. Nekad mi, doduše rijetko, to uspije, i u tim trenucima shvatim u kolikoj su predno-

Uz koju se glazbu opuštate?

Koliko pratite recentnu glazbu?

Volim pratiti aktualnu svjetsku scenu. Čitam važnije inozemne časopise, jer domaćih nažalost i nema. Kupujem godišnje trideset do pedeset CD–ova, a kupovao bih i više da im je cijena niža.

Do nezavisnih izdanja dolazim preko neta jer ih nema u trgovinama.

Radijski background Na Radio Puli ste od 1990. do 2003. radili kao tonski snimatelj. Koliko je to iskustvo bilo korisno za naknadni producentski rad?

Godinama sam snimao lokalne smotre i susrete, što mi je usadio pokojni Renato Pernić koji je desetljećima bio u tome »alfa i omega«, te s Brankom Pajićem bilježio tradicijsku glazbu, stare kante i svirke. S Renatom i Brankom odlazio sam na terene kad nitko tu tradicijsku narodnu glazbu nije htio slušati. To je bio underground, i to kvalitetan. To desetogodišnje iskustvo rada s Renatom i Brankom za mene je neprocjenjivo.

Tko su vam producentski uzori?

Uzora imam mnogo, ali na Brianu Enu sam odrastao. Taj čovjek nije samo producent, nego se iz njegovih knjiga može naučiti ponešto i o poimanju i filozofiji života, kao što to u novije vrijeme čini Dave Friedmann (The Flaming Lips, MGMT, Mogwai). Volim i rad Marija Caldata (Beastie Boys), Daniela Lanoisa (Bob Dylan, Neil Young, Peter Gabriel, U2) te neizostavnog Stevea Lilliwhitea (The Rolling Stones, U2, Talking Heads, The Pouges) koji je sedamdesetih i osamdesetih bio nezaobilazan.

Tu su još i Nigel Godrich (Radiohead), Dan Auerbach (The Black Keys), Damon Alborn (Gorillaz), Mitchell Froom (Los Lobos, Latin Playboys), David Sitek, Beck, David Holmes...

Novi samostalni album uglednoga gitarista i profesora, člana Zagrebačkog gitarskog trija

Topla struja koja ne traži ništa Dojmljivi obrisi i izvrsna izvedba Njegujući glazbenu kulturu najprije u vlastitoj sredini, pijanisti su nebrojeno puta muzicirali pred domaćom i inozemnom publikom, nastojeći sroditi slušateljstvo s prirodom i glazbenim karakterom Dubrovnika

O

Piše: Đurđa Otržan

vo reizdanje iz 1982. ondašnjeg Jugotona, a današnjeg Croatia Recordsa, u godini kada je dvoje dubrovačkih pijanista dobilo Plaketu grada Dubrovnika za zasluge u podizanju ugleda »groda«, prikladno nosi naziv U počast Dubrovniku jer su na njemu skladbe dubrovačkih skladatelja, a u njih se ubraja i član klavirskog dua Ferdo Grazio.

K

Piše: Đurđa Otržan

tekstom skladatelja i pisca Dubravka Detonija, djeluje poput otvorenog prozora palače Sponza, gdje u predvečerje možemo kroz venecijanske bifore zamijetiti dvoje predanih glazbenika kako oživljavaju zvuke nastale u gradu i oko njega.

Pred nama se izvijaju fantazije, ronda i teme Ivana Mane Jarnovića, Antuna Sorkočevića, Đorđa Murattija, Nikše Njirića i naravno, ne manje Dubrovčanina među nabrojenima, Ferde Grazija.

Otmjena dokolica

Takav redoslijed govori ponajprije o povijesnom kontinuitetu od 18. stoljeBrat i sestra, Marija i Ferdo, djeca su s ća do danas i karakteru tog kontinuiteprijelaza 19. u 20. stoljeće i bili su, kako ta. Premda drugačijih životnih odrednii priliči već stoljećima članovima patri- ca i sudbina, ti su skladatelji ponajviše cijskih obitelji Dubrovvoljeli sklad i ljupkost, nika, visoko obrazovauklopljenost u tradiciju i ni, upućeni u europska Dubrovački — cantilenu. Običaj čeglazbena zbivanja i naklavirski duo tveroručnog muziciranja dasve rodoljubi i estettipičan je za građanske ski privrženici ljepotama Marija i i aristokratske salone, i značenju svoga grada, druželjubiv je i komuniFerdo Grazio: njegove prošlosti i njekativan, nadasve zabavgova živog modernog U počast na vrsta otmjenog kraživota. Njegujući glazćenja vremena. A tanka benu kulturu najprije u Dubrovniku i nevidljiva granica izmevlastitoj sredini, Marija i đu trivijalnog i umjetničCroatia records Ferdo Grazio nebrojeno kog za svakoga je druksu puta muzicirali pred čija, no jednostavna, domaćom i inozemnom bezbrižna ljupkost koja publikom, nastojeći srokrasi minijature dubroditi slušateljstvo s privačkog podrijetla, svorodom i glazbenim kajina je Mediterana, sunrakterom Dubrovnika. cem okupane jadranStoga su na repertoaru ske obale i jakodušnog imali i umjetničku glaznačina života, koji svom bu Dubrovnika, a Ferdo je rado skladao na folsnagom vjeruje u jedklorne i građanske teme nostavnu ljepotu. Izograda, primjerice konbrazivši publiku i sebe tradance i linđo. za vlastiti vid umjetničkog djelovanja, klavirski duo Marija i Stoga je ovo reizdanje, dvadesetak godina nakon LP–ja i desetak godina na- Ferdo Grazio i dalje poklanjaju društvu kon njihove smrti, čast tradicije koju je esenciju umjetničke glazbe u Dubrovto dvoje pijanista ostavilo nama da je niku, koja ne priča toliko o moru, sunnjegujemo i da s toplim i iskrenim sen- cu i oleandrima, koliko o umjetnosti zvutimentom primimo u ruke ploču, poput ka koju je oblikovao Dubrovnik i njegoneke davno poslane razglednice s lije- vi ljudi. poga Jadrana, nama u unutrašnjost, na A to je živo bìlo grada i dokaz kako je i kopno. A ta razglednica stiže uvijek kad u 20. stoljeću, pa i poslije, iz Dubrovnije se sjetimo. ka uvijek stizala neka nova topla mediUkusno oblikovana, ta modernizirana teranska struja koja je, ne tražeći ništa, ploča s popratnim, iscrpnim i znalačkim uvijek puno davala.

Dubrovački gospari

Početna i završna skladba kao da čine uski, patinirani mediteranski okvir s pozlatom iz 18. stoljeća, a slika koju uokviruju predstavlja naše današnje vrijeme a s druge strane da pridonese uočavanju perspektive gitarističke literature danas. Na taj se način pobuđuje dublji interes kojim se bolje memorira odslušano. Interaktivno se možemo poigravati smjernicama kojima nas skladbe odvode u neoimpresionizam: Amfora Ive Josipovića i Potonuli križ Srećka Bradića prema nježnoj lirici košljunskog zapisa nekoliko stoljeća prije pa opet drugim putem od Jazz sonate Dušana Bogdanovića, sa čak četiri ozbiljna stavka, natrag u prošlost kada je Antunov sin Luka osmišljavao u Dubrovniku i na europskim putovanjima oblike kojima će izraziti melodijske misli osamnaestostoljetnog zaljubljenika u glazbu.

ao da je znao što će slušatelj pitati kad u ruke uzme nosač zvuka i kad bude pregledavao raspored snimljenih skladbi, gitarist István Römer preduhitrio je nedoumicu prvim rečenicama u popratnoj knjižici: Četiri sonate, a samo tri minijature? Točno tako, jer zadnja je skladba rasporeda ujedno i sonata i minijatura. Taj odgovor valja uzeti u obzir pri prosudbi koncepcije skladbi na ploči. Konceptualno, taj nosač zvuka zamišljen je moderno i likovno, audiovizualno, rekla bih. Početna i završna skladba kao da čine uski, patinirani To su zreli plodovi dugotrajnog i premediteranski okvir s pozlatom iz 18. danog profesionalnog rada, a István stoljeća, a slika koju uokviruju pred- Römer je u Zagrebačkom gitarskom stavlja naše današnje vrijeme, skla- triju i svojoj karijeri predstavio publici datelje i stil kojim pišu. gotovo sve što je u HrOkvir su sonata Luke vatskoj za gitaru napiSorkočevića, začetIstván Römer sano pa ne iznenađuje nika te forme u nas, što je uzorak njegova i sonata–minijatura 4 sonate & 4 iskustva predočen na nepoznatog autora iz ovom CD–u istodobminijature rukopisa pronađenog no visoko perfekcioniu franjevačkom saBeSTMUSIC stičan, a ujedno i prismostanu u Košljunu tupačno očaravajući. na otoku Krku.

Takav sonatni okvir sadrži poruku o tome kako se rađala sonata u Hrvatskoj, koliko je srodna svojim talijanskim uzorima i široj i jasnijoj formi simfonije te služi kao refencijalni, komparativni okvir s kojim možemo uspoređivati današnji oblik sonate u djelima Srećka Bradića (1963.), Ive Josipovića (1957.) i Dušana Bogdanovića (1955.), dakle, skladateljima koji prethode Römerovoj (1962.) glazbenoj generaciji. Lijepa zamisao i povijesno taktičan pristup našeg priznatog solističkog virtuoza i komornog glazbenika, inače profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Osim dotjeranog osmišljavanja albuma, tu je i strukovni razlog u odabiru i filtriranju gitarističke literature u hrvatskoj glazbi. S jedne se strane može shvatiti u pohvalnom smislu didaktički, s jasnom namjerom da se slušatelja uputi u pristup gitari i glazbi za gitaru,

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

U L A B O R AT O R I J U G L A Z B E N E P R O D U KC I J E

Ploču je Romer posvetio svojoj profesorici Margi Bäumi– Klasinc, na čijoj je gitari, prema priznanju u knjižici, i snimio sve skladbe. Gitara je, inače, Hermann Hauser II iz 1972. godine.

Je li do gitare ili do umjetničkog dara, zvuk ovog CD–a je više nego obojen povijesnim mogućnostima, pa se pretapaju lutnjističke vizure sa čembalističkim i kitarističkim, uvijek kristalno čistog trzaja i minuciozno primijenjene dinamike. U klasičnim skladbama–minijaturama Sorkočevića i košljunskog svirača, zvuk gitare poprima gotovo univerzalni timbar pa nam se čini da čujemo i koji god barokni, galantni ili antikni instrument ili ansambl ili pak neke strune još nepoznatog izvora. U cjelini gledano, ploča je umjetničko djelo dojmljivih obrisa i izvrsne izvedbe, a nadasve veliko uživanje u slušanju.

53

U

Sisačko zvučno blago

Piše: Marijan Cukon

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Dario Marušić

IstradMarusic — [3 = 1 = n (Glazba za manjine i gubitnike)] Celinka.si

pućenima u plodno stvaralaštvo Darija Marušića ne treba ga posebno predstavljati, dok će ostalima ostati nepoznanica ili u najbolju ruku – kako sebe voli ironično titulirati — luzer. Glazbenik i etnomuzikolog, prije trideset godina voditelj kultnog sastava Istranova, Marušić je nedavno sa suradnicima u izdanju male slovenske kuće Celinka objavio odličan album kompleksnog naslova IstradMarusic — [3 = 1 = n (Glazba za manjine i gubitnike)].

Brojke predstavljaju tri političke Istre (talijansku/slovensku/hrvatsku) koje rezultiraju jednom nedjeljivom, a ta Istra sadrži ‘n’ mikro kultura i realnosti. Album sadrži petnaest što autorskih Marušićevih skladbi, što ingenioznih obrada starih istarskih tradicijskih skladbi, a može se u cijelosti poslušati na Marušićevoj internetskoj stranici www.dariomarusic. com.

Iako bez ikakva medijskog odjeka, mimo fokusa domaćih kritičara, taj je glazbeni dragulj raritetno blago puno topline, dirljivih ljubavnih narodnih pjesama, ali i razigranosti, vedrine i kreativnosti, uz gotovo najistaknutiji i najsugestivniji element u snažnim i harmoničnim dvoglasjima preuzetima iz narodnog naslijeđa od Galižane do Buja i Ćićarije. Album je iznimno visoke produkcijske kvalitete, zgusnuta multijezičnog izraza obogaćenog lokalnim dijalektom, k tome bitno nadograđenog duhovitim i oporim satiričnim društveno–političkim uvidima u pet autorskih Marušićevih skladbi, a najviše se ističe sjajna posljednja pjesma na albumu Yorasik park, koja osvaja na prvo slušanje.

Igor Zirojević

Premda se napaja na lokalnom naslijeđu, Marušić je na albumu ostvario i univerzalnost u toplim emotivnim narodnim pjesmama poput dirljive O, jini fanti i u veselima poput Mama, Piero me toca, ali i u političkim Dojde vrah kao i u spomenutoj Yorasik park, u kojoj Marušić kritizira bahate političke elite u Zagrebu i Ljubljani koje ne razumiju život na granici. Mi ih, kaže Dario Marušić, prelazimo krijumčareći kulturu i snove, bivajući stalno na gubitničkoj strani. Na albumu, uz Darija na brojnim instrumentima, sviraju još i Goran Farkaš, Gorast Radojevič, Saša Farkaš, Ljuban Rajić i Rachelle Colombo. Marušićevo glazbeno i ne samo glazbeno (tri vrijedne knjige) bavljenje etno glazbom, iako ne voli previše taj pojam, nimalo ne čudi, s obzirom na to da je odrastao u sjevernom, međugraničnom području Istre, u izravnom doticaju s istarskom tradicijskom glazbom. Priznatiji u inozemstvu nego kod nas, glazbeno je stasao početkom sedamdesetih, tada još kao petnaestogodišnjak (!) u Francuskoj i Engleskoj. Poslije je surađivao s mnogobrojnim umjetnicima i sastavima. Na hrvatskoj sceni dubok je trag ostavio na nagrađivanom albumu Bura tramuntana u tandemu s Livijom Morosinom (1999.), na albumu Tamare Obrovac Transhistria (Cantus, 2001.) te aktivnom suradnjom na albumu Orihi orihi Rade Šerbedžije i Livija Morosina (2002.). Unatoč izostanku kritičke percepcije i šire medijske pozornosti (usput, pripadnik je naraštaja kojemu je autopromocija i guranje u medije vrijedno prezira), Marušić je godinama radio na novom albumom, zaoravši pritom duboke umjetničke brazde. Plod je vrijedan pomnog konzumiranja glazbenih gurmana.

54

E

Piše: Đurđa Otržan

dmund Andler–Borić (Zadar, 1975.), zagrebački orguljski đak i predani istraživač sisačke orguljske baštine, objavio je nosač zvuka u cijelosti posvećen temi dugogodišnjeg bavljenja regijom u kojoj svestrano djeluje. Njegov sveobuhvatni rad uključuje dobro poznavanje terena oko grada Siska i okolice, Sela, Petrinje, Žažine i drugdje, u mjestima gdje se od 18. stoljeća mogu naći instrumenti uporabne liturgije u župnim crkvama.

Kraljičino novo ruho

Idući sve bliže našem vremenu, najzvučniji dragulj je svakako instrument u crkvi Sv. Nikole biskupa i Sv. Vida u mjestu Žažina, iza kojeg se odvajaju putovi: jedan za Sisak, drugi za Petrinju. Švicarski graditelj Kuhn sagradio je orgulje u Žažini između dva svjetska rata, koristeći se i naprednijom tehnologijom kojom je ipak očuvao stari karakter kraljice instrumenata, dodajući joj novo ruho.

Takav je instrument zato i zaslužio vrhunski repertoar pa je na njemu Edmund Andler– Borić svirao i snimio dva djela Johanna SeNjegov je rad još vredniji i zapaženiji zato što bastiana Bacha: Koncert u a–molu prema je Domovinski rat naškodio kraljicama in- Vivaldiju i koral Tebe zovem, Gospodine i strumenata, kao i samim žiteljima toga kra- time dokazao temeljnu ugođenost instruja, pa je više nego dragocjeno sviračko svje- menta da se objavi i najzahtjevnijom literadočanstvo o kapacitetima i zvučnom blagu turom. Orguljaško umijeće Edmunda Anpohranjenom u nekoliko biranih instrumena- dlera–Borića tako se ne pokazuje samo u ta na kojima je Andler–Borić sviračkoj i izvedbenoj vještisvirao za ovaj nosač zvuka. ni kombiniranja zvukovnih Edmund Andler– ploha samih instrumenata, Borić, orgulje Postbarokni nego i u odabiru materijala kojim će predstaviti orgulje u četverolist Sisačka najboljem svjetlu.

Tu je na prvom mjestu inorguljska Novije doba zastupljeno je strument u crkvi Sv. Marije na nosaču zvuka orguljama Magdalene u mjestu Sela, baština Winterhalter iz 1973., u nopredgrađu Siska. Orgulje su voj crkvi Sv. Kvirina u Sisku iz 1777. godine, djelo češCroatia Records s kojega se mogu vinuti pod kog graditelja Franciscusa svodove tog novog zdanja Jenecheka. Za njih je Anpalete orguljskih slapova Fedler–Borić odabrao skladlixa Mendelssohna u Sonati be prikladne epohi u kojoj su u A–duru, a potom na istim nastale, kako bi njihov sreorguljama možemo upoznabrnkasti sloj zvučne patine ti novu facetu skladbi Frane najviše došao do izražaja; Paraća (Varijacije na temu svojstvo naslijeđeno od staiz Pavlinske pjesmarice) te rih majstora koje se i danas triptih Anđelka Klobučara može čuti na starim orgulja(Intrada, Pastorala i Toccama, primjerice u Salzburgu. ta). Za orgulje su najčešće i Tako iznimno originalno i prinajbolje pisali sami orguljaši, rodno na tom instrumentu to je neosporno, jer oni najponešto ograničenih mogućnosti u uspo- bolje poznaju dušu instrumenta na kojem redbi s današnjim obilnim i raskošnim zvu- sviraju i nastoje i skladbu potpuno opremiti kom kasnijih orgulja, krasno zvuče sklad- svom potrebnom zvučnošću, ali i iskoristiti be Girolama Frescobaldija, Baldassarea mogućnosti registriranja i pedaliziranja koliko Galuppija, Johanna Pachelbela i Jana Kr- im pojedini instrument dopušta. Rizičan je to titela Kuchara uz dodatak iz naših krajeva, posao, ali je zasigurno i sladak, kad svirač i sonatom anonimnog majstora iz 18. stolje- instrument zajedno surađuju na istom rezulća, skladbom kakve se sve češće nalaze po tatu: »zadovoljnoj« skladbi. Uz to, zanimljivo sjevernim kontinentalnim krajevima Hrvat- je čuti skladbe onako kako su ih autentično ske, Posavine i Hrvatskoga zagorja. stvarali skladatelji na instrumentima kakvi su bili u njihovo doba i kako su ih mogli slušati Nakon tog skladnog postbaroknog četvepučani u župnim crkvama u njihovo vrijeme. rolista, gotovo profesionalno zvuče orgulje tvrtke Heferer iz 1882. u crkvi Sv. Martina bi- Obilan glazbeni materijal na ovom zanimljiskupa u mjestu Martinska Ves. S njima ulazi- vom i rijetko uspjelom nosaču zvuka traje mo u razdoblje klasike, a nju počasno pred- gotovo sat i pol, ali zove na ponovno slušastavlja sonata splitskog orguljaša Julija Baja- nje, jer je Edmundu Andleru–Boriću uspjelo montija te još jedna sonata nepoznatog nam da svakim orguljama prida neku novu magiHrvata iz istog razdoblja. ju koja ih čini privlačnima za ponovljeno uživanje u svečanom, ali intimnom i svestranom instrumentu koji ne zovemo bez razloga kraljicom instrumenata.

Tomislav Ivčić nije s nama dvadeset godina, no njegove pjesme daleko su od zaborava.

Počast glasu iz naroda Četverostruki box–set otkriva Ivčićev glazbeni put, preciznije i obuhvatnije od dosad objavljenih postumnih kompilacija

D

Piše: Bojan Mušćet

talijanskih i jedne s obradama francuskih standarda.

vadeset godina Tri profila nakon tragične pogibije, Croatia Zapravo, Tomislav Ivčić je usporedno Records objav- gradio barem tri profila. Prvi se odnosi ljuje četverostruki na osnovni šlageraški, zabavnoglazbox–set Tomislava beni izraz, gdje se svojim baršunastim Ivčića s odabranim skladbama koje glasom nastojao držati skladateljskih i zorno pokazuju njegovo značenje produkcijskih standarda bliske mu tau doba kad je djelovao (od 1974. do lijanske kancone. Kod njega nije bilo 1993.), ali i širok raspon njegovih glaz- nekih velikih, sudbinskih pjesama; benih interesa. Otišao je na vrhuncu svaka je njegova pjesma vrlo odmjekarijere i svojih kreativnih mogućnosti, rena, s temom iz svakodnevice, pa se no box–set otkriva Ivčićev glazbe- zato ni eventualni promašaji nisu doni put, preciznije imali fatalnima. Upravo i obuhvatnije od takvim pristupom naniTomislav Ivčić dosad objavljenih zao je kolekciju hitova postumnih kompina kojima su mnoge raSve moje lacija I onda kad ne dijske postaje gradile rebude nas bilo, The pertoarnu politiku (Čekaj ljubavi / Platinum Collection me, Silvija; Gdje si sad, i Najljepše ljubavne Antologija moj anđele; Sve moje pjesme.

Voljena, vrati se; 1974. — 1993. ljubavi; Gorka rijeka; Ćao, bambina, ćao...), a njegova Kralj etera Croatia Records diskografija svoj raison Premda je karijed’etre. ru gradio i na festivalskim pozorniciPisme iz konobe ma, može se reći da je Tomislav Ivčić Druga linija odnosi se bio jedan od kraljena »pisme iz konobe«, va etera u kategoodnosno dalmatinske riji zabavne glazbe suvremene napitnice te prije svega vrlo koje su se instantno uspješan diskoucijepile u puk. Za razligrafski izvođač i auku od splitskih autora, tor. Od 1977. i hita Ivčić je razradio osebujNeka, neka, nek ni stil uz nešto minornise zna do zaključju uporabu mandolina i ne uspješnice Stop The War in Cro- stihovlja gdje se vječno susreću stina atia, izbor radijskih urednika uvijek je i maslina, mrva duše i vitar koji puše. bio predvidiv, Ivčićeve su pjesme, uz Tako je nastao i evergreen Večeras je uspješnice Đorđa Novkovića, Zdenka naša fešta koji je 1979. festivalska koRunjića, Rajka Dujmića, Zrinka Tutića misija Splitskog festivala odbila, što je i Tončija Huljića u različitim interpreta- propust gotovo ravan katastrofalnoj cijama bile apsolutni favoriti u emisija- odluci Diskotona da ne angažira Bijelo ma u kojima se glazba bira po željama dugme. Toj liniji pripadaju i uspješnice slušatelja. Tome je Zadraninu Đorđe Kalelarga, Zapivajmo noćas u konobi, Novković i pomogao u početku kari- Šjor Bepo Bagulin (izvedena na Splitjere (autor je njegove prve uspješnice skom festivalu s braćom Vedranom Neka, nek, nek se zna pa se parale- i Đanijem Maršanom), Roko i ostale. la može uspostaviti s karijerom Novih Specifičan pristup dalmatinskoj pjefosila, za koje je Zdenko Runjić napi- smi na taj način nastavio je Mladen sao jedan od njihovih prvih hitova Diri- Grdović, inače njegov sudrug u »anodonda, a onda je glazbeno autorstvo nimnom« Duu Pegla koji se proslavio potpuno preuzeo Rajko Dujmić). No poigravši se »meksikanskim« zvukom poslije se Tomislav Ivčić profilirao kao i imidžem u hitu Mi imamos mnogos singer–songwriter, prepuštajući autor- problemos. stvo drugim skladateljima tek na dvije iznimno popularne ploče s obradama Treći rukavac njegove karijere odno-

si se na inicijalno off–projekte poput navedenog albuma Dua Pegla, na projekte koji su se pokazali iznimno uspješnima. Takve su prije navedene dvije talijanske i jedna francuska ploča (Tu, Soltano, Tu s Ivankom Luetić i Monia s Danijelom Popovićem neusporedivo su se na radijskim postajama emitirali više od originala), vjerski album Međugorje Songs, kao i kompilacijski kasetni album s domoljubnom himnom Stop the War in Croatia, s pjesmom koja je prikupila milijun maraka humanitarne pomoći i ponajviše odjeknula izvan granica Hrvatske.

Više od glazbe Kombinirajući raznovrsnost svojih glazbenih interesa, bez stanke, i prodavši više od dva i pol milijuna ploča, Tomislav Ivčić nadrastao je i vlastite glazbene okvire. Ne odnosi se to samo na činjenicu da je obrijao prepoznatljivi brk, nego i na činjenicu da se politički angažirao i bez problema bio izabran u jedan od prvih saziva Hrvatskoga sabora. Pritom je osnovao i vlastitu produkcijsku kuću (što je početkom devedesetih bilo prilično popularno, pa je tako Zrinko Tutić djelovao u Tuticu, Tonči Huljić u Tonici, Rajko Dujmić i Đorđe Novković u jednom trenutku zajedno s Tutićem osnovali su i Trio...). Ivčićeva tvrtka zvala se Zlatna palma i da nije bilo tragične prometne nesreće, zacijelo bi imao iznimno važnu ulogu, ne samo u korpusu hrvatske zabavne glazbe nego i mnogo šire. Četverostruka antologija koju je vrsno uredila Dijana Tičić sadrži njegove najbolje uratke, uključujući tri pjesme s repertoara Dua Pegla, kao i instrumental Davna pjesma, a bogato je opremljena grafičkim materijalom, isječcima iz raznih novina i fotografijama iz obiteljskog albuma. Sadrži i emotivnu bilješku njegove kćeri Kristine, kao i rafinirani biografski zapis Siniše Škarice. Ta antologija zapravo na doličan način odaje počast autoru čije pjesme svi znaju, čiji je glas svima prepoznatljiv, ali se jednostavno u dijelu slučajeva misli da je to glas iz naroda, da su posrijedi neke pučke pjesme zaživjele i izvan vremena u kojem su nastale. I u pravu su, donekle. Tomislav Ivčić nije s nama dvadeset godina, no njegove pjesme daleko su od zaborava.

Novi bend sa ženskim vokalom i indie rock zvukom

Osvježenje i nova dimenzija Adut je odlična pjevačica, flautistica i autorica tekstova Ivana Pavlović

P

Piše: Dubravko Jagatić

roteklih nekoliko godina pojavilo se nekoliko bendova koji su izraz temeljili na ženskom vokalu i indie rock zvuku (Moskva, Markiz, Cry Babies, Silente, Žanamari & J’Animals itd.). Očito ohrabreni i potaknuti relativno dobrim uspjehom spomenutih izvođača i grupa, Gump se odvažila i otkrila svoje adute na debitantskom albumu Gump 2013.

I dobro da su to napravili jer su već prvim Gump korakom stali rame uz Gump 2013. rame sa spomenutim izvođačima. Čak na Dallas Records trenutke i žešći od konkurencije s odličnim gitarskim aranžmanima, Gump povremeno podsjeća na Guano Apes i Skunk Anansie.

I koliko je Skin adut grupe Skunk Anansie, toliko je Gumpov adut Ivana Pavlović, koja potpisuje i tekstove svih pjesama, a povremeno zasvira i flautu.

Znalački se koristi malo dubljim vokalom, dodajući pjesmama onaj potrebni začin. Odlična je pjevačica pred kojom je sjajna karijera, odluči li se nastaviti baviti tim poslom. Na žalost, Gump se, kao i većina početnika, povremeno gubi u jednoličnim pjesmama i odlazi u laganu dosadu, ali na svu sreću prevladavaju ipak nešto zahtjevnije i aranžmanski bogate pjesme.

Zanimljivo je da se među deset pjesama nalazi i obrada pjesme Par godina za nas grupe Ekatarina Velika koja zvuči jednako svježe i zanimljivo kao i sam original, osim što je Ivana dala pjesmi novu dimenziju.

Valja spomenuti da se na naslovnicu postavio Brian Costello kao producent (produced by) albuma, no zapravo se radi o Branku Kostelniku, nekadašnjem članu grupe Roderick, a današnjem producentu u MSU, koji se zapravo pojavio u ulozi svojevrsnog voditelja grupe u bespućima domaće rock–scene dajući im naputke što i kako. Ukratko, vrlo zanimljiv debitantski album sa sjajnim momentima i s odličnom novom pjevačicom na domaćoj sceni.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Tri političke Istre

Zadranin sa zagrebačkom adresom predani je istraživač sisačke orguljske baštine

55

Jelena Radan

Voyage

Jači od Jugoslavije BROJ 182, LISTOPAD 2013.

D

U

Piše: Bojan Mušćet

izvrsnoj analizi o slušanosti određene vrste glazbe na hrvatskim radijskim postajama koju je Martin Milinković nedavno objavio u Lideru, nameće se činjenica kako je dobar dio radijskog programa prepun pjesama iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. I letimično prebiranje po megahercima dokazuje tu tezu; hitovi iz osamdesetih, štoviše, dominiraju u odnosu na recentnu produkciju.

Paradoksi velikog benda No među njima rijetko će se čuti kakav uradak Bijelog dugmeta, premda je uvriježeno mišljenje da je posrijedi najveći bend na ovim prostorima, s kolekcijom hitova kojih se svi rado sjećaju.

56

Menart

Bijelo dugme je zauvijek ugrađeno u kulturni identitet ovih prostora, bez obzira na nacionalna i državna razgraničenja

ražen Vrdoljak i Darko Glavan: Da bi rock (kao i bilo koji fenomen) ušao u žarište sveopće pozornosti neke sredine, morao se pojaviti izravan poticaj iz te sredine. U našem konkretnom slučaju, poticaj je došao u obliku Bijelog dugmeta.

Jesu li na ovim prostorima pjesme Dugmeta iščezle u javnosti i puštaju se samo na vrhuncima tuluma sredovječnih generacija ili na koncertima Željka Bebeka, Mladena Vojičića Tife i Alena Islamovića? Odgovor je vjerojatno potvrdan, no uvjeren sam — kad bi se Bijelo dugme nekim slučajem opet okupilo, kao što je to učinilo prije osam godina, dugmemanija bi opet zatresla ove prostore. Kad su se 2005. provodile ankete s pitanjem Zašto dolazite na koncert Dugmeta?, većina ispitanika je odgovarala: Pa zato što je to glaz-

ba moje mladosti. Pritom u prvom planu nije glazba, nego mladost. Jer Bijelo dugme više je fenomen negoli band s glazbenim naslijeđem (možda je stih iz pjesme Pristao sam bit ću sve što hoće — »Po meni se ništa neće zvati«– proročanski) pa je glazba benda zapravo soundtrack za taj fenomen, a ne obratno. I to je de facto tek jedan od paradoksa koji je pratio karijeru benda od njegovih početaka pod nazivom Jutro do povratnička tri koncerta na kojima se okupilo više od pola milijuna ljudi u tri grada.

Dugmemanija je tad nekontrolirano zatresla ne samo Zagreb; cijelu je bivšu Jugoslaviju pljunula i zapjevala s trojicom pjevača koji su od 1974. do 1989. bili glavne glazbene zvijezde u ovom dijelu svijeta. Mnogi su tada pokazali da se o Bijelom dugmetu uglavnom sve zna, no njihovi albumi nikad nisu bili uvrštavani u osobne izbore najboljih ostvarenja istaknutijih rock–kritičara.

To ne treba čuditi, jer osim što je Dugme funkcioniralo ponajprije kao singl–band, idealu albuma bez promašaja Bregović i družina približili su se ponajviše na drugom (od njihovih triju live albuma) 5. april ‘81. snimljenom na malom koncertu u zagrebačkom Kulušiću. Štoviše, o Bijelom dugmetu je valjda napisano više knjiga i prigodnih specijalnih izdanja nego što je bend nanizao singlova i albuma zajedno.

‘Veseli Bosanci’ Najznačajnija je prva od njih, Ništa mudro Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka s predgovorom Veselka Tenžere iz 1981. godine. Posrijedi je prva ukoričena rock–analiza o nekom rock–bandu na ovim prostorima, u kojoj su vrlo precizno definirani korijeni dugmemanije i važnost pojavnosti ‘veselih Bosanaca’: Moglo bi se zaključiti da je Jugoslavija otkrila rock–glazbu dvadesetak godina nakon njezina nastanka. To nas ne treba začuditi. Naime, da bi rock (kao i bilo koji fenomen) ušao u žarište sveopće pozornosti neke sredine, morao se pojaviti izravan poticaj iz te sredine. U našem konkretnom slučaju, poticaj je došao u obliku Bijelog dugmeta, istaknuo je legendarni dvojac. Spominju da se, dakako, rock svirao i prije Bijelog dugmeta, no Dugme ga je omasovilo: Izlazak jedne grupe iz strogo rokerskih zabrana na nacionalnu pozornicu nužno je, pod ovakvim svjetlom, izazvao i dodatne nesporazume. Iznimno djelo-

tvoran i prodoran koncept folklornog dučke česme i 5. april ‘81. i četiri komrocka dovodi Bijelo dugme u položaj pilacije na CD–u), pa će sada onima da, i bez svjesne namjere, postane pri- koji su propustili nabaviti nešto od stujelomnim događajem u poimanju rock– dijskog materijala sa Željkom Bebekom glazbe u Jugoslaviji. Međutim, Glavan kao glavnim vokalnim solistom biti jedi Vrdoljak precizno odnostavnije kompletivajaju kvalitetu uradaka rati diskografiju; ostaBijelo dugme Bijelog dugmeta i razli studijski albumi plus mjere njihove percepcilive album Mramor, kaOriginal je: Jasno je da pozivamen i željezo objavljeni nje na masovnost dusu na box setu 1974. — Album gmaškog sljedbeniš2004. Posrijedi je tzv.

Collection tva ne može biti dokalow budget izdanje, što zom kvalitete pjesama dokazuje oprema: iako Croatia Records iz repertoara grupe. Ali box–set uključuje replinema nikakve sumnje ke izvornih ovitaka, vidi da su one izmamile ause da su se omoti sketentično zadovoljstvo nirali, a nisu se koristila mlade publike (i njeoriginalna rješenja, pa zine »zelene pameti«), se na poleđini albuma što im je, otprilike, bilo Doživjeti stotu vidi i naprvenstvenom ambiciljepnica s cijenom origijom i postalo najvećom nalnog vinilnog izdanja prednošću. iz dućana. Bilo bi vrijedno na takvom izdaZa Bijelo dugme i danju vidjeti izvorno cennas vrijedi činjenica zurirano grafičko rješeda je najveći jugoslanje Dragana S. Stefavenski bend svih vrenovića za album Bitanga i princeza koji mena, no rijetki su posegnuli u njegoprikazuje ženski udarac štiklom u mušvo naslijeđe i obradili neku njihovu pjeke prepone; možda čuti koju drukčiju smu. Virusi su obradili vjerojatno najboverziju neke od pjesama kao bonus ili lju Bregovićevu rock–skladbu Izgledala pogledati motive s dodatne knjižice je malo čudno u kaputu žutom krojekoju je sadržavao album Šta bi dao da nom bez veze, Lea Dekleva je solidno si na mom mjestu, zbog čega u doba izvela Ipak poželim neko pismo, Moby izlaska, 1976. godine, nije stajao 63, Dick je dao funk nadgradnju pjesmi Na nego basnoslovnih 95 dinara. No možzadnjem sjedištu moga auta, a Seveda su to ideje za neki budući box–set; rinina obrada pjesme Ne spavaj, mala ovaj sadrži, prije svega, long play matemoja, muzika dok svira srećom nije izarijal koji je Bijelo dugme ustoličio kao ulzvala memorijski efekt. Bilo je i nekoliko timativni rock standard na ovim prostoobrada pjesme Loše vino, no originalrima. Štoviše, kao što je prikazano u filno, tu je Bregovićevu i Dedićevu skladmu Sretno dijete i istoimenoj knjizi Igora bu prvi objavio Zdravko Čolić. Možda je Mirkovića, jugoslavenski je novi val nanajdojmljivija obrada Zabranjenog pustao kao reakcija na navedeni folkloršenja najvećeg hita Bijelog dugmeta ni, odnosno, pastirski rock Bijelog duTako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac gmeta s implementiranim meketanjem na njihovu live albumu Hapsi sve!, sniovaca i pripadajućim ubacivanjem rumljenom na spektakularnom koncerralnog stihovlja u rokersko tkivo. Pa tu u maloj dvorani zagrebačkog Doma ipak, kao što pokazuje inicijalnih šest sportova.

Dugmetovih studijskih albuma, vezivanje njihova izraza isključivo uz mnogiUltimativni rock standard ma blasfemičan spoj rocka i narodnjaka bila bi iznimno površna rabota.

Sve se te pjesme originalno mogu čuti na box setu Original Album Collecti- Prva dva albuma — Kad bi bio bijelo on — Bijelo dugme (Croatia Recor- dugme i Šta bi dao da si na mom mjeds, 2013.) koji uključuje remasterirane stu koji su na tržište stizali s dodatkom verzije prvih šest albuma benda, reali- singlova s pjesmama kojih nema na alziranih za ondašnji Jugoton. U izdanju bumu (Top, Ima neka tajna veza, Da mi Croatia Recordsa već su pojedinač- je znati koji joj je vrag, Glavni junak jedno objavljeni svi ti albumi (s dodatkom ne knjige...) uistinu su definirali njihov dvaju live albuma — Koncert kod Haj- megauspjeh i vješto spajanje folklornih

vremenom naoblakom s elegantnom ljubavnom i istaknuto intimnom lirikom nameće se kao jedan od najšarmantnijih i najboljih hrvatskih i regionalnih debitantskih albuma posljednjih nekoliko godina. Zbog toga autorski sazrelim Punčkama valja poželjeti da što prije postanu važan pa i popularan bend, jer su posve ravnopravne sa ženskim londonskim post–punk kvartetom Savages, čiji je prvijenac Silence Yourself nedavno nominiran za Mercury Prize, a i kvalitetnije od niza razvikanih svjetskih imena post–punk scene 21. stoljeća. (Aleksandar Dragaš)

motiva s rokerskim izričajem. No sljedeća dva albuma — Eto! Baš hoću! i Bitanga i princeza (ponajbolji studijski album benda) pokazuju otklon od takvog pristupa. Tek dvije pjesme na trećem albumu — Dede bona, sjeti se, de, tako ti svega i Slatko li je ljubit tajno zaviruju u »meketavo« naslijeđe, dok ostale svjedoče o najboljim Bregovićevim autorskim dosezima.

Ta dva albuma, kao i prijašnji Šta bi dao da si na mom mjestu, producirao je Neil Harison, inače kućni producent grupe Cockney Rebel, a albumi su snimani u Londonu.

Kulturni identitet regije U međuvremenu, nakon što je posredno izazvao pojavu novog vala, Bregović je odlučio priključiti se surfanju, pa je tako objavljen njihov pop–album Doživjeti stotu koji je vjerojatno iznjedrio najviše hitova s jednog albuma Bijelog dugmeta, no u odnosu na novovalnu konkurenciju, bend se doimao pomalo nezgrapnim. Ipak, pokazao je kako se Bregović može vrlo dobro snaći i na gostujućem terenu. Uspavanka za Radmilu M. početak je političkih preokupacija Gorana Bregovića (pjesma na albanskom jeziku Kosovska došla je u doba velikih političkih i ratnohuškačkih previranja na Kosovu), ali i uvod u posljednja tri albuma grupe, gdje su pjesme u molu razrađene i dojmljive, a one u duru očito napravljene s puno ideja, ali malo inspiracije. Da je tako dokazuje kasniji najveći hit Bijelog dugmeta Lipe cvatu, sve je isto ko i lani koji nije ništa drugo nego obrada pjesme Šta ću nano, dragi mi je ljut koju je Bregović napisao za Biseru Veletanlić. Kako će vrijeme pokazati, Bregović se iznimno izvještio u preradama vlastitih skladbi, štoviše, stekao je globalnu slavu s novim verzijama vlastitih uradaka, s pjevačkim doprinosom izvođača od Iggyja Popa preko Cesarije Evore do Davida Byrnea. Šest albuma u ovoj kolekciji pokazuju razvoj Gorana Bregovića kao autora i glazbeno sazrijevanje benda, no u mnogo manjoj mjeri iskazuju veličinu i relevantnost njihova djelovanja. Štoviše, o tome na neki način više govore live albumi: Koncert kod Hajdučke česme — prvi veliki koncert na otvorenom u bivšoj Jugoslaviji koji je okupio sto tisuća ljudi — i nadahnuti nastup u Kulušiću na albumu 5. april ‘81. (zanimljivo, na vinilu je objavljen u ograničenoj nakladi od 20.000 primjeraka, a svaki album bio je numeriran), gdje se vidi kako je posrijedi iznimno uvježban, kompaktan i žestok bend.

Takvoga ga zapravo i pamtimo, jer bez obzira na glazbene dosege pojedinačnih studijskih albuma, Bijelo dugme je zauvijek ugrađeno u kulturni identitet ovih prostora, bez obzira na nacionalna i državna razgraničenja.

Nenametljiv i nepretenciozan, stvoren s puno srca i hrabrosti, novi album Jelene Radan Voyage najveći je iskorak u njezinoj dosadašnjoj karijeri. Tim akustičnim pop–draguljem nadrasla je epitet tek festivalske pjevačice i interpretatorice portugalskog fada. Jelenin suptilan kantautorski pop–izraz idealno se spojio s autorstvom Anite Valo i Meri Jamen iz grupe Meritas, koje potpisuju glazbu za sve pjesme, osim jedne (Goran Bošković). To intimno glazbeno putovanje puno nježnosti nudi četrnaest ljubavnih skladbi otpjevanih na četiri jezika (hrvatski, portugalski, francuski i engleski). Album je producirao Edi Cukerić, a na njemu gostuju još i Aljoša Šerić, Cinkuši, Pedro Abreu, Robster Martin, Meri Trošelj, Dean Trdak, Ines Prajo i Arjana Kunštek, Nenad Sinkauz, Luka Žužić i Ivan Arnold, koji su svi redom oplemenili Jelenine neupitne vokalne sposobnosti i pomogli joj da pronađe svoju nišu na glazbenoj sceni. Dobro je što se ističu upravo skladbe na hrvatskom jeziku – Voljet ću te sutra, Blagoslov (otpjevana u duetu s Aljošom Šerićem) i Čudo. Lijepa je i The Device pa i ne čudi što je izabrana za singl, a zarazna je i francuska Comme un bel amour à taire, kao i odjavna Love test dummies. Album je ilustrirao i likovno oblikovao Boris Sekulić. (Marijan Cukon)

Dražen Franolić i Kamenko Ćulap

Bujrum Geenger Records/ IDM

Punčke

Sunčano s povremenom naoblakom bandcamp.com

Počele su 2007. godine kao sastav od šest srednjoškolki iz Vinkovaca, a onda su se tijekom vremena, uz izmjene sastava, svele na ženski trio na studiju u Zagrebu i, posve izvjesno, na jedan od najzanimljivijih mladih bendova u Hrvatskoj i regiji. Nakon više od stotinu koncerata i prošlogodišnjeg EP–a Mehanizmi obrane koji su objavile same, nedavno su samostalno objavile i debitantski album Sunčano s povremenom naoblakom na kojem još uvjerljivije stapaju post– punk s razdjelnice sedamdesetih i osamdesetih i odbljeske noise i stoner–rocka, grungea i onoga što se danas neprecizno zove indie–rock.

U biti, Punčke prilično vješto u funkcionalnoj produkciji Hrvoja Nikšića, unatoč depresivnim tonovima i relativno monotonom ritmu, svako malo iznenade uzletima radosti, izljevima buke, katarzičnim i ekstatičnim pop–melodijama — iskombinirale su odlike Joy Divisiona, Sonic Youtha, Pixiesa, PJ Harvey i L7, ali postale i samosvojne i prepoznatljive. Prostora za poboljšanja ima, posebice u segmentu vokala, ali Sunčano s po-

Dražen Franolić manje je poznat od proslavljenog Edina Karamazova, ali je bez sumnje jednako dobar ako ne i veći virtuoz na svojem omiljenom instrumentu oudu, odnosno arapskoj lutnji. I dok je Karamazov lutnjom i klasičnom gitarom osvojio svijet, Franolić samozatajno gradi karijeru svirajući sebi za dušu i za »gušt« svima koji su prepoznali neospornu kvalitetu toga virtuoza.

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Razmatranje fenomena Bijelog dugmeta u povodu izlaska šesterostrukog CD boxa

Karijeru je počeo još sredinom osamdesetih svirajući s Vesnom Gorše na saksofonu i pokojnim Juricom Ugrinovićem na udaraljkama (Vesna Gorše, Dražen Franolić, Jurica Ugrinović — LP Wonderland (P) 1990. Jugoton). S vremenom je prešao na oud te objavio nekoliko albuma u duetu s Nimaijem Royem na tabli, kao i s Viktorom Daldonom na didgeridoou. Nastavljajući suradnju s udaraljkašem Kamenkom Ćulapom (bendir, tar, dombek, udu) započetu na prethodnom albumu Česma, Franolić i Ćulap Bujrum su potpuno posvetili glazbenoj ostavštini Bosne i Hercegovine, točnije Balkana, izvlačeći tradicionalne melodije iz prašine, dajući im novi život povratkom u prošlost. Nije to sevdah za široke narodne mase, ali će ga svaki ozbiljan poznavatelj sevdaha prepoznati i već pri prvim taktovima zamumljati tekst. Da su Franolić i Ćulap dvorski svirači nekog turskog Osmana, bili bi obasipani dragim kamenjem i zlatom te slavljeni diljem Orijenta.

Bujrum je vrhunsko ostvarenje meditativne atmosfere u kojem je taj specifični spoj ouda i udaraljki privlačno hipnotičan, zahvaljujući i vrhunskoj, nadahnutoj izvedbi. Svakako je zanimljiv i podatak da je Bujrum objavila etiketa Geenger Records specijalizirana za nezavisna indie i metal izdanja koja preko globalnih društvenih mreža ima tržište diljem svijeta pa se može vjerovati da je objavljivanje tog albuma možda i presudan korak Dražena Franolića za izlazak na svjetsko tržište. Kao što se Sting oduševio Karamazovim, tako se možda neka druga globalna zvijezda oduševi Franolićem. Bilo bi to s razlogom!.

(Dubravko Jagatić)

57

Izdanje za američkog nakladnika

P

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Piše: Davor Hrvoj

ijanist i skladatelj Matija Dedić ostvario je iznimnu međunarodnu karijeru, što je teško postići ako se djeluje s male i nedovoljno poznate hrvatske jazz scene. No zahvaljujući zdravom načinu poimanja glazbe, uspio je ostvariti suradnje s jazzistima svjetskoga glasa, a novi album, što ga je objavio za američku diskografsku kuću, dokaz je da one nisu samo jednokratna avantura.

Solo i trio Naime, kao i s nekima od glazbenika s kojima je prije snimao, i s poznatim kontrabasistom Scottom Colleyjem i bubnjarom Antonijem Sanchezom s kojima je snimio CD Sentiana, nastavio je suradnju. Trio je ovog ljeta održao uspješne koncerte na Dubrovačkim ljetnim igrama i na Ljetnoj kazališno–

glazbenoj sceni Amadeo u Zagrebu, Osebujni izraz kojima je Dedić, kao i ovim albumom, Oduševljeni Dedićeobilježio dvadesetu govim skladbama, podišnjicu aktivnog bavMatija Dedić znati su glazbenici potljenja jazz glazbom. puno uronili u njegov Prema riječima glazbeSentiana osebujni svijet i pridrunika, ta će se suradnja žili mu se u spontanim Bamboo Music i nastaviti. Uz izvedbe glazbenim maštarijas triom, neke je ostvama. Poslije zagrebačrio solo. Osim stankog koncerta nisu skridarda Green Dolphin vali zadovoljstvo tom Street, to su odreda suradnjom, a posebice Dedićeve skladbe iz su hvalili Dedićev sklaraznih razdoblja karijedateljski rad. Colley je re, neke i posve nove. rekao: U Matijinu mi Dok je za solo izvedbe se skladanju sviđa to odabrao uglavnom bašto svako njegovo djelade: stariju Freerony i lo odiše izrazitim, druknove Plan B, Stella by čijim karakterom. Sve Skylark, 6 Umbrella’s i više tragam, u bilo koHelia, za komunikaciju joj vrsti glazbe, za nes Colleyjem i Sanchečim što će me povesti zom predložio je uglavu određenom smjeru i nom one koje zahtijestvoriti osnove na kojivaju energičnije izvedbe, otprije poznatu Uncle M i nove (Sentiana, Coutlett, ma se može ostvarivati komunikacija, a što je posebice važno za improvizatore.

Deep i Bremen).

To pronalazim u njegovim djelima koja su karakterna, puna zanimljivih melodija i linija, omogućuju sviranje improvizacija, ali i olakšavaju zajedništvo sastava u izvedbi skladbe. U pohvalama nije zaostao ni Sanchez: Matijine skladbe su sjajne jer sadrže mnogo građe iz koje možemo crpsti, a nema previše zadanih dijelova koji bi sputavali. Svirajući ih, možemo činiti mnogo toga; možemo ih otvarati, možemo swingati, možemo ih napuštati... Pisane su na način koji omogućuje raznovrsno izvođenje, koji nam ostavlja mnogo mogućnosti. To nas je potaknulo da na nastupima eksperimentiramo. Volim njegove skladbe. Smatram da su cool. Kao i na spomenutim koncertima, i na izvedbama uvrštenim na album osjeća se koliko se Dedić, svirajući s tom dvojicom glazbenika, osjeća sigurnim, nesputanim i opuštenim, kao nikad dosad. No možemo ustvrditi da velik dio zasluge pripada upravo njemu, njegovoj sviračkoj vještini, ali i naslušanosti, osjećaju za estetiku te autorskoj maštovitosti.

Gitarist Ratko Zjača u vrhu europskog jazza

Glazba između redaka

G

Piše: Davor Hrvoj

itarist i skladatelj Ratko Zjača jedan je od rijetkih hrvatskih glazbenika koji karijeru ostvaruje izvan domovine. Budući da je nakon studija na Konzervatoriju u Rotterdamu nastavio živjeti u Nizozemskoj, lakše je ostvarivao suradnje sa svjetskim jazz uglednicima. Mnogi od njih svirali su na snimanjima njegovih albuma. No ZZ Quartet, koji vodi s talijanskim harmonikašem Simoneom Zanchinijem, a u kojem uz njih sviraju makedonski kontrabasist Martin Gjakonovski i slavni američki bubnjar Adam Nussbaum, zauzima posebno mjesto u njegovoj karijeri.

Dosadašnji albumi

58

Naime, više od četiri godine djeluju u nepromijenjenoj postavi s kojom su održali niz koncerata i 2010. snimili album The Way We Talk. Objavili su ga za cijenjenu njemačku diskografsku kuću IN+OUT Records za koju je Zjača ostvario i prethodni album, Conti-

Kao i na prethodnom albumu, Zjača i Zanchini su i na ovom ravnopravno

Brajde

The Love Collection

Kartulina

Croatia Records

Menart i Istra Sub

Serijal kompilacija Croatia Recordsa The Love Collection nedavno je obogaćena zbirkama dvojice Zadrana — Duška Lokina i Đanija Maršana. Premda su oni danas daleko od vrhunaca svojih karijera i njihove se pjesme na kompilacijama regrutiraju uglavnom iz bolje prošlosti, činjenica je da glazba koja je vladala džuboksima u sedamdesetima (a veći dio je ovih izdanja) i danas ima svoje poklonike.

Duško Lokin nanizao je nekoliko ljubavnih hitova s potpisom Đorđa Novkovića, dok uvodnu uspješnicu Jedna žena čeka brod potpisuje Vladimir Delač. Na kompilaciji je nekoliko prepjeva i to je najbolji dio. Izdvajaju se dvije country pjesme — Before The Next Teardrop Falls, Freddyja Fendera i It Must Be Love, Alana Jacksona. Đani Maršan, pak, gotovo je sve pjesme s kompilacije napisao sam (po jednu su skladali Đorđe Novković i Stjepan Mihaljinec), a uspješnice su kronološki rastezljivije od uradaka Duška Lokina, jer je Maršan bio uspješan i na festivalima devedesetih, što dokazuje uvodna pjesma Prozor prema zalazu i duet s Amendom Stošić Kad mendule procvitaju. Današnji generalni konzul Republike Hrvatske u Milanu tako ima zanimljivu kolekciju ljubavnih pjesma iz različitih razdoblja svoje pjevačke karijere. Premda su kompilacije »korporativna« ostvarenja, ipak ukazuju na svojevrstan osebujan stil zadarskih izvođača koji ostaju favoriti generacija koji su ih upoznavali na singl–pločama na 45 okretaja. (Bojan Mušćet)

Kemal Monteno

nental Tak, što ga je snimio sa svojim zastupljeni autori, no ovom prigodom dugogodišnjim suradnikom, saksofoni- skladateljski su doprinos dali i Gjakostom Stanislavom Mitrovićem i slavnim novski i Nussbaum, svaki jednim djejazzistima: trubačem Randyjem Brec- lom. Plodan autor, Zjača je u novim skladbama otišao korak dalje, prošikerom, kontrabasistom rivši spektar nadahJohnom Patituccijem nuća, što je rezultiralo i bubnjarom Steveom ZZ Quartet djelomičnim udaljavaGaddom. Isti je izdavač njem od čvrste jazz forBeyond The objavio i Zjačin kompime, ali je ostao vjeran lacijski album Now & Lines prepoznatljivom zvuThen koji donosi snimku sastava. Riječ je o ke što ih je, osim sa IN+Out Records suvremenim djelima s spomenutima, ostvadopadljivim temama i rio s drugim poznatim mnogo predviđenog jazz glazbenicima, priprostora za improvimjerice s kontrabasizacije i komunikaciju stima Reggiejem Wormeđu glazbenicima. O kmanom i Miroslavom tome kako su nastale Vitousom. Veliko je neke od skladbi, Zjača olakšanje za umjetnika je rekao: Uoči snimanja kad zna da će se njeovog albuma napisao govo stvaralaštvo u rasam petnaestak skladznim razdobljima kabi, tako da sam morao rijere dokumentirati i selektirati. Nije mi bilo predstaviti diljem svijevažno koje su mi bitne ta, kao u ovom slučaju. ili bolje, već sam birao

Ravnopravnost izraza

Duško Lokin i Đani Maršan

one koje se bolje uklapaju u koncept albuma. Odabrali smo potpuno drukčije skladbe od onih koje smo snimili za prethodno izdanje, kao što je Voglio

Una Donna, skladba koju sam posvetio velikom Federicu Felliniju i napisao je nadahnut jednom scenom iz njegova filma Amarcord, koja donosi puno metričkih i melodijskih promjena, obrata, kontrasta. Skladbu The Judge Says You Are Innocent posvetio sam Simoneu. Naime, svirali smo na jednom festivalu u Hrvatskoj, a promotor nije prijavio bend. Zato je policija njemu i Martinu oduzela putovnice. Došlo je do suđenja i tek nakon jedanaest sati proglašen je nevinim. Skladba je na početku kaotična, u jednom dijelu atonalitetna, s mnogo kromatskih tonova, napeta, s dosta dramaturgije, dok u drugom dijelu prelazi u optimističniji ugođaj. Jednostavno, htio sam tu epizodu preslikati u glazbeno djelo. I ostale skladbe imaju svoju priču te se razlikuju prema karakteru. Primjerice, River Spirit je melankolična, melodijska skladba, Freak In Freak Out je »boperska paljevina«, a The Lost Call donosi straight ahead jazz i pomalo mističan ugođaj. Zahvaljujući brojnim zajedničkim nastupima, kvartet je na ovom albumu potpuno uigran, a neke su interakcije, iako se radi o studijskoj snimci, spontane i nadahnute, kao da su ih odsvirali pred publikom.

Šta je život Croatia Records

Nakon četiri godine Kemal Monteno realizirao je novi studijski album s provjerenom formulom — pola albuma čine dueti s prijateljima, a druga, uglavnom kantautorska polovica odiše sugestivnim emotivnim vokalnim pristupom, pa kvalitativna razina jednoga od najpoznatijih pjevača i autora s ovih prostora ni u jednom trenutku ne dolazi u pitanje. Tradicionalno, udružio se s Crvenom jabukom, ovaj put u skladbi Crveni poljupci (koja je i na posljednjem albumu benda Nek’ bude ljubav), a surađuje i s Teškom industrijom. Očito više voli duete sa ženama, jer album uključuje i duete s Paulom Jusić (naslovna pjesma TV serije Bella biondina), Riječankom Ondinom Delmestre, Nedom Ukraden i izvrsnu suradnju s Hankom Paldum u pjesmi Sofra. Riječ je, dakle, o kompilaciji pjesama nastalih u različitim razdobljima i studijima. Šta je život, doduše, nije album koji bi Kemala Montena mogao predstaviti u drukčijem svjetlu od onoga u kakvom ga mi već vidimo, no očit je trud da se ne realizira samo još jedan album za koncertno proširenje repertoara, bez obzira na to je li riječ o rokerskijoj skladbi Majke kiše, u duetu s pjevačicom Teške industrije, ili donekle orijentalnim pristupom u skladbi Sofra. I dalje s ucijepljenom nostalgijom i snažnom emocijom u glasu, Kemal Monteno zvuči izvanvremenski, kao na početku karijere. Njegovi gosti na albumu oplemenjuju taj dojam, no i da snimi klapski album, Kemal Monteno ne bi mogao promašiti. (Bojan Mušćet)

Nakon gotovo dvogodišnjeg predanog rada tijekom kojega su na Radio Puli od dvjesto pedeset preslušanih terenskih snimki iz arhive Renata Pernića odabrali dvanaest narodnih pjesama (među kojima su i one najpoznatije: Puna je Pula, Ča je more, Tri naranče, Zaspal Pave i možda najljepša Cviće mi poje), porečka ženska vokalna skupina Brajde nedavno je objavila svoj prvi album istarske zavičajne glazbe Kartulina. Izdanje je predstavljeno u punoj Istarskoj sabornici u Poreču.

Brajde čine mlade Porečanke: Đana Šegon (koja je i pjevačica ponovno okupljenog porečkog rock–benda Kultura), Klaudia Kovačić–Žigante (jedina na albumu svira mih), Denis Mikatović–Jugovac i Dorijana Čitar, a posebno ih je povezala ljubav prema istarskoj tradicionalnoj glazbi i pjevanju »na tanko i na debelo«. Kako ističu cure, sve su to stihovi puni ljubavi koji pokazuju kako je istarski čovjek jednostavan i skroman. Poštujući tradiciju i autentičnost, a želeći zadržati toplinu glasa te kvalitetno snimiti izvedbe koje će potpuno poštovati izvorni način tradicijskog pjevanja, cure su pod vodstvom producenta Roberta Nappholza u zagrebačkom studiju otpjevale pjesme uživo u cjelini, bez nadosnimavanja, bez digitalne tehnike i modernih aranžmana; mastering se radio u analognoj tehnologiji te je namjerno ostavljen popratni »šum trake«. (Marijan Cukon)

Septica

Klub usamljednih srdaca narednika Pedera Croatia Records

Smisao za humor Dubravka Matakovića besprijekorno funkcionira u genijalnim strip tablama koje objavljuje posljednjih trideset godina. U vinkovačkoj Septici u kojoj za mikrofonom nastupa pod imenom Govnar smrti, taj smisao za humor nije tako briljantan. Dapače, mjestimice je na drugom albumu Klub usamljenih srdaca narednika Pedera homofobičan, što unutar duha hrvatske nacije baš i nije neka fora, osim ako posrijedi nije ironija, jer Mataković se «sprda” i s nevraćanjem oružja u MUP i s bajkerima. Ajmo pristati na to da je sve to ironija na račun hrvatsko– euroskeptičnog i ognjištarskog karaktera s natruhama patrijarhalnih nazora i nabožnog ozračja, kako to sugerira i spinaltapovski imidž Septice. No problem je što se njezin hibrid metala, hard rocka, rapa i punka ne izdiže iznad klišeja. Kad ga se cijepi klapsko–narodnjačkim ornamentima, kao što to čine Brkovi i Živo blato (koji su ipak stepenicu iznad), onda je i prilično upitan za sve koji nisu odrasli na Vatrenom poljupcu, Nervoznom poštaru i Vatrogascima.

Septica je tek jedan iz plejade takvih bendova pa se može zaključiti kako je Matakovića zanimljivije i smislenije čitati nego slušati. Septicin neukusni vic, naime, nije zabavan kad ga čujete drugi ili treći put, dok vas Matakovićevi stripovi mogu i stoti put natjerati na smijanje do suza i pucanja trbušnih mišića.

(Aleksandar Dragaš)

IZDAVAČI Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Marina Ferić Jančić Milan Majerović-Stilinović Siniša Škarica Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić FOTOGRAFIJA Anastazija Vržina

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

Matija Dedić obilježava dvadesetu obljetnicu bavljenja jazzom

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb E–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kuna (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn 1/3 STRANICE 2.000,00 kn 1/4 STRANICE 1.500,00 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na cantus@cantus.hr

59

SEZONA

BROJ 182, LISTOPAD 2013.

13 | 14

14.10.2013.

SRETAN ROĐENDAN, ZYGMUNT!

Ivan Josip Skender, dirigent Zygmunt Krauze, skladatelj, klavir Nightmare Tango, za klavir One Piano Eight Hands, za neugođeni pianino i 4 muzičara Klavirski kvintet Quatuor pour la naissance, za klarinet, violinu, violončelo i klavir Tableau Vivant, za komorni ansambl

25.11.2013.

DRUGA FRANCUSKA ŠKOLA Pascal Rophé, dirigent Pascal Dusapin, Hop’ Bruno Mantovani, Komorni koncert br. 1

&

Koncertna dvorana | 20.00 sati Vatroslava Lisinskog | Mala dvorana

03.03.2014.

12.05.2014.

02.06.2014.

Dian Čobanov, dirigent

Ivan Josip Skender, dirigent

Lidija Horvat, sopran Srebrenka Poljak, klavir Nikša Bobetko, kontrabas Vedran Kocelj, truba Marko Mihajlović, udaraljke Branko Mihanović, oboa Žarko Perišić, fagot

Zrinka Ivančić, klavir Tanja Sonc, violina Ivan Šverko, harmonika KLANG Quartet

5. koncert koncertnog ciklusa Cantus & Lisinski sezona 2013./2014.

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog Mala dvorana / 20.00 sati

SOLO - TUTTI

Enno Poppe, Holz, za fagot Zoltán Kodály, 7 epigrama, za kontrabas i klavir Ruben Radica, Tri melodije, za sopran i gudački trio Tibor Szirovicza, novo djelo, za obou, elektroniku i ansambl György Ligeti, Mysteries of the Macabre, za trubu i komorni orkestar

IZ SAMOBORA S LJUBAVLJU

Frano Đurović, Fantazija, za klavir i orkestar Anđelko Klobučar, Etida, za violinu i gudački kvintet Berislav Šipuš, …un viaggio verso le luci di Amaraath, la stella del ritorno…, za 2 klavira, udaraljke i komorni ansambl Mladen Tarbuk, Estancias, za harmoniku i komorni ansambl

Philippe Manoury, Portrait of the Artist as a Young Man Tristan Murail, L’Espirit des Dunes, za 11 instrumenata, elektroniku i video

1914.!

Ivan Josip Skender, dirigent Dora Ruždjak, redateljica Krešimir Mikić, glumac Srebrenka Poljak, klavir Ivan Novinc, violina Jasen Chelfi, violončelo Charles Ives, Sonata za violinu, br. 3 Anton Webern, Sonata za violončelo i klavir Igor Stravinski, Priča o vojniku

Berislav Šipuš, počasni umjetnički voditelj Ivan Josip Skender, stalni dirigent Nina Čalopek, producentica

f Pratite nas na Facebooku !

www.cantus-ansambl.com

kontakt@cantus-ansambl.com / T. +385 (01) 4872 370 Ulaznice: 50 kn; Pretplata: 150 kn 50% popusta: učenici, studenti, umirovljenici, osobe s invaliditetom uključujući i osobe u pratnji, pretplatnici ciklusa u organizaciji KDVL-a.

60

Koncertna djelatnost Cantus Ansambla ostvaruje se uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba i Hrvatskog društva skladatelja. Suorganizator ciklusa Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog.

Ulaznice se prodaju na blagajni KD Vatroslava Lisinski T. +385 (0)1 6121 166, www.lisinski.hr