Cantus 216 web

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 216 SRPANJ 2019. | CIJENA 22 kn

59. Festival zabavne glazbe Split 2019.

Pobjeda Gorana Karana i Tedija Spalata s pjesmom Kuća naše pisme

Zagreb Classic 2019.

Meksički Zagorci, hrvatski latino–jazz i Tonči Huljić na Tomislavcu Tamburaši na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Koncerti s praizvedbama u Bersi i Bajsiću Obljetničar Davor Bobić

Za 50. rođendan izvedeno 300 skladbi Skladateljice su u modi

Mirela Ivičević i arhetip nepobjedive žene Tragom uspjeha skladatelja i pijanista

Matej Meštrović istinski živi glazbu

UVODNIK

P r e m i n u o S l o b o d a n Vu j o v i ć Vu j a (19 4 8 . — 2 019. ) , s k l a d a t e l j , t e k s t o p i s a c , glazbeni producent, tonski inženjer i osnivač grupe Ambasadori

Dragi čitatelji,

Odlazak uspješnog skladatelja, gitarista i aranžera

naravno da je ljetni broj Cantusa u znaku mora, sunca, godišnjih odmora i svega što na tim lokacijama i takvim modusima svijesti i prilika glazbeno prati naše živote. Kako već tradicionalno biva, srpanjski broj na početku posvećujemo ovogodišnjem Festivalu zabavne glazbe Split 2019. koji se ove godine održao 59. put na pozornici splitskih Prokurativa. S najviše nestrpljenja uvijek iščekujemo završnu večer novih skladbi koja ima natjecateljski karakter, uvijek poticajan za najbolja autorska i interpretativna ostvarenja. Vjerujemo da nikoga ne iznenađuje pobjednik Goran Karan koji je u svojoj pjesmi Kuća naše pisme povezao ne samo svoj glas nego i onaj kolege i sugrađanina Tedija Spalata i klape Sveti Juraj HRM–a, a u dobrom dojmu pjesme kod žirija i publike pomoglo mu je zanimljivo glazbeno oblikovanje producenta Nikše Bratoša koji je dobrim tretmanom klapskih glasova istaknuo dalmatinski štih skladbe. Večeri prije bile su u znaku vodećih pjevača dalmatinskoga kraja; uvodnu je za svojim bijelim koncertnim klavirom predvodio autor i pjevač Petar Grašo, dok je središnju poziciju trolista zauzeo legendarni Mišo Kovač, čije mjesto još nitko nije zamijenio na hrvatskoj estradi. Ali i metropola u ljetnim mjesecima ima što pokazati. U Zagrebu je korijene na travnjaku iza Umjetničkog paviljona u protekle četiri godine već pustio festival koji, premda se zove Zagreb Classic, zasad još uvijek kombinira različite stilove i žanrove.

Na otvorenoj pozornici Tomislavca mogla se ovoga ljeta čuti i glazba Tončija Huljića i zagorskih popevki i latino–jazz hrvatskih uradaka, za svakoga ponešto, rekli bismo.

Zar nije to i (barem kod većine nas) često potajno proklamirano načelo ljetnoga godišnjeg doba koje nas u kombinaciji topline i godišnjeg odmora uvijek vodi u neke neočekivane situacije, povezuje s različitim i inače teško pristupačnim. Obilježjima takvih otvorenih vizura iz redova članova Hrvatskog društva skladatelja i dajemo riječ u broju koji je pred vama, pa za ljetni Cantus za vas pišu ili govore Berislav Šipuš, Ivica Pepelko, Mirela Ivičević i Davor Bobić...

No uvijek netko može imati zamjerku, komentar, demanti ili pak pohvalu. Ako želite, pišite nam na elektroničku adresu cantus@cantus.hr ili se javite na broj telefona 01/48 25 360.

Ugodno čitanje u hladu i uz dobru glazbu, u ime uredništva želi vam Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus 2

Njegova su glazbena djela izvođena na svim vodećim glazbenim festivalima u regiji

U

71. godini, 12. srpnja, preminuo je skladatelj, aranžer, tekstopisac, producent glazbe, inženjer tona, osnivač i idejni vođa legendarne grupe Ambasadori, Slobodan Vujović Vuja. Rođen je 9. rujna 1948. godine u Fojnici, BiH, a odrastao je i školovao se u Sarajevu, gdje je završio gimnaziju i studirao strojarstvo i političke znanosti (do 1973.). Nije diplomirao. Od 1965. počinje se kao gitarist intenzivnije baviti glazbom, a 1967. stječe status profesionalnog glazbenika.

Od 1968. do 1972. radio je kao novinar i urednik u

knutijim interpretatorima zabavne glazbe snimio je velik broj ploča, audiokaseta i videokaseta, postigavši zapažene naklade, u više navrata srebrne, zlatne i dijamantne ploče.

Spašavanje fundusa Objavljivao je i za strane diskografske kuće EMI International i EMI Toshiba. Pred rat u BiH dovršio je 1992. i predao u tisak rukopis knjige o gitari. Tekst je izgubljen, vjerojatno uništen. U vrijeme rata boravi u Sara-

R

ođen u Fojnici, živio u Sarajevu, preživio stradanja opsjednutoga grada, a nakon rata pridružio se obitelji na otoku Krku

Sredinom travnja 1994.

Slobodan Vujović Vuja uspijeva napustiti ratom razoreno Sarajevo i pridružuje se obitelji koja je 1992. izbjegla na otok Krk, gdje je živio do smrti

Godine 1968. osnovao je grupu Ambasadori u kojoj je djelovao kao gitarist, skladatelj i vođa grupe

omladinskom tisku (Spektar, Sarajevo), a novinarske radove s područja glazbene publicistike povremeno je objavljivao u glazbenim časopisima, dnevnim novinama i revijalnom tisku.

Stjecanje reputacije Godine 1968. osnovao je grupu Ambasadori u kojoj je djelovao kao gitarist, skladatelj i vođa grupe. S grupom Ambasadori, kao i s drugim poznatim interpretatorima zabavne, pop i rock–glazbe, od 1970. na prostorima bivše Jugoslavije stječe i održava reputaciju uspješnog skladatelja, gitarista i aranžera. Glazbena djela i izvođački nastupi povezani su s najpoznatijim glazbenim festivalima i manifestacijama u zemlji. Jedan je od osnivača diskografske kuće Diskoton u kojoj je od 1973. urednik za zabavnu glazbu, od 1981. glavni i odgovorni urednik, a od 1990. predsjednik Upravnog odbora. S grupom Ambasadori i brojnim najista-

jevu i obavlja poslove u sklopu radne obveze u tvrtki Diskoton, a djeluje i kao izvršni direktor organizacije za zaštitu glazbenih djela i autorskih prava BIHOMA. U ratu je ostao u Sarajevu sve do travnja 1994., preživjevši sva stradanja ratom opsjednutog grada. Izravno je zaslužan za spašavanje fundusa Diskotona i Udruženja kompozitora BiH. Sredinom travnja 1994. uspijeva napustiti ratom razoreno Sarajevo i pridružuje se obitelji koja je 1992. izbjegla na otok Krk, gdje je živio do smrti. Bio je član Uprave i vlasnik tonskog studija Vrbnico d.o.o. Jedan je od utemeljitelja i osnivača Radija Otok Krk, na kojem je bio zaposlen kao glazbeni voditelj i urednik, potom glavni urednik, direktor i član uprave. Zbog zapaženog uspješnog poslovanja Radija O. K., upisan je u Zlatnu knjigu najboljih hrvatskih poduzetnika i menadžera 2003. godine. Od 2009. bio je u mirovini. Pokopan je na gradskom groblju u Vrbniku na otoku Krku. (HDS)

Članovi HDS–a dobitnici odlikovanja i priznanja predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar–Kitarović

»V

aši su uspjesi prije svega izraz domoljublja jer ste svojim radom pridonijeli jačanju ugleda Hrvatske te poticanju izvrsnosti i širenju pozitivnih vrijednosti našega društva«, kazala je predsjednica Grabar–Kitarović, dodavši kako se dodjelom odlikovanja i priznanja izražava zahvalnost i poštovanje prema naporima i odricanjima koji su urodili rezultatima i iznimnim uspjesima odlikovanih na različitim područjima.

Predsjednica je spomenula umjetnike i djelatnike u kulturi, znanstvenike, gospodarstvenike, civilne i crkvene udruge te pojedince koji svoju ljubav, vrijeme i energiju ulažu u nesebični rad s djecom, starijima, bolesnima i nemoćnima, humanitarce i sportaše. »Svi ovi uspjesi predstavljaju mozaik onoga što jesmo, što čini naš ukupni identitet. Jer kao što često ističem, najveći brend Hrvatske njezini su ljudi — njezini državljani», istaknula je. Nadalje, Predsjednica je kazala da se kao glavne kvalitete života u Hrvatskoj ističu dobra ravnoteža poslovnog i privatnog života, povezanost s obiteljima i s mjestima porijekla, zajedništvo u nevolji i humanitarnim akcijama, kao i zajedničko veselje na sportskim natjecanjima. »Sve navedeno mi podrazumijevamo, a

In memoriam Đeli Jusiću, održan 5. lipnja 2 019 . u H r v a t s k o m g l a z b e n o m z a v o d u

Ostavio je glazbe za nekoliko života Popularne pjesme, šansone, mjuzikle, simfonije, baletnu glazbu, koncerte za solo instrumente..., iz svake domene ponešto za svakoga

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Pr ed sjed nica R epu blike H r vat s ke Kolind a G r a ba r – K i t a r ov ić u r učil a je u Pr ed sjed ničk im d vor im a 27. lip n ja 2019. odlikova n ja i p r i z n a n ja is t ak nu t im pojedincim a s a sv ih pod r učja jav no g d jelova n ja , u p r i g odi obil je ž ava n ja Da n a d r ž av nos t i

pri tome često nismo svjesni koliko su te odlike zapravo iznimno rijetke i dragocjene vrijednosti u suvremenim društvima«, kazala je predsjednica Grabar–Kitarović.

Uz poruku da je čovjek najveća vrijednost svake sredine i da svatko na svoj način i u svojem djelokrugu treba pridonijeti razvoju svoje domovine, predsjednica Grabar–Kitarović čestitala je svim dobitnicima, izrazivši uvjerenje kako će odlikovanja biti poticaj njihovu daljnjem radu.

Predsjednica Republike uručila je sljedeća odlikovanja članovima Hrvatskog društva skladatelja: Za izniman i kreativan stvaralački opus na području glazbene umjetnosti, za pedagoški rad s mladima i za očuvanje hrvatske glazbene baštine Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića odlikovan je Živko Ključe.

Za osobite zasluge u kulturi te za promicanje hrvatske suvremene glazbe i stvaralaštva u programu Muzičkog biennala Zagreb Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića odlikovan je Krešimir Seletković. Čestitamo im od srca, uz želje za uspjeh u daljnjem umjetničkom i društvenom radu. (tekst s internetske stranice predsjednica.hr)

Predsjednica Kolinda Grabar–Kitarović i svi odlikovani 2019. s područja javnog djelovanja

G

lazbom, riječima i filmskom slikom oprostili su se od Đele Jusića 5. lipnja u Hrvatskome glazbenom zavodu njegovi prijatelji i kolege iz Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske glazbene unije.

Smrt dubrovačkog gospara nije nikoga ostavila ravnodušnim iz profesionalnih krugova u kojima je boravio od rane mladosti kao skladatelj, dirigent, gitarist, pedagog, onaj koji je stalno okupljao i zračio pozitivom, i u danima u kojima su po njegovu Gradu padale bombe. Dundo Đelo, a tako su ga zvali njegovi Dubrovački mališani, zbor u kojem su propjevale mnoge generacije, ostavio je glazbe za nekoliko života, popularne pjesme, šansone, mjuzikle, simfonije, baletnu glazbu, koncerte za solo instrumente... iz svake domene ponešto za svakoga. Živio je glazbu u svojem gradu, osluškujući i more, i ćiope, i ljubavne uzdahe, ali i slušajući savjete svojega velikog mentora, dirigenta Lovre pl. Matačića. Đeline su skladbe pjevali gotovo svi hrvatski pjevači zabavne glazbe, na čelu s neponovljivom Terezom, ali i Ruža Pospiš–Baldani, njegovu su glazbu svirali naši i inozemni simfonijski i filharmonijski orkestri, a pjevali i svirali i Dubrovački trubaduri s kojima je prokrstario svijetom. Bio je i ostao dubrovačka ikona, elegantni gospodin s lulom i svilenim šalom, šarmantan i duhovit lik koji je sve volio i svi su voljeli njega. Najviše je ipak volio svoj Grad, opjevavši i njegove kantune i zvona i svetoga Vlaha... Lijepim riječima evocirali su uspomene ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, Siniša Škarica, Nikša Bratoš i Asim Kurjak, a pridružila im se i autorica ovoga napisa, uvjerena da je Đelo Jusić bio jedan od onih glazbenika kojima nije trebala granica. Sve je bilo itekako ozbiljno i profesionalno, obasjano osmijehom talentiranog i dobrog čovjeka. (tekst Jagode Martinčević prenesen iz Jutarnjeg lista)

3

Osobna uspomena na Đelu Jusića iz pera njegova kolege

Naši dubrovački susreti Nakon Arsena Dedića, Zvonka Špišića i Pere Gotovca, otišao je još jedan od onih koji su obilježili bitno razdoblje u hrvatskoj glazbi

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Piše: Darko Matičević

N

apustio nas je dragi i uvaženi skladatelj, dirigent, aranžer i gitarist Đelo Jusić.

Nakon Arsena Dedića, Zvonka Špišića i Pere Gotovca, otišao je još jedan od onih koji su, možemo to slobodno reći, obilježili bitno razdoblje u hrvatskoj glazbi. Od šezdesetih godina 20. stoljeća pa do današnjih dana, Đelo je bio aktivni sudionik na području zabavne, dječje, filmske, kazališne, ali i orkestralne i klasične glazbe.

Đ

eline će pjesme uvijek biti dio kulturne glazbene baštine ne samo Grada nego i cijele Hrvatske

Odmjeren i pažljiv

4

Prve skladbe Đele Jusića čuo sam još kao dijete i u njima sam osjetio nešto posebno, nešto što ih je razlikovalo od drugih pjesama. Bile su to Pusti da ti leut svira, La musica di notte, Dobro jutro, Margareta, Lula starog kapetana, Na Stradunu i mnoge druge. Nakon toga, slušao sam Đeline izvedbe na akustičnoj gitari na albumima Ljubavne priče gitare i bio očaran. Gospara Đelu Jusića upoznao sam sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, još dok sam bio student glazbe.

Od prvoga našeg susreta ostavio je vrlo lijep dojam na mene. Bio je odmjeren, pažljiv i nadasve ugodan sugovornik. S užitkom sam ga slušao, a govorio je o svojem skladateljskom radu, o radu s orkestrima i drugim glazbenicima, a posebno o svojem odnosu s velikim Lovrom pl. Matačićem, kod kojega je privatno učio glazbu i dirigiranje.

Na tu je životnu činjenicu bio posebno ponosan. Pričao mi je s velikom empatijom o svojem Dubrovniku i Ljetnim igrama koje je pratio od samih početaka, o mnogim slavnim umjetnicima koji

Đelo Jusić, Luko Paljetak i Darko Matičević na jednom od dubrovačkih susreta

su pohodili Igre, glumcima, dirigentima i pijanistima.

Neformalna druženja Naši susreti bivali su sve češći kad nas je zbližio naš zajednički prijatelj i suradnik, duša grada Dubrovnika, pjesnik Luko Paljetak. Uslijedili su i moji glazbeni nastupi u Gradu, od kojih svakako moram izdvojiti sudjelovanje na Dubrovačkim ljetnim igrama 2006. godine u Kneževu dvoru na predstavljanju Paljetkove zbirke Pjesme koje nisu važne i 2008. godine u klaustru dominikanskog samostana na predstavljanju Soneta Williama Shakespearea u Paljetkovu prijevodu. Ponovno smo bili zajedno u Gradu 2009. godine na obilježavanju 80. godišnjice smrti još jednog velikog Dubrovčanina, Ive Vojnovića.

Sudjelovali smo na predstavljanju Vojnovićevih Lapadskih soneta i na znanstvenom simpoziju posvećenom tom slavnom književniku.

Posebno su bila ugodna naša neformalna druženja, nakon nastupa, na

zajedničkim večerama. Đelo je uvijek bio raspoložen, ležeran, s onim svojim vječnim osmijehom djeteta i sa svojom lulom. Uz dubrovačke delicije i najbolja vina razgovaralo se o svemu i svačemu. Govorila se poezija, prebiralo se po sjećanjima. U takvom ozračju Đelo i Luko posebno su plijenili pažnju svih nas. Tako sam doznao kako su nastale antologijske pjesme Na Stradunu i U svakom slučaju te volim, te svojevrsne ode voljenom gradu i onoj vječnoj, neprolaznoj temi ljubavi. Đelo je govorio i o nastanku svojega najboljeg mjuzikla Dan od Amora, objašnjavajući kako je glazbu relativno brzo dovršio, vidjevši Lukove inspirativne stihove, nastale prema Držićevoj Grižuli. Ostaje nezaboravna i proslava Paljetkova 70. rođendana u Kneževu dvoru, kad smo se s Đelom veselili, slaveći život, poeziju i glazbu do sitnih noćnih sati.

Posljednji susret Posljednji put smo se družili potkraj lipnja 2016. godine, kad nas je ponovno

okupio taj naš veliki prijatelj i pjesnik.

Povod je bilo zajedničko predstavljanje dvostrukog CD–a uglazbljenih Paljetkovih stihova, koje smo Đelo i ja predstavili u dubrovačkim Lazaretima, uz akademika Tonka Maroevića i autora.

S posebnom ljubavlju čuvam Đelinu lijepu prijateljsku i kolegijalnu posvetu na Dubrovačkim kantunima i na notnom izdanju 30 njegovih pjesama, koje mi je osobno uručio. Upravo iz tog izdanja moram navesti djelić teksta iz predgovora Luka Paljetka: »Skladatelj Đelo Jusić tvorac je sretnih melodija. On ih ne mora tražiti. One njega nalaze, slijede, uhode, prate na svakom koraku, uvijek su oko njega, s njim i u njemu.« Upravo tako, njegove će melodije i dalje odjekivati Gradom, s radošću i nostalgijom pjevat će ih i nove generacije.

Bit će one zauvijek dio kulturne glazbene baštine ne samo Grada nego i cijele Hrvatske.

Na svemu tome velika mu hvala!

Po g l e d u n a t r a g n a u s p je š n u s e z o n u C a n t u s A n s a m b l a 2 018 . /2 019. u L a u b i u Z a g r e b u

Punoljetni ansambl za suvremenu glazbu Piše: Marija Saraga

C

antus Ansambl zaključio je uspješno još jednu koncertnu sezonu u Laubi, u kojoj je dosegnuo i punoljetnost. Baš kao i prethodnih godina, i ova je sezona težila ostvarenju u dva smjera, uvijek

Cantus Ansambl u Laubi 8. travnja nastupio je u sklopu 30. Muzičkog biennala Zagreb, ostvarivši uz talijanski ansambl Icarus autorski koncert Ivana Fedelea

izraženom promicanju hrvatskoga glazbenoga stvaralaštva te predstavljanju tendencija i dosega međunarodne scene suvremene glazbe. Ipak, njezina su prva dva koncerta gledala »unatrag«, prisjećajući se istaknutih umjetničkih opusa i skladatelja glazbene povijesti.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

I ovaj je put program koncerata skladno balansirao između hrvatskog glazbenog stvaralaštva i najsuvremenijih tendencija međunarodne glazbene scene

5

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Pogled unatrag Prvi je bio Claude Debussy, velikan koji je otvorio vrata novim načinima glazbenoga mišljenja. U povodu stogodišnjice njegove smrti, Cantus Ansambl posvetio mu je na otvorenju sezone cijeli koncert, s izvedbama skladbi Syrinx, za flautu solo, sonate za flautu, Preludija za poslijepodne jednog fauna te Chansons de Bilitis, za recitatora, dvije flaute, dvije harfe i čelestu, kad se ansamblu u izvedbi pridružila glumica Urša Raukar. Idući je pak koncert održan iznimno u Zagrebačkom kazalištu mladih, podsjećajući na veliku hrvatsku povijest, okrećući se već prema 30. Muzičkom biennalu Zagreb koji je održan nekoliko mjeseci poslije. Cantus se prisjetio niza skladatelja koji su svojim djelovanjem, radom i autorskim ostvarenjima utisnuli neizbrisiv pečat na tome festivalu, njegovu razvoju i identitetu. Riječ je o Milku Kelemenu, Branimiru Sakaču, Krešimiru Šipušu, Marku Ruždjaku, Igoru Kuljeriću i Stanku Horvatu. Nastup na Muzičkom biennalu Zagreb u travnju bio je posvećen uglednom talijanskom autoru Ivanu Fedeleu, jednom od skladatelja u fokusu ovogodišnjeg festivala. Fedeleov portret–koncert donio je niz skladbi toga autora, Arcipelago Möbius, Immagini da Escher i Mudrā, no najzanimljiviji dio koncerta bila je suradnja s talijanskim ansamblom Icarus, s kojim Cantus surađuje i umjetnički se dopunjuje gotovo dva desetljeća.

Ivan Violić, Boris Jakopović, Alexandra Karastoyanova-Hermentin, Marko Markuš i Margareta Ferek-Petrić

dr. sc. Zdenka Weber otvorila je sezonu Cantus Ansambla uvodnom riječju o Debussyju

Koncerti s ljubavlju Za glazbenike obaju ansambala Fedele je skladao novo djelo, X–Tension II, koje je upravo na MBZ–u praizvedeno. Prije i poslije Biennala, Cantus Ansambl je održao dva koncerta »...s ljubavlju...«. Dugogodišnju ljubav Cantus Ansambl njeguje s tri grada: Bečom, Samoborom i Opatijom, ali i s njihovim manifestacijama i institucijama. U Beču je važna suradnja s Centrom Arnold Schönberg te s Festivalom hrvatske glazbe u Beču, Glazbena tribina u Opatiji ugostila je ansambl mnogo puta s najrazličitijim (pra)izvedbama djela domaćih i inozemnih skladatelja, dok je suradnja sa Samoborskom glazbenom jeseni urodila brojnim novim djelima hrvatskih skladatelja koje ansambl praizvodi svake godine uz pobjednika Natjecanja Ferdo Livadić. Plodovi tih bečko–opatijsko–samoborskih konekcija predstavljeni su djelima čak šestero skladatelja: hrvatskih autora Marka Markuša, Ivana Violića, Borisa Jakopovića, Dalibora Bukvića i Margarete Ferek–Petrić te austrijske skladateljice Alexandre Karastoyanove–Hermentin. Sezonu su zaključili gostovanjem ruske glazbe — na koncertu u svibnju izveli su djela nekih od najistaknutijih živućih ruskih skladatelja raznih generacija, rođenih u širokom rasponu između 1940–ih i 1980–ih: Vladimira Tarnopolskog, Faradža Karajeva, Jurija Vroncova, Olge Bohčine te Anne Romaškove, autora vrlo raznovrsnih poetika i rukopisa, koje smo imali jedinstvenu priliku upoznati na živoj izvedbi u Zagrebu.

6

Ivan Fedele i Ivan Josip Skender pred Cantusom i Icarusom za biennalski koncert

P

BROJ 216, SRPANJ 2019.

lodovi Ansamblovih bečko–opatijsko–samoborskih veza predstavljeni su djelima čak šestero skladatelja: hrvatskih autora Marka Markuša, Ivana Violića, Borisa Jakopovića, Dalibora Bukvića i Margarete Ferek–Petrić te austrijske skladateljice Alexandre Karastoyanove–Hermentin

Uz Cantus Ansambl na posebnom koncertu u ZKM-u nastupio je i violončelist Vid Veljak

Među instrumentarijem Cantus Ansambla našao se i didžeridu

7

Komentari osnivača i dirigenta Cantus Ansambla na tematski dinamičan program nove sezone

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Kulinarski specijaliteti Nove glazbe Koncerti nove sezone nosit će naslove posvećene tipičnim, karakterističnim jelima naših dragih inozemnih kolegica i kolega: iz Kanade stiže javorov i glazbeni sirup, iz Italije minestrone, iz Francuske pijetao u vinu, iz Austrije torta Sacher, a kušat ćemo i papreni meksički Chiles en Nogada tri praizvedbe talijanske Nove glazbe: koncerte za flautu i komorni ansambl našega dragog prijatelja i velikog svjetskog flautista Roberta Fabbricianija, zatim novog imena talijanske Nove glazbe — Cesarea Valentinisa te novu skladbu Nicole Sanija za tri bas–flaute i live elektroniku!

Berislav Šipuš u novoj sezoni Cantus Ansambla vodi nas glazbeno–gastronomskim menijem na put oko svijeta Piše: Berislav Šipuš

N

akon gotovo 20 godina neumornog sviranja Nove glazbe, na trenutak smo zastali, okrenuli se i pogledali unatrag i odjednom shvatili koliko smo za to vrijeme stekli prijatelja, koliko smo uistinu Nove glazbe, koja je bila skladana za nas, za naš Ansambl, izveli, praizveli, »nosili« sa sobom po Svijetu, po koncertima, na programima...

Suveniri i pokloni

Gledajući to mnoštvo lica i tu količinu skladbi i nota, ideja o sezoni koju nosi baš ta naša karakteristika — mnogobrojni i plodni kontakti sa skladateljima i glazbenicima iz različitih kutaka ovoga ludog Svijeta — došla je brzo... i ostala!

Puno smo putovali i s tih putovanja donosili suvenire, uspomene... Naši su nam prijatelji, skladatelji, glazbenici, umjetnici, poklonili pregršt Nove, dobre glazbe.

8

Iz Kanade nam u rujnu stiže i javorov, a istodobno i glazbeni sirup. I nije to prvi put da ga kušamo; do sada smo, unatrag desetak godina, čuli već nekoliko

vrhunskih skladateljskih ostvarenja iz zemlje javorova lista, zahvaljujući prije svih našem prijatelju Michaelu Pepi i Društvu za Novu glazbu Les Amis iz Toronta!

Sada je na redu Vancouver i šaroliko društvo tamošnjih skladatelja okupljenih oko najvažnije točke Nove glazbe u Britanskoj Kolumbiji: ansambla Turning Point, čiji umjetnički voditelj Owen Underhill stiže u Zagreb, zajedno s kanadskim violončelistom Arielom Barnesom i našim muzikologom, a njihovim članom Izvršnog odbora ansambla, Dubravkom Pajalićem.

Slijedimo misao da nas naši prijatelji koje smo posjećivali tijekom naših gostovanja nisu dočekali i obradovali samo svojom glazbom, nego i još jednim umijećem stvaranja nečega lijepog i dobrog, a to je znanje i veselje kuhanja izvrsne hrane. Zato će naši koncerti ove sezone nositi naslove posvećene tipičnim, karakterističnim jelima naših dragih inozemnih kolegica i kolega. Tako je drugo jelo na meniju našega Cantus Ansambla u novoj Sezoni 2019./2020. talijanski minestrone!

Odlazak flautista Glazbena poslastica, koja okrepljuje i grije u hladnom prosincu, donosi čak

Da bi svečanost bila potpuna, uz Roberta, koji slavi s nama svojih 70 godina života, i koji će biti solist u čak tri skladbe, još će se te večeri predstaviti naš Dani Bošnjak, koji nakon 16 godina sviranja u Cantus Ansamblu odlazi iz Ansambla, i mi se ovom prilikom želimo s njim podsjetiti na sve ono što je on kao umjetnik, glazbenik, nevjerojatni kreativac snažnog karaktera, velikog, moćnog i punog tona, nama poklonio i ostavio. Dani će izvesti predivan Concertino za flautu i ansambl Giampaola Corala, prerano nestalog dragog nam prijatelja i skladatelja. A da sve završi in bellezza, pobrinut će se Ana Batinica, nova flautistica Cantus Ansambla, s izvedbom Koncerta za flautu i komorni ansambl Giorgia Gaslinija.

U 2020. godini, na prvom koncertu u veljači, podsjetit ćemo se nevjerojatnog doživljaja i iskustva, našeg ludog susreta s Meksikom, susreta s kulturom prošlosti i kulturom sadašnjosti te mnogoljudne i začudne zemlje, i susreta s meksičkim skladateljima Nove glazbe!

Naš meksički prijatelj para siempre, Juan Trigos ml., skladat će za tu priliku novu skladbu za Cantus Ansambl, a jedan svjetski violinistički virtuoz, Irvine Arditti, bit će naš gost i solist u izvedbi koncerta za violinu i komorni ansambl meksičke skladateljice Hilde Paredas.

Meksički student Julio Estrada i Mario Lavista čine skladateljski duo dobro poznat u svijetu Nove glazbe; no na mladima svi-

jet ostaje, pa će Alejandro Vera, mladi meksički student kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, predstaviti svoju novu skladbu za komorni ansambl. Želimo vam dobro slušanje, ali i dobar tek, pa koliko god taj Chiles en Nogada bio papren!!

U svibnju nam u Zagreb, u našu Sezonu, stiže francuski »pijetao u vinu«, odnosno »ansambl u gostima«.

Desert na kraju Bit će to ansambl Proxima Centauri iz Bordeauxa, predvođen Marie Bernadette Charier, saksofonisticom svjetskoga glasa, uz pratnju izvrsnog skladatelja Christophea Havela.

S tim francuskim vrhunskim ansamblom izvest ćemo program potpuno posvećen francuskoj glazbenoj kuhinji.

Za kraj sezone maestro Ivan Josip Skender iz Austrije donosi pravi »desert«; glazbena torta Sacher, skladana od više slojeva, bit će na rasporedu Cantus Ansambla u lipnju.

Na vrhu stoji Georg Friedrich Haas, zajedno s Olgom Neuwirth, kao onaj dio austrijske Nove glazbe koji je u svijetu itekako prepoznat i poznat.

Ali bez izvrsnih sastavnih dijelova toga poznatog nam glazbenog kolača, koje čine muzike skladatelja Edera i Langa, ne bismo imali, a ni upoznali, tu poslasticu bečke i austrijske kulture.

Sve u svemu, kažu da je svaki novi okus novo iskustvo!? Mi držimo da to vrijedi i za Novu glazbu!

Kušajte, dakle!

Jer, kako se kaže u reklami, uvjerit ćete se da je to što vam se nudi... neprocjenjivo!

O D J EC I 3 0. M U Z I Č KO G B I E N N A L A Z AG R E B 2 019.

Hrvatski čestitari na rođendanu francusko–slovenskoga skladatelja Vinka Globokara

Neumorni avangardist netipičan i na proslavi 85. rođendana Piše: Jana Haluza

F

rancusko –slovenski skladatelj Vinko Globokar u svojoj je obiteljskoj kući u živopisnome slovenskom gradiću Žužemberku 7. srpnja, u krugu najbliskijih kolega i prijatelja, proslavio 85. rođendan. Netom je u travnju boravio u Ljubljani i Zagrebu zbog priprema za hrvatsku praizvedbu njegove važne autobiografske kantate Exil3 (Život emigranta Edvarda) koja se s velikim uspjehom izvela u sklopu 30.

Muzičkog biennala Zagreb u ZKM–u, uz sudjelovanje zbora i orkestra Slovenske filharmonije.

Zagrebački biennale

Kako je grad Zagreb i općenito Muzički biennale bio od ključnog značenja svojedobno šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća za razvoj i plasman Vinka Globokara na svjetsku skladateljsku scenu kao vodećeg avangardista,

ta je izvedba za njega bila vrlo važna.

Pritom mu je glavni tajnik Antun Tomislav Šaban dodijelio posebno priznanje HDS–a. Iz Zagreba su se te — za ljeto iznenađujuće prohladne i kišne — nedjelje u Žužemberk zaputili dirigent njegove zagrebačke izvedbe Berislav Šipuš, glavna producentica Biennala Nina Čalopek i dva naraštaja televizijskih urednica–novinarki koje su intervjuirale Globokara u različitim fazama njegovih biennalskih dana — Seadeta Midžić i Jana Haluza. Kao rođendanski dar donijeli su mu plakat Borisa Bućana za njegovu skladbu Carrousel koja je na MBZ–u 1977. u tadašnjoj Kutiji šibica izazvala veliko zanimanje javnosti. Umjetnik koji je rođen u Francuskoj i većinu života živio u raznim europskim zemljama, ali i u Americi, nosi breme egzila na koji su bili primorani njegovi roditelji i sam se svugdje pomalo osjećao kao azilant. Stoga mu je posebno važna proslava njegova visokog okruglog rođendana u njegovoj pradomovini, otkud je potekao i gdje je stigao u školskoj dobi provesti nekoliko godina do punoljetnosti, zbog čega je taj kraj

BROJ 216, SRPANJ 2019.

U skladateljevoj obiteljskoj kući u živopisnom slovenskom gradiću Žužemberku okupilo se nekoliko Globokarovih prijatelja i članova obitelji, uz neizostavno izvođenje skladateljevih avangardnih skladbi kao rođendanskih čestitki

Slavljeniku su rođendansku svečanost priredili sinovi Andrej i Peter, a za stolom uz tortu pridružio mu se i mladi kolega, slovenski skladatelj Matej Bonin

Globokarova obiteljska kuća nalazi se u živopisnom mjestašcu Žužemberku odmah uz rijeku Krku

9

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Skladatelj-klarinetist Uroš Rojko Globokaru je posvetio svoju skladbu Monolog palog anđela, u proširenoj verziji uz mnogo improvizacije i eksperimenata izveo ju je kao rođendansku čestitku

K

ao rođendanski dar, hrvatski su mu čestitari donijeli plakat Borisa Bućana za njegovu skladbu Carrousel na MBZ–u 1977. bitno obilježio njegov formativni razvoj.

(Ne)rođendanske skladbe

10

Na rođendanu su se okupili njegovi najbliskiji kolege i prijatelji. Domaćini su bili skladateljevi sinovi i sestra, a za slavljeničkim stolom u blagovaonici koja gleda prema mostu rijeke Krke i otkriva pogled na dvorac i slapove, okupili su se mnogi predstavnici slovenskoga glazbenog života, između ostalih skladatelji Lojze Lebič, Matej Bonin i Uroš

Rojko te harfistica Mojca Zlobko. Uz univerzalnu rođendansku pjesmu Sretan rođendan ti!, naravno na slovenskom, pojedinci su spontano izveli omiljene skladbe iz Globokarova opusa. Glazbeni je niz na čelu stola počela pjevačica–multiinstrumentalistica Barbara Jernejčič Fürst sa skladateljevim Second Thoughts. Skladatelj–klarinetist Uroš Rojko njemu je posvetio svoj Monolog palog anđela i za tu ga prigodu u vlastitoj interpretaciji malo proširio. Bila je to neočekivana glazbeno– scenska akcija, pravi instrumentalni teatar na djelu, sviranje na skraćenom i proširenom klarinetu s dodacima, stojeći na stolici ili skačući kroz prozor i trčeći oko kuće. U trenutku gromoglasnog pljeska i ovacija, delegacija čestitara iz Hrvatske te se prohladne kišne večeri zaputila natrag prema Zagrebu i nije dočekala možebitni nastavak toga nesvakidašnjeg, ali dirljivog rođendanskog glazbenog slavlja.

Rijeka Krka dijeli dvorac Žužemberk od zaseoka s Globokarovom kućom

Arhetip nepobjedive žene

Skladba Black Moon Lilith praizvedena ovoga travnja na 30. Muzičkom biennalu Zagreb simbolizira skrivenu žensku moć, njezinu nepobjedivost i samodovoljnost, kakvih je primjera, barem u javnom diskursu, u njezinoj prvoj domovini, Hrvatskoj, vrlo malo Razgovarala: Jana Haluza

S

plićanka Mirela Ivičević predstavnica je mlađeg naraštaja skladatelja tzv. »ozbiljne« glazbe s istaknutom međunarodnom

karijerom. Njezine se skladbe izvode na uglednim festivalima diljem Europe te Sjeverne i Južne Amerike. Sve je počelo kad je nakon diplome u klasi Željka Brkanovića na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji otišla u Beč na poslijediplomski studij medijske kompozicije i primijenjene glazbe na Sveučilište za glazbu i izvedbene umjetnosti, istodobno po-

hađajući istoimenu instituciju u Grazu i usavršavajući se u kompozicijskoj klasi Beata Furrera. Polako, ali sigurno probijala se na svjetskoj skladateljskoj sceni, privlačeći pozornost vodećih europskih festivala i ansambala za suvremenu glazbu, poput Donaueschingena ili Klangforum Wien, festivala i ansambla koje je prošle godine povezala

BROJ 216, SRPANJ 2019.

R a z g ovo r s M i r e l o m I v i č ev i ć, r e z i d e n c i j a l n o m s k l a d a t e l j i c o m H R T– a u s e z o n i 2 018 . /2 019.

praizvedba njezine skladbe Case White. Za nju je u Hrvatskoj, ovoga svibnja na Majskom muzičkom memorijalu u Čakovcu, dobila nagradu Slavenski za najbolju hrvatsku skladbu u 2018. godini. Ovoga je travnja na jubilarnom, 30.

Muzičkom biennalu Zagreb zablistala kao autorica simfonijske pjesme astrološke tematike i ozračja Black Moon

11

I

BROJ 216, SRPANJ 2019.

mam osjećaj da je takvih primjera u hrvatskoj javnosti malo, što je čudno s obzirom na to da se takav tip snage skriva u velikoj većini nas. Stoga nije loše podsjetiti na njezino postojanje.

Lilith, nastale kao dio njezina rezidencijalnog statusa HRT–ovih glazbenih ansambala. Od jeseni je korisnica prestižne njemačke stipendije DAAD koja joj omogućuje uživanje i nesputano napajanje nadahnuća dinamikom najvibrantnijega grada za umjetnike — Berlina.

Svojim proklamiranim estetskim pluralizmom stvara izrazito konceptualna i interdisciplinarna djela, stavljajući svoju skladateljsku ulogu u jasan društveno–politički kontekst. Ove je godine primila i skladateljsku nagradu Erste Banke u sklopu koje piše još jedno novo djelo za ansambl Klangforum Wien koji će ga praizvesti 13. studenoga na festivalu Wien Modern.

Dobili ste nagradu Slavenski za skladbu Case White koju je na najstarijem svjetskom festivalu Nove glazbe, Glazbenim danima u Donaueschingenu, praizveo Klangforum Wien. Hrvatska publika nije još imala prigodu čuti to djelo. O čemu se radi?

Case White je skladba za 20 instrumentalnih solista.

Nije izravno programatska, ali jest inspirirana izvanglazbenim sadržajem, konkretno antifašističkom borbom. Case White je engleski prijevod njemačke vojne akcije Bijeli slučaj protiv partizana u NDH u sklopu koje je bila Bitka na Neretvi.

Ugodno iznenađenje Na Biennalu ste doživjeli praizvedbu svoje svojevrsne simfonijske pjesme Black Moon Lilith, nazvane pojmom iz astrologije koji označava najudaljeniju točku u Mjesečevoj orbiti oko Zemlje. Istovremeno simbolizira najskrivenije i najsirovije ljudske nagone, ali i žensku energiju. Što ste željeli postići porukom iza nota i jeste li zadovoljni praizvedbom?

Lilith je između ostalog arhetip nepobjedive žene, žene koja je sama sebi dovoljna. Imam osjećaj da je takvih primjera u hrvatskoj javnosti malo, a što je još čudnije, takav se tip snage skriva u velikoj većini nas. Čini mi se da nije loše podsjetiti na njezino postojanje. Djelo je s glazbene strane niz eksperimenata, nisam htjela iskoristiti ni jedan postav ni strukturu koju dobro poznajem, to mi ne bi bio nikakav izazov. Volim sjesti, čuti i iznenaditi se, bilo ugodno, bilo neugodno. Ovaj je put bilo uglavnom ugodno.

Premda je sve više skladateljica u društvu, u Hrvatskoj i u svijetu, osjećate li se ikad zakinuti kao žena u svojem poslu?

Ni najmanje. Ako išta, čini mi se da je stanje na sceni trenutačno takvo da možda imam više prilika baš zbog toga što sam žena.

Pišete za različite sastave i zvukovne izvore »analognih« formacija, često uz pomoć elektronike.

Tko je najviše utjecao na vaš skladateljski habitus u formativnom razdoblju?

12

Ovisi što podrazumijevate pod utjecajem. Nemam glazbenih idola. Najčešće me inspiriraju pojedina djela, rijetko baš cijeli skladateljski opusi. Kopiranje profesora me također nikad nije zanimalo, nikad nisam

Prestižna njemačka stipendija DAAD omogućuje Mireli Ivičević jednogodišnji boravak u Berlinu: »Berlin je neusporedivo veći i dinamičniji od Beča, a DAAD je svojevrsna jednogodišnja utopija, ne morate raditi ništa.«

Dobri temelji Koliko vam je u stvaranju tih širokih obzora u skladanju ipak bila korisna klasa pokojnog profesora Brkanovića na Akademiji, a koliko poslijediplomski studij medijske i primijenjene kompozicije na Bečkoj akademiji?

I u Zagrebu i poslije imala sam sreće, na putu sam uvijek upoznavala ljude koji me nisu sputavali. Brkanović mi je dao neizmjerno puno znanja, možda najviše od svih, neizmjerno sam mu zahvalna na tome. Na takvim je temeljima bilo lako dalje graditi.

Naslovi vaših skladbi često nose neku zagonetku ili čuvaju skrivenu poruku koja se možda tek naznačava u eventualnom popratnom objašnjenju u programskim knjižicama. Gdje nalazite nadahnuće za naslove i teme svojih glazbenih kreacija?

Č

ini mi se da je stanje na sceni trenutačno takvo da možda imam više prilika baš zbog toga što sam žena.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

shvaćala taj koncept. A i svi moji profesori bili su ljudi koji su podupirali moju potrebu za slobodom u izričaju. Na isti način me ne zanima ni vjernost pojedinim žanrovima ili instrumentalnim sastavima, sve je to tek alat za emociju ili misao koju želite iskazati.

Inspiraciju nalazim uglavnom oko sebe, u stvarnom životu, iako su zvučne situacije koje stvaram često utopijske, da ne kažem distopijske.

Zvuk shvaćam više kao oružje za obračunavanje sa stvarnošću nego kao bijeg od nje.

Bili ste prošle sezone rezidencijalna skladateljica HRT–a. Jeste li zadovoljni suradnjom s njezinim glazbenim ansamblima?

Radila sam samo sa Simfonijskim orkestrom HRT–a, nažalost zbog manjka vremena ne i sa Zborom HRT–a, što je u početku bilo predviđeno. Orkestar je divan, bojala sam se kako će reagirati na neke stvari u partituri koje njegovi članovi ne sviraju baš svaki dan, ali bili su jako znatiželjni i otvoreni. I dirigent je bio genijalan (Finac Ari Rasilainen), tako da se brzo stvorila kreativna atmosfera.

Utopijsko razdoblje Ovogodišnja ste stipendistica prestižne stipendije DAAD zbog koje ste svoju stalnu adresu u Beču zamijenili onom privremenom — u Berlinu. Koliko su ta dva grada slična ili različita na polju suvremene glazbe i što sve planirate raditi u sklopu stipendije?

Berlin je neusporedivo veći i dinamičniji od Beča, a DAAD je svojevrsna jednogodišnja utopija, ne morate raditi ništa, samo uživati u atmosferi grada, a ponuda za poslove je više nego ikad.

Nema baš puno takvih razdoblja u životu skladatelja, tako da pokušavam to iskoristiti što je više moguće. Radim na novoj skladbi za ansambl Klangforum Wien, na nekoliko projekata s berlinskim ansamblima, u siječnju 2020. imam portretni koncert na festivalu Ultraschall, nakon toga sam u rezidenciji Stutgartske državne opere, odnosno njezina orkestra. Što biste najradije željeli raditi u budućnosti, koju narudžbu najviše priželjkujete? Želim raditi sa što više ljudi koji dijele moj senzibilitet i potrebu za preispitivanjem postojećih sistema, a žanr i forma pritom mi nisu bitni.

13

Mirela Ivičević, dobitnica Nagrade Josip Štolcer Slavenski na 9. Majskom muzičkom memorijalu u Čakovcu

Glazba s osjećajem odvažnosti Skladateljičina se djela hrane zanimljivim sukobima i uvijek zvuče vrlo svježe, s puno elemenata koji nas intrigiraju i kojima dominira osjećaj odvažnosti

M

irela Ivičević dobitnica je Nagrade Josip Štolcer Slavenski za najbolju skladbu u 2018. godini.

Osvojila ju je skladbom Case White, koju je žiri u sastavu Iva Lovrec Štefanović, Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Mladen Tarbuk i Ladislav Varga, jednoglasno nagradio. Inače, to je drugi put da je Mirela Ivičević osvojila tu nagradu; prvi put ju je primila 2013. za scensku suitu Planet 8.

Poveznica sa Slavenskim

Skladbu je prošle godine praizveo ansambl Klangforum Wien, i to na uglednom Festivalu za suvremenu glazbu u Donaueschingenu. Upravo na tom festivalu, nedugo nakon njegova osnutka, 1924. godine, nastupio je i Slavenski, pa je to još jedna poveznica Mirele Ivičević i Slavenskog.

Skladba Case White nadahnuće nalazi u okolnostima jedne davne, vrlo poznate bitke iz Drugog svjetskog rata — Case White je naziv ratne operacije koja završava Bitkom na Neretvi.

Prepoznavši angažiranost glazbe kao nešto što je u skladbu sa suvremenim trendovima dobrog dijela umjetničkog izraza u Europi, ocjenjivački sud natje-

canja prepoznao je i onu univerzalniju, posve glazbenu kvalitetu rada Mirele Ivičević — njezino, kako je opisano u obrazloženju nagrade, istraživanje »mogućnosti suživota međusobno različitih, pa i disparatnih glazbenih elemenata unutar cjeline neopterećene tradicionalnim formalnim i formalističkim okvirima«.

Događaj je proslavljen na završnom koncertu laureata 46. Majskog muzičkoga memorijala, održanom 9. svibnja u prekrasnoj Dvorani Scheier u Čakovcu.

Bečki ansambl Premda nagrađena skladba nije izvedena, publika je imala priliku čuti neke druge skladbe Mirele Ivičević, dobivajući uvid u njezino stvaralaštvo. Za tu priliku u goste je u Čakovec došao ansambl za suvremenu glazbu (jedna od osnivačica je upravo Mirela Ivičević) — Black Page Orchestra iz Beča, nastupivši u sastavu: Alessandro Baticci, flauta, Florian Fennes, saksofon, David Dornig, električna gitara, Matthias Kranebitter, klavir i klavijature, te Igor Gross, udaraljke.

Prva skladba na programu, Jam Spookiku, rano je djelo Mirele Ivičević, u kojem se dojmovi stvaraju iz spoja snažnih linija alt–saksofona, skladanih u improvizacijskoj maniri, s videom i elektronikom, koji dopunjuju atmosferu djela. Skladbu Scarlet Song Mirela Ivičević

MMM

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Piše: Zrinka Matić

Festival u Donaueschingenu gdje je praizvedena Mirelina nagrađena skladba poveznica je između nje i skladatelja po kojem je nagrada nazvana — Josipa Štolcera Slavenskog, jer je on na tom festivalu nastupio davne 1924.

sklada za udaraljkašicu Kaju Farszky i elektroniku. Premda ovom prilikom nije nastupila Kaja Farszky, nego udaraljkaš Igor Gross, ideja sukoba, propitivanja i neke vrste konačnog oslobađanja ostvarena je u snažnom dijalogu udaraljki i elektronike u kojoj je tretiran skladateljičin glas. Šum vjetra Na programu su se našle i skladbe drugih skladatelja, po izboru Mirele Ivičević. Među njima skladba Sare Glojnarić — Indispensable Ms. Jones, praizvedena na posljednjem Izlogu suvremenog zvuka u Zagrebu, napisana za flautu, udaraljke, električnu gitaru, klavijature i violončelo, čija je elektronika konstruirana iz seksističke reklame za kopirne strojeve nastale kasnih pedesetih godina 20. stoljeća, u kojoj se akustički elementi stapaju s elektroničkim, stvarajući zanimljiv narativni lûk.

14

Dok je u Donaueschingenu Mirelinu nagrađenu skladbu Case White praizveo slavni ansambl Klangforum Wien, u Čakovcu je njezin autorski koncert u povodu dodjele Nagrade Slavenski održao bečki Black Page Orchestra

Vrlo dojmljiva bila je skladba Konter austrijske skladateljice Eve Reiter. Skladana za kontrabas, flautu i elektroniku, prikazala je ovaj fascinantan instrument čiji zvuk kao da priziva šum vjetra, vode i australskog instrumenta didžeridua... — ovisno o vlastitoj mašti, mo-

gli smo osluškivati različita skladateljičina nadahnuća, dopunjena diskretnom elektronikom.

Berlinska stipendija Skladba Käfig V Daniela Rieglera donosi sudar toplog, plemenitog zvuka violončela s elektronikom nalik na raspjevane neonke i hladnjake. Spoj lijepog i ružnog vrlo je efektan u toj skladbi, u kojoj će, znakovito, lirske kadence violončela na kraju progutati elektronički kolaž svakodnevne buke.

Koncert je završio skladbom F SonG Mirele Ivičević, pokazujući puninu njezina glazbenog jezika, koji se hrani na zanimljivim sukobima i uvijek zvuči vrlo svježe, s puno elemenata koji nas intrigiraju i kojima dominira osjećaj odvažnosti.

Nagrada Josip Štolcer Slavenski još je jedna potvrda Mireli Ivičević, jednoj od najuspješnijih hrvatskih skladateljica i skladatelja, koja je u ovoj godini korisnica prestižne DAAD stipendije Artists–in–Berlin, otvarajući joj nove velike skladateljske mogućnosti i suradnju s najprestižnijim skladateljima, ansamblima i solistima u izvedbi Nove glazbe u Njemačkoj i svijetu.

Davor Bobić, skladatelj koji je upravo uplovio u drugu životnu polovicu stoljeća

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Životna priča jednoga od najaktivnijih hrvatskih glazbenika Samo u prošloj, 2018. godini, kad je navršio 50. rođendan, u zemlji i svijetu izvedeno je čak 300 Bobićevih skladbi Razgovarala: Jana Haluza

R

astegnut između baroka i suvremenosti, stvaranja i pedagoškog djelovanja na najvišoj akademskoj razini, profesionalnog i obiteljskog života, Varaždinac Davor Bobić uspješno brodi na više valova.

Jedan je od najtraženijih skladatelja tzv. »ozbiljne glazbe« za djecu i u inozemstvu, umjetnički je ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri, prodekan Osječke umjetničke akademije i predavač na doktorskim studijima, ujedno i otac sada već troje djece koja studiraju glazbu. Koliko je plodan, govori i podatak da je samo u prošloj godini izvedeno čak 300 njegovih skladbi u zemlji i inozemstvu. Olakšavajuća okolnost u njegovu radu je sposobnost da radi brzo i muzikalno, što otprve prepoznaju i izvođači i publika. Upravo priprema novi violinski koncert na narudžbu Samoborske glazbene jeseni koji će u rujnu 2019. uz Cantus Ansambl praizvesti naša najbolja violinistica Katarina Kutnar.

ove godine na američkom Sveučilištu Wisconsin–River Falls, Minneapolis, St. Paul–Minessota. Autorski koncerti zaredali su se u Varaždinu, Zagrebu, Požegi, Vinkovcima, Belišću... PosebDavor Bobić i Peter Pontvik, ravnatelj štokholmskog Festivala rane glazbe

Prošle ste godine mnogim koncertima proslavili 50. rođendan. Jeste li zadovoljni obilježavanjem?

Iznimno sam bio počašćen što su mojim obljetničkim autorskim koncertima u većini slučajeva pokrovitelji bili hrvatski gradovi, a možda najveće priznanje stvaralaštvu potvrdio je tjedan posvećen mojoj glazbi početkom ožujka

Sa članovima svoje obitelji i umirovljenom izraelskom diplomatkinjom, Njezinom Ekscelencijom Zinom Kalay Kleitman

15 ...uz slavni švedski ansambl rane glazbe Romeo i Julija

la, primjerice oratorij Izaija, kao moje možda dosad najkompleksnije ostvarenje skladano u povodu proglašenja Pečuha kulturnom prijestolnicom Europe, zatim kantata Jerihon, komorna simfonija Gideon, mnogo komornih skladbi, zatim djela koja su obilježila moju autorsku večer u Zagrebu — Jephta za glas i gudače, Koraci kroz Yad Vashem za violinu i gudače te molitvena kantata Amida koja je ujedno pobudila snažne emocije na zatvaranju prošlogodišnjih Osorskih glazbenih večeri.

Jeste li možda prešli na židovstvo?

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Ha, ha, ha, ne, nismo prešli na židovstvo. Jednostavno smo impresionirani njihovim poimanjem života i duhovnog naslijeđa.

Rusko–ukrajinska škola Odrasli ste u rodnom Varaždinu gdje živite i danas, ali za studij ste odabrali Kijev i tamošnji Konzervatorij Čajkovski. Kako to?

Mene je harmonika odvela na studij u SSSR za kojim sam zaista žudio. ZaBobić kao student Državnog konzervatorija P. I. Čajkovski u Kijevu godine 1993., uz pano gdje su njemu važne hvaljujući nevjerojatnoj potpori mojega fotografije onoga doba, između ostalih i ona njegova profesora orkestracije Jevgenija Fjodoroviča Stankoviča učitelja Slavka Magdića, moje obitelji, ali i cijelog nastavnog kolektiva u Varaždinu, ta moja velika želja da učim glazizdvajam možda one najpoznatije izvo- bu na temeljima slavne rusko–ukrajinđače, kojima sam uz spomenute kole- ske škole uistinu se i ostvarila. Bila su ge najzahvalniji na popularizaciji mojih to neka druga vremena koja mi se čine, djela unatrag posljednje dvije godine: gledano s današnjega stajališta, iskreGoran Končar, Monika Leskovar, Ni- nija, pravednija, ljudski toplija, solidarnikola Fabijanić, Borut Zagoranski, Gu- ja, kolegijalnija, iako je i tada bilo konkudački kvartet Feguš, Edmund Andler rentnosti, jaza i ljubomore. Za mene je Borić, Miran Vaupotić, moj domicilni to bila životna odluka.

Varaždinski komorni orkestar, Hrvatski komorni orkestar, Papandopulo kvar- Koliko vas je ta činjenica, da ste tet saksofona, Akademski tamburaški studirali izvan Hrvatske, i to u Ukrajini, nu zahvalnost moram iskazati izvođa- orkestar Strossmayer, Nonet Donum, u vrijeme Sovjetskoga Saveza, obilježila čima koji su mi izlazili u susret, kao što Amadeus trio, Balkan Connection Bra- kao skladatelja? su to bili ugledni Zagrebački solisti, ko- ss Ivan Konev, Natalia Moiseeva, BeDakako da vas mjesto studiranja odlimorni zbor Camerata Odak s njihovom njamin Cold, Višeslav Jaklin te mnokuje i određuje kao predstavnika škole agilnom dirigenticom Jasenkom Osto- gi drugi, uz duboku ispriku onima koje iz koje ste potekli. Imao sam veliku sreću jić; komorni ansambl Alisios Camerata sam nehotice izostavio. zateći ondje vrhunske pedagoge kao sa sjajnom pijanisticom Miom Elezović; što su bili moji učitelji: Genadij Ljašenpriznati pijanist i profesor Konstantin Zbližavanje s hebrejskim ko, Ivan Jaškejevič, Evgenij Stankovič, Krasnitsky; sopranistice Klasja ModruValentin Maljcev, Tamara Labačova... šan i Antonija Dunjko, a tu su i moje biv- Obljetnički su koncerti pokazali da Nevjerojatno mnoštvo iznimnih nastavše učenice Petra i Ana Horvat te Alek- se vaše novije stvaralaštvo oblikuje nika tada je djelovalo na Konzervatoriju sandra Lazar; istaknuti solist na tam- u nadahnuću židovskom poviješću Čajkovski u Kijevu. Uvijek se s velikim buri Mario Zbiljski; mlade varaždinske i kulturom. Koja je vaša veza sa poštovanjem prisjećam svojih učitelja! snage: pijanistica Lucija Čehok, violi- židovstvom i Izraelom, državom nistica Ruta Bobić i sopranistica Luci- čijoj ste 70. obljetnici posvetili svoj Pedagoška djelatnost ja Spevec. Ne smijem izostaviti vrsnog prošloljetni autorski koncert u Osoru? naratora, mladog osječkog glumca IvaMoje zbližavanje s hebrejskom kultu- Zanimljivo je da ste najprije, nakon što na Čačića. rom počinje 2007. godine, u početku ste diplomirali i vratili se u Varaždin, zahvaljujući intenzivnim propovijedima osnovali na tamošnjoj osnovnoj i Vrsni interpreti pastora Darka Kovačića, a zatim i bli- srednjoj glazbenoj školi prvu hrvatsku klasu kompozicije za školski uzrast.

Nevezano uz autorske koncerte koje su skim vezama s Veleposlanstvom držaSmatrate li da je s 18 godina prekasno u tim sredinama potpomogle tamoš- ve Izrael u Zagrebu, što je kulminiralo početi učiti komponirati? nje glazbene škole i institucije, poput istinskim prijateljstvom s veleposlaniHrvatskog društva skladatelja i Kon- com, Njezinom Ekscelencijom Zinom Nema pravila. Za studij kompozicije certnog ureda Varaždin, valja istaknu- Kalay Kleitman, koja je i nakon odlaska u potrebna je zrelost, snaga volje i odlučti da je prošle, 2018. godine, bilo više mirovinu ostala iskrena prijateljica nost, a uz to je dakako potrebno znanje od tristo izvedbi mojih djela — što u naše zemlje i moje obitelji. Iz tog raz- i obrazovanost te dosljedna posvećeHrvatskoj, što u inozemstvu, od čega doblja potječu mnoga vrijedna dje- nost tome pozivu. Postoje mnoge razli-

P

osljednjih godina stalno imam naručena djela i to me tjera naprijed na predan rad, a to ujedno produbljuje moju odanost stvaralaštvu.

16

čitosti u određivanju i sazrijevanju talenta. Ono što iz svojega iskustva mogu reći jest da su mladi koji su uz mene u ranijoj dobi učili skladanje, poglavito u srednjoj školi, ipak na studij kompozicije dolazili spremniji i definiraniji, da ne kažem određeniji, pa je s njima uistinu zadovoljstvo nastaviti put učenja kroz sazrijevanje i krajnju definiranost njihova izbora glazbenog izričaja. Oni se nastave oblikovati kao stvaraoci.

Od početka ste zainteresirani za velike oratorijske opuse koji rezoniraju s poviješću, i/ili aktualnošću. Znakovite su skladbe oratorij Kralj Tomislav i Vukovarski rekvijem. Što vas je tako rano privuklo tim temama i oratorijskim formama?

Za to je najzaslužnije moje odrastanje uz znamenite Varaždinske barokne večeri. Cjelokupno ozračje varaždinskog kulturnog života ostavilo je u mojem sazrijevanju trajni pečat. U kući mojih roditelja nastalo je Varaždinsko likovno društvo. Bilo je to mjesto susreta hrvatskih likovnjaka, pjesnika i glazbenika.

Kao dječak više sam puta nastupao s dječjim zborom u izvedbama velikih Bachovih oratorija i tu je ta spona u mojem daljnjem poimanju skladanja oratorijskih djela. Maestro Vladimir Kranjčević bio je veliki autoritet i kao djeca iznimno smo ga se bojali, no u konačnici bi ostavljao dojam dobrog i duhovitog čovjeka, vrhunskog znalca. Susreti s velikim glazbenicima, poput opernih diva Ruže Pospiš–Baldani i Nade Puttar– Gold, maestra Milana Horvata, akademika Jurice Muraia, dirigenta Marijana Zubera, čembalistice Višnje Mažuran — na mene su trajno utjecali. U gostima kod mojih roditelja često ste mogli vidjeti Josipa Depola, Božu Biškupića, Vasilija Jordana, Zlatka Pricu, Ivana Rabuzina, Ernesta Fišera... Bilo je to okupljalište varaždinskog likovnog kruga osamdesetih koji je iznjedrio mnoge poznate varaždinske slikare.

Posvećenost djeci Autor ste prvog folk–baleta s pjevanjem u Hrvatskoj, Veronika, prema poznatoj hrvatskoj narodnoj legendi o Veroniki Desinićkoj, u kojem je plesni dio u izvedbi ansambla LADO koreografirao klasični koreograf Dinko Bogdanić.

Najavili ste da će to biti dio trilogije. Što se dogodilo s njezinim nastavcima?

Moja nacionalna trilogija čeka neka sretnija vremena, još uvijek se potiho nadam imenovanju nekog intendanta u nekom od naših HNK–ova koji će mi pružiti priliku da svoj stvaralački opus upotpunim baletima i operama inspiriranim nacionalnim kulturnim naslijeđem. Postoje već i odabrani naslovi, no teško mi padaju stalna predlaganja i zamolbe s moje strane upućene njima ili ravnateljima opere i baleta. To je poput vapaja u pustinji današnjeg sve manjeg razumijevanja za istinsku

Redovito pišete i skladbe za djecu, instrumentalne i zborske. Vaša su djela obavezna literatura na studijima mnogih visokih glazbenih sveučilišta diljem svijeta, između ostalih u Londonu, Helsinkiju, Minsku i Kijevu.

Koliko vam je edukacija nadahnuće u stvaranju?

U SSSR–u su me učili da moramo znati pisati sve — od glazbenih minijatura za djecu i dječjih zborova do simfonija i velikih vokalno– instrumentalnih formi. Za djecu je teško pisati, zato što su oni još uvijek, za razliku od nas odraslih, krajnje iskreni, neiskvareni i nisu još uhvaćeni u klopku poistovjećivanja života sa stalnom problematikom ljudskog življenja, u kojem često glumimo i koje je definirano našom prolaznošću na ovom svijetu. Stvarajući glazbu, često pokušavamo zaustaviti protok vremena koji neumoljivo ne zastajkuje.

U svojem opusu i sam pokušavam biti poput djeteta — što iskreniji i bolji u odnosu na ljude koji me okružuju i prate na mojem životnom putu, jer su nam oni dani kao i glazba, kao Božji dar.

Svi su u vašoj najužoj obitelji glazbenici. Upravo se studentima glazbe pridružilo i vaše treće, najmlađe dijete. Je li vam se time ispunio san?

Supruga Lidija koja me prati od najranije mladosti također je glazbenica, nastavnica violine, a sve troje djece također je izabralo glazbu kao svoj životni poziv i zbog toga mogu reći da smo sretna obitelj. Najstariji, Ivan, student je četvrte godine studija klavira na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, u klasi izv. prof. Konstantina Krasnitskog, a već ima iza sebe i zavidne skladateljske uspjehe, dok su Fran i Ruta violinisti »na mamu«. Fran je student treće godine studija violine, a Ruta je upravo upisala prvu godinu istog studija.

Oboje su studenti violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi red. prof.

Gorana Končara. Kćerki Ruti posvetio sam svoje uspjelo djelo Koraci kroz Yad Vashem za violinu i gudače, koje je više puta interpretirala ona sama uz Zagrebačke soliste, Varaždinski komorni orkestar i Hrvatski komorni orkestar. Fran se također povremeno uspješno bavi skladanjem za violinu.

ziciranju, i toga su naročito svjesni na europskim glazbenim učilištima. S velikom žalošću i nevjericom primili smo vijest o Damirovoj smrti baš na Susretima harmonikaša ove godine u Puli.

Mogu reći da je on i najzaslužniji za moja česta sudjelovanja na spomenutoj manifestaciji te da se njegovim odlaskom iz Pule nesagledivo puno izgubilo u duhovnom ozračju pulskog kulturnog života. Takvih je ljudi iznimno malo. Moram priznati da su neke od mojih uspjelih kompozicija i nastale u kolegijalnom rivalstvu s njim. Osjeća se velika praznina zbog njegova odlaska. Vezano uz pitanje o zastupljenosti na visokim učilištima, upravo su moja najuspjelija djela za koncertnu harmoniku dio syllabusa navedenih visokih učilišta.

Kako uspijevate biti aktivni na toliko polja? U Osijeku ste savjetnik dekanice i predavač, u Varaždinu vodite nacionalni festival Varaždinske barokne večeri, uspješni ste kao obiteljski čovjek, a djela kao da teku sama iz vašeg pera!?

To je teško pitanje na koje je teško odgovoriti. S točke profesionalizma ostavljam dojam uspješnog glazbenika, organizatora i pedagoga. Vjerojatno je tome kumovalo moje sretno odrastanje u okruženju koje je bitno za formiranje socijalne inteligencije, te vrhunsko obrazovanje koje sam stekao u Kijevu. Za osjećaj vrednovanja truda i upornosti moram zahvaliti svojem djetinjstvu na selu, koje sam provodio kod djedova i baka. Roditelji su imali ugostiteljski objekt pa sam stalno bio u doticaju s ljudima i svakodnevnim životom. Za obiteljski život najzaslužnija je moja supruga. Možda sam tu mogao dati i više sebe.

Da se sve to objedini, potrebna je velika snaga volje i odricanja, poštovanje prema ljudima, čak bih se usudio reći i poniznost.

Brzina skla-

danja djela u posljednje vrijeme ipak je rezultat velikog iskustva i višedesetljetnog upornog pisanja.

Kontinuirano skladanje Kako pišete glazbu? Što vam je najprije na pameti pri skladanju — forma, tehnika, tema, izvođač ili publika?

Kad pišem za određenog izvođača, uvijek se vodim njegovim sposobnostima i karakterom. To poznavanje mi umnogome pomaže da pokušam u tom djelu iznaći najbolje interpretove sposobnosti i umijeća. Mislim da sam u tome iznimno vješt. Također me privlači konkretan odabir teme, a pomno osluškujem i bilo publike. To mi je neizmjerno važno. Čekate li narudžbu ili nudite skladbe?

Ne čekam niti pretjerano nudim, nego kontinuirano, gotovo svakodnevno skladam. Posljednjih godina stalno imam naručena

A

utorski koncerti Davora Bobića zaredali su se proteklih mjeseci u Varaždinu, Zagrebu, Požegi, Vinkovcima i Belišću, a u ožujku je doživio i cijeli tjedan svoje glazbe na američkom sveučilištu Wisconsin–River Falls u Minneapolisu

djela i to me tjera naprijed na predani rad, a to ujedno produbljuje moju odanost stvaralaštvu. Što pripremate?

Završavam djelo posvećeno violinistici Katarini Kutnar i Cantus Ansamblu na narudžbu festivala Samoborska glazbena jesen.

Imam pun raspored dogovorenih novih skladbi sve do kraja 2020. godine.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

umjetnost.

U doticaju s ljudima Nedavno je preminuo Damir Bužleta, harmonikaš i promotor hrvatske glazbe za harmoniku. I vi ste kao harmonikaš vjerni pisanju glazbe za taj instrument.

Koliko je harmonika nepravedno ignorirana u novijoj hrvatskoj suvremenoj glazbi?

Koncertna harmonika poprima sve veće značenje u suvremenoj umjetničkoj glazbi, poglavito u komornom mu-

»Iznimno sam bio počašćen što su mojim obljetničkim autorskim koncertima u većini slučajeva pokrovitelji bili hrvatski gradovi, a možda najveće priznanje stvaralaštvu potvrdio je tjedan posvećen mojoj glazbi početkom ožujka ove godine na američkom Sveučilištu Wisconsin–River Falls, Minneapolis, St. Paul–Minessota.«

17

3 5. o b l je t n i c a Z a g r e b a č ko g g i t a r s ko g t r i j a , 2 6. o ž u j k a 2 019. u H G Z – u

Tema iz Male Floramye na završetku rođendanskog slavlja Trojica članova skladni su trio bivših profesora i studenata, prerastao u ravnopravne bliske kolege i prijatelje

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Piše: Višnja Požgaj

U

gledni hrvatski gitarist Darko Petrinjak, profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, začetnik nadaleko poznate i razgranate Zagrebačke gitarističke škole, osnovao je godine 1984. Zagrebački gitarski trio sa svojim tada već bivšim studentima Goranom Listešom i Istvánom Röme-

Članovi Zagrebačkog gitarskog trija tradicionalno uoči obljetničkih koncerata gostuju u emisiji Svijet glazbe Trećeg programa Hrvatskoga radija, pa je tako bilo i u slučaju njihova obljetničkog koncerta za 35. godinu djelovanja (na slici su članovi trija – István Römer, Darko Petrinjak i Goran Listeš – te urednica emisije Jana Haluza i Istvánov brat, radijski urednik i spiker János Römer)

18

rom, koji su danas također vrsni pedagozi na Muzičkim akademijama — Listeš u Splitu, a Römer u Zagrebu.

Odgoj udruživanja Iako svaki od njih njeguje vlastitu solističku karijeru, u tom nepromijenjenom sastavu Trio već 35 godina redovito nastupa s velikim uspjehom u Hrvatskoj i u Europi, primjerice u Njemačkoj, Francuskoj, Portugalu, Italiji, Sloveniji, Irskoj, Slovačkoj, Izraelu i Velikoj Britaniji. Od-

gajajući buduće generacije izvrsnih gitarista koji se po uzoru na svoje učitelje udružuju u razne komorne sastave s gitarama, organiziraju natjecanja i festivale gitara i na taj način šire slavu Zagrebačke gitarističke škole diljem svijeta.

Budući da je Darko Petrinjak diplomirao i kontrabas, povremeno gitaru jednakom vještinom zamijeni kontrabasom, naročito u izvođenju baroknih trio sonata, ali i drugih djela za koje sam piše atraktivne transkripcije, dok

stručne komentare uz koncertne programe uzorno piše István Römer. Tako širok repertoar Trija obuhvaća mnogobrojna izvorna i transkribirana djela od renesanse do suvremene glazbe, uključujući i nova djela hrvatskih i stranih autora napisanih upravo za Zagrebački gitarski trio. Za njih su primjerice pisali Boris Papandopulo, Miroslav Miletić, Adalbert Marković, Anđelko Klobučar, Željko Brkanović, Silvio Foretić, Marko Ruždjak, Frano Parać, ali i britanski skladatelji John William Duarte i

Z

a njih su primjerice pisali Boris Papandopulo, Miroslav Miletić, Adalbert Marković, Anđelko Klobučar, Željko Brkanović, Silvio Foretić, Marko Ruždjak, Frano Parać, ali i britanski skladatelji John William Duarte i Michael Blake Watkins te Rus Nikita Kowškin

N a D a n d r ž av n o s t i , 2 5. l i p n j a 2 019. , u O m i š u s e s l av i o i z av r š e t a k Omiš Guitar Festa

Omiške gitare na koncertu hrvatskih skladatelja Koncert je obilježila i praizvedba najsvježije Čulićeve skladbe Oluja za saksofon i gitaru, u čijoj mu se izvedbi pridružio Gordan Tudor

Schubertova Fantazija Program svečanog koncerta predstavio je Zagrebački gitarski trio u proširenom rasponu djelovanja i u izvrsnom izvođačkom skladu ujednačene kvalitete i tonske ljepote koju je odnjegovala ugledna Petrinjakova škola.

U prvom dijelu izvedene su tri skladbe za dvije gitare i kontrabas u obradama Darka Petrinjaka: Sonata a tre Giovannija Battiste Vitalija, izvorno napisana za dvije violine i continuo, Sonata u C–duru op. 15 b Fernanda Sora, u izvorniku za solo gitaru, i popularna Fantazija u f–molu op. 103 D.940 Franza Schuberta za klavir četveroručno. To potonje djelo bilo je začuđujuće. Naime, koliko god je savjesno i znalački obavljena transkripcija za dvije gitare i kontrabas, kao i sama kvaliteta izvedbe, ta prelijepa skladba ipak je njome donekle izgubila svoju prepoznatljivu zvukovno bogatu strukturu, iako se mora priznati da je uime obogaćivanja repertoara i takav neobičan izbor bio velik, zanimljiv i dobrodošao izazov, to više što je Schubert bio veliki ljubitelj gitare. »Službeni« skladatelji Drugi dio koncerta Zagrebačkog gitarskog trija bio je, shodno nazivu, u znaku triju gitara. Počeo je praizvedbom skladbe Trijalog Zorana Juranića, koji je nekoliko svojih ranih djela posvetio gitari i komornoj glazbi s gitarom (Duo za violinu i gitaru Introversioni, velika Sonata za gitaru solo, Pastorala za flautu i gitaru i skladba O smrti i ljubavi za mezzosopran i gitarski trio). »Trijalog je živahan razgovor triju ravnopravnih dionica u vehementnom neobaroknom slogu«, kaže autor o djelu u kojemu ljepota svakog instrumenta dolazi do punog izražaja.

Dužno poštovanje prema engleskom skladatelju Johnu Williamu Duarteu, koji je u velikom gitarističkom opusu napisao i nekoliko djela za Zagrebački gitarski trio, glazbenici su ovom prigodom odali uvrstivši u program duhovitu i lapidarnu trostavačnu Malu suitu u povodu stote obljetnice skladateljeva rođenja. Službeni dio programa zaključen je obradama triju klavirskih skladbi španjolskog pijanista i skladatelja Isaaca Albéniza — Triana, Evocatión, Aragón. Oduševljena mnogobrojna publika izmamila je i dva netipična i popularna dodatka (dakako u obradama): Brahmsov Mađarski ples u g–molu i ulomak iz Tijardovićeve operete Mala Floramye.

N

a Dan državnosti u Omišu se slavio i završetak Omiš Guitar Festa koncertom hrvatskih skladatelja na kojem su nastupili gitarist Petar Čulić i gosti. Bila je praizvedena i najsvježija Čulićeva skladba Oluja za saksofon i gitaru, u čijoj mu se izvedbi pridružio Gordan Tudor.

Gitaristička virtuoznost Klapska oaza, Omiš, polako se pretvara i u gitarističku meku. Od 18. do 25. lipnja 2019. Omiš Guitar Fest okupio je 250 gitarista iz cijeloga svijeta, a utemeljitelj i organizator festivala Neno Munitić istaknuo je da u kategoriji bez ograničenja u godinama omiški festival ima više natjecatelja i od američkog natjecanja GFA, koje se u to vrijeme održavalo u Miamiju. Završetak 9. Međunarodnog festivala gitare, uz obilježavanje Dana državnosti, poslužio je i kao simboličan povod održavanju Koncerta hrvatskih skladatelja na kojem su inozemni sudionici mogli upoznati hrvatsku gitarističku literaturu. Klasična gitara, Omiš, suvremena i klasična gitaristička literatura uz virtuoznost nameću ime Petra Čulića. Još je na prvom Omiš Guitar Festu 2010. potvrdio status najboljeg svjetskog gitarista mlađe generacije, a danas kao član žirija prosuđuje nove talente. Od prvog festivala Čulić je stekao još više poklonika diljem svijeta, niže uspjehe sa svojim učenicima iz Glazbene škole Lovro pl. Matačić, a još uvijek nadograđuje i vlastito obrazovanje na doktorskom studiju prestižnog engleskog sveučilišta University of Surrey u klasi profesora Stephena Gossa. Taj nekadašnji učenik Nene Munitića predstavnik je omiške gitaristič-

M

otorična gitaristička dionica služi kao potporanj saksofonu koji je nosilac olujnih promjena

ke škole u koju danas ubrajamo i mlade gitarističke snage koje su otvorile koncert. Silvio Bilić za tu je prigodu odabrao skladbu kolege s UMAS–a, Šimuna Čarlija Botice, Two impressions and Intermezzo, čijom je izvedbom opravdao i ovogodišnjeg Oscara znanja Ministarstva znanosti i obrazovanja, dok se maturantica Željana Jerić odlučila za izvedbu Mikrofantazije br. 1 omiškog skladatelja Vlade Brezovića. Uslijedio je recital Petra Čulića otvoren izvedbom Tri slike Tomislava Uhlika u kojima je izmjenjivao mekoću i nježnost tona sa strastvenim karakterom, pokazujući se kao zreli interpret koji djelo donosi s dubokim promišljanjem. Uslijedile su Mala melodija i Nocturno Slavka Fumića, u kojima je Čulić gotovo trubadurskom pojavom osvojio srca publike. Vješte promjene tempa obilježile su Varijacije na temu iz opere Norma V. Bellinija, op. 16 Ivana Padovca, dok su izvedbe Omaggio a Boris Ulrich i Dubrovački stari tramvaj Marija Nardellija pokazale Čulićevo smisleno dinamičko nijansiranje.

Olujne promjene U izvedbi vlastite skladbe M, Čulić se pokazao i kao vrlo emotivan i ekspresivan skladatelj, donoseći u fokus lirsku, sjetnu melodiju.

Sasvim drugačiji izričaj, međutim, publiku je dočekao u praizvedbi njegove Oluje u kojoj mu se pridružio saksofonist Gordan Tudor.

Od početaka gitarističkog školovanja Čulić sklada, a činjenica da je prvu veću inspiraciju za skladanje našao u knjizi Mali princ Antoinea de Saint–Exupéryja pokazuje

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Piše: Karmen Širović

Zvonimir Kujundžić

Michael Blake Watkins te Rus Nikita Koškin. Ostvarili su nekoliko CD–ova i LP albuma te mnoge snimke za Hrvatski radio, a najnoviji album 35 godina u izdanju Croatia Recordsa sadrži djela za dvije gitare i kontrabas Bacha, Sora, Schuberta i Brahmsa. Vrijedno je spomenuti i važna priznanja: Vjesnikovu glazbenu Nagradu Josip Slavenski, Nagradu Hrvatskog društva glazbenih umjetnika Milka Trnina i Nagradu Ministarstva kulture RH Vladimir Nazor.

Petar Čulić i Gordan Tudor praizvode Oluju za saksofon i gitaru Petra Čulića

njegovu sklonost programnosti.

Tako je u Oluji glazbom uspješno ocrtao nastanak, razbuktavanje i smirenje te meteorološke pojave. Već u uvodu skladbe uočljiv je pomak skladateljskog izričaja u kojem Čulić napušta klasični tonalitetni sklop te donosi ponešto robusniji i kompleksniji izričaj. Motorična gitaristička dionica služi kao potporanj saksofonu koji je nosilac olujnih promjena.

Repetitivna materija uz dinamički rast služi gradaciji prvog dijela u kojem se poput kaleidoskopa vrte uzlazne pasaže koje također pridonose razvoju glazbenog sadržaja, ali i oslikavanju promjena.

Središnji dio vraća poznati Čulićev izričaj u kojem lirska melodija, ponovno u rukama saksofona, donosi smirenje narušeno potom virtuoznim uzlaznim i silaznim pasažama koje vode natrag do prvog dijela, kad kaos i dramatičnost ponovno preuzimaju glavnu ulogu. Skladba završava u jeku oluje koja je napokon dosegnula vrhunac, a samim tim i kraj. Olujom je Čulić pokazao razvoj u skladateljskom izričaju, ali je i obogatio literaturu za netipičan spoj saksofona i gitare, koja će prema riječima Gordana Tudora izvrsno poslužiti i za komornu nastavu njegovih studenata na UMAS–u.

19

U g o d i n i 2 019. i s p u n j ava s e 2 0 0. obljetnica rođenja Vatroslava Lisinskog

Ima li još mjesta za Lisinskog?

8. srpnja rođen je Ignac Fuchs, koji će u duhu ilirskoga pokreta svoje ime pohrvatiti u Vatroslav Lisinski Piše: Jagoda Martinčević

Galina Veličko i Dječji zbor Centra za kulturu i informacije Maksimir Ko n c e r t u c i k l u s u G l a z b e n a b a š t i n a , 5. l i p n j a 2 019. , u Dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Otpuhnuta prašina s Bjelinskijevih partitura Ususret 110. obljetnici rođenja Brune Bjelinskog, odabrana su djela skladateljeva zborskog, vokalnog i komornog stvaralaštva Piše: Jagoda Martinčević

U

Dvorani Blagoje Bersa zagrebačke Muzičke akademije 5. lipnja počeo je novi ciklus Glazbena baština koji »ima otpuhnuti prašinu s brojnih partitura hrvatskih skladatelja«. Tu hvalevrijednu inicijativu, jer hrvatske glazbe nikad dosta, počeli su zvuci Brune Bjelinskog, skladatelja i pedagoga koji je upravo na Muzičkoj akademiji proveo cijeli pedagoški život kao jedan od najomiljenijih profesora mnogim generacijama.

Razgranato stvaralaštvo

U susret 110. obljetnici rođenja odabran je dio majstorove zborske glazbe za mlade, vokalni ciklusi te komorna glazba .Osim baleta »Pe-

B

jelinski je upravo na Muzičkoj akademiji proveo cijeli radni vijek kao jedan od najomiljenijih profesora mnogim naraštajima

20

tar Pan« koji je na repertoaru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, skladbe Brune Bjelinskog ne čuju se gotovo uopće, pogotovo bogat simfonijski opus, pa je taj koncert pružio bar djelomičan uvid u njegovo razgranato stvaralaštvo. A to je ponajprije dragocjena glazba namijenjena mladima koju je za ovu priliku oživjela dirigentica Galina Veličko s dječjim zborom Centra za kulturu i informacije Maksimir koji je poletno izveo izbor iz Kapljica, ljupke i humorne glazbe, što je i jedna od odrednica autorskoga stila Brune Bjelinskog.

Skladatelj za djecu Tome se pridružio i bariton Rober Kolar u interpretaciji ciklusa Ciciban, uz klavirsku suradnju Ljerke Pleslić–Bjelinski. Ona je solistički virtuozno izvela i stavak U proljeću iz Muzike za djecu. Oko najmlađih se vrtjela i Uzbuna iz klavirske suite Na velikom brodu te Melodija iz Šest invencija za violinu u dražesnoj izvedbi skladateljevih malih unuka Erin i Brune Bjelinski. Program su upotpunile i vokalne solistice Nikolina Hrkač, Tena Lončarević i Ivana Miletić, pjevajući cikluse Šuma spava i Candomble te skladbu Dijalog uz pijaniste Stipu Iličića, Lanu Bradić i Marija Čopora, a instrumentalnu glazbu zastupao je i klarinetist Dan Bantić, izvevši uz pijanista Darija Nikolića stavak Allegro assai iz Koncerta za klarinet i gudače.

‘Ajmo, poklonimo se sjeni Vatroslava Lisinskog koji je u ovakvim ljetnim danima 8. srpnja rođen prije točno 200 godina. Mnogo generacija nakon nas imat će mogućnost ponovno pozdraviti Ignaca Fuchsa na jednom okruglom rođendanu od one daleke 1819. u kojoj je svjetlo života ugledao otac prve hrvatske opere. Unatoč kratkom životu (preminuo je 1854.), bolestima, teškim prilikama u kojima je živio, nerazumijevanju sredine pa i mnogih poslije, osporavanju, priznanjima i opet osporavanju, mislim da se ipak može reći da je ugledao svjetlo života. Ono koje ga je obasjavalo u trenucima skladanja, u ozračju uspjeha opernoga prvijenca Ljubavi i zlobe, u rijetkim sretnim intimnim epizodama..., i to bi zapravo bilo sve što se svjetlosti života tiče. Malo ili mnogo — relativno je pitanje za život koji je trajao samo 35 godina, kao što je i vječno hipotetičko pitanje kako bi taj život izgledao da je potrajao.

Tinjajući prijepori Notorne činjenice o Lisinskom ne treba ponavljati jer neće ni pomoći a ni odmoći još uvijek tinjajućim prijeporima o vrijednostima njegove glazbe. Da, bio je ilirac, dakle domoljub, skladao je nakon Glinke prvu slavensku operu i doživio slavlje; drugu operu — Porina — nije dočekao živ, a uz njih ni orkestralnu glazbu, kao ni prelijepe zborove i solo pjesme, klavirske mazurke..., ipak nedovoljno za one koji su na negativno rješenje njegove molbe za mjesto kotarskoga isto to vratili u uredski arhiv s naznakom »nepoznat«!

Godine 1944. Oktavijan Miletić snimio je prvi hrvatski dugometražni film Lisinski s Brankom Špoljarom u naslovnoj ulozi. Zanimljivo je da je uz glazbu Lisinskog, za film skladao i Boris Papandopulo koji se u filmu i pojavljuje, a jedna od glavnih uloga grofice Sidonije Rubido, prve interpretkinje Ljubice u operi »Ljubav i zloba«, povjerena je tada mladoj sopranistici, poslije pjevačici svjetskoga glasa Srebrenki Seni Jurinac.

Koliko je Vatroslav Lisinski danas poznat? Njegovo ime nosi jedna zagrebačka glazbena škola i koncertna dvorana, a ime junaka njegove opere Porin hrvatska diskografska nagrada. U kazalištu ga nema, na koncertima povremeno, u trajnim zapisima tek pokoji, sve do ove rođendanske godine koju dočekuje s novim diskografskim izdanjima obiju opera. I to je nešto, zapravo jako puno, ali za one koji će ih slušati u tišini svojih domova. Hoće li Lisinskog biti na pameti i u uhu kad prođe slavlje? Priprema se i simpozij o njegovu životu i djelu. Hvalevrijedno. No ima li za Vatroslava Lisinskog još mjesta?

Uostalom, kao i za mnoge mu kolege iz prošlosti? No to je već neka druga tema, možda do nečijeg 200. rođendana!?

M e đ u n a r o d n i o r g u l j a š k i f e s t i v a l 13 . A r s O r g a n i S i s c i a e, o d 4 . d o 12 . s v i b n j a 2 019. u S i s k u i o ko l i c i

Sedam crkava Sisačke biskupije — Glina, Sisak, Petrinja, Sela, Martinska Ves, Voloder i Ivanić–Grad — otvorilo je vrata glazbenicima orguljašima Piše: Josipa Dovranić

S

edam crkava Sisačke biskupije: Glina, Sisak, Petrinja, Sela, Martinska Ves, Voloder i Ivanić–Grad, otvorilo je vrata glazbenicima orguljašima, pjevačima i drugim instrumentalistima, pjevačkim zborovima i komornim ansamblima, a svakako i vjernoj publici ovogodišnjeg, 13. međunarodnog festivala, popularnog Ars Organi Sisciae, u prijevodu Umjetnost sisačkih orgulja. Osluškujući glazbu orgulja, divimo se ljepoti tonskih nijansi nebrojenih registara te nam preostaje samo s velikom radošću duhom uroniti u neko drugo vrijeme koje je tu ljepotu iznjedrilo. Što reći o glazbenim sadržajima tih dragih orguljaških večeri? Bili su ozbiljni i sadržajni, poučni i inspirativni, a povrh svega poticajni. Glazba starih majstora je provokativna, stvara znatiželju, dok barokna i klasična zadivljuje misaonošću i višeglasjem! Misteriozni orguljaški zvukovi nebeskih visina, kako ih neki s pravom zovu, rijetki su koji vječnu mudrost i uzvišenost ocrtavaju jasnoćom i bistrinom potrebnom svakom vremenu. Umjetnost sviranja orgulja doista nije zabava. Zvuci orguljaških svirala stvaraju u slušateljstvu pomalo tajanstveno raspoloženje i nesvakodnevni ushit, ovisno o sadržaju.

Sakralna baština

Festival je sam po sebi otkrivanje ne samo fenomena orguljaške glazbe, ne samo upoznavanje orguljara, orguljaša i izvođača nego i poniranje u povijest koja je određeni trenutak obilježila događanjima nama nepoznatima. Tako osluškujući tonske čarolije, saznajemo ponešto i o vremenu nesklonom umjetnosti i ljepoti. Nigdje ne nedostaje ljudskog faktora! Nažalost! Onima koji se trude sačuvati ljepotu od zaborava i pomoći joj da čovjeka učini više Čovjekom

treba zahvaliti i nagraditi ih. Taj je rad nevidljiv, a njegovi stvaralački impulsi oblikuju glazbenu misao naroda. Dodajmo tome zanos koji glazbenici, i inozemni i oni našega naroda, s iskrenom znatiželjom i zahvalnošću rone glazbenim dubinama, istražuju, uče i stvaraju glazbenu ljepotu. Preludij i fuga u H– duru Franje Dugana, O najljepša Matije pl. Ivšića, Terra Tremuit Františeka Medřickýja, Misa sv. Katarine Rudolfa Matza, Slušaj, Gospodine (Ps. 30.) Branimira Novokmeta (praizvedba) — djela su hrvatske sakralne baštine, a kao takva izravno naslijeđe onih koji glazbom i riječima (gregorijanski koral) slave Božje stvaranje, a Majku Mariju kao suotkupiteljicu svijeta. Iskrena sklonost sakralnom nesakriveni je i snažan motiv hrvatskoga umjetničkog stvaralaštva, i kao takav prisutan je i u glazbi.

Interijer Sisačke katedrale

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Umjetnost sisačkih orgulja

Organizatorica Valentina Badanjak-Pintarić, sopranistica Valentina Fijačko Kobić i orguljaš Alen Kopunović Legetin

Zaštita spomenika Misao vodilja festivala Ars Organi Sisciae bila je obnova i zaštita povijesnih instrumenata Sisačke biskupije. Vođeni tom idejom, festivalskoj smo publici »predstavili bogatu orguljašku baštinu koja svjedoči tradiciju orguljanja stariju od dvjesto godina!« (Valentina Badanjak–Pintarić, programska knjižica) Zalaganjem patrona festivala, sisačkog biskupa mons. Vlade Košića, nove orgulje dobile su i novoizgrađene crkve sv. Ivana Nepomuka u Glini i sv. Lovre u Petrinji (prethodno potpuno uništene u Domovinskom ratu), u Hrvatskoj Kostajnici i bazilika sv. Kvirina u Sisku, što je omogućilo proširenje glazbenoga repertoara. Na koncertu otvorenja u subotu, 4. svibnja, u crkvi sv. Ivana Nepomuka u Glini čuli smo istančano birani program u izvedbi orguljaša Alena Kopunovića Legetina i sopranistice Valentine Fijačko Kobić. Alen Kopunović Legetin orguljaš je u crkvi sv. Lovre u Požegi; djeluje i kao pontifikalni zborovođa i orguljaš u katedrali. Sjajni orguljaš »mlađe generacije« dirigent je i HKUD–a Vijenac Požega te solistički nastupa na brojnim orguljaškim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Reperto-

Orguljaš Pavao Mašić i sopranistica Margareta Klobučar

21

ar bira pozornošću profinjenog glazbenika, svira čisto, razabrano i muzikalno biranim registrima. Fantazijom i fugom u f–molu Albe Vidakovića (početna skladba festivala) predstavio se maštovito, zvučno i nadahnuto trenutkom, a uslijedio je strani glazbeni program za sopran i orgulje.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Tonska ljepota

Koncert Hrvatskoga baroknog ansambla kao umjetnički voditelj predvodio je Pavao Mašić za čembalom

22

U nedjelju, 5. svibnja, u Sisku, u katedrali Uzvišenja Sv. Križa nastupila je Siščanka Margareta Klobučar, sopranistica, i još jedan orguljaš — Pavao Mašić. Koncert to dvoje umjetnika bio je sjećanje na nedavno preminulog profesora Nikolu Bašića, dirigenta čiji je život i rad povezan gradovima u kojima je to dvoje umjetnika rođeno, u kojima su počeli svoje glazbeno obrazovanje.

Margareta Klobučar učila je solo pjevanje u klasi prof. Pernar, a nakon toga u Beču kod Franza Donnera i Roberta Holla. Magisterij ostvaruje u Grazu, u klasi Ulfa Baestleina. Svojim pjevom ona slika sadržaje te zavidnom lakoćom izvodi sve tonske nijanse. I nastup Pavla Mašića bio je svakako izvanserijski glazbeni trenutak. Šibenčanin Mašić izvanredni je profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od 1999. godine djeluje kao glavni orguljaš crkve sv.

Marka na zagrebačkom Gornjem gradu. Njegovo je orguljanje spoj tonske ljepote, glazbenog ukusa, virtuozne vještine i finoće; on je profesionalac zaljubljen u misterij nedokučivog u umjetnosti. Orgulje sisačke katedrale Egberta Pfaffa (građene 1966.) zazvučale su nam neobično i nepoznato.

Svoj nastup na festivalu Ars Organi Sisciae zaokružio je nastupivši s Hrvatskim baroknim ansamblom kao čembalist, orguljaš i umjetnički voditelj, izvo-

deći djela J. S. Bacha. Na koncertu 7. svibnja 2019. u župnoj crkvi sv. Marije Kraljice mira u Sisku, uz Hrvatski barokni ansambl nastupili su Monika Cerovčec, sopran; Sonja Runje, alt; Ana Benić, flauta solo; Stjepan Nodilo, oboa solo; te ravnateljica HRBA–e Laura Vadjon na violini solo.

Uskrsni napjevi U četvrtak, 9. svibnja, u crkvi sv. Lovre u Petrinji na orguljama Augusta Faullenda Heferera (građene 1936.) slušali smo orgulje četveroručno! Mladi orguljaši Katarina Javora iz Zagreba i Krešimir Klarić iz Karlovca orguljali su atraktivno, pomalo romantično i moderno.

Slušali smo djela Čajkovskog, Schumanna, Saint–Säensa (četveroručno) te Adolfa Friedricha Hessea i Louisa Viernea. U petak, 10. svibnja, u župnoj crkvi sv. Marije Magdalene na našim najvrednijim orguljama u Selima (graditelja I. F. Janečeka iz 1777. godine) muzicirala je cijenjena orguljašica Renata Bauer iz Slovenije. Mudro izabranim programom skladbi starih majstora 17. i 18. stoljeća Renata Bauer predstavila se profinjenim muziciranjem glazbe jednog davnog vremena. U subotu, 11. svibnja, u župnoj crkvi sv. Martina biskupa u Martinskoj Vesi svetu misu zahvalnicu pjevanjem gregorijanskih korala (Misa De Angelis, Na Isusov se spomen sam, Žrtvi uskrsnici) te poznatim uskrsnim napjevima Isukrst nam slavni, Pjevaj hvale, Magdaleno, Radujte se, kršćani obogatio je crkveni pjevački zbor u suradnji s voditeljem i crkvenim orguljašem, koji je istovremeno proslavio 30. godišnjicu djelovanja, prof. Domagojem Sremićem. Profesor Sremić, uz studij povijesti i zemljopisa završio je i srednjoškolsko glazbeno obrazovanje na Glazbenoj školi Vatroslava Lisin-

skog u Zagrebu, smjer glazbena teorija. Seminarima za crkvenu glazbu pri Institutu za crkvenu glazbu Albe Vidaković Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu proširuje svoje znanje zborovođe i crkvenog orguljaša. Ženski pjevački zbor (u Posavini tradicionalno pjevaju žene) pjeva čisto, pučki zanosno, njeguje dvoglasje, pri čemu ritmički i tonski oslonac traži u sviranju orgulja. Na prigodnom koncertu nakon proslave svete mise čuli smo i Bachov Jesus bleibet meine Freude, Salve Regina Henryja Du Monta, O srce, žrtvo ljubavi oca Anzelma Canjuge i Lijep cvijet Ivana Horvata (pjesmarica Virgini Matri, Zagreb, 1991.). Članice toga zbora izvele su i tradicionalne duhovne marijanske pjesme Ja sam sirota, nevoljni stvor i Ružice majska, zabilježene prema sjećanju Janice Horvat i Katice Vrban. U izvedbi spomenutih gregorijanskih korala sudjelovale su studentice Šumarskog i Učiteljskog fakulteta, flautistice Ana i Antonia Pavičić.

Završna večer U župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog u Voloderu slušali smo krasne orgulje Antuna Schimenza (građene 1863.). Orguljaš David Boos iz Austrije predstavio se sjajnim programom, izvodeći djela baroka i klasike, iz pera Bacha, Mozarta, Georga i Gottlieba Muffata te Huga Distlera. Djela je oživio odličnom izvedbom, stilski dotjerano i ukrašeno biranim registrima Schimenzovih orgulja. On je sjajan mladi glazbenik školovan u Beču i Amsterdamu. Dirigent je i komorni glazbenik, a objavio je nekoliko stručnih radova s područja crkvene glazbe. Kao solist proputovao je Europu, Rusiju i SAD. Na završnom koncertu orguljaškog fe-

stivala u Ivanić–Gradu, u župnoj crkvi sv. Petra apostola, slušali smo pjevačke zborove grada Siska i Ivanić–Grada.

Ivanićgradski VA Milka Trnina, utemeljen 1976. godine, iz djevojačkog zbora izrastao je u mještoviti vokalni ansambl zavidne kvalitete i visoke reputacije.

Njeguje a cappella pjevanje, odlikuje se visokom impostacijom tona, vokalno i intonativno je sređen i uredan. Čuli smo djela Hansa Lea Hasslera, Orlanda di Lassa, Ola Gjeila, Philipa W. J. Stopforda i Césara Francka, uz suradnju baritona Domagoja Bartolića i u zajedničkom nastupu sa Siščanima Bachove Jesus bleibet meine Freude. Čestitke za izuzetno lijep nastup voditeljici Branki Bubalo–Paliski! Katedralni zbor Uzvišenja Sv. Križa pod ravnanjem Jelene Blašković, uz orguljašku pratnju Roberta Jakice, predstavio se zahtjevnom Vivaldijevom Glorijom u D–duru. Čuli smo i dijelove Mise sv. Katarine Rudolfa Matza, Slušaj, Gospodine (Ps. 30) Branimira Novokmeta, Terra tremuit Františeka Medřickyja, Ecce Sacerdos Matije pl. Ivšića i More Palatino Jana Pieterszoona Sweelincka.

Trinaesti međunarodni orguljaški festival Ars organi Sisciae održan je pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar–Kitarović, ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, župana Sisačko–moslavačke županije Ive Žinića i gradonačelnika Petrinje Darinka Dumbovića. Patron festivala je sisački biskup Vlado Košić. Tako široka potpora festivalu budi nadu u zaštitu i obnovu naše povijesne orguljaške baštine koja vapi za spašavanjem.

Ta se misao, kao nit vodilja, mogla čuti u mnogobrojnim medijima koji su popratili festival. Čestitke organizatorima!

S veseljem iščekujemo sljedeći festival.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Po č e m u ć e m o p a m t i t i I S C M - ove S v je t s ke d a n e n ove g l a z b e u Ta l l i n n u , 2 . — 10. sv i b n j a 2 019.

Trendovi suvremene glazbe Hrvatsku su u Tallinnu predstavljale Ana Horvat s instalacijom Music Score i Margareta Ferek–Petrić skladbom Ištaratu Piše: Nina Čalopek

Z

a mnoge turiste šarmantni i bajkoviti Tallinn pružio je Svjetskim danima Nove glazbe ISCM–a surovo domaćinstvo.

U zapusima hladnih baltičkih vjetrova, zaklone od kiše i snijega hrabro i spremno tražila je ekipa skladatelja, glazbenih kritičara i novinara, muzikologa, izvođača, menadžera i svih okupljenih oko Međunarodnog društva za suvremenu glazbu. S dnevnim programima na kojima su se znala stisnuti i četiri koncerta (pa čak i pet), od 2. do 10. svibnja ove godine više od 200 delegata i skladatelja sa svih kontinenata još jedanput je kolektivno propitivalo definiciju, sadržaj, trendove, vrijednosti,

odvažnosti, estetike, probleme i zahtjeve suvremene glazbe, ali i samog Društva ISCM–a.

Novi put Prvi ISCM–ov festival World (New) Music Days (posljednjih nekoliko godina glazba u fokusu ISCM–a ipak se i u nazivu festivala određuje kao Nova glazba) održan je u Salzburgu 1923. godine, a kalendarski ga tek »šiša« donauešingenski festival, pokrenut 1921. godine. Stoga ISCM i W(N)MD čine bazu europske novoglazbene baštine. Upravo zbog toga, ali i unatoč tome, u 21. stoljeću i sa svim medijskim i interdisciplinarnim promjenama te križanjima umjetnosti i estetika, sa svim širenjima i demokratizacijama kulture/a, repozicioniranjima donedavno nevidljivih zona zemaljskog globusa, ISCM sa svojim

festivalskim repom već neko vrijeme traži vlastiti novi put, format, cilj i svrhu.

Iako ISCM danas ima čak 65 članica — zemalja, regija, pokrajina, raznovrsnih strukovnih institucija i udruženja, i dalje ih nema unutar Afrike, a vrlo rijetko te sasvim diskontinuirano mogu se čuti i glasovi koji dolaze iz Latinske Amerike.

Međutim, sve su prezentnije scene koje dolaze s prostora Dalekog istoka, kao i još suvremeno–glazbeno nama nedovoljno otkrivena prostranstva Indonezije, Australije i Novog Zelanda. Stoga je upravo od presudne važnosti za definiranje ISCM–a i Svjetskih dana Nove glazbe za budućnost što će se na iduća dva izdanja WNMD–a dogoditi najprije na Novom Zelandu (Auckland, Christchurch), a nakon toga u Kini (Šangaj, Nanning), dočim bi eventualni kandidat za 2022., kad se bude slavilo sto godina od pokretanja Društva, mo-

gla biti upravo Južnoafrička Republika.

Etno u trendu Slavljenje različitosti, demokratizacija kulture i oslabljivanje granica pojma Nove glazbe tako su postale nove ideje vodilje ISCM–a. Naravno, postoje i protivni glasovi takvom rješenju koji upravo u olabavljenoj kategoriji Nove glazbe vide najveći problem koji se ogleda prije svega u opadanju kvalitete glazbe, eklektičnosti te nerazmjerima duha vremena i predstavljenih skladbi.

Ono u čemu se jedna i druga struja jednoglasno slažu je mogućnost da se svake godine dodatno predstavi upravo zemlja (scena, grad, regija) — domaćin festivala. Domaćini zato iskorištavaju svoje najbolje izvođače prema kojima se kreiraju i kategorije unutar kojih se pozivnim natječajem biraju i djela

23

BROJ 216, SRPANJ 2019.

24

koja će biti izvedena na festivalu. Organizatorima je također omogućeno da u neslužbenom dijelu festivala na program stave i više djela domaćih skladatelja, dočim se sve više potiče da iz prosudbenih komisija iziđu sami skladatelji te da se sud prenese na izvođače i menadžere. Također, izrazito je u trendu inkorporiranje tradicionalnih etnoinstrumenata u instrumentarij suvremene art glazbe. Na neki način — barem u kontekstu ISCM–a — taj trend je pokrenuo upravo Zagreb, kad je 2011. godine kao domaćin Svjetskih dana Nove glazbe na program stavio i orkestar tamburica. Novozelandski pak organizatori za 2020. pozivaju skladatelje da prouče te iskoriste maorske puhaljke, tzv. Taonga pūoro, a istom nisu mogli odoljeti ni Estonci koji su predstavili tzv. estonski kantele, instrument tipa citre koji je rasprostranjen i u svojoj finskoj verziji, ali i u susjednim baltičkim zemljama. Instrument i izvođačica Kristi Mühlig predstavljeni su na čak dva koncerta — u duo izvedbi s japanskim kotom (izvođačica Naoko Kikuchi) te kao dio ansambla Una Corda. Upravo je koncert ansambla Una Corda najviše iznenadio okupljene iz cijeloga svi-

jeta, budući da gotovo nitko do tada nije čuo, a ni mogao očekivati da će spoj triju trzalačkih instrumenata (harfa, čembalo, estonski kantele) dati novu kvalitetnu i skladateljski izazovnu vrijednost zvuka. Za preporuku svim zainteresiranim skladateljima! Na programu koncerta ansambla Una Corda bila je i skladba za solo čembalo Ištaratu Margarete Ferek–Petrić koju je fantastično predano i studiozno izvela čembalistica Ene Nael.

Hrvatska i svijet Treba svakako istaknuti i tri događanja u sklopu otvorenja festivala. U pretprogramu je otvorena izložba instalacija Music Machines, u sklopu koje je svoje mjesto pronašla instalacija Music Score (2013.) Ane Horvat. Uz našu predstavnicu i njezinu interaktivnu instalaciju koja problematizira i propituje odnos pokreta, promatrača, zvuka, zapisa, mehanike pokreta, ali i medija, u talinskoj Galeriji za dizajn i arhitekturu od 2. do 10. svibnja bile su izložene i instalacije Ansaw mađarsko–austrijskog skladatelja Samu Grillusa, Auricularis Superior Claudije Molitor iz Velike Bri-

tanije i Installation for Violinautomat Karla F. Gerbera. Teret otvorenja preuzeo je ne baš uspio plesno–glazbeni projekt Througth the Forest of Songs. Ana Horvat i Nina Čalopek u Tallinnu Osim što su organizatori ignorirali kišu koja je ipak estonska skladateljica Tatjana Kozlodovoljno inkomodirala okupljenu publi- va–Johannes, dislocirajući izvođače ku toga projekta na otvorenom, sama u sve kutke i na sve katove prostora, ideja (iako zanimljiva) nije u realizaciji a izvođači Estonskog kompozitorskog dovoljno dobacila. Publika je postavlje- ansambla vrlo su sugestivno i nijansirana na poziciju izmještenog promatrača jući između vrlo suptilnih boja i dinamivrlo živoga prometnog raskrižja koje se ka praizveli prostornu kompoziciju The artificira uvođenjem plesačke skupine Beauty of Decay. među slučajne prolaznike, a akustički važnije točke raskrižja i prometa slušaScenski pokret licama se u donekle obrađenom obliku prenose publici. Cijeli koncept je u forOno čime se sami domaćini itekami poprimio ipak zamoran oblik, pogoko mogu pohvaliti je estonska tradicitovo ako se uzme u obzir predugo traja zborskog pjevanja. Na festivalskom janje (više od pola sata događanja bez gotovo ikakvog narativno–dramatur- programu našlo se čak 27 skladbi za škog razvoja). Koncertno pak otvaranje zborove, međutim tek je jedno djelo festivala dogodilo se u vrlo zanimljivom »iskočilo« — Nirvana mladog perspekprostoru prostranog lučkog skladišta, tivnog srpskog skladatelja Juga Markoji je trenutačno u funkciji Pomorskog kovića koju je prepoznao i međunarodmuzeja. Prostor je vrlo dobro, u cijelom ni žiri, dodijelivši mu ISCM–ovu nagrasvojem akustičkom spektru, iskoristila du za mladog skladatelja.

Zanimljivo se predstavio i najaktivniji te najvažniji estonski komorni ansambl za suvremenu glazbu Ensemble U, čiji je voditelj Mart Kangro osmislio vrlo ambiciozan teatarski eksperimentalni kontekst. Predstava je počela gotovo u potpunom mraku, a članovi ansambla

su, igrajući se različitim izvorima svjetla, stvarali i mijenjali scenografiju i recepcijski kontekst, odnosno percepcijsku izoštrenost publike. Ansambl svakako treba pohvaliti za kreativnost, hrabrost i voljnost da se osim svirački — a pritom partiture na programu nisu bile nimalo izvođački pitome — uputi u istraživanje i aktiviranje scenskog pokreta. Skladbe na programu, Three Endings Alexa Taylora, For Flute or Piano or Mandopin or Percussion or Basson or Gutiar or Violino r Harp or Clarinet or... Barta de Vreesa, Double Exposure Chin–ting Chana i Elea Gordona Fitzella na taj su način dobili sasvim drugu auru i kvalitetu, ne gubeći glazbi ipak imanentnu samodostatnost.

Elektronička glazba Prepoznato je i važno mjesto elektroničke, elektroakustičke glazbe i novih medija, a svakako treba istaknuti i tehničku, ali i izvođačku spremnost domaćina, pogotovo flautisticu Moniku Mattiesen koja je s pjevačicom Sirje Aleksandrom Viise izvela Doch manchmal erhellt sich die Seele, wenn sie

frohe menchen denkt, dunkelgoldene Frühlingstage za flautu, sopran i elektroniku Elis Hallik te Shadow Art II Paula Clifta. Treba svakako obratiti pozornost i na vrlo mladog Velšanina Daniela Soleyja koji je pokazao vrlo poetično, ujedno i funkcionalno kombiniranje videa i elektronike. Također, upućujemo i na ansambl Estonskog društva za elektroničku glazbu koji je izveo i djela Pocket Electronic Symphony «1 za izvođača s pametnim telefonom, srpskog skladatelja s norveškom adresom Anreja Andrića te REMOTE ME, za dva daljinska upravljača i tri kovanice, srpske skladateljice s amsterdamskom adresom Jasne Veličković.

Hrvatska sekcija je već dulje vrijeme dobro prepoznata unutar ISCM– ove obitelji. Osim što je Zagreb 2005. i 2011. bio domaćin festivala, mnogo je važnije da su se hrvatski skladatelji — predstavnici hrvatske sekcije na pojedinim festivalima koji su u posljednjih deset godina zaista održani na svim krajevima svijeta, od Koreje i Australije sve do dalekog Vancouvera — svaki put odlično plasirali te kvalitetom svojih partitura posebno istaknuli. Slučaj

je bio isti i u Tallinnu s instalacijom Music Score Ane Horvat i skladbom Ištaratu Margarete Ferek–Petrić. Ostaje da hrvatska sekcija ISCM–a još uspješnije pokuša realizirati što kvalitetniju prezentaciju i cjelogodišnju vidljivost svojih skladatelja u međunarodnom ili barem ISCM–ovu kontekstu. Bit će za to prilike već iduće godine u svibnju na dalekom nam Novom Zelandu.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Na festivalu su gostovali i brojni ansambli iz Estoniji susjednih zemalja, poput švedskog ansambla Norbotten Neo, Latvijskog komornog zbora i finskog Defunensemblea. Upravo je koncert Finaca bio svojevrsni vrhunac cijeloga tjedna. U fantastično prenamijenjenom industrijskom prostoru, ansambl je izveo pet skladbi koje su sve redom bile i po kvaliteti, ali i po ideji, odraz glazbe »našeg« vremena. Svakako treba istaknuti komorno remek–djelo Blue za klarinet, violončelo i preparirani klavir Izraelke Hane Ajiashvili, ali i Orison Katoka Suzukija te All Play Jana Martina Smørdala. Izrazito su dopadljive i Tarantino Études u kojima Kanađanka Nicole Lizée manipulira videodijelovima paradigmatskih Tarantinovih filmskih scena, kombinirajući njihov originalni zvuk sa živom svirkom koja ih i dopunjava i komentira.

25

Razgovori s američkim skladateljem Peterom Askimom

Susret američke i europske kulture Seminar je skladatelj održao prigodom boravka u Zagrebu u povodu praizvedbe svojega djela na koncertu Cantus Ansambla 5. ožujka 2019. u Laubi nazvanog Made in America

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Piše: Helena Skljarov

»Što američku glazbu čini američkom?« — jedno je od prvih pitanja Petera Askima koje postavlja nama, studentima kompozicije. U sklopu svojega sedmodnevnog boravka u Zagrebu, u koji dolazi na poziv maestra Ivana Josipa Skendera, taj se američki skladatelj i kontrabasist odlučuje na održavanje seminara studentima kompozicije i kontrabasa Muzičke akademije. Prvi susret s njim imali smo prije praizvedbe njegova djela koje je 5. ožujka u Laubi izveo Cantus Ansambl u sklopu koncerta nazvanog Made in America. Peter Askim je doista dao sve od sebe da Peter Askim se žali: »Cijele Sjedinjene Američke Države dobivaju manju državnu potporu za kulturu nego sam grad Berlin.«

26

nas prije koncerta upozna s američkim skladateljima: na četverosatnom predavanju kronološki je predstavio najvažnije i najzanimljivije skladatelje 20. i 21. stoljeća.

Predavanje Petera Askima zapravo bi se prije moglo nazvati ravnopravnim razgovorom sa studentima kompozicije; on ga vrlo često prekida reproduciranjem odabranih skladbi, nakon čega se pokreće komentiranje i rasprava. No s vremenom smo, i mi studenti i Peter Askim, primijetili da nam se pri opisu skladbi sve češće potkrada pridjev američki. Što se doista krije iza toga?

Želja za individualizmom U sklopu svoje pripreme za seminar, odlučila sam kao eksperiment otkriti što se prvo pojavljuje na internetu kad se pretražuju najbolji američki skladatelji. Odmah mi se pojavila »top–lista« na kojoj treće mjesto zauzima Igor Stravinski, a sedamnaesto Arnold Schönberg.

Peter Askim se na to nasmijao i, potaknut time, dublje nas uveo u problematiku američkog društva i njegove kulture. Ono je i dalje, zbog svoje »mlade« povijesti umjetnosti, razapeto između uzimanja iz europske tradicije i jake potrage za individualnim. S druge stra-

ne, izraziti individualizam (kao i slušno mnogo zahtjevnija europska glazba) zbog političkih prilika ne osigurava financijsku zaradu skladatelju. Inovacije su zbog toga zamijenjene jednostavnijim pristupom skladanju, što rezultira stvaranjem glazbe koja je namijenjena širokoj publici — odnosno koja je financijski isplativija. Sve je to rezultiralo prevladavanjem glazbe za koju se može reći da ima, kako kaže Askim, american sound ili da barem s njim koketira: standardna orkestracija, jednostavnost, slušljivost i, vrlo često, postupci proizišli iz minimalizma.

A

merička »top–lista« skladatelja, na kojoj treće mjesto zauzima Igor Stravinski, a sedamnaesto Arnold Schönberg, već dovoljno govori o problematici mladog društva

Teaching or McDonald’s I u razgovoru u sklopu najave koncerta, ali i na seminaru, Askim ističe ključni problem spomenutog kočenja razvoja američke glazbe: cijele Sjedinjene Američke Države dobivaju manju financijsku potporu za kulturu nego sam grad Berlin. Samo se hrabri (ali i bogati, dodaje u šali) odvaže skladati individualnim stilom koji ne prihvaća široka publika. Više puta se našalio kako nakon diplome iz kompozicije postoje dvije opcije: Teaching or McDonald’s.

Srećom, Peter Askim je dospio do prve opcije; predaje na Državnom sveučilištu Sjeverna Karolina. Razgovorom i o toj temi pokazalo se da smo u povoljnijem položaju nego naši američki kolege: profesor Askim mentor je čak devetero studenata s kojima uopće nema individualne satove. Više nam puta tijekom trodnevnog seminara priznaje da je kvaliteta između njihovih skladbi i naših neusporediva.

Približavamo li se Americi?

Ipak, koliko god je Askim bio oduševljen Zagrebom, dobio je samo kratak uvid u to gdje mu je on predstavljen u najboljem svjetlu. Nažalost, nije upoznat s time da se i tu (sve više) pojavljuju problemi slični onima u Americi.

Peter Askim je kao potpuno objektivan promatrač priznao svoju fascinaciju našim ansamblom, sviračima, akademijom i studentima. Mogao je objektivno vidjeti i smjer u kojemu bi se ovdje glazba, ali i umjetnost općenito, mogla kretati u idealnim uvjetima. Smjer u kojemu bi se i kretala kad bi se prestala preuzimati »američka ideja«, čime umjetnost zapravo nestaje. Riječi »poznato«, »stalno«, »pojednostavnjeno« i »uobičajeno« formule su za zaustavljanje progresa u umjetnosti i kulturi. U Hrvatskoj (još uvijek) postoji snažan temelj za umjetnički razvoj, a to je kvaliteta, raznolikost i individualnost. Hoće li, s obzirom na okolnosti, tako i ostati?

Ili će se sve stopiti i izgubiti u masivnom američkom soundu?

Cjelovečernji koncert skladbi studenata kompozicije iz klase prof. Berislava Š i p u š a n a M u z i č koj a k a d e m i j i u Z a g r e b u , 2 2 . sv i b n j a 2 019. u d vo r a n i H D S – a

Friška nova glazba Proizvodi mladih skladateljica i skladatelja iz radno–kreativnog pogona »Šipuš« Piše: Jelena Sviben

U

klasi Berislava Šipuša kompoziciju trenutačno studira čak šestero studenata. To je neobično mnogo za taj studijski program, no upravo je zbog toga bilo moguće organizirati cjelovečernji koncert njihovih skladbi. Na inicijativu prof. Šipuša, 22. svibnja u dvorani Hrvatskog društva skladatelja održan je koncert Friška nova glazba, a izvedene su skladbe njegovih studenata nastajale tijekom ove i prošle akademske godine.

dući da zahtijeva mnogo veći izvođački aparat od ostalih skladbi na programu, skladba nije bila izvedena uživo, nego smo slušali snimku iz predstave Tenzije koja je u sklopu Muzičkog biennala održana u kazalištu KNAP. Svi-

slom živaca. Bas konstantno provocira. Pomireni, zajedno odlaze s pozornice.« U skladbi Nocturno noć je onakva kakvom je doživljavamo vikendom.

Namijenjena je ansamblu i plesačici, pri čemu plesačica ne pleše »na« glazbu,

Ragtime i blues Kako skladaju Šipuševi studenti? Sedam kratkih komada iz ciklusa Preludija za klavir Sare Jakopović, studentice druge godine, doimaju se poput uzoraka ili detalja, od kojih svaki približava jedno od mogućih zvučanja i karaktera klavira. U drugoj Sarinoj skladbi, Sonatini za sopran–saksofon i klavir, svaki od stavaka nosi naslov neke već poznate glazbe: u drugom stavku melodijska gesta podsjeća na blues, a treći se oslanja na ritam karakterističan za ragtime. U skladbi je prisutno i nešto klasicističko u rasporedu stavaka (sporiji drugi stavak uokviruju energičniji prvi i treći) te u prvom stavku temeljenom na trodobnosti valcera. Slični elementi prisutni su i u skladbi Night Walking za sopran i alt–saksofon i klavir, koju je skladao student treće godine David Batinić. U njoj se mogu jasno razabrati dva dijela: u prvome svaki saksofon izlaže po jednu lijepu temu s prizvukom jazza (prva je pokretljiva, druga je smirujućeg ugođaja), a drugi je dio energičniji, s ostinatnim ritmom, brzim izmjenama kratkih motiva i rastvorbama. U drugoj skladbi kojom se predstavio David, Quasi rondu za tri flaute, naslov upućuje na neprestano »kruženje« prepoznatljivih elemenata na kojima se temelji cijela skladba: u prvome dijelu prepoznajemo tri motiva (melodijski motiv, kratki ritamski motiv i kromatski motiv) i svaki se sljedeći formalni dio temelji na jednome od njih.

Meksički student Skladba Nachtmusik Krešimira Klarića, također studenta treće godine, napisana je za gudački orkestar i klavir. Bu-

Šipuševi studenti kompozicije: Sara Jakopović, Helena Skljarov, Alejandro Vera i David Batinić

ranjem col legno, pizziccatima, glissandima i širokim vibratima, gudači stvaraju zvukovnu masu koja se postupno širi i skuplja, odnosno pojačava i stišava, stvarajući oblik skladbe. Iz te mase na mjestima proizlaze pojedinačni akordi ili kraće pasaže u klaviru. Izvedene su i dvije skladbe Alejandra Vere, koji na studij kod prof. Šipuša dolazi iz Meksika i trenutačno je na četvrtoj godini. Rituales za kvartet flauta sastoji se od nekoliko odsječaka različitih tekstura (dio sa silaznim nizovima, »zračni« dio, pulsirajući dio, akordi i »poentilistički« koji se pojavljuje češće i »povezuje« skladbu u cjelinu). Skladba Heisenberg pisana je za klarinet čiji se zvuk elektronički modificira u trenutku izvedbe, a u to su uklopljeni citati glavnog lika iz serije Breaking Bad po kojem je skladba i nazvana.

Narodnjačka epizoda Dvije skladbe Helene Skljarov, studentice pete godine, imaju vrlo naglašenu scensku dimenziju. Petrov i Kamarov temelji se na dva »slučaja« (Petrov i Kamarov i Puškin) ruskog nadrealističkog pisca Daniila Harmsa. Humor i besmislenost dio su njegove estetike, a takav je slučaj i u Heleninoj skladbi. Kao dio uputa za izvedbu, u partituri se nalazi opis radnje: »Sopran jako želi izvesti Puškinovu pjesmu i svoju kadencu.

Bas u tome ne želi sudjelovati, ignorira sopranisticu i bojkotira je. Sopranistica je ljuta na cijelu situaciju i dobiva

U

klasi Berislava Šipuša kompoziciju trenutačno studira čak šestero studenata

nego se dobiva dojam kao da je sama izvodi, odnosno doživljava. Okvirne dijelove skladbe čine usklici dozivanja na različitim jezicima i kratka epizoda u stilu narodnjaka. Većina skladbe je improvizacija na obrasce koje određuje udaljenost plesačice u odnosu na svirače ili njezin nasumični odabir koji će instrumenti kada svirati, pa u tom smislu plesačica djelomično zamjenjuje dirigenta. U ansamblu su i dva pjevača koji izvode tekst Bowiejeve pjesme Let’s Dance preveden na talijanski i tretiran kao »libreto«, a ne kao citat.

Općenito govoreći, u skladbama mlađih studenata može se zamijetiti »studiranje« kompozicije, odnosno pažljivo proučavanje određenih mjesta iz povijesti glazbe u svrhu otkrivanja i savladavanja različitih tehnika skladanja; prema skladbama koje su izvedene na koncertu, čini se da su to ponajviše skladbe skladatelja iz 20. stoljeća na koje je, s jedne strane, utjecao jazz i koji se, s druge strane, »udaljuju od tonaliteta« korištenjem npr. pentatonike, cjelotonske ljestvice itd. Stariji studenti su taj korak već prošli pa sada imaju individualniji pristup skladanju i pišu skladbe koje nisu samo »tehnički kvalitetne« ili »slušno zanimljive«, nego i opuštene, zabavne, pa čak i cool.

27

Veliki uspjesi hr vatskog skladatelja i pijanista u zemlji i svijetu

Matej Meštrović istinski živi glazbu Uz razgovor Voje Šiljka i Mateja Meštrovića, 8. svibnja 2019., u dvorani HDS–a na tribini Nota mog života Piše: dr. sc. Zdenka Weber

»Meni je glazba cijeli dan u glavi. Rijetko mi se dogodi da, pišući skladbu, naiđem na prepreku. Tad uzmem psa, moju Riju, i prošećem s njom po okolnim brdima. Živim u Molvicama pokraj Samobora, tako da sam okružen prirodom. Gledam u boje oko sebe i uživam, upijam ih da bih svjesno ‘resetirao’ mozak i tad mi se sama od sebe melodija koju

T

o nije opsesija, nego potreba za stvaranjem. I ponekad sam iskreno tužan kad završim

tražim odsvira u glavi. Otpjevam je u mobitel i kad se vratim u studio, sve riješim.

Studio mi je na drugom kraju kuće, tako da nikome ne smetam ni u gluho doba noći, pa sin i supruga mogu nesmetano spavati.

Ima trenutaka kad se toliko zadubim u posao da i ne primijetim da je već stiglo jutro.

Mi se kao obitelj jako trudimo okupiti se za svaki objed, tako da su nam doručci, ručci i večere redovito zajednički. Čak i kad sam u najvećem poslu, dođem na ručak, ali ako mi se baš u tom času otvori neka nova melodija, supruzi kažem da moram natrag u studio i odlazim raditi. Ona razumije, tako da nemamo problema s tim. Bez njezine logistike i beskrajne podrške ništa ne bi bilo moguće i ne znam kako bih se mogao baviti svojom umjetnošću. Ima dana kad po 15 sati u komadu sjedim u studiju. Teško je to objasniti. To nije opsesija, nego potreba za stvaranjem. I ponekad sam iskreno tužan kad završim. Kad se nešto stvara, nestaju svijet i vrijeme.« Definicija uspjeha Citat preuzet iz članka Željke Krmpotić (Express: Svirao sam u Carnegie Hallu, a račun mi u blokadi) sažimlje velik dio tema iz razgovora Voje Šiljka i Mateja Meštrovića pred zainteresiranim članstvom Hrvatskog društva skladatelja na tribini Nota mog života, 8. svibnja u dvorani HDS–a. Inicijator tribine Vojo Šiljak pozvao je skladatelja i pijanista Mateja Meštrovića nakon niza ostvarenih uspjeha tijekom 2018. i u prvim mjesecima 2019. godine. Doista, zahuktalost vijesti o ostvarenim međunarodnim uspjesima, o nastupima i novim ostvarenjima glazbenika koji u ovoj godini slavi 50. rođendan, bio je više nego dovoljan povod da mu njegovo matično strukovno društvo posveti posebnu pozornost. To da je dvosatni razgovor protekao kao u trenu, valja svakako zahvaliti razgovorljivosti i izuzetno spontanoj pričljivosti Mateja Meštrovića.

28

Koji je omjer nadarenosti i marljivosti, pitanje je na koje nedvojbeno nije lako odgovoriti. Svjetski poznati izumitelj Thomas A. Edison taj je odnos definirao prilično drastično, izrekom da je »genijalnost 1% nadahnuća i 99% znoja«. U svakom slučaju, bogomdani dar na bilo kojem području djelatnosti bez marljivog, predanog, požrtvovnog i kontinuiranog rada sasvim pouzdano ne postiže puno ostvarenje. Da je zaista tako, potvrđuje Matej Meštrović u svim svojim izjavama, a tako je bilo i u razgovoru s Vojom Šiljkom. Govoreći o svojem životnom putu, od prvih susreta s glazbom »još u maminom trbuhu« (budući da je sin ugledne i afirmirane pijanistice Sretne Meštrović), ranih pijanističkih nastupa pa sve do današnjih

naprotiv, iza mene su tolike neprospavane noći da ih ne mogu nabrojiti. No poruka je veoma jasna: sve se može, samo treba živjeti glazbu!« Neostvarena opera Pomalo intrigantna priča o suradnji s talijanskim dirigentom i producentom operne glazbe Giussepeom Raffom, za kojega je za dvogodišnjega boravka u Amsterdamu skladao operu, a da taj operni naslov nikad nije zaživio, bio je javnosti manje poznat detalj iz životopisa Mateja Meštrovića. Bilo je zato zanimljivo čuti sjećanja kojima je glazbenik odgovorio na pitanje Voje Šiljka o tim skladateljskim iskustvima iz svojega mladenačkog razdoblja. Odlu-

planine svijeta i Pustinje svijeta, čiju je glazbu tvrtka Aquarius Records objavila kao samostalno CD izdanje, značila je za Mateja Meštrovića znatnu skladateljsku afirmaciju. Njegova glazba za serijal Pustinje svijeta bila je nominirana za diskografsku nagradu Porin 2011. godine. Nadalje, tijekom godina surađivao je kao skladatelj s brojnim redateljima, pišući glazbu za filmove (za igrane i za eksperimentalne, a glazbom je opskrbio i više od 400 dokumentarnih naslova). Njegov autorski CD Zvuci Velebita bio je u nakladi od 45.000 primjeraka distribuiran uz poznati časopis National Geographic.

Iako je studirao klavir i bio sa 16 godina upisan u razred uglednog profesora

Z

ahuktalost vijesti o ostvarenim međunarodnim uspjesima, o nastupima i novim ostvarenjima glazbenika koji u ovoj godini slavi 50. rođendan, bio je više nego dovoljan povod da mu njegovo matično strukovno društvo posveti posebnu pozornost

22. ožujka 2019. tvrtka Navona Records objavila je Tri rapsodije Mateja Meštrovića koje je američka kritika usporedila s najljepšim stranicama Rahmanjinova, Prokofjeva, Čajkovskog i Smetane

dana, kad velikim srpom žanje brojne uspjehe na svjetskim koncertnim podijima jednako kao pijanist i kao skladatelj, Matej Meštrović nadasve iskreno pripovijeda o desetljećima uloženima u vježbanje klavira i pisanje nota. Ili, njegovim riječima: »Iza mene je 45 godina da svaki dan živim i radim glazbu.

Carnegie Hall nije došao preko noći,

ka da se nakon povratka u Hrvatsku usmjerava na djelatnost koju sam naziva »skladanje glazbe na sliku«, što je konkretno značilo suradnju s alpinistom Stipom Božićem za čije je putopisne serijale Dubine, Sjeverni pol, Dhalaugiri i Reticent Wall skladao glazbu, a koji su osvajali nagrade na međunarodnim festivalima, kao i za serijale Svete

Arba Valdme na Muzičkoj akademiji u Novom Sadu te osvajao nagrade kao pijanist koji je u glazbenu struku krenuo nadasve nadobudno kao »čudo od djeteta«, Matej Meštrović je, prema vlastitim iskazima, već u ranim godinama studija osjećao potrebu za osobnim skladateljskim izrazom. »Oduvijek sam znao da ću biti skladatelj i svirati

ne samo reprodukcije tuđih umjetničkih djela, nego stvarati vlastita«, riječi su glazbenika koji, iako nikad nije studirao kompoziciju, upravo svojom glazbom ostvaruje uspjehe na međunarodnom planu kakve do danas, takvim intenzitetom i gromoglasnom aklamacijom uglednika koji upravljaju i vode karijere suvremenih autora na području glaz-

29

be koja se tradicionalno naziva klasičnom, nije postigao ni jedan hrvatski skladatelj. »Američki san« Želi li se samo u kratkim crtama opisati početak međunarodne afirmacije koju postiže Matej Meštrović, nužno je navesti projekt koji je osmislio i ostvario u rujnu 2015. godine, kad je u autorskoj obradi sa Zagrebačkim solistima, Ansamblom Sudar i Stefanom Milenkovićem u prepunoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog izveo Četiri godišnja doba Antonija Vivaldija, kao osobnu verziju obrađenu za violinu, gudački komorni ansambl, udaraljkaški sastav i klavir. Ideja poniranja u glazbu Vivaldijeva svakako najpoznatijeg ciklusa violinskih koncerata pokazala se doista poticajnom, pa i genijalnom, ako navođenje toga uzvišenog pojma svake vrhunske inventivnosti shvatimo, lišeno svake banalizacije ili pak pretjerivanja, tek kao opisnu kategoriju za nešto sasvim izuzetno. Jer Matej Meštrović je projektom obradbi Vivaldijevih antologijskih koncerata, koji su kao glazbena deskripcija godišnjih doba globalno poznati, doista pokrenuo nešto sasvim izuzetno i jedinstveno. Naime, svjetskom premijerom obrade Vivaldijeva ciklusa Četiri godišnja doba za tri klavira, što su na 67. Dubrovačkim ljetnim igrama ispred Kneževa dvora 25. srpnja 2016. godine maestralno izveli Matej Meštrović, Matija Dedić te turski pijanist i skladatelj Hakan Ali Toker, postigao je izuzetno nadahnuti skladatelj, ujedno i virtuozni pijanist, tako glamurozni uspjeh (a pridjev se čini prikladnim za odjek koji je izvedba postigla) da je to možda bila senzacija koju ni Matej Meštrović nije mogao predvidjeti.

30

Činjenica da je izdavačka kuća PARMA Recordings u kolovozu 2017. godine

objavila CD Vivaldi 4 Seasons for 3 pianos koji je krenuo u svijet u distribuciji Naxosa i odmah nakon izlaska bio uvršten na Spotify listu 50 klasičnih izdanja te dobio dvije Global Music Awards, što je sve potaknulo emitiranje na međunarodnim radiopostajama, svjetski je uspjeh kakav doživi rijetko koji suvremeni skladatelj. Time što je riječ o skladatelju koji se na svjetsku glazbenu scenu vinuo iz Hrvatske, podatak je još vredniji, dakako ponajprije nama. A Matej Meštrović bio je dovoljno mudar i poduzetan pa je, da bi upravo hrvatskoj publici što zornije predstavio svoja vrtoglavo energična, prstolomno virtuozna i zarazno dopadljiva viđenja Vivaldijeve glazbe, u vlastitoj organizaciji povezao četiri hrvatska nacionalna kazališta te je s Matijom Dedićem i Hakanom Alijem Tokerom nastupio u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Varaždinu, ubirući gromoglasni pljesak u uvijek do posljednjega mjesta rasprodanim gledalištima.

Globalno zlato U siječnju 2018. godine dobio je Matej Meštrović poziv za nastup u prestižnoj koncertnoj dvorani Carnegie Hall u New Yorku. Dovoljno je imati tek malo mašte želi li se razumjeti uzbuđenje pred put preko Atlantika i pripreme za koncert na kojemu je 15. travnja 2018. praizvedeno Meštrovićevo autorsko djelo Dunavska rapsodija za klavir i orkestar, sa skladateljem kao solistom i hrvatskim maestrom Miranom Vaupotićem za dirigentskim pultom Distinguished Concerts International New York (DCINY) orkestra. U glavnoj dvorani Carnegie Halla, u Stern Auditoriumu, dvorani koja nosi ime slavnog američkog violinista Isaaca Sterna, a u kojoj su prije Meštrovića od Hrvata svirali jedino Ivo Pogorelić i Radovan Vlatković, prvi je put održana praizvedba djela nekog

hrvatskog skladatelja uopće! Svjetski uspjeh, zar ne?

Kad govori o kronologiji svojih uspjeha, Matej Meštrović ističe: »Smatram da samo snimiti CD nije projekt, a tu često ljudi griješe, jer snime CD i govore: imam projekt. Drugim riječima, projekt treba imati veću priču, treba uvijek težiti tome da sve bude zaokruženo. Danas se traži proizvod! Tri rapsodije nastajale su u mojoj glavi nešto više od godinu dana, sve sam počeo s idejom da želim napraviti veliki projekt za klavir i orkestar. Dunavsku rapsodiju napisao sam prvu, kao četverostavačnu kompoziciju koja traje 30 minuta. Dunav protječe kroz trinaest zemalja Europske unije i želio sam sve to prikazati glazbom. Jer glazba, pogotovo instrumentalna, govori univerzalnim jezikom i glazbom možemo povezati cijeli svijet.

Upravo u tom povezivanju nakon Dunavske, napisao sam Kinesku rapsodiju kao narudžbu Zagrebačke filharmonije za koncert Kineska Nova godina 2018. godine u Velikoj dvorani Lisinski.

Na tom koncertu sviralo je četvero vrhunskih solista iz Kine na njihovim tradicionalnim instrumentima sa Zagrebačkom filharmonijom. Meni je pripala čast napisati 12–minutno djelo za sva četiri solista, Filharmoniju i klavir. I na kraju, budući da sam ekskluzivni umjetnik PARMA Recordingsa, odlučio sam treću rapsodiju posvetiti upravo svojem izdavaču u Americi, u državi New England. Na taj način zaokružio sam veliko orkestralno putovanje, s tradicijskim instrumentima iz Hrvatske i Kine, doputovavši sve do Amerike. Drugi stavak New England rapsodije, Poco a poco, napisao sam s 19 godina i već tada imao viziju kako će taj stavak jednoga dana biti drugi stavak mojega Koncerta za klavir i orkestar. Nakon 30 godina dočekao sam taj dan!«

Izvanzemaljac Matej Zahvaljujući financijskoj potpori koju je dobio na natječaju International Hrvatskog društva skladatelja i ZAMPA–a u iznosu od 150.000 kuna, te uz dodatnih 25.000 dolara koje je uložio Meštrovićev izdavač PARMA Recordings, ostvarena je snimka CD–a na kojemu su sve tri rapsodije u izvođenju Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Mirana Vaupotića. Zagrebačka promocija izdanja, koju su poduprli HDS i služba ZAMP uz partnere iz Motovun film festivala, Ureda za kulturu Grada Zagreba, Hrvatske lige protiv raka i Hrvatske turističke zajednice, bila je održana 12. ožujka 2019. u Laubi. Tom je prigodom bio premijerno prikazan i impresivni videospot za prvi stavak Dunavske rapsodije: Rođenje rijeke, čiji je redatelj također Matej Meštrović. Okupljene su u ime organizatora pozdravili Milan Majerović–Stilinović i Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik HDS–a, te Mirko Boch, ravnatelj Zagrebačke filharmonije, kojoj je to prvo izdanje za američko tržište. Iz Amerike je doputovao producent i glavni direktor izdavačke kuće PARMA Recordings Bob Lord koji je iznio svoje dojmove o Meštroviću: »Kad sam upoznao Mateja, bio sam uvjeren da je izvanzemaljac. Sad sam siguran da je tako. Matej je rijetkost, danas je zaista teško naći umjetnika koji poštuje tradiciju forme istovremeno stvarajući nešto potpuno jedinstveno. Zahvalan sam na suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja i smatram da nije pitanje hoće li Matej dobiti i neko američko priznanje za ovaj projekt — pitanje je samo kada!« Matej Meštrović obratio se brojnoj publici: »Nakon trideset godina, prvih skladateljskih pokušaja i ispisivanja nota na prastarom računalu Atari, stigao sam do Carnegie Halla i to je dokaz rezultata napornog rada.

Dubrovački koncert Pomalo proročanska misao Boba Lorda o dobivanju »nekog američkog priznanja« za projekt triju rapsodija postala je stvarnost već u lipnju, kad je za CD i za snimljene skladbe Mateju Meštroviću dodijeljeno izuzetno važno priznanje Global Music Awards — Gold Medall — Best of Show. Doista izuzetno važno priznanje o kojemu odlučuje međunarodni žiri sastavljen od dvadesetak svjetskih virtuoza i skladatelja koji su svi dobitnici te Zlatne medalje na području najboljih svjetskih glazbenih produkcija.

Budući da je treća rapsodija, koju je Meštrović posvetio američkoj pokrajini Nova Engleska i naslovio New England Rhapsody, bila najprije snimljena, trebalo je pričekati njezinu praizvedbu.

Svakako je odabran najpovoljniji datum jer je prvo javno izvođenje održano na Međunarodni dan glazbe, 21. lipnja, i to u Dubrovniku, u izvođenju Dubrovačkog simfonijskog orkestra pod ravnanjem indonezijskog dirigenta Noormana Widjaje, a za klavirom je bio autor glazbe Matej Meštrović. Time je doista jedinstveni projekt zaokružen u odnosu na javna izvođenja i objavljeni CD pa preostaju daljnje izvedbe bilo u Hrvatskoj bilo negdje u svijetu.

Neumoran i kao pijanist, utemeljio je Matej Meštrović još 2009. godine sastav Orient Expresto za dva klavira i udaraljke i s pijanisticom Kristinom Bjelopavlović i udaraljkašem Bornom Šercarom prokrstario međunarodnim koncertnim dvoranama od Zagreba i Beča sve do Tokija, o nastupima i izazvanom oduševljenju osobito kod mlade publike diljem Hrvatske da se i ne govori. U današnjem vremenu sve bliskijeg povezivanja s Kinom, čiji megapolisi postaju nadasve privlačnima za gostovanja ne samo hrvatskih glazbenika (jer kineska publika, što uvijek znači tisuće okupljenih slušatelja, očito pokazuje osobito zanimanje za europsku glazbu), na put u Kinu zaputio se prošle godine Meštrovićev trio.

Turneja od 25. srpnja do 13. kolovoza 2018. godine sadržavala je 11 koncerata, glazbenici su proputovali 11.000 kilometara i za njihove je nastupe prodano 10.000 ulaznica. Nakon povratka

u Zagreb, nakon tih neosporno uspješnih koncerata, Meštrovićevu Kinesku rapsodiju i njegove virtuozne obrade mnogih klasičnih djela čula je 24. rujna 2018. i publika u zagrebačkom kazalištu Kerempuh, 24. rujna na koncertu naslovljenom Meštrović & Expresto — After China Show. Autor Hrvoje Horvat objavio je nakon toga gostovanja u Večernjem listu iscrpno izvješće: «Brojke i podaci s turneje su fascinantni. Tijekom turneje koncerte su održali u gotovo svim glavnim gradovima kineskih pokrajina i prestižnim dvoranama. Na posebnom koncertu u Shijiazhuang Grand Theateru, Meštroviću i kolegama pridružili su se i kineski glazbenici s kojima su zajedno izveli Kinesku rapsodiju te koncert snimili za kinesku televiziju. Meštrović, Kristina Bjelopavlović i Borna Šercar snimili su i 90–minutni talk show za kinesku televiziju, a nakon reakcija publike i medija, dobili su nove pozive za koncerte po Kini.« I to je potvrda svjetske uspješnosti, zar ne?

Pohvala bez premca O Meštrovićevoj glazbi s CD–a 3 Rhapsodies For Piano and Orchestra koji je tvrtka Navona Records objavila 22. ožujka 2019. godine, objavljeni su napisi u američkim medijima, među kojima je glazbeni kritičar Darren Rea zapisao: »Teško je usporediti skladateljski stil Mateja Meštrovića s onim njegovih prethodnika kasnoromantične tradicije. Slušajući njegov album, pri-

sjećamo se Rahmanjinovljevih koncerata, skladbi Čajkovskog ili neoklasicizma Prokofjeva, a naslov prvog djela, Dunavska rapsodija, prirodno pobuđuje asocijacije na Smetaninu slično nazvanu riječnu temu Vltava... Matej Meštrović moderni je genij. Njegove su skladbe svježe, emocionalno podatne i neosporno podsjećaju na neke od najvažnijih skladatelja svih vremena, a da ipak nikoga ne oponašaju izravno.

Album sadrži tri djela u trajanju od 58 minuta i 4 sekunde. Počinje četverostavačnom Dunavskom rapsodijom (28’49’’). Slijedi Kineska rapsodija (12’) i trostavačna New England Rhapsody (17’15’’). To su vrlo različita djela, a ipak imaju jedan zajednički element: sposobnost da vam se podvuku pod kožu, intenzivno vas uzbude i osjećajno dirnu. Pa ako bih morao izabrati osobni vrhunac, odlučio bih se za Kinesku rapsodiju u kojoj se koriste tradicionalni kineski instrumenti, kao što su pipa, erh i zheng koji sjajno kontrastiraju gudačkom tremolu Zagrebačke filharmonije.

A drugi (meni najdraži dio) osjećajno je darežljiva New England Rhapsody — drugi stavak Poco a poco, koji će vam podići duh i dirnuti dušu. To je jedan od rijetkih albuma koje sam u posljednje vrijeme slušao mnogo puta prije nego što sam prionuo pisanju osvrta. Djelomično i zato što sam izuzetno uživao, a djelomično i zato što sam pri svakom novom slušanju otkrivao nešto što sam prije previdio pa sam želio biti siguran da sam doista upoznao svaku

Z

ahvaljujući financijskoj potpori koju je dobio na natječaju International Hrvatskog društva skladatelja i ZAMPA–a u iznosu od 150.000 kuna, te uz dodatnih 25.000 dolara koje je uložio Meštrovićev izdavač PARMA Recordings, snimio je album s tri rapsodije u izvođenju Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Mirana Vaupotića

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Radim neprestano i, umjesto jednog albuma, volio bih objaviti bar tri godišnje.

Zahvaljujem svima koji su prepoznali ovaj projekt i podržali njegov razvoj, mislim da je to dobitak za sve uključene. Imam još mnogo volje i želje za nastavak!« Slijedilo je prikazivanje osmominutnog videospota, koji je višestruko talentirani Meštrović sam snimao, animirao i montirao. Snoviti prizori Dunava u Hrvatskoj, ali i drugim dijelovima Europe, uz glazbenu izvedbu Meštrovića i Zagrebačke filharmonije, spojeni su u vizualno–glazbenu fantaziju kakva se rijetko može vidjeti i čuti.

nijansu... ipak nisam siguran hoću li to ikad potpuno ostvariti. To je sada jedan od albuma čiji sam svaki stavak stavio na osobnu listu prioriteta za slušanje.« Može li pohvalnije??

A ovoga ljeta, 2019., Matej Meštrović priprema niz nastupa koji će nedvojbeno također oduševiti, no o njima drugom prigodom.

Na Svjetski dan glazbe, 21. lipnja, na otvorenoj sceni ispred crkve sv.

Vlaha u Dubrovniku, Dubrovački simfonijski orkestar je pod vodstvom dirigenta Noormana Vidjaje praizveo i treći dio trilogije, New England Rhapsody Mateja Meštrovića

31

M a r i a c h i Lo s C a b a l l e r o s i Ta m b u r a š k i o r ke s t a r H R T– a 2 2 . l i p n j a 2 019. n a z a g r e b a č ko m To mi s lavc u k a o d r u g i d i o t r o l i s t a G l a z b a i g r a d 2 019 — Fies t a lat i na

Fiesta mexicana s pola hrvatskog programa Unatoč očekivanjima, polovina skladbi na programu Meksičke svečanosti koju su zajednički ostvarili mariachi sastav Los Caballeros i Tamburaški orkestar HRT–a bila je iz pera hrvatskih autora

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Piše: Jana Haluza

I

Jazz orkestar HRT-a na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu

ako se činilo da će prvih dana Zagreb Classica 2019. koncerti zbog najavljene kiše biti otkazani, u svim su slučajevima kombinacije kišnih uvjeta i zarazne živo izvođene glazbe dogodilo čudo. Druga je večer programa koja je bio dio trolista Glazba i grad

Mariachi Los Caballeros

B

ile su to redom poznate skladbe Marijana Makara, Drage Brahma, Zvonimira Špišića, Đure Prejca, Siniše Leopolda, Đele Jusića, Branka Mihanovića i Alfija Kabilja

(Fiesta latina), naslovljena Fiesta mexicana, zaustavila kišu sat vremena prije početka koncerta, tako da su zajedničkim programom Tamburaški orkestar HRT–a i prvi hrvatski mariachi sastav Los Caballeros pod vodstvom šefa– dirigenta Tamburaša, Siniše Leopolda, bez problema okupili mnoštvo ljubitelja na travnjaku između Glavnog kolodvora i Umjetničkog paviljona.

Zagorsko i meksički

32

Njihov spoj zagorskog i meksičkog folklora rezultirao je zagorskim aranžmanima meksičkih pjesama ili pak meksičkim inačicama zagorskih popevki, što su sve redom sjajno izveli, što voka-

lima, što instrumentima, članovi obaju sastava. Prva polovica programa bila je sasvim meksička iz uobičajenog repertoara Caballerosa, ali od sredine prema kraju dominirale su hrvatske, mahom, kajkavske popevke. No, daleko od toga da nismo i dalje bili pod utjecajima Meksika, barem u mislima, ako ne i otpjevanom stihu. Sjajan spoj meksičke i sjevernohrvatske glazbene tradicije otkrila je pjesma Zagorec v Južnoj Ameriki Marijana Makara i popularna oda našoj metropoli Moj Zagreb, tak imam te rad koju je skladatelj Drago Brahm napisao inače za Ivicu Šerfezija, a te se večeri izvodila sasvim instrumentalno u aranžmanu Siniše Leopolda i s multiinstrumentalistom Dubravkom Češnjakom na usnoj harmonici. Makarova Zagorec v Južnoj Ameriki posvećena je Češnjaku i turneji njegova orkestra u Južnoj Americi, kad je taj znatiželjni glazbenik pokupovao niz novih tradicijskih instrumenata, pa je u ovoj skladbi dobio prigodu i zasvirati na njima, te zapjevati uz svoje kolege tamburaše.

Mariachi Los Caballeros u nastavku su zajedno s njima »pustili« Suzu za zagorske brege, kako ih je navela poznata pjesma pjesnikinje Ane Bešenić u glaz-

bi šansonijera Zvonka Špišića, ovdje u obradi Marijana Makara. Suza za zagorske brege je, kao i Vu plavem trnaci te Svirci moji, koje su uslijedile, među najljepšim autorskim pjesmama tradicijskog stvaralaštva koje svi već pomalo doživljavamo kao narodne napjeve.

Vu plavem trnaci je najstarija od njih u grupi, napisao ju je poznati zagrebački autor opereta, ujedno i sam glumac i redatelj Đuro Prejac s kraja 19. i početka 20. stoljeća, čija je glazbeno–scenska djela režirao Tito Strozzi, a dirigirao Lovro von Matačić. Đeli u čast S druge strane, Svirci moji, koju svi doživljavamo kao starogradsku slavonsku, u stvari je skladba Siniše Leopolda na stihove legendarnog tekstopisca Drage Britvića koja je zaživjela u mnogim inačicama, a posvećena je Zvonku Bogdanu i njegovu nastupu na požeškome festivalu Zlatne žice Slavonije. Uslijedila je glazbena posveta: kako nas je 31. svibnja zauvijek napustio Đelo Jusić, skladatelj širokih obzora, koji je u svome stvaralaštvu često povezivao različite stilove i glazbene svje-

tove, bila je to prigoda da ga se prisjete i interpreti te večeri. Davne je 1961.

Jusić osnovao Dubrovačke trubadure i stvorio nezaboravni repertoar poput pjesme La musica di notte na stihove Stijepe Mijovića Kočana, koju smo čuli u obradi Romana Grossa. Mnogima se taj koncert na Tomislavcu klanjao, ne samo Meksiku nego i cijelom nizu hrvatskih autora glazbe i stihova. Najčešće uglazbljeni pjesnik na koncertnom programu svakako je bio Drago Britvić čije je stihove legendarne pjesme Golubovi uglazbio Branko Mihanović svojedobno za Ivu Robića, dok je na Britvićevu Tvoju zemlju svoju glazbu osmislio skladatelj Alfi Kabiljo i skladbu posvetio Vici Vukovu. Kabiljove je skladbe, a službeni je dio programa završio njegovim songom Neka cijeli ovaj svijet iz mjuzikla Jalta, Jalta ansamblu mariachi sastava Los Caballeros i Tamburaškoga orkestra HRT–a prilagodio skladatelj ozbiljne glazbe Dubravko Palanović. Od lokalnoga k općem, polako se Fiesta mexicana primakla kraju, te na inzistiranje publike u dodatku donijela još i popularnu Mamu Juanitu.

N

akon što su udružili snage u netom zaključenoj koncertnoj sezoni Off ciklusa, Zagrebačka filharmonija i skladatelj Tonči Huljić nastavili su suradnju nastupom na festivalu Zagreb Classic.

Koncert je na zagrebačkom Tomislavcu otvorila glavna tema iz Igre prijesto-

Popularni skladatelj na velikom koncertu na otvorenom izveo svoje najveće hitove lja Ramina Djawadija te tema Gabrijelova oboa iz glazbe za film Misija Ennija Morriconea, a uslijedilo je čak 20 glazbenih ostvarenja iz bogate Huljićeve pjesmarice, uključujući i hitove poput Providence, Dva put san umra i Ako te pitaju.

Na koncertu su u novom orkestralnom ruhu zasjali i neki od Huljićevih najve-

ćih hitova koje je napisao za Maksima Mrvicu, crossoverske grupe Bond i Wild, kao i glazba iz čak 17 televizijskih serija i filmova koju je ostvario u dosadašnjoj plodnoj skladateljskoj karijeri.

gov Madre Badessa Band, vokalni ansambl One 4 te Akademski zbor »Ivan Goran Kovačić«. Koncertnoj atrakciji pridonijela je artistica na svili Paula Šolc iz udruge Traumatic Arts. (HDS)

BROJ 216, SRPANJ 2019.

To n č i H u l j i ć i Z a g r e b a č k a f i l h a r m o n i j a 2 7. l i p n j a n a Z a g r e b C l a s s i c u 2 0 19 .

Na otvorenoj pozornici Trga kralja Tomislava nastupili su Zagrebačka filharmonija pod vodstvom maestra Mirana Vaupotića, potom Tonči Huljić i nje-

33

J a z z O r ke s t a r H R T– a i C u b i s m o n a s t u p i l i u p r o g r a m u G la z ba i g r ad 2 019 / Fi e s t a l a t i n a / Fi e s t a C u b a n a

Dancing in the rain Cubismo je u dirigentu Jazz orkestra HRT–a, trombonistu Mironu Hauseru pronašao sjajnog suradnika, istomišljenika, ljubitelja i poznavatelja latino glazbe

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Piše: Davor Hrvoj

T

reće večeri ovogodišnje manifestacije Glazba i grad, koja je 23. lipnja 2019. u parku na zagrebačkom Tomislavovu trgu u organizaciji Hrvatske radiotelevizije i Grada Zagreba održana pod nazivom Fiesta latina, nastupio je Jazz orkestar HRT–a pod ravnanjem Mirona Hausera. S obzirom na temu — latino glazbu — logičan izbor za suradnike na koncertu naslovljenom Fiesta Cubana pao je na članove sastava Cubismo.

Iako je meteorološka prognoza bila nepovoljna, s velikom mogućnošću kiše, u parku se okupilo mnogo ljudi željnih dobre zabave. O tome što misle o izvedbama pokazali su tako što se cijele večeri nisu razilazili, ni kad je kišilo. Mnogi su bili spremni na nepogodu i po potrebi su otvarali kišobrane, a oni koji nisu bili dovoljno mudri da se pripreme za tu situaciju, zapravo nisu ni marili. Nagon za uživanjem u glazbi ili usavršavanje vještina latino plesova bio

radija i televizije, slučajnim prolaznicima... — smiješak, radost i zadovoljstvo kojima su bila ozarena njihova lica.

Poletni aranžmani Ništa čudno! Naime, jedna od najvažnijih značajki latino glazbe uvijek je bila da zaraznim ritmovima pokrene ljude, izazove ih na ples, spaja i uveseljava.

Sjećamo se hrvatskih nastupa velikana te glazbe koji su nam pokazali kako je to doista, među ostalima Michela Camiloa, Artura Sandovala, Eddieja Palmierija, Juana de Marcosa Gonzalesa i njegova Afro Cuban All Stars banda (uvijek je to bila divna glazba, ali i sjajna zabava). Iako je zbog prirode stvari koncert bio predodređen za uspjeh, tom su uspjehu pridonijeli i neki drugi elementi, prije svega sjajne skladbe i aranžmani te izvrsna izvedba. Jazz orkestar HRT–a uvijek je osvajao publiku latin–jazz programima. U novije doba za taj je segment djelovanja zadužen trombonist i povremeni dirigent Orkestra Miron Hauser. Zapravo, to se dogodilo spontano jer je afro–kuban njegova strast, glazba koju razumije, u ko-

Lazaro Ahmed Hierrezuelo Zumeda uz udružene Cubismo i Jazz orkestar HRT-a pod vodstvom Mirona Hausera

34

je jači od bilo kakve distrakcije. Svojim su plesom podsjećali na Genea Kellyja, zapravo na imaginarnu inačicu Kellyjeva latino plesa, jedino što su oni plesali pod stvarnom kišom. Te večeri jedno je bilo zajedničko svima — glazbenicima, publici, članovima ekipa Hrvatskoga

joj istinski uživa i koju promiče. Zato njegovi aranžmani, a on je napisao većinu njih za taj koncert (neke u suradnji s Vitalijom Osmačkom), odišu poletnošću i radošću, upravo u skladu s glazbenom filozofijom Cubisma, našega najpoznatijeg sastava na tom području, koji dje-

luje gotovo četvrt stoljeća. To je jedan od razloga što tijekom izvedbi nismo mogli osjetiti da su Cubismo i Jazz orkestar HRT–a dva zasebna entiteta. U programu, koji je bio istovjetan onome što su ga snimili za zajednički CD, koji će uskoro objaviti, kao solisti predstavili su se mnogi članovi Orkestra te svi cubismovci: vođa sastava, konga–bubnjar i udaraljkaš Hrvoje Rupčić, klavijaturist Mario Penton Hernandez, pjevač Lazaro Hierrezuelo Amed Zumeta, trubač Davor Križić, trombonist Neno Grahovac, gitarist Mario Igrec, basist Krešimir Tomec, bubnjar Zdravko Tabain te bongist i udaraljkaš Mladen Ilić.

Putovanje na Kubu Osim kao instrumentalisti, oduševili su i kao skladatelji. Zapravo, iako su projekti takve vrste glazbe uglavnom sastavljeni od hitova latino–glazbe, veći je dio programa bio sastavljen od djela hrvatskih autora, ponajviše članova Cubisma. Radi se o vrhunskim djelima njihova djelovanja u raznim razdobljima

T

e je večeri, unatoč kiši, jedno bilo zajedničko svima — glazbenicima, publici, članovima ekipa Hrvatskoga radija i televizije, slučajnim prolaznicima...

— smiješak, radost i zadovoljstvo kojima su bila ozarena njihova lica

karijere. U prvom dijelu koncerta slušali smo ih u instrumentalnim izvedbama.

Otvorili su vatrenom izvedbom skladbe Tumbao Mirona Hausera, a nastavili izvedbom njegove obrade skladbe B. P. Club Blue Cha Cha Marija Igreca iz ranog razdoblja Cubisma. Naime, sastav je u drugoj polovici 1990–ih imao stalni angažman u tom klubu, a Boško Petrović im je bio mentor. Zato je ta skladba bliža afro–kuban stilu, kao i većina na njihovim ranim albumima: Cubismo, na kojem je objavljena, i Viva la Habana! Jedna od važnih epizoda u

djelovanju sastava bilo je putovanje na Kubu koje je rezultiralo albumom Motivo Cubano , kao i skladbom Dani u Havani Davora Križića (član Cubisma i Jazz orkestra HRT–a), uvrštenom na taj CD, koju je za big bend izvedbu pripremio Andreas Marinello.

Drugi dio bio je obilježen vokalnim izvedbama. U izvedbi skladbe Bailando cha–cha–cha basista sastava Krešimira Tomeca, koju je Cubismo snimio za album Junglesalsa, Orkestru i Cubismu pridružio se kubanski pjevač Lazaro Ahmed Hierrezuelo koji u Cubismu povremeno zauzima mjesto dugogodišnjeg člana, pjevača Ricarda Luquea.

Za Juricu Nakon traditionala Iya mi ile, koji je Cubismo snimio također za album Junglesalsa, te novije skladbe Son Veinte, koju je autor Ricardo Luque posvetio Cubismu za 20. obljetnicu djelovanja, uslijedile su dvije praizvedbe: Krumpira kontrabasistice, klavijaturistice i pjevačice Jelene Galić i njezina supruga, klavijaturista Marija Pentona Hernandeza, inače stalnog člana Cubisma te Ljubav, samo ljubav trombonista Cubisma Nenada Grahovca. Pjevačica Sabina Hebiri pridružila se kao gošća u izvedbi skladbe Na, na, na Karla Metikoša i Ivice Krajača koju je proslavila Josipa Lisac. Bilo je to podsjećanje na još jedan bljesak Cubisma — koncert što su ga održali 31. svibnja 1998. u Dramskom kazalištu Gavella, koji je zapamćen kao jedan od najuzbudljivijih u njihovoj karijeri, a na kojem im se, u izvedbi te pjesme, pridružila Josipa Lisac. Snimka toga koncerta dokumentirana je na sjajnom CD–u Viva la Habana!, jednim od najboljih diskografskih izdanja afro– kuban glazbe u Hrvatskoj. Koncert je zaključen još jednim biserom iz repertoara Cubisma — izvedbom Gibonnijeve Tempere, koju su snimili za CD Motivo Cubano. Latino standardom Tequila u obradi Silvija Glojnarića, kojim su u dodatku nagradili pokislu, ali ne i «pokislu« publiku, zatvoren je krug stvaralaštva Cubisma. Naime, i tu su skladbu uvrstili na svoj prvi album Cubismo.

Svaki nastup Cubisma, pa i ovaj, povod je da se prisjetimo prvog bubnjara sastava, tragično preminulog Jurice Ugrinovića koji je s bendom stvarao neke skladbe izvedene na ovom koncertu.

MUZIČKA AKADEMIJA U ZAGREBU U 19.30 SATI

SOLO KLAVIR

18. 10.

EDMAR CASTANEDA SOLO HARFA

19. 10.

ZZ QUARTET

BROJ 216, SRPANJ 2019.

JE S E N 2019.

17. 10.

LESZEK MOŽDŽER

30. 10. CROSS 2019. CURRENTS

TRIO

ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH U 20 SATI

FT. DAVE HOLLAND, ZAKIR HUSSAIN, CHRIS POTTER

35

Fe s t i va l J a z z . h r/p r o l je ć e 2 019. , o d 15. d o 18 . sv i b n j a , u o r g a n i z a c i j i H r va t s ko g d r u š t va s k l a d a t e l j a ove godine ponudio šest koncerata

Nezaboravno pedagoško iskustvo

Program je uglavnom bio u znaku mladih koji su nastupali, jazz iskustvo je pruženo i studentima zagrebačke Muzičke akademije, a u završnici je za sve zainteresirane za jazz priređena radionica u dvorani HDS-a

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Piše: Saša Drach

36

P

rve večeri, u Jazz & Cabaret clubu Kontesa, za ugrijavanje su nastupili mladi glazbenici koje tradicionalno za taj prvi javni nastup natječajem odabire i sa svojim triom priprema Mario Igrec. Nastupili su sastav Glazbene škole Ladislava Račića, Fran Brleković na braču (tamburi) i njegov trio, te pjevačice Marija Šerić Dudjak, Sandra Halužan i Marija Kalmeta. Klub je bio pun, podrška publike srčana i prvi je dio večeri protekao u velikom uzbuđenju izvođača i njihovih navijača.

tist, aranžer i skladatelj Claudio jr. De Rosa, a uz njega su kontrabasist Alessio Bruno i bubnjar Jacopo Zanette.

Iako su svi rođeni u Italiji, našli su se i sastav osnovali 2014. u Nizozemskoj.

Ondje su već nastupali, ali i nastavljali profesionalnu izobrazbu. Sastav se brzo dokazao pobjedama na nekoliko međunarodnih džezističkih natjecanja, između ostalih i na European Jazz Contestu, 2017. godine. U Zagrebu su

strument, no to glazbenici koriste kao svoju prednost. U njihovim skladbama (najzastupljeniji autor je De Rosa, ali neke potpisuju Bruno i Zanette) čuje se swing, be-bop i onaj uvijek zarazni walking bass, a posebno istančan bubanj rado unosi u sve to stanoviti nemir, iako je u toj podjeli gotovo imperativno preuzeo striktnu ritmičku ulogu. Bio je to lijep, zaokružen koncert, divnoga ugođaja. Istovremeno i veliko iznenađenje i prava poslastica za one koji vole otkrivati nove sastave, te rijetke glazbenike koji imaju dovoljno hrabrosti potražiti neki vlastiti, novi zvuk.

Treće večeri festival se preselio na Muzičku akademiju, Ratko Divjak’s 55 Quartet gdje je nastupila američka pjevačica Vanessa Rubin, uz pratnju Jazz orkestra Muzičke akademije. Koncert je bio izuzetan, ne samo zbog uvažene američke gošće. Vanessa Rubin jest iskusna američka pjevačica koja je surađivala s mnoštvom najvećih američkih jazzista (Pharoah Sanders, Kenny Barron, Cecil Bridgewater, Clark Terry, Herbie Hancock te orkestri Vanessa Rubin, Saša Nestorović i Jazz orkestar Muzičke akademije Lionela Hamptona, Mercera Ellingtona i Woodyja Hermana). Ona je muzipromovirali svoj drugi album, The Step U drugom dijelu nastupio je Ratko Forward. U krcatom klubu brzo su pri- kalna i iskusna glazbenica, ali njezin je Divjak’s 55 Quartet, skupina glazbe- vukli pažnju publike, iako su svirali ma- dolazak u Zagreb bio važan jer je, pod nika koju je odabrao naš legendarni hom vrlo nježne, gotovo paperjaste ba- vodstvom Saše Nestorovića, dva dana jazzist za proslavu 55 godina umjetnič- lade; činilo se da su važni i najsporedni- uvježbavala program sa studentima ke karijere. Uz bubnjara Divjaka, to su ji detalji. De Rosa je istančani saksofo- Muzičke akademije, što je bilo nezaboravno pedagoško iskustvo, ali i poticaj tenor-saksofonist Vojkan Jocić, pijanist nist, a trio je sjajno uvježban, tako da su u smislu koncertnog doživljaja koji je za Davor Dedić i kontrabasist Goran Rulijepo gradili atmosferu. Uz skladbe s ljude njihova uzrasta nemjerljiv. Gospokavina. Koncert je bio odličan. Redali albuma izvodili su i standarde. Ni njiho- đa Rubin već je prvim standardom na su se probrani američki standardi. Vrlo ve skladbe nisu daleko od tradicional- juriš osvojila dvoranu, a onda je nastalijepa večer sigurnog i raspoloženog nog jazza, ali svakako se osjeti mlade- vila poticati mlade glazbenike koji su Divjaka uz odličnu pratnju okupljenog nački poriv koji teži novim horizontima. davali sve od sebe. Opušteni, ali katbenda, u kojem je Vojkan Jocić svirao s kad i strogi Nestorović intervenirao je najviše žara, uvijek spreman da publici kad god je to trebalo. Valja reći da je on Zarazni bass pruži maksimum. Zadivljujuće je kako u nekoliko godina oformio big bend čiji se Jocić lako prebacuje iz žanra u žanr, Zapravo, taj kompaktni trio balansira se članovi (naravno klasičari, jer jazz se iz projekta u projekt, stalno se iznova vrlo moderan stil koji se temelji na ra- sluša na Akademiji samo fakultativno) dokazujući kao sigurno jedan od naših finiranim harmonijama, sjajnom stilistič- sve manje libe odvažiti na solo, opustinajboljih tenor-saksofonista. kom nijansiranju, inovativnim metrič- ti se i improvizirati, koji aktivno sudjeluDruge večeri u klubu Kontesa nastupio kim promjenama i doista raznolikom ju u svirci cijelog big benda, koji »grizu« je Zadeno Trio. Taj vrlo mladi talijanski glazbenom utjecaju kojega se nima- i stječu to toliko važno iskustvo javnog sastav vodi saksofonist, bas-klarine- lo ne stide. Trio nema harmonijski in- koncertiranja.

Nakon tog izuzetnog koncerta punog divne, mladenačke energije i entuzijazma, dio publike otišao je u Kontesu, gdje su, u popratnom programu, nastupile Lela Kaplowitz i njezine štićenice, polaznice njezinih jazz seminara i radionica pod nazivom Scat Circle: Ana Čehaić, Marija Kalmeta, Marija Šerić Dudjak, Mirjana Vladić, Sandra Halužan, Ria Seletković, Zrinka Fain, Ana Kalenić Matijević i Marijana Mijatović.

Zadaci mladih Posljednja večer bila je rezervirana za poznati njujorški all star sekstet Black Art Jazz Collective (Wayne Escoffery – saksofon, Jeremy Pelt – truba, James Burton III. – trombon, Xavier Davis – glasovir, Ricchie Goods – kontrabas i Johnathan Blake – bubnjevi). Taj je koncert s pravom očekivan kao vrhunac festivala. Odreda vrsni glazbenici, vođe vlastitih sastava, ali i poželjni sidemani, hard boperi, održali su odličan koncert u krcatoj Kontesi. To, međutim, znači da ih je vidjelo i čulo najviše oko 150 ljudi, što je doista šteta, jer bi koncert vrhunskoga, njujorškog jazza, koji tako rijetko imamo prilike doživjeti, u Zagrebu ipak trebalo ponuditi u većoj dvorani. Koncert je u dobroj mjeri bio temeljen na njihovu drugom albumu Armour of Pride. Snažno oslonjeni na tradiciju i silno na nju ponosni, glazbenici imaju potrebu stalno upozoravati na politička i rasna pitanja, baveći se i poviješću i sadašnjošću, nikad ne zaboravljajući koji su to «zadaci mladih crnačkih umjetnika«. Za njih je jazz i tradicija i sadašnjost, ali i sredstvo za oslobađanje emocija i pobunu protiv postojećeg stanja stvari. Sjajna, snažna glazba i odlična publika učinili su tu večer nezaboravnom.

Dan nakon završetka festivala u dvorani Hrvatskog društva skladatelja održana je glazbena radionica. Dvorana je bila gotovo puna, cijeli se sekstet pojavio, odsvirao nekoliko skladbi, članovi su komentirali neke postupke i ideje u svojem muzičkom izražavanju i govorili o tome kako sastav funkcionira, što se zaista rijetko čuje. Nakon toga je nastupilo i nekoliko prisutnih polaznika radionice, koji su imali prilike čuti što Njujorčani misle o njihovoj svirci.

Novi pr ojek t Tamar e Obr ovac u Zagr ebačkom ka zališt u lut aka počet kom lipn ja bio je u jedno i posljedn ji ko n c e r t c i k l u s a J a z z . h r koj i je o r g a n i z i r a l o H r va t s ko d r u š t vo s k l a d a t e l j a u s e z o n i 2 018 . /2 019.

Apoteoza osjećajnosti Osvrt na predstavljanje albuma TransAdriaticum, dvanaestog diskografskog projekta Tamare Obrovac, u izdanju austrijskog Alessa Recordsa

T

amara Obrovac voli surađivati s raznim glazbenicima, s raznih strana svijeta, ali u svojoj glazbi uvijek počinje od vlastitih, istarskih glazbenih korijena i životnih iskustava. Tako su i na ovom albumu sve skladbe izvorne, ona ih je napisala, no u interpretaciji, razradi i rasviravanju njezina osnovnog materijala, uz neizostavnog bubnjara Krunu Levačića, sudjelovali su talijanski pijanist Stefano Bataglia i kontrabasist Salvatore Maiore. Nisu oni nepoznati našoj publici, ne samo zato što snimaju za proslavljenu njemačku etiketu ECM. Tamara je muzicirala s njima prije dvije godine na svojem tradicionalnom koncertu na Dan sv. Valentina u Puli, no u ove dvije godine taj sastav je vidno uznapredovao. Usto su u Zagrebu nastupili nakon serije od nekoliko promotivnih koncerata, od Poreča preko Slovenije do Austrije.

Moć glazbe

Zagrebačko kazalište lutaka pokazalo se kao neobična, komorna, ali vrlo dobra pozornica. Blizina gledališta i izvođača u Tamarinu slučaju nije nevažna, jer ona doista sjajno uspostavlja kontakt s publikom.

TransAdriatic quartet je u Zagrebu odsvirao gotovo cijeli materijal s albuma.

Koncert je počeo nježnom baladom U dnolu srca moga, izvorno »uspavankom za malega Raula od Elene, štabele Istrijanke ud krijancije, ritkega stvorenja i preteljice ka je vajk uz mene kad je potriba«. Bio je to emotivan početak, a tekst pjesme uslojio je izvorno značenje, posebno u završnim stihovima »da počiva po nebu se razliva / da te priko neba kroz vrime zaziva« - jer je nedugo prije zagrebačkog koncerta preminuo Ivan Obrovac, autoričin otac, umjetnik, slikar i njoj u životu silno važna i bliska osoba. Međutim, sjetno raspoloženje nikako nije pratilo cijeli koncert; upravo suprotno, bila je to posveta slavi i moći glazbe koja nam uvijek može pomoći. Već u sljedećoj skladbi, Afro Blue Istra, preradi standarda Afro Blue Monga Santamarije, sa sjajnim solo bas uvodom i discipliniranim, poliritmizirnim uključivanjem Levačićevih bubnjeva,

Tamara je briljirala u svojim vokalizama.

Instrumentalni je trio funkcionirao kao saliven, njihova komunikacija i uzajamna nadigravanja i proigravanja bili su tijekom cijelog koncerta doista posebni. Sljedeća skladba, Slavuj piva, »inspirirana je ojkanjem, u izvedbi Marije Prelas iz Srijana«, no zapravo je i duhovito poigravanje glazbenom tradicijom, između ostaloga i u stihovima »slavuj piva daleko se čuje / neka piva ja mu ne virujen – dok ne vidim kitu o jasenu / i čobanu torbu o ramenu«.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Piše: Saša Drach

N

edugo prije zagrebačkog koncerta preminuo je Ivan Obrovac, autoričin otac, umjetnik, slikar i njoj u životu silno važna i bliska osoba

Baka Ulika U skladbi Muora autorica je reinterpretirala i nadogradila stihove Milana Rakovca o »imaginarnom noćnom stvorenju kojim su u Istri plašili djecu«. U opaski teksta te balade autorica dodaje i napomenu koja je u svjetlu posljednjih njezinih obiteljskih događanja dobila novu težinu: »Moja slika u glavi je ljetna noć, obasjana mjesečinom, otvoren prozor, šumovi noći i moj otac kao dijete u svom krevetu na selu, koji u polusnu vidi pokret zavjese i osluškuje je li došla Muora.« Bila je to sjajna interpretacija u kojoj je do izražaja došla predivna usklađenost klavira i basa, baš kao i nikad tako zanimljivog Levačića, koji je briljirao uvodeći kojekakve šuškalice i udaraljke, ali djelujući uvijek vrlo odmjereno, iz drugog plana. Slijedila je sjetna Galiotova pesan, prema glasovitim Nazorovim stihovima, a nakon toga Mriž zvizdami sa suptilnim klavirskim uvodom, opet balada u kojoj autorica pjeva o »baki Uliki, a pjesma govori o ljubavi kao petoj dimenziji, koja nadilazi prostor i vrijeme... može li se kroz glazbu i ljubav doprijeti do svojih voljenih koji su ‘otišli’?« Čini se da može, a tako govore i stihovi završne strofe: »sunce kad zajde / misec te najde / na drugen kraju / glasi kantaju / visoko«.

Slijedila je živahna pjesma Dvi divojke, jedina koja nije uvrštena na ovaj album.

I ta izrazito poliritmična skladba govori o autoričinoj baki, ali i o njezinoj najboljoj prijateljici. Njih dvije su se udale za dva brata, početkom 20. stoljeća, cijeli život proživjele u istom selu, a promijenile čak pet režima. Doista, činilo se kao da je improvizacija koja je resila život tih ljudi potaknula i briljantnu improvizaciju glazbenika na sceni.

Slava osjećajnosti Balada M’hanno ferita inspirirana je pak ganutljivim stihovima koje je autorica »pročitala na najvišem vrhu Dolomita, Marmolada – na posljednjoj postaji žičare«, koja ju je »u času premjestila iz osunčanog podnožja planine u potpunu maglu na 3343 mnv«. Ti su stihovi u njezinoj interpretaciji postali ponovo duboko introspektivni: »sada moja krv kaplje / poput jesenske kiše / unutar mene same / u dubokom ambisu«.

Koncert je, baš kao i album, završio skladbom Suza sjajna, u slavu osjećajnosti kao jednoj od »najvažnijih ljudskih osobina koju u ovoj pjesmi simbolizira suza koja nam dolazi na oči od tuge, sreće ili ganuća«.

Tamara Obrovac TransAdriatic quartet

Trans Adriaticum Alessa Records

A

lbum i promotivni koncert potvrda su niza čudesa kojima obiluje glazba Tamare Obrovac

Album i promotivni koncert potvrda su niza čudesa kojima obiluje glazba Tamare Obrovac. Ona svojom glazbom progovara o životu, a svoja osobna, konkretna iskustva s lakoćom pretvara u univerzalne istine. Arhaičnim jezikom uspijeva komunicirati na moderan i dopadljiv način.

Apoteoza je to Istri, njezinu melosu i jazzu koji kod Tamare Obrovac spaja i naoko sasvim udaljene različitosti. Nadasve – to je apoteoza dubokoj i iskrenoj osjećajnosti.

37

BROJ 216, SRPANJ 2019.

prošle

održali smo i

li smo

38

li smo e

a

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Pr a i z ve d b a i m l a d i z a k l j u č i l i s e z o n u Ta m b u r a š ko g o r ke s t r a H R T– a , S t u d i o B a j s ić H R T– a , 2 6. sv i b n j a 2 019.

Vrh piramide tamburaškog umijeća Još jedna sezona Tamburaškog orkestra Hrvatske radiotelevizije završila je predstavljanjem mladih, nadarenih glazbenika na kojima počiva budućnost tamburaške glazbe u Hrvatskoj Piše: Marija Štilinović/HRT

M

ladi i sjajni tamburaši, mahom studenti Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, izvodili su djela klasične literature u obradi za tambure te djela pisana baš za tambure i tamburaške sastave. »Slobodno mogu reći da smo odabirom programa i izvođača predstavili vrh piramide tamburaškog umijeća našeg vremena s područja umjetničke glazbe«, istaknuo je Siniša Leopold, šef–dirigent Tamburaškog orkestra HRT–a.

Praizvedba koncerta

Kao solisti na bisernici nastupili su Lara Kelemen, koja je izvela Capriccio spagnuolo Carla Muniera (obr. V. V. Škorvaga), Franjo Pećarić izveo je Teneritas Brune Bjelinskog (obr. V. V. Škorvaga). Ivan Koprić na braču je odsvirao Humoresku K. Avksentjeva (obr. V. V. Škorvaga), a Jasmin Ramić na bisernici Varijacije na rusku cigansku temu ‘Mar Đanđa’ Aleksandra Cigankova ((obr. V. V. Škorvaga). Sve

soliste publika je nagradila snažnim pljeskom i uzvicima odobravanja.

Marko Blašković je na bisernici, uz Tamburaški orkestar HRT–a, praizveo Klasični koncert za bisernicu i tamburaški orkestar mladog skladatelja Marka Bertića. Praizvedba trostavačnog koncerta pisanog baš za tamburu i tamburaški orkestar dao je cijelom koncertu posebnu težinu i draž te »zasigurno pridonijela budućem djelovanju solističkog muziciranja na tamburi, kao i ukupnom razvoju orkestralne tamburaške glazbe.

Neka nam večerašnji koncert posluži i kao optimistična svečana uvertira u toliko iščekivan integrirani preddiplomski i diplomski studij za instrumentaliste tambure na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu od jeseni ove godine, kao prvi cjeloviti petogodišnji studij za tambure na sveučilišnoj razini«, rekao je maestro Leopold.

Izvedbu koncerta publika je nagradila burnim pljeskom i ovacijama upućenima i solistu i skladatelju.

Tamburaški akademci Posebna gošća koncerta bila je mlada diplomandica mandoline Dea Škorić, koja je petogodišnju visoku

školu za mandolinu završila u Milanu.

Dea je uz Tamburaški orkestar HRT–a izvela Mećavu Bože Potočnika.

Publici se posebno predstavio i Tamburaški ansambl Muzičke akademije: Marko Blašković, Lara Kelemen, Franjo Pećarić, Ivan Koprić, Jasmin Ramić, Ivona Božić, Lucija Lazički, Vid Šarkanj i Krešimir Španić, koji su kao kvintet izveli skladbu C. Debussyja (obr. Sanja Stanojević) Mali pastir, kao kvartet međimursku Vehni, vehni, fiolica u obradi Bože Potočnika, a u punom sastavu (nonet) Mađarski ples br. 6 J. Brahmsa (obr.

Branko Ivanković) i originalnu skladbu Tomislava Uhlika Ftiček voli jazz.

Na kraju koncerta oba sastava odsvirala su zajedno dvije skladbe pisane za tamburaški orkestar — Staccato & Legato Siniše Leopolda i Capriccio Adalberta Markovića.

Dug, topli pljesak kojim je publika pozdravila izvođenja tih skladbi, glazbenici su pod vodstvom maestra Leopolda nagradili izvođenjem Da bi se zrušile Legradske gore, tradicionalne međimurske pjesme u obradi za tamburaški orkestar u kojoj su se svi svirači predstavili i kao odlični pjevači.

39

Tr e ć i Ta m b u r a i n s t r u m e n t a l f e s t i va l , 15 . s v i b n j a 2 019. , ko n c e r t n a D vo r a n a B l a g o je B e r s a, s o l i s t i i tamburaški ansambl Muzičke akademije u Zagrebu i učenici srednjih glazbenih škola iz Varaždina i Požege

Vrhunsko muziciranje na tamburama Mladi tamburaši pokazali su spremnost, zrelost, sigurnost, razumijevanje sviranog programa i veliku muzikalnost Piše: Ana Jazbec

N

a radost svih zagrebačkih ljubitelja tamburaške glazbe, 15. svibnja 2019. godine u koncertnoj Dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, održan je treći Tambura instrumental festival.

u Zagrebu, profesori Veljko Valentin Škorvaga i Siniša Leopold, takvim raznovrsnim i pomno biranim programom još jedanput su prikazali tamburu kao instrument velikih mogućnosti.

Virtuozni »klasik« Na početku koncerta publiku je pozdravio profesor i organizator koncerta Veljko Valentin Škorvaga. Uz želje za

I

Tamburaški ansambl Muzičke akademije

Student Marko Blašković uz klavirsku pratnju Irene Lenuzzi

40

Na koncertu su nastupili studenti solisti i tamburaški ansambl Muzičke akademije u Zagrebu te učenici srednjih glazbenih škola iz Varaždina i Požege.

Jedna od posebnosti koncerta bio je pomno odabran, hrabar, raznolik i zanimljiv izbor programa koji se sastojao od umjetničkih »klasika« preko suvremenih skladbi do skladbi tradicijskog izričaja. Mentori koncerta i domaćini tamburanja na Muzičkoj akademiji

zvrsna najava skorašnjeg otvaranja integriranog preddiplomskog i diplomskog studija za instrumentaliste: smjer tambure, na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, kao prvog cjelovitog petogodišnjeg instrumentalnog studija za tambure na sveučilišnoj razini na svijetu

ugodnom tamburaškom večeri, izrazio je sreću što zvuci tambure sve češće odjekuju Muzičkom akademijom i što se treći Tambura instrumental festival, koncertni ciklus koji promiče tamburanje u svim stilovima glazbe, već tradicionalno održava u glazbenom hramu Akademije. U prvom dijelu koncerta studenti su nastupili solistički, uz skladnu klavirsku pratnju korepetitorica Irene Lenuzzi i Klare Juričić. Studenti Jasmin Ramić, Franjo Pećarić, Ivan Koprić, Lara Kelemen i Marko Blašković vrlo su precizno, muzikalno i zrelo izveli virtuozne skladbe domaćih i stranih

skladatelja. Izrazitom muzikalnošću i zrelošću istaknuo se student treće godine Marko Blašković, koji je izveo virtuozni »klasik« Introduction et Rondo Capriccioso, op. 28 Camillea Saint–Saënsa u aranžmanu profesora Škorvage.

Skladba koja je najviše odudarala od ostatka programa te se istaknula svojom mističnošću i kompleksnošću bila je Teneritas Brune Bjelinskog u Škorvaginu aranžmanu, a izveo ju je izrazito muzikalni student pete godine Franjo Pećarić. Franjo je publici odlično, sigurno i zrelo prikazao kako se na tamburi može pružiti raznolika paleta suvremenog zvuka i pomno nijansiranje tona, što zahtijeva veliku kontrolu nad instrumentom.

Uhlikov Ftiček Nakon studenata domaćina, nastupili su gosti učenici srednjih glazbenih škola koji su ujedno i nagrađeni na državnim i međunarodnim natjecanjima ove godine. Prvi je nastupio Komorni tamburaški ansambl Glazbene škole u Varaždinu, koja je prva uvela nastavu tambure u srednju glazbenu školu, kao skupno muziciranje u orkestru, pedesetih godina prošloga stoljeća. Na Muzičkoj akademiji predstavili su se raznolikim programom, počevši s Intermezzom iz opere Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija, u aranžmanu njihova mentora Miodraga Paravinje, tamburaškom skladbom Ftiček voli jazz Tomislava Uhlika, a na kraju su se simpatično pozdravili sa zagrebačkom publikom zanimljivom obradom Krunoslava Benka na prizvuke iz animiranog filma Super Mario. Drugi je nastupio tamburaški komorni sastav Glazbene škole Požega, čija je petnaestogodišnja tradicija urodila velikim brojem koncerata i osvojenih izvrsnih nagrada na natjecanjima. Požežani se mogu pohvaliti i vrlo bogatim repertoarom koji njeguju jer su i na ovom koncertu izrazito profinjeno i u stilu izveli Malu noćnu muziku, zatim Dohvati crvenu trešnju Bože Potočnika te na kraju i suvremenu skladbu mladog Osječanina Vanje Gvozdanovića In the Distance.

Kompaktan zvuk U posljednjem dijelu koncerta nastupio je Tamburaški ansambl Muzičke akademije s raznovrsnim programom koji je najavio njihov mentor, profesor Siniša Leopold. Iskoristio je prigodu i publiku pozvao na sljedeći tamburaški koncert u Zagrebu, 26. svibnja u Studiju Bajsić

na HRT–u, gdje se mogao čuti prvi suvremeni koncert za bisernicu i tamburaški orkestar mladog skladatelja Marka Bertića. Ansambl se i ovaj put prikazao u različitim sastavima, najprije se predstavivši u kvintetu s Debussyjevim Malim pastirom u izvrsnoj obradi studenta Srđana Stanojevića, a potom u nonetu, odsviravši jedan od »klasika« umjetničke glazbe, Brahmsov Mađarski ples br. 6 u obradi Branka Ivankovića. Izvedba je odisala profinjenošću, složnošću i izrazito jasnim i kompaktnim zvukom unutar ansambla. Na kraju se, što je profesor Leopold u pozdravljanju također najavio publici, ansambl vratio narodnom izričaju i tradiciji te izveo dvije tradicijske skladbe: Vehni, vehni, fiolica u kvartetu te Pod Salarićem u nonetu, u obradi studenta Vida Šarkanja. Mladi tamburaši predstavili su se kao svestrani glazbenici u ulogama vrhunskih solista, komornih glazbenika, ali i aranžera.

Nezasitni pljesak Cijeli je koncert do zadnjeg trena bio ispunjen raznovrsnim zvukovima i sastavima tambura te je u sat i pol vještog muziciranja na tamburama bio i izvrsna najava skorašnjeg otvaranja integriranog preddiplomskog i diplomskog studija za instrumentaliste: smjer tambure, na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, kao prvog cjelovitog petogodišnjeg instrumentalnog studija za tambure na svijetu na sveučilišnoj razini. Studenti tamburaši su na Muzičkoj akademiji iznova zablistali i pokazali spremnost, zrelost, sigurnost, razumijevanje sviranog programa i veliku muzikalnost te su odradili još jedan u nizu svojih odličnih i programski izvrsno promišljenih koncerata, što je zagrebačka publika prepoznala, nagradivši ih nezasitnim pljeskom koji zasigurno potvrđuje sve dobre želje za njihov daljnji rad.

Uz to, nakon koncerta, svoje zadovoljstvo i dojmove o koncertu istaknuo je i profesor Leopold: »Kao i na svakom nastupu do sada, ja sam zaista prezadovoljan i umijećem koje prikazuju naši studenti i cjelokupnim ozračjem jer se osjeća dobra vibracija da to teži nečemu, onome što svi iščekujemo, a to je kompletan studij. To je fenomenalna predigra za sve koje možda tambura kao instrument i ne zanima, ali kad čuju ovako nešto, mogu se samo pokloniti i reći: ‘To je jako dobro, a osim svega, to je naše hrvatsko dobro i hrvatski proizvod!’«

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Ko n c e r t n i c i k l u s O s ječ ka g la z b ena s r i jed a, 2 5. t r av n j a 2 019. u d vo r a n i D o m a Ž e l je z n i č a r u O s i je k u

Kad tambure zazvuče u ozbiljnom tonu Koncert Tamburaškog orkestra Strossmayer Akademije za umjetnost i kulturu iz Osijeka pod vodstvom dirigenta Mladena Tutavca Piše: Ana Popović

U

sklopu koncertnog ciklusa Osječka glazbena srijeda u dvorani Doma Željezničar održan je 25. travnja koncert Tamburaškog orkestra Strossmayer Akademije za umjetnost i kulturu pod vodstvom dirigenta Mladena Tutavca.

U toj se dvorani tradicionalno održavaju koncerti tamburaške glazbe, pa su se i ovaj put odazvali neki obožavatelji tradicijskog tamburaškog izričaja koji su, međutim, ostali iznenađeni izrazito netradicijskim sadržajem koncerta. Orkestar, sastavljen od studenata preddiplomskog studija žičanih instrumenata i diplomskog studija tamburaškog umijeća, izvodi transkripcije majstora europske klasične glazbe i originalne skladbe pisane za tamburaški orkestar. Tako su se na repertoaru našla djela Mozarta, Brahmsa, Dvořáka, Hačaturjana i Musorgskog, ali i djela suvremenih hrvatskih skladatelja: Tihomira Ranogajca, Sanje Drakulić i Davo-

ra Bobića, uz nezaobilazne majstore orkestralne tamburaške glazbe Sinišu Leopolda i Božu Potočnika.

Pripovjedni čardaš Koncert je otvoren Mozartovom uvertirom iz Čarobne frule u aranžmanu Tihomira Ranogajca. Živahne melodije koje je Mozart uglavnom namijenio drvenim puhačima i gudačima u izvedbi tamburaškog orkestra zvučale su kao da su baš pisane za takav sastav, a tome vjerojatno pridonosi činjenica da je mladi skladatelj, koji je i aranžirao skladbu, i sam neko vrijeme proveo na čelu toga orkestra. Osim te skladbe, izvedene su još tri u aranžmanu istog autora: Mađarski ples br. 1 J. Brahmsa, Valcer iz Serenade za gudače u E– duru op. 22 A. Dvořáka te Ples sa sabljama iz baleta Gajane Arama Hačaturjana. Skladbe su dio kanoniziranog koncertnog repertoara i logičan su izbor za obradu za takav sastav, međutim izvedba je bila dosta konzervativna i tvrda, što je bilo naročito izraženo na početku Mađarskog plesa; bio je u malo prebrzom tempu, kao da dirigent

nije imao povjerenja u izvedbene mogućnosti orkestra. Tihomir Ranogajec na koncertu se predstavio i autorskom skladbom; orkestar je izveo njegov Pripovjedni čardaš. Početak skladbe donio je orijentalni zvuk koji se pretvorio u prepoznatljiv ritam i melodiju čardaša.

U drugom dijelu skladbe Ranogajec potpuno napušta tradicionalnu zadanost iz naziva skladbe i donosi atmosferičan neoimpresionistički zvuk bez primjesa folklorizma. »Bobićevski« i »baranjski« Skladba Sanje Drakulić Domino song donijela je potpuno drukčiji ugođaj.

Autorica je u djelu istraživala domino– efekt u zvuku pri suprotstavljanju različitih vrsta tambura i različitih tehnika sviranja primjenjujući kratke i karakteristične, gotovo minimalističke melodijske i ritamske obrasce, naročito orijentirane na visoke »lage« u orkestru.

Igru je naglasila nagla, gotovo groteskna pojava valcera u središnjem dijelu skladbe, koji se na kraju rastočio u polagani i postupno smirujući kraj. Molto Baranja Davora Bobića počinje filmski:

i ritam i postupna kumulacija zvuka pridonose dramatičnosti skladbe koja u trenutku najveće napetosti, na tipično »bobićevski« način, donosi katarzu u obliku logične i zaokružene, gotovo lakonski postavljene melodije koja, iako nije citat, zvuči tipično »baranjski«.

Tradicionalniji dio koncerta činile su skladbe doajena hrvatske tamburaške glazbe: Siniše Leopolda i Bože Potočnika. Leopoldov Staccato i legato bio

K

oncert je u cjelini bio uspješan te je na pravi način predstavio napore entuzijasta s osječke Aklademije za umjetnost i kulturu koji nastoje profesionalizirati tamburašku glazbu 41

Tamburaškim orkestrom Strossmayer Akademije za umjetnost i kulturu iz Osijeka dirigirao je maestro osječke Opere Mladen Tutavac

N

a programu su se našla tamburaška djela suvremenih hrvatskih skladatelja Tihomira Ranogajca, Sanje Drakulić i Davora Bobića, uz nezaobilazne majstore orkestralne tamburaške glazbe Siniše Leopolda i Bože Potočnika je baš to — dvije suprotstavljene tehnike sviranja uklopljene u romantičnu rapsodiju u kojoj skladatelj dokazuje svoje umijeće stvaranja raskošnog orkestralnog zvuka tamburaša. Obje skladbe Bože Potočnika donose maniru salonskih orkestara s početka prošlog stoljeća: Dohvati crvenu trešnju je nježan šlager s plesnim prizvukom, gotovo poskočica, a Sunčane ravni su nježna i polagana romantična simfonijska pjesma sa širokim tradicionalnim melodijama i folklornim ritmom.

Profesionalizacija tambura Vrlo tradicionalan bio je i Hebecov aranžman Brahmsova 6. Mađarskog plesa, koji je donio gotovo doslovnu transkripciju originalne skladbe, ne želeći činiti veće skladateljske intervencije u to vrlo poznato i često izvođeno djelo. S druge strane, Noć na pustoj gori Modesta P. Musorgskog mladi je skladatelj Matko Brekalo na potpuno

drukčiji način istražio i prilagodio tamburaškom orkestru; netradicionalnim tretiranjem orkestra (duboki tamburaši zvučali su gotovo kao harfa) te izbjegavanjem oponašanja orkestralnog zvuka simfonijskog orkestra.

Za razliku od Ranogajca koji je u Plesu sa sabljama pokušao dobiti snažan volumen sličan onom koji se dobiva iz simfonijskog orkestra, Brekalo se koncentrirao na isticanje virtuoznog karaktera u skladbi.

Koncert je u cjelini bio uspješan te je na pravi način predstavio napore entuzijasta s osječke Akademije za umjetnost i kulturu koji nastoje profesionalizirati tamburašku glazbu u Hrvatskoj i podići je na umjetničku razinu. Iako je dio publike koji je očekivao koncert tradicijske tamburaške glazbe ostao malo razočaran, vjerni posjetitelji koncertnog ciklusa grada te brojni studenti koji su došli na koncert, doživjeli su večer umjetničke glazbe u izvedbi potencijalno izvrsnoga mladog orkestra u nastajanju.

UDRUGA PASIONSKA BAŠTINA, Zagreb, Hrvatska

NATJEČAJ za skladbu nadahnutu pasionskim sadržajem

Pasionska baština, Zagreb, raspisuje Natječaj za novu skladbu nadahnutu pasionskim sadržajima, koja može biti pisana za komorni sastav, komorni orkestar, simfonijski orkestar, zbor te za sole, zbor i orkestar, čiji sastav ne smije prelaziti pedeset izvođača.

Skladba ne može trajati kraće od 15 minuta.

Rok predaje skladbe preporučenom pošiljkom je 1. ožujka 2020. godine na adresu: Pasionska baština Barutanski breg 20 10000 Zagreb tel. 01/2421–537, mob. 091/526–5364 Ocjenjivački sud Pasionske baštine objavit će rezultate Natječaja 25. ožujka 2020. (na konferenciji za tisak), uz dodjelu prve, druge i treće nagrade.

U Zagrebu, 8. srpnja 2019.

42

Ivica Pepelko, jedan od najuspješnijih pjevača i skladatelja kajkavskoga melosa

Slavonski kajkavac s platinastim pločama Razgovarao: Mladen Pavković

I

vica Pepelko jedan je od najuspješnijih, ako ne i najveći, među pjevačima kajkavskoga melosa. Uspješnu glazbenu karijeru počeo je još davne 1968., a prvu glazbenu skupinu — Lepe dečke osnovao godinu dana poslije. S njima je prošao i mnoge turneje, od Kanade do Australije. Međutim, put ga je vodio u samostalnu karijeru. Dosad je objavio 14 albuma, od kojih tri dvostruka, jedan album duhovne glazbe, a prije dvije godine i box–album s tri nosača zvuka (Croatia Records). Jedini je kajkavac koji je ostvario platinaste ploče i prvi koji je samostalno nastupio u zagrebačkoj Dvorani Lisinski. Uglazbio je više od 500 vlastitih stihova i tridesetak pjesama drugih autora. Nedavno je, u Varaždinu, primio i Veliku zlatnu plaketu, koje su mu dodijelile Udruge proizišle iz Domovinskog rata.

Stoga se naše prvo pitanje odnosilo na to priznanje.

Na koji ste način doživjeli to priznanje i što vam ono znači?

Iskreno, bio sam ugodno iznenađen.

Sama pomisao na to da su takvo priznanje, među ostalim, dobili naši uvaženi i zaslužni branitelji, te shvaćanje da netko uistinu prati moj životni put i rad tzv. »malog čovjeka«, ostavilo me bez teksta. Sve moje pjesme koje govore o domoljublju, svi prosvjedni nastupi dok su naši generali bili zatočeni u Haagu, mnogi nastupi za naše potrebite branitelje, sve humanitarne priče i odrađeni koncerti za oboljelu djecu i mnoge siromašne naše građane, sad su dobili smisao. Shvatio sam da ne moraš medijski »iskakati iz paštete« da bi netko zapazio da postojiš i pridonosiš svojim radom boljitku Lijepe Naše.

Kad sam shvatio da mi se to veliko priznanje dodjeljuje između ostaloga i kao domoljubu, bilo mi je jasno da sam dobro odradio zadatak i da nisam među onima koji teatralno stavljaju desnu ruku na lijevi dio prsnog koša i time dokazuju svoje »domoljublje«. Ne dopuštam nikome da govori da je veći domoljub od mene! Stoga velika hvala svim braniteljskim udrugama, poglavi-

to Udruzi hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), koja mi je i uručila to veliko i vrijedno priznanje — Veliku zlatnu plaketu.

Za ljepše trenutke Što je za pjevača i skladatelja poput vas ipak najveća nagrada?

Prije svega, ne skladam i ne pjevam za sebe. Pjevam za one koji su poput mene obični ljudi, koji žive svoj skromni svakodnevni život, boreći se za osnovnu egzistenciju, razočarani svim onim što nas je snašlo poslije krvavog Domovinskog rata. U taj i takav život potrebno je unijeti malo topline i nade, o čemu primjerice pjevam u jednoj svojoj pjesmi Bit će bolje.

Sva priznanja i dodijeljene nagrade ne mogu nadomjestiti spoznaju da je, ja volim reći, »široko slušateljstvo« prihvatilo moje pjesme kao svoje. Narodne.

One ostaju i nije bitan autor, ali je bitno autorovo saznanje da je učinio nešto dobro. Nekoga je emocionalno dotaknuo, nekome uljepšao životne trenutke.

Malo je glazbenika poput vas koji »svaki čas« uspiju »napuniti« hram hrvatske kulture, Dvoranu Lisinski u Zagrebu. Kako vam to uspijeva?

Dvorana Lisinski je posebna priča. Prvi sam kajkavac koji se uopće usudio nastupiti u tom, kako vi kažete, »hramu kulture«. To je jedna od vrhunskih dvorana koja posjetitelju pruža potpun užitak glazbe, vrhunski zvuk i ugođaj. Ako uzmemo u obzir da najveći glazbenici ovog planeta nastupaju u njoj, onda sam rekao sve. Ja naravno ne pripadam tom vrhu, ali sam dovoljno svjestan svojih mogućnosti i specifičnosti svojega melosa i poezije, jer ja sam i pjesnik, pa kad se ukomponira ta iz duše stvorena glazba s aktualnim životnim pričama u stihu, onda je to svakako jedan od razloga što posjetitelji dolaze. Oni koji dođu, točno znaju po što dolaze. I ja im to pružam.

Priča o kajkavštini

Održavate li s istim žarom samostalne koncerte recimo u Varaždinu, gdje živite i radite?

Najradije bih se nasmijao, ali nije smiješno. Prokletstvo Varaždina i »elite« u njemu, koje kreiraju zabavni život, u velikom luku zaobilaze sve što je kajkavsko! Punih sedamnaest godina i službeno živim i radim u Varaždinu, ali nisam uspio održati nijedan koncert.

Kad sam se doselio u Varaždin, sjećam se posjeta županijskom Radio Varaždinu. S rejtingom glazbenika koji je osnovao pet kajkavskih festivala, predložio sam tadašnjem direktoru isto takvu suradnju. Odgovor je bio — samo ne u Varaždinu. »Mi ne sviramo ni narodnu glazbu, a kamoli ‘kuruzu.’« To je bio sinonim za kajkavštinu. Da čovjek ne povjeruje. Današnja situacija nije nimalo bolja. Osim Varaždinskih baroknih večeri (za dvjestotinjak izabranih) i Špancir–festa (performansi i ulični šetači), u zabavno–glazbenom smislu u Varaždinu se ne događa ništa.

Zahvaljujući nekim (svaka čast) ugostiteljima, održe se i poneke veselice, posebno u ove ljetne dane.

»T

ko mi je kriv što sam rođeni Slavonac, a zapravo kajkavac. Kao takav, u početku nisam imao šanse za veću medijsku pozornost.«

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Nedugo je u Varaždinu primio Veliku zlatnu plaketu Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) za humanitarni rad

A kako je s hrvatskim nacionalnim radiopostajama.

Ima li vas barem tamo?

Ima na lokalnim radiopostajama. One uistinu izvode sve moje pjesme. Nacionalne — mislim da ne. Bar ja nisam čuo. Svojevremeno je Radio Sljeme znao nešto odsvirati, ne znam tko je sada urednik — ali više ne, a što se tiče Hrvatskoga radija, ne

43

BROJ 216, SRPANJ 2019.

S

ve moje pjesme koje govore o domoljublju, svi prosvjedni nastupi dok su naši generali bili zatočeni u Haagu, mnogi nastupi za naše potrebite branitelje, sve humanitarne priče i odrađeni koncerti za oboljelu djecu i mnoge siromašne naše građane, sad su dobili smisao.

Znamo da je Krapinski festival jedan od naših najstarijih festivala. Ništa se neobično nije događalo dok smo bili u Jugoslaviji. Normalno je bilo da na njemu nastupa i Vice Vukov i Tereza i Dubrovački trubaduri... da ne spominjem pjevače iz drugih krajeva tadašnje države.

I bilo je uistinu sve kako treba, bilo je i hitova, nastala je i legendarna Suza za zagorske brege...

znam tko tamo uređuje, za njega kajkavština ne postoji. Znaju prenositi večer s Krapinskog festivala, ali tu priča o kajkavštini i počinje i završava.

A sad ja vama postavljam pitanje: koju pjesmu s Krapinskog festivala pamtite u posljednjih deset godina? To pak govori da nije ni taj kajkavski festival izuzet od takvih situacija. Prestao je biti ekskluzivan.

Nego, gdje je, prema vašem mišljenju, kajkavska, međimurska i podravska glazba? Nema je, kao što i sami kažete, mnogo u eterima, pa ni na malim ekranima. Još nismo čuli da je neki primjerice »kajkavski glazbenik« napunio središnji trg ili sportsku dvoranu u Splitu. Znači li to da vas ne zovu u te krajeve?

E, to je vrlo teško i delikatno pitanje.

Najprije, uistinu mi kajkavci nemamo pristup tom području. Najdalje dokle sam došao (pjevao), bilo je u Kninu, na obilježavanju obljetnice Oluje — prije sedam godina. Dakle, nisam samostalno ni tu nastupio. Znam nekoliko kolega koji su se na razne načine dovijali ne bi li nastupili uz »morske« krajeve; uspijevalo im je to ako su bili gosti eventualno neke klape. Nikako samostalno.

To je područje tabu za kajkavce, bili oni Zagorci, Međimurci ili Podravci.

Mnogi kajkavštinu smještaju upravo u navedene tri županije, ali važno je napomenuti da je kajkavsko područje mnogo šire — od Generalskog Stola do Virovitice. I sad zamislite — nitko s toga područja ne može »na more«! Kad bih naveo sve razloge za takvu situaciju, navukao bih na sebe mnoge klanovce i »uvrijeđene«, a to mi ne treba. Svi smo mi »svoji«, pa neka pjeva gdje tko hoće i može. U glazbi još uvijek vrijedi ona od prije rata — »snađi se, druže!« Hoćeš pjevati — plati

44

Međutim, Krapinski festival, primjera radi, za razliku od onog Splitskog, ne može proći bez nekoliko dalmatinskih pjevača koji, istina, ondje manje–više otpjevaju neku pjesmu i nikad je više ne ponove!?

No ne samo s Krapinskim festivalom... jednostavno se s festivalima nešto dogodilo. Prevladale su te neke »struje« koje su eto uzurpirale taj vid prezentacija i promocije pojedinih govornih područja, nastala je začahurenost u vlastite sredine i kako je sve privatizirano, mnogi su prisvojili pravo odlučivanja tko i gdje će ili neće pjevati, što donosi zaradu, a što ne, jer sve se svelo na moć i novac; i koliko imam saznanja, nastupi na pojedinim festivalima su prešutno naplaćivani. Hoćeš pjevati — plati.

Dakle, nije problem u pjevačima. Organizatori, komercijalizacija, politika (da, i u glazbi!), pritisak glazbenog i medijskog neukusa... sve stavimo pod isti nazivnik: novac. To uništava i ljude i festivale. Osobno više na njima ne nastupam, jer mislim da bi festivali prije svega trebali služiti afirmaciji mladih talenata, ali i zbog mnogo toga danas meni neprihvatljivog. No ne bih dalje o tome.

Bez povlastica Dugo ste na hrvatskoj glazbenoj sceni. »Prvak« ste i u pogledu prodaje CD–ova s kajkavskim pjesmama. Što vam je taj uspjeh donio? Možda neke povlastice?

Na promociji jednog albuma (od 14 CD–ova koliko sam dosad izdao: od toga tri dvostruka, jedan CD s duhovnom glazbom i jedan box s tri CD–a), ispričao sam stvarnost kajkavskog stvaralaštva. Ona se svodi na — »sve smiješ, samo ne uspjeti!« Uspjehu moraš pridonijeti sam. Radom, talentom, sposobnošću, poštenjem, samozatajnošću. Tu se, bar tako mislim, svakako nalazim. No to je nešto što danas ne postoji. Danas su na snazi druge vrijednosti, danas se poštuje sustav upravo ovakav kakav jest. Zašto mislite da je s glazbom nešto drugačije i da tu vrijede druga pravila od pravila društva u kojem živimo?

Kako nisam potkupljiv i kako za sve što radim meni nije najvažniji novac, nisam postigao nikakve povlastice. Ne znam što bi one mogle biti. Ali imam podatke za mnoge koji imaju povlastice.

Nažalost (i na sreću), nisam u takvim »klanovima«.

Koje svoje pjesme smatrate najuspješnijima?

Ne znam prema kojem bih kriteriju kategorizirao svoje pjesme. S obzirom na to da sam uistinu dugo na estradi (prošle godine obilježio sam 50 godina), ne smijem zaboraviti YU razdoblje, kao ni poslijeratno razdoblje.

Imao sam sreću što su mnoge moje pjesme još sedamdesetih godi na prošloga stoljeća postale »narodne« (Plači, srce; Kada dođe mjesec maj; Oprosti mi ti, gitaro; Tri rumene ruže...) koje su slušane diljem Jugoslavije, a poslije Domovinskog rata (Rane devedesete, Kad procvatu jabuke, Neveni, Veseli smo Zagorci, Ljubice male, Bit će bolje...) dalo bi se nabrajati, jer svako područje je odabralo neke svoje pjesme koje se vrte na radijskim postajama i lokalnim televizijama, a katkad sramežljivo i na HTV–u, Novoj, RTL–u, CMC–u...

Tko mi je kriv što sam rođeni Slavonac, a zapravo kajkavac. Kao takav, u početku nisam imao šanse za veću medijsku pozornost, jer kao što sam već napomenuo, kajkavci nisu nikome dobrodošli, a k tome radim sve bez menadžera. Nemam ni Facebook. Ne treba mi. Zbilja, tko mi je kriv?

Jal i zloba Pomogli ste mnogima, prije svega mladim neafirmiranim pjevačima i glazbenim skupinama. Isplati li se taj trud ili angažman, to prije što znamo da je relativno malo onih koji će vam reći i obično — hvala?

Prije svega, drago mi je što sam bio u prilici (i još sam) nekome otvoriti vrata estrade, pomoći mu u afirmaciji vlastitog identiteta, pomoći korisnim savjetima ili svojim skladbama. Uistinu je velik broj onih s kojima sam ostvario dobru suradnju, doveo ih do izdavačkih kuća ili do samostalnih koncerata, pa i samog Lisinskog. Napisao sam kao skladatelj mnoge pjesme drugima, što im je davalo prednost pred nekim izvođačima koji, bez obzira na pjevački talent, ovise o svojoj pjesmi, inače su samo interpreti tuđih pjesama.

Nikad nisam za svoj angažman, u bilo kojem vidu, tražio, a ni dobio naknadu.

Možda koja boca viskija. Jesam li dobio zahvalu? Moram priznati — rijetko. Čast iznimkama. Nažalost, ima ih koji misle da su nekom pjesmom ili nastupom dotaknuli nebo a da mi nisu rekli za to hvala. Ali ne zamjeram. Sve je to ljudski. Zato nikoga neću ni spomenuti.

Svatko od njih zna na koga se što odnosi. Drago mi je za svaki uspjeh mojih mladih kolega.

Ima li jala i zlobe u hrvatskoj glazbi, odnosno estradi?

Sad ja vas pitam: ima li jala i zlobe u na-

šim životima? Naravno da ima. Možda više nego ikad. Društvo u kojem živimo i način na koji živimo primjeren je i životu na estradi. Što rade tzv. menadžeri?

Oni su trgovci, a vi ste potrošna roba.

Kako nemam ni oblik ni građu neke golišave »dive«, ne mogu s njom u konkurenciju. Pjesme se izvode uglavnom full playback, a gledatelji su presretni jer imaju dobar (studijski) zvuk i obilje ženskih atributa na nekoliko metara ispred sebe. Kud ćeš bolje! Tu vlada neukusno natjecanje, tako da vi osobno možete biti jalni koliko želite, ali danas scenom vladaju uistinu neprimjerenosti i ljudi koji s glazbom nemaju blage veze.

Usuđujem se ustvrditi da takvih perverzija nije bilo čak ni u bivšoj državi.

Isti ti tzv. menadžeri nude takve priče za novac koji vi ne možete ni sanjati i međusobno se glođu i prepucavaju, omalovažavajući nekog glazbenika ili konkurenta. Dok je pjevač potrošna roba, nema ni glazbe ni umjetnika. Da se razumijemo, ovdje govorim isključivo o svojoj branši. U druge sfere ne bih ulazio.

Struje i lobiji Tko su ti koje najviše cijenite od svojih kolega i zašto se hrvatska glazba, odnosno hrvatski glazbenici, osim nekoliko izuzetaka, ne mogu ozbiljnije afirmirati u inozemstvu?

Od velikog broja kolega glazbenika koje poznajem i imam o njima vrlo visoko mišljenje, nezahvalno bi bilo isticati bilo koga. Činjenica jest da imamo talentirane skladatelje. I kvalitetne tekstopisce. Imamo mnoge sjajne instrumentaliste, da ne spominjem i aranžere, ali i producente i nekoliko vrhunskih studija za snimanje glazbenih uradaka.

Sve imamo, samo nam nešto nedostaje — zajedništvo.

Previše je raznih »struja i lobija« da bismo se mogli nositi sa svjetskom glazbenom industrijom. U svemu tome, ipak najbolji ostaju kratkih rukava. Iako su mi mnogi kolege jako dragi, ipak mislim da su preeksponirani, a to mogu samo zato što su se uspjeli nametnuti medijskim kućama svojim lokalističkim stilom, koji se temelji na nekoj glazbenoj mješavini naših istočnjačkih susjeda. To samo govori da nisu najbolji!

Svijet ne prepoznaje takvu glazbu. Pokazao je to i Eurosong, odnosno više sama Dora. Sve se svodi na biznis i onu staru narodnu — »bolje biti prvi u selu, nego zadnji u gradu«.

Bavite se već dugo humanitarnim radom. Zbog čega? I zašto neki glazbenici uvijek nastupaju na humanitarnim koncertima, a neki — gotovo nikad?

Ako ste vjernik, katolik, onda vam je sasvim jasno o čemu nas uči vjera. Nije dovoljno voljeti Boga, treba voljeti i čovjeka i sve što je Gospodin stvorio. To

svakako nalaže i aktivnost za pomoć potrebitima, a ne treba isticati u kakvom vremenu živimo. Pokopali smo »truli komunizam«, a što danas imamo? Nikad više sirotinje i potrebitih, nikad više kopanja po kontejnerima, nikad više bijega iz doma i Domovine. Bit će vam jasnije ako velim da sam nastupio na više od 300 humanitarnih koncerata, od toga sam više od 30 sam i organizirao.

Dobro djelo Bio sam i predsjednik humanitarne udruge roditelja djece oboljele od onkoloških bolesti KLUB–HEO u Zagrebu, ali zbog zdravstvenih poteškoća više je ne vodim. Naravno da o tome ne znate mnogo, jer mene ne zovu na koncerte koje prate velike medijske kuće, velike televizijske kuće, megaplakati. Ja nastupam po mjestima i gradovima koje ne prati HTV–ov marketing. No meni to ne smeta.

Zadovoljan sam kad se nekom potrebitom pomogne. Organizatori i izvođači su nevažni. Inače kao poštapalicu uvijek ističem svoje geslo: učini dobro djelo i nemoj nikome reći.

To vam je sva zahvala koja vam treba i koju nalazite na takvim događanjima. I to vas čini sretnim.

Naravno da ima glazbenika koji gotovo nikad ne nastupaju na humanitarnom koncertima, jer se nastupi u pravilu ne plaćaju. No njih ćete zato vidjeti na »razvikanim« »humanitarcima«, jer tamo dobivaju besplatnu veliku medijsku reklamu, tamo se isplati doći, pa makar i uz minimalnu naknadu. Sve to dogovaraju veliki mešetari i nastupom na takvom »humanitarcu« dokazujete svoj glazbeni status, ne samo u estradnom društvu, nego i društvu uopće.

Pada mi na pamet jedna moja pjesma — Sve je to politika!

Kakvi su vam planovi? Kad možemo očekivati vaš novi veliki nastup u Lisinskom?

Neumoran sam i radim na svojem novom, 15. albumu, koji će izići najesen. Koncepcija je da će sadržavati pet zabavno–narodnih skladbi, pet kajkavskih i dvije duhovne skladbe. To je u mojem stilu i gotovo tako su koncipirani i moji dosadašnji albumi. Reklo bi se — za svakog ponešto. Sve su pjesme moje djelo, a imat ću i neke zanimljive goste. Uz album će kao poklon biti priložen DVD s mojim koncertom u Lisinskom održanim prošle godine u travnju u povodu 50. godišnjice glazbenog djelovanja. Moj sljedeći nastup u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu predviđen je za 1. ožujka 2020. Bit će to nešto novo, kako mi je producent Ladislav Prežigalo najavio — dosad neviđeno na kajkavskoj sceni! I osobno me zanima što je smislio. Naravno da ću dati sve od sebe da to bude događaj dostojan hrama kulture.

Zašto duše naroda ne smijemo zaboraviti? Duše kao što je bila legendarna promicateljica međimurske popevke

Sjećate li se Elizabete Toplek, alias Tete Lize?

Glazbeni profesionalci i amateri iz njezine ostavštine crpe ideje za svoje interpretacije, a »propitivači« starine tragaju za djelićima kolektivnog sjećanja Piše: dr. sc. Irena Miholić

P

retprošlo nas je ljeto, 12. kolovoza 2017. napustila Elizabeta Toplek u 93. godini.

Iako je bila tek umirovljena školska kuharica iz Donje Dubrave u Međimurju, bila je poznata širokoj i šarolikoj publici kao Teta Liza.

Rođena je 16. studenoga 1924. godine u Donjoj Dubravi, malom selu u kojem je gotovo cijeli život živjela i radila. Njezin je pjevački i scenski talent rano primijećen, ali okolnosti života u patrijarhalnom društvu spriječile su njezino obrazovanje. No ništa je nije moglo spriječiti da pjeva i njeguje običaje, lokalni govor, posebice međimursku popevku. Njezini nastupi u sklopu lokalnog kulturno–umjetničkog društva Seljačka sloga, a još više njezini solistički nastupi, u dubokom su sjećanju stanovnika Međimurja. Vrsnost poznavanja tradicijskih pjesama, viža i tekstova te dojmljiva interpretacija doveli su k njoj cijeli niz zaljubljenika u međimursku starinu, od onih koji se time bave teorijski do najrazličitijih izvođača. Snimke njezina glasa, pjevanja i kazivanja pohranjene su u raznim arhivama i vrelo su nadahnuća mnogima. Glazbeni profesionalci i amateri crpe ideje za svoje glazbene interpretacije, a »propitivači« starine tragaju za djelićima kolektivnog sjećanja.

nost i vrijednost tih interpretacija također su nagrađene Porinom.

Film i knjiga O jednostavnom životu Tete Lize i njezinoj ljubavi prema pjevanju snimljen je dokumentarni film (režija Branko Ištvančić, scenarji Nebojša Stijačić, 2002.) te je napisana knjiga (Teta Liza: život protkan pjesmom, Zrinka Čituš Čižmešija i Siniša Golub, Čakovec: Sprud, 2003.).

BROJ 216, SRPANJ 2019.

P

epelko je uglazbio više od 500 vlastitih stihova i 30–ak pjesama drugih autora

Teta Liza je nezaobilazna kad se govori o međimurskoj popevki, ali i kad se govori o izvedbi tradicijskih pjesama na sceni, o uživljenosti, poznavanju vlastite tradicije, predaji znanja, vladanju scenom, uvjerljivosti, karizmatičnosti. Pa i onda kad ju je glas pomalo izdavao, njezina

Poput Evore i Kunc Spletom okolnosti, Teta Liza svoje umijeće podastire širokoj publici tek u drugoj polovici devedesetih godina 20. stoljeća, kad se glasom i stasom pridružuje manjini glazbenika, ljubitelja tradicijske glazbe okupljenoj u žanr etno. Njezini nastupi s Cinkušima, Andrijom Maronićem, Paganini bandom, tamburašima iz Seljačke sloge iz Donje Dubrave sigurno svakom tko ih je doživio ostaju u sjećanju. Ponajviše njezin jak glas, njezin samouvjeren stav i njezina ljubav prema pjesmama rodnog Međimurja. Dovoljno da se njezin rad uspoređuje s velikim imenima poput Cesarije Evore i Zinke Kunc.

Snimila je nekoliko nosača zvuka. Nezaboravni je spoj starog i novog s Cinkušima Moje Međimurje (1999.), na kojem je vrlo izražena njezina vokalna dominacija. Ni orkestar Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO nije ju mogao potpuno »ukalupiti« u okvire aranžmana, nego su njezine interpretacije vrlo lijepo upotpunili svojim sviranjem. Album Teta Liza i Lado (Aquarius Records, 2008.) nagrađen je Porinom, kao i album Teta Liza i Tonček (KUD Seljačka sloga Donja Dubrava, 2009.), na kojem je zabilježen trenutak dugogodišnje suradnje Tete Lize i Antuna Horvata Tončeka, a iskre-

N

jezini nastupi u sklopu lokalnog kulturno–umjetničkog društva Seljačka sloga, a još više njezini solistički nastupi, u dubokom su sjećanju stanovnika Međimurja je pojava bila dovoljna da zarobi svakog slušatelja (pa i onog tko nije razumio tekst) i prenese ga u paralelni univerzum ljepote tradicijske glazbe.

Sigurna sam da svi koji su je poznavali samo mogu reći da je Teta Liza posve suprotna liku iz pjesme Deca, moja deca, koju je rado pjevala, i da nam je ostavila mnogo toga. Elizabeta Toplek je preminula. Ali Teta Liza ostaje s nama!

45

BROJ 216, SRPANJ 2019.

59. Fe s t i va l z a b av n e g l a z b e S p l i t 2 019. (4 . — 6. s r p n j a 2 019.)

Kuća naše pisme su Prokurative

Kuća naše pisme u izvedbi Gorana Karana, Tedija Spalata i klape Sveti Juraj HRM–a apsolutni je pobjednik 59. Splitskog festivala Piše: Karmen Širović

E

kskluzivnim koncertom 4. srpnja 2019.

Petar Grašo otvorio je 59. Festival zabavne glazbe Split, što se pokazalo kao pun pogodak. Nekoliko je nepobitnih argumenata koji idu u prilog toj tezi. Iza Petra Graše je više od dvadeset godina karijere, rodom je iz Splita, djeluje kao tekstopisac i kao kantautor, a svoj glazbeni put gradio je upravo na festivalima. Davne 1996. prvi je put pobijedio na Melodijama hrvatskog Jadrana s pjesmom Ne boli me, nakon koje osvaja glazbenu scenu u Hrvatskoj i regiji. Početak 2000–ih može se smatrati razdobljem njegove najveće popularnosti, okrunjenim kompilacijom Grašinih pjesama The Platinum Collection 2007., a iako se nakon toga povukao iz javnosti i posvetio obiteljskom ugostiteljstvu, glazbeni poziv ipak je prevagnuo. Na festivalsku scenu vraća se singlom Uvik isti 2014. nastupom na Splitskom festivalu, koji

46

je sljedeće godine osvojio priznanje za najslušaniju pjesmu s prošlogodišnjeg festivala. Već sljedeće godine, u suradnji s Tončijem Huljićem, iznjedrio je novi hit, Moje zlato, koji mu je u Splitu donio i pobjedu. Nastavio je nizati uspješne pjesme, poput Ako te pitaju i Voli me, a dodatnu popularnost osigurao mu je angažman u RTL–ovoj glazbenoj emisiji Zvijezde u kojoj je bio član žirija, uz Tončija Huljića, Jacquesa Houdeka, Ninu Badrić i Andreu Andrassy. Zahvaljujući novim hitovima i eksponiranosti na televiziji, stekao je i poklonike među mlađom generacijom, koja na početku njegove karijere nije bila ni u planu, pa se na Prokurativama moglo vidjeti i dosta tinejdžera, ali i predškolaca, koji su pjevušili s njim od riječi do riječi.

Bijeli klavir Na prepunim Prokurativama bila je sparna večer, a temperatura se i podigla kad je Grašo stupio na scenu. Za početak koncerta odabrao je niz veselih pjesama, predvođenih Šporkim ričima. Grašina komunikacija s publi-

kom je ležerna i iskrena, na sceni je prirodan, aktivan i zabavan, bez dodatne potrebe za scenskim akrobacijama. Uz prateći bend, neizbježan dio scenografije i glazbene kulise je i njegov bijeli koncertni klavir uz koji je povremeno zasvirao, najčešće u nježnijim pjesmama. Upravo se uz tihu klavirsku pratnju dogodio jedan od ljepših trenutaka koncerta. U izvedbi Trebam nekoga Grašo je prepustio vodstvo publici, bend se potpuno stišao, a u gotovo a cappella izvedbi publika je otpjevala prvi refren pjesme.

Unatoč detaljnoj organizaciji koncerta, Grašo ne ispušta iz vida ni spontanost koju vodi intuicija potaknuta čvrstom sponom s publikom. Protokol je »narušio« pjesmom Neka mi ne svane, kojom je Danijela Martinović ostvarila jedan od boljih plasmana Hrvatske na Euroviziji. Pokazalo se to kao odličan izbor, koji je publika popratila svojim pjevanjem. »Na svakom koncertu volim se sitit’ ljudi koji su utjecali na mene«, najavio je Grašo sljedeći niz, u kojem je najprije spomenuo dugogodišnjeg suradnika Tončija Huljića.

Kako njegov hitmaker nije bio u Splitu,

Graši se na pozornici pridružila Huljićeva kći Hana, koja je s njim otpjevala Srce za vodiča. Grašin talent među prvim je kolegama potaknuo Oliver Dragojević, kojem je pjevač u čast otpjevao pjesmu Dva puta sam umra.

Izvedbom pjesme Ni mrvu sriće (I pojdi, pojdi za mene) prisjetio se Zdenka Runjića, a obrada Nikoga nisam volio tako poslužila je kao hommage, ali i najava sutrašnjega koncerta Split pjeva Mišu. Najnoviji Grašin hit, Ako te pitaju, pjevale su cijele Prokurative, a ležernost je Grašo dokazao kad je mikrofon prepustio dječačiću koji mu se spontano pridružio na pozornici. Maleni je predškolac za prvu gažu od Graše zaradio i »manču« od sto kuna.

Godine prolaze trebale su biti završna pjesma, ali na nagovor publike Grašo se vratio s pjesmom Sve dobro u ljudima, kojom je simbolično publiku podsjetio na međusobnu privrženost i ljubav, što su bile i glavne poruke koncerta.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Goran Karan autor je glazbe i stihova pobjedničke Kuće naše pisme

Marko Kutlić proglašen je najboljim debitantom, a pjevao je svoju pjesmu Samo ljubav pomalo promuklim glasom

D

avne 1996. Petar Grašo je prvi put pobijedio na Melodijama hrvatskog Jadrana s pjesmom Ne boli me, nakon koje osvaja glazbenu scenu u Hrvatskoj i regiji 47

stekao je i u nekadašnjoj državi, pa je zaista bilo lijepo što se nekom glazbeniku još za života odalo takvo priznanje.

Neki, poput Momčila Popadića, nisu mogli svjedočiti retrospektivnoj večeri sa svojim hitovima, dok je Jakša Fiamengo to iskustvo na istoimenom festivalu doživio netom prije smrti.

Goran Karan, Tedi Spalato i Klapa Sv. Juraj primili su nagrade i publike i kritike, i Zlatni val i Zlatni galeb, za najbolju novu pjesmu

N

a nagovor publike, Grašo se vratio s pjesmom Sve dobro u ljudima, kojom je simbolično sve podsjetio na međusobnu privrženost i ljubav, što su bile i glavne poruke koncerta Petar Grašo ostvario je za svojim bijelim koncertnim klavirom uvodnu večer Splitskog festivala za pamćenje

48

Split pjeva Mišu Uz Mišu Kovača publika se zaljubljivala, prolazila katarzu nakon bolnih prekida, voljela dom i obitelj, a tu sponu je svakako pomogao izgraditi i Đorđe Novković, koji je napisao najviše Mišinih hitova koji su se orili i Prokurativama na drugoj festivalskoj večeri. Dolazak Miše Kovača na prepune Prokurative publika je popratila gromoglasnim pljeskom i skandiranjem njegova imena. Pet puta je bio proglašen osobom godine u Hrvatskoj, a titulu najpopularnije osobe

Dobar odabir za početak večeri svakako je bila pjesma Dobra ti večer, mati moja, koju je izvela klapa More Šibenik, iz Mišina rodnog grada. Na Prokurativama Svi pjevaju, i to ne samo istoimenu Mišinu pjesmu, koju je umjesto najavljenoga Željka Bebeka izveo Branko Medak. Za razliku od prve pjesme koju je izveo, Malo mi je jedan život s tobom, Medak je u izvedbi Svi pjevaju bio mnogo opušteniji i slobodniji u scenskom izričaju, čemu je sigurno pridonijela i velika podrška publike. Neke izvođače koji su izvodili Mišine pjesme nije bilo neobično slušati u izvedbi njegovih hitova, jer su im tematika i stil bliski njihovu izričaju. Tu se svakako ubraja Mladen Grdović, koji je uz klapu Sveti Juraj HRM–a izveo pjesmu Proplakat će zora s kojom je Mišo prvi put pobijedio na Splitskom festivalu. Zanimljiv podatak podijelio je s publikom voditelj Duško Ćurlić, najavljujući pjesmu koju su prije Miše odbila čak četiri izvođača. A cappella uvod pripao je klapi, nakon koje je vodstvo preuzeo Grdović uz očekivani šou. Na kraju pjesme je došao do Miše, pjevao mu i grlio ga, što su nakon njega ponovili još neki izvođači. Uz prve taktove Još i danas teku suze jedne žene, Grdović se ponovno

pojavio na pozornici, što je bilo dovoljno za histeriju u publici, koja je vrhunac doživjela kad je prepustio Miši mikrofon na kraju pjesme. Poljubi zemlju u izvedbi Alena Nižetića digla je publiku na noge, baš kao i Dražen Zečić s pjesmom Ako me ostaviš. Jole je pjesmu Jedina prava bila je ona donio u svojem veselom i simpatičnom, nešto ležernijem izričaju od originala, dok je Đorđi Peruzović, unatoč vremešnoj dobi, na pozornici prštao od energije izvodeći pjesmu Zalij to cvijeće suzama sreće.

Mišin način Neke izvođače, poput Mjesnog odbora, teško je zamisliti u izvedbi Mišinih pjesama, ali i to se dogodilo. Glavni pjevač, međutim, nije uspio prilagoditi pjesmu Drugi joj raspliće kosu vlastitoj interpretaciji. Zanimljivije bi bilo u toj prigodi poslušati Mišine pjesme u nekim novim aranžmanima koji bi više odgovarali raznovrsnim interpretima.

Tako bi poznate pjesme donijeli u novom izričaju, jer Mišu na Mišin način ipak može pjevati samo Mišo. Međutim, ono što nije pošlo za rukom Mjesnom odboru, besprijekorno je odradila Mia Dimšić. Interpretirala je pjesmu Ti si pjesma moje duše uz zbor Voena Children’s Choir, a publiku su iznenadili i dijelom na engleskom jeziku pa je pjesma dobila country štih. Zbor je nastavio samostalno odličnom izvedbom O Happy Day, koja se možda simbolično, ali ne i programski, uklapala u koncert.

Ostala si uvijek ista, složit će se mno-

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Vezu Miše Kovača i njegovih izvođača, diskografa i publike, uvelike je činio preminuli autor većine njegovih hitova Đorđe Novković

U

z Mišu Kovača publika se zaljubljivala, prolazila katarzu nakon bolnih prekida, voljela dom i obitelj, a tu sponu je svakako pomogao izgraditi i Đorđe Novković, koji je napisao najviše Mišinih hitova koji su se orili i Prokurativama na drugoj festivalskoj večeri

Mia Dimšić (ovdje uz Marka Tolju) na večeri posvećenoj Miši Kovaču interpretirala je njegovu Ti si pjesma moje duše na engleskom jeziku u country stilu

49

gi, a ističe to i sam pjevač, najbolja je Mišina pjesma. Na nju je također svoj potpis ostavio Đorđe Novković uz Željka Sabola, a čast da je izvede pripala je Giulianu. Iz lirskog intimnog uvoda polako se razvija vokalna dionica u recitativnom stilu iz kojega se razvija dramatika, koja vrhunac emocija doživljava u nezaboravnom refrenu. Pjesma je zaista plodno tlo za interprete, što je dobro iskoristio i Giuliano. Uz već navedene izvođače, slušali smo i Petra Dragojevića, Vladu Kalembera, klapu Rišpet i Gorana Karana. Završetak koncerta Miši je sigurno bio šećer na kraju večeri, jer je mikrofon preuzela njegova kći Ivana Kovač.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Nakon izvedbe pjesme Noćas ćemo zemlji ko materi reći pozvala je ostale izvođače da joj se pridruže u izvedbi pjesme Dalmacija u mom oku, u kojoj je mikrofon uglavnom dijelila s Mladenom Grdovićem. Ako me ostaviš izvela je a cappella Ivana Kovač za kraj, kad je mikrofon preuzeo Mišo Kovač te pred publikom izjavio da je oprostio Hajduku ovu godinu, ali sljedeću neće. Najavio je i da poklanja publici 120 pjesama koje izlaze za mjesec dana, a za kraj večeri uručena mu je nagrada za najtiražnijeg izvođača koji je prodao više od 20 milijuna diskografskih izdanja te Bijeli galeb za sve ono što je dao Splitskom festivalu. »Nitko nikada ne može slomit’ Dalmaciju!« poručio je Mišo za kraj.

Kuća naše pisme u izvedbi Gorana Karana, Tedija Spalata i klape Sveti Juraj HRM–a apsolutni je pobjednik 59.

Splitskog festivala. Odlučio je to ocjenjivački stručni sud dodijelivši im Zlatni val, ali su i glasovi publike pokazali isto mišljenje pa su izvođači zaslužili i Zlatnog galeba. Poetični tekst i emotivna glazba Gorana Karana donosi karakteristike Dalmacije u sjetnom ozračju obavijene ljubavi, gotovo himničkog karaktera. Karanova izvedba urodila je mnogo boljom vokalnom interpretacijom od one Tedija Spalata, koji se u pojedinim dijelovima pjesme borio s čistoćom tona. Posebno je zanimljiva glazbena podloga Nikše Bratoša u kojoj se osjeća dalmatinski štih, koji pojačava klapa. U strofama se Bratoš poigravao materijom odgađajući glazbenu pratnju na pojedinim vokalnim dijelovima, što je pjesmu učinilo posebnijom i zanimljivijom. Dobro je Bratoš iskoristio postojeći prateći bend i orkestar, a u pjesmu je sjajno uklopio klapske dijelove aranžmanom i Mario Božić. Klapa je tu dio glazbene pozadine koja pojačava tematiku, i tekstualnu i glazbenu, ističući se na samom kraju pjesme zaključkom u rubato tempu nad solističkim vrhuncem kojim je dominirao i glas Gorana Karana.

50

Antonia Dora dokazala se zavidnim pjevačkim sposobnostima te stekla nagradu za najboljeg interpreta

Dominacija debitanata Pobjednik RTL–ova šoua Zvijezde, Ar-

min, otvorio je festival pjesmom kojom je i pobijedio. Ja bi tija biti potencijalni je ljetni hit, koji uz Tončija Huljića potpisuje i njegova supruga Vjekoslava, dok je za aranžman zadužen Leo Škaro. Armin je pjesmu otpjevao vidno se zabavljajući na pozornici, ali »nabrijana« izvedba iznjedrila je preglasan vokal koji nije uvijek bio potpuno kontroliran. Isti autorski tim stajao je i iza pjesama Kad si ti u pitanju, kojom je prvi put u Splitu nastupila Lorena, ali i Nema te svit u izvedbi prošlogodišnje pobjednice festivala — Domenice. Potpis obitelji Huljić postao je neizostavan dio festivala, a pohvalno je da svojim radom potiču mlade glazbenike. Na ovogodišnjem festivalu pokazali su sposobnost prilagodbe glazbenih izričaja različitim interpretima, a kao najbolji poslanik obitelji Huljić pokazala se Lorena. Najmlađa natjecateljica prošlogodišnjih Zvijezda prirodna je na sceni, ima dobru dikciju i interpretaciju te zavidne glasovne sposobnosti.

Donosi autentičan zvuk i iskrenu emociju u pjesmama, što se ne može reći i za Domenicu, koja sve više zvuči kao nekadašnje pjevačice Magazina.

Prigoda za mlade U prvom dijelu festivalske večeri dominirali su debitanti. Uz Armina i Lorenu, bili su tu i Luka Basi s pjesmom Kad vidim Boga uživo, Helena Gudelj koja je s bratom napisala pjesmu Moje suze govore, a pruženu priliku najbolje su iskoristili Antonia Dora te Marko Kutlić.

U pjesmi Voli me kakvu me znaš Antonia Dora dokazala se zavidnim pjevačkim sposobnostima, zbog kojih je dobila nagradu za najboljeg interpreta, dok je Marko Kutlić proglašen najboljim debitantom. Samo ljubav, pjevao je Marko Kutlić pomalo promuklim i hrapavim glasom opsežnog obujma. Nekadašnji frontmen grupe Pravila igre, koji je široj javnosti postao poznat u HRT–ovoj emisiji A strana, ima dojmljiv glas i način pjevanja koji izlazi iz okvira »naučene« festivalske interpretacije, a uz ležeran nastup na sceni i dobru pjesmu zanimljive dramatizacije istaknuo se kao glazbenik kojega želimo još više slušati. Unatoč snažnom glasu, Igor Cukrov ni ovaj put nije uspio osvojiti srca publike i stručnog ocjenjivačkog suda, za što mu nedostaje iskrene emocije u izvedbi, ali i prijemljivija pjesma, koja ni ove godine nije bila Dok imam tebe. U moru interpreta i novih pjesama izgubili su se Rockatansky i Petar Dragojević te Tomislav Bralić i klapa Intrade koji se iz izričaja boy bandova sve više približavaju zabavnoj hrvatskoj glazbi s pjesmom Meni fali sve, koja bi možda bolje pristajala Joli.

Zanimljivi dueti Neočekivan spoj svakako su bili Alka i Neno Belan koji su s pjesmom Vrijeme je za nas bili jedini rokeri na sceni. Druk-

ano u pjesmi Krila galeba nabrojio sve ljetne užitke.

Najslušanija pjesma Možda i ova pjesma na drugo slušanje osvoji publiku, baš kao i Giulianova prošlogodišnja natjecateljska pjesma 7 dana tjedno za koju je ove godine dobio nagradu HDS–a i ZAMP–a za najslušaniju pjesmu 58. Splitskog festivala. Publiku je na prvu zato osvojila klapa Rišpet, koja je solidnom izvedbom osrednje pjesme Ja samo za te živin nagrađena Srebrnim galebom. Simpatične i vesele The Frajle na Splitski festival vratile su se pjesmom Noćas si moje vino u kojoj se kao najbolji dio pokazao refren u kojem se spajaju njihova četiri vokala poigravajući se gradacijom refrena. Ja se živciran pjevao je Mjesni odbor koji je ostvario mnogo bolju izvedbu nego prethodne večeri na koncertu Split pjeva Mišu, prezentirajući nam zanimljiv aranžman pjesme uz njihov karakteristično simpatičan i zabavan nastup. Dominaciju muških klapa na Splitskom festivalu uzdrmala je Mješovita klapa Filipa Devića koja je nastupila uz Branka Medaka u pjesmi Ko se more s Dalmacijom mirit. Iz festivala u festival Medak sve više napreduje, opušteniji je na pozornici i ima sve veću podršku pu-

blike, koja je uvijek tu i za Mladena Grdovića, čija je pojava na pozornici u prvim taktovima pjesme Ostani tu izazvala gromoglasan pljesak s tribina Prokurativa. Tehnički problemi poremetili su početak nastupa Ive Perkušića, zbog kojih ga se nije moglo čuti u prvom dijelu izvedbe Sad je dosta. U recitativnim dijelovima pjesme Perkušić je mogao iskoristiti i svoje glumačke sposobnosti, a neočekivano nas je počastio i rapom. Zanimljiv aranžman Ostani tu donio je nagradu i Ivanu Popeskiću za najbolje aranžiranu pjesmu festivala.

Pjesma Opet ću ti doć, u izvedbi Harija Rončevića i klape Cambi Kaštela, iznenadila je zanimljivom gitarističkom solažom, a izvedbom pjesme Ti Ivana Kovač izborila se za najbolji stajling, ali i za najbolju pjesmu festivala prema odluci novinara. Za poseban doprinos hrvatskoj glazbi i kulturi postumno je nagrađen Đelo Jusić, umjesto kojega je nagradu primio njegov sin. Time je Splitski festival još jedanput pokazao da ne zaboravlja one koji su djelovali u tkanju hrvatske glazbene povijesti. Splitski festival spoj je prošlosti i budućnosti, dom glazbe različitih izričaja i generacija, a »Kuća naše pisme«, rekao je Karan, »su Prokurative.«

U

strofama pobjedničke Kuća naše pisme aranžer Nikša Bratoš poigravao se materijom odgađajući glazbenu pratnju na pojedinim vokalnim dijelovima, što je pjesmu učinilo posebnijom i zanimljivijom BROJ 216, SRPANJ 2019.

čija i zanimljiva pjesma uz jaku poruku (»Svatko ima dva života, a drugi počinje kada znaš da imaš samo jedan život, da ga živiš i da ga daš.«) donijela im je Srebrni val, a Zoranu Šerbedžiji nagradu za najbolje stihove. Energičan i motoričan scenski nastup Alka, nažalost, nije popratila jednako izvrsnom vokalnom izvedbom, naročito u solističkim dijelovima, pa se pokazala kao slabija karika dueta, u kojem je Belan cijelu izvedbu bio na razini zadatka. Manje dojmljivu pjesmu, ali mnogo bolju izvedbu imali su Mia i Marko Tolja, koji su odličnom kemijom i interpretacijom Sva blaga ovog svijeta osvojili publiku i izborili se za Brončanog galeba. Broncu je osvojio i Ibrica Jusić, ali od stručnog ocjenjivačkog suda, za izvedbu pjesme Na kušinu dite plače. Naizgled banalan tekst iznosi aktualni socijalni problem, rastavu roditelja i podjelu skrbništva, koji je u šansonijerskoj izvedbi Ibrice Jusića urodio emotivnom i intimnom interpretacijom. Pjevač se pokazao kao komentator društvenih događanja protkanih istinskom emocijom, iako se nije predstavio kao kantautor, jer su za pjesmu zaslužni Robert Pilepić i Elvis Stanić, koji su osmislili i odličnu gradaciju pjesme. Na prvi dio pjesme, u kojem su uz Jusića na pozornici bili i gitara te njegov neizostavni pas, naknadno se uključuje orkestar, što pojačava emocije te produbljuje opisanu bol. Kao glazbeni glasnici društvenih promjena oglasili su se u duetu Bobo i Saša Antić s pjesmom Uvelo misto, koju su posvetili Miljenku Smoji, dok je Giuli-

Lorena Bućan najbolja je poslanica obitelji Huljić koja je neizostavni dio Splitskog festivala

51

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Mladi nizozemski kantautor Duncan Laurence jednostavnom je izvedbom pjesme Arcade osvojio prvo mjesto na ovogodišnjem 64.

Eurosongu u Tel Avivu

O s v r t n a 6 4 . E u r o s o n g , Te l Av i v, 18 . s v i b n j a 2 019.

Usudi se sanjati Ovogodišnji Eurosong s motom Usudi se sanjati, održan u Expou Tel Aviv, u tri je večeri pratilo čak 182 milijuna gledatelja

O

d osamnaest zemalja, Roka su glasovi publike i žirija smjestili na 14. mjesto drugog polufinala, a u ukupnom poretku 41 zemlje, Hrvatska je zauzela 34. mjesto

Piše: Antonija Petrić Andabak

N

akon 44 godine, pobjeda na Eurosongu pripala je Nizozemskoj, zahvaljujući Duncanu Laurencu koji je izvedbom balade Arcade prikupio 429 bodova te je proglašen pobjednikom 64. Eurosonga, 18. svibnja 2019. Ovogodišnji Eurosong s motom Usudi se sanjati, održan u Expou Tel Aviv, u tri je večeri pratilo čak 182 milijuna gledatelja.

Prva večer

U prvoj polufinalnoj večeri, 14. svibnja, koju je svečano otvorila prošlo52

godišnja izraelska pobjednica Netta pobjedničkom pjesmom Toy, nastupilo je sedamnaest zemalja, od kojih je deset prošlo u finalnu večer natjecanja. Iako je u prvoj, za razliku od druge i finalne večeri, bilo problema u prijenosu ̶ gledatelji u Nizozemskoj i Sjevernoj Makedoniji nisu čuli komentatore, u Njemačkoj na neko vrijeme nije bilo slike, a francuski gledatelji tijekom pojedinih nastupa nisu imali zvuk, domaćini su popratni šou, koji je važan gotovo kao i natjecateljski dio, držali na zavidnoj razini. Čak sedam od sedamnaest pjesama mogli smo čuti na narodnim jezicima, što je svakako porast u usporedbi s prethodnim godinama u kojima bi takve pjesme bile među rijetkima. Razumijevanje teksta pjesme možda je

jedan od važnijih aspekata u vrednovanju, no pozitivno je što se na njega ne oslanjaju sve predstavnice. Ipak, za sada su pjesme na engleskom jeziku uspješnije u prikupljanju glasova.

U moru različitih pjesama, stajlinga, načina pjevanja i scenskog nastupa, najviše se istaknuo nastup australske predstavnice Kate Miller–Heidke s pjesmom Gravity koja je s pomoću rekvizita i vizualnih efekata lebdjela po pozornici, na što aludira i naslov pjesme. Publika je još tijekom nastupa pozitivno reagirala na društvenim mrežama pa ne iznenađuje što je Australija dobila najviše glasova za prolaz u finale, a u konačnici je završila na devetom mjestu.

Thomas Hanses/Eurosong

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Hrvatska ekipa na Eurosongu predvođena autorom Jacquesom Houdekom i glavnim izvođačem Rokom Blaževićem do zadnjeg se trenutka drugog polufinala nadala boljem plasmanu

Druga večer U drugoj polufinalnoj večeri, 16. svibnja, nastupilo je osamnaest zemalja, od kojih je također u finale prošlo samo deset. Hrvatima je taj dio natjecanja zasigurno bio zanimljiviji jer je deseti nastupao hrvatski predstavnik Roko s pjesmom The Dream. U izvedbi pjesme Roku su se na pozornici pridružila dva plesača — Endi i Diego, dok je u pozadini prateći vokal bio Jacques Houdek.

Osim dojmljive pjesme, Rokov nastup je vizualno zasigurno bio jedan od kvalitetnijih i razrađenijih hrvatskih nastupa u posljednjih nekoliko godina. Međutim, ni to ove godine nije bilo dovoljno da Hrvatska prođe u finale Eurosonga.

Podsjetimo, posljednji put je Hrvatska u

finalu bila 2017. godine, kad ju je predstavljao Rokov mentor Houdek s pjesmom My Friend. Od osamnaest zemalja, Roka su glasovi publike i žirija smjestili na 14. mjesto drugog polufinala, a u ukupnom poretku 41 zemlje, Hrvatska je zauzela 34. mjesto. S obzirom na to, ne iznenađuje što je u Hrvatskoj zabilježena niska gledanost finala. Uvijek je zabavnije kad možeš navijati za svoju državu.

U drugoj polufinalnoj večeri u kojoj je nastupio i nizozemski pobjednik Duncan Laurenc, publiku je oduševio Shalva band, koji je bio dio zabavnog, a ne natjecateljskog dijela programa. Shalva band je nazvan prema Nacionalnom centru Shalva, izraelskoj udruzi posve-

ćenoj osobama s invaliditetom i njihovu uključenju u društvo, a radi se o sastavu od osmero glazbenika koji su pjesmom A Milion Dreams osvojili svu pažnju gledatelja u dvorani i ispred malih ekrana.

Najveći spektakl Iako je posljednje desetljeće obilježeno spektakularnim finalnim večerima, u velikim arenama, sa zadivljujućim vizualnim efektima i sjajnim izvođačima, ovogodišnji domaćini su nam zasigurno ponudili najzabavniji program prije i poslije natjecateljskog dijela. Na spektakularnom otvorenju nastupila je prošlogodišnja pobjednica Netta, Dana In-

O

sim dvadeset zemalja odabranih u dvije polufinalne večeri, u završnoj smo još čuli izraelskog predstavnika i predstavnike pet zemalja s izravnim prolaskom: Velike Britanije, Francuske, Italije, Njemačke i Španjolske 53

N

BROJ 216, SRPANJ 2019.

akon prošlogodišnjeg atraktivnog nastupa izraelske predstavnice, ovogodišnja pobjednička pjesma potpuna je suprotnost. Duncan je baladu na engleskom jeziku izveo sjedeći za klavirom uz minimalne popratne efekte

ternacionala, pobjednica 1998. godine, i Ilanit, prva izraelska predstavnica 1973. godine. Osim 20 zemalja odabranih u dvije polufinalne večeri, u završnoj smo još čuli izraelskog predstavnika i predstavnike pet zemalja s izravnim prolaskom (Velika Britanija, Francuska, Italija, Njemačka i Španjolska). Dobro organizirani i duhoviti voditelji i voditeljice Bar Refaeli, Erez Tal, Assi Azar i Lucy Ayoub zabavljali su i informirali publiku sva tri dana. Vrijeme glasovanja, nakon nastupa 26 zemalja, publici su skratili eurovizijski pobjednik 2015. godine Måns Zelmerlöw, Chonchita Wurst, pobjednica 2014. godine, Eleni Foureira, drugoplasirana predstavnica Cipra 2018. godine i ukrajinska predstavnica 2007. godine Verka Serduchka.

Kraljica Madonna?

Najveće iznenađenje ovogodišnjeg Eurosonga bila je američka pop–kraljica Madonna koja je u kreaciji Jean–Paula Gaultiera s povezom preko oka i s tijarom na glavi otpjevala dvije pjesme, hit Like A Prayer te pjesmu Future s novog albuma Madame X. Iako je Madonnino pojavljivanje koštalo vrtoglavih 1,345 milijuna eura (financirao ga je izraelsko– kanadski milijarder Sylvan Adams), publika je bila šokirana lošom izvedbom pjesme Like A Prayer koja je vrvjela intonacijskim greškama. Bez obzira na to što EBU stalno ističe da je Eurosong nepolitičko natjecanje, ni finalna večer nije prošla bez skandala. Tijekom Madonnina nastupa dvoje plesača nakratko se pojavilo na pozornici u kostimima ukrašenim izraelskim i palestinskim zastavama, a tijekom objave glasova žirija kontroverzni islandski predstavnici Hatari pred kamerama su prikazali zastavu Palestine.

54

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Eurosong i u 2019. teĹĄko bez politike: islandski je bend Hatari tijekom glasovanja mahao palestinskim zastavama s porukom svijetu da je apsurdno nastupati u Izraelu zbog njegove politike prema Palestincima

55

56 BROJ 216, SRPANJ 2019.

Napeta završnica

Pobijedila je Nizozemska, drugo mjesto je zauzeo talijanski predstavnik Mahmood, čija je pjesma na YouTubu do Eurosonga poslušana čak 84 milijuna puta, a treće mjesto je pripalo predstavniku Rusije Sergeju Lazarovu.

Nakon prošlogodišnjeg atraktivnog nastupa izraelske predstavnice, ovogodišnja pobjednička pjesma potpuna je suprotnost. Duncan je baladu na engleskom jeziku izveo sjedeći za klavirom uz minimalne popratne efekte.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Kao i prošle godine, najprije su predstavljeni glasovi nacionalnih žirija, nakon kojih se činilo da će pobijediti Sjeverna Makedonija, koja u finalu Eurosonga nije bila od 2012. godine, a ove godine ju je predstavljala Tamara Todevska. Ipak, kad su se glasovima žirija počeli pribrajati glasove publike, redoslijed na ljestvici mijenjao se iz minute u minutu. Naposljetku su u tijesnoj borbi ostali nizozemski predstavnik Duncan Laurenc i švedski predstavnik John Ludvik, koji je unatoč glasovima žirija dobio malo glasova publike.

Publika je s najviše glasova nagradila norveške predstavnike Keiino, dok njemačke predstavnice S!sters, na čuđenje mnogih, nisu dobile ni jedan bod.

Eurosong u Americi?

Iako su prije nekoliko godina počela šuškanja o Eurosongu na azijskom tržištu, ove godine potvrđena je vijest o razvijanju američke verzije Eurosonga. Za lansiranje na tržište SAD–a pobrinut će se EBU i švedska produkcijska tvrtka Brain Academy.

Popularnost Eurosonga zasigurno ne jenjava, a sada nam ne preostaje drugo nego pričekati godinu dana za novi spektakl u Nizozemskoj.

U moru različitih pjesama, stajlinga, načina pjevanja i scenskog nastupa, najviše se istaknuo nastup australske predstavnice Kate Miller–Heidke s pjesmom Gravity koja je s pomoću rekvizita i vizualnih efekata lebdjela po pozornici, što sugerira i naslov pjesme

57

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Prizor iz film Mantra, ples u tišini koji počinje u Indiji, ali brzo se nastavlja u Sjedinjenim Američkim Državama

G la z b en i g lo b u s u p r o g r a m u Z a g r e b D ox a , 2 4 . ve l j a č e — 3 . o ž u j k a 2 019. , K a p t o l B o u t i q u e C i n e m a

Ugodno okruženje i odlična glazba Niz o šest dokumentarnih filmova o glazbenicima i glazbi različitih žanrova koje je promišljeno odabrao utemeljitelj festivala Nenad Puhovski Piše: dr. sc. Irena Paulus

M 58

eđunarodni festival dokumentarnog filma, ZagrebDox, ove se godine održavao od 24. veljače do 3. ožujka 2019. u Kaptol Boutique Cinema. Među programima, kao i svake godine, našao se Glazbeni globus — niz od šest dokumentarnih filmova iz cijeloga svijeta o glazbenicima i glazbi različitih žanrova. Filmove je

promišljeno, vodeći se različitim interesima široke publike, izabrao utemeljitelj festivala Nenad Puhovski.

Nada u glazbi Prvi je bio film Pilas španjolske redateljice Lorene Cervere, koji proučava ulogu glazbe u životu mladih Kolumbijki. Film je socijalno usmjeren, preispituje položaj žena u kolumbijskom društvu, gdje je razvoj — kako je jedna sugovornica rekla — »zapeo« u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. U uvjetima izrazitog siromaštva, obitelji su prisiljene

živjeti zajedno — majke, koje su u velikom broju slučajeva samohrane, moraju naporno raditi da bi prehranile djecu i da bi im osigurale kakav–takav krov nad glavom (uglavnom se radi o improviziranim kućicama koje nemaju nikakve »papire« pa se zapravo ne može govoriti o vlasništvu u pravom smislu riječi). Film počinje snimkom dviju djevojčica, od kojih obje objašnjavaju da ne žele imati djecu, jer je to jako teško.

Osim toga, autorica filma pokazuje da su mnoge obitelji, zbog siromaštva, prisiljene djecu dati u sirotišta.

U takvim uvjetima, učenje glazbe čini

se — besmislenim, nepotrebnim, potpuno elitističkim. Međutim, upravo je glazba sredstvo koje djevojčicama i djevojkama iz Kolumbije ostavlja nadu: uz nju je lakše živjeti, glazba pruža vjeru u bolje sutra. Djevojčice iz sirotišta vježbaju svirati različite (uglavnom gudaće) instrumente. Neke od njih sve to shvaćaju kao igru, pa se sviranje violine svodi na beskrajno ponavljanje pogrešno intonirane melodije Bratec Martin. Međutim, neke su upravo »zagrizle«, pa mlada violončelistica vježba svoj instrument u minijaturnom i neuglednom dvorištu, pokazujući veliki napredak. Za

Film je nastajao nekoliko godina, pa se napredak djevojčica doista može pratiti kako prolaze filmske minute. Pred kraj, redateljica će ponoviti neke sadržajne elemente s početka: ponovno će snimati neke djevojke kako sviraju i ponovno će ih pitati što očekuju od života i svojega bavljenja glazbom.

Ovaj put, međutim, filmski je postupak drugačiji: gledatelj ne vidi djevojke, nego prati reakcije na licima njihove rodbine, koja pažljivo gleda i sluša videosnimke na televizijskom ekranu. I filmska publika s njima dijeli emocije jer napredak u glazbenoj izvedbi — od one škripave, i za uši izrazito neugodne, do intonacijski korektne — može doista značiti pozitivnu promjenu u njihovu načinu života.

Posljednja diva

Kate Nash, podcijenjena djevojka intimni je portret nekadašnje pop-senzacije koja se otvoreno odrekla novca i slave kako bi progovorila o nejednakosti u glazbenoj industriji

BROJ 216, SRPANJ 2019.

razliku od prve, starija djevojčica u glazbi vidi mogućnost da jednoga dana »postane slavna«.

Premda je dokumentarni film o slavnoj mezzosopranistici Ceciliji Bartoli, punog naslova Cecilia Bartoli & Friends (preveden i najavljivan samo pod naslovom Cecilia Bartoli) redatelja Fabija de Luce prilično suhoparno najavljen (čak i s pogrešno pročitanim imenom pjevačice), upravo je taj film za ljubitelje klasične glazbe bio prava delicija. Film je prošle godine prikazan na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu (IDFA) i već je ondje postigao velik uspjeh.

Naime, u samo 53 filmske minute redatelj De Luca prenosi nevjerojatnu fizičku i kreativnu energiju velike umjetnice Cecilije Bartoli, za koju se tvrdi i da je posljednja međunarodna pjevačka diva. Na početku filma predstavljeni su njezini sasvim neskromni počeci — dirigent Daniel Barenboim pripovijeda kako ju je prvi put čuo i kako joj je odmah ponudio uloge u tri opere.

Zanimljivost iz toga vremena (kad je Ceciliji Bartoli bilo samo 26 godina), jest »otimanje« velikih svjetskih dirigenata za nju. Netom nakon što ju je primijetio Barenboim (koji joj je u međuvremenu postao mentor i prijatelj), javio mu se Herbert von Karajan, pitajući bi li mlada pjevačica mogla biti solistica u Bachovoj Misi u h–molu. A to su bili tek počeci...

Cecilia Bartoli u dokumentarnom filmu prikazana je kao iznimno topla osoba — kontratenor Philippe Jaroussky govori koliko je predana i posvećena svojim obožavateljima kojima ne pristupa samo rutinski (to uostalom redatelj De Luca i pokazuje: ona uvijek gleda svoje obožavatelje u oči i uvijek im se potpuno posvećuje, makar nakrat-

59

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Portretni dokumentarni film o mezzosopranistici Ceciliji Bartoli prikazuje umjetnicu u svim njezinim pojavnostima

F

ilmovi su tako zanimljivi da se — što je rijetkost s filmovima o glazbi, a još veća s dokumentarnim filmovima — tijekom cijelog događanja tražila karta više

60

U filmu je vidimo da pjeva Bellinijevu Normu iz kritičkog izdanja Bellinijeva autografa. Tada je bila u potrazi za neklišejiziranom, novom interpretacijom Norme (komadić arije Casta diva koji se u jednom trenutku mogao čuti na zvučnoj stazi bio je dovoljan dokaz o tome da se u svakoj glazbi, pa i u onoj koja se neprestano, čak rutinski izvodi, može naći i pokazati nešto novo). Čut ćemo je i kako istražuje vokalna djela Josepha Haydna za koje smatra da su zapostavljena, unatoč ljepoti koju nude (zbog veće popularnosti Mozartovih skladbi); zabljesnut će nas ljepota njezina glasa u kombinaciji s pjevačima papinske kapele... Cecilia Bartoli je, naime, prva žena koja je pjevala u Sikstinskoj kapeli u Rimu, a kamera povlašteno pokazuje fascinantnu unutrašnjost toga posebnog mjesta (inače sasvim nedostupnog televizijskim i filmskim ekipama), ali i to kako su je ondje dočekali.

Također je surađivala s pijanisticom Marthom Argerich, u kojoj je našla srodnu dušu. Redatelj ih prati na probama, koncertu i na snimanjima; uskoro ćemo saznati da su rođene s danom razmaka (Bartoli 4. lipnja, a Argerich 5. lipnja), što ih u neku ruku čini blizankama (kamera je zabilježila članove profesionalnog zbora iz Lugana koji su ih iznenadili pjevajući im za rođendan Happy Birthday). Cijeli niz velikih imena klasične glazbe (među njima je i Gustavo Dudamel koji je s Cecilijom Bartoli postavio Bernsteinovu Priču sa zapadne strane, pa i Antonio Pappano koji se s C. Bartoli odlučio na istraživanje Haydna) čini film Cecilia Bartoli & Friends pravom poslasticom za glazboljupce koji od glazbe traže mnogo, i još više. To je film koji će svakog glazbenika oduševiti, koji će, dapače, prenijeti strast i energiju čak i na filmsku publiku — jednako onako kako ih legendarna mezzosopranistica prenosi na sve ljude s kojima surađuje.

Svjetska premijera Jedan od najizvođenijih skladatelja današnjice, Arvo Pärt, predstavljen je u programu Glazbeni globus ZagrebDoxa nizozemskim filmom Svijet Arva

Pärta (originalnog naslova That Pärt Feeling — The Universe of Arvo Pärt) koji je režirao Paul Hegeman. Prikazivanje toga filma na ZagrebDoxu bila je ujedno i svjetska premijera.

Pärtova su djela jednostavna i odredom omiljena među slušateljima — međutim, iznimno su zahtjevna za izvedbu. To pokazuju i skladateljeve upute izvođačima: Pärt je, naime, sniman kako daje upute Oktetu violončela Amsterdam, kako pažljivo sluša i osluškuje, hvali, ali i negoduje te prekida izvedbu kad god smatra da nije dovoljno precizna.

Pärtove skladbe zahtijevaju strogu kontrolu svakog tona, pa se njegova specifična skladateljska tehnika, tintinabuli, izučava na posebnim radionicama.

Zahtjevi koji su pritom postavljeni pred izvođača su visoki, katkad čak i teško dohvatljivi, obično zbog akustičkih ograničenja samog instrumenta (glasovira, primjerice). Djela kao što su Fratres, Tabula rasa, Te Deum, Da pacem domine, Kanon Pokajanen i drugi traže strogu kontrolu visine, timbra, tempa i trajanja — uglavnom, svih tonskih parametara. To podsjeća na načela serijalne glazbe, ali Pärt, koji je izrazito du-

hovan čovjek (u filmu se neprestano ističe njegova skromnost i činjenica da ga ne zanimaju materijalne stvari, nego jedino glazba, kojom komunicira s ljudima), zapravo omogućava i slušateljima i izvođačima da se »odjednom osjećaju zaista ljudski«.

Producentica i skladateljica eksperimentalne elektroničke glazbe Kara–Lis Coverdale usporedila je Pärtovu glazbu s disanjem: akorde treba utisnuti u klavijaturu zajedno s dahom, tvrdi Kara–Lis Coverdale, jer se jedino tako može dobiti ono što skladatelj od izvođača traži. »Čistoća i sloboda« glavni su Pärtovi zahtjevi, a njih je doista teško ostvariti na pravi način, sa svim suptilnostima i nijansama iz skladateljevih partitura. Koreograf Jiří Kylián, poznat po specifičnim koreografskim interpretacijama Pärtove glazbe (The Deer’s Cry, Fratres), usporedio je glazbu estonskog skladatelja s hodanjem po tankom ledu: ona je prekrasna, ali i opasna, a upravo joj ta dimenzija daje dubinu.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

ko). Cecilia Bartoli je također prikazana kao umjetnica koja je potpuno predana radu, svojoj umjetnosti — u tolikoj mjeri da prije bilo kakvog praktičnog rada na djelu najprije pristupa detaljnom (muzikološkom) istraživanju. Stoga su njezine izvedbe ne samo jedinstvene nego doista, doista posebne.

Usredotočivši se na problematiku izvedbe, redatelj Hegeman je, međutim, ponudio i drugačiji pogled na Pärta i njegovu glazbu. Razgovarajući s kole-

61

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Prizor iz filma Pilas o ulozi glazbe u Ĺživotu mladih Kolumbijki

62

Kultni klub Na ZagrebDoxu su svi filmovi bili rasprodani, no film koji ste morali pogledati bio je Studio 54 redatelja Matta Tyrnauera. Za taj film, kao i za film Gdje si, João Gilberto?, zbog enormnog zanimanja publike, predviđena jedna projekcija nije bila dovoljna, pa su organizatori »ubacili« po još jednu projekciju za oba filma, i to na dan zatvaranja festivala, u nedjelju, 3. ožujka 2019.

Dokumentarni film Studio 54 prikazan je 2018. godine na Međunarodnom filmskom festivalu u Ateni, a nominiran je za nagradu za dokumentarni film Međunarodnog udruženja dokumentarista (IDA) te je dobitnik nagrade Zlatna kolica za najbolji plakat dokumentarnoga filma (Golden Trailer Award). Priča je eksplozivna: njezini protagonisti, biznismeni Ian Schrager i Steve Rubell, bili su vlasnici kultnog noćnog kluba koji je — kako je u filmu odmah prezentirano — zatvoren nakon samo 33 mjeseca ludih zabava. Studio 54 bio je jedan od Schragerovih i Rubellovih ranih projekata (prije toga, posjedovali su sličan ekscentrični klub Enchanted Garden), ali svakako najslavniji. Postojanje Studija 54 poklopilo se s »erom diska« s jedne strane, dok se s druge strane nastavljao na seksualnu revoluciju, taman prije pojave side. No najvažnije u Studiju 54 bila je atmosfera: dok je na ulicama vladala homofobija, u noćnom klubu Schragera i Rudella mogli ste javno vidjeti sve: gay parove, transvestite, manekenke, »obične« ljude, glumce, političare... i nitko ih nije optuživao, u njih upirao prstom ili ih napadao.

Bilo je to vjerojatno jedino mjesto na svijetu

gdje su se svi družili — mogli ste razgovarati s Lizom Minnelli ili Elisabeth Taylor ili s mladim Michaelom Jacksonom, kao da su vam najbolji prijatelji. No u klub se nije moglo samo tako: Steve Rubell je, s jedinim vratarom kojega su imali, birao tko može ući (njegovi kriteriji bili su sasvim nejasni: slavni, poput Lize Minnelli ili Fare Fawcett mogli su samo proći, no nije puštao ljude koji su bili neobrijani ili koji su nosili poliestersku, a ne pamučnu košulju). Zanimljiv detalj je da su samo neki slavni bili povlašteni: recimo, jedino su Mick Jagger i Keith Richards iz The Rolling Stonesa mogli ući besplatno — ostali članovi benda morali su platiti ulaznicu.

Svjedoci tvrde da su u noći otvorenja kluba, u travnju 1977., ljudi tako navalili da se osoblje bojalo da će srušiti vrata. A ono što je bilo unutra obećavalo je ludi provod: diskoglazbu, ples do iznemoglosti, piće, drogu, seks i cijeli niz ekstravagancija, čiji je autor uglavnom bio promućurni Ian Schrager. Fascinantno je da je klub, koji su novine pratile bombastičnim naslovima Ultimate Disco ili The Hotest Place to Be ili Hot Spot, nastao na mjestu na kojem je nekad bila zgrada opere (poslije je na tom mjestu bila postaja slavnog televizijskog studija CBS). No mjesto je, na Osmoj aveniji na zapadnoj strani u New Yorku, bilo tada »potpuno mrtvo« — zapravo, četvrt je bila u tolikoj mjeri neatraktivna da su je ljudi izbjegavali, jer je bila poznata po uličnim pljačkama.

F

ilmovi o kolumbijskoj dječici, talijanskoj opernoj divi Ceciliji Bartoli, estonskom skladatelju Arvu Pärtu, njujorškome kultnom klubu Studio 54, nedavno preminulom ocu bossa nove Joãou Gilbertu te o popularnosti mantre na Zapadu

BROJ 216, SRPANJ 2019.

gom, francuskim redateljem Alainom Gomisom, pokazao je da se skladateljevoj glazbi može pristupiti i drugačije. U filmu Félicité Gomis je iskoristio amaterski orkestar iz Kinshase (Orchestre Symphonique Kimbanguiste de Kinshasa) koji je izveo Pärtovu glazbu.

Time je najprije otkrio da ona sasvim drugačije djeluje na vizualni element od »uobičajenih« filmskih partitura: ne ponavlja ono što se gleda, nego daje perspektivu likovima i događajima. Amaterski glazbenici o kojima Gomisov film govori (a koji se suočavaju i s brojnim socijalnim problemima), postaju iznimno fragilni pri izvedbi Pärtovih skladbi (među djelima koja su upotrijebljena bili su pjesma My Heart’s In the Highlands i zbor Antiphonen): svaka pogreška, naročito intonativna, postaje uočljiva i na taj način otkriva krhkost interpreta. Gomis je bio svjestan velikog rizika kad je na taj način pristupio Pärtovoj glazbi, no pokazalo se da je vrijedilo pokušati. Film je dobio duboko subjektivnu notu i na neki je način, poput same glazbe, uspio odraziti ne ono vanjsko, nego ono unutarnje što postoji u čovjeku.

Mladi vlasnici Studija 54 (Steveu Rubellu tada su bile 33 godine, a Ianu Schrageru samo 29) odlučili su zadržati kazališne elemente, što je klub učinilo posebnim. Naročito su se usredotočili na kazališnu rasvjetu, koju su dizajnirali dobitnici nagrade Tony, Jules Fischer i Paul Marantz. Ian Schrager odlučivao je o dizajnu, dok je Steve Rubell bio odličan za odnose s javnošću. Dvojac je odlično funkcionirao, možda upravo zato što su bili karakterno sasvim suprotni: Ian kao introvert nije se volio pokazivati i rijetko ga se moglo vidjeti u klubu, dok je Steve bio prisutan na svim događanjima i svim partyjima. Klijenti su im bili poznati i slavni: Shirley McLaine, Elton John, Dolly Parton, Shaun Cassidy, Christina Ford, Margaret Trudeau, Cher, Mick Jagger, Diana Ross, Truman Capote, Silvester Stallone, Joan Collins, Jackie Collins, Sean Connery, Andy Warhol, Calvin Klein i mnogi, mnogi drugi. Uz njih, u klub su ulazili bračni parovi, samci, stariji ljudi i svi koji su se željeli dobro zabaviti.

Međutim, toliko slave, novca, pa i bahatosti na jednome mjestu nije moglo potrajati. Najprije je klub zatvoren jer vlasnici nisu imali dozvolu za točenje alkoholnih pića, a nedugo potom, nakon ponovnog otvorenja, provedena je policijska racija koja je otkrila velike količine droge i neprijavljenog novca. Drugi dio filma bavi se padom Studija 54. Prati

63

BROJ 216, SRPANJ 2019.

U kultni su klub Studio 54 dolazili mnogi predstavnici svjetskog jet-seta

P

ärtove skladbe zahtijevaju strogu kontrolu svakog tona, pa se njegova specifična skladateljska tehnika, tintinabuli, izučava na posebnim radionicama

kako se vlasnici kluba u početku uopće nisu brinuli, jer su s jedne strane izgubili doticaj sa stvarnošću, dok ih je s druge strane branio slavni odvjetnik Roy Cohn (koji je branio i mafijaše). No optužba za utaju poreza ozbiljna je optužba u SAD–u, a mediji su jedva dočekali takve vijesti. Naposljetku su Schrager i Rudell završili u zatvoru (dan prije priredili su u Studiju 54 oproštajnu zabavu koja je bila veća od ijedne dotad), a klub je zatvoren zauvijek.

64

Gledanje filma Studio 54 bilo je doživljaj za sebe. Osim uvida u rad kluba, film daje uvid u neke nezaboravne trenutke diskoglazbe: istaknuto je da se zatvaranje kluba poklopilo s antidisko pokretom, na što se nastavio i niz drugih događaja koji su značili kraj diska kao popularnog glazbenog žanra. Također, zanimljivo je da je popratnu glazbu za

film Studio 54 skladao Lorne Balfe, jedan od skladatelja iz »radionice« Hansa Zimmera, koji danas djeluje samostalno. Njegova je glazba standardno klišejizirana, skladana za klavir, tako da ugođajem prati ili najavljuje prikazane događaje.

Detektivska potraga Dokumentarni film Gdje si, João Gilberto? prije ZagrebDoxa prikazan je na festivalu Visions du Réel u Švicarskoj, na DOK.festu u Münchenu te na Filmskom festivalu u Locarnu. Film je zamišljen kao detektivski. Ponukan slično naslovljenim romanom Hobalálá: u potrazi za Joãom Gilbertom, ali i iznenadnom smrću njegova autora, njemačkog novinara Marca Fischera, redatelj Georges Gachot putuje u Rio de Janeiro, gdje pokušava pronaći, vidjeti, susresti... slavnog glazbenika koji je »izmislio« bossa novu, Joãoa Gilberta. Povezujući bossa novu s čežnjom, ne samo glazbenom, nego i vlastitom (i Fischerovom) čežnjom da upozna »oca« toga glazbenoga žanra, Gachot putuje tragom Marca Fischera. Fischer je, naime, (tajanstveno) umro relativno mlad, nedugo nakon što je objavljena njegova knjiga U potrazi za Joãom Gilbertom.

Gachot ima pomagača, to je Rachel Balassiano, koja je surađivala i s Fischerom — pa se njih dvoje vole nazi-

vati Sherlock i Watson. Međutim, doći do Gilberta uopće nije lagan zadatak, makar se na početku filma čini da znaju sve: znaju u kojoj četvrti Gilberto živi, s kim komunicira (čak razgovaraju s njegovim frizerom koji ga dolazi šišati na poziv; i s njegovim kuharom, čovjekom koji radi u cateringu i koji mu svakoga dana po istom »kuriru« šalje hranu), međutim ne mogu doći do njega.

Ne mogu to čak ni preko njegove druge supruge, brazilske pjevačice Miúche, koja se u jednom trenutku nonšalantno javlja na telefon, a onda, na kraju neobaveznog razgovora, objavljuje da je upravo razgovarala s Gilbertom.

Gachot i Rachel razgovaraju s Gilbertovim suradnicima i prijateljima, posebice sa skladateljem Joãom Donatom (koji je potpisan i kao skladatelj filma) te s Marcosom Valleom, također skladateljem, koji prenose svoja ponekad bizarna iskustva susreta s Gilbertom (Valle, primjerice, priča kako ga je João Gilberto jednom prilikom nazvao, preko telefona mu otpjevao Valleov najveći hit Samba de Verão i još neke druge i nakon toga se nikad više nisu čuli). Svatko ima svoje vrijeme koliko dugo nije razgovarao s Joãom Gilbertom — neki 15, a neki čak 40 godina; službeno, kaže Gachot, Gilberto je nestao oko 1980. godine.

No Gachot je uporan te poput pravog

Sherlocka Holmesa saznaje mnogo o pjevaču i skladatelju bossa nove: razgovara s njegovim službenim »imitatorom«, kojemu Gilberto dopušta da izvodi njegove pjesme (Anselmo Rochat), razgovara s dizajnerom koji je Gilbertu kreirao naslovnice albuma (Cesar Villela) te s Gilbertovim prijateljem iz mladosti (Geraldo Miranda). Naposljetku doznaje i to da je, zbog akustike, João Gilberto volio vježbati u kupaonici, gdje je i snimljen njegov White Album. Gachot čak pronalazi dotičnu kupaonicu u mjestu Dalmatina, ali Gilberto mu i dalje neprestano izmiče.

Tijekom potrage, ne samo Gachot, nego i gledatelj, postaju zatravljeni privlačnošću bossa nove. Bossa nova — od pjesme Chega de Saudad do pjesme Hobalálá i drugih — počinje se uvlačiti pod kožu i gledatelj u toj stvarnoj detektivskoj priči odjednom shvaća da glavni lik nije João Gilberto, nego brazilska glazba, bossa nova. Film je kreiran u ritmu glazbe, Gachotova naracija je poetska, zamišljena je u ritmu stiha, a čak i grad »zvuči« i »ljulja se« u ritmu bossa nove. Bossa nova je, kako se odmah ustanovilo, čežnja, a čežnja se, kako kaže Gachotov »Watson«, »ne može uhvatiti«. Na kraju zaključuju da je João »personificirana čežnja« pa zamalo odustaju. Ipak, nakon dugih pregovora s Gilbertovim menadžerom, kroz zatvorena vrata hotelske sobe

F

ilm Mantra, zvuk u tišini pokazuje kako kirtan i mantra uopće nisu dogmatični, nemaju zadanost strukture, glazbenog stila ni, općenito, zvučanja

slavnog Copacabana Palacea, Gachot će imati priliku čuti autentičnu izvedbu pjesme Hobalálá...

Nadilaženje uma Nagradom za najbolji dugometražni dokumentarni film na Filmskom festivalu na Mauiju te nagradom redatelja (Director’s Choice Award) i nagradom za najbolji dokumentarni film na Filmskom festivalu Illuminate nagrađen je film Mantra, zvuk u tišini španjolske redateljice Georgije Wyss. Film istražuje sve veću popularnost i utjecaj istočne kulture na Zapadu (i obratno), u jednoj vrsti glazbene izvedbe, kirtanu. Dio kirtana je mantra, koja je u filmu objašnjena kao »sredstvo za nadilaženje uma« — pjevanje, bolje rečeno »pojanje«, kako je prevedena engleska riječ chanting. Pjevanjem se um i tijelo čiste, zahvaljujući specifičnim vibracijama koje proizvodi zvuk (jedan od načina je pjevanje »om« ili ponavljanje slogova »sa– ta–na–ma« na jednom tonu, primjerice). Autorica odmah razuvjerava skeptike koji smatraju da su mantra i kirtan blisko povezani s religijom, pa na početku filma donosi objašnjenje psihologa koji pokazuje moždane aktivnosti pri izvođenju tona »om«. Um se oslobađa misli i usredotočuje se samo na jedno (pojanje), što mu donosi rasterećenje — zato se mantra i objašnjava kao spoj dviju riječi: man (= um) i tra (= nadići).

Film Mantra, zvuk u tišini počinje u Indiji, no vrlo brzo prelazi u Sjedinjene Američke Države, gdje pokazuje kako su joga (posebno bhakti yoga i kundalini yoga) i mantra danas sve popularnije.

Ljudi su opterećeni prebrzim načinom života koji nije prirodan ni ljudskom tijelu ni ljudskom umu. Bježeći od neprirodnog životnog stila, sve više ljudi privlači kirtan, gdje jedna osoba pjeva prateći se jednostavnim akordima na harmoniju, a okupljeni joj odgovaraju pjesmom.

Objašnjenja izvođača mantri, kao što su Deva Premal & Miten, Krishna Das, Snatam Kaur i drugi, pokazuju da oni sebe ne smatraju solistima niti misle da imaju posebno lijep glas. Oni su tu da potaknu druge da pjevaju i da time

Estonska skladateljska legenda Arvo Pärt i dalje strogo kontrolira svoje tonove

Prizor iz filma Gdje si, João Gilberto? o netom preminulom ocu bossa nove

stvore osjećaj zajedništva koji se u suvremenim civilizacijama gotovo potpuno izgubio. Sudionici takvih događanja prenose svoja prva iskustva: redovito su iznenađeni doživljajem, ali se svi vraćaju s namjerom da ga ponove. Jer, na kirtanu je sve dopušteno: uglavnom se pjeva zatvorenih očiju; neki plaču, neki samo sjede i njišu se u ritmu, ali mnogi plešu i svi pjevaju, premda svi ne znaju značenje mantri.

Film pokazuje kako kirtan i mantra uopće nisu dogmatični, nemaju zadanost strukture ni glazbenog stila, niti općenito zvučanja. Tako je većina sugovornika–izvođača iz bijele američke populacije, a neki su doista drugačiji i po tome posebni. Primjerice, C. C. White,

Afroamerikanka koja pjeva i pleše kirtan na način reggae glazbe, ili MC Yogi, koji izvodi kirtan na način hip–hopa. U izvedbi kirtana mogu se upotrebljavati tradicijski instrumenti: tabla i harmonij (čije je podrijetlo zapravo englesko), ali su isto tako dobrodošli i električna gitara, klavijature, zapadnjački gudaći instrumenti, elektronika, puhaći instrumenti... Istočna se kultura sve više širi na Zapad u smislu usporavanja načina života, potrebe da se frenetični ritam svijeta svede na tijelu ugodan ritam srca. Kirtan i mantra su vrsta utočišta, a neki sugovornici u filmu Mantra, zvuk u tišini smatraju da bi upravo današnje vrijeme moglo postati zlatnim dobom kirtana.

Mantra, zvuk u tišini posljednji je film koji sam gledala u sklopu programa Glazbeni globus ZagrebDoxa. Svi su filmovi, kao što sam nastojala prenijeti, bili posebni, zanimljivi, izuzetni. Zato je prava šteta što programe ZagrebDoxa, a naročito Glazbeni globus, većinom prate filmaši, filmski kritičari i filmofili, a u mnogo manjoj mjeri glazbenici i ljubitelji glazbe. Svejedno, filmovi su tako zanimljivi da se — što je rijetkost s filmovima o glazbi, a još veća s dokumentarnim filmovima — tijekom cijelog događanja tražila karta više. A oni koji su se potrudili da je nabave, mogli su u pravom smislu riječi uživati u filmovima, odličnoj glazbi i ugodnom okruženju kina Kaptol Boutique Cinema.

65

Nasmijava nas Vojo Šiljak

Veza između generacija Mendelssohn Abraham Mendelssohn, sin poznatog židovskog filozofa Mezesa Mendelssohna, potpomagao je talent svojega sina Felixa i omogućio mu da se slobodno razvija.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Angažirao je poznate izvođače da u njegovoj kući odsviraju prva djela njegova sina. Na koncert je pozvao poznate slušatelje.

Felix Mendelssohn–Bartholdy

Stari čovjek je sijao od ponosa kad su mu čestitali na uspjehu njegova sina.

»Dakle,« rekao je veselo, »kad sam bio mali, bio sam sin Mozesa Mendelssohna. Sad sam otac Felixa Mendelssohna! Što sam ja zapravo? Ništa drugo nego veza između dviju generacija.« Glazbena podjela muškaraca: 17 — 20 godina — poput FLAUTISTA: izvadi instrument i odmah svira 20 — 30 godina — kao VIOLINIST: minutu naštimava i cijeli sat svira 30 — 40 godina — kao BASIST: sat vremena naštimava, pet minuta svira 40 — 50 godina — kao TROMBONIST: dvaput zatrubi i gotovo je s muzikom 50 — 60 godina — samo stalno naštimava, a drugi sviraju za njega 60 — 70 godina — ne naštimava, ne svira, samo savjetuje, pametuje i pokazuje 75 godina i više — razmišlja čemu služe instrumenti.

Ova fotografija nema veze s opisanim tekstom, prikazuje hrvatske klarinetiste različitih naraštaja, a klarinetisti ionako nisu tipični ni za jednu od muškarčevih dobi

66

Note skladbe Dual za alt–saksofon solo Viktorije Čop u nakladi Cantusa d.o.o.

Još jedno starije djelo Viktorije Čop u notnom katalogu Cantusa d.o.o.

Skladba za Za Vojteka i australske kolege Rucnere Skladatelj i dirigent Alan Holley dao je poticaj za stvaranje, a saksofonist James Nightingale djelo je praizveo u Sydneyju

S

kladbu Dual za alt–saksofon solo Viktorija Čop napisala je na poticaj australskog skladatelja i dirigenta Alana Holleyja koji već godinama uspješno surađuje s hrvatskom glazbenom scenom. Iako još nije realizirana praizvedba u Hrvatskoj, u Australiji je izvedena već nekoliko puta; australski saksofonist James Nightingale praizveo ju je u Sydneyju i uvrstio u svoj godišnji raspored koncertiranja. Iste, 2018. godine skladba je napisana i tiskana u izdanju tvrtke Cantus d.o.o.

Viktorija Čop

Znajući da na raspolaganju ima izvrsnog solista, ViktoCantus d.o.o. 2018. rija Čop odlučila je napisati izrazito virtuoznu skladbu.

Njome, s jedne strane, predstavlja saksofon kao robustan i pokretan instrument, a s druge strane kao instrument nježne i poetične zvukovne boje. Iz tih dviju krajnosti tretiranja saksofona proizlazi i naslov skladbe — Dual — kojim se ilustrira latentno postojanje dua. Mogu se prepoznati i dvije različite geste koje se tijekom skladbe razvijaju, a radi se o akcentuiranim tonovima glasne dinamike i blagim ležećim tonovima i rastvorbama.

Dual za alt– saksofon solo

Razvojem skladbe opisani motivi postaju nevezani za dinamiku, čime se postupno gubi njihov izraženi kontrast. Do svojevrsnog vrhunca dolazi se ubrzavanjem te promjenom tempa u Presto; od toga trenutka geste su stopljene u jedno te tijek skladbe sada određuje razvoj glazbenog materijala, a ne isključivo kontrastne izmjene. O tome piše i Viktorija Čop u komentaru na skladbu prije praizvedbe: »Međutim, taj imaginarni i virtualni duo ne mora biti u stalnom stanju dvoboja i borbe, nego postoji nada u ujedinjenje.« Iako je zahtjevna, skladba je zanimljiva jer pruža mogućnost solistu da prezentira svoje kvalitete virtuoznosti, brzine, spretnosti u izmjeni registara, ali i meke boje i muzikalnost, a sve te »tehnike« doista su uspješno ujedinjene u skladbi Dual.

Zanimljiva kombinacija bas–klarineta i gudačkog kvarteta nastala je za koncert Ratka Vojteka i Kvarteta Rucner

I

ako se radi o skladbi ranijeg nastanka unutar opusa Viktorije Čop, Gravitacije već na prvi pogled i danas pobuđuju zanimanje zbog intrigantnog odabira instrumentacije, odnosno kombinacije bas–klarineta i gudačkog kvarteta. Skladba je nastala 2009. godine, a ideja je nastala zbog želje za suradnjom skladateljice i klarinetista Ratka Vojteka. On djelo iste godine, uz Gudački kvartet Rucner, praizvodi u Hrvatskom glazbenom zavodu, a 2013. godine Kvartet Rucner uvrštava Gravitacije na trostruki CD u povodu 15. obljetnice osnutka kvarteta.

Viktorija Čop

U svakom od četiri stavka bas– klarinet je posebno istaknut, dok je kvartet svojevrsna pratnja ili, bolje rečeno, boja, popuna. No tu se Cantus d.o.o. 2010. ne radi o tipičnom odnosu solista i pratnje, zahvaljujući izrazito jezgrovitom glazbenom materijalu svakog stavka. Taj se materijal uglavnom sastoji od ostinata, no njegovo tretiranje nipošto nije blisko estetici glazbe minimalizma; mnogo više je usmjeren istraživanju zvukovnog kolorita. Pri tome su gudaći instrumenti vrlo često postavljeni u svojem niskom registru, čime ih boja bas–klarineta istovremeno upotpunjava, ali se zbog prirode i zvuka instrumenta on ipak i ističe. Ta solistička dionica, koja je često također dio ostinata, kao da pokušava pobjeći iz njegova ritma s povremenim solističkim istupima, no odlučnost i »upornost« repeticija u gudaćim instrumentima privlače je poput gravitacije.

Gravitacije za bas–klarinet i gudački kvartet

Gudaći instrumenti povremeno imitiraju spomenute solističke istupe, no mnogo se brže vraćaju u prevladavajuću »stabilnost« ostinata. On je najčešće postignut ponavljajućim tonovima sitnijih notnih vrijednosti ili određenog ritamskog obrasca. Tom prevladavajućem načinu tretiranja glazbenog materijala donekle je kontrastan središnji, treći stavak, u kojemu dominira kruženje oko određenih tonskih visina. Skladba Gravitacije primjer je vrlo spretnog pisanja za bas–klarinet te uspješnog uklapanja različitih vrsta instrumenata; iako se oslanja na poznato, istovremeno je i nešto novo.

Album naše ugledne i predane skladateljice, čembalistice i glazbene pedagoginje

Sedam skladbi iz 20 godina stvaralaštva Skladbe su različite i inventivne, jer Sanda Majurec voli mijenjati i istraživati. Privlače je različiti stilovi i različite skladateljske tehnike; svi su joj instrumenti i instrumentalne kombinacije zanimljivi

S

anda Majurec svestrana je glazbenica: skladateljica, čembalistica i glazbena pedagoginja, koja od početka karijere surađuje s istaknutim umjetnicima.

Njezine se skladbe izvode na koncertima u zemlji i u inozemstvu, a opus joj je raznolik i bogat, odraz je brojnih zanimanja i iskustava. Sanda Majurec je relativno nedavno (2018. godine, u izdanju HRT–a i kuće Cantus) snimila autorski CD koji donosi sedam skladbi nastajalih u širokom rasponu, od 1996. do 2016. godine. Skladbe su različite i inventivne, jer Sanda Majurec voli mijenjati i istraživati. Privlače je različiti stilovi i različite skladateljske tehnike; svi su joj instrumenti i instrumentalne kombinacije zanimljivi.

S

va djela predstavljena na CD–u donesena su u obliku snimki »uživo« na Glazbenoj tribini ili na Muzičkom biennalu Zagreb, uz dvije iznimke

Hrvatski suvremeni skladatelji

Sanda Majurec

Nokturno bez mjeseca CD otvara skladba Pebbles and Ripples za solo gitaru, koju će autor teksta u priloženoj knjižici, Tomislav Oliver, objasniti idejom koncentričnih krugova koji se šire na površini vode, a koje odmjerenim i bogatim tonom interpretira gitarist Yuchen Zhang. U nastavku, Solos za flautu i električnu gitaru vrsno izvode Dani Bošnjak i Edin Karamazov.

Djelom dominira svojevrsna »raspršenost«, pa dva instrumenta komuniciraju tako dugo dok se dva timbra ne spoje u novu instrumentalnu nijansu. Slično, u Notturno senza luna istražuje se zvuk harmonike i njezine mogućnosti u suvremenoj okolini. Skladba je bila pisana za harmonikaša Klemena Lebena, koji ju je i izveo na Muzičkom biennalu u Zagrebu 2015. godine.

Sva djela predstavljena na CD–u donesena su u obliku snimki »uživo« na Glazbenoj tribini u Opatiji ili na Muzičkom biennalu Zagreb, uz dvije iznimke: skladbe Lapii za bas–klarinet (koja je snimljena na koncertu Salona Očić 1996. godine) i skladbe Nevera za čembalo (koja je snimljena na koncertu na Konzervatoriju u Bruxellesu 2014. godine). Lapii je pisana za Ratka Vojteka, dok je Nevera skladana za čembalista Željka Manića. Bas–klarinet se u Lapii pokazao odličnim za melodijsko–

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

Cantus d.o.o.

ritamsku igru različitih efekata, dok je čembalo u Neveri ponudilo mogućnost iskušavanja zvukovnog prostora: akordi su u njemu ili vrlo gusto postavljeni ili izrazito razmaknuti; uloga tempa (koji se kreće od sporog prema akcelerirajućem i natrag) je promjenjiva, kao i uloga registara. U skladbi se očituje posebna povezanost skladateljice s instrumentom; kao čembalistici, taj joj je instrument naročito prirastao srcu, pa mu pripisuje novu ulogu, pokazujući da čembalo nije isključivo barokni instrument.

Skupovi efekata Za slušatelja je zahtjevna i skladba I ritorni za flautu, klarinet, violinu, violončelo i klavir koju je (na Glazbenoj tribini u Opatiji 2016. godine, pa onda i na ovom disku) izveo ansambl mdi. U tom djelu Sanda Majurec počinje od zvukova izvedenih/proizvedenih instrumentima, pa ideju širi do šumova i zvukova koji se stvaraju glasom (psikanje, udisanje i slično). Skladateljica ponekad izolira ton da bi stekla potpunu kon-

trolu nad njegovim izvođenjem, a ponekad stvara nakupine tonova koji mogu biti clusteri, a ponekad sliče (ali samo sliče) tradicionalnim akordima i intervalima. Na trenutke se čini da se skladba temelji na efektu, ali skupovi efekata tvore prepoznatljive cjeline, katkad izrazito ritmične, katkad gotovo melodijske, kojima se skladba logično oblikuje.

Hölderlin za flautu i sopran krasno je djelo iz 2005. godine, kojim se (slično, ali opet drugačije, kao u Solos) usklađuju dvije instrumentalne boje. Pritom se kao tekstovni predložak koriste dvije pjesme Friedricha Hölderlina (Das Gute i Die Linien das Lebens) na sasvim neobičan, čak neočekivan način.

Dojam je da flauta »uči pjevati« glas, a taj dojam — neprestano se nastavljajući i dopunjujući ne samo u smislu melodije i ritma nego i u smislu timbra — potkrepljuju dvije vrsne glazbenice: flautistica Stana Krstajić i sopranistica Aneta Ilić.

Filozofija apsurda Za kraj kompaktnog diska ostavljene

su dvije cikličke skladbe: trostavačni Contrattempo za komorni ansambl (koji izvodi Cantus Ansambl pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera) te Četiri pjesme nizašto za dva soprana i ansambl (koje izvode sopranistica Nina Kobler, mezzosopranistica Davorka Horvat te, ponovno, Cantus Ansambl pod ravnanjem Luce Pfaffa). U objema skladbama postoji baza — u Contrattempo tvore je timpani koji otvaraju i zatvaraju djelo, da bi se zatim ansambl mogao usredotočiti na moto: pokret. No to je pokret koji želi nekamo odvesti, ali se kretanje naprasno prekida da bi pokret opet mogao početi iz početka. Četiri pjesme nizašto nastale prema zbirci Samuela Becketta »Novele i tekstovi nizašto«, mogle su lako odraziti Beckettovu filozofiju apsurda. Međutim, preciznim artikuliranjem glazbenih zahtjeva (primjerice, u prvoj pjesmi, obje pjevačice počinju iz istog glazbenog polazišta na temelju kojega se oblikuje i njihov »dijalog« i instrumentalna »pratnja«) skladba nadilazi Beckettovu filozofiju. Pretvara se u suprotnost egzistencijalizmu i u slavljenje života, slavljenje smisla u besmislu, logike u apsurdu, što je zapravo i bio Beckettov cilj.

67

Album pijanistice Ivane Jelače u izdanju Dubrovačkih muzeja

O b j a v l j e n a g l a z b a Z r i n k a Tu t i ć a i z s e d a m dokumentarnih filmova

Hrvatski skladatelji i njihovi suvremenici na dubrovačkom fortepijanu

Glazbom ocrtan geografski prostor

Napore Ivane Jelače da osvijetli »note za tipke« uz Dubrovačke muzeje potpomoglo je Društvo prijatelja dubrovačke starine

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Piše: Maja Stanetti

V

eliki je pothvat pri-

premila i ostvarila dubrovačka pijanistica Ivana Jelača snimivši CD na kojemu svira djela hrvatskih skladatelja 18. i dijelom 19. stoljeća i njihovih slavnijih europskih suvremenika.

Riječ je o CD–u kojim je obuhvatila repertoar dubrovačkih skladatelja 18.

Ivana Jelača stoljeća u nekoj vrsti komparacije Hrvatski skladatelji i njihovi suvremenici sa slavnijim europna Walterovu skim skladateljima fortepijanu iz toga doba. A riječ Kneževa dvora je o najvećima, kao što su Joseph Dubrovački muzeji Haydn ili Wolfgang Amadeus Mozart.

Poput nekog »samizdata«, napore Ivane Jelače da osvijetli »note za tipke« ipak su pomogli Dubrovački muzeji, dok je sponzor bilo Društvo prijatelja dubrovačke starine. Cijela je priča pravi pothvat. Dakako nimalo komercijalan, kao što ni izdanja u domaćim prilikama moćnijih nakladnika koji se bave bilježenjem hrvatske baštine i novog stvaralaštva to nikako nisu niti mogu biti u bjelosvjetskom uniformnom diktatu. Ipak, u malim koracima ostaju svjedočenja o staroj i prastaroj svijesti o raznolikosti baštine i svijesti malog kontinenta u svim njegovim previranjima.

Ivana Jelača na sačuvanom Walterovu fortepijanu iz 1790. godine, svojevrsnoj prethodnici suvremenog klavira, izrađenom u radionici znamenitoga bečkog graditelja Antona Waltera, donosi intrigantan pogled na ondašnje glazbene veze u Europi. Dakako, između dubrovačkih skladatelja i utjecaja koji su pristizali iz tadašnjega europskog prostora dohvatnog unutar putovanja i veza kulturnih, obrazovanih i znatiželjih pojedinaca, ujedno i svjedočeći o uvijek postojećim vezama sjevera i juga.

I sa stavom znalca koji je i istraživač i

68

organizator i autor programske knjižice uz zapravo malu, ali vrijednu pomoć pomno odabranih suradnika. Ujedno je Ivana Jelača i sama kompetentna izvođačica pomno izabranog programa na fortepijanu koji je brižno pripremio Ljubomir Gašparović. Cilj izdanja je, kako kaže sama pijanistica u programskoj knjižici, dug baštini koja ne treba biti samo zatočena u muzejskom postavu, nego treba zaživjeti i u današnjem vremenu koliko god je to moguće.

Za razliku od gudaćih glazbala, ona s tipkama lakše postaju vremešna, pa je potrebno mnogo pomnog rada da se očuvaju i da se na njima predstavi i poneka vrlo poznata glazba u izvedbama na suvremenim glazbalima; da se predstavi u sklopu negdašnjega zvučanja u malim i intimnim prostorima prosvijećenih bogataških vlasnika. Djela dubrovačkih skladatelja odabrana su zahvaljujući marnom istraživanju neumornog Miha Demovića iz njegove Velike povijesti dubrovačke glazbe, objavljene 2017. godine. Kako se moglo i očekivati, snimku otvara najpoznatiji — Luka Sorkočević: Sonata u A–duru, kao i njegova Studija u g–molu u paru sa Sonatom u c–molu Josepha Haydna. Unatoč razlikama u skladateljskoj vještini, povezuje ih neka vrsta plemenite, nenametljive otmjenosti. Potom su tu i dva dubrovačka »gosta«: Domenico Antonietti i Tommaso Resti. Oni su boravili u gradu ženidbenim ili poslovno–diplomatskim poslovima. Njihove šarmante male skladbe dio su tadašnjega glazbenog života Grada, poput skladbi Fantasia in Rondo Ivana Mane Jarnovića i Varijacija Jurja Murata. Velik je dio dubrovačke glazbene baštine tadašnjeg visokog društva sačuvan i pronađen u zbirci samostana Male braće. Dakako, ne može se uspoređivati s kvalitetom najvećih skladatelja, uključujući i Fantaziju u d–molu Wolfganga Amadeusa Mozarta na kraju s djelima dubrovačkih skladatelja kojima je to bio tek dio rada, stvaralački izraz oduševljenja djelima skladatelja koje su upoznali na svojim putovanjima. Izbor u savjesnoj intepretaciji Ivane Jelače skicira sliku jedne prosvijećene sredine te u novom svjetlu predanog muzikološkog rada i kompetentne izvodilačke prakse predstavlja stari i pomno restauriran Walterov fortepijano glazbom njegova vremena. Na uloženom trudu i njegovu ishodu autorici i cijeloj vrijednoj maloj okupljenoj ekipi valja od srca čestitati.

Vrijedan prilog (nepravedno) zapostavljenoj glazbenoj vrsti — glazbi za dokumentarne filmove Piše: dr. sc. Irena Paulus

P

Polinomska jednadžba

Film Kad žena kaže POZOR priča je o tri rošle je godine izdavač- uspješne časnice Hrvatske vojske. Tutić ka kuća Croatia Recor- njihovu djelatnost obilježava dramatičnom ds objavila kompaktni »akcijskom« glavnom temom s posebno disk Musica documen- eksponiranim zvukom električne gitare i tarica s glazbom iz se- bubnjevima. Suprotno tomu, u filmu o hrdam dokumentarnih fil- vatskom piscu i dramatičaru Miri Gavramova za koje je skladao Zrinko Tutić. Tutić nu okreće se prozračnoj teksturi i glavnu je inače dva puta nagrađen Nagradom za temu povjerava sintetskim instrumentima: filmsku glazbu na Pulskom filmskom fe- harfi, gitari, gudačima i klaviru, da bi postistivalu, pa je zanimljivo čuti kako njegova gao kompaktnu cjelinu, sasvim prikladnu filmska glazba zvuči danas. CD Musica za prikaz života i djela toga važnog hrvatdocumentarica donosi glazbene brojeve skog književnika. Priče o blatu je još jedza dokumentarne filmove nastajale od na zanimljiva tema, jer film govori o ulozi blata u životu ljudi kroz 2011. do 2017., a u njima se povijest. Glavna tema redatelj i scenarist Zdravko Zrinko Tutić je mirna i transparenFuček bavi aktualnim (politna s eksponiranim tičkim i drugim) problemima Musica sintetskim klavirom i u Hrvatskoj. documentarica zanimljivim B dijelom u kojemu basovska liNeutralni Croatia Records nija sintetskih gudača sintesajzer preuzima ulogu melodije. Film neobičnog U filmu 5 poslije 12 interpre»matematičkog« natiraju se razlozi demografslova X1=0,37? uz poskog pada, što Tutić pramoć polinomske jedti dojmljivom i raskošnom nadžbe želi upozoriti glavnom temom te nizom na besmislenost priod devet motiva koji uglavjedloga o mogućnosti nom ponavljaju temu bez outsorcinga za škole i nekih (varijacijskih ili drubolnice. To je još jedan gih) odmaka. Film Agrotuod brojnih »bisera« hrrizam Konavle, Istra, Baravatske politike ovjekonja donosi priču o razvitku vječen Fučekovim filagroturizma (koji je postao mom, a prati ga pop– dio hrvatske turističke poglazba živog tempa. nude) u tri hrvatske regije.

Za razliku od ostalih Tutićevih partitura, Tutić je i tom filmu (kao i ostalima) pristu- od kojih je svaka predstavljena glavnom pio skladajući za relativno neutralni sinte- temom i s nekoliko motiva, za ovaj je film sajzer, no dodatno je glazbom ocrtao ge- izabrana samo jedna motivička varijanta. ografski položaj mjestâ o kojima je riječ. Pa se koristi asocijacijama na narodnu glaz- Za kraj CD–a tradicionalno je ostavljen bu, konkretno na roženice ili još konkret- song preuzet iz dokumentarnog filma Sunije na tamburašku glazbu (tamburu solo sret za oprost. To je neobična priča o prisvira Dubravko Češnjak). jateljstvu hrvatskog satnika, stradalog nakon povratka iz Afganistana u prometnoj Formalno, slično glazbama u ostalim Fu- nesreći, i žene koja je skrivila tu nesreću. čekovim dokumentarnim filmovima, Tutić Pjesma je standardna, ali atraktivna. Šteta slijedi oblik teme s varijacijama, donoseći što nigdje na CD–u nije naveden izvođač glavnu temu koju slijede motivi. To se na- — pjevač koji je izvodi, kao što su (na rubu čelo pokazalo funkcionalnim u filmu, pa covera) navedeni ostali »posebni« suradniga skladatelj postojano slijedi. Bilo bi mož- ci (aranžeri, izvođači, urednici). Također je da zanimljivije da je motive nazvao prema šteta što uz CD nije izdana knjižica u koscenama u kojima su upotrijebljeni (a ne joj bi se mogli iščitati konkretniji podaci o jednostavno motiv 1, motiv 2 itd.) — čak predstavljenim filmovima, uz eventualnu i ako je s Fučekom surađivao tako da je riječ redatelja i samog skladatelja, što bi spotting odrađen samo okvirno, pa je re- obogatilo (ionako malo) znanje o suradnji datelju ostavljena sloboda u koju će scenu skladatelja i redatelja u Hrvatskoj, i to na staviti gotov glazbeni broj, bilo bi zanimljivo tako (nepravedno) zapostavljenoj glazbeznati »čemu služi« pojedini motiv, a za to bi noj vrsti kao što je glazba za dokumentarsvakako dobro došao naslov. ne filmove.

Glazba skladana za animirani film Bobo redatelja Andreja Rehaka objavljena na internetskoj etiketi Bandcamp

Nova autorska jazz snaga

Kako je oglazbljen najmanji dječak na svijetu

Iako još vrlo mlada (studentica), Bruna je na svojem prvom diskografskom izdanju pokazala zavidnu skladateljsku zrelost i jasan stav

Glazbu filma Bobo napisala je Anita Andreis, samozatajna skladateljica filmske glazbe koja je znanje skladanja za filmove, televiziju i videoigre stekla na prestižnom Berklee College of Music

Piše: Saša Drach

N

jetka osobina glazbenika koji danas uglavnom u knjižicama albuma ne kažu ništa, misleći da dovoljno govori sama glazba.

akon što je završila studij jazz Prva skladba, Blues for my Futuudaraljki u Grare Self, dopadljiva je, precizno odzu (Bachelor’s svirana, groovy posveta počeciDegree), mlama, dok je Hopefully not razigranida zagrebačka ja. Tu autorica odaje posvetu Birdu i bubnjarica Bruna Matić nastavila je Dizzyju, tako da je na toj skladbi poškolovanje (Masters) na akademiji većala kvartet na kvintet, ugostivši Codarts u Rotterdamu, no sve je to iskusnog Zvonimira Bajevića, koji vrijeme prisutna na našoj sceni, od se na trubi pridružuje mladenačkoj sessiona po zagrebačkim klubovienergiji Jake Arha na ma, preko sutenor–saksofonu. radnje s HGM Bruna Matić Jazz orkeQuartet Na tragu fusiona strom Zagreb, Davor Križić Two Weeks Daydreaming, jediExperimentom, After Midnight nu izrazitu baladu Irenom Žilić, na albumu, inspiriraKristijanom Aquarius Records la je, prema autoričiBeluhanom, nim riječima, poznaAntom Gelom ta skladba Body and i Frajlama do Soul, i to u izvedbi Jazz orkestra Arta Blakeyja i Jazz HRT–a. ProMessangersa, baš mocija njezina kao što ju je glasodebitantskog vita Blue Bossa inalbuma odrspirirala da napižana je u Kulše razigranu i odličturnom centru no ritmiziranu BoMesnička ni ssa Off the Top of sat vremena my Head, s lijepim nakon što je, gitarističkim solom kao zamjena, i dojmljivim gostozavršila probu vanjem saksofonis Jazz orkestrom HRT–a i Daveom sta Saše Nestorovića. SkladLiebmanom, za svečani koncert ba Step Too Far pomak je preotvaranja Susreta jazz edukatora u ma modernijim uzorima, fusiZagrebu na kojem je već sljedećeonu, dok je Two Weeks After ga dana uspješno i nastupila.

Midnight skladba koju autorica ističe kao prvu koju je napisaElokventna skladateljica la. The Sleeping Ghost, zadnju skladbu albuma Bruna Matić U kvartetu koji je okupila za navepredstavila je prije dvije godideni projekt, uz nju sviraju basist ne na koncertu mladih skladaHrvoje Kralj (još student na akadetelja, s Jazz orkestrom HRT–a; miji u Grazu), gitarist Filip Pavić (zatadašnji aranžman sada je prilavršava masters na Akademiji u Gragođen kvintetu, s gostom, klavizu) i slovenski saksofonist Jaka Arh jaturistom Joeom Kaplowitzom. (također studira u Grazu). Svih seUpravo njegov lirični uvod daje dam skladbi potpisuje Bruna Matić, osnovni ton skladbi također na čija je ideja bila da svojim prvim altragu fusiona, na kojoj se napobumom oda priznanje glazbenicikon čuje i malo više bubnjeva, ma koje je slušala i od kojih je učila. koje je autorica očito namjerno, Imala je potrebu mnogo toga reći u i preskromno, zapravo ostavila popratnom tekstu albumu, što je riu drugom planu.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

B

obo je vrlo mali dječak — tako mali da jedva premašuje veličinu lopte. Njegovi prijatelji moraju paziti da na njega ne nagaze; odrasli ljudi izgledaju mu kao divovi, a susjedova mačka nalikuje mu na neku opasnu divlju životinju... To je kratki sadržaj animiranog filma Bobo redatelja Andreja Rehaka, čiju su toplinu osjetili svi koji su ga makar i jedanput pogledali. Film je nastajao četiri godine, a stvarala ga je vrlo mala filmska ekipa (najveći dio posla odradio je sam Rehak kao redatelj, scenarist, dizajner, animator, montažer...). Bobo je prikazan na nizu festivala i nagrađen je u kategoriji najinovativnijega filma na Međunarodnom filmskom festivalu R2R u Kanadi (2019.), kao i nagradom Zlatna uljanica za promicanje etičkih vrijednosti na Danima hrvatskog filma 2018.

Glazbu filma Bobo napisala je Anita Andreis, samozatajna skladateljica filmske glazbe koja je znanje skladanja za filmove, televiziju i videoigre stekla na prestižnom Berklee College of Music, gdje je i magistrirala. Danas Anita Andreis ne sklada samo za filmove (inače, Anita je autorica glazbe za film Šegrt Hlapić Silvija Petranovića) nego i za kazališne predstave, balete, autorske albume, televiziju itd. Priča o malenome Bobi, čija je jedina želja da odraste, bila je za nju izrazito inspirativna pa je, kako sama kaže, glazbu napisala u jednom dahu. Nagrađena je Nagradom za najbolju glazbu na 27. Danima hrvatskoga filma, što ne govori samo o njezinoj kvaliteti nego i o njezinoj važnosti za prijenos filmske poruke publici. Tridesetog ožujka ove godine izdan je i soundtrack. Za sada postoji samo u digitalnom obliku — može ga se čuti na svim streaming platformama (CD Baby, Spotify, Deezer, itunes...) — a autoričina je želja da se jednoga dana izda i u fizičkom obliku, na kompaktnom disku.

Svatko tko je ikad pisao glazbu za kratki animirani film zna koliko je taj posao zahtjevan. Treba se moći izraziti u vrlo kratkom vremenu; često se od skladatelja očekuje strogo povezivanje glazbe sa slikom, a nisu rijetke situacije da glazba služi kao zamjena za realne šumove, pa čak i govor. U Bobi je govor sveden na minimalnu mjeru (i to na nerazumljiv govor), a šumovi i zvučni efekti nisu toliko važni. Za razliku od njih,

glazba nosi zvučnu stazu; pritom se prepoznaje specifičan glazbeni rječnik Anite Andreis — kao »ženstven« (ako se možemo tako izraziti), prozračan, promišljen i dubok, a prema potrebi i dramatičan. Krećući se u širokom luku, uspijevajući izgraditi jasan tematski rad i zaokruženu, logičnu formu (što je u animiranim filmovima rijetkost), Anitina glazba raste zajedno s malim Bobom. Divljenje svijetu, koji u mašti postaje sve manji (a on sve veći), postignuto je izrazito jednostavnim, ali i izrazito efektnim glazbenim sredstvima: harmonijama koje dinamički rastu i padaju, melodijama koje niču iz harmonijskog Anita Andreis materijala i nose »valove« zvuka, Bobo umjerenim tem(Original Motion pom koji smiruje (i upozoPicture Soundrack) rava da ni jedBandcamp na potencijalno opasna situacija neće loše završiti) te bogatom instrumentacijom koja je uglavnom ostvarena uz pomoć računala te je obojena solističkim istupima »živih« instrumenata — klavira, violine, viole i violončela. Nazivi brojeva (Bobo, Elation, Dismay, Ocean, Mountains, Planets, Home, End Credits, kao i bonus track, klavirski Lullaby) prate razvoj fabule i pridonose spoznavanju unutarnjega previranja, tuge, zadovoljstva i pomirenja glavnog lika.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Jazz bubnjarica Bruna Matić za svoj prvi album odabrala vlastite skladbe

Nazvati taj soundtrack »klasičnim«, možda bi bilo preteško; a opet — nazvati ga populističkim, bilo bi prepovršno. Originalna glazba za film Bobo zvukovno je atraktivna i uhu ugodna, no istovremeno donosi i »treću dimenziju«, filozofski odraz poruke kojom se nastoje dotaknuti i slušatelji glazbe i gledatelji filma. U zvuku Bobe miješaju se elementi romantike i suvremenosti, filozofije i dječje zaigranosti, potrebe za odrastanjem i potrebe da se zauvijek ostane djetetom. Soundtrack Anite Andreis nalazi se negdje na pola puta — to je duboko zamišljena, a opet široko raspjevana glazba; beskonačna poput svemira i poput zvijezda kojima se Bobo divi.

69

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Razna lica svestranog autora CD Četiri lica jazza donosi dosad neobjavljene snimke izvedbi djela Silvija Glojnarića nastajalih od 1971. do 2013.

Silvije Glojnarić Piše: Davor Hrvoj

C

D Četiri lica jazza sadrži osam izvedbi skladbi Silvija Glojnarića, nastalih i snimljenih u raznim razdobljima njegove karijere. Zapravo, riječ je o arhivskom izdanju (arhiva HRT–a) dosad neobljavljenih snimki. Nazvan je prema njegovoj skladbi u kojoj Glojnarić objedinjuje četiri najvažnija utjecaja koja su obilježila njegovo stvaralaštvo na području jazza: glazbu tzv. treće stuje, blues, balade te latino i traditional. Snimio ju je 1971. u Dvorani Istra (današnji ZKM) uz tri neovisne formacije koje je stopio u jednu.

Plesni orkestar Radio–televizije Zagreb (današnji Jazz orkestar HRT–a) pod ravnanjem Miljenka Prohaske, u kojem je Glojnarić tada bio bubnjar, donosi bogat, orkestralni zvuk.

70

Odličan bubnjar

Članovi Zagrebačkog jazz kvarteta, našeg najpoznatijeg jazz sastava čiji je bio stalni član: pijanist Davor Kajfeš, vibrafonist Boško Petrović i kontrabasist Krešimir Remeta, donose profinjeni jazz prizvuk. Zagrebački kvartet ima zadatak postaviti protutežu i inkorporirati pristup suvremenoj ozbiljnoj glazbi. Dakle, zadovoljeni su svi uvjeti da to djelo možemo smjestiti u glazbu treće struje, iako je u današnje vrijeme nezahvalno upotrebljavati te pojmove. Radi se o kompleksnom glazbenom djelu, a izvedba je potrajala dvadesetak minuta, uz podulji Glojnarićev bubnjarski solo, iako nije jedini solist. Naime, on je odličan bubnjar, što je nedovoljno poznato jer se u kasnijem razdoblju posvetio skladanju i aranžiranju pa je zapostavio svoju prvotnu strast.

Naziv Četiri lica jazza sasvim je prikladan za ovu skladbu, ali i album, no mogao bi biti i Razna lica Silvija Glojnarića. Naime, osim što su na CD uvrštene njegove skladbe i aranžmani, predstavljen je i kao dirigent big benda te

zaljubljenik u hrvatsku i svjetsku glazbenu baštinu. Primjerice, uvrštena je izvedba njegove obrade tradicijskog napjeva Plovi barka, što ju je snimio 1991. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, uz Big band HRT–a kojim je sam ravnao. Latin–jazz je, pak, zastupljen u skladbi Suita latina, skladanoj u maniri crossovera, s violinistom Stipicom Kalogjerom kao jednim od solista. Snimljena je 1975. u Dvorani Istra.

Četiri lica jazza

nist Johnny Griffin u Anabelli, snimljenoj 1972. godine. Obje Cantus d.o.o. su snimljene u Dvorani Istra uz Plesni orkestar Radio–televizije Zagreb pod ravnanjem Miljenka Prohaske. Pjevačica Lena Conquest je uz Jazz orkestar HRT–a pod Glojnarićevim ravnanjem 2013. na koncertu u Zagrebačkom kazalištu mladih snimila izvedbe njegovih skladbi Mystic Soul i Snimka iz »Mozarta« Waiting For Sunrise za koje je upravo U četiri izvedbe Glojnarić je predstav- ona napisala tekstove. Iz toga, kasniljen u međunarodnim suradnjama, a jeg razdoblja, tijekom kojega je Glojnaugledni svjetski jazzisti izvode njego- rić vodio Jazz orkestar HRT–a, na CD va djela. Alt–saksofonist Leo Wright je uvrštena i skladba Space Dancers, solist je u izvedbi skladbe U snovi- snimljena 2006. u Studiju 1 (»Mozart«) ma, snimljene 1971., a tenor–saksofo- HRT–a.

DAVOR HRVOJ

Cantus objavio autorski album skladatelja, aranžera, dirigenta i bubnjara Silvija Glojnarića

Treći album Vesne Pisarović »nakon estrade« snimljen za prestižnog berlinskog jazz diskografa

Vesna sa stotinu lica

snimila je još jednu istraživačku ploču Na ovom albumu repertoar čini glazba američkih i afroameričkih skladatelja koji su od 1970 –ih djelovali na europskoj sceni

V

esna Pisarović u Hrvatskoj je poznata kao zabavna i pop–pjevačica koja je nastupila na Euroviziji u Rigi. Na svojem trećem albumu »nakon estrade«, od očijukanja s repertoarom Elvisa Presleyja preko odmjeravanja s glazbenicima s berlinske i bečke scene, snimila je album za prestižni berlinski label Jazzwerkstatt, kao kvartet bez klavira. Trio čine legende free bopa: bubnjar John Betsch, kontrabasist Joe Fonda te Gebhard Ullman na tenor–saksofonu i bas–klarinetu — i skladatelji i improvizatori. (Fonda je svojedobno bio i predsjedatelj Tricentričke zaklade slavnog Anthonyja Braxtona!)

Status himne Free vokal u toj kombinaciji nije novost, ali je izazov, pogotovo kad se na set–listi nađe Lonely Woman, najbrža ikad skladana balada, koja ima status himne. Repertoar koji je Vesna Pisarović odabrala čine djela američkih i afroameričkih skladatelja koji su djelovali na europskoj sceni od sedamdesetih godina 20. stoljeća, u stilskoj ušici igle. Vremena kad su pankeri još oslobađali instrumente, kao otpor njihovu savladavanju, dijagnoza je koja reflektira utjecaj tadašnjih društvenih pokreta na glazbu. Američka je potka naznačena spomenutom skladbom Ornettea Colemana, kojoj Vesna u izvedbi a cappella odranja sloj po sloj aure, poput Meštrovića pred komadom mramora, odnosno Mingusovom Peggy’s Blue Skylight, na koje se nadovezuju skladbe avangardista koji su nadahnuće tražili u intersenzualnosti instrumenata najsklonijih oponašanju ljudskoga glasa. A tu su čak tri skladbe sopran– saksofonista Stevea Lacyja na stihove u nas prevođenih pjesnika Boba Kaufmana, Blaisea Cendrarsa i Hermana Melvilla te Ladies in Mercedes bas–gitarista i skladatelja Stevea Swallowa, životnog suputnika pijanistice Carle Bley. Ne odolijevši povijesno osviještenoj interpretaciji, trio se fenjerom nadvio nad tipično klavirske skladbe — A Flower is a Lonesome Thing Billyja Strayhorna, uz čak dvije Fatsa Wallera iz krunskog nukleusa New Orleansa, Jitterbug Waltz i Honeysuckle Rose.

Abeceda uzdaha Album snimljen u drugoj polovici studenoga 2018. godine u Bruxellesu, otvara Hooray for Herbie pijanista Mala Waldrona, posveta suborcu Herbieju Nicholsu.

Funky swing bubnjeva i walking bassa izmjenjuje role s Vesninim vrelim altom posoljenim klarinetom Gebharda Ullmana koji se vrti oko melodije presvučene s nekoliko akorda. Iscrpljeni urlici puhača prožimaju se s jecajima pjevačice koja priziva vokal Linde Sharrock prije negoli klarinet prijeđe u multifonijske rafale kojima komplementira scat–pjevačica raspoložena za istraživanje abecede uzdaha... A zatim ulijeće Gershwinova The Man I Love na kojoj bend u prvi plan gura očit izostanak klavira. Zaljuljana intonacija postavlja se kao norma kreativne igre, mršteći jazz–policiju, a »rupa od klavira« baš boli! U nastavku, prva skladba iz trolista rukopisa Stevea Lacyja postavlja konture what if? albuma, stilske igre popravljanja povijesti... Replicira se idejama rano umrlih kreatora estetski, etički i politički najizraženije struje jazza...

Morning Joy, valja refleksivna lava vibre s Kansas City sessiona raspaljena ponorima free jazza. Orijentir su rani radovi tenor–saksofonista i dramatičara Archieja Sheppa. Tu tenor–saksofonist/bas–klarinetist Gebhard Ullman poput pokeraša »diže« smjesu urlicima 12–tonskog sustava koje je u free jazz aproprirao bas–klarinetist i Vesna Pisarović alt–saksofonist Eric Dolphy. with Joe Fonda and Što se dalje dogodilo, ostavJohn Betsch ljamo slušateljima koje zaniPetit Standard« ma raspjevana epizodičnost with Gebhard u eri umjetnosti koja ispada iz Ullman svojih okvira. Petit Standard je kaleidoskop pjevačice koja Jazzwerkstatt, se poput čigre poigrava reviJW186, 2019. jalnošću glamura i bez kompleksa upušta u nonšalantne kodove free swinga kojima možda i nije dorasla.

U sudaranju sa stereotipima, baš kao i prgavom stavu, prati je uigrani veteranski bend koji nikome ne mora ništa dokazivati. Vesna sa stotinu lica snimila je još jednu istraživačku ploču; čini se da je našla identitet na kojem može — graditi. Pa makar bio posut zvjezdanom prašinom najboljeg parmezana.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Piše: Vid Jeraj

71

D V D i C D p o v r a t n i č k o g k o n c e r t a t a n d e m a T r a m 11 ( N e n a d Šimun i Srđan Ćuk) u velikoj dvorani Doma sportova

D u g o m e t r a ž n i p r v i j e n a c g r u p e Ti j a i m o j a m a m a ( TJ M M ), n a ko n E P – j a G u r n i m e u va love

Pokretači zagrebačke hip–hop i rap scene

Soundtrack za spontane, noćne vožnje

General Woo i Target reprezentativne su figure svoje generacije jer nitko prije njih nije ponudio tako snažan, kompleksan i panoramski pogled na život sa zagrebačkih ulica

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Piše: Ivana Lulić

P

ovratnički koncert Tram 11 u velikoj dvorani Doma sportova u studenome 2017. bio je jedan od onih koncerata koji će se prepričavati. Sam je Target nakon koncerta izjavio da mu nikad neće biti jasno kad je Tram postigao toliku popularnost među slušateljima. Genijalna atmosfera te večeri na rasprodanom koncertu osjeti se u svakom snimljenom kadru DVD–a Jedanajstica u Domu sportova koju prati i glazbeni CD, a dugo iščekivano izdanje već je u prvom tjednu zasjelo na prvo mjesto liste najprodavanijih albuma. Ovo je njihov prvi live album i uključuje 15 pjesama na CD–u i 22 na DVD–u. Među njima su najpoznatiji hitovi Kaj ima lima?, Pad sistema, Malu Tram 11 na stranu, Samo kod nas, Vrućina gradskog asfalta...

Jedanajstica u Domu sportova

General Woo i Target reprezentativne su figure svoje generacije jer nitko prije njih nije ponudio tako snažan, kompleksan i panoramski pogled na život sa zagrebačkih ulica. Hip–hop je održavanje veze sa stvarnošću i ako su u samim počecima uopće i postojale ikakve dvojbe o repanju na hrvatskom jeziku, rasprava o njihovoj autentičnosti gubi svaki smisao. Tramovci su sve ušutkali svojom liričnom kompleksnošću i nevjerojatnom vještinom flowa. Dok su u njihovo vrijeme glavni akteri na inozemnoj hip–hop sceni bili afroamerički reperi, s ponekim uspješnim iznimkama poput Beastie Boysa, i u Hrvatskoj se pokušavala pokrenuti slična priča uz rizik stigmatizacije u vlastitoj sredini. Nakon nekoliko desetljeća dolazimo do toga da su se granice pomaknule do neslućenih razmjera. Tram 11 kao zaljubljenici u hip–hop okupili su i pokrenuli cijelu novu scenu, a istraživanja pokazuju da većinu hip–hop publike u svijetu danas ipak tvore upravo bijelci.

Menart

72

U eri u kojoj hip–hop postaje sve hladniji i minimalističniji, ovaj album stiže kao prijeko potreban podsjetnik na korijene. General Woo i Target stvorili su neke od najboljih rap zapisa modernih vremena jer kombiniraju klasičnu estetiku koja prihvaća zvučne i liričke inovacije. Njihove trake nisu samo puko na-

brajanje, nego promišljene i konceptualne pjesme.

Intro o tramvaju broj 11 uvodi nas u srž novog albuma. Tramovci ne fantaziraju o temama koje zaokupljaju njihovu američku braću, nego progovaraju krajnje iskreno o problemima oko sebe. »Kad osvojimo Porina, stvorit će hip–hop sekciju« repaju u Čovječe, ne ljuti se. Svojim neotesanim ponašanjem otvorili su granice i ispunili emocionalne i kulturne potrebe mladeži koja se nije uklopila u većinu. Oni su proizvod vlastitog vremena pa ne iznenađuje što su devedesete u Zagrebu izrodile nezadovoljstvo i tvrdu i mračnu Kooladeovu produkciju u Kaj ima, lima? u kojoj dolazi do procvata njihova izričaja. Izvanredni su kritičari društva u pjesmama Udri brigu na veselje, Jedno i Zlo i naopako; Za sve oko mene komad je koji zvučnom podlogom promišljeno razbija ozbiljnost albuma i radi glazbeni prijelaz, a u Mokrim snovima lirički im ne nedostaje intuicije i mašte.

Na albumu se pojavljuju i gosti, a prva su predstavljena Bolesna braća. Oni su se Tramovcima pridružili na pjesmi Malu na stranu. Baby Dooks dovodi publiku do usijanja i vrlo dobro se čuje koliko je publika u interakciji s ekipom na pozornici kad dvoranom ječi »One vole samo mene, one vole samo meneee«. Njihovo veliko samopouzdanje, temperament i odlične reperske vještine daju im kredibilitet kojim rešetaju sve što im smeta (Pad sistema).

Malotko bi se usudio propitivati njihov izvorni autorski talent, ali s godinama koje su proveli na sceni, Tram 11 su izgradili reputaciju impresarija hip–hopa i stvorili poštenu rap karijeru. Masni beatovi i napadna i agresivna lirika u Nisi pazio donose prilično ozbiljnu priču o pogreškama koje se skupo plaćaju... »Kapci su pali, nova promjena vlasti, tajkune u zatvor da bi novi mogli krasti« — samo je jedna crtica političke realnosti o kojoj govore u Vrućini gradskog asfalta, no problem nejednakosti pred zakonom i dalje je gorući, tako da inspiracije imaju napretek. Nova gošća bila je mlada kantautorica Lu Jakelić koja je glas posudila u pjesmi Za 10 godina.

Samo kod nas i Hrvatski velikani s DJ Frxom neke su od najkultnijih pjesama kojima demonstriraju brzinsku vještinu na versima. Na posljednjoj Stilska mafija, zanimljivom komadu jazzy hip–hopa, nalazimo natruhe intimne lirike, a pojavljuje se i Renman, pionir hrvatskog hip–hopa, u kombinaciji s Tram 11 i Bolesnom braćom.

Njihov puni lirički doseg kao potpunih autsajdera vidljiv je u klasičnom reperskom ego–pripovijedanju kojim su stekli određeno poštovanje. Poistovjećivanje s njihovom thug personom možda je pogrešno, ali je zato razumijevanje njihove poruke posve nužno. Možda se koncert u Domu sportova trebao dogoditi kao potvrda da više nema mjesta mitologiziranju tih urbanih proroka. Tram 11 danas su aktualniji nego ikad, a njihova umjetnička vizija sada je samo dobila novi prostor za širenje. Ako albumi opisuju veličinu i bitnost umjetnika, oni su se dosad više nego dokazali. Ovo izdanje pokazuje da je Tram 11 postao važan dio popularne kulture. General Woo i Target nose svoj identitet poput odlikovanja.

Pitak alternativni pop, bez prevelikih zadiranja u eksperimente i žanrovska zastranjenja Piše: Antonela Marušić

P

ogriješit će oni koji budu iza originalnog naziva grupe Ti ja i moja mama tražili humorni ili satirični glazbeni projekt. Dapače, u pitanju je nešto potpuno drugačije. Ti ja i moja mama već su se godinu dana prije predstavili vrlo zanimljivim EP– jem Gurni me u valove. Pokretački motor benda je umjetnica i glazbenica Ana Opalić, klavijaturistica i većinska autorica široj publici poznatijeg, te diskografski i koncertno iskusnijeg — U pol’ 9 kod Sabe s kojim TJMM dijele i pjevačicu Martinu Zvonić, nekadašnju gitaristicu Sabi Sandru Sobočanec i basisticu Helenu Ernoić.

Ono što taj bend, osim zvučne slike, razlikuje od spomenute hrvatske queer pop–skupine, jesu tekstovi u kojima se govori o mnogo mračnijim i težim temaTi ja i moja mama ma. Lirika na albumu Teška kao dno reflektira intimu i partnerstvo kojima se suprostavljaju starenje Aquarius Records i smrt. Odvaguju se pitanja ravnoteže snage u ljubavnom odnosu, pjeva se o prihvaćanju, prepuštanju i unutarnjim previranjima, pitanjima trajanja u vremenu koje je sve okrutnije prema pojedincu koji pokušava preživjeti u dehumaniziranom okolišu.

U TJMM Opalić više nije sama u autorskom doprinosu; uz nju za veći dio pjesama glazbu potpisuje talentirana i samozatajna gitaristica Sandra Sobočanec.

Ti ja i moja mama sviraju pitak alternativni pop, bez prevelikih zadiranja u eksperimente i žanrovska zastranjenja. Ta se glazba referira na naslijeđe nekih od najvažnijih domaćih i stranih alternativnih pop–rock izvođača: od Radioheada do ex Yu novog vala. U slučaju TJMM–a najuočljiviji su utjecaji Ekatarine Velike, Haustora i grupe Xenia, ali i novijih hrvatskih grupa, poput Svadbasa.

Takva pjesma (Samo da znaš) i otvara album; nastavak albuma posvećen je oblačnim pjesmama koje kao da su skladane za najekstremnije mediteranske južine, takvu atmosferu prekidaju energičnije i plesnije Voljeti i Znam ja — dvije najuspjelije pjesme na albumu.

Drugi dio albuma nešto je slabiji, s izuzetkom filmične i dramatične Taj broj je bio moj, u kojoj klavijature Ane Opalić neodoljivo prizivaju duh Margite Stefanović Magi.

Teška kao dno

Nije to glazba za pogrebe ni pogrebna bdijenja; prije bi se moglo reći da je u pitanju soundtrack za spontane, noćne vožnje gradom ili brodom po oblačnom, tamnom moru. U videospotovima TJMM –a vidi se da vole trajekte, katamarane, prirodu i ekstremne sportove.

Snimljen u studiju Funhouse braće Muratović, album su producirali Dražen Gavrilović te dvoje članova benda: gitaristica Sandra Sobočanec i bubnjar Berko Muratović. Iskusniji producent taj bi materijal možda zapakirao riskantnije: malo dalje od radiofoničnog popa i bliže prljavijem klupskom zvuku, no takav pristup uvijek je moguće kreirati na živim nastupima, ako bend za to osjeti motivaciju.

Gramofonske ploče su ponovno in, zaključeno je u raspravi

Ipak se okreće

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Slušatelji koji imaju ili su posljednjih nekoliko godina nabavili gramofone i kolekcije vinila, u glazbi uživaju na onaj način na koji pravi filmofili uživaju u sedmoj umjetnosti: u tami kinematografa, a ne putem Netflixa i sličnih servisa

Piše: Bojan Mušćet

D

anašnja nam playlist/ streaming kultura osigurava trenutačnu dostupnost svekolikoga glazbenog materijala. Prevladavajući način slušanja glazbe temeljen je danas na kreiranju kompilacija pjesama/ singlova koje uistinu volimo, zanemarujući cjelovitost albuma koji su, zapravo, bili dominantna forma glazbenoga izraza

više od pola stoljeća, bez obzira na to je li riječ o vinilnoj ili kompaktnoj ploči, odnosno CD–u.

Iz perspektive današnjega shuffle konzumenta glazbe, susret s nekim gramofilom vjerojatno će u njemu izazvati čudan osjećaj, kao da upoznaje nekog člana udruge koja se bori za dokazivanje teorije da je Zemlja ravna ploča. Dobar dio današnjih tinejdžera nije uživo vidio gramofonsku ploču i nije im jasno kako svi uživatelji gramofonskih zvukova nisu odumrli, poput članova SUBNOR–a.

No odumiranje vinila ipak nije deevolucijski proces, ljudi koji imaju ili su posljednjih nekoliko godina nabavili gramofone i kolekcije vinila, u glazbi uživaju na onaj način na koji pravi filmofili uživaju u sedmoj umjetnosti: u tami kinematografa, a ne putem Netflixa i sličnih servisa.

Vinili su neminovno povezani s formatom albuma, a taj format je diktirao diskografska pravila (što je još slučaj u teoriji, ali sve rjeđe u praksi), a u skladu s tim i konzumentski pristup. Dobar album nije samo kolekcija pjesama jednog izvođača, to je zaokružena cjelina reproducirana u epi-

D

obar dio današnjih tinejdžera nije uživo vidio gramofonsku ploču i nije im jasno kako svi uživatelji gramofonskih zvukova nisu odumrli 73

BROJ 216, SRPANJ 2019.

J

esu li ploče prolazni hir ili diskografska neminovnost, koja je stvarna potreba za njima pa o njihovoj kvaliteti raspravljaju vodeći hrvatski diskografi: Želimir Babogredac (Croatia Records), Goran Lisica Fox (Dallas Records), Silvije Varga (Dancing Bear), Branko Komljenović (Menart), Boris Horvat (Aquarius Records) i Vedran Meniga (PDV Records)

na vinilu, ali se ta ambijentalnost gubi na CD–u. Uopće, vinilna zvučna slika toplija je od one kakvu možemo čuti iz digitalnih izvora.

Nove vinilne ploče prave se od 180– gramskog vinila, stabilnije su nego nekad i odolijevaju pucketanju. S obzirom na to da je CD vremenski razvukao standardni format albuma s 40 na 70 minuta, onda nova izdanja redovito bivaju objavljivana kao izdanja s dvije ploče. No, i tu ima inovacija. Na primjer, vinilno izdanje albuma Neon Bible grupe Arcade Fire na tri strane ima nasnimljenu glazbu, dok je na četvrtoj svojevrsna vinilna verzija bakroreza.

Ipak, je li to istinska inovacija ili samo šareni artikl, tržišni trik?

Mišljenja diskografa O vinilima i njihovoj važnosti, potrebi za njima te kvaliteti, raspravljaju vodeći hrvatski diskografi: Želimir Babogredac (Croatia Records), Goran Lisica Fox (Dallas Records), Silvije Varga (Dancing Bear), Branko Komljenović (Menart), Boris Horvat (Aquarius Records) i Vedran Meniga (PDV Records).

Vedran Meniga:

zodama, što podrazumijeva narativni slijed, dok se kreacija playlista temelji samo na kriteriju osobne dopadljivosti.

Dvije strane

74

Vinili osiguravaju takav pristup, jer su baždareni na otprilike četrdeset minuta u dva dijela. Upravo ta podjela na A i B stranu, autorima je omogućila vrlo zanimljive kreativne dosege. Bi li, na primjer, Bowiejev album Low osigurao mjesto u glazbenoj povijesti da nije podijeljen na vokalnu i instrumentalnu stranu? Ili Astral Weeks Vana Morrisona koji ima podjelu na strane The Beginning i Afterwards?

Ne samo to, nastupni album Joy Divisiona Unknown Pleasures sniman je i rezan iznad 20.000 Hz, što mu daje određenu zvučnu ambijentalnost kad se preslušava

»Istina je da su vinili danas masterizirani, tako da znatno glasnije zvuče, ali i cutovi s ploča iz šezdesetih zvuče savršeno ako se prema njima odnosilo korektno, a slušatelj uvijek može pojačati ton, želi li glasniji zvuk.

Ta ko đe r, unatoč naklonu luksuzno opremljenim vinilnim izdanjima, cijela je fama oko 180 i višegramskih vinila, vinila u boji, albuma razvučenih na dvostruka ili trostruka izdanja, s omotima otisnutim na debelom kartonu i reljefnim zlatotiskom — nepotrebna. To je navlakuša i svojevrsna prevara glazbene industrije koja pokušava naplatiti koliko se može u trenucima kad su ploče trenutačni hir i ponovo in. Upravo se zato često ljudi žale da su ploče skupe i precijenjene, pa postaju dostupne samo onima koji si ih mogu priuštiti...« Na to se nastavlja Branko Komljenović koji kaže da je činjenica da su danas vinili elaboriraniji, proizvode se manje serije nego u vrijeme kad je vinil bio dominantan proizvod i to je, dakako, utjecalo na činjenicu da su danas ipak skuplji nego osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Silvije Varga objašnjava: »Zapravo je danas teže dobiti onu kvalitetu izdanja na vi-

nilu kakva je bila nekad. Razlog tome je nedostatak vrhunskih majstora kojih je nekad bilo puno, a danas ih više nema.

Ljudski faktor je jako važan u procesu proizvodnje vinila, pogotovo na samom početku, već kad se rade testni otisci, a prije toga tzv. lacqueri koji su zapravo matrica. Teško je danas naći znalce za to, iskusili smo to nedavno, kad smo vraćali testne primjerke i radili nove matrice za jedno izdanje.« Zašto reizdavanje albuma na vinilima sigurno nije karta koja instantno dobiva, pojašnjava Boris Horvat: »Mnoga velika imena posljednjih su godina imala vrlo neugodne situacije kad su kupci shvatili da je neki format zapravo bio samo prepakiravanje i nedovoljno dobro obrađen materijal na kojem se želi zaraditi. I to je bilo kažnjeno bojkotom, odbijanjem kupnje i javnim prozivanjem izdavača/ izvođača.« Pa ipak, upravo zbog određenih posebnosti, vinili postaju i novo zanimljivo, premda malo investitorsko tržište. Iako su diskofili oduvijek skupljali ploče, one su počele dobivati tržišnu cijenu tek u osamdesetima, kad je počela potraga za raritetima i specijalnim izdanjima.

Sasvim sigurno, na tržištu jako dobro idu i posebna izdanja iz sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih, ona s utisnutim fotografijama na disk (picture disc) ili ona s obojenim vinilom. Na tržištu negdašnje Jugoslavije nije bilo objavljenih picture discova, ali veliku vrijednost sasvim sigurno mogu postići dva Helidonova izdanja s obojenim diskovima. Prvo je singl Buldožera Muškarci i žene, objavljen na crvenom vinilu, i nastupni album grupe Film, objavljen na zelenoj gramofonskoj ploči.

No jedno je pojedinačno, kolekcionarsko tržište, u domeni antikviteta, a drugo su realni tržišni pokazatelji. Prema pokazateljima američke diskografske udruge RIAA, najveće glazbeno tržište na Zapadu, ono američko, danas najveće prihode ima od streaminga, slijede reklamama pogonjene empetrice, CD–ovi, ringtonovi i vinili.

Od 2015. svi se formati bolje prodaju (tad je prodaja bila na najnižoj točki — 6,9 milijardi dolara), no time je tek dosegnuta razina prodaje iz 2007., kad je iznosila oko osam milijardi dolara.

Prihodi padaju od 1998. godine (tad je zarađeno 21,5 milijarda dolara, a prihod je dolazio od dominantne prodaje CD– ova i simbolične prodaje kaseta i vinila; četiri godine poslije CD–ovi su zauzimali 95,5 posto prihoda diskografske industrije).

Fanovska domena Indikativno je da je prodaja fizičkih izdanja strmoglavo padala od 2000. godine, odnosno od pojave Napstera, a od 2004., kad se digitalna glazba počinje naplaćivati, dakle, od pokretanja iTunes Storea, diskografska industrija se lagano oporavlja, no daleko je od nekadašnjih brojki.

Pitanje je pritom — je li revival vinila prola-

zni hype ili je riječ o kontinuiranom trendu.

Hrvatski dućani odvojili su prostor za gramofonske ploče, a u sekciji posvećenoj hrvatskoj glazbi ipak ima sve više vinilnih albuma. Svaka diskografska kuća objavila je pristojnu količinu long playeva, no svako njihovo novo izdanje na CD–u ne prati i vinilna inačica. Postoji li repertoarna politika kad su posrijedi vinili? »Mislim da količina domaćih izdanja koja smo objavili ne dopušta da govorimo o nekom rankingu ili politici repertoara«, objašnjava Boris Horvat i nastavlja: »Ako se uđe u strukturu prodaje, riječ je o prodaji od nekoliko primjeraka do možda desetak primjeraka pojedinog izdanja, što izravno govori i o tome koliko stvarnih slušača LP–jeva ima. Nažalost, ne mislim da će taj broj rasti. Možda će porasti količinska prodaja ove godine jer ima prostora za rast, no bojim se da nas već dogodine čeka pad tog hypea. Zanimljiv je nedavno objavljeni podatak da je u Ujedinjenom Kraljevstvu prodaja vinila 2018. u odnosu na 2017. pala za gotovo 50 posto. Bojim se da je vinilomanija bila trendovski hype i da polako ide prema dolje i u svijetu, a onda s malim zakašnjenjem i kod nas.« Sličnog je mišljenja i Goran Lisica Fox. »Na neki način vinili su ljubiteljski pretinac, posrijedi je nišni produkt. Mislim da je nešto veći broj u prodaji vinila evidentan na području DJ glazbe, a ostalo uistinu pripada fanovskoj domeni. Prodaja vinilnih albuma je umjerena, jer je danas ključna diskografska smjernica orijentacija na singlove, a ne na albume. Osobito to vrijedi za ploče, danas više nema stabilne vinilne publike. Novim izvođačima nije nužan vinil za proboj do svoje publike, orijentiraniji su na streaming servise i na YouTube«, kaže Fox.

Nemamo vremena Vedran Meniga vodi indie diskografsku kuću, a iz njegove perspektive također nema svjetla na vinilnom horizontu: »S obzirom na dominantne trendove masovnog konzumiranja i na to da pripadnici mlađe generacije tek u pojedinim slučajevima nasljeđuju naviku i ljubav prema konzumiranju glazbe s vinila, nema prečvrstih argumenata za vjeru u to da bi broj kupaca vinila mogao u budućnosti znatnije rasti, naprotiv. Vinil zahtijeva barem neko vrijeme za slušanje i, za razliku od digitalnih formata, nemoguće ga je konzumirati kao usputnu zvučnu pozadinu prilikom izvođenja nekih drugih aktivnosti. Valja mu biti posvećen i okrenuti stranu kad završi, a vremena je u modernom, brzom i frenetičnom tempu života sve manje«, smatra Meniga. »Kupci vinila danas su grupacija između 30 i 70 godina, i to su zaljubljenici u dobru glazbu, rock, jazz i slično. Većinom su to kolekcionari, ali i ljudi koji su pomodno počeli slušati vinil ili su se vratili vinilu.

Zapravo, vrlo je uzak krug ljudi koji slušaju vinile; osim starijih, ima nešto i mlađih koji otkrivaju takav, rekao bih, sofisticiraniji način slušanja glazbe, ali uglavnom pre-

na ploča najsvetiji je i najvažniji proizvod u glazbenoj industriji svih vremena. Mistika vinila, omota i svih podataka koji se na njemu nalaze, čine LP nezamjenjivim«, ističe Babogredac.

Stanje u Hrvatskoj Za istinski užitak u vinilima i danas je potreban samo kvalitetan gramofon, pojačalo i zvučnici, vrijeme za slušanje i ljubav kakvu može ipak uzvratiti jedino gramo-

Bare i Majke: Teške boje i Nuspojave; Parni valjak: Nema predaje!; Prljavo kazalište: Tajno ime i Možda dogodine; Željko Bebek: Ono nešto naše; Mia Dimšić: Život nije siv; Bajaga i Instruktori: U sali lom; Van Gogh: Neumeren u svemu; Matija Dedić: Matija svira Arsena; Divlje jagode: Greatest Hits; Opća opasnost: Greatest Hits; Rade Šerbedžija i Miroslav Tadić: Imam pjesmu za tebe; Psihomodo pop: Jeee!

Jeee! Jeee!; Vlatko Stefanovski: Seir; Diogen: Diogen; Tihomir Pop Asanović: Maj-

BROJ 216, SRPANJ 2019.

sve više tzv. mainstream glazbe na vinilima, pa mi se čini da ih kupuju mlađi kupci koji tek otkrivaju glazbu, jer takva glazba uglavnom nije izbor diskofila.

Možemo reći

ko roditelja. Mi smo kreirali vinile za inozemno tržište, jer tu nije postojalo veće zanimanje za ploče čak ni 2009. godine, kad smo izdali, nažalost, posljednji album velikog Dine Dvornika. No nije bilo prevelikog zanimanja ni na našem ni na regionalnom tržištu«, kaže Silvije Varga.

LP je nezamjenjiv Branko Komljenović ima nešto vedriju vizuru: »Kako raste broj kupaca, sve je širi i spektar ljudi koji kupuju. Primjećujemo da je uz standardne kupce ploča (stariji kupci, diskofili) sve više mlađih ljudi, onih od 20 do 30 godina, koji tek otkrivaju čar vinila. S rastom prodaje ploča, raste i broj prodanih gramofona. Prodaje se i

da se do prije četiri–pet godina na vinilima prodavala isključivo usko diskofilska glazba, što danas više nije slučaj.« I Želimir Babogredac slaže se da mladi sve više otkrivaju gramofonske ploče: »Kupci vinila su iskreni i pravi zaljubljenici koji u vinilnom izdanju nalaze sve ono što im puni i srce i dušu, a zanimljivo je da sve više mladih ljudi u kupovini vinila vidi sebe kao posebnog i važnog. Kao i svijetu, tako je i kod nas trebalo proći više od 15 godina od nestanka vinila s polica prodavaonica ploča i potrebe za izdavanjem, da bi se polagano, posljednjih deset godina, vinili izborili za dominantno i zasluženo mjesto na vrhu. Naime, vinil-

fonska ploča.

Na policama hrvatskih trgovina sasvim je solidan izbor vinilnih izdanja za različite tipove kupaca. Croatia Records u posljednjih deset godina organizirano izdaje legendarne albume iz slavne prošlosti, ali i potpuno nova izdanja: Goran

75

Bliska budućnost vinila u Hrvatskoj

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Vinilna izdanja u pripremi: Parni valjak, Daleka obala, Gustafi, TBF, Edo Maajka, Oliver...

U sljedećem razdoblju također će biti zanimljivih vinilnih izdanja.

ko Zemljo i Pop; Dino Merlin: Ispočetka; Božo Vrećo: Merak; Duhovi: Dobri duhovi prošlosti; Josipa Lisac: Dnevnik jedne ljubavi; kompilacije Zimzeleno a novo...

Posebna priča je objavljivanje vinilnog box–seta sa svim studijskim albumima Bijelog dugmeta remasteriranima u studijima Abbey Road sa singl bonusom. Posrijedi je najveći diskografski pothvat na ovim prostorima.

Aquarius Records svoj prvi vinil objavio je 2010. godine. Bilo je to izdanje albuma Olivera Dragojevića Samo da je tu; nakon mnogo godina Oliver je ponovo imao izdanje na vinilu. Otada je ta diskografska kuća objavila još samo albume dvaju izvođača koji su baš željeli objavljivanje u tom formatu; Nina Romić i grupa Bilk.

tih Future Shock Partyja, na svojoj podetiketi Loving Ed Records (koju je vodio Dinko Bažadona) izdavao je 12–inčne vinile domaćih techno izvođača; posrijedi su Naomi, Omni mode, Cortex Thrill i drugi kojima su se spotovi zavrtjeli na tadašnjem MTV Europe. Tih petnaestak naslova bilo je namijenjeno europskim tržištima i ondje su se isključivo prodavali.

Poslije su objavili smo remasterirana reizdanja nekih ključnih albuma koje je Menart objavio u dvadeset godina postojanja u Hrvatskoj (Tram 11: Čovječe ne ljuti se i Vrućina gradskog asfalta). Tu je i drugi solo album Mile Kekina Kuća bez krova te zaokruživanje opusa grupe Meritas na kompilacijskom albumu Meritas20.

Ostala izdanja iz kataloga devedesetih i početkom dvijetisućitih nisu imala vinilni oblik osim nekih izuzetaka kad su izvođači zahtijevali vinilno izdanje, poput Cijene ponosa grupe KUD Idijoti. S međunarodnim uspjehom grupe Bambi Molesters objavljen je album Sonic Bullets 2003. na vinilu, a nešto kasnije uslijedila su vinilna reizdanja njihova prvog i drugog albuma. Reizdanja objavljuju na vinilu ako smatraju da postoji zanimanje za takvu vrstu glazbe na vinilu ili dosad albumi nisu bili objavljeni kao ploče, a postoji neka važna obljetnica, poput 20 godina od objavljivanja albuma Darka Rundeka Apokalypso (uključuje i snimke za nikad objavljeni peti studijski album Haustora Dovitljivi mali čudaci iz 1990.) ili Majki Vrijeme je da se krene, a tu su i Kojoti s kompilacijom Najboljih 11.

Na početku i do sredine devedesetih, kad je Dancing Bear bio suorganizator pozna-

Dallas je s izdavanjem vinila počeo prije otprilike deset godina, kad je objavljeno vi-

Menart je u posljednjih desetak godina objavljivao pojedina domaća izdanja i na vinilu, pa su redovitom politikom izdali dva albuma Hladnog piva Knjiga žalbi (2007.) i Svijet glamura (2011.), kao i izdanje grupe Svadbas Još (također 2011.).

76

V

inilna zvučna slika toplija je od one iz digitalnih izvora

nilno reizdanje prvog albuma Leta 3 Two Dogs Fuckin’. Također, objavili su i vinilna izdanja prvog albuma Laufera The Best Off... koji je okrunjen i Porinom te drugog albuma Leta 3 El Desperado koji su dotad bili objavljeni samo na CD–u. Poslije su objavili albume Gibonnija Unca fibre, Jinxa Diksilend i Pogrebi & pomiriši, Ede Maajke Put u plus, Leta 3 Kurcem do vjere / Thank You Lord, Nene Belana Rijeka snova i Oceani ljubavi...

Nova glazba U katalogu PDV Recordsa dominiraju nova ostvarenja, i to najčešće ako se objavljuju prvi put na vinilu. To su ESC Life: Born To Be Mild i Access All Areas; Jan Kinčl & Regis Kattie: In Plain Sight; Mimika Orchestra: Divinities of the Earth and the Waters; Gisaza: Assassin EP; Ponor: Prah i pepeo te Ovo je kraj; Deafness By Noise: Roots Baby Roots; Fakofbolan: Provincija uzvraća udarac i ... Ako ne možeš napraviti sam, barem pokvari drugome; Razni izvođači: Deep End! i Seasplash ritam; Kozmodrum: Gravity; Waitapu: Hortus; Vesna Pisarović: Naša velika pjesmarica / The Great Yugoslav Songbook; Bamwise: Soundproof; Cojones: Resonate; Atheist Rap: Überlauf; Hornsman Coyote & Soulcraft: Safe Planet; Abop: Abop; Motus Vita Est: Mašina; Ha Det Bra: Societea for Two; Stonebride: Heavy Envelope; Saša 21: VD–i1 te Bvandžija: Dvojezična ploča; Radikal Dub Kolektiv: Hellness centar...

Dancing Bear planira na vinilu reizdati albume Daleke obale, KUD– a Idijoti i Gustafa. Croatia Records ima veće ambicije: na vinilu će reizdati 36 odabranih legendarnih albuma. Najprije će biti objavljeni poznati naslovi grupa Time, Crvena jabuka i Crveni koralji, kao i vinil Olivera Dragojevića te kompilacije Best of Platinum Collection i Best of Ultimate Collection, obje kao trostruki vinili, te izbor Best of Jazz. Također, objavit će i posljednji album Parnog valjka Vrijeme na vinilu. Da takva repertoarna politika ima smisla dokazuje album Josipe Lisac Dnevnik jedne ljubavi koji je čak dvaput reizdan na formatu gramofonske ploče. PDV Records također sprema nova izdanja na vinilu, najsvježije je ESC Life: Born To be Mild. Dallas namjerava objaviti vinile procijeni li da će biti zainteresirane publike.

Najprije izlazi reizdanje prvog albuma slovenske hard rock skupine Siddharta ID. Menart upravo radi na vinilnim remasterima albuma Ede Maajke Slušaj mater i TBF–a Uskladimo toplomjere, a razmišljaju stalno reizdavati albume koje su nekako propustili u godinama vinilne neaktivnosti glazbene industrije. Prošle godine je Aquarius Records pokrenuo seriju vinila/kompilacija (bit će ih osam) na kojima će se nalaziti neki od najuspješnijih singlova iz njihove naklade, primarno tzv. klupskog, plesnog žanra. Primijetili su da s porastom potražnje za vinilima među DJ–ima, oni imaju želju vrtjeti i neke hrvatske pjesme s vinila. Urednički su te kompilacije pripremili Anđelko Preradović i Ozren Kanceljak. Dosad je objavljeno jedno izdanje AQTOTALVinyl 08 (jesen 2018.) s osam singlova, sljedeća dva izdanja bit će objavljena tijekom 2019. godine.

Predstavljeni rezultati poslovanja stručne službe Z A M P z a 2018 .

Dinamična godina s rastom autorskih naknada!

Autorska glazbena prava i u 2018. godini bila su rastući izvor prihoda hrvatskim i svjetskim glazbenicima. Međusobno se potiču dinamična glazbena aktivnost kreativne scene i rast turističkog i ugostiteljskog sektora u zemlji HDS ZAMP još jedne godine bilježi rast iznosa prikupljenih autorskih honorara. Stručna služba Hrvatskog društva skladatelja autorima i nositeljima prava za prošlu će godinu raspodijeliti gotovo 99 milijuna kuna autorskih naknada, točnije 98.968.275,99 kn. To je čak 9,42 % više nego prethodne godine i novi je rekord.

Uz odbitke za troškove poslovanja i sredstva odvojena za socijalno–kulturne namjene, u prošloj je godini na ime autorskih naknada ukupno prikupljeno 137.617.108,51 kn.

U obračunima autorskih naknada za prošlu je godinu sudjelovalo 105.000 domaćih i inozemnih autora i nositelja prava.

Služba je istovremeno smanjila troškove koje ima pri ostvarivanju prava, pa je taj postotak u odnosu na ukupno prikupljeni iznos najmanji dosad i iznosi 21,64 % od ukupno prikupljenog. Smanjenje tih troškova u odnosu na 2017. godinu iznosi 0,63 % — pa je i to razlog za zadovoljstvo još jednu godinu uzastopce.

Najviše u Sloveniji Najveći udio u naplati, ukupno 88 %, čine prava javnog priopćavanja glazbe (tzv. »mala prava«), među kojima su posebno rasle naknade od rastućih sektora koncerata i priredbi. Rast od čak 93 % zabilježila su online i digitalna prava, što je posljedica izravnog licenciranja hrvatskog repertoara na online glazbenim servisima (YouTube, Google Play i Deezer) u 40 zemalja svijeta. Zabilježen je i veći rast prihoda iz inozemstva, od 22,7 %. Repertoar članova HDS–a najviše je zaradio u Sloveniji, koju slijede Srbija, Mađarska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Crna Gora.

Strana pak društva čijim će autorima HDS ZAMP poslati najviše novca za korištenje njihove glazbe na teritoriju Hrvatske su iz Ujedinjenog Kraljevstva, SAD–a, Njemačke, Srbije i Francuske.

Samo je kod prava mehaničke reprodukcije (klasična diskografija i privatno kopiranje) zabilježen manji pad od 1,1 %. To je pokazatelj da se tu situacija stabilizirala u odnosu na velike padove do prije nekoliko godina.

Tijekom 2018. služba HDS ZAMP evidentirala je izvođenje ukupno 263.314 jedinstvenih glazbenih djela koja su emitirana putem medija ili uživo korištena ukupno više od 7,3 milijuna puta.

Svoju punomoć HDS ZAMP–u za ostvarivanje prava u 2018. dao je 461 novi autor i nositelj prava, čime i »kadrovski kreativni« sektor nastavlja pozitivan trend rasta. Istovremeno to radi sve brže i više online: znatan je rast i u korištenju online usluge »Moj profil«, namijenjenoj autorima na webu ZAMP–a — u 2018. tu je uslugu koristilo 2449 autora koji su prijavili novih 7007 djela. Ili, u

prosjeku, oko 19 novih pjesama dnevno! »Navedeni rezultati, ugled HDS ZAMP–a u regiji i inozemstvu, kao i pozitivna medijska slika službe, zasluga su i redovitih i pridruženih članova HDS–a, u čije ime i obavljamo tu djelatnost. Stoga zahvaljujem svima na uspješnoj suradnji, razumijevanju i podršci u pojedinačnim projektima i ukupnom poslovanju. Posebno, naravno, hvala svima koji razumiju i podupiru sustav ostvarivanja autorskih prava, a takvih je među korisnicima glazbe u Hrvatskoj sve više. Sve smo više zemlja u kojoj se pitanje poštovanja i razvoja tih i srodnih prava podrazumijeva kao važan pokazatelj ekonomskog i kulturološkog napretka«, istaknuo je Nenad Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a.

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Piše: ZAMP press

Najemitiraniji autori Uz poslovne rezultate, HDS ZAMP tradicionalno predstavlja i autore čija su djela najemitiranija na radijskim i televizijskim postajama u kalendarskoj 2018. godini. To su abecednim redom: Ante Pecotić, Branimir Mihaljević, Denis Dumančić, Husein Hasanefendić, Miro Buljan, Neno Belan, Predrag Martinjak, Tonči Huljić, Vjekoslava Huljić i Zlatan Stipišić.

Od stranih imena među deset najemitiranijih autora prošle godine nalaze se uglavnom dobro poznata imena koja već desetljećima drže primat svjetske glazbene industrije: Bruce Springsteen, Bryan Adams, Ed Sheeran, George Michael, Sting, Mark Knopfler, Max Martin, Michael Jackson, Paul McCartney te Prince.

Najemitiranija domaća pjesma u 2018. bio je Porinom ovjenčani duet Vatre i Massima Nama se nikud ne žuri. Slijedi je Ako te pitaju autorskog tandema Vjekoslave i Tončija Huljića u izvedbi Petra Graše, a na trećem mjestu je Do posljednjeg retka u kojoj su se Miji Dimšić autorski pridružili Damir Bačić, Vjekoslav Dimter i Branimir Jovanovac.

Od stranih pjesama na domaćem je terenu These days Rudimentala ft. Jess Glynne, Macklemore & Dan Caplenje najemitiranija, a slijede Feel it still Portugal. The Man i Girls like you Maroon 5 feat. Cardi B. Uz redoviti posao prikupljanja, obrade i raspodjele autorskih naknada, aktivnosti HDS ZAMP–a u 2018. godini bile su posebno usmjerene usvajanju nove EU Direktive o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu. Direktiva je u Europskom parlamentu službeno potvrđena u travnju 2019., na zadovoljstvo većine hrvatskih i europskih autora i kreativaca. Riječ je o propisu koji će napokon urediti digitalno tržište i za sve njegove dionike osigurati uravnoteženu tržišnu utakmicu u budućnosti. Prava ostvarena od nematerijalnog vlasništva u digitalnom gospodarstvu i za naše će glazbenike u budućnosti biti sve važnija.

77

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Ozračje glazbene večeri HDS ZAMP-a glazbeno je »zapalila« grupa Vatra

Tr e ć e e ks k l u z i v n o d o g a đa n je H D S Z A M P – a , 2 . s r p n j a 2 019.

Glazbena večer na krovu; predstavljeni poslovni rezultati HDS ZAMP–a Među uzvanicima su bili predstavnici kulturnih i državnih institucija te brojni glazbenici i autori Piše: ZAMP press

78

G

lazbena večer HDS ZAMP–a i predstavljanje rezultata poslovanja za 2018. godinu okupili su 2. srpnja 2019. brojne

autore, članove HDS–a, glazbenike i predstavnike kulturnih i državnih institucija, ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek i ravnateljicu Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo Ljiljanu Kuterovac, uz poslovne partnere i suradnike Hrvatskog društva skladatelja i stručne službe ZAMP.

ćin je ekskluzivnog događanja koje su otvorili predsjednik Hrvatskog društva skladatelja Ante Pecotić te glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec, istaknuvši rast iznosa prikupljenih autorskih honorara i istovremeno smanjivanje troškova ostvarivanja prava.

Već treću godinu HDS ZAMP doma-

Osvrnuvši se na izazovnu godinu u ko-

joj je izglasana nova EU Direktiva o autorskom pravu i na taj način osnažena pozicija autora i kreativaca na digitalnom tržištu, Marčec je istaknuo i važnost domaće kulturne i kreativne industrije, čiji se rast pozitivno odražava i na ostale gospodarske sektore u zemlji, poput turizma i ugostiteljstva. »U srcu svega su autori, a mi smo ponosni na

U

z poslovne partnere i suradnike Hrvatskog društva skladatelja i stručne službe ZAMP, glazbena je večer privukla ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek i ravnateljicu Državnoga zavoda za intelektualno vlasništvo Ljiljanu Kuterovac

IZDAVAČI Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5

UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Marija Saraga Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić Za zabavu na ovogodišnjoj večeri zaslužan je bio bend Vatra, predvođen autorom najemitiranije domaće pjesme Nama se nikud ne žuri, Ivanom Dečakom

TISAK Studio New Flyer d.o.o.

Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb

BROJ 216, SRPANJ 2019.

ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić

e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

povjerenje više od 10.000 glazbenih autora za koje ostvarujemo prava, kao i novog 461 člana, koji su nam se pridružili 2018. godine. Time se nastavlja pozitivan trend kadroviranja kreativnog sektora«, zaključio je Marčec.

Prijašnja događanja glazbeno su popratili Darko Rundek i Petar Grašo, a za zabavu na ovogodišnjoj večeri zaslužan je bio bend Vatra, predvođen autorom najemitiranije domaće pjesme Nama se nikud ne žuri, Ivanom Dečakom. Njemu je, u ime stručne službe ZAMP, uručen i poklon iznenađenja: posebno dizajniran kovčeg za gitaru, ručni rad tvrtke Accord Case s logotipom benda i HDS ZAMP–a.

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa.

Skladateljski prvoligaši: Tonči Huljić, Darko Bakić i Ante Pecotić

Kruh na stolu »Hvala ZAMP–u na jedinstvenom poklonu. Gitara je moja ljubav, ali i ono što mojoj obitelji i obiteljima ostalih članova benda donosi kruh na stol. Za uspješan hit potrebno je dobro zagrijati stolicu i prionuti na posao kojem se predajem svaki dan već posljednjih dvadeset godina«, izjavio je Dečak.

U hitovima Vatre i druženju na ljetnom krovu zagrebačkog nebodera u Strojarskoj uživali su autori Nenad Borgudan, Dalibor Bukvić, Sonja i Miro Buljan, Tonči Huljić, Jurica Pađen i Aljoša Šerić, predstavnici partnerskih glazbenih udruga, Hrvatske glazbene unije i Hrvatske diskografske udruge te diskografi i djelatnici medijskih kuća u Hrvatskoj.

Osvrnuvši se na izazovnu godinu u kojoj je izglasana nova EU Direktiva o autorskom pravu i na taj način osnažena pozicija autora i kreativaca na digitalnom tržištu, Marčec je istaknuo i važnost domaće kulturne i kreativne industrije

Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene.

Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

79

BROJ 216, SRPANJ 2019.

Koncertni ciklus Cantus Ansambl@Lauba Sezona 2019./2020.

Maple Syrup

Chiles en nogada

23. rujna 2019. | 20 sati

24. veljače 2020. | 20 sati

uvodni razgovor: 19.30 sati moderator: Dubravko Pajalić

uvodni razgovor: 19.30 sati moderatorica: Jana Haluza

Owen Underhill, dirigent Ariel Barnes, violončelo

Berislav Šipuš, dirigent Irvine Arditti, violina

Dorothy Chang, Owen Underhill, Edward Top, John Oliver

Hilda Paredes, Juan Trigos, Mario Lavista, Julio Estrada, Alejandro Vera

Minestrone alla Italiana

Coq au Vin

16. prosinca 2019. | 20 sati

4. svibnja 2020. | 20 sati

uvodni razgovor: 19.30 sati moderator: Berislav Šipuš

uvodni razgovor: 19.30 sati moderatorica: Seadeta Midžić

Berislav Šipuš, dirigent Ana Batinica, flauta Dani Bošnjak, flauta Roberto Fabbriciani, flauta Alvise Vidolin, live elektronika

Berislav Šipuš, dirigent Marie-Bernadette Charrier, saksofon, umjetnička voditeljica ansambla Proxima Centauri | Proxima Centauri, ansambl u gostima | Cantus Ansambl

Nicola Sani, Roberto Fabbriciani, Cesare Valentini, Giampaolo Coral, Giorgio Gaslini

Thierry Alla, Christophe Havel, Jean-Louis Agobet, Pierre Jodlowski, Yan Robin

Ulaznice se prodaju na dan koncert od 19 sati na blagajni Laube po cijeni od 30,00 kn. Za rezervacije ulaznica ili dodatne informacije, kao i za pitanja medija, kontaktirajte nas na: kontakt@cantus-ansambl.com | T. +385 (0)1 4872 369 www.cantus-ansambl.com | www.hds.hr | www.mbz.hr | www.lauba.hr

80

Pratite nas na Facebooku & Soundcloudu!

Nina Čalopek, producentica Ivan Josip Skender, stalni dirigent Berislav Šipuš, umjetnički voditelj

Sachertorte 8. lipnja 2020. | 20 sati uvodni razgovor: 19.30h moderatorica: Martina Bratić Ivan Josip Skender, dirigent Bernhard Eder, Olga Neuwirth, Georg Friedrich Haas