Cantus 217 web

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 217 LISTOPAD 2019. | CIJENA 22 kn

Olja Jelaska u intervjuu za Cantus:

Na praznom bijelom papiru osjećam polje mogućnosti!

44. Osorske glazbene večeri

Praizvedba opere U potrazi za plavom pticom Olje Jelaske Ljepši spol HDS–a u prvom planu

Projekt Autorica! ; Vjekoslava Huljić i Lela Kaplowitz pod svjetlom reflektora In memoriam Ivo Malec (1925. – 2019.)

Odlazak francuskog skladatelja hrvatskog podrijetla

Nenad Bach, najpoznatiji hrvatski skladatelj u svijetu

Neumorni borac za mir Cantus Ansambl i svijet

Kanađani u sezoni, gostovanje na Venecijanskom muzičkom bijenalu

UVODNIK Dragi čitatelji, ponovno smo s vama, nakon duge ljetne stanke u kojoj se tek naizgled mirovalo. Naravno da su glazbene muze najaktivnije pod suncem (ili u hladu), u vrućim ljetnim noćima i mjesecima bez napetosti i nervoze. Daleko od toga da je ovo spektar događanja na ljetnim festivalima; sezona se već odavno zahuktala pa bilježimo i prve njezine izdanke novih ciklusa, akcija, projekata... Listajući ovaj broj, moći ćete pratiti nekoliko crvenih niti koje smo željeli istaknuti u mnoštvu raznolikih pojava i događanja. Među prvima je, kako i naslovnica sugerira, stvaralaštvo autorica, kojemu se posvećuje poseban HDS–ov projekt Autorica! Riječ je o ciklusu emisija na CMC–u koje predstavljaju autorice koje čine, nažalost, tek 18 % ukupnog broja autor(ica)a u Hrvatskoj. A i one koje su tu, nisu još dovoljno moćne, ne zarađuju ravnopravno s predstavnicima muškog spola, pa nam je uoči 75. obljetnice našega Društva, koja će biti 2020. godine, u cilju da promijenimo tu negativnu bilancu.

Priče iz iskustva već nam daju prve blistave primjere koji su velik poticaj za dalje: autorica tekstova Vjekoslava Huljić među deset je najuspješnijih autora po zaradi u Hrvatskoj, »klasičarka« Olja Jelaska autorica je projekta sezone, nove opere U potrazi za plavom pticom, praizvedene ovoga ljeta u Osoru, dok je jazzerica Lela Kaplowitz prva Hrvatica toga žanra koja je nastupila u prestižnome njujorškom Carnegie Hallu.

Druga linija sadržaja odnosi se na aktivnost naših autora na međunarodnom planu, što svojim stvaralaštvom poput Nenada Bacha ili grupe Manntra, što utjecajima naših predstavnika na promišljanja i odluke zastupnika Europskog parlamenta u Bruxellesu, što je sada već postala redovita praksa. U ovom prvom broju otkako su unesene promjene u Pravilnik za prijam u redovito članstvo, pozivamo sve koji pripadaju sceni tzv. alternativne glazbe da se prijave. Njihovo se stvaralaštvo po novom stavlja u isti rang s jazzom, duhovnom glazbom i šansonom te zahtijeva bitno manje bodova od ostalih žanrova »popularne« glazbe. Što god mislili o tome o čemu ovdje pišemo ili pak ne pišemo, pišite nam vi na elektroničku adresu cantus@cantus.hr ili se javite na broj telefona 01/48 25 360.

Ugodno čitanje želi vam Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus

2

C ij e l a d e l e g ac ij a H DS – a i H U P – a o t p u t oval a j e 2 5. r u j n a 2019. i z Z ag r e b a u B r u xe ll e s

Petar Grašo i Tonči Huljić s hrvatskim europarlamentarcima Uz dvojicu istaknutih u naslovu, delegaciju su činili skladatelji Darko Bakić i Antun Tomislav Šaban u ime HDS–a, glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec te direktorica Koordinacije kulturnih i kreativnih industrija pri HUP–u Jasminka Martinović

Nenad Marčec, Tonči Huljić, Predrag Fred Matić, Antun Tomislav Šaban i jedan od asistenata u Europskom parlametu u šetnji Bruxellesom Piše: Aleksandra Marković

D

elegacija Hrvatskog društva skladatelja (HDS) i Hrvatske udruge poslodavaca (HUP): Tonči Huljić, Petar Grašo, Darko Bakić, glavni tajnik HDS–a Antun Tomislav Šaban, glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec i direktorica Koordinacije kulturnih i kreativnih industrija pri HUP–u Jasminka Martinović, susrela se 25. rujna u Bruxellesu s hrvatskim europarlamentarcima.

Biljana Borzan, Ruža Tomašić, Željana Zovko, Karlo Ressler, Predrag Fred Matić, Valter Flego i Tomislav Sokol odvojili su vrijeme za tu prigodu koja je važna autorima i kreativcima. Cilj susreta bio je upoznavanje naših europarlamentaraca s potencijalima, ali i problemima s kojima se u Hrvatskoj susreću

autori i sektor kulturnih i kreativnih industrija.

Primjena Direktive »S hrvatskim zastupnicima u Europskom parlamentu razgovarali smo o promjenama koje digitalno tržište donosi za svakoga tko se bavi glazbom. Glazbeni sustav današnjice je složen pa smo im približili taj lanac događanja u kojemu nedostaje ravnoteže između kreativaca i velikih digitalnih kompanija.

Pokazali smo se kao udruga koja prati i razumije europska i svjetska događanja, a vidio sam da imamo i međunarodni ugled, iako dolazimo iz male zemlje. Svi su bili zainteresirani da čuju našu stranu priče, pa se nadam da će susret poslužiti na korist svim kolegama glazbenicima i kreativcima kad se u Europarlamentu bude glasalo o temama važnima za ljude koji žive za ‘pismu’ i od nje«, rekao je Petar Grašo.

Tonči Huljić tom je prigodom izjavio: »Ugodno sam iznenađen informiranošću i stavom naših zastupnika i njihovih pomoćnika. Glazba je biznis, kao i svaki drugi. Ni mi u Hrvatskoj ne bismo trebali od toga bježati. Uvođenje Direktive o autorskom pravu i u naš zakon približit će nas pravednijem tržištu. To će biti mali, ali važan korak naprijed u pokušaju monetizacije sustava interneta i za nas autore, a ne samo za YouTube i Google. Oni na jedan klik nude cjelokupni svjetski repertoar neograničeno i gotovo besplatno, a pritom zgrću ozbiljan novac od reklama.

Važno je održati i sustav naknada za privatno kopiranje i uskladiti trgovinsku politiku. Puno je tema koje smo otvorili s europarlamentarcima za godine koje dolaze. Bitke za sadržaj i ekskluzivna prava na njega između velikih kompanija tek počinju. To je sljedeće polje na kojemu će u digitalnoj sferi svaki pojedinac koji stvara i plasira neka djela trebati

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Hrvatska delegacija uz europarlamentarce Ružu Tomašić (HKS), Karla Resslera (HDZ), Biljanu Borzan (SDP), Tomislava Sokola (HDZ) i njihove pomoćnike u Europskom parlamentu

dobro otvoriti oči. Baš kao i ljudi koji reguliraju pravne procese unutar Europske unije.« Tonči Huljić: »Glazba je biznis kao i svaki drugi«, u obraćanju našim zastupnicima među kojima su Valter Flego (IDS) i Predrag Fred Matić (SDP)

Petar Grašo zna sa ženama; u razgovoru s Biljanom Borzan (SDP)

Najveći poslodavac Ti susreti izaslanstva HDS–a i HUP–a s hrvatskim predstavnicima u Europskom parlamentu organizirani su u sklopu odlično posjećenog događanja Upoznajte autore, na kojem su se autori iz cijele Europske unije susreli s više od 50 europarlamentaraca. Pritom su im, što je ohrabrujuće, iskazali svoju namjeru da rade na daljnjem razvoju autorskog prava na kojem su utemeljene kulturne i kreativne industrije.

Domaćin događanja u Europskom parlamentu bio je europarlamentarac Christian Ehler, a kreativci su se susreli i s predsjednikom Europskog parlamenta Davidom Sassolijem i povjerenicom Europske komisije za digitalnu ekonomiju i društvo Mariyom Gabriel. Cilj događaja bio je pozivanje na utvrđivanje prioriteta za ambicioznu europsku politiku za promicanje kulture, kreativnosti i inovacija. Naime, mnoge studije već su pokazale da su kulturne i kreativne industrije i u Europi treći najveći poslodavac koji pruža više od dvanaest milijuna radnih mjesta, uglavnom mladim ljudima. »Sretan sam zbog otvorene suradnje i zastupnika i njihovih pomoćnika, mladih i neopterećenih ljudi. Odlično razumiju pitanje autorskog prava, a naše informacije ‘s terena’ su važne da razumiju i sam sustav koji u Hrvatskoj potiče glazbu i glazbenike«, rekao je Darko Bakić, zamjenik glavnog tajnika HDS–a i frontmen benda Buđenje.

Tonči Huljić: »Ugodno sam iznenađen informiranošću i stavom naših zastupnika i njihovih pomoćnika.« Na slici s Karlom Resslerom (HDZ)

»HUP se već otprije u zemlji zalaže za uspostavu boljih zakonodavnih i strateških okvira kako

bi se osigurao snažniji razvoj toga gospodarskog sektora koji znatno pridonosi hrvatskom gospodarstvu, a u čijoj su srži upravo autori i kreativci. Osim što je u njemu zaposleno više od 42.000 uglavnom mladih ljudi i što pridonosi s 2,3 posto BDP–u, taj sektor je važan i za očuvanje identiteta naše zemlje. Važno je prepoznati punu vrijednost ovih industrija i intelektualnog vlasništva i stvoriti uvjete za njihov veći i bolji doprinos zapošljavanju, inovacijama, izvozu i kulturi. Zato nam je bilo važno susresti se s hrvatskim predstavnicima u Europskom parlamentu i prenijeti im naše stavove, jer se upravo u Bruxellesu stvaraju i donose propisi koji se odnose i na hrvatsko gospodarstvo«, istaknula je Jasminka Martinović, direktorica Koordinacije kulturnih i kreativnih industrija pri HUP–u.

Korak naprijed Autori su zatražili i ponovnu uspostavu Intergrupe za kulturnu i kreativnu industriju koja je i dosad u Europskom parlamentu bila platforma za razgovore o važnosti autorskog i kreativnog rada i o stvaranju održivog sustava koji će osigurati da kreativci od svojega rada mogu i živjeti.

Glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec je rekao: »Ovaj je susret nastavak brojnih i stalnih aktivnosti Društva na području zaštite autorskih prava na digitalnom tržištu. Stalni razvoj toga tržišta zahtijeva i našu stalnu pažnju, a zajedno s autorima lakše prenosimo poruke ljudima koji odlučuju u Europskom parlamentu. Vjerujem da je ovaj susret važan korak naprijed za suradnju autorske zajednice i novog hrvatskog saziva europarlamentaraca.« 3

I s t r a ž i v a n j e o t k r i l o d a j e m e đ u v i š e o d 10.0 0 0 a u t o r a u H r v a t s ko j t e k 18 % ž e n a

Muzikologinja Hana Breko Kustura odlikovana Redom hrvatskog pletera

Gdje se skrivaju autorice?

P

rof. dr. sc. Hana Breko Kustura dobila je još jedno priznanje za svoj rad.

Naime, u prigodi obilježavanja Dana državnosti, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar–Kitarović početkom ljeta je, 26. lipnja, uručila odlikovanja i priznanja istaknutim pojedincima sa svih područja javnog djelovanja. Rodom Sinjanka, prof. dr.

Naša članica, muzikologinja dr. sc. Hana Breko Kustura, prima Red hrvatskog pletera od predsjednice RH Kolinde Grabar–Kitarović

sc. Hana Breko Kustura, odlikovana je Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske promicanjem hrvatske franjevačke crkvene glazbe te proučavanjem franjevačke baštine i hrvatske književno–povijesne ostavštine. Gostujući u programu Hit radija, Hana Breko Kustura kazala je da joj to priznanje daje poticaj za daljnji rad. »Sretna sam i ponosna, posebno zato što je ovo poticaj i ohrabrenje za naš muzikološki znanstveni rad na području istraživanja hrvatske glazbene baštine crkvenog predznaka u europskom kontekstu koji je sada prepoznat i na nacionalnoj razini. Svim iznimno vrijednim kolegama s kojima je bila čast danas biti, želim da i dalje budemo tihi pregaoci i promicatelji našeg kulturnog i glazbenog naslijeđa. Crkvena hrvatska glazba prethodnih godina bila je na margini istraživanja, a napokon posljednjih godina izlazi u javnost kao posebna struja u povijesti hrvatske glazbe.« (web–portal Ferata) 4

Novu sezonu Hrvatsko društvo skladatelja i njegova stručna služba ZAMP pokrenulo novim poglavljem u predstavljanju domaćega glazbenog stvaralaštva projektom Autorica!, ciklusom emisija na CMC TV–u

Samir Cerić Kovačević

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Posebna struja u povijesti hrvatske glazbe

Blažena četvorica među ženama: predsjednik HDS-a Ante Pecotić, direktor CMC-a Mario Kovač, direktor ZAMP-a Nenad Marčec te voditelj Sektora komunikacije i odnosa s javnošću HDS ZAMP–a Milan Majerović–Stilinović Piše: Aleksandra Marković

N

ovo poglavlje predstavljanja domaćega glazbenog autorstva koje su u rujnu 2019. godine otvorili Hrvatsko društvo skladatelja i njegova stručna služba ZAMP zove se — Autorica! U suradnji s nacionalnom glazbenom televizijom CMC TV, njime se svakog tjedna javnosti predstavlja po jedna žena čiji je rad ostavio važan trag u hrvatskoj glazbi. Videoportreti najpoznatijih hrvatskih autorica glazbe ili tekstova, u pet do deset minuta približit će publici načine skladanja i stvaranja najpoznatijih dama domaće glazbe. Autorica! je prilika da javnost podsjetimo na to da su neke od najuspješnijih pjesama popularne glazbe napisale žene. Posljednjih godina svjedočimo i uspješnom valu mladih kantautorica koje dolaze iz svih dijelova zemlje, a ovaj novi projekt ujedno je i poticaj svima koje tek poči-

nju ili još razmišljaju o pozivu glazbenice, neovisno o godinama.

Dobar odziv Projekt je predstavljen na ekskluzivnom događanju, 12. rujna 2019., u studiju CMC–a u zagrebačkoj Dubravi.

Događanje koje je okupilo brojne glazbenice i autorice, članice Hrvatskog društva skladatelja, otvorili su Mario Kovač, direktor CMC–ja, Marina Ferić Jančić u ime Odjela komunikacija HDS ZAMP–a i muzikologinja Jana Haluza, članica Skupštine predstavnika HDS– a, koja je, između ostalog, predstavila statistiku zastupljenosti žena u Društvu i na glazbenoj sceni. Premijerno su prikazane dvije epizode Autorice! u kojima Vjekoslava Huljić i Mirela Priselac Remi govore o svojem kreativnom sazrijevanju, »ženskom glazbenom pismu«, ali i položaju žena u glazbenoj industriji danas, te o vlastitim iskustvima koja mogu koristiti njihovim mlađim kolegicama. Za kraj, uživali smo u akustičnoj izvedbi Lu Jakelić, 26–go-

dišnje kantautorice koja je izvela svoj posljednji singl Možda, najavivši time svoj prvijenac Sve o čemu sam šutjela. Na događanju su, uz predstavnike medija i partnerskih glazbenih institucija, bile autorice i glazbenice Alka Vuica, Vanna, Valerija Đurđević, Lela Kaplowitz, Sonja Buljan, Elis Lovrić, Željka Veverec, Maja Posavec, Sandra Sagena, Lana Janjanin, Lidija Bajuk, Marina Tomašević, Adrijana Baković i Antonija Šola, koje su na druženju ugostili predsjednik HDS–a Ante Pecotić, glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec te Želimir Babogredac, direktor Croatia Recordsa. »U svjetskim trendovima primjećujem dominaciju žena u glazbi, dok im je u Hrvatskoj još uvijek potrebna određena podrška u ovom poslu«, izjavila je Ivana Vrdoljak Vanna prigodom predstavljanja projekta Autorica!, dok je jazzerica Lela Kaplowitz, uoči nastupa u njujorškom Carnegie Hallu, tom prilikom istaknula inicijativu HDS ZAMP–a kao pozitivan primjer i vjetar u leđa koji će potaknuti još veći broj autorica da se glazbeno angažiraju.

Najuspješnije autorice

Najviše Vaga!

Zanimljivo, najveći broj autorica rođen je u listopadu! Iako brojke ne odaju dojam ravnopravne zastupljenosti, ipak ohrabruje sve veći broj mladih kantautorica koje već postaju nositeljice domaće glazbe — vjerujemo da će svojim primjerom potaknuti i ostale koje tek počinju ili još razmišljaju o pozivu glazbenice, neovisno o godinama. HDS ZAMP će im, ovakvim i sličnim projektima, osigurati potporu i pomoći da svojom glazbom učine svijet ljepšim! Veliko zanimanje medija i glazbenih novinara koji su popratili predstavljanje projekta i o objavljenim podacima iz infografike pisali velike tekstove u Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Večernjem listu, na portalu Žene i mediji, potvrđuje da o toj temi ubuduće treba više govoriti.

Samir Cerić Kovačević

Tom je prigodom predstavljena i infografika Autorice! koja pokazuje zastupljenost domaćih autorica u hrvatskoj glazbenoj industriji, i to prema posljednjim službenim dostupnim podacima službe ZAMP. Iz nje je vidljivo da HDS ZAMP u svojoj evidenciji ima 10.220 članova, a od njih su 1880 (ili 18 %) žene. U redovitom članstvu Društva, situacija je donekle bolja, iako ne i sjajna — među njih 384, broj redovitih članica iznosi 88 i najvećim dijelom čine ga muzikologinje (55), zatim autorice popularne glazbe (18) te autorice klasične i jazz glazbe (15). Najstarija živuća autorica rođena je 1928. godine, a najmlađa 2012. godine: u tih devet desetljeća napisale su tisuće pjesama ili na njima surađivale, od kojih ćemo na mnoge podsjetiti sljedećih mjeseci. Među deset najuspješnijih autora u 2018. nalazi se jedna autorica, Vjekoslava Huljić. S čak 588 prijavljenih djela u bazi HDS ZAMP–a, ona je naša najproduktivnija autorica. Među najuspješnijih sto autora u 2018., nalazi se devet autorica glazbe ili teksta. Kad je riječ o pojedinkama, deset najuspješnijih autorica, također prema službenim podacima iz 2018. čine, abecednim redom njihovih imena: Alka Vuica, Antoni-

ja Šola, Arjana Kunštek, Ines Prajo, Ivana Vrdoljak Vanna, Mia Dimšić, Nina Badrić, Sonja Buljan, Tamara Obrovac te Vjekoslava Huljić. Prema dobnim skupinama, najzastupljenije autorice rođene su sedamdesetih godina 20. stoljeća — za ilustraciju, četiri autorice rođene su 1920–ih, dok je 14 najmlađih članica HDS–a, onih rođenih 2000. i poslije.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Samir Cerić Kovačević

Projekt Autorice! kao i sve ostale inicijative da se istakne uloga žena u hrvatskom umjetničkom stvaralaštvu svesrdno podupire i direktorica Cantusa d.o.o.

Mirjana Matić

Ivana Vrdoljak Vanna sve je istaknutije ime među autoricama u Hrvatskoj te se po zaradi svrstava u prvih deset

5

Intervju s Vjekoslavom Huljić, najproduktivnijom hrvatskom autoricom u popularnoj glazbi

Žene znaju kako srce cijedi, a to je zahvalna tinta Jedina žena koja je, prema podacima ZAMP–a, bila među deset najuspješnijih autor(ic)a u Hrvatskoj i žena koja je otvorila HDS–ov videoserijal Autorica!, govori o načinu svojega stvaranja, suradnji s mnogim izvođačima, kao i o položaju žena na domaćoj pop–sceni Razgovarao: Bojan Mušćet

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

V

jekoslava Huljić najpoznatija je kao autorica stihova za velike hitove koje je skladao njezin suprug Tonči, no raspon njezina djelovanja mnogo je širi. Uključuje i prozna ostvarenja; ove godine publicirala je svoju jedanaestu knjigu Moje ljeto s Picassom. Uspješna je na oba plana, pa ne iznenađuje što je prema podacima ZAMP–a, u prošloj godini bila među deset najuspješnijih autor(ic) a u Hrvatskoj. O elementima koji čine takav uspjeh t e

rasa — toga nema, nasreću. U tome je ljepota i nepredvidivost života. Zagrabim u ocean emocija, da bih pokupila poneki val. A u moru života ima takvih valova koliko hoćeš. Mi pjesnici smo diplomirani sanjari, čitači duša. Za uspjeh je, osim talenta, potreban rad, rad i rad.

A ja jako puno radim, ali radim to što volim. U radno vrijeme i u svako vrijeme. Piscu je radno mjesto unutar duše.

Inspiracija? Nekad je ima, nasreću. To su predivni trenuci kad ostavljaš sve i bacaš se na pisanje. Ali ne treba čekati nadahnuće. I muze su ponekad na godišnjem odmoru. Ali kad radiš, nadahnuće se u nekom trenutku i pojavi. Ne ide uvijek lako, ali i u tom trudu je ljepota stvaranja.« Jake lavice Indikativno je da ste jedina žena među deset najuspješnijih autor(ic)a, a u Top 100 tek ih je devet. Kako sagledavate bavljenje žena kreiranjem pjesama, držite li da postoje neki mehanizmi da budu uspješnije i zapaženije? Smatrate li da ih nešto koči?

Vjekoslava je najplodonosnija hrvatska autorica

6

omjeru inspiracije i radne rutine kaže: »Otkad znam za sebe, pišem. Oduvijek sam znala da ću pisati. San malene djevojčice da postane književnica, ostvario se. Kroz život sam koračala s perom u ruci. I korak po korak, moje su riječi dobivale svoj prostor, svoje knjige i svoje pjesme. Dogodilo se na tom životnom putu da je jedan plavooki skladatelj počeo koračati sa mnom, i to traje više od trideset godina. On je moj vjetar u leđa, ja njegov.

Trudimo se da pjesme koje stvaramo zajedno pronađu svoj život u srcima ljudi, da se ljudi u njima prepoznaju, da čuju što su i sami proživjeli ili bi htjeli doživjeti. Ili izbjeći. Jer pjesme govore o lijepim trenucima, ali i onima manje lijepim. Zapravo, o svemu onom što se da zagrabiti u loncu života. Tabula

Uvijek kažem: kad se rodiš, rodiš se kao čovjek. Kreativnost, nadarenost i stvaralačka moć ne ovise o spolu.

Dobiješ svoj otisak duše, koji je jedinstven kao i otisak prsta. Žene su mnogo puta jači spol, možda ne naizgled.

Ali za mnogo toga za što je kroz povijest muškarcu trebalo malo, žene su se morale mnogo više namučiti. I zato su kao lavice, borbene i jake. Ali žena i krhkošću može mijenjati svijet. Može u muškarcu i upaliti i ugasiti svjetlo. Zapravo, ne znam zašto se uvijek postavlja to pitanje. Zašto se pjesme dijele na muške i ženske, zašto se književnost dijeli na muško i žensko pismo? Imaš dobru ili manje dobru pjesmu, ili knjigu, bez obzira na to tko ju je napisao, muškarac ili žena. Istina, žensko pismo često nosi i drukčiju razinu emotivnosti. Često ljudi prepoznaju moje pismo i moje metafore, osobito žene. Veliki broj žena pronalazi se u tim tekstovima, jer su i same okrznute emocijama o kojim govorim i porukama koje šaljem.

Smatram da se u razvijenim društvima, gdje se drži do intelektualnog vlasništva, i gdje se ono štiti, jednako gleda na muškarce i na žene kreativce. Na ženama je da budu hrabrije i da se ne

boje izići pred javnost sa svojim stvaralaštvom. Talentiranost je prirođena čovjeku, bez obzira na spol.

Ljubav kao motiv Najproduktivnija ste autorica, u bazi imate 588 prijavljenih djela.

Da se bavite samo književnošću, bez glazbene pratnje, biste li u tom razdoblju skupili toliko pjesama otisnutih samo na papiru? Što vam je glavni zamašnjak u kreaciji pjesama?

To je posao od kojega živim. Koji, nasreću, volim. Nikad nisam bila opterećena materijalnim, jer ne trebaš imati škole da bi znao što je u životu najvažnije. Malo mi za sriću triba... Veliko je zadovoljstvo osigurati egzistenciju sa svojih deset prstiju i sa svojom mjerom duše. Objavila sam 11 knjiga, dvanaesta će biti tiskana za Interliber, ali da živim samo od knjiga, teško da bih mogla samo od toga živjeti. No golema radost kad ugledam svoju knjigu u izlogu, vrijedi mnogo više. Za pisanje pjesama motiv je ljubav, radost stvaranja, odgovornost prema ljudima s kojima radim, a još kad mogu i živjeti od toga, mogla bih reći da mi to doista daje zadovoljstvo i smisao.

Stvarate li pjesme ciljano, s mišlju o izvođaču koji će ih interpretirati ili, jednostavno, sa suprugom Tončijem kreirate jedinstvenu skladbu, a onda prema njezinim svojstvima birate izvođača?

U našem slučaju najprije nastaje glazba. Kad čujem pjesmu, ona u meni izazove određenu emociju. Stvorim neku sliku, neki okvir u koji bih mogla ugraditi riječi, opisati neku situaciju, ili trenutak.

Naravno, sve to treba ukalupiti u neku metriku, a taj kalup mora imati emociju.

Treba biti simbioza onoga što skladatelj želi i onoga kako ja to vidim. Ponekad bi Tonči jedno, a ja drugo. Gotovo uvijek imam nekoliko verzija i prijedloga, pa križam, odbacujem, ostavljam.

U mojoj se teci nitko živ ne bi snašao, u toj šumi rečenica. Zapravo, svaka je pjesma borba riječi i emocija, sve kako bi se našlo ono najbolje. Obično znam za koga radim, pa imam u vidu sugestivnost i karizmu pojedinog pjevača.

Rijetko se dogodi da nešto što smo napisali za jednoga, damo drugom izvo-

đaču. To se dogodi kad mislimo da je tako bolje i za njega i za pjesmu. Da bolje leži nekom drugom.

Muška ženstvenost S kojim izvođačima volite osobito raditi i zašto? Odnosno, ima li neka zanimljiva storija da je vaša pjesma baš ‘pogodila’ izvođača otkrivši neku njegovu posebnu stranu ili osobitu interpretaciju?

Prema svakom izvođaču imam odgovornost i nastojim napisati ono što je najbolje za njega i što može najbolje interpretirati. Moj je rukopis u najvećem dijelu karijera Jelene Rozge, Danijele i Magazina, a jaku notu ženstvenosti dala sam u pjesmama za Doris. To je žensko pismo muške snage. Ponosna sam i na veliki uspjeh Petra Graše, za kojega sam napisala velik broj pjesama, iako je i sam autor, i to izvrstan.

Velik mi je gušt raditi za Tonča i Madre Badessu. Taj pogled na svijet u cipelama malomišćanskog mudraca, kojem su osnovni postulati života iće, piće i, ako je baš potrebno, lavur, osobito su me zabavljali. Iz tog opusa proizišla je i Providenca, jedna od meni najdražih pjesama. A da ne govorim o Oliveru i Dva put san umra. Bilo mu je osobito stalo da pjeva tu pjesmu, jer mu je otprve legla i ta emocija obojila je pjesmu za vječnost. Sad ju je Tonči obradio sa Zagrebačkom filharmonijom, a naša kći Hana orkestrirala.

Prezime kao ogrlica Radili ste s obitelji na mjuziklima Pacijenti i Žuta minuta. Kakvo je to iskustvo, kojih se pravila morate držati? I je li obiteljska manufaktura uskladila svoje kvalitete prema vašim očekivanjima?

Tonči i ja radili smo songove u mjuziklu Pacijenti na libreto Mire Gavrana. On je autor glazbe za songove, a ja stihova.

Mjuzikl je totalni teatar, fuzija književnosti, glazbe, stihova, koreografije. Radila sam s neobičnom lakoćom, jer sam pisala o malo drukčijim temama, koje su bile neobično zabavne. Iz tog mjuzikla proizišla je pjesma Ima nešto u tome kad se volimo. Songove su otpjevali, među ostalima, Gobac i Kedžo. Rad

Nedavno ste objavili jedanaestu knjigu

Moje ljeto s Picassom. U kojoj mjeri se pisanje proznih formi razlikuje od pisanja poezije? Na što obraćate pozornost?

Moj tata je lud za mnom, glavna junakinja, Hana, pjevačica je u bendu Faraoni. Pa pjeva pjesmu Jedina Petra Graše; naravno, ondje je Jedini.

Svaki moj rukopis ima moje lice i otisak moje duše, bez obzira na to je li prozna forma ili poezija. To su sve moja lica, s tim da kad pišem na glazbu, ipak se moram držati metrike i biti u suglasju s glazbom, a kad pišem poeziju slobodnog stiha ili prozu, mogu se osloboditi svih okova. Sve je dohvatljivo i ostvarivo i mogu se ponašati kao deus ex machina. Upravljati svojom pričom. Pisanje je plemenita vrsta bijega. I možeš izmišljati do mile volje, bez posljedica.

Jedini, još te ima posvuda, svaki dan je osuda najgora... Prstima kosu bih ti češljala, tvojim tijelom veslala noćima...

I Simpatiju sam stavila u jedan roman za mlade. Znaju me pitati kako mogu napisati muški tekst. Pa, muškarci pišu pjesme za žene, žene za muškarce. To nije ništa neobično. Staviš se u mušku kožu. Hvala Bogu, imam toliko primjera oko sebe da mi se čini da jednako dobro poznajem i mušku dušu. Često stavim u tekst da muškarac pjeva ženi ono što bi ona htjela od njega čuti. Ili što ne bi htjela. Eto, neke od najljepših pjesama napisala sam upravo za muškarce, za Grašu i Olivera. Obično možeš bez problema ženski tekst prebaciti u muški i obratno, ali na primjer pjesma Dva put san umra nikako nije za ženski oblik... Zamislite kako bi nezgrapno zvučalo Dva put san umrla...

Jeste li povremeno svoje heroje ili heroine uvrstili u više formi, npr. u prozno djelo i u neki hit? U kojoj mjeri morate odjenuti tuđe ruho, progovarati iz tuđih usta da biste zadržali poruku koju želite prenijeti? Ako ništa drugo, kako efektno možete napisati skladbu za muškarca?

Prvi put mi netko postavlja to pitanje.

Da, poigravam se svojim pjesmama u proznim djelima. U romanu za mlade

Šegrt Hlapić

S kim ste surađivali u skladateljskom univerzumu osim sa suprugom Tončijem?

Vrlo rijetko sam surađivala s drugim skladateljima. Ali istaknula bih svakako Zdenka Runjića. Radila sam i s Grašom. Napisali smo i song Ljubav sve pozlati za Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Sa Željkom Joksimovićem. A, što me osobito veseli, sa svojim Ivanom i Hanom.

Od pedesetih naovamo bilo je mnogo sjajnih autorica tekstova, od Blanke Chudobe i Maje Perfiljeve do Alke Vuice i Tamare Obrovac. Čije ženske stihove volite?

Imamo zaista sjajne autorice, jake osobnosti. Pjesnikinje. Jako cijenim svoje kolegice. Voljela bih da nas ima što više. Pa da zajedno mijenjamo našu glazbenu scenu nabolje, svojim talentom i ženskim pismom, kad već volimo isticati položaj žena na našoj sceni. Žene znaju kako srce cijedi. A to je zahvalna tinta.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

na mjuziklu za nas je bio izazov, nešto novo. Sa zanimanjem smo pratili i sudjelovali u dinamici stvaranja mjuzikla.

Na mjuziklu Igora Weidlicha i Igora Barberića Žuta minuta, odnosno polumjuziklu, jer ima samo dvoje glumaca, Hanu Hegedušić i Igora Barberića, od kojih Igor Barberić glumi pet likova, radila je cijela obitelj. Tonči, Ivan i Hana skladali su glazbu, a ja sam autorica stihova. Radi se o komediji sa songovima. Nakon premijere u Zagrebu, nedavno je održana premijera i u Splitu, a mi smo se smijali i zabavljali kao da prvi put gledamo. I za Ivana i Hanu to je bila izuzetna prilika da se okušaju kao skladatelji pjesama za mjuzikl. Posebno sam ponosna kao majka što su tako suvereno iznijeli svoje note, pokazujući svoj talent, ali i odgovornost za izazov koji im je povjeren. Nikad ih nismo gurali, sami su se izborili svojim radom i talentom, ali i upornošću. Nije im lako nositi se s tim što kažu tata i mama.

Rekla sam im da im prezime ne treba biti uteg oko vrata. Neka ga nose kao ogrlicu od zlata.

Tonči, Vjekoslava i Hana Huljić u društvu Petra Graše

7

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Umjetnica je s nevjerojatnom lakoćom komunicirala s publikom i članovima benda: violinisticom Lucijom Kaplowitz, pijanistom Joeom Kaplowitzem, kontrabasistom Matom Muntzom i udaraljkašem Garyjem Fritzom

E ver y t h i n g i s P o s s i ble — o r i l o s e 19. r u j n a 2 019. u d vo r a n i Wei l l R ec i t al l e g e n d a r n o g n j u j o r š ko g Carnegie Halla

Sve je moguće

Lela Kaplowitz predstavila se u New Yorku autorskim izvedbama s novog albuma To One, što ga je objavila diskografska kuća PARMA Recordings Piše: Sanja Šimunđija

N

aša Siščanka, jazz pjevačica Lela Kaplowitz (rođ. Danijela Maćešić), predstavila je svoj novi album To One, ni manje ni više nego u Sjedinjenim Američkim Državama — kolijevci jazza. I Duke Ellington i Miles Davis nastupili su u tom istom Carnegiju, davno, davno prije nego što je naša sisačka zvijezda rođena. Prošlo je još dosta godina dok mala Siščanka nije otkrila emisiju «Vrijeme je za jazz«, petkom kasno navečer na Drugom programu HRT–a. Istog se trena zaljubila u sinkopirani afričko–američki ritam. Vjerujem da svatko tko svira neki instrument ili pjeva, bilo profesionalno bilo kao hobi, ima želju i san nastupiti u Carnegie Hallu.

8

Hrvatsko–američka obitelj, supružnici Joe i Lela te kćerka Lucia Kaplowitz,

dokazali su da su snovi ostvarivi i da uz mukotrpan rad mora prije svega postojati vjera u sebe, jer bez vjere u svoje kvalitete, talente i iskustvo, sav je rad uzaludan.

Obiteljska povezanost Slušajući i uživajući u koncertu, pokušavala sam razumjeti lakoću kojom je umjetnica komunicirala s publikom i članovima benda: pijanistom Joeom Kaplowitzem, kontrabasistom Matom Muntzom i udaraljkašem Garyjem Fritzom. Moram istaknuti njihovu obiteljsku povezanost koja je zračila dvoranom i činila predstavljenu glazbu harmoničnom, elegantnom i balansiranom. »Bez ljubavi ne bi bilo tebe, bez ljubavi ne bi bilo mene«, pjevala je Lela dok ju je suprug Joe pratio na klaviru u pjesmi Love Is All There Is. A bez ljubavi ne bi bilo ni njihove kćerke Lucije. Ta mlada talentirana violinistica plijenila je pažnju svojom virtuoznošću, te večeri nije

bila u sjeni majke i oca. Štoviše, pokazala je da je sa svojih četrnaest godina spremna za sve velike dvorane svijeta.

Osim pratnje i solo dionica na violini, Lucia je pjevala prateće vokale uz oca Joea te također pokazala svoje umijeće beat–boxa. Nakon koncerta, pri potpisivanju nosača zvuka, prilazili su joj novopečeni obožavatelji i srdačno čestitali, a meni ushićeno govorili: «Njihova kćerka je fenomenalna, a uz sviranje prekrasno i pjeva, a tako mlada!« Skriveni dragulj Lela i Joe upoznali su se prije petnaest godina u Carnegie Clubu koji se nalazi preko puta Carnegie Halla. On jazz pijanist, Lela jazz pjevačica — ljubav je bila neizbježna. Petnaest godina nakon njihova sudbonosnog upoznavanja, nastupaju u njujorškoj legendarnoj dvorani. To je materijal za dokumentarni film koji se trenutačno snima. Joe je inače vrhunski pijanist, tubist, orguljaš, skladatelj i aranžer koji je 2017. osvojio

nagradu Porin za najbolju jazz skladbu.

O Leli — što više reći!? Talentirana umjetnica koja ima posebnu karizmu, pozitivnost, šarm, prirodnu unutarnju i vanjsku ljepotu i koja sve to dijeli sa svima koje poznaje u zaraznom osmijehu i energiji koja vas jednostavno čini dijelom njezine jednostavne, pozitivne jedinstvenosti. Lelin koncert ne bi bio koncert ako energija koja nas sve povezuje ne bi bila nesebično dijeljena tako da svakoga od nas podsjeti da svi imamo svoje talente, najljepšu i najbolju stranu i da upravo zato što na ovom svijetu ne postoje dva ista DNK–a, odnosno kopija nas, možemo biti najbolji u onom što jesmo. Svaka od jedanaest skladbi koje su Lela Kaplowitz i njezin bend izveli, bila je prožeta posebnim emocijama, sjećanjima i iskustvima. Lela je utjelovljenje vjere u sebe i neodustajanja od svojih ciljeva.

Publika je bila raznolika. Od naše hrvatske zajednice u New Yorku, koja ima najviše članova u cijeloj Americi,

možda nas je bilo pet (!?). Nije ni važno, jer upravo je raznolikost publike dokaz Leline svjetski prepoznate kvalitete, a ne umjetno kreirane slave koja počiva na domoljubnim pretenzijama. Mnogobrojni gosti bili su upravo nasljednici začetnika jazza — Afroamerikanci.

Ovacije i divljenje koje je dobila od njih tijekom večeri dovoljno govore o skrivenom dragulju koji imamo mi Siščani, naš grad i cijela Hrvatska.

Veliki pothvat

smo toliko šturi i škrti na emocijama i priznanjima kad se radi o nama samima, Siščanima — uvijek vrijednim, poštenim i skromnim ljudima? Zašto svi drugi vide i cijene naš uspjeh, a mi sami ga uporno ignoriramo i omalovažavamo? Zašto se bojimo sami sebi priznati da smo uspješni, talentirani, dobri, jer jesmo, jer imamo bogatu povijest, tradiciju, znanje, jednostavnost, čisto srce, strast i temperament, perfekcionizam. Ali… ako sami tako ne razmišljamo, ako objektivno ne sagledamo naše najbolje strane, ne prezentiramo ih u najljepšem svjetlu, možemo s tugom gledati da smo, nepošteno, negdje na dnu ljestvice naše samospoznaje. Možda će upravo Lelin uspjeh potaknuti gradske oce i majke da što više promiču svoja bogatstva.

Slika naše sopranistice Zinke Kunc– Milanov stoji u Metropolitan Operi u New Yorku. Proslavljena Zagrepčanka svoju je karijeru najvećim dijelom izgradila upravo ondje. S obzirom na to da je Lela jedna od samo nekoliko Hrvatica koje su nastupile u Carnegie Hallu, s dužnim poštovanjem smijem li pitati hoće li dobiti barem intervju u našim sisačkim kulturnim stranicama, jer posebna je čast bila biti Siščankom u New York Cityju! Hvala Leli i njezinoj obitelji!

«Lelin me koncert u Carnegie Hallu dobro prodrmao. Sigurno je jedan od najboljih koncerata na kojima sam bio nakon dugo vremena. Njezina je glazba čarobna, a majstorski su joj parirali svi članovi benda u akustičnoj postavi. Od prvog do zadnjeg tona njezina nam je glazba, svima u publici, pružila širok spektar pozitivnih, toplih i mirnih osjećaja o životu, što je iskustvo učinilo jedinstvenim, a jazz glazbu podiglo na novu razinu.« (Carlo Nicolau, skladatelj, violinist — Razorhead Music, New York)

»Bila je to sjajna večer u Carnegie Hallu! Lela je pružila fantastičnu izvedbu, prekrasnu energiju i zvuk koji zaista nadahnjuje. Pjesme su zadivljujuće, osjećate se kao da ste dio predstave. Jedva čekam sljedeći!

Kakva noć!« (Mark Saladino, jazz pjevač, New York)

»U četvrtak, 19. rujna, nastup u Carnegie Hallu bio je izvrstan! Aranžmani pjesama s albuma To One bili su

vrlo lijepo prilagođeni akustici dvorane Weill Recital. Lelin je glas bio u središtu pozornosti, a njezin nastup magnetski. Joe, Lucia, Gary i Mat bili su predivni u sporednoj ulozi i u solističkim trenucima. Osobno, najdraži su mi segmenti bili interaktivni dijelovi programa s publikom — bili su zabavni, jedinstveni i definitivno su ostavili trajan dojam.« (Danielle Lewis, A & R predstavnik, PARMA Recordings, North Hampton)

»Kakav spektakularan početak našeg ciklusa za umjetnike Fall 2019!

Lela je uistinu prirodna pjevačica.

Istinski sam uživao u svakoj minuti koncerta.« (Malcolm Moon, asistent za marketing — DCINY, New York)

»Lela i njezin bend bili su vrhunski!

Odveli su me na glazbeno putovanje!«

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

I

ako je u gledalištu možda bilo pet Hrvata, upravo je raznolikost publike dokaz Leline svjetski prepoznate kvalitete, a ne umjetno kreirane slave koja počiva na domoljubnim pretenzijama

(Eric Soto, skladatelj, tekstopisac, glazbeni producent)

Danijel Mirkov/Dani Blue

Nažalost, očekujući njezin dolazak u New York, ni na jednom sisačkom portalu, u tisku, turističkoj prezentaciji grada, ni jednom riječju nigdje nije spomenuta, niti se igdje pisalo o njezinu velikom pothvatu. Jer, budimo iskreni, koliko je Siščana nastupilo u velikoj svjetskoj dvorani poput Carnegie Halla? To je velika promocija cijele naše države, a i našeg uspavanog grada. Zašto

Vrhunac karijere na početku nove sezone: Lela Kaplowitz ovoga rujna u Carnegie Hallu; predstavila je svoj novi album To One ni manje ni više nego u New Yorku — kolijevci jazza

9

Intervju s autoricom nove hrvatske opere U potrazi za plavom pticom, Oljom Jelaskom, u povodu praizvedbe opere na ovogodišnjim 44. Osorskim glazbenim večerima

Potraga za plavom pticom kao metafora za sreću BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Na praizvedbi 23. srpnja 2019. u osorskoj katedrali sudjelovali su operni pjevači (sopranistice Lidija Horvat–Dunjko, Irma Dragičević i Tanja Ruždjak, mezzosopranistica Martina Menegoni, tenor Siniša Galović, bas–bariton Matija Meić i bas Toni Nežić) uz instrumentalnu pratnju Cantus Ansambla pod ravnanjem Berislava Šipuša Razgovarala: dr. sc. Zdenka Weber

U

osorskoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u sklopu 44. Osorskih glazbenih večeri praizvedena je 23. srpnja nova, druga komorna opera hrvatske skladateljice Olje Jelaske. U izvedbi su sudjelovali operni pjevači: sopranistice Lidija Horvat–Dunjko, Irma Dragičević, Tanja Ruždjak, mezzosopranistica Martina Menegoni, tenor Siniša Galović, bas–bariton Matija Meić i bas Toni Nežić, uz instrumentalnu pratnju Cantus Ansambla pod ravnanjem Berislava Šipuša.

Prva žena

Splićanka Olja Jelaska prva je predavačica–skladateljica zaposlena na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

10

Splićanka koja je na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu diplomirala na Teorijsko–nastavničkom odjelu 1992. godine te dvije godine poslije završila i studij kompozicije u razredu akademika Marka Ruždjaka, vratila se nakon osamnaest godina rada na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu u hrvatsku metropolu i od 2016. predaje na instituciji na kojoj je visokoškolski obrazovana kao prva profesorica među skladateljima. Skladbe Olje Jelaske često su na koncertnim programima solista i ansambala u Hrvatskoj, a izvođene su i u inozemstvu, dok nagrade Josip Štolcer Slavenski i Vladimir Nazor kao i Nagrada HAZU–a i Porin potvrđuju priznanja dobivena od stručnih žirija. Upoznavanje glazbe autorice pedesetak pretežito komorno– glazbenih opusa omogućuju i dva objavljena autorska nosača zvuka na kojima su snimke 14 djela. Prvi nosač zvuka objavljen je u seriji Hrvats k i

suvremeni skladatelji, a drugi — Vjetar u planini Karmel — »živa« je snimka koncerta održanog 15. svibnja 2017. u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. CD–ove su objavili Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus d.o.o. Sa skladateljicom sam razgovarala neposredno nakon osorske praizvedbe njezine nove komorne opere koja je dobila potporu Ministarstva kulture i kao narudžba Osorskih glazbenih večeri predstavljena je publici kao koncertantna izvedba, tek s naznakama scenske vizualizacije, i to zahvaljujući posebno za praizvedbu izrađenim kostimima koje su dizajnirale studentice diplomskog studija Tekstilnog i modnog dizajna, smjer Kostimografija Tekstilno–tehnološkog fakulteta.

Osorska je publika imala čast i zadovoljstvo prvi put čuti izvedbu vaše komorne opere koju ste naslovili U potrazi za plavom pticom. Vašom prethodnom, komornom operom Komorni trio, diplomirali ste 1994. godine kompoziciju u klasi akademika Marka Ruždjaka na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

Kako biste pojasnili afinitet upravo prema komornom obliku glazbeno–scenskog djela?

Ideju da napišem komornu operu U traganju za plavom pticom imala sam zaista već jako dugo. Rekla bih da je, kao što je to bio slučaj i s komornom operom Komorni trio, tekstualni predložak bio presudan za odabir upravo komornog oblika. Ta filozofska bajka, prema čijim je motivima Sanja Ivić napisala izvrstan libreto, nije zahtijevala »veliki« zvuk, nego intimniji pristup, jer se radi o mladom paru u potrazi za plavom pticom kao metafori za sreću. Prema sadržaju teksta i temi, u mogućnosti sam odrediti koju će formu i koju veličinu imati novo djelo. Dakako da postoji mogućnost da u budućnosti napišem i operu koja neće biti komornog tipa.

Premda ste studirali kod akademika Ruždjaka, vaša glazba ipak pripada nekim drugim određenjima i izvorima inspiracije. Kako to tumačite?

Od svojega sam profesora Marka Ruždjaka dobila izvanredne temelje, jednako u zanatskom smislu kao i u odnosu

Kakav je vaš odnos prema europskoj skladateljskoj tradiciji? U nekim sam svojim emisijama na temu Claude Debussy i hrvatska glazba koje su emitirane na Trećem programu Hrvatskoga radija u ciklusu Tragom glazbe puštala i snimke vaših skladbi, nalazeći u njima elemente usporedive s francuskim uzorima. Kako vi doživljavate općenito francusku glazbu i konkretno Debussyjevu?

Kao i svi akademski skladatelji, prošla sam sustav glazbenog obrazovanja u kojem sam imala priliku dobro upoznati europsku skladateljsku tradiciju.

Smatram to izuzetno važnim jer vam to znanje daje dubinu, visinu i širinu u poimanju glazbe, više nego bilo koja druga vrsta glazbe. Sve intelektualno, emocionalno i duhovno naslijeđe koje ta tradicija nosi ostaje negdje zapisano u memoriji. Poznavanje te tradicije je čvrst temelj na kojem je moguće graditi svoje svjetove. Istina je da mi je francuska glazba bliska, ali osobno ne bih posebno isticala Claudea Debussyja.

Mislim da je razlog tome mediteranski štih, neka veza koju osjećam s obzirom na svoje korijene. No u procesu skladanja to je više podsvjesni proces nego moje svjesno prianjanje uz tu tradiciju.

Način rada Kad se odlučujete pisati novo djelo, što je presudno: vaš osobni poticaj ili ste poticani narudžbom i skladate za nekoga konkretno?

Poticaj ponekad dođe od kolega/prijatelja i s nekima od njih imam dugogodišnja prijateljstva. Ponekad je u pitanju osobni poticaj jer imam popis želja za koje instrumente/sastave želim pisati. A ponekad se dogode i narudžbe. Nema pravila u tim odlukama.

Postoje li neki instrumenti koje volite više od drugih?

Ne bih mogla izdvojiti instrumente koje volim manje ili više. U nekim bi se razdobljima nanizale skladbe sličnog sastava pa bi se iz toga moglo zaključiti da neke instrumente volim više. Ali nije tako. Zanimaju me kombinacije instrumenata, različiti sastavi i njihove međusobne mogućnosti.

Kako biste opisali svoj način skladateljskog rada?

U početku najveći dio vremena samo razmišljam o novoj skladbi, i to ne za klavirom, nego obično za stolom. Prazni, bijeli papir svaki mi je put vrlo uzbudljiva etapa rada jer osjećam polje mogućnosti. I dok se krećem samo mislima po tom papiru, čini mi se kao da lebdim u nekom međuprostoru. Zatim počnem raditi skice, počinjem pisati ovisno o tome za koga ili koje instrumente, sastav ili orkestar skladam.

Tako ulazim u proces koji se onda razvija. A poslije toga osjećam da ne tragam više ja za materijalom, nego da je sadržaj preuzeo mene.

U kojoj su mjeri usavršavanja u Poljskoj i Njemačkoj utjecala na vaš stil i način skladanja?

Ljetni seminari u Poljskoj i Njemačkoj bili su mi dragocjeno iskustvo. Mladom skladatelju je svakako potrebno makar i nakratko otići iz domicilnog okruženja u neko drugo i promatrati koliko ta druga sredina rezonira s vama. Ti su seminari trajali dva ili tri tjedna, što nije dovoljno za neki dublji utjecaj. Stilove koje sam ondje upoznala je sve ono što sam imala prilike čuti i na Muzičkom biennalu Zagreb. Ali na razini upoznavanja drugih skladateljskih osobnosti i njihova načina skladanja, kao što su Luka Lombardi ili Martin Bresnick, bila su mi to svakako vrlo vrijedna iskustva.

Bez diskriminacije Postoje li razlike u poziciji skladateljice za razliku od skladatelja u odnosu na uključivanje u glazbeni život i nalaženje mogućnosti za izvedbe?

Skladateljica i libretistica uz pjevačku podjelu »odjevenu u skice«, odlična zamisao »papirnatih« kostima studenata zagrebačkog TTF–a

Mislim da nema razlike među nama u tom smislu. Društvo općenito jest patrijarhalno, ali osobno u glazbenim krugovima nisam nikad doživjela da bi me

bilo tko diskriminirao na bilo koji način.

Na studiju kompozicije diplomirala sam prije 25 godina i od tada do danas ipak se mnogo toga promijenilo. Danas je pojava skladateljica na sceni uobičajena, nije iznimka. Što vama znači dobivanje nagrada?

Nagradu je uvijek ugodno primiti, osobito kad dolazi od kolega ili strukovnih udruga ili organizacija. I one su poticajne, osobito u razdoblju kad se izgrađuje osobnost, ali i poslije, kao potvrda rada. Netko prepozna vaš rad i nastojanja. U mojim počecima nagrade su mi bile možda važnije kako bih prebrodila neke kratkotrajne stvaralačke krize. Sada na to gledam malo zrelije, jer prava motivacija dolazi iznutra, a ne izvana.

Glazba za šire krugove slušatelja ili glazba za stručnjake — što je vama važnije?

O tome ne razmišljam niti mislim da bi to bilo pravo usmjerenje za skladatelja. Rekla bih da glazbu pišem najprije za sebe. Ako se meni sviđa to što radim, postoji mogućnost da se svidi i nekome drugome. Meni je važan osjećaj, dok skladam, da sam na nekom svojem umjetničko–kreativnom putu.

Možda je to pomalo i autističan stav, ali kad u sebi pronađete to mjesto iz kojega izlazite van, onda je ta druga strana koja prima glazbu manje važna.

Kultura kao ukras Kakve su mogućnosti za objavljivanje glazbenih djela danas u Hrvatskoj?

Budući da kultura općenito u ovom društvu jako pati, sigurno bi se i u izdavaštvo trebalo mnogo više ulagati.

Objavljena su dva nosača zvuka s vašim djelima. Jeste li time zadovoljni i kakva su vaša iskustva u odnosu na disperziju novih djela danas kod nas i u svijetu?

Ovo je na neki način nastavak na prethodno pitanje. Da, voljela bih da imamo više mogućnosti za snimanja i za objavljivanje novih nosača zvuka. Cantus d.o.o. trudi se i zaista se brine o nama skladateljima; nije u tome problem. Žao mi je što društvo i dalje tretira kulturu kao ukras, a ono što se ulaže u kulturu čini se kao trošak. Dok se ne promijeni svijest o potrebi mnogo većeg ulaganja, teško da će se nešto znatnije promijeniti.

Smatrate li da je hrvatska glazba dovoljno promovirana u inozemstvu?

Postoje znatni pomaci u tom pogledu danas u odnosu na prethodna razdoblja, iako to zacijelo nije ni lagan ni jednostavan posao. Određeni ljudi ipak rade velike korake na tom području. Uvijek osjetim zahvalnost kad vidim promociju hrvatske glazbe u inozemstvu.

Tanja Ruždjak, Matija Meić i Martina Menegoni uz Cantus Ansambl i dirigenta Berislava Šipuša u prizoru opere Potraga za plavom pticom Olje Jelaske

Jeste li zadovoljni vlastitom pozicijom u hrvatskom glazbenom životu?

O tome ne razmišljam. Osobno nastojim biti fokusiranija na ono što radim u određenom trenutku kako bih mogla dati svoj maksimum. Meni vanjština uopće nije bitna.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

na njegov način skladanja kao mogući primjer. Kao učitelj imao je izvrsnu osobinu; u odnosu na skladbe koje sam mu donosila, on je obično sebe ostavio po strani i na taj način mi davao slobodu i širinu da kao mlada skladateljica preispitujem i upoznajem sebe i svoje granice, a to je značilo da je moguće da u budućnosti neću ići njegovim putem.

Ono što je njemu bilo važno bilo je da i taj moj put, drugačiji od njegova, bude autentičan, odnosno da izvire iz mene.

I u tom smislu, za njegova života, bio je gotovo na svim mojim praizvedbama i uvijek mi je bio podrška. Doista ne mislim da je nužno da učenik nastavi putovima svojega učitelja, a i život pokazuje različita iskustva.

Očinski stav Kako biste opisali smjer kretanja suvremene glazbe danas?

Ne usuđujem se davati prognoze o razvoju suvremene glazbe. Internet je donio velike promjene u svemu. Sada informaciju možemo dobiti s bilo kojeg kraja svijeta i to je utjecalo i na glazbu.

Ako možda mislite na pitanje o stilovima glazbe, to je vrlo velika tema. Često sam razmišljala kako favoriziranje određenog stila ulazi u jedan uski sustav vrednovanja, a to posljedično dovodi do suženog područja na kojemu je moguće izraziti vlastitu autentičnost.

Drugim riječima, dopuštajući svu tu raznolikost stilova skladanja koja ionako postoji u životu, pokazujemo da smo spremni to prihvaćanje različitosti primijeniti i na druge aspekte života. A mogućnosti svakog skladatelja u kreativnom smislu su vrlo velike, ovisno o osobnim sklonostima.

Pitanje koje je možda bilo potrebno postaviti na početku razgovora: kad ste shvatili da ste skladateljica?

Prvi kontakt s nekim tko je u meni vidio ozbiljne predispozicije za studij kompozicije bio je prof. Stanko Horvat, kod kojega sam pohađala predmet Osnove kompozicije na trećoj godini studija teorije. Njegov očinski stav kojim je pratio moje prve skladbe i razgovor s njim na kraju te godine o mojim mogućnostima, bili su presudni za moj odabir studija. Tada još nisam mislila da je to moj poziv za cijeli život, jer sam željela biti profesorica. Ali krenula sam korak po korak i ljubav prema kompoziciji se postupno rasplamsavala. Nakon prijemnog ispita, ušla sam u razred prof.

Ruždjaka i učeći od njega provela četiri godine najzanimljivijeg dijela studija.

11

4 4 . O s o r s ke g l a z b e n e ve č e r i , 16 . s r p n j a — 18 . ko l ovo z a 2 019.

Hrvatska glazba na osorskom festivalu Ovoga su ljeta na 44. Osorskim glazbenim večerima predstavljene četiri nove skladbe manjeg opsega i jedno glazbeno–scensko djelo

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

O

tkako se održavaju, a ovoga je ljeta to bilo 44. put, Osorske glazbene večeri posvećuju pozornost izvođenju djela hrvatskih skladatelja, kao i naručivanju novih skladbi i njihovu praizvođenju na festivalskim koncertima. Utemeljitelj

ljetnih glazbenih svečanosti u slikovitom Osoru koji spaja otoke Cres i Lošinj, ugledni televizijski redatelj Daniel Marušić (1931.–2009.) odredio je izvođenje hrvatske glazbe kao jedan od prioriteta i od početka tražio da svaki solist ili ansambl, domaći ili strani, obavezno na program uključi neko hrvatsko skladateljsko ime. Nakon njegove smrti prije deset godina, nastavljeno je s tom praksom, a budući da Ministarstvo kulture RH svake sezone osigu-

Ansambl Bojana Čičića na povijesnim glazbalima nazvan Illyria Consort ima za cilj istražiti i svijetu predstaviti probranu glazbu 17. i 18. stoljeća s područja Mletačke Republike i Austro–Ugarskog Carstva, kojima su u to doba pripadali dijelovi današnje Hrvatske

U

temeljitelj ljetnih glazbenih svečanosti u slikovitom Osoru koji spaja otoke Cres i Lošinj, ugledni televizijski redatelj Daniel Marušić (1931.— 2009.), od početka je tražio da svaki solist ili ansambl, domaći ili strani, obavezno na program uključi neko hrvatsko skladateljsko ime

12

rava financijska sredstva za narudžbe skladateljima, broj u Osoru praizvedenih novih partitura logično raste i danas je već moguće govoriti o više od 350 u Osoru prvi put izvedenih novih djela.

Kako je riječ o festivalu koji ugošćuje pretežito soliste i manje komorne sastave, tako su i novonastala djela pretežito solistička i komorno–glazbena.

Osim toga, svako je festivalsko izdanje posvećeno nekom od hrvatskih skladateljskih imena, što znači uključivanje većeg broja skladbi odabranog autora na koncertne programe. Dakako, takva orijentacija festivala itekako raduje suvremene hrvatske skladateljice i skladatelje i za svako se ljeto naručuje uglavnom po pet novih djela. Upravo je zato utemeljitelj Osorskih večeri Daniel Marušić ove godine, u povodu desete obljetnice smrti, bio posebno apostrofiran pa su i 44. Večeri bile njemu posvećene.

Pjevna misa Na petnaest koncerata od 16. srpnja do 18. kolovoza zazvučalo je ovoga ljeta u osorskoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije 17 skladbi hrvatskih autora, i to jednako baštinjenih djela, dakle ostvarenja iz prošlosti, kao i naslova autora 20. stoljeća, a petero suvremenika imalo je čast u Osoru doživjeti praizvedbe svojih najnovijih ostvarenja. Već je na svečanom otvorenju 16. srpnja bilo moguće spominjati vezu skladatelja s Hrvatskom, budući da je na programu bila Missa Dalmatica austrijskog skladatelja belgijskog podrijetla Franza von Suppéa (1819.–1895.) koji je rođen u Splitu. Praizvedba njegova mladenačkog vokalno–instrumentalnog duhovnog djela bila je u Zadru, 13. rujna 1835. godine. U Osoru je Suppéovu Missu Dalmaticu na desetim Večerima izvodio austrijski zbor Pro arte, 14. srpnja 1985., a ovoga su ljeta pod ravnanjem mladog i nadasve agilnog dirigenta Vetona Marevcija pjevali Muški zbor HRT–a i solisti Domagoj Dorotić, tenor te Ljubomir Puškarić i Leon Košavić, baritoni, s Mariom Penzarom za orguljama. Koncert je bilo moguće pratiti na Trećem radijskom i na Trećem televizijskom programu HRT–a, a dojam je bio krajnje pozitivan, budući da je vrlo pjevna i nadahnuto skladana misa ostvarena u punoj koncentraciji i s očitim oduševljenjem svih sudionika izvedbe.

Staro i novo Od starijih skladateljskih imena, pozornost je bila posvećena i 200. obljetnici rođenja autora prve hrvatske opere i korifeja hrvatske nacionalne glazbe Vatroslava Lisinskog (1819.–1854.), pa su izvedena njegova dva djela: zborska skladba Noć u maestralnoj izvedbi britanskog vokalnog okteta Voces 8 (6. kolovoza), a jednu mazurku Lisinskog na program je uključila i švicarska pijanistica Rahel Senn (16. kolovoza).

Da gitaristi rado sviraju romantične glazbene umotvorine Varaždinca Ivana Padovca (1800.–1873.) dobro je poznato, a vrsni Krešimir Bedek svoj je recital 18. srpnja i počeo razigranim Varijacijama na Schubertov Trauerwalzer, op.

4 koje je Padovec ispisao 1831. godine za života u Beču, inspiriran Schubertovim Valcerom za klavir u As–duru,

U

praizvedbi opere Olje Jelaske U potrazi za plavom pticom, sudjelovali su vokalni solisti Lidija Horvat– Dunjko, Tanja Ruždjak, Martina Menegoni, Irma Dragičević, Matija Meić, Toni Nežić i Siniša Galović, lokalna lošinjska klapa Čikat i Cantus Ansambl, svi pod vodstvom Berislava Šipuša

D 97. Iz ostavštine koju rado oživljavaju glazbenici posvećeni starijoj glazbi, u Osoru se na posljednjem koncertu 18. kolovoza mogla čuti i glazba Stratika, Sorkočevića i Giornovichia/Jarnovića, u izvođenju ansambla The Illyria Consort pod umjetničkim vodstvom violinista Bojana Čičića.

Gosti iz Njemačke, puhački kvintet Acelga, koji je muzicirao 30. srpnja, prihvatio se izvođenja Puhačkog kvinteta Srđana Dedića iz 2015. godine, u kojemu je skladatelj, prema vlastitim riječima, oduševljen sastavom od pet različitih instrumenata, proveo »svoje istraživanje bezbrojnih mogućnosti koje taj briljantni sastav pruža«. Tehnički vrlo sigurni puhači izveli su Dedićevo djelo s mnogo angažmana, pa bi i autor zacijelo trebao biti zadovoljan ishodom.

Vizionarska ideja Za razliku od Srđana Dedića koji nije došao u Osor, na Festivalu je nekoliko dana boravio Berislav Šipuš, budući da je ravnao Cantus Ansamblom u praizvedbi nove komorne opere U potrazi za plavom pticom Olje Jelaske. Tako je mogao primiti i pljesak nakon što su na koncertu 1. kolovoza violinistica Ka-

tarina Kutnar i pijanistica Katarina Krpan pomnim uživljavanjem odsvirale njegove Tri priče iz slijepe šume, svojevrsnu doradu Fantazije za violinu i klavir iz 2004. godine, sada kao dovršeni duo za violinu i klavir, predan na izvođenje mladoj zvijezdi u usponu Katarini Kutnar.

Doista vizionarska ideja Daniela Marušića koja se nastavlja kao zahtjev da na svakom koncertu bude neko djelo iz pera hrvatskog autora, pokazuje se osobito pohvalnom kad gostuju vrhunski inozemni glazbenici koji ponuđenoj partituri očito pristupaju s punim poštovanjem i krajnje profesionalno. Najnoviji slučaj doista izuzetne interpretacije glazbe hrvatskog skladatelja bila je izvedba Papandopulovih Osam studija za klavir, koje je na recitalu 28. srpnja majstorski i tehnički bravurozno svirao ruski pijanist Andrej Gunjin. Krajnje profesionalni pristup uvježbavanju djela novijeg datuma moguće je istaknuti i u slučaju Zagrebačkog kvarteta koji je 8. kolovoza na prvo mjesto svojega programa, a prije Beethovena i Ravela, uključio Klasični vrt Marka Ruždjaka. Publika je dugim pljeskom pozdravila ugledni sastav i očito dobro primila zanimljivu glazbu.

Pisanje uz nadoknadu Za 44. Osorske glazbene večeri osigurana je već tradicionalna financijska pomoć Ministarstva kulture, namijenjena posebno skladateljima ili skladateljicama čija će nova djela u Osoru doživjeti praizvedbu. Zapravo bi bilo zanimljivo znati koji su kriteriji odabira autora kojima se ukazuje ta čast i pruža mogućnost za pisanje novog uz nadoknadu, jer činjenica da unaprijed pouzdano znaju tko će ga, kada i gdje praizvesti, nedvojbeni je pokretač za skladateljski rad.

Ovoga su ljeta na 44. Večerima predstavljene četiri nove skladbe manjeg opsega i jedno glazbeno–scensko dje-

lo, komorna opera U potrazi za plavom pticom Olje Jelaske. O novim zapisima Ivane Kiš i Frane Đurovića, skladbi za gitaru naslovljenu Supertramp’s Journal Ivane Kiš, čija su tri stavka tek lapidarni iskazi potencijalnih razrada najavljenih tema, koji su u izvedbi Krešimira Bedeka dobili pristojnu realizaciju, te o duu za violinu i klavir koji je Frano Đurović naslovio Djevojčice će ti pričati o svojim snovima, ako je to skladateljeva posveta dvjema Katarinama: violinistici Kutnar i pijanistici Krpan, koju su one interpretirale s vidnom željom da se svide i one same, ali i djelo, teško je pisati s osobitim udubljivanjem jer je i glazba prilično površinska. Druga dva naručena i praizvedena djela: Nokturno za komorni sastav Franje Klinara, koji su pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera 21. srpnja izveli članovi Cantus Ansambla, te duo za flautu i klavir s poetskim naslovom Tu alma y la mia Dubravka Palanovića, posvećen flautistici Renati Penezić i pijanistici Zrinki Ivančić Cikojević (praizveden 25. srpnja), bit će vjerojatno trajnije uključivana na koncertne programe. Mladi Klinar i nešto stariji Palanović skladanjem se bave iz očitog unutarnjeg poriva da glazbom izraze duševna stanja i postignu kod slušatelja emocionalne reakcije, a skladateljsko–tehnički su, dakle zanatski, osposobljeni za suvislo oblikovanje svojih zvučnih fantazija. Osobito su se mogle već pri prvom susretu osjetiti osjećajne mijene i razrađeni karakteri melodijsko–harmonijskog pripovijedanja o »mojoj i tvojoj duši« u tri stavka kojima je Palanović flauti pružio mogućnost iskazivanja instrumentalnih i jednako tako glazbeničko–interpretativnih kvaliteta.

Poluscenska opera Praizvedba pak nove, druge komorne opere iz pera skladateljice Olje Jelaske inspirirane tekstom francuskog simbolista Mauricea Maeterlincka Plava ptica, koju su hrvatska skladateljica i njezina

Z

a 44. Osorske glazbene večeri osigurana je već tradicionalna financijska pomoć Ministarstva kulture, namijenjena posebno skladateljima ili skladateljicama čija će nova djela u Osoru doživjeti praizvedbu BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Trenutačno najtraženiji barokni violinist Bojan Čičić svoj godišnji odmor između nastupa mahom u Londonu, koristi radno, muzicirajući na ljetnim festivalima svoje prve domovine Hrvatske

libretistica Sanja Ivić naslovile U potrazi za plavom pticom i koncipirale u osam slika, pobudila je znatno zanimanje i protekla u vrlo ugodnom ugođaju susreta s inspiriranom glazbom. U izvedbi koja je bila tek poluscenska, kostimirana, ali osuđena na vrlo skučen prostor ispred oltara (jer je znatan dio zauzimao prateći orkestar), sudjelovali su vokalni solisti Lidija Horvat–Dunjko, Tanja Ruždjak, Martina Menegoni, Irma Dragičević, Matija Meić, Toni Nežić i Siniša Galović, zatim lokalna lošinjska klapa Čikat i Cantus Ansambl, svi pod vodstvom Berislava Šipuša. Nije često da se hrvatski skladatelji prihvaćaju zahtjevnog zadatka pisanja glazbeno–scenskog djela pa je Olja Jelaska očito jedna od rijetkih hrabrih i poduzetnih autorica koja se upušta u takav izazov. Prema onome što smo čuli, a možemo i poželjeti da nova komorna opera zaživi i na pozornici, hrvatska je operna suvremenost obogaćena sadržajno aktualnim i glazbeno uspješnim naslovom, a to što je i prikladan osobito

Velika satisfakcija za uložen trud skladateljima čija su djela izvođena na Osorskim glazbenim večerima je mnogobrojna publika koja dolazi u Osor iz raznih turističkih središta otoka Cresa i Lošinja

za mlađu publiku moglo bi djelu osigurati i trajniju budućnost.

Festivalska praćenja Budući da je praćenje ljetnih glazbenih festivala na jadranskoj obali očito prepušteno publicistima koji u festivalskim gradovima žive ili pak u njima u vlastitom aranžmanu ljetuju, a nerijetko se izvješćivanje prepušta novinarima bez obzira na užu specijalnost, pa su to često i osobe bez znatnije glazbene naobrazbe, jer u novim uvjetima tržišne ekonomije redakcije medija, pa tako i dnevnih novina, više ne šalju svoje izvjestitelje na kulturna događanja, što je u bivšem sistemu bila uobičajena praksa, mnogi su ovoljetni koncerti bili tek doživljaj za nazočne slušatelje, a mnogo su manje dio informiranosti širih krugova čitatelja koji bi zacijelo rado znali

što, tko i gdje izvodi. Posljedica takvog odnosa je činjenica da u dnevnom tisku ne nalazimo osvrte ni relevantne recenzije kulturnih programa, pa onda ni glazbenih, a festivali dobivena sredstva ulažu isključivo u realizaciju programa, ne uzimajući u obzir potrebu medijskog praćenja ili možda potrebu ulaganja dodatnog napora da se osiguraju sponzori koji bi svojim prilozima omogućili pokriće troška boravka glazbenih pisaca na festivalskim događanjima. Ali u općoj nebrizi za isticanje vrsnosti i za eventualna priznanja onima koji ulažu znatan trud u izvođenje zahtjevnijih umjetničkih programa, to je očito raširena boljka i trebat će pričekati ponovno rađanje svijesti o nužnom kritičkom praćenju kako bi se podizali kriteriji i kako bi, pogotovo oni najuspješniji, umjetnici na području klasične glazbe dobili javnu satisfakciju.

13

H r v a t s k a g l a z b a i g l a z b e n i c i n a j u b i l a r n i m 70. D u b r o v a č k i m l j e t n i m i g r a m a (10. s r p n j a — 2 5 . ko l o v o z a 2 019. )

Propušten slavljenički glazbeni ditiramb Ovogodišnje su 70. Dubrovačke ljetne igre ostale u okvirima standardnog i ničim posebno obilježenog obljetničkog karaktera

D

ubrovačke ljetne igre su dubrovačka i hrvatska najvažnija kulturna manifestacija koja je u sedamdeset godina stekla ekskluzivnim programima i umjetničkim dosezima ugled u cijelome svijetu. Tijekom tih godina mnoga

velika strana i domaća glazbenička imena sudjelovala su u programima Igara i pronosila njihov imidž, a mnogi su ljubitelji glazbene umjetnosti putovali u Dubrovnik da čuju i vide ono što drugdje ne mogu.

Svaka obljetnica je prilika da se sagleda što se dosad učinilo i osmisle planovi za sljedeće korake, ali i da se na adekvatan i profesionalan način proslavi utjecaj, značenje i djelovanje jednog festivala. Odmah na početku

mora se istaknuti da su ovogodišnje, 70. Dubrovačke ljetne igre ostale u okvirima standardnog i ničim posebno obilježenog obljetničkog karaktera. Izostao je onaj uzmah koji donosi radost iščekivanja pojedinih koncerata, izostala je atmosfera slavljeničke razigranosti, a i nekim koncertima nije bilo mjesto na Igrama. Ako su Igre naš »prozor u svijet« i prilika da stranoj i domaćoj publici predstavimo hrvatsku glazbenu kulturu, moglo bi se reći da su po broju hrvatskih izvođa-

ča opravdale taj naziv, ali ne i po zastupljenosti hrvatskih skladatelja. Dubrovačke ljetne igre nisu u svojoj osnovi festival koji ponajprije promiče hrvatsku glazbu, kao Osorske glazbene večeri ili Opatijska tribina, ali svakako su mjesto gdje se mogu elegantno i dostojno predstaviti baštinsko i suvremeno glazbeno autorstvo.

U

atriju Kneževa dvora prikazana je glazbeno–dramska priredba Mali princ prema istoimenom romanu Antoinea de Saint–Exupéryja, u režiji Hrvoja Korbara, za koju je glazbu napisao Ivan Josip Skender

14

Glumac Rok Juričić u ulozi Malog princa uz članove Dubrovačkog simfonijskog orkestra

Marko Ercegović

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Piše: Ileana Grazio

Tradicionalno je početak i završetak Igara pripao nastupima velikih orkestara: prvi nazvan Gala–koncert Orkestru državne opere iz Donje Saske– Hannovera, Zboru Ivan Goran Kovačić iz Zagreba i solistima: sopranistici Evelin Novak, mezzosopranistici Janji Vuletić, tenoru Tomislavu Mužeku i bas– baritonu Danielu Eggertu, a izvedbom Beethovenove Devete simfonije ravnao je dirigent Ivan Repušić. Zaključni koncert održao je Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije sa solistom, izvrsnim udaraljkašem, Simoneom Rubinom i dirigentom Enricom Dindom. Na programu su bila djela Borisa Papandopula (Uvertira operi Amfitrion), Avnera Dormana (Frozen in Time — koncert za udaraljke i orkestar) i Slike s izložbe Modesta P. Musorgskog.

Voditelj glazbenog programa Tomislav Fačini pozvao je tri zagrebačka komorna ansambla, a prva dva su u višedesetljetnom trajanju Igara ostavila trag.

Zagrebačkim solistima to je bio stoti nastup na Festivalu, a za dvostruku obljetnicu izabrali su djela: Papandopulovu Pintarichianu i Schönbergovu Preobraženu noć, a njima se priključila pijanistica Martina Filjak izvedbom Mozartova Trinaestog koncerta za klavir i orkestar u C–duru KV415 i Fantazijom– uvertirom Romeo i Julija P. I. Čajkovskog (transkripcija), pridonoseći boljem dojmu koncerta. Zagrebački kvartet godinama je hodočastio na Igre, a generacijskom smjenom članova promijenila se umjetnička razina, što se osjetilo na ovogodišnjem nastupu. Beethovenovu Kvartetu u D–duru, op. 18, Ravelovu Gudačkom kvartetu u F–duru, temeljnom repertoaru svakog respek-

tabilnog gudačkog kvarteta, pridružili su i skladbu Marka Ruždjaka, Klasični vrt, u kojoj su uspjeli rastvoriti svoje zvukovne i interpretativne mogućnosti.

Ipak najbolje su se predstavili pratnjom sjajne gitaristice Ane Vidović u dva Vivaldijeva koncerta: Koncertu za lutnju i gudače u D–duru i Koncertu za mandolinu i gudače. Iako već neko vrijeme ta dva ansambla ne pružaju zavidnu razinu interpretacije na kakvu smo navikli prije deset–petnaest godina, nameće se pitanje prema kojim se kriterijima pozivaju neki umjetnici. Jer ako je to zbog njihova dugogodišnjeg sudjelovanja na Igrama, to svakako nije dovoljan razlog, a pogotovo ne za obljetnički program.

Treći zagrebački sastav — Hrvatski barokni ansambl — nastupio je predvođen poznatim dirigentom i stručnjakom za baroknu glazbu Hervéom Niquetom, izvodeći Händelov Concerto grosso u d–molu op. 3 br. 5. U nastavku večeri solist je bio orguljaš–čembalist Pavao Mašić koji je zasjao sviranjem dvaju Händelovih djela (Koncert za orgulje i orkestar u g–molu, op. 4 br. 1 i u F–duru, op. 4 br. 4). Händelov Koncert za violinu, violončelo i trublju decentno su u suradnji s kolegama izveli violinistica Laura Vadjon, violončelistica Lea Šušanj i trubljač Krešimir Fabijanić. Hrvatski barokni ansambl oprostio se od publike dugom Telemanovom Uvertirom–suitom u C–duru.

Dva koncerta Dubrovački simfonijski orkestar imao je dva nastupa: prvi je vodio američki dirigent Franz Anton Krager, a solist je

Rođendanski koncert Zagrebačkog kvarteta uveličala je naša najbolja gitaristica Ana Vidović

bio jedan od vodećih trubača današnjice Hǻkan Hardanberger koji je nakon 32 godine ponovo nastupio u atriju Kneževa dvora i za ovogodišnji nastup odabrao Koncert za trublju i orkestar u E–duru Ivana Nepomuka Hummela. Uz decentnu pratnju Dubrovačkog simfonijskog orkestra, umjetnik je u širokoj dinamičnoj amplitudi iskoristio svoj instrument s vrlo osobnom interpretacijom solističke dionice. Preostali dio programa činila su djela Zoltana Kodálya, Mauricea Ravela i američke filmske glazbe. Drugi koncert Dubrovačkog simfonijskog orkestra pod ravnanjem Ive Lipanovića predstavio

D

vojimo koliko još dugo, najezdom prekapacitiranog i divljeg turizma, ambijentalnost, kad je u pitanju glazba, može opstati

je skladbu ugodnog i lakog prijema za gudače Ciklus mp3. mladog skladatelja, Dubrovčanina sa zagrebačkom adresom, Ivana Violića. Autor je na koncertu bio vidno zadovoljan izvedbom. Solistica večeri bila je violinistica Katarina Kutnar, čija je izvedba Beethovenova Koncerta za violinu i orkestar u D–duru op. 35 imala neobičnu koncepciju — prvi je stavak (Allegro moderato) «razvukla«, a treći stavak zahuktala s nejasnim pasažama. Dirigent Ivo Lipanović vrlo je učinkovito vodio izvedbu, pa je Beethovenova Simfonija u Es–duru br. 3, Eroica, uz dobro pripremljen orkestar izazvala buran pljesak.

Dubrovački ljetnikovci

Zaključni koncert održao je Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije sa solistom, izvrsnim udaraljkašem, Simoneom Rubinom i dirigentom Enricom Dindom, a na programu se našla i vrlo efektna Papandopulova partitura (uvertira operi Amfitrion)

Koncert Glazba dubrovačkih ljetnikovaca željno se očekivao. Tomislav Fačini kao dirigent i autor koncepcije okupio je u mali sastav niz mladih umjetnika koji su u vrlo dobroj koordinaciji izveli program. Koncept samog koncerta bio je upitan, jer su se bez muzikološke podloge birala djela za koje se pretpostavlja da su se izvodila u dubrovačkim renesansnim ljetnikovcima, međutim trebalo je pomnije pregledati arhivsku

15

kupile su pozornost publike i bile odličan uvod u jedno od najljepših zborskih djela — Rahmanjinovljevu skladbu Svenoćno bdjenje op. 37. Dirigent Fačini strogo je držao pod kontrolom sve parametre partiture zbora i solista, izvukavši maksimum, pa je skladba zažarila snažnom ekspresijom (mogla je ući u izbor za nagradu Orlando!). Moramo napomenuti da je u programskoj knjižici bio prijevod pjevanog teksta s ruskog jezika na hrvatski i engleski jezik, što je pridonijelo zaokruženosti večeri.

Kontroverzni Pogorelić BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Između malobrojnih imena međunarodnih glazbenih zvijezda, kao što su virtuozna pijanistica, svjetski poznata Yuga Wang i klarinetist Andreas Ottosamer te komorni ansambl Esperanza (sastavljen od mladih glazbenika), posebno je atraktivan bio koncert Ive Pogorelića. Unatoč kontroverzama koje izazivaju posljednjih godina njegovi nastupi, pogotovo u stručnim krugovima, Pogorelića se dočekuje i ispraća kao maga. Na programu je bila Bachova Engleska suita u g–molu, Beethovenova Sonata u B–duru op. 22, Chopinova Barcarola i Preludij u cis–molu op. 45. Na kraju je maestralno odsviran Gaspar de la nuit podigao publiku na noge i nastao je pravi urnebes oduševljenja.

Programi za djecu Zagrebačkim solistima to je bio stoti nastup na festivalu, a za dvostruku obljetnicu izabrali su sjajnu Martinu Filjak kao solisticu

Intendantica Igara Dora Ruždjak Podolski sa svojim suradnicima proširila je festivalsku sezonu na razna doga-

đanja i time Igre približila suvremenosti.

Naročito su bili zapaženi programi za djecu. U atriju Kneževa dvora prikazana je glazbeno–dramska priredba Mali princ prema istoimenom romanu Antoinea de Saint–Exupéryja, u režiji Hrvoja Korbara. Glazbu je napisao Ivan Josip Skender, a izvedba je upotpunjena suradnjom scenografkinje Zdravke Kirigin i odličnim svjetlosnim efektima Marka Mijatovića. Pilota je glumio Livio Badurina, Malog princa Rok Juričić, a Ružu/ Lisicu pjevala je sopranistica Marija Kuhar Šoša. Djela namijenjena djeci i mladeži, kao Mali princ ili Andrićeva Aska i vuk, Bachov Galeb Jonathan Livingston istog su alegorijskog predznaka i zapravo su duboka razmišljanja o životu i svijetu koja mogu iščitavati i odrasli. Predstava je trebala biti dinamičnija i razigranija, jer djeca vole «šušur«, nagle promjene, boje, dinamičnost, a sve se svelo na dijaloge, pa bi pokušaj približavanja dječjoj publici možda bio bolji u nekoj prikladnijoj i manje slojevitoj priči u kojoj bi bili češći glazbeni brojevi. Svakako moramo spomenuti lijepo i izražajno pjevanje Marije Kuhar Šoše u ulozi Ruže, a dopadljiva je bila glazba Ivana Josipa Skendera koju su izvodili članovi Dubrovačkog simfonijskog orkestra i pijanistica Stefani Grbić.

Ove godine nagradu Orlando Hrvatske radiotelevizije za najbolje umjetničko ostvarenje u glazbi na Dubrovačkim ljetnim igrama dobio je duo, violončelist Luka Šulić i pijanist Aljoša Jurinić. Oba mlada umjetnika imaju iza sebe zavidne rezultate i veliku popularnost. Za svoj zajednički nastup izveli su Schumannovu Sonatu op. 70 i Brahmsovu

Sonatu op. 38 za violončelo i klavir, a u drugom dijelu slušali smo djela Arva Pärta Spiegel im Spiegel i Fratres te Astora Piazzole Le grand tango.

Pitanje ambijentalnosti Dalo bi se zaključiti da je na programu obljetničke godine Dubrovačkih ljetnih igara izostala predanost i promišljenost u sastavljanju programa. U tom smislu moglo se bolje informirati o novonastalim ili novopronađenim djelima, pa da se nedavna premijera opere Daleki lov (La caccia lontana) hrvatsko–talijanskog skladatelja 19. stoljeća Antonija Smareglie ne dogodi u Londonu, nego baš na Igrama, a u ambijentu Kneževa dvora našla bi svoje gotovo autentično mjesto. Velik problem kojem će se morati pristupiti s više pozornosti je održavanje koncerata na otvorenom. Iako je situacija donekle bolja kad se koncerti održavaju u Dvoru, nastupe velikih ansambala ispred crkve svetoga Vlaha ometa buka iz susjednih ugostiteljskih objekata i ulica, pa dobivamo »novu dionicu« vike, katkad nepredviđenih vatrometa i neugodnih mirisa iz restorana. Dvojimo koliko još dugo, najezdom takvog prekapacitiranog i divljeg turizma, ambijentalnost, kad je u pitanju glazba, može opstati.

Ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre propustile su priliku da se predstave kao festival sa značenjem, da opravdaju svoju respektabilnost, a slavljenički ditiramb da prošire u koncentričnim krugovima izvan dubrovačkih zidina.

Ovako je sve ostalo u odsjaju.

građu i konzultirati se s onima koji se bave dubrovačkom baštinom, kao što je dr. sc. Miho Demović ili Glazbena radionica Sorgo, stoga je izostala potrebna profesionalnost u pristupu. Između integralno izvedenih simfonija Luke Sorkočevića, ubačene su arije iz Händelove opere Julije Cezar i iz Vivaldijeva oratorija Judita koje je dobro otpjevao kontratenor Dmitry Sinkovski. Još se tu našao i Violinski koncert u G–duru, br. 16 Ivana Mane Jarnovića u izvedbi violinista Bojana Čičića, ponudivši živo glazbeno događanje. Taj bi koncert bio zaokružen da se izveo i u prostoru nekog ljetnikovca, na primjer u prostoru ljetnikovca Bunić Kaboga, u kojemu je pak održana večer Schubertova ciklusa Zimsko putovanje u izvedbi baritona Krešimira Stražanca i pijanista Danijela Detonija.

16

Zbor Hrvatske radiotelevizije godinama pridonosi kvaliteti Igara, pa je tako bilo i ove godine, sa solistima: Mladenom Klepom (bas), Danielom Perosom (sopran) i Martinom Borse (alt), pod ravnanjem Tomislava Fačinija. Tri zborske pjesme G. Sviridova (za dramu Alekseja Tolstoja Car Fjodor Ivanovič) zao-

Program Glazba dubrovačkih ljetnikovaca propustio je prigodu da uistinu i oglazbi prostor nekog dubrovačkog ljetnikovca, ali je zato osim publike dubrovačkog Kneževa dvora tu glazbu čula i ona zagrebačkog Hrvatskog glazbenog zavoda na otvorenju posebnog tzv. pop–up izdanja 70. Dubrovačkih ljetnih igara u Zagrebu, 6. rujna

O r e a l i z a c i j i p r v o g h r v a t s ko g i n t e r d i s c i p l i n a r n o g o r g u l j s ko g f e s t i v a l a — Z a d a r O r g a n Fe s t i va l, 12 . ko l o v o z a — 16 . r u j n a 2 019.

Zadarski Eisenbarth i njegova klapa Piše: Dora Dunatov

U

pravo je proteklo deset godina otkako je zadarska prvostolnica, katedrala sv. Stošije, počela s instalacijom tada trećih najvećih orgulja u Hrvatskoj te, riječima autora konačne dispozicije, orguljaša Ante Knešaureka, prvih po kvaliteti s obzirom na majstorstvo izrade i mehaničku trakturu. Taj veliki instrument masivnoga zvuka izradila je poznata njemačka radionica Eisenbarth, orijentiravši se prema francuskom glazbenom stilu 19. stoljeća.

Njihova je instalacija izazvala pravu senzaciju među profesionalcima i obožavateljima toga veličanstvenog instrumenta koji je svojim mogućnostima neminovno pozivao na realizaciju raznih koncerata, seminara, škola, festivala te orguljskih natjecanja.

Unatoč tome, u proteklom smo desetljeću te orgulje žalosno rijetko imali prilike čuti izvan liturgijskog konteksta koji, i s najboljom namjerom, nije u mogućnosti iskoristiti puni potencijal

Tristo kilograma teške električne orgulje iz slovenske radionice Škrabl, omogućile su jazz koncert i »postkoncertni« domjenak u Kazalištu lutaka, gdje su zvijezde večeri bili ruski orguljaš Aleksej Vilegžanin i austrijski jazz ansambl Flipside Tale

takvog složenog instrumenta. Tako zadarski Eisenbarth tek tu i tamo iziđe iz svoje čarobne lampe, skrivajući se u crkvenoj sjeni. I dalje su slučajni prolaznici, ali i sami mještani, nesvjesni njegove prave vrijednosti.

Nakić ili aspirant?

U pogledu koncertnog zapostavljanja, od Eisenbartha je mnogo gore prošao njegov stariji kolega, zadarski Nakić. Preciznije, s obzirom na nedostatak podataka, teško je utvrditi radi li se zaista o instrumentu iz Nakićeve škole, kako tvrde franjevci zadarskog samostana sv. Mihovila koji već dvjesto godina čuvaju taj instrument iz druge polovice 18. stoljeća ili je pak riječ o radu nekog drugog para ruku.

Te su orgulje restaurirane 1990. godine i otada se o njima brine zadarski profesor, muzikolog i dirigent Ivo Nižić. Deset godina prije, muzikolog Ladislav Šaban komentirao je kako bi njihova restauracija bila »dobitak za Zadar, grad koji je imao čak pet Nakića, a danas nema ni jedne starije orgulje«. Unatoč uspješnoj restauraciji, te su orgulje u debeloj sjeni Eisenbartha, koji pak i sam jedva uspijeva doći

do riječi. Tako i zadarski Nakić, ili njegov aspirant, gotovo isključivo pjeva iz antifonara.

Rušenje stereotipa Uz električne orgulje iz slovenske radionice Škrabl, proteklog su kolovoza i rujna upravo ta dva spomenuta instrumenta bila na fronti rušenja orguljskih stereotipa u Zadru. Zaposlio ih je jedinstveni interdisciplinarni orguljski festival u Hrvatskoj međunarodnoga naziva Zadar Organ Festival.

Njegova je utemeljiteljica i potpuno samostalna organizatorica dvadesetpetogodišnja zadarska orguljašica s diplomom zagrebačke Muzičke akademije, Tea Kulaš. Preko poznanstava stečenih tijekom glazbenog i plesnog školovanja u Zadru, Zagrebu i Grazu, ta je svestrana umjetnica koncipirala festival koji je protrljao lampe zadarskih orgulja, oslobodio skriveni potencijal instrumenata, proširio njihov liturgijski i klasični repertoar, preselio orguljske koncerte izvan crkvenih zidina te povezao glazbu s drugim umjetnostima. Ambiciozni koncept usto je smješten upravo u Zadar, grad s jedinstvenim svjetskim brendom

morskih orgulja, te grad s jednim od najboljih hrvatskih koncertnih orgulja.

Minute slave Prvi Zadar Organ Festival ugostio je nekoliko velikih hrvatskih glazbenih imena: Ljerku Očić, Katarinu Livljanić, Pavla Mašića i Petrita Çekua, dok su Aleksej Vilegžanin i Ulrich Walther predstavljali snažnu rusku i njemačku orguljašku tradiciju. Od 12. kolovoza do 16. rujna održano je šest koncerata, od kojih je svaki imao jedinstvenu zamisao i osebujan interdisciplinarni karakter. Orguljašica Ljerka Očić i mezzosopranistica Katarina Livljanić meandrirale su između srednjovjekovnog vokalnog i suvremenog orguljskog izražaja, omogućivši publici da na videozidu prati prijevod pjevanoga teksta i kontemplira o dubljim značenjima glazbe. Orguljaš Pavao Mašić i gitarist Petrit Çeku svoj su videozid iskoristili kao sredstvo kojim su oduševljenoj publici samostana sv. Mihovila prenijeli događanja s inače skrivenog crkvenog kora. Upravo je taj koncert podario (nadamo se tek prvih) »pet minuta slave« zadarskom Nakiću.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Eisenbarth je njemačka radionica koja je po uzoru na francuski stil 19. stoljeća prije deset godina sagradila velike orgulje masivnog zvuka u zadarskoj prvostolnici, katedrali sv. Stošije, ali do punog izražaja došle su tek sad, zahvaljujući novom festivalu

17

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

vile i slovenska orguljašica Tjaša Drovenik te sama organizatorica festivala, Tea Kulaš, koja je pak, kao dugogodišnja plesačica, na sljedećem koncertu rasplesala orgulje nesvakidašnjim plesnim repertoarom. Troje spomenutih orguljaša bilo je uključeno i u interdisciplinarne kreativne radionice koje su u tjedan dana okupile tridesetak djece iz cijele Hrvatske, animirajući ih glazbenim, likovnim (voditeljica: slikarica Irena Baković Marušić) i plesnim (voditeljica: plesačica Anđela Bugarija) sadržajima.

Orguljaš Pavao Mašić i gitarist Petrit Çeku svoj su videozid iskoristili kao sredstvo kojim su oduševljenoj publici samostana sv. Mihovila prenijeli događanja s inače skrivenog crkvenog kora

Snažan kontrast ustaljenim vizijama orgulja bile su tristo kilograma teške električne orgulje iz slovenske radionice Škrabl, omogućivši jazz koncert i »postkoncertni« domjenak u Kazalištu lutaka. Zvijezde večeri bili su ruski orguljaš Aleksej Vilegžanin i austrijski jazz ansambl Flipside Tale. Samo nekoliko dana nakon toga, na tim je orguljama sviralo čak tri para orguljaških ruku u atriju palače Cedulin. Tom su se prilikom uz Vilegžanina predsta-

Orguljske je stereotipe pobio Ulrich Walther, improvizirajući sat i četrdeset minuta na nijemi film W. Worsleyja i L. Chaneyja Zvonar crkve Notre–Dame iz 1923. godine

18

Improvizacija na film Orguljske stereotipe pobio je Ulrich Walther, trenutačno profesor orgulja na Kunstuniversitätu u Grazu te vrhunski improvizator, iskoristivši svoje video–platno na možda najzanimljiviji način. Bez notnog predloška i potpuno iz vlastite mašte, taj je Nijemac na orguljama zadarske katedrale sat i četrdeset minuta improvizirao glazbu i zvukove za nijemi film W. Worsleyja i L. Chaneyja Zvonar crkve Notre–Dame iz 1923. godine. »Obojica smo bili oduševljeni gostovanjem u Zadru: sjajna i mnogobrojna publika, gostoljubivi domaćini franjev-

ci, učinkovita organizacija mladih entuzijasta predvođenih Teom Kulaš koja je uspjela ‘pokrenuti stvari’, motivirati sponzore i privući velik broj slušatelja, ponudivši im zanimljiv i bogat program!

Zadarski orguljski festival upravo je ono što je trebalo zadarskim orguljama, koje su — za razliku od onih često reklamiranih, morskih — još uvijek skriveno i premalo iskorišteno blago grada i Nadbiskupije«, riječi su orguljaša Pavla Mašića nakon koncerta održanog s gitaristom Petritom Çekuom.

Glatka realizacija prvog Zadar Organ Festivala, pozitivni odjek u publici i medijima te uspješna suradnja s renomiranim glazbenicima, daju naslutiti da je umjetničko sjeme Tee Kulaš palo na plodno tlo. Morske orgulje, Eisenbarth, Nakić i preostali članovi njihove zadarske »klape« koji se nisu stigli predstaviti na prvom fe-

stivalu, ples, likovno stvaralaštvo, dječji glasovi, jazz izričaj, suvremeno stvaralaštvo, film, gluma… sve su to obećavajuće ideje čijim ćemo realizacijama svjedočiti već idućega kolovoza.

Jedinstveni interdisciplinarni orguljski festival u Hrvatskoj Zadar Organ Festival sama je osmislila i pokrenula dvadesetpetogodišnja zadarska orguljašica i muzikologinja s diplomom zagrebačke Muzičke akademije, Tea Kulaš

Ivan Balažević

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Kvartet Rucner i pijanistica Marija Mikulić Štimac, ujedno i umjetnička ravnateljica Festivala

9. M e đ u n a r o d n i f e s t i va l k l a s i č n e g l a z b e u N ovo m V i n o d o l s ko m , A r t N ov i, 15 . s r p n j a — 13 . ko l ovo z a 2 019.

Hrvatska glazba kao zaštitni znak Cjelovečernje koncerte u akustičnom prostoru župne crkve sv. Filipa i Jakova ispunili su mnogobrojni domaći i inozemni posjetitelji i divili se rjeđe izvođenim povijesnim, ali i recentnijim glazbenim ostvarenjima hrvatskih skladatelja Piše: Ramiro Palmić

U

Novom Vinodolskom, starom frankopanskom gradu poznatom još iz 13. stoljeća po glasovitom Vinodolskom zakoniku (1288.), a danas turističkom mjestu Hrvatskoga primorja, ove je godine priređen deveti Međunarodni festival klasične glazbe. Ta tradicionalna glazbena priredba ima znatan odjek među ljetnim kulturnim događanjima toga područja, a njezina je osobitost što svih godina održavanja sustavno promiče glazbena djela hrvatskih autora, poglavito u nastupima domaćih reproduktivnih glazbenika. Takva programska koncepcija nastavljena je i ove godine, a u ovom prikazu posebno se

ističe upravo taj segment Festivala.

Brojalica u kanonu Na prvom od pet predviđenih festivalskih koncerata predstavio se Renesansni ansambl Marco Polo iz Zagreba (pjevači: Barbara Suhodolčan, Martina Ožanić, Elena Roce, Mia Pleše, Sonja Gospodnetić, Daniela Biondić–Vidaković, Heda Gospodnetić, Stipe Sliško, Goran Grčić, Boris Klarić, Božo Vlašić i Ivor Prajdić te solistica na lutnji Ema Stein) pod dirigentskim vodstvom Ante Milića (1969.). Program je počeo dvama arhaičnim napjevima: Evo je prišal iz 15. st. s otoka Hvara te zapis Zdravo, morska zvijezdo iz 16. st. s otoka Murtera, što je kompletan ansambl izveo intonacijski čisto i s primjerenom dinamikom pod spretnim vodstvom maestra Milića. Hrvatski skladatelj Julije

Skjavetić, podrijetlom iz Šibenika, kao majstor vokalne polifonije svojim je djelovanjem obilježio kraj 16. i početak 17. stoljeća. Njegove motete Poškropi me, Gospodine i Danas se rodio Krist izbalansiranim i reljefnim vokalnim zvukovljem te dotjeranom izvedbom pjevači ansambla dočarali su nam osebujnost i ljepotu renesansne glazbe. U nastavku programa efektno je izveden napjev Čemu taj trud u zloći istoga autora. Najpoznatiji hrvatski skladatelj na prijelazu renesanse u rani barok je Ivan Lukačić (1584.–1648.). Njegove motete Kako si lijepa i Kruh anđeoski lijepo usklađenim glasovima pjevali su tenor Stipe Sliško i bas Boris Klarić, a sopranistica Barbara Suhodolčan autentičnim je stilom izvela motet Pjevat ću Gospodinu, uz pratnju Eme Stein na lutnji, koja se interpretirajući Fantaziju Johna Dowlanda potvrdila i kao izvrsna solistica na

tom tipičnom renesansnom žičanom instrumentu. Član ansambla, bas Boris Klarić, Kanonom napisanim na tekst brojalice (prema prof. Elly Bašić, utemeljiteljici tzv. funkcionalne glazbene pedagogije) potvrdio je i svoje skladateljske kvalitete, što je cijeli ansambl interpretirao razigrano i dojmljivo. Na rasporedu te zanimljive glazbene večeri bila su i djela talijanskog skladatelja Bartolomea Tromboncina, glasovitog Nizozemca Orlanda di Lassa, Flamanca Adriana Willareta te već spomenutog Engleza Johna Dowlanda.

Bosanski kvintet Na sljedećem koncertu predstavio se zagrebački Kvartet Rucner, koji od utemeljenja 1998. godine njeguje tradiciju klasičnog i suvremenog komornog repertoara, posebno djela hrvatskih skla-

19

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

datelja. Svirali su djela J. Haydna i W. Schrodera, ali i tri djela hrvatskih autora Dore Pejačević i Tomislava Uhlika. Posebnost programa bila je hrvatska praizvedba Bosanske rapsodije za klavirski kvintet Antona Dobronića (1878.– 1955.). U buđenju glazbenog nacionalnog smjera u Hrvatskoj u prvoj polovici 20. stoljeća, Dobronić je bio njezin vodeći ideolog, čiji glazbeni opus sadrži više od 160 djela svih glazbenih oblika i po tome je on naš najplodniji skladatelj toga vremena. U kvintetu nastalome 1939. godine, Dobronić je posegnuo za glazbenim folklorom Bosne, često se u melodiji koristeći povećanom sekundom i zanimljivim ritmičkim

20

Ivan Balažević

Pijanistica Mia Elezović i mezzosopranistica Nataša Antoniazzo u svoj su program uvrstile i solopjesme Vatroslava Lisinskog, Dore Pejačević i Franje Krežme

i harmonijskim sklopovima, odabravši oblik rapsodije, koja omogućuje optimalnu uporabu te slojevite i razgranate folklorne glazbene građe. Uz Kvartet Rucner (Ivana Penić Defar i Ana Paula Knapić Franković, violine, Dragan Rucner, viola, i Snježana Rucner, violončelo) nastupila je pijanistica Marija Mikulić Štimac (ujedno i umjetnička ravnateljica Festivala). Domaći i strani posjetitelji izvedbu i djelo prihvatili su s oduševljenjem pa je kao dodatak pijanistica izvela dvije Dobronićeve lirske minijature.

Uslijedio je Adagio iz Klavirskog kvarteta u d–molu op. 25 Dore Pejačević, dok je glazbena večer zaokružena Malom slavonskom rapsodijom iz pera Tomislava Uhlika (1956.). Nadahnuta melodijskim i ritmičkim bogatstvom glazbenog idioma istočnoga dijela Hrvatske, Kvartet Rucner, kojemu je djelo i posvećeno, pokazao je mnogo afiniteta za njegovu realizaciju te nam je poletnim nastupom u narodnom stilu vjerno dočarao njegov zanos i ljepotu.

Solopjesme i minijature Na trećem koncertu Festivala predstavile su se naše glazbenice, mezzosopranistica Nataša Antoniazzo i pijanistica Mia Elezović, koje su uz djela F. Schuberta, J. Brahmsa, F. Liszta i R. Straussa, izvele i izbor skladbi hrvatskih autora. Već prvom točkom koncerta, solopjesmom Jeli Vatroslava Lisinskog mogli smo stvoriti sud o iznimnoj muzikalnosti i tonskoj usklađenosti dviju umjetnica. Iz opusa Dore Pe-

Ivan Balažević

H

rvatske su skladbe nadahnuto izvodili Renesansni ansambl Marco Polo iz Zagreba, Kvartet Rucner uz suradnicu na klaviru, pijanisticu Mariju Mikulić Štimac te vokalno–instrumentalni duo Nataša Antoniazzo (mezzosopran) i Mia Elezović (klavir)

Renesansni ansambl Marco Polo iz Zagreba

jačević čuli smo solopjesme Krik, U zanosu i Ja mislim, mila moja… Prema sadržaju kontrastne popijevke, uz vrlo prisnu suradnju s pijanisticom Elezović, vokalno su interpretirane vrlo uživljeno, bez intonacijskih kolebanja, čistim skokovima i logično vođenim kantilenama.

Uslijedila je interpretacija dviju klavirskih minijatura iste skladateljice: Potočnica i Crveni karanfil iz poznatog ciklusa Život cvijeća, gdje se Mia Elezović predala emociji i vlastitim doživljajem omogućila slušateljima osjećaj elegancije i ljepote autoričinih glazbenih misli. Od djela darovitog i rano preminulog hrvatskog violinista i skladatelja Franje Krežme (1862.–1881.) odabrana je solopjesma Ti si kao cvijet. Ugodnim i u svim regi-

strima ujednačenim i kultiviranim glasom, uz pouzdanu klavirsku suradnju, mezzosopranistica je otpjevala pjesmu jednostavne ljepote i bogata glazbenog kolorita.

Do kraja Festivala nastupile su njemačka gitaristica Julia Trinschuk i austrijski duo Vera Karner (klarinet) i Nicole Henter (flauta).

Cjelovečernji koncerti Festivala u akustičnom prostoru župne crkve sv. Filipa i Jakova u Novom Vinodolskom redovito su vrlo dobro posjećeni. Mnogobrojni domaći i inozemni posjetitelji čuli su i upoznali neka rjeđe izvođena, ali i recentna glazbena ostvarenja hrvatskih skladatelja.

S

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

vaki koncert priča svoju priču, ali temelj ovogodišnjeg festivala je «komunikacija s publikom«

Metafora o ljubavi i umu kroz emotivni kaos Izvedene tri skladbe rezidencijalne skladateljice festivala, Laure Mjede Čuperjani: Incertitude, Reverse i Disaccordion Piše: Petra Horvat

P

otkraj srpnja, u Fažani i na Velikom Brijunu održavao se festival Podium koji se posjetiteljima predstavio trima koncertima. Svečano otvorenje festivala bilo je na Trgu sv. Damjana i Kuzme u Fažani, Sounds of Nature u Kochovoj stazi mira na Velikom Brijunu, a Concerti da Chiesa u crkvi sv. Germana na Velikome Brijunu.

Radi se o festivalu klasične komorne glazbe, koji je ove godine ugostio četrnaest glazbenika iz čak pet zemalja: Hrvatske, Slovenije, Italije, Nizozemske i SAD–a. Glazbenici koji su sudjelovali u izvedbi programa karizmatični su mladi umjetnici: Vlatka Peljhan i Žiga Faganel (violine), Hiwote Tadesse i Nora Romanoff Schwarzberg (viole), Alja Mandič i Bas Jongen (violončela), Ana Horvat (klarinet), Petra Horvat (saksofon), Dušan Kranjc (udaraljke), Nenad Mirt (kontrabas) i Beppe Aliprandi (saksofon i flauta). Umjetnička voditeljica festivala je saksofonistica Petra Horvat. Posebno izdvajamo suradnju s harmonikašem

Borutom Zagoranskim te mezzosopranisticom Sofijom Cingulom, profesorima pulske Muzičke akademije.

Festivalska narudžba Kako je riječ o festivalu čija je glavna uloga njegovanje hrvatske kulturne baštine, ove se godine na festivalu tri puta predstavila pulska skladateljica Laura Mjeda Čuperjani, koja je djelovala kao rezidencijalna skladateljica Festivala Podium Brijuni/Fažana 2019. Njezina skladba Incertitude, za mezzosopran, klarinet, tenor–saksofon i gudački kvartet, napisana je na narudžbu festivala Podium u povodu stote obljetnice smrti Paula Kupelwiesera i inspirirana stihovima pjesme Flood (Potop), iz zbirke Pomes Penyeach Jamesa Joycea.

O novom je djelu skladateljica rekla: »Joyce, pjevačica (‘Maria von Guttenberg–Lenz’), gudački kvartet (‘Bauer’) i puhači (iz orkestra ‘Brioni Goldstar’) okupljaju se ponovno na Brijunima, u crkvi sv. Jakova. Uz metaforu o ljubavi i umu koji proživljava emotivni kaos… Iz vizure današnjice, to je poput kaleidoskopa…« Na koncertu u Fažani publika je imala

priliku čuti njezinu skladbu Reverse (hrvatska praizvedba) za harmoniku i gudački kvartet, u izvedbi Boruta Zagoranskog, Vlatke Peljhan, Žige Faganela, Nore Romanoff Schwarzberg i Basa Jongena. Na koncertu Sounds of Nature na Velikom Brijunu izvodila se njezina skladba Disaccordion, u izvedbi Sofije Cingule i Boruta Zagoranskog.

Na koncertima Festivala Podium publika je imala prilike uživati u skladbama poznatih skladatelja: Mozarta, Boccherinija, Bacha, Vivaldija, Barriéra, Vasksa, Beethovena, Halvorsena, Straussa i Schumanna.

Andrej Grilc

Fe s t i va l P od i u m n a Ve l i ko m B r i j u n u i u Fa ž a n i 2 019.

je nastupio sa svojim prijateljima, kontrabasistom Nenadom Mirtom i udaraljkašem Dušanom Kranjcem. Kao i svake godine, nakon koncerta posjetitelji su degustirali vrhunska hrvatska vina, koja su za festival donirali vinari iz Istre, Valenta i Ipša te vinari iz Međimurja: Tomšić, Štampar, Horvat i Kocijan.

Festival je poduprlo Ministarstvo kulture RH, a ostvaruje se u suradnji Umjetničke organizacije Podium, Općine Fažana i Nacionalnoga parka Brijuni.

Popularizacija glazbe Svaki koncert priča svoju priču, ali temelj ovogodišnjega festivala je «komunikacija s publikom«, koja se odražava u popularizaciji (Festival Opening), dijalogu — približavanjem različitih ideja (Sounds of Nature/Duality) i tradiciji (Concerti da Chiesa). Bogatiji sadržaj festivalskog događanja nastavlja se dodatnim programom, ove godine etno– jazz koncertom Podium Festival feat.

Beppe Aliprandi, priznatog jazz saksofonista milanske džezističke scene, koji

21

Z a v r š i o 16 . Fe s t i v a l ko m o r n e g l a z b e, 12 . — 15 . r u j n a 2 019. , R a v n a G o r a

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Festivalske izvedbe visokih umjetničkih dometa U smiraj ljeta, svojevrsnom vakuumu kulturnih događanja na moru i na kopnu, dok je nova koncertna sezona tek u začetku, održava se koncertni trolist na visoravni srednjega dijela Gorskog kotara, u Općini Ravna Gora Piše: Ramiro Palmić

O

pćina Ravna Gora, smještena na visoravni srednjega dijela Gorskog kotara, živopisno je mjesto zanimljive i bogate kulturne, osobito jezične i glazbene baštine. U takvom kulturnom miljeu uspješno je i ove godine organiziran tradicionalni 16. Festival komorne glazbe. Održava se u smiraj ljeta, uvijek u rujnu, ove godine od 12. do 15. rujna.

Festival je dobrodošao i zbog svojevrsnog vakuuma u kulturnim događanjima na moru i na kopnu, dok je nova koncertna sezona tek pred početkom.

Tri kvalitetne i zanimljive glazbene večeri Festivala, kao i svake godine prire-

P

osebnost ravnogorskog Festivala je njegovanje glazbe hrvatskih skladatelja, posebno suvremenih, kao što su ove godine bili Danijel Legin i Ante Knešaurek

22

Pijanistica Nada Majnarić

đuju se u — Ravnogorcima omiljenom — akustičnom prostoru Doma kulture.

Posebnost ravnogoranskog Festivala je njegovanje glazbe hrvatskih skladatelja, posebno suvremenih, pa je tako i ove godine u program svih triju koncerata uvršten po jedan autor.

Na prvom koncertu raznolikim i zanimljivim programom predstavio se Zagrebački puhački trio: oboist Dario Golčić, klarinetist Bruno Phillip te fagotist Žarko Perišić. Ta trojica vrsnih glazbenika grade i samostalne karijere, ali s mnogo entuzijazma i ljubavi pristupaju nedvojbeno vrlo zahtjevnom glazbenom izrazu, a to je komorno muziciranje. Njihov repertoar obuhvaća širok spektar djela različitih glazbenih epoha i stilova. U prvom dijelu koncerta umjetnici su izveli Mozartov Drugi divertimento, duhovitu peterostavačnu suitu Maschere mađarskog skladatelja Ferenca Farkasa (1905.–2000.) te djelo zanimljive fakture — Three emoticons suvremenog mađarskog klarinetista i skladatelja Theodora Burkalija (1975.).

Eolske simetrije A klarinetist je i plodni hrvatski skladatelj mlađeg naraštaja Danijel Legin (1984.), koji je to glazbalo zajedno s klavirom učio na Glazbenom učilištu Elly Bašić, gdje se prvi put susreo i s kompozicijom na satovima skladateljice Sande Majurec. Neko vrijeme studira matematiku, no ubrzo se upisuje na Muzičku akademiju u Zagrebu, gdje je 2010. diplomirao kompoziciju u razredu akademika Frane Paraća. Asistent je za teoriju i kompoziciju na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, a uspješno se bavi i notnim izdavaštvom. Dobitnik je Nagrade Stjepan Šulek, Dekanove nagrade, stipendije Hrvatskog društva skladatelja iz Fonda Rudolf i Margita Matz te potpore Ministarstva kulture za više skladbi, uključujući i djelo Aeolian Symmetries za puhački trio koje smo čuli u nastavku glazbene večeri. Ta jednostavačna partitura, nastala 2017. godine na poticaj Muzičkog bi-

Zagrebački puhački trio izveo je djelo Aeolian Symmetries Danijela Legina

ennala Zagreb, temelji se na starocrkvenoj ljestvici eolskog modusa, što čini poveznicu i s puhačima (Eol je u grč. mitologiji bio bog i vladar vjetrova).

Kao što i sam naslov sugerira, tu skladbu suvremenijega glazbenog izričaja, u trajanju od desetak minuta, autor je gradio na načelu melodijskih, ritmičkih i dinamičkih suprotnosti u jedinstvenu cjelinu, a sudeći prema reakciji posjetitelja, i prijemljivu za slušanje, čemu je pridonijela i vrlo razrađena i usklađena interpretacija. Za sam kraj odabrana je Lirska suita litavskog skladatelja i fagotista Žilvinasa Smalysa (1980.) iz 2016. godine, posvećena upravo Zagrebačkom puhačkom triju. Kontrastne stavke (Valse, Pastorale, Tarantela, Lamento i Toccata) vrlo bogate glazbene tematike, satkane od ruskih folklornih motiva do južnoameričke narodne melodike i ritmike, Zagrebački puhački trio interpretirao je iznijansirano, duboko proživljeno i rafinirano.

Gitara i oboa Drugi koncert ravnogorskog Festivala obilježila su dvojica umjetnika: gitarist Istvan Römer, koji je nastupio i solo, te oboist Zoltán Hornyánszky. Tonska simbioza tih dvaju instrumenata oduševila je u zreloj, serioznoj, ali prisnoj i opuštenoj interpretaciji umjetnika.

Na programu su bile uglavnom obrade djela za gitaru i obou, poput Telemannove Sonate u a–molu, La Montagnard, op. 34 Napoleona Coste, Varijacije na Mozartovu temu op. 9 Fernanda Sora, Sonata za engleski rog i gitaru suvremenog portugalskog gitarista Pedra Abrea, dojmljiva O jednoj mladosti zagrebačkog orguljaša i skladatelja Ante Knešaureka (1978.), koja je u odličnoj izvedbi i na senzibilan i originalan način predstavljena javnosti, te na kraju Tri brazilska komada Celsoa Machadoa.

Na posljednjem, trećem konc ertu Festivala pijanistički recital priredila je domicilna umjetnica Nada Majnarić, svestrana pijanistica međunarodne repu-

tacije. Izvedbu je počela Životom cvijeća op. 19 Dore Pejačević, ciklusom od osam minijatura: Visibaba, Ljubica, Đurđica, Potočnica, Ruža, Crveni karanfil, Ljiljan i Krizantema. U tim kontrastnim minijaturama bogatog i raznolikog tempa i ugođaja, autorica na sebi svojstven način u romantičnom zanosu i virtuoznim elementima stvara bogati impresionistički glazbeni kolorit. Premda katkad skladano u naglašenoj salonskoj maniri, to ne umanjuje kvalitetu cjelovitosti djela Život cvijeća, od proljeća do kasne jeseni, što je metafora života od rađanja do smrti.

Poticaj mladima Solistica Nada Majnarić istančanim ritmičkim osjećajem, tehnički čisto i sigurno te glazbeno rafinirano, ostvarila je umjetnički doživljaj visokog dometa.

U nastavku je s mnogo temperamenta izvela i Ravelovu Sonatinu te u drugom dijelu opsežnu Chopinovu četverostavačnu Treću sonatu h–molu op. 58.

Na Festivalu se već godinama provodi hvalevrijedna praksa da uz formirane umjetnike nastupaju mladi glazbenici: učenici i/ili studenti. Njima su ti možda i prvi javni nastupi vrlo važni za stjecanje samopouzdanja i poticaj za daljnje umjetničko i glazbeno djelovanje. Ove godine nastupili su dvanaestogodišnji Ravnogoranin Vito Margitić, učenik 5. razreda saksofona Osnovne glazbene škole Ivo Tijardović, te desetogodišnja Tonka Šćuka, učenica treće godine klavira u istoj školi, izvevši prikladan i lijepo pripremljen program.

Na kraju glazbene večeri prisutnima se obratila Nada Majnarić, utemeljiteljica, organizatorica i spiritus movens Festivala, izrazivši zahvalnost svima koji na bilo koji način pomažu u održavanju te hvalevrijedne glazbene priredbe, jedine takve kulturne manifestacije u Gorskom kotaru. S optimizmom je najavila sljedeći, 17. Festival komorne glazbe u Ravnoj Gori.

6 . m e đ u n a r o d n i P i a n o L o o p Fe s t i va l, o d 14 . d o 2 2 . ko l o v o z a 2 019. u S p l i t u

Festival u samom srcu ljeta i grada pod Marjanom Piše: Karmen Širović

S

plit ima sve predispozicije da postane svjetska pijanistička meka, što je i dugoročni cilj Piano Loopa, festivala koji okuplja pijaniste blisko povezane s akademijama kojima je temeljni zadatak omogućiti mladim pijanističkim naraštajima rad s nekim od najboljih pedagoga današnjice. Suradnjom s mnogobrojnim gradskim muzejima Piano Loop teži prožimanju različitih vidova umjetnosti, a ove godine koncerti su se održavali u Etnografskom muzeju i podrumima Dioklecijanove palače pod ingerencijom Muzeja grada Splita, smještajući festival u samo srce grada. U jeku turističke sezone, i Piano Loop odašiljao je internacionalne signale jer su nastupili brojni izvođači, polaznici akademija, pedago-

zi, ali i publika, koja je ove godine činila više od tisuću ljubitelja klasične glazbe.

Pijanističko slavlje Festival je otvorio mladi perspektivni pijanist Marijan Đuzel. Uslijedili su recitali Wonmi Kim, Sergeja Koroleva, Griega Pianodua, Andreasa Frölicha, Andreja Gunjina i Lovre Marušića. Ivo Pogorelić nakon šest godina vratio se u Split i prvi put nastupio na Piano Loopu. Završni koncert pripao je neizostavnom imenu Piano Loopa, Kemalu Gekiću, iz čijih je ljetnih pijanističkih akademija i izrastao festival. Naime, Piano Loop dijeli se na edukaciju i produkciju, pa je ove godine pedesetak pijanista iz cijeloga svijeta usavršavalo svoju tehniku i glazbeno umijeće s biranim glazbenim pedagozima; osim Kemala Gekića, bili su to Lev Natochenny, Eugene Choi, Wonmi Kim, Andreas Frölich i Andrej Gunjin.

Jedan dio programa ljetnih akademija posvećen je isključivo radu na djelima hrvatskih skladatelja, a kako inozemni pijanisti reagiraju na repertoar s našeg područja i koji im se skladatelj do sada pokazao najprimamljivijim, otkrio je Kemal Gekić: »Prvotna ideja bila je strancima približiti hrvatsko stvaralaštvo, a na početku su to uglavnom bili moji polaznici, pretežito iz Japana. Bili su vrlo zainteresirani za hrvatske skladatelje te su na više koncerata izvodili njihova djela. Imali su inicijativu, bili su pozitivni i htjeli su naučiti, a neki su te skladbe uvrstili i na koncertne programe nakon povratka u svoju zemlju. Nisu bili sumnjičavi prema materijalu, nego otvoreni. Ove godine posebno je popularna bila Balada Mihaela Paara, dok su se prije nekog vremena često izvodile Etide Ive Josipovića, ali i djela Borisa Papandopula. Zasad polaznici uglavnom odabiru male skladbe, nisam primijetio da netko izvodi opsežnija i kompliciranija djela.«

Koncert s djelima hrvatskih skladatelja u izvedbi polaznika akademije održan je 16. kolovoza u Etnografskom muzeju, u sklopu pijanističkog maratona Piano 24 pod nazivom Univerzalni jezik glazbe. Upravo je pijanistički maraton jedan od originalnih i hvalevrijednih produkata festivala i akademije, a omogućava mladim pijanistima predstavljanje svojega rada, ali i dobru praksu. »Piano 24 prostor je privlačenja mlade publike nekonvencionalnim i otvorenim pristupom u kojemu se ruše okviri uobičajeno postavljenih granica publika– izvođač. Konvencionalna uloga publike koja sjedi i sluša dematerijalizira se, publika dobiva ulogu posjetitelja muzeja koji razgledavaju eksponate, a ulaze i izlaze po vlastitom nahođenju. Nisu definirani trajanjem koncerta, nego stupnjem vlastite zainteresiranosti. Štoviše, slobodni su sjediti, odnosno kretati se prostorom«, objašnjava Vanesa Kleva Pleština, organizatorica Festivala Pia-

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Split je i ovoga ljeta bio pijanistički epicentar; održano je devet koncerata etabliranih hrvatskih i inozemnih pijanista uz mlade glazbene snage u usponu, u prostorima Etnografskog muzeja i u Podrumu Dioklecijanove palače

Grieg Pianoduo čine nizozemski pijanisti Elles van der Heiden i Siebert Nix koji su svoj koncert u splitskom Etnografskom muzeju otvorili praizvedbom Rapsodije splitskog skladatelja Ante Božić–Kudrića

23

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

no Loop, ujedno i profesorica klavira u Glazbenoj školi Josipa Hatzea s kojom festival i akademija blisko surađuju. U svojoj ideji vodila se i mišlju Yvesa Michauda, poznatog francuskog kritičara suvremene umjetnosti, koji je pojasnio koncept suvremenog muzeja: »Horde turista užurbano se kreću prema muzejima koji više ne predstavljaju umjetnost, nego su sami umjetnost, neke vrste toplica u kojima se kultura pretvara u kuru estetičkoga iskustva.« S obzirom na zamišljeni koncept, cjelodnevni niz pijanističkih izvedbi može se pretvoriti u ambijentalnu glazbu, meditaciju ili jedinstveno estetičko koje spaja vizualnu i glazbenu umjetnost.

Opsežna rapsodija Osim u sklopu seminara i pijanističkog maratona, prilika za upoznavanje hrvatske pijanističke literature svakako su i koncerti već etabliranih pijanista, među kojima treba izdvojiti nastup nizozemskih pijanista, a to su Elles van der Heiden i Siebert Nix, koji od 1987. djeluju kao Grieg Pianoduo. Koncert u Etnografskom muzeju 17. kolovoza otvorili su praizvedbom Rapsodije za klavirski duo splitskoga pijanista i skladatelja Ante Božića–Kudrića. Djelo je nastalo na njihovu narudžbu 2018., godinu dana nakon što su se upoznali. Rapsodija, temeljena na konceptu slobodne transformacije teme, u trajanju oko 45

minuta, prvo je skladateljevo tako opsežno djelo. Ante Božić–Kudrić napisao je već niz kraćih skladbi, prva veća je Suita za dvije violine i klavir, a napisao je i glazbu za animirani film Iz dubine, koji je na Međunarodnom filmskom festivalu Olympia 2014. dobio nagradu za najbolji animirani kratki film dječjeg žirija. Rapsodiju za klavirski duo obilježile su promjene dinamike i tempa te stilskih utjecaja, koji se povremeno napajaju tekovinama klasične glazbe, mjestimično odišu španjolskim ritmovima ili jazz izričajem uz izrazito virtuozne pasaže, pružajući i izrazito lirske i meditativne dijelove. Zbog opsežnosti i raznovrsnosti, Rapsodija za klavirski duo može se zamisliti i kao samostalna i jedina skladba na nekom koncertnom programu. Unatoč stilskim i tematskim promjenama koje ju prožimaju, ali i opsežnosti, djelo ne djeluje zamorno za uho slušatelja upravo zbog raznolikosti materijala u koje skladatelj suptilno uvodi. Iako svi glazbeni sastojci povremeno podsjećaju na čudnu mješavinu, a inzistiranje na virtuoznosti nekima se može učiniti pretjeranim, Božić–Kudrić odaje dojam dobrog poznavatelja instrumenta koji iz klavira želi izvući sve njegove potencijale. Četveroručnom je izvedbom Grieg Pianoduo u drugom dijelu koncerta srušio granice i poveo publiku na putovanje galaktikama jedinstvenom izvedbom astroglazbe estonskog skladatelja Urmasa Sisa-

K

oncertni su dio uz Pogorelića činili pijanisti Marijan Đuzel, Wonmi Kim, Sergej Korolev, Grieg Pianoduo, Andreas Frölich, Andrej Gunjin i Lovro Marušić, dok su majstorske tečajeve u sklopu Piano Loopa održali Kemal Gekić, Lev Natochenny i Eugene Choi

Ruski pijanist Andrej Gunjin otkako je 2011. pobijedio na Natjecanju Stančić u Zagrebu, neumorni je promicatelj hrvatske glazbe u svijetu

24

ska, čija djela nastaju inspiracijom fotografija i snimki galaktike.

Vječni Papandopulo Na istom mjestu, dan poslije, nastupio je i novi međunarodni glasnik i promicatelj hrvatske glazbe Andrej Gunjin, koji je u program recitala na Piano Loopu uvrstio i Osam studija Borisa Papandopula. Taj ruski pijanist njeguje posebnu sponu s hrvatskom zemljom i publikom, još od 2011., kad je kao pobjednik Međunarodnog pijanističkog natjecanja Svetislav Stančić održao prvi recital u Zagrebu. Tada mu je jedan od organizatora poklonio partiture djela Borisa Papandopula i Dore Pejačević. »Zaintrigirala me ta glazba pa sam nakon povratka kući počeo iščitavati skladbe. Naročito sam fasciniran Papandopulom. Godinu poslije stigao je poziv da izvedem njegov Koncert u G–duru s orkestrom HRT–a, a nakon toga sam prvi put izveo njegovih Osam studija u Dvorani Čajkovski u Moskvi. Nedavno sam snimio te dvije skladbe za HRT«, objašnjava Gunjin svoju vezu s Papandopu-

lom. Papandopulovih Osam studija pruža tehničke izazove, jer su u svaku studiju (etidu) upleteni raznovrsni tehnički zadaci. Kontrastnih osam minijatura donosi koketiranje s različitim oblicima, stilovima i žanrovima, od baroka do jazza, bluesa, tanga i dodekafonije, predstavljajući Papandopula kao neovisnog promatrača mnogostrukih i uvijek zanimljivih oblika koje glazba može poprimiti. Sve potencijalne tehničke prepreke za Gunjina nisu bile nikakav problem, kao ni stilska izmjena materijala koja je publici uvijek pružala drugačijeg i zanimljivog interpreta.

Ovogodišnja Piano Loop glazbena revija raznovrsnih repertoara, pijanističkih škola, interesa, tehničkih umijeća i muzikalnosti, nesumnjivo je obogatila hrvatsku kulturnu ponudu, a splitsku je jezgru napunila svježim glazbenim nabojem.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

U izvedbi Escapades Johna Williamsa orkestru Gradske glazbe Split pridružili su se saksofonist Gordan Tudor, Boris Žuvela na vibrafonu te Lucija Mrkonjić na kontrabasu

Novi GlaS Splita Orkestrom je ravnao Jakov Jurić, a solisti su bili izvanredni splitski glazbenici: klarinetist Željko Milić i saksofonist Gordan Tudor Piše: Karmen Širović

I

deja ponovnog oživljavanja Gradske glazbe potaknula je 2018. godine osnivanje amaterskog puhačkog orkestara GlaS, koji je u kratkom vremenu djelovanja već postao prepoznatljiv zvuk grada, zahvaljujući nastupu na 21. Splitskom polumaratonu, Međunarodnom medicinskom kongresu Practical knowledge for students, u promenadi u povodu Dana grada Splita te suradnji s KUD–om Jedinstvo u sklopu njihova obilježavanja stote obljetnice prve izvedbe starih splitskih plesova uz puhački orkestar. Temelj orkestra čini Puhački orkestar Glazbene škole Josipa Hatzea, a njima su se pridružili i studenti UMAS–a te ostali studenti splitskog Sveučilišta (orkestar sada ima više od 50 članova).

Suvremena glazba

U fokusu GlaSa je suvremena glazba pisana za puhačke orkestre, što su dokazali i programom koncerta u sklopu 65. Splitskog ljeta. Otvorenje je pripalo simfonijskoj poemi za puhački orkestar

Mojsije i Ramzes Satoshija Yagisawa, u kojoj je orkestar veličanstvenom snagom zvuka osvojio publiku. Tom prigodom predstavljena je najveća sekcija Glazbe Split, osnovane kao puhački orkestar, kojoj su se u simfonijskom ruhu pridružile i udaraljke, gudaći instrumenti i harfa. Uslijedila je izvedba Escapades Johna Williamsa, u kojoj su uz orkestar nastupili saksofonist Gordan Tudor, vibrafonist Boris Žuvela te kontrabasistica Lucija Mrkonjić. Odabir te trostavačne skladbe, čiji je prvi stavak obogaćen zvukovnim efektima, poput uzdaha i pucketanja prstiju, pokazao je da suvremenoj glazbi GlaS pristupa hrabro i odlučno. Tudor je kao solist sudjelovao i u izvedbi skladbe Pequena Czarada Pedra Iturraldea. Za novoosnovani orkestar kaže: »Volio bih kad bi Glazba Split postala simbol grada, kao što su gradski puhački orkestri po gradovima Španjolske pitanje gradskog prestiža. Naravno, tamo su orkestri profesionalni, a kod nas amaterski, ali zašto ne težiti nečem takvom?« Najzaokruženije muziciranje, uz lijepe dinamičke nijanse, GlaS je pokazao u izvedbi Morlačkog plesa u koji je Tonći Ćićerić uključio elemente tradicijskih citata.

Swing Peristil!

Peristilom je potom zavladao swing u energičnoj izvedbi Sing, Sing, Sing Louisa Prime i praizvedbi skladbe Is She As Željka Milića, u kojoj je proslavljeni klarinetist nastupio kao solist. Aranžman za puhački orkestar pripremio je Milićev kolega s UMAS–a, skladatelj i orguljaš Ivan Božičević, koji se u svojoj eklektičnoj glazbenoj karijeri dokazao i u jazzu.

Is She As reminiscencija je na početak jazza, a donosi karakteristične elemente swinga, poput »razgovora« među instrumentima, poliritmiju i improvizaciju.

Tu zanimljivu skladbu počinje orkestar kojem se ubrzo pridružuje klarinet, donoseći razigranu temu s dominacijom punktiranog ritma, koja se zatim »seli« u orkestar. Komunikaciju orkestra i klarineta prekida klavir na kojem je Ivan Božičević donio zanimljiv improvizacijski odsjek, dok je sljedeća »solaža« pripala Luki Elezu na električnoj gitari.

Tema se na kraju ponovno javlja u orkestru, nad kojim se nadvijaju virtuozne pasaže klarineta uz klasičan pompozni vrhunac. Izvedbom skladbe Galeb i ja Zdenka Runjića, u aranžmanu Tomislava Zuppe i Tonćija Ćićerića, orkestar je odao počast Oliveru, čiji je »glas« prezentirao Željko Milić na sopran–sakso-

Josip Rajević

Prvi cjelovečernji koncert novoosnovanog Simfonijskog puhačkog orkestra Glazba Split, kratice GlaS, na 6 5. S p l i t s ko m l je t u , Pe r i s t i l , 31. s r p n j a 2 019.

fonu posebno emotivnom izvedbom u kojoj mu se u jednom trenutku pridružio i voditelj orkestra na trubi.

Mornarički časnik Dirigent Jakov Jurić magistrirao je trubu u razredu Antona Grčara 2013. u Ljubljani, a trenutačno je časnik Hrvatske vojske i trubač u Orkestru HRM–a.

Uz orkestralno i solističko muziciranje, Jurić se posvetio i glazbenoj pedagogiji, a dokazao se i kao voditelj Puhačkog orkestra Glazbene škole Josipa Hatzea na ovogodišnjem natjecanju HDGPP– a, gdje su osvojili prvu nagradu. Jedan je od osnivača Glazbe Split, kao i Marita Nera Pavlinović, nekadašnja studentica Željka Milića, danas pročelnica Puhačkog odsjeka Glazbene škole Josipa Hatzea, koja je na koncertu bila i koncertna majstorica. Reakcija publike, koja od pljeska nije odustajala ni nakon dva dodatka, pokazala je da je Glazba nedostajala Splitu, a uspješnosti koncerta svakako je pridonio i program prožet različitim glazbenim stilovima, dovoljno informativan i inovativan, ali i dopadljiv i pitak. Iako mladi orkestar ima mjesta za napredak u tehničkoj izvedbi, pravo je čudo što su sve postigli u manje od godinu dana!

25

28. rođendanski koncert Mandolinskog orkestra Sanctus Domnio 26. lipnja 2 019. u G a l e r i j i Va s k a Li p ovc a n a s p l i t s ko m S ve u č i l i š n o m k a m p u s u

Mandoline dolce Splitu postale amare?

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Odlična izvedba i zanimljiv program potaknuli su prisjećanje na njihovo uspješno djelovanje, ali i rezime mandolinske ekspanzije i profesionalizacije Mandoline dolce u Splitu vodi prva diplomirana mandolinistica u Hrvatskoj, ujedno i koncertna majstorica orkestra i profesorica Ivana Kenk Kalebić Piše: Karmen Širović

O

krugle obljetnice uglavnom su povod za reminiscenciju i nabrajanje uspjeha, ali da svoja tri desetljeća Sanctus Domnio ne proslavi u trenutačnim uvjetima, ovaj tekst je i svojevrstan apel da se uspješnom ansamblu pruži i pravi tretman. Naime, prije pet godina ansambl je postao beskućnik. Izgubili su svoje prostorije za uvježbavanje, a iako jednakim žarom vježbaju i održavaju koncerte, ansambl koji je rastao sa samostalnom i suvremenom Hrvatskom nikako nema suvremene uvjete za rad. Mandolinski or-

O

vaj je tekst i svojevrstan apel da se uspješnom ansamblu, koji je prije pet godina postao beskućnik, pruži pravi tretman kestar Sanctus Domnio osnovao je 1990. otac splitske i hrvatske mandoline, glazbeni pedagog Marin Katunarić, s namjerom višestruke odgojne zadaće i kulturne obnove mladih naraštaja, a Gradsko mandolinsko društvo Sanctus Domnio Split osniva se godinu poslije, od kada Vladimir Lukas djeluje kao njihov dirigent.

Dalmatinska tamburica

26

Dok na spomen mandolina prosječni građanin odmah pomisli na splitske plesove i tradicijsku glazbu, Sanctus Domnio ruši te predrasude i razbija okvire toga prvotno talijanskog instrumenta, koji je dalmatinski pandan za tamburicu, iako nema ni približan tretman kao »sjeverni rođak«. Voditelj orkestra Vladimir Lukas i prva diplomirana mandolinistica u Hrvatskoj, ujedno i koncertna majstorica orkestra i profesorica Ivana Kenk Kalebić, složno kažu da je razlog politika. Nakon Drugog svjetskog rata u Dalmaciji je bilo

nepoželjno sve što je bilo povezano s Italijom, a kao narodni instrument nametnula se tamburica. Unatoč prethodnim inicijativama, mandolina u splitsku Glazbenu školu Josipa Hatzea ulazi tek početkom devedesetih godina 20. stoljeća, ali tada se mogla učiti samo četiri godine, nakon čega su učenici osnovnu glazbenu školu trebali završiti svirajući neki drugi instrument. Još kao maturantica, Ivana Kenk Kalebić dijelila je klasu mandoline u Glazbenoj školi Josipa Hatzea s Ivicom Rabađijom, a potom odlazi na Konzervatorij Cesare Pollini u Padovu, gdje je diplomirala mandolinu u klasi Uga Orlandija. Pionirka u profesionalnom mandolinizmu danas vodi uspješnu klasu u osnovnoj i srednjoj Glazbenoj školi Josipa Hatzea, a od 2005. predaje mandolinu i na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Birokracijski nemar Iako je najprije instrument uveden kao izborni, s vremenom je postao i obvezni drugi instrument za studente glazbene pedagogije, a od ove akademske godine Ivana Kenk Kalebić prelazi u zvanje docentice. Njezine tri nekadašnje učenice: Stela Ivanišević, Sandra Katunarić i Dea Škorić danas imaju diplomu s Konzervatorija G. Verdi u Milanu, na koji ove akademske godine odlazi i Ana Mlačić, koja je maturirala u njezinoj klasi. Mandolinistice su djelovale u tkanju orkestra Sanctus Domnio za koji Vladimir Lukas kaže da je predobar za amatere, a nema uvjete za profesionalce. Jedan od uvjeta svakako je prostor za vježbanje. Grad koji je Sanctus Domniju dodijelio Nagradu grada Splita 2007., danas je na svoj orkestar, čini se, zaboravio. Svaka vlast obećava, ali rješenja nisu ni na vidiku. Od 2015. članovi orkestra djeluju bez financijske potpore Grada, a u međuvremenu su im ruku pružili ljudi iz HSLS–a (!?), u čijim prostorima na Prokurativama uvježbavaju svoj program. Dok se mandolina profesionalizira i uvodi u obrazovne i akademske institucije u Hrvatskoj, orkestar koji je pokrenuo takva strujanja guši se u birokracijskom nemaru. Ima li mjesta za studij mandoline na Akademiji? »Elaborat studija je spreman i treba proći odobrenje Senata. Već ima zainteresiranih mandolinista koji željno iščekuju taj studij«, navodi Ivana Kenk Kalebić. U ovom kontekstu čini se da Split ne kaska mnogo za Za-

grebom, na čijoj je Muzičkoj akademiji od ove akademske godine moguće studirati tamburicu kao glavni instrument. Podijeljena su mišljenja struke u pogledu tog studija; evo što o njemu misli Ivana Kenk Kalebić: »Svakako podržavam inicijativu otvaranja studija tamburice, ali bi on trebao biti izveden kao tradicijski instrument. Za razliku od tamburice, mandolina ima bogatu literaturu umjetničke glazbe. U Italiji smo svaku godinu studirali neko razdoblje, počevši od baroka do suvremene glazbe, dok na posljednje dvije godine studenti biraju razdoblje u kojem će se specijalizirati. Stilski način izvođenja i interpretacije kod mandoline je definiran, dok kod tamburica još uvijek nije.« Osim u Italiji, studiji mandoline postoje u Luksemburgu, Njemačkoj, Španjolskoj, pa čak i u Japanu, a dijele se na njemačku i talijansku školu. Iako se mandolina u Hrvatskoj uči u glazbenim školama u Splitu, na Korčuli, Orebiću, Makarskoj i Samoboru, kategoriju iz tog instrumenta najveće državno glazbeno natjecanje HDGPP–a uvelo je tek 2017., a prosuđuje ih ocjenjivački sud sastavljen isključivo od tamburaša. S obzirom na to da se tehnika sviranja i repertoar uvelike razlikuju, takav tretman instrumenta je više nego neuobičajen. Svim navedenim problemima odolijevao je Sanctus Domnio koji je godinama »vrtio svoj film« posvećen istančanoj interpretaciji obavijenoj ljubavlju prema glazbi. »Imam ansambl koji može udovoljiti mojim interpretativnim prohtjevima«, kaže njihov voditelj Lukas za ansambl koji danas ima dvadesetak izvođača, a u mlađem orkestru ih je isto toliko.

Neumornom izvedbom klasičnog repertoara, Sanctus Domnio jedan je od povoda ekspanzije suvremene hrvatske literature za mandolinski orkestar pa svaki njihov koncert u fokus stavlja i djela hrvatskih skladatelja. Posebnu vezu orkestar njeguje sa splitskim skladateljem Vladom Sunkom, koji im je mentor i prijatelj, a za mandoline se »zagrijao« još devedesetih godina, u vrijeme Katunarićeva djelovanja. Potom je kao mentor diplomskog rada Tehnika mandoline Ivane Kenk Kalebić na pedagoškom odsjeku UMAS–a shvatio sve mogućnosti instrumenta, što je potaknulo njegovo skladateljsko djelovanje upravo za taj instrument. Njegov opus sadrži jedanaest orkestralnih skladbi i tri djela za mandolinske komorne sastave. Zanimljivo je da je njegova skladba Intrada i ples bila zadana skladba na

međunarodnom mandolinskom natjecanju u talijanskom gradu Ali, gdje je, između ostalog, Sanctus Domnio osvojio prvu nagradu, a napisao je i Koncert za mandolinu i mandolinski orkestar. Na poticaj Miljenka Grgića, nezaobilazno okupljalište mandolinista, festival Mandolina Imota, počelo je održavati Večeri novih skladbi za koje su pisali Anđelko Klobučar, Željko Brkanović, Nikša Njirić, Ivan Božičević, Massimo Brajković, Tomislav Kalebić, Pavlo Sviličić…, čija su djela redoviti dio repertoara i Sanctus Domnija, na čiji su se poticaj i neki skladatelji mlađe generacije, poput Gordana Tudora i Brune Matijaševića, prihvatili stvaranja glazbe za mandolinske sastave. Više skladbi posvećeno je upravo tom splitskom mandolinskom orkestru, koji ih je i praizveo, između ostalog i na festivalu Mandolina Imota u Imotskom, gdje su osvojili mnoge prve nagrade. Autohtoni, a dovoljno internacionalni da su 2000–ih ugostili čak dva orkestra iz Tokija i Njemačke s kojima su nastupili, a kao izaslanici Splita predstavljali su Lijepu Našu u Berlinu, dok su u Kotor i Makedoniju otputovali kao izaslanici splitske podružnice Hrvatske matice iseljenika.

Kome skladati?

Inozemna putovanja na kojima su održavali koncerte i sudjelovali na natjecanjima kao glasnici zvuka jedne sredine, danas su im onemogućena, također zbog nedostatka financijske potpore, iako im stižu mnogobrojni pozivi za nastupe izvan Hrvatske. Unatoč svemu ostaju prepoznatljiv zvuk Splita u kojem je devetnica uoči proslave Sv. Dujma nezamisliva bez njihova koncerta. Zahvaljujući ljubavi, entuzijazmu i nesalomljivom »dišpetu«, poneki zalutali turisti na njihovim koncertima mogu čuti specifičan zvuk grada, za koji se nadamo da neće slomiti politički nemar. Koncerti se organiziraju i oglašavaju isključivo njihovim snagama, bez pomoći čak i Turističke zajednice grada Splita (iako ih je nekoć podupirala), koja u jeku turističke ekspanzije nije znala prepoznati i prezentirati glazbenu kulisu dalmatinskog središta. Krug splitskih skladatelja svoj mandolinski opus isključivo veže upravo uz Sanctus Domnio pa sustavno »gušenje« toga ansambla kao uzročno– posljedičnu vezu svakako dovodi u pitanje i to kome će skladatelji skladati?

Z a p a d n i d i o Po d r u m a D i o k l e c i j a n ove p a l a č e u S p l i t u , 12 . r u j n a 2 019. , 8 . L jet n e č a r i k l a s i č n e g l a z b e

Saksofon i elektronička glazba u izvedbi skladatelja i saksofonista Gordana Tudora Tudor nije skrivao oduševljenje što je dobio priliku izići iz standardnih koncertnih programskih koncepata na kakve je navikla splitska publika

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Izvedbom svoje skladbe M. M., Tudor glazbom nije posegnuo za problematizacijom, nego oslikavanjem, i to individualnog zvučnog doživljaja dijametralno suprotnih splitskih četvrti. Sopran–saksofonom, uz prethodno snimljenu vrpcu, dočarao je četvrti Meje i Mertojak. Marjanskim Mejama opasanim idiličnim priGordan Tudor nije skrivao oduševljenje što je dobio priliku izaći iz standardnih koncertnih programskih koncepata na kakve je navikla splitska publika

Piše: Karmen Širović

U sklopu ovogodišnjih 8. Ljetnih čari klasične glazbe Glazbene mladeži Split, unatoč riječi »klasične« u naslovu festivala, obuhvaćeni su zaista različiti glazbeni stilovi i žanrovi, a iako je festival koncepcijom odavno proširio ponudu i na tradicijsku, jazz i suvremenu glazbu, prvi put se u strukturu uključila i elektronička glazba. Bio je to poseban »gušt« za Gordana Tudora koji nije skrivao oduševljenje što je dobio priliku izići iz standardnih koncertnih programskih koncepata na kakve je navikla splitska publika. »Nakon mnogo godina sviranja ovog i sličnog repertoara, prvi put sam dobio poziv da ga prezentiram u Splitu.« Bio je to užitak i za ljubitelje elektroničke umjetničke glazbe te znatiželjnike, kojih je bilo neočekivano mnogo, pa ni selidba festivala u zapadni blok Podruma (čija je dvorana mnogo veća od istočne) nije ponudila dovoljno sjedećih mjesta za sve prisutne.

Ekološka glazba Otvorenje koncerta pripalo je najstarijoj skladbi s programa, New York Counterpoint Stevea Reicha, u kojoj se deset prethodno nasnimljenih saksofona stopilo s jedinim saksofonom uživo. Inicijalno je djelo napisano za klarinete, kojima je taj američki skladatelj želio dočarati vibraciju Manhattana.

Kao skladatelj minimalističkog usmjerenja, Reich je za početak djela odabrao pulsirajuću repetitivnost koja se razvila u nekoliko različitih dijelova, nu-

deći i opuštajuće trenutke od užurbanog grada. Reichova sposobnost imitacije elektroničkih zvukova u akustičnoj instrumentaciji poslužila je i kao priprema publike za sljedeću skladbu, Sax vs. Machine Ane Horvat, u kojoj živa elektronika nastaje akustički generiranim zvukom. Elektronika je saksofonu omogućila svojevrsnu harmonijsku strukturu, a komunikacija alt–saksofona i Kyme (programski jezik za dizajn zvuka) posebno je zanimljivo zvučala u Podrumima zbog jeke. Zagrebačka skladateljica upravo je splitskom kolegi i posvetila to djelo, koje se nalazi i na nosaču zvuka Gordan Tudor: Post Nubila Phoebus koji je 2015. izdao Cantus d.o.o. Na istom albumu nalazi se i sljedeća skladba s programa, Ringelreigen, 18,4g Co2 austrijskog skladatelja s rezidencijom u Beču, Matthiasa Kranebittera. Klavirsku pratnju s diska na splitskom koncertu zamijenila je elektronika uživo. »Nihilist koji sam sebe reciklira, kao i mnogobrojni skladatelji«, opisao je Tudor cijenjenog kolegu koji je napisao tu ekološki osviještenu skladbu. Naime, Kranebitter je izračunao potrošnju ugljičnog dioksida za vrijeme izvedbe toga djela; već sam naziv subliminalno skreće pozornost na probleme u okolišu. Iako se glazbom još od davnina problematiziraju socijalna, politička ili vjerska pitanja, u Splitu je prava rijetkost takav oblik kontekstualizacije suvremene umjetničke glazbe koja preusmjerava njezinu funkciju u glasnika krucijalnih problema današnjice.

govorne isječke, a u mješavinu glazbenih utjecaja upao je i jazz.

rodnim okruženjem i izoliranim od gradske vreve pripao je pastoralni ugođaj. Iz meditativnog početka razvila se lirska melodija u kojoj se mjestimično »čuje« imitacija ptica, ali i isječci snimljenog i modeliranog talijanskog govora, donoseći pravi mediteranski ugođaj. Elektronička »solaža« poslužila je kao spona prvog i drugog dijela skladbe, poput puta od Meja (gdje je živjela Tudorova baka) do Mertojaka (gdje su živjeli njegovi roditelji). Urbani Mertojak, novija splitska četvrt, užurban je, razigran i hektičan. U elektroničkoj pozadini kao da se čuje zvuk metala, uz prisutne talijanske

Skladba M. M. tako je doživjela prvu izvedbu u Splitu, iako je nastala još u vrijeme Tudorova studija u Amsterdamu, gdje mu je mentor bio Jacob TV. Upravo je njegovu skladbu The Garden of Love, inspiriranu poemom Williama Blakea, Tudor odabrao za kraj programa. U Jacobovu glazbenom doživljaju poeme modelirani su govorno snimljeni stihovi korišteni u svrhu metarske i ritamske strukture, ali i verbalne poruke. Upravo se u tome može primijetiti utjecaj na Tudora koji je ideje preformulirao u vlastiti glazbeni jezik i doživljaj određenog prostora.

Na dugotrajni pljesak publike svestrani skladatelj i saksofonist odgovorio je intenzivnom i energičnom izvedbom još jednog djela Jacoba TV–a, BUKU, napisanog za Tudorova nekadašnjeg profesora Arna Bornkampa. Kao i skladatelj toga djela, Tudor je želio odati počast velikanima alt–saksofona (Charlie Parker, Cannonball Adderley i Art Pepper), a samo se veliki mogu pokloniti velikima!

27

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Kvartet saksofona Papandopulo ni na zatvaranju jubilarnog 10.

MAGfestivala nije publiku ostavio ravnodušnom

C j e l o v i t i o s v r t n a j u b i l a r n i , 10 . M A G f e s t i v a l , 2 8 . k o l o v o z a — 7. r u j n a 2 0 19 . , Muzej grada Splita

Prvi put instrument teremin na jednom koncertu u Splitu zahvaljujući gostovanju Nizozemca Thorwalda Jørgensena

Sedam praizvedbi hrvatskih skladatelja na pet koncerata

Retrospekcija je zamišljena kao izvedba onih koji su sudjelovali u prvih deset godina Festivala, dok je svježi dotok ideja i materijala ponudilo sedam hrvatskih skladatelja različitih generacija, napisavši skladbe upravo za izvođače na obljetničkom izdanju Piše: Karmen Širović

Z 28

a proslavu prvog okruglog izdanja MAGfestivala umjetnički voditelji Josip Dragnić i Yaroslav Sadovyy odlučili su se za koncept »staro–novo«. Naime, retrospekcija je zamišljena kao izvedba onih koji su sudjelovali u prvih deset godina Festivala, dok je svježi dotok ideja

i materijala ponudilo sedam hrvatskih skladatelja različitih generacija, napisavši skladbe upravo za izvođače na obljetničkom izdanju. Publika je tako na svakom koncertu mogla čuti praizvedbu jedne skladbe, s iznimkom koncerta Večer hrvatskih skladatelja, na kojem su nastupila dva ansambla (Splitski gitaristički kvartet i Mandolinski kvartet Da Capo) pa je svakom pripala jedna praizvedba, te na zatvaranju Festivala, u sklopu kojega je Kvartet saksofona Papandopulo izveo dvije praizvedbe.

Svemirska putovanja Iako je teremin izumljen prije sto godina u Rusiji, splitska publika imala ga je priliku prvi put čuti u svojem gradu, i to na otvorenju Festivala, u izvedbi jednoga od vodećih svjetskih izvođača teremina, Thorwalda Jørgensena. U većini izvedbi djela s programa Jørgensenu se pridružio festivalski MAG ansambl, koji svake godine okuplja mlade glazbenike u zajedničkom muziciranju. Naime, Udruga mladih akademskih glaz-

benika osnovana je da bi glazbenici obogatili kulturnu ponudu grada Splita te stvorili zajednicu u sklopu koje mogu prezentirati svoje glazbeno umijeće. »Novi instrument« u gotičku dvoranu Muzeja privukao je brojne posjetitelje, a posebnu pozornost privukla je i praizvedba skladatelja Ivana Končića.

Zahtjevan zadatak za toga skladatelja bio je kreiranje djela za instrument koji je rijetko prisutan na sceni Lijepe Naše. »Skladba je zamišljena kao svemirska šetnja Jupiterovim satelitima.

Geološke karakteristike pojedinih satelita donijele su drugačije kompozicijske izbore, ugođaje i formu pa se tako mogu zamisliti i čuti aktivni vulkani satelita Io, glatke i ledene površine Europe i Ganymeda, te veliki krateri Asgard i Valhalla na Callistu. Sama ideja je rezultat razgovora s tereministom Thorwaldom Jørgensenom«, najavio je Končić skladbu putem videa objavljenog na Facebook stranici MAG–a. U dinamičan i užurban prvi stavak Io uvodi gudački kvartet koji djeluje poput najave vulkanske erupcije, dok teremin »oslikava« lavu, koja potkraj stavka pronalazi smirenje, lagano se gaseći, završavajući svoj eruptivni prohod. Space Walk Europa počinje teremin solo, postupno dobivajući potporu u gudačima tijekom svoje plačljive, lirske melodije. Space Walk Ganymed polagan je i prozračan stavak, nakon kojega slijedi dramatičan Space Walk Callisto. Posljednji stavak pruža zanimljiv razvoj dramatizacije, od lirskih dijelova do užurbanih i motoričnih, koje stvaraju glissanda u tereminu, dok skladatelj u gudačima za proizvodnju zvuka upotrebljava razne tehnike sviranja. U zanimljivom konceptu skladbe Končić je dobro iskoristio karakter teremina koji je uz gudački kvartet zaista dočarao ugođaj dalekih i nepoznatih nebeskih tijela.

Jezičak ili pisak Međutim, uspoređujući tehničke i interpretativne mogućnosti teremina u ostalim djelima s programa (B. Martinů Fantasia H. 301, T. Jørgensen Distant Shores, G. Connesson Sekstet i M. Rosza Spelbound concerto), može se primijetiti da skladatelj nije potpuno iskoristio sve potencijale instrumenta.

Slučajno ili namjerno, teremin je u Končićevoj viziji dalek i čudan instrument s pretežito ambijentalnom ulogom.

Na drugačiju vrstu putovanja publiku je odveo Puhački kvintet Kalamos (čiji je član i umjetnički voditelj Yaroslav Sadovyy) u sklopu drugog koncerta Festivala, 31. kolovoza. Djeluju kao Reed Kvintet, sastav drvenih puhaćih glazbala kod kojih se koriste jezičkom ili piskom; takvi se instrumenti pojavljuju na sceni tek sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, ubrzo osvajajući kritiku i publiku. U široj regiji Kvartet Kalamos upravo je prvi i jedinstveni sastav takvog tipa, a osnovan je 2013. u Zagrebu. Na obljetničko izdanje MAG–a vratili su se raznovrsnim programom, na kojem je bila i praizvedba Ride for Five skladatelja i pijanista Brune Vlaheka. Skladba je pisana kao svojevrsni divertimento klasične trostavačne strukture koja niže stavke brzi–polagani–brzi s uvodnim Maestoso odjeljkom. »U desetak minuta ovo djelo je imaginarna vožnja, putovanje petorice prijatelja personificiranih peterim puhaćim instrumentima, pri čemu bit nije odredište, nego sam put. Tako da ovdje ima

mjesta za monologe, dijaloge, imitaciju, pojedine instrumentalne grupe, za zabavu, pokoju trzavicu, ali i za razmišljanje te autorefleksiju. Imajući na umu upravo izvođača, Kvintet Kalamos, skladba je virtuoznog karaktera te nastoji da svaki instrument ima svoj pečat i karakterističnu zvukovnost«, objasnio je svoju viziju Bruno Vlahek.

Slavi se različitost Gudački kvartet Porin konceptom programa referirao se na nit vodilju ovogodišnjeg Festivala koja spaja staro i novo pa je publika 3. rujna mogla uživati u programu uokvirenom djelima suvremenih hrvatskih skladatelja, dok je središnji dio pripao »starim« majstorima, Josephu Haydnu i Wolfgangu Amadeusu Mozartu. Hrabar pothvat bio je otvorenje koncerta praizvedbom djela Slike minulih ljetnih sutona Dubravka Palanovića. Minuli ljetni sutoni nižu se u kontinuitetu, a promjenu slika skladatelj nagovještava rasplinjujući zvuk na završetku svake, odmah nižući novu sliku. Palanović je dobro iskoristio ansambl, pružajući slušateljima lijepo bojenje gudačima. Romantičan i sjetan ugođaj izmjenjuje se povremeno s uznemirujućim i bolno dramatičnim.

Glavne melodijske linije uglavnom su namijenjene prvoj violini, dok ostatak izvođača sudjeluje u detaljnijem oslikavanju određenog ugođaja, u kojima je violončelu namijenjena uloga potpornja i motoričkog pokretača koji slike »tjera« na razvoj i kretanje do novog jutra.

Iznenađujući kraj, u kojem je prvi put kvartet u snažnom forteu, nešto agresivnijeg pristupa, može se promatrati i kao završetak sutona i buđenje novog dana. Najveći naboj energije kvartet je imao u posljednjem djelu s programa, Zaboravljenim muzikama Dubravka Detonija. Kao da su tek pred kraj koncerta dobili strastveni impuls koji je rezultirao interpretativno najzanimljivijom izvedbom.

1975. godine. Na ritamski uvod, u kojem se zvuk proizvodi stupanjem nogama o pod, a koristi se povremeno i u nastavku skladbe, nastavlja se citat »Maybe the truly original man doesn’t exist«, nakon kojega slijedi uznemirujući početak u saksofonima, pa prozračniji ugođaj koji se razvija uz motoričke uzlazne i silazne melodijske linije. U instrumentalnim dijelovima skladateljica primjenjuje razne tehnike za proizvodnju zvuka, dok se pred kraj skladbe poigrava ritamskom i metarskom strukturom ispresijecanim izgovaranjem citata »Maybe the truly original man doesn’t exist« svih izvođača, stvarajući »buku u komunikacijskom kanalu« koja završava ritamskom reminiscencijom na početak uokvirujući skladbu. Margareta Ferek–Petrić zahtijeva od izvođača cijelo tijelo za izvedbu djela, pretvarajući izvedbu skladbe u performans glumačko – gla zbeno–poetičnih razmjera uz nezaobilazno filozofsko problematiziranje.

Kao što iscrpljuje sve mogućnosti izvođača za izvedbu djela, skladateljica ništa

Veselje uz jazz Druga praizvedba koju je izveo Kvartet saksofona Papandopulo je Sonata za četiri saksofona Ante Grgina, proslavljenog skladatelja i klarinetista. U jazz atmosferi, Grgin u prvom dijelu Sonate donosi prštavu energiju i veselje uz nezaobilazne virtuozne pasaže, solističke dijelove, poigravajući se tempima i dinamikom. Drugi, polagani stavak, nježnijeg je karaktera kojim se prelijeva prekrasna duga lirska melodija. Trodobna mjera trećeg stavka ponovno potiče na ples i kretnju, dok užurbani četvr-

Kaštelanski klarinetist i skladatelj Ante Grgin Papandopulovcima je posvetio Sonatu za četiri saksofona

Banane jedu majmune Kvartet saksofona Papandopulo ni ovaj put nije publiku ostavio ravnodušnom na zatvaranju Festivala 7. rujna, izvedbom programa koji je kombinacija originalnih skladbi za kvartet saksofona, ali i aranžmana, uz dvije praizvedbe koje će obogatiti njihov repertoar, ali i hrvatsku baštinu. It’s difficult when bananas eat monkeys (Problematično je kad banane jedu majmune) proslavljene skladateljice mlađe generacije Margarete Ferek–Petrić, koja živi i radi u Beču, prva je praizvedba s programa za koju je član kvarteta Gordan Tudor rekao: »Uživamo istraživati, a tek smo na početku priče s obzirom na ovu skladbu.

Mislim da nas čeka dugi niz godina u kojima ćemo ostvariti sve što ovo djelo nudi.« Margareta Ferek–Petrić inspiraciju je pronašla u istoimenoj poemi Charlesa Bukowskog, napisanoj oko

su na čelu upravljačke strukture često neadekvatne osobe koje svojom moći određuju kako, što i kada umjetnici mogu i moraju.

Margareta Ferek–Petrić nakon praizvedbe skladbe Problematično je kad banane jedu majmune

manje ne traži ni od publike, pa zvučni doživljaj od samog početka skladbe potiče i na intelektualno razmatranje ponuđenog materijala. Zaista se možemo zapitati: Što ako istinski originalni (jedinstveni) čovjek ne postoji? Već i sam naziv skladbe poziva na problematično razmišljanje, a može se shvatiti na više razina, ali i u političkom kontekstu. Jesmo li svi mi majmuni koje jedu banane (npr. političari)? U vidu kulturne politike, primjenjivo je činjenicom da

ti stavak zaokružuje Sonatu, pozivajući na radost, veselje i slavljenje života. Iako Grgin u Sonati nije prezentirao revolucionarne glazbene ideje ni izvođačke tehnike, njegova lakoća nizanja glazbenog materijala u kompaktnu cjelinu, uz nezaobilazno slavlje virtuoziteta, pruža glazbeni doživljaj kojem malotko može odoljeti. Mogućnost lake preobrazbe koja stilski i karakterno raznolika djela od njih zahtijevaju, posebnost je Kvarteta saksofona Papandopulo koji uvijek iznenađuje i oduševljava, između ostalog i neprestanom potragom i prezentacijom novih djela, koja zahvaljujući njihovu neiscrpnom elanu oživljavaju i šire se dalje.

Njihov koncert upravo se zbog toga pokazao kao dobar odabir za kraj obljetničkog MAGfestivala, koji je u ustrajnoj misiji pružanja vrhunskog glazbenog doživljaja, uz podršku mladim glazbenicima, dodao i novi cilj — obogaćenje hrvatske literature. Za takav koncept mogu primiti samo čestitke te lijepe želje i podršku u novim MAG glazbenim avanturama!

29

J u b i l a r n i , 10. M AG f e s t i va l — m e đ u n a r o d n i f e s t i va l ko m o r n e g l a z b e i ove s e g o d i n e, 2 019. , o d r ž ava o o d 2 8 . k o l o v o z a d o 7. r u j n a u o r g a n i z a c i j i U d r u g e m l a d i h a k a d e m s k i h g l a z b e n i k a ( M A G ) i M u z e j a g r a d a S p l i t a

Gitare i mandoline u hrvatskoj glazbi BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Jubilarni MAGfestival donio je prvi koncert teremina u glazbenoj povijesti Splita, čak sedam praizvedbi hrvatskih skladatelja u pet vrhunskih koncertnih večeri, pop up koncerte na splitskim ulicama, okrugli stol o temi »Glazbena scena Splita i okolice prije deset godina i danas« te tri rasprodana koncerta uz 600 posjetitelja

Splitski gitaristički kvartet u praizvedbi skladbe Soundtracks Gordana Tudora, najaktivnijeg skladatelja i interpreta ovoga ljeta Piše: Tatjana Alajbeg

Č

etvrti koncert jubilarnog, 10. MAGfestivala nazvan Večer hrvatskih skladatelja predstavio je djela suvremenog splitskog skladateljskog kruga s čak dvije praizvedbe. Otvorila su ih dva splitska komorna sastava — Splitski gitaristički kvartet i Mandolinski kvartet Da Capo.

Bila je to lijepa i sadržajna večer, posebno važna za vrijednu manifestaciju i odano joj slušateljstvo koje je dupkom ispunilo lijepu i koncertima ugodnu gotičku dvoranu Muzeja grada Splita.

Dočaran nespokoj

30

Splitski gitaristički kvartet (Kajo Milišić, Goran Cetinić Koća, Josip Dragnić i Martin Andrijašević) počeo je bogatu večer skladbom Iščekivanje i dolazak Vlade Sunka, uvjerljivo dočaravši nespokoj. Pravo iznenađenje za sve koji pozorno prate vrlo zanimljiv skladateljski uspon Gordana Tudora bila je praizvedba njegove Soundtracks s tri vrlo pitka i zanosna stavka. Tudor progo-

D

va ansambla, Splitski gitaristički kvartet i Mandolinski kvartet Da Capo, ostvarila su zajedničku Večer hrvatskih skladatelja

vara nježno i čeznutljivo, elegičnim tranquillom, potpuno drukčije od prijašnjih poznatih nam skladbi okrenutih suvremenijim strujanjima. Vrlo muzikalna i nadahnuta izvedba splitskih gitarista oduševila je iznimno brojnu publiku u Muzeju grada Splita. Djelom Circling Ivana Božičevića gitaristi su okrunili

svoj nastup plijeneći raskošnim gradacijama čestih ostinata kojima skladatelj rado pribjegava.

Plesni ritam Mandolinski kvartet Da Capo (Ivana Kenk Kalebić i Stela Ivanišević, mando-

line, Tomislav Kalebić, mandoloncello i Stipan Popović, gitara) u svoj je nastup na 1. MAGfestivalu 2010. uvrstio skladbe svojega utemeljitelja, nažalost preminulog Marina Katunarića, neugaslog pregaoca mandolinskog zvuka, osobito zaslužnog za mjesto mandoline u sustavu glazbenog školstva. Također njegove naslove, Bile dane i Vlašku, čuli smo u zdušnoj i vrlo emotivnoj izvedbi Kvarteta — bio je to dirljiv izričaj mladih glazbenika koji pamte i poštuju jedinstvenog entuzijasta kojem trajno duguju i svoje djelovanje. U nastavku nadahnutog nastupa čuli smo zanimljiv Cerval Tomislava Kalebića te intrigantan Passage Vlade Sunka. Vrlo svježe odjeknula je praizvedba skladbe Tango y Baiao Ivana Božičevića, prepoznatljiva plesnog ritma, koji su slušatelji iznimno toplo primili. Tako je i simbolično predstavljeno sudjelovanje mandolinskog sastava na jubilarnom festivalu — od prve izvedene skladbe do praizvedbe.

Dug i glasan pljesak brojnih slušatelja nagradio je vrlo angažiran nastup obaju kvarteta, kao i organizatora, za vrijednu zamisao i uspjelo ostvarenje.

Mandolinski kvartet Da Capo

U s k l o p u 10. M AG f e s t i va l a , 2 . r u j n a 2 019. u M u z e j u g r a d a S p l i t a o d r ž a n j e o k r u g l i s t o l G l a z b ena s c ena Splita i okolice prije deset godina i danas

Vitezovi glazbene scene

Prvi su se put okupili predstavnici glazbenih festivala, udruga i ansambala iz Splita i okolnih mjesta, ali i političkih struktura, s ciljem kvalifikacije, kvantifikacije, problematizacije i nuđenja mogućih rješenja na klasičnoj glazbenoj sceni Piše: Karmen Širović

G

lazbenici su se navikli komunicirati glazbom, a iako ona može reći i više od riječi, katkad je potrebno verbalizirati i kontekstualizirati ideje, ali i probleme koji u konačnici i dovode glazbenike do komunikacije s publikom. Što sve muči organizatore glazbenih događanja, voditelje vokalnih i instrumentalnih ansambala te na koji način komornu glazbenu scenu mogu još poboljšati, moglo se saznati na okruglom stolu Glazbena scena Splita i okolice prije deset godina i danas koji su domaćini 10. MAGfestivala, Josip Dragnić i Yaroslav Sadovyy, organizirali uz moderirani razgovor autorice ovoga teksta.

Upravo je prije deset godina osnovana udruga Mladih akademskih glazbenika u Splitu, u koju se uključilo više od trideset mladih glazbenika, s ciljem obogaćenja glazbene ponude u gradu pod Marjanom.

Glazbeno zatišje!?

Zahvaljujući Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, dalmatinska se metropola pozicionirala kao jedna od žila kucavica hrvatske kulturne scene. Splitsko ljeto proslavilo je svoj 65. rođendan, a bogatu kulturnu ponudu svojedobno je građanima pružao i Dalmacijakoncert. Obrazovno–umjetničke institucije, poput Glazbene škole Josipa Hatzea, a poslije i Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, pružale su svjež dotok glazbenih snaga, ali i produkciju koncerata svojih polaznika, profesora te glazbenika koji su u sklopu seminara radili s učenicima i studentima. Međutim, Dalmacijakoncert se ugasio, a iako je tijekom sezona HNK Split organizirao i koncertne komornog tipa, s godinama ih je bilo sve manje. Urušavanjem stropa u predvorju Kazališta, ta je aktivnost i potpuno prekinuta. Unatoč tome ili upravo zbog toga, u posljednjem desetljeću nebrojeno je više događaja i festivala, a pozitivan impuls proširio se i u obližnja mjesta. Većina aktera tih glazbenih događanja okupila se na okruglom stolu, prvom formalnom zajedničkom skupu.

Sudjelovali su: Josip Dragnić (MAGfestival i Dani klasične gitare), Yaroslav Sadovyy (MAGfestival), Vanesa Kleva Pleština (Festival Piano Loop i Aka-

demija), Sara Dodig (festival SING /in/ Split), Marin Kaporelo (Glazbena mladež Split), Vladimir Lukas (Mandolinski orkestar Sanctus Domnio), Wladimir Kossjanenko (Komorni orkestar Splitski virtuozi), Mislav Režić (kaštelanski festival Glazbene večeri kod Sv. Jeronima), Lovre Marušić (Međunarodni festival komorne glazbe Ostinato u Omišu) i Ursa Ljuban (Udruga Trogirski glazbenici). Kako ne bi sve ostalo u začaranom krugu onih koji ionako dijele slične probleme i ideale, sudionicima su se pridružili i voditeljica Odsjeka za kulturu Ivana Viđak Bjedov te Mostov gradski vijećnik Josip Markotić, kao spona između vlasti i građana.

Vapaj za dvoranom

Nedostatak strukturirane koncertne sezone istaknuo se kao jedan od važnijih problema za koji je Vanesa Kleva Pleština ponudila rješenje: uvođenje svojevrsne platforme za umrežavanje. Ivana Viđak Bjedov najavila je da je upravo u pripremi platforma koja bi obuhvaćala sva kulturna događanja, a financirana je sredstvima EU fondova. Buduća internetska stranica prije svega bi bila kalendar događanja koji bi ažurirali administratori, a svi akteri kulturnog života na nju bi mogli poslati svoja događanja. Zbog nedostatka konkurencije, Mislav Režić naveo je kako nema problema s preklapanjem termina događanja, a iako je slična situacija i u Trogiru, Ursa Ljuban smatra da je nakon mnogo godina zatišja teško ponovno aktivirati i odgajati publiku.

Za to je potrebno vrijeme, ali i koncertni prostor koji bi Trogir trebao dobiti do 2021. godine. Adekvatni koncertni prostor problematizira se i u Splitu dugi niz godina, a rješenje bi trebalo stići potkraj ove godine, kad se dovrši koncertna dvorana u Tomčićevoj. Iako se svi sudionici okruglog stola raduju novoj dvorani, Ivana Viđak Bjedov u toj temi nije mogla ponuditi konkretne odgovore o upravljačkoj strukturi dvorane te mogućnostima korištenja. Osobno je sklona osnivanju koncertne direkcije, ali ističe da je odluka izričito na gradonačelniku. »Grad treba biti dovoljno senzibilan da od glazbenika ne traži plaćanje prostora«, smatra Kossjanenko, s kojim se složila većina sudionika.

Zanimljivu činjenicu s prisutnima je podijelio Yaroslav Sadovyy, navodeći da u centrima za kulturu u Hrvatskoj, među dvjestotinjak zaposlenih, djeluju samo dva do tri glazbenika i likovnjaka. Za-

O

krugli stol rezultirao je impulsom da se pojedinci zajedničkim snagama obrate vladajućim strukturama, nudeći što kvalitetnije, financijski održive sadržaje

ključio je: »Ne bi bilo dobro da je netko tko nije glazbenik u vodstvu.« Josip Markotić istaknuo je kao važno da osoba koja bude na čelu dvorane odgovorno i transparentno troši javni novac; ona ne bi trebala biti klijentelistički i nepotistički postavljena. Osim toga, svi akteri za okruglim stolom trebali bi imati prostor u budućoj koncertnoj dvorani. Kao još jedan novi koncertni prostor Vanesa Kleva Pleština istaknula je višenamjensku dvoranu na Trgu Hrvatske bratske zajednice te je pokrenula pitanje potencijalnog korištenja i namjene. »Navedena dvorana bila bi multifunkcionalna sa 150 do 160 mjesta, namijenjena koncertima, potencijalnom kinu i kazališnim predstavama«, objasnila je Ivana Viđak Bjedov, ističući da je projektna dokumentacija Sudionici okruglog stola Glazbena scena Splita i okolice prije deset godina i danas za taj prostor stigla te da se najesen u funkciju vraća i foyer HNK Split, de glazbenike, ali nikad nema dovoljšto otvara još jedan prostor za komor- no sredstava pa se oslanja na glazbeno muziciranje. Dok svi sudionici vape nike svjetske klase koji u Omiš dolaze za adekvatnom koncertnom dvora- isključivo zbog prijateljstva sklopljenog nom, Vladimir Lukas navodi da je u tijekom inozemnih studija. Istaknuo je i Mandolinskom orkestru Sanctus Do- problem centralizacije, zbog koje u Zamnio prisutna trajna frustracija zbog greb odlazi više sredstava, dovode se prostora koji im je nužan za vježbanje. »zvijezde«, a zapostavlja mladi spektar.

Naime, nakon izlaska (deložacije) iz Međutim, upravo u »zvijezdama« Koprostora kojim su se dvadeset godina ssjanenko vidi magnet za privlačenje koristili, sada su podstanari u prosto- šire publike te predlaže organiziranje rijama HSLS–a. »Svi prostori u Gradu majstorskog ciklusa. Svim navedenim dodjeljuju se putem natječaja i to us- nedaćama pojedinačnih aktera glazporava cijeli proces«, objašnjava Ivana benog života ipak se nazire rješenje, a Viđak Bjedov i kao eventualno rješenje jedno moguće predložio je Marin Kapredlaže pisanje preporuke. porelo: »Svima će biti lakše budemo li surađivali. Koordinacija je dobrodošla, Udruživanje pojedinaca a zajedničkim snagama bolje se radi.

Problematika financiranja zajednička Formalno udruživanje je lako izvedije svim organizatorima kulturnog ži- vo.« Okrugli stol rezultirao je impulsom vota, naročito zbog raspršenosti na- da se pojedinci zajedničkim snagama tječaja, čija aplikacija zahtijeva razno- obrate vladajućim strukturama, kako vrsne kompetencije te mnogo vre- bi na vlastito zadovoljstvo, ali i zadomena, koje sudionici okruglog stola voljstvo glazbenika i publike, ponudili uglavnom nemaju zbog svojih primar- što kvalitetnije, financijski održive sadrnih poslova. Lovro Marušić objašnjava žaje u adekvatnim prostorima. »Kad se da Grad Omiš pomaže i podupire mla- male ruke slože, sve se može!«

31

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Preminuo skladatelj, dirigent i pedagog Ivo Malec

32

V

eliki skladatelj Ivo Malec preminuo je 14. kolovoza u Parizu, u 95. godini.

Rođen je u Zagrebu, 25. ožujka 1925. godine. Studij kompozicije (Milo Cipra) i dirigiranja završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se kod Oliviera Messiaena u Parizu. U godinama 1952./1953. bio je ravnatelj Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivan pl. Zajc u Rijeci. Od 1959. živi i djeluje u Parizu, gdje je član Groupe de Recherches Musicales od njezina osnivanja 1960. godine. Između 1972. i 1990. radio je kao profesor kompozicije na najvišoj francuskoj glazbenoj instituciji — Conservatoire National Supérieur de Musique, odgojivši niz mladih skladatelja koji su činili novu generaciju francuske glazbe. Uz to je držao mnogobrojne majstorske tečajeve po cijelom svijetu.

Njegov opus podjednako uspješno obuhvaća akustička i elektronička djela. Partiture su mu tiskale glasovite izdavačke kuće (Breitkopf & Härtel, Salabert, BMG Ricordi i Billaudot) te izvodili ugledni svjetski ansambli i orkestri, kojima je često i sam dirigirao. Iako mu je profesionalno središte bio Pariz, njegova je glazba redovito izvođena i u Hrvatskoj, napose u sklopu Muzičkog biennala Zagreb. Njegova djela nagrađena su brojnim umjetničkim i diskografskim nagradama, a on sam odlikovan najvišim hrvatskim i francuskim priznanjima, uključujući i Nagradu grada Zagreba (1957.) i Nacionalni red legije časti. Godine 2013. odbio je primiti Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. (HDS)

U s p o m e n I v i M a l e cu ( Z a g r e b, 3 0. o ž u j k a 192 5.

— P a r i z , 14 . ko l o v o z a 2 019. )

Francuski skladatelj hrvatskog podrijetla Napustio nas je jedan od velikih europskih glazbenih istraživača druge polovice 20. stoljeća Piše: Bosiljka Perić Kempf

F

rancuski skladatelj hrvatskoga podrijetla, jedan od velikih europskih glazbenih istraživača druge polovice 20. stoljeća, Ivo Malec, rođen je u Zagrebu 30. ožujka 1925., a umro je u Parizu 14. kolovoza, točno šezdeset godina nakon definitivnoga preseljenja u francusku prijestolnicu.

Oba grada, Zagreb i Pariz, definirala su, svaki na svoj način, Malecov život i djelovanje, obilježavajući krajnje točke njegovih iluzija i njegove stvarnosti, u kojoj je tek mogao realizirati sav svoj intelektualni i istraživački potencijal.

Glazba kao misterij Malecov skladateljski put markiran godinom njegova dolaska u Pariz bio je i ostao put istraživača. Pariški milieu pe-

desetih otvorio mu je mogućnosti koje nije našao u matičnoj sredini, kao i prostor u kojem se mogao slobodno kretati u skladu sa svojim istraživačkim nervom i kreativnim senzibilitetom. Naposljetku, i u skladu sa svojim talentom, koji je kao i svaki talent trebao širinu obzora kao duhovnu hranu za preživljavanje. Zanimljivo je slijediti neke u više navrata zabilježene Malecove misli o glazbi, stvaralaštvu, njegove stavove, njegove analize koje se odnose na karakter glazbe, na ontološku problematiku inače primjereniju razmišljanjima filozofa nego skladatelja.

Ivo Malec nije bio samo stvaralac koji je pisao glazbu, nego stvaralac koji je mislio glazbu s punim razumijevanjem dubine glazbene spoznaje. Glazba je za Maleca bila »misterij« u prostoru »bez granica« jer, kako je govorio, »glazba prerasta i prostor filozofije«. Malecu je glazba otvorila mogućnost da »ispituje ontološka pitanja same naše egzistencije«, što daleko nadilazi sam fenomen

Ivo Malec godine 2012. bio je predsjednik ocjenjivačkog suda za međunarodno skladateljsko natjecanje New Note u Samoboru te se tom prigodom susreo s organizatorima i novinarima.

Na slici uz skladatelje Krešimira Seletkovića i Srećka Bradića, te muzikologinje Mariju Saragu i Janu Haluzu

zvuka.

Za Maleca je zvuk bio materija eksperimenta u novom realitetu glazbene povijesti, nastalom poslije urušavanja tonalitetnog sustava. Taj je proces otvorio beskraj novih mogućnosti u koji su zakoračili mnogi: uz slučajno zalutale, tu su se obreli pustolovi svih vrsta i motivacija, ali je u njega ušla i šačica pravih istraživača prema sudbinskom određenju, ali i prema istinskoj odvažnosti koja uključuje svijest o neizvjesnosti vlastitog pothvata. Malec je bio jedan od njih.

Za njega eksperiment nije bio cilj, nego put. On nije samo tražio, nego je i nalazio. Valja istaknuti i činjenicu da Pierre Schaeffer, kojega je Malec priznavao za svog »jedinog i pravog učitelja«, nije izravno utjecao na njegovu glazbu. No od Schaeffera Malec je preuzeo opći stav prema fenomenu zvuka i prema velikim muzičkim povijesnim pokretima.

Bogata imaginacija Glazbeni opus Ive Maleca pokazuje razvojnu liniju dobrim dijelom uvjetovanu rezultatima rada u elektroakustičkom studiju i mogućnostima kojima su ti rezultati provocirali njegovu stvaralačku imaginaciju. Hrabrost ulaženja u već istraživano, ali ne i istraženo prostranstvo, išla je usporedno s naporima za oblikovanjem vlastitog prepoznatljivog glazbenog izričaja. Taj se izričaj kod Maleca formirao desetljećima rada i istraživanja. Razvoj tehnologije, pojava elektroakustičkih studija koji su omogućili drugačije slušanje, razumijevanje pa i definiranje zvuka, njegovo nastajanje i oblikovanje, zauvijek su promijenili pristup glazbenoj materiji. Malec, u htijenju da održi trajnu vezu s instrumentalnim zvukom, koristeći se ujedno i poukom tehnika rada iz elektroakustičkog studija, ušao je u fazu plodonosnog kolebanja između partiture i magnetofon-

Angažirani intelektualac Najkraće i najbolje definirao je Ivu Maleca Le Petit Larousse iz 1983. godine, u kojem je zabilježen kao skladatelj sinteze tradicionalne glazbe (u značenju pisane glazbe za glas i instrumente) i elektroakustičkih tehnika. To je zapravo definicija povijesne važnosti Malecova stvaralaštva u krugu najistaknutijih skladatelja istraživača njegove generacije, kakvi su bili Karlheinz Stockhausen (ne samo skladatelj serijalne i elektroničke glazbe, nego i istraživač odnosa glazbe i prostora) i Mauricio Kagel (svojim izvanrednim doprinosom u stvaranju novoga glazbenog teatra).

P

ariški milieu pedesetih otvorio mu je mogućnosti koje nije našao u matičnoj sredini, kao i prostor u kojem se mogao slobodno kretati u skladu sa svojim istraživačkim nervom i kreativnim senzibilitetom BROJ 217, LISTOPAD 2019.

ske vrpce. To će postati značajkom Malecova glazbenog izričaja na kojem će on u raznim kombinacijama i varijantama stvoriti svoja najvažnija djela: od Mavene iz 1956. do svojevrsne trilogije, nazvane 3L skladbe Luminétudes za magnetofonsku vrpcu, Lumina za 12 gudača i magnetofonsku vrpcu i Lied za 39 gudača i 18 glasova, preko antologijske Cantate pour elle, instrumentalnih skladbi Exempla i Sonoris causa, do velikih vokalno–instrumentalnih ostvarenja, kakav je »muzički plakat« Victor Hugo — Un contre tous, za soliste, dva glumca, mješoviti zbor, orkestar i magnetofonsku vrpcu ili kantata Epistola, za soliste, zbor i orkestar.

Ivo Malec bio je čovjek beskompromisnih stavova, ali otvoren za svaku javnu diskusiju ne samo o glazbi nego i o bilo kojoj drugoj ozbiljnoj tematici u fokusu čovjeka današnjega vremena, riječju, bio je angažirani intelektualac, ali ne u vulgarnom ideologijskom političkom smislu, nego zbog traganja za istinom umjetničkog iskaza i odgovornosti za vlastite postupke.

U više navrata dotaknuo je i tematiku identiteta hrvatske glazbe, vrednovane prema prisilnoj poziciji »između čekića i nakovnja« tradicionalno politički desno orijentiranih predstavnika tzv. glazbenog nacionalizma i njihovih oponenata, politički lijevo orijentiranih predstavnika internacionalnih glazbenih strujanja od kojih je glazbena avangarda druge polovice 20. stoljeća bila posljednji orijentir. »Nemam ništa protiv nacionalnih jezika, niti protiv bilo kojih drugih. Tvrdim samo da nacionalni jezik nije nužno i jamstvo legitimiteta umjetničkog djela. Osnovno pitanje nije, dakle, nacionalnost jezika, nego univerzalnost misli.« Ostat će zapamćen Tome valja pridodati i Malecovo razmišljanje o temeljnom problemu stvaralaštva — a to je traganje za istinom, što je u načelu pitanje etike. Malec se u tom pogledu izjasnio na način koji mnogo govori o njegovu intelektualnom profilu, a time osvjetljava i njegovu umjetničku ličnost. »Jedina stvar kojoj čovjek može težiti jest da sačuva moral u radu, tj. da bude odgovoran za svaki detalj. U tom smislu može se zamisliti stanovita perfekcija vezana uz vlastitu čistu savjest. Čista savjest, međutim, ne daje, a priori, vrijednost djelu. Imati čistu savjest a napraviti loše djelo, znači samo da će djelo ostati loše, makar i savjest ostala čista. Može se loše djelo napraviti i nečiste savjesti. To je još gore. Perfekcija — to je dobro djelo i čista savjest. Perfekcija, dakle, nije moguća bez moralnog čina u stvaranju.« U vremenu nametnutih fikcija, sužavanja prostora duhovnosti i vlastitog senzibiliteta, vremenu sklonom površnim i lakim reakcijama, u vremenu, dakle, u kojem živimo, tihi i jasni glas Ive Maleca ostavio je i taj trag. Po tome će također biti zapamćen. Zapamtit će ga i oni koji su razumjeli njegovu intelektualnu nepotkupljivost, ali i oni koji je nisu mogli razumjeti.

33

Otvorena nova sezona Cantus Ansambla u Laubi, 23. r u j n a 2 019. , ove g o d i n e u z n a k u sv je t s k i h d e l i c i j a

Kanađanin Owen Underhill dirigirao je kanadskim programom na početku sezone Cantus Ansambla

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Blagi javorov sirup iz Kanade Javorov sirup bio je naziv koncerta posvećenog suvremenim kanadskim skladateljima, konkretno iz provincije Britanske Kolumbije. Njih doduše ne odlikuje neka specifičnost koja bi se mogla primijetiti kao kanadska karakteristika, nego prije svega uklopljenost u opće težnje pitomoj i pitkoj glazbi Piše: Maja Stanetti

J

avor je u ovim krajevima poznato stablo, kao i karakterističan javorov list na kanadskoj zastavi, a manje poznat je javorov sirup, Maple Syrup, kako je nazvan Cantusov koncert u Laubi, ovaj put s djelima kanadskih skladatelja. Najbolji kratki uvid u koncert pruža predgovor u tiskanom programu koji je napisao Dubravko Pajalić, koji se prije tridesetak godina preselio u Vancouver i ondje se, kao obrazovani glazbenik, muzikolog širokih interesa, susreo sa suvremenom glazbom u Britanskoj Kolumbiji. Ostao je iznenađen ponudom u glazbenoj sredini u koju su se doseljavali nadareni glazbenici iz cijeloga svijeta. Pajalić spominje Rudolfa Komorousa i Nikolaja Korndorfa iz Rusije, Keitha Hameta, Dorothy Chang, Christophera Buttefielda, Janet Danielson, Johna Olivera, Boba Pritcharda...

Sva ta imena prosječnom slušatelju izvan dijela skladateljskih krugova govore vrlo malo ili ništa. Zato je mali isječak, koliki već može biti u jednoj koncertnoj večeri, nastojao pružiti bar djelomičan uvid u suvremenu glazbu u Kanadi.

S ruba Pacifika

34

Miro Martinić

V

eć dogodine najavljuje se uzvratni koncert u Vancouveru, kad će jednako agilni ansambl Turning Point s one strane Atlantika i na rubu Pacifika pod vodstvom Berislava Šipuša izvoditi izbor djela hrvatskih skladatelja

Njih doduše ne odlikuje neka specifičnost koja bi se mogla primijetiti kao kanadska karakteristika, nego prije svega uklopljenost u opće težnje pitomoj i pitkoj glazbi kakva se danas njeguje posvuda kao dio općeg trenda. Nadahnuća kanadskih skladatelja ipak velikim dijelom dolaze iz krajolika te velike zemlje, iz razmišljanja o prirodi, iz sjećanja i uspomena, iz pogleda kroz prozor ili je samo riječ o naručenim djelima u povodu nekog svečanog događaja. Ništa nije iznenađujuće, a ni pretjerano poticajno u četiri

predstavljena djela. Poput udobnog slušanja već dobro poznatih obrazaca, pa ostaje ambicija njihova strukturiranja na osobit način, uživanje u zvukovnosti i povremeno u gradnji unutarnjeg intenziteta.

Sve je to oprezno sabrano u klasičnoj formi koncerta ili neke vrste opisnih višestavačnih skladbi s asocijativnim iskrama.

Cantus Ansambl je savjesno izvodio djela autora pod vodstvom kanadskog dirigenta Owena Underhilla. Već dogodine najavljuje se uzvratni koncert u Vancouveru, kad će jednako agilni ansambl Turning Point s one strane Atlantika i na rubu Pacifika pod vodstvom Berislava Šipuša izvoditi izbor djela hrvatskih skladatelja kao novo poglavlje suradnje Cantusa sa sličnim ansamblima u svijetu.

Baršunasti ton Savjesno se, kao što je to Cantusov standard, pristupilo izvedbama, tako da je koncertna večer malo pridonijela upoznavanju malog dijela slabo nam znanog svježeg kanadskog stvaralaštva bez osobito dugih tradicija i plitkih korijena. Na početku su začarale glazbene slike Koncerta za violončelo i ansambl Owena Underhilla, posvećenog sjajnom violončelistu Arielu Barnesu, koji ga je predstavio isto tako posvećeno njegovanim i osobito baršunastim tonom, introspektivno i s besprijekornim smislom za izražajnu poetičnu pripovjednost djela. Posveta izvođaču svakako nije bez razloga jer zacijelo postaje dodana vrijednost skladbi koja se kloni tipičnog solističkog koncertnog virtuoziteta. Magic Edwarda Topa za ansambl i elektroniku nastoji spojiti različite stilove u ponavljajuću strukturu, donoseći snimke jednostavnih zamisli djece svirača koje se umnažaju i obogaćuju s profesionalnim komornim ansamblom i sve zajedno ojačava elektroničkim putem. Ishod je rastuća, no ipak ponavljajuća i na stanovit način jednolika skladba poput dječje brojalice na n–toj potenciji.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Miro Martinić

Glavni »krivac« za dobre kanadsko-hrvatske glazbene odnose hrvatski je muzikolog Dubravko Pajalić koji već 30 godina živi u Vancouveru

Opis »evokativna i kaleidoskopska« za glazbu skladateljice Dorothy Chang očito joj savršeno pristaje, a sjajna ilustracija našla se u njezinoj skladbi Three Windows, kroz koje se »vide« maštovite glazbene slike u stavcima Streams and Strata; soft and silent, encircling high; Metal on Wood. Pogled kroz tri prozora Dorothy Chang u zvukovnoj raznolikosti kombinacija kod slušatelja razvija vlastite asocijacije. A Dorothy Chang, sudeći prema opisu, gleda u kanadske krajolike i pretvara ih u vrlo minuciozan glazbeni crtež koji zahtijeva pomnost slušanja. A ono se isplati. Na kraju otvorenja nove Cantusove sezone predstavljene su vedre reciklaže u skladbi Five–Ring Concerto Johna Olivera. Pet stavaka na mile i nemile načine vješto, veselo, neopterećeno, a katkad i duhovito u općem miješanju glazbi koje navodno »opisuju« zimske sportove, podsjećaju da je naručena skladba nastala u povodu Zimskih olimpijskih igara u Vancouveru 2010. godine. Prigodno i ništa više.

Miro Martinić

Miro Martinić

Harfistica Cantus Ansambla Mirjana Krišković

Cantus Ansambl u Laubi

35

Ovosezonski Cantusovi koncertni programi neće donijeti nijedno djelo hrvatskoga skladatelja, što dosad nije bila praksa

Cantusov Maple Syrup za svekoliku publiku BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Kao što je bio slučaj s Kanadom, tako će i na idućim koncertima u sezoni 2019./2020. cantusovci izvoditi djela aktualnih stranih skladatelja s kojima su dosad razvili suradnju, pri čemu će svaki koncert, naslovljen prema nekoj gastronomskoj deliciji, obrađivati drugu nad–temu

S

uvremena kanadska glazba, od koje mnogi zaziru, prema predstavljenim primjerima, živa je i privlačna, te bliska svekolikoj, a ne samo uskostručnoj publici

36

N

aš sastav zadužen za suvremenu glazbu, Cantus Ansambl, 23. rujna 2019. otvorio je novu sezonu 2019./2020. u sada već tradicionalnom okupljalištu Cantusove publike, Laubi. Cantusovci i njihov umjetnički ravnatelj Berislav Šipuš osmislili su ovu sezonu drugačije od prethodnih.

Naime, koncertni programi neće donijeti nijedno djelo hrvatskih skladatelja, što dosad nije bila praksa. Umjesto toga, izvodit će se djela aktualnih stranih skladatelja s kojima je Cantus razvio suradnju, pri čemu će svaki koncert, naslovljen prema nekoj gastronomskoj deliciji, obrađivati drugu nad–temu.

Stavci bez tempa

Prvi je koncert ovogodišnjeg ciklusa Cantus Ansambla, naslovljen Maple Syrup (»Sirup od javora«), a zamišljen je tako da ugosti ugledne kanadske glazbenike: nagrađivanog skladatelja, dirigenta i glazbenog pedagoga Owena Underhilla te violončelista Ariela Barnesa. Uz pomoć stalnog postava Cantus Ansambla, oni su, kao prvu skladbu na programu, izveli Underhillov Koncert za solo violončelo i 12 instrumenata. To je djelo koje ima neke zajedničke karakteristike s ostalim cikličkim djelima izvedenim te večeri. Naime, sva ciklička djela na programu (ne samo Underhillova, nego i ona Dorothy Chang i Johna Olivera) kao unutarnju potku nose stavke bez uobičajenih oznaka za tempo ili/i način izvođenja. Svejedno, svaki je stavak redovito jasno označen nekim, doista programnim naslovom na engleskom jeziku.

Svim izvedenim djelima također je zajednička komponenta transparentna blizina tonaliteta i njegovih temeljnih funkcija, a zajednički im je element i oblikovni — to je potreba za zaokruživanjem cjeline najčešće zaključnim ponavljanjem materijala koji je iznesen na početku stavka. Takvim načinom skladanja kanadski su autori predstavljeni kao vrlo prijemljivi publici s jedne strane, dok je s druge strane, uz prikaz njihove intelektualne znatiželje i maštovitosti pristupa, njihov rad ocrtan glazbenim obradama najrazličitijih neglazbenih, često svakodnevnih tema.

Podređeni solist Underhillov Koncert za violončelo u neku ruku odaje tradicionalna formalna obilježja. Tri stavka označena su kao tri različite skladateljske inspiracije — Curio Box (što je, kako saznaje-

mo iz programske knjižice, vrsta kutije iz vremena kineske dinastije Qing koja je dizajnirana s 48 skrivenih odjeljaka), Impossible Return (skladatelj govori o sjećanjima na važne događaje u životu koje nikad ne možemo istinski vratiti na isto mjesto) te Assemblage (što je mozaik motiva i dijelova kojima se, u skladateljskoj igri, generira novi glazbeni materijal). Sva tri stavka su mirna i kontemplativna, među njima nema pravog kontrasta, no svaki od njih, u svojoj nutrini, zahtijeva pozorno osluškivanje postavljanja i razvoja glazbenih ideja, instrumentalnih boja i događanja, često temeljenih na kvintnom odnosu. Uloga violončela se, od soloinstrumenta, proteže na ulogu instrumenta koji je ravnopravan svim ostalima u ansamblu — »govor« mu je samo povremeno izrazito u prvom planu. Violončelist Ariel Barnes ga, međutim, nije shvatio kao podređeni — izuzetnim angažmanom i pravom magijom sviranja prenosio je ugođaje i ideje koje je skladatelj, u stvaralačkom zanosu, zamislio. »Falš« svirke Magija je prava riječ kad se govori o skladbi Magic za ansambl i elektroniku nizozemsko–kanadskog skladatelja Edwarda Topa, u kojoj su primijenjene snimke »falš« svirke djece (Topovih učenika u dobi od pet do osam godina) te ih upliće u oblikovanje »ozbiljne« simfonijske kompozicije. Različiti fragmenti skladbe temelje se na različitim teksturama, a osnova njihova nastanka je ritmičko ponavljanje, što navodi na pomisao o bliskosti s minimalizmom (u programskoj knjižici Bojana Plećaš–Kalebota spominje pojam »minimalističkog mikrokanona«). Budući da se radi o intonacijski najosjetljivijoj vrsti dječjeg sviranja — sviranju na violini — moglo bi se pomisliti da bi doživljaj skladbe mogao biti iritantan. No on je daleko od toga; dapače, pokazuje nevjerojatnu kreativnost skladatelja koji je iz naizgled sasvim neuglednog glazbenog materijala uspio oblikovati iznimno zanimljivo glazbeno tkivo koje funkcionira kao dijalog u suvremenom, digitalnom dobu, izazivajući predodžbu o izmjenama nula i jedinica u nekom računalnom programu. Prava je šteta što je djelo izvedeno pred samo šačicom ljudi koji su se, strahovitom pljusku unatoč, toga ponedjeljka uspjeli probiti do zagrebačke Laube. Naime, imam dojam da bi se djelo svidjelo ne samo glazbenicima koji prate suvremenu klasičnu glazbu 21. stoljeća, nego i onima koji prate suvremena kretanja u popularnoj glazbi, a svoj glazbeni izbor pronalaze u slušanju spotova s YouTubea.

Orlov let Skladba Three Windows skladateljice

Dorothy Chang, inače naručena od ansambla Turning Point koji vodi dirigent i skladatelj Owen Underwood, predstavlja, prema Underwoodovim riječima, tri pogleda kroz prozor. Opet se radi o tri inspiracije, koje u tri stavka — Streams and Strata, Soft and silent, encircling high i Metal on Wood donose tri skladateljičina pogleda s najzapadnije točke obale Vancouvera, Britanske Kolumbije. (Na koncertu je, inače, bio i muzikolog Dubravko Pajalić, koji je prije početka koncerta razgovarao s dirigentom Underhillom i violončelistom Barnesom, a programsku knjižicu obogatio je iznimno zanimljivim tekstom o glazbenom životu Britanske Kolumbije gdje je proveo dobar dio života.) Glazbeni rječnik Dorothy Chang na prvi je pogled miran i slikovit, poput glazbenog govora njezinih kolega predstavljenih na koncertu; no u konačnici taj je rječnik nešto oštriji u zvučanju i skloniji širem rasponu glazbenih promjena. Slušatelj zamjećuje kako se iz gusto vertikalnih sklopova ponekad prepoznaju melodije u prvom stavku; otkriva kružni pokret harfe koji je temeljno kretanje drugog stavka (i koji zapravo prati spiralni let orla); te iznenađuje žestinom i odrješitošću u stavku Metal on Wood koji je dijelom inspiriran ritmovima gradskog života.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

Zimska olimpijada Suvremenim ritmovima inspiriran je i The Five–Ring Concerto Johna Olivera koji je, za ansambl Turning Point, za Zimske olimpijske igre 2010. u Vancouveru, naručila organizacija Arts Partners for Creative Development. Pet stavaka nosi nazive zimskih sportova — Curling, Speed Skating, Skeleton, Freestyle Skiing i Hockey. Oni predstavljaju pet prstenova, tri medalje i dvije natjecateljske ekipe. Prema skladateljevim riječima, simbolika brojeva proteže se na nekoliko aspekata djela: pet stavaka, tri sekcije orkestra, dvije ekipe ili skupine sportaša. U The Five– Ring Concerto skladatelj je unio dosta »efekata«; skladba je u cijelosti vrlo dinamična, ponekad čak opora i intenzivna, kao da napada sva slušateljeva osjetila. Istovremeno pak, to je izrazito muzikalno djelo, čija inspiracija — različiti zimski sportovi — vodi slušatelje kroz različite stvaralačke procese i skladateljske ideje. Radi se o još jednom iznimnom djelu koje je predstavilo kanadsku glazbu i ostavilo je u najtoplijem sjećanju hrvatske publike.

Cantus Ansambl, vođen kanadskim dirigentom Owenom Underhillom, svakako je pridonio takvom osjećaju ugode — u njihovoj izvedbi, suvremena glazba, od koje mnogi zaziru, živa je i privlačna, bliska svekolikoj, a ne samo uskostručnoj publici.

37

C a n t u s A n s a m b l 3 . l i s t o p a d a 2 019. n a s t u p i o n a Ve n e c i j a n s ko m m u z i č ko m b i je n a l u

»Naši« na svečanosti dodjele Srebrnog lava Cantusovci su sudjelovali u izvedbi crossoverskog ciklusa od 12 stavaka Songbook ovogodišnjeg dobitnika Srebrnog lava, talijanskog skladatelja Mattea Franceschinija

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Piše: Jana Haluza

S

vaki iskorak hrvatske glazbe i glazbenika iz uobičajene kolotečine domaće glazbene scene vrijedi popratiti aklamacijama i poštovanjem. U uvjetima u kojima djeluje naša nekomercijalna umjetnost teško se probiti na svjetske pozornice i konkurirati njezinim ponajboljim predstavnicima. Potrebno je mnogo truda i znalačkih poteza, za što tek rijetki imaju moći. No ovoga je listopada »probijen« zid između naših glazbenika i vodećeg međunarodnog festivala za suvremenu glazbu La Biennale Musica u Veneciji.

Cantus Ansambl nastupio je na njegovu programu, i to u važnoj večeri dodjele Srebrnog lava 3. listopada u kazalištu Toniolo u obližnjem gradu Mestre.

Talijanski skladatelj Matteo Franceschini kada nastupa u izvedbama svojih djela naziva se umjetničkim imenom Tovel, što je naziv jezera u sjevernoj Italiji uz koje je odrastao

38

Glazba za mlade Namjerno je odabran drugi grad, a ne Venecija, mjesto koje već desetljećima masovno naseljavaju mladi ljudi voljni rada izvan turističkog sektora, što je potencijalna publika za glazbu koju nudi ovogodišnji dobitnik prestižne nagrade za mlade autore, Matteo Franceschini. Rođen u Trentu, studirao je kompoziciju na najboljim mjestima u zemlji i svijetu — na Konzervatoriju Verdi u Milanu, Akademiji Svete Cecilije u Rimu te u svjetskom središtu elektroničke glazbe u Parizu. Oboružan najboljim zanatima, privatno je slušao rock svih vrsta i sam kao bas–gitarist svirao u mnogim cover bendovima, iskustveno upijajući energiju ozvučenih živih izvedbi. U spoju svega stvorio je specifičan skladateljski idiom koji su kao nešto novo i svježe na glazbenom obzoru prepoznali i Filharmonija milanske Scale i Ensemble Intercontemporain i Pariška filharmonija, kad su mu uputili

svoje narudžbe. Kako je rekao umjetnički ravnatelj festivala Biennale Musica, Srebrni lav se dodjeljuje onom mladom obećavajućem skladatelju koji se već etablirao i ima velike mogućnosti da jednoga dana dobije i Zlatnog lava za svoju karijeru. Nakon ceremonije dodjele srebrnog kipića uslijedila je jednosatna izvedba ciklusa Songbook za raznovrsni ansambl u kojemu je i mali komorni orkestar, klavir, sintesajzeri, električne gitare, bubnjevi, ali i teorba.

Snažan zvuk Sve je ozvučeno i stopljeno u snažan zvuk svojevrsnog psihodeličnog rocka s elementima američkog minimalizma, u glazbi kakva bi mogla privući upravo novu publiku umjetničkom suvremenom skladateljstvu. Uz samog autora na bas–gitari, koji se u tom slučaju potpisuje umjetničkim imenom Tovel (prema jezeru na sjeveru Italije, uz koje

je odrastao), mogli smo čuti majstore i rock i klasične glazbe, kao što su Antonino Siringo, koji je briljirao na klaviru i klavijaturama, ili pak Bruno Helstroffer, kao jedan od rijetkih virtuoza i na baroknoj povijesnoj teorbi i na električnoj gitari. U popratnom komornom orkestru kojim je znalački ravnao nekadašnji asistent Danielu Barenboimu, Francesco Bossaglia, puhački su dio izveli članovi Icarus Ensemblea, dok je pravi »trbuh« činio gudački kvartet Cantus Ansambla s istaknutim lijepim solom violončelista Adama Chelfija. Odličan dojam kod publike potaknuo je i razrađeni lightshow dizajnera rasvjete Mariana de Tassisa koji je u stopu pratio glazbeni ritam. Kako bi nazočio tom važnom događaju za predstavljanje hrvatskih izvođačkih snaga na Venecijanskom muzičkom bijenalu, u Mestre je te večeri iz Rima stigao veleposlanik Republike Hrvatske u Italiji, Njegova Ekscelencija Jasen Mesić.

Londonski lov na Smaregliu Piše: Jana Haluza

P

očetkom godine iznenadila nas je vijest iz Pule i Varaždina o suvremenoj praizvedbi komorne opere Daleki lov Antonija Smareglie, pulskog skladatelja s kraja 19. stoljeća, za kojega se s vremena na vrijeme (prilično rijetko) zainteresiraju naši kreatori opernog repertoara. Nikako da u novije doba zaživi bogat opus toga Puccinijeva suvremenika (čak devet opera!) koji je svojedobno doživljavao uspjehe pri izvedbama svojih djela u milanskoj Scali i njujorškome Metropolitanu.

Tako nešto nije ostvario nijedan hrvatski skladatelj ni prije ni poslije njega. No kako život piše romane, tako je i Smareglina priča jedna od nesretnih hrvatskih skladateljskih priča: u svoje doba nedovoljno Talijan zbog poluhrvatskog podrijetla i sklonosti Wagneru, a opet ni dovoljno German za potrebe Austro–Ugarske Monarhije koja nije ljubila belcanto.

Poslije pak nedovoljno Hrvat, jer mu je ipak »samo« majka Hrvatica, dok mu je otac bio Talijan iz Vodnjana. To je dovoljno razloga da mu se ne posveti dovoljno pozornosti i da njegov opus već cijelo stoljeće skuplja toliko prašine u ladicama njegove memorijalne sobe da ga ne poznaju ni upućeniji ljubitelji opere.

Povezana kazališta Da se to promijeni, pobrinula se prije svih varaždinska mezzosopranistica Sofija Cingula, koja je naišla na Smareglin opus djelujući u Puli kao predavačica solopjevanja na tamošnjoj Muzičkoj akademiji.

Jedino Pula u svakoj prigodi nastoji oživjeti uspomenu na svojega nekadašnjeg »sina« te potiče izvedbe njegovih djela, međutim nema kapacitete za opere u kojima je Smareglia ipak postigao najveće umjetničke dosege. Svjesna tih okolnosti, Sofija Cingula prisjetila se da je u istoj situaciji i kazalište njezina rodnog Varaždina, jedina hrvatska nacionalna kazališna kuća bez opernog ansambla. Izvukavši iz ostavštine partituru Smareglina diplomskoga rada na milanskom Konzervatoriju, pjevačica je povezala kazališta dvaju gradova u kojima najviše djeluje i čije prilike poznaje. Tako je nastala sjajna kazališna produkcija, pravi mali operni dragulj u spoju najkvalitetnijih elemenata glazbe, izvedbe, režije, kostima i scenografije. Na suradnju u izvedbi partiture za dva visoka glasa i klavir pozvala je kolegicu sopranisticu Jelenu Štefanić u ulozi Donne Belle, sama je interpretirala »lik u hlačama«, paža Fiordalisa, dok je klavirsku pratnju ciljano povjerila dirigentu Stjepanu Vugeru, jer riječ je pouzdano o klavirskom izvatku neke zasad izgubljene orkestralne inačice partiture bez koje Smareglia nije mogao diplomirati. Ljubavne prizore zabranjenog odnosa gospodarice i paža, koje je u libretu sastavio skladateljev prijatelj, kazališni kritičar Giovanni Pozza, vrlo je zorno scenski dočarao redatelj Ozren Prohić, dok je komorno djelce »odjeveno« u raskošne neobarokne kostime Mirjane Zagorec i efektnu scenografiju Žorža Draušnika, koja se sastojala od ormara, pokretnog okvira i slike jelena, odnosno lova (iz londonske je izvedbe izostao kip konja, očito zbog skučenije scene).

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

U koprodukciji HNK–a iz Varaždina i INK–a iz Pule prvi put izvedena jedna opera nedovoljno poznatog pulskog skladatelja s kraja 19. stoljeća u Velikoj Britaniji

Na mjestu bazena

Sofija Cingula i Jelena Štefanić u ulogama paža i gospodarice dočarale su znatiželjnoj londonskoj publici bogatstvo melodija i harmonija Smaregline diplomske opere

Nakon nekoliko izvedbi u gradovima koprodukcije, druga vokalna interpretkinja djela, Jelena Štefanić, naišla je na internetu na informaciju da je londonski festival »Opera in the City« u potrazi za nepoznatim i neobičnim komornim operama već ovoga ljeta.

Brzo se krenulo u akciju, pronađena su sredstva iz Ministarstva kulture RH i Grada Varaždina te Varaždinske županije, pa je omogućeno gostovanje produkcije u Londonu, u ljupkom The Bridewell Theatreu u samom središtu londonskog poslovnog centra The City, na mjestu gdje je nekoć kraljica Viktorija otvorila prvi bazen u Londonu. Bila je to prva izvedba jedne Smaregline opere u Velikoj Britaniji, a London kao grad s najvećom glazbeno–scenskom produkcijom na svijetu imao je među svojim žiteljima mnoštvo znatiželjne publike koja se na prvo slušanje već zainteresirala za Smaregliu. Komentari nakon triju izvedbi upriličenih 20., 21. i 22. kolovoza bili su uglavnom: »Kako je moguće da za ovog skladatelja još nismo čuli!?« te »Ovo je novi Puccini!« U pregovorima su već i nova gostovanja varaždinsko–pulskih predstava u nekim drugim londonskim kazalištima, pa čak i na njujorškome Broadwayu.

Zato s nestrpljenjem iščekujemo nove vijesti o hrvatskim operama u svijetu ili Smareglinim operama gdje god se producirale.

39

L P d u o n a M e d i t e r a n s k o m i n s t i t u t u z a i s t r a ž i v a n j e ž i v o t a ( M e d I L S ) u S p l i t u , 2 7. s r p n j a 2 0 19 .

Dualnošću do progresije Institut je poslužio kao koncertni prostor u kojem je LP duo prezentirao zanimljiv program na novim instrumentima — hibridnim klavirima

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Piše: Karmen Širović

prenijeli na zvuk sintesajzera, u sklopu međunarodnog znanstveno–umjetničkog projekta Kvantna muzika, spojili su akustični klavir s računalima pa je nastao sasvim novi instrument, hibridni klavir. Naime, u bilo koji koncertni klavir može se vrlo jednostavno ugraditi grupa senzora, od kojih je svaki povezan na drugu tipku. Ti senzori signal pretvaraju u MIDI signal, što omogućava izvođačima da preko klavira plasiraju bilo koji zvuk. Tako je nastao novi i fleksibilan instrument 21. stoljeća, koji ne opterećuju problemi transporta teških analognih sintesajzera, a pojednostavio se i scenski setup. Potencijal hibridnog klavira nije tek u primjeni različitih zvukova, nego ponajprije u suptilnosti i dinamici akustičnog klavirskog tona u kombinaciji sa »sintom«, čije fine nijanse oblikovanja najčešće nedostaju elektronički generiranim zvukovima.

S obzirom na to da je istraživanje bilo ključno za nastanak hibridnog klavira, MedILS je poslužio kao odličan prostor susreta glazbe i znanosti.

Glazba atoma

»Ljepša polovica« LP Dua: Sonja Lončar

S

onja Lončar i Andrija Pavlović, poznatiji kao LP duo, klasično su obrazovani pijanisti koji su tijekom karijere koketirali i sa sintesajzerima. Kako bi virtuoznost klavira

Kako zvuče atomi? Odgovor su prije tri godine počeli tražiti teorijski fizičari, programeri, inženjeri i umjetnici u sklopu projekta Kvantna muzika, čiji je nositelj Muzikološki institut srpske akademije nauke i umetnosti, financiran u sklopu projekta Kreativna Europa, a pridružili su im se partneri iz Danske, Slovenije, Velike Britanije i Singapura.

Zakoni kvantne fizike, koja proučava male čestice, poput atoma ili atomskih jezgri, do sada su se predstavljali u vizualnom spektru, a sad prvi put kreću u auditivnu sferu. Cilj

Sonja Lončar i Andrija Pavlović zajedno čine LP Duo

40

kvantne glazbe je dijalog glazbenika klasičnih instrumenata koji razne frekvencije prevode na laserske frekvencije pobuđujući male čestice te tako stvaraju obostranu interakciju. Umjetnici kontroliraju i raspoređuju zvuk koji postoji, ali nije u opsegu ljudskog uha, stvarajući jedinstveno umjetničko djelo. Kompleksno znanstveno istraživanje do šire publike dolazi koncertom, živom izvedbom LP dua koja pobuđuje zvukove atoma, a za »novu glazbu« bio je potreban i novi instrument. Tako se uz hardver hibridnog klavira producira i komplementarni softver, a bojom zvuka povezuje se s fenomenom kvantne mehanike. Glazba koju izvodi LP duo na dva klavira proizvodi vibracije koje pobuđuju atome, a njihova reakcija vraća se na zvučni input. Iako u Splitu nisu predstavljali projekt Kvantne muzike, LP duo je donio svježa autorska ostvarenja i postojeće skladbe u novim aranžmanima za hibridni klavir, koji je nastao kao neposredni proizvod toga zanimljivog istraživanja. Osim zvuka klavira, istovremeno se povlače i zvukovi iz računala (zapravo, softverskog sintesajzera), koji su programirani za svako djelo. Elektronička glazba postojećim skladbama u tom kontekstu služi kao vrsta glazbenog aranžmana.

Tako je publika imala priliku poslušati u novom ruhu Spring passes i Sustainable development skladatelja, orguljaša i profesora na UMAS–u Ivana Božičevića, koji s LP duom surađuje niz godina.

Progresivna glazba »Njihovi aranžmani gotovo se doslovno drže mojeg predloška — ništa

se bitno ne mijenja, u pitanju je dakle samo donekle drugačija instrumentacija. Sustainable development zvuči odlično na hibridnim klavirima!« kaže Božičević. Dio programa splitskog koncerta bila je i glazba Kolumbijca Antonija Coree, čija djela LP duo također rado izvodi, dok su ostale skladbe njihova autorska djela za dva hibridna klavira, koja će se uskoro pojaviti na novom albumu u izdanju Universal Music Group. LP duo, kao što je već dokazano na prijašnjim koncertima u Hrvatskoj (na Glazbenoj tribini u Opatiji i Muzičkom biennalu Zagreb), spoj su energičnih, vrhunskih pijanista u neprestanoj potrazi za novim. Vrlo progresivni, a opet dovoljno razumljivi i bliski uhu šire javnosti, energijom i idejama u okvirima klasičnih koncerata stvaraju atmosferu bližu rocku ili partijima elektroničke glazbe. Zanimanje za svijet i ulogu glazbe u njemu vodi ih k istraživanju i kreaciji sasvim novog doživljaja koji je postulat njihova djelovanja. Ipak, autorske skladbe LP dua pokazale su se kao slabija karika programa. Iako igrom poznatim parametrima dolaze do nečeg sasvim novog, kompleksni ritmovi i repeticije u njihovim skladbama nisu ponudili dovoljno zanimljiv razvoj i ideju, unatoč tome što su napisane upravo za hibridne klavire, dok su se aranžmani postojećih skladbi Božičevića i Coree pokazali kompaktnijima, složenijima i promišljenijima. Međutim, energiju, umijeće sviranja i interpretaciju LP dua rijetko tko može smatrati upitnom, kao i njihovu neutaživu radoznalost i sklonost eksperimentiranju, koje ruše glazbene granice mogućeg!

Zagrebački solisti u Portugalu

Z a g r e b a č k i s o l i s t i u Po r t u g a l u n a f e s t i va l u E s t o r i l Li s a b o n , s r p a n j 2 019.

Moć ljudskih putovanja Zagrebački ansambl gost 500. obljetnice Magellanova putovanja i 50. godišnjice slijetanja na Mjesec

Z

agrebački solisti održali su tri koncerta na uglednom festivalu Estoril Lisabon koji ove godine slavi 45 godina postojanja.

Festival se održava pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Portugal, Marcela Rebela de Souse, premijera Antonija Coste te ministrice

kulture Grace Fonseca. Ovogodišnji festival posvećen je ljudskim putovanjima, odnosno obljetnicama: 500 godina otkako se Magellan zaputio na plovidbu oko svijeta te 50 godina od slijetanja na Mjesec. Zagrebački solisti nastupili su na Estorilu s pobjednicom prošlogodišnjeg natjecanja koje se održava u sklopu festivala, flautisticom Anom Ferraz. Dva dana poslije, 26.

srpnja, zajedno su nastupili i u povijesnom gradu Alcobaçi, poznatom po srednjovjekovnom samostanu, nekropoli portugalskih vladara i tragičnoj ljubavnoj priči portugalskog kralja Pedra I. i Inês de Castro. Dan poslije, ponovno na Estorilu, nastupili su s proslavljenim ruskim pijanistom Aleksanderom Gindinom. Glazbeni festival Estoril Lisabon osnovan je 1975. godine i od tada

su na festivalu gostovali renomirani svjetski umjetnici: violončelist Mstislav Rostropovič, baletan Rudolf Nurejev, operni pjevači Teresa Berganza, Christa Ludwig i Gundula Janowitz te prestižni orkestri — Moskovska i Berlinska filharmonija. Za festival su skladana brojna djela vodećih skladatelja našega doba, poput Oliviera Messiaena, Györgya Ligetija i Antona Webera. (ZS)

6. Silk Road International Art Festival u Kini

Duo Pitch Shifting predstavio hrvatsku kulturnu baštinu

G

rgur Savić, saksofonist i skladatelj, te Sanja Starčević, vizualna umjetnica i dizajnerica, hrvatski je dvojac koji živi i radi u Berlinu. Dio su umjetničkog audio–vizualnog projekta Pitch Shifting Duo koji hrvatsku nacionalnu baštinu predstavlja u avangardnom ruhu. Dvojac istražuje nove medije i hrvatsku kulturnu baštinu. Inspirirana tradicionalnom slavonskom narodnom nošnjom, Sanja se koristi vlastitim vizualnim instrumentom za stvaranje vizualnih sadržaja s pomoću VPL–a — vizualnog programskog jezika. Kodiranjem stvara skup vizualnog semiotičkog sustava koji je sinkronizirani spoj glazbe i slike. Kao odgovor

na vizualne improvizacije, Grgur se pak koristi elektronikom i zvukom saksofona koji se proteže od melodičnih odlomaka do proširenih tehnika i mostova iz afroameričke društvene

glazbe s narodnim zvucima iz rodne Hrvatske. Silk Road International Art Festival jedan je od najpoznatijih i najposjećenijih festivala u Kini. Duo Pitch Shifting nastupio je u gradovima

Xianyang, Tongchuan, Yan’an i Xi’an u vrijeme državnog praznika — Festivala punog mjeseca. (Sanja Star)

Vizualna umjetnica Sanja Starčević te saksofonist i skladatelj Grgur Savić

41

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Ivo Josipović i Antun Tomislav Šaban s članovima uprave Konzervatorija u Šangaju

12 . Fe s t i v a l s u v r e m e n e u m j e t n i č ke g l a z b e u N a r o d n o j R e p u b l i c i K i n i , T j e d a n n o v e g l a z b e u Š a n g a j u , 11 . — 1 8 . r u j n a 2 0 1 9 .

Hrvatska glazba u Šangaju

Ivo Josipović sa studentima Šangajskog konzervatorija nakon izvedbe svog djela na Tjednu nove glazbe

Program Festivala ove je godine u znatnom dijelu bio posvećen hrvatskoj glazbi, konkretno djelima Ive Josipovića i Antuna Tomislava Šabana, koji su se predstavili kineskoj publici Piše: Antun Tomislav Šaban

S Deqing Wen, direktor Tjedna nove glazbe u Šangaju, Xiaogang Ye, predsjednik Kineskog društva skladatelja i Antun Tomislav Šaban

42

redinom rujna dvanaesti je put održan najvažniji festival suvremene umjetničke glazbe u Narodnoj Republici Kini: Tjedan nove glazbe u Šangaju (Shanghai New Music Week). Ove je godine znatan prostor bio posvećen hrvatskoj glazbi, točnije skladateljima Ivi Josipoviću i Antunu Tomislavu Šabanu. Tom prigodom su se predstavili kineskoj publici s po dvije skladbe: Šaban s Reminiscencom I za klarinet i Heimat «2 za violinu i klavir, a Josipović Žalobnim pjevom za violinu i klavir te simfonijskom pjesmom Epikurov vrt, koju je Šangajska filharmonija pod ravnanjem korejskog dirigenta Shinika Hahma izvela na otvorenju Festivala 11. rujna.

Natjecanje za operu

Osim mnogobrojnih kineskih skladatelja i navedene dvojice hrvatskih, na fe-

stivalu su gostovali i drugi ugledni europski skladatelji (Jerzy Kornowicz iz Poljske, Rebecca Saunders iz Velike Britanije te Marc André iz Njemačke).

Uz vrhunske kineske glazbenike, kao što je ansambl Beijing Contemporary Soloists, s po nekoliko koncerata nastupili su Ensemble Telemaque is Marseillea i frankfurtski Ensemble Modern.

U sklopu Festivala održan je finale prvog međunarodnog natjecanja za komornu operu, u čijem su žiriju sudjelovali Josipović i Šaban.

Tijekom boravka, Šaban i Josipović održali su službeni sastanak s upravom Šangajskog konzervatorija, najstarije glazbene obrazovne ustanove u Kini, utemeljene 1927. godine. Održali su i predavanja za tamošnje studente; Josipović o temi Glazba i politika, a Šaban o Vizualizaciji glazbe.

Glazbeno tržište Josipović i Šaban svojim su gostovanjem realizirali velik iskorak u promociji hrvatske suvremene umjetničke glazbe u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta koji

K

ina za Hrvatsku i na području umjetničke glazbe može biti važan partner

se koincidencijom događa tijekom Hrvatsko–kineske godine kulture i turizma. Kao i na brojnim drugim područjima, Kina za Hrvatsku i na području umjetničke glazbe može biti važan partner, pa i važno tržište. Prisutnost hrvatskih skladatelja na najvažnijoj manifestaciji suvremene glazbe u Kini svakako je korak u pravom smjeru.

L je t n a s c e n a A m a d e o, 2 8 . ko l ovo z a 2 019. , o r g a n i z i r a l a u M u z e j u M i m a r a ko n c e r t I vo & p r i jat el j i u č a s t 62. rođendana skladatelja Ive Josipovića

S prijateljima se najljepše slavi Piše: dr. sc. Zdenka Weber

H

rvatski skladatelj i redoviti profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te u jednom mandatu predsjednik Republike Hrvatske, mnogostruko nadareni Ivo Josipović, rođen je 28. kolovoza 1957. godine u Zagrebu.

Svečani koncert kojim je bio obilježen Josipovićev 60. rođendan organizirali su 2017. Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus d.o.o. i tim su povodom u Muzeju Mimara nastupili Zagrebački solisti pod ravnanjem Zorana Juranića. U koncertnoj sezoni 2018./2019. slavili su Zagrebački solisti 65. obljetnicu postojanja pa je očito bilo logično povezati i osobu skladatelja, koji je obnašao važne funkcije u hrvatskim glazbenim institucijama, a bio je i honorarni docent na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, što uključuje mnogobrojne organizatorske i pedagoške zasluge kad je riječ o glazbenicima kao profesiji. Kako je niz Josipovićevih djela pisan upravo za takav sastav, bio je to logičan nastavak njihove suradnje.

Samir Cerić Kovačević

Uzajamni darovi Moguće je naime pretpostaviti da su organizatori kulturnih događanja Ljetne scene Amadeo bili potaknuti takvim razmišljanjima i na skladateljev 62. rođendan upriličili koncert Zagrebačkih solista u istom prostoru.

Nazvavši ga Ivo &

prijatelji, istaknuli su želju da rođendansku večer Ivo Josipović provede s prijateljima, i s onima na koncertnom podiju i s onima u publici. Uz to je već u najavi koncerta rečeno da će Zagrebački solisti javnosti prvi put predstaviti najnovije Josipovićevo djelo naručeno za Scenu Amadeo. Time su se na simboličan način doista svi uzajamno ispoklanjali: skladatelju je darovana večer ispunjena njegovim djelima, Zagrebački solisti svečano su zaključili jubilarnu sezonu, Scena Amadeo može se ponositi djelom posvećenim svojem ciklusu, a brojna je okupljena publika dobila na dar, uz nekoliko starijih slavljenikovih djela, i praizvedbu najnovije skladbe.

Neizostavna Samba Kao što je to bilo i na koncertu za Josipovićev 60. rođendan, počeli su Zagrebački solisti pod ravnanjem akademika Zorana Juranića koncert izvedbom Sambe da camera, skladbe za gudače koju je Josipović napisao samo dvije godine nakon diplome u razredu za kompoziciju Stanka Horvata na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, koja je odmah nakon beogradske praizvedbe na Međunarodnom natjecanju Muzičke omladine 1985. godine pobudila pozornost te je dobivanjem Nagrade Europske ra-

dijske unije (EBU) ušla u međunarodni repertoar. Skladba se nalazi i na početku Josipovićeva autorskog nosača zvuka koji je snimka uživo s već spomenutog rođendanskog koncerta u Muzeju Mimara 26. listopada 2017., koji su HDS i Cantus objavili iste godine.

Pa ako bez pretjerivanja želim ustvrditi da je Samba da camera danas već antologijsko djelo iz repertoara suvremene hrvatske produkcije za gudački ansambl, tu tvrdnju mogu potkrijepiti i sjećanjem na oduševljenje koje je njezina izvedba izazvala primjerice na koncertu u bečkoj Vijećnici 1. srpnja 2013., kad je svečano proslavljen ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju, i to pred više od 1100 slušatelja i u nazočnosti obojice tadašnjih predsjednika, hrvatskog Ive Josipovića i austrijskog Heinza Fischera te brojnih međunarodnih uglednika. Bio je to jedan od vrhunaca mandata u Hrvatskom veleposlanstvu u Republici Austriji, budući da se organizacijom gostovanja Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Pavla Dešpalja uspjela afirmirati hrvatska glazbena kultura jednako u njezinu produktivnom kao i u reproduktivnom trajanju. Zagrebački su solisti i najnovijom izvedbom 28. kolovoza potvrdili živost, ritmičku zaigranost, zvučnu raznolikost te cjelokupnu zanimljivost i duhovitost te skladbe.

U nastavku koncerta slušali smo skladbu Kurosavin nemir svijeta za gudače i udaraljke, glazbu poetske ugođajnosti, nakon koje su Zagrebački solisti praizveli novo Josipovićevo djelo naslovljeno Zelena naranča, pjesme iz Dal-

macije za gudače. Očito je skladatelj, Dalmatinac podrijetlom, inspiraciju za ritmički pregnantnu i zvukovno živopisnu glazbu otkrio u sjećanjima na melodijske obrasce iz kraja koji ga povezuju s obiteljskim korijenima pa je, ispisavši partituru koja će zacijelo naći trajnije mjesto na repertoaru ansambla, ostvario zanimljivu poveznicu gudačkog iskaza s idiomom izvorne dalmatinske pjevnosti. Slijedila je izvedba četiriju pjesama za mezzosopran i gudače, sabranih u ciklusu Susreti u snima, kojim je Josipović još u ranijem stvaralačkom razdoblju uglazbio starojapansku liriku. Naslove Ljubovca pjesnika, Molitva, Očaj i Osamljeni u noći pjevala je mlada mezzosopranistica Lucija Ercegovac, predstavivši se kao solistica znatnih glasovnih mogućnosti koja je sposobna tehnički nadasve sigurno ispjevati vokalnu dionicu čiju lirsku izražajnost dopunjuje harmonijski gusta gudačka pozadina.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Na koncertu su nastupili Zagrebački solisti, pijanisti Danijel Detoni i Filip Fak, mezzosopranistica Lucija Ercegovac, udaraljkaši Hrvoje Sekovanić i Marko Mihajlović te dirigent Zoran Juranić

Dernek na kraju Ostvarena je izrazito izražajna atmosfera uzbudljivih emocionalnih stanja, u kojima se ogleda pozornost posvećena suglasjima među dionicama koje čine cjelinu djela kao jedna od bitnih strana Josipovićevih skladateljskih preokupacija. Pa kad je koncert zaključen još jednim od često izvođenih partitura Ive Josipovića, Dernekom za dva klavira, udaraljke i gudače, glazbom eksplozivne ritmičke snage, djelom iz 1988. godine, kojim se tada još vrlo mladi skladatelj predstavio kao autor pun elana i životne radosti, bilo je moguće zaključiti da je koncert Ivo & prijatelji bio doista lijep rođendanski dar u kojemu se s obje strane podija uživalo.

Akademik Zoran Juranić ravnao je izvedbama djela Ive Josipovića na njegovu rođendanskom koncertu u Muzeju Mimara

43

Tr i b i n a N ot a mo g ž i vot a 2 3 . sv i b n j a 2 019. u d vo r a n i H D S – a b i l a je p o sve ć e n a A n t u n u To m i s l a v u Š a b a n u

Naš agilni i marljivi glavni tajnik već punih 18 godina!

Tribina Hrvatskog društva skladatelja i voditelja Voje Šiljka do sada je primala u goste uglavnom veterane, no kako njih već pomalo ponestaje, stiže i mlađa generacija Piše: Jagoda Martinčević

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

N

isam baš sigurna da je naša Nota mog života ovaj put doplovila na pravu adresu! Svakako ne na onu čiji bi vlasnik sa samo 48 godina tom notom mogao staviti točku na »i«, što je u slučaju Antuna Tomislava Šabana sasvim izvjesno. Nota mog života, tribina Hrvatskog društva skladatelja i voditelja Voje Šiljka do sada je primala u goste uglavnom veterane, no kako njih već pomalo ponestaje, stiže i mlađa generacija koja bi Tribini morala smisliti neki naziv primjereniji dobi sudionika. Dakako, ovo se ne bi trebalo shvatiti kao kritika, nego prije kao promišljanje o onima koji su u relativno kratkom vremenu stvorili mnogo toga, a pred njima je barem još toliko vremena koliko su ga već proživjeli.

Antun Tomislav Šaban naš je marljivi tajnik već punih 18 godina

Autorske motivacije

44

Antun Tomislav Šaban u opuštenom razgovoru s Vojom Šiljkom

Samir Cerić Kovačević

Pijanist Ante Milić izveo je primjer iz Šabanova klavirskog opusa

Dakle, naš agilni i marljivi glavni tajnik već punih 18 godina, daroviti i uspješni glazbenik Antun Tomislav Šaban opušteno je s voditeljem porazgovarao o dosadašnjem razdoblju u kojem je nanizao i skladateljske uspješnice i razvio organizacijske sposobnosti, ulazeći u glazbu vrlo rano s poputbinom umjetničke obitelji. Pokojni otac Jura Šaban (Stubičanec), jedan od najboljih tekstopisaca mahom zagorskih popevki, i majka — ugledna likovna umjetnica Ljerka Njerš, dali su mu umjetničko ozračje u kojem je on rano odabrao glazbu kao vlastiti izričaj koji je oplemenjivao na studijima u Zagrebu, Beču i Sjedinjenim Američkim Državama, vrativši se u rodni Zagreb prepun dojmova i ideja. Jedna od njih vezala se uz jazz i suvremenu klasičnu glazbu; u tom spoju kod nas se i nije okušalo mnogo autora. Kako kaže Antun Tomislav, manji sastavi i ritmičke formule jazza privukli su ga svojim karakteristikama, kao i uz studij kolegijalna pomoć istaknutog glazbenika Igora Savina. Sve je to dovelo i do niza džezističkih projekata HDS–a, ali i do prvih skladateljskih nagrada, kao i do ciklusa pjesama Za jednom kapi čistoga života u kojemu je 2010. na tekstove G. Krkleca, S. Košutić, J. Stubičanca i V. Majera s velikim uspjehom pokazao svoje autorske motivacije.

»G

lazbena višejezičnost danas je znak tolerancije u umjetnosti«, kaže Šaban.

Omiljeni klarinet Nije ga međutim zaobišla ni znatiželja na drugim područjima stvaralaštva pa je do danas nanizao lijep opus orkestralne, komorne i vokalne glazbe, među kojom se posebno ističu mnogobrojna djela za njemu omiljen klarinet u raznim sastavima, ali i skladbe koje pomiču granice žanrova koje su, kako ističe, danas sve manje primjetne, i dobro je što je tako u svijetu prepunom različitosti. »Glazbena višejezičnost danas je znak tolerancije u umjetnosti«, kaže Šaban, a jedna od najvažnijih poluga u procesu dolaske te glazbe među slušateljstvo svakako je snimka, trajni zvučni zapis bez kojega ona ostaje mrtva nota na papiru, uz još uvijek nedovoljno česte žive izvedbe. Među djelima koja su svojim metafizičkim porukama izazvala veliku pozornost javnosti svakako je skladba Golgota na stihove Silvija Strahimira Kranjčevića za zbor i orgulje, kao i u ovoj godini u vlastitoj produkciji predstavljeni pjesma i spot Jerusalem u izvedbi Damira Kedže, Zagrebačke filharmonije i oratorijskog zbora Cantores Sancti Marci.

Razgovor se, dakako, dotaknuo i problematike života skladatelja u našem društvu, o čemu će Šaban pomalo ironično ustvrditi da kod nas autori ozbiljne glazbe baš i ne mogu živjeti od skladanja, za razliku od mnogih inozemnih kolega. Kao jedan od utemeljitelja European Composer and Songwriter Alliance (ECSA), krovnog saveza europskih skladateljskih udruga, a danas i dopredsjednik, te aktivan i u svjetskoj konfederaciji autorskih društava (CISAC), Antun Tomislav Šaban sigurno ima odličan pregled nad svime što se s notama njegovih kolega događa i što se još može učiniti da bi one doista postale note njihovih života.

R e c i t a l p i j a n i s t a i s k l a d a t e l j a B r u n e V l a h e k a , H r v a t s k i g l a z b e n i z a v o d , 7. v e l j a č e 2 0 19 .

Zvijezdom do zvijezda Piše: Ivana Jurenec

I

ako je tek zakoračio u tridesete, Bruno Vlahek već se može pohvaliti zavidnim međunarodnim uspjesima, i to dvojakima — pijanističkim i skladateljskim.

Taj mladi umjetnik kao jedan od najmlađih diplomanata zagrebačke Muzičke akademije (klasa Vladimira Krpana), svoje je pijanističko umijeće nastavio brusiti u Lausannei i Kölnu te u Madridu, gdje je danas profesor na Glazbenom konzervatoriju Katarina Gurska. No osim pedagoškog i interpretativnog djelovanja, zapažen je i njegov stvaralački rad, koji sadrži više od 50 opusa. Orkestralna, solistička, komorna i vokalno–instrumentalna djela izvodila su se na pet kontinenata, a za svoj je jedinstveni glazbeni izričaj Vlahek u više navrata dobivao poticaje i stipendije (između ostaloga, bio je i do-

bitnik potpore Fonda Rudolf i Margita Matz Hrvatskog društva skladatelja) te je višestruko nagrađivan u inozemstvu i Hrvatskoj, gdje je prošle godine osvojio nagradu Porin za najbolju skladbu klasične glazbe.

Praizvedba poeme Početkom ove godine, u organizaciji Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, predstavio se u dvostrukoj ulozi.

Recital u Hrvatskom glazbenom zavodu počeo je praizvedbom vlastite poeme za klavir Ad astra op. 52. Skladao ju je 2018. i posvetio svojoj supruzi, pijanistici Dubravki Vukalović, s kojom nastupa u klavirskom duu D&B. Nova skladba inspirirana je sentencijom Per aspera ad astra [Preko trnja do zvijezda], a sâm autor kaže da dramaturgija djela »slijedi mladenačke emotivne i egzistencijalne preokupacije — i osobne i umjetničke — preko unutarnjih odlu-

ka koje ih nadvladavaju, pa prema krajnjem cilju razrješenja u ispunjenosti i egzaltiranosti.« Supostojanje boja Početni impuls skladbe sastoji se od ideje ostvarene malim intervalskim pomacima, koji se razvijaju i pretaču iz desne u lijevu ruku u nadahnuto iskorištenoj igri registrima klavira. Veliki raspon tonova koji instrument pruža skladatelj je iskoristio da bi istraživao volumen zvuka i supostojanje različitih boja u dubokoj lagi i diskantu. Srednji dio razvijenije je melodike, koja izvire iz početnih motiva. Opetovana javljanja osnovnog glazbenog materijala nisu bila svrha samoj sebi, nego su smišljeno rasla i razvijala se u dinamici, ritmu i teksturi, a obogaćenje ornamentima na trenutke je poprimalo debussyjevski zvuk. Prema kraju djelo postiže vrhunac u pogledu razvoja, a iako sklad-

ba ima osobnu posvetu, emocionalnim nabojem istovremeno ostvaruje ekstrovertiranost te zadržava intimno ozračje. U interpretativnom pogledu zahtijeva tehničku spretnost, ali i umjetničku zrelost kako bi se istaknuo njezin karakter. U svakom slučaju, Vlahek je svojem klavirskom opusu pridodao još jednu kvalitetnu skladbu, a ona sama možda najbolje zrcali naslov, jer svojim trudom, znanjem i talentom utkanim u opus, Vlahek polako ali sigurno ide prema zvijezdama.

Osim praizvedbe, u nastavku recitala izveo je interpretativno vrlo zahtjevnu posljednju, 32. sonatu u c–molu op.

111 Ludwiga van Beethovena, u kojoj je oduševio senzibilnošću za vrlo lijepa piana. Drugi dio koncerta bio je ispunjen virtuoznom izvedbom djela Etide–slike op. 39 Sergeja Rahmanjinova, čime se Bruno Vlahek potvrdio kao vrlo nadaren i rado slušan pijanist, ali i skladatelj.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Umjetnik jedinstvenog glazbenog izričaja predstavio se novom skladbom za klavir solo Ad astra, u kojoj opetovana javljanja osnovnog glazbenog materijala nisu bila svrha samoj sebi, već su smišljeno rasla i razvijala se u dinamici, ritmu i teksturi

O

sim pedagoškim i interpretativnim djelovanjem, zapažen je i Vlahekov stvaralački rad, koji sadrži više od 50 opusa: orkestralna, solistička, komorna i vokalno–instrumentalna djela izvodila su se na pet kontinenata

45

Novopokrenuti festival flaute, prvi skup studenata i profesora flaute iz regije Flauta & me na Muzičkoj a k a d e m i j i u Z a g r e b u , 2 7. — 2 8 . t r a v n j a 2 0 19 .

Flauta & me

Organizatori festivala dobro su iskoristili priliku pa je na koncertu hrvatske glazbe (pra)izvedeno dvanaest djela desetero skladatelja, a zanimanje publike za naše stvaralaštvo nije izostalo

Piše: Ivana Jurenec

P

akademiji, a njegovu ostvarenju pridonijele su i organizatorice Ivana Mišić, Ruža Raguž te Marijana Bačelić, a uz njih su kao volonteri sudjelovali i studenti flaute Dijana Bistrović, Ivan Buić, Lucija Družinec, Tihana Golubić, Erin Keleuva, Ivana Kovačević, Barbara Tomić i Ivana Vukojević.

osljednji travanjski vikend na Muzičkoj akademiji protekao je u znaku novopokrenutog festivala i susreta studenata i

Prvi festival održan je u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa. Svaka je država predstavila svoju baštinu u solističkim i komornim skladbama te onima za manje orkestralne sastave, a tome valja pridodati i djela za elektroniku i flaute. Koncerte su 27. travnja održali glazbenici iz Slovenije, Makedonije i Hrvatske, a dan poslije nastupili su umjetnici iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine te Srbije. Program je uistinu bio bogat i raznovrstan. Ujedno je to bila i prilika da se osim renomiranih skladatelja predstave i studenti kompozicije.

Tomislav Veić

Pet praizvedbi

Flautistice Marina Novak i Renata Penezić

46

profesora flaute iz regije Flauta & me.

Okupio je studente i profesore dvanaest visokoškolskih ustanova iz šest država regije (Hrvatska, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija i Slovenija), s ciljem predstavljanja suvremenih domaćih skladatelja i međusobnog upoznavanja i povezivanja u umjetničkom stvaralaštvu. Koordinatorica projekta bila je Renata Penezić, profesorica na zagrebačkoj Muzičkoj

Organizatori su dobro iskoristili priliku pa je na koncertu hrvatske glazbe, održanom prve večeri festivala (pra)izvedeno dvanaest djela desetero skladatelja. Zanimanje publike za naše stvaralaštvo nije izostalo. Valja napomenuti da su sve skladbe (izuzev dviju Borisa Papandopula te jedne Berislava Šipuša) nastale u posljednjih deset godina, a predstavili su ih studenti i profesori hrvatskih akademija. Jedina je zamjerka projektu što programska knjižica osim uvodnog teksta te programa koncerata nije sadržavala podatke ni o skladateljima ni o djelima, a budući da je bilo mnogo neafirmiranih i relativno nepoznatih mladih autora, izostala je prilika da se njihov život i rad predstave pobliže publici.

Koncert je otvoren skladbom klasične trodijelne dispozicije Easy Walkin’, koju je u zabavnjačkoj maniri za devet flauti skladao trombonist i aranžer Matija Rabadan, a usklađeno izveli Tihana Golu-

bić, Barbara Turk, Nikolina Hapač, Lucija Družinec, Živa Skrbiš, Iva Primorac, Nives Županić Tica, Dora Đapić i Erin Keleuva. Nakon Papandopulove Suite za dvije flaute u interpretaciji Toske Lumezi i Ane Barić, uslijedila je praizvedba djela Intervali u homofoniji i polifoniji za dvije flaute Krešimira Klarića. Kao što i naslov sugerira, riječ je o promišljenoj i zrelo oblikovanoj igri intervala u dva stavka, koja su s mnogo razumijevanja publici prenijele Dijana Bistrović i Nives Županić Tica. Improvizacija donosi homofoniju, a polifonija je ocrtana Dijalogom, u kojem se mnogo više nego u prethodnom stavku istražuju zvukovni efekti i krajnji registri flaute, pri čemu se nakon razrade skladateljevih ideja na kraju ponovno vraća smirenje u homofoniji s početka skladbe.

Koncert se nastavio još jednim djelom skladatelja mlađe generacije — Koncertnom uvertirom za flautu solo Luke Marohnića. Izrazom je klasičnija od preostalih skladbi s koncerta nastalih u ovom stoljeću, a unatoč njezinoj statičnosti, interpretkinja Barbara Turk izvedbom je pokazala muzikalnost.

Mističnost Enigme Nakon niza studenata, na pozornicu su izišli i njihovi profesori; flautistica Marina Novak i pijanistica Zrinka Ivančić Cikojević izvele su Sonatu za flautu i klavir Berislava Šipuša, mladenačko djelo puno svježih ideja te dobro iskorištene široke palete melodijskog i harmonijskog aspekta, izvedbenih mogućnosti flaute te emocionalnog naboja, pogotovo u lirskom odsjeku. Uslijedio je nastup ansambla od devet flautista u istom sastavu s početka koncerta, ovaj put okupljen za praizvedbu Enigme Ivana Violića. Studenti su tom prilikom svirali više srodnih instrumenata (osim tri standardne flaute, ansambl čine piccolo, tri alt–flaute te dvije bas–flaute), koje je autor odabrao kako bi dobio puniji zvuk, ali i drukčiju boju. Glavna

komponenta djela je atmosfera i njezine preobrazbe, koje je skladatelj postigao suprotstavljanjem instrumenata visoke i duboke lage, kao i jednog instrumenta (primjerice piccola) skupini dubljih instrumenata te raznim efektima, poput šuma vjetra. Iako skladbom dominira mistično–melankolični zvuk, ne nedostaje dinamičnosti u pogledu skladateljskog rada s tematskim materijalom. Za dobar dojam koji je skladba ostavila, uz solidne flautiste, zaslužan je i mladi dirigent Franjo Bilić, koji je predvodio izvedbu.

Iako prema skladateljskim postupcima uvelike drukčija, sličan je dojam ostavila i sljedeća skladba, u umjetničkom pogledu najzanimljivija od svih praizvedenih te večeri. Upstream za dvije flaute i elektroniku praizvele su profesorice zagrebačke Akademije Marina Novak i Renata Penezić, a pridružio im se i skladatelj Krešimir Seletković. Osim akustičnog i elektroničkog dijela, sastavnice skladbe su i dobro osmišljen vizualni aspekt s promjenama svjetla, kao i svojevrsna koreografija. Naime, od dolaska na pozornicu spuštanjem stepenicama s vrha dvorane prema pozornici, flautistice cijelo vrijeme sviraju krećući se, pri čemu zamjenom strana na pozornici i odlaskom stepenicama na suprotnoj strani od koje su došle, zatvaraju prostorni krug, zatvarajući time cjelinu. U skladu s naslovom djela, ne samo kretanjem nego i glazbom, flautistice dočaravaju neprestano kretanje i njegove mikropromjene, a ideji djela, u dosluhu s akustičkim aspektom skladbe, uvelike pridonosi i elektronika.

Quasi rondo Davida Batinića praizveli su studenti flaute Ivana Kovačević, Ivan Buić i Iva Primorac. Skladba je mirnog karaktera, uz središnji razvijeniji dio, no u početnom i završnom odsjeku ipak je prevladao dojam monotonosti. U nastavku koncerta publika je čula Cassiopeiu Marina Rabadana.

Završni Diptih Nakon Tri dijaloga za flautu i gitaru Borisa Papandopula, u dojmljivoj izvedbi dvoje profesora, flautistice Ane Domančić i gitarista Srđana Bulata, svih petnaest studenata koji su nastupili te večeri okupili su se u ansamblu i izveli kratak, ali vrlo efektan Diptih Tomislava Uhlika te time zaključili koncert posvećen djelima hrvatskih skladatelja za flautu, održanog u sklopu prvog skupa studenata i profesora flaute iz regije Flauta & me.

Bersiana — projekt koji je obilježio prošlu školsku i akademsku godinu Osmislile su ga muzikologinje i profesorice povijesti glazbe iz Slavonskog Broda, Zagreba i Zadra, a uključivao je tri koncerta na kojima su učenici izveli Bersine solističke i komorne skladbe; udruženim snagama publici su predstavili i dio zborskog te orkestralnog opusa Piše: Ivana Jurenec

I

straživački i izdavački projekt Sabrana djela Blagoja Berse 2008. pokrenuo je Hrvatski glazbeni zavod predvođen muzikologinjama Evom Sedak i Nadom Bezić. Okupio je mnoge institucije, ugledne muzikologe i interprete, a rezultirao je objavljivanjem suvremenih notnih izdanja, knjiga i dvostrukog CD–a s djelima Blagoja Berse. Njima se publici, ali i široj kulturnoj javnosti sveobuhvatnim istraživačkim pristupom Ber- Djevojački zbor triju glazbenih škola i Mislav Defar, ravnatelj Glazbene škole Blagoja Berse, Zagreb, koji je na početku sinu skladateljskom, ali i spi- pozdravio okupljene sateljskom rukopisu, korespondencijom i dnevničkim zapisima te autografima Učenici triju glazbenih škola predsta- ju glazbenih škola, za što su mu učenidjela približio život i djelovanje toga važ- vili su se kao solisti, komorni glazbeni- ci na pozornici Glazbenog zavoda uručili nog predstavnika glazbene moderne. ci te članovi djevojačkog zbora i orke- zahvalnicu.

Objavljivanje nota pravi smisao dobiva stra. Program zagrebačkog koncerta Glazba, film i tekst tek na koncertnim podijima, kad se ta sadržavao je Bersine klavirske skladbe (Mélancolie, Notturno, Serenada–barglazba izvodi i živi. karola, Noveletta i Po načinu starih »Airs Djevojačka klapa Fjok iz Zadra otpjevala de ballet«) i popijevke Gospo slavna!, Je- je Lipe ti su Zadarke divojke — tradicijDiljem Hrvatske lica, Robinjica, Meeresleuchten. Od ko- ski napjev u obradi Blagoja Berse, čije se U tom je smislu vrijednost Bersiane neu- mornog stvaralaštva, u učeničkim izved- djetinjstvo vezuje uz Zadar. Prije toga bio pitna. Riječ je o koncertnom projektu triju bama čuli smo elegiju za violinu i klavir je prikazan kratki film o Bersinu životu i glazbenih škola, a inicijatorice su tri mu- Povero Tonin, Menuet za gudački kvar- djelovanju, koji je pripremila Željka Tonkozikologinje i profesorice povijesti glazbe tet te elegiju za violončelo i klavir Ręve- vić. Edukativni karakter cijelog projekta — Mirta Špoljarić (Glazbena škola Sla- rie, a tome valja pridodati i obrade poje- ogledao se i u vrlo zanimljivoj i grafički livonski Brod), Željka Tonković (Glazbe- dinih djela za komorne sastave, kao što jepo oblikovanoj programskoj knjižici. Nju na škola Blagoja Berse, Zagreb) i Alisa su klavirsko djelo Mélancolie za kvar- su uz pomoć profesorice Mirte Špoljarić Čakarun (Glazbena škola Blagoje Bersa, tet gitara i zborsko — Mjesečina za trio pripremili učenici iz Slavonskog Broda, a Zadar). One su u povodu 145. obljetni- harmonika. osim biografskih informacija te informacice rođenja i 85. obljetnice Bersine smrja o izvođenim djelima, u njoj su i Bersine Juranić »posudio« naslov ti osmislile projekt koji je okupio gotovo fotografije te autografi nekih djela, kao i dvjesto učenika i profesora, s ciljem da citati iz njegova dnevnika. Knjižica sadrpotaknu suradnju i razmjenu iskustava Pod dirigentskim vodstvom Jurice Pe- ži i intervju sa Zoranom Juranićem, ali i tra Petrača, djevojački zbor sastavljen od među učenicima triju regija, ali i skrenu tekstove glazbenika i muzikologa koji su pozornost javnosti na Bersin skladatelj- učenica triju glazbenih škola ostvario je poduprli projekt. Gitaristica Melita Ivković izvrstan nastup, otpjevavši Duhove (Daski opus. nas slavno) te zbor Kad si, brate, sred i harmonikaš Saša Bastalec, autori dviju Osmišljena tri koncerta s gotovo istim oluje iz opere Jelka. Jednako su dobar obrada Bersinih skladbi, pisali su o tome programom održala su se u Slavonskom dojam ostavili i učenici okupljeni u orke- kako su one nastale, ali i o nekim zaniBrodu (16. studenoga 2018.), Zagrebu stru, kad su na kraju koncerta pod vod- mljivim okolnostima Bersina skladatelj(15. veljače 2019.) i naposljetku u Zadru stvom Delija Malpere izveli Idilu — Dan skog rada. Akademik Stanislav Tuksar, (22. ožujka 2019.). Na početku koncer- mog vjenčanja te Finale iz Suite Bersi- u ime Hrvatskog muzikološkog društva, ta održanom u Zagrebu u Hrvatskom ana za gudački orkestar Zorana Jura- napisao je vrlo poticajan tekst, istaknuvši glazbenom zavodu, gdje se danas ču- nića. Bila je to tek druga javna izvedba značenje udruživanja nastavnika povijesti vaju Bersini autografi, prepunoj dvorani posljednjeg stavka Bersiane, koja u vri- glazbe i unapređenja njihova rada te važzainteresiranih kratko se obratila Nada jeme zagrebačkog koncerta triju glaz- nosti suradnje više škola u realizaciji konBezić, istaknuvši važnost projekta Sa- benih škola još nije bila dovršena. Jura- certnog projekta posvećenog hrvatskobrana djela Blagoja Berse, čija je kruna nić ju je odlučio skladati na temelju skica me skladatelju, čime se glazbenike od upravo Bersiana, koja se održava cijele nekoliko Bersinih skladbi, a naziv svoje početaka njihova obrazovanja usmjerava suite ljubazno je »posudio« projektu tri- na izvođenje hrvatske glazbene baštine. školske godine.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Čestim sekvencioniranjem dojmljivih melodija te jednostavnim, ali ne i banalnim harmonijskim jezikom, na tragu je filmske glazbe, a odličnoj recepciji kod publike pridonijela je zasigurno i usklađena i vrlo muzikalna interpretacija flautistica Renate Penezić i Marine Novak te pijanistice Zrinke Ivančić Cikojević. Uslijedila je praizvedba skladbe Rituales za kvartet flauti Alejandra Vere, studenta kompozicije na Muzičkoj akademiji, koji se hrvatskoj publici predstavio i na ovogodišnjem, jubilarnom Muzičkom biennalu. Članice kvarteta flauta Monochromia (Barbara Kšenek, Erin Keleuva, Barbara Tomić i Dunja Đurđević) u izvedbi su izmjenjivale i druge srodne instrumente, a izvedba bez obuće, s ukrasnim cvjetnim vijencem u kosi asocirala je na elemente ritualnosti srodne koreografskim u baletnoj umjetnosti. Glazbenim dijelom oni su predočeni oprečnim odsjecima vrlo razrađene melodike te iskazivanja ceremonijalne atmosfere akustičkim mogućnostima instrumenata.

H r va t s k i g l a z b e n i z avo d , 15. ve l j a č e 2 019.

Krešimir Mihelić

N

akon niza studenata na pozornicu su izišli i njihovi profesori; flautistica Marina Novak i pijanistica Zrinka Ivančić Cikojević izvele su Sonatu za flautu i klavir Berislava Šipuša

47

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a uz maestra Nikšu Barezu

Li s i n s k i 2 0 0, Ve l i k a d vo r a n a Va t r o s l ava Li s i n s ko g , 2 8 . r u j n a 2 019.

Jesmo li dovoljno učinili u suvremenoj recepciji prvoga hrvatskog profesionalnog skladatelja?

Uz znanstveni simpozij i koncertnu izvedbu opere Ljubav i zloba, objavljeno je niz albuma te su predstavljena probrana djela Vatroslava Lisinskog za 200. godišnjicu njegova rođenja na otvorenju ciklusa Lisinski subotom u novoj sezoni Piše: Jagoda Martinčević

V

48

jerovali ili ne, 2019. ide kraju, a s njom i 200. obljetnica rođenja Vatroslava Lisinskog.

Kako smo je obilježili i jesmo li dovoljno učinili u suvremenoj recepciji autora prve hrvatske opere? Svakako više nego desetljećima prije, no ipak se čini kako se moglo i više. U očekivanju simpozija, možemo tek nabrojiti dosadašnje događaje, od kojih su svi imali vidljiva izvedbeno–umjetnička obilježja, iako u temelju nisu postigli svrhu. Kad je o autoru Ljubavi i zlobe te Porina riječ, te bi se opere očekivale na sceni. No

u Zagrebu ih nije bilo desetljećima, a nitko se nije dosjetio da dovede Porina iz Osijeka, predstavu koju tamošnje Hrvatsko narodno kazalište ima na repertoaru!

Barem CD–ovi Ljubav i zlobu nitko se vjerojatno ne usudi scenski postaviti s obzirom na loš libreto, a i nove postave domaćih djela nisu baš isplative. Na sreću, prva hrvatska opera dočekala je autorov rođendan kao nosač zvuka Hrvatske radiotelevizije, produciran 2016. uz koncertnu izvedbu, a i Porin će nakon snimanja i izvedbe u ovoj godini, kao CD uskoro ugledati svjetlo dana. Isti je nakladnik objavio i album popijevaka; od

orkestralne glazbe ilirskoga skladatelja napokon je i idila Večer dobila novu snimku... I to bi zapravo bilo sve, ako sam točno popratila.

Preostaje dakle osvrnuti se na koncertne događaje s kojima su naši ansambli uplovili u novu sezonu i dočekali Lisinskijev rođendan. Hommage Ljubavi i zlobi uputio je ansambl Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu na početku rujna koncertnom izvedbom ulomaka iz opere koja je 1846. ushitila Zagreb i postala glazbenom maskotom ilirskoga pokreta, ali i prvom hrvatskom i slavenskom operom uopće, nakon Glinkina Ivana Susanjina. U svojem je vremenu zaživjela, no još za autorova kratkog života više je nije bilo u javnosti. Desetljećima posli-

je, povremeno bi bila na koncertnom podiju, a na zagrebačkoj sceni do danas tek dva puta, 1946. (u povodu stote godišnjice praizvedbe) i 1978. godine. Prema partituri te opere kojoj nisu priznavali kompletno autorstvo Lisinskog, s obzirom na prisutnost Jurja Karla Wiesnera Morgensterna kao pomagača ili mogućeg instrumentatora cijelog djela, mnogi su »prčkali«, da bi u konačnici osvanula pomna redakcija izvornika Mladena Tarbuka i tako je zabilježena prije tri godine na spomenutom HRT–ovu CD–u. U tom su je obliku u zagrebačkoj Operi predstavili solisti, zbor i orkestar pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera i izazvali ovacije prepunog auditorija. Usporedba s posljednjom snimkom i nekim glasovima

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Nikša Bareza je u razgovoru s Ivom Lovrec Štefanović nakon koncerta pred publikom naglasio kvalitetu stvaralaštva Vatroslava Lisinskog

49

U

životu prepunom briga zbog neimaštine i nenaklonosti sredine, osim onog kratkog ilirskog zanosa, Lisinski zacijelo nije sanjao tako dug vijek svoje glazbe

Idejni začetnik projekta i redatelj koncerta Lisinski 200 bio je ravnatelj Dvorane V. Lisinski, Dražen Siriščević

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

netović, Evelin Novak, Ljubomir Puškarić, Kristina Kolar i Luciano Batinić.

bila je neminovna pogotovo pri izboru soprana i tenora, u korist koncerta u HNK–u. Zahtjevnu ulogu Ljubice, Lisinski je naime namijenio koloraturnom sopranu, kakav je vjerojatno morala imati Sidonija Erdedi Rubido na praizvedbi, a u našem vremenu pjevala ju je Nada Ruždjak. Mlada Evelin Novak, prisutna prije četiri godine na koncertu ciklusa Kanconijer u Lisinskom i na CD–u koji se tada snimao, unatoč prekrasnom spinto glasu, nema karakteristike izrazite kolorature, dočim je zadaću s lakoćom bravurozno riješila Ivana Lazar u korist Ljubice. Osjetni napor prisutan u dosezanju tenorskih finesa kod Domagoja Dorotića na koncertu i snimci izostao je kod tehnički sigurnijeg Stjepana Franetovića na priredbi u Kazalištu.

Za publiku Lisinskog Hoće se reći da je mladi Lisinski na samom početku djelovanja, bez iskustva i skladateljskog zanata, vrlo dobro znao što piše za koji glas, ali nikad nažalost nećemo doznati, osim hvalospjeva ondašnjih kroničara, kako su mu solisti, redom amateri, doista zvučali! U izvedbi zagrebačke Opere sudjelovali su i Davor Radić, Ozren Bilušić i Mario Bokun. Bit će prava šteta ako se HNK ne odvaži na 50

scensku izvedbu naše prve opere, kad je već djelomice i orkestralno i zborski dobro pripremljena. Netko vičan morao bi se pozabaviti libretom kako bi opera na pozornici funkcionirala logično, a manje komplicirano. A posve je sigurno da bi Porin — majstorski zrela opera atraktivnog sadržaja — morao biti na stalnom scenskom repertoaru, što je posvjedočio i koncert ovoga proljeća u dobroj postavi pjevača: Stjepan Fra-

I koncertna dvorana koja nosi ime Vatroslava Lisinskog pridružila se obljetnici na otvorenju svojega ciklusa Lisinski subotom potkraj rujna, ali na posve drugačiji način. Nikša Bareza na čelu Zbora i Orkestra HRT–a i skupine solista, odlučio se za svojevrsni presjek skladateljeva opusa. Tako su izronile uvertire i zborovi, sakralna glazba, nezaobilazni ulomci iz Ljubavi i zlobe te Porina, ali i ono manje znano, no iznimno vrijedno i prekrasno u tom opusu — Lisinskijeva solopjesma. Nitko nije mogao odoljeti zovu kantilene Miruj, miruj, srce moje koju je s velikim rafinmanom i emocijama otpjevala mezzosopranistica Ivana Srbljan, uz ovacije publike. U kreiranju Lieda pridružio joj se glasovno i interpretacijski odličan Ljubomir Puškarić, a oboje su lirsko– melankolični lik skladatelja, uz klavirsku suradnju Zrinke Ivančić Cikojević, dočarali prelijepom glazbom.

Koncert je svakako bio predug i razvodnjen čitanjem pisama Lisinskog i

suvremenika, jer oni koji o nevoljnom skladateljevu životu ne znaju mnogo, nisu od obilja informacija mogli mnogo toga ni razaznati! Trebalo je slušati glazbu u kojoj su se našle i uvertire, sjajna Belona, zborovi, završni akord Lisinskijeva života — ofertorij Cum invocarem — s ponovno izvrsnom Ivanom Srbljan i odličnim zborom te kao dodatak majstorovo remek–djelo, idila Večer u pažljivoj izvedbi Orkestra.

Ulomke iz Ljubavi i zlobe vrsno su pjevali Ivana Lazar i Ljubomir Puškarić, ariju Porina Domagoj Dorotić, a ariju Sveslava, možda vizionarski najvrjedniju u objema operama, tumačio je sonorni bas Ivica Čikeš, uz hvalevrijednu suradnju Orkestra, s čijim je dubokim gudačima u pratnji Bareza postigao gotovo mistični ugođaj.

Mistični ugođaj Eto, obilježen je 200. rođendan našega prvog profesionalnog skladatelja.

U životu prepunom briga zbog neimaštine i nenaklonosti sredine, osim onog kratkog ilirskog zanosa, Lisinski zacijelo nije sanjao tako dug vijek svoje glazbe. A upravo je koncert kao priča o njegovu stvaralaštvu, kad je mnogo glazbe bilo na okupu, posvjedočio ne samo skladateljski dar mladog romantika nego i autorsku nit prepoznatljivog rukopisa. Godina 200. rođendana bliži se kraju. Možemo vjerovati da će glazba Vatroslava Lisinskog ostati i izvan prigodničarskih obilježavanja.

Ne samo zbog prve hrvatske opere i ne samo zbog doista bizarne autorove biografije. Ta je glazba vrijedna i izvan svojega vremena.

Odlazak posljednjeg barda istarsko–primorske glazbe

Va spomen maestru Dušanu Prašelju (1931. — 2019.)

U Rijeci je 4. rujna 2019. umro naš istaknuti dirigent, skladatelj i organizator glazbenog života te melograf glazbene baštine Istre i Kvarnera

D

ušan Prašelj, naš istaknuti dirigent, skladatelj, organizator glazbenog života, melograf glazbene baštine Istre, Hrvatskog primorja i sjevernojadranskih otoka, preminuo je u Rijeci, 4. rujna 2019. godine. Erudit, zanesenjak i strastveni zaljubljenik u čakavski glazbeni idiom i čakavsku besedu (riječ), Dušan Prašelj do samoga kraja života golemo je znanje i energiju usredotočio upravo na istraživanje i popularizaciju izvornih glazbenih vrijednosti te na oživljavanje i očuvanje pučke pjesme svojega rodnog kraja. Prašelj je svojim življenjem pokazao što znači aktivno čuvati i njegovati zavičajnu kulturu, biti predan i ustrajan u radu na popularizaciji zavičajne glazbe. Na primjeru Dušana Prašelja pokazuje se kako je vrlo često jednostavnije doprijeti do europskih prepoznavanja, priznanja i vrednovanja negoli do lokalnog i na-

Dušan Prašelj

cionalnog senzibiliteta za glazbenu i kulturnu vlastitost.

Zborska djelatnost Dušan Prašelj rođen je 19. prosinca 1931. godine na Sušaku, danas istočnom dijelu Rijeke, gdje je završio opće osnovno obrazovanje i pohađao riječku srednju glazbenu školu. Tada upoznaje svojega budućeg učitelja i mentora Ivana Matetića Ronjgova, koji ga oduševljava istarsko–primorskim glazbenim izričajem, što je i odredilo Prašeljevu glazbenu karijeru. Vrlo rano počeo je djelovati kao zborovođa, što će biti jedna od konstanti njegova profesionalnog djelovanja (s najvećim profesionalnim i amaterskim zborovima u Hr-

vatskoj) u promicanju glazbene baštine Istre i Hrvatskoga primorja. Već kao šesnaestogodišnjak vodio je u Rijeci omladinske pjevačke zborove Mladost i Jedinstvo. Njihovim spajanjem sa zborom riječke Muzičke škole Ivan Matetić Ronjgov, godine 1971. nastaje poznati mješoviti pjevački zbor Jeka Primorja koji je vodio do 1990. i s njime nizao najveće domaće i međunarodne natjecateljske, festivalske i gostujuće uspjehe (uz klasične zborske partiture), najčešće s velebnim Matetićevim vokalnim djelima (Roženice, Ćaće moj i dr.).

Prašelj 1990. osniva i vodi Riječki oratorijski zbor Ivan Matetić Ronjgov, što je bio posljednji njegov projekt kao iznimnog zborovođe, ustrajnog i upornog neimara na okupljanju pjevača svih generacija na aktivnom očuvanju zavičajne, tr a d i c i j ske i autorske gla zbe.

Prašelj se vodio činjenicom da je u očuvanju za-

D

ušan Prašelj do samoga kraja života golemo je znanje i energiju usredotočio na istraživanje i popularizaciju izvornih glazbenih vrijednosti svojega rodnog kraja

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Piše: Ramiro Palmić

vičajne glazbe ključno zborsko pjevanje amatera, okupljanje ljudi svih generacija i profila vođenih istim ciljem, uživanjem u pjesmi i pjevanju izvornih starih napjeva i onih obrađenih u novom ruhu, pravi put prema nezaboravu glazbene baštine. Školovanje i organizacija Dušan Prašelj srednju glazbenu školu završio je u Zagrebu, a 1960. diplomirao je na Teoretsko–folklornom odjelu zagrebačke Muzičke akademije. Vodio je tada i ugledni Akademski pjevački zbor Ivan Goran Kovačić i Zbor Istrana i Primoraca u Zagrebu. Dolazi u Rijeku i nekoliko godina radi u riječkoj Glazbenoj školi Ivan Matetić Ronjgov, a 1965. odlazi na studij u Beč, gdje je 1969. diplomirao na Akademie fur Musik und darstellende Kunst, u razredu profesora Hansa Swarovskog (18 9 9. – 1975.).

Vodi glasovite Bečke madrigaliste te pjeva i asistira u zboru Singvereine koji su, među ostalima, vodili slavni Böhm i Karajan. U Beču je položio ispit za oratorijsko–zborsko dirigiranje, a kao nagradu dobio je novčanu pomoć Bečke akademije, što mu je omogućilo daljnje studiranje. Nakon

51

svojega nasljednika, sadašnjeg ravnatelja, prof. Darka Čargonju, koji uspješno nastavlja razgranatu kulturno–folklornu djelatnost.

Terensko pregalaštvo

U riječkoj Gradskoj vijećnici 11. rujna održana je komemoracija za Dušana Prašelja u kojoj je između ostalih sudjelovao i gradonačelnik Rijeke, Vojko Obersnel

N

apustio nas je u godini pripreme Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine; Prašelj je još ovoga proljeća nudio konkretne sadržaje i aktivnosti koji bi bili uključeni u projekt i u europskim okvirima jedinstvenu glazbenu baštinu njegova kraja

52

završenog školovanja, vraća se u Rijeku te od 1970. do 1979. djeluje kao direktor i dirigent Opere riječkoga HNK–a Ivan pl. Zajc. Na toj je funkciji proširio repertoar Opere na operetu te pokrenuo reviju mjuzikala, kad su gostovali najbolji mjuzikli bivše države, sve s ciljem privlačenja publike u privremeni prostor današnjeg HKD–a, s obzirom na to da je u to vrijeme zgrada HNK–a Ivan pl.

Zajc zbog renoviranja bila deset godina zatvorena. Njegovom zaslugom i inicijativom riječka je Opera izvodila predstave izvan svojega prostora, i to od dotadašnje Ljetne pozornice u Opatiji do ambijentalnih prostora Kastva, Trsata i pulske Arene. U cilju obnavljanja Zajčeva glazbenog opusa, njegove sakralne glazbe i svjetovnih opera, Prašelj je jedan od ključnih osnivača godišnje manifestacije Zajčevi dani (koja nažalost nije [p]ostala jedna od prepoznatljivih kulturnih konstanti grada na Rječini). U tijeku svojega bogatog glazbeno–

kulturnog djelovanja, Prašelj u stvaralačkom i interpretativnom segmentu osobiti afinitet pokazuje prema vokalnom glazbenom izričaju svojega kraja.

Očuvanje baštine U čast i spomen velikom učitelju, sa skupinom entuzijasta Prašelj najprije uspijeva u oživotvorenju i restauraciji dotrajale rodne kuće Ivana Matetića Ronjgova u Ronjgima pokraj Kastva (nadimak Ronjgov, Matetić je dobio po istoimenom rodnom selu na Kastavštini), a 1994. u prostoru funkcionalno uređene kuće osniva se Ustanova Ivan Matetić Ronjgov, na čijem je čelu najprije kao tajnik, a zatim kao ravnatelj bio do umirovljenja 2007. godine. U sklopu redovitih godišnjih programa Ustanove održava se bogata i razgranata djelatnost, između ostalog »Proljeće u Ronjgima«, »Mantinjada pul Ronjgi«, »Kanat pul Ronjgi«, »Aktiv dirigenata«, »Večeri pul Matetićeva ognjišća«, a inicirao je i Nagradu Ivan Matetić Ronjgov za novonastale zborske skladbe prema čakavskim tekstovima na osnovi istarsko–primorskog folklora. Osobito je bogata izdavačka djelatnost Ustanove, kao jedna od strateških zadaća u promicanju i educiranju novih generacija o važnosti i značenju življenja zavičajne kulture. Pritom valja istaknuti da je Prašelj osnovao i bijenalnu manifestaciju Matetićevi dani kao svečanost zborskog pjevanja i s ciljem tiskanja skladbi hrvatskih skladatelja, inspiriranih istarskom ljestvicom i čakavskim dijalektom. Nagrađivane skladbe uvijek su se izvodile na tim Danima, a među hrvatskim skladateljima čija su djela više puta izvođena bili su Lovro Županović, Nikša Njirić, Adalbert Marković, Josip Kaplan, Branko Starc, Tomislav Uhlik, Neno Milotti i dr. Prašelj je razmišljao i o budućnosti vođenja Ustanove te je godinama educirao i na vrijeme pripremio

Još za pohađanja glazbene škole u Rijeci, Prašelj je često pratio svojega učitelja i barda istarsko–primorske glazbe Matetića Ronjgova u njegovu istraživanju i zapisivanju starih napjeva i plesova diljem Istre, potom na otoku Krku i dalje do Vinodolskog kraja. Često je isticao da je s Matetićem odlazio i do najudaljenijih mjesta pješice, noseći sa sobom »osim nešto hrane i vode, tekice i kajdanke u koje su slušajući pažljivo pučke pjevače i svirače« zapisivali te vrijedne stare note i potom ih zajednički dešifrirali. Treba podsjetiti na to da je Matetić prvi magnetofon za terensko snimanje dobio tek nekoliko mjeseci prije smrti (1960.). Kako s Matetićem, tako je poslije Prašelj svoje terensko pregalaštvo nastavio s poznatim krčkim sopcem i učiteljem sviranja na sopilama, Ivanom Pavačićem–Jecalićem i autorom ovoga teksta, koji je do umirovljenja radio na Radio–postaji Rijeka. Nažalost, i Ivan Pavačić napustio nas je ovih dana, u istom mjesecu kad i Prašelj (1936. — 22. 9. 2019.).

Pavačić je bio »čuvarkuća« krčke glazbene zavičajnosti, jedan od osnivača škole sviranja na sopilama, melograf i glazbenotradicijski aktivist u okupljanju mladih naraštaja u bavljenju glazbom u uskim intervalima, a to su svirka, kanat i tanac. U nepresušnim Prašeljevim idejama, tradiciju obilaska ta trojka nastavlja u mnogim mjestima otoka Krka, Paga, Suska i Unija, Grobinštine te sjeveroistočnog dijela Istre, osobito mjesto Zvoneća, snimajući i transkribirajući njihove izvorne pučke melodije i plesove. Ostvareni su mnogi vrijedni zapisi domicilnih narodnih pjevača i svirača, čime je proširena i obogaćena tradicijska i izvorna folklorna glazbena baština koja je arhivirana u fonoteci Radio Rijeke i u prostorima Ustanove u Ronjgima.

Bilo je posebno zadovoljstvo raditi ta istraživanja s maestrom Prašeljem, jer ne samo da je znao uvijek razviti pravu komunikaciju i primjereno ozračje s domicilnim stanovništvom i posebice s izvođačima (stariji izvođači zatomljenih glazbenih uspomena) nego je s pučkim pjevačima svojim prodornim glasom zapjevao po starinsku »na tanko i debelo«, »uskim intervalima«, što je dalo posebnu čar tim istraživačkim susretima. Duško Prašelj često je ponavljao poznatu Matetićevu misao koju je aktivno živio: »Saki neka stori svoju dužnost, saki neka stavi svoj talent va službu svojega naroda i njegove duhovne i materijalne kulture.« Po tome je Prašelj veliki domoljub i borac za svoje »ča« u glazbi. Njegovim odlaskom otišao je posljednji Matetićev učenik i jedina istinska pokretačka snaga u djelatnom očuvanju zavičajnih kulturnih kori-

jena otvorenih prema novim glazbenim izričajima na ovim našim prostorima.

Kao skladatelj, maestro Prašelj bio je ponosan na svoje uratke. Posebice na činjenicu što su gotovo sve njegove partiture izvedene za njegova života.

Skladao je stotinjak vokalnih i vokalno– instrumentalnih skladbi, čiji je dio objavljen u zbirci »Baklje na Učki«, potom zbirku »Od Učke do Trsata«, a među njegovim djelima ističu se i dva recitala — »Trsatski spomen« i »Bašćanska ploča« te »Naš domaći glas«, zatim duhovne skladbe Staroslavenska misa i Misa ritmica latina. Napisao je i obradio mnogobrojne pjesme koje su pjevali njegovi, ali i drugi amaterski i profesionalni zborovi u Rijeci i Hrvatskoj. Priredio je veliku zbirku napjeva Istre i Primorja pod nazivom »Zaspal Pave« koja je doživjela i drugo izdanje, u kojem je novina dodatak 114 pučkih pjesama koje je Prašelj između 1970. i 1973. melografirao. Valja napomenuti da je dirigiranje maestra Dušana Prašelja bilo uvijek osebujno i kreativno. Mnoge je elemente interpretacije ostvario izravno na javnim nastupima, i to tako da su pjevači spontano reagirali na njegove zahtjeve. Postizao je vrhunske interpretacije snagom svoje ličnosti, muzikalnosti, nesvakidašnjim glazbenim nervom i nevjerojatnom sposobnošću motiviranja pjevača. U takvim je trenucima i publika postajala nerazdvojni dio glazbenog trenutka. Prašeljeva je dirigentska »specijalnost« bila vokalna zborska glazba. Uvelike je takvim svojim žarom pridonio tome da mnogi mladi svoj profesionalni izbor usmjere prema glazbi bilo koje vrste u kojoj su pronašli smisao svojega djelovanja.

Ispraćen uz sopile Čovjek živi tako dugo dok žive sjećanja na njegov život i djelo, a za sve glazbene aktivnosti maestra Dušana Prašelja, vremenska distanca pokazat će i vrednovati njegovo pravo mjesto u cjelokupnim kulturnim i glazbenim događanjima primorskog podneblja i cijele Hrvatske u posljednjih sedamdeset godina. Sad kad Rijeka postaje prijestolnica europske kulture 2020. godine, Prašelj je još ovoga proljeća nudio konkretne sadržaje i aktivnosti koji bi bili uključeni u projekt i u europskim okvirima jedinstvenu glazbenu baštinu njegova kraja, ali ta je inicijativa nažalost ostala bez odjeka. Tako svojstveno za naša lokalna središta, koja ne znaju ili ne žele iskoristiti trenutke promocije vlastite zavičajne baštine u svojoj sredini i izvan nje.

Uz prikladne napjeve zbora riječke Opere i svirke sopila, u krugu svojih najbližih i uz mnogobrojne prijatelje, kolege i poklonike, Dušan Prašelj dostojanstveno je ispraćen na svoje posljednje putovanje 10. rujna na trsatskom groblju u Rijeci.

R a zg ovor s os nivačem Kvar tet a G ubec, sk lad atel jem R a jkom S uhodolčanom, u povodu koncer t a z a 15. o b l je t n i cu a n s a m b l a , 6. l i s t o p a d a 2 019. u Ve l i koj d vo r a n i Li s i n s k i

Uz Kvartet, koji od 2013. čine voditelj Rajko Suhodolčan, tenor Vinko Ančić, bariton Željko Grozaj i bas–bariton Robert Mikša, na koncertu su nastupili doajen kajkavske glazbe Ivica Pepelko te sopranistica Barbara Suhodolčan, a sve je pratio već stalni tamburaški orkestar Kvarteta pod vodstvom Darka Berovića Razgovarala: Tanja Halužan

V

elikim obljetničkim koncertom Kvartet Gubec je 6. listopada u Velikoj dvorani Lisinski proslavio 15 godina umjetničkog djelovanja. Radni i umjetnički vijek počeo je brojiti nakon izdanja prvoga singla, ujedno i velike uspješnice — popevke Spoved, poznatije i pod prvim stihom Ak’ sem ti srčeko ranil. Otada je Kvartet, uz izmjene u sastavu, izdao četiri albuma s kajkavskim popevkama koja su, uz osam nominacija, osvojila četiri

glazbene nagrade Porin, a dodijeljene su im i tri srebrne i jedna zlatna ploča.

Osim priznanja struke, njihovo su dosadašnje djelovanje obilježila i priznanja publike koju Kvartet redovito okuplja na koncertima diljem zemlje. Kao što su rekli i članovi Kvarteta na slavljeničkom koncertu, upravo je zadovoljstvo publike ono do čega najviše drže. Program koji su u toj prigodi ponudili stoga je bio satkan od njihovih najvećih, dakako kajkavskih uspješnica, s ponekim izletom u dalmatinski i slavonski repertoar.

Uz Kvartet, koji od 2013. čine voditelj Rajko Suhodolčan, tenor Vinko Ančić, bariton Željko Grozaj i bas–bariton Robert Mikša, na koncertu su nastupili nji-

hovi dobri prijatelji i česti suradnici: doajen kajkavske glazbe Ivica Pepelko te sopranistica Barbara Suhodolčan. Oni su svojim nastupima (s po dvije pjesme) razdvojili tri programska bloka u kojima se predstavljao Kvartet, a sve je pratio već stalni tamburaški orkestar Kvarteta pod vodstvom Darka Berovića.

Odlična dinamika Takvim je strateškim doziranjem osigurana odlična dinamika koncerta, a sudeći prema cjelovečernjim, posebice zaključnim ovacijama publike, čini se da je i sam program bio vješto odabran. Nakon koncerta razgovarali smo

s marljivim promicateljem kajkavske glazbe Rajkom Suhodolčanom, utemeljiteljem i voditeljem, ujedno i jedinim petnaestogodišnjim članom Kvarteta Gubec koji proslavlja još dvije velike obljetnice: 2017. proslavio je 30 godina umjetničkog te 20 godina autorskog djelovanja.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

15 leta Gubec Kvarteta

Čestitke na uspješnom koncertu!

Koncert u Velikoj dvorani Lisinski zasigurno je najljepši početak sezone.

Publika je bila oduševljena nastupom.

Jeste li vi zadovoljni proslavom, jesu li se slegli dojmovi?

Pripreme su bile duge jer nam je taj koncert bio jako važan. Dosta se čla-

Vinko Ančić, Rajko Suhodolčan, Željko Grozaj i Robert Mikša čine danas Kvartet Gubec

A

dam Končić, Vid Balog, Adalbert Turner Juci i ja znali smo se davnih dana družiti pa uz malo pića i zafrkancije zapjevati. Brzo je nastala ideja da bi se ti naši susreti mogli malo uozbiljiti; nakon povremenih sastanaka, na moju inicijativu snimili smo 2004. pjesmu Spoved i Kak’ taubeka dva.

53

nova promijenilo u tih 15 godina i bilo je čak dosta sumnje hoće li se Kvartet održati. I upravo zbog toga bilo nam je drago što je koncert bio uspješan: dvorana je bila puna, jer smo i program koncipirali tako da bude zabavan. Budući da te koncerte često radim na pomalo zafrkantski način uz interakciju s publikom gdje se često pričaju šale ili dosjetke, naravno dozirano, mislim da smo uspjeli u tome. Uspjeli smo dići publiku na noge u tih gotovo dva sata programa i jako smo ponosni na to. To je samo još jedan dokaz da publika voli svu glazbu koja dođe do njezina srca i izazove emocije.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Prijatelj Bandić Kvartetu je tom prigodom gradonačelnik Zagreba Milan Bandić uručio Medalju Grada Zagreba za osobiti doprinos očuvanju i promicanju

sem ti srčeko ranil), za koju sam dobio nekoliko prijedloga od svojih prijatelja da je snimim. Čudio sam se kako tako dobra pjesma, koju su mnogi i prije snimili, nije široko popularna. Ispalo je da smo mi pogodili aranžman. Uz mene je bio moj stalni harmonikaš Darko Berović, kojega ste vidjeli i u Lisinskom, koji je napravio vrlo jednostavan i prozračan aranžman. Nas četvorica smo otpjevali i pjesma je odmah postala hit, a poslije je tako nazvan album, nominiran u tri kategorije za Porin. Osvojili smo ga za najbolji album folklorne glazbe u dosta jakoj konkurenciji uz Slavonske lole.

To je bio prvi dodijeljeni zagorski Porin. Poslije se prva postava razišla zbog obaveza u kazalištu, a u novoj smo postavi snimili još tri albuma, od kojih je svaki bio nominiran i osvojio nagradu Porin. Zasad imamo četiri albuma i četiri Porina!

Sumnja kao poticaj Dobro je poznato da to nije prvi koncert Kvarteta Gubec u Lisinskom.

Još od 2007. ondje redovito održavate svoje koncerte koji su uvijek rasprodani. Što nam popunjenost Lisinskog govori o današnjoj recepciji kajkavske popevke?

Slavljenički je koncert uljepšala Rajkova kći, sopranistica Barbara Suhodolčan

purgerske i kajkavske popevke. Što za vas znači takva vrsta priznanja?

Moram reći da, bez obzira na kontroverze o gospodinu Bandiću, nama je on uvijek bio dobar prijatelj. Od prvog dana kad su u Kvartetu još bili Adam, Vid i Juci kao kazalištarci i, na kraju krajeva, zaposlenici Grada Zagreba u Kazalištu Komedija, pa sve do danas, taj je čovjek podržavao naš rad, izlazio nam u susret kad je bio u mogućnosti, te i dandanas prati naš rad. Kruna svega je Medalja za koju smo mi saznali samo nekoliko dana prije koncerta kad smo bili pozvani u njegov ured i kad nas je iznenadio objavom.

Osim mnogobrojnih nagrada i priznanja, vrijedi istaknuti da su Kvartetu Gubec dosad dodijeljena četiri Porina. Prepoznaje li struka vaš rad onako kako biste vi to željeli?

54

Mogu reći da da. Čak smo imali sreću da smo već s prvim singlom ostvarili veliki hit. To je bila pjesma Spoved (Ak’

Uvijek je postojao strah da kajkavci iz Zagreba odlaze, da ih je sve manje i da ne postoji zanimanje za tu glazbu jer je kajkavski teško razumljiv. To više nam je ta sumnja uvijek bila poticaj. Svaki put kad smo imali koncert u Lisinskom, dvorana je bila puna i koncert je bio jako dobro primljen. Mi smo s godinama sazrijevali, proširivali repertoar, pazili da dobro izgledamo na pozornici, odnosno da to budu odijela jer smo namjerno htjeli izbjeći folklorni dio da bismo dokazali da Zagorci mogu kvalitetno pjevati. Pokazalo se da je to ljudima vrlo simpatično i s njima smo uvijek uspijevali ostvariti dobru komunikaciju, a humor je samo dio šarma.

Svi naši koncerti bili su uspješni, osim jednog koji nije bio posjećen. Izgubili smo publiku jer smo, nakon što smo se formirali kao kajkavska skupina, počeli obrađivati pjesme poznatog Kvarteta 4M. Jako smo se trudili i puno radili, no nismo imali repertoar na koji je naša publika bila navikla. Poslije se taj koncert sto puta ‘odvrtio’ na televiziji i bio prikazivan kao uspješan, što samo govori o toj kontradikciji.

Vratimo se prigodno obljetničarski 15 godina unatrag, kad je Kvartet Gubec nastao na vaš poticaj. Odakle ideja za osnivanjem?

Još prije 15 godina smo se Adam Končić, Vid Balog i Adalbert Turner Juci i ja znali skupiti i uz malo pića i zafrkancije zapjevati. Brzo je nastala ideja da bi

se ti naši susreti mogli malo uozbiljiti i nakon povremenih sastanaka još dvije godine, 2004. smo na moju inicijativu snimili spomenutu pjesmu Spoved i Kak’ taubeka dva i tu se pokazalo koliko to ljudima odgovara. A s obzirom na to da su navedena trojica glumci i uživaju medijsku pažnju, vrlo brzo se i naš sastav eksponirao. Počelo je odlično, no brzo se pokazalo da je njima to zbog obaveza u kazalištu prenaporno, pa smo angažirali različite zamjene. Oni su 2008. i izišli, a Kvartet je uz mene okupio novu trojicu: Željka Grozaja, Vinka Ančića, a nešto kasnije i Roberta Mikšu. Mnoge pjesme smo uspjeli revitalizirati, izvući note iz prašine i prikazati ih na nov način, što nam je i bio cilj. To su primjerice Spoved, zatim Tak mala ti je ruka od Domjanića, Oko jene hiže itd.

Politika nastupa Gdje Kvartet u posljednje vrijeme najviše nastupa?

Nemamo više toliko angažmana kao prije, no imamo dosta nastupa, i to sve više onih za privatne događaje. Ljudi nas vole zvati na različite proslave, a često sudjelujemo i u protokolarnim obavezama. Uglavnom nas ima po cijeloj Hrvatskoj.

Osim što vas se može slušati diljem Hrvatske, i sam repertoar proširujete na glazbu drugih hrvatskih krajeva.

Kako vaš repertoar prihvaća publika nekajkavskih krajeva?

Moram reći da, s obzirom na to da smo od početka imali glumce u kvartetu, politika nastupa nikad nije bila samo pjevanje, nego je bila zabava, šala, a katkad i improvizacija i kabare. To je jedna naša karakteristika koju, recimo, klape možda nemaju. Tako da uz zabavu uspijevamo izvesti različite pjesme, što u drugom kontekstu možda ne bi bilo moguće. Smatram da, ako je dobra emocija, ljudi to prepoznaju bez obzira na jezik, dijalekt i slično. Više smo se puta uvjerili da nije važno je li ljudima razumljivo, nego da im je primamljivo.

Zadnji bedem Na nedavno održanom 54. Festivalu kajkavskih popevki izveli ste novu popevku Ni Zagorje malo, koju smo imali prilike čuti i u Lisinskom.

Kvartet je od svojih početaka vezan uz taj Festival. Gdje je danas njegova važnost? Ispunjava li davno zadane ciljeve?

S jedne strane ne ispunjava, i to zbog medija. Nekad su oni svi bili pod jednom kapom. Danas imamo privatne medije koji imaju svoju politiku i kojima ne možeš zadirati u sadržaj. No čak i općenito, kajkavska glazba nije dobro prihvaćena od medija izvan svojega područja. Zanimljivo je da mi lakše puštamo glazbu unutra nego što je ša-

ljemo van. Ne znam koji je točno tome razlog. Drugi dio je u tome što kajkavci sami premalo rade na svojoj glazbi.

Imamo premalo autora i posvećenih izvođača. Naravno, to košta i novca i vremena, a naši su kajkavci uvijek voljeli glazbu gledati kao dobar način dodatne zarade da se popuni kućni budžet, a ne toliko za stvaranje. Tu smo sami sebe sabotirali. U tom smislu, Krapinski festival je zadnji čvrsti bedem te kajkavske glazbene kulture i trebao bi biti središte okupljanja svih kajkavaca, ne samo Zagoraca. To nije u dovoljnoj mjeri tako, ali moram priznati da se posljednjih nekoliko godina to popravlja.

No to nije proces koji se događa preko noći.

Za upravo spomenutu najnoviju popevku već ste ususret Krapinskom festivalu objavili spot za koji produkciju potpisuje SBS Music, izdavačka kuća čiji ste osnivač upravo vi. Funkcionira li još glazbeno izdavaštvo kao nekad, s obzirom na tehnološke promjene?

Ja sam mali izdavač i vezan sam uz regionalno, kajkavsko stvaralaštvo za koje veliki izdavači nisu bili zainteresirani. U smislu mehaničke reprodukcije, glazbeno izdavaštvo polako ide kraju. Međutim, ono općenito evoluira.

Puno je tu novih linija, primjerice publishing koji zastupa autore u njihovo ime, a zatim distribuira glazbu putem interneta diljem svijeta. Glazba se preselila u digitalne sfere i glazbeno izdavaštvo postoji: snimiš album i praktički ga automatski staviš na internet. Mnogi sadržaj učine i dostupnim bez naknade, samo da bi se doprlo do što više ljudi, a onda se to na neki način vraća nastupima, koji su u konačnici jedini pokazatelj vrijednosti. Mislim da će se u budućnosti sve mjeriti upravo nastupima.

Trud se isplati Kao samostalni umjetnik, nedavno ste proslavili 30. obljetnicu umjetničkog i 20. obljetnicu autorskog djelovanja.

Imate velik broj autorskih pjesama, prije svega kajkavskih popevki. Gdje je danas njezino mjesto i što kao kajkavci, ali možda i nekajkavci, možemo učiniti kako bismo pridonijeli njezinu očuvanju?

Polazim od sebe. Vjerojatno bih više zarađivao da radim nekajkavsko, ali mislim da ne bih mogao toliko dati. Na kraju krajeva, i ne želim. Nije samo cilj osvojiti što širu publiku, nego toj publici podastrijeti svoju glazbu da ona u tome uživa. Pa ako u toj kajkavskoj glazbi svakih pet godina uživa 1800 ljudi u Lisinskom, onda se to isplati. Ne mora ona biti popularna u cijelom svijetu, to bi možda bilo i suludo tražiti. No mislim da popevka ima budućnost, to više što je u globalizaciji, u toj gužvi, ljudima sve dosadilo i počeli su opet tražiti neke izgubljene vrijednosti. Zato mislim da ima nade.

Koncert Tamara Obrovac Transhistria Ensemblea, gost Dario Marušić, Atrij Galerije Klovićevi dvori, 14. srpnja 2019.

Buga Cvjetanović

53. Međunarodna smotra folklora Zagreb, 17. — 2 1 . s r p n j a 2 0 19 .

Karolinom i Lujzijanom do Rijeke

Karolina je, građena u 18. stoljeću, spajala Karlovac i Rijeku i time ubrzala razvoj grada Karlovca, a Lujzijana je, građena početkom 19. stoljeća, očvrsnula strateški položaj Karlovca kao važnog prometnog središta između panonske Hrvatske i Jadrana. Tim je povijesnim cestama bila posvećena ovogodišnja Smotra folklora Piše: dr. sc. Irena Miholić

C

estom se putuje u jednom smjeru ili u više smjerova, jednim trakom ili višetračno. Cestom se odlazi, ali i vraća, ceste su mjesta susreta, suradnje, tolerancije, razmjene, mimoilaženja, ali i razilaženja i sudara. Katkad su ceste samo simboli smjerova kojima bismo željeli ići. Kako god ih doživljavali, ceste su dio naših života. Ceste Karolina i Lujzijana dio su života stanovništva kraja kojim prolaze. Karolina je, građena u 18. stoljeću, spajala Karlovac i Rijeku i time ubrzala razvoj grada Karlovca.

Lujzijana je pak, građena početkom 19. stoljeća, očvrsnula strateški položaj Karlovca kao važnog prometnog središta između panonske Hrvatske i Jadrana, ali je u isto vrijeme podigla i razinu života mjestâ koje je svojim smjerom doticala, potičući življu razmjenu trgovine i manufakturnu industriju. Ti su povijesni putovi zainteresirali znanstve-

nike i suradnike Međunarodne smotre folklora, koja se od 1966. održava u Zagrebu, da upravo tim cestama posvete ovogodišnju, 53. Smotru. Ujedno se tim programom Smotra pridružila proslavi Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020. godine.

Priznanja i potpore Poput stakalca u kaleidoskopu spojile su se izložbe, tribine, radionice i koncerti u sklopu ovogodišnje Međunarodne smotre folklora opletene oko zacrtanog smjera prikaza i afirmacije tradicijske kulture i folklora brojnih domaćih i stranih sudionika. To je naslijeđe smotri Seljačke sloge, kulturne, prosvjetne i dobrotvorne organizacije Hrvatske seljačke stranke između dvaju svjetskih ratova. Ali Smotra je danas i dio svjetskog pokreta za očuvanje kulturne baštine koji prati programe UNESCO–a, što se živo moglo vidjeti u programu. Zbog svega toga, odlukom Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba, Smotra je 2014. proglašena festivalskom priredbom od

nacionalnog značenja, a nosi i certifikat međunarodne mreže folklornih festivala CIOFF–a (International Council of Organizations of Folklore Festivals and Folk Arts) te ima europsku oznaku kvalitete EFFE 2019.–2020. Europske asocijacije festivala (European Festival Association), koja je potvrda »izvrsnih umjetničkih festivala koji su angažirani ne samo na području umjetnosti koju predstavljaju, nego i njeguju uključivanje lokalne zajednice u aktivnosti, a otvoreni su prema međunarodnoj zajednici«. Od ove je godine organizator Međunarodne smotre folklora u Zagrebu Kulturni centar Travno. Smotra se održava pod pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića te uz financijsku pomoć Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Zagreba, Turističke zajednice grada Zagreba i Hrvatskog društva skladatelja — ZAMP. Repertoar hodočašća Prikazi običaja, glazbe i plesa, vještine pojedinaca amatera, ali i profesionala-

ca nizale su se pozornicama na Trgu bana Jelačića i na Gradecu te na trgovima i ulicama. Puhački orkestar Fužine pokazao je suvremeni život ‘glazbe’ u manjem mjestu i njihovu okrenutost internacionalnom uglavnom koncertnom programu, suvremenoj razmjeni trendova prisutnoj u sadašnjici. U šarolikim su nošnjama svoju tradiciju uz Lujzijanu i Karolinu prikazali pojedinci i društva Ravne Gore, Rečice, Bosiljeva, Zadobarja, Delnica, Zagorja Ogulinskog, Jelenja, Viškova. Pridružili su im se i članovi društava iz Poljica (otok Krk), Barbana, Novog Vinodolskog, Tounja, Strizivojne, Svetog Ivana Zeline, Nedelišća i Zagreba (Čučerje), prikazavši dio svojih tradicija, od kojih su mnoge na listama zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara. Dirljivo je bilo slušati brojne hrvatske hodočasničke i marijanske pjesme, slojevite i tematski ujedinjene u raznorodnosti izraza i stila, izvedene u crkvi sv. Katarine. Tradiciju su predstavile brojne pjevačice i pjevači iz Baranjskog Petrovog Sela, Donje Lomnice, Dugog Sela, Kupljenova, Posavskih Brega i Sinja. Program su obogatili i brojni gosti,

55

U

Buga Cvjetanović

skoro ćemo svi koji se bavimo kulturom i umjetnošću krenuti prema Gradu koji teče. Zato se i program Međunarodne smotre folklora Zagreb u ljeto uoči toga pridružio proslavi Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020. godine

U sklopu programa Međunarodne smotre folklora održan je razgovor Ante Batinovića s Damirom Imamovićem na temu Sevdalinka kao eklektična umjetnost, 15. srpnja u Vintage Industrial Baru

Hrvati iz drugih zemalja: Bosne i Hercegovine (Podmilačje), Kanade (Oakville), Mađarske (Kophaza/Koljnof), Slovačke (Devinska Nova Ves / Devinsko Novo Selo) i Srbije, Vojvodine (Tavankut) koji su dokazali važnost povezanosti s lokalnom tradicijom u iskazivanju iden-

56

Buga Cvjetanović

Nastup sudionika 53. Međunarodne smotre folklora Zagreb na ulici

titeta. Na Smotri su uvijek dobro primljena i atraktivna sudjelovanja stranih skupina koje predstavljaju tradiciju kraja iz kojega dolaze. Na ovogodišnjoj su Smotri to bili pojedinci i skupine iz Bolivije, Bugarske, Brazila, Egipta, Ekvadora, Grčke, Italije, Irana, Kine,

Latvije, Litve i Poljske, koji su svoja znanja i vještine podijelili na pozornicama i radionicama. »Putovanje« svijetom Zanimljivo je da se možda najbolje čula glazbena spontanost, inovativnost i improvizacija svojstvena tradicijskim glazbenicima na koncertima koji su prethodili glavnim događanjima, onima Tamare Obrovac i njezina ansambla, uz gosta Darija Marušića, te na solističkom koncertu Damira Imamovića. Nadah-

nuti svatko svojom tradicijom, izveli su je na sebi svojstven način, podarivši publici jedinstven doživljaj »seljenja« u sferu uvježbanog, a opet spontanog muziciranja, pri čemu se u svakom trenutku moglo s njima sjediniti u stvaranju i slušanju glazbe trenutka. Na tragu takvog doživljaja tradicije bilo je i muziciranje gomilice mladih glazbenika koji na seminaru u Grožnjanu »putuju« svjetskim tradicijama spajajući ih u zajednički doživljaj.

Beskonačnost na miljokazu Miljokazi na naslovnici kataloga ovogodišnje smotre kao da dočaravaju različita viđenja tradicijske kulture, raznolika tumačenja i prikaze na sceni.

Izvedbe djelića starinskog načina života i zabave u manjim i većim mjestima raznih amatera, naoko bliske tradiciji, u isto vrijeme i najudaljenije, te naoko udaljene izvedbe nadahnute baštinom, koje su joj u strukturi vrlo bliske — sve su to susreti i razmjene u svakodnevici.

Nekad su se te razmjene događale na cestama i trgovima, danas možda više na nekim virtualnim mjestima susreta, ali s istom idejom suradnje, tolerancije, razmjene, mimoilaženja, ali i konstruktivnih razilaženja i, nadajmo se, bez fatalnih sudara. Na kraju se samo može zaključiti da inspiracija tradicijom nije iscrpljena i da za nju na miljokazu može stajati samo beskonačnost!

5 4 . Fe s t i v a l k a j k a v s k i h p o p e v k i , Ve č e r n o v i h p o p ev k i , 14 . r u j n a 2 019. u K r a p i n i

Kajkavska je riznica bogatija za 21 novu popevku Piše: Tanja Halužan

U

Krapinu, središte Krapinsko–zagorske županije i svojevrsnu prijestolnicu kajkavštine, rujan donosi Tjedan kajkavske kulture, za mnoge najsvečaniji tjedan u godini, u kojem oživljavaju brojni trgovi, ulice, parkovi i koncertni prostori. Ovogodišnji Festival održavao se od 8. do 15. rujna, pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar–Kitarović, aktualiziran raznovrsnim kulturnim, zabavnim, sportskim i gospodarskim programima (ako bismo uopće mogli govoriti o takvim formaliziranim kategorijama). Svojstvo najistaknutijeg među brojnim već tradicionalnim sadržajima, ali i sadržajima recentnijeg podrijetla, pripisuje se upravo dvodnevnoj glazbenoj priredbi, nadaleko poznatoj pod nazivom Festival kajkavskih popevki, koja je ovogodišnjim završetkom ušla u 55. godinu.

Najnovija ostvarenja

U dugogodišnjem kontinuitetu, prvi dan glazbenoga vikenda bio je retrospektivnog karaktera. Koncertom Popevke zanavek donosi izbor iz kataloga glazbenih uspješnica koje su preživjele breme vremena, poput ove godine izvedenih neprolaznih Katarinčica Đele Jusića i Jure Stubičanca, te Mi smo dečki Nikice Kalogjere i Ivice Krajača. Subotnja je pak Večer novih popevki rezervirana za najnovija ostvarenja koja stihovima i glazbom laskaju (ili bi barem trebala laskati) kajkavskoj kulturi. Potonja je večer brojnoj publici (programom od dva sata) predstavila 21 novu popevku, u čijim bismo autorskim potpisima očekivali još više kajkavaca. Tematski obuhvaćaju već ustaljeni dijapazon romantične ljubavi, ljubavi prema zagorskom kraju i zagorskoj svakodnevici. U ravnanju festivalskim orkestrom (sastavljenim od gudačkog, tamburaškog i puhačkog korpusa) izmjenjivali su se umjetnički ravnatelj Festivala Siniša Leopold te mladi dirigent Matija Fortuna, suradnik riječkog HNK–a i asistent dirigiranja

na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Iako prvi put u tom kontekstu, Fortuna već dugo svira tamburu, ali i dirigira tamburaškim orkestrom. U glazbenom je pogledu ta večer okupila glazbenike klasičnog i popularno–zabavnog profila te donijela stilski različite popevke, no gotovo ništa izvan onoga što smo na Krapinskom festivalu već imali prilike čuti.

Vinska tematika

na, Ivana Hršak–Belka i Josipa Cvitanovića, pjevajući o susretu na polnoćki u poznatoj krapinskoj crkvi na Trškom vrhu i vidno pritom osvajajući simpatije publike. Čini se da je u popevkama uvijek aktualna i vinska tematika, u ovom slučaju opisana u priči o dolasku kući supruga pod utjecajem alkohola kojega potom kudi supruga, kao što su to Marko Jašek i Verica Putak demonstrirali u Ak sem pijan Zorana Jašeka i Nede Zubana.

U

ravnanju festivalskim orkestrom, sastavljenim od gudačkog, tamburaškog i puhačkog korpusa, izmjenjivali su se umjetnički ravnatelj Festivala Siniša Leopold te mladi dirigent Matija Fortuna, koji već dugo svira tamburu, ali i dirigira tamburaškim orkestrom

Vrlo prigodno Večer je otvorio Naš kaj, autorska popevka varaždinsko–međiNova autorica murskog etnodua Goga i Željko, kojom su, uz neke intonativne nesigurnosti Nešto drugačiji nastup i ove je godine koje možemo pripisati prvom nastupu bio onaj Klasje Modrušan u izvedbi auvečeri, pozdravili ljude dobre volje. Mla- torske popevke Spomenek na Zagorje doj Krapinčanki Dini Leško, koja već koja je nastala uz aranžerski doprinos ima objavljenu pjesmu i spot, za ovo- Siniše Leopolda. Sopranistička i profegodišnji debitantski nastup povjerena sorska pozadina bile su evidentne u jaje izvedba popevke Daj vužgi luč koja snom i razumljivom izgovoru teksta, što nazivom neodoljivo podsjeća na dobro kod većine ostalih izvođača subotnje nam poznatu kajkavsku popevku (au- večeri nije bio slučaj. Jedan od doajena torstvo potpisuju Mario Matoš, Andrea kajkavske popevke, Ivica Pepelko, naŠelendić i Thomas Buritch). Iz nešto udaljenijeg Kumrovca predstavio se Srećko Blažičko popevkom Štel bi navek da si moja Darka Berovića i dr. Rajka Fureša. Krapinska publika već dobro poznaje i sastav Queentete, kvintet koji čine profesorice iz krapinske osnovne škole pod vodstvom Andreje Vidović koja je, uz Tonija Eterovića, odjenula glazbeno ruho stihovima Bregima kolegice iz kvinteta, Nevenke Puh Malogorski. Božićno vrijeme i ugođaj koji nam predstoji, iako kalendarski malo uranjeno, publici je prenosila Medea Market Sindik u pjesmi Na Trškom vrhu Zorana Mišolongi- Prva večer festivala, Popevke zanavek, donosi izbor iz kataloga glazbenih uspješnica sa svih dosadašnjih Krapinskih festivala

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Subotnja Večer novih popevki već je tradicionalno rezervirana za najnovija ostvarenja koja stihovima i glazbom laskaju (ili bi barem trebala laskati) kajkavskoj kulturi

57

predstavio skladbom Gda prejdeš z popevkom tima koji čine također domaćini Festivala Radovan Novina i Nenad Kukovačec, te na kraju Kvartet Gubec, koji je time počeo slavlje svojega 15. rođendana, popevkom Ni Zagorje malo njihova voditelja Rajka Suhodolčana i Snježane Flegar.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Zahtjevni aranžmani

58

Jedina koja nije nastupala u narodnoj nošnji bila je Zdenka Kovačićek s popevkom u blues izdanju autora Marka Tomasovića i Slavice Maras

K

oncepcijska novost ovogodišnjega Festivala bila je (iz popularno– glazbenih ostvarenja poznata) »zelena soba«, odnosno uređeni prostor iza pozornice iz kojega su se u nekoliko navrata prenosili razgovori s izvođačima

stavio je suradnju s pjevački odličnom Gabrielom Hrženjak, povjerivši joj tugaljivu i emotivnu popevku Tatek moj. Tek drugi krapinski nastup ove je godine ostvario sad već široj publici dobro poznati Roko Vušković s vlastitom popevkom na stihove Tebe iščem Dražena Kosa, a kombinirajući pjevanje sa sviranjem saksofona, oduševio je publiku. U festivalskim pak okvirima dug staž bilježi glazbena urednica Hrvatskoga radija Jelena Balent, u čijoj se izvedbi popevke Daj me kušni Mare Marketa, Marije Hlebec i Thomasa Buritcha vrlo jasno odavala njezina jazzistička pozadina. Točno na polovici programa našao se pomalo endemski Dalmatinac Mate Grgat u suradnji s Draženom Žankom i Katarinom Fuček u popevki Sreću nigdar nesem kupil vrlo poznatog, možda i previše poznatog zvuka. Pjevajući o zagorskom tangu, u drugu je polovicu programa uvela Marija Borić s popevkom Zatancaj još jenput Zvonka Presečkog, a sličnom tematikom i zajedničkim aranžerom (Josipom Cvitanovićem), nastavili su Tomislav Brajša i Ilirci s uratkom Siniše Doronjge i Željka Kožarića Vesela popevka.

Aktualna problematika Najveći vokalni (ujedno i debitantski) izvođački sastav večeri objedinio je šest djevojaka iz Bedekovčine i okolice u Vokalnoj skupini Little Black Dress te ljubavnoj popevki Ti si meni se voditeljice Ivane Tomašković i Olje Dešić. Česta gošća festivala, Danijela Pintarić, koju povezujemo uz poznatu popevku Stiha povedaj mi, mati Đele Jusića i Nede Zubana, ovaj put otpjevala je Nemrem i neču, popevku jednoga od domaćina Festivala, Tonija Eterovića, i autorice stihova Albine Štimac.

Već dugo godina nastupa i Hrvoje Hegedušić, i ovaj put uz gitaru, autorskom glazbom na stihove Kak bi lepo znova bilo Ljerke Šemeš, podsjećajući na neke davnije dane Festivala. Domaća Gordana Ivanjek Tušek popevkom Nek nam ta popevka zazvoni Žarka Tušeka i Milivoja Pašičeka pokazala je svoje dugogodišnje iskustvo u kombiniranju popevke s popularnijim izričajima, a Međimurac Mirko Švenda Žiga je uz Vse nas menje ima tu Hrvoja Herčeka i Stipice Kalogjere izišao iz uspavanih pozitivističkih stihova te natuknuo aktualnu problematiku zagorskoga kra-

Festivalski je orkestar cijelu večer davao do znanja da je riječ o novim skladbama za koje bi bilo potrebno još nekoliko probi da se slegnu, no većinu se vremena vrlo dobro nosio sa svojim nesigurnostima te se uhvatio u koštac sa zahtjevnošću pojedinih aranžmana, poput ritmički zahtjevnog aranžmana Thomasa Buritcha za već spomenutu Popevku o srcu kaj čkomi. Pohvale večeri prije svega idu pratećim vokalima Branki Herceg, Mariji Sinković i Martini Nazifovski koje su u nekoliko navrata svojim vokalnim sposobnostima stvari vratile na željeni kolosijek. Bio je tu i zbor Ilirci, koji smo nažalost prerijetko i gotovo jedva čuli, što se vjerojatno može pripisati ozvučenju i tonskim majstorima. Lijepu je riječ potrebno uputiti i samoj publici koja je svaki (instrumentalni) trenutak iskoristila za ohrabrivanje izvođača, te ih nakon izvedbi velikodušno nagrađivala pljeskom, jasno izražavajući svoje preferencije.

Koncepcijska novost ovogodišnjeg Festivala bila je (iz popularno–glazbenih ostvarenja poznata) »zelena soba«, odnosno uređeni prostor iza pozornice iz kojeg su se u nekoliko navrata prenosili razgovori s izvođačima. To je zasad jedini koncepcijski iskorak unatrag nekoliko godina, pa nam preostaje pitati se je li Krapina prerasla Festival i bismo li se zaista mogli nadati nekim osvježenjima sljedećih godina, na razini glazbenog, ali i cjelokupnog Festivala.

Lijepo je, međutim, svjedočiti činjenici da mu se brojni suradnici rado vraćaju, posebno tome da stihove i glazbu pišu oni kojima to nije primarna životna

P

opevke se tematski protežu uobičajenim dijapazonom romantične ljubavi, ljubavi prema zagorskom kraju i zagorskoj svakodnevici

okupacija. Osim kaja u riječi i pjesmi, ustraje se i na kaju u slici, nastavljanjem tradicije nastupanja u narodnim nošnjama (u suradnji s Posudionicom i radionicom narodnih nošnji), u kojima su, osim Zdenke Kovačiček, nastupali svi solisti. U svakom slučaju, Krapinski festival ostvaruje svoju primarnu funkciju, a to je njegovanje i slavljenje ljubavi prema kaju i zagorskom kraju s puno dobre energije i entuzijazma, zbog čega, kad stvari tako postavimo, ustaljene forme, pogrešni tonovi i nepravilni akcenti pomalo gube na važnosti.

Pitamo se na kraju — što nam je ta večer donijela? Kajkavska je riznica bogatija za 21 novu popevku, među kojima njih tek nekoliko ima potencijal da postanu popevke zanavek te se prometnu u one nezaobilazne na budućim festivalima i raznim slavljima. Bit će zanimljivo s vremenom vidjeti koliko ih je postalo dijelom nezaobilaznog, kanonskog repertoara. Ako se to i ne dogodi, vrijednost svakako ostaje u obogaćivanju kajkavske kulture i poticanju na očuvanje njezinih vrijednosti. Festival kajkavske popevke, sa svojim krovnim Tjednom kajkavske kulture, čini se i dalje ostaje najveća svečanost u Krapini.

M

eđu autorskim potpisima novih popevki očekivali bismo više kajkavaca

ja. Uvijek vokalno odlična i osebujna Zdenka Kovačiček predstavljala se u blues izdanju uz parirajući joj Greenhouse Blues Band u izvedbi Popevke o srcu kaj čkomi Marka Tomasovića i Slavice Maras, te najizazovnijem aranžmanu večeri Thomasa Buritcha. Program su zaokružili Bojan Jambrošić koji se

Roko Vušković otpjevao je vlastitu pjesmu Tebe iščem na stihove Dražena Kosa i pjevanje kombinirao sa sviranjem saksofona

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

V

iljac priznaje da rad na Festivalu svake godine iziskuje puno truda, umor je sve veći, ali je sve veće i zadovoljstvo to što Festival ostavlja traga na hrvatskoj glazbenoj sceni

2 2 . V e č e r i d a l m a t i n s k e š a n s o n e o d r ž a n e s u 16 . i 17. k o l o v o z a 2 0 19 .

Talijanske kancone, predstavljanje raritetnih izdanja i večer novih skladbi Dalmatinsku šansonu 2019. pamtit ćemo po klapi Contra i Četiri tenora koji su osvojili Šibenčane i stručni žiri na Večeri novih skladbi Piše: HDS

U

mjetnički direktor Dušan Šarac i direktor Branko Viljac već su u najavama 22. Festivala Večeri dalmatinske šansone isticali da se posljednjih godina u Hrvatskoj pojavila generacija odličnih mladih izvođača i kantautora kojima žele dati priliku za nastup na Šansoni.

Nakon što su odabrane pjesme koje će prvi put biti predstavljene na jednoj od naših najljepših festivalskih pozornica, organizacijski tim najavio je možda i najbolju Šansonu dosad. I ove je godi-

ne Festival tradicionalno bio podijeljen u dvije programske večeri: Večer talijanske kancone i Večer novih skladbi.

Musica di notte Prva je Večer održana u petak, 16. kolovoza, a na njoj su izvedene neke od najboljih talijanskih kancona u proteklih šezdeset godina. Izvedeno je 25 skladbi u originalnim, talijanskim verzijama, a izvedene su i kao hrvatske verzije. Najviše prepjeva ili novih stihova napisao je Arsen Dedić. Mnogobrojna publika okupljena na glavnom trgu Krešimirova grada uživala je u odličnom programu i vrhunskim vokalnim interpretacijama.

Publika je posebnim pljeskom i ova-

cijama nagradila dubrovačkog tenora Stijepu Gleđa Markosa za izvedbu pobjedničke pjesme sa San Rema 1994. godine, Il mare calmo della sera Andree Bocellija, a kancone su te Večeri izveli: Vlatka Burić, Nataša Cvitan Plazibat, Đani Maršan, Nera Gojanović, Vojo Marković, Helena Bastić, Franko Krajcar, Nina Kraljić, Nina Abramović Dimec, Đana Smajo, Ervin Baučić, Mia Negovetić, Saša Jakelić, Šime Bubica, Mladenka, Ivan Ive Županović, Stefany, Ivo Perkušić, Uršula Najev, Lara Antić, Tina Vukov i Marina Fernandez.

Večer je zaključena hommageom Đeli Jusiću, velikom skladatelju preminulom u svibnju ove godine. Grupa Forum izvela je njegove vječne, svima drage

pjesme Pusti da ti leut svira, La Musica di notte i Marijana.

Raritetna izdanja U subotu, 17. kolovoza, u hotelu Bellevue priređeno je posebno događanje na kojem je diskografska kuća Croatia Records predstavila dva nova izdanja: dvostruko izdanje Arsen Dedić: rane godine — kronologija (1962.

— 1964.) na kojem se nalaze do sada javnosti nepoznate i neobjavljene snimke. Predstavljeno je i izdanje ‘Mišo Kovač’ rane godine (pjesme nastajale od 1962. do 1966.) i Ostala si uvijek ista (1985.). Domaćini Šarac i Viljac uvodno su pozdravili okupljene, kratko se osvr-

59

Saša Jakelić

Uršula Najev

Nina Kraljić

Nina Abramović

Nera Gojanović Kljajić

Stijepo Gleđ Markos

D

irektor Šansone Branko Viljac: »Svjesno smo smanjili broj klapa koje su posljednjih godina postale sve, samo ne dalmatinske klape. Od klapa uzimamo samo one najbolje koje svojim glazbenim izričajem odgovaraju festivalskoj koncepciji, u melodijskom, tekstualnom i aranžerskom pogledu.« nuvši na prvu Večer talijanskih kancona, ali i općenito na činjenicu da dugo ulažu velike napore i trud da ta manifestacija opstane i iz godine u godinu opravda očekivanja, i glazbenika i izvođača, ali i publike koja, kad je riječ o dalmatinskoj šansoni, ima istančan glazbeni ukus. Predstavljanje raritetnih izdanja okupilo je uglednike naše glazbene scene, a uz posebnu gošću Gabi Novak, na događanju su bili Matija Dedić, Ivo Pattiera, Frane Bilić, Vojmir Roša, Branimir Bubica, Grupa Mi i drugi. Glazbeni urednik Siniša Škarica tom je prigodom predstavio drugi dio knjige Tvornica glazbe — Priče iz Dubrave koji obuhvaća zlatno doba vinila, razdoblje sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Nove skladbe

Stefany Đani Maršan

Helena Bastić Ervin Baučić

60

U subotu, 17. kolovoza, predstavljene su 23 nove skladbe. Festivalskim orkestrom i ove je godine ravnao maestro Damir Marušić, dok su voditelji programa bili Martina Validžić i Robert Ferlin. Prijenos Večeri gledatelji su mogli pratiti i u izravnom prijenosu na Drugom programu Hrvatske televizije te na Drugom programu Hrvatskoga radija. U show programu nastupili su Branimir Bubica & Klapa Sebenico. Kako je 17. kolovoza bila i četvrta godišnjica smrti Arsena Dedića, ovogodišnja je Šansona imala i posebnu, emotivnu notu. Kvaliteta pjesama i izvođača i ove je godine imala primat u realizaciji Festivala.

Iako su sve izvedbe redom nagrađivane pljeskom, publika je posebno izvedbu Četiri tenora i njihove pjesme Brod bez imena popratila srdačnim ovacijama. Matko Šimac, autor stihova i uz kolegu Eduarda Botrića koautor glazbe, osvrnuo se na nagradu rekavši: »Premda dolazim iz Splita, upravo zbog Festivala dalmatinske

šansone, Šibenik osjećam kao svoj dom. Zavolio sam taj predivni grad i nosim najljepše uspomene iz njega.

Kako i ne bih, kad su i neke moje ‘velike’ pjesme doživjele premijeru i uspjeh baš na Šansoni: i Kriva karta, Popucale rebatine klape Cambi i Sve je tvoje Četiri tenora... Rodila se prava ljubav između šibenske publike i mojih pjesama i jako sam ponosan na to.« Rekao je i nekoliko riječi o Festivalu: »Gospoda Šarac i Viljac uspjeli su stvoriti vrhunski glazbeni događaj koji ima nešto što drugi festivali u toj mjeri nemaju.

Atmosfera je opuštena, s nizom kvalitetnih pjesama i izvođača. Kvaliteta je ovdje zaista na prvom mjestu i to je razlog što na Festival redovito šaljem svoje skladbe.« Glazbena »plovidba« A kako je nastala pjesma koja je osvojila brojno slušateljstvo? »Pjesma Brod bez imena nastala je u suradnji s mojim prijateljem i suradnikom Eduardom Botrićem. On je Brod bez imena pripremio za plovidbu svojom bojom i aranžmanom. Premda ne volim skladati namjenski, odmah mi je bilo jasno da je pjesma stvorena za četvoricu veličanstvenih, Četiri tenora. Tako je i bilo. Iako svjestan da je dobra pjesma temelj za uspjeh izvođača, priznajem da su Četiri tenora prava dodana vrijednost svim mojim skladbama koje otpjevaju. Osim vrhunskih glasova, imaju i šarm koji jednostavno osvaja publiku... U svakom slučaju, postali smo pravi tim i sad kad smo bogatiji za još jednu nagradu, sigurno nastavljamo glazbenu ‘plovidbu’...« zaključio je.

Kantautoričin let Pjesma Serenada Kalelargi šibenske klape Contra, autora Duška Tambače, aranžera Ivana Popeskića, nagrađena je prvom nagradom stručnog žirija, dok je autorica teksta Olga Palinkaš osvojila nagradu za najbolji tekst. Članovi klape kazali su da je u njima uoči Festivala tinjala nada za osvajanje nagrade, no iako su pjevali pjesmu o Šibeniku, ipak ih je naposljetku iskreno iznenadila. Drugom nagradom stručnog žirija nagrađena je pjesma Od kad te poznon kantautorice Elis Lovrić kojoj se na sceni pridružila klapa Brnistra.

Elis je također bila posebno emotivna kad je u pitanju potvrda njezina stvaralačkog rada: »Kad sam prije nekoliko godina napisala pjesmu Od kad te poznon, dok sam svirala gitaru, pomislila sam: ‘Ovo bi trebala pjevati klapa.’ I čula sam je cijelu takvu, otpjevanu baš klapski, a cappella. Prijavljujući se za Večeri dalmatinske šansone, sjetila sam se da imam pjesmu koja je u duhu toga festivala koji njeguje dalmatinski izričaj i autorstvo. Sretna sam što je pjesmu prepoznao stručni žiri i publika, koja me nagradila tako dugim i srdačnim pljeskom. Zahvalna sam svi-

ma koji su u raznim fazama pridonijeli ovom rezultatu i čestitke klapi Brnistra koja se odvažno i srčano pridružila izazovu. Na sceni sam se osjećala divno, a kad gudački orkestar kao val ponese zadnje stihove pjesme, vjerujte, ja letim s njima, morima koja sam uvijek sanjala!« Smjer šansone Nakon završetka Festivala i zaključenja svih organizacijskih obaveza, direktor Branko Viljac sabrao je dojmove: »Uoči 20. Dalmatinske šansone 2017. godine, ulaskom u treće desetljeće Festivala, najavili smo mijenjanje njegova ruha i odredili novi smjer šibenske šansone. Kako smo se uvjerili u protekle tri godine, to se i ostvarilo, posebice ove. Svjesno smo smanjili broj klapa koje su posljednjih godina postale sve, samo ne dalmatinske klape. Uzimamo samo one najbolje koje svojim glazbenim izričajem odgovaraju festivalskoj koncepciji, u melodijskom, tekstualnom i aranžerskom pogledu. Posebno nam je drago što smo time otvorili širom vrata nekim novim i mladim izvođačima te autorima, posebice onima koji cijene šibenski festival, koji svoju glazbenu karijeru hoće ostvariti upravo preko šibenske glazbene pozornice. Ove godine takvih je bilo podosta, od izvođača do kantautora, a nadamo se da će tako biti i dogodine, na 23. Večerima dalmatinske šansone Šibenik 2020.« Festival kao teatar Osvrnuo se i na ljubav šibenske publike prema Šansoni i njezinoj dugovječnosti: »Posebno nam je drago što je ovogodišnji festival opet plijenio veliku pozornost publike koja ga doživljava kao teatar. To je publika koja pozorno sluša svakog izvođača i svaku interpretaciju, nagrađujući one najbolje najvećim pljeskom, koji govori više od riječi. Možda je najvažnije to što su svi izvođači bili zadovoljni svojim nastupom, i oni koji su dobili neku od nagrada i oni koji je nisu dobili. Dakle, svi su bili pobjednici, a to je nama organizatorima najbolje jamstvo za daljnji uspjeh festivala. No sve to ne bi bilo tako da festivalski orkestar pod ravnanjem maestra Damira Marušića nije i ove godine briljirao. Ne samo da tako mislimo Šarac i ja, nego tako misle i glazbenici i izvođači koji su nahvalili entuzijazam i profesionalnost šibenskog orkestra, koji je tako uigran kao da svira cijelu godinu zajedno, a ne samo tih pet festivalskih dana.« Viljac priznaje da rad na Festivalu svake godine iziskuje puno truda, umor je sve veći, ali je sve veće i zadovoljstvo to što on ostavlja traga na hrvatskoj glazbenoj sceni. Šibenčanima to svakako treba biti na ponos.

Dobitnici nagrada na 22. Večerima dalmatinske šansone — Šibenik 2019.: Prva nagrada publike

Četiri tenora

Brod bez imena Druga nagrada publike

Branko Medak

Za koga si šila dotu Treća nagrada publike

Stijepo Gleđ Markos Moja prava ljubavi / Branimir Bubica i klapa Sebenico Nisan zna Prva nagrada žirija

klapa Contra

Serenada Kalelargi Druga nagrada žirija

Elis Lovrić i klapa Brnistra Od kad te poznon

Treća nagrada žirija

Bang Bang

Pismo

Najbolje kantautorsko djelo

Neno Belan Lito umire

Najizvođenija šansona Šibenik 2018. prema podacima HDS ZAMP–a

Nikolina Tomljanović

Daleko

Najbolji debitant

Božidarka Matija Čerina Odolijevam

Najbolji tekst

Olga Palinkaš

Serenada Kalelargi (klapa Contra) Najbolja interpretacija

Duje Stanišić Vrata vičnosti

Najbolji aranžman

Olja Dešić, Mia Negovetić, Matko Basara

Vrijeme je (Mia Negovetić) Hrvatsko društvo skladatelja i njegova stručna služba ZAMP i ove su godine poduprli Festival sredstvima iz fonda BTL.

Mark Mrakovčić — najtraženiji producent nezavisne scene

Hrvatska je dovoljno mala da se svi družimo Zagrebački glazbenik i producent bavi se kantautorskom, punk i indie scenom, no reputaciju je stekao zahvaljujući radu s predstavnicima »akustičnog vala«, poput Nine Romić, Irene Žilić, Sabine Herman…

P

roducentski rad Marka Mrakovčića poznaju svi koji pomno prate hrvatsku nezavisnu scenu. Mrakovčić je glazbeni entuzijast zaslužan za produkciju nekih od najzanimljivijih albuma bendova i kantautora/ica na nezavisnoj sceni posljednjih desetak godina. I ne samo to: naš je sugovornik i sam glazbenik, skladatelj i gitarist koji prati i pomno osluškuje suvremenu svjetsku indie scenu.

Kao producent, u posljednjih nekoliko godina dokazao si se kao jedan od najvještijih kad je u pitanju glazba s hrvatske nezavisne scene. Triput si bio nominiran i za Porin: u kategoriji najboljeg albuma alternativne glazbe za albume Haze Irene Žilić, Meet me in Moscow Lovely Quinces i Things you can’t put your finger on Mary May, no nijedanput nisi dobio nagradu. Kako si se osjećao?

Dobar je osjećaj i samo biti nominiran. To za glazbenika znači da ga kolege prepoznaju. Uz to, zabavno je sudjelovati i upoznavati druge glazbenike. Naravno da je svaki put napeto kad se prozivaju dobitnici, tu je teško ostati ravnodušan. Ali lakše je ako ti je konkurencija netko koga cijeniš.

Kazalište i film

Kad promatramo hrvatsku glazbenu scenu u cjelini, stječe se dojam da su nezavisna scena i mainstream dva odvojena svijeta, no treba li doista biti tako?

Dojam je da su ta dva svijeta odvojena, ali u stvarnosti kad god upoznam nekoga tko se bavi glazbom, nekako postaje minoran detalj kojim žanrom se bavi ili na kojoj je razini popularnosti ta glazba. Često se žanrovi koji su dio undergrounda proguraju u mainstream, tako da to više ovisi o nekom trendu ili općoj volji publike. U svakom slučaju, više me zanima razina kvalitete i inspiriranosti glazbe nego koliko je trenutno poznata ili kojeg je stila. Hrvatska je dovoljno mala da se svi družimo.

Imam novi bend, četvero nas je i još smo u fazi probavanja i igranja novim materijalom, tako da ćemo vidjeti kamo će nas to odvesti.

U posljednje vrijeme radiš glazbu i za film i kazalište. Reci mi malo više o projektima na kojima si do sada radio i koje sad radiš.

Najčešće su to kratki filmovi. Mislim da je to zabavan i zahvalan format za glazbenika. Prošle godine sam radio na norveškom kratkom filmu Pretty Animals Sebastiana Søgarda i Poziv iz sutra kratki film Marija Mlakara. Sve je u službi priče i treba naći dobru razinu nenametljivosti a da opet glazba bude sjedinjena s atmosferom uz sliku i radnju. Što se kazališta tiče, ovisi opet o materijalu. U posljednje vrijeme radim na jednoj dječjoj predstavi (Priče 1234 u režiji Morane Dolenc) i to mi je odlično jer mogu biti direktan i eksplicitan u melodijama, harmoniji i ritmu, što je dosta zabavno kad se sklada.

Najdraže gitare Gitarska glazba davno je izgubila primat u pop–kulturi. Unatoč tome, stalno dobiva nove doze vitalizma — ili u križanjima s ostalim žanrovima ili

K

ad god upoznam nekoga tko se bavi glazbom, nekako postaje minoran detalj kojim žanrom se bavi ili na kojoj je razini popularnosti ta glazba.

Mrak Mrakovčić za glazbenu nagradu Porin bio je nominiran tri puta, i to u kategoriji najboljeg albuma alternativne glazbe

Putujući studio Kako si doživio nastup na Šalati kao član pratećeg benda Lovely Quinces?

Zvučali ste usvirano i sigurno, mnogi smatraju da bi se trebali i u budućnosti pojaviti u istoj postavi i odsvirati još koji koncert, što ti misliš o tome?

Neko vrijeme nisam nastupao, tako da sam s Lovely Quinces i ekipom imao laganu tremu, ali čim je počelo, ostala je samo euforija i guštanje u svirci. U bendu su odlični glazbenici koji mi odgovaraju, tako da su i probe i koncert bili odlični. Nadam se da će ih biti još.

Već si u jednom intervjuu izjavio da voliš odlaziti s opremom bendovima i snimati izvan svojega studija. U čemu je izazovnost takvog načina rada i snimanja?

Izađeš iz svoje zone sigurnosti i moraš više improvizirati. To je katkad frustracija, a katkad zabava. U svakom slučaju, nađeš se na kraju s trakama koje zvuče dosta drukčije od onih koje snimaš na uobičajenom mjestu pa te to tjera na drugačije shvaćanje projekta. Uz to, nekoj glazbi odgovara da zvuči veliko i prostorno, dok drugoj odgovara intimno, maleno i kompaktno — pa prema tome biraš adekvatan prostor.

Hoće li i kada tvoj trio s kojim si nastupao posljednjih godina snimiti neki ‘dugosvirajući’ materijal?

Filip Romac

Razgovarala: Antonela Marušić

jednostavno čitanjem novih generacija.

Ti si do sada, kao producent, bio najuključeniji u gitarske i akustičke projekte. Hoćemo li te vidjeti kao producenta elektroničke glazbe, primjerice?

Volim dobru elektroničku glazbu pa povremeno i sam radim nešto u tom smjeru. Bio sam uključeniji u gitarističke projekte zbog okoline koja je, kao i ja, bila zainteresirana za to. Obožavam gitaru, ali ne mislim da imam tendenciju shvaćati je kao primarni instrument u bilo kojem smislu. Mislim da je ono što više čujem kao dominantno, u više stilova — bubanj.

Koje su tvoje omiljene gitare? I one vlastite, ali i zvuk koji voliš?

Vlastite gitare su mi najdraže jer ih poznajem. Bez obzira na sve kvarove, imperfekcije i čudnosti, one su moje!

Imam tri električne, jednu klasičnu i jednu akustičnu. Jedna od njih je Mikagi guitars Queen Bodra, koju je napravio naš majstor Miran Katar. Gitara je napravljena s nevjerojatnim osjećajem za detalje i jedna je od najugodnijih gitara za sviranje koje sam ikad probao.

Imam Blade strata i Schecter blackjacka koji je moja prva ozbiljnija gitara.

Nemam neki određeni zvuk koji preferiram, iako u zadnje vrijeme idem više prema Stratu, ali to se ionako non–stop mijenja. Ljepše mi je čuti nešto što je dobro i nadahnuto odsvirano s tehnički lošim zvukom, nego loše odsvirano s dobrim zvukom.

61

Intervju s Nenadom Bachom, jednim od najpoznatijih hrvatskih glazbenika na svjetskim pozornicama

Neumorni borac za mir

62

Na Sveučilištu Colombia, na filmskom odjelu bio je s Milošem Formanom i Martinom Scorseseom, a ondje je skladao glazbu za studentske filmove

Yoshiki Nagasaka

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Na početku karijere pomogao mu je Arsen Dedić, a iz njegova benda Vrijeme i zemlja nikli su Denis’n’Denis i Xenia

Početak u šansoni No prije toga, 1977. godine, zakoračio je na pozornice predstavivši se kao kantautor. O svojim inicijalnim uspjesima kaže: »Uspjesima mogu nazvati svoje prve nastupe na Omladinskom festivalu u Subotici, i to 1977. u društvu Duška Perhata i Davora Tolje i 1978. kao član grupe Vrijeme i zemlja. No prvi pravi uspjeh bio je nastup na Večeri šansone Zagrebačkog festivala 1978., kad je direktor bio Arsen Dedić. Tad sam dobio ponudu za snimanje albuma od ZKP RTV Ljubljane, za moju grupu Vrijeme i zemlja. Te noći nisam oka sklopio od uzbuđenja, jer se u to doba nije mogla tek tako izdati ploča; sve se događalo preko tri–četiri diskografske kuće koje su potpisivale ugovore s možda dvije– tri nove grupe na godinu.

Bend Vrijeme i zemlja po mnogo čemu je važan za riječku rock–scenu: imate prvi objavljeni riječki LP, bili ste svojevrsna supergrupa, a koncert u tadašnjem Kinu Partizan i danas je jedan od onih koji su obilježili riječku scenu. Kako s odmakom od otprilike 40 godina gledate na ono što ste tada postigli?

S ponosom, jer smo plivali uzvodno prema svim kriterijima. Naše šanse su bile blizu nemogućeg, ali kao danas se sjećam — znao sam da je moguće ostvariti to što smo napravili.

Drugi album Vremena i zemlje Takvu

U Americi ste neprestano upozoravali na strahote rata u Hrvatskoj. Vaša skladba Can We Go Higher? prilično je glasno odjeknula. Je li ta antiratna pjesma postigla cilj, onako kako ste željeli?

To je posebna priča i ima puno pritoka ta rijeka. Prvi je taj da je bubnjar Joško Serdarević odlazio u vojsku i da je pod hitno trebalo snimiti album. Sve je snimano na osam kanala, a novih traka nije bilo ni u bunilu. Tako sam jedne večeri zamolio prijateljicu Vujku da me vozi, s obzirom na to da nisam imao vozačku dozvolu, u Italiju, do Molfanconea ili Udina, gdje je navodno dućan koji ima takve trake. U to doba nije bilo Googlea kako bih doznao imaju li ih ili nemaju. Zaputili smo se u pet ujutro u Italiju i, hvala Bogu, trake su kupljene.

Tako smo snimili bubnjeve. Inženjer za pultom, odnosno mikser zvuka, bio je Vladimir Stanković Stone, a ja sam bio u ulozi producenta. Joško je odradio posao izuzetno kvalitetno: sva ta mukotrpna vježbanja su se isplatila. No Stone je odustao od projekta, jer sam najvjerojatnije tražio da se svaka sitnica preispita. Tako se nađoh sasvim sam s tim »gumbima« pred sobom i — ajde ti miksaj sad kako znaš. I jesam, izmiksao sam album. Anito Jelović s Radio Rijeke poslije je izjavio da je to bio najbolji balans zvuka koji je on čuo.

I više nego što sam se nadao. Obišla je svijet više puta, bila je na Headline Newsu na CNN–u desetak puta, i to u vrijeme rata. Izveo sam je na Woodstocku u povodu 25 godina originalnog festivala, i to pred pola milijuna ljudi.

Poslije sam je snimio u sklopu projekta Pavarotti and Friends Together For The Children Of Bosnia, a taj se CD prodao u više od milijun primjeraka i emitiran je u svim zemljama svijeta. Nastupali smo i uživo s tim humanitarnim programom.

Kad je riječ o Arsenu, on ne samo da je napisao aranžman za gudački kvartet, i to besplatno, nego je napravio mnogo više. Kad je bilo kritično, on je izravno zvao direktore diskografskih kuća (Jure Robežnik, ZKP RTV Ljubljana i Stanko Terzić, PGP RTB) i oba puta sam dobio ugovor za album. Nismo puno vremena proveli zajedno, bio je kratak, sažet i do u detalja precizan; govorio je i pjevao dikcijom koja bi se trebala studirati na Filozofskom fakultetu. Nastupio je i na mojem koncertu u Lisinskom kad sam došao s njujorškim bendom. Bio je vrlo precizan i u svojem osebujnom humoru. Ne znam bih li ikad dobio priliku da me Arsen nije podržao kad je trebalo.

Glazba za studente Kako ste odlučili otići u Ameriku i kako ste se ondje afirmirali kao glazbenik?

Oduvijek sam se htio usporediti sa svijetom. Takozvani komunizam mi je pomogao u tome, jer sam se zakleo da se moja djeca moraju roditi u demokraciji.

Kako sam uspio? To je odgovor koji traži prostor jedne knjige. Korak po korak.

Bio sam na Sveučilištu Colombia, na filmskom odjelu, s Milošem Formanom i Martinom Scorseseom, gdje sam skladao glazbu za studentske filmove.

Prvu sam profesionalnu ponudu dobio u obliku ugovora za snimanje albuma u samo dvije godine od dana kad sam sletio na njujorški aerodrom JFK.

Album kao doktorat Premda ste u Americi 35 godina, ondje ste realizirali tek tri albuma. Zašto vaš originalni glazbeni put nije snažnije diskografski dokumentiran?

Svaki moj album — a šesti tek izlazi — drži vodu i dandanas. Za pripremu pravog albuma potrebne su godine rada, a i financijska potpora. No glavni razlog je život, obitelj, troje djece, rat u domovini koji mi je kompletno skrenuo putanju.

No ni za čime ne žalim, živio sam i živim punim plućima. Svaki album je kao doktorat. Prema tome, imam šest doktorskih disertacija, zar to nije dovoljno?

Pokrenuli ste i ediciju CD–ova Zvuci Sredozemlja s namjerom da svijetu predstavite tradicijsko hrvatsko klapsko pjevanje. Na kakvu je reakciju naišao taj projekt?

Da, točnije Zvuci Sredozemlja, hrvatski mistični glasovi ili na engleskom Mediterranean Sounds, Croatia’s mystic voices. Reakcija u svijetu je bila fenomenalna, no u Hrvatskoj sam u doba Ive Sanadera doživio bojkot njegovih splitskih školaraca. Projekt je završio turnejom Klape Sinj i mene 2005. u New Yorku, Washingtonu i Chicagu, u hramovima američke kulture. Objavili smo sedam izdanja na sedam jezika, plasiranih na četiri SACD–a.

Antiratnu pjesmu Can We Go Higher izveo je na koncertu u povodu 25 godina originalnog Woodstocka ispred pola milijuna ljudi

N

enad Bach svirao je s mnogim svjetskim izvođačima, od Jovanottija do U2, a odnedavno je i član Hrvatskog društva skladatelja ce. U glazbi kao segmentu umjetnosti spremam orkestar sa svim instrumentima svijeta, u sportu stolove za stolni tenis po aerodromima svijeta, u gastronomiji jelovnike (pogledajte kako to radi restoran Zrno soli u Splitu), a u modi počinjemo naočalama s ugraviranim logotipom World Peace in One Hour. Moram napomenuti da je i projekt Ping Pong Parkinson, kojim organiziram prvo svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu s ljudima koji imaju dijagnozu Parkinsonove bolesti, dio projekta WP1h u segmentu sporta.

Jedan ste od rijetkih glazbenika koji tako zdušno promiče mir. Tijekom godina, kakav je bio odziv na vaše akcije?

Od totalnog ignoriranja do dizanja u zvijezde. Život te uči da ako znaš da si na pravoj strani povijesti, ideš do kraja.

Trenutačno radite na projektu World Peace In One Hour. O čemu je riječ?

Postali ste odnedavno i član Hrvatskog društva skladatelja. Što mislite o današnjoj hrvatskoj glazbi? Koji vam se skladatelji i izvođači sviđaju?

Došlo je doba da se mir na Zemlji ostvari, samo treba malo više inicijative.

I ovo je takav projekt. Detalje možete doznati na wp1h.org ili worldpeaceinonehour.com. Nasilja je sve manje kroz stoljeća, a i tehnologija je na našoj strani, jer s više od četiri milijarde kamera u rukama ljudi, teško se više može nešto sakriti. Imam konkretan plan kako to ostvariti, a promociju ćemo širiti na zasad četiri domene: umjetnost, sport, gastronomiju i modu. To su četiri ljudske djelatnosti koje ne poznaju grani-

Nisam zapamtio imena, ali često slušam Hrvatski radio vozeći se Teslom po New Yorku. Osobito u noćnim programima ima novih imena s vrlo kvalitetnim skladbama i produkcijom. Talent je prisutan i razvijen, samo tim novim snagama treba dati veći prostor i kreirati platforme na kojima će se talent razvijati i predstavljati, i na domaćem tržištu i na svjetskom. Zašto ne, sve je moguće, samo treba malo dobre volje i organiziranog razmišljanja, jer je strukturalno razmišljanje saveznik kreativnosti.

Projekt za mir

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

N

enad Bach jedan je od najpoznatijih hrvatskih glazbenika na svjetskim pozornicama gdje neumorno razvija projekte kojima snažno promiče ideju svjetskog mira. Počeo je devedesetih s osvještavanjem strahota rata u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, našavši se u društvu istomišljenika kao što su članovi grupa U2, Duran Duran, The Cranberries ili, pak, Michael Bolton, Jovanotti, Luciano Pavarotti, Meat Loaf i drugi. Njegove skladbe ravnopravno se nalaze na kompilacijama koje uključuju zapise Brucea Springsteena, Leonarda Cohena i mnogih drugih svjetski relevantnih izvođača. Nedavno je bio na putu oko svijeta i nakon 25 godina kupio novu akustičnu gitaru Ephiphone u Hirošimi, gdje je nastupio i pobudio pozornost medija. Zanimljivo je da je najprije počeo svirati električnu, a tek poslije akustičnu gitaru. Afirmirao se u Rijeci, u grupi koju je predvodio, Vrijeme i zemlja, u kojoj su svirali Davor Tolja koji je poslije osnovao Denis’n’Denis te ritam–sekcija Xenije (Marinko Radetić i Joško Serdarević).

te neću zapravo je vaš soloalbum (umjesto Davora Tolje piano je svirao Asmin Lukač). Manje je poznato da je aranžmane gudačkog kvarteta raspisao Arsen Dedić. Kako se stvarao taj album?

Ratko Mavar

Razgovarao: Bojan Mušćet

63

Goran Karan — nakon dvostruke pobjede na 59. Splitskom festivalu pjesmom čiji je ne samo interpret nego i autor glazbe i stihova

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Pisma za vrijeme kad je ljubav ljudima najvažnija

Karan je za Kuću naše pisme primio nagradu i publike i stručnog ocjenjivačkog suda, o čemu kaže da je »ovo tek treći put u 59 godina Splitskog festivala da se, nakon Miše Kovača i Petra Graše, događa sklad struke i gledatelja«

N

agrade na festivalskim nastupima nisu ni u kojem slučaju razlog mojega bavljenja glazbom.

64

Razgovarala: Karmen Širović

P

ublika i stručni žiri složili su se: Kuća naše pisme, koju je uz Tedija Spalata i klapu Sveti Juraj HRM–a interpretirao i autor Goran Karan, apsolutni je pobjednik

59. Splitskog festivala. Time se još jedanput potvrdila Karanova dugovječnost u sponi s publikom i strukom, koju posljednjih godina sve više oduševljava i autorskim djelima. Taj svestrani zaljubljenik u glazbu za Cantus je objasnio kako je pjesma nastala, ali je i podijelio svoja razmišljanja o današnjim festivalima, dominaciji internetskih glazbenih

kanala naspram diskografske industrije, izazovima mladih interpreta i autora, te što planira.

Pjesmom Kuća naše pisme postigli ste trijumfalan uspjeh kakav se ne događa često u dugoj povijesti Splitskog festivala. Kako se osjećate?

Sretan sam i zahvalan na sjajnoj reak-

Na strani srca Ipak, za mene glazba nije sport, zbog toga što moje pjesme nisu pisane u duhu natjecanja, nego ljubavi. A nagrade su najčešće kombinacija određenog trenutka u karijeri pjevača, pjesme koja ima atribute koji pogoduju mjestu, vremenu i političko–ekonomskim okolnostima Festivala. Rekavši sve to, ‘ajmo natrag na početak; hvala Tediju Spalatu, klapi Sveti Juraj HRM–a i Nikši Bratošu. Pjesma je timski rad, ne bi to bilo bez srca, talenta, namjere i strpljivosti tih ljudi. A publici najveća zahvala, jer ona oživi pjesmu svojim životom i ljubavlju. Ovaj put je i struka bila na istoj strani srca.

Možete li nas uputiti u proces nastajanja pjesme? Jeste li davali kakve sugestije Nikši Bratošu u aranžiranju glazbe ili Mariju Božiću za vokalni aranžman klape?

Naslov Kuća naše pisme došao mi je prvi. Nisam imao jasnu sliku, pa čak ni namjeru u kojem smjeru krenuti s te tri riječi. Nakon nekoliko mjeseci, imao sam sreću biti sam s dva psa u šetnji jednom šumicom u Dugopolju iznad Splita. Pse sam pustio da se igraju, njima je bilo sjajno, a ja sam sjeo pod jedan bor i u toj tihoj vrlini šume počeo pisati. Nakon povratka, nisam ni pregledao rad, samo sam sutradan uz gitaru otvorio tekst. Tada sam shvatio o čemu zaista pjesma govori i prekrižio tri–četiri linije koje su bile višak, jer su išle u stranu, a ne u dubinu. Do finalne verzije bilo je nekoliko dorada, uz vlastiti editing i samokontrolu, kao i na sugestije Nikše Bratoša, Tedija Spalata i još nekoliko dobronamjernih ljudi. Nikša je sastavio divan aranžman, s velikom ljubavlju i razumijevanjem za specifičnost te vrste glazbe Dalmacije, dok je Tedi dao dušu u svako slovo koje je otpjevao. Uz svoj pjevački dio, imao je nekoliko prijedloga koji su pridonijeli kvaliteti pjesme i pokazali njegov veliki angažman uz neupitni talent i profesionalizam. Klapa Sveti Juraj HRM–a prvi put

snima moju pjesmu. I tu je bilo puno toga što se moralo probati i odabrati, a Mario Božić, koji je napisao aranžman za klapu, kao i vođa klape Marko Bralić, dali su puno ljudskog i muzikalnog.

Je li pjesma od početka zamišljena kao duet? Zašto Tedi Spalato?

Tedijev glas sam u glavi čuo još dok sam pisao stihove. Od prvog trenutka znao sam da je njegova strofa: »Dugo živi kuća ova, svaki zid bi pričat’ zna / Naresla je priko krova, smokva moga ditinjstva.« Tedi i ja smo surađivali kad sam s Nenom Ninčevićem radio Našu bilu štoriju i od tada me s njim, osim velikog poštovanja koje sam prema njemu imao i prije, veže prijateljstvo i bratstvo po gitari.

Duboka mladost Klape su posljednjih godina postale sastavnica Splitskog festivala, kao samostalni natjecatelji ili pratnja pojedinim pjevačima. Vi ste također posegnuli za tim obrascem, iako je klapa u Kući naše pisme više u službi reminiscencije na nekadašnju Dalmaciju. Zašto se upravo Splitskom festivalu, koji je nastao kao festival zabavne glazbe, dogodio fenomen spajanja tradicijske i zabavne glazbe?

Da, to je dobra teza i dobro pitanje.

Hvala na prilici da istaknem vrijednosti koje prečesto uzimamo zdravo za gotovo. Najprije, Prokurative su, bez ikakve sumnje, najjača glazbena geografska lokacija odavde do San Rema.

Toliko je velikih pjesama iznjedrio Splitski festival da je to postalo neizostavnim dijelom zvuka naših života, bez obzira na bilo čije glazbene preferencije.

S Prokurativa su najbolje pjesme najzahtjevnijoj publici pjevali najpopularniji pjevači: Oliver, Mišo, Tereza, Magazin, Doris, Fosili, Vice Vukov, Gibonni, Dino Dvornik, Balašević, Massimo, Kondža, Toma Bebić, Daleka obala, Belan, Pro Arte, Coce i još mnogo sjajnih grupa i pjevača s velikim karijerama. Ma, više– manje, svi, šest desetljeća je to, cijeli život nekoliko generacija. A klape su autohtoni glazbeni izričaj Dalmacije, čija je spontana muzikalnost zapravo izišla iz naručja crkvenog pjevanja i napjeva u svakodnevicu i kulturu te je naslijeđe svih vremena. Na festivalu ih pamtim još od Proplakat će zora, velikog evergreena. Tako je sve do danas, kad je taj, kako vi kažete, obrazac, izišao u prvi plan kao srednja struja zabavne glazbe. Kako sam rekao, meni je, unatoč trendovima, bitno što pjesma traži.

Pa onda idemo jedno drugom u susret, ako treba i s klapom. Što se tiče ovogodišnje manifestacije i razloga za naše sudjelovanje, valja reći da smo Tedi i ja već u dubokoj mladosti te zaista daleko od natjecateljskih sklonosti. U fazi smo da pjevamo samo zato da bismo mogli pjevati, ha, ha! Već nekoliko godina i nisam nastupao na festivalima. Me-

đutim, Tomo Mrduljaš je u studiju čuo pjesmu i pitao me dolazim li na Split.

U razgovoru s Tedijem, unatoč stvarnom nedostatku natjecateljskih ambicija, obojica smo shvatili da se pjesma Kuća naše pisme hoće pjevati u ljetnu večer, na nekoj dalmatinskoj pjaci uz more, u vrijeme kad se nikome ne žuri i kad je ljudima najvažnija ljubav. Zato smo Kuću naše pisme morali doći pjevati baš iz kuće naše pisme, sa splitskih Prokurativa.

D

o finalne verzije bilo je nekoliko dorada, uz vlastiti editing i samokontrolu, kao i na sugestije Nikše Bratoša, Tedija Spalata i još nekoliko dobronamjernih ljudi.

Klikovi se kupuju Festivali su nekoć bili odskočna daska za nove pjesme, ali i izvođače.

Međutim, od pojave YouTubea i sličnih kanala, njihova se uloga promijenila.

Kako tumačite ulogu festivala zabavne glazbe danas?

Današnja tehnologija donijela je nove mogućnosti komunikacije i za publiku i za izvođače. To je neutralna činjenica i znak ovog vremena. Tim putem jedan dio publike i izvođača ima priliku komunicirati bez posredovanja televizijskih i radijskih postaja, što je izvrsno oruđe i način promocije. S druge strane te digitalne medalje, svi ti klikovi, lajkovi, postanja i šeranja često imaju kao nuspojavu komercijalne domete nerazmjerne brojčanim pokazateljima zanimanja javnosti za nekog izvođača, s primjerice YouTubea. Nemojte me pogrešno razumjeti. Postoje svjetske i domaće zvijezde čiji status ne dovodim u pitanje, ali sve te pjesme koje navodno odražavaju stvarno zanimanje publike daju se i kupiti. Da, kupiti!

Na adresu mojega menadžmenta ponude stižu svakoga mjeseca od tvrtki koje se bave tim marketinškim uljepšavanjima. Čak postoji i cjenik za tu vrstu usluga. To se zove samopromocija i sasvim je legalna, ali nije i ne može biti ništa drugo. Dakle, u tom svijetu ima stvarnih i nestvarnih situacija u kojima digitalna popularnost zna i po nekoliko puta premašivati brojke s terena. Želim reći sljedeće: nije isto i nije za usporedbu na primjer dvadeset milijuna Mišinih nosača zvuka, koje su ljudi zaista kupili, i milijuni digitalnih korisnika, koji su dijelom živi ljudi, a dijelom »botovi« s tkozna koje lokacije. I najvažnije, nisu plaćeni. Da ne bih zvučao kao preddigitalni djed koji govori o starim dobrim vremenima i lupa šakom o stol, važno je reći da je oduvijek bio izazov brojkom iskazati ono što pjesma ljudima znači.

Oduvijek. A nešto od onoga što osjećam i mislim o toj temi pjevam u pjesmi U četiri oka u stihovima: »Ne brojim lajkove, Facebook prijateljstva / Klikovi nisu od krvi i mesa / Samo za ljubav vremena imam / Samo na ljubav cijeli svijet štima.« Trezor s blagom Široj publici postali ste poznati upravo na takvim festivalima. Što biste rekli,

koji je bio prijelomni trenutak u vašoj karijeri?

Na početku, svakako pjesma Priznaj mi sa sastavom Big Blue. Tu su nam ljudi prvi put dali otvoren prolaz do srca i ta pjesma se i danas, 24 godine poslije, često vrti. U solo karijeri, svima poznato ime dala mi je Lipa si, lipa. To je bio zaista veliki pogodak Zdenka Runjića, Nene Ninčevića i Nikše Bratoša.

Zatim su poznate i Ostani, Vagabundo, Ružo moja bila, Dite jubavi, Sta je svit, Dobro ti jutro, ljubavi... Danas je, zbog kataloga pjesama koje sam pjevao, najveći izazov donijeti emocionalno relevantnu novu pjesmu. Jer svaka nova pjesma ima veliku manu, koliko god dobra bila. Nije poljubljena, jer se uz nju još nitko nije ljubio, pa još nije povezana s emocionalnim životom publike. Posljednjih petnaest godina, od Runjićeva odlaska, posebno se radujem i otvaram autorstvu. Zapravo, iz druge vremenske perspektive, ali s entuzijazmom koji je isti kao i kad sam počinjao.

Stalno radim, i u ovom trenutku imam mali trezor s najvećim blagom, prepun pjesama, iz kojih biram što ću sljedeće ponuditi ljudima na poljubac. Nove generacije možda se prvi put susreću sa mnom u novoj pjesmi i nisu opterećene starim hitovima, jer nisu dio njihova vremena. Ako im je ta nova pjesma dovoljno dobra da požele izraziti ljubav nekom iz svoje generacije, to je moja nagrada. Nije više bitno što si napisao, već što sada pišeš. Zato mislim da je, unatoč bogatoj povijesti, svaki novi dan i svaka nova pjesma prilika za taj prijelomni trenutak.

U prvom dijelu finalne večeri novih pjesama imali smo priliku čuti mnogo debitanata. Na brojnim televizijskim natjecateljskim showovima čuli smo mnoge talentirane pjevače diljem Hrvatske, no često im nedostaje snažna autorska pjesma da izgrade karijeru. Hoće li nam se opet dogoditi neki Zdenko Runjić? S njim ste blisko surađivali pa možda znate zašto je baš on uspio napisati toliko vječnih pjesama za zaista raznovrsne interprete?

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

ciji publike i kritike. Da, ovo je tek treći put u 59 godina Splitskog festivala da se, nakon Miše Kovača i Petra Graše, događa sklad struke i gledatelja. Ali želim čista srca reći i ovo: iako je pobjeda na Splitskom festivalu sjajno i vrlo poželjno javno priznanje, nagrade na festivalskim nastupima nisu ni u kojem slučaju razlog mojega bavljenja glazbom.

To je neka vrsta posljedice i sasvim je izvan moje početne namjere. Dvadesetak pjesama na pozornici i procjena kvalitete tih pjesama je problem, zato što u glazbi nema stvarnih parametara na osnovi kojih se da kazati koja će pjesma ponijeti i prenijeti najviše emocije te će uistinu zaživjeti, a kojoj će sjaj kratko trajati. Naravno, proglašavati pobjednike je medijski zgodno i katkad udobno za ekonomski dio posla.

65

P

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

rokurative su, bez ikakve sumnje, najjača glazbena geografska lokacija odavde do San Rema.

Mislim da talenta u pjevačkom izvođenju ima. Autori, poput Runjića, Popadića, Fiamenga, Novkovića i Arsena, bili su biseri hrvatske popularne glazbene kulture. Na mladim pjevačima je težak zadatak nalaženja vlastitoga glasa i teret odluke kojim putem ići do glazbe u sebi i pronaći sebe u glazbi. Autori još postoje, kao što su Huljić, Gibboni, Belan, Ninčević, Dujmić, Pecotić, Tutić, Škoro, Dečak, Mihaljević, da nabrojim samo neke. Za autora i producenta izazov je naći onog umjetnika koji će živjeti pjesme koje pjeva, imati osobnost kojom pjesmi više daje nego što uzima.

Potrebno je veliko uzajamno povjerenje, skok u nepoznato da bi se otvorilo sve što se otvoriti treba. A medijsko »prepumpavanje«, koje je postalo normativ, ne daje tim mladim ljudima ni dovoljno vremena ni prilika za nadogradnju. Reality show je emisija koja zabavlja gledateljstvo i ne bavi se nužno životom poslije serijala. Ponekad je sve što takva vrsta emisije treba kratkotrajno i površno, i to javno »pere« 24 sata dnevno, dva do tri mjeseca, dok ne završi sezonska centrifuga. Tako se medijski stroj nahrani svježom krvlju i mladošću, a pjevači često brzo potroše svu intrigantnu mistiku, koja je nužna za veliku karijeru. Nekad su grupe i pjevači imali Goran Karan: »Danas mi je u glazbi jedino bitna namjera i emocija pjesme.«

66

i tri albuma vremena za zajednički rast i umjetničko dozrijevanje. Danas ne, danas je već u pripremi najava novih sezona. Sting je rekao da imaš cijeli život da napišeš prvi hit i onda šest tjedana da napišeš drugi. To je istina. Zato zaista treba stalno raditi na sebi, jer čovjek treba neprestano iznutra rasti. Taj je posao vrlo javan, ali je stvarni omjer 90/10 u korist rada na sebi. U praksi to znači — stalno! Vrijeme nikoga ne čeka i nova lica stalno preplavljuju ekrane.

Ipak, dragi mladi kolege, unatoč svemu, vjerujem da je vijek umjetničkog trajanja ponajprije stvar osobnog izbora i predanosti.

U duhu godina Glazbenu karijeru počeli ste kao roker, a danas izvodite glazbu koja je poprilično daleko od tog žanra. Kako se dogodila ta stilska promjena u vašem glazbenom izričaju?

Od samog glazbenog početka za glazbu se interesiram i njome bavim u širokom stilskom spektru, a kako idem dalje, i taj prostor je sve veći. Godine početka provedene su u sviranju s bendovima, ali i u ljetnim vrtovima, kafićima, pa čak i na ulici. I u tom vremenu je bilo zanimljivih zanošenja lijevo i desno, jer me na koncertima publika mogla čuti kako jedne za drugima pjevam Let The Sunshine pa poslije Pismo ćali, Soldier of fortune, zatim Galeb i ja, Loše vino te My Way. To je bilo iz jednog jedinog iskrenog razloga — volio sam te pjesme i s guštom i predanošću ih pjevao. Ljudi se s iskustvom života mijenjaju. Big Blue je prvo što su ljudi čuli, jedno od meni dragih lica glazbe, rock.

Jako volim i mjuzikl, pjevao sam premi-

jerno Sarajevski krug, sjajno djelo Dina Zonića, Mustafe Tanovića, Rade Čikeša Medana i Slavka Nedića. I u Beču sam pjevao glavne tenorske pjesme u Rock it, mjuziklu sastavljenom od po pet pjesama osam najpopularnijih mjuzikala. Međutim, želim reći da je zvuk mojega vrlo sretnog djetinjstva Dalmacija u tadašnjem glazbenom obliku, s malo Italije, Britanije i Amerike. To je doba u kojem ne znaš da pjesme nastaju, da ih netko piše. Opažaš ih na istoj razini sa svime oko sebe, kao i kuću, stablo, more, nebo. Te pjesme su zauvijek u dubini, one su pokrenule mlado srce. To je čisto, jer nije promišljeno. Poslije, s pubertetom, žlijezde i socijalni krug traže svoje. Tako pokušavaš u duhu svojih godina i svojega vremena napraviti razliku koja će ti donijeti publiku, možda i nesvjestan toga.

Bez ljutnje Pa onda, kao mlađi glazbenik najčešće uvoziš glazbeni oblik vezan za doba tvoje adolescencije, da ne kažem momaštva. S dolaskom zrelosti i osobnom realizacijom, počinješ sve te drage glazbene lekcije i vještine stavljati u kontekst služenja izvornom. Geografska definicija oduvijek se događa i u stranoj glazbi, samo što naše poznavanje engleskog nije bilo dovoljno da u Beatlesima, osim izvrsne energije i divnih pjesama, čujemo i Liverpool, ili u Stonesima amerikanizirani London. Nama su pjesme bile super i gala, oponašali smo ih pjevajući kako bismo na energetskoj razini doživjeli slične radosne trenutke koje smo imali slušajući omiljenu glazbu. Danas mi je u glazbi jedino bitna namjera i emocija

N

aša bila štorija bila je hommage svemu što mi je Dalmacija glazbeno dala, od Runjića i Olivera, do Bana i Belana.

pjesme. Stilski, mogu osjetiti mnogo toga, pa tako i pišem. Naša bila štorija je bila hommage svemu što mi je Dalmacija glazbeno dala, od Runjića i Olivera, do Bana i Belana. To je moje hvala svima koji su se mojega srca taknuli gitarom. A svirati rock traži i nemalu količinu bunta i ljutnje. Kako u današnjem životu ne mogu biti ljut više od petnaest minuta, za tu vrstu glazbe dobar sam u toliko vremena. Sve ostalo bilo bi umjetno poticanje žlijezda ljutilica, a to, hvala Bogu, niti želim niti moram. Tu i tamo, nekoliko pjesama, ako sam baš na divljač i ako je pun mjesec (ha, ha, ha!). I da, recept je takav da radim samo ono što me zanima i u čemu se vidim dušom i tijelom. Sve dalje je avantura, a ljepota je u tom da ne znam što dolazi.

U formi mjuzikla sudjelovali ste kao izvođač, ali i autor Naše bile štorije, uz Nenada Ninčevića. Imate li u planu neki novi mjuzikl?

Ono što me sada zanima je od Naše bile štorije napraviti film. Nakon toga, jednom opet, možda.

R a z g o v o r s D r a ž e n o m Tu r i n o m Š a j e t o m , p r e d v o d n i k o m t z v. č a – v a l a , p o p u l a r n e i r o c k g l a z b e n a čakavskom govoru

Šajeta je dosad objavio šest studijskih albuma, sedmi samo što nije ugledao svjetlo dana, a tim povodom Dražen Turina ili Istradamus, kako se on sam voli predstavljati u javnosti, osvrnuo se na uspješnu karijeru Piše: Ivana Vašarević

Č

a–val, popularna i rock glazba na čakavskom govoru, devedesetih je godina nazvana po top–ljestvici koja se emitirala na Radio Rijeci, a istoimenom smjeru bio je posvećen i dvodnevni festival koji se 11. i 12. listopada 2019. održao u zagrebačkom klubu Boogaloo. Kao predstavnici toga pokreta nastupili su Alen Vitasović, Gustafi, Šajeta, Livio Morosin i Elio Pisak te kao posebni gosti Kuzma & Shaka Zulu. Jedan od najzvučnijih izvođača Ča–val fešte definitivno je bio bend Šajeta, osnovan 1993. u Opatiji, čiji naziv na čakavštini zapravo znači — grom. Karizmatični frontmen i kantautor Dražen Turina početkom devedesetih osnovao je sastav Yars u kojemu je i počeo pisati skladbe na čakavštini. Njegova Šajeta dosad je objavila šest studijskih albuma, sedmi samo što nije ugledao svjetlo dana, a tim povodom Dražen Turina ili Istradamus, kako se on sam voli predstavljati u javnosti, osvrnuo se na svoju uspješnu dugogodišnju karijeru.

Samostalni pokret

»Iako je nastao iz neke poluzafrkancije, pokret ča–val uspio je opstati na domaćoj sceni, čak su mu se pridružili i neki mlađi glazbenici, ali osnova mu je i dalje ona stara garda koja ga je i stvarala. Iskreno, isprva baš i nismo voljeli tu etiketu ča–val, ali sad se njome ponosimo. Bio je to prvi glazbeni pokret u samostalnoj Hrvatskoj, a s obzirom na to da mi u Istri nismo bili toliko pogođeni ratom, vjerojatno nam je i bilo donekle lakše stvarati. Sve u svemu, mi ča–valci pokazali smo se kao jedni od najžilavijih na estradi«, govori Dražen koji, osim u domovini, nastupa i u inozemstvu. Kroz smijeh nastavlja kako ga publika i u nekim dijelovima Lijepe Naše često ne razumije, ali on je i za taj problem pronašao rješenje.

K

ao glazbeniku koji je odrastao na stihovima Azre, Arsena Dedića i Darka Rundeka, tekstovi i poezija općenito su mu bitni: »Imamo prvu hrvatsku bezglutensku pjesmu, pjesmu o bespravnoj gradnji, bavimo se i krizom srednjih godina...«

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Mi ča–valci pokazali smo se kao jedni od najžilavijih na estradi

Prijevod tekstova »Puno pričam na koncertima, pa tako obožavateljima i prevodim Šajetine tekstove. Priznajem, veliki sam lokalpatriot, vjerujem da je regionalizam jedina dobra opcija za razvoj našeg društva, a Istra je po tome uistinu specifična — ima najstariju hrvatsku narodnu glazbu, folklor, ali istovremeno je i najnerazumljivija. Naš težak dijalekt često nam je velika prepreka, ali zato smo se mi ča–valci međusobno dobro organizirali i uspješno prenosimo našu baštinu«, objašnjava nam frontmen Šajete.

Glazbeno šaranje Kao glazbeniku koji je odrastao na stihovima Azre, Arsena Dedića i Darka Rundeka, tekstovi i poezija općenito su mu bitni. Svi se i danas sjećaju Šajetina megahita Party za ekipu, u kojemu je opjevao bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, još 1997. napisao je i parodiju na narodnjake, a šarolike teme naći će se i na novom studijskom albumu nazvanom Istronaut. »Imamo prvu hrvatsku bezglutensku pjesmu, zatim pjesmu o bespravnoj gradnji, bavimo se i krizom srednjih godina, eksperimentirali smo s elektronikom... Volim glazbeno šarati! Imam

Uz Alena Vitasovića i sastav Gustafi, Šajeta je prvi i jedan od najvažnijih predstavnika pokreta čakavskog vala u hrvatskoj glazbi

taj novinarski mozak, pisao sam i kolumne za novine, a realno, pjesma se može napisati o svakome i svačemu.

Cilj mi je uvijek zabaviti i sebe i publiku. Ne radim to iz ekonomskih pobuda, jednostavno volim biti zadovoljan!

Pristupačan sam, satiričan, otvoren

prema ljudima, šalim se s temom rock– zvijezde — ponašam se kao zvijezda, a zapravo sam najobičniji dečko iz susjedstva koji mikrofon doživljava kao snažan i odličan medij preko kojega s publikom raspravlja o svemu onome što me tišti«, zaključuje Turina.

67

Razgovor s najmlađom domaćom kantautoricom umjetničkog imena MAR

Treme sam se riješila sviranjem na ulici, a najveći uzor i danas mi je Elvis S tek navršenih 19 godina, Marina Elezović najmlađa je domaća kantautorica koja ima objavljen album te nekoliko važnih nastupa kojima je tek počela svoje glazbeno putovanje

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Piše: Ines Madunić

C

alling Out izišao je u lipnju ove godine, a deset pjesama Marina je snimila s Adamom Semijalcem, poznatim po projektu Bebe na Vole, kojega je upoznala, kako kaže, slučajno. »Išla sam kod Adama na instrukcije iz blues gitare i nisam imala pojma da je tako poznat. Nakon nekoliko lekcija pitao me imam li možda neke svoje pjesme, na što sam mu rekla da imam, ali ne mislim da su baš dobre. I tako je sve počelo«, kaže Marina, koja nastupa pod umjetničkim imenom MAR. Zagrepčanka je gitaru počela svirati prije devet godina, i to nakon što je na radiju čula Elvisa Presleyja. On joj je ostao najveći uzor.

Dvogodišnje iskustvo »Imam 25 Elvisovih albuma kod kuće,

on je definitivno moja prva ljubav. Nakon što sam ga vidjela kako svira gitaru, a bilo mi je tada deset godina, tražila sam mamu da me upiše na tečaj i kupi mi instrument. Prije pet godina počela sam pjevati, a prije tri godine pisati svoje pjesme. Mogu reći da moj ozbiljniji autorski rad traje dvije godine, tad sam počela izvoditi svoje pjesme pred drugima«, rekla nam je Marina. Na albumu je radila godinu i pol, i to vrlo intenzivno.

Tekstove i glazbu za svih deset pjesama s albuma napisala je sama. »Bilo je prilično naporno jer sam istovremeno završavala srednju školu, polagala maturu i dovršavala album. Posljednjih mjesec dana Adam i ja viđali smo se svaki dan. Koliko god je bilo naporno svirati neke dionice bezbroj puta, jako mi se svidjelo snimanje albuma i jedva čekam da to ponovim jer već imam nove ideje«, kaže Marina. Album je dobio jako dobre kritike, a najčešći komentar kritičara i recenzenata je osvrt na Marininu zrelost. Takvi su se komentari pojavili i prije izlaska albuma jer su je primijetili kad je nastupila kao

Marina Elezović aka MAR

Calling Out

68

Filip Bušić

bandcamp

MAR je odlučila pjevati na engleskom jer ne izgovara dobro slovo r

predgrupa Bebe na Vole u Vintage Industrial baru. »To mi je bio veliki okidač, dotad najveći nastup. Bila sam iznenađena jer su mnogi objavili pozitive recenzije. Naravno da sam zbog toga sretna, kao i zbog dobrih kritika za album. Puno sam uložila i lijepo je kad drugi to dožive na pozitivan način«, kaže Marina.

Tremu prije nastupa nema, a vjeruje da je to zato što već četiri godine svira na ulici pa je navikla na pozornost ljudi. I danas voli sjesti s gitarom i zasvirati. »Najviše to volim na moru jer u Zagrebu te ne primjećuje toliko ljudi, svatko je u svom nekom ‘điru’. Na moru rijetko tko prođe a da me ne primijeti. Nema to veze s time koliko zaradim, nego koliko ljudi me zamijeti, zastane i posluša.

Kad dođem u nepoznati grad, volim zasvirati vani, čisto da osjetim kakva je ‘vibra’. Lijepo mi je promatrati ljude i svirati. Mislim da sam tako izgradila osjećaj za publiku pa nikad prije nastupa nemam tremu«, iskrena je Marina.

Pjesme piše na engleskom, i to iz više razloga. Jedan od njih je činjenica da je odrasla uglavnom uz glazbu na tom jeziku pa joj je to prirodno.

Put u Bristol »Pokušala sam pisati na hrvatskom i to je puno teže, divim se kolegama koji to rade. Također, kad pjevam na hrvatskom, smeta mi što se čuje što ne mogu ispravno izgovoriti slovo ‘r’, baš se ističe i to mi se ne sviđa, dok se na engleskom to ne primjećuje«, kaže.

Još jedan razlog pisanja na engleskom jeziku je i plan da se probije na inozemnom tržištu, a realizirat će ga uskoro. »Od početka srednje škole želim otići ‘van’ jer se u Hrvatskoj osjećam skučeno, kao da mi stalno nešto nedostaje.

Mislim i da je putovanje važno za umjetnika«, otkriva Marina, koja uskoro putuje u Bristol, gdje planira nastaviti svoje glazbeno putovanje. Hoće li se vratiti u Hrvatsku, nije sigurna. Možemo se samo nadati.

Intervju s Markom Matijevićem Sekulom (Manntra)

Hrvatski rock–bend s europskom publikom Manntra je nedavno objavila novi album Oyka!, a inspiracija su im autohtoni narodni instrumenti, klapski napjevi pomiješani s električnim gitarama. Očekuje ih velika europska turneja s više od 40 koncerata

M

arko Matijević Sekul (Manntra) novi je član HDS–a. Omogućile su mu to izmjene Pravilnika o uvjetima i postupku primitka u redovito članstvo HDS–a, prema kojima se iz tzv. popularne glazbe

izdvajaju tzv. alternativni glazbenici i za njih se snižava bodovni prag te ih se po novom svrstava među jazz, duhovnu, etno glazbu i šansonu. Tako će uz frontmana Manntre, članovi moći postati i svi ostali pripadnici te scene koji se inače po broju emitiranja u elektroničkim medijima dosad nisu mogli ravnati s vodećim autorima popularne glazbe. (Detalji na http:// www.hds.hr/popis–clanova/zasto– postati–clan/ )

Članstvo u HDS–u sjajno se uklapa u Manntrine uspjehe na domaćem, ali i stranom terenu. Prošli album Meridian izdan je izvan Hrvatske, ali na hrvatskom jeziku, što je rijetkost, a nedavno su izdali i prvi album na engleskom jeziku Oyka! (Menart/Beton Music). To je njihov četvrti studijski album koji je za tržište Njemačke, Austrije i Švicarske već objavila njemačka diskografska kuća NoCut Entertainment (SPV). Što se publishinga tiče, prepoznala ih

je agencija Schubert Music.

Konkretan savjet za one koji žele i inozemnu karijeru nema, ali jedno je sigurno, kaže frontmen Marko Matijević Sekul, »treba vam netko tko će vjerovati u vas, tko vas može dovesti do ljudi koji vam mogu pomoći i ako ste uporni — jednom se sve posloži.« A s Markom smo razgovarali o tome kako se Manntri sve posložilo.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Piše: Željkica Makanec

69

Folk–rock metal Nedavno ste objavili prvi album na engleskom — Oyka! Pruža li vam se sada više mogućnosti nego kad ste radili na hrvatskom?

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Pruža, ali samo zato što nam se igrom slučaja, rada, malo sreće i upornosti otvorio put na inozemno tržište. Logično je da će tvoj rad doprijeti do više ljudi ako je tvoja potencijalna publika velika sto milijuna, a ne četiri i pol milijuna u Hrvatskoj.

Jeste li zadovoljni ocjenama kritike?

Koji vam je najdraži kompliment koji ste dobili? Sad kad je sve gotovo, biste li nešto ipak drukčije napravili na albumu ili ste potpuno zadovoljni?

Jako! Nismo očekivali takav odziv medija, ocjene, recenzije, kritike... sve je možda malo i previše u superlativu i stvara nervozu za idući album, he, he. Ne bismo napravili ništa drukčije; što ćemo onda raditi na idućem albumu ako ga sad napravimo predobro? (Ha, ha, ha.)

Zašto baš folk–rock metal?

Nema zašto... Jednostavno smo odrasli na rock i metal glazbi, a htjeli smo uzeti nešto što je autohtono iz našeg kraja. A što je autohtonije od narodnih instrumenata i klapskih napjeva? Kad to pomiješaš s električnim gitarama, dobiješ upravo to što smo dobili.

Vani je lakše Je li vam se u pisanju tekstova ili u izvedbi lakše izraziti na njemačkom, engleskom ili hrvatskom jeziku?

Naravno na hrvatskom, ali ni engleski nije loš. Njemačkim ne vladamo baš dobro, zasad.

Jeste li popularniji, tj. imate li više fanova, u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Rusiji ili u Hrvatskoj?

Ako uzmeš četiri države protiv jedne, sigurno te četiri zajedno pobjeđuju. Imamo puno fanova u Hrvatskoj i vidimo da naočigled svakim danom publika sve više raste. Ali Njemačka primjerice ima cijelu tu scenu strašno razvijenu, s golemim brojem festivala i velikim bendovima koji čine veliki sustav, gdje informacija i pjesma putuju brže do ciljane publike i zadržavaju se dulje, pa bend stigne to iskoristiti na dobar način.

To je kao sajam na koji stalno dolaze ljudi koji baš to traže i žele, pa je automatski sve mnogo lakše.

Prevelika ponuda

70

Kako i koliko vam pomažu fan klubovi u Njemačkoj i Rusiji? Koliko članova okupljaju?

Njemački baš puno. Prate nas na većini koncerata, putuju zajedno.

Počelo je s jednim autom, pa kombijem, sad već idu čoporativno (ha, ha, ha). To su kolekcionari koji žele vidjeti svaki koncert, svaki festival na kojemu sviraš, nebitno nalazi li se na sjeveru ili jugu države, ali gotovo nikad ne izlaze izvan nje. S druge strane, i ruski su naši fanovi brojni, ima ih više od dvije tisuće. Oni putuju i na koncerte u Njemačkoj, jer Rusiju nismo jako dugo posjetili. To je više — kako bih rekao — baza old school fan. Rusija doživljava glazbu kao Njemačka devedesetih godina. Još su im bendovi heroji i pjevači, ne slušaju pjesme, nego se užive u priču cijelog benda, dok Nijemci danas traže pjesmu, pa ako bend ne ponudi često dobru novu pjesmu, idu dalje, kao i Hrvati i općenito Europljani. Jednostavno se stalno previše toga nudi.

Pjesmu Murter na njemačkom je napisao Michael Rhein, frontmen njemačke grupe In Extremo. Zašto je odabrao baš Murter i koliko je baš on utjecao na ostatak albuma? Pitate li ga za savjet?

Micha živi na Murteru kad nije na turnejama s bendom ili u Njemačkoj zbog obitelji i obveza oko benda.

Znači, s prekidima barem nekoliko mjeseci godišnje provede na Murteru i tako već 20 godina! Tamo ga svi znaju, on je dio zajednice... i zajednica ga skriva jer ne žele da njemački turisti dolaze i gnjave ga, ali i to se događa. Pitamo ga za savjete, a često ih i sam dijeli. Stvarno nam pomaže i imamo osjećaj kao da je član benda. Angažira se za nas.

Jednom je odvozio 450 km u jednom smjeru da dođe otpjevati na festivalu samo jednu pjesmu s nama jer je organizator to zahtijevao, s obzirom na to da tada u Njemačkoj još nitko nije znao za Manntru i on je to učinio. Nije ništa tražio od nas niti je ikad to spomenuo kao uslugu. Došao je, družili smo se, upoznali preko njega puno bendova koji su nam bili heroji iz puberteta (In Flames, Cannibal Corpse i Paradise Lost s kojima smo te večeri dijelili stage), otpjevao pjesmu i nakon festivala sjeo u auto i odvezao se 450 km natrag doma.

To je Michael. Tko ga poznaje, znat će da je to istina i da ima srce veliko kao kuća.

Odakle inspiracija poviješću i srednjovjekovnim simbolima? Koji vas je dio povijesti najviše inspirirao za ovaj album (uključujući i vizualni identitet) i zašto?

Manntru je oduvijek to inspiriralo, ali sad je bilo zrelo vrijeme. To je dio nas, samo što nekako stalno to stavljamo ispod tepiha. Svaka novija povijest se nameće, a ne znamo

uopće tko smo i odakle dolazimo.

Nama je bilo zanimljivo upravo to proučiti i vidjeti. Što se s ovim narodom događalo prije industrijske revolucije, gdje je bio naš položaj, zašto smo tad bili onakvi, a danas ovakvi? Što je kumovalo tome da nam Zapad stalno bježi, a nekad nije bilo tako? To su sve stvari koje smo istražili, otpjevali sada, već na prijašnjim albumima i budućim!

Uz bok Rammsteinu

Manntra ima adut da joj se otvore vrata na europskom metal–tržištu

P

remda nije toliko izražen kao prije dva desetljeća, amalgam tradicijske glazbe različitih hrvatskih podneblja sa suvremenim glazbenim žanrovima, živopisna je niša koja i dalje ima snažan nacionalni timbar. Bajkovita mitologija Istre osobita je inspiracija mnogobrojnim izvođačima, od ča–metalaca Po metra crijeva do etabliranoga Livija Morosina Manntra s mnogobrojnim suradnicima.

Upravo je heavy metal izvrsna Oyka! podloga za predočavanje magijMenart/Beton Music skih i fantastičnih priča, pa je tim putem pošla i umaška Manntra.

Bend je dosad realizirao tri albuma za Croatia Records, zauzevši solidne pozicije na hard & heavy sceni, ali bez većeg komercijalnog uspjeha, kojem su se očito nadali nastupivši na ovogodišnjoj Dori.

Pjesma Yelena bila je na službenoj top–listi alternativne glazbe u Njemačkoj, rame uz rame Rammsteinu, Kornu i Editorsima. Koja vrsta radiopostaja u inozemstvu vrti vaše pjesme? Ili je uspjeh nastao zahvaljujući vašim koncertima, društvenim mrežama i streaming servisima?

To je definitivno njemački Spotify na kojemu smo skočili toga mjeseca na više od 40.000 slušatelja u tjedan dana. Sad se ta cifra smanjila i stabilizirala, ali to je normalno za bend koji ima samo jedan album na engleskom i samo jedan album mogu konzumirati, što je na kraju samo deset pjesama koje brzo izblijede u današnjoj masivnoj industriji. Ima puno radijskih postaja koje »puštaju« alternativnu glazbu i tu scena živi, ali najviše živi po klubovima i kod DJ–eva toga žanra koji je puštaju na raznim afterpartyjima i na taj način zaista promoviraju tu glazbu. Tamo sve počinje iz slušaonica u klubovima.

Pred vama je europska i ruska turneja, festivali. Koliko vas otprilike koncerata i publike očekuje?

Nadamo se da će nas ove godine gledati više od 100.000 jedinstvenih ljudi po koncertima i festivalima na području srednje Europe na nešto više od 40 koncerata.

Koliko u prosjeku koncerata godišnje održite u Hrvatskoj, a koliko u inozemstvu?

Ove godine radimo samo Pozitivan koncert u Zagrebu, tako da je prosjek jedan, he, he. U inozemstvu radimo sve ostale.

No bend je po svemu sudeći i dalje popularniji izvan domicilnog tržišta pa je i logična odluka da novi album snime pretežito na engleskom jeziku. Pritom imaju i novog izdavača, a nesuđena skladba za Eurosong In The Shadows trebala je bend jače katapultirati na europsko tržište. Pjesma Murter realizirana je u suradnji s pjevačem Robertom Rheinom iz grupe In Extremo, pa je zahvaćeno i njemačko tržište; album sadrži i hrvatsku verziju te pjesme, kao i hrvatsku verziju In The Shadows: U sjeni.

Možda se upravo tu može osjetiti ponajveća mana albuma — glas Marka M. Sekula koji leluja engleskim jezikom, funkcionirajući u himničnim refrenima, ali ne i izvan njih.

Ostalo je napravljeno prema obrascu koji ne bi trebao promašiti — srednjostrujaški metal na tragu europskih bendova tog tipa koji su se proslavili osamdesetih godina 20. stoljeća, od Europe do Scorpionsa, uz manje ili više zamjetan etnoutjecaj koji dočarava čudnovate hrvatske pojavnosti kao što su (što i naziv pjesama govori) Rakhia ili Nevera.

Manntra ima uistinu mnogo veći potencijal nego što iskazuje njihova dosadašnja diskografija. Novi album tu mnogo ne mijenja situaciju, no ima prilično aduta da im osigura otvaranje mnogih vrata na međunarodnoj sceni, s naglaskom na europsko metal–tržište. (Bojan Mušćet)

P i j a n i s t i c a Yo ko N i s h i i j o š j e 2 015 . o b j a v i l a d vo s t r u k i a l b u m k l a v i r s ke g l a z b e n a š e u v a ž e n e skladateljice; otad ga redovito koncertno predstavlja, poglavito u Hrvatskoj i Japanu

Dora Pejačević na japanski način Piše: dr. sc. Irena Paulus

J

ne poznaje cjelovito djelo. Zato je bila odlična ideja poredati klavirske skladbe Dore Pejačević prema broju opusa — od najmanjeg (opusa 2, kojim je označena Uspavanka u F–duru) do najvišeg (opusa 57, kojim je označena Druga klavirska sonata u As–duru). Na taj način slušatelj može pratiti kako se skladateljičin glazbeni jezik mijenja i kako tijekom vremena evoluira.

apanska pijanistica Yoko Nishii, koja danas predaje na Umjetničkoj akademiji u Aichiju, nekad je pohađala Visoku školu za glazbenu umjetnost Ino Mirković u Lovranu.

Upravo je tada (1998.–2001.) postala svjesna ljepote djela Vlastiti jezik Dore Pejačević (poDora Pejačević Nishii najprije kronološki sebno su je oduševipredstavlja rane skladbe Complete le klavirska minijatura (Papillon, Pjesma gonRuža iz ciklusa Život Piano Works dolijera, Menueti u fis– cvijeća i solopjesma (2 CD–a) molu itd.) u kojima je izniVenedig iz ciklusa man talent Dore PejačeDrei Gesänge). Nishii HERB Classics, KDZ, vić neprijeporan, koje su se posvetila izvođeMuzički informativni prijemljive svakom slušanju klavirskih djela hrcentar telju i koje uzor nalaze u vatske skladateljice, glazbenom jeziku ranog a rezultat je album romantizma.

Katkad s dva CD–a, objavsu uzori doista očiti, pa ljen u godini 130. čak i sugerirani nasloviobljetnice skladatema (skladateljica je naljičina rođenja. To je pisala dvije Pjesme bez i prvi CD u svijetu s riječi, opus 5 i opus 10; objavljenim cjelovinapisala je i Žalobnu kotim klavirskim opuračnicu u b–molu; pa i som Dore Pejačević.

Impromptu u As–duru), Album je snimljen u ali je već u njima — uz japanskom gradu divljenje uzorima poput Niigata, a pijanistica je djela Dore Pejačević svirala na Mendelssohna, Chopina, Schuberta i vrhunskom instrumentu — New York Schumanna — čujno da Dora PejačeSteinway Vintage Grand Pianu iz 1912., vić govori vlastitim glazbenim jezikom, koji nije izravna kopija glazbenoga goposuđenom od Tagaki Klavier Inc. vora njezinih ranih uzora (to je jasno čak i kad neke od tih uzora čujemo citirane, Mrak uspomena poput teme Chopinove Balade u g– Album na kojemu Yoko Nishii svira dje- molu, koja se pojavljuje u stavku Tužaljla Dore Pejačević donosi ljepotu skla- ka/Plainte iz ciklusa Maštanja/Sechs dateljičina glazbenog izraza u punom Phantasiestücke, op. 17). sjaju. Duboka uronjenost u duh roDa se radi o ženskom glazbenom pimantizma, sklonost »bojenju« klavirsmu, unikatnom i neponovljivom te u ske glazbe ekspresijom, senzibilnost, profinjenim nijansama drugačije od piraskoš… sve tipično za Dorino glazsama njezinih muških kolega, domibeno pismo — koje je u osnovi žensko nantnih skladatelja razdoblja, vidi se iz pismo — izvedeno je na način sasvim slavnog ciklusa Život cvijeća, op. 19. Tu nepoznat hrvatskim slušateljima. Cilj jaje Dora Pejačević (kao i u ranijem ciklupanske pijanistice bio je »učiniti stvarasu Maštanja) glazbom prenijela različilaštvo Dore Pejačević dostupnim mnota ljudska raspoloženja i ugođaje. Glegima koji ga ne poznaju, napose izvan dajući pojedine cvjetove kao metafore njezine domovine«, no Nishii je taj cilj za veselje i zaigranost (Visibabe, Đurđidaleko nadišla. Zapravo, učinila je da ce), dječju ozbiljnost (Ljubice), romanstvaralaštvo hrvatske skladateljice i u tiku (Ruža, Crveni karanfil) ili za svečaHrvatskoj ispliva iz mraka spomena na no raspoloženje (Ljiljani), skladateljica je to ime, pri čemu se zaboravlja i da se svojoj publici (i to ne samo tim djelom) (osim nekoliko skladbi koje »cirkuliraju«) otkrila vlastitu nutrinu: izrazito romanti-

čan, poetski duh, začinjen intelektualizmom i promišljanjem, koji ju je vodio od djevojačke zaigranosti preko zaljubljenosti i maštanja do zrelosti i, nažalost, prerane smrti.

Nova rješenja Drugi CD na albumu Yoko Nishii, donoseći klavirska djela Dore Pejačević od opusa 20 do opusa 57, nastavlja put kojim je krenula kao zrela skladateljica. Na tom putu pokazuje želju za proširenjem poznatog i naučenog, pa počinje eksperimentirati, što se, primjerice, čuje već u ciklusu Hiroviti valceri, označenom opusom 28 (opus je posvetila svojem profesoru u Dresdenu, Percyju Sherwoodu). Groteska i hirovitost navode je da harmoniji i, uopće, klavirskom zvuku pristupa na drugačiji način; na to je navodi i sklonost profinjenoj sugestiji svakog naslova glazbom. Pa je onda Leptir (Papillon) iz ciklusa Vier Klavierstücke, op. 32a sasvim drugačiji od šarmantne istoimene klavirske minijature u e–molu iz ranih dana koju je Dora Pejačević tada označila opusom 6. No skladateljičina priroda u osnovi je romantična, pa i u skladbama u kojima traži nova harmonijska rješenja (ponekad bliska impresionizmu; kao Dva nokturna, op. 50, ali katkad krećući se i dalje, u smjeru glazbene ekspresije, kao u Caprice u f–molu, op. 54b ili u Dvije klavirske skice, op. 44), ona uporno govori specifično svojim, ženskim, kasnoromantičnim jezikom, koji kulminira jednostavačnom Drugom klavirskom sonatom u As– duru, op. 57.

Druga klavirska sonata Dore Pejačević na albumu Yoko Nishii zamišljena je poput epiloga, kao što je Prva klavirska sonata u b– molu, op. 36 bila zamišljena poput prologa. Prolog i epilog otvara, a na kraju i zatvara zastor pozornice na kojoj japanska pijanistica svojom začudnom in-

K

lavirskom opusu najpoznatije hrvatske skladateljice upravo je to trebalo — pogled iz sasvim drugačijeg kuta

terpretacijom otkriva dubinsko poznavanje ne samo opusa Dore Pejačević nego i kompletne zapadnoeuropske kulture na prijelazu stoljeća. Klavirskom opusu najpoznatije hrvatske skladateljice upravo je to trebalo — pogled iz sasvim drugačijeg kuta, iz perspektive koja joj je, kulturno i umjetnički, naizgled potpuno strana, ali koja je, zapravo, u svom oduševljenju ali i iznimnosti, bolje razumije od interpreta iz njezine vlastite okoline.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Japanka je hrvatsko stvaralaštvo upoznala kao studentica lovranske Glazbene akademije Ino Mirković

71

Prvi nosač zvuka hrvatske umjetničke solopjesme na svjetskoj diskografskoj sceni

Album Das Kroatische Kunstlied u svjetlu njemačke kritike BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Nakladnik Bella Musica Edition početkom 2019. objavio je ciklus Antes Edition kojoj svjetsku distribuciju ostvaruje diskografski gigant Naxos

Mia Elezović i Nataša Antoniazzo s radošću čitaju pozitivne kritike na zajednički album u njemačkim medijima

Prenosi: Nataša Antoniazzo

U

rujnu 2018. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog mezzosopranistica Nataša Antoniazzo i pijanistica Mia Elezović snimile su novi nosač zvuka Das Kroatische Kunstlied (Hrvatska umjetnička solopjesma) koji je početkom godine u ciklusu raritetne glazbe u izvedbi mladih talenata (Antes Edition) objavila njemačka diskografska izdavačka kuća Bella Musica Edition, kojoj svjetsku distribuciju ostvaruje diskografski gigant Naxos.

Album je vrlo dobro prihvatila njemačka kritika, a mi ovdje donosimo niz probranih analitički argumentiranih recenzija u prijevodu same interpretkinje i inicijatorice projekta, Nataše Antoniazzo.

JPC — https://www.jpc.de/ jpcng/classic/detail/–/art/ das–kroatische–kunstlied/ hnum/8811034

Solopjesme koje ne zaostaju za poznatim djelima 72

»U zemljama njemačkoga govornog

područja, glazbenici i ljubitelji glazbe često podrazumijevaju da je umjetnička popijevka za glas i klavir ekskluzivni izum njemačkih i austrijskih skladatelja. Takvo mišljenje temelji se naravno na činjenici da su na koncertima uglavnom izvođene popijevke koje su uistinu nastale u Njemačkoj i Austriji i da su to veliki skladatelji umjetničke popijevke: Franz Schubert, Robert Schumann, Hugo Wolf, Johannes Brahms i poslije Gustav Mahler i Richard Strauss. Međutim, to ne znači da u ostatku Europe 19. stoljeća nije bilo skladatelja umjetničke popijevke. Edvard Grieg u Norveškoj, Gabriel Fauré u Francuskoj, Petar Iljič Čajkovski i Modest Petrovič Musorgski u Rusiji dokazuju da je umjetnička popijevka njegovana i u mnogim drugim europskim zemljama.

Mezzosopranistica Nataša Antoniazzo i pijanistica Mia Elezović pokazuju nam na novom CD–u da je i u Hrvatskoj postojala razvijena tradicija umjetničke popijevke.

Predstavljeni presjek umjetničkih popijevki dviju umjetnica počinje od Vatroslava Lisinskog (1819.–1854.), skladatelja koji je napisao prvu hrvatsku nacionalnu operu Ljubav i zloba 1846., preko romantičara Ivana pl. Zajca (1832.– 1914.) sve do grofice Dore Pejačević (1885.–1923.), skladateljice prve moderne hrvatske simfonije. Ovdje predstavljen izbor nudi ljupki presjek hrvatske umjetničke popijevke 19. stoljeća.

Sadrži cjelinu često vrlo lijepih melodičnih pjesama koje u usporedbi s poznatim djelima njemačko–austrijskog područja uopće ne zaostaju.« (nepotpisana recenzija) Klassik Heute — http://www. klassik–heute.com/4daction/ www_medien_einzeln?id=22813

Izravna konkurencija najvećim njemačkim uzorima »Novo izdanje tvrtke Antes Edition ispunjava jasnu diskografsku ‘rupu’, jer mi u njemačkom govornom području o hrvatskoj glazbi ne znamo gotovo ništa. Osim grofice Dore Pejačević (1885.–1923.), čija

su vrijedna djela izdana u diskografskoj kući cpo, te ih smijemo ponovno spomenuti, skladatelji predstavljeni na ovom CD–u nisu nam poznati. Umjetnička popijevka bila je očito bitna, središnja glazbena vrsta u hrvatskoj glazbi 19. i početka 20. stoljeća. Osim domoljubne lirike, skladatelji su također uglazbljivali i poeziju njemačkog, talijanskog, francuskog i češkog porijekla. Predstavljeni izbor sadrži 11 naslova s njemačkom poezijom kao nosivom, jedna pjesma potječe iz Francuske, samo četiri pjesme vraćaju se na hrvatsku liriku. Takav izbor možda nije reprezentativan, no izabran je za međunarodno predstavljanje nacionalne glazbe. Slušajući izbor pjesama, možemo primijetiti da se hrvatska umjetnička popijevka razvijala usporedno s njemačkom, ali nije ovisila u svojem razvoju o njemačkoj umjetničkoj popijevci. Prije svega u romantičnim pjesmama Vatroslava Lisinskog (1819.–1854.), koji je stvaralac te glazbene vrste, koja se razvila iz tradicije građanskih salona, od Ferde Wiesnera Livadića (1799.–1879.) i Ivana Padovca (1800. –1873.), u temama i autorskim izborom prije svega su najsličniji Robertu Schumannu, dok se u melodiji i ritmu također prepoznaju i mediteranski i orijentalni utjecaji. Rano preminuli violinski virtuoz Franjo Krežma (1862.–1881.) predstavljen je uglazbljenjem Heinea (Du bist wie eine Blume) i Lenaua (Bitte) u izravnoj konkurenciji s najvećim njemačkim uzorima. Ivan pl. Zajc, koji je i sam bio uspješni operni skladatelj i skladao u talijanskoj maniri, pokazuje u svojim popijevkama utjecaje belkanta. Grofica Dora Pejačević i Blagoje Bersa (1873.– 1934.) predstavnici su tadašnje hrvatske avangarde i pod utjecajem su atmosfere fin–de–sieclea! Obje umjetnice, Nataša Antoniazzo i Mia Elezović, angažirane su predstavnice svoje nacionalne glazbene kulture, koje se trude prikazati stilske razlike (primjetno prije svega kod pijanistice). Osim potpunog, umilno timbriranog glasa, mezzosopranistica, pri jedva čujnom naglasku, njemački tekst zorno prenosi i pomalo tamnim tonom vodi k tome da neke svjetlije pjesme također dobivaju sjetan karakter, što u tijeku recitala vodi zaokruženoj cjelini.« Ekkehard Pluta [5. veljače 2019.]

Operni časopis Operalounge — http:// operalounge.de/cd/recitals–lieder/ frau–singt–frau

Pristupačno međunarodnoj publici »Pjesmu Ti si kao cvijet (H. Heine) nikako ne bismo očekivali u zbirci hrvatske umjetničke popijevke. Uz uglazbljenog Heinea nalaze se i pjesme Goethea, Lenaua i pjesma Jeli iz zbirke Des Knaben Wunderhorn te ciklus od četiri pjesme na stihove Anne Ritter, koja je prvu zbirku pjesama izdala 1900. godine i kao suradnica Gartenlaube (naziv obiteljskih novina) i Stollwerck–sammelalben postala poznato ime u njemačkoj književnosti. U rujnu 2018. hrvatska mezzosopranistica i pedagoginja Nataša Antoniazzo s pijanisticom Miom Elezović snimila je djela sedam skladatelja koji su nam potpuno nepoznati (Antes BM319302). Možda bi iznimka bila Ivan pl. Zajc (1832.–1914.), čija je opera Nikola Šubić Zrinjski iz 1876. dandanas na standardnom repertoaru hrvatskih pozornica, i utemeljitelj hrvatske opere Vatroslav Lisinski (1819.–1854.), čija je opera Ljubav i zloba iz 1846. nastala kao odgovor na kulturna i politička događanja toga doba, te je postala prva jedinstvena i neovisna hrvatska opera.

Predstavnici moderne su Dora Pejačević i Blagoje Bersa, čija djela s početka 20. stoljeća daju vrlo važnu ulogu klavirskoj dionici.

Težište programa CD–a je na izboru njemačkih pjesnika, kako bi hrvatsku umjetničku popijevku učinili pristupačnom i međunarodnoj publici, jer su pjesme u stilu romantičnih građanskih salona 19. stoljeća. Teški mezzosopran Nataše Antoniazzo tamno osjenčava sjetno raspoloženje u pjesmama i time pojačava često melankoličnu osnovu u sadržaju pjesama, pogotovo u Bersinoj pjesmi Dan mrtvih i, kao najopsežniji primjer, Bersinoj Seh duš dan! (Rolf Fath)

Splitski skladatelj Ivan Božičević nastavlja objavljivati autorske albume za američkog nakladnika

Jednostavno divne skladbe Nakon prošlogodišnjeg Moonpipera s vlastitim skladbama za orgulje, sad je skladatelj prednost dao svojem klavirskom opusu

R

kovanja uz primjenu minimalnih glazbenih sredstava. Moglo bi se reći da se ta ideja djelomice referira na američki minimalizam, no izvjesnije je da je skladatelj do kompozicijsko–tehničkih postupaka došao polazeći od japanske poezije. Božičević će u programskoj knjižici sam istaknuti kako se nada da »izravnost poezije pod utjecajem zena nalazi partnera u jednostavnosti i ekonomičnoj upotrebi skladateljskih sredstava«.

elativno mlada američka izdavačka kuća Edition Lilac u razmaku od nepunih godinu dana izdala je dva albuma hrvatskoga skladatelja Ivana Božičevića. O albumu The Moonpiper, na kojemu skladatelj izvodi vlastite skladbe za orgulje, već smo piU skladbi Sotto voce Ivan Božičević sali. Nedavno je objavza klavir solo, haiku je ljen album The Hut of naknadna refleksija, The Hut of the Phantom Dwelling, doduše slučajno otkrithe Phantom na kojemu skladatelj, vena, ali opet vrsta posad na klaviru, ponovDwelling ezije koja savršeno odno izvodi vlastite skladgovara skladateljevu be (uz iznimku skladbe Edition Lilac mentalnom sklopu u Summer Grass koju trenutku stvaranja. Nasvira japanska pijaniime, tom šesterostastica Kaoru Tashiro). vačnom ciklusu koji Album se temelji na je nastajao četrnaest haikuima japanskih godina, od 1994. do pjesnika; naslov albu2008., skladatelj je tek ma, ali i jedne skladmnogo godina poslije be na njemu, The »pridružio« odgovaHut of the Phantom rajuće stihove haikua.

Dwelling, preuzet je iz Nazivi klavirske suihaibun zbirke japante Sotto voce gotovo skog majstora Matsusu tradicionalni — na oa Bashôa iz druge talijanskom su jeziku i polovice 17. stoljeća. opisni (zapravo su to upute za izvedAlbum donosi Božičevićeve skladbe za bu, a ne uobičajene oznake za temglasovir i elektroniku. Klavir je tretiran po). Nije stoga čudno što tri Bashôokao instrument neprestanih promjena, va stiha, od kojih prvi upućuje na zvuk koji na brojne načine zvoni vlastitim bo- zvona koji nestaje, prema skladateljejama. Elektronika suptilno upotpunju- vim riječima »savršeno korespondira« je zvučanje klavira; ona je zapravo na- s akordima prvog (Con una semplicità knadno dodana, pa se skladbe mogu profonda) i posljednjeg, šestog stavka izvoditi i bez nje, kao suite za glasovir (Tempo primo), čiji se akordi kreću »posolo. Tako je i u skladbi The Hut of the put zvuka zvona«. Između tog akordičPhantom Dwelling u kojoj elektronički kog i »zvonolikog« kretanja Božičević generirani zvukovi, zanimljivo a istovre- oblikuje skladbu koja pokazuje kako se meno i kontradiktorno, najčešće asoci- glazbeni prostor može obuhvatiti na niz raju na prirodu (ptičice, vodopadi, vje- različitih, a ujedno iskonski jednostavtar…). Elektroničkim se zvukovima ta- nih načina. Ponekad je temelj stvaranja kođer odražava glazbena logika (na stavka doista samo nizanje akorda, ali primjer, u drugom stavku, Pine wind…) ponekad je to — uz sveprisutnu repeili oni, pak, iskazuju smisao, odnosno titivnost — motorika koja gotovo podtumačenje filozofije odabranih stihova sjeća na barok. iz haikua.

Sanjarsko kretanje Stihovi i glazba Asocijacije na Bacha možda su bile Za skladbu The Hut of the Phantom izraženije u stavku Whyte chrysanteDwelling Božičević je izabrao četi- mus… iz suite The Hut of the Phantom ri Bashôova haikua i uobličio ih u četiri Dwelling, nego u stavku Fluente anistavka u kojima klavir slijedi ideju obli- mato iz skladbe Sotto voce, no očito je

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

Na prošlom je albumu skladatelj Ivan Božičević snimio vlastita djela za orgulje, dok je na ovom okupio svoj klavirski opus

da je skladatelju (koji je ujedno i orguljaš) motorika, koja se može jednostavno čitati i kao motus, draga, bez obzira na to asocira li na barok ili na minimalizam. Božičević je crpio iz baroka i kad je skladao Shaken from a Crane’s Bill, jer mu je u tom djelu skladateljska osnova bila harmonijska progresija u stilu chaconne. Međutim, daleko od baroknih skladbi, kompozicija s jedne strane predstavlja »refleksiju«, kako je skladatelj naziva u podnaslovu, na poeziju Dôgena Kigena, budističkog svećenika, pisca i filozofa iz 13. stoljeća. S druge strane, zvukovnošću melodije koja izrasta iz harmonije (melodija se stvara tako da se samo dodiruje četvrtim i petim prstom desne ruke), asocira na »sanjarsko« kretanje nekih skladbi Claudea Debussyja.

Božičević kao skladatelj daleko nadrasta moguće uzore. U skladbi Summer Grass (čija je inspiracija ponovno Bashô) zadivljuje mogućnost asocijacija koje proistječu iz različitih načina njezina slušanja. Skladba je pisana za klavir i elektroniku, pri čemu elektronika, koliko god neobavezna bila, »treperi« zajedno s glasovirom te funkcionira po-

put »melodije« — jedna od mogućih interpretacija je Klangfarbenmelodie.

Druga (što je moja subjektivna asocijacija) jest potpuno vizualna: tretman elektronike i način na koji se povezuje i funkcionira s klavirskom dionicom podsjeća me na prizor dúge iscrtane na sunčanom nebu po kojem se kreću oblaci. No skladba se može slušati i kao da je apsolutna, bez ikakvih vizualnih dodataka, samo uz prepuštanje zvuku i bojama. Tretman spoja klavira i elektronike podsjeća na dvije strane istog novčića. Međutim, to ne znači da su te dvije strane odvojene — upravo suprotno, to znači da ih Božičević povezuje tako da elektronika proizlazi iz klavirske dionice i obratno (elektronika, napokon, iziskuje tipkanje, baš kao i sviranje klavira). Elektronika je u skladbi Summer Grass širokoga daha, dugih notnih vrijednosti, pa je tretirana i kao boja i kao melodija. Moglo bi se reći da je to posve drugačija elektronika, jer joj klavir daje otmjenost, prirodnost i profinjenost te je čini duboko upletenom u skladbu, tako da se ona doima neodvojivom, unatoč tomu što je naknadno dodana i što se djelo može izvesti i bez nje.

73

Liber tin — novi autorski album svestranog riječkog umjetnika Vedrana Ružića

Alkemičar koji zadovoljštinu pronalazi u procesu otkrivanja Kontrabasist, skladatelj, slikar, skulptor... snimio je novi album nastao iz projekta koji objedinjuje sve te njegove strasti, kao i suvremeni ples

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Piše: Davor Hrvoj

S

vestrani riječki umjetnik: kontrabasist, skladatelj, slikar, skulptor...

Vedran Ružić snimio je novi album, Libertin, nastao iz projekta koji objedinjuje sve te njegove strasti, kao i suvremeni ples. Naime, posljednju se godinu usredotočio na izvedbu serijala slika i skulptura nadahnutih glazbom pod nazivom KonceRtualna umjetnost s namjerom povezivanja glazbeno–vizualnih umjetničkih ostvarenja.

Vedran Ružić

Libertin

Da bi se uopće mogao upustiti u takav posao, morao je ostvariti preduvjete. Diplomirao je 2018. na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer slikarstvo, a prethodno je pohađao Jazz konzervatorij u Klagenfurtu. No ondje je usvojio tek vještine koje mu služe u lakšoj provedbi ideja, a bez njih ne bi bilo umjetnosti. Naravno, važna su i iskustva koja je stjecao sudjelujući kao kontrabasist u različitim jazz i pop projektima i ostvarujući suradnje s uglednim glazbenicima i sastavima. Osim toga, ostvario je više od dvadeset izložbi u galerijama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Prethodnih godina izlagao je seriju koloritnih slika iz kojih su nastale četiri slikovnice, od kojih je Mačak z Voloskega prevedena na njemački jezik. Nedavno je imao dvije poveće izložbe; u Galeriji Krste Hegedušića u Petrinji, na manifestaciji Noć muzeja, prikazao je cjelokupno stvaralaštvo: slike, skulpture, koncert i film Spiritual Market, a u Šibeniku je imao izložbu u Galeriji Sv. Krševan, gdje je izlagao s profesorom Marijanom Pongracom, koji mu je bio mentor na diplomskom radu s temom povezivanja glazbe i slikarstva.

samostalno izdanje

74

Jazz i slikarstvo

Bratska suradnja Na otvorenju se Vedranu pridružio brat Zvjezdan, s kojim je odsvirao vlastite skladbe s prethodnih albuma. U Slavonskom Brodu otvorena je Vedranova izložba skulptura, u sklopu glazbenog festivala, a u kolovozu je izlagao u Galeriji Sv. Trojice u Kastvu. «Oko i uho donose najpreciznije i najkorisnije informacije o svijetu te su model taktilne osjećajnosti«, rekao je Vedran Ružić. Uz to, održava edukativne radionice za djecu pod nazivom «Čaj s umjetnikom«. Osim nagrade Porin za najbolji jazz album (2017.), osvojio je nagradu Status za najboljeg jazz kontrabasista i bas–gitarista (2012.). Zajednica je prepoznala njegov rad pa je dobio vrijedne nagrade: godišnju Nagradu za doprinos kulturi Primorsko–goranske županije (2018.), Nagradu grada Opatije (2018.) te Općine Matulji (2015. i 2018.), kao i posebno priznanje Akademije primijenjenih umjetnosti (2018.).

Drugim diskografskim izdanjem, CD–om Spiritual Market iz 2016., koji je nagrađen Porinom za najbolji jazz album, Vedran Ružić pokazao je da se ne zadovoljava uobičajenim pristupom izdavaštvu te da svoju umjetnost želi stvarati spajanjem glazbe s drugim vidovima umjetnosti. Naime, prema spomenutom glazbenom predlošku, u suradnji s redateljima Irom Tomić i Johnom Kardumom, osmislio je art film koji opisuje put Marka Pola u ulozi imigranta, za koji je koscenarist i u kojem je glumio, a projekt je predstavljao na mnogobrojnim nastupima u kazalištima, art kinima, galerijama, arheološkim lokalitetima te džezističkim i filmskim festivalima. Vedran je i sudjelovao u organizaciji većine tih događaja.

Misterij jazza Na sličan način predstavlja i album Libertin. Vedran Ružić je autor svih skladbi. Snimio ih je uz prijatelje, odlične jazz glazbenike: alt–saksofonista Jaku Kopača, pijanista (koncertni i rhodes klavir) Hrvoja Gallera i bubnjara Adriana Bernobića, naobražene glazbenike, sjajne improvizatore koji znaju slušati i mogu se upuštati u razgovore o raznim temama, ali i koji su spremni zatomiti svoj ego i prednost dati skladbi, ideji, zajedničkom oblikovanju Vedranovih

zamisli. Uz njih je ostvario opuštene i razigrane izvedbe koje se razvijaju logično, kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Naravno, na takav način razmišljanja potaknule su ih osebujne, svježe, lijepe teme koje je osmišljavao tako da ih dramaturški poveže u cjelinu i ispriča priču. Te su intrigantne skladbe oslobođene ustaljenih normi koje donose neki tajanstven ugođaj, odraz su raznih psihičkih stanja, slušatelje mame na višestruko preslušavanje, a od izvođača — glazbenika i plesača — iziskuju dodatni napor u nastojanju da dublje urone u autorov unutarnji svijet. Zapravo, Vedran u svojim Vedran Ružić u ateljeu skladbama istražuje misterij jazza, poput alkemičara koji usa- veliki improvizacijski dio, kao i zajedničvršava tajnu preobrazbe, koju vjerojat- ki rad na koreografiji predstave. Oni su no nikad neće dokučiti, ali zadovoljšti- svi aktivni suvremeni plesači koji rade nu pronalazi u putu, procesu otkriva- u svojim projektima na ‘sto strana’, pa nja. Iako je to tek treći njegov autorski možete zamisliti moju sreću kad sam ih album, djela odaju zrelost skladatelja uspio okupiti za ovaj projekt.« koji iza sebe ima nebrojene projekte.

Znanstveno istraživanje Boje i oblici Kad su pristali na sudjelovanje u sniVedran je sjajan basist koji svoje glaz- manju albuma, glazbenici nisu očebalo tretira na razne načine. Izme- kivali da će, osim sviranja, biti podvrđu ostalog, uspio je postići da njego- gnuti «znanstvenom ispitivanju« koje vo glazbalo pjeva, da po potrebi vodi je Vedran proveo kako bi potvrdio, ali melodijsku liniju. Uz bas–gitaru i skla- i razbuktao svoje maštarije. «Glazbeda. »Često me glazbeni prijatelji pitaju nike ispitujem koje boje i oblike doživgdje su mi klavijature ili gitara na kojima ljavaju za neke akorde i pojedine tonokomponiram, a kad shvate da sve ra- ve«, rekao je. «Mnogo mi je glazbenidim uz bas, začude se, jer znaju koliko ka reklo da nikad nisu to tako gledali. je kompliciranije iz dubokih tonova za- Nedavno sam, na festivalu Jazz Time mišljati sve ostale dionice glazbenika u u Rijeci, zamolio slavnog gitarista Kurta projektu«, rekao je. »No ekipa se stvar- Rosenwinkela da mi odgovori na to pino dala na probama i snimanju i zazvu- tanje. Rekao mi je da ga nikad to nitko čali su odlično. Moram im zahvaliti što nije pitao, ali da može odgovoriti. Objasu tolerirali moje raspise nota iz ateljea, snio mi je kako povezuje sve detaljne ha ha ha. Devet pjesama snimili smo nijanse. Sad u novoj knjizi zapisujem u studiju Lemon production u Zagrebu sve te odgovore. A ima tu još mnogo kod Srđana Sekulovića Skansija, kod glazbenika koji su mogli odgovoriti, ali kojega je to bilo najugodnije snimanje i onih koji nisu, jer naposljetku mnona svijetu. Tako sam u vrijeme sklada- gi će reći: ‘Ali čemu to?’ No znam da nja stvarao u glavi neke fiksirane slike ima smisla. Meni pomaže u životu, čak koje bi se u nekim trenucima trebale i kad je naporno. Zato mi je najsretniji istaknuti, dok su plesači Nastja Štefa- dan onaj u kojem slikam i sviram, a tanić, Karolina Šuša i Marko Kalc imali kvih ima dosta.«

Novi dvostruki album iz autorske edicije Gold Collection Croatia Recordsa

Jutro će promijeniti sve Piše: Višnja Požgaj

S

vestran, darovit, ali skroman i samozatajan glazbenik, Petko Kantardžijev Mlinac, punih 60 godina član Hrvatskog društva skladatelja (od 1959. godine), objavio je dvostruki autorski CD u izdanju Croatia Recordsa iz serije Gold Collection.

Taj ugledni skladatelj, tonski majstor, producent, aranžer i pijanist rođen je 21. listopada 1945. u Sofiji. Djetinjstvo je proveo u Zagrebu, gdje je završio Muzičku školu Pavla Markovca i apsolvirao studij na Elektronskom fakultetu.

U početku je bio klavijaturist u nekoliko zabavnih sastava i korepetitor u zagrebačkom Kazalištu Komedija te se afirmirao kao »najdarovitiji i najvidovitiji tonski majstor« (Dubravko Detoni), glazbeni urednik i producent. Osnovao je diskografsku kuću Suzy i prvi naš višekanalni studio. Kao slobodni umjetnik nastupao je kao pijanist u Hrvatskoj i u inozemstvu. Od 1996. je glazbeni urednik i producent za komornu i simfonijsku glazbu u Glazbenoj proizvodnji

Samozatajni Petko Kantardžijev Mlinac rijetko dopušta fotografiranje, ovdje smo ga »ulovili« na koncertu za 70 godina HDS-a uz kolegu Tomislava Uhlika

HRT–a, a od 1997. deset godina uređuje televizijsku emisiju »Vrijeme je za jazz«. Plodan je skladatelj zabavne i komorne glazbe te aktivan aranžer. Za animirani film Riblje oko Joška Marušića dobio je nagradu za najbolji ton (u Otawi i Helsinkiju). Ostvario je više od pet tisuća trajnih studijskih snimki na Hrvatskome radiju. Glazbeni je producent mnogih nosača zvuka i dobitnik šest nagrada Taktons za najbolje tonske snimke u bivšoj državi Jugoslaviji (od 1979. do 1986.).

Probranih 35 To je kratak presjek bogatog djelovanja Petka Kantardžijeva Mlinca. Treba spomenuti i oko petsto skladbi različitih žanrova, od kojih je sam autor izabrao 35 za ovaj dvostruki CD naslovljen prema najboljoj i najčešće izvođenoj njegovoj skladbi »Jutro će promijeniti sve« na tekst Ivice Krajača. Zahvaljujući odličnoj glazbi i aranžmanu te interpretaciji Indexa i Stjepana Jimmyja Stanića, skladba je praizvedena davne 1968. godine na Festivalu zabavne glazbe u Opatiji (osvojila je treću nagradu). Poslije je nastalo još nekoliko inačica, od

kojih su, uz spomenute dvije verzije, na ovaj album uvrštene još izvedbe Dušana Prelevića uz orkestar Radio–televizije Beograd iz 1982. i Srećka Zubaka, uz sudjelovanje Miroslava Sedaka–Benčića na tenor–saksofonu i kongama, Igora Savina i Julija Njikoša na klavijaturama te Zagrebačkih solista (1985.).

Tematska podjela Prvi CD sadrži šesnaest vokalnih skladbi zabavne glazbe; treba izdvojiti pjesmu »Plavi čuperak« na tekst Antuna Ocvirka, u interpretaciji Žarka Mamule na festivalu zabavne glazbe Zagreb fest 1986. s osvojenom vrlo vrijednom prvom nagradom žirija Hrvatskog društva skladatelja. Uspješne su bile i pjesme napisane za Festival kajkavske popevke u Krapini, poput popevke Kad zvezde svetliju na tekst Antuna Ocvirka u interpretaciji Žarka Mamule (1986.) i Reč domača na tekst Zlatka Crnca u izvedbi Višnje Korbar (1988.).

Drugi CD posvećen je instrumentalnoj, tamburaškoj i duhovnoj glazbi s 19 skladbi snimljenih od 1967. do 2008.

godine. PočiPetko Kantardžijev nje skladbom Mlinaci Iznad zvijezda u izvedbi KvinJutro će teta Boška Pepromijeniti trovića. Slijedi sve nekoliko djela u (dvostruki album) aranžmanima Tomice SimoCroatia Records vića u izvedbi Big banda Radio–televizije Zagreb, proširenog gudačkim ansamblom Zagrebačkih solista pod ravnanjem Miljenka Prohaske. (Istinu sam samo tebi dala, Buđenje, Jura i Bajni Fred). Zabavni orkestar RTV Zagreb s instrumentalnim solistima pod ravnanjem Zlatka Černjula zastupljen je dvjema skladbama (Space Jura i Drage bespotrebne stvari). U skladbi Kao ti solist na gitari je Ante Gelo, a saksofonist Arsen Ereš interpretira kultnu pjesmu Jutro će promijeniti sve.

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Autorski opus Petka Kantardžijeva Mlinca, skladatelja, tonskog majstora, producenta, aranžera i pijanista, obuhvaća zabavnu, duhovnu, tradicijsku i ozbiljnu komornu glazbu

Citati prijatelja Za Gudački kvartet Rucner, Petko je napisao Uzaludnu svirku, a za VIS Delfini obradio je tradicijsku pjesmu Kaleš bre Anđo. Tamburaški orkestar HRT–a sa solistima pod ravnanjem Siniše Leopolda izvodi skladbu Na grobu Matoša (Agrameri), Milost (Tanja Mršić), Schubertovu Podoknicu (Vice Vukov) i Ne dirajte mi ravnicu (Zbor Zvjezdice).

Festival Cro Patria nagradio je Petkove duhovne skladbe Ljubav je nebo, Vjere dostojni i Sve je raj, a taj bogatiji i raznovrsniji CD završava Carmichaelovim evergreenom Stardust u aranžmanu Tomice Simovića, u izvedbi Petka Kantardžijeva Mlinca kao pijanista. Dvostruki CD Petka Kantardžijeva Mlinca lijepo je opremljen fotografijama iz autorove arhive i pohvalnim citatima uglednih prijatelja i suradnika: Tomislava Uhlika, Slobodana Nane Vlašića, Alfija Kabilja, Dubravka Detonija, Ive Josipovića i Siniše Škarice. Autor popratnog teksta Dubravko Majnarić s pravom zaključuje: »Autorski album Petka Kantardžijeva Mlinca iz serije Gold Collection u izdanju Croatia Recordsa vrijedan je prilog čuvanju i promicanju hrvatske zabavne glazbe 20. stoljeća.« 75

Novi album hrvatske pjevačice koja živi u Južnoafričkoj Republici

Hrvatski glazbeni motivi na jazz razglednici iz Johannesburga BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Osim što je na samosvojan način obradila djela autora raznih žanrova, Ziza je za svoj novi album napisala skladbe i tekstove nadahnute slavnim skladateljima jazza i ozbiljne glazbe, ali i krajolicima i baštinom Piše: Davor Hrvoj

N

akon CD–a Silver Moonbeams iz 2015., pjevačica Ziza Muftić, rodom iz Zagreba, koja je karijeru ostvarila u Južnoafričkoj Republici, gdje živi i djeluje od 1991., snimila je svoj drugi album.

Zašto su trebale proći četiri godine do novog istupa u javnosti? Odgovor je Ziza jednostavan. NaiShining Hour me, Ziza je od onih glazbenika kojima vlastito izdanje nije važna kvantiteta, nego kvaliteta, koji neće snimati pod svaku cijenu,

Zagrepčanka Ziza Muftić od 1991. živi i djeluje u Južnoafričkoj Republici

76

koji se ne žele ponavljati, koji će pričekati valjani razlog za predstavljanje novoga glazbenog materijala. Razlog su njezine nove skladbe, ali i novi pristup obradama djela, ne samo jazz autora, čime iskazuje šarolikost interesa, strast prema istraživanju i široku glazbenu naobrazbu, nego i sklonost prema posve određenoj glazbenoj estetici.

Trolist nadahnuća Naime, njezin glazbeni interes kreće se između triju utjecaja koja uspješno objedinjuje: američkog jazza, južnoameričke i istočnoeuropske tradicijske glazbe. Osim vlastitih: The Colour of My Heart, koja se djelomično referira na pijanista Theloniousa Monka, Unfinished Story, nadahnute kasnoromantičnom skladbom Apres un reve Gabriela Fa-

urea i Blue, koju je napisala pod utjecajem glazbe Pata Methenyja, na CD je uvrstila osebujne obrade skladbi autora raznih žanrova: Norwegian Wood Johna Lennona i Paula McCartneyja, Got a Match? Chicka Coreae koju je stopila s Chega de Saudade Antonija Carlosa Jobima te Love Is the Drug Briana Ferryja i njegova sastava Roxy Music.

Ziza je uvijek posebnu pažnju poklanjala jeziku, njegovoj ljepoti i posebnosti raznih narječja. Između ostalog, proučavala je jezike afričkih naroda. Zato joj je važno da svoje glazbene zamisli potkrijepi i tekstovima. Za dvije skladbe što ih je uvrstila na ovaj album: Homeboyz (Threads Of Thoughts) slavnog južnoafričkog pijanista i saksofonista Bhekija Mselekua i Kwela/Gontsana (Milena) člana njezina sastava Sydneyja Mnisija, sama je napisala tekstove.

Bosanska flauta Jednu, Bosnian Flute Jam, napisali su svi članovi njezina sastava: spomenuti tenor–saksofonist i flautist Sydney Mnisi, pijanist Roland Moses, bas–gitarist Peter Sklar te bubnjar i udaraljkaš Peter Auret. Njezini dugogodišnji suradnici Moses i Auret sudjelovali su i u snimanju prethodnog CD–a. Posebice je dojmljiva izvedba skladbe Kwela/Gontsana (Milena) koju pjeva na hrvatskom jeziku. Radi se o tekstu koji odaje počast Hrvatskoj u kojoj je rođena, ali i Bosni, odakle potječu njezini roditelji; nadahnut je ljepotom i čarolijom srednjovjekovne tvrđave Vranduk u Bosni (koja je bila kraljevski grad), prekrasnim planinama koje ju okružuju i mještanima koji žive jednostavnim životom.

Novi album chuijevaca ima futuristički naslov — »Iz kapetanovog dnevnika«

Vanna objavila album nakon devet godina diskografske stanke

Dobar pop i klupski jazz s rokerskim prizvukom u grooveu

Uspješni ulazak u autorske vode

Toni Starešinić, Vojkan Jocić, Konrad Lovrenčić i Ivan Levačić iskoristili su smjernice zvuka osvježenog nedavnom suradnjom s Jazz orkestrom HRT–a

Na novom uratku potpisuje gotovo osam pjesama, i to one ponajbolje, koje nose album, daju mu prepoznatljivost, te atmosferom i emocionalnim nabojem stoje uz bok nekim pjesmama koje su za nju pisali autori poput Dine Šarana i Ante Pecotića

znatijoj ulozi nedavno preminulog Rutgera Hauera, onoj replikanta iz filma Blade Runner. Sličnu ulogu preuzima a capperijelomna vijest za sve lla dionica distorzirane električne bas– ljubitelje zagrebačkog gitare u skladbi Sila mi je koja koketira s kvarteta Chui je i ta da punkom i metalom, već samim tim što se se na petom albumu, potpuri električnih orgulja pojavljuje tek na koji ima futuristički na- improvizaciji benda na korusu. Noirovski slov Iz kapetanovog je potpis još uvijek tu. Skladba Arzachov dnevnika, decentno zaokruženom vizu- let grana se u dva stavka; prvi je prilično slobodan, sa saksoalnom retro–elegancijom fonom na delayu u kovideasta Dalibora Barića, Chui jem gostuje duo Druyd vraćaju zvuku koji su pos world–music scene; stavili s Third Sun from Iz slušatelji mp3–formata the Stone. Dakle, organkapetanovog vjerojatno će ostati zakiski electro–jazz ovaj put nuti za dobar dio vibradnevnika još se više negoli na pretcija Dubravka Lapainea hodnim albumima otvorio Dancing Bear na didžeriduu i gitarista izravnim asocijacijama na Ivana Uravića. U drusimfonijski i progresivni gom stavku pak, nakon rock u duhu sijaset suvresaksofonističkog spamenih sastava, a njegovi ringa s bendom, izračlanovi Toni Starešinić, nja vibrafon, a zlobnici Vojkan Jocić, Konrad bi mogli reći da se StaLovrenčić i Ivan Levačić rešinić pod kompozicije iskoristili su smjernice ‘pot–pisao’ i doslovno, zvuka osvježenog nebudući da svira manje davnom suradnjom s nego što smo od njega Jazz orkestrom HRT–a. navikli.

Stoga i ne iznenađuje što su »lisci« koji prate sve što se događa u U ambijentalnu kompoziciju Hermetična mizansceni pozvali bend da sredinom ligaraža koja priziva skandinavski fusion stopada izvede filmsku glazbu uz klasik zvuk, upleo se i jazz gitarist Zoran MajBERLIN: Simfonija velegrada na zagrestorović, skriven iza pseudonima Z Maj, bačkom otvorenju Berlinala na Tuškancu. netipičnim potpisom za svoj opus, dok se u naslovnu pjesmu uklopio cijeli ManTemelji albuma groove, Željka Veverec, Leo Beslać i Silvio Bočić, djelo je to dvostrukog kvarteUvodnu su skladbu Eternautova tema za- ta. Pjesmu Pogledaj snimili su s Borisom paprili suvremeni klasičari — Ink Experi- Štokom; već je izišla na pjevačevu albument, duet udaraljkaša Ivane Kuljerić Bi- mu prošle godine, dok je ovdje osvanulić i Nikole Krbanjevića, uprostorivši zvuk la kao bonus track. OK, što reći kao zaionako potreban bendu koji je pravi pri- ključak albumu benda koji je dokazao da mjer umjetničke vizije, što se referira na ima svoju publiku, a u kontekstu domaće žanrovsku dinamiku sedme i devete um- scene pokazao da može diktirati i njezin jetnosti — filmova i stripa. Album zatvara obzor. Svakako je sad jasnije da su Toni riječki DJ Andrea Ljekaj s remiksom Jo- Starešinić na klavijaturama i Vojkan Jocić sipe Lisac Tebi putujem, uratkom s Chui na saksofonu svoj zvuk izgradili po uzokoji je već proglašen najboljom skladbom ru na melodične improvizacije kojima je prošle godine na dodjeli nagrada Amba- Jan Garbarek nastojao utabati europski sador. Zapravo su na svojim žanrovskim zvuk. Viziju utopijskog društvenog uređetraženjima chuijevci izbacili album koji je nja za koju je klupska kultura najpribližniodvagao dobar pop, koliko i klupski jazz ja varijabla pomogao im je uobličiti kvars rokerskim prizvukom u grooveu. A kako tet Donnyja McCaslina, a Lisičino i Štokoto zvuči kad se spustimo u temelje albu- vo gostovanje natuknut će i ambicioznost ma? Saksofonsko tuljenje cjelinkama u benda koji je iz Bowiejeve Blackstar bio uvodnoj skladbi uobličuje prokišnjavaju- kadar prepoznati hrvatsko ovdje i sada, ći metropolski nokturno, to je noir zadah apokaliptičnu viziju Bandić–grada. koji možemo čitati i kao hommage najpo-

donose ljubavnu baladu u kojoj unatoč velikim riječima i raskošnim orkestracijama ne klize u neukusni patos. vana Vrdoljak Vanna dugo Pecotićeva ‘laganica’ Gdje počinje nije imala album poput Izmi- kraj ostaje pomalo u sjeni Vannina ješanih boja: efektno i suvre- autorskog angažmana, no sljedeća meno produciranu kolekciju pjesma zasigurno je ‘zicer’ za plepjesama koje se, premda sne podije. Tako plesnu i zaraznu pokrivaju cijeli spektar pop– pjesmu Vanna nije imala još od hita žanrova, dopunjuju u konzistentnu Daj mi jedan dobar razlog. U tebi ima ET–jev beat, Vannino glazbenu priču. drsko samopouzdaJednako dobra vijest Vanna nje u tekstu i vokalu od one da se Vanna i aranžman skrojen Izmiješane vratila u formu jest i po mjeri. činjenica da je riječ boje Loš trenutak je još o albumu na kojemu Croatia Records jedna klavirska pjedo sada najveći broj sma u kojoj pjevačipjesama potpisuje ca priča priču o neskao autorica teksta pokoju i tragovima i glazbe. Na novom prošle ljubavi, sa albumu izdanom zrncima fino dozirau srpnju ove godine ironije. Kad smo ne pjevačica sama se voljeli ponovno potpisuje gotovo nas vraća na plesni osam pjesama, i podij, a vrlo lijepa to one ponajbolje, balada, autora Aljokoje nose album, še Šerića, Danas daju mu prepoznattebe slavim, podsjeljivost, te atmosfeća na neke od najrom i emocionalnim boljih ‘laganica’ koje nabojem stoje uz je za Vannu svojebok nekim pjesmavremeno pisao Sarajlija Dino Šaran. ma koje su za nju godinama pisali To je pjesma u kojoj Šerić stihovno cijenjeni autori poput Dine Šarana i komprimira nježnost i odlučnost, na Ante Pecotića. pijedestal stavljajući žensku snagu.

Album otvara sjajna i nostalgijom Jedina pjesma koja se može činiti prokrvljena, naslovna pjesma Izmi- filerom je Lopov, bez koje album ne ješane boje, balada koja evocira bo- bi nimalo izgubio na uvjerljivosti. To gatu tradiciju hrvatske šansone, u gore što najlošija karika Izmiješanih decentnom džezerskom aranžma- boja na red dolazi nakon dojmljive nu Ante Gele. U pitanju je jedna od Vannine Probaj, još jedne iskustvene onih pjesama koja će ostati svježom pjesme u kojoj žena bodri muškarca, i godinama nakon izdavanja. Jer iako a ne obratno. Album maestralno zaVanna u njoj lirički zahvaća u fikcio- ključuje Podravina moja spi: dojmljiv nalni svijet jedne ljubavne veze, bez Vannin autorski naklon njezinu popretenzija izražene autobiografično- dravskom zavičaju, otpjevana na disti, način na koji vokalno iznosi stiho- jalektu, aranžirana s mnogo ukusa i poštovanja prema tradicijskoj glazbi ve potvrđuje kako je trenutačno najkraja iz kojega je potekla. uvjerljivija pjevačica hrvatskoga popa koja vješto miješa boje bolje glazbe- Vanna je uzela stvar u svoje ruke i na ne prošlosti s novovremenim glaz- novom albumu izmiješala svoje najbenim tokovima. Slijedi dopadljiva bolje sastojke: strast prema glazbi i suradnja sa Zsa Zsom u Tragom tvo- pjevanju, svoje različite glazbene injih tragova, zanimljiva pjesma poma- karnacije te iskustva glazbenice koja lo nespretno pozicionirana na grani- nakon gotovo trideset godina kaci popa i klupskog zvuka. U pjesmi rijere na glazbenoj sceni napokon Najbolji ljudi ponovno Vanna i Gelo uspješno ulazi u prostor autorstva.

P

Piše: Antonela Marušić

I

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Piše: Vid Jeraj

77

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Mirna Škrgatić — intervju u povodu objave albuma prvijenca Snovi

Volim kad pjesma iziđe iz mene u jednom dahu

Ira&John

Na albumu Snovi predstavlja se s 12 autorskih pjesama. Ponekad joj se čini da je zapela u glazbenom razdoblju šezdesetih i sedamdesetih, a u svijet glazbe ju je još u djetinjstvu uveo njezin otac Marin Škrgatić, također glazbenik

78

R

iječka kantautorica Mirna Škrgatić objavila je svoj prvi album Snovi.

Na prvijencu je radila dvije godine, a nazvala ga je tako jer, kaže, album označava početak realizacije njezinih snova, odnosno želje da se bavi i izražava glazbom. Mirna je u glazbi cijeli život: pjevala je u dječjim zborovima, imala svoj bend, pjevala u Putokazima i raznim glazbenim sastavima te bila prateći vokal u bendu Quassar. A sad je došlo vrijeme i za prvi solo album.

M

irna je u glazbi cijeli život: pjevala je u dječjim zborovima, imala svoj bend, pjevala u Putokazima i raznim glazbenim sastavima te bila prateći vokal u bendu Quassar. Došlo je vrijeme za prvi solo album

Pišeš pjesme još od djetinjstva, koliko si ih dosad napisala?

Je li bilo teško odabrati pjesme za prvi album? Kako si ih birala?

Noćne pjesme

spješno. Pokazao mi je čaroliju skladanja i time me uveo u svijet mašte i kreiranja vlastite glazbe. Najbolji savjet koji sam čula od oca je da pretvorim ljutnju i agresivnu energiju u kreativnu i konstruktivnu, te pokušam stvoriti nešto vrijedno što ostaje.

Zapela u prošlosti

S kim si surađivala na albumu?

Sve pjesme je aranžirao Mark Mrakovčić, osim Mijenja me za koju aranžman potpisuje Darko Terlević. Zima (Cubies) osmislila je solo na orguljama za pjesmu Nestvaran, a Ira i John su likovno oblikovali naslovnicu i knjižicu albuma.

Mirna Škrgatić

Snovi Menart

Koje instrumente sviraš?

Sviram klavir, voljela bih naučiti gitaru, a imam doma i teremin koji čeka razdoblje u kojem ću imati vremena da mu se posvetim.

Ima li neki dio dana ili godine kad ti je najlakše raditi nove pjesme? Kako je izgledao proces na nekoj od pjesama s novog albuma?

Moje pjesme najčešće nastaju u gluho doba noći i sve sam ih napisala uz klavir. Obično najprije nastane melodija, zatim tekst. Volim kad pjesma iziđe iz mene u jednom dahu; to je obično produkt neke snažne emocije koja me u tom trenutku obuzme.

Vizualno je bitno Veliku pozornost pridaješ svojim videospotovima?

Da, smatram da su spotovi izuzetno važni u prenošenju priče i poruke koju nosi pjesma. Mi ljudi smo vizualna bića i često nam je lakše shvatiti neke poruke tek kad ih vidimo, premda smo ih prije čuli. Danas glazbenik mora biti sveobuhvatni multimedijski umjetnik, da bi adekvatno mogao prezentirati sebe i svoje stvaralaštvo. Vizualni identitet je vrlo važan, pogotovo u današnje vrijeme, a Ira i John su vrlo uspješno i maštovito prenijeli priče mojih pjesama spotovima i fotografijama.

Glazbom si se počela baviti zahvaljujući svojem ocu, Marinu Škrgatiću, pjevaču, skladatelju i tekstopiscu.

Na koji način te uveo u svijet glazbe, čega se uvijek rado sjećaš?

Kad sam bila mala, zajedno smo pjevali uz pratnju gitare, koju me pokušavao naučiti, nažalost neu-

Lirika prožeta dubinom koja ima veliku težinu Tibor je još u Silenteu nametnuo svoj karakteristični glazbeni izraz koji je u samostalnom projektu samo oslobodio svih okova Piše: Ivana Lulić

Ne znam točan broj, otprilike 40–50.

Sve je išlo prirodnim putem. Kako su nastajale, tako sam ih snimala. Kad se skupilo dovoljno snimljenih pjesama, odlučila sam ih povezati u cjelinu.

Solistički album vođe Silentea — Tibora Karamehmedovića

Roditelji su ti puštali Beatlese, Stonese, Floyde, Zeppeline... na koji su način ti bendovi utjecali na tvoju glazbu?

Ti uzori su vrlo snažni, što se može i čuti u mojim pjesmama, ali nikad nisam imala namjeru stvarati sličnu glazbu. Mislim da se sve odigralo na podsvjesnoj razini. Često nisam bila ni svjesna toga, sve dok mi netko ne bi rekao da ga neki dio pjesme podsjeća na neki od tih bendova. No to je nekako i logično, to su glazbene reference, a na meni je da stvorim nešto posve novo, obogaćena tim utjecajima. Što danas rado slušaš?

Ponekad mi se čini da sam zapela u glazbenom razdoblju šezdesetih i sedamdesetih. I dalje uglavnom slušam sve spomenute bendove. Od danas aktualnih autora i izvođača volim slušati Jacka Whitea, Black Keys, Muse, Dorothy, a zanimljiva mi je i St. Vincent.

Na koje prepreke nailaziš kao mlada kantautorica i koja odricanja zahtijeva tvoj posao?

Moram priznati da je moj rad do sada lijepo medijski popraćen, ali sam isto tako doživjela mnoga odbijanja jer još uvijek nisam dovoljno poznata, prema kriterijima nekih. Žao mi je što neki mediji ne žele dati mladim izvođačima i autorima priliku za predstavljanje vlastite glazbe, jer bi možda bili zamijećeni i postali poznati upravo kad bi im se pružila ta prilika, no ja vjerujem da će upornost i rad zasigurno dati i prave rezultate. Moj posao zahtijeva mnoga odricanja i ne mogu reći da je lako, jer velik dio posla odrađujem sama i snosim potpunu odgovornost, ali u tome je dio čari što sam se uopće i odlučila na solo karijeru. Vjerojatno bih neke stvari lakše rješavala uz potporu stalnog benda, ali sve ima svoje prednosti i mane, a meni je trenutno draže u svom autorskom radu imati potpunu slobodu i kontrolu svog rada bez kompromisa.

D

ubrovački kantautor Tibor Karamehmedović ima podosta iskustva u pisanju pjesama. Dok su jedni likovali kad se grupa Silente raspala, drugi su s nepovjerenjem dočekali vijest o sudbini jednog pravog glazbenog uragana koji je u kratkom vremenu poharao našu scenu. »U srpnju 2016. izlazim iz Silentea za koji sam, s bratom Insanom, pisao i radio od svoje trinaeste godine. Imao sam osjećaj da se, kao što jedan stari engleski izraz kaže: Izlažemo neprijatelju i na kopnu i na moru«, izjavio je Tibor u intervjuu u povodu objave njegova solističkog albuma I na kopnu i na moru.

Tibor Vokalne igre

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Piše: Željkica Makanec

I na kopnu i

Silente je oživljen trećim studijskim na moru albumom Malo magle, malo mjesečine, a Tibor je tražio svoje mjeLAA sto pišući i snimajući album na kojem će pokazati svoje talente i na području aranžiranja i sviranja što većeg broja instrumenata. U 17 autorskih pjesama taj pomalo cinični glazbenik u svojim vokalnim igrama primjenjuje pomalo sirovu estetiku (»rasparani stomak«, »mrtvac kao ti«, »jede mi želudac«, »ljudi si čupaju zvijezde kao zube«, »na koži bodlje okrenute prema unutra da nikog ne ogrebe, šikne mlaz vrele krvi, riga rana ljuta u svoju dušu, u sebe«, »čovjek je čovjeku svinja«,…), usporedbe koje nismo navikli slušati u glazbi. To je sasvim u redu, dapače, vrlo je poželjno, jer Tibor se ne trudi da se svidi publici. Možda mu je zato i bio potreban solistički projekt jer dobivamo iskren uvid u njegovu nutrinu.

Duboka lirika

On se nije prepustio molskim akordima nakon završetka veze, raspada dotad poznatog života; naprotiv, iz njegovih pjesama suklja gnjev i bez ikakva suzdržavanja obračunava se sa svima koji su mu na pladnju servirali razočaranje. Možda su mu tekstovi pretjerano zamršeni za slušanje na radiopostajama, ali njegova je lirika prožeta dubinom; može stajati zasebno i imati veliku težinu. Tibor je još u Silenteu nametnuo svoj karakteristični glazbeni izraz koji je u samostalnom projektu samo oslobodio svih okova. Laički rečeno, njegova instrumentalno– vokalna poetika još je uvijek najveći adut i, kako je sam napisao u pjesmi s kojom album dijeli naziv, izlaže se naporima i na kopnu i na moru. Nemojte ni pokušati uspoređivati Silente s ovim projektom.

79

White On White (alias Mario Rogić)

White On White

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Dallas Records

Očito zadovoljan slobodom koju je napokon dobio stvarajući svoje autorske pjesme, Marko Rogić, glazbenik, odvjetnik i model koji stoji iza imena White On White, ove je godine objavio istoimeni album. S Darkom Terlevićem na svojoj strani, zvučna slika njegovih pjesama postala je podosta jasnija. Album je najbolje smatrati zanimljivim fotografskim albumom intrigantnih pjesama, svojevrsni zastoj u vremenu koji Rogiću nudi dovoljno vremena da odluči što dalje. U svojim pjesmama primjenjuje svu snagu čarobnih harmonija, a postojani ritmovi ograničeni su dojmljivim i nesavršenim izgovorom engleskog jezika koji svemu daje sanjivu i tamnu notu.

To meditativno raspoloženje ostaje dosljedno od pjesme do pjesme pa, ako se potpuno ne usredotočite na slušanje, postoji mogućnost da album doživite uniformirano. Iako sav materijal nije sjajan, ima dosta istaknutih dijelova. Elementi njegova pametnog folk–popa čine album i složenim i iznenađujuće dostupnim. To je posebno vidljivo na sjajnoj Mirage koja otvara album ili, primjerice, Miki’s song.

Još jedna od pjesama koju bih voljela istaknuti jest Grey Hair, pjesma koju je Rogić vjerojatno napisao kao oproštaj od svojega oca kojemu je posvećen cijeli album. Na prvijencu Rogić provodi svoje autorske zamisli stvarajući evokativne zvučne zapise kojima vodi na neki enigmatičniji i senzualniji put, zastupajući pritom školu suvremenog američkog folka. (Ivana Lulić)

Urban & 4 & Zagrebačka filharmonija

Live at Lisinski Croatia Records

80

Damir Urban jedan je od rijetkih izvođača na našoj sceni koji ima tu vještinu uvijek se i nanovo izmišljati a da ta preobrazba uvijek djeluje posve prirodno i zanimljivo. Suradnja sa Zagrebačkom filharmonijom samo je još jedan primjer kojim je Urban proširio svoje vidike i pokušao nešto novo, ali to nije prvi put da surađuje s klasičarima. Kad su 2CELLOS postigli svjetski uspjeh, Urban je 2011. s violončelistom Stjepanom Hauserom snimio Porinom nagrađen album najbolje alternativne glazbe. Ponekad su diverzije trijumfirale, povremeno su bile nedovoljno uspješne, ali svaki korak koji je poduzeo u karijeri bio je presudan u njegovoj evoluciji. Live at Lisinski nije revolucionar-

no dostignuće, ali je zanimljiv album koji je nastao nakon uspješnog eksperimenta kad su Urban i njegova Četvorka s Filharmonijom održali zajednički koncert u Lisinskom 4. srpnja 2018. godine. Sve što su mu zamjerali na albumu s Hauserom, Urban je popravio na novom izdanju sa Zagrebačkom filharmonijom. Njegove vokalne izvedbe prepune su osjećaja, dok Filharmonija nije samo u funkciji pratnje. Ante Gelo svojim je posebno prilagođenim aranžmanima stvorio kinematografski soundtrack pjesmama koje su poznatu glazbu pojačavale gudačkim dijelovima, puhačkim vrhuncima i maestralnim udaraljkaškim završecima. Pod ravnanjem dirigenta Krešimira Batinića, neke od najtežih i najpoznatijih Urbanovih uspješnica dobile su posve novu umjetničku razinu (Odlučio sam da te volim, Black Tattoo, Moja voda…).

Pjesma Kuća sjećanja jedna je od novih, kojima je Urban najavio rad na predstojećem albumu, stoga mi je drago što je i nju odlučio uvrstiti na ovo izdanje. Sudeći prema singlovima koje je objavio u posljednje vrijeme, Urban nesumnjivo proživljava novi vrhunac svojega stvaralaštva. Uz takve izvođače nijedan refren ne može pasti u vodu. (Ivana Lulić)

Stanislav Kovačić

Punk Cabaret Universal Music Hrvatske

Jedan od posljednjih izdanja Universal Music Hrvatske novi je i izazovan projekt svestranog Stanislava Kovačića. Riječ je o Punk Cabaretu, albumu na kojem je Kovačić okupio mnoga zvučna imena hrvatske i regionalne glumačke i glazbene scene. Dječačka vedrina, uživanje u životu bez ikakvih društvenih ograničenja i umjetnički zanos, iznjedrili su deset autorskih i žanrovski posve različitih pjesama. Punk, kao društveni pokret odupiranja normama, Kovačić koristi kao polazišnu točku u svojem viđenju odupiranja umjetnosti i kulture sadašnjim glazbenim trendovima pri kojima se prava vrijednost glazbe umanjuje. Njegovo dugogodišnje iskustvo u procesima stvaranja raznih kazališnih predstava, radiodrama i filmova te sviranja na ulicama mnogih gradova, Kovačić je objedinio stvorivši mješavinu pomalo mjuzikalskih brojeva u njihovu rudimentarnom obliku. Sve su asocijacije povezane nekom vrstom glazbene igre koja doista ostavlja dojam vrlo izazovnog materijala za opetovano slušanje. Uz Marijana Bana, Edu Maajku, Ervina Baučića i Tompu iz Kawasaki 3P–a, u novim ulogama pjevača pojavili su se i sjajno snašli glumci: Tarik Filipović, Frano Mašković, Nataša Janjić, Krešimir Mikić, Bojan Navojec, Rene Bitorajac…, ali i oni kojima je mikrofon odavno poznat: Lucija Šerbedžija, Tara Thaller, Iva Visković… Nema smisla navoditi imena svih suradnika jer ih je tridesetak, no ta činjenica pokazuje koliko je projekt bio ambiciozan. Produkciju izdanja potpisuju Stanislav

Kovačić i Ante Prgin Surka, a s albuma su već predstavljeni singlovi Ferma Dobre i Je l’ se tebi sviđa. S obzirom na to da je posrijedi album koji u cijelosti nosi poruku pozitivizma, nadam se da će on biti i šire prepoznat.

(Ivana Lulić) Orvel

DIV Croatia Records

Croatia Records objavio je drugi studijski album zagrebačkog indie–rock sastava Orvel. DIV se sastoji od deset pjesama neupitne kvalitete. Već se na uvodnoj, naslovnoj pjesmi osjeća kako su dečki iz Orvela uhvatili kreativni zamah, izišli iz prostora nesigurnosti i svojih unutarnjih transformacija i iznjedrili album vrlo visoke kvalitete. Jasan je retro utjecaj new wavea i osjeti se da su predani svojim idealima, ali album i dalje zvuči moderno, kao pravi suvremeni synth pop. Fantastična Nula i jedan sa svojim plesnim ritmom neupitne je radiofoničnosti i možda najbolja pjesma na albumu, ali su ostali midtempo rock zapisi prepuni sofisticiranog zvuka sa složenijim aranžmanima.

Ipak, njihov pjesnički senzibilitet možemo nazivati umjetničkim, ali ne i naročito vještim.

Orvel je predan svojim idealima i slogovanju, ali ne bi bilo loše monotonost razbiti ponekom složenijom melodijskom linijom. Produkcija je lijepa i mračna, prepuna žica i tipki, dok Ilićev glas, lišen svake emocije, pjesmama daje prepoznatljiv puls. Orvel je definitivno usavršio svoj zvuk ako ga uspoređujemo s debitantskim izdanjem Dani, ali poznavajući hrvatski radijski eter, taj će bend ostati enigma široj javnosti. Nikako ne treba izostaviti informaciju da je svoj doprinos produkcijskim dužnostima dao Hrvoje Prskalo koji polako sve više i kvalitetnije širi svoj opseg djelovanja. Nadam se da će Marko Jankek, Igor Ilić, Ivo Matić, Karlo Uchytil i Petar Novak imati dovoljno strpljenja izgurati svoju priču do kraja i da će se još poneki glazbeni entuzijast ipak uloviti na te glazbene brojeve. Album DIV zaslužuje vaše strpljenje. (Ivana Lulić)

Razgovor — Luka Šipetić u povodu objavljivanja novih albuma

Ispod kože

Tarot Funk je instrumentalni world pop–album kakav bih volio poslušati, ali ga nisam mogao naći pa sam ga snimio

Aquarius Records

Najavnim singlovima Ispod kože, Kao mi, Tišina, Dodiri, Ove misli s Yayom, Pogledaj s grupom Chui i Baby, Baby, obradom Idola, Boris Štok dao je naslutiti što nas očekuje na njegovu solističkom prvijencu Ispod kože u izdanju Aquarius Recordsa. Tom će izvođaču mnogi osporavati glazbeni uspjeh zbog (pre)velike vokalne sličnosti s nekim drugim veličinama na sceni, ali unatoč tome nikako mu se ne može osporiti razina kvalitete koju održava objavom svake nove pjesme. Nastavljajući na EP Puls, Štok nastavlja istraživati svoje tamne dubine. Cjelokupni je album zvučno dopadljiv, ali ne nudi svježu perspektivu, kao da se nije previše odmaknuo od rada u grupi Quasarr. Izostao je eksperimentalni spin koji bi glazbeno barem malo proširio predvidivi tijek pjesama. Lijepi se moment događa u pjesmi Jeka, kad se elektro pozadina naglo prekida akustičnim gitarama koje vode do novog zadivljujućeg efekta. To je dodavanje posve nove dimenzije naizgled običnoj pjesmi. Dodiri obiluju sofisticiranim zvučnim dizajnom koji razbija anksioznu atmosferu pojačanu teškim basovima i električnim gitarama na ostatku albuma. Unatoč tome, album zvuči uravnoteženo i nose ga melankolija, turobne zvučne slike te Štokov ekspresivni, duboki vokal. Bilo je posve suvišno na album uključivati obrade Idola Baby, Baby i Voli me još ovu noć Denis & Denis, koja postaje preopterećujuća za slušanje ako je usporedimo s originalom.

Njegovo novo glazbeno putovanje završava pjesmom Pogledaj, suradnjom s grupom Chui, koja ostavlja uzbudljiv i elegičan dojam nakon preslušavanja albuma, nadu da će Štok ubuduće malo više glazbeno riskirati. Rizik se uglavnom isplati. Kad bih album opisala u samo tri riječi, bile bi to: ezoteričan, tmuran i plesan. (Ivana Lulić)

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Boris Štok

Osim samostalnog albuma nadahnutog psihodeličnim rockom iz Turske sedamdesetih godina, nedavno je objavio i album s grupom pastele Razgovarao: Vid Jeraj

I

zjaviti da je pulski glazbenik Luka Šipetić iznenađenje sezone bilo bi korektno, budući da je osim albuma Tarot Funk nadahnutog psihodeličnim rockom iz Turske 1970–ih (koji je u cijelosti snimio sam), nedavno plasirao i album s grupom pastele.

Dok smo žanrovske utjecaje s prvog albuma još i čuli od nekih autora s područja psihodeličnog rocka i world musica, potonji je izrazu ‘eksperimentalno’ na domaćoj sceni dao potpuno novu dimenziju. A to ‘potpuno novu dimenziju’ nikako nije fraza zalutala iz sportske rubrike dnevnog lista u kulturnu.

Paradigma generacije

U živoj verziji tarotičnog projekta od četvero članova, odnosno bendu koji se zove doslovno nemanja, a po značenju je najbliži glagolskoj imenici — pojavljuje se i sveprisutni Leo Beslać na klavijaturama te ini uobičajeni »sumnjivci« zagrebačke scene. Na albumu The Shape of Lounge to Come koji supotpisuje s Lukom Ćapetom iz Mimike i Žive vode te Jerkom Jurinom iz Šumova protiv valova, slušatelj je u sasvim novoj situaciji, jer neki od repera i referentnih točaka iz poslovičnih alternativnih žanrova tu više ne vrijede. Kao i u slučaju nekih autora i autorica o kojima smo pisali, posrijedi je nova paradigma jedne generacije koja ima svoje kriterije i očito zna kako ih postići.

A budući da je Šipetić napravio svoje prve autorske korake dovoljno rano da na njih već i zaboravimo, sjetimo se da je on jedan od autora s kompilacije »Bistro na rubu šume«. Isto tako, surađuje s Dinom Santalezom iz Pridjeva, a obojicu su na svoj prvijenac pozvali iz grupe Valentino Bošković, što tek nije mala stvar. Da čujemo što će reći autor koji imena svojih bendova piše malim početnim slovom.

P

rva klica ideje albuma uvijek nastaje kad ne mogu naći nešto što želim poslušati. Tad počinjem razmišljati i pisati.

Odakle ti uopće u muzici? Imaju li veze s tim roditelji ili škola? Znamo da si odrastao u Puli, gdje živiš i danas.

Moj otac se bavio glazbom. Imao je bendove, uletavao kad je trebalo nekim hrvatskim pop–bendovima, čak je neko vrijeme svirao i s Gypsy Kingsima, tako da su moje najranije uspomene vezane uz oca kako svira, razne koncerte i probe. I kad sam bio klinac, s djedom bih u njegovoj radionici znao lupati po raznim zvečkama i balalajkama koje je imao, to je bilo jako zabavno. Za glazbenu nisam nikad bio zainteresiran, nekako mi je to izgledalo dosadno. Kad sam izrazio želju da počnem svirati, otac mi je pokazao prve akorde i pustio me da se snalazim kako znam.

Za NLV sam znao da postoje, ali ih nisam nikad doživio, odnosno slušao uživo. Znam da je to kratica za vaša imena: Nikol, Luka i Vedran, a naslućujem da ste »kilometražu skupljali« po Italiji ili Sloveniji?

Tvoj gubitak, stari, bili smo odlični! Svirali smo puno po regiji, kao i Italiji, Austriji, Sloveniji, Mađarskoj… Trenutačno smo na pauzi, možda se vratimo,

a možda i ne, tko zna? S Nikol i Vedranom se znam iz djetinjstva; svirali smo zajedno još kad smo bili klinci, tako da se spontano okupimo i odsviramo koncert za gušt, kao ovoga ljeta u Puli…

Napokon sam shvatio –— tvoji prethodnici bili bi Šumski i Vještice?

Ili Haustor? Šumski su bili aktivni kad sam bio premlad da bih pratio zagrebački underground, a Vještice su mi opet bile neki prežvakani ostatak novog vala — pa ih nisam previše doživljavao…

Tako da ili počneš brijat’ ili radiš po nekom kalupu. Haustor, Šumski, Porto — sve je to super, ali ljudi u Istri ne mogu se poistovjetiti s tim, to je baš zagrebačka »spika«.

Tek sad kad je Porto drugi objavljen — nekako se ispostavilo da su Šumski izrasli iz Haustora.

To sam naučio u Zagrebu, dok sam studirao, da je jaka — splitska klika, kao i slavonska klika, dok se Istrani 81

samo stope s onima kamo dođu. Mislim da tako nekako biva i u glazbi. Preuzimamo i radimo svoje, valjda. Nekako me, budući da sam odrastao u Puli, koja je slijepo crijevo izdvojenog poluotoka, formira lokalni univerzum. Istrani su dobri kameleoni.

S Pulom sam bio više »na frekvi« u Art & Music i Prvomajskom jurišu nego na Dimensions... Iako, naravno, volim i tu scenu. Osjeti li se uopće trag tih festivala na sceni Pule i Pazina?

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Osjetan je trag Outlooka i Dimensionsa više negoli Art & Musica. To je ipak veća produkcija i u skladu s nekim novim vremenom. Art & Music je svojevremeno imao velik utjecaj, ali na novu mladež koja je sad u srednjim dvadesetima, Outlook i Dimensions pružili su formativno iskustvo koje je krojilo njihov glazbeni put i ukus. Trenutačno u Puli ima više mladih koji se bave DJ– ingom i house ili trap glazbom. Mi s, nazovi to, ‘scene’, koji sviramo i snimamo albume, tj. imamo bendove, više smo relikt prošlih vremena i nismo im ni zanimljivi ni u periferiji pažnje... Životna zadovoljština Kako je na Marsovskoj listini došlo do suradnje s bendom Valentino Bošković, što je poprilična ekskluziva? Pogotovo zato što je to bend koji je u svojoj alternativnosti svima drag i više se nitko ne »kači« na famu da su boduli škrti. Više su kao dandyji…

Pa Valentino je Dini i meni ‘preporučeno s Marsota’ poslao stvar koju je imao i pitao je možemo li nešto napraviti s njom. Mi smo svi međusobno fanovi glazbe koju radimo, tako da smo zgotovili stvar u sat vremena.

Ostalo nam je još energije pa smo odlučili snimiti i spot, jer smo imali istu viziju kako bi to trebalo izgledati. Ne znam je li to ekskluziva ili nije, mi smo samo ljudi koji vole glazbu koju rade i jedna je od mojih većih životnih zadovoljština to što ih mogu slušati, a ponekad i zasvirati s njima.

Mislim da većini scene jest. A onda si otišao korak dalje, u konceptualni album koji drži na okupu karte za tarot? Čini mi se da se takvo nešto u rocku posljednji put izleglo s Pixies i da nisu otišli dalje od pjesme Monkey’s Gone to Heaven. Ali Tarot Funk nije baš ni rock– album, zar ne?

Pulski glazbenik Luka Šipetić imena svojih bendova piše malim početnim slovom – nemanja i pastele

82

Ja ne bih Tarot Funk nazvao rock–albumom, prije pop–albumom. Mislim, zvuči čudno, ali to je instrumentalni world pop–album kakav bih volio poslušati, ali ga nisam mogao naći, pa sam ga snimio. A kako nisam ni etno, ni world, nego pop–glazbenik, prilagodio sam sve sebi. Prva klica neke ideje albuma uvijek nastaje kad ne mogu naći nešto što želim poslušati. Tada počinjem razmišljati i pisati. Struktura skladbi na Tarot Funku je pop, iako nema riječi i dosta je konceptualan album; očekuje se input slušatelja i sposobnost tumačenja i igranja raznim fiksiranim značenjima tarota. Ali opet, na ljudima je da ga tumače kako žele, da ga obrću i igraju se. A ako žele, mogu i samo slušati i prepustiti se. Na vama je sve, ja nemam što dodati.

I Dino i ja već smo se nekoliko puta oprostili od glazbe, ali i dalje osluškujemo prirodu, more i same sebe, tako da glazba nije odustala od nas. To je divan dar, ali ponekad i prokletstvo. Pitanje koje bi mi trebao postaviti jest — što će biti kad glazba odustane od nas? Dino još uvijek uvelike radi i snima, samo što to ne dijeli javno. Ali ono što ima, spremno je i nešto sasvim posebno! Iskreno, ja nisam ni mislio Tarot Funk podijeliti javno, no tada sam imao proljetno čišćenje pa sam ga izbacio iz skrivenih ormara svog duha.

Proveo sam studentske dane u Zagrebu i preko svirki sam upoznao dosta muzičara iz Zagreba. Pula je ipak mali grad i kao takav ima svoja ograničenja. Lea Beslaća (klavijature — op. a.) i Mateja Perića (bubnjevi — op. a.) imao sam u planu od samog početka, a Laura Matijašević je iskočila kao prvi i jedini prijedlog za basisticu koja bi se mogla uklopiti u ovu priču.

Proljetno čišćenje Kako si svoj identitet prokrijumčario u sve te globalne žanrove? Myspace ili soulseek? The Wire ili fRoots? Odakle svi ti pacifički gitaristi u tvom discmanu?

Sva moja glazba je u osnovi pop — igra se i razbija koncepte onoga što ljudi očekuju da bi pop trebao biti ili čak što bi element ‘popa’ u nekom žanru trebao biti.

Mislim, barem se nadam da je. A kako nalazim svu tu glazbu, ne znam. Ja sam introvert koji sjedi doma, kopa po internetu svu muziku do koje može doći i onda se igra njom da bi si skratio vrijeme do idućeg dana. I tako u krug do vječnosti.

Na lounge–albumu surađuješ s Ćapetom i Jurinom. Kako je došlo do tog albuma i što vi to tamo uopće svirate?

Pastele su prvotno nastale prije godinu– dvije kao pokušaj live trap–benda… Jer, zašto ne? No u zvijezdama je bilo zapisano nešto drugo, tako da je, kad smo počeli svirati, izišlo to što možete čuti na albumu The Shape of Lounge to Come.

A kako bih to nazvao, ne znam, eksperimentalna elektronika, u nedostatku boljeg termina. I Čapeta i Jurin su odlični glazbenici i imaju ideje kako što treba zvučati, a ovaj album nas je svu trojicu bacio u neko područje izvan naših sigurnosnih zona, gdje smo se oslanjali samo na naš kreativni potencijal. Zamisliš li troje djece kako sjede na podu sobe i upotpunjavaju prazni, bijeli papir raznim pastelnim bojicama — razbacanima oko njih, dobit ćeš približnu sliku o tome kako je nastao taj album. Takvi trenuci su pravi smisao života, ako mene pitaš.

nemanja

Tarot Funk bandcamp

Pulski gitarist, skladatelj i multiinstrumentalist Luka Šipetić svoje je prve korake u glazbi napravio po srednjoj Europi nastupajući s indie–rock bendom Nikol, Luka i Vedran.

Prve zahvate prema osebujnom izričaju kojem je zemljopisni globus estetska smjernica, poduzeo je u bendu para lele koji je osnovao s Dinom Santalezom iz Pridjeva.

Materijal s kojega je iskočio singl Ptica selica objavljen je potkraj rujna 2017., a na njega se tematski i idejno nastavlja Tarot Funk, na kojem je Šipetić, alias nemanja, sve instrumente odsvirao sam.

Bubnjarskim aranžmanom preko svih prijelaza te psihodeličnom gitarom na wahu kakve se ne bi posramio ni domaći Seven That Spells, uz plosnati bas izvučen od Curtisa Mayfielda, nemanja otvara album skladbom Fool i nastavlja nizom karata za tarot. S likovima obješenog čovjeka, ljubavnika i kola sreće, razvija senzibilitet od trominutnih i četverominutnih skladbi pod utjecajem anatolijskog rocka 1970–ih, tajlandskog funka, kambodžanske psihodelije 1960–ih i afro–funka. Cjelina je uobličena tako da se psihodelični ugođaj s električnim instrumentima na Toweru mijenja uvodom na šargiji, dominantni instrument postaju klavijature, dok u sljedećoj, Death, semplirani vokali u ehu kao da prizivaju onostrane živote naših bližnjih. Poeziju Dore Tominić uz improvizacijski pastiš koji priziva klasike tropikalije, poput vrata u drugi svijet otvara interpretativni vokal Nikol Čačić uz pratnju električnog klavira. Sedam minuta varijacija na stih »sjeti se da si planina/ u moru riječi tišina«, uz saksofonski aranžman Lea Beslaća, pretočit će se u Thai funk poskočicu The World. Neobavezni vertigo dječačkog adrenalina pršti iz kompozicije sa zaštitnim znakom gitare na wahu iz te četveročetvrtinske zezalice. Teorija kako je Istra zapravo džepna Indija, s obzirom na svoj oblik potkontinenta, upravo je dobila i svoje glazbeno uobličenje u vidu jedne bombonijere. U slast! (Vid Jeraj) pastele

The Shape of Lounge to Come bandcamp

Trio koji okuplja Luku Ćapetu (iz Mimike i Žive vode) i Jerka Jurina (iz Šumova protiv valova), s Lukom Šipetićem snimio je album The Shape of Lounge to Come, koji radi elektroničku glazbu djelomično i odsviranu uživo. Eho crash činele koja komplementira funky–bass u klavijaturama, dok cijeli album pase po nebeskim pašnjacima transcendentalističke muzike protumačene predškolskom uzrastu. Napuštanje strukture chorusa, a samim tim i pulsa, otvara prostor poigravanju s teksturama iz kraut–rocka, pada na pamet njemački bend Harmonia u susretu s duhovnom glazbom skladateljice, pijanistice i harfistice Alice Coltrane prije negoli su se dali na posao. Druga skladba albuma Lotus Blossom već može natuknuti skriveni ključ prema opusu Flying Lotusa, jednome od ključnih novih autora u međumrežju afroameričke klupske glazbe — sinteze psihodelije i loungea. To je generacija džezera koji se ne žele referirati na tradiciju, odnosno ponavljati koncept kvarteta s klavirom i swing–beata na čineli, iako imaju sve potrebne uvjete za to. Uostalom, Ćapetin prošlogodišnji album Yaye jedan je od hvaljenijih albuma vaporwavea, glazbe koju xanax generacija pronalazi u šumu reklama i idiličnih razglednica koje koketiraju s nadrealizmom pop–kulture. Može nam biti zadovoljstvo što su dečki na istoj frekvenciji. (Vid Jeraj)

IZDAVAČI Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Marija Saraga Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio New Flyer d.o.o.

Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

U tvojem bendu sviraju ljudi iz Zagreba, a usporedno si surađivao s Dinom Santalezom koji se oprostio od glazbe.

Znači li to da imati bend u Puli i nije baš bajno — osim ako ne sviraš u 2CELLOS?

e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa.

Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene.

Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

83

BROJ 217, LISTOPAD 2019.

Hotel ImperIal, opatIja SimfonijSki puhački orkeStar oružanih Snaga republike hrvatSke arijana gigliani philipp — Sopran & ivan batoš — klavir | anSambl mimitabu | matej meštrović — klavir | Zagrebački kvartet SakSofona | anSambl SynchronoS | elektroinkement

prog ram:

www.tribinaopatija.eu 84