Cantus 206 207 web

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 206/207 PROSINAC 2017. | CIJENA 22 kn 00717 9

771330

474007

Sretan Božić i nova 2018. godina!

Mirela Priselac Remi — intervju

Treba napraviti puno lošega kako bi se došlo do nečega što vrijedi Obljetnički koncerti istaknutih klasičara

Željko Brkanović, Zoran Juranić, Davorin Kempf i Ivo Josipović 54. Glazbena tribina Opatija

Glazba u raljama intelekta 5. MAKK 2017.

TEA DALIĆ

Dosad najveće zanimanje javnosti i resornih ministara

UVODNIK RIJEČ UREDNICE Poštovane čitateljice i poštovani čitatelji, u posljednjem broju u godini vrijeme je za darivanja i najljepše želje, no i za svođenje računa. Jesmo li bili dovoljno dobri i po čemu ćemo pamtiti 2017. koja je, kao i sve prije nje, opet tako brzo prošla? Glazba kao vremenska disciplina upravo je u toj godini odzvanjala na nebrojenim mjestima i u isto toliko različitih autorskih, stilskih, žanrovskih i kontekstualnih pojavnosti. Što ostaje nakon toga? Samo sjećanje? Fotografije? Svjedočanstva? Nešto smo od toga uspjeli »uhvatiti u letu« i zabilježiti na stranicama našega časopisa. To je bio podsjetnik onima koji su to doživjeli ili pak informacija onima koji su to eventualno propustili.

Godina je to u kojoj su pune životne obljetnice ispunili naši uvaženi članovi iz redova sekcije ozbiljne glazbe: Željko Brkanović (80), Davorin Kempf (70) i Ivo Josipović (60), što smo proslavili njihovom glazbom na svečarsko intoniranim koncertima u Zagrebu i Opatiji. Josipovića smo tim povodom zamolili za razgovor; prvi put nakon što je odstupio s mjesta predsjednika RH, taj u mnogočemu vrijedan i zaslužan čovjek koji malo spava i mnogo radi govori o svojem obračunu s političkim i umjetničkim kritičarima. Iza nas je 54. Glazbena tribina Opatija koja nas je obradovala mnogim novitetima, poput novog izbornika programa (Tibor Szirovicza), novih dvorana (Gervais i Zlatna dvorana Hotela Kvarner) i novog konteksta hrvatskog stvaralaštva (suradnja s kolegama iz Austrije). Posebne zasluge u svijetu »lakih nota« ove godine imaju žene, i to autorice kojima ni danas nije lako nositi se s predrasudama mačističkog društva: mlada Slavonka Mia Dimšić albumom prvijencem pokazala nam je da »život nije siv«, a njezina starija kolegica, Zagrepčanka Mirela Priselac Remi iz grupe Elemental već 19 godina suvereno vlada hip–hop scenom u Hrvatskoj. Što je to ovog studenoga mnogo prije Zagrebačkog adventa zakrčilo promet u Berislavićevoj? Ponovno okupljanje dečki koji su nas još davno naučili da 1 i 1 nisu 2 već 11. Da ne zauzimamo više prostora sadržajima koji vas ionako očekuju na ovim stranicama, tu ćemo se zaustaviti i zaželjeti vam blagoslovljene blagdane i sretnu novu 2018. godinu.

Za bilo kakve primjedbe i pohvale uvijek smo dostupni na elektroničkoj adresi cantus@cantus.hr ili na broju telefona 01/48 25 360.

Ugodno čitanje u ime uredništva želi vam Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus

2

Natječaj (otvoren od 6. 11. do 1. 12. 2017.) za potporu projekata na području klupske elektroničke glazbe

HDS ZAMP prikuplja i isplaćuje autorske naknade za književnike, prevoditelje i ilustratore

Rezultati natječaja ElectroCro

Javite se radi ostvarivanja prava javne posudbe

Rezultati natječaja za potporu glazbenih manifestacija, projekata i glazbenog stvaralaštva s područja klupske elektroničke glazbe u 2018. godini — Natječaj ElectroCro

Tomislav Pasanac u ime Društva za promicanje glazbe Blacksoul Music prijavio je projekt Peznt za koji je dobio najviše novaca

Z

a 2018. godinu za predmetni Natječaj koji je bio otvoren od 6. studenoga do 1. prosinca 2017. godine izdvojeno je 35.000 kn iz fonda sredstava prikupljenih na ime prava na naknadu za privremeno reproduciranje (umnožavanje) autorskih glazbenih djela DJ–a, prema članku 19.

Zakona o autorskom i srodnim pravima (NN 127/14). U propisanom roku zaprimljeno je devet prijedloga. Pristigle prijedloge obrađivalo je Stručno povjerenstvo: Ivona Kovačević, Emir Bešić i Zvonimir Dusper (predsjednik) uz potporu stručnih službi Hrvatskog društva skladatelja. Prema propozicijama raspisanog Natječaja za evaluaciju pristiglih projekata i vrednovanja, pri odabiru su uzimani u obzir sljedeći parametri (prema ciljevima iz članka 3. i članka 5. Natječaja): •

profesionalnost i vjerodostojnost zahtjeva vezano za promicanje glazbe hrvatskih autora elektroničke glazbe u zemlji i inozemstvu

•

umjetnički doseg, organizacijsko i financijsko obrazloženje predloženog projekta

•

stilska raznolikost i ravnomjernost zemljopisne zastupljenosti natjecatelja te

•

dosadašnji dosezi, ugled i značaj.

Stručno povjerenstvo je nakon razmatranja svih pristiglih prijedloga zaključilo da će sredstva u ukupnom iznosu od 35.000 kn dodijeliti sljedećim projektima: 1. Društvo za promicanje glazbe Blacksoul Music (DBSM) — 12.000 kn europska turneja predstavljanja autorskog albuma PEZNT — 2018 2. kultura futura Udruga za promociju klupske kulture — 11.000 kn Projekt: ASTRALIS — 20. godišnjica Festivala elektroničke glazbe 3. Jan Kinčl — 6.000 kn Projekt Cycle — predstavljanje autorske elektroničke glazbe na klupskim večerima, u radijskim emisijama i za izdavačku kuću 4. Marijan Kiš — 6.000 kn Amsterdam dance Event — predstavljanje domaćih autora, DJ–eva, performera i produkcije.

Od 2013. Ministarstvo kulture RH osigurava Društvu hrvatskih književnika (DHK) primjerenu naknadu za javnu posudbu književnih djela svim nositeljima prava na književna djela — književnicima, prevoditeljima i ilustratorima. DHK, kao nositelj Odobrenja za kolektivno ostvarivanje prava javne posudbe i prava naknade za privatno kopiranje, od ove je godine povjerio poslove ostvarivanja tih prava HDS ZAMP–u.

S

tručna služba HDS–a ima uspješno dugogodišnje iskustvo ostvarivanja autorskih i srodnih prava. Tako će ubuduće, slijedom sklopljenog ugovora, HDS ZAMP u ime DHK–a obavljati sve poslove realizacije distribucije naknada autorima i nasljednicima, ali i ostalim nositeljima prava.

Temelj za to bit će izvještaj Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK). Naš zadatak uključuje obradu podataka o posudbi i autorima te obračun i isplate utvrđenih naknada. Ostvarivanje toga prava ne odnosi se samo na redovite članove DHK, nego i članove drugih književnih, prevodilačkih, ilustratorskih ili likovnih udruga, kao što su Hrvatsko društvo pisaca (HDP), Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade (HDKDM), Društvo hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP), Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) i Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU). Važno je znati da mogućnost ostvarivanja prava javne posudbe imaju i oni nositelji prava koji nisu članovi ni jedne spomenute udruge.

»Ponosni smo što smo dobrim poslovanjem u ostvarivanju autorskih prava glazbenika stekli povjerenje i hrvatskih književnika. HDS ZAMP će uložiti sve svoje znanje kako bi za sve književne kreativce radio jednako dobar posao kao za glazbenike. Pozivam sve zainteresirane da nam se jave kako bismo što kvalitetnije i brže isplatili naknade«, izjavio je Nenad Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a.

Na adrese oko 1300 autora, nasljednika i nositelja književnih prava poslani su dopisi obavijesti te punomoći u cilju prikupljanja svih podataka. No to sigurno nisu svi koji se nadaju »književnim tantijemima«. Ako još niste dobili tu obavijest, a autor ste, prevoditelj ili ilustrator nekog književnog djela dostupnog u knjižnicama, neovisno o članstvu u udrugama, javite nam se kako biste ostvarili svoja prava.

Ispunjeni i potpisani obrazac Punomoć za ostvarivanje prava javne posudbe i Izjavu o PDV–u molimo poslati poštom na adresu: Hrvatsko društvo skladatelja Služba zaštite autorskih muzičkih prava Heinzelova 62a 10 000 Zagreb Za sve informacije o ostvarivanju prava javne posudbe dostupna je i e–adresa javna.posudba@hds.hr

To k i o , 6 . — 8 . s t u d e n o g a 2 0 17.

Antun Tomislav Šaban ponovo izabran u Upravni odbor CIAM–a

S

Bijenalna konferencija Vijeća glazbenih autora (CIAM) pri Svjetskoj konfederaciji autorskih društava (CISAC)

Prvi neeuropljanin na čelu Na skupštini CIAM–a održani su izbori za predsjednika i za Upravni odbor. Nakon dva mandata talijanskog skladatelja Lorenza Ferrera, za predsjednika je izabran Kanađanin Eddie Schwartz, kao prvi neeuropljanin u pedesetogodišnjoj povijesti CIAM–a. Zbog brojnih

N

akon dva mandata talijanskog skladatelja Lorenza Ferrera, za predsjednika je izabran Kanađanin Eddie Schwartz, kao prvi neeuropljanin u pedesetogodišnjoj povijesti CIAM–a

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Prvog dana održana je skupština novooformljenog saveza skladatelja APMA (Asia–Pacific Music Creators’ Alliance). Predsjednik APMA–e je japanski skladatelj Shunichi Tokura, a dopredsjednik Australac Brendan Gallagher. Na samoj skupštini članstvu su pristupila skladateljska društva Kambodže, Laosa i Mjanmara, čime je ukupan broj država članica povećan na 18. Osnivanjem APMA– e dovršeno je globalno umrežavanje svih skladatelja u regionalne (kontinentalne) asocijacije jer u ostatku svijeta već otprije postoje takvi savezi.

zasluga u dva predsjednička mandata, Ferreru je dodijeljena titula počasnog predsjednika CIAM–a. Izabrano je i osam članova Upravnog odbora, među njima i glavni tajnik HDS–a Antun Tomislav Šaban, kojemu je to šesti mandat.

U dva radna dana održani su brojni paneli, rasprave i prezentacije. Najvažnija tema bila je Transfer of value, odnosno problem stalnog smanjivanja financijskog udjela za autore u digitalnim poslovnim modelima. Također se raspravljalo o tehnologiji, ali i o budućnosti društava za kolektivno ostvarivanje prava.

Besprijekorni organizator Japansko autorsko društvo JASRAC pokazalo se kao besprijekoran organizator, a njihovi zaposlenici i članovi kao srdačni domaćini. Svečanom prijemu u povodu otvaranja konferencije nazočio je i ministar obrazovanja, kulture, znanosti i tehnologije u novoj japanskoj vladi Yoshimasa Hayashi, koji je velik ljubitelj glazbe i, kao glazbeni amater, član JASRAC–a. Osnutak APMA–e ne bi bio moguć bez velikog zalaganja i potpore JASRAC–a te prije svega Shunichija Tokure, koji je u međuvremenu stekao ugled među kolegama svojim međunarodnim aktivnostima prethodnih godina.

Takamitsu Wada

kladatelji iz cijelog svijeta okupili su se 6., 7. i 8. studenoga u Tokiju na konferenciji CIAM– a, vijeća glazbenih autora pri Svjetskoj konfederaciji autorskih društava (CISAC).

Fokus ovogodišnje konferencije, koja se održava bijenalno, bilo je azijsko– pacifičko područje, odakle je došla i većina sudionika.

Bivši i novi predsjednik CIAM–a: Lorenzo Ferrero i Eddie Schwartz

Nagradni natječaj za ugostitelje; mogu se uključiti svi koji se učinkovito koriste glazbom

HDS

ZAMP je pokrenuo nagradni natječaj za ugostitelje Najbolja glazba za najbolji provod! Mogu se uključiti svi kafići, klubovi, restorani i ostali objekti u Hrvatskoj koji se učinkovito koriste glazbom, pritom poštujući prava autora i glazbenika, urednim podmirivanjem autorske naknade. Početak natječaja je 1. prosinca 2017. u 10 sati, a završetak 2. siječnja 2018. u 10 sati. S obzirom na to da je glazba moćan alat za

HDS ZAMP traži mjesto s glazbom za najbolji provod u Hrvatskoj unapređenje poslovanja, osobito ugostiteljskih objekata, želimo pronaći mjesto omiljeno i zbog dobre glazbe. Natječaj se održava u sklopu kampanje Glazba radi za vas, u cilju promidžbe vrijednosti glazbe u poslovanju ugostiteljskih objekata i autorskih prava glazbenika koje HDS ZAMP ostvaruje.

Glavna nagrada je nastup Nene Belana, autora i izvođača brojnih svevremenskih hitova. Uz njih se mnogi zabavljaju, vesele, zaljubljuju i dobro provode već desetljećima pa je Nenin nastup sigurna »fešta« za pobjednika i njegove goste, bez obzira na to iz

kojeg dijela Hrvatske bio. Ostale su nagrade također vezane uz glazbu. »Na natječaj pozivamo više od deset tisuća ugostiteljskih objekata u Hrvatskoj. Veselimo se što će nam društvene mreže uskoro otkriti koji se od njih najdjelotvornije koristi glazbom u svoju korist, ali i na zadovoljstvo publike i glazbenika. Ime pobjednika doznat ćemo u siječnju 2018., a javnost i lokalni mediji bit će pozvani i na nastup Nene Belana«, najavljuje glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec.

Da bi sudjelovali na Natječaju, ugostitelji

koji uredno podmiruju naknadu za glazbu trebaju samo na svojem Facebook, Instagram ili Twitter profilu javno objaviti fotografiju svojega ugostiteljskog objekta iz koje je vidljivo da gosti uživaju u glazbi i atmosferi koju ona stvara. Ispod fotografije treba navesti naziv objekta i grad u kojem se objekt nalazi, s napomenom: Najbolja glazba za najbolji provod uz korištenje »najglazba »glazbaradizavas »hdszamp. (HDS)

3

Autorski koncer t u povodu 70. rođendana Davorina Kempfa

Sretan rođendan, profesore!

10. listopada 2017., Dvorana »Blagoje Bersa« Muzičke akademije u Zagrebu

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Piše: Dario Poljak

A

utorski koncerti, kao hvalevrijedna platforma predstavljanja članova Hrvatskoga društva skladatelja, nerijetko bilježe slabu posjećenost. Svako pravilo ima i iznimku (za koju bi se valjalo ponadati da postane pravilom), a takvom se pokazala prigoda proslave 70. rođendana Davorina Kempfa. Ugledni skladatelj i profesor na matičnoj je instituciji predstavio zainteresiranoj publici okupljenoj u koncertnoj Dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije u Zagrebu svojevrsni presjek svojega dosadašnjeg stvaralaštva.

Bogat životopis Davorin Kempf glazbenik je bogatog životopisa. Nakon školovanja u rodnoj Slavoniji, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomira najprije klavir, godinu poslije dirigiranje, a još jednu godinu poslije i kompoziciju. Upravo će posljednja diploma ponajviše obilježiti njegovu karijeru. Dobitnik je velikih stipendija DAAD–a: prvu je dobio za usavršavanje u Stuttgartu, 1975./1976., dok je drugu i treću dobio 1994. i 1997. za studijska istraživanja na Tehničkom sveučilištu u Berlinu, gdje se bavio elektroničkom glazbom. Tim se izričajem bavio i kao Fullbrightov stipendist na Sveučilištu u Iowi u SAD–u, gdje je boravio 1990. U Berlinu 2006. stječe i doktorat.

4

Sve je znanje stečeno u Hrvatskoj i inozemstvu Davorin Kempf pretočio u skladateljski opus, a kako se taj opus razvijao od osamdesetih godina 20. stoljeća pokazali su mnogobrojni glazbenici na obljetničkom koncertu.

Simptomatični klavir Prva diploma koju je stekao, ona iz klavira, čini se simptomatičnom u cijelom opusu Davorina Kempfa predstavljenom na koncertu. Doista se najuspjelijim skladbama mogu proglasiti njegova djela namijenjena tome instrumentu s tipkama. Doduše, njihovoj kvaliteti pridonosi i izvedba, što je dokazao (kao i mnogo puta dosad) izvrsni pijanist Danijel Detoni. Važnost izvedbe u predstavljanju djela koja nisu tako često na koncertnim programima neizmjerna je, što je pokazala i pijanistica Vlasta Gyura. Njezin je pomalo nesiguran nastup otvorio koncert, pritom stvarajući predrasude da će koncert koji je tek počeo trajati i dulje nego što se činilo.

Preludij i fuga–fantazija (Hommage à Bach) nastali su za klavir 2000., u godini kad se obilježavala 250. obljetnica Bachove smrti. Riječ je o samo jednom u nizu djela koja su hommage tome njemačkom skladatelju iz pera Davorina Kempfa. To je skladba guste teksture u kojoj se naziru karakteristike cijeloga skladateljeva opusa, koji je moguće (donekle) nazvati i postmodernističkim. Kempf se ne boji konsonanci i »lijepog zvučanja«, rado upotrebljava i terce i sekste, ali ih, što je najvažnije, ne zloupotrebljava. Nazirali su se u

hommageu i različiti citati, čak i pojava za takva djela tipičnog motiva B–A–C– H. Međutim, čak i izravni citati, mnogo očitiji od onih u prvoj skladbi na programu, prisutni su i u novijim djelima. Primjerice, u skladbi Tri pogleda na osorsku katedralu iz 2007. sasvim je jasno čujan citat sekvence Dies irae, dies illa, koju je istaknuo Danijel Detoni. Pijanist mlađe generacije, osim kao sjajan umjetnički suradnik, nerijetko oduševljava i kao solist, a tako je bilo i na ovom koncertu. Tri pogleda na osorsku katedralu možda je i najuspjelija klavirska skladba Davorina Kempfa na ovom koncertu, a tome je nesumnjivo pridonijela i majstorska interpretacija djela.

Danijel Detoni svojom je izvedbom publici pružio jasan uvid u cjelokupnu formu djela promišljene strukture, istovremeno transparentne i razumljive.

Promjena izričaja Pristupačnim se čini glazbeni jezik Davorina Kempfa i iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, što se moglo čuti u elektroakustičkoj skladbi Pyramids iz 1984., nastaloj u elektroničkom studiju Sveučilišta u Iowi u SAD–u. Skladatelj je kroz desetljeća života i rada mijenjao vlastiti izričaj (što ne začuđuje i ne iznenađuje, bilo bi zabrinjavajuće da nije), od nešto ekstravagantnijega do staloženijega i mirnijega. Pokazuju to najnovije skladbe na koncertu, među kojima je prva bila Magnificat iz 2010. za ženski zbor. Pod ravnanjem Zdravka Šljivca izveo ju je Djevojački zbor Zvjezdice. Baš kao i u Sanctusu iz 2011., koji

je izveo ansambl Antiphonus pod ravnanjem tenora ansambla i studenta dirigiranja Jurice Petra Petrača, Davorin Kempf u ta je vokalna djela unio inspiracije koje su poslužile kao svojevrsni predložak za skladanje. Nadahnuće je crpio iz vokalne polifonije renesanse i gregorijanskog korala, odnosno u slučaju Sanctusa, iz koralnog napjeva Sanctus 1 iz glasovite pjesmarice 18. stoljeća — Cithare octochorde. U objema je izvedbama nedostajalo više intonacijske preciznosti, koja je itekako bila uočljiva, naročito u izvedbi Sanctusa, u kojem su se ženski glasovi pokazali intonacijski problematičnijima od nastupa muškog dijela ansambla.

Svježina i promišljenost Komornoglazbeno stvaralaštvo skladatelj je odlučio prikazati samo jednom, vrlo recentnom skladbom. Anđelko Krpan na violini, Zlatko Rucner na violončelu i Julia Gubajdulina za klavirom izveli su Trio za violinu, violončelo i klavir iz 2016. Usporedi li ga se sa skladbom koju je Davorin Kempf napisao za gudače Zagrebačke filharmonije kao rezidencijalni skladatelj orkestra, a koja je praizvedena tek na ovogodišnjem zagrebačkom Biennalu, u skladateljevu se stilu primjećuje svojevrsna suzdržanost u pristupu formi i samom izvođačkom tijelu za koje piše. Završetak koncerta pokazao je da je klavir medij u kojem je Davorin Kempf doista »kod kuće«. Mia Elezović odsvirala je skladbu Zvukolik (1988.), dok je rumunjska pijanistica Adela Liculescu izvela sklad-

Djevojački zbor Zvjezdice i Zdravko Šljivac

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Ansambl Antiphonus

bu Mariposa de luz (1996.). Za tu je izvedbu dobila nagradu Hrvatskoga društva skladatelja na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Svetislav Stančić 2014. Iako su skladbe nastale prije dvadeset devet, odnosno dvadeset jednu godinu, još zrače svježinom i nadasve promišljenošću u notnom zapisu.

Stoga na kraju koncerta ne preostaje ništa drugo doli skladatelju Davorinu Kempfu poželjeti sretan 70. rođendan!

S

kladatelj je kroz desetljeća života i rada mijenjao vlastiti izričaj (što nije ni začuđujuće ni iznenađujuće, bilo bi zabrinjavajuće da nije), od nešto ekstravagantnijega do staloženijega i mirnijega

Davorin Kempf Danijel Detoni

5

A u t o r s k i k o n c e r t I v e J o s i p o v i ć a 2 6 . l i s t o p a d a 2 0 17. u M u z e j u M i m a r a

Radna čestitka za 60. rođendan Dvorana je bila prepuna što pravnika, što glazbenika, iz obje osnovne linije Josipovićeva djelovanja

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Piše: Maja Stanetti

O

krugli rođendani u dekadskom sustavu izazov su za priređivanje »radne« čestitke slavljeniku.

Koncert 26. listopada u dvorani Muzeja Mimara bio je prigoda za čestitke Ivi Josipoviću koji je potkraj kolovoza navršio 60 godina.

Dvorana je bila prepuna što pravnika, što glazbenika, iz obje osnovne linije Josipovićeva djelovanja, da politički angažman i ne spominjemo, angažman koji ga je doveo i do položaja Predsjednika Republike.

Hit na početku Kao što se i očekivalo, koncert je otvorila Samba da camera (1985.), koncizna atraktivna hit skladba za komorni gudački orkestar. Ona je i javnim izvedbama postala amblemom dosadašnjeg Josipovićeva skadateljstva. Možda i zato što je bila dohvatna gudačkim ansamblima kad je Josipović bio predsjednik Republike. Dosad se pojavljivala u raznim izvedbama i na autorskom CD–u, a u Mimari je neuobičajeno bila predvođena dirigentom Zoranom Juranićem. On je valjda ponovno čitanje morao dovesti u red da se ne izvodi po sjećanju. To je i učinio. Premda ostaje pitanje treba li zapravo oporavljenim

pnim tiskanim izdanjem koje u takvim prilikama godinama za članove Hrvatskog društva skladatelja radi podružnica Cantus. Ukupno, bio je to dobro odmjeren koncert. Mjeru je za slušatelje pratila i radost izbora i žal za nekim zalud trošenim političkim aktivnostima u regulaciji toka »krivih Drina«. Nešto poput lupanja glavom o zid. Publika je bila pažljiva do bola i suzdržana u pljesku.

Pravo »po domače« da se »ne bi kaj zamerili« i da ne bi »pogrešili«. Vjerojatno nije nikome teško dokučiti iz koje svakodnevice je to poznato.

Klavirske boje Pijanistica Katarina Krpan s osobi-

Akademik Zoran Juranić dirigirao je Josipovićevim autorskim koncertom u Muzeju Mimara

K 6

ao što se i očekivalo, koncert je otvorila Samba da camera (1985.), koncizna atraktivna hit skladba za komorni gudački orkestar

Zagrebačkim solistima sa Sretenom Krstićem i njegovim chelibidacheovskim iskustvom iz Münchena, a sada na mjestu koncertnog majstora Solista, ikakav dirigentski utjecaj. Ukratko, Josipovićeva autorska večer počela je često izvođenim djelom iz repertoara fascinacija iz mladih dana. Proslavu je pratila odlična oprema koncerta, iscr-

N

a kraju se našao Dernek, nastao još 1988. godine, vrtoglava zvukovna slika novog promišljanja pravog neobuzdanog derneka

tim je smislom za zvukovne boje izvela preludij Igra staklenih perli (1986.), zvučni priziv Igre iz istoimenog romana Hermanna Hessea, a potom i Jubilus (1992.) s karakterističnim i ohrabrujućim optimizmom nastalim u jeku razaračkog imperijalnog rata. U Jubilus je suptilno upletena božićna, odnosno

novogodišnja pjesma Narodi nam se u izražajnoj izvedbi širokog zahvata. U izvrsno sročenom programu između radosti stvaranja i uvida u stvarnost u turobnim ratnim devedesetim godinama, što se može iščitati i iz glazbe, našao se i Žalobni pjev za violinu i klavir (1994.) u nadasve izražajnoj, tmurnoj i osjetljivoj izvedbi violinista Sretena Krstića i Katarine Krpan. Koncertna priča ide i dalje s prvom hrvatskom izvedbom (nakon Kotora) Kurosawina nemira svijeta za gudače, udaraljke, zvona i timpane, nadahnuta tekstovima priča, eseja i intervuja kotorskog katoličkog svećenika i intelektualca, nezaboravnog don Branka Sbutege. Uza Zagrebačke soliste kompetentno su i angažirano sudjelovali udaraljkaši Hrvoje Sekovanić i Marko Mihajlović. Inspirator, redatelj i mislilac Akira Kurosawa zacijelo je izazov, kao mali Josipovićev spomen na osobitog filmskog autora i don Branka Sbutegu s izabranim izvođačima, što je pokazalo treperavo divljenje auditorija. Sbuteginim riječima nadahnuta Josipovićeva glazbena priča Kurosawina nemira svijeta, »prevedena« na glazbeni jezik za gudače, zvona i timpane u sukobu i dopunjavanju gudača i upozoravajućih, ujedno i umirujućih udaraljki je tema za razmišljanje. A nemir današnjeg trenutka imalo osjetljiva osoba doslovno osjeća iz pete.

Na kraju se našao pravi Dernek, nastao još 1988. godine. Vrtoglava zvukovna slika novog promišljanja neobuzdanog derneka između davnih baroknih zasada i uređene sirovosti neobuzdanog narodnog veselja. Dernek za dva klavira, udaraljke i gudače pomalo su akademski ostvarili Zagrebački solisti, za klavirima Katarina Krpan i Danijel Detoni, udaraljkaši Hrvoje Sekovanić i Marko Mihajlović. Vrijednu skupinu iskusno je koordinirao zatajni i uvijek prisutni dirigent Juranić.

R a z g o v o r s p r o f. d r. I v o m J o s i p o v i ć e m u p o vo d u n j e g o v a 6 0. r o đ e n d a n a

Najviše mi znači kad vidim da glazbenici i publika ‘plešu’ u stolicama uz ritam skladbe koju sam napisao Razgovarala: Maja Stanetti

N

e treba predstavljati upornost u radu, kompetentnost i promjenjive ishode djelovanja Ive Josipovića bilo na političkom, bilo na glazbeno–stvaralačkom polju. Predstavljanje njegovih neumornih aktivnosti u zadanom bi prostoru zauzelo previše slovnih mjesta, kao u znamenitoj opaski Josipa II. Mozartu u Formannovu filmu — »previše nota«.

Kojih? Prema osobnoj se prosudbi, općem mišljenju, preferenciji drukčijih izvora može izuzeti neka, ili neke, malo ili mnogo njih.

Glas u crtiću

Može zazvučati neobično i rijetko će se tko prisjetiti da ste u jednom animiranom filmu prije nekoliko godina posudili glas, pročitavši rečenicu na hrvatskom. O čemu je bila riječ i kako je do toga došlo?

Bio je to jedan od najpopularnijih crtića za djecu u to vrijeme u cijelom svijetu koji je imao i dodatak, lijepu poruku za djecu koju su izgovarale poznate osobe, kako su mi rekli, s pozitivnim imidžem. U to doba bio sam predsjednik države i prihvatio sam poziv da se pridružim akciji. Bilo je mnogo sličnih akcija. Tako sam s udrugom Palčići koja okuplja roditelje nedonoščadi sudjelovao u akciji nabave posebnih inkubatora i opreme nužne da bi »palčići« preživjeli. Bile su tu i mnoge druge humanitarne akcije…

U vašem opusu ponajviše se navode skladbe za komorni sastav i orkestar?

Ima li tu sasvim praktičnih razloga?

Naravno, nije lako upriličiti izvedbu simfonijskog orkestra. A i narudžbe su češće za manje sastave.

Primjerice Samba da camera, skladba starijeg datuma, vrlo je često izvođena i nagrađivana (nagradila ju je Europska radijska unija, EBU, a dobitnica je i Porina). Koliko vam znače nagrade?

Najviše mi znači kad vidim da glazbenici i publika »plešu« u stolicama uz ritam skladbe koju sam napisao… A nagrade su priznanje struke koje poštujem.

Vaši interesi su vrlo raznovrsni na liniji glazba–politika. Sve odreda uspješne aktivnosti, od profesure na Pravnom fakultetu i godina na Muzičkoj akademiji, vođenja institucija od Biennala nadalje, politike u kojoj se bili i predsjednik Republike... Kako sve to pomirujete? Kad stignete? Spavate li uopće?

Cijeli život jako puno radim, pa i sada. Često nije lako, ali pripadam onima koji uživaju u radu. Osim toga, vrlo je važno, za takav stil života imam i potporu obitelji. Inače, i supruga Tatjana i kći Lana iznimno su uspješne u svojim profesijama. Istina je, često radim do jutra.

Osamdesetih godina radili ste na pretvorbi SKH u SDP, bili u skupini koja je vodila transformaciju Komunističke partije u socijaldemokratsku stranku.

Nju ste napustili i nedavno osnovali novu, Naprijed Hrvatska, koja nije postigla neki rezultat. Stalno ste aktivni i na međunarodnom planu u ime hrvatskih interesa. Svejedno, neki vas optužuju da ste »jugoslavenčina«, uz razne uvrede i napade, ne samo vas nego i obitelji. Kako to komentirate? I napokon, kako podnosite?

U SKH nisam nikad, kao ni poslije u SDP–u bio u nekom tijelu ili obnašao neku stranačku dužnost. Ali sam bio vrlo aktivan, socijaldemokracija je moje političko i životno opredjeljenje. Iako nisam bio u vrhu stranke, Račan me često zvao da s njim radim na važnim dokumentima stranke. Napisao sam prvi Statut SDP–a. Bilo je i razdoblja kad sam bio potpuno izvan politike, pa i napustio članstvo stranke. Jednostavno zato što me politika tada više nije zanimala. A onda me Račan pozvao da se ponovo angažiram. Postao sam zastupnik u Saboru i predsjednički kandidat stranke. Politika je, nažalost, disciplina u kojoj neki ne biraju sredstva. Uvrede oponenata su najmanje što možete doživjeti. Ako to ne možete otrpjeti, ne trebate se baviti politikom. Ali pravda ipak zna naći svoj put. Eto, nedavno je portal dnevno.hr javno priznao da su sve one grozote koje su pisali oni i neki slični ultradesni portali o mojem ocu bile predizborne laži. Mislim da sam za Hrvatsku učinio mnogo više od svih tih kvazidomoljuba, desničarskih i proustaških primitivaca. Hrvatska treba i ljevicu i desnicu, ali ne ekstremiste. Oni su velik teret Hrvatskoj. Zapravo, paradoks je

da se oni proglašavaju domoljubima i uzimaju si pravo suditi o svemu i svakome. Podsjetit ću, u mojem mandatu Hrvatska je ušla u Europsku uniju, promjenom Ustava otvorila se borba protiv pretvorbenog kriminala, popravili smo bitno odnose sa susjedima, uz moje posredovanje riješeni su mnogi socijalni konflikti. Točno je, Hrvatska je danas manje europska nego što je to bila prije koju godinu, točno je, zaustavljena je borba protiv pretvorbenog kriminala, pokvareni su odnosi sa susjedima. Ali zašto je tako, trebate pitati sadašnju vodeću političku garnituru. Nažalost, reforme koje sam predlagao, za koje se sve više vidi da su nužne, tada ni vladajući SDP, ni HDZ, a ni druge stranke nisu željele. Reforme bi dokinule njihove sinekure i monopole, a to je za njih bila previsoka cijena čak i za prosperitet domovine. Novu sam stranku koja, istina, nije postigla željeni rezultat, osnovao upravo zato što vodeća stranka moje političke opcije, socijaldemokracije, SDP, nije tada pokazivao ni trunku želje da se odmakne od politike koja je bila protureformska. Ako ništa drugo, sačuvali smo tisuću–dvije ljudi građanske ljevice za politiku. Danas imamo vrlo dobre odnose s SDP–om i nadam se da će se ta stranka konsolidirati, da će doći vrijeme da opet budemo svi zajedno.

D

rago mi je da su ljudi koji su preuzeli HDS nakon mojega odlaska unaprijedili rad Društva.

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Ne treba predstavljati upornost u radu, kompetentnost i promjenjive ishode djelovanja Ive Josipovića

Kako gledate na globalnu situaciju oživljavanja hladnog rata i najnovijeg zveckanja oružjem, odnosno »zveckanja« atomskim oružjem?

Opća klima u mnogim državama nije dobra. Mnogi ističu da postoje sličnosti tridesetih godina 20. stoljeća i sadašnje situacije. Jačaju totalitarne, rasističke i radikalno nacionalističke politike. Rastu antagonizmi u mnogim krajevima svijeta. Iskreno, zabrinut sam.

Smatram da nema veće i važnije zadaće za sve koji javno djeluju, posebno za političare, od one da čuvaju mir.

Svjetlosna godina Vratimo se glazbi. Pisali ste i djela za orkestar i za druge sastave, ali relativno rijetko. Koje su

7

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

vaše preferencije? Zašto su orkestralne skladbe relativno rijetke?

Nemam posebne preferencije. Kako sam rekao, praktični razlozi. Ne samo mene, nego i mnoge druge skladatelje guraju prema manjim i srednjim sastavima. Hrvatska, kao i na mnogim drugim područjima, nema funkcionalnu politiku poticanja i plasmana domaćeg stvaralaštva. Mislim da s ponosom mogu reći da je HDS sa svojom tvrtkom Cantus svjetlosnu godinu ispred ostalih i da je za hrvatsku glazbu učinio neizmjeno mnogo. Ponosan sam što sam tome barem malo pridonio kao jedan od kreatora modernog HDS ZAMP–a. Drago mi je što su ljudi koji su preuzeli HDS nakon mojega odlaska unaprijedili rad Društva.

Postoje li skladbe koje su vam osobno najdraže?

Zanimljivo, moji se afiniteti poklapaju s onima izvođača i publike. Drago mi je da su neke meni drage skladbe postale repertoarne, da žive bez toga da ja kao autor bilo što poduzimam kako bi se izvele i da na svakoj izvedbi imaju

zaista dobar prijam publike. To su, prije svih, tri klavirske skladbe: Igra staklenih perli, Jubilus i Diabolezza, skladbe za komorni orkestar sa solo instrumentima ili bez njih: Samba da camera i Dernek, zatim Amfore za gitaru te skladbe Epikurov vrt i P.P.M.C. za simfonijski orkestar.

Osporavanje Horvata Studirali ste kompoziciju kod Stanka Horvata iz čije je klase izišao niz uspješnih skladatelja. No ta njegova uloga se osporava, poimence gospođa Bosiljka Perić–Kempf vješto je plasira u medijima, a sve zato što je navodno godinama zauzimao sve pozicije u glazbenom životu.

Kakva su vaša iskustva s profesorom i kako komentirate pokušaje revizije njegove uloge?

Akademik Stanko Horvat bio je sjajan skladatelj, izvrstan profesor i intelektualac, prije svega i dobar čovjek. Zadužio je našu kulturu mnogim dobrim djelima. Zapravo, znam samo jednu osobu koja uporno i strasno negira kvalitete i zasluge Stanka Horvata, gospo-

đu Perić–Kempf, koju i vi spominjete.

Potpuna je neistina da je monopolizirao neke važne pozicije u društvu. Da, obnašao je neke dužnosti, bio je profesor; u jednom mandatu ili u dva — dekan Muzičke akademije, bio je dugogodišnji umjetnički direktor Biennala, imao je i relativno kratko i mandat predsjednika Hrvatskog društva skladatelja... Ne mogu se sjetiti je li bio na nekim drugim osobito važnim funkcijama u društvu.

Ali imao je golem umjetnički i ljudski autoritet. A gospođa Perić–Kempf vjerojatno zbog nekih svojih kompleksa, osjećaja profesionalne neispunjenosti, sukoba ili neispunjenih očekivanja, dobar dio svojega opusa svela je na ocrnjivanje Stanka Horvata i nekih njemu bliskih skladatelja. Kao, svi su netalentirani, svi uzurpatori ovoga ili onoga…

Gospođa Perić–Kempf ima određenih kvaliteta, informirana je i stil pisanja joj je relativno dobar. Zato je šteta što je svoj opus utukla mnogim tekstovima sadržajno bliskim pamfletu, uradcima koji u glazbenom životu i našoj kulturi nisu ostavili gotovo nikakvog traga.

Tako to biva kad nekoga u radu, prije svega, vode netrpeljivost i jal. Što još želite skladati i koliko narudžba utječe na »inspiraciju«?

Naravno da narudžbe utječu na inspiraciju. Evo, moja posljednja skladba, Kurosawin nemir svijeta narudžba je festivala KotorArt. Da nije bilo narudžbe, vjerojatno je ne bi bilo. Činjenica da se netko unaprijed obvezao izvesti skladbu obvezuje i motivira i mene kao autora. Na mojem nedavnom svečarskom koncertu bila je prva izvedba te skladbe u Hrvatskoj. Način na koji su tu skladbu prihvatile publika i kritika upućuje na to da bi se ona mogla naći u onom krugu »uspješnica« o kojima smo govorili. Želim napisati operu, a volio bih napisati i neku orkestralnu skladbu.

Glazba i politika Kako vam se danas čini odnos glazbe i politike koji je uvijek postojao u većoj ili manjoj mjeri? Često sam, pa i na vrlo prestižnim sveučilištima ili institucijama poput Yalea ili Oxforda držao predavanje o odnosu glazbe i politike. Bilo je ozbiljnih političara koji su bili i glazbenici, glazbenika koji su dio života bili i političari, politike koja je upotrebljavala, a katkad i zloupotrebljavala glazbu, glazbenika koji su bili uz politiku. Glazba nije iznimka. Politika kao ljudska djelatnost dotiče ovako ili onako sve drugo čime se ljudi bave.

Naravno, većina glazbenika, kao i drugih građana, ne dolazi izravno u svijet politike. Ali ona je uvijek tu negdje…

Koji su danas vaši prioriteti? Ili se jednostavno nijednog — ni politike, ni prava, ni glazbe ne možete odreći?

Imam veliku sreću, rekao bih privilegiju, da se mogu baviti svime što me veseli.

Nisam egzistencijalno ovisan, ne tako da se moram fokusirati na jednu aktivnost. Uredno obavljanje profesorskih poslova na Pravnom fakultetu ne sprečava me da se bavim i drugim aktivnostima. Prema tome, ubrajam se u sretne ljude, one kojima je život ispunjen radom i aktivnostima koje vole. Osim nekih moralnih ograda, i želja da budem neovisan, da mogu reći i raditi sve što me ispunjava zadovoljstvom, navela me da ne prihvatim povlastice koje imaju bivši predsjednici: ured, vozača, osiguranje… Imam i mnogo poziva iz inozemstva da sudjelujem na raznim konferencijama ili da održim neko predavanje. Ta me putovanja posebno vesele. Posljednjih sam godinu — godinu i pol bio u nekim zemljama i više puta: u Kini, Koreji, Egiptu, Azerbajdžanu, Kataru, Turskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Njemačkoj, Maroku, Španjolskoj, Andori, Grčkoj, Meksiku, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, BiH, Makedoniji... Ta su putovanja, u usporedbi s onim službenim, predsjedničkim, znatno ležernija i uz temeljni posao radi kojega se putuje, omogućavaju i bolje upoznavanje s prirodnim i kulturnim bogatstvom tih zemalja i upoznavanje zanimljivih ljudi.

8

J

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

uranić je bio ravnatelj opere u Zagrebu, Rijeci i Osijeku, a opera je kao vrsta trajno prisutna i u njegovu autorskom stvaralaštvu

Akademik Zoran Juranić je zanimljiva osobnost na našoj glazbenoj sceni: osim što piše glazbu, redovito je dirigira, ali i istražuje baštinu drugih autora, napose opernih majstora

40 godina umjetničkoga rada i 70. rođendan akademika Zorana Juranića

Skladatelj, dirigent, muzikolog i pedagog Svečana izvedba Gotovčeva Ere s onoga svijeta 20. listopada 2017. u HNK–u Zagreb Piše: Jagoda Martinčević

Z

a dirigentskim pultom za kojim je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1977. godine prvi put ravnao Verdijevim Trubadurom, skladatelj i dirigent, akademik Zoran Juranić obilježio je 20. listopada 40. godišnjicu umjetničkog djelovanja Gotovčevom operom Ero s onoga svijeta. Od tada do danas maestro Juranić u istoj je kući bio i ravnatelj opere, u HNK–u Ivana pl. Zajca u Rijeci i u HNK–u u Osijeku umjetnički ravnatelj Opere, danas stalni gostujući dirigent u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu te šef–dirigent Društvenog orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu. Dodamo li tome i pedagošku djelatnost redovitog profesora na

Muzičkoj akademiji u Zagrebu, nismo ni izdaleka iscrpili brojne aktivnosti našega uvaženog člana, predsjednika Hrvatskog društva skladatelja od 2012. do 2014., te predsjednika Upravnog odbora fondova Stjepan Šulek, Lovro i Lilly Matačić i dr.

Muzikološki rad Juranićev dugogodišnji dirigentski rad obilježio je niz autora, djela i stilova u kojem se napose izdvaja onaj posvećen hrvatskim skladateljima i njihovim partiturama koje je nerijetko muzikološki obrađivao, neke i predstavljao suvremenoj publici prvi put. To se ponajprije odnosi na opus Ivana pl. Zajca, iz kojeg je revidirao i priredio za izvedbu opere Lizinka, Zlatka, Ban Leget, Mislav, Amelia, operetu Momci na brod i operu–oratorij Prvi grijeh. Bio je i jedan od osnivača festivala Zajčevi dani u Rijeci.

Još je jedan skladatelj, kod nas mno-

go manje poznat od Zajca, privlačio Juranićevu muzikološku i dirigentsku pozornost: Istranin Antonio Smareglia, nekad cijenjen u Europi, pa je Zoran Juranić osim izvedbi Smareglinih opera Istarska svadba i Oceana s više muzikoloških tekstova sudjelovao na znanstvenim skupovima u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji. Brigu za hrvatsko operno stvaralaštvo umjetnik je pokazao i redakcijom te izvedbom Ognja Blagoja Berse, kao i ulomcima iz opere Zrinyi Augusta Adelburga Abramovića, ali i ravnanjem glazbeno–scenskih djela suvremenih hrvatskih autora: Turci pod Siskom Miroslava Miletića, Preobražaj Stanka Horvata i Crux dissimulata Srećka Bradića. Istražujući našu stariju glazbenu baštinu, također je među ostalim revidirao i izveo psalam Babilonskijem nad rijekama i Osmu simfoniju Luke Sorkočevića, Gudački kvartet i psalam Dixit Dominus Antuna Sorkočevića te Requiem za Ruđera Boško-

vića Julija Bajamontija. I tu još nije kraj Juranićeva cjelovitog zanimanja za hrvatsku glazbu, osobito onu scensku, kojom se u dva navrata pozabavio i kao redatelj Zajčeve Amelije u Rijeci i Šulekova Koriolana u Zagrebu.

Opera u stvaralaštvu Kao skladatelj, Zoran Juranić do danas ima raznovrstan opus orkestralne, komorne, ali i glazbeno–scenske glazbe u kojem se ističu operetno–kabaretski karusel Fritz i pjevačica, operna farsa Govori mi o Augusti, operna sapunica Pingvini i operna fantazija Posljednji ljetni cvijet koju je TV kanal ARTE izravno prenosio na internetu kao prvi međunarodni internetski prijenos jedne hrvatske opere. Za sva svoja glazbeno–scenska djela sam je pisao libreta, a neka je i režirao.

9

Željku Brkanoviću za 80. rođendan, tekst uz praizvedbu Mostarskog koncerta

Bogati kolorizam i ritmičnost »Genetska« osnova i nesporna glazbenička nadarenost temelji su za ostvarivanje djela čije su značajke vjernost tradiciji

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

U

2017. godini obilježavaju se obljetnice rođenja nekoliko hrvatskih skladatelja, među kojima je uz Dubravka Detonija (1937.), Zorana Juranića (1947.), Davorina Kempfa (1947.), Ivu Josipovića (1957.) i Olju Jelasku (1967.) i Željko Brkanović (1937.).

Sin Ive Brkanovića (1906.–1987.), uglednog skladatelja čija je 30. obljetnica smrti obilježena uključivanjem njegovih skladbi u program 42. Osorskih glazbenih večeri, i Željko Brkanović bio je središnja osobnost ovogodišnjeg osorskog festivala pa je nekoliko njegovih

K

ao sin skladatelja, očito je genetski predodređen za glazbeno–stvaralačko djelovanje

10

komornih ostvarenja bilo izvedeno na koncertima u osorskoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije. Daljnjim posvećivanjem pozornosti djelima živućih obljetničara, hrvatskim se autorima odužilo njihovo strukovno udruženje, Hrvatsko društvo skladatelja, uključivanjem orkestralnih skladbi u program svečanog otvorenja 54. Glazbene tribine u Opatiji, na koncertu održanom 4. studenoga, na kojemu je violinist Martin Draušnik uz Simfonijski orkestar HRT– a pod ravnanjem bugarskog dirigenta Diana Tchobanova uz ostala slavljenikova djela izveo i Koncert za violinu i orkestar in A Željka Brkanovića. Poseban je pak događaj uoči skladateljeva rođendana, koji je 20. prosinca, bila praizvedba njegova Mostarskog koncerta za klavir i orkestar, na koncertu Zagrebačke filharmonije 17. studenoga.

Treća sreća Šef–dirigent Zagrebačke filharmonije, austrijski maestro David Danzmayr, uz dvije simfonije Ludwiga van Beethovena, Osmu u F–duru, op. 93 i Petu u c–molu, op. 67, u program je uključio i Brkanovićev Mostarski koncert, djelo koje je skladatelj pisao prema narudž-

bi Živka Ključe, ravnatelja Simfonijskog orkestra Mostar u povodu 50. obljetnice mostarskog orkestra 2003./2004. godine. Iako su pojedini stavci Mostarskog koncerta u skraćenom obliku već bili izvedeni (polagani stavak Siciliana prigodom Brkanovićeve nagrade Porin za životno djelo 2014. godine i Allegretto s nešto manjim sastavom u ciklusu Cantus Ansambla 2016. godine),

Brkanovićev Mostarski koncert uz Zagrebačku je filharmoniju praizveo pijanist Bruno Vlahek, također skladatelj

Mostarski koncert za klavir i orkestar kao cjelina praizveden je na navedenom nastupu Zagrebačke filharmonije, a čast izvedbe solističke dionice pripala je pijanistu i skladatelju Bruni Vlaheku (1986.), glazbeniku koji je pijanističko umijeće stjecao na glazbenim akademijama u Zagrebu, Lausanni i Kölnu, u razredima Vladimira Krpana, Jean– Françoisa Antoniolija i Vasilija Lobano-

Stančićev đak Brkanovićev Mostarski koncert trostavačno je ostvarenje koje u pojedinostima i u cjelini slijedi uzore klasično koncipiranog solističkog koncerta s okvirnim brzim stavcima, koje autor imenuje Allegretto i Scherzo energico i s polaganim središnjim stavkom kojemu daje

Hommage gradu Sve su te životne postaje i njima uvjetovane »specijalizacije« nedvojbeno važna iskustva koja Željku Brkanoviću osiguravaju itekako iscrpan uvid u tajne skladateljskog »zanata«. Ona pak »genetska« osnova i nesporna glazbenička nadarenost temelji su za ostvarivanje djela čije su značajke vjernost tradiciji u formalno–tehničkim elementima koncipiranja trajno suvislo osmišljenih partitura kao i naglašeno pristajanje uz ostvarivanje glazbenih evokacija koje uhu naviklom na klasične izričaje nude melodijsko– harmonijski ugodne senzacije. Tako je Brkanovićeva glazba, a to se otkriva i u Mostarskom koncertu za klavir i orketar, plod bogatog iskustva u radu sa strukturnim sastavnicama koje pruža odabrani formalni okvir kao i instrumentalni sastav, konkretno veliki filharmonijski orkestar u kojemu se razvijaju brojne koloristički dojmljive situacije s izražajnim ritmičkim pulsacijama te klavir kao po-

Koncert Zagrebačke filharmonije i pijanista Brune V l a h e k a 17. s t u d e n o g a 2 0 17. u L i s i n s k o m

B&B kao dobitna programska kombinacija Praizvedbu Mostarskog koncerta Željka Brkanovića zaokružile Beethovenove simfonije

Piše: Martina Bratić

P

od naslovom Mladi majstor Vlahek Zagrebačka filharmonija u svojem trećem ovogodišnjem Plavom ciklusu, 17. studenoga, predstavila je čak dvojicu majstora — pijanista Brunu Vlaheka kao solista večeri te svojega šefa–dirigenta, od prošle sezone aktualnog, Austrijanca Davida Danzmayra.

Zvučni spoj

Šef-dirigent Zagrebačke filharmonije David Danzmayr, Željko Brkanović i Bruno Vlahek

naslov Siciliana, upućujući već i time na njegov u osnovi pastoralni ugođaj. Poznato je da je Željko Brkanović najprije diplomirao klavir, i to još 1963. godine u razredu Svetislava Stančića, što ga uvrštava u plejadu pijanista s oznakom »zagrebačke klavirske škole«. Međutim, kao sin skladatelja očito je genetski bio predodređen za glazbeno–stvaralačko djelovanje, pa je diploma iz kompozicije u razredu Tome Proševa na Muzičkoj akademiji u Skoplju 1979. godine zacijelo bila i ostvarenje životne želje.

Naime, profesionalni put, od godina dirigiranja u kazališnim kućama u Splitu i Zagrebu te uredničkog i producentskog rada na Radio–televiziji Zagreb, bile su tek pripreme za »istinsku ljubav«, skladateljsku i pedagošku djelatnost koja se kao radno mjesto ostvarila na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1980. godine i zaključila vođenjem razreda iz kompozicije u zvanju redovitog profesora od 2008. godine.

ligon briljantne virtuoznosti i bogatih suprotnosti atmosfera s osobito bravuroznom kadencom. Napomena pak da se u trećem stavku kao dio tematskog materijala javlja jedna stara melodija iz okolice Mostara, zacijelo je skladateljev znak pažnje prema naručitelju djela, kao i hommage gradu kojemu je glazbom ukazana počast.

Pijanist Bruno Vlahek iskazao se kao nadasve pouzdan interpret koji je pomno nastudirao svoju dionicu. Pa ako je dirigent David Danzmayr na probama možda više inzistirao na Beethovenu, skladatelj Željko Brkanović ovom je praizvedbom dobio lijep i vrijedan rođendanski poklon, budući da je ipak morao desetak godina čekati da njegove glazbene misli čuje i koncertna publika. Burni i dugi pljesak svakako je bio satisfakcija i autoru glazbe i svima na koncertnom podiju.

U zanimljivoj programskoj koncepciji, koju s početka i kraja flankiraju djela oca simfonijskoga zvuka, Ludwiga van Beethovena, a u čijemu je središtu (pra)izvedba djela jednoga domaćeg skladatelja, publika je na uzbudljiv način mogla svjedočiti zvučnome spoju »staroga« i novog, tradicije i modernog.

Otvorivši večer Beethovenovom Osmom simfonijom u F–duru, ne toliko razvikanom predstavnicom žanra, orkestar se pokazao kao korektan, ali ponešto nemotiviran interpret djela čija unutarnja struktura obiluje neočekivanim i atipičnim formalnim postupcima.

U drugoj se izvedbi publici predstavio i solist večeri, Bruno Vlahek, i to skladbom koja je tim koncertom doživjela prvu integralnu izvedbu. Naime, Mostarski koncert za klavir i orkestar Željka Brkanovića pisan je na narudžbu Živka Ključe, ravnatelja Simfonijskoga orkestar Mostar, u povodu 50. godišnjice Orkestra, u sezoni 2003./2004.

Djelo ipak nikad nije predstavljeno, unatoč individualnim izvedbama pojedinih stavaka u skraćenom obliku, te je, uz 80. rođendan Željka Brkanovića, koji u 2017. obilježavaju mnogi doma-

ći koncerti, ovo bila odlična prilika da skladba zaživi u svojoj punini.

Prvi stavak Koncerta, Allegretto, uz ostinatnu figuru kao glavni motiv koji iznosi klavir, otvara se kao zvučna igra dvaju polova — oporosti melodike uskih intervala te tople druge teme koja, za razliku od početnih struktura, uokviruje erupciju nostalgične radosti.

Dojmljiv prasak boja u snazi simfoničnoga zvuka zaključuje finale toga uzbudljivog stavka, dok se njegov antipod, Siciliana, ostvaruje u neprekinutom dijalogu klavira i orkestra; smiren, u ravnomjernoj pulsaciji i toku koji remeti tek karakteristični sedamosminski ritam. Scherzo energico, kako i naslov sugerira, moćna je i odrješita solistička predstava u kojoj se glasovir poigrava logikom i priučenošću uha na odnos naglašene i nenaglašene dobe, a koja se potom preobražava u vokabular jednoga od ikoničkih ritamskih obrazaca i odnosa, u zamisao dijaboličnoga valcera.

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

va te na Visokoj školi za glazbu kraljice Sofije u Madridu, kao student Dmitrija Baškirova. Bruno Vlahek, jednako uspješan kao reproduktivni i kao produktivni glazbenik, laureat međunarodnih natjecanja i stalni gost brojnih svjetskih koncertnih podija kao solist i u duu D&D s pijanisticom, suprugom Dubravkom Vukalović, bio je još 2010. godine nositelj naslova Mladi glazbenik godine koji dodjeljuje Zagrebačka filharmonija pa je poziv pijanistu, koji živi u Madridu, zacijelo bio i izraz povjerenja ukazanog već provjerenom umjetniku od kojega se očekuje virtuozno muziciranje.

Možda se upravo u sukobu i supoziciji različitih zvučnih materijala i reminiscencija reflektira fantastična svježina Brkanovićeva pisma; od folklorne motivike do žanrovskoga parodiranja, od klasičnoga simfonijskog tretmana zvuka do proširenoga tonalitetnog plana, sve su to razine koje autor uspješno okuplja u sasvim klasičnoj organizaciji forme. Pri tome Brkanović osigurava finu ravnotežu za oba izvođačka tijela, za njihov individualni prostor i interpretaciju. Uz uvjerljivu pratnju Filharmonije, nastup Brune Vlaheka bio je vrlo dojmljiv, a tumačio je Brkanovićev rukopis upravo onako kako je i potrebno — iskreno, muzikalno, posvećeno i otvoreno.

Početnu nemotiviranost u Beethovenovoj Osmoj opravdali su filharmoničari, programski možda i očekivano, u Sudbinskoj — Petoj.

11

Glazba u raljama intelekta BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Osvrt na cjelokupni program, posebno na večernje koncerte Tribine: Simfonijski orkestar HRT–a, Hrvatski gudački kvartet s gostima i ansambl Zeitfluss Piše: dr. sc. Zdenka Weber

G

lazbena tribina Opatija (GTO), održana ove godine 54. put u Opatiji, od 9. do 12. studenoga u organizaciji Cantusa d. o. o., potvrdila je ustrajnost Hrvatskog društva skladatelja (HDS) kao nositelja programa u promicanju stvaralaštva svojih članova iz sekcije ozbiljne glazbe.

Mladi i Europa Kako je programsko oblikovanje povjereno članu predsjedništva HDS– a, skladatelju Tiboru Sziroviczi (1981.), uvedene su neke novosti u program, ali su očuvani i određeni tradicijski aspekti Tribine, što u uvodnom slovu popratne programske knjižice novoimenovani

Hrvatska skladateljica s bečkom adresom Margareta Ferek–Petrić istinski je nadarena glazbenica, ove godine primila je Nagradu grada Beča za glazbu

umjetnički voditelj izrijekom ističe. U uobičajenim su razgovorima istaknutije zastupljena pitanja vezana uz problematiku s kojom se susreću mladi skladatelji, a održana je i radionica suvremene glazbe koju su vodili hrvatski i austrijski glazbenici s velikim iskustvom u poznavanju i interpretaciji suvremene glazbe. Jer, uz nastupe hrvatskih solista i ansambala u opatijskom Hotelu Kvarner nastupili su i interpreti iz Austrije te je uz djela hrvatskih autora bio predstavljen i niz ostvarenja austrijskih skladatelja. Dakle, kao i na svim dosadašnjim Tribinama, okupili su Ovogodišnji novi programski izbornik Tibor Szirovicza preuzeo je neke stare te uveo nove konceptualne smjernice Tribine

se skladatelji raznih generacija, zapravo malobrojni, izvođači i muzikolozi, studenti glazbe i medijski stručnjaci, pa se četverodnevno druženje događalo uglavnom prema ustaljenoj praksi. Pri tome trajno, organizatorima kao i svima nama koji već godinama posjećujemo Tribinu dolazeći iz Zagreba, ostaje neispunjena želja da se u publici nađe i veći broj lokalnih posjetitelja.

Novost je ove godine bilo svečano otvorenje 54. Tribine koje je održano u velikoj dvorani u travnju ove godine otvorenog opatijskog Kulturno–turističkog centra Gervais, u velebnom izdanju čije dvorane i foyeri otvaraju velike mogućnosti za budući razvoj Opatije kao središta brojnih kulturnih, umjetničkih, kongresnih i drugih događanja.

Stoga je razumljiv ponos gradonačelnika Opatije Ive Dujmića koji je, pozdrav-

12

ljajući goste na prvom večernjem koncertu 9. studenoga, istaknuo važnost nove »kuće kulture«, iskazavši veliko zadovoljstvo postojanjem Glazbene tribine kao jedne od izuzetno važnih manifestacija i njezina kontinuiranog održavanja u Opatiji. Svečano je otvorenje bilo posvećeno izvedbama djela obljetničara, članova HDS–a s »okruglim« rođendanima, a nastupio je Simfonijski orkestar HRT–a pod ravnanjem bugarskog dirigenta Diana Tchobanova. Nakon uručenih godišnjih nagrada HDS– a, slijedile su izvedbe skladbi P. P. M. C. — Pater Perotinus Milenium Celebrat Ive Josipovića (1957.), Modri val, Olje Jelaske (1967.), Koncert za violinu i orkestar u A, sa solistom Martinom Draušnikom, Željka Brkanovića (1937.), praizvedba narudžbe 54. Tribine Suze svetog Lovre Zorana Juranića (1947.) i Preobrazbe Dubravka Detonija (1937.).

Puni sjaj Dian Tchobanov nadasve je angažirano i pomno s dobro koncentriranim glazbenicima vodio sve izvedbe pa su skladbe, uglavnom simfonijske pjesme, zazvučale u punom sjaju autorskih rukopisa i unatoč ponešto »suhim« akustičkim uvjetima nove dvorane. Svečarski ton i energična ritmičnost Josipovićeva ostvarenja iz 1999. godine, skladbe znakovita naslova koja unatoč navođenju Perotinusova motiva zvučno asocira izvjesne folklorističke korijene, te simfonijska pjesma Olje Jelaske Modri val iz 2014. godine, glazba koja neodoljivo podsjeća na poprište orkestralnih promišljanja i inicijalne inspiracije prirodnim elementima kojima je primjerice Claude Debussy impresionistički

ozvučio svoju antologijsku glazbenu fresku More, primjeri su nešto mlađih skladatelja, ako sedamdesetogodišnjaka Zorana Juranića i osamdesetogodišnjake Željka Brkanovića i Dubravka Detonija ubrojimo u generaciju veterana.

skladom nikako i nikome ne može škoditi uhu, Juranić potvrđuje skladateljsku inventivnost, a to je i prigodom praizvedbe u Opatiji popraćeno dugim pljeskom.

U kronološkom slijedu nastanka njihovih djela najstarije su međutim desetominutne Detonijeve Preobrazbe za orkestar, skladane još 1963. godine, dakle u godini utemeljenja Glazbene tribine u Opatiji, praizvedene 1965. i od tada više od stotinu puta izvedene u domovini i inozemstvu. Pa ipak je taj, kako ga autor naziva, »slobodnije shvaćeni oblik teme s varijacijama« djelo čija glazbena supstanca svježinom misli i nakon toliko godina svjedoči bitnost novovjeke glazbene izražajnosti čiji je jedan od glavnih pobornika u hrvatskoj glazbi prošloga stoljeća bio upravo Dubravko Detoni.

U izvješću o večernjem koncertu održanom u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner 10. studenoga, na prvom mjestu valja navesti interprete, Hrvatski gudački kvartet (Martin Draušnik i Alina Gubajdulina, violine, Aleksandar Jakopanec, viola, i Zita Varga, violončelo) te goste: violončelista Vida Veljaka, pijanisticu Miju Elezović, flautisticu Anu Batinicu te klarinetista Brunu Philipa. Naime, svi su ti instrumentalisti pokazali ozbiljnost kojom pristupaju izvođenju suvremene glazbe i želju da djelo koje im se stavlja na pult ozvuče što vjernije autorovim htijenjima i namjerama, bez obzira na to radi li se o notnom predlošku koji je doista vrijedno, pa i nužno predstavljati.

Brkanovićevom Violinskom koncertu iz 1983. godine, čiju je solističku dionicu Martin Draušnik iznio koncentrirano i tehnički pouzdano, nedvojbeno pripada važno mjesto u hrvatskoj violinističkoj koncertantnoj literaturi, dok će Juranićevo novo djelo, o kojemu sam zapisuje da je iskaz nostalgije koju je moguće pripisati »starijim godinama«, zacijelo naći mjesto i na nekim budućim orkestralnim programima. Glazbom koja izvire iz suptilnih instrumentalnih kombinacija kao »rapsodična impresija« i formalnim

Komorne večeri

Na početku koncerta izvedeno je djelo Oblio risonante za ansambl austrijske skladateljice Manuele Kerer (1980.), primjer iz opusa nagradama i priznanjima već dobro ovjenčane skladateljice, a slijedio je klavirski trio Sjene Krešimira Seletkovića (1974.), Peti gudački kvartet Georga Friedricha Haasa (1953.), Marsyas II, za flautu, violu, violončelo i klavir Olge Neuwirth (1968.), klavirski trio Finnish pleasan-

try Davora Branimira Vinczea (1983.) i Zaklinjanja za duhaće i gudaće instrumente i klavir Sanje Drakulić (1963.).

Hrvatski su predstavnici privrženiji zvukovnoj emanaciji određenoga sklada i traženja ozvučene ugode i ljepote, dok su austrijski sudionici uglavnom sljedbenici akustičkih i intelektualno smišljenih senzacija. Stoga sam osobno sklonija skladateljskim postupcima Seletkovića ili pak Sanje Drakulić, uz sve individualne razlike glazbeno–tehničkih rješenja, dok glazbu ostalih autora registriram kao iskustvo bez osobite želje za ponovnim slušanjem.

N

a komornim smo koncertima uglavnom čuli djela generirana na postulatima intelektualnih pristupa i na forsiranju akustičkih istraživanja koja su već davno postala sama sebi svrhom

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

N

ovost je ove godine bilo svečano otvorenje 54.

Tribine koje je održano u velikoj dvorani u travnju ove godine otvorenog opatijskog Kulturno–turističkog centra Gervais

Nazočni obljetničari uz Simfonijski orkestar HRT-a i maestra Diana Tchobanova: Željko Brkanović, Zoran Juranić i Dubravko Detoni

13

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Hrvatski gudački kvartet i gosti, pijanistica Mia Elezović, klarinetist Bruno Philipp i flautistica Ana Batinica

Relevantna misaonost U pogledu izvrsnosti glazbenih izvedbi, svojevrsne su vrhunce dosegnuli članovi ansambla Zeitfluss iz Graza (koji vodi hrvatski dirigent Edo Mičić) u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarter na večernjem koncertu 11. studenoga. Prije koncerta upriličeni razgovor s austrijskim skladateljem Berndom Richardom Deutschom (1977.) koji je vodila Margareta Ferek–Petrić (1982.), hrvatska skladateljica koja živi i ostvaruje važna priznanja u Beču (Nagrada grada Beča za glazbu 2017., op. ur.), bio je dobra prigoda za upoznavanje sa skladateljem čije je djelo Mad Dog za ansambl bilo poslije izvedeno i koji se predstavio kao autor doista relevantne glazbene misaonosti.

14

U nizu od pet izvedenih djela, ansambl Zeitfluss predstavio je najprije kinesku skladateljicu Yulan Yu (1990.), koja studira u Grazu, i njezinu skladbu Invītō koja je prema otisnutom etimološkom značenju naslova osobni »poziv« ili »is-

punjenje«, a u slušnom iskustvu prilično nemušta kombinatorika. Slijedila je izvedba djela An intrusion apart Antonisa Rouvelasa (1987.), Grka koji je također došao u Graz skupljati potrebna znanja i iskustva te kao magistar u klasi Beata Furrera ušao u tajne rada i strukturiranja glazbenog materijala, pokazujući pritom sklonost zvučnim ekstremima, ali i zanimljiv stupanj domišljatosti. U prvom dijelu koncerta izveden je i Kanon für B. L. / 7. Oktober 2017 austrijskog skladatelja Petera Lacknera (1966.), također gradačkog glazbenog uglednika i profesora na Sveučilištu u Grazu, čija su djela izvođena na mnogim festivalima suvremene glazbe, što je sigurno kompliment misaono vrlo angažiranom i očito aktualnom autoru.

Istinski talent Spomenuta pak hrvatska predstavnica, Margareta Ferek–Petrić, istinski je nadarena skladateljica obrazovana na Sveučilištu za glazbu i izvedbenu umjetnost u Beču (nikako ne za »pri-

mijenjenu«, kao što stoji u njezinu životopisu jer u njemačkom jeziku ne piše angewandte nego darstellende, a to je moguće prevesti i kao »dramska« umjetnost; osim toga, Ivan Eröd je profesor na tom bečkom sveučilištu, iako postoji i Universität für angewandte Kunst) predstavljena je skladbom koju je naslovila All the world’s a stage i skladala za ansambl. Autorica je duhovita, njezina je glazba prpošna i zanimljiva, a otklon u svijet humora, ironije i satire, što joj glazbeno odlično uspijeva, doista je jedna od umjetnički shvatljivih i prihvatljivih mogućnosti iskazivanja vjerovanja u preživljavanje, pa i glazbe.

Ludi pas Izvedba skladbe Canti per 13 Luigija Nona (1924.–1990.) bio je prigodni hommage talijanskom velikanu koji je sudjelovao u oblikovanju i određivanju glazbene estetike 20. stoljeća na području serijalnosti, svakako je upitno je li bio nužan, ali je barem izvedba ansambla Zeitfluss pod Mi-

čićevim vodstvom dokazala tehničku superiornost.

I na kraju već spomenuti Bernd Richard Deutsch i njegovo novije ostvarenje Mad Dog za ansambl. Taj Ludi pas doista postoji u stvarnosti i skladateljev je ljubimac pa eto i inspirator, a glazba je predstavila četrdesetogodišnjaka »izraslog« iz antologijski bogate baštine Druge bečke škole, kojoj svojim iskonskim glazbeničkim talentom pristupa doduše vrlo selektivno jer u svoje skladateljske postupke uključuje i poticaje s drugih »strana«, prije svega kolorizam francuske impresionističke provenijencije i eruptivnu ritmičnost ruskog vitalizma, ostvarujući tim amalgamom glazbu znatne uravnoteženosti intelektualnih i emocionalnih silnica. Sve u svemu, ipak premalo za misao o osobito visokim dometima suvremene glazbene tvorbe izvan uskih akademskih okvira glazbenih učilišta koja se generiraju na postulatima intelektualnih pristupa i na forsiranju akustičkih istraživanja koja su odavno postala sama sebi svrhom.

5 4 . G l a z b e n a t r i b i n a O p a t i j a , 11 . s t u d e n o g a 2 0 17. , K r i s t a l n a d v o r a n a H o t e l a K v a r n e r ( 2 0 . 3 0 h )

Razgovor sa skladateljem:

Bernd Richard Deutsch Piše: Klara Zečević Bogojević

Trećega dana 54. Glazbene tribine u Opatiji, 11. studenoga, u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner održan je razgovor s austrijskim skladateljem Berndom Richardom Deutschom. Voditeljica razgovora bila je hrvatska skladateljica s bečkom adresom Margereta Ferek– Petrić. Publika je mogla saznati o Deutschovim glavnim načelima i procesu skladanja, inspiraciji te o glavnim fazama stvaralaštva. Dio razgovora bio je posvećen i njegovoj skladbi Mad Dog koju je neposredno nakon toga, u sklopu večernjega koncerta Im Zeitfluss, izveo austrijski ansambl Zeitfluss.

Najvažniji parametar

Deutsch je u razgovoru izdvojio ritam kao njemu najvažniji parametar glazbe; zaključio je da harmonija treba imati smjer, odnosno progresiju od točke »A« do točke »B«. Istaknuo je i važnost smisla i konstrukcije djela, shvaćanje njegova konteksta — kad se i zašto uopće nešto izvodi. Svoje stvaralaštvo podijelio je u tri faze: prvu smješta u razdoblje svojih studentskih dana u Beču od 1997. do 2001., kad je bio vrlo zaintrigiran serijalizmom, strukturom i Stockhausenom. Druga faza odnosi se na godine od 2001./2002. do 2010., tijekom kojih eksperimentira tonalnim elementima i neprestano traga za jednostavnošću, za koju tvrdi da zapravo može biti odraz iznimne kompleksnosti. Treća faza još traje i kao njezino glav-

no obilježje Deutsch izdvaja motoričke i ritmičke aspekte glazbe. Inspirira se svime; spominje knjige, slike, filmove, gradove kao što je Opatija i glazbu (pa čak i onu koja se njemu osobno ne sviđa). Kaže da mu ideje naviru kad ih najmanje očekuje, stoga sa sobom uvijek nosi notni papir. Kao skladatelje koji su najviše utjecali na njega navodi Stravinskog, Berga, Messiaena, Lutosławskog i Mozarta. Potonji je i ponajviše zaslužan za njegov skladateljski poziv jer se s njegovom glazbom susreo već u dobi od pet godina.

Lavež kao nadahnuće Skladba Mad Dog nastala je 2011. kad je Deutsch inspiraciju zvukovima koje

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Uoči koncerta s njegovom glazbom, s umjetnikom je razgovarala njegova kolegica, hrvatska skladateljica s bečkom adresom, Margareta Ferek–Petrić proizvodi njegov pas odlučio pretočiti u djelo. Objasnio je da je Mad Dog igra oko fenomena »zoomorfizam« i »antropomorfizam« te da u skladbi nije riječ o psu kao psu, već o njegovu zvukovno izraženom karakteru. Djelo ima tri stavka: Poslijepodne, Večer/Noć, Jutro/ Prijepodne.

Bernd Richard Deutsch trenutačno radi isključivo na orkestralnim djelima, a najveća želja mu je napisati operu. No požalio se da još nije pronašao »dovoljno dobar« libreto. Za kraj razgovora otkrio je da ga zanimaju znanosti kao što su kemija i fizika te da misli da postoji veza kemije i glazbe. A da može birati bilo kojega skladatelja s kojim bi popio piće, bio bi to Alban Berg.

Poseban gost iz redova austrijskih skladatelja bio je Bernd Richard Deutsch koji je skladbom Mad Dog za ansambl predstavio glazbu nadahnutu njegovim kućnim ljubimcem.

Na slici s članovima ansambla Zeitfluss i dirigentom Edom Mičićem

15

Najvažnija strukovna priredba u Hrvatskoj za ozbiljnu glazbu

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Dnevno–noćni programi Kako smo provodili dane i noći, bez središnje večernje koncertne horizontale Piše: Đurđa Otržan

P

rvoga dana ovogodišnje najvažnije strukovne manifestacije u Hrvatskoj za ozbiljnu glazbu naslutile su se nove mogućnosti koje je najavio

Odnos prema tehnologiji Velika dvorana ugostila je Simfonijski orkestar HRT–a, a Mala dvorana bila je poprište, doduše, ponešto statičnih instalacija Tina Dožića (Re– okreti) i Vande Kreutz (Nevidljivo). To dvoje umjetnika istražuje nove medije tako da se Tin Dožić bavi recikliranjem zastarjele tehnologije ili gre-

umjetnika je više nego dobrodošla pa se nadamo da će se radovima u novim medijima pružiti još više prostora u budućnosti. Tim su radovima Dožić i Kreutz trasirali karakter današnje pozicije suvremenih skladatelja koji će se još više istaknuti i profilirati u budućim praizvedbama i recentnim radovima autora iz naše zemlje i iz susjedne Austrije koja je

Pozornost je privukla praizvedba skladbe Tibora Szirovicze, Pyramid–A za alt–saksofon i elektroniku u interpretaciji skladateljeva kolege Gordana Tudora

16

Tin Dožić svirao je na recikliranim »instrumentima« stvorenima iz odbačenih kućanskih aparata u sklopu svojeg projekta Re–okreti predstavljenog u Maloj dvorani Gervais odmah nakon otvorenja 54. Glazbene tribine Opatija

voditelj Tribine Tibor Szirovicza. Ponajprije, otvoren je novi Kulturno– turistički centar Gervais, moderno i potrebama današnje umjetničke scene prilagođeno zdanje s funkcionalno osmišljenim prostorom za kulturna događanja u kojem su se održala prva dva koncerta Tribine.

šaka, tzv. glitcheva, analogne i digitalne tehnologije, u radu Vande Kreutz. Oba su rada zanimljiva i s idejne strane i zbog obrade izabranih ideja, jer pokazuju promišljenost i aktualnost trenutačnog odnosa prema tehnologiji kao nezaobilaznom elementu u suvremenom stvaralaštvu.

Takva suradnja glazbenika i likovnih

bila zastupljena djelima desetak autora.

Gusto poslijepodne Drugi dan Tribine bio je popunjen čak trima koncertima, u podne, u 17 sati i navečer, a održavani su u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner, u

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Cantus Ansambl

poznato–nepoznatom prostoru kad u njemu zazvuče djela suvremenih skladatelja. Već u podne se prvom praizvedbom Dubravka Palanovića Sonate za violinu i klavir pokazao novi korak u već spomenutom stavu koji bi se dao opisati kao autorovo zahvaćanje u najrazličitije sfere suvremenog života ili glazbenog materijala te obrada pristupa dotičnom, odabranom fenomenu. Više negoli donošenje slike fenomena ili oživljavanje njegovih svojstava, u fokusu je individualni pristup, a ne sam fenomen. Trostavačna sonata je sadržajno bogata u kretanju, pri čemu subjektivni glas solista uranja u zadano meditativno raspoloženje, ne zazirući od jazz ritmova. Problem koji je obrađivala ta skladba bio je kako pisati sonatu danas. Izvrsno odsvirana Četiri stavka za klarinet (Bruno Philipp) i klavir Davorina Kempfa, pružila je uvid u skladbu vrlo njegovane forme glazbenoga tijeka u dvije samostalne tonske boje, sa stavcima Fantazija, Koralni intermezzo, Meditacija na ton cis i Dijalog. Još jedan veteran, Berislav Šipuš, skladbom Manie za piccolo klarinet, pružio je Bruni Philippu priliku da djelo doživimo na nov način i udaljimo se od poznatih izvedbi legendarnog Ratka Vojteka.

Slobodno lebdeće uprezanje zvuka u unutrašnjost akustične kutije klavira, te igranje jekom srodnih tonova obilježilo je izvedbu skladbe Austrijanca Burkharda Stangla URARTU za alt–flautu, fagot i kla-

vir bez svirača u kojoj se isticala vještina australsko–austrijske fagotistice Lorelei Dowling, a nju smo solistički doživjeli u skladbi Talijana s bečkom adresom, Pierluigija Billonea (Plavi fragment za fagot solo). Pozornost je privukla praizvedba skladbe spomenutog novog voditelja manifestacije, Tibora Szirovicze, Pyramid–A za alt–saksofon i elektroniku, koja je najviše potvrdila već spomenutu tendenciju da se iz vanjskih sfera, u ovom slučaju trigonometrije, povuče inspirativna poveznica za stvaranje glazbene strukture. Kratka, dinamička pretapanja zvukova u naglim ritmičkim izmjenama koja je Gordan Tudor izveo lako i gotovo žovijalno, naglo prestaju i slušatelju je žao što se skladba ne nastavlja, jer se ta veza prostornih egzaktnih oblika možda mogla još istražiti (ili je to samo dojam motiviran Tudorovom vještinom).

Provokacija za kraj Podnevni je koncert završio skladbom još jednog Austrijanca, Matthiasa Kranebittera, Drugim gudačkim kvartetom za violu i elektroniku, ostavivši publiku u nedoumici ruga li se cinično autor glazbenom menadžmentu ili doista želi poništiti postojanje gudačkog kvarteta kao formacije od četiri glazbenika i ostaviti samo violu, a ostale svirače zamijeniti lutkama na napuhavanje, tobože zbog uštede, te zvuk gudača dobiti umjetnim, elektro-

Bruno Philipp briljirao je u Četiri stavka za klarinet i klavir Davorina Kempfa, kao i u Manie za piccolo klarinet Berislava Šipuša na prvom poslijepodnevnom tribinskom koncertu u dvorani Hotela Kvarner

17

N

a pitanje kako pisati sonatu danas, Dubravko Palanović novim djelom za violinu i klavir odgovara: strogo individualnim pristupom

ničkim putem. Pomalo nedorečen, taj performans nije bio jasan u svojoj autoironiji i svakako ne ide na ruku razvoju gudačkog kvarteta, ali je barem dozvao u središte pozornosti poziciju glazbenika u eksploatatorskim uvjetima tzv. mjera štednje i škrtosti koja ne zazire ni od tako drastičnih mjera kao što je ukidanje samih svirača i glazbenika. Možda tema za neki okrugli stol, ali kao skladba, Kranebitterov kvartet, koji to nije, više je napadao publiku performansom lutkama u stavu podignutih genitalija negoli zvučnim zapisom.

Subotnje pulsiranje

Karlovčanin Marko Markuš još je jedan Hrvat koji živi u Beču, a predstavio se praizvedbom novog djela Allotropes za 13 glazbenika

Poslijepodnevni je koncert predstavio šest austrijskih autora i jednu hrvatsku praizvedbu. Počeo je dojmljivim Singing Rooster Armina Sanayela, skladatelja iranskog podrijetla, na stihove Omara Khayama o prolaznosti života, a slijedila je praizvedba skladbe Ivana Končića Nasumičnost vjetra, kao narudžbe 54. Glazbene tribine Opatija. Nimalo ne zazirući od kombinacije violončela i harmonike glazbenog dua Arcord (Ana Topalović, violončelo, i Nikola Djorić, harmonika), Končić je uspio ostvariti uvjerljivu tonsku sliku u filmskom stilu.

Skladbe Thorium (element torij) Gabriele Proy, Notturno/Allegro Marka Friedena, Sonata da camera, op. 51, Akosa Banlakyja, te Killing Godot Margarete Ferek–Petrić i Bijesna koračnica Johanne Doderer, išli su već dvama zacrtanim kolosjecima: dijalog s tradicijom ili više–manje uspješan individualni pristup nekoj temi. Doista, od elementa torija do Beckettova Godota nema mosta, osim da je legitimno sve što autor odabe-

re za obradu ili američki anything goes.

Subota je donijela poslijepodnevni nastup Cantus Ansambla i potpuno povjerenje u to da će sve unutarnje pulsacije skladbi doći do izražaja i biti točno odsvirane, što se u slučaju drugih izvedbi nije moglo sa sigurnošću reći pazi li izvođač samo na tonove ili iznutra, plastičnom pulsacijom nastoji oblikovati skladbu. Pod ravnanjem Berislava Šipuša čuli smo najprije skladbu Taba Viktorije Čop, za flautu, klarinet, violinu, violu, violončelo, klavir, harfu i udaraljke. Inspirirana vezom otkrivanja pravila i slobodne igre u stvaranju, Viktorija Čop je disciplinirano vodila tonski materijal, ocrtavajući prostor nekog unutarnjeg elegičnog raspoloženja koje se odlično razumije. Praizvedbu austrijskoga gosta, inače Karlovčanina, Marka Markuša (Allotropes za 13 glazbenika), bilo bi ponešto teško pratiti nekome tko ne poznaje trope kao kombinatoričku funkciju, ali ostaje kao primjer rada u kojem autor preslaguje vlastiti melodijski materijal. Nakon svojevrsnog vještičjeg sijela na Ogulinskom brdu Josipa Magdića (Cantus Ogulini Magae za komorni orkestar), izvedena je skladba Asterion za violončelo i ansambl Tomislava Olivera. Markantno djelo zasjenilo je gotovo sve što smo do tada čuli. Solist na violončelu, Vid Veljak, hrabro je i gotovo borilački jasno vodio dionicu solo instrumenta, poput protagonista koji suvereno kroči svojom stazom, bez obzira na drukčiji svijet i pozadinu oko njega, oblikujući cijeli nastup u jedno veliko, intrigantno pitanje. Oliver je stvorio djelo snažne i čiste dramaturške linije, komprimirani koncert za violončelo, bolje reći rapsodiju, u surovo nabacanom materijalu poput kipara koji u nekoliko poteza oblikuje skulpturu, a u središtu je pomno razrađena monotematska figura. Asterion je skladba koja se ne zaboravlja.

Koncert je nastavljen skladbom Galechri Austrijanke rusko–bugarskog po-

M

arkantno djelo, Asterion za violončelo i ansambl Tomislava Olivera zasjenilo je gotovo sve što smo do tada čuli

drijetla Alexandre Karastoyanove–Hermentin za ansambl, koja je sva u klaustrofobičnoj fermentaciji; u finalu se primirila i potekla u nekom drugom, smislenijem smjeru. Kontrastna skladba koja se ne referira na izvanglazbenu tematiku. Posljednja skladba za komorni orkestar, NODI Borisa Jakopovića, djelo je jarkih boja i velike dinamike, kao da želi prekoračiti granice malog ansambla i dozvati snagu velikog orkestra, u svojem nemiru i iznenađenjima koje tema svjetla može prizvati.

Bilo da su posrijedi fuge, sonate, noturna, bilo nešto potpuno profano, tematski je Tribina bila vrlo raznovrsna i, što se tiče usporedbe austrijskih autora s hrvatskima, vrlo ujednačena u tom smislu. Stječe se dojam da je svako djelo odraz faze osobnog umjetničkog razvoja i može pružiti uvid u ovodobne tendencije skladatelja da igraju na malo, tj. skloniji su razradi manje teme, komorni im je slog podatniji i vjerojatno pruža priliku za češću izvedbu od velikih ansambala. Uz prateće radionice i razgovore, Tribina je pružila i više od puke informacije o godišnjoj produkciji, upozoravajući na tendenciju da se autori više oslanjaju na vlastita estetska rješenja, a manje slijede neke zacrtane ukuse.

Duo Arcord

18

Drugi gudački kvartet za violu i elektroniku Austrijanca Matthiasa Kranebittera ostavio je publiku u nedoumici s jednim violistom i tri lutke na napuhavanje na sceni

54. Glazbena tribina u Opatiji; ton–majstorska r a d i o n i c a , 11. s t u d e n o g a 2 017. , 10 h , K u l t u r n i d o m Z o r a

ZAMP

— Pitanje ili odgovor?

Predavanje na Glazbenoj tribini u Opatiji 10. studenoga u 10 h u Kulturnom domu Zora: Od skladbe do honorara — kako HDS ZAMP ostvaruje vaša prava

Druga strana mikrofona Naposljetku su iskusni ton–majstori zaključili da nema dobre snimke klasične glazbe bez dobre uvježbanosti izvođača Piše: Katarina Lončar

T O načinu funkcioniranja ZAMP–a govorile su Dina Puhovski, Tajana Brzović i Marina Ferić Jančić Piše: Helena Skljarov

J

edna od mnogobrojnih ideja Tibora Sirovicze u organizaciji ovogodišnje Glazbene tribine u Opatiji bila i produktivna rasprava i predavanja kojima bi se pospješila komunikacija raznih glazbenih udruga i institucija, ali i samih glazbenika. Upravo zbog toga održano je predavanje o načinu funkcioniranja ZAMP–a, a govorile su: Tajana Brzović, Marina Ferić Jančić i Dina Puhovski.

Studentska neupućenost

Iz razgovora prije samog predavanja s kolegama, studentima muzikologije i kompozicije s Akademije u Zagrebu, otkrivam da su izrazito neupućeni u to čime se ZAMP uopće bavi. S obzirom na to da je moje iskustvo vrlo slično, njihova me neupućenost uopće nije iznenadila. Vizija da je ZAMP institucija oko koje je potrebno utrošiti puno vremena i imati problema s papirologijom pri prijavi, zapravo je potpuno pogrešna. No još se češće može čuti pitanje: što je to uopće ZAMP? Predavanje u sklopu Tribine u Opatiji bilo je izrazito pregledno, upravo zato da mlađe generacije doznaju što više o funkcioniranju ZAMP–a. Jasnom prezentacijom i pojašnjenjem, između ostaloga, nekih

osnovnih pravnih termina koji glazbenike mogu zbuniti, mlađe su generacije s predavanja otišle s jasnijom predodžbom o toj tematici. Bez obzira na to, publika nisu bili samo studenti. Nakon izlaganja uslijedila su brojna pitanja i mlađih i starijih generacija skladatelja koja su se uglavnom ticala nekih iznimnih situacija u prijavi djela.

Korisnost ZAMP–a Iako internetska stranica ZAMP–a nudi mnogo informacija o njihovoj djelatnosti, predavačice su uspjele pronaći zanimljive teme o kojima ondje nema toliko detaljnih podataka, npr. opsežno objašnjenje na koji se način skladbe boduju. Tijekom izlaganja isticale su koliko je važno i korisno da se autori priključe u sustav ZAMP–a i navele dvije inicijative kojima su to pospješile: u prvom slučaju radi se o razvijenom spretnom online sustavu prijavljivanja djela, a u drugom o pokrenutoj kampanji Glas autora kojom se nastoje potaknuti novi korisnici na učlanjenje u ZAMP. U želji da o postojanju ZAMP–a i nužnosti prijavljivanja skladbi mlađi kolege sa studija kompozicije više ne moraju doznavati isključivo iz usputnih opaski starijih kolega, nakon predavanja se razvila produktivna ideja da se barem jedanput godišnje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predstavi djelovanje ZAMP–a kako bi svaka nova generacija studenata bila upoznata sa svojim autorskim pravima.

rećeg dana Glazbene tribine, u Kulturnom domu Zora u Opatiji, u prvom terminu od 10 sati, održana je radionica Druga strana mikrofona. Voditelji su bili Božidar Pandurić, dugogodišnji ton–majstor Hrvatske radiotelevizije te Alan Šnajder, vlasnik studija Studio 45. Cilj radionice bio je približiti problematiku s kojom se ton–majstori današnjice suočavaju pri snimanju klasične glazbe.

Voditelji su prema vlastitim iskustvima sudionicima radionice pokušavali ukazati na mnogo aspekata koji čine kvalitetnu snimku. Na početku, publika je dobila kratak povijesni pregled razvoja tehnologije kako bi, na temelju usporedbe »nekad i danas«, shvatila kompleksnost stvaranja studijske snimke. U dijalog s voditeljima uključio se i Hrvoje Hegedušić, hrvatski glazbenik, producent, skladatelj i sam ton–majstor. Svojim je dugogodišnjim tonmajstorskim iskustvom publici približio poteškoće s kojima se susretao prije pojave digitalne audiotehnologije.

Korištenje uređaja za snimanje i reprodukciju zvuka s pomoću magnetskih vrpci nije nudilo mogućnost naknadnog »dotjerivanja«, kao što je moguće za studijske snimke danas. Ono na što

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Kolaž — ostaloga

G

lazbenici se često oslanjaju na naknadno studijsko dorađivanje snimke, no ništa ne može nadomjestiti dobru izvedbu

su voditelji u više navrata tijekom održavanja radionice upućivali jest upravo često oslanjanje glazbenika na naknadno studijsko dorađivanje snimke.

Alan Šnajder kao glavni čimbenik kvalitetne snimke navodi — uvježbanost izvođača. »Popratni zvukovi« uzrokovani vanjskim učincima predmet su naknadne studijske dorade, no kvalitetnu snimku prije svega čini kvalitetna izvedba. Osim problematike studijskih snimki, sudionici su upoznali i opremu za snimanja: vrstu mikrofona koja će se upotrijebiti već prema specifičnim uvjetima lokacije izvedbe, prema veličini izvođačkog ansambla, vrsti ansambla i sl. Zaključna misao radionice jest da treba imati na umu i to da, iako je modernizirana tehnologija uvelike olakšala snimanje zvukovnih zapisa, ona ima i nedostatke.

Božidar Pandurić i Alan Šnajder

19

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Praizvedbom skladbe Cat Chat Sande Majurec dirigirao je njezin kolega Gordan Tudor

N e d j e l j a , 1 2 . s t u d e n o g a 2 0 17. , 11 h , K r i s t a l n a d v o r a n a H o t e l a K v a r n e r

Studente instrumentaliste povezuje suvremena glazba Završni koncert seminara za studente instrumentaliste trajao je koliko i Glazbena tribina Opatija, od 9. do 12. studenoga Piše: Helena Skljarov

O 20

vogodišnji završni koncert Glazbene tribine u Opatiji iščekivao se s posebnim zanimanjem zato što je bio rezultat seminara za studente instrumentaliste. Radi se o novitetu uvedenom od ove godine, kojim se pokušalo (a i uspjelo) povezati, angažirati i zainteresirati studente Muzičke akademije u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Puli za međusobnu suradnju izvođenjem suvremene glazbe. Seminar je trajao koliko i Glazbena tribina, a voditeljica projekta bila je Mia Elezović. Mentori seminara koji su pratili rad studenata bili su, osim

Lorelei Dowling, fagotistice iz ansambla Klangforum Wien, hrvatski glazbenici: flautistica Ana Batinica, udaraljkašica Ivana Bilić i skladatelj i saksofonist Gordan Tudor.

Intenzivne probe Kako je sve to izgledalo, detaljnije saznajem od Matije Kasaića Drakšića, studenta kontrabasa koji je trenutačno na četvrtoj godini Muzičke akademije u Zagrebu. Kao student koji se još od srednje škole zanima za suvremenu glazbu te je kontrabasist u ASMANG– u (Ansambl za suvremenu glazbu Muzičke akademije u Zagrebu), izvođenje suvremenog repertoara i surađivanje sa skladateljima nije mu strano. Pravi izazov bila je suradnja s kolegama in-

strumentalistima s ostalih akademija s kojima su zajedničke probe počele tek s početkom Glazbene tribine u Opatiji.

Međutim, studenti su se odlično složili: probe su bile intenzivne, ali, kako kaže Matija, nisu osjetili ni umor ni vrijeme. Štoviše, razmijenili su i kontakte za suradnju na nekim drugih projektima suvremene glazbe.

Na programu koncerta našle su se četiri stilski vrlo različite skladbe: Entn ummi Manuele Kerer, Dick Tracy and the Mistery of Garden of Love Berislava Šipuša, Cat chat Sande Majurec i Nonet Milka Kelemena. Kako je svako djelo predstavljalo neki specifični tehnički izazov, može se zaključiti da je izbor programa bio izrazito mudar i koristan za studente: u djelu Manuele Kerer stu-

denti su se susreli s proširenim tehnikama i igrom zvukovnih boja, dok je Berislav Šipuš u skladbi Dick Tracy stavio naglasak na razgovor triju solistički tretiranih instrumenta. Sanda Majurec je svoju skladbu Cat chat pisala posebno za tu priliku i, uzimajući u obzir da piše za studente, želja joj je bila da se studenti zabave, pa uvodi i poseban scenski nastup, dok se u nešto tradicionalnijem pristupu tretiranju komornog ansambla u Kelemenovu nonetu moglo vidjeti da studenti izvrsno funkcioniraju u zajedničkom muziciranju.

Struganje noktima Formu skladbe Manuele Kerer pokretala je izmjena različitih zvukovnih boja koje su odražavale brojne karaktere. To

Skladba Dick Tracy and the Mistery of Garden of Love Berislava Šipuša pripada ciklusu skladbi o poznatom stripovskom junaku, pisanih za različite instrumente. Ova četvrta »epizoda« izvorno je napisana za dvije flaute, vibrafon i kontrabas, ali je za seminar u Opatiji pripremljena verzija za flautu, klarinet, violončelo i vibrafon. Za razliku od skladbe Manuele Kerer, gdje je studentima bio izazov stvarati koherentne zvukovne boje, u ovoj su se skladbi susreli sa solističkim tretiranjem instrumenata.

Flauta, klarinet i violončelo razvijali su

naizmjenične pjevne melodijske linije, dok je vibrafon bio svojevrsna dekoracija, odjek boja.

Scenski koncept Sanda Majurec očito je uspjela u namjeri da se vježbajući i svirajući njezinu skladbu studenti zabave: tijekom izvedbe svi su izvođači bili izrazito opušteni, često se i krećući u ritmu glazbe. Koncept scenskog nastupa bio je postupni dolazak i odlazak svirača. Skladba počinje repetitivnim obrascima koje iznosi kontrabas, a postupno mu se priključuju ostali instrumenti koji također iznose svaki za sebe karakteristične obrasce.

Radi se zapravo o tome da svaka dionica predstavlja neki od karaktera mačaka; otud i naslov skladbe Cat chat. Ti se tzv. obrasci razvijaju i instrumentalni se zvuk stapa prema središtu skladbe.

Posebno treba istaknuti vrlo zanimljiv izbor instrumenata koji, uz flautu, klarinet, violončelo i kontrabas, uključuje i tamburu bisernicu i harmoniku. Sanda Majurec izvrsno je uspjela uklopiti boju tih instrumenata u klasični komorni zvuk: i tamburica i harmonika ravnopravno su sudjelovale u dijalozima i stvaranju zvukovnosti. Harmonika prije samog završetka skladbe nastupa i

u kraćem solu, nakon kojega se ubrzo instrumenti vraćaju svojim karakternim obrascima, sličnim početku, te svirači postupno napuštaju pozornicu.

Kelemenov trostavačni nonet završno je djelo koncerta. Ta dvadesetominutna skladba iz 1989. godine praizvedena je 1993. u Parizu. Za razliku od ostalih djela na programu, tradicionalnije tretira ansambl: iako postoje brojne proširene tehnike za određene instrumente, skladba ima vrlo jasnu formu te se primjenjuje tradicionalna grupacija instrumenata (odnos puhači — gudači).

Zbog tih karakteristika, tu se posebno pokazalo da su studenti međusobno vrlo dobro surađivali: uspjeli su postići ujednačen komorni zvuk, uspješno su se uključivali i dobro dočarali prisutne kontraste koji čine formu.

Svakako treba pohvaliti ideju uvođenja seminara za studente instrumentaliste. To je još jedan od mnogobrojnih koraka približavanja suvremene glazbe studentima instrumentalistima koja je, nažalost, u izvodilačkoj praksi na Muzičkoj akademiji još uvijek najmanje zastupljena. Osim toga, studenti ne samo da su se uspješno pripremili za koncert nego su i stekli nova znanja i iskustva,

što je zapravo mnogo vrjednije od bilo kakve izvedbe. Najbolje to potvrđuju riječi Matije Kasaića Drakšića: »Bilo mi je posebno zanimljivo što smo bili u gradu koji odiše poviješću, a izvodili smo suvremenu glazbu. Osjetili smo povezanost i zajedništvo u izvođenju, makar se prije nismo poznavali! To je bila eksplozija kreativne energije.«

V

oditeljica projekta bila je Mia Elezović, a mentori, osim Lorelei Dowling, fagotistice iz ansambla Klangforum Wien, hrvatski glazbenici: flautistica Ana Batinica, udaraljkašica Ivana Bilić i skladatelj i saksofonist Gordan Tudor

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

je postignuto na izrazito vješt način, s obzirom na to da se radilo samo o triju: violina, violončelo i klavir. Zvukovne boje postignute su kombinacijama različitih proširenih tehnika i uobičajenih načina tretiranja instrumenata: primjerice, u skladbi se mogla pronaći kombinacija u kojoj klavirist noktima struže uduž najdubljih žica čiji zvuk prema registru upotpunjuje tremolo violončela u dubljem registru, dok istovremeno sam efekt struganja ističu flažoleti u violini.

Zanimljivo je kako izmjene tih zvukovnih boja nisu postupne, ali bez obzira na to, tijek nije prekinut, zbog očitog promišljanja o njihovu redoslijedu i zastupljenosti glazbene logike.

Druga tribina drugoga dana Tribine u opatijskom Kulturnom domu Zora održana je na temu Rađanje publike iz duha glazbe. Moderatorica Branimira Lazarin okupila je zanimljive sugovornike iz različitih glazbenih domena: s jedne strane Bojan Gagić i Naima Balić, a s druge Jelka Vukobratović i Josip Nalis

21

K u l t u r n i d o m Z o r a u O p a t i j i , 11 . s t u d e n o g a 2 0 17. , u s k l o p u 5 4 . G l a z b e n e t r i b i n e ( 1 5 h )

Razgovori skladatelja i muzikologa BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Drugi plenum mladih skladatelja sekcije ozbiljne glazbe HDS–a

Tomislav Oliver i Tibor Szirovicza pred plenumom mladih skladatelja ozbiljne glazbe

Z

bog nedostatka vremena, Tomislav Oliver zahvalio je prisutnima opaskom da je imao zapisanih još sedam tema za moguću raspravu Piše: Helena Skljarov

U 22

sklopu Glazbene tribine u Opatiji održan je Drugi plenum mladih skladatelja sekcije ozbiljne glazbe HDS–a. Za razliku od prvog, održanog 2016. u Zagrebu, na kojemu je sudjelovalo isključivo petnaestak pozvanih skladatelja, ovaj se plenum otvorio široj javnosti i bio izuzetno posjećen. Osim skladatelja, sudjelovali su i brojni muzikolozi te svi studenti muzikologije i kompozicije koji su ove godine pratili opatijsku Tribinu.

Uvodnu riječ održao je umjetnički voditelj Tribine i član predsjedništva HDS–a Tibor Szirovicza, pozvavši sve prisutne na suradnju, slobodno uključivanje u

raspravu i sudjelovanje u projektima te davanje prijedloga za vlastite projekte.

Te ohrabrujuće uvodne riječi inspirirale su publiku koja je do kraja plenuma aktivno sudjelovala u raspravama i razgovorima.

Virtualna platforma Voditelj plenuma Tomislav Oliver, osim poziva skladateljima i muzikolozima da predlože i kreiraju svoje projekte, planirao je izložiti ideje za dva projekta koja bi pokrenuli mladi skladatelji. Prvi se tiče izrade platforme povezane s virtualnim izdavaštvom, a drugi pokretanja radionica povezanih s elektroničkim studijem u Zagrebu (novim ili postojećim), poput istraživanja elektroakustike, izrade kompozicija i slično. Međutim, zbog duge rasprave o prvom projektu, kao i mnogobrojnih zanimljivih digresija, do rasprave o drugom projektu do kraja predviđenog termina nije ni došlo.

No voditelj je najavio da bi to svakako bila jedna od središnjih tema idućega plenuma.

Ideja za izradu virtualne platforme povezane s izdavaštvom pojavila se ponajviše zbog toga što takve edicije već postoje u svijetu pa je Hrvatska u velikom zaostatku. Takva virtualna edicija

sadržavala bi partiture i snimke hrvatskih skladatelja koje bi se, radi bolje pretrage, klasificirale prema nekoliko kriterija (npr. instrumentacija, skladatelj, godina nastanka itd.). Svaka bi osoba koja pretražuje takvu mrežnu stranicu, prije preuzimanja partiture i snimke, morala uplatiti odgovarajući novčani iznos. O digitalnim i tiskanim izdanjima kao načinima plasmana hrvatskih skladatelja u svijetu razgovaralo se i na prvom plenumu: Vanja Lisjak je od tada pokrenuo kanal na YouTubu HDS RecordingPlusScore na kojemu su postavljene neke snimke skladbi hrvatskih autora. Tomislav Oliver je napomenuo da je od objave samo jedne svoje skladbe na tom kanalu dobio čak nekoliko poziva i narudžbi. Ideja novog projekta je korak dalje u predstavljanju hrvatskih skladatelja u svijetu. Jedan od glavnih uvjeta za kvalitetno funkcioniranje takve platforme je uključenje uredničke provjere i uvođenje standarda notografije, ali i snimke.

Promotivni posao Nakon prezentacije, pokrenula se rasprava koja je počela pitanjem zaštite skladbi u takvoj vrsti projekta te se nastavila nabrajanjem sličnih inozemnih platformi koje bi mogle poslužiti kao uzor i način rješavanja spomenutog problema (npr. Faber Music Score Library, Babel Scores i sl.). Razgovorom skladatelja i muzikologa došlo se do teme kako se uopće skladatelj u današnje doba može promovirati.

Sanda Majurec ističe kako »mi skladatelji često nismo svjesni toga da ne radimo samo umjetnička djela; i plasiranje je također naš posao. Ne možemo očekivati da će to netko napraviti za nas.« Zaključuje da je poželjna razvijenija suradnja skladatelja i muzikologa: »Kad bismo se povezivali u svakom pogledu i učili jedni od drugih, mnogo bi se takvih problema lakše riješilo.«

Nakon toga je Tomislav Oliver zaključio da su potrebni edukativni projekti kojima bi se takvi problemi mogli rješavati u budućnosti.

Rješenje na Akademiji U nastavku plenuma studenti Muzičke akademije u Zagrebu izložili su svoj projekt kojim pokušavaju riješiti upravo navedene probleme. Radi se o projektu koji se upravo pokreće i u kojemu bi studenti kompozicije i muzikologije međusobnom suradnjom promovirali koncerte na Muzičkoj akademiji te raznim »gerila« nastupima, zabavnim natječajima, slušaonicama i radionicama pokušali zainteresirati publiku za suvremenu glazbu (uz studentske koncerte). Projekt je naišao na odobravanje, a posebno ohrabrenje studenti su dobili od dr. sc. Zdenke Weber: »Drago mi je da se muzikologija pokreće, trebalo bi opet pokrenuti kritiku. I ‘gerila’ kao PR pozdravljam, ma sve je moguće!

Pokrenite se, mladi, na vama je stvarno da se sami organizirate. Imate puno toga a da niste ni svjesni: dvije manifestacije koje nema neka druga država: imate Biennale i Glazbenu tribinu u Opatiji, nešto što je i za gostovanje i za predstavljanje. Za stvaranje komunikacije i kontakata. Dakle, postoje velike mogućnosti, a imate dobru postavljen temelj.« U pogledu promocije skladatelja, govorilo se i o vlastitim mrežnim stranicama, no javilo se samo dvoje prisutnih skladatelja koji je imaju. Rasprava se opet razvila i obuhvatila nekoliko tema, poput ciklusa koncerata na Muzičkoj akademiji, nedostatka prostora za praizvedbe mladih skladatelja, Biennale 2019. godine itd. Prije samog završetka, Matko Brekalo najavljuje novosti o Festivalu Novalis te poziva sve prisutne na sudjelovanje. Zbog nedostatka vremena, Tomislav Oliver zahvaljuje prisutnima opaskom da je imao zapisanih još sedam tema za moguću raspravu. To potiče Tibora Sziroviczu da se što ranije organizira sljedeći plenum pa on najavljuje, nakon kratke rasprave o terminima, da će, između ostaloga, svi prisutni dobiti poziv oko ožujka 2018. godine.

Kvalitetni razgovori i poduzimanje velikih koraka u rješavanju mnogobrojnih problema današnjih glazbenika bilo je obilježje ovogodišnjega plenuma, a zasigurno će biti i sljedećega.

Svjetski dani nove glazbe u organizaciji ISCM–a (Međunarodno društvo za suvremenu glazbu)

Sanda Majurec predstavljala Hrvatsku na svjetskom sajmu nove glazbe 2017.

Piše: Sanda Majurec

J

oš od 1923. Svjetski dani nove glazbe redovito se održavaju svake godine diljem zemaljske kugle, a od 2. do 8. studenoga 2017. smjestili su se u Kanadu, u Vancouver. Sudjelovanje na tom festivalu veselilo me je barem dvostruko: osim što je moja skladba prošla selekciju, ostvarila mi se želja da posjetim taj divni grad.

Dani bez stresa

Festival je organizirala kanadska članica Svjetskog društva za suvremenu glazbu (ISCM, International Society for Contemporary Music) koja se vrlo ozbiljno i profesionalno prihvatila posla odmah nakon objavljivanja rezultata selekcije. Većina logističkih pitanja bila je riješena već do srpnja, a u rujnu sam već imala spremne karte za koncerte.

Zaista, uživala sam u besprijekornoj organizaciji i u danima provedenim bez stresa. Osim toga, čak je i vrijeme bilo u skladu: kiša, koja čini se u Vancou-

veru ima stalno prebivalište, uopće nije padala tako da smo imali savršene uvjete za lutanja po gradu. Bilo je hladno, ali zaboga, bili smo u Kanadi! Organizatori su sva događanja smjestili u središte grada pa nam je sve bilo nadohvat noge (što je vrlo teško očekivati u gradovima toga dijela svijeta), osim jednog događanja na University of British Columbia za koji smo imali organizirani prijevoz i ručak. Nina Čalopek, koja je u Vancouver putovala u svojstvu delegata Hrvatskog društva skladatelja kao članice ISCM–a, bila mi je savršeno društvo jer smo obje željele vidjeti i čuti što više i mislim da smo to i ostvarile.

Jedina »smetnja« na koju nismo mogle mnogo utjecati bio je jet lag zbog kojega smo od umora bile prisiljene propustiti neke kasnije večernje koncerte ili ponekad slušati glazbu promatrajući unutrašnjost vlastitih kapaka.

Probe s ansamblom Govoreći o nepostojanju stresa, probe s ansamblom Turning Point bile su vrlo lijepo iskustvo. Dirigent Owen Underhill unaprijed je sa mnom kontaktirao, a probe su počele i prije nego što sam

stigla u Vancouver pa su glazbenici bili već upoznati s materijalom. Bilo je ugodno surađivati s ansamblom koji aktivno sudjeluje na probama, daje sugestije, postavlja pitanja o raznim detaljima zvukovnih boja, istražuje razne mogućnosti izvedbe. Ugodno sam se iznenadila saznavši da je koncert bio rasprodan tjednima unaprijed te da je kanadska televizijska kuća CBC prenosila koncert u live streamu, pa sam i u programu sudjelovala kratkim intervujom. Također, upravo je izišao i dokumentarni film o festivalu koji se može pogledati na You Tubeu pod nazivom Discover ISCM2017.

Kakva se glazba mogla čuti na Svjetskim danima nove glazbe 2017.? Rekla bih da je politika odabira glazbe na neki način bila u skladu s politikom same zemlje. Kanada je multinacionalna zemlja i na to je vrlo ponosna. S obzirom na to da mi je Kanada već neko vrijeme dovoljno bliska da je gotovo smatram drugim domom, zaista mogu potvrditi da se svaki stranac, bio on doseljenik ili turist, u njoj osjeća ugodno. Jednako tako se u Vancouveru ove godine mogao čuti zaista velik raspon glazbenih izričaja, bez predrasuda i diskriminacije. Mislim da je takav pristup bio prednost ovoga festivala jer na neki način daje presjek zvukolika koji izlazi iz glava današnjih skladatelja/ica (organizatori su također ponosni na dosad najveći postotak skladateljica na ISCM– u — čak 46 %). Mogla bih reći da je i kvaliteta skladbi varirala, no smatram da je najvažnije spomenuti da su žanrovi i izričaji bili u širokoj lepezi: od simfonijskog koncerta na otvaranju, koji bi bio ugodan i široj publici, preko improvizacija bas–klarinetistice Lori Freedman, raznih klasičnih i neklasičnih ko-

mornih sastava, soundwalka po ulicama downtowna i maratonskog multimedijskog pijanističkog koncerta do Lea Correia de Verdier koji svoju glazbu izvodi na šivaćem stroju. Osim uobičajena tri koncerta dnevno, spominjem i dvije instalacije te susrete/predavanja/ razgovore u festivalskom Hubu, ugodnom prostoru u koji smo mogli navraćati tijekom dana.

Važni susreti ISCM festivali su vrlo važni za susrete delegata, na kojima se odlučuje o djelovanju ISCM–a i o budućim festivalima; delegati su u pravilu na festivalu prisutni cijelo vrijeme, a skladatelji dolaze i odlaze; katkad se ne uspiju ni sresti.

Stoga su ove godine britanski i švedski predstavnici ISCM–a odlučiti unaprijediti komunikaciju među autorima tako da su organizirali susret Composer Collider na kojem je bilo predviđeno »spontano« druženje. Pomalo sam ironična jer je ta »spontanost« upoznavanja i organizacije bila vođena i organizirana. Ipak, bilo je zanimljivo i korisno pa se nadam da će se takvi susreti nastaviti i na budućim festivalima. Mislim da smo maksimalno iskoristili vrijeme; osim spomenutih aktivnosti, prehodale smo downtown uzduž i poprijeko, uživale smo u posljednjim danima kanadske šarolike jeseni, šetale se po visećim mostovima iznad kanjona. Družile smo se s Dubravkom Pajalićem, hrvatskim muzikologom s prebivalištem u Vancouveru, koji je entuzijastično volontirao na festivalu, a svima je poznat po tome da predano vodi brigu o svakome tko dođe iz Hrvatske.

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Vancouver, 2. — 8. studenog 2017.

Na kraju, što reći? Idealno putovanje ipak postoji.

Koncert hrvatskoga orguljaša Marija Perestegija u katedrali Notre–Dame u Parizu

U

sklopu solističkih orguljaških recitala na velikim, nedavno obnovljenim orguljama katedrale Notre–Dame u Parizu, 18. studenoga 2017. u 20 sati nastupio je hrvatski orguljaš Mario Perestegi, kojem je to bio već drugi koncert na tom prestižnom mjestu za svakog orguljaša. Prvi koncert u katedrali Notre–Dame Perestegi je imao 2009. godine. Program koncerta činila su djela Aleksandra Guilmanta, Cesara Francka, Teodora Duboisa, Johanna Sebastiana Bacha i hrvatskog skladatelja i orguljaša Anđelka Klobučara, kod kojega je Perestegi diplomirao orgulje. (M. P.)

23

Koncert troje mladih pijanista, Hr vata, studenata na Bečkom sveučilištu, Hr vatsko veleposlanstvo u B e č u , 16 . l i s t o p a d a 2 0 17.

Klavirska djela Dore Pejačević kao izvor inspiracije mladih glazbenika BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Dio višestrukog rastera događanja unutar velikog projekta Godina kulture Hrvatska — Austrija

Glazbenici Ana Marković, Marin Drmać i Christian Jeličić uz veleposlanicu RH u Austriji, dr. sc. Vesnu Cvjetković

I

stog dana kad su u Hrvatskom veleposlanstvu u Beču odzvanjali zvuci Ruže i Tlapnje, Zagrebačka filharmonija je u poslijepodnevnom terminu u istom onom Musikvereinu, u kojem su u siječnju ratne 1918. izvedena dva stavka iz Dorine Simfonije u fis–molu, održala koncert s djelima Brahmsa i Čajkovskog (uz Poskočicu iz Istarske suite Natka Devčića) Piše: Domagoj Marić

24

B

ilateralne odnose Austrije i Hrvatske u aktualnoj je godini obilježio veliki projekt Godina kulture Hrvatska — Austrija.

Desecima, pa i stotinama manifestacija održanih diljem Hrvatske i Austrije obilježene su stoljetne veze dviju zemalja, koje nisu samo dio zajedničke prošlosti, nego se razvijaju i dalje.

Cjelovečernji koncert na kojem je troje mladih glazbenika, studenata klavira na bečkom Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost, brojnoj publici predstavilo djela Dore Pejačević, sažima dvije temeljne tematske okosnice velikoga bilateralnog projekta — žensko stvaralaštvo i integraciju. Ana Marković, Marin Drmać i Christian Jeličić izveli su niz klavirskih minijatura i jednu sonatu najveće hrvatske skladateljice i tako gotovo integralno predstavili skladateljičin klavirski opus od dvaju ciklusa minijatura skladanih između 1903. i 1905. do kasnog Cvjetnog vrtloga iz 1918. i jednostavačne Sonate br. 2 op. 57. »Povijesni« koncert Dora Pejačević je klavirska djela skladala cijeloga stvaralačkog vijeka. Od 57 zabilježenih opusa, nešto manje od polovice (24) skladano je za klavir solo, od čega — izuzevši dvije klavirske sonate — najveći dio čine manje forme, često programskog karaktera. Klavirski opus najveće hrvatske skladateljice oslikava prelazak iz kasnog romantizma, koji je Dori Pejačević ipak najviše odgovarao, do impresionizma i natruha glazbenog ekspresionizma. Skladateljičine glazbene početke u salonskom i kasnoromantičarskom duhu lako možemo razumjeti ako se sjetimo da je Dora Pejačević, kći i unuka hrvatskih banova, odrasla u monarhijskoj provinciji. S druge strane, ne iznenađuje ni činjenica da je većina njezina opusa posvećena sastavima kućnog muziciranja — radi se o klavirskoj, komornoj i vokalnoj glazbi uz klavirsku pratnju. Autorski i osobni rast i suočavanje sa surovom realnošću Prvoga svjetskog rata, u kojem je i sama sudjelovala kao bolničarka, oslikavaju se u minijaturama zrelog razdoblja. Skladateljica je, do danas su to potvrdila brojna istraživanja, pratila suvremene tekovine prvih desetljeća prošloga stoljeća, a da je smrt nije zaustavila nakon rođenja djeteta četiri godine nakon završetka Velikog rata, kad je Europi i svijetu polako krenulo nabolje, možda bi troje mladih glazbenika na bečkom koncertu izvelo neko klavirsko djelo Dore Pejačević napisano dvanae-

sttonskom tehnikom. Naposljetku, njezin Koncerat za glasovir i orkestar op.

33, kako je stajalo na plakatu te 1916., izveden je na Simfonijskom koncertu u današnjem zagrebačkom HNK–u, a kasniji interpretatori glazbene povijesti s pravom su ga ocijenili povijesnim i prekretničkim.

Analiza minijatura Koncert u Hrvatskom veleposlanstvu otvoren je trima komadima iz ciklusa Maštanja op. 17/1 u izvedbi Marina Drmača. Čežnja, Tužaljka i Tlapnja introspektivno ocrtavaju stanja osamnaestogodišnje skladateljice. Čežnja počinje u ritmu turobne koračnice u es–molu, koja iz šestosminske mjere prelazi u četverodobnu, no zadržava ostinatni ritam: komad je pod snažnim utjecajem skladateljičinih velikih uzora Schumanna i Mendelssohna, ipak uz povremeno slobodno uvođenje i nerazrješavanje septime, što će u kasnijem opusu u velikoj mjeri doći do izražaja. U Lamentosu, središnjem dijelu Tužaljke, također se prepoznaje slog Mendelssohnovih Pjesama bez riječi, no skladateljica skladbu zaokružuje suvremenijim kasnoromantičarskim uvodom i kodom, s efektnim akordnim završetkom u cijelim notama. Nakon što je u prva dva dijela pokazao suptilnosti i vješto vođenje fraze, mladi je izvođač u Tlapnji, najkoncertantnijem komadu ciklusa, izrazio i svoju tehničku spremnost te je tako publiku uveo u drugi, tehnički i glazbeno zahtjevniji dio večeri. Između prvog i drugog ciklusa klavirskih minijatura — Života cvijeća op. 19 — mjesto su našla i dva kasnija Nokturna op.

50 u izvedbi Ane Marković. Dva kasna bisera obojena dominantnim impresionističkim elementom nastala su u razmaku od dvije godine (1918. i 1920.), a u posljednjoj verziji rukopisa sadrže i kratke lirske pjesme iz skladateljičina pera, koje daju jasan program Nokturnima. Oba Nokturna karakterizira jasna trodijelna forma, koja je kod prvog strogo provedena. Iako drugi Nokturno ima jasno oblikovanu pjevnu melodiju (Cantabile), u djelu je dominantnija heptatonska pratnja koja potvrđuje neupitan impresionistički element skladbe. Život cvijeća Središnji dio koncerta činila je integral-

na izvedba najpoznatijeg klavirskog ciklusa Dore Pejačević, Život cvijeća. Troje glazbenika izvelo je osam minijatura koje oslikavaju skladateljičinu percepciju osam biljnih vrsta: Visibaba, Ljubica, Đurđica (u izvedbi Marina Drmača), Potočnica, Ruža, Crvenih karanfila (Christian Jeličić) te Ljiljana i Krizantema (Ana Marković). I navedenih osam minijatura oslikava skladateljičino stilsko traženje od kasnog romantizma i salonske glazbe (Crveni karanfili) do impresionizma (Ruže, Ljiljani), ali već kod mlade umjetnice nagovještava osjećaj prolaznosti, lajtmotiv cijelog skladateljičina životnog i stvaralačkog djelovanja. Osam cvjetnih vrsta poredano je kronološki prema vremenu cvatnje — od visibabe kao vjesnika proljeća do krizanteme i pogrebne simbolike, što prati i njihov glazbeni karakter. Ciklus od osam minijatura završava Krizantemom u stilu marcia funebre.

Koncert je zaključen virtuoznim Cvjetnim vrtlogom op. 45 (Drmač) i naposljetku jednostavačnom Sonatom op.

2 br. 7, posljednjim skladateljičinim velikim klavirskim djelom, nastalim po uzoru na Lisztovo slobodno shvaćanje sonate kao forme. Dvoje mladih pijanista pokazalo je u izvedbama kasnih Dorinih klavirskih skladbi ne samo muzikalnost nego i tehničku spremnost te razumijevanje sloga hrvatske skladateljice, prikazavši u najboljem svjetlu austrijskoj i hrvatskoj publici velik opus velike Dore Pejačević. Njezino je stvaralaštvo tek u posljednje vrijeme u većoj mjeri osvojilo hrvatsku pa i stranu publiku, bez obzira na to što je Dora za života bila izvođenija u inozemstvu nego u Banskoj Hrvatskoj. Ovim koncertom odan je hommage hrvatskoj skladateljici upravo u Beču, gradu koji je još za njezina života praizveo neka njezina velika djela, kao što je Klavirski koncert iz 1913., inače prvi svoje vrste u hrvatskoj povijesti glazbe. Istog dana kad su u Hrvatskom veleposlanstvu u Beču odzvanjali zvuci Ruže i Tlapnje, Zagrebačka filharmonija je u poslijepodnevnom terminu, u istom onom Musikvereinu u kojem su u siječnju ratne 1918. izvedena dva stavka iz Dorine Simfonije u fis–molu, održala koncert — uglavnom s djelima Brahmsa i Čajkovskog. Sva sreća da na mladima svijet ostaje.

P r v i k o n c e r t m i n i c i k l u s a P a p a n d o p u l o k v a r t e t a , 2 . l i s t o p a d a 2 0 17. u M a l o j d v o r a n i L i s i n s k i

Četvorica skladatelja kao autori za četiri saksofona Piše: Martina Bratić

K

ao jednoga od predvodnika svojega programa i početka nove sezone događanja, Koncertna dvorana Lisinski u svojoj je Maloj dvorani početkom listopada ugostila jedan od najprepoznatljivijih domaćih komornih sastava — Papandopulo kvartet. Četvorica saksofonista, zagrebačkih diplomanata (Nikola Fabijanić, Goran Jurković, Gordan Tudor i Tomislav Žužak), osim u nastojanju promicanja svojega instrumenta, važnu misiju vide i u predstavljanju suvremene glazbe, osobito djela mladih hrvatskih i inozemnih autora.

Zagrebačka i svjetska praizvedba Na prvom koncertu svojega mini ciklu-

P

sa u Lisinskom, 2. listopada, ‘papandopulovci’ su, uz djela Eugènea Bozze te P. M. Duboisa, publici približili zvuke skladbi čak četvorice domaćih skladatelja: Željka Brkanovića, Davora Bobića, Ivana Končića te, prikladno, Borisa Papandopula. Prva u tom nizu, skladba Quartet 3. novo je djelo Željka Brkanovića, čije je predstavljanje svečano upriličeno i u povodu skladateljeva 80. rođendana, na ovogodišnjim Osorskim glazbenim večerima. Nastala kao festivalska narudžba, a ovim koncertom i praizvedena u Zagrebu, skladba objedinjuje niz zvučnih slika, kojima se, osim različitih kompozicijskih postupaka — od polifonih mišljenih suzvučja do homofone, gotovo klasične i melodiji podređene izgradnje — kao glavno načelo provodi smjena karaktera i atmosfera.

Uslijedila je i prvi put uopće izvedena skladba Davora Bobića, Choral et Scherzando, u čijoj je izvedbi Kvartet učvrstio svoj nastup kao izvanred-

no uigrano izvođačko tijelo koje, osim tehničke spremnosti, veliku pozornost posvećuje i nadahnutoj interpretaciji.

Bobićeva skladba, kako i naslov upućuje, zamišljena je kao dvodijelni oblik: uz nježni ali pastozni, rilassato prvi dio, čujemo i njegov energični antipod, briljantan i iskričav. Riječ je o polifonom koralu širokih melodijskih linija i egzotičnih suzvučja generiranih na razmeđu tonaliteta i »oslobođenoga tona« te o zaigranome scherzu čije zvučne strukture na intrigantan način gotovo iritiraju uho, »goneći« neprekinuti mahniti ritamski tijek i tvrdoglave ostinatne odlomke, kombinirane s bravuroznim ulazno–silaznim figurama u veloccissimo izvedbi.

Perpetuum mobitel U tradicionalnoj formalnoj strukturi, ali s iznenađujućim i svježim zvučnim idejama, praizvedba skladbe Davora Bobića u uvjerljivoj je izvedbi Papandopulo kvarteta bila jedan od vrhunaca večeri.

Ništa manje izvođačkoga entuzijazma ta četvorka nije pokazala ni u nastavku, u skladbi najmlađega autora, Ivana Končića, nazvanoj Perpetuum mobitel.

To je djelo iz 2015. nastalo upravo na inicijativu dvojice članova Papandopulo kvarteta, a riječ je o dopadljivoj ideji spajanja činjenice sve učestalije uporabe pametnih telefona s principom rada perpetuum mobilea kao odraza otužne perpetuacije svih onih osobnih rituala uvjetovanih upravo modernim tehnologijama. U tradicionalnoj formi A–B–A, djelo svojom arhitektonskom osnovom ilustrira cikličnost spomenutih rituala, a s naznakom programnosti, potpomognutom naturalističkim elementima, kao što je imitirani zvuk vibracije mobitela, na dojmljiv način »priča priču«.

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Četvorica saksofonista, zagrebačkih diplomanata (Nikola Fabijanić, Goran Jurković, Gordan Tudor i Tomislav Žužak), izvela su djela Željka Brkanovića, Davora Bobića, Ivana Končića te Borisa Papandopula

Uspješnu koncertnu večer Papandopulo kvartet zaključio je aranžiranim Trima studijama za klavir, svojega »rodonačelnika«, Borisa Papandopula, te Kvartetom za saksofone Pierrea Maxa Duboisa.

raizvedba skladbe Choral et Scherzando Davora Bobića u uvjerljivoj je izvedbi Papandopulo kvarteta bila je jedan od vrhunaca večeri

25

13 . F e s t i v a l h r v a t s k e g l a z b e u B e č u ( 2 9 . l i s t o p a d a — 2 6 . s t u d e n o g a 2 0 17. )

Hrvatska glazba u svim vrstama i podžanrovima BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Misija i želja festivala i ove je godine bila predstaviti hrvatsku glazbu u svim njezinim žanrovima i vrstama, od izvorne tradicijske, preko jazz i klasične glazbe, do novih glazbenih »podžanrova« koji obuhvaćaju suvremene, originalne glazbene fuzije svih navedenih vrsta

Jazz orkestar HRT-a i njegov šef-dirigent Andreas Marinello u bečkom jazz klubu Porgy&Bess Piše: Davor Merkaš

O

vogodišnji Festival hrvatske glazbe u Beču može se pohvaliti dojmljivim podatkom: peti koncert Festivala, koncert dua Bow vs Plectrum, 150. je koncert u kontinuitetu toga projekta, koji se održava neprekidno već trinaestu godinu. Zato je taj festival jedan od vitalnijih i dugovječnijih projekata predstavljanja ne samo glazbe i glazbenika nego i hrvatske kulture u inozemstvu uopće! Ono što je pritom važno nisu tek brojevi, nije tek puka statistika, uistinu respektabilni broj održanih glazbenih manifestacija u jednoj od najvećih svjetskih metropola glazbe — gradu Beču — nego i beskompromisna borba za kvalitetu i želja da se u najprestižnim i najpoznatijim bečkim koncertnim prostorima predstave najbolji hrvatski glazbenici — interpreti, ali i skladatelji i njihova glazba.

Turbulentna vremena

26

Ove godine Festival je na veliku sreću, nakon turbulentnog razdoblja zbog ukidanja Koncertne direkcije Zagreb,

nastavio s radom kao projekt Muzičkog informativnog centra u sklopu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, i to uz svesrdnu potporu ravnatelja Dražena Siriščevića, ali i svih djelatnika Dvorane koji su Festivalu pružili logističku i organizacijsku pomoć bez koje Festival nikako ne bi bilo moguće organizirati. Koncept, misija i želja festivala i ove godine bila je predstaviti hrvatsku glazbu u svim njezinim žanrovima i vrstama, od izvorne tradicijske, preko jazz i klasične glazbe, sve do novih glazbenih »podžanrova« koji obuhvaćaju suvremene, originalne glazbene fuzije svih navedenih vrsta. Cilj je bio predstaviti hrvatsku glazbu u svoj njezinoj širini, bogatstvu i raznolikosti.

Inkorporacija u cikluse Većina koncerata Festivala, kao i prethodnih godina, inkorporirana je u cikluse uglednih bečkih institucija i organizacija, od kojih su neke postale i stalni partneri Festivala: prije svega se to odnosi na Jazz klub Porgy & Bess, koji se posljednjih godina profilirao kao jedan od nekoliko najpoznatnijih europskih klubova s uistinu impresivnim popisom jazz glazbenika koji u njemu iz dana u dan nastupaju. Poznavateljima jazz glazbe bit će dovoljno spomenuti

da su samo od kraja studenoga, kad su u Porgyju u sklopu Festivala nastupili Matija Dedić s Geneom Jacksonom i Jorisom Teepeom, te Jazz orkestar HRT–a, u klubu gostovali velikani kao što su Joe Lovano sa svojim kvartetom, Yellow Jackets, Ron Carter ili Maceo Parker, da spomenemo samo neke. Višegodišnja suradnja s Austrijskom glazbenom mladeži (Jeunesse Austria) urodila je sjajnim koncertom Ane Vidović u najpoznatijem austrijskom gitarističkom ciklusu u akustički savršenoj Dvorani Franza Schuberta bečkog Konzerthausa, a jedna od najvećih i najljepših bečkih crkava u samom središtu Beča — crkva sv. Petra, bila je impresivna barokna pozornica za nastup Komornog orkestra Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, Zbora Instituta za crkvenu glazbu Katoličko–teološkog fakulteta i mladih solista uz dirigentsko vodstvo Zorana Novačića. Ako tome dodamo i nastup prvakinje Berlinske državne opere, sopranistice Evelin Novak, i pijanista Matthiasa Samuila u predivnoj historicističkoj Palači Eschenbach i dva koncerta u Hrvatskom gradišćanskom centru (Trio Mate Matišića i već spomenuti duo Bow vs Plectrum, koji čine Filip Novosel i Tihomir Hojsak), nabrojili smo sve koncerte ovogodišnjeg Festivala.

A sada detaljno Prvi koncert Festivala, solistički recital, održala je u svečanoj dvorani Palače Eschenbach Evelin Novak, nova sjajna zvijezda na nebu europske operne scene, stalna članica solističkog ansambla Berlinske državne opere Unter den Linden uz klavirsku pratnju jednoga od vodećih mladih njemačkih korepetitora Matthiasa Samuila, suradnika nekih od najpoznatijih svjetskih pjevačkih zvijezda kao što su Ana Netrebko, Olga Peretyatko ili Dimitrij Korčak. Evelin Novak bečku je publiku, koja je do posljednjeg mjesta ispunila veliku dvoranu Palače, oduševila profinjenom muzikalnošću, predivnim glasom, briljantnom tehnikom i pomno nastudiranim programom Lieda, opernih arija i zarzuela, programski objedinjenih poetičnim nazivom koncerta: O vječnoj ljubavi. Skladbama Straussa, Rimski– Korsakova, Rahmanjihova i Brahmsa

u prvom dijelu, Evelin je dodala popijevke hrvatskih skladatelja: Dore Pejačević, Josipa Hatzea i Ivana Zajca, te uglavnom vedre, poletne arije iz zarzuela Španjolaca Torrobe, Marquésa i Chapíja u drugom dijelu koncertnog programa. Bečka publika zasigurno će dugo pamtiti proživljene interpretacije Evelin Novak i njezina nadahnutog pratitelja na glasoviru Samuila, koji je izveo i dvije klavirske skladbe kao svojevrsne interludije: Rahmanjinovu Elegiju op. 3 br. 1 i Granadosov popularni Peti španjolski ples pod nazivom Andaluzija.

Povlastica nastupa Tek nekolicina jazz glazbenika u Hrvatskoj ima priliku i povlasticu svirati s najboljim svjetskim glazbenicima: jedan od njih je svakako Matija Dedić, sjajni hrvatski pijanist koji je na Festivalu nastupio s Geneom Jacksonom, legendarnim članom Trija Herbieja Hancocka. S Jacksonom je Matija nastupio još 2013. godine u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog: tadašnji susret i suradnja dvojice sjajnih glazbenika bili su i ishodište Matijina ovogodišnjeg bečkog nastupa, kojem su prethodila dva iznimno uspješna koncerta na jazz festivalu u Beogradu. Uz Jorisa Teepea, virtuoznog kontrabasista s njujorškom adresom, Jacksonova dugogodišnjeg prijatelja i suradnika mnogih jazz velikana, Matija je u svjetski poznatom Porgyju izvodio svoje autorske skladbe, koje je prošlih godina izdavao na svojim u Americi objavljenim i u cijelom svijetu distribuiranim nosačima zvuka. Matiju, čestoga gosta Festivala, baš kao i njegove virtuozne suradnike, bečki su poklonici jazza i ove godine oduševljeno prihvatili i ispratili ovacijama, kakve u toj metropoli glazbe dobivaju samo najveći svjetski glazbenici.

U suradnji s bečkim Hrvatskim, tj. gradišćanskim centrom, s kojim Festival surađuje od početka svojega djelovanja i koji je po bogatstvu organiziranih kulturnih manifestacija neka vrsta hrvatskog kulturnog instituta u Austriji, bečkoj publici predstavio se i Mate Matišić sa svojim Triom u kojem uz tog sjajnog erudita, književnika i renesansnog intelektualca širokih horizonata nastupa i multiinstrumentalist i diplomi-

Dvije praizvedbe Program koncerta Komornog orkestra Muzičke akademije Zagreb i Zbora Instituta za crkvenu glazbu Albe Vidaković u monumentalnoj baroknoj crkvi sv. Petra uz nadarene mlade soliste Josipu Bilić, Aleksandru Todorović, Emiliju Rukavinu i Floriana Tavića, pod ravnanjem Zorana Novačića, osim stavka Laudate Dominum iz Mozartovih genijalnih Vesperae solennes de Confessore KV 339, donio je i dva djela hrvatskih skladatelja: nakon gotovo 250 godina izveden je Tantum ergo dubrovačkog skladatelja i diplomata europskog formata Antuna Sorkočevića, a praizveden je i atraktivni Magnificat za sole, zbor i orkestar Zorana Novačića. Sorkočevićeva skladba bjelodani je dokaz njegova talenta i muzikalnosti te zanimljiv dokument povijesti hrvatske i dubrovačke sakralne glazbe. Novačićev Magnificat nadahnuta je pak skladba puna mladenačkog elana, efektnog i pitkog glazbenog izričaja koji odlikuju divne, široke melodijske linije, koju svakako vrlo brzo želimo ponovno čuti.

Gudalo protiv trzalice Drugi koncert u Hrvatskom gradišćanskom centru dua Bow vs Plectrum (Tihomir Hojsak i Filip Novosel) originalna je fuzija tambure i kontrabasa u kojoj se susreću jazz i izvorna hrvatska tradicijska glazba.

Zamišljen kao svojevrsna »bitka dvaju instrumenata u kojoj pobjeđuje glazba« (Hojsak), duo Bow vs Plectrum osvaja sjajnim aranžmanima u kojima načelo nadmetanja u konačnici rezultira uzbudljivom interakcijom različitih sviračkih tehnika i boja dvaju instrumenata. Formu svojih skladbi Hojsak i Novosel grade na jazz načelima iznošenja teme i improvizacije, no maštovita primjena instrumenta (čak i kao perkusivnih instrumenata), rabljenje tema hrvatske tradicijske glazbe i bogat harmonijski jezik njihovu glazbenom izričaju daju punoću i originalnost koju posebno prepoznaju slušatelji izvan domovine. Stoga i ne iznenađuje što su Hojsak i Novosel postigli zapažene rezultate svirajući i izvan domovine, prije svega u SAD–u. I bečkoj, ali prije svega gradišćanskoj publici, sudeći prema oduševljenom pljesku, silno su se svidjeli.

Iako je teško govoriti o nekom vrhuncu Festivala, s obzirom na to da su svi umjetnici koji su u Beču nastupili na najvišoj razini predstavili svoje impresivno glazbeno

umijeće, koncert Ane Vidović u Dvorani Franza Schuberta poznatog bečkog Konzerthausa bio je po mnogo čemu poseban. Njezin koncert, održan u sklopu najprestižnijega gitarističkog bečkog ciklusa, onog Austrijske glazbene mladeži (Jenuesse Austria), bio je rasprodan danima unaprijed, što dovoljno govori o popularnosti i karijeri upravo svjetskih razmjera koju je ta mlada umjetnica posljednjih godina izgradila na međunarodnoj glazbenoj sceni.

Antologijska djela svjetske gitarističke literature Bacha, Scarlattija, Tárrege, Barriosa, Mangoré, Torrobe, te prerano preminulog, iznimno talentiranog zagrebačkog skladatelja i gitarista Slavka Fumića, Ana je izvela s tehničkim savršenstvom koje joj je omogućilo poniranje duboko u metafizičke sfere glazbe. Ana ima moć pridobiti pozornost slušateljâ i odvesti ih u predjele glazbe koje nam mogu pokazati samo odabrani.

Tako je bilo i te večeri, kad su Bečani mladoj hrvatskoj gitaristici priredili prave ovacije. Ana je publiku potpuno osvojila na kraju koncerta, kad je prisutne pitala što žele da im svira kao dodatak. Želje im je ispunila izvedbama antologijske skladbe Beatlesa (McCartneyja i Lennona) Yesterday u sofisticiranoj obradi japanskog skladatelja Torua Takemitsua i svjetski poznate skladbe Asturias Isaaca Albeniza.

Dragocjenost za kraj Termin za posljednji koncert Festivala, održan 26. studenoga, Jazz klub Porgy & Bess za Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije rezervirao je prije više od godinu dana. Taj sjajni ansambl ne samo da je jedan od nekoliko najdugovječnijih big bendova na svijetu, nego je i jedan od nekoliko rijetkih orkestara takve vrste koji danas profesionalno i kontinuirano djeluju. Kakvu dragocjenost Hrvatska ima u tom ansamblu, mnogima je odavno jasno (nadajmo se i svim njihovim »šefovima« na HRT–u!), no na njihovu bečkom koncertu postalo je to jasno baš svima! Uzbudljiv odabir programa (koji potpisuje bigband leader, simpatični i agilni Andreas Marinello), koji se sastojao od antologijskih skladbi velikana povijesti jazza, jazz skladbi suvremenih skladatelja i obrada hrvatskih tradicijskih pjesama, Orkestar je izveo upravo briljantno: maštovite i tehnički izuzetno zahtjevne aranžmane momci su izveli savršeno uigrano, nadahnuto, s puno energije i upravo sa zaraznim užitkom muziciranja. Upravo je nevjerojatno da taj ansambl, koji čine samo vrhunski pojedinci, a svaki je solist majstor svojega instrumenta (usput rečeno, baš svaki bi mogao svirati valjda u bilo kojem vrhunskom europskom big bendu i, sudeći prema vrhunskoj kvaliteti, na bilo kojoj velikoj jazz pozornici svijeta) i koji bi Hrvatska s ponosom mogla »pokazati« svijetu, jedva da i kroči na neki od inozemnih jazz festivala ili posjeti neki vrhunski jazz klub. Nadamo se da će se to vrlo brzo promijeniti. No bio je to uistinu dostojan kraj Festivala i večer koju prisutni bečki i austrijski ljubitelji jazza sasvim sigurno neće tako brzo zaboraviti.

Sveučilište za glazbu i scensku umjetnost u B e č u , 13 . s t u d e n o g a 2 0 17.

Noctis, Octarine, Mosaique i Alotropi Cantus Ansambl predstavio bečkoj publici novi naraštaj hrvatskih skladatelja Piše: Domagoj Marić

U

organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, Austrijskog društva za suvremenu glazbu i hrvatske udruge iz Austrije Riječ–boja–ton, u bečkom je Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost 13. studenoga nastupio Cantus Ansambl pod ravnanjem umjetničkog voditelja i dirigenta Berislava Šipuša. Ako izuzmemo Alexandru Karastoyanovu–Hermentin, austrijsku skladateljicu rusko–bugarskog podrijetla, na programu koncerta našlo se četvero mlađih hrvatskih skladatelja: Mirela Ivičević, Ivan Violić, Dubravko Palanović Marko Markuš, Mirela Ivičević, Ivan Violić, Berislav i Marko Markuš, od kojih troje — izuzev Šipuš i Alexandra Karastoyanova-Hermetin Palanovića — trenutačno radi, studira ili oboje od navedenog u Beču. Bila je to prilika da bečka publika upozna skladateljske poetike mlađeg naraštaja naših skladatelja, i to djela koja su nastala potkraj prošloga desetljeća (Ivičević, Palanović) ili ove i prošle godine (Violić, Markuš).

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

rani filozof i sociolog, violinist Marko First i izvrsni kontrabasist Jurica Štelma. Matišić, koji je hrvatskoj publici poznat po izuzetno virtuoznim interpretacijama gipsy jazza i suradnji s nekim od najvećih svjetskih glazbenika toga glazbenog žanra, u Beču je izvodio i zanimljive obrade hrvatskih narodnih napjeva u vlastitim originalnim aranžmanima, svirajući i nekoliko tipova tamburica. Matišić, First i Štelma stvorili su u Hrvatskom centru sjajnu atmosferu prštavom energijom ritmova swinga i zanosnog gypsy jazz groova i tako Bečanima darovali večer za pamćenje.

Prometejska zadaća Recepcija nove glazbe još je od vremena Druge bečke škole blisko povezana s aktivnošću pojedinih glazbenih sastava. Tu je prometejsku zadaću u posljednjih petnaestak godina u hrvatskom društvu preuzeo Cantus Ansambl, prvi stalni ansambl za suvremenu glazbu u nas. Osim promicanja suvremene glazbe u domaćoj sredini, jedna je od zadaća Cantusa predstavljanje hrvatske suvremene glazbe inozemnoj publici, što je bio i cilj bečkog koncerta.

Iako je karijeru počeo kao pijanist, Ivan Violić publici se predstavio kao jedan od vodećih skladatelja nove generacije. U skladbi Noctis 1 za klavir i udaraljke solo, u kojoj je nastupio kao solist, Violić se koristi različitim tehnikama proizvodnje zvuka na svojem instrumentu, primjenjujući u pet stavaka do maksimuma zvuk solističkih instrumenata i cijelog ansambla, od efektnog početka skladbe u fortissimu do samog završetka. U skladbi Dominosa Octarine Mirela Ivičević na originalan način suprotstavlja solo (u izvedbi sjajne flautistice Ane Batinice) i sastav, dajući pritom skladbi zanimljiv programski karakter u vidu nadnaravnog bića koje skladateljicu nadahnjuje i istovremeno muči.

Na programu se našlo i djelo Mosaique našeg odličnog skladatelja Dubravka Palanovića, u kojem autor slaže mozaik od početne teme u klaviru i dominantne ritamske pratnje koju preuzimaju gudači, dok temu nastavljaju razvijati drveni puhači, donoseći u nastavku skladbe pjevnu drugu temu u gudačima i ostinatni klavirski ritam. Da na najmlađima svijet ostaje, potvrdio je Marko Markuš, karlovački skladatelj formiran na bečkom Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost, koji je u skladbi Alotropi na nekoliko razina suprotstavio trinaest instrumenata i dobio zanimljiv konglomerat boja i zvukova.

Pomno odabran repertoar odlično je prikazao opuse mlađih hrvatskih skladatelja i tako u godini u kojoj Austrija i Hrvatska obilježavaju Godinu kulture, bečkoj publici predstavio i dio suvremenoga hrvatskog glazbenog stvaralaštva.

27

Praizvedba skladbe Ruke akademika Frane Paraća n a Tenso danima u slovenskoj N ovoj G or ici

C i k l u s M l a d i u L i s i n s k o m , 3 0 . l i s t o p a d a 2 0 17. , Mala dvorana Lisinski

Uglazbljeni tekst jednoga od najvažnijih poetskih glasova hrvatske književnosti između dvaju svjetskih ratova, Đure Sudete

Mladi Puljanin, violončelist Fabio Jurić, za završnicu recitala odabrao ranu uspješnicu Antuna Tomislava Šabana

goja ili Alojza Srebotnjaka, čast otvorenja imao je i naš akademik Frano Parać, čije je novo djelo tom prilikom predstavljeno publici. Kako je Tenso mreža kontinuirano posvećena nastojanju da se kreiraju i izvode i nova, suvremena ostvarenja, ove je godine za taj zadatak odabran upravo akademik Parać, dobivši narudžbu Festivala da i vlastitim rukopisom pridonese baštini svjetske zborske literature.

Matej Vidmar

Dirigentica Martina Batič i skladatelj Frano Parać

Piše: Martina Bratić

T

enso dani 2017, međunarodni zborski festival koji organizira istoimena Europska mreža profesionalnih zborova sa sjedištem u Nizozemskoj, koji se svake godine priređuje u nekom drugom europskom gradu, ove su se jeseni održali u slovenskoj Novoj Gorici. Bili su posvećeni sjećanju na bitke u dolini rijeke Soče tijekom Prvoga svjetskog rata, odnosno — obilježavanju stogodišnjice te fronte. U Novoj Gorici okupili su se brojni europski zborovi, članovi Tenso mreže, da se glazbom (što već »tradicionalnim« uspješnicama, što praizvedbama), u ljepoti vokalnoga zvuka prisjete i odaju počast svim žrtvama stradalima u tim ratnim strahotama. Čast otvorenja

Festival je otvoren gala–koncertom 21. rujna u bazilici Kraljice Svetogorske, u naselju Sveta Gora. Čast otvaranja pripala je Zboru Slovenske filharmonije i njihovoj umjetničkoj voditeljici i dirigentici, maestri Martini Batič, proslavljenom imenu europske i svjetske zborske scene, dobitnici prestižne Nagrade Eric Ericson za najbolju mladu zborsku dirigenticu (2006.).

28

Osim skladbi Sofije Gubajduline, Leoša Janáčeka, zatim slovenskih predstavnika Slavka Osterca, Marija Ko-

Njegova skladba Ruke, napisana na tekst jednoga od najvažnijih poetskih glasova hrvatske književnosti između dvaju svjetskih ratova, Đure Sudete, u suglasju sa samom pjesmom, čini djelo mračne, elegične, osobne, i smrću opterećene slutnje. Formalno, riječ je o ostvarenju koje dosljedno prati Paraćevo skladateljsko pismo, ukotvljeno u tonalitet, ali na trenutke otvoreno svim onim prožimajućim silama nesustavnih tonalnih odnosa: u ovome slučaju aleatoričkih situacija i pitomih klastera, okupljenih u ad libitum strukturnoj zamisli. Sjajnu izvedbu djela u nastupu Zbora Slovenske filharmonije zadovoljno je popratila i okupljena publika, a svoje je dojmove s nama podijelio i skladatelj. »Mogu reći da sam veoma zadovoljan i zborom i dirigenticom, u izvedbi ne samo mojega djela, nego i cjelokupnoga koncerta. Publika je također predstavljenu glazbu dobro prihvatila, a što se tiče Ruku, ništa drugo ne preostaje osim pratiti neki ‘život’ koji će skladba sebi stvoriti i kojim će, nadam se, zaživjeti«, zaključio je Frano Parać.

Piše: Martina Bratić

C

iklus Mladi u Lisinskom, održavan već više od desetljeća u Maloj dvorani Lisinski, jedna je od kulturnih suradnji naše najpoznatije glazbene dvorane s drugim kulturnim institucijama, a čijim se programima uvijek nastoji pronositi najbolje od domaće glazbene produkcije. Cilj je, dakako, podupirati i predstavljati mlade, još neafirmirane hrvatske glazbenike, što svakako čini vrijednu platformu za njihovu prezentaciju i međusobno umrežavanje.

Mjesec studeni u sklopu toga ciklusa bio je rezerviran za dvoje mladih Puljana, pijanisticu Chiaru Jurić te violončelista Fabija Jurića, koji su publici predstavili mudro osmišljen programski presjek od romantizma do suvremenoga skladateljskog izraza. Počevši s danas jedinim važnijim djelom pisanim za arpeggione, šestožičani hibrid gitare i violončela (u verziji mladoga dua izveden u preradbi za violončelo) — Schubertovom Sonatom u a–molu, za arpeggione i klavir, Chiara i Fabio Jurić predstavili su se kao dobro uigran izvođački tim, s fino usklađenim kodovima individualne muzikalnosti. Uz Sonatu u d–molu za violončelo i klavir, op. 40, Dmitrija Šostakoviča, večer su zaokružili jedinim djelom domaćega skladatelja — Lamentom za violončelo solo Antuna Tomislava Šabana. Skladan 1993. godine, Šabanov je Lamento do danas osigurao mjesto jednoga od prepoznatljivijih hrvatskih djelâ suvremenoga skladateljskog pisma, i to na međunarodnoj sceni. Rado izvođen na brojnim svjetskim natjecanjima i recitalima, taj se ekspresivni stavak, u dramatičnim poigravanjima poimanjima zvuka, kao i auditivnim potencijalima instrumenta, opravdano nametnuo kao jedna od identitetskih instanci violončela danas. U nadahnutoj izvedbi, i kao završna točka večeri, Fabio Jurić dao je i svoj interpretacijski prinos toj Šabanovoj uspješnici.

Osim Festivala, ovogodišnje su Tenso dane, uz temu sjećanja na spomenute bitke, popratili i prigodna izložba u Novoj Gorici, međunarodni simpozij s temom Glazba i kultura u vrijeme Velikoga rata te dvodnevni dirigentski majstorski tečaj i koncert, koji su održani u Zagrebu.

Tugomir Hrabrić

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

U suglasju s Šabanov pjesmom Lamento iz 1993.

Chiara i Fabio Jurić

Dosadašnji projekti i posljednji zagrebački koncert muzikologinje i pjevačice Katarine Livljanić, naše uzdanice u vrhu svjetske glazbene znanosti, profesorice na pariškoj Sorbonni

Musica Speculativa u ciklusu Orgulje i prijatelji Najranije hrvatsko glazbeno naslijeđe umjetnica–znanstvenica redovito prestavlja široj javnosti, pa je tako bilo i na koncertu održanom 25. studenoga 2017. u crkvi na zagrebačkom Jordanovcu

P

rogrami posvećeni srednjovjekovnoj glazbi na hrvatskim pozornicama iznimno su rijetki. Ako ih i ima, najčešće je riječ o koncertima entuzijastičnih ljubitelja glazbe davno minulih vremena. To istovremeno ne znači da među hrvatskim glazbenicima i glazbenicama nema profesionalaca specijaliziranih za povijesno obaviješteno izvođenje rane glazbe (pri čemu sintagma rana glazba označava glazbu prije one koja je danas dijelom repertoarnog kanona, a nastala je prije 1500. godine).

Spoj istraživanja i prakse

Publiku i kritiku diljem svijeta oduševljavaju projekti i nosači zvuka koje objavljuje ansambl Dialogos, koji od osnutka 1997. djeluje pod vodstvom utemeljiteljice i umjetničke voditeljice Katarine Livljanić. Riječ je o hrvatskoj muzikologinji s pariškom adresom, koja kao doktorica znanosti i profesorica djeluje na Sveučilištu Sorbonne u Parizu. Prije dvadeset godina nastala je ideja da vlastita istraživanja i praksu spoji u jedno te na taj način sa svojim ansamblom Dialogos donese usporedbu srednjovjekovnih glazbenih praksi dviju obala Jadrana u slojevima učene i tradicijske glazbe (glagoljaškog pjevanja). Snimka njihova prvog projekta, Terra Adriatica, zabilježena je u studenome 1998. u crkvi francuskoga grada Lignièresa, a objavio ju je izdavač Empreinte Digitale s fotografijom crkve Sv. Križa u Ninu na naslovnici. Bila je to prigoda da inozemna publika doživi glagoljaško pjevanje, primjerice, iz Poljica u blizini Splita ili Sanctus. Hosanna dulcis est cantica iz kartulara samostana sv. Marije u Zadru iz 13. stoljeća uz gregorijanski responzorij Dixit Isaac patri suo iz rukopisa iz 12. stoljeća, sačuvanog u talijanskome Monte Cassinu. Glagoljaško pjevanje kao srednjovjekovna usmena tradicija koja je preživjela do današnjih dana uz srednjovjekovne zapise sačuvane u dalmatinskim samostanima na taj je način doprla do najšire publike, a kvalitetu nosača zvuka (samim time i rad ansambla) vrlo je brzo prepoznala struka. Nakon izlaska dodijeljene su

mu ugledne francuske nagrade časopisa Diapason i Monde de la Musique — Diapason d’or i Choc du Monde de la Musique.

Osvajanje svijeta S takvom su potvrdom Katarina Livljanić i njezin ansambl Dialogos krenuli u osvajanje svijeta povijesno obaviještenog izvođenja srednjovjekovne glazbe.

O njihovim su nastupima pisali mnogi, uključujući i The New York Times, u kojem je 20. veljače 2007. o izvedbi projekta Tondalova vizija kritičar Allan Kozninn zapisao: »Gospođa Livljanić stvorila je djelo tako veličanstveno i dirljivo da pitanje nalikuje li ono i na što što su srednjovjekovni slušatelji mogli čuti promašuje bit.« Projekti koje osmišljava Katarina Livljanić za svoj ansambl (promjenjivoga broja članova) obuhvaćali su najrazličitije teme, ali većini njih zajednička je činjenica da se gotovo uvijek osvrću i na hrvatsko glazbeno srednjovjekovno naslijeđe.

Do sada je ansambl Dialogos objavio čak šest samostalnih nosača zvuka, a sudjelovao je u jednome ostvarenom u suradnji s ansamblom Sequentia, kao i na CD–u koji prati knjigu With Voice and Pen njemačkoga muzikologa Lea Treitlera, posvećenu upoznavanju srednjovjekovne vokalne glazbe, koju je objavila Sveučilišna naklada Oxforda (Oxford Universitiy Press). Rad, ali i važnost ansambla prepoznale su i francuske kulturne institucije, festival u Ambronayu i fondacija u Royamontu, a od prošle godine i francusko Ministarstvo kulture i komunikacije, koje je Dialogosu dodijelilo titulu nacionalnoga ansambla (Compagnie Nationale), do sada najčešće rezerviranu za ansamble koji promiču uglavnom francusku glazbu (ove je godine tu titulu, primjerice, dobio i ansambl Correspondances koji je posvećen izvođenju francuske barokne glazbe 17. stoljeća).

Onkraj glazbe Međutim, Katarina Livljanić se upušta i u druge vrste srednjovjekovnoga repertoara, kao što su skladbe sv. Hildegarde iz Bingena. Riječ je o njemačkoj časnoj sestri iz 12. stoljeća, koja je bila književnica, skladateljica i mističarka, a poslužila je kao inspiracija za koncert Musica Speculativa. Posljednji je to u

ciklusu koncerata Orgulje i prijatelji u organizaciji orguljašice i profesorice na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Ljerke Očić. Iz opisa programa koncerta održanog 25. studenoga u crkvi na Jordanovcu očigledno je bilo da su glazbenice onkraj glazbe tim programom tražile misterij koji bi ona mogla skrivati.

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Piše: Dario Poljak

Izbor programa imao je kao okosnicu kombinaciju gregorijanskoga korala i francuske suvremene glazbe za orgulje uz skladbu Utjeha iz ciklusa Svjetlo Davorina Kempfa, koji je skladatelj 2015. posvetio Katarini Livljanić. Koncert je otvoren skladbama Caritas abundat i O magne Pater Hildegarde iz Bingena, u kojima je već na početku Katarina Livljanić na sebi svojstven način publici predstavila dva napjeva zabilježena u rukopisu sačuvanom u njemačkome Wiesbadenu: hodajući kroz crkvu, iznijela je napjeve u kojima je lijepo oblikovanim tonom pjevala tekstove na latinskom jeziku. Unatoč brojnim melizmima, u njezinoj je izvedbi, osim kretanja melodije, bilo iznimno jednostavno pratiti i tekst (koji smo mogli pratiti tijekom

Ljerka Očić

Katarina Livljanić

cijeloga programa zahvaljujući prijevodu projiciranom na platnu).

Ljerka Očić potom je improvizirala na motive Hildegard von Bingen, na što se nadovezala Katarina Livljanić izvedbom još jednoga napjeva mistične srednjovjekovne skladateljice, naslova O ignis Spiritus Paracliti. Na programu su se za orgulje našle i skladbe sjajnoga francuskog skladatelja Oliviera Messiaena u čijem je opusu moguće pronaći nemali broj djela inspiriranih srednjovjekovnim modusima, ali još više onih čije promišljanje inspiraciju crpi iz azijskih tradicijskih glazbi i filozofija. Misterij svetoga sakramenta dio je njego-

va opusa u skladbama među kojima je i Le banquet céleste s ovoga programa. Uz taj, prisutan je i drugi misterij — onaj Svetoga Trojstva, kojem je posvećen ciklus Meditacije na misterij Svetoga Trojstva, iz kojega je Ljerka Očić izvela stavak Le Verbe — Offertoire de l’Épiphanie. Zvukovno se uz Messiaena sjajno uklopio i Jehan Alain, odnosno Jean Langlais (obojica su francuski orguljaški majstori 20. stoljeća). Srednjovjekovni napjevi poslužili su stoga kao protuteža glazbi 20. stoljeća. Riječ je o glazbama koje su nam vremenski, ali i značenjski istovremeno i bliske i daleke. A misterij glazbe možda nikad nećemo ni otkriti. Preostaje nam jedino prepustiti se uživanju u njoj, naročito kad je slušamo u vrhunskoj izvedbi.

29

U povodu prai z vedbe balet a Apoksiomen Tamar e O b r o v a c , 13 . l i s t o p a d a 2 0 17. u H N K – u Z a g r e b

M a j s t o r s k i c i k l u s S i m f o n i j s ko g o r ke s t r a H R T– a , 16 . s t u d e n o g a 2 017. , u Ve l i ko j d v o r a n i Va t r o s l a v a L i s i n s ko g

Tamara Obrovac Razum i u svijetu baleta osjećaji koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Odabranih 17 plesača, svatko s vlastitim senzibilitetom za pojedinu situaciju ili stanje, bilo je plesno, glumački, ali i pjevački savršeno kompatibilno, iako je gotovo svatko od njih nosio u svojoj izvedbi osobni autorski izraz.

Piše: Jagoda Martinčević

A

poksiomen, kip brončanog atleta nađen u lošinjskom akvatoriju 1998. godine, postao je metaforički znak istoimenog baleta praizvedenog 13. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Koreograf i redatelj Claudio Bernardo, skladateljica Tamara Obrovac i skladatelj elektroničke glazbe Yves de Mey te dramaturginja Lada Kaštelan okupili su se oko kipa, koji potopljen već dvije tisuće godina kao nijemi svjedok motri ono što se zbiva oko njega, i mora, kao mjesta brojnih sudbina i nesreća, od Apoksiomenova doba do danas.

30

Autorska interakcija urodila je izvanredno zanimljivom predstavom, emocionalnom i dramatičnom, ali i aktualnom u ovom vremenu u kojem je upravo more nijemi svjedok mnogih izbjegličkih nesreća. Počevši od ulomaka Euripidovih Trojanki, Lada Kaštelan stvorila je okvir poraženih, izgubljenih, protjeranih, stvarnih i nestvarnih koji proživljavaju najrazličitija razdoblja tuge, odricanja, očaja, nade, histerije, ali i mirenja, a koje je redatelj Bernardo, na temelju brojnih improvizacija s ansamblom tijekom procesa na predstavi, oblikovao koreografski u niz razlomljenih scena

No najjače je odjeknula glazba Tamare Obrovac, dajući cijeloj predstavi, dramaturginji, redatelju/koreografu i plesačima, najsnažniji pečat. Danima se prije praizvedbe govorilo i pisalo samo o tome kako je Obrovac plesače »natjerala« da pjevaju i to se unaprijed doista činilo kao najveća senzacija.

Nesporno je da zadaća istovremenog plesa i pjeva nije bila nimalo jednostavna, no svakako nije bila samo ono po čemu treba upamtiti skladateljičin udio u predstavi. Apoksiomenova glazba Tamare Obrovac mnogo je kompleksnija i mnogolikija od plesačkoga pjevanja koje je u cjelini uvijek dramaturški opravdano. No osnovni tonus glazbenom udjelu dao je ponajprije zvuk elementarnih čestica partiture u kojoj se javljaju i bubnjevi i violina, mjestimice i De Meyina elektronička glazba, glasovi u ritualnom ugođaju te specifičan skladateljičin vokal; sve je to oblikovano jednostavnim izrazom, utoliko dramatičnijim u slijedu snažnih, vjekovima nošenih zbivanja u moru i iznad njega. Svoju multidisciplinarnu darovitost Tamara Obrovac već je mnogo puta potvrdila stvaranjem scenske i filmske glazbe.

Ovaj put imala je kao zadaću još i pokret i glas kao personifikacije povijesti, prirodnoga fenomena i aktualne sadašnjosti. Umjetnička kreacija nadmašila je zadaću, rezultirajući jakim i trajno zvučećim djelom.

Predstavljeno nepoznato djelo nepoznatog skladatelja — Adagio con tristezza Slavomira Grančarića Piše: Martina Bratić

P

od nazivom koncerta Razum i osjećaji, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije u sklopu svojega Majstorskoga ciklusa, 16. studenoga ugostio je proslavljenoga mladog zagrebačkog pijanista Aljošu Jurinića. Uz ravnanje maestra Arija Rasilainena, šefa–dirigenta Jugozapadne njemačke filharmonije Konstanza te uz izravni prijenos na Trećem programu Hrvatskoga radija, i brojna publika i njezina vidna uzbuđenost pred početak su jasno pokazali da su očekivanja velika. Srećom, odgovor na tu pozitivnu strepnju bio je od prve točke pozitivan i umirujuć.

Iznenađenje večeri

Programsko iznenađenje večeri, Adagio con tristezza Slavomira Grančarića (1878.–1941.), bio je primjeran otvarajući čin i uputan reprezentant »osjećajne« polovice koncerta. Neopravdano rijetko izvođeno djelo tom se prilikom moglo predstaviti domaćoj publici, a ovdje valja i spomenuti i pohvaliti nastojanje Simfonijskoga orkestra HRT– a da znatnu pozornost posveti upravo domaćem autorstvu, izvodeći i snimajući glazbu hrvatskih skladatelja, pogotovo predstavljajući manje poznate ili zanemarene skladbe.

Možda zanemarena, ali svakako ne sasvim nepoznata, skladba Adagio con tristezza nametnula se kao najsnažnije prepoznat autorski prinos Slavomira Grančarića domaćoj glazbenoj produkciji s početka 20. stoljeća. Glavni istraživač njegova opusa, muzikolog Davor Merkaš, upućuje na to da je Grančarićev skladateljski métier u prvom redu orkestralna glazba, što upravo navedeno djelo i potvrđuje. Jednostavačna skladba koja strukturno počiva na samo jednoj temi, jednostavnoj ali motivski dojmljivoj, formalno se gradi u odnosima dvaju dijelova jasno razlučivih prostorâ i razvojnih putanjâ.

Melodijsko bojenje Tehnički u ovome slučaju ne toliko izazovan, rukopis Slavomira Grančarića u izvedbi je simfoničara HRT–a zaživio i nekim drugim, izražajnim sredstvima, ponajprije u ljepoti harmonijskih sklopova i širokoga, dvořákovskog melodijskog bojenja, posvjedočivši ponovno o vlastitoj vrijednosti unutar hrvatske skladateljske baštine. »Razumska« protuteža programa na interpretaciju je potom pozvala solista večeri, Aljošu Jurinića, koji je Mozartovim Koncertom za klavir i orkestar u c–molu, KV 491, te Brahmsovim Klavirskim kvartetom u g–molu, op. 25, u orkestraciji Arnolda Schönberga, u tehnički spremnoj i izražajno dojmljivoj eksplikaciji prosedeâ te dvojice velikana, još jedanput potvrdio da je jedan od glazbeničkih glasova generacije.

Dinko Bažulić

Koreograf i redatelj Claudio Bernardo, skladateljica Tamara Obrovac i skladatelj elektroničke glazbe Yves de Mey te dramaturginja Lada Kaštelan okupili su se oko kipa koji potopljen već dvije tisuće godina kao nijemi svjedok motri ono što se zbiva oko njega

Simfonijski orkestar HRT-a i dirigent Ari Rasilainen

P r e m i j e r n a i z v e d b a n o v e o p e r n e p r o d u k c i j e , 2 . s t u d e n o g a 2 0 17. , H N K Z a g r e b

Istinita priča o splitskom Romeu i Juliji BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Adel i Mara Josipa Hatzea nakon 74 godine ponovno na repertoaru zagrebačke Opere, prvi put predstavljena novom naraštaju publike

Scena iz opere Adel i Mara Piše: Jagoda Martinčević

O

stavite romantiku romantici... zavapio je jedan očajni gledatelj premijerne izvedbe opere Adel i Mara u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 2. studenoga. Prosvjed se odnosio na uprizorenje glazbene drame Josipa Hatzea, pripremljene u povodu 85. godišnjice praizvedbe djela, koje je u Zagrebu, osim u koncertnoj izvedbi, scenski izvedeno samo jedanput, 1933. godine, nakon Ljubljane i Beograda.

Hibrid današnjice Sudeći po odjeku publike i kritike, zagrebački pokušaj posuvremenjivanja priče iz splitske prošlosti doista nije uspio, za razliku od glazbenoga udjela koji je pod ravnanjem Nikše Bareze, vrsnog poznavatelja djela, odgovorio mnogim zahtjevnostima Hatzeove glazbe, instrumentalno i vokalno. I zapravo nije jasno zbog čega si majstor poput Bareze uopće dopušta redateljske ekshibicije kakve je u djelo unio Ozren Prohić, pretvorivši istinitu priču iz 16. stoljeća koju prati lirsko uzbibana, mjestimice i dramatična Hatzeova glazba, u nekakav hibrid današnjice, posve u suprotnosti sa skladateljevim intenci-

jama o kojima je sam pisao u vrijeme prvih izvedbi i temeljito obrazložio zbog čega je njegova druga i posljednja opera upravo takva kakva jest, a tadašnjim je kritičarima 1932. godine bila staromodna i nazadna u odnosu na autorov operni prvijenac Povratak iz 1911. godine.

Genealogija djela Motivika priče o Splićanki Mari i Turčinu Adelu seže čak do 1576. godine, u kojoj je splitski knez pismom obavijestio mletačku vlast, pod kojom je Split u to vrijeme bio, o sudbini dvoje mladih koji su pokušali prkositi predrasudama sredine, ali u tome nisu uspjeli. Priča završava Marinom smrću u samostanu, u koji ju je zatočila obitelj, ne bi li je odmaknula od turskog mladića. Na temelju kneževa izvješća, najprije je Luka Botić spjevao ep Bijedna Mara 1861., potom je 1921. Niko Bartulović napisao istoimenu dramu, a nešto kasnije, na libreto svojega zeta Branka Radice, i Hatze operu istoga naslova.

Romantičnu priču o splitskoj inačici Romea i Julije, Hatze je osjetio romantičnim zvukom, posežući, u skladu s vremenom u kojem se javlja nacionalni smjer u glazbi, i za etno motivikom dalmatinskih i orijentalnih prizvuka. Na razne je načine tražio »onaj pravi« glazbeni izraz, kako je sam zapisao, odlazeći taksijem na obližnji Klis, gdje je živio Adel kako bi osjetio atmosferu, kao

što je skladajući posljednji čin često posjećivao samostan na Poljudu u potrazi za mističnim ugođajem smrti naslovne junakinje. Iz svega toga nastala je lijepa, melodiozna glazba, odlično orkestrirana, s nizom zanosnih arija i dueta, posve u stilu romantične opere, s velikim odmakom (unatrag) od Povratka koji je za svoje vrijeme, a to je početak stoljeća, bio mnogo moderniji, pod utjecajem verizma i Hatzeova učitelja Pietra Mascagnija u Pesaru. No Hatze je namjerno napisao takvo djelo izbjegavajući svaki »izam« u stilu i načinu skladanja, svjestan da će ga proglasiti možda staromodnim, ali i pripravan na takvu kvalifikaciju.

Naopako čitanje Upravo zbog svih tih bjelodanih dokaza o autorovim željama, nije se nipošto smjelo intervenirati kvazimodernim redateljskim, scenskim i kostimografskim rješenjima jer su baš sva išla usuprot glazbi. Među mnogima valja samo spomenuti da se možda najljepši treći čin na Klisu događa u nekakvoj gostionici u kojoj pjesnik Frane pjeva himnu prirodi koje nigdje nema, dok Adel snatri pjevajući Splite, grade, a Splita u birtiji također nema! Dodamo li tome i Adelovu maskirnu uniformu (!) u kojoj se pojavljuje u samostanu kako bi se zbog ljubavi pokrstio na Marinu vjeru, doista je na premijeri bio opravdan onaj uzvik iz publike, a nerijetko i podrugljiv smijeh.

U

redu još čekaju Gotovčeva Morana, Dorica pleše Krste Odaka i Sunčanica Borisa Papandopula kao reprezentanti nacionalnog smjera glazbene scene

Gledano iz takve perspektive naopako pročitanog libreta, glazbeni se trud interpreta povremeno doimao uzaludnim, iako je podjela u kojoj su glavnu riječ vodili Valentina Fijačko Kobić i Stjepan Franetović kao naslovni junaci, uz Ljubomira Puškarića i Ivicu Čikeša u većim ulogama, činila u ovom trenutku najboljom mogućom.

I opet je učinjena šteta hrvatskom opernom djelu iz tridesetih godina 20. stoljeća, iz kojeg je do danas kontinuirano preživio samo Gotovčev Ero s onoga svijeta. U redu još čekaju Gotovčeva Morana, Dorica pleše Krste Odaka i Sunčanica Borisa Papandopula kao reprezentanti nacionalnog smjera glazbene scene. No tko zna kakva ih sudbina čeka u današnjim redateljskim promišljanjima u kojima se okreće naglavce i ono što se doista okrenuti ne može.

31

Demjan

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

V o j o Š i l j a k n a t r i b i n i N o t a m o g ž i v o t a 19 . l i s t o p a d a 2 0 17. u H D S – u u g o s t i o o p e r n u d i v u D u n j u V e j z o v i ć

Demjan

Život jedne primadone Vokalna umjetnica velike međunarodne karijere podijelila je neke misli o svojem radu, ali i o sebi privatno, na veliko zadovoljstvo prisutnih Piše: Jagoda Martinčević

P

opularna Tribina HDS–a Nota mog života sve se više širi i ugošćuje osim skladatelja i interprete koji su u karijere utkali bezbroj nota, hrvatskih i svjetskih.

Tako je 19. listopada u neobaveznom razgovoru s voditeljem Vojom Šiljkom, vokalna umjetnica velike međunarodne karijere Dunja Vejzović podijelila neke misli o svojem radu, ali i o sebi privatno, na veliko zadovoljstvo prisutnih koji pjevačicu poznaju možda bolje s brojnih inozemnih snimki. Jer nakon scenske karijere diljem svijeta, Dunja Vejzović posvećuje se sada već godinama pedagogiji, a odnedavno i dirigiranju.

Zanimljiva osoba

32

Tako raznovrsna djelatnost potaknula je i početak razgovora u kojem je primadona, nekad Ortrud, Kundry, Senta, Herodijada, Adalgisa, Abigajla..., na scenama od Bečke državne opere do Metropolitana, milanske Scale i Bayre-

utha, ustvrdila: »Ja nisam diva, ja sam otkačena osoba!« Odnosila se ta kvalifikacija na brojne odrednice koje su je oblikovale u iznimno zanimljivu i znatiželjnu osobu koja se dosta kasno odlučila za glazbu kao poziv, diplomiravši prije solo pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i grafički smjer na Akademiji likovnih umjetnosti. U »otkačene« situacije zasigurno se ubraja i njezina »samovolja« koju je pokazala još na debiju u zagrebačkoj Operi 1970. godine, tumačeći lik duha Ariela u operi Oluja Stjepana Šuleka. Ušla je u nimalo laku glazbu s gotovo nikakvim scenskim iskustvom i s tek nekoliko pokusa, ali nije »ušla« u periku koju su joj namijenili, imajući vlastitu viziju kako bi taj zračni duh trebao izgledati. Zatražila je od maskerke ćelavu glavu ne obavijestivši strogog redatelja Vladu Habuneka, koji se najprije zaprepastio, a onda ju je pustio ćelavu na scenu, rekavši: »No dobro, bumo vidli kak bu to zgledalo.« Timski rad Takvih ili sličnih situacija zacijelo je bilo još u primadonskoj karijeri, iako Dunja

Vejzović danas ističe važnost timskoga rada u operi, gdje su joj među ostalima dirigirali i Herbert von Karajan, Claudio Abbado, Carlos Kleiber, a režirao Robert Wilson kao najpoznatiji. Objašnjavajući razliku između opernih nastupa i koncertnog pjevanja, osobito komornog, umjetnica je ustvrdila koliko je Lied teži i zahtjevniji i zbog slobode osobnog izričaja i oslonjenosti na samu sebe, za razliku od opere u kojoj uvijek postoji »alibi«, izgovor, od partnera do kostima, ako nešto pođe po zlu.

Prvorazredna vagnerijanka S poštovanjem se prisjetila svoje zagrebačke profesorice, legendarne Marije Borčić, nazvavši je »majkom života« koja je u samozatajnoj studentici probudila veselje i bezbrižnost, kao i Mladena Raukara i Jovana Šajnovića, od kojih je mnogo naučila. No tek joj je studij u Njemačkoj otvorio sve moguće glazbene vidike, osobito u interpretaciji solo pjesme, pa ta iskustva Dunja Vejzović prenosi svojim studentima u Zagrebu i Stuttgartu, a neki od njih, poput Krešimira Stražanca, Evelin Novak i Diane Haller, postižu lijepe rezultate u svijetu.

Dunja Vejzović otišla je u inozemstvo jer u Zagrebu nije dobivala uloge, barem ne one za koje je smatrala da je sposobna. Vrlo brzo uvrstila se u prvorazredne vagnerijanke, tumačeći pritom i druge autore, poput Masseneta i Glucka, no kako sama ističe, probuđena ljubav za talijanskom operom stigla je malo prekasno. Na »vječno« pitanje što je teže pjevati — Verdija ili Wagnera, odgovorila je iznenađujuće — talijanski repertoar jer je općenito kod Wagnera ideja teksta i glumačka interpretacija teža od glazbe. Također je iznijela zanimljivu opasku o emocijama pjevača, rekavši da je publika ta koja mora imati prave emocije, a oni na sceni kontrolirane!

Susret s tom iznimno zanimljivom umjetnicom nije mogao proći mimo objekcija na njezin naglašeno aktivistički rad koji se kreće u rasponu od potpore pojedinim građanskim inicijativama do brige za zaštitu životinja. I na kraju Tribine spomenut je doprinos Dunje Vejzović u hrvatskoj glazbi, u kojem su osim Šuleka s Olujom bili zastupljeni i Bruno Bjelinski s praizvedbom ciklusa Candonblé, kao i skladatelji Stanko Horvat, Ivo Parać, Milko Kelemen i Davorin Kempf.

I n m e m o r i a m V l a d o Š t e f a n č i ć ( V u k o v a r, 12 . s i j e č n j a 19 3 1 . — Z a g r e b , 2 9 . l i s t o p a d a 2 0 17. )

Dobri duh vedrog zagrebačkog kazališta U povodu smrti, pogled na sedam desetljeća dugu karijeru toga glumca, pjevača, voditelja, redatelja... zabavljača — kako se sam prozvao

Vječna komedija Rođeni Vukovarac, Štefančić se vrlo rano zaljubio u kazalište i u njemu ostao gotovo do posljednjih dana. I to u kazalištu na Kaptolu, u Komediji, gdje je počeo s ulogama koje su se u opereti nekad zvale tanz–komiker, dakle ona vječno druga muška uloga koja je najčešće bila komična, a tražila je i glumu i pjevanje i ples, nasuprot obligatnom tenoru–ljubavniku koji je dakako u podjeli bio uvijek prvi! No s posebnim komičarskim darom i scenskom

Slavni trojac »Jalte«: Alfi Kabiljo, Vlado Štefančić i Miljenko Grgić

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

U

87. godini 29. listopada 2017. preminuo je Vlado Štefančić.

Brojni napisi, radijske i televizijske emisije vrvjeli su naslovima Otišao je kralj hrvatskoga mjuzikla.

Sam je sebe u monografiji/autobiografiji nazvao »zabavljačem«. Poznavala sam ga gotovo pola stoljeća, na sceni i osobno, i rekla bih »otišao je glumac«.

Prije svega i svih drugih epiteta upravo glumac, kako je i počeo dugu i plodnu karijeru, jer sam uvjerena da je iz njegove bogomdane glumstvenosti proisteklo sve drugo što je radio, režirao, vodio najrazličitije radijske i televizijske emisije, organizirao Kazalište Komedija kao ravnatelj i mnoge druge spektakle na otvorenim i u zatvorenim prostorima. I uvijek sam imala isti osjećaj da bi on sam najradije glumio/igrao sve one silne uloge koje je postavljao drugima.

spretnošću, s licem koje se i bez maske preobražavalo kao od šale u najrazličitije tipove, Vlado Štefančić vrlo je brzo osvojio publiku. S vremenom se odvažio stati na scenu i kao redatelj još uvijek opereta u kojima je i sam igrao i postao najbolji zagrebački šjor Bepo Pegula u Tijardovićevoj Maloj Floramye.

I opet s vremenom, nakon kraćeg prekida zbog angažmana u zagrebačkom HNK–u, shvatio je da je stiglo novo vrijeme, vrijeme mjuzikla. Put mu je otvorio legendarni Vlado Habunek mjuzikalskom inačicom Shakespearove Ukroćene goropadnice — Poljubi me, Kato Colea Portera, a Štefančić se prihvatio također hitova, kao što su Ljubimica Divljeg zapada S. Faina, Čovjek saša novković

Piše: Jagoda Martinčević

iz Manche M. Leigha, Guslača na krovu J. Bocka, Obećanja, obećanja S. Bacharacha, velikih spektaklâ poput Kose G. MacDermota, Isusa Krista Superstara A. L. Webbera ili Jadnika C. M. Schönberga.

Zagrebački mjuzikl I opet u međuvremenu padaju mu na pamet i ideje o našem, hrvatskom mjuziklu za koji već postoje neke dobre naznake. Pojavljuje se dvojac: skladatelj Alfi Kabiljo i tekstopisac Milan Grgić, s kojima Štefančić zapravo utemeljuje zagrebački mjuzikl. Na prvom je mjestu dakako sada već legendarna Jalta, Jalta (1970.) za kojom se nižu Car Franjo Josip u Zagrebu i Kralj je gol istoga trojca, dok se u Tko pjeva, zlo ne misli Kabilju kao libretist pridružuje Drago Britvić. Do danas po popularnosti i s oko 700 izvedbi Jaltu nitko nije dosegnuo, no Štefančić je motivirao i druge autore pa nastaju i mjuzikli Dundo

Maroje Đele Jusića, O’Kaj i Kaj20 Stipice Kalogjere, kao i prve dvije hrvatske rock–opere Gubec–beg i Grička vještica (Krajač–Metikoša–Prohaska).

No Vlado Štefančić ne zaboravlja ni operetu, osim dugovječnog Straussova Šišmiša i Jedne noći u Veneciji na Jarunu, po kojem se i veslalo i pjevalo, predstavlja i hrvatske stare autore, i to Srećka Albinija s Madame Troubadour i Ivana pl. Zajca s komičnom operom Gospoje i husari. Poseže i za operom, te spektakularnog Zajčeva Nikolu Šubića Zrinjskog postavlja u pulskoj Areni.

I to dakako nije sve u gotovo sedam desetljeća dugoj karijeri toga glumca, pjevača, voditelja, redatelja... zabavljača, kako se sam prozvao. Svaka predstava Vlade Štefančića bila je zabavna, duhovita, visokoprofesionalna. Pružao je priliku i mladima, a starije nikad nije zaboravljao. Kod njega su svi mogli igrati, naravno ako su bili talentirani, dobri pjevači, plesači i prije svega glumci. Jer on sam bio je izvrstan glumac.

Osim klasičnog šjor Bepa kojim je oduševio i autora, nezaboravnom ostaje njegova uloga umišljenog gospodičića u Goldonijevoj Kafeteriji na Dubrovačkim ljetnim igrama. Mislim da bi mu umjesto epiteta »kralja« mnogo bolje pristajao opis »vječnog dobrog duha« vedrog zagrebačkog kazališta.

33

Festival glazbe Zagreb 2017., natjecanje pjevačkih zborova i vokalnih sastava, 4. studenoga 2017. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog

Gdje hrvatski skladatelji žive punim plućima Upravo je zborska scena jedna od rijetkih na kojoj se djela hrvatskih autora izvode bez dodatnih poticaja

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Klapa Slavić

Klapa Cesarice

Klapa Euterpa

Piše: Petra Ćaleta

M

ala dvorana Vatroslava Lisinskog bila je 4. studenoga 2017. godine poprištem Festivala glazbe Zagreb, natjecanja pjevačkih zborova i vokalnih sastava. Na toj zborskoj poslastici imamo zahvaliti Centru za kulturu i informacije Maksimir koji se i ove godine pobrinuo za besprijekornu organizaciju. Čak 21 ansambl prepoznao je natjecanje Festivala kao nukleus nastojanja za boljitak vokalne glazbe u Hrvatskoj pa je prihvatio priliku okušati se na natjecanju; a 16 ansambala predstavilo se na koncertnim večerima. U program su uključena i tri seminara pa Festival glazbe obuhvaća sve stadije kreiranja nosivosti i kvalitete pojedinog ansambla.

Izvedba hrvatskog autora

Dječji operni zbor

34

Akademski muški zbor FER-a

Pruženu mogućnost nastupa u Zagrebu te žiri sastavljen od stručnjaka (Zdravko Šljivac, Luka Vukšić i Josip Jerković) prepoznali su kao priliku za napredovanje ansambli iz različitih dijelova Hrvatske kao i ansambl iz Bosne i Hercegovine. Jedan od zadataka Festivala za ansamble u različitim kategorijama bila je i izvedba skladbe hrvatskoga autora. Punom dvoranom odjekivala su djela Ivana Lukačića, Ivana pl. Zajca, Brune Bjelinskog, Ivana Matetića Ronjgova, Josipa Štolcera Slavenskog, Josipa Hatzea, Emila Cossetta, Tomislava Uhlika i drugih. Upravo je zborska scena jedna od rijetkih na kojoj hrvatski autori žive život punim plućima. Gotovo da i nismo navikli na to da imaju takav tretman te da se njihove skladbe izvode i njeguju bez dodatnih poticaja, a upravo ovakvi događaji omogućuju razmjenu novih saznanja te sijanje klica za koje i ne možemo predvidjeti gdje će sve i kako uroditi plodom. Festival glazbe tako je u godinama postojanja postao rasadištem dobrih

ideja i poticaja, a na žiriju je bilo samo da prepozna trud i napretke te dodijeli nagrade uz pisane osvrte, sve u svrhu Festivala po mjeri onog izvođača koji uvijek teži boljemu. Najuspješnijima su se u tome iskazali Dječji operni zbor iz Zagreba (zlatna plaketa), ansambl Gospodnetić singers iz Zagreba (zlatna plaketa), Vokalni ansambl Sakcinski (srebrna plaketa) i Mješovita vokalna skupina Nešpula iz Pule (zlatna plaketa).

Središte klapa Festival glazbe Zagreb 11. studenoga je u jednom koncertu ponudio dva različita zborska izričaja iz dva nezagrebačka zborska središta. Predstavili su se Mješoviti vokalni ansambl Schola cantorum iz Splita te Hrvatsko pjevačko društvo Lipa iz Osijeka. Prilika da se čuju ta dva zbora u istoj koncertnoj večeri ne pruža se često, a smirena suptilnost izvedbe Splićana i nadmoćna homogenost Osječana, poticala je na razmišljanje i raspravu. Suprotstavljanje dvaju zborskih svjetova koja imaju različite provenijencije pokazalo se kao odličan potez koji iskazuje što sve Hrvatska može ponuditi izvan Zagreba. Brojna publika odazvala se i na koncert dan poslije: koncert zagrebačkih klapa. Rastuća klapska scena u Zagrebu objeručke je prihvatila inicijativu organizatora i ponajboljim predstavnicima obogatila večer.

Predstavile su se klape Armorin, Cesarice, Falkuša, Gradec, Grdelin, Euterpa, Slavić, Sorelo, Stine i Petrada. Prepuna dvorana i kvalitetne izvedbe daju naslutiti ono o čemu se već dugo šuška: središte klapske scene polako postaje Zagreb, koji je okrilje i dom brojnim klapskim pivačima i stručnjacima. Nikad veći broj klapa potvrđuje klapsku scenu kao tradicijski pandan zborskoj sceni, a potvrdu toga procesa pronalazimo ponajviše u koncertnoj večeri na Festivalu glazbe Zagreb.

Festival tako uistinu objedinjuje sve postojeće stvarnosti pjevačkih zborova i vokalnih sastava, a težnju sveobuhvatnosti dopunili su i koncerti nakon toga: susret školskih zborova 8. prosinca u Gimnaziji Sesvete, koji potiče uključivanje najmlađih uzrasta u zborsko muziciranje, koncert u povodu Svjetskoga dana zborskog pjevanja, 10. prosinca u crkvi sv. Jeronima, te adventski koncert Komornog zbora Ivan Filipović, 16. prosinca u crkvi sv. Petra.

5 0 . S u s r e t h r v a t s k i h p j e v a č k i h z b o r o v a u R o v i n j u , 7. — 8 . l i s t o p a d a 2 0 17.

Amaterizam potiče i kultivira glazbeno stvaralaštvo Piše: Sonja Gospodnetić

N

a ovogodišnjem jubilarnom, 50. Susretu hrvatskih pjevačkih zborova okupilo se više od šest stotina pjevača iz četrnaest zborova. Pjevali su ne samo u koncertnoj dvorani Adris, u natjecateljskom duhu, te u revijalnom tonu u prostoru bivše Tvornice duhana Rovinj nego i na brojnim rovinjskim trgovima, na radost Rovinjana i njihovih gostiju, a svečanu je obljetnicu pratilo i lijepo vrijeme pa je prekrasan sunčani dan obasjao sudionike i pjevače koji su se pod geslom »Zborovi pjevaju Rovinju — ad libitum« okupili na glavnom Trgu maršala Tita

u zajedničkoj izvedbi skladbe Čardaš omiljenog hrvatskog zborskog skladatelja Emila Cossetta, pod ravnanjem maestra Roberta Homena. Susret se održavao 7. i 8. listopada u organizaciji Hrvatskoga sabora kulture i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH. Povijest amaterizma Podsjetimo se malo na prošlost ovih pedeset godina kontinuiranog nastupanja najboljih hrvatskih zborova u organizaciji Hrvatskoga sabora kulture, koji je utemeljen na stoljetnoj tradiciji i kontinuitetu kulturno–umjetničkog amaterizma. Za početak organiziranog pjevanja i kulturno–umjetničkog amaterizma u Hrvatskoj važna je 1858. godina, kad je u Karlovcu počelo djelova-

ti Društvo karlovačkih pjevača koje od 1868. nastupa kao Prvo hrvatsko pjevačko društvo ZORA (čiji je djevojački zbor nastupio ove godine na Susretu).

Godine 1875., u želji za udruživanjem radi međusobne suradnje i koordinacije desetak zborova, utemeljuje se Hrvatski pjevački savez. Proširivši djelatnosti toga saveza na sve amaterske kulturno–umjetničke djelatnosti, 1948. osnovani Savez kulturno–prosvjetnih društava Hrvatske postaje središte svih amatera (folkloraša, puhača, tamburaša, mandolinista, likovnih, literarnih i kazališnih amatera) pa tako i zboraša, organizirajući susrete, festivale i natjecanja, priređujući manifestacije na državnoj razini, održavajući seminare za stručno usavršavanje voditelja. Ne manje važna bila je tada, a i sada boga-

ta nakladnička djelatnost i raspisivanje natječaja za nova djela kojima se potiče skladateljski rad brojnih hrvatskih autora za amaterske ansamble. Savez je u proteklih sedamdeset godina mijenjao naziv, pa od 1955. do 1983. djeluje kao Prosvjetni sabor Hrvatske, od 1983. do 1991. kao Kulturno–prosvjetni sabor Hrvatske, a od 1991. do danas kao Hrvatski sabor kulture, koji okuplja gotovo tisuću udruga s više od 80.000 članova.

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Na susretu se okupilo više od 600 pjevača iz 14 zborova koji su se naposljetku pod dirigentskim vodstvom Roberta Homena okupili na zajedničkoj izvedbi Čardaša Emila Cossetta

Dosadašnji susreti zborova Susret hrvatskih pjevačkih zborova zborski je festival od nacionalne važnosti s dugogodišnjom tradicijom koji na godišnjoj razini okuplja najbolje hrvatske zborove s više od 500, neki put i do

Svi su se zborovi na skupu u Rovinju povezali u zajedničkoj izvedbi skladbe Čardaš Emila Cossetta

35

M

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

isija organizatora Susreta, Hrvatskoga sabora kulture, jest promicati i očuvati amatersko djelovanje i pokazati njegovu vrijednost u društvu

1000 pjevača. Hrvatski sabor kulture kontinuirano održava tu manifestaciju od 1968. godine, da bi okupljao i poticao amatere i pridonosio njihovu sustavnom razvoju. Svih tih godina brojni su renomirani dirigenti, skladatelji, pjevači i glazbeni pedagozi surađivali s tom institucijom (kao tajnici, predsjednici, stručni suradnici te kao selektori, članovi stručnih savjeta i prosudbenih komisija), predvođeni profesorom Josipom Jerkovićem, predsjednikom Stručnog savjeta za vokalnu glazbu Hrvatskoga sabora kulture koji je gotovo cijeli vijek festivala pratio razvoj hrvatske zborske scene. Svi su oni zajedno oblikovali amaterizam u ovih pedeset godina, pomogli zborovima da opstanu, da budu bolji. Mjesta održavanja Susreta hrvatskih pjevačkih zborova također su se mijenjala, jer teško je bilo pronaći grad s akustički dovoljno dobrom i dovoljno velikom dvoranom, dovoljnim smještajnim kapacitetima te financijskim mogućnostima za održavanje susreta na kojima se kojiput okupilo i više od tisuću pjevača. Od Petrinje 1968. godine, i dva desetljeća zborskih susreta u Zadru, u jednom su se razdoblju Susreti svake godine održavali u drugom gradu: u Koprivnici, Zaboku, Našicama, Osijeku, Rijeci, Krku, Umagu, nekoliko godina u Novom Vinodolskom te desetak godina u istarskom Novigradu. Ove je godine drugi put domaćin bio Rovinj. Županijske zajednice Zborovi, koji su nekad bili mnogo veći, svih su ovih godina birani prema županijskom načelu, katkad preko regionalnih pjevačkih Saveza, danas preko županijskih zajednica na kojima su se ove godine za nastup izborili zborovi iz Petrinje, Zaprešića, Križevaca, Nedelišća, Virovitice, Garešnice, Rijeke, Ivanca, Tuhlja, Karlovca, Čakovca, Osijeka, Zagreba i Rovinja. Nažalost, u nekim županijama nema županijskih smotri. Ustroj Sabora od početka je obuhvaćao cijelu Hrvatsku; od mjesnih, gradskih odbora do županijskih zajednica i udruga, pomažući vrijednim amaterima iz manjih mjesta da dođu do notnih materijala i stručne pomoći, pa oni zahvaljujući tome ponekad predstavljaju Hrvatsku na međunarodnim festivalima, jer je međunarodna kulturna suradnja također važan segment djelovanja Hrvatskoga sabora kulture i spona s njezinim članicama. Lijepo je bilo vidjeti, nakon višegodišnjeg izbivanja, zanimanje većega broja zagrebačkih zborova za nastup na Susretu. Revijalni program, koji se već treći put održava drugoga dana Susreta, omogućio je zborovima da u program uvrste skladbe koje zboraši vole pjevati, a i da se prvu večer, nakon službenog natjecanja, opuste i druže.

36

Stručno povjerenstvo 50. Susreta hrvatskih pjevačkih zborova (Josip Jerković, Robert Homen i Igor Vlajnić) dodijelilo je Hrvatskom pjevačkom društvu Lipa iz Osijeka Zlatnu plaketu i Grand prix 50. Susreta hrvatskih pjevačkih zborova, dok je Pjevački zbor Josip Štolcer Slavenski iz Čakovca dobio Zlatnu plaketu.

Srebrne plakete dobili su zborovi iz Ivanca, Nedelišća, Virovitice, Rijeke, Križevaca, Tuhlja i Zagreba, a brončane plakete zborovi iz Petrinje, Zaprešića, Garešnice i Karlovca. Nagrada Hrvatskoga društva skladatelja dodijeljena je Kulturno–umjetničkom društvu Rudolf Rajter iz Ivanca za izvedbu djela Na novu plovidbu Ivana Josipa Skendera.

Nagradu za najbolju izvedbu djela suvremenog skladatelja dobilo je Kulturno–umjetničko društvo Naša lipa iz Tuhlja za izvedbu djela Jaz bi rad cigajner bil mlade Slovenke Tadeje Vulc. Nagradu za najuspješniju izvedbu revijalnog dijela programa (koju dodjeljuju predstavnici zborova sudionika) dobio je Pjevački zbor Josip Vrhovski iz Nedelišća.

Bogat program Vrlo bogat program Susreta, s osam sati programa i gotovo 40 hrvatskih skladbi, povezao je u zajedništvu hrvatsku zborsku scenu. Hrvatski repertoar pokazuje koliko zborski amaterizam kultivira skladateljsku baštinu. Hrvatski sabor kulture, kao član udruženja Europa cantat želi razvijati njihove tekovine, a to je i open singing, zajedničko pjevanje na otvorenom, u kojem dirigent animira i publiku u rad na pjesmi, u proces uvježbavanja, što ostavlja poseban dojam i kulminacija je Susreta. Misija Hrvatskoga sabora kulture je promicati i očuvati amatersko djelovanje i pokazati njegovu vrijednost u društvu, stoga je u povodu obilježavanja 50. obljetnice Susreta, u Zagrebu 11. studenoga održan i zanimljiv znanstveno–stručni skup posvećen zborskom amaterizmu koji je uspješno povezao zborske stručnjake i predložio smjernice razvitka zborskog amaterizma. Bili su tu zastupljeni predstavnici europskoga zborskog udruženja Europa cantat, Javnog sklada za javne dejavnosti Slovenije te još nekoliko zborskih stručnjaka iz regije (čime se jasno razabire velika potreba za postojanjem krovne udruge amatera).

Jedna od novina u radu Hrvatskoga sabora kulture je Razglednica Hrvatskog sabora kulture, svečani koncert koji se od 2011. organizira u Zagrebu, najčešće u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog ili u Hrvatskom narodnom kazalištu. U programu toga koncerta nastupaju najbolji sudionici gotovo svih hrvatskih manifestacija od državnoga značenja, odnosno najbolji izvođači glazbenog, dramskog, plesnog, književnog i likovnog amaterskog stvaralaštva. Tim nastupom zagrebačkoj publici, ali i svekolikoj hrvatskoj javnosti, predstavljaju svoja najvrednija amaterska kulturno–umjetnička postignuća. Prvonagrađeno Hrvatsko pjevačko društvo Lipa iz Osijeka osvojilo je nastup na Razglednici 7 kulturno–umjetničkog amaterizma RH u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu 2018. godine.

Hrvatski sabor kulture, Zagreb, 11 . s t u d e n o g a 2 0 17.

Međunarodni znanstveno–stručni skup o zborskom amaterizmu Uz 50. obljetnicu Susreta hrvatskih pjevačkih zborova Piše: Srđana Vrsalović

H

rvatski sabor kulture okupio je 11. studenoga 2017. istaknute stručnjake i predstavnike zborske scene u sklopu Međunarodnoga znanstveno–stručnog skupa Zborski amaterizam u Hrvatskoj i regiji.

Očuvanje i razvoj Četrnaest izlagača iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Srbije i Slovenije predstavilo je u Velikoj dvorani Hrvatskoga sabora kulture u Zagrebu aktualne teme s područja zborskog amaterizma u Hrvatskoj i regiji.

Spomenuti je skup održan uz 50. obljetnicu Susreta hrvatskih pjevačkih zborova, ponajprije s ciljem okupljanja i povezivanja istaknutih stručnjaka i predstavnika zborske scene te predstavljanja aktualnog stanja i potreba zborskog amaterizma u Hrvatskoj i regiji u svrhu njegova daljnjeg očuvanja i razvoja.

Posebna vrijednost Skupa bilo je gostovanje predsjednika Europskoga zborskog udruženja Europa Cantat i člana Upravnog odbora Udruženja mađarskih zborova, orkestara i folklornih ansambala (KÓTA) Gábora Móczára (Mađarska) koji je predstavio organizaciju i aktualne projekte Europskoga zborskog udruženja, primjere ostvarenih programa regionalne kulturne suradnje s Hrvatskom i zemljama iz naše regije te stanje amaterizma u Mađarskoj. Od pozvanih izlagača, stanje u Sloveniji predstavila je Mihela Jagodic, samostalna stručna suradnica za vokalnu glazbu Javnog sklada za kulturne djelatnosti Republike Slovenije.

Dirigentica Tamara Adamov Petijević (Srbija) predstavila je novoosnovanu Srpsku zborsku asocijaciju, a dr. sc. Bogdan Đaković (Srbija) s Umjetničke akademije Novi Sad analizirao je problem repertoara amaterskih zborova u Srbiji u posljednja tri desetljeća.

Uloga lokalne zajednice O ulozi lokalne zajednice u razvoju i očuvanju zborskog pjevanja na primjeru Prijedora (BiH) govorio je voditelj Odsjeka za kulturu Grada Prijedora Zoran Stanić. Recentna istraživanja o stanju i povijesti zborskog amaterizma na području Istre predstavili su Dajana Miloš, mag. psych. i Branislav Ostojić, prof., a s područja Primorsko–goranske županije Doris Kovačić, prof. i Suzana Peša Vučković, mag. praesc. educ. Temu posvećenu specifičnostima rada s dječjim i djevojačkim zborovima predstavila je Ružica Kapitan, učiteljica savjetnica Glazbene kulture. Dr. sc. Antoaneta Radočaj–Jerković prikazala je rezultate istraživanja o povezanosti osjećaja životnog zadovoljstva s pjevanjem u amaterskom zboru, dok je o važnosti zborskog amaterizma govorila mr. sc. Heda Gospodnetić. Vesna Papac predstavila je ulogu Hrvatskoga sabora kulture u organizaciji i razvijanju zborskog amaterizma Republike Hrvatske, dok je temu posvećenu marketingu i medijskoj promociji zborskih događanja izložio Tomislav Levak, mag. cult.

Međunarodni znanstveno– stručni skup Zborski amaterizam u Hrvatskoj i regiji održan je u organizaciji Hrvatskoga sabora kulture, uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Turističke zajednice Grada Zagreba.

Denis Razumović Razz, u povodu objavljivanja CD–a/DVD–a Port to port to port

Skladatelj trenutka

S

rametrima estetike glazbe. Rezultat je nevjerojatan i mi svaki put sa zanimanjem preslušavamo snimljeni materijal, što dokazuje da se stvarno maksimalno oslobađamo tijekom improvizacije i preuzimamo odgovornost za krajnji rezultat.

amo mjesec dana nakon CD–a Urban Minority, koji je snimio u duu s kontrabasistom Henryjem Što je najvažnije u takvom pristupu?

Radanovićem, a koji donosi izvedbe jazz standarda te jed- U takvom pristupu najvažnije su: iskrene zajedničke i jedne Razumovićeve nost, na prvom mjestu, te kreativnost, skladbe, riječki jazz glazbenik Denis intuitivnost i visoka razina tehničke Razumović Razz je, također za Da- izvedbe, kao i vladanje glazbalom. llas Records, objavio CD/DVD Port to port to port. Glazba na ovom izdanju Je li bilo situacija potpunog sjedinjenja nastala je kao rezultat spontanih kolek- uma svih članova? tivnih improvizacija, bez predumišljaja i Na DVD–u se može vidjeti kako ta glazpriprema, od prve, intuitivno, a izved- ba nastaje u realnom vremenu. Rajko be koje su dokumentirane potpisuju Ergić i ja od prvog smo susreta s Gisva trojica suradnika: alt i tenor sak- ovannijem Maierom lijepo profunkcisofonist, flautist, gitarist i pjevač Razz, onirali na razini potpunog sjedinjenja kontrabasist Giovanni Maier i bubnjar zamisli o umjetnosti improviziranja i to i sopran–saksofonist Rajko Ergić. Iako se osjeti u svakoj milisekundi snimljene to nije njihov prvi izbor, glazbe na ovom CD–u/ na ovom su albumu DVD–u. Imali smo sreDenis Razumović pokazali sklonost free će što je naš prijatelj u Razz jazz glazbi, hrabrost za čijem smo studiju sniupuštanje u rizik u cilju mali, Boris Boro RakaPort to port to traganja za slobodom marić, postavio minijaport (CD/DVD) turne kamere po studii istinom, posvećenost istraživanju u sferi podju, tako da sad postoDallas Records svijesti, mogućnostima ji i videodokument o intuitivne komunikacije, autentičnosti nastanka pomicanju granice u naše glazbe. poimanju umjetničkog izražavanja.

Skladanje u timu Valovi i vibracije Kako komunicirate?

Komunikacija među nama održava se tako da sva trojica tijekom improvizacije jedan drugome šaljemo signale, zvučne valove, vibracije kojima dajemo naslutiti kamo smo krenuli da bismo se samo koji trenutak poslije prepustili praćenju glazbene ideje drugog sudionika u improvizaciji, a to se stalno izmjenjuje, tako da se polje za variranje glazbenih motiva širi i nikad se ne ponavlja. U biti se radi o stalno, nazvat ću to, dekomponiranju zvučnog materijala, razbijanju fluidnosti koju nameće paternizirani ritam i pravilna struktura forme. Čim osjetimo ili naslutimo da improvizacija postaje činjenično jasna, čvrsta i konkretna, munjevito to izbjegnemo demontiranjem zamisli koja se počela razvijati. Stalno sviramo jedan »protiv« drugoga, a ne zajedno, prema nekim ustaljenim pa-

čuvam i želim da mi bavljenje glazbom uvijek ostane takvo — uzbudljivo.

Osjećaš li se tada kao skladatelj u trenutku — bez mogućnosti popravljanja i prepravljanje notnog materijala?

Da, to je odgovarajući izraz za tu sitaciju — »skladatelj trenutka«. Velika je odgovornost improvizatora, razina svijesti mora biti visoka. Tu treba spomenuti i moralno pitanje, kad se spekulira s improviziranom glazbom. Ne bi bilo dobro da netko tko ne voli potpunu slobodu u glazbi, nego baš suprotno — tko voli dirigirati u bendu, a takvih je puno, ili voli raspisivati velike, raskošne partiture, počne raditi nešto čemu će nadjenuti naslov improvizirana glazba, zato što je to sad trend, jaka fraza, a rezultat će biti daleko, daleko od toga. U umjetnosti se treba suočiti sa samim sobom i znati se nositi s istinom.

zvijati. Shvatio sam da sam nadaren za improvizaciju u glazbi i to njegujem. Riskantno je svirati ovako jer poneki mlađi glazbenik stekne pogrešan dojam da je to lako, pa se upusti u eksperimentiranje s katastrofalnim rezultatima. Da, opasno je i riskantno svirati na tako slobodan način ako niste u stanju snositi odgovornost za ono što radite.

Opasno je i zbog nekih egzistencijalnih razloga, jer trendovi diktiraju situaciju na terenu. Naime, čini mi se da su mainstream i free jazz vrlo slični žanrovi, bliski ako ih slušamo bez predrasuda. To je zvuk grada, urbanih sredina, velikih prometnih luka i tranzitnih točaka, gdje se miješaju utjecaji raznih kulturnih skupina. Rijeka!

Koliko je opasno svirati na taj način?

Ima puno vrsta talenata i svatko od nas ima zadatak da ustanovi, shvati u čemu je dobar, koji talent treba ra-

Kako, u tom slučaju, razvijaš svoje skladateljske vještine?

One se u ovom kontekstu razvijaju pod utjecajem kolege glazbenika, sudionika u improvizaciji. Cilj mi je što više i što češće iznenaditi samoga sebe u izvedbi glazbe. Teško je odsvirati nešto svježe a da se ostane u domeni poznatih pojmova glazbe. Pokušavam napraviti nešto u domeni free jazza, na polje avangarde ne ulazim jer nemam znanje za to, iako jako volim avangardnu glazbu, a i eksperimentalnu. Ja sam jazz saksofonist, multiinstrumentalist koji pokušava iz svojih glazbenih iskustava iscijediti maksimalnu kvalitetnu glazbu, i na polju mainstreama i na polju free jazza. Meni je važno da mi zamisli i osjećaj za glazbu ostanu isti kao kad sam se s devet godina prvi put zatvorio u sobu s gitarom.

Sjećanje na to uzbuđenje ljubomorno

DAVOR HRVOJ

Razgovarao: Davor Hrvoj

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Free jazz je zvuk grada, urbanih sredina, velikih prometnih luka i tranzitnih točaka gdje se miješaju utjecaji raznih kulturnih skupina

37

Elvis Stanić 20. listopada 2017. na festivalu Jazz.hr u organizaciji HDS–a predstavio novo izdanje projekta Jazz Ex Tempore

DAVOR HRVOJ

Zvuci sjeverne tišine

Eric Reed na glazbenoj radionici U organizaciji HDS–a od 18. do 21. listopada 2017. održan festival Jazz.hr/jesen

Gostovanje mladih Norvežana na festivalu Jazz.hr/jesen u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Vrhunski jazz Stilski različiti jazz sastavi osvojili su publiku u Dvorani »Blagoje Bersa« na Muzičkoj akademiji u Zagrebu DAVOR HRVOJ

Piše: Saša Drach

Jazz Ex Tempore

Piše: Saša Drach

E

lvis Stanić je 2005. u Opatiji pokrenuo Jazz Ex Tempore kako bi naše jazz glazbenike povezao s onima iz svijeta, spojio ih u zajedničkom glazbenom projektu. Nakon druženja, uigravanja, javnih radionica i muziciranja, svaki je projekt okrunio i javni koncert, a katkad i album kojim bi osvojio Porina. Stizali su posljednjih desetak i više godina jazz glazbenici iz cijeloga svijeta i donosili svoj etno izričaj koji bi se, u spoju s našim glazbenicima, stapao s hrvatskim narodnim naslijeđem u novim, originalnim skladbama.

Skandinavski jazz

38

U sklopu festivala Jazz.hr/jesen Stanić je pozvao mlade norveške glazbenike. Skandinavski jazz već je niz godina jaka grana europskog jazza koja je u izdanjima njemačke izdavačke kuće ECM dosegnula visok stupanj prepoznatljivosti i nastavila se razvijati.

Nije se to dogodilo slučajno. Glazbeni direktor i producent ECM–a Manfred Eicher mnoge je albume snimio u glasovitom studiju Rainbow u Oslu. Skandinavske zemlje ulažu nevjerojatne napore u glazbenu edukaciju mladih, kao i

u glazbenu kulturu općenito. Primjerice, u Norveškoj se i tradicionalni instrumenti mogu studirati u srednjim glazbenim školama i na konzervatoriju. Tako je Stanićev ovogodišnji mladi gost iz Norveške, Erlend Apseneth, došao s glasovitom hardangerskom violinom, drevnim norveškim instrumentom specifične boje zvuka, koji asocira na sjevernjačke ledene goleti. Na toj neobičnoj violini, koja uz žice koje se sviraju ima i slobodno zvučeće, takozvane simpatetičke žice, on voli improvizirati te iz tradicionalne glazbe lako skače u jazz i druge vode suvremene glazbe.

Uz Erlenda, iz Norveške je stigla sjajna mlada jazz pijanistica Maren Selvaag koja nadahnuće za skladateljski rad nalazi u tradicionalnoj nordijskoj glazbi. Ona ima tri albuma i iskustvo glazbenih suradnji po cijelom svijetu, od Indije do Švicarske.

Međimurski melos Kako su se ti zvukovi spokoja nordijske tišine stopili s neuralgičnim hrvatskim napjevima? S hrvatske strane, u projekt su bili uključeni basist Vedran Ružić, bubnjar Marko Lazarić, pjevačica Alba Nacinovich i sam Stanić na gitari i harmonici, a u odabranom repertoaru nordijskim su se starim napjevima i skladbama Maren Selvaag pridružile hrvatske tradicionalne pjesme iz Međimurja,

Dalmacije i Primorja. Tako se dogodilo da je nordijska violina zasvirala i međimurski melos. Ono što su nam glazbenici ponudili polako je osvajalo atmosferom i širilo se dvoranom. Nakon gotovo dva sata svirke, potpuno očarana publika tražila je još. Još te tihe, polagane glazbe, koja je polako ulazila u svakog slušatelja, kako je to rekao poslije sam Elvis, »glazbe koja je polagana i koja ulazi u auditorij, koja je nalik na široki, prostrani pejzaž... možda upravo ledene pustopoljine... o tome neka prosude slušatelji«.

Ipak, ono što bi se moralo izdvojiti bila je izvedba norveške tradicionalne pjesme Kira mi. Tu pjesmu otpjevala je Alba Nachinovich, rođena Riječanka, kojoj je materinji jezik talijanski. Norveški ona ne zna, ali se tako dobro pripremila i tako dobro naučila riječi i otpjevala ih s tako istančanim osjećajem da je ganula čak i Norvežane. Ta pjesma i ta izvedba kao da su simbolizirali cijeli projekt. Kako kaže njegov naziv, ex tempore, jazz je glazba koja nastaje u određenom vremenu, stvara se na licu mjesta, uz pomoć najrazličitijih kreativnih alata. U ovakvim, sasvim novim situacijama i duelima glazbenici nužno kreću novim smjerovima. Inovacija ne nastaje sama od sebe. Tu je Elvis Stanić sigurno u pravu, jer čarolija pejzaža koji nudi zvuk kao tišinu, zaista je posebna.

K

oncepcija dovođenja zanimljivih europskih glazbenika, uz domaću jazz zvijezdu i nekog jakog Amerikanca obilježila je i ovaj Jazz.hr/ jesen festival, u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja.

Festival je otvorio simpatični austrijski septet Shake Stew koji predvodi basist, skladatelj i aranžer Lukas Kanzelbinder. Septet se sastoji od dva basista, dva bubnjara, dva saksofonista i jednog trubača. U Zagrebu su predstavili svoj zadnji album The Golden Fang koji pokazuje zavidnu širinu njihovih interesa. Uvodnom skladbom, Shake the Dust, pokazali su da im nije stran afro–beat po uzoru na Mulatua Astatkea, baš kao ni blues u Can’t Reach ili pak arapski utjecaji u Dance in the Cage of Soul, koji je podsjetio na Dukea Ellingtona, sve do sasvim avangardnih iskoraka u prilično neformalnim duetima ili trijima, na što se sastav povremeno svodio tijekom koncerta. Simpatični momci osvojili su publiku na juriš.

Poljski Tomasz Chyla Quintet čine mladi glazbenici modern mainstream orijentacije, koji se posebno nadahnjuju poljskom folk tradicijom, ali i rockom. U Zagrebu su predstavili skladbe sa svojega zadnjeg albuma Eternal Entropy, no koncert nije bio nimalo konvencionalan, baš kao ni sastav glazbenika koji čine bend (vođa benda Chyla na violini, te saksofonist, klavirist, basist, bubnjar), štoviše, svi su glazbenici odreda uživali gotovo punu slobodu izraza i improvizacije.

Iako su svi vrlo mladi, odsvirali su zrelo i zabavno. Tomasz Chyla Quintet odlično je predstavio izvrsnu mladu poljsku jazz scenu.

Nakon nastupa Elvisa Stanića i njegova Jazz Ex Tempore projekta, festival je zatvorio trio Erica Reeda, odličnog američkog pijanista i improvizatora koji je okupio izvrsnu ekipu: kontrabasista Dezrona Douglasa i bubnjara Willieja Jonesa trećeg te odsvirao lijepi niz standardâ, s nekoliko bravuroznih solaža i improvizacija. Doista, vrhunski jazz mainstream škole. Reed je bio sjajan i na glazbenoj radionici koju je održao za studente Muzičke akademije u Zagrebu.

Z v j e z d a n R u ž i ć 14 . l i s t o p a d a 2 0 17. u c i k l u s u J a z z . h r u organizaciji HDS – a predstavio CD Elfin Farewell

Charles Tolliver nastupio na Jazz.hr–u uz hrvatske glazbenike 23. studenog 2017. u Dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Vrijedan prilog međunarodne suradnje

Vatreno krštenje Piše: Saša Drach

N

ovim albumom Zvjezdan Ružić uspio je zaintrigirati javnost neobičnim konceptom i gostima. Široka balkanska glazbena tradicija često je nadahnuće današnjim glazbenicima, od »narodnjaka«, preko pop i romskih sastava, do džezista. U našim krajevima, od džezista, balkanske se tradicije davno latio Boško Petrović koji je prvi osjetio da pod nogama ima nepresušno vrelo etnonaslijeđa i inspiracije, naslijeđa koje valja istražiti, obraditi, pripitomiti i uvesti u jazz vode. U novije vrijeme Balkanom se posebno nadahnjuju Borna Šercar i Mak Murtić, a Zvjezdan Ružić je u te vode sa svojim jazz sekstetom zakoračio već na prvom albumu The Knightingale Cabaret, kojim je osvojio Porina za skladbu Moreška.

Ima i onih koji misle da takvo spajanje tradicijske glazbe i jazza može biti opasno. Možda i može, ali samo ako se to spajanje shvaća kao puko opravdanje, kao postupak koji netko prihvaća zato što je možda u trendu. Ali jazz glazba oduvijek je bila i jest rezultat spajanja široke palete stilova, od diksilenda do free jazza, od Afrike do Sjeverne Amerike, preko Europe i napokon, do za-

Mario Juričić

Na drugom CD–u, Elfin Farewell, odlučio je zasvirati na melotronu, gotovo zaboravljenoj vrsti sintesajzera, popularnoj šezdesetih i sedamdesetih go-

vanja proizišla iz tradicionalne bugarske glazbe. Nije im bilo lako komunicirati, on ne zna ni bugarski ni ćirilicu, a ona ni jedan strani jezik, pa su komunicirali isključivo glazbom. Ružić je shvatio da ima priliku te začudne, asimetrične ritmove istočnoga Balkana, njihove karakteristične skale i melodije vezati uz svoje ideje. Tako je džezistički harmonizirao njihove melodije ili pak asimetrično ritmizirao jazz melodije i pri tome uspio sjajno sklopiti sebi svojstven hard bop s prepoznatljivo balkanskim elementima. A melotron se nekako prirodno sljubio sa zborskim ugođajem. I sve je spojeno u logični, prepoznatljivi slijed koji bi lako mogao poslužiti i kao podloga neke plesne ili konceptualne predstave.

Zvjezdan Ružić i zbor Nusha

dina prošloga stoljeća, na kojemu su svirali i Beatlesi, a koji ima prepoznatljivo himničnu boju zvuka. Nakon što je nabavio taj instrument i počeo sklapati nove materijale za svoj akustički sekstet (Zvjezdan Ružić — klavir i melotron, Tomaž Gajšt — truba, Vojkan Jocić — sopran–saksofon, Lenart Krečič — tenor–saksofon, Luka Veselinović — bas i Adriano Bernobić — bubnjevi), Ružić je, u potrazi za čarolijom, na Youtubeu naletio na bugarsku pjevačicu Neli Andreevu koja ga je opčinila svojim glasom. Privukla ga je njezina pjevačka virtuoznost, ali i tehnika pje-

dnjeg kutka na svijetu u kojem je danas gotovo nemoguće reći tko sve na koga nije utjecao. Taj bugarsko–hrvatski projekt Zvjezdana Ružića, dovođenje Neli Andreeve, a s njom i neodoljivog, prelijepog bugarskog ženskog zbora Nusha koji je stalno pjevao, ne samo na koncertu u Bersi i na odlično posjećenoj radionici na Muzičkoj akademiji, nego i izvan pozornice, po hodnicima Akademije, sa studentima, pa čak i na ulici (sjajni koncerti) — sve to nije samo vrijedan prilog jedne međunarodne suradnje, nego i glazbeni model koji bi valjalo slijediti.

O

ve se godine u cijelom svijetu slavi stogodišnjica rođenja jednoga od najvećih jazz pijanista i skladatelja svih vremena, Theloniousa Monka. Iako je za života bio neprestano pod povećalom i osporavali su ga stručnjaci, suradnici i publika, danas u pogledu vrijednosti njegova stvaralaštva više nema spora.

Ne samo da ga se smatra glazbenikom bez kojega se ne bi rodio bebop, ili ne bi bio takav kakav jest, nego će mnogi reći da se u jazzu gotovo ništa nije dogodilo unatrag posljednjih pedeset godina a da to Monk na neki način nije naznačio ili predodredio za svojega života i u svojoj glazbi.

Zato se Hrvatsko društvo skladatelja pobrinulo dovesti u Zagreb Charlesa Tollivera, glazbenika koji je transkribirao izvedbe s jednoga od Monkovih najpoznatijih koncerata održanog 1959. u New Yorku (objavljen je na albumu Thelonious Monk Orchestra at Town Hall). Prije tri godine on je u Zagrebu održao veličanstveni koncert s rekonstruiranom partiturom albuma Africa/Brass Johna Coltranea. Taj projekt vodio je Saša Nestorović s Jazz orkestrom HRT–a. Zadovoljan tom suradnjom, Tolliver je pozvao Nestorovića da pripremi hrvatski ansambl za ovaj koncert. Tolliver je program pripremio prije nekoliko godina i održao uspjele koncerte, tako da se njegov dolazak u Zagrebu očekivao s nestrpljenjem, a ulaznice su rasprodane u pretprodaji. Pritisnuti obavezama s matičnim orkestrom, neki od najavljenih puhača nisu mogli nastupiti, pa je Nestorović u traženju zamjena napravio audiciju među studentima polaznicima jazz modula na Muzičkoj akademiji. Audicija je bila krajnje demokratična, pa su studenti među sobom sami izabrali najbolje, a oni su na koncertu doslovce bili bačeni u vatru.

Naime, poslije posljednje probe Tolliver ih je upozorio da na koncertu neće biti

kao na probama i da će on po vlastitu nahođenju dizati na solo one za koje se u tom trenutku odluči. Bilo je to napeto i iskusnim glazbenicima, a kamoli mladim akademcima.

Tako je na Monkov stolac sjeo sjajni, samozatajni pijanist Hrvoje Galler, bubnjar je bio Janko Novoselić, kontrabasist Ivar Roban Križić, saksofonisti Saša Nestorović i Miro Kadoić, tubist Joe Kaplowitz te mladi trubač Peter Firšt, trombonist Ivan Marincel, bariton–saksofonist Krešimir Kottek i kornist Hrvoje Pintarić.

Koncert, koji je imao i čudesnih trenuta-

Mario Juričić

Piše: Saša Drach

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Hrvatski jazz glazbenici i bugarski zbor oduševili publiku u Dvorani »Blagoje Bersa« na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Bio je to uspješan eksperiment predivnog ugođaja i zadovoljstva u publici i među glazbenicima, vrijedan projekt koji će se pamtiti

ka, prije svega Galler solo, u triju i kvartetu, ali i traženja i uigravanja desetorke na sceni, dobio je šire značenje jer je Tolliver donio dašak stare škole američkog jazza (svirao je s legendama kao što su Max Roach, Sonny Rollins, McCoy Tyner, Art Blakey) kao i duh predivne Monkove glazbe, a uz to je i priredio svojevrsnu koncertnu radionicu, upravo na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji na kojoj nikako da s radom počne jazz odjel, s koje će svoje vatreno krštenje cijeli život prepričavati najmlađi sudionici koncerta koji su se odlično snašli.

No nije sve stalo na koncertu u Bersi. Sastav predvođen Tolliverom je dan poslije nastupio na riječkom festivalu JazzTime, a dva dana poslije Tolliver je na zagrebačkoj Akademiji održao uspješnu glazbenu radionicu te je navečer nastupio na jam sessionu u klubu Boogie. Bio je to uspješan eksperiment predivnog ugođaja i zadovoljstva u publici i među glazbenicima, vrijedan projekt koji će se pamtiti.

Charles Tolliver i hrvatski glazbenici u Dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

39

U p u l s k o m k i n u V a l l i , 2 5 . s t u d e n o g a 2 0 17. , o d r ž a n a matineja Moje pjesme, moj film

Istra — 2004.

Retrospektiva Krajcarova kantautorstva Poznati istarski kantautor, glazbenik i glavni urednik Hrvatskoga radija Pula obilježio 25 godina kantautorskog djelovanja

Blagoslov — 2006.

Piše: Nuša Hauser

Mate Balota — 2008.

Istrael — 2011.

U

lijepo posjećenom pulskom kinu Valli 25. studenoga održana je matineja Moje pjesme, moj film. Tim je programom Bruno Krajcar, kantautor, glazbenik i glavni urednik HRT–a Radija Pula, uz razgovor s Draženom Turinom Šajetom, obilježio 25 godina kantautorskog djelovanja. »U izdanju Adam Recordsa 1992. godine objavio sam svoj prvi nosač zvuka, maksi singl kasetu Živimo ljubav, koja je sadržavala četiri pjesme«, rekao je Krajcar.

S istoimenom pjesmom nastupio je na koncertu Istra za mir, koji je tad prenosila Hrvatska radiotelevizija, i to su posjetitelji imali prilike vidjeti u kinu.

Niske albuma i spotova

Oči srca — 2012.

Live in Pula — 2013.

Nakon spomenutog maksi singla, prisjetio se albuma: Šperanca, u izdanju Istratona, Istra, u izdanju Orfeja, Blagoslov, u izdanju Croatia Recordsa, Mate Balota, u izdanju Cantusa te Istrael, Oči srca, koncertni album Live in Pula — Retrospektiva 1982.–2012. i Istraditional, u katalogu Aquarius Recordsa.

S tih je albuma Krajcar za filmsko platno izdvojio čak 15 videospotova. Gledale su se tako i slušale prve pjesme Šinjorina blues i Šperanca, kao i prošlogodišnja Igračka vjetrova, skladana na stihove Tina Ujevića, a snimljena u duetu s Leom Deklevom. Tu su nadalje bili i: Roža, snimljena u duetu s Alenom Vitasovićem; Čovik nasrid mora, u suradnji s Oliverom Dragojevićem; Va Labine by night, s talijanskom zvijezdom Bobbyjem Solom; Dragi kamen, s Nenadom Bachom. Prikazan je i Balun, nastao za pjesmu koja je pratila postavljanje kravate oko pulske Arene.

Priče o glazbi Sjećanje na sve pjesme, slikom i glaz-

Istraditional — 2015.

bom, pratile su i priče o Krajcarovoj glazbi, njegovu skladateljskom radu, inspiraciji i uzorima, kao i o djetinjstvu u glazbeničkoj obitelji koja ga je i formirala kao autora. Djelovanje i rad Brune Krajcara produktivan je i prisutan u različitim medijima. Upravo je dovršio glazbu za predstavu Vlak u snijegu pulskog teatra Naranča. Od budućih koncerata najavio je tradicionalni Advent u katedrali 13. prosinca, na kojem je gošća Tereza Kesovija. Nakon toga koncerta Krajcar nastupa na koncertu Božić u Ciboni 26. prosinca s autorskom pjesmom Srićan Božić, koju će izvesti u duetu s istarskom opernom solisticom, sopranisticom rodom iz Žminja Marijom Kuhar Šoša. Naposljetku najavljuje i prvi kantautorski nastup na Zagrebačkom festivalu 26. siječnja 2018. s pjesmom Pozitiva.

D

jelovanje i rad Brune Krajcara produktivan je i prisutan u različitim medijima

U s k l o p u T j e d n a k a j k a v s k e k u l t u r e , K r a p i n a , 3 . — 10 . l i s t o p a d a 2 0 17. , o d r ž a n j o š j e d a n (52.) Festival kajkavskih popevki

Digitalno doba Festivala Pedeset i drugi put su na pozornici izvedene pjesme kojima je namjera tekstom i melodijom predstaviti kajkavsko govorno područje Piše: dr. sc. Irena Miholić

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

F

estival kajkavskih popevki i ove se godine, obgrljen mnoštvom raznovrsnih događanja u Krapini, izdigao kao središnje kulturno i društveno događanje. Potvrdili su to i mnogi državni dužnosnici koji su posjetili Festival: u petak je bio nazočan i predsjednik Vlade Andrej Plenković, a u subotu i pokroviteljica Festivala — predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar–Kitarović.

Pogled u prošlost

Pedeset i drugi put su na pozornici izvedene pjesme kojima je namjera tekstom i melodijom predstaviti kajkavsko govorno područje. Zanimljiva koncepcija koja je već postala tradicijom dijeli Festival u dvije večeri. Na prvoj večeri, nazvanoj Popevke za navek, raznovrsni izvođači izveli su svoja viđenja, odnosno više ili manje vjerne interpretacije pjesama s prošlih godina. Vraćanje u prošlost ove je godine bilo lijepo osmišljeno. Uz pjesme koje su gotovo »himne« toga kajkavskoga kraja (poput pjesme Suza za zagorske brege), izvedene su i posve nepravedno malo zaboravljene pjesme. Simbolično se obilježio rad nekoliko autora vjernih Festivalu koji su nas napustili.

Adam Končić nas je izvedbom Krapino moja, kak imam te rad dirljivo podsjetio na neraskidivu vezu Viktora Crneka i Krapine te samog Festivala, dok je opus Zvonka Špišića možda najbolje ocrtala izvedba dječjeg zbora. Oni su potvrdili da se kajkavska riječ u pjesmi još uvijek njeguje. Uz njihove, izvedene su i pjesme M. Doležala, M. Kvesića, A. D. Jelača, K. Hercega, K. Sanjkovića, S. Doronjge, A. Dedića, Ž. Bradića, T. Glowatzkog, B. Potočnika, M. Tomasovića, M. Berta, J. Njikoša, B. Adamiča, P. Gotovca, V. Čakleca, I. Pepelka na stihove brojnih pjesnika, od kojih je široj javnosti najpoznatiji Drago Britvić, najplodonosniji pjesnik Festivala.

Festivalskim su orkestrom ravnali Siniša Leopold, ujedno i umjetnički ravnatelj Festivala, koji je dirigirao prve veče-

ri, dok je druge večeri dirigentsko vodstvo podijelio s Antunom Tomislavom Šabanom.

Nove skladbe Novu večer obilježila su djela Ivice Pepelka, Branka Ovčarića, Zorana Mišolongina, Bože Potočnika, Ivana Povijača, Štefa Varaždinskog, Vladimira Nakića, Čede Antolića, Rozike Othman, Miše Doležala, Dubravka Češnjaka, Rajka Suhodolčana, Tonija Eterovića, Siniše Doronjge, Hrvoja Hegedušića, Nenada Kukovačeca, Željena Klašterke, Zvonka Presečkog, Ivana Latice, Antuna Tomislava Šabana te Mateje Bunčić i Lee Dekleve. Neki su autori sami napisali stihove, a neki su skladali na stihove brojnih tekstopisaca (A. Šelendić, I. Hršak, M. Hlebec, I. Ernoić, B. Mandić, S. Gabud, R. Stilinović, V. Šuk, B. Duvnjak, C. Lež, M. Pašićek, I. Perko, Z. Klinžić, Lj. Šemeš, R. Novina, N. Klašterka, A. Bešenić, M. Hršak). Zanimljiva je i veza Radija Sljeme i Festivala, za koju je zaslužan umjetnički ravnatelj Siniša Leopod. Naime, Radio je pozvao pučanstvo na stvaranje na kajkavskom jeziku, a od mnoštva pristiglih radova odabrana je pjesma De ste si vi

Blaženke Mandić, koju je uglazbio Antun Tomislav Šaban.

Kako je sve zvučalo i izgledalo te tko je sve interpretirao pjesme, mogli su pratiti i radijski slušatelji i televizijski gledatelji u izravnom prijenosu na Drugom i Trećem programu Hrvatske radiotelevizije.

To je izvrsna promocija, ali i odgovornost organizatora i izvođača; stoga ne iznenađuju i čujne i vidljive nesigurnosti.

Internetska platforma Najvažnije je da život Festivala ne prestaje u petak i subotu, nego se Festival posljednjih nekoliko godina »modernizirao« te osim nosača zvuka, sve postavlja na vlastitu internetsku stranicu i YouTube. Tako slušanje pjesama više ne ovisi o izboru pojedinih radijskih urednika, o koncepciji emisija i sličnih problema na putu do slušatelja. To je idealna platforma za sve ljubitelje kajkavske popevke na kojoj mogu preslušavati i slušati, a pritom i vidjeti ono staro, ali i sve novo s Festivala. Dostupnost izvedbama možda dokida mističnost nastupa uživo, ali nudi dugovječnost koju svakako valja iskoristiti. Baš kao i festivalsku mrežnu stranicu na kojoj su detalji

N

ajvažnije je da život Festivala ne prestaje u petak i subotu, nego se Festival posljednjih nekoliko godina »modernizirao« te osim nosača zvuka, sve postavlja na svoju internetsku stranicu i YouTube

gotovo svakog događanja, uz osnovne informacije iz povijesti Festivala. Bilo bi korisno upotpuniti taj povijesni dio, manje dostupan i poznat javnosti. Najšira javnost upravo na tom mjestu može doznati sva imena skladatelja, pjesnika, aranžera i izvođača s krapinske pozornice. Time bi se očuvala vrijednost i važnost Festivala kajkavskih popevki u kontekstu hrvatske glazbe.

41

U i s t a r s k o m m j e s t u S v e t i P e t a r u Š u m i 2 6 . k o l o v o z a 2 0 17. o d r ž a n a t r a d i c i o n a l n a 10 . M a š a p o s t a r i n s k i

Svečanost crkvene glazbe Hvalevrijedna smotra naše duhovne tradicijske glazbe organizira se već deseti put na inicijativu kantautora i radijskog urednika Brune Krajcara dašnji porečki i pulski biskup, čestitajući organizatorima na izvrsnoj zamisli, te na inauguraciji projekta, istaknuo je da je Smotra velik iskorak u promicanju i očuvanju duhovnog narodnog blaga, kao »dijela naše duše, ponosa i identiteta«.

Pučko pjevanje

Pjevači KUD–a Radovin Zadarske nadbiskupije

42

Piše: Ramiro Palmić

N

a širem području tisuću godina starog benediktinskog, a poslije pavlinskog samostana u središnjoj Istri nastaje današnje mjesto Sveti Petar u Šumi. U 17. stoljeću bilo je važno kulturno središte, no povlačenjem pavlinskog reda to značenje i duhovnost mjesta blijede.

Ono je bogato kulturnim znamenitostima, a najvažniji su dobro očuvan pavlinski samostan i barokna crkva sv.

Petra i Pavla.

U Svetom Petru u Šumi održana je 26. kolovoza jubilarna, 10. smotra starocrkvenog pučkog pjevanja Maša po starinski. Podsjetimo, kad je prije deset godina održana prva Maša po starinski, čiji je inicijator i umjetnički voditelj istaknuti i svestrani istarski glazbenik Bruno Krajcar, nastupili su crkveni zborovi, vokalne skupine, pučki pjevači i svirači te klape, ukupno stotinjak izvođača. Pjevali su i svirali rijetko izvođene duhovne napjeve vezane uz pojedine crkvene običaje, blagdane te izvatke iz starocrkvenih misa, i tako otkrili zanemarene dijelove hrvatske duhovne pučke glazbene baštine i naznačili putove njihova promicanja i spašavanja od zaborava. U prepunoj župnoj crkvi na svečanom misnom slavlju neposredno prije početka prve Maše po starinski zbor gradišćanskih Hrvata iz mjesta Frakanava pjevao je tada cjelovitu Mašu po starinski nastalu prema napjevima i tekstu koje su Hrvati u toj austrijskoj župnoj zajednici sačuvali više od pet stoljeća, što je ispraćeno srdačnim pljeskom posjetitelja i glazbenih stručnjaka. Ivan Milovan, ta-

Nakon svečane koncelebrirane mise, u župnoj crkvi svetih Petra i Pavla, u istom je prostoru počeo program ovogodišnje jubilarne, 10. Maše u kojem je sudjelovalo dvanaest pučkih pjevača i svirača te vokalnih skupina i župnih zborova. U posjetiteljima ispunjenoj crkvi najprije se predstavio domicilni župni mješoviti pjevački zbor. Crkveno pjevanje u crkvi sv. Petra i Pavla počelo je početkom 18. stoljeća postavljanjem crkvenih orgulja. Zbor od dvadesetak članova njeguje poglavito pučko crkveno pjevanje svojega podneblja, ali i svjetovne pjesme zapisane u mnogobrojnim pjesmaricama. Ansambl redovito nastupa na nedjeljnim misama, duhovnim svečanostima i godišnjem susretu zborova Pazinskog dekanata u povodu blagdana svete Cecilije, a sudjelovao je i na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu. Uz orguljašku pratnju Milke Udovičić i pod vodstvom Mauricija Zovića, zbor je na Susretu skladno otpjevao crkvene napjeve Majko dobrog spasitelja i Tisuć puta zdravo budi. Župni pjevački zbor sv. Agneze iz Medulina, pokraj Pule, djeluje dvadeset godina. Njihov se program uglavnom sastoji od crkvenih napjeva njihova kraja, a ove su godine izdali i prvi nosač zvuka, za što je najzaslužnija njihova agilna voditeljica Mirjana Grakalić. Na smotri su izveli napjeve Poslan bi anđel Gabrijel i Zdravo tilo. Mješoviti pjevački zbor Lavanda iz Novigrada osnovan je 2005. godine, a na repertoaru imaju duhovne i svjetovne skladbe, od renesansnih majstora do našega vremena; nastupaju u našoj zemlji i inozemstvu.

Voditelj zbora, koji broji dvadesetak članova, je Branislav Ostojić, a na susretu su pjevali pjesme Gospode Bože i Oj Marijo.

Zbor Župe sv. Filipa i Jakova iz Filipana, malog istarskog mjesta nedaleko od Vodnjana, ima osam članova, a djeluje pod stručnim vodstvom Ljiljane Miljan. Nastupa na blagdanskim duhovnim slavljima i vokalnim susretima, a na ovoj su Smotri otpjevali poznate sa-

kralne napjeve Prejasna kraljice i Dođi, duše presveti. Iz Zagrebačke nadbiskupije, na Smotri je sudjelovao vokalni duet Vesna Vuković i Dragica Novosel, koje zajedno nastupaju dvadeset godina. Najviše pjevaju na nedjeljnim misama u Sveticama, pokraj Karlovca, a stilski dotjeranim dvopjevom interpretirale su crkvene napjeve O prislavna Božja mati i Dajem vam novu zapovijed. Župni zbor Marčana osnovan je prije dvadeset godina i ima petnaest članova.

Pod ravnanjem Nikol Radolović, zbor redovito pjeva na nedjeljnim misama i o crkvenim blagdanima, a na ovom je nastupu glasovno podudarno interpretirao duhovne napjeve svojega kraja Divnoj dakle i Zdravo, Marijo. Poznati istarski pjevački par čine marljivi sakupljač narodnog blaga Noel Šuran te zaljubljenik u taj osebujni melos Kristijan Vicel. Vrlo su nadahnuto otpjevali pučke sakralne pjesme Anđeo Gospodnji i Molitva sv. Martinu (uz sopile) te autentičnim i osebujnim zapjevom pokazali da su naši preci običavali pjevati »na tanko i debelo« i napjeve sakralne tematike, što se slušajući istarske crkvene zborove na Smotri jedva moglo naslutiti.

Strani gosti Na Smotri nastupaju i izvođači izvan istarskog područja, pa i iz inozemstva. Tako su sudjelovali članovi KUD– a Dangubica iz Kutereva u Lici. Društvo je osnovano prije šest godina s ciljem očuvanja tradicije i običaja svojega mjesta te popularizacije sviranja na njihovu izvornom pučkom instrumentu dangubici, po kojem je društvo i nazvano. U društvu djeluje pedesetak članova raznih naraštaja, a dojmljivo su otpjevali sakralne pjesme Kraljice neba i O Marijo, mili glas te izvorne napjeve iz Kutereva. Župni zbor Trviž iz istoimenog istarskog mjesta osnovan je 1911. godine u sklopu hrvatskog katoličkog i mladenačkog društva Naša djeca. Ansambl broji 25 članova, nastupa uz orguljašku pratnju Ines Perčić i pod umjetničkim vodstvom Tonija Brajkovića, a na Susretu su izveli crkvene pjesme Divno dakle i Psalam 109. U sklopu Župe Radovin Zadarske nadbiskupije djeluje istoimeno Kulturno–umjetničko društvo. Vjeroučitelj Ivica Dundović je voditelj i vokalni solist KUD–a Radovin, koji svojim programima ponajprije njeguju stare izvorne oblike crkvenog i svjetovnog pjevanja, napjeve koje je UNESCO uvrstio na popis zaštićenih kulturnih dobara nematerijalne

baštine. Pučki pjevači Župe, izvodeći crkvene pjesme Zdravo, kćerce i Svetoj žrtvi uskrsnici, pokazali su sigurnost i glasovni sklad te potvrdili autentičnost duhovnoga glazbenog izričaja zadarskoga kraja.

Pučki pjevački zbor Župe Dobrinj s otoka Krka ima dvadesetak pjevača, djeluje od ranih šezdesetih godina prošloga stoljeća, a njihova je voditeljica Dušica Kirinčić. Prije utemeljenja zbora, na misi je spontano pjevao sav puk u crkvi. Taj je zbor jedan od rijetkih crkvenih vokalnih sastava na Krku koji pjeva netemperiranim načinom crkvene napjeve na staroslavenskom jeziku. Potvrdio je to i na ovom istarskom nastupu izvornim zapjevom pristupnog stavka mise Siđoše knezi i slava otcu, prvog stavka misnog ordinarija Gospodi, pomiluj, psalma 112 Hvalite otroci Gospoda, ulomaka iz Vele vičernje te Podizanje (svirka na sopelama), središnjeg dijela mise.

U mjestu Bandol, u južnom Gradišću u Austriji, 1984. godine utemeljen je hrvatski ansambl Tamburica Vlahija. Broji dvadesetak članova, a u radu posebnu pozornost poklanjaju očuvanju hrvatskoga jezika i tradicijske, osobito glazbene kulturne baštine. U cilju poboljšanja i obogaćivanja sadržaja suživota različitih nacionalnih skupina toga područja, glazba ima važnu ulogu. Kulturni i osobito glazbeni život mjesta Bandol bio bi nezamisliv bez rada, postojanja i djelovanja ansambla Tamburica Vlahija, čemu u prilog govori njihova krilatica: Glazba je ključ harmonije. Na Smotri je taj vokalno–instrumentalni ansambl izveo melodiozne napjeve Jezuš me kroz život pelje, Blagoslivljamo i slavimo Gospodina Boga našega i Črna Madona, što je naišlo na izniman prijam mnogobrojnih posjetitelja. Dvosatni program priredbe angažirano je i osebujnim stilom vodila Lejdi Oreb.

Jubilarna, 10. Smotra starocrkvenog pučkog pjevanja Maša po starinski u Svetom Petru u Šumi okupila je velik broj posjetitelja, među njima i stručnjaka koji istražuju i proučavaju starocrkveno pjevanje u našoj zemlji, ali i Hrvata koji žive i djeluju u inozemstvu.

Manifestacija je i ove godine iznjedrila određeni broj manje poznatih i izvođenih napjeva i stavaka misa te je stoga očita njezina važna uloga u otkrivanju, promicanju i očuvanju pučke hrvatske duhovne glazbene baštine.

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

U Z a g r e b u o d r ž a n 2 . F e s t i v a l a d v e n t s k i h i b o ž i ć n i h p j e s a m a , o d 1. d o 2 1. p r o s i n c a 2 0 17. n a r a z n i m l o k a c i j a m a

Harmonija ljudi dobre volje

Na festivalu se uz tradicijske i autorske pjesme odabrane tematike mogla čuti i glazba te vrste iz nama susjednih zemalja, ali i iz Ukrajine, Italije, Irana i Južnoafričke Republike

Piše: Jana Haluza

A

dventsko i božićno doba vrijeme je ljubavi, mira, druženja i darivanja. Najljepše se to odražava u bogatom repertoaru adventskih i božićnih pjesama i naše, ali i drugih tradicija, kao i u mnoštvu autorskih skladbi nastalih tijekom stoljeća na temu Isusova rođenja. Stoga je logičan potez dugogodišnje ravnateljice ansambla LADO Ivane Lušić da u sklopu udruge za kulturu Musica Nota upriliči festival posvećen tom repertoaru. U svojoj drugoj godini održavanja, između 1. i

21. prosinca, manifestacija je ponudila četrnaest koncerata na deset lokacija te pružila toliko potreban predah i smiraj od gužve i buke megapopularnog Adventa u Zagrebu.

Nova pozornica Visoki izvedbeni standardi postavljeni su već na koncertu otvorenja 1. prosinca, kad su u atriju Muzeja za umjetnost i obrt (MUO) nastupili zbor Schola cantorum iz Rijeke, s misijom izvođenja hrvatske duhovne glazbe, pod sjajnim vodstvom riječke pjevačice Ingrid Haller, zatim već poznati Mješoviti pjevački zbor KUD–a »INA« s voditeljem Bojanom Pogrmilovićem, te vrhunski »duplikat« Ladarica,

no prilično pomlađenog sastava, Folklorni ansambl SKUD–a »I. G. Kovačić« koji odlično vodi pjevač Tomislav Habulin. Posebna atrakcija večeri bio je solistički nastup iranskoga para Donne i Shayana Spante koji su nas upoznali s nekoliko djela svojega vrlo pjevnog i intimističkog tradicijskog repertoara. Uz zatvorene, mirne prostore, festival je ove godine inaugurirao novu otvorenu pozornicu koja se pokazala idealnom za zborske nastupe — vanjsko stubište Hrvatskog narodnog kazališta, ispred kojega je mjesto pronašao i manji dio Adventa u Zagrebu. Ondje su se prvog festivalskog vikenda izmjenjivali amaterski ansambli iz Zagreba i ostalih dijelova Hrvatske, poput Mješovitog pjevačkog zbora I.

Kukuljević Sakcinski, riječke Jeke Primorja, Vokalne skupine Karlovčanke, umaških Istravaganata te — opet, posebne atrakcije — ansambla Domaćigosti u kojemu uz Hrvate pjevaju i oni koji su u Hrvatskoj pronašli azil, što pomaže njihovoj društvenoj asimilaciji. Neposredno nakon toga, u večernjem terminu nedjelje 3. prosinca, u crkvi sv. Franje Ksaverskog nastupio je gotovo sasvim profesionalni zbor Cantores sancti Marci pod sigurnim dirigentskim vodstvom Jurice Petra Petrača, dok su publiku palače Dverce 7. prosinca oduševili pravi profesionalci, članovi LADA okupljeni u ansambl Angeluš.

43

D

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

ječji zborovi iz Zagreba, Rijeke i Karlovca, pod okriljem projekta Djeca za djecu, pjevali su svoje omiljene pjesme hospitaliziranim vršnjacima koji su to mogli pratiti putem live streaminga

Komorni dječji zbor Glazbene škole Pavla Markovca

44

Da profesija nije uvjet za dobre izvedbe, pokazao je dan poslije nastup niza zborova koji djeluju pod okriljem Zagrebačkog sveučilišta.

Svi su odreda uspješno svladavali sve izazove akustike Francuskog paviljona u sklopu SC–a, »pod kapom« projekta Universitas Cantat. Zanimljive zvukove proizvele su članice ženske klape Sorelo u kojoj pjevaju studentice Edukacijsko–rehabilitacijskog fakulteta, u Ženskom vokalnom sastavu Rezonanca iznenadio nas je broj muzikalnih studentica FER–a, dok su antologijske izvedbe ostvarili već poznati Akademski zbor Filozofskog fakulteta Concordia discors te zbor bivših i sadašnjih studenata Kemijsko–tehnološkog fakulteta »Vladimir Prelog« koji nas je rasplesao pjesmama afričkog zulu repertoara. U subotu, 9. prosinca, ponovno je zazvučala otvorena pozornica Festivala, ovaj put akordno: istovremeno su se u paviljonu na Zrinjevcu i na novoj pozornici ulaznih stuba HNK–a predstavili manji vokalni sastavi iz zemlje i bližeg susjedstva, razni KUD–ovi i glazbena društva manjina u Hrvatskoj. Najbolje je bio posjećen nedjeljni koncert pobjedničkih zborova nedavno održanog 50. Susreta hrvatskih pjevačkih zborova u Rovinju, 10. prosinca, u crkvi sv. Katarine, i to s pravom, jer su svi potvrdili iznimnu kvalitetu skupnog vokalnog muziciranja (Pjevački zbor J. Š. Slavenski Čakovec, Hrvatsko pjevačko društvo Kalnik Križevci, KUD Naša lipa Tuhelj i Akademski zbor Filozofskog fakulteta Concordia discors).

Posebnu toplinu intimnog predbožićnog ozračja odrazio je program dalmatinskih kla-

pa 14. prosinca u predvorju Muzeja Mimara s takoreći bravuroznim vokalnim izvedbama klapa (Cesarice, Petrada, Prvi komin Snježanin i Nostalgija), između kojih je publiku zabavljao »meštar o’ versi«, pučki pjesnik iz Komiže Ante Božanić Pepe Kalafot. Premda je cijelo vrijeme na Festivalu uz glazbeni podij bio postavljen »štand« s božićnim ukrasima udruge Jak kao Jakov, koja prikuplja pomoć za djecu oboljelu od malignih bolesti, prava humanitarna nota manifestacije zazvučala je tek u završnici. U petak i subotu, 15. i 16. prosinca, u predvorju Muzeja za umjetnost i obrt i na ulaznim stubama HNK–a priređeni su humanitarni koncerti Djeca za djecu. Dječji zborovi iz Zagreba, Rijeke i Karlovca pjevali su svoje omiljene pjesme, osobito božićne, za svoje vršnjake u bolnicama, koji su to mogli pratiti putem live streaminga. Zabilježeno je više desetaka tisuća gledatelja na web platformi, a link s koncertom »kliknulo« je tijekom koncerata više od 100.000 ljudi. U prvom su se slučaju prodavale ulaznice (prihod je namijenjen udruzi Jak kao Jakov), a u dvorani su nastupili izvrsni Komorni dječji zbor glazbene škole Pavla Markovca, riječki dječji zbor Kap i Djevojački zbor Ženske opće gimnazije, uz sudjelovanje posebne gošće večeri, dive hrvatskog mjuzikla, Vande Winter. Dan poslije, od 17 sati, adventsko su ozračje grada najmlađima kojima je to zbog bolesti uskraćeno, prenijeli njihovi vršnjaci iz zborova Kikići i genijalci, karlovačka Zorica, te zborići zagrebačkih osnovnih škola Malešnica, Ljubljanica i Granešina. Subotnja je festivalska večer završila u dvorani Arheološkog muzeja nastupima riječkih ansambala Kaljina i Sempre Allegro, te velikogoričkim gradskim Zborom Franjo pl.

Lučić. Epilog festivala oplemenio je još jedan novi prostor, crkvu sv. Benedikta u Stupniku cjelovečernjim koncertom 21. prosinca prošlogodišnjeg festivalskog laureata, ženske klape Armorin. Kvalitetu festivala prepoznalo je i Hrvatsko društvo skladatelja koje je dalo i svoj prilog njegovu održavanju. U programu su se našla i zanimljiva ostvarenja njegovih članova poput Branka Starca, Tomislava Uhlika, Joška Ćalete i drugih. Festival je obuhvatio najrazličitije glazbene žanrove, od klasične glazbe, preko jazz obrada sve do raznovrsnih tradicijskih idioma, gospela i popa.

C e n t a r z a k u l t u r u T r e š n j e v k a ( C e K aTe ) , Z a g r e b , 1 . — 3 . p r o s i n c a 2 0 17.

Slavlje glazbe za najmlađe Na trećem Međunarodnom dječjem festivalu Čarobna frula nastupilo je 110 djece Piše: HDS

P

rvog vikenda u prosincu dvorana Centra za kulturu Trešnjevka odzvanjala je smijehom i dječjim pjesmama. Održane su tri polufinalne i finalna večer Međunarodnog dječjeg festivala Čarobna frula Zagreb 2017. Na jednoj polufinalnoj večeri natjecala su se djeca iz Hrvatske, a na ostale dvije i ona iz ostalih država. Ove godine odabrano je 97 pjesama i ukupno 110 dječjih solista iz osam država (Slovenija, Srbija, BiH, Crna Gora, Rumunjska, Bugarska, Malta i Hrvatska) i svi su oni uz druženje i zabavu nastojali prikazati raskoš svojega talenta.

Finalnu večer prigodnim govorom otvorio je Zoran Bubaš, posebni viši savjetnik zagrebačkoga gradonačelnika pod čijim se pokroviteljstvom festival i održao, nakon čega je predstavnica suorganizatora, Hrvatskog društva skladatelja, muzikologinja Jana Haluza dodijelila posebnu nagradu u povodu 20. obljetnice umjetničkog rada skladateljici dječjih pjesama i jednoj od osnivačica manifestacije, Maji Rogić.

U nastavku natjecateljskog programa svi su mogli posvjedočiti svježini i majstorstvu njezinih skladbi koje rado pjevuše i odrasli. Većina skladbi hrvatskih kandidata proizišla je iz njezine glazbene radionice u kojoj je ona istovremeno skladateljica, autorica tekstova, aranžerka, izvođačica te dirigentica i interpretkinja instrumentalne pratnje. Natjecateljski je festival i ponikao iz dječjeg zbora Kikići i genijalci čiji su štićenici često solisti–natjecatelji ili pak zdušna navijačka publika.

Humanitarni aspekt

Djeca su se natjecala u kategorijama: od 3 do 6 godina, od 7 do 9 godina, od 10 do 12 godina, od 13 do 15 godina i u kategoriji dueta, a u finalnoj večeri odabrani su najbolji u svakoj kategoriji i najbolji na festivalu. Težak zadatak konačnog odabira uz festivalski žiri (Tamara Cipek, Nikola Tadić, Suzana Vidas Karoli, Ema Ančić, Marijana Dujmušić) imali su i članovi dječjega žirija. Pobjednici festivala su tinejdžeri Sergej Božić i Lucija Stipanović koji su nastupili u duetu, dok je dječji žiri najboljom proglasio desetogodišnju Vidu Tunguz koja je svoj sjajan glazbeni nastup scenski upotpunila znakovnim jezikom za gluho–nijeme.

Festival Čarobna frula solistička je revija dječje pjesme, zajedništva, radosti i prijateljstva, a u pomaganju domovima za nezbrinutu djecu Domovi karmelićanki, čiji su štićenici bili i u publici u drugom polufinalnom natjecanju, do izražaja dolazi i njezina humanitarna strana.

Jana Haluza u ime predsjedništva HDS–a dodjeljuje priznanje Maji Rogić

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Mobiteli, roboti, robne marke, pametne klupe, zaštitni znakovi, glazba, film, dizajn, arhitektura

Buđenje usnulog DIV–a kulturnih i kreativnih industrija HDS ZAMP partner je edukacija mladih o važnosti autorskog prava i intelektualnog vlasništva koju je u Hrvatskoj pokrenuo Državni zavod za intelektualno vlasništvo Piše: Marina Ferić Jančić

M

obiteli, roboti, robne marke, pametne klupe, zaštitni znakovi, glazba, film, dizajn, arhitektura… Što oni imaju zajedničko? Sve su to, uz mnoge druge elemente, dijelovi velikog diva kulturnih i kreativnih industrija. Te su industrije u Hrvatskoj, iako druga po snazi gospodarska grana, još uvijek poput uspavanog diva koji ne može u punini pokazati svu svoju moć i snagu. Nažalost, još nisu prepoznate kao važna gospodarska grana, koja otpornošću na gospodarsku krizu i zapošljavanjem velikog broja visokoobrazovanih mladih ljudi nudi put najbržeg gospodarskog oporavka. Osim osiguravanja institucionalnih okvira za njihov prosperitet, za kulturne i kreativne industrije od presudne je važnosti i

edukacija. Edukacija o prepoznavanju i prihvaćanju važnosti autorskog prava i intelektualnog vlasništva na kojem one počivaju, mogućnostima koje nam intelektualno vlasništvo pruža, načinima upravljanja njime.

Sve to za djecu i mlade, ali posredno i za njihove učitelje i profesore, nudi besplatni program DIV — Dan intelektualnog vlasništva za djecu i mlade koji je nedavno pokrenuo Državni zavod za intelektualno vlasništvo RH (DZIV) u sklopu suradnje s Europskim uredom za intelektualno vlasništvo (EUIPO). Riječ je o interaktivnom programu edukacije koji djecu i mlade, uz igru i sadržaje namijenjene njihovu uzrastu, educira o važnosti kreativnosti, inovativnosti i potencijalu intelektualnog vlasništva te ih motivira da i sami stvaraju.

Učitelji i profesori pak time i sami otkrivaju važnost kulturnih i kreativnih industrija koje počivaju na intelektualnom vlasništvu i mogućnosti koje nude mladima. Prepoznavši važnost takve edu-

kacije djece i mladih o intelektualnom vlasništvu, projektu se kao partner pridružio i HDS ZAMP. O uspjehu probnog događanja i zanimanju škola za tu temu svjedočila je 30. svibnja 2017. u više navrata puna Dvorana Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Što sve uključuje taj program za koje su škole pokazale zanimanje?

Kazališna predstava Za najmlađe, osnovnoškolce od 1. do 4. razreda, edukacija se provodi uz kazališnu predstavu Tko je to izumio autorice Nine Horvat u izvedbi Teatra Tirena. Nakon predstave i kratkog razgovora, za djecu su organizirane radionice na kojima su razgovarali o autorstvu i inovativnosti, crtali, izrađivali model padobrana, smišljali svoje izume i odlično se zabavili. »Imam ideju« naziv je mozaika ske-

čeva i razgovora s mladim kreativcima, autorice Lare Antić Prskalo koji je kao edukacijski materijal namijenjen djeci od 5. do 8. razreda osnovne škole.

Zabavan i vrlo poučan interaktivni sadržaj pruža im i uvid u iskustva njihovih vršnjaka. Pokazao se uspješnim kod te skupine pa su se nakon toga djeca rado uključila u radionice. Uz razgovor o potencijalima autorstva i inovativnosti, rješavali su kvizove, doznali nešto više o intelektualnom vlasništvu u robotici i imali priliku vidjeti i isprobati različite funkcije robota te su se okušali u prepoznavanju piratskih i krivotvorenih proizvoda.

Film i tribina Najstarijoj skupini, srednjoškolcima, namijenjen je dokumentarni film Milana Majerovića–Stilinovića koji se bavi pričama mladih uspješnih kreativaca i inovatora (Ivana Golubića, Ivana Mrvoša, Mate Rimca, Mie Marić, Čejen Černić i Frane Živkovića),

45

I

nteraktivni program edukacije koji djecu i mlade, uz igru i sadržaje namijenjene njihovu uzrastu, educira o važnosti kreativnosti, inovativnosti i potencijalu intelektualnog vlasništva

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

nakon koje je priređena i tribina na kojoj im je svoja iskustva iznijela uspješna dizajnerica i poduzetnica Mia Marić koja stoji iza brenda Clox.

Tim dobro osmišljenim i izbalansiranim sklopom modula interaktivnog učenja djeca su upravo preko sadržaja primjerenih svojoj dobi, ali i iz poruka i iskustava uspješnih mladih (pa i vrlo mladih!) hrvatskih i inozemnih kreativaca potaknuta na inovativnost i kreativnost. Osim toga, doznali su i kamo ih sve originalnost u životu može odvesti.

U svoje škole vratili su se s edukacijskim materijalima i nagradnim majicama, a svi su pozvani da se uključe u nagradni natječaj Inovacija za bolji život. Cilj je natječaja učenike potaknuti da pisanjem, crtanjem, vizualizacijskim tehnikama ili glazbom izraze svoje viđenje o tome kako kreativna djela i inovacije mogu život ljudi i društvo u cjelini učiniti kvalitetnijim i boljim te zašto je važno poštovati rad kreativaca i inovatora i njihova prava intelektualnog vlasništva.

Uspješnost edukacije Svakako veseli uspješnost prve edukacije u Zagrebu i pokazano zanimanje za tu tematiku, a projekt će od jeseni biti predstavljen i u ostalim hrvatskim gradovima. »Nadamo se da smo kod učenika uspjeli potaknuti kreativni i inovativni duh, objasniti im ulogu i potencijal zaštite intelektualnog vlasništva i važnost poštovanja tuđih prava. Zahvaljujemo Ministarstvu znanosti i obrazovanja na organizaciji posjeta školama, kao i ravnateljima, učiteljima i profesorima koji su prepoznali ovaj projekt, te se nadamo daljnjoj suradnji u provedbi predstojećih događanja Dana intelektualnog vlasništva za djecu i mlade koje od jeseni planiramo provoditi diljem Republike Hrvatske«, izjavila je Ana Rački Marinković, zamjenica ravnateljice Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo.

Lara Antić Prskalo autorica je edukacijskog modula Imam ideju

Popularni ciklus U ozračju tambure otvorio sezonu 2 2 . l i s t o p a d a 2 0 17. u S t u d i j u B a j s i ć H R T – a

Autorski koncert Alfija Kabilja u zvuku tambura Fragmenti iz Kabiljovih mjuzikala i neke njegove popularne pjesme dobile su prema zamisli Siniše Leopolda tamburaško ruho Piše: Jagoda Martinčević

K

ako zvuči mjuzikl uz tamburu? Zvuči odlično kad je u rukama majstora kakvi su Alfi Kabiljo, Siniša Leopold i Tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije! Popularni ciklus U ozračju tambure otvorio je novu sezonu 22. listopada u Studiju Bajsić autorskim koncertom Alfija Kabilja s brojnim gostima, ali i brojnom publikom. Prema zamisli Siniše Leopolda, fragmenti iz nekih Kabiljovih mjuzikala, kao i odabir popularnih pjesama, dobili su ruho tamburaškog orkestralnog zvuka, gdjegdje

V

ki Posavec, Vandi Winter, Ervinu Baučiću, Draženu Bratuliću, Maksu Hoziću i Adalbertu Turneru pridružio se i Krunoslav Kićo Slabinac pjesmom Graševina, dodavši svojem nastupu i poznatu Kabiljovu Poljubi me za sretan put. Među solističkim nastupima izniman i nostalgičan bio je veteran Boris Pavlenić s toplom interpretacijom Prelepi Zagreb moj iz Tko pjeva, zlo ne misli. Velike scenske i glasovne mogućnosti pokazala je mlada Zrinka Posavec, interpretirajući popularne Balalajke, a Đani Stipaničev izazvao je prave ovacije pjesmom Tvoja zemlja. Poseban gost programa bio je odličan trubač Vedran Kocelj kao solist u karuselu raznih Kabiljovih tema; čuli su se i fragmenti iz mjuzikla Kralj je gol, iz filma Lea i Darija i neizbježni finale

ješti su se aranžmani muzikalno uklopili u mjuzikalski i lakotaktni glazbeni svijet, ovaj put skladno udružen s tamburama

potpomognutog udaraljkama i trubljom, a sve zajedno iznjedrilo je duhovit i zabavan potpuri s jednom orkestralnom praizvedbom nazvanom Komarci čiji se zuj očito vrlo svidio publici.

46

Prvi dio koncerta bio je mjuzikalski pomalo »alkoholiziran« jer se sastojao od ulomaka i pjesama posvećenih raznim pićima, od veselog trija Whisky, votka, gin iz Jalte, Jalte; Ode pivu iz Tko pjeva, zlo ne misli; ansambla Šampanj, šampanj iz Car Franjo Josip u Zagrebu i songa Apsint iz neizvedenog mjuzikla Madame Hamlet u magistralnoj izvedbi Jasne Bilušić. Pjevačima Mili Elegović, Zrin-

Jalte, Jalte — Neka cijeli ovaj svijet, najljepša himna zagrebačkom mjuziklu i njegovu neokrunjenom kralju, kako Kabilja od milja svi nazivaju.

Izvrsno uvježbani Tamburaški orkestar HRT–a još je jedanput opravdao svoj ugled prvorazrednog ansambla čija profesionalnost i odnjegovani zvuk ne poznaju žanrovske granice. Iako je sam autor zapisao da »sve treba biti veselo i zafrkantski«, koncert je pokazao i vještinu pristupa aranžmanima koji su se muzikalno uklopili u mjuzikalski i lakotaktni glazbeni svijet, ovaj put skladno udružen s tamburama.

U K a z a l i š t u K o m e d i j a 16 . s t u d e n o g a 2 0 17. o d r ž a n j u b i l a r n i 2 0 . C h a n s o n f e s t

Šansona bogate prošlosti i sjajne budućnosti Piše: Bojan Mušćet

J

ubilarni, 20. Chansonfest posvećen Zvonku Špišiću održan je 16. studenoga u zagrebačkom Kazalištu Komedija. Autori koji su se predstavili imaju potrebu izaći u javnost sa svojim emocijama, idejama, tjeskobama, radostima i komentarima i po tome je Chansonfest drukčiji od ostalih festivala. O onome što je festival ove godine postigao, njegov prvi čovjek, renomirani glazbeni urednik Hrvoje Markulj kaže:

HRVOJE MARKULJ

»Čini mi se da je rođendanski festival prošao dobro. Nekako mi se činilo da publika izlazi s osmijehom i to je vjerojatno prvi pokazatelj da je bilo dobro.

Naravno da sam pratio i reakcije za vri-

jeme izvođenja i tu se moglo vidjeti koje su pjesme bolje komunicirale s publikom jer to je na festivalima vrlo važno, premda se poslije može dogoditi da neka skladba izađe van, potiho, ali da zauzme medijski prostor i da postane slušanija nego što bi se na prvu moglo očekivati. Pjesma se mora sama izboriti za život i često treba dosta vremena da se dokaže. I danas postoje pjesme koje će tek doći i biti prepoznate kao velike. Prije pet godina Arsen je napisao i na Chansonfestu otpjevao Jednostavno više nisam mlad, koju su naravno neki prepoznali, no ona još raste i ja očekujem da će u budućnosti imati status njegove najistaknutije pjesme.

Drago mi je da na festival dolaze zanimljivi autori. Na primjer, Milko Kiš, koji već drugu godinu sudjeluje kao autor i izvođač, član je Hladnog piva, svojedobno alternativne punk rock grupe, no on se pronalazi i u ulozi šansonijera.

Problem je novac Iako je šansona svojevrsna relikvija povijesti, njezina festivalska obnova, eto, već 20 godina pokazuje da Zagreb i dalje može biti oplemenjen takvim glazbenim pristupom. I ta tradicija umnogome pokazuje da u Zagrebu postoji potreba za izvođenjem šansone. »Prije 20 godina Zvonko Zidarić okupio je Hrvoja Hegedušića, Zvonka Špišića, Dalibora Paulika i mene s namjerom da se pokrene festival šansone, budući da je šansona u Zagrebu ostavila traga, ali nije bilo novih imena ni poticaja, pa je shodno tome i palo zanimanje. Zapravo, nakon Zrinka Tutića i Jadranka Črnka, gotovo da i nije bilo novih šansonijera«, prisjetio se Markulj.

Prvi Chansonfest 1998. u jednom je dijelu bio posvećen Zvonimiru Golobu, dok smo se na drugom, 1999. godi-

Rođendansko izdanje okupilo je brojne glazbene zvijezde, a festival je bio posvećen Zvonku Špišiću

ne, prisjećali tragično preminuloga hrvatskog pjesnika Željka Sabola. Treći je bio posvećen hrvatskoj ratnoj šansoni, a četvrti obilježen nastupom gostiju iz Francuske, Češke i Poljske. »Hegedušić je ubrzo postao direktor Zagrebačkog festivala zabavne glazbe, Paulika su odnijeli poslovi u Ministarstvu kulture, Zidarića je okupirao privatni život, tako da smo ostali Zvonko Špišić i ja i taj je tandem ‘gurao’ sve ove godine. Chansonfest smo nakon nekoliko godina logistički oblikovali u umjetničku organizaciju, no novčanih poticaja bilo je sve manje. Bilo je jasno da se komercijalno ne možemo održati pa nam je od presudne važnosti za opstanak pomoć Ministarstva kulture i Grada Zagreba te HDS-a. Nažalost, i Zvonka je bolest onemogućila da posljednjih sedam-osam godina bude aktivan i prisutan u svakodnevnim poslo-

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Iako je šansona svojevrsna relikvija povijesti, njezina festivalska obnova već 20 godina pokazuje da Zagreb i dalje može biti oplemenjen takvim glazbenim pristupom. I ta tradicija pokazuje da u Zagrebu postoji potreba za izvođenjem šansona

47

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

vima koje festival traži, pa je nekako s prestankom pojavljivanja na sceni prestao dolaziti u Komediju. Gotovo me je zadužio da preuzmem odgovornost i da guram dalje, no naravno da sam

uvijek osluškivao što kaže, kako mu se čini festival, izdanja koja su ga pratila...« objašnjava Markulj.

gost nastupio je Arsen Dedić uz klavirsku pratnju maestra Branka Bulića, a 2011. nastupila su velika autorska i izvođačka imena žanra: Zrinko TuU posebnom programu 2009. kao tić, Rajko Dujmić, Arsen Dedić, Gabi Novak, Ksenija Erker, Andrej Baša... Tri godine poslije izvedene su skladbe koje su obilježile Zagrebačku školu šansone, započetu kultnim koncertom 1964. u Gavelli, no ovaj put u novim izvedbama. Na njemu je, kao jedini izvorni umjetnik izvođač iz 1964. godine, nastupio, na svojem posljednjem Chansonfestu, upravo Arsen Dedić, čija je potpora bila permanentna i dragocjena. Chansonfest je tako 2014. obilježio 50 godina od Večeri šansona koju je organizirala skupina glazbenika, književnika, dramskih umjetnika i raznih drugih ljubitelja šanGabrijela Novak Dedić, Hrvoje Markulj, Mira Francetić Malčić (ravnateljica HMNU Hrvatski muzej naivne sone koji su se okupili u umjetnosti) i Vesna Leiner (kustosica u Muzeju grada Zagreba) neformalnu grupu Stu-

dio 64. Taj koncert označio je početak novoga glazbenog pokreta koji je poslije nazvan Zagrebačkom školom šansone. »Chansonfest baštini Zagrebačku školu šansone, ali i otvara prostor novim autorima, pa se sve češće čuje atribucija ‘autorska pjesma’ u odnosu na šansonu, termin koji na određeni način asocira na ograničeni stil. Novo vrijeme mora dati prostora i za nova propitivanja svijeta, za nove komentare života, što je bit šansone, odnosno autorske pjesme. Kao i u ona vremena, kantautora prepoznajemo kao nastavljača šansone, no i onda i danas manji je broj kantautora, umjetnika izvođača koji su kompletni autori glazbe i stihova.

Gotovo je češći slučaj skladatelja-pjevača koji pjeva pjesnike. I Hegedušić, nesumnjivi predstavnik izvorne šansonijerske generacije, češće pjeva pjesnike, a tek povremeno je autor stihova.

Inače, mislim da je Chansonfest uveo i neka nova imena, pa za Mladena Medaka Gagu šira javnost prije Chansonfesta nije dovoljno ili nije uopće znala.

Ove se godine drugi put pojavio Milko Kiš, pa Magdalena Mandura, u pravom smislu kantautori«, zaključuje Markulj.

Humoristična rubrika časopisa Cantus

Glazbene anegdote Piše: Vojo Šiljak

Gabica na gramofonu Slušam u tramvaju, naravno zagrebačkom niskopodnom, kako jedan sedamdesetogodišnjak govori svojem unuku, koji ima slušalice, MP 3 na glavi, pa vjerojatno ništa i ne čuje: »Znaš, gramofon je onda bio strašno skup. Ako ga je ko i imao, to je bilo čudo. Kad digneš gornju dasku od radija, ispod toga mali sivi tanjur i plastič-

Dvojica naših poznatih pjevača, neću im napisati imena, godinama su bili veliki prijatelji. Onda je nešto »puklo«.

Priča, dakle, čovjek od sedamdeset godina o svojim starcima, koji su slušali Gabicu.

Na jednom od posljednjih koncerata na kojemu su obojica sudjelovala, iza zastora, došlo je do ovog dijaloga:

Rudi i njegovi profesori

»Sve su tvoje pjesme slične. Ti stalno pjevaš jednu te istu pjesmu«, dobacio je jedan umjetnik.

Sjeća se akademski slikar Rudi Labaš svojih profesora na Likovnoj akademiji u Zagrebu... Režeka, Mujadžića, Ivančića, Filipovca… Diplomirao je 1965. kod Vjekoslava Paraća. »Jedne je godine bila baš jako hladna zima«, priča mi Labaš. »Tada su na Akademiji grijale peći na drva. Jedan student« (nećemo mu navoditi ime, jer je to sada uvaženi slikar) »došao je s futrolom za violinu i u nju utrpao drva s namjerom da ih odnese u svoju podstanarsku sobu u kojoj je također bilo jako hladno, a nije baš imao novca da kupi ogrjev.

Kad je izlazio iz prostorije, susreo se na vratima s profesorom, velikim slikarom Marinom Tartagliom.

I, naravno, kako to biva u takvim situacijama, baš se u tom trenutku neka-

48

Dvojica pjevača

na ručka. Na tome su starci slušali Gabicu i druge…«

»Ja ih barem pjevam,« odgovorio je drugi umjetnik, »a ti svoje recitiraš!«

Mnoga djela Rudija Labaša nose glazbene motive, pa tako i slika Dah češnjaka

ko nespretno otvorila futrola i drva su, pred svim prisutnim profesorima, popadala po podu. Student ih je počeo ponovo stavljati u futrolu za violinu. I sve je nekako stavio, zatvorio futrolu, samo je ostala jedna podulja grančica. Tartaglia je s gnušanjem promatrao prizor, a profesor Krizman je dobacio: Kolega, zaboravili ste gudalo!«

Ova priča nema nikakve veze s Ivom Robićem, ali morali smo je nekako ilustrirati inkarnacijom pjevača

međunarodna

konferencija 2017. — zagreb

23-24{11}2017

U z a g r e b a č k o m M u z e j u s u v r e m e n e u m j e t n o s t i 2 3 . i 2 4 . s t u d e n o g a 2 0 17. o d r ž a n a M A K K k o n f e r e n c i j a

Peti MAKK okupio je najpoznatije hrvatske kreativce i game changere

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

autorska kreativna

r okupilo G je dosad B Ovogodišnje izdanje Međunarodne najveći broj sudionika i najavilo r GautorskeB kreativne konferencije MAKK promjene koje očekuju sektor kulturnih i kreativnih industrija Pišu: Marina Ferić Jančić i Josip Radić

P

eta Međunarodna autorska kreativna konferencija MAKK svečano je otvorena u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb, uz gostovanja državnih dužnosnika i zvijezda domaće kulturne i kreativne industrije. Ovogodišnji MAKK, u organizaciji HDS ZAMP–a i HDAP–ALAI–ja, bio je posvećen kreativnosti i obrazovanju te autorima koji su to »postali i ostali« zahvaljujći svojem kreativnom proizvodu.

Dvoje ministara

Na samom otvaranju okupljene su pozdravile: Lidija Kralj, pomoćnica ministrice znanosti i obrazovanja, Jasminka Martinović, direktorica granskog sektora HUP–a, Snježana Pintarić, ravnateljica MSU–a te Romana Matanovac Vučković (HDAP/Pravni fakultet), nakon čega su se predstavili glazbeni gosti konferencije Bow vs Plectrum.

Konferenciju je ove godine, prvi put, posjetilo i dvoje ministara Vlade Republike Hrvatske: ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i ministar financija

78

195

151

59

68

Zdravko Marić. Pohvalivši organizaciju MAKK–a, osvrnuli su se na aktualni položaj domaćih kreativaca, a ministrica Obuljen Koržinek, uz nacionalnu kulturnu strategiju, najavila je i bolji poticajni okvir te skore promjene Zakona o elektroničkim medijima koje su posebno važne za domaću glazbenu i filmsku industriju. »Budućnost je već stigla!« upozorio je guru hrvatske STEM revolucije Nenad Bakić u svojoj prezentaciji »STEM revolucija i kreativci budućnosti: stvaranje kulture uspjeha«. Bakić je predstavio uspjeh crowdfunding kampanje opremanja hrvatskih škola micro:bit računalima te utjecaj tehnologije na najmlađe. »Utječemo na stavove odraslih preko njihove djece. Kad djeca postanu stvaraoci, više nema natrag«, zaključio je Bakić.

Glazbeni odgoj Sociolog Boris Jokić brojnim je glazbenim primjerima, od Jelene Rozge i Ramonesa do Paula Simona i Parafa, ilustrirao svoje predavanje, predstavivši kurikularnu reformu kroz prizmu glazbenog i umjetničkog odgoja u školama. »Hrvatska neće postati zabit Europe, ako to ne dopustimo«, jedna je od

Filip Trezner

25

Milan Majerović-Stilinović, Jurica Popović, Božo Petrov, Antun Tomislav Šaban i Nenad Marčec

Jokićevih poruka na MAKK–u koje su primljene s oduševljenjem i pljeskom u ispunjenom gledalištu Dvorane Gorgona. Panel–diskusija Kreativnost u obrazovanju raščlanila je Jokićevo i Bakiće-

vo izlaganje, uz perspektivu Maje Zrnčić (Ministarstvo kulture), Lidije Kralj (Ministarstvo znanosti i obrazovanja), Sandre Frančišković (Festival dječjeg glazbenog stvaralaštva) te Aleksandra

49

Filip Trezner

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

čemu su žene donekle u prednosti pred muškarcima, a producentica i ton–majstorica u Hrvatskoj manjka, između ostalog, i zbog predrasuda koje su još prisutne. Seksualno uznemiravanje koje trese američku filmsku industriju prisutno je i u glazbenoj industriji, no o njemu se i dalje šuti, zaključeno je u panelu.

Autorska prava

Prvi dan MAKK–a zaključilo je nagrađeno predavanje Tko štiti superheroje? Relje Rajkovića i Luke Kušpilića koji su predstavili autorsko–pravnu zaštitu fiktivnih junaka poput Supermena i Jamesa Bonda te primjere iz dosadašnje prakse.

Drugi dan konferencije, 24. studenoga, bio je posvećen pravnim temama Hrvatskoga društva za autorsko pravo. Dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu, Igor Gliha, predstavio je novi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima i utjecaj novina iz Zakona na autorskopravnu zaštitu, posebice u dijelu kolektivnog ostvarivanja prava. I tek što smo implementirali

Pijanist Krešimir Starčević na klaviru je pratio trubača Igora Mrnjavčića

»Za bend je bitno da svaki član ima svoja prava, daje svoj doprinos bendu i osjeća se njegovim dijelom. Mi u Valjku i dalje dijelimo novac jednako, možda smo i zbog toga još uvijek zajedno«, podijelio je Hus savjet svojim kolegama. Inspirativni razgovor pratili su videoinserti i fotografije iz arhive Croatia Recordsa.

Filip Trezner

vog autorskog honorara kupio polovnu »bubu« te koliko je sustav kolektivne zaštite autorskih prava danas neusporedivo bolji nego prije.

Boris Jokić: »Hrvatska neće postati zabit Europe, ako to ne dopustimo«

Milan Majerović-Stilinović

Battiste Ilića, dekana Akademije likovnih umjetnosti.

50

Razgovorom Huseina Hasanefendića Husa i Bojana Mušćeta, publika MAKK–a dobila je kratki uvid u povijest glazbe na ovim prostorima u posljednja četiri desetljeća, s Husom kao nezaobilaznim autorskim, glazbeničkim i producentskim čimbenikom. Saznali smo, između ostalog, kako je od svojega pr-

Nenad Bakić, Milan Majerović-Stilinović, Boris Jokić i Aleksandar Battista Ilić na panelu Kreativnost u obrazovanju

»Prije sam morao pisati po narudžbi da bih preživio, ali danas pišem samo za prijatelje«, rekao je Gibonni. Za Olivera Dragojevića napisao je trinaest pjesama, a rado se prisjeća anegdote kad je rukopis prve verzije Cesarice pojeo Oliverov pas…

Panel Ruž na mikrofonu: ženski tragovi u glazbi izazvao je veliko zanimanje, kako zbog sudionica (Mije Dimšić, Meri Jaman, Arjane Kunštek, Ines Prajo i Antonije Šola), uz moderiranje Aljoše Šerića i Milana Majerovića–Stilinovića, tako i zbog tema koje je otvorio. Uspjeh u glazbenoj industriji nemalim dijelom ovisi o medijskoj pojavnosti i PR–u, u

Filip Trezner

Filip Trezner

Zlatan Stipišić Gibonni u svojem je MAKK–ovskom intervjuu predstavio »verse i note«, pjesme koje je pisao za druge. U razgovoru s glazbenim kritičarem Hrvojem Horvatom, splitski je kantautor opisao svoje autorsko putovanje, otkrivši koliko se trudio osigurati vlastitu kreativnu slobodu:

Filip Trezner

»Versi i note«

Husein Hasanefendić Hus i Bojan Mušćet u razgovoru

I

Tomo in der Mühlen, Maja Vidmar, Marko Jurić, Iva Kuštrak Managić i Nenad Marčec pitaju se »Jesu li internetski posrednici dužni onemogućiti povrede autorskog i srodnih prava učinjenih od krajnjih korisnika?«

posljednje direktive EU–a u naš zakon i još zapravo ne znamo što će one u praksi ostvarivanja prava prouzročiti, na pomolu su nove promjene.

Odvjetnica Kristina Delfin Kanceljak ,u predavanju koje je priredila s Tihomirom Katulićem, osvrnula se na utjecaj Uredbe o zaštiti osobnih podataka na ostvarivanje autorskih i srodnih prava. »Autorskopravna zaštita djela arhitekture« tema je o kojoj je govorila docentica na Pravnom fakultetu u Sarajevu Iza Razija Mešević. Pregled recentne

Filip Trezner

O tim, još uvijek neizvjesnim promjenama govorila je docentica s Pravnog fakulteta u Zagrebu, Romana Matanovac Vučković. Istaknula je kako europski političari očito prepoznaju važnost kulturnih i kreativnih industrija i autorskog prava za razvoj jedinstvenog digitalnog tržišta EU–a jer takvi zaključci proizlaze iz službenih prijedloga i komunikacije Europske komisije. Međutim, upo-

zorila je da je zasad uistinu nemoguće predvidjeti promjene u njihovu konačnom obliku, posebice one koje se odnose na odgovornost pružatelja internetskih usluga.

O novom Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima raspravljali su Igor Gliha, Marko Baretić i Romana Matanovac Vučković

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Filip Trezner

ntrigantne i aktualne teme, rasprodana mjesta i zanimanje posjetitelja te njihovo aktivno uključivanje u rasprave, potvrđuju uspjeh MAKK–a 2017.

Igor Gliha, Romana Matanovac Vučković, Ante Pecotić, Nina Obuljen Koržinek, Zdravko Marić, Antun Tomislav Šaban i Nenad Marčec

51

10 činjenica koje smo saznali na ovogodišnjem MAKK–u 1. Budućnost je već stigla! To je zaključak izlaganja Nenada Bakića, gurua hrvatske STEM revolucije, čija je Croatian Makers liga donirala 2500 robota u više od 500 hrvatskih škola. Ovogodišnji MAKK bavio se temom kreativnosti i obrazovanja, a tehnologija, ističe Bakić, može i mora biti instrument kreacije, i to već od malih nogu.

Filip Trezner

2. Goran Bare, Beatlesi i Take five Dave Brubeck Quarteta našli su svoje mjesto u programu glazbenog odgoja Cjelovite kurikularne reforme, međutim, za implementaciju toga programa morat ćemo se još malo strpjeti. »Dokad? Morat ćete pitanje uputiti na Vladinu adresu«, odgovorio je Boris Jokić na kraju predavanja Od Rozge do Ramonesa: Remix kojim je, između ostalog, pokazao zavidno znanje i predanost glazbi.

Odvjetnik Pavle Fellner izlagao je o recentnoj sudskoj praksi iz autorskog prava

sudske prakse s područja autorskog prava iznio je u svojem izlaganju odvjetnik Pavle Fellner.

Ulaznica više Drugi dan ovogodišnjeg MAKK–a zaključen je zanimljivim okruglim stolom Jesu li internetski posrednici dužni onemogućiti povrede autorskog prava i srodnih prava učinjenih od krajnjih korisnika? na kojem su sudjelovali Nenad Marčec (HDS ZAMP), Maja Vidmar (HDU), Tomo in der Mühlen (IDM), odvjetnica Iva Kuštrak Managić te moderator Marko Jurić, docent s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Jesu li glazbena i filmska industrija zakasnile za razvojem tehnologija? Treba li se i kako krajnje korisnike educirati o važnosti autorskog prava, korištenja glazbenih i audiovizualnih djela s le-

galnih servisa? Postoji li mogućnost suradnje s pružateljima internetskih usluga u Hrvatskoj? I kako se sve to može odraziti na kreativce, njihov odnos s publikom i obožavateljima. Sve to su pitanja o kojima se vodio razgovor između sudionika okrugloga stola, ali i vrlo brojnih posjetitelja.

Intrigantne i aktualne teme, rasprodana mjesta i zanimanje posjetitelja te njihovo aktivno uključivanje u rasprave potvrđuju uspjeh MAKK–a 2017. godine, što organizatore, HDS ZAMP i HDAP–ALAI, posebno veseli. Hvala i svim posjetiteljima na doprinosu u raspravama, to više što su one iznijele neke moguće okvirne teme za iduću konferenciju. Tradicionalno, ona će se održati pretposljednjega tjedna u studenome, nadamo se s istim uspjehom kao i njezino ovogodišnje izdanje.

3. Ministri Nina Obuljen Koržinek i Zdravko Marić veliki su fanovi Gibonnijevih »versi i nota«. Intervju sa splitskim kantautorom poslušali su sjedeći na stepenicama Dvorane Gorgona i sudeći prema fotografiji, čini se da im nije nimalo smetalo…

4. »Mladena Grdovića ne možemo uvesti iz Kine!« Tom je svojom izjavom ministar financija Zdravko Marić pokazao razumijevanje važnosti i potencijala domaćih kulturnih i kreativnih industrija. Filmaši, dizajneri, programeri i glazbenici, uključujući i zadarskog slavuja, pridonose s više od 15 milijardi kuna godišnje, odnosno 6,3 milijarde bruto dodane vrijednosti te čine 2,3 % hrvatskog BDP–a. Više od 42.000 radnih mjesta u KKI–ju čini 3 % ukupno zaposlenih u Republici Hrvatskoj, a 8,9 % ukupne zaposlenosti u Hrvatskoj su kreativna zanimanja. Pritom svakako vrijedi ponoviti da je KKI izuzetno otporan na gospodarsku krizu u kojoj jasno pokazuje porast, snažno se oslanjajući na lokalnu radnu snagu.

5. Pohvalivši organizaciju ovogodišnje konferencije, ministrica kulture RH Nina Obuljen Koržinek u svojem je izlaganju predstavila niz poticajnih mjera koje će biti ugrađene u buduće strategije Ministarstva kulture.

Novi Zakon o elektroničkim medijima, najavljen za kraj 2018., bit će od iznimne važnosti za filmsku i glazbenu industriju, posebno za autore i kreativce tih sadržaja.

6. Husein Hasanefendić Hus, autor i gitarist Parnog valjka, od prvog autorskog honorara kupio je polovnu, 16 godina staru »bubu«. »Današnji sustav kolektivne zaštite autorskih glazbenih prava neusporedivo je bolji nego prije. Prije su godišnji honorari bili dovoljni za jedno komotnije ljetovanje, danas autori mogu živjeti od svojeg autorskog rada«, kaže Hus. 7. Iskusni Hus sa svojim je (mlađim) kolegama podijelio i recept za uspješno funkcioniranje benda: »Za bend je bitno da svaki član ima svoja prava, daje svoj doprinos bendu i osjeća se njegovim dijelom.

Mi u Valjku i dalje dijelimo novac jednako, možda smo i zbog toga još uvijek zajedno!« 8. Manje je poznato da je Zlatan Stipišić Gibonni autor brojnih hitova svojih kolega sa scene; od Zašto praviš slona od mene Dine Dvornika preko Sve ću preživit Tedija Spalata pa do pjesama poput Žuljaju me cipele Novih fosila koje su mu, priznaje, pomogle prebroditi teško razdoblje neimaštine početkom devedesetih. »Danas neizmjerno cijenim stečenu slobodu i činjenicu da takve stvari više ne moram raditi«, otkrio je Gibonni.

MILAN MAJEROVIĆ STILINOVIĆ

9. Prvi rukopis pjesme Cesarica, koju je Gibo napisao za Olivera Dragojevića, pojeo je — Oliverov pas! »Srećom, imao sam snimljeni demo na kaseti, inače bi danas«, priča Gibonni, »Cesarica bila izgubljena.« Za Olivera je napisao trinaest pjesama.

Ministri Nina Obuljen Koržinek i Zdravko Marić veliki su fanovi Gibonnijevih pjesama. Intervju sa splitskim kantautorom poslušali su sjedeći na stepenicama Dvorane Gorgona

52

10. Neugodna seksualna uznemiravanja, omalovažavanje i diskriminacija prisutni su i u domaćoj glazbenoj industriji, međutim, o njima se u javnosti šuti. »Mnogo toga se može saznati u pjesmama hrvatskih autorica, samo ako ih se pažljivije sluša«, zaključak je žive panel– diskusije Ruž na mikrofonu: ženski tragovi u glazbi, koja je ugostila poznate hrvatske autorice i glazbenice.

Mia Dimšić — glazbena senzacija iz Slavonije

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Mlada sam i želim se probiti u inozemstvo Obožavatelji s nestrpljenjem očekuju objavu njezina drugog albuma, nakon što je prvijenac »Život nije siv« toj 24–godišnjoj Osječanki sasvim opravdano donio laskavu titulu najperspektivnije mlade kantautorice čije vrijeme tek dolazi

M

ia Dimšić, novi fenomen hrvatske estrade, ove godine uistinu ima razloga za slavlje — u rujnu je na osječkom Filozofskom fakultetu diplomirala engleski i njemački jezik, smjer prevoditeljstvo, a domaća javnost još je pod dojmom njezina trijumfa na Splitskom festivalu. Pobjednička pjesma Sunce, oblak, vjetar apsolutni je hit koji, sudeći prema reakcijama publike, neće trajati samo jedno ljeto. Koja je tajna vrtoglavog uspjeha te talentirane Slavonke, otkrila nam je ona sama. Čini se da Splitski festival ima posebno mjesto u vašoj karijeri.

Zašto?

Na Splitskom festivalu debitirala sam lani singlom Život nije siv, a ove godine moj nastup došao je sasvim neplanirano i spontano. Zapravo sam htjela snimiti nešto u spomen na moje prošlogodišnje »vatreno krštenje«, a dogodila mi se pobjeda, što me, kao Slavonku na »nepoznatom terenu« poprilično šokiralo i ugodno iznenadilo. Iskreno, bojala sam se Splitskog festivala zbog njegove specifične publike, ali ljudi su me odlično prihvatili i jako sam zadovoljna. Možete li vjerovati da do prošlog ljeta ni jedanput nisam bila u Splitu, čak ni u prolazu!

Kako izgleda vaš proces stvaranja glazbe?

Imam poseban mali ritual koji se, srećom, pokazao i više nego

uspješnim. Najprije izaberem temu, onda dolazi glazba, a tek na kraju tekst, naravno, sve počinje od proznog oblika. Pazim na točan broj slogova, rimu… U tome zaista naginjem perfekcionizmu.

Dobitnica Porina Život nije siv službena je pjesma Dana ružičastih majica, tj. kampanje protiv vršnjačkog nasilja, a pjesma Sunce, oblak, vjetar postala je svojevrsna himna optimizma. Kako to komentirate?

Zaista se ponosim svojim pjesmama jer svaka nosi poruku, a glazba bez toga i ne bi imala previše smisla. Pjevam o stvarima koje su mi osobno bliske, o događajima koje sam sama doživjela… Iznimno mi je važno da se mogu poistovjetiti s vlastitim stihovima. Kad ti obožavatelji kažu da je tvoja priča na neki način i njihova, znaš da si napravio dobar posao.

Tko vam je uzor na hrvatskoj glazbenoj sceni?

Obožavam i cijenim Gibonnija, Nenu Belana i Harija Rončevića jer svojim načinom pisanja odskaču od ostatka estrade, što je, na kraju krajeva, i moj cilj. Jednostavno mi nekako najbolje ‘leže’ ti muški kantautori. Također moram istaknuti da mi je bila velika čast surađivati s gospodinom Belanom, koji je gostovao na mojem koncertu u osječkom HNK–u.

(Mia je ove godine osvojila i prestižnu glazbenu nagradu Porin, i to u kategoriji za najbolji spot; pobijedio je njezin Život nije siv, a jedan od najžešćih konkurenata bio joj je upravo

M KRUME IVANOVSKI

Razgovarala: Ivana Vašarević

ožete li vjerovati da do prošlog ljeta, kad sam debitirala singlom Život nije siv na Splitskom festivalu, ni jedanput nisam bila u Splitu, čak ni u prolazu.

53

njezin najveći idol Gibonni., op. au.)

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Kako su izgledali vaši glazbeni počeci?

Oduvijek sam gajila ljubav prema glazbi, ali nisam na to gledala kao na potencijalnu karijeru. U mladosti sam bila prilično sumnjičava prema tome i zato sam se više fokusirala na fakultet, a u slobodno vrijeme svirala sam i pjevala u različitim kombinacijama. Život me potpuno iznenadio kad sam 2014. godine dobila poziv da s tamburaškim sastavom Džentlmeni iz Osijeka otputujem u SAD i Kanadu i ondje nastupam za hrvatsku dijasporu. Prihvatila sam ponudu. Tada sam upoznala Damira Bačića, sadašnjeg menadžera, koautora i suradnika, koji me zapravo i uveo u svijet estrade i naučio me svemu što danas znam. Na njegovu inicijativu počela sam se i profesionalno baviti pjevanjem, što sam duboko u sebi oduvijek željela, ali nekako nisam vjerovala da to mogu ostvariti. Zapravo nisam znala kako doći do tog željenog cilja.

Voli tamburicu Karijeru ste odlučili graditi isključivo na kvalitetnim pjesmama, bez golotinje i provokacija. Je li takav put teži, ali ipak dugoročno isplativiji?

Ne znam na to odgovoriti jer nikad nisam isprobala neki drugačiji put. Što se mene tiče, to je to, radim stvari onako kako ih osjećam, što je za izvođača vrlo važno. Vjerujem da je tako i s kolegama. Svatko ima neki svoj osjećaj koji slijedi i dok god je on u skladu s našim osobnostima, sve funkcionira dobro.

U početku im nije bilo svejedno, ali upustili su se u taj eksperiment zajedno sa mnom, iskreno se radovali svakom mojem uspjehu i pokušali me usmjeriti na najbolji mogući način. Kad su stigla prva priznanja, nagrade i uspješne pjesme, bili su oduševljeni. Obitelj me oduvijek poticala na kreativnost, bilo im je važno da imam vlastiti stav i put.

Vjerujem da upravo takvom odgoju mogu zahvaliti za većinu lijepih stvari koje mi se danas događaju.

Tko vam je najveći kritičar i tko ima čast prvi čuti vaše nove pjesme?

Najveći kritičari su mi roditelji i menadžer. To je nekako valjda i prirodno — najbolje me poznaju i jako dobro znaju kako pišem i što me pritom pokreće. Njihove kritike uvijek me poguraju u pravom smjeru, koliko god mi se u prvom trenutku možda činile iracionalne.

Koliko vam se život promijenio otkad ste na estradi, možete li i dalje uživati u anonimnosti?

U nekim segmentima ima drastičnih promjena, dok je u drugima sve ostalo vrlo jednostavno i ta mi se kombinacija sviđa.

Komuniciram sa znatno većim brojem ljudi, imam više obveza i neprestano putujem, ali kad sam kod kuće, što god da mi se prethodno događalo, moja svakodnevica je i dalje ista — jednostavna. Okružena sam istim ljudima kao i prije, što smatram bitnim i vrlo terapeutskim, pogoto-

Nijedan put nije lak, neminovno je potrebno puno rada i odricanja, ali zato je svaki jednako vrijedan.

Tamburice su također dio vašega glazbenog puta. Koja vam je najljepša uspomena iz tog vremena?

Sasvim slučajno, Džentlmeni, tamburaški bend iz Osijeka, pozvao me da im se pridružim na turneji po Kanadi i SAD–u.

Tad sam bila na trećoj godini fakulteta i glazba mi je bila isključivo hobi. I prije toga godinama sam bila dio tamburaškog orkestra u Osijeku, tata mi je također tamburaš i taj glazbeni žanr oduvijek mi je bio blizak i drag. Iako se danas bavim pop–glazbom, izuzetno volim i cijenim tamburicu i smatram je važnim dijelom vlastita glazbenog identiteta. Najljepša iskustva su mi svakako brojna putovanja s tamburaškim orkestrom, primjerice u Brazil i Kinu.

Biste li voljeli nastaviti graditi karijeru u inozemstvu?

Najveći kritičari Kako je vaša obitelj reagirala na vaš izbor karijere, jesu li se bojali, bili sumnjičavi?

54

vo kad se u kratkom vremenu mnogo toga promijeni.

»Zahvaljujući Damiru Bačiću, sadašnjem menadžeru, koautoru i suradniku, počela sam se ozbiljnije baviti glazbom«, kaže Mia

Svakako. Mlada sam, ambiciozna i energiju koju imam željela bih iskoristiti na najbolji mogući način. Obožavam engleski jezik, što je također važan uvjet za inozemno tržište. Sve me to tjera da se u glazbi pokušam maksimalno ostvariti pa svaka sugestija ili novi izazov nisu naodmet.

Kako vidite svoju budućnost u glazbenoj industriji? Hoćete li ostati vjerni žanru koji ste izabrali i je li teško pronaći svoje mjesto pod suncem na estradi pokraj komercijalnih izvođača koji sve više naginju narodnoj glazbi i istočnjačkom melosu?

Imala sam sreće što su mi se karte od samog početka karijere jednostavno posložile, našla sam se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Sve mi je išlo glatko, ali to ne znači da u mojoj glazbenoj budućnosti neće biti padova, no njih se ne bojim, i oni su dio posla, ali i života općenito. Najveća tajna uspjeha leži u jedinstvenosti, iskrenosti i predanom radu, bez toga nema ništa. Glazbenik se ni u jednom trenutku ne smije previše opustiti jer publika to itekako zna prepoznati, nagraditi ili kazniti. Nastojat ću i dalje biti svoja. Ne želim kopirati druge i biti nečiji klon. Želim vjerovati u sebe, razvijati se i rasti, ne samo kao glazbenica nego i kao osoba. Kritika se ne bojim. Na kraju krajeva, one konstruktivne uvijek su dobrodošle, a one malo manje, za njih vrijedi ona stara izreka »Što te ne ubije, to te ojača«.

Obožavatelji s nestrpljenjem očekuju objavu drugog albuma Mije Dimšić, nakon što joj je prvijenac Život nije siv sasvim opravdano donio laskavu titulu glazbene senzacije čije vrijeme tek dolazi.

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

IVANA DRINJAK

GIBONNI — Posljednji album Familija koji je snimio s Oliverom Dragojevićem nagradila je i struka nagradom Porin P r v i k o n c e r t G i b o n n i j a u A r e n i Z a g r e b , 2 1 . l i s t o p a d a 2 0 17.

Zašto nisam prije nastupio u Areni?

Nisam bio toliko popularan Na trosatnom koncertu u krcatoj dvorani uz splitskog kantautora nastupili su i gosti: Damir Urban, Matija Dedić, Vlatko Stefanovski, Maya Azucena te zborovi Brodosplit i London community gospel choir Piše: Ines Pavić

Jedan od najpopularnijih hrvatskih glazbenika Zlatan Stipišić Gibonni održao je potkraj listopada sjajan koncert u punoj zagrebačkoj Areni. Gotovo tri sata oduševljena publika pjevala je sa splitskim glazbenikom neke od njegovih najvećih hitova, a pozornicu je podijelio i s kolegama Damirom Urbanom, Matijom Dedićem, Vlatkom Stefanovskim, Mayom Azucenom te zborovima Brodosplit i London Community gospel choir. To je prvi Gibonnijev koncert u zagrebačkoj Areni pa na mnogobrojna pitanja zašto je toliko dugo čekao da zapjeva u Areni, odgovara da misli kako prije nije bio toliko popularan i kako mu

tada nije bilo na neki način dopušteno da održi takav koncert. Sada je, kaže, došlo pravo vrijeme za to i možda se ovakav koncert neće ponovno dogoditi, jer, govori Gibonni, možda će opet svirati po kafićima.

Posveta Oliveru Koncert je počeo velikim hitom Dvije duše, a publika se odmah pridružila pjevajući uglas. Nastavio je s pjesmama Bella figura, bella pitura, Sreća, Judi, zviri i beštimje, Udica, Posoljeni zrak i razlivena tinta, a otpjevao je i Cesaricu, koju je posvetio dugogodišnjem prijatelju i kolegi Oliveru Dragoje-

viću. Vrlo emotivno, snažno, energično i ugodno bilo je slušati sjajni Gibonnijev opus i uživati u dašku Mediterana stopljenog s popom i metaforičnim tekstovima, a vrlo snažan dojam ostavlja i a cappella izvedena Ako me nosiš na duši te vrlo moćna i jaka Udica s posljednjeg albuma Familija. Nakon bisa preselio se na sredinu dvorane i akustično izveo hitove Hodaj i Žeđam.

Ovaj je koncert dokaz dugogodišnje ljubavi slušatelja Gibonnijevih pjesama i njegova pozitivnog i dobrog odnosa s publikom. Bila je to večer prepuna dobrih vibracija u kojoj se osjetila sinergija pjesme i izvođača s obožavateljima.

B

ila je to večer prepuna dobrih vibracija u kojoj se osjetila sinergija pjesme i izvođača s obožavateljima

55

Intervju: Mirela Priselac Remi

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Treba napraviti puno lošega kako biste došli do nečega što vrijedi Pjevačica Elementala Mirela Priselac Remi o vlastitim aktivnostima u domaćim glazbenim udrugama, pisanju i ambicijama općenito te o prekretnici na kojoj je odlučila da će joj glazba biti profesija, a sve ostalo — samo i isključivo hobi

Razgovarala: Ivana Vašarević

I

maju sedam studijskih albuma, rasprodane koncerte diljem regije, vojsku vjernih obožavatelja koji ih prate u stopu, niz nagrada, među kojima su i Porin za najbolji album urbane i klupske glazbe te Zlatnu kooglu za najbolji vokal... Elemental britkim tekstovima već 19 godina razbija društvene tabue i potiče na razmišljanje o svemu što nas okružuje. Nedavno su, u povodu Svjetskog dana AIDS–a, nastupili na 13.

Pozitivnom koncertu u zagrebačkom Domu sportova, koji šalje snažnu edukativnu poruku o važnosti odgovornog spolnog ponašanja i zaštite, a pjevačica Mirela Priselac Remi na kraju ove, 2017. godine osvrnula se na uspješnu karijeru i suživot s dečkima iz benda, na vlastito stvaralaštvo te situaciju na domaćoj glazbenoj sceni. Evo što nam je sve otkrila.

Kad ste najproduktivniji, kako uopće stvarate pjesme i tko ima čast prvi ih čuti?

Najlakše mi je pisati navečer, tada telefon prestane zvoniti i mailovi prestanu stizati. Inspiracija ne bira doba dana, ali lakše pišem kad nemam smetnji sa svih strana. Kad nešto napišem, obavezno pustim da odstoji, barem do jutra. Ujutro, ili nakon nekoliko dana, pročitam napisano i shvatim je li to čemu ili treba sve prekrižiti i početi ispočetka.

Neke pjesme napisala sam u dahu, a na nekima sam dugo radila. Nerado revidiram pjesme, ali kako mnoge iz moje poezije adaptiramo za Elemental, to često ipak moram napraviti, izbaciti dijelove koji mi ne odgovaraju. Kad pišem poeziju s nakanom da je uglazbim, razmišljam o rimi, a kad pišem pjesmu koju neću uglazbiti, puno sam opuštenija jer nemam konstrikciju rime. Prvi koji čuju moje pjesme su kolege iz benda. Najviše se oslanjam na mišljenja ljudi koji su mi u najbližem krugu — najbolji prijatelji i obitelj. Mama i tata dođu na Elemen-

56

talove gaže kad smo u Zagrebu, ali jako su skromni, stanu negdje u zadnji red, ne žele mi se ni javiti poslije svirke da mi ne bi smetali, ma slatki su!

Svi su bili protiv Kako su vaši najmiliji reagirali kad je počela vaša priča s glazbom?

Jasno i glasno su mi dali do znanja da su protiv toga, ali svatko od nas bira svoj put u životu, a nametati nekome nešto nije najsretnije rješenje jer na kraju dobiješ vrlo nesretno dijete i nesretne roditelje. Nisu bili oduševljeni, ali istovremeno sam završavala fakultet (engleski i španjolski jezik) pa su roditelji nekako mislili ‘pa hajde, opametit će se na vrijeme, to joj je samo hobi’... Ali kad sam navršila tridesetu, samoj sebi sam rekla da se moram prestati zavaravati jer je glazba ono čime se želim baviti u životu — volim prevoditi i smatram da to jako dobro radim, ali dok ‘dišem’ glazbu, sve drugo ostaje u kategoriji hobija.

Koliko su vam tekstovi autobiografski i odakle crpite ideje, što vas nadahnjuje?

U većini slučajeva pjesme su autobiografske jer mi je najlakše opisati nešto što sam sama proživjela. No inspiriram se i razgovorima s drugima — katkad me i jedna zgodna rečenica može potaknuti na pisanje. Katkad saslušam tuđe životne priče, malo ih ‘popudram fikcijom’ i napišem pjesmu. Ljudi mi se rado otvaraju, kao da osjete da me inspiriraju. Ponekad je za inspiraciju dovoljno sjesti u park i promatrati prolaznike. A ponekad jednostavno ne ide.

Ipak, i u takvim razdobljima treba nastojati stvarati — barem slušati glazbu, čitati, puniti baterije...

Pisanje je, složit će se mnogi, stvar talenta, ali i njega treba »brusiti«. Kako vi to radite, kako se usavršavate?

Ljetos sam pohađala Školu pisanja u Staroj Sušici u Gorskom kotaru. Bio mi je to prvi susret s takvom vrstom radionice, htjela sam malo poraditi na pi-

sanju neke duže forme. Otkad znam za sebe, pišem — većinu života pišem poeziju, bez obzira na to hoću li je poslije uglazbiti. Poželjela sam malo iskušati i prozu. I zaista sam uživala. S obzirom na to da trenutačno s Elementalom pripremam novi album (i još svašta nešto na glazbenom polju), fokus mi je na poeziji. Ali kad završimo novi album, bacam se na prozu. Bit će to dobrodošla promjena. Treba mi malo osvježenje.

Volim kreativne radionice jer smatram da je učenje cjeloživotni proces. Mislim da moja žudnja za novim znanjima nikad neće prestati.

Jeste li razmišljali o tome da svu tu kreativu jednoga dana pretočite u knjigu?

Pisanje romana je zaista velik posao i trenutačno nisam fokusirana na to.

Kratke priče su mi draže. U posljednje vrijeme pišem kolumne za dva portala i to mi zaista pomaže da ostanem »u formi«. Pisati kratku priču, novelu ili roman, ozbiljna je stvar i treba joj se potpuno posvetiti. Katkad bih voljela da dan ima trideset sati kako bih mogla stići sve što želim.

Borba za prava Kako izgleda vaš suživot s kolegama iz benda?

Moji dečki se deklariraju kao feministi, zbilja su super, divni su, to su ljudi do kojih mi je stalo, s kojima bih se družila i da nemamo bend. Jedni drugima dolazimo doma, sve bitne stvari radimo zajedno, slavimo zajedno — obitelj smo, s njima u svakom trenutku znam tko mi drži leđa. Naravno, trebalo je vremena da dođemo do toga, puno je tu intimnih trenutaka, ipak se ja svojom poezijom potpuno otvaram i dajem njima da te iste moje stihove »blate«, gaze, kritiziraju, hvale, daju im glazbu...

Budimo iskreni, i »pljujemo« jedni po drugima, svašta si kažemo, ali iza svega stoji veliko poštovanje, bez toga bi se svaki bend raspao kad kažeš keks.

Aktivni ste i u hrvatskim glazbenim društvima.

Tako je, dosta sam aktivna u glazbenim udrugama jer smatram i osjećam da mogu i moram pomoći. Voljela bih da se više kolega uključi u rad Hrvatske glazbene unije — to je udruga u čijem sam predsjedništvu. Također, u HGU– u sam i predsjednica Glavnog odbora te predsjednica Izvršnog odbora zagrebačke podružnice. To su odgovorne pozicije i svjesna sam njihove ozbiljnosti. Moja misija u HGU–u jest podići svijest o glazbeničkom poslu i boriti se za naša prava. Ljudi često ne mogu ni pojmiti koliko se truda i rada svakodnevno ulaže u boljitak glazbenika i njihove profesije. Ja sam tu na dispoziciji — ako mogu pomoći, učinit ću to čista srca.

Koliko su Elementalu bitne nagrade, bilo da ih dodjeljuje struka, bilo publika?

Nagrade nisu najvažnije ni presudne, ali drago ti je kad ih dobiješ. One su svojevrstan »naklon« publike ili kritike, ali mislim da se njima ne treba zanositi. Nekome je to dobro za ego, nekome to pak znači više od bilo čega drugoga.

Elementalu je važnije nastupati pred punim auditorijem, svirati u regiji i vidjeti da se ljudi povezuju s glazbom koju stvaramo. Nema te nagrade koja može nadomjestiti osjećaj koji imaš kad cijela dvorana pjeva tvoju pjesmu!

Kako gledate na trenutačno stanje na domaćoj glazbenoj sceni, na čemu bi se dalo poraditi, što bi se još moglo poboljšati?

Mislim da bi HR Top 40 trebao biti otvoreniji za alternativne glazbene žanrove, da se baš sve ne svodi na bezazleni pop i soft–rock. Imamo divnu alternativnu scenu sa sjajnim autorima, bendovima i izvođačima, ali oni nemaju priliku zasvirati na radiju jer radio voli formatiran i provjeren materijal. U eteru se vrti istih 50 pjesama, 50 refrena, 50 hitova iz nekih davnih godina. To je dosadno i zatupljujuće. Voljela bih da dis-

Prvu klupsku svirku imali smo 1998. godine na jednom hip–hop partyju u klubu Mungos u Kašini. Imali smo sulude varijante naziva — Trix, Sveto Trojstvo — slagali smo prva slova naših imena… U to vrijeme bili smo dio ekipe koja se zvala Basemental (basement, po snimanjima u podrumu, i mental jer smo se bavili rimama i temama koje nisu bile baš prvoloptaške), a s obzirom na to da hip–hop ima četiri elementa, »križali smo i cijepili« riječi element i mental... Naravno da sam se kao žena u tom malo žešćem i macho žanru susretala s predrasudama! Nama je ipak bio draži jazz, soul i neosoul štih, u hard core rapu nikad se nisam pronalazila jer mi je previše testosteronski »nabrijan«, a mi smo svi u Elementalu nježne duše. Većina komentara na našu glazbu bila je blagonaklona, iako je bilo pojedinaca koji su me omalovažavali samo zato što su bili ljubomorni. Oprostila sam im, ali nikad im neću zaboraviti. Na kraju krajeva, zadovoljna sam što smo kao bend vrlo brzo pronašli svoj glas i odabrali teme kojima se želimo baviti.

Glazbenici nisu starlete Poslije 19 godina uspješne karijere, koliko se Remi promijenila, iz vlastite perspektive?

Nikad nisam izrekla sintagmu »moja karijera«. Nikad na to nisam gledala kao na nešto što »uzgajam« ili gradim da bih stekla veliku popularnost, novac, slavu... Glazbu radim od svoje 17. godine, pišem otkad znam za sebe, pjesme, zadaćnice, kratke priče... Uvijek sam nešto radila, stvarala, piskarala, pjevala... Ništa nisam radila sa skrivenom figom u džepu, nego isključivo zato što mi je to bio i jest gušt. Dovoljno rano smo počeli kao bend i to je najbolje što mogu preporučiti svim klincima koji se počinju baviti glazbom — samo radite, što prije počnite, snimajte albume, idite u prostorije za probe, pišite pjesme koje će biti loše, ali treba napraviti puno lošega kako biste došli do nečega što uistinu vrijedi. Na kraju

E

lemental britkim tekstovima već 19 godina razbija društvene tabue i potiče na razmišljanje o svemu što nas okružuje

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Kako su izgledali Elementalovi počeci i kako je uopće nastao naziv benda?

krajeva, i to loše vrijedi, samo što ljudi to katkad ne shvaćaju. Bitno je raditi pogreške jer inače ne znaš što je dobro.

Završila sam osnovnu glazbenu školu, ali s dvanaest godina mislila sam da ću postati profesorica u školi, predavati engleski, pa je i mene samu iznenadio moj životni put. Presudna mi je bila trideseta, kad sam se vratila u Hrvatsku iz Bruxellesa, gdje sam sudjelovala u paneuropskom glazbenom projektu Diversidad, i samoj sebi rekla: ‘Očito imaš to nešto i trebaš na tome raditi.

Ako propadneš u bijedi, propast ćeš jer si si sama kriva, ali moraš i hoćeš pokušati isfurati to do kraja.’ Najozbiljnije sam zagrizla, kako se jednoga dana ne bih sramila reći da sam glazbenica — građanka drugog reda, kako to često biva kod nas — nažalost, glazbenike i estradu mnogi poistovjećuju sa starletama i netalentiranim jazavcima koji se samo naslikavaju. Čime se Remi bavi u slobodno vrijeme?

Obožavam putovanja, ona mi daju priliku da se maknem od svega i okrenem prema sebi, što je jako dobro za inspiraciju. Ljudi se ne usude otići sami na kavu, a ja sam nedavno prvi put sama otišla na tri tjedna u Ameriku! Kad sam kod kuće, vježbam jogu, puno čitam — nemam televizor pa moram čitati!

Okušali ste se i kao članica žirija u talent showu Zvijezde. Kako vam je bilo?

To sam doživjela kao odličnu priliku, gurnula sam samu sebe izvan sigurne zone, upregnula sam taj pedagoški element koji mi je ostao s Filozofskog fakulteta. Ostala sam u odličnim odnosima s natjecateljicom Bernardom Bobovečki, ona je čudo od djeteta! Pomogla sam joj oko ugovora, uputila je na neke ljude i dala joj neke korisne savjete. Sad je dalje sve na njoj, vidjet ćemo kako će iskoristiti priliku koju je dobila.

Svakako bih opet ponovila to iskustvo, hoću još toga. Kad sam vidjela klince od 16 godina kako »jedu« pozornicu, to mi je dalo vjeru da ima nade za našu scenu.

Kakvi su Elementalovi planovi za 2018. godinu?

Početkom prosinca objavljujemo novi singl i spot Sanjam, a potkraj prosinca imat ćemo eksperimentalni koncert na kojem nećemo odsvirati ni jedan singl. Sve pjesme bit će po izboru benda, koje nikad nismo svirali. Snimat će se i audio–video materijal, radni naslov je B strane i to će biti presjek svih naših sedam albuma. Početak sljedeće godine rezerviran je za probe, novi materijal, novi album... Slavit ćemo i dvadeset godina karijere, bit će tu akcija i koncerata. Puno toga lijepoga vam spremamo!

TEA DALIĆ

kografi i radijske postaje pruže priliku mlađim, nepoznatim bendovima i da im osiguraju barem neku prisutnost u mainstreamu. Ako ne puštamo mlađa ili novija imena, kako možemo govoriti o napredovanju ili nadogradnji scene? Također, bitno je da se izborimo za pravednu distribuciju prikupljenih sredstava od digitalne prodaje glazbe — to je kod nas relativno nova kategorija u kojoj diskografi često love u mutnom.

Plus je sve veći broj samoizdanih albuma i singlova — bitno je da autori zadrže sva prava za sebe, između ostalih i diskografska. I plus je naravno nesporni glazbeni talent ljudi u našoj regiji! Nešto je očito u vodi!

57

MARE MILIN

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Tramovci su održali spektakularan povratnički koncert u Zagrebu V e l i k i p o v r a t n i č k i k o n c e r t T r a m 11 u D o m u s p o r t o v a i r e i z d a n j e l e g e n d a r n o g a l b u m a Č o v j e č e , n e l j u t i s e

Ponovno zajedno nakon 14 godina

Mnogi će 11. 11. 2017. pamtiti po velikom povratku Tram 11 na glazbenu scenu i po spektakularnom koncertu u Velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova Piše: Željkica Makanec

N 58

akon što je objavljen datum zagrebačkog koncerta Tram 11, najvažnije hrvatske hip–hop grupe koja je svojim djelovanjem postavila temelje kompletne scene, zavladala je rijetko zapamćena euforija kad govorimo o nekom domaćem bendu. Koncert je rasprodan u rekordnom vremenu pa i ne iznenađuje što su u oglasima cijene karata dosezale

vrtoglave iznose. A koliko vjerna baza fanova Wooa i Targeta žudi za njihovim hitovima i nastavkom hip– hop priče iz devedesetih, pokazala je i atmosfera na koncertu — »zagrebačka spika« se nije zaboravila, baš kao ni rime koje su jednoglasno otpjevane.

Također glasnim

i odlučnim pozivima na bis, Tramovce nisu puštali s pozornice.

Status legende »Mi samo možemo reći — fantastično! Publika je bila jedno s nama dva i pol sata koncerta. Naboj se osjetio u zraku i energija je pršta-

la po dvorani. Od dana objave datuma koncerta nastala je golema potražnja za kartama. Nije nas bilo četrnaest godina kao Tram 11. Skužili smo da naše albume sluša već treća generacija i da imamo lagani status legendi«, kaže General Woo. Tramovcima se na taj dan na pozornici pridružila i ekipa iz zlatne ere hrvatskog hip–hopa: Bolesna braća, Renmen, Ink, Stu, Lu Jakelic, Freestyle Kingz, DJ Frx. »Najprije smo sastavili popis pjesama koje ćemo izvoditi pa smo tako birali goste. Svi su bili oduševljeni i rado se

Tram 11 su bili pioniri žanra i devedesetih su napravili nešto novo i nešto veliko što ostaje zapisano u povijesti hrvatske hip–hop glazbe. Pjesmom »Hrvatski velikani« 1997. predstavili su se na kompilaciji Blackout Project: Project Impossible Radija 101.

Najprodavanije u Hrvatskoj Gotovo četrnaest godina pauze Tram 11 odlučili su prekinuti nakon koncerta Generala Wooa u studenome 2016. u velikom pogonu Tvornice, na kojem mu se pridružio i Target:

Slijedi Tvornica Tijekom okupljanja i remasteriranja, Target i Woo su se sjetili svih snimanja od demo dana pa do »Hrvatskih velikana«, do prvog i drugog albuma, svakog studija u kojem su radili i svih ljudi s kojima su surađivali. No da ne bi sve

ostalo samo na kultnim hitovima kao što su: Čovječe, ne ljuti se, Znaš ko sam, Kužiš spiku, Kaj ima, lima?…, Target i Woo rade i na novom albumu te se nadaju da će ga završiti sljedeće godine. Za sve one koji nisu imali priliku sudjelovati u euforiji na povratničkom koncertu, Tramovci su najavili niz koncerata sljedeće godine. Neki od njih su: Ljubljana 3. 2., Pula 23. 6., tri koncerta u Tvornici kulture — 12., 13. i 14. 4. 2018.

T

ram 11 bili su pioniri žanra i devedesetih su počeli povijest hrvatske hip–hop glazbe

Dečki su obožavateljima, a sluša ih već treća generacija, strpljivo potpisivali albume

Red obožavatelja Tram 11 blokirao je promet u zagrebačkoj Berislavićevoj ulici

ZVONIMIR RENDELI

ZVONIMIR RENDELI

»Zajedno smo izveli dvije pjesme na kraju koncerta i doživjeli erupciju oduševljena publike i svih koji su to gledali na društvenim mrežama. Nakon toga smo odlučili napraviti taj famozni koncert. Počelo je u malom Domu sportova pa je Menart predložio reizdanje koje smo oduševljeno prihvatili i na kraju je sve završilo u ledenoj dvorani Doma sportova«, govore dečki.

Veliki povratak Tram 11 prati i remasterirano izdanje legendarnog albuma prvijenca Čovječe, ne ljuti se. Uz originalan album objavljen je i bonus CD s remiksevima, a album je prvi put objavljen na ploči. Potražnja za pločom bila je nevjerojatno velika i reizdanje se ubrzo popelo na vrh najprodavanijih izdanja u Hrvatskoj. General Woo i Target izlazak albuma proslavili su s obožavateljima te ih počastili druženjem i potpisivanjem albuma — zanimanje je također bilo fantastično. Tramovci su više od dva sata davali autograme, a po potpis su došle barem tri generacije obožavatelja koji su strpljivo čekali u redu.

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

odazvali, isto tako odradili pripreme, iako se polovica njih više ne bavi aktivno glazbom«, kažu Tramovci.

59

Intervju sa Zvonkom Obajdin, osnivačicom benda Svemir

I danas se čudim što sam snimila prvi album Bend je osnovala relativno kasno, s 38 godina, pjesme su ispočetka snimali u kućnom studiju, a već prvi singlovi osvojili su radijske top–liste

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Piše: Andrija Škare

Z

agrebački bend Svemir prošle je godine objavio četvrti album, poprilično hvaljene Male laži, a ove jeseni su velikim koncertom obilježili petu obljetnicu rada. To je bio povod za razgovor s osnivačicom i glavnom kreativnom snagom benda — Zvonkom Obajdin.

Nedavno je Svemir obilježio petu obljetnicu objavljivanja albuma prvijenca. Koliko se bend promijenio u međuvremenu i kako je izgledala ta tranzicija?

nas slavili peti rođendan. Iako je bend počeo turbulentno, u istom sastavu u kojem smo se okupili, nastavili smo svirati pet godina.

Bend si osnovala relativno kasno, imala si 38 godina kad si počela. Je li to stupanje na scenu u već zrelom razdoblju života donijelo i određenu zrelost u pristupu ili si svejedno zadržala mladenačku naivnost, žar i entuzijazam?

Zrelost nema puno veze s godinama (smijeh). Nadam se da sam imala određenu autorsku zrelost u tom trenutku, zato što sam nekoliko godina prije toga intenzivno pisala. Vodila sam dnevnički blog koji je čak imao izvjesnu čitanost i na kojem sam s vremenom došla do nekog svog glasa, barem

što se tekstova tiče. Na ostalim poljima bila sam, unatoč godinama, potpuna početnica, što zapravo itekako ima svoju draž. Oduševljen si prvom dobrom recenzijom kao dijete koje prvi put vidi more.

Sindrom Big Star Kako vidiš poziciju Svemira na domaćoj glazbenoj sceni? Ja sve vrijeme imam dojam da vam jako malo nedostaje da ozbiljnije iskoračite u mainstream, ali nemam pojma što bi činilo to »malo«…

Nemam pojma što je to »malo« što fali, a srećom, nije mi ni presudno. Sjetim se što je Milan Glavaški rekao za svoj apsolutno genijalni bend Rebelstar na čiji je posljednji zagrebački koncert došlo jedva nekoliko desetaka ljudi: da su nešto kao srpski Big Star — znaš ono: kad se čini da imaš sav poten-

Marina Uzelac

Prvi album snimili smo praktički samo Robert Kanizsai na električnoj gitari i ja na akustari i vokalu jer ostatak ekipe ni-

smo odmah uspjeli skupiti. Snimanje tog prvog albuma bio je totalno neistražen teritorij za mene, nisam znala apsolutno ništa ni o čemu, probijali smo se kroz proces snimanja u prijateljevu malom kućnom studiju, nisam imala pojma kako materijalizirati album u nekom fizičkom obliku, PR mi je bio potpuno nepoznat pojam. Svaki dan je bio avantura. I danas se čudim što sam na kraju stvarno snimila taj album i ne mogu si objasniti činjenicu da je došao do neke publike i dobio neke stvarno lijepe kritike. Ili da su neke stvari s njega došle na godišnje top–liste naj pjesama nekih radijskih emisija onako, između Marka Lanegana i Damiena Jurada. Album je okačen na bandcamp u listopadu 2012., kad je održana i ta prva bendovska svirka, zato smo jese-

60

SVEMIR — Svemir je, kaže Zvonka, previše tradicionalan za neku alternativu i previše sirov za radijski mainstream

Finale RockOffa u zagrebačkom Katranu

Pobjednik festivala je Harvo Jay Nastupili su najbolji izvođači prethodnih finalnih večeri — Matt Shaft, Harvo Jay, Brain Holidays i Dno. Svaki je sastav imao na raspolaganju 30 minuta da se predstavi publici

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

cijal da dođeš do publike, ali to nikako da se dogodi. Tako i ja mogu nama laskati da imamo taj sindrom Big Star (smijeh). Da ipak pokušavam doći do nekog zaključka, rekla bih da je razlog možda djelomično u tome što smo na tom nezgodnom razmeđu stilova i zvuka, gdje smo previše tradicionalni za neku alternativu i previše sirovi za radijski mainstream. Jesmo mi fini, ali baš tak’ ispeglani kao ono što se uglavnom vrti na našim radijima ipak nismo (smijeh).

Drugi mogući uzrok je činjenica da se nikad nismo uspjeli dovoljno intenzivno posvetiti bendu kao nekoj karijeri, a mislim da je to jako bitno.

Povratak klaviru

Mislim da se zvuk dosta mijenjao, pogotovo s prvog na drugi album. Sljedeće izdanje bit će opet velika promjena, ne samo zbog novog gitarista koji je u bendovski zvuk donio novotarije, nego i zato što se ja vraćam klaviru, tako da je dosta novih pjesama klavirskih.

Sigurno da ono što slušam utječe na ono što stvaram, ali mislim da najviše utječu ljudi s kojima radim i naravno neko moje općenito stanje duha u kojem jesam kad radimo na tim stvarima.

Možeš li nam ukratko predstaviti svoj novi projekt Sjeverozapad? O čemu je tu riječ?

Sjeverozapad je bend koji smo osnovali Nikola Brkljačić i ja početkom ove godine. U tom bendu radimo na uglazbljivanju cijelog jednog ciklusa našeg pokojnog pjesnika Stojana Vučićevića.

Vučićević je 1960., kao klinac od 19 godina, završio na Svetom Grguru, otočiću pokraj Golog otoka, koji je također bio kaznionica kao i Goli, samo za žene i adolescente. Robijao je tamo godinu dana i poslije napisao nekoliko ciklusa pjesama o tome, uključujući i ovaj na kojemu mi radimo, zove se Potpuna pomrčina Sunca na otoku Grguru 15. veljače 1961.

Vučićevićevi su stihovi mračni, sveobuhvatni, bezvremenski, a glazba koju radimo uz njih nešto je potpuno drukčije od onoga što radim u Svemiru, mračnija i teža. Nadamo se u sljedećih godinu dana snimiti album sa svih deset pjesama, i to u aranžmanima s cijelim bendom i nizom gostujućih instrumentalista.

Goran Berović

Koliko se, iz tvoje perspektive, zvuk benda mijenjao iz albuma u album i što možemo očekivati na idućem izdanju? Utječe li glazba koju u nekom trenutku više slušaš na glazbu koju stvaraš?

Mladi alternativni rock–bend iz Osijeka pokazao je moderan pristup glazbi Piše: Andrej Babić

O

vogodišnji superfinale Karlovačko RockOffa koje je održano u prepunom klubu SSi Katran proteklo je u iznimnoj atmosferi. Žiri (Hrvoje Horvat, Damir Martinović Mrle, Alen Marin, Denis Mujadžić i Lada Furlan Zaborac) ove je godine imao težak zadatak odabrati najbolje od najboljih. Tijekom superfinala nastupili su najbolji izvođači prethodnih finalnih večeri — Matt Shaft, Harvo Jay, Brain Holidays i Dno. Svaki je sastav imao na raspolaganju 30 minuta da se predstavi publici. Čarobni zvuk reggaea Pioniri domaće reggae scene, grupa Brain Holidays na sceni je već dugih šesnaest godina i to se itekako osjetilo u njihovoj svirci. Fantastično uvježbani s vrhunskih pratećim vokalima, zanimljivi i odlično izbalansirani, oduševili su publi-

ku. Netko bi rekao da zvuče »kao s CD–a«, a to je možda i najbolji opis njihove svirke, s tim da su uz interakciju s publikom izvukli dodatnu energiju kojom su kroz klub provukli čarobni zvuk reggae glazbe. Žiri ih je razveselio nagradom Karlovačke pivovare koja im je osigurala nekoliko atraktivnih nastupa u 2018. godini.

Grupa Dno je već tijekom Karlovačko RockOff Hartere dobila najviše ocjene žirija. Beskompromisni trojac žestokog zvuka predstavio je svoje pjesme i pokazao da u Hrvatskoj postoje bendovi za koje bi trebala znati i šira publika. Odlično uvježbani, tijekom cijelog su festivala prštali energičnom svirkom, ali i profesionalnošću te odnosom prema poslu kojim se bave. Potpuno zasluženo osvojili su nagradu za najbolju izvedbu festivala.

Matt Shaft je uoči superfinala već osvojio nagradu za najemitiraniji singl. Njegova pjesma Budi radostan tijekom ljeta se nije skidala s domaćih top–lista, što je mladom autoru Mateju Magdiću donijelo nagradu HDS–a. Žiri već godinama pokušava utjecati na bendove da se na

festival prijave s pjesmom na hrvatskom jeziku. Neki se na to nikad ne odluče, a neki, poput Matta Shafta, to učine na pravi način i naprave golem iskorak prema široj publici. Odličnom svirkom svestrani je multiinstrumentalist osvojio srca publike pa mu predviđamo izuzetno svijetlu budućnost.

Neobičan osječki trojac Pobjednici ovogodišnjega festivala, grupa Harvo Jay, neobičan je mladi trojac u čijoj glazbi postoji golema doza genijalnosti. U nekom trenutku su to gitarske dionice, u drugom trenutku je to talentirani bubnjar, a u trećem trenutku je to basist. Mladi alternativni rock–bend iz Osijeka pokazao je moderan pristup glazbi, a koliko daleko će dogurati ovisi i o odabiru budućih suradnika. Glavnom nagradom festivala osigurali su mogućnost da rade s ponajboljim domaćim producentima. Vjerujemo da ćemo vrlo uskoro čuti nove sjajne glazbene vijesti o napretku Harvo Jaya.

61

Intervju s Nenom Belanom, umjetničkim direktorom Zagrebačkog festivala

Zagrebački festival moćno je gorivo hrvatske glazbene industrije BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

65. Zagrebački festival održat će se 26. siječnja 2018. Evo kako uoči jubileja razmišlja umjetnički direktor Festivala, pred kojim je također sadržajna godina...

62

Razgovarao: Josip Radić

Prošla je godina dana od tvojeg debija kao umjetničkog direktora Festivala — možeš li se osvrnuti na proteklih 365 dana? Koliko je Festival pomogao pjesmama da nastave život u radijskom eteru?

Jedan od najsvježijih podataka jest onaj službene liste HR TOP 40, prema kojem je upravo pobjednički duet prošlogodišnjeg Zagrebačkog festivala, Sve u meni se budi Kedže i Zsa Zse, pjesma koja se na top–listi zadržala najdulje, čak 50 tjedana. Drago mi je što je upravo naš festival poslužio kao lansirna rampa za taj, ali i mnoge druge hitove u 2017., na radost njihovih autora i izvođača. Stvorili smo atmosferu i prepoznatljiv brend po kojem je pojavljivanje pjesme na Zagrebačkom festivalu svojevrsno jamstvo njezine kvalitete, pogotovo u radijskom eteru.

Pred nama je jubilarni, 65. Zagrebački festival i ove je godine uredništvo imalo težak zadatak odabrati 22 pjesme...

Kako je izgledao ovogodišnji odabir i koja je konkretno uloga umjetničkog direktora pri izboru pjesama?

I ove godine, kao i prethodnih četiriju, otkad sam postao dio Izvršnog odbora Festivala, a evo već i drugu godinu i u ulozi umjetničkog ravnatelja, skupilo se opet kvalitetno i stručno društvance, ali i veoma opušteno i simpatično.

Uredništvo čine ljudi iz vodećih hrvatskih medija (Zlatko Turkalj — Hrvatski radio, Jelena Vlačić — Narodni radio, Danijela Novosel — Otvoreni radio), zatim Zvonimir Dusper Dus, poznati glazbeni producent i glazbeni kritičar, te glazbeni pisac Zlatko Gall. Imali su nimalo jednostavan zadatak da iz gotovo tri stotine pristiglih radova odaberu 22 pjesme koje će ove sezone biti

izvedene na Zagrebačkom festivalu.

Procedura je trajala puna tri dana, sastajali smo se u prostorijama HDS–a i svakodnevno smo, od jutra do mraka, pažljivo preslušavali prijavljene radove.

Način na koji smo birali bio je potpuno demokratski i transparentan. Najprije smo bodovanjem suzili izbor na 150 pjesama, pa na 75 u drugom krugu, a onda je u trećem lista ostala na 40 naslova, iz kojih smo izvukli finaliste. Moja uloga kao umjetničkog ravnatelja bila je da vodim cijelu proceduru, nadgledam njezinu ispravnost, posebno bodovanja, ne miješajući se u odluke svakog člana žirija. Naravno, moj zadatak bio je, i još uvijek jest, komunikacija s medijima tijekom festivalske kampanje.

Nema »festivalske pjesme« Postoji li neka zajednička nit koja povezuje sve 22 pjesme?

Postoji svakako, a to je prepoznatljivost određenog smjera ili stila, kako želite, prema kojem je Festival krenuo posljednjih nekoliko godina. To je »urbani« štih ili izričaj, glazbena niša ili dio »glazbenog kolača« u koji ostali relevantni festivali na nacionalnoj razini ne zadiru previše, a za koju mi smatramo da pokriva dobar dio spektra hrvatske popularne glazbe. Posebno me raduje što autori, radi kojih je prije svega Festival i »renoviran«, sve više shvaćaju i osjećaju ideju koju mi, kao Izvršni odbor, Zagrebačkim festivalom i promičemo.

Slušajući sve pristigle prijave, koje skladateljske/aranžerske trendove primjećuješ kod svojih kolega autora?

Koliko se vode nekom festivalskom logikom i postoji li uopće danas »festivalska pjesma«?

Danas po našem, a i mojem mišljenju, ne postoji više »festivalska pjesma«, pa

Zagrebački festival već petu godinu bilježi izrazito veliko zanimanje autora i izvođača. Kako na njega gledaš u kontekstu cjelokupne hrvatske glazbene industrije?

Koliko je Festival važan kao kotačić cijele industrije?

Referirajući se na prethodne odgovore, dodao bih da kao posljedicu svega prije rečenog imamo situaciju da su Festival prepoznali autori i izvođači kao odličan poligon za predstavljanje svojih modernih, kvalitetnih radijskih singlova. Tako zapravo dolijevamo dodatno i moćno gorivo u cijelu mašineriju show bussinessa koji ipak temeljno počiva na kvalitetnom autorskom radu i na kvaliteti izvedbe. »Upada« svaka dvanaesta Što je s radijskim postajama, koliko su one prihvatile »redizajnirani« Zagrebački festival tvojega prethodnika Ante Pecotića i tebe?

O tome najviše govore podaci o emitiranju i činjenica da su se festivalske pjesme udomaćile u eteru brojnih radijskih postaja.

Međutim, taj odnos je partnerski — svake se godine, pa i ove, trudimo u uredništvu Festivala imati ljude koji taj eter kreiraju. Njihov input nam je nevjerojatno koristan u odabiru pjesama jer vodimo računa i o njihovoj radiofoničnosti; zato i ne iznenađuje znatna

zastupljenost Zagrebačkog festivala u eteru.

Dodjela nagrada Hrvatske glazbene unije

Recimo da sam kantautor koji dogodine planira poslati prijavu za Festival, kakav mi savjet možeš dati iz vlastite perspektive uspješnog kantautora, ali i direktora Festivala?

Funčić i Bach dobitnici nagrada za doprinos glazbi

Pred tobom je također zanimljivo razdoblje, u pripremi je i veliki koncert na Šalati... Što još možemo očekivati iz Belanove kuhinje?

Moja »kuhinja«, kao što vidite, uvijek radi punom parom. Moji Fiumensi i ja imamo veliki, središnji, open air koncert na lijepoj Šalati, prvi put u karijeri, čemu se nevjerojatno radujem. Obećavam zanimljiv program, izvrsnu produkciju i intrigantne goste. Bavim se i drugim stvarima, posebno bih istaknuo suradnju s kazalištima, ovaj put s Hrvatskim kazalištem u Pečuhu gdje radim instrumentalnu glazbu za predstavu Povratak Filipa Latinovicza, djelo Miroslava Krleže, u režiji zagrebačke redateljice Nine Kleflin. Predstava će premijerno biti izvedena potkraj veljače, upravo na otvaranju toga kazališta. Toj se suradnji jako veselim. Također, najavljujem i rad na već četvrtom dječjem mjuziklu, rađenom prema jednoj veoma poznatoj dječjoj knjizi, za jednu kazališnu kuću u Zagrebu. O detaljima ću naknadno, kad dođe vrijeme za to. Uz sve to, sa svojim bendom Fiumens, s kojim surađujem već dvadeset godina, proći ću i ove godine uzduž i poprijeko Lijepu Našu, i to više puta, a vjerojatno i bližu i dalju okolicu te održati bar 70–80 koncerata. I iduće me godine, već treću godinu zaredom, čeka rad na Zagrebačkom festivalu u ulozi umjetničkog ravnatelja...

Nenad Bach zaslužan je za doprinos hrvatskoj glazbi, a Robert Funčić priznanje je dobio i za 40 godina rada Piše: Ivana Vašarević

G

lavni odbor Hrvatske glazbene unije i ove je godine nagradio najbolja grupna i pojedinačna ostvarenja u glazbenoj djelatnosti za 2017. godinu. HGU je 7. prosinca proslavio 25 godina rada, a u posljednjih dvadeset dodijelili su čak 160 vrijednih priznanja. Kraljici domaće scene, legendarnoj Josipi Lisac, u povodu 50 godina javnog umjetničkog glazbenog djelovanja, uručena je nagrada za izniman doprinos hrvatskoj glazbi. Priznanje Hrvatske glazbene unije 2017. za 40 godina umjetničkog rada i velik doprinos glazbenoj sceni dobio je riječki skladatelj i producent Robert Funčić, a ista nagrada dodijeljena je i Nenadu Bachu, koji je zaslužan i za izniman doprinos hrvatskoj glazbi. Naime, taj skladatelj, glazbeni producent i izvođa č s njujorškom adresom u 40–godišnjoj karijeri surađivao je i snimao albume s Bruceom Springsteenom, Leonardom Cohenom, U2, Johnom Malkovichem te mnogim drugima. Rokeri iz zagrebačkih Gajnica, Hladno pivo, već 30 godina suvereno vladaju domaćom alternativnom scenom, pa ih je Hrvatska glazbena unija također nagradila na svečanoj dodjeli u zagrebačkoj Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Veliko priznanje postumno su odali i splitskom gitaristu te studijskom glazbeniku Mladenu Magudu, prerano preminulom 2016. godine. Bio je član bendova More i Dalmatino, a svirao je i s velikanima poput Olivera Dragojevića te Gibonnija. Nagradu za doprinos promicanju domaće glazbe dobila je i DJ–ica Jovanka Bukvić Josie, voditeljica riječkoga glazbenog dućana Dallas, od milja zvanog »mala glazbena oaza«. Bukvić je, naime, požrtvovnim radom taj shop uspjela pretvoriti u svojevrsni dnevni boravak, mjesto okupljanja zaljubljenika u glazbu, mjesto susreta i druženja koje svi obožavaju.

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Svaki kvalitetan umjetnički rad, prije svega, počiva na iskrenosti prema samome sebi uz pretpostavljeni glazbeni talent, ali i predan rad, upornost i vjeru u sebe. Držeći se tih uzusa, rezultat ne bi smio izostati. Naravno, potrebna je i mala doza sreće, ali sreću treba i izazivati, a upravo vođeni tim nabrojenim pravilima, to ćemo i učiniti. Dalje, što se tiče samog Festivala, autori već prepoznaju u dobroj mjeri, svake godine sve više, pripada li njihova skladba Zagrebačkom festivalu ili nekom drugom. Svaki festival u Lijepoj Našoj obuhvaća određeni segment popularne glazbe, a ovaj je Festival definirao kakve pjesme treba. Ne trebaju se žalostiti ili deprimirati autori koji ne uđu u finale jer zanimanje je veliko i u praksi tek svaka dvanaesta prijavljena pjesma uđe u finale; stoga ni statistički gledano nije lako ući.

Darko Skender

slijedom toga ni festival, u onom klasičnom smislu u kakvom je postojao u zlatno doba festivala poput San Rema, Eurosonga, pa i Zagrebačkog, naravno. Vremena su se promijenila, show bussiness potpuno drugačije funkcionira nego onda, mediji također. Glazba se konzumira na potpuno drukčiji način, internet je sve preokrenuo naglavce. Kao posljedicu svega toga, imamo situaciju da se izgubila uloga festivala u klasičnom smislu kao predvodnika određenog glazbenog trenda koji u nekom trenutku vlada jer se zapravo izgubio i trend kao takav. Svi su se trendovi iz svih razdoblja glazbe pomiješali, danas se sve sluša, zato danas i autori stvaraju nikad raznovrsniju glazbu. Mi smo se kao Festival prilagodili toj činjenici i otvoreni smo za autore veoma različitih glazbenih izričaja, s tim da je ipak, kako sam već u prethodnom odgovoru istaknuo, stvoren opći smjer u kojem idemo, a to je urbana moderna radiofonična glazba. A autori iz godine u godinu sve više osjećaju i prepoznaju poruku koju tim našim stavom šaljemo te nam se sve više i obraćaju svojim radovima na adekvatan način.

Nenad Bach

Kozmodrum

Gravity PDV Records

G

dje prestaje jazz, koje su granice fusiona, gdje počinje nova glazba; sve su to pitanja koja se mogu postavljati u pokušavanju definiranja žanra ne samo ovog albuma nego uopće glazbenih traženja vođe benda Kozmodrum, skladatelja i bubnjara Janka Novoselića. Ovo je drugi album Kozmodruma, ali zapravo četvrti samostalni Novoselića, koji je nedavnim izlaskom iz grupe Chui odlučio krenuti vlastitim putem. Za razliku od mnogih koji misle da jazz umire, potpisnik ovih redaka vjeruje u novu glazbu i traženja novih naraštaja koji se ne libe iz svoje početne džezističke pozicije iskoračiti prema najrazličitijim suvremenim žanrovima, glazbi koja danas puni dvorane i stadione, glazbi koja poziva na ples, baš kao što su to nekad, u prvoj polovici 20. stoljeća, činili big bendovi swing ere. Hoće li danas džezisti, shodno dobu u kojem žive i rade, posegnuti za postrockom, ambijentalom, elektronikom, dubstepom, houseom i ostalim sub/pod žanrovima i sve to nazvati Organic Dance Music, kako je to učinio Novoselić, zaista je nebitno. Kozmodrum ima svoju publiku, to je sastav jakih glazbenika (uživo s Kozmodrumom sviraju i gitaristi Ivan Kapec i Elvis Penava, basist Goran Delač i klavijaturist Hrvoje Galler) koji se ne skrivaju iza elektronike, nego se koriste njezinim prednostima i sasvim neopterećeno voze svojim putem na kojem nalaze sve više sljedbenika. Ovo je album opuštanja, plesa, lijepih melodija i dobre svirke — ne baš česta pojava na današnjoj sceni. (Saša Drach) 63

Recenzije nota iz izloga tvrtke Cantus d.o.o.

Koncept izvanglazbenih slika za stvaranje impresije Na osnovi vlastitog iskustva uspješnog pijanista i skladatelja, Vlahek nastoji potaknuti maštu svirača drugim sredstvima Piše: Đurđa Otržan

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Bruno Vlahek

Etide– Tornjevi, pet etida za klavir op. 46 Cantus d.o.o.

N

akon Kule babilonske, slijede globalno poznati tornjevi; Eiffelov toranj u Parizu, njujorški tornjevi poput Empire State Buildinga, toranj televizijskog odašiljača u Šangaju i naposljetku najviši toranj do sada, Burj Khalifa u Dubaiju

64

K

ako je Bobić nastojao dječju maštu okupirati tradicionalnim primjerima lijepe melodike i ujedno ih na nesputan način povezati s hrvatskim folklorom, a neki drugi autori su se koristili bojama, polikromijom i slično, Vlahek je primijenio koncept izvanglazbenih slika kojima bi stimulirao stvaranje impresije, istovremeno obrađujući neki tehnički zadatak. Na osnovi vlastitog iskustva uspješnog pijanista i skladatelja, Vlahek nastoji potaknuti maštu svirača drugim sredstvima.

Kako kaže u uvodu sveska, etide su progresivnih zahtjeva koje prate dob i obrazovnu razinu natjecatelja svake od pet kategorija, a poredane su po visini određene građevine. Ideja mu je bila napraviti svojevrsni Gradus ad Parnassum gdje je mitološki Parnas iz dobro poznatih Clementijevih etida zamijenjen drukčijim vrhovima — visokim građevinama koje su izazov ljudskog graditeljskog djelovanja, baš kao što mladi pijanisti teže sve višim ciljevima u svojim dostignućima. Počinje Kulom babilonskom koja je simbolički ishodišna etida ciklusa, a nastavljaju se znamenitim tornjevima; najprije Eiffelov toranj u Parizu, pa njujorški tornjevi nastali početkom prošloga stoljeća kad je najviša građevina bila Empire State Building.

Tu je i biserni toranj televizijskog odašiljača u Šangaju i naposljetku najviši toranj do sada, u Emiratima, Burj Khalifa u Dubaiju, sagrađen 2010. godine.

Originalna i duhovita ideja omogućava da u svakoj slici tehnički zahtjevi (rastavljeni intervali, staccato, imitacije i sl.) služe stvaranju specifične slike s našeg globusa korištenjem glazbenih idioma karakterističnih za određenu sredinu. Tako šangajska etida donosi pentatonsko ozračje kineske glazbe, pustinjski vjetrovi dočavaraju pustinjski pjeskovit okoliš dubaijskog tornja, užurbani tempo dviju metropola i Pariza opet daju priliku da se priča nastavi nekim drugim tempom i drugom melodikom. Pet etida za klavir Brune Vlaheka Cantus je objavio 2017. za natjecanje koje će biti održano sljedeće godine pod rednim brojem 159–9033, u notografiji Andreja Skendera. Ono što je bezuvjetna priprema svakog umjetnika, skladatelji nastoje osmisliti tako da postane i umjetnički poticajno, a sada je dostupno, suradnjom Glazbene škole Pavla Markovca i Cantusa d.o.o., unaprijed, prije nadolazećeg 24. međunarodnog natjecanja za pijaniste Mladi virtuozi, koje će biti održano 2018. godine.

Recenzije nota iz izloga tvrtke Cantus d.o.o.

Vježba čini majstora Partiture nastale na narudžbu Glazbene škole Pavla Markovca za natjecanje Mladi virtuozi dicije i da imaju tematsku, radosnu podlogu. Pijanistima je namijenio pet etida na pokladnu temu Tu za repu, tu za len, koje a vježba čini majstora, se od najlakših kreću prema sve zahtjevninajbolje znaju glazbeni jima. Služe svladavanju glissanda, oktava, interpreti, ali i glazbeni klastera, repeticija, rastvorbi i dvohvata, a pedagozi. Glazbena sve je prožeto vedrom ritmikom folklornog škola Pavla Markovca napjeva kako bi potaknuo svirača na priiz Zahvaćanje vježbanja zbog greba je u svrhu odgaprivlačnog rezultata.

Davor Bobić janja mladih glazbenika prije 23 godine pokrenula Pet pokladnih Potankosti u uvodu inicijativu Mladi virtuozi, etida za klavir natjecanje za najmlađe i U uvodu sveska, prof. samlade svirače, a usporedPet vjetnica Jelica Kuzmin dono s tim i vrijednu inicijativu međimurskih nosi mali uvod u slijed od naručivanja novih skladbi pet etida te ističe njihove etida za violinu za ta natjecanja. Kako se karakteristike sa stručnajprije radilo o skalama i Cantus d.o.o. nog stajališta, a svezak etidama, s vremenom je počinje uvodom ravnatetežište stavljeno na etide, lja Glazbene škole Pavla a pijanistima se pridružio i Markovca, profesora Joviolinistički odsjek. Narusipa Vrbanca, koji sadrčivanje »etida–vježbalica«, ži kratki pregled svih donovih skladbi za natjecasad naručenih skladbi i nja mladih glazbenika od potankosti o karakteru 10 do 24 godine bio je natjecanja. Tim uvodom očito primamljiv pothvat počinje i svezak namijecijeloj plejadi hrvatskih njen violinistima, s tekskladatelja koji su tijekom stom prof. savjetnika Nečetvrt stoljeća stvorili gotovo cijelu malu biblinada Merlea. Pet etida oteku. Jedan od njih je i za violiniste Davor Bobić Davor Bobić, čije je etide je odjenuo u međimurski za klavir i violinu Cantus folklor, s tim da je svaka d.o.o. objavio 2015. goetida za stupanj zahtjevdine, pod brojem izdanja nija i podsjeća na vrijeme 123–3698 (klavir) i 155– kad su se ti napjevi izvo3995 (violina) u izuzetno dili unutar pučkog druščitkoj notografiji Andreja tvenog života baš na vioSkendera te prikladno dilini. Prilagođeno uzrastu, zajniranih za potencijalne etide slijede od najlakših mlade svirače. do težih, a peta je obrada iste skladbe kao i u etidaRadost i tradicija ma za klavir Tu za repu, tu za len koje su bile skladaBanalnost tehničkih vježne za natjecanje godinu bi koje ponavljanjem dodana prije violinskih. Prve vode do svladavanja četiri su Cin can cvrgudan, neke tehničke sposobnosti već je Bacha nagnala da u Engleskim Ćuk sedi, Grad se beli i Vehni, vehni fijoi Francuskim suitama potraži neku te- lica. Sve odreda omiljene pjesmice koje matsku veseliju notu koju bi dao tim rad- lako pronalaze put do dječje duše, zaonim skladbama, u ovom slučaju plesnu, a kružene u cjelinu tvore niz tehničkih zaChopina i neke druge velike majstore da dataka od spiccata i pizzicata lijevom rustvore prava remek–djela glazbene litera- kom, ricochet, dvohvate, staccata serioso, ture. Stazom Czerny ili Matz–Šaban, kako ali i vježbe iz glazbene agogike o načinu svaka sredina ima neke svoje »etidopis- izvedbe. Redakciju violinskog sveska nace«, rijetki rado idu, pa je i Bobić nasto- pravio je Nenad Merle, a klavirskog doc. jao etide skladati tako da izrastaju iz tra- art. Konstantin Krasnitski.

Piše: Đurđa Otržan

D

Notni zapisi: 30 pjesama Nenada Ninčevića

Dalmatinac srcem, skladatelj dušom i poeta umijećem Nenad Ninčević jedan je od najuspješnijih hrvatskih autora popularne glazbe koji prema recentnoj službenoj evidenciji HDS ZAMP–ove baze autora ima 1101 pjesmu

K

ad bi se Nenada Ninčevića pokušalo glazbeno odrediti u jednoj rečenici, onda bi se to možda moglo obrazloženjem kako je posrijedi Dalmatinac srcem, skladatelj dušom i poeta umijećem. Pa opet, to ne bi bilo dostatno da se precizno opiše stvaralaštvo jednoga od najuspješnijih hrvatskih autora popularne glazbe koji prema recentnoj službenoj evidenciji HDS ZAMP–ove baze autora ima 1101 pjesmu, vjerojatno i više do objavljivanja ovoga broja Cantusa.

Edicija Cantusovih notnih zapisa 30 pjesama koja je dosad ugostila Đorđa Novkovića, Nikicu Kalogjeru, Arsena Dedića, Đelu Jusića, Zdenka Runjića, Zrinka Tutića, Tončija Huljića, Rajka Dujmića i Miroslava Škoru, tako je nastavljena radovima Nenada Ninčevića.

Osim Nikice Kalogjere i Miroslava Škore, svi su navedeni skladatelji i tekstopisci djelovali u bendovima kao instrumentalisti i svakako su obilježili rad tih sastava. Tako je i s Nenom Ninčevićem, koji je od 1986. do 1991. svirao gitaru u Tutti frutti Balkan bandu koji je poslije skratio ime u Tutti frutti.

Mnoštvo hitova U kolekciji od 30 pjesama stoga je logično da trećina otpada na skladbe tog benda, među kojima su i nedvojbeni najveći hitovi: Krila leptira, Nasloni glavu na moje rame, Ne bojim se drugova tvoga frajera, Stvari lagane i Ti me izluđuješ.

Ono što je zanimljivo, a na što se osvrće i Siniša Škarica u predgovoru notnog izdanja jest činjenica da u zbirci nisu predstavljeni isključivo Ninčevićevi skladateljski dosezi, nego se tu nalaze i pjesme drugih skladatelja, uz Ninčevićeve stihove. Škarica piše: »Zato pjesmarica s 30 najuspješnijih pjesama, zamišljena poglavito kao skladateljski portfolio, u slučaju Nenada Ninčevića trpi, jer neki od najvećih hitova zahvaljuju svoje mjesto u hrvatskom pop–panteonu barem jednako riječima koliko i muzici. To bi otvorilo novu temu: od raspodjele autorskih tantijema do forme potpisivanja dotičnog djela. Komu dati prednost: skladatelju ili tekstopiscu? Naime, poznato je da je u bivšem jugoslavenskom glazbenom nakladništvu nositelj autorskog prava bio skladatelj; tekstopisac ga je slijepo slijedio. Danas to više nije tako, ali se, recimo, razlikuje od prakse u Italiji ili Francuskoj, i dalje se skladatelj navodi na prvome mjestu. Takvo je stajalište razlogom da ova zbirka uspješnica što ih potpisuje Nenad Ninčević izgleda drukčije od one koju bi izabrala većina prosječnih ljubitelja glazbe. Drugim riječima, neki njegovi važni stihovi završili su u pjesmaricama nekih već predstavljenih skladatelja iz ove edicije.« Pjesmarica Nene Ninčevića sadrži hitove za koje je napisao stihove: Arrivederci Signori-

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Piše: Bojan Mušćet

Antun Tomislav Šaban, Zrinko Tutić, Nenad Ninčević, Siniša Škarica i Želimir Babogredac

na Mattea Cetinskog, Blago onom tko te ima Tonyja Cetinskog, Dalmatinac Mladena Grdovića, Kazna mi je što te ljubim Gorana Karana, Nije u šoldima sve Mladena Grdovića i Bepa Matešića, Oko moje sanjivo grupe Magazin i druge. Skladateljski suautori su mu Tomislav Mrduljaš (s njim je dijelio pozornicu u Tutti fruttiju), Tonči Huljić, Mladen Grdović, Miro Buljan, Zdenko Runjić i Zrinko Tutić. Dakle, Ninčević je svoje rime vješto ujedinjavao s najvećim imenima skladateljskog korpusa hrvatskih lakih nota, no istovremeno je vrlo dobro funkcionirao i kao skladatelj s drugim tekstopiscima, ali i kao kompletan autor. Ne samo to, Ninčević je ostao zapažen i kao gitarist svojega matičnog benda, kao aranžer, producent te organizator različitih glazbenih priredbi.

Da je još i zapjevao na kakvom vlastitom projektu, sigurno je da bi bio potpuni glazbeni all–rounder.

Više od 400 nagrada Osim za izvođače u ovoj ediciji (osim Tutti fruttija, dominiraju skladbe za Vinka Cocu i Mladena Grdovića te braću Cetinski), Ninčević je surađivao i s Oliverom Dragojevićem, Zdravkom Škenderom, Jasminom Stavrosom, Severinom, Terezom Kesovijom i mnogim drugima. Uglavnom je riječ o izvođačima iz Dalmacije, pa ne iznenađuje što su na ediciji i tri pjesme koje u naslovu spominju Dalmaciju.

Za sve to skupio je više od 400 (!) festivalskih nagrada, pa jednostavnom računicom možemo doći do zaključka da je njegova svaka treća pjesma hit, evergreen ili fe-

stivalska uspješnica. No mnogo važnija od matematike je, zapravo, lakoća njegova stvaralaštva i aktivna koegzistencija s različitim izvođačima. I tu nisu samo posrijedi pjesme — Ninčević je i koautor mjuzikla Naša bila štorija koji žanje uspjehe gdje god se postavi. Činjenica da nije nastavio s izvođačkom solo karijerom i dalje ga čvrsto veže uz Tutti frutti, bend koji je posljednje albume objavio bez ijednoga originalnog člana, no i dalje s vizijom Nene Ninčevića. Uostalom, bend je bio pravi rasadnik iznimnih glazbenika čije su pjesme neovisno o Tutti fruttiju obilježile dalmatinski pop, od Tomislava Mrduljaša i Ive Amulića preko Alena Nižetića te Ive Jagnjića i Zdravka Sunare, koji su poslije osnovali uspješni duet Dalmatino, do Davora Pastuovića Newere.

Sve to objašnjava i svojevrsni kontekst te interakciju Ninčevića i njegova matičnog benda, odnosno svojevrsnih rokerskih temelja onoga što će poslije uspješno biti transplantirano u zabavno glazbeno tkivo. Glazba i stihovi iz njegove majstorske radionice nerijetko su zaživjeli bez informacije da je on jedan od kreatora tih hitova, no da se on bavio samopromocijom, nikad ne bi uspio naslagati tu nisku od više od tisuću pjesama koje su obilježile ovdašnju pop i festivalsku scenu u posljednja tri desetljeća.

Stoga je u pravu Siniša Škarica kad kaže da bi se bez problema u ovo izdanje moglo uvrstiti i nekih drugih trideset pjesma koje su obilježile njegovo stvaralaštvo; i one bi odražavale njegove skladateljske zamisli ili efektno građenje stihova.

65

Vrijedan doprinos diskografiji za najmlađe

Predstavljen album Bjelovarskog brass ansambla, 2 8 . r u j n a 2 0 17. u b j e l o v a r s k o m D o m u k u l t u r e

Kako su pisali vrsni skladatelji za djecu...

Hrvatskim skladateljima u čast

... ili što su pisali dok su i sami bili djeca, na novom je albumu okupio pijanist Berislav Arlavi

Posebni gosti bili su hrvatski skladatelji čija se djela nalaze na dvostrukom albumu: Miroslav Miletić, Tomislav Uhlik, Miljenka Prohaska Kragović (kao nasljednica svojega oca Miljenka), Ivan Mihajlović (bjelovarski zborovođa i profesor glazbe) te glavni tajnik HDS–a Antun Tomislav Šaban

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Piše: Đurđa Otržan

U

sklopu ciklusa Zagrebački umjetnici zagrebačkoj publici, pijanist Berislav Arlavi je 26. listopada 2017. u velikoj dvorani HGZ–a održao recital, kao predstavljanje svojega nosača zvuka Mlada glazba. Podjednako usmjeren na vrhunski klasični repertoar kao i na hrvatsku glazbu, Arlavi je zamislio nosač zvuka kao hommage skladbama koje su pisali skladatelji za djecu ili koje su pisali dok su i sami bili djeca. Tako se tu našao Claude Debussy s Maskama i Dječjim kutićem, ali i Stjepan Šulek, s Drugom sonatom i ciklusom Muzika za mališane. Posebnu je pozornost privukla Dječja suita maestra Pavla Dešpalja, koja je izvedena u autorovoj nazočnosti. Dešpalj je Dječju suitu na-

koliko atraktivnih djela. Koncert je bio prožet razgovorima s članovima Ansambla i gostima, hrvatskim skladateljima. Posebnu ulogu u toj dinadvorani Doma kulture, Grad mičnoj priredbi imao je voditelj Ansambla i profeBjelovar organizirao je 28. sor trombona na Glazbenoj školi, Zlatko Strčić, rujna koncert Bjelovarskog koji se predstavio kao dirigent, skladatelj, aranžer brass ansambla i predstavio i multiinstrumentalist, dok na albumu sudjeluje i nosač zvuka Just For Fun/ kao skladatelj i koproducent (uz Hrvoja Pintarića).

More Than Fun. Posebni gosti Zahvaljujući njegovu zalaganju, a uz veliku potpobili su hrvatski skladatelji čija se djela nalaze na ru grada i gradonačelnika, produciran je reprezentativni nosač zvuka u izdanju dvostrukom albumu: Miroslav bjelovarske tvrtke Bolero, ali i orMiletić, Tomislav Uhlik, Miljenka Bjelovarski brass ganiziran promotivni koncert na Prohaska Kragović (kao nasljedansambl kojem su hrvatski skladatelji bili nica svojega oca Miljenka), Ivan počasni gosti.

Mihajlović (bjelovarski zborovođa Bjelovarski i profesor glazbe) te glavni tajnik Bjelovarski brass ansambl djelubrass HDS–a Antun Tomislav Šaban. je od 1973. godine u fleksibilnom Piše: Antun Tomislav Šaban

U

Berislav Arlavi

Mlada glazba

ansambl

Sunlight d.o.o.

sastavu koji obuhvaća od pet do Koncert/promociju pred punim šesnaest glazbenika, a posebno auditorijem, u prvom redu s graBolero d.o.o. mjesto u repertoaru Ansambla donačelnikom Dariom Hrebaimaju skladbe hrvatskih autora. kom, nadahnuto je moderirao Blisko je povezan s Glazbenom legendarni Bjelovarac Vojo Šiljak, a članovi Ansambla izvodili su skladbe s al- školom Vatroslav Lisinski pa ga čine trenutačni buma. Pridružili su im se i učenici limenih puha- ili bivši učenici i učitelji. U povodu tri desetljeća ćih glazbala Glazbene škole Vatroslav Lisinski koji rada, 2004. godine Ansambl je snimio svoj prvi su u alternirajućim sastavima ili uz sjajnu klavir- album Just for Fun koji je ovom prilikom reizdan i sku pratnju Tamare Jurkić–Sviben izveli još ne- uz nove, recentne snimke obuhvaćene dvostrukim albumom.

66

pisao kao dječarac od sedam godina, s neposrednom iskrenošću prema temama koje obrađuje i s dostatnim glazbenim umijećem da je se prizna kao uspješan niz glazbenih sličica.

Svojem koncertnom rasporedu Berislav Arlavi je dodao dvije skladbe Frederica Chopina, Preludij u cis–molu, op. 45 i Treći scherzo, također u cis–molu, opus 39. Još jedno malo iznenađenje slijedilo je u dodatku koncertu. Čuli smo premijeru minijaturne posljednje skladbe Richarda Wagnera koju je za klavir priredio skladatelj Franco Mannino, najpoznatiji po glazbi za film Luchina Viscontija Smrt u Veneciji. Po svojoj nježnoj lapidarnosti odlično se uklopila u koncertni raspored i označila završetak jednog opusa, kao kontrast skladbama koje su imale dinamičku namjenu početka života, djetinjstva, prvih godina učenja ili pak novih tendencija. Vrijedan je doprinos našega istaknutog solista ne samo u pozornosti koju poklanja domaćem stvaralaštvu, nego i u traganju za još neobjavljenim i nepoznatim skladbama, koje upotpunjuju naše glazbeno iskustvo i poznavanje različitih opusa. Pa iako je te večeri bilo nekoliko važnih glazbenih događanja u gradu, dvorana je bila ispunjena. Publika je srdačno primila taj pomalo neuobičajen nastup Berislava Arlavija koji je donio mnogo toga novoga.

Branka Sobodić

Berislav Arlavi

Tamara Jurkić–Sviben, Tomislav Uhlik, Antun Tomislav Šaban, Miljenka Prohaska Kragović, Miroslav Miletić i Vlasta Rittig iz Studija povijesnog plesa Divertimento

N a k l a d n i k s p e c i j a l i z i r a n z a f i l m s ke i t e l ev i z i j s ke s o u n d t r ac kove o b j a v i o d v a a l b u m a K a b i l j ove g l a z b e z a T V s e r i j e

M a t i j a D e d i ć u N e w Yo r k u s n i m i o j o š j e d a n album u suradnji sa stranim glazbenicima

Novi Dedićev iskorak na Dragulji zlatne ere RTZ–a i Jadran filma međunarodnu scenu Piše: Đurđa Otržan

D

iskograf cords, specijaliziran za objavljivanje važnih partitura glazbe za filmove i televizijske serije, popunio je manjak snimki hrvatskoga »kralja mjuzikla« Alfija Kabilja, koje zaslužuju da budu javno zapažene. Od gotovo 80 filmova i stotinjak televizijskih serija (i brojke su pomalo vrtoglava činjenica), te dvije popratne glazbe na nosačima zvuka odaju bar minimum počasti glazbama koje je Kabiljo skladao tijekom karijere, a najvećma u razdoblju zlatne ere Radio–televizije Zagreb i Jadran filma.

ćamo na početak, tražila je od skladatelja punu informiranost o folklornoj baštini, glazbi stilski usklađenoj s gradovima u koKronos Re- jima je Tesla boravio, pogotovo uzimajući u obzir američke godine.

Tu je iskustvo mjuzikla priAlfi Kabiljo rodno pridonijelo da se za ulogu skladatelja odabere Nikola Tesla Alfi Kabiljo, ali to ne bi bilo i Banović dovoljno kad Kabiljo ne bi bio u stanju da se u svakoj Strahinja situaciji snađe nevjerojatglazba za TV serije nom vještinom, otvorenošću melodike i srdačnoKronos Records CD 2 šću koja je uvijek plijenila pozornost slušatelja. Originalna glazba za tu seriju u visini je standarda najboljih svjetskih snimljenih serija, što objava ovoga nosača zvuka i potvrđuje.

Sredinom i potkraj sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kako Irena Paulus navodi u popratnom materijalu za snimku glazbe za seriju Nikola Tesla, Kabiljo je skladao i bio neizostavan koautor na svim najvažnijim sineastičkim projektima u zemlji, jamac uspjeha, osiguravajući popularnost doista vrlo popularnim serijama.

Bez obzira na to je li riječ o Mačku pod šljemom, Igrama bez granica ili Anno Domini, Kabiljov potpis bio je znatan doprinos dramaturgiji filmskih rješenja, ostavljajući dubok trag u memoriji gledatelja. S vremenom je tu veličanstveno kvalitetnu i kvantitetom zadivljujuću djelatnost zasjenila njegova scenska i šansonijerska slava, pa slušajući navedena dva nosača zvuka s glazbom za koju je Kabiljo svaki put bio nagrađivan Zlatnom arenom na Filmskom festivalu u Puli, možemo bolje upoznati eru za koju mlađa publika manje zna. Tu je na prvom mjestu sada vrlo aktualna tema života i djelovanja Nikole Tesle, koju je 1977. za televiziju režirao Eduard Galić, a naslovnu ulogu tumačio Rade Šerbedžija. Dramaturški rađena po načelu »prstena«, da se s kraja (Tesline smrti) vra-

Još se više osjeća slojevitost muzikalnosti Alfija Kabilja u popratnoj glazbi za seriju Banović Strahinja s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, seriju koja je dugo nastajala kao koprodukcija različitih filmskih studija, s ondašnjom filmskom zvijezdom Francom Nerom u naslovnoj ulozi i Sanjom Vejnović u glavnoj ženskoj ulozi, u režiji Vatroslava Mimice. Nevolje koje je serija morala prebroditi opisane su u popratnoj knjižici u tekstu Sergeja Karova, kako bi se inozemnim slušateljima osvijetlio kontekst nastanka uratka. Serija u kojoj su ova dva nosača zvuka objavljena, The Gold Collection, opravdana je s današnjeg stajališta ponajviše zbog kreativno održivog stila koji je Alfi Kabiljo predstavio u skladanju za najrazličitije skupine tema koje je rad na seriji tražio: od melodike slavenskog srednjeg vijeka, grčkog i turskog melosa, do dramaturški istančanog dojma koji treba ocrtati u psihološkom nijansiranju likova. Po širini povijesnog koncepta, u svakoj od tih serija, Kabiljo je pokazao poznavanje glazbenoga jezika prošlosti i njegova osuvremenjivanja, kao i umijeće da kroz filtre povijesnih zadanosti spoji suvremeni glazbeni izričaj s tradicijom, ali na svoj iznimno melodiozan i pristupačan način.

Već u izvedbi autorske skladbe Hybrid osjeća se poštovanje glazbenika prema predlošku koji sviraju Piše: Davor Hrvoj

P

ijanist i skladatelj Matija Dedić najplodniji je od hrvatskih jazz glazbenika novog naraštaja, pa i od onih koji su ostvarili uspješne suradnje sa stranim glazbenicima, među kojima su neki od vodećih na današnjoj svjetskoj jazz sceni. Sreća je što su mnoge od tih suradnji dokumentirane na diskografskim izdanjima. Bile su to uglavnom trio formacije, koje su Matijin zaštitni znak kad je riječ o jazz programima, ali i povremeni iskoraci u druge formacije. Tu je pustolovinu počeo prije više od deset godina albumom Visiting Bruxeless koji je snimio s kontrabasistom Jean–Louisom Rassinfosseom i bubnjarom Marekom Patrmanom, a nastavio dvostrukim CD–om From the Beginning snimljenim u suradnji s kontrabasistom Larryjem Grenadierom i bubnjarom Jeffom Ballardom, MD in NYC s kontrabasistom Vicenteom Archerom i bubnjarom Kendrickom Scottom, Sentiana s kontrabasistom Scottom Colleyjem i bubnjarom Antoniom Sanchezom te Dedicated s violončelistom Noom Hoffeldom, tenor–saksofonistom Chrisom Cheekom i kontrabasistom Johannesom Weidenmuellerom. Na svim tim izdanjima spomenuti su uglednici jazza, uz standarde, svirali i Matijine skladbe, a tako je i na novom izdanju, Hybrid, što ga je ostvario u suradnji sa slovenskim jazzistom Jurom Puklom (koji na albumu svira sopran–saksofon, tenor–saksofon i bas–klarinet), Amerikancima — kontrabasistom Mattom Brewerom i bubnjarom Johnathanom Blakeom te u dvije izvedbe s čileanskom tenor–saksofonisticom Melissom Aldanom. Na tom je prošlogodišnjem snimanju u New Yorku sve išlo »po špagi«, glazbenici su odmah pronašli zajednički jezik i svirali s lakoćom te su snimili više skladbi od planiranih.

Tako je jedna od izvedbi s istog snimanja, ona Matijine skladbe Afmazur snimljena s Puklom, Blakeom i Brewerom, objavljena na njegovu prethodnom albumu — Dedicated.

Unatoč tome, na ovo je izdanje uvršteno dvanaest skladbi od kojih je jedan jazz standard — Lonely Woman

Ornettea Colemana — te pet Puklovih i četiri Matijine: Hybrid, Hempburger, Plan B i Family.

Već u izvedbi naslovne skladbe albuma osjeća se poštovanje glazbenika prema predlošku koji im služi za komunikaciju, njihovo potpuno predavanje, silan angažman, raJure Pukl & Matija dost što mogu Dedić izvoditi to djelo, »polemiziHybrid rati« s autorom Whirlwind Recordings i međusobno, spontano razvijati skladbu... U jednom trenutku Matija se isključio iz te komunikacije — kao da ih promatra sa strane i uživa u njihovoj strastvenoj izvedbi. Kao mala djeca zaigrani su i u izvedbi skladbe Hempburger, prisvajajući pravo na slobodu u iskoracima iz ustaljenog groovea, zapalivši tako poticajno da su Matiju izbacili u orbitalni solo. Slušajući ga, osjećate se kao da ste u nekom jazz klubu i ne možete suspregnuti poriv za nekontroliranim ritmičkim trzajima nogom ili ramenom, povicima solistu da nastavi, da ne posustane, da »vozi« do iznemoglosti... S jednakim razumijevanjem prepoznali su osjećajnost skladbe Family koja je još jedanput promijenila svoju fizionomiju, još se jedanput pokazala zahvalnom za izvedbe u raznim inačicama. To je potpuna potvrda Matijina skladateljskog umijeća i kontinuiteta izvođenja njegovih djela izvan Hrvatske, potvrda da Matija nije samo sjajan pijanist, da nije izvrstan jedino u izvedbama očeve glazbe, da njegovo autorstvo treba ozbiljnije proučiti i vrednovati.

Kad imate tako svestranog umjetnika koji se istaknuo na raznim područjima, logično je da će jedan segment njegova stvaralaštva iskočiti u prvi plan, a nešto drugo će biti zapostavljeno, ali ovaj međunarodni uspjeh znak je da se treba nešto promijeniti u percepciji njegove glazbe i naglas reći da je Matija Dedić i sjajan skladatelj.

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Sredinom i potkraj sedamdesetih Kabiljo je bio jamac uspjeha i popularnosti

67

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Intervju s Carlom Belovari u povodu izlaska debitantskog albuma

Ljubav kao vječno nadahnuće Mlada i talentirana glazbenica široj publici predstavila se u talent showu »Hrvatska traži zvijezdu« dobivši nadimak The Voice, a osam godina poslije objavila je prvi album »Soul na ranu« Piše: Maja Trstenjak

S

udjelovanje u talent showu odavno je iza nje. Sad je samouvjereno počela samostalnu karijeru i predstavila se publici novim albumom Soul na ranu. Radi se o mladoj i talentiranoj glazbenici Carli Belovari na čije se debitantsko izdanje čekalo nekoliko godina. Sad kad ga napokon drži u rukama, Carla nam je otkrila priču koja se krije iza pjesama, kako je došlo do suradnje s najkvalitetnijim domaćim glazbenicima, ali i zašto smo tako dugo čekali na njegov izlazak.

Za sam početak, zamolila bih te da pojasniš naziv albuma Soul na ranu.

Kakve se rane mogu izliječiti tvojim novim albumom?

Osim što mi se sviđaju igre riječima i jezična pitanja općenito (studirala sam jezike, između ostalog), najviše volim soul glazbu. Taj mi se naziv činio prikladnim jer je meni soul glazba jako puno pomogla, u mnogim situacijama. To je jednostavno vrsta glazbe koja duhovno podiže i stvara pozitivnu atmosferu.

Oduvijek i ja želim stvarati baš takvu glazbu i nadam se da mi je to uspjelo ovim albumom. Što je bila glavna inspiracija za album?

68

Moja vječna inspiracija je ljubav — ljubav koja podiže iz mrtvih, iscjeljuje, nadahnjuje, stvara i učini čovjeka potpuno novim stvorenjem. Ta ljubav mogla bi se nazvati i Bogom.

Puno puta u životu ljudi pobrkaju pojam ljubavi s razočara-

Dugo se čekalo na izlazak tvojeg debitantskog izdanja. Kako si se ti osjećala kad si album napokon primila u ruke?

Osjećaj je bio pomalo nestvaran, jer je cijeli proces iz mnogih razloga bio dugotrajan. Odahnula sam, jer sada završava jedna era mojeg života, a druga, još uzbudljivija, može početi!

C

arla nam je otkrila priču koja se krije iza pjesama, kako je došlo do suradnje s najkvalitetnijim domaćim glazbenicima, ali i zašto smo tako dugo čekali na izlazak njezina debitantskog albuma

Jesi li osjećala određenu odgovornost prema publici, ali i sebi, stvarajući ovaj album?

Naravno. Mi glazbenici imamo povlasticu na neki način utjecati na ljudske umove, što je i velika odgovornost koju ja shvaćam vrlo ozbiljno. Glazba je još uvijek najmoćniji medij i mi umjetnici bismo trebali paziti na to čime »punimo« uši ljudima. To je prekrasan odnos publike i glazbenika.

Koja ti je pjesma posebno važna?

Najvažnija pjesma mi je Bilo bi lako, jer sam je napisala kad sam duhovno i tjelesno bila na dnu.

Neka nevidljiva, ali nevjerojatna sila privukla me i dala pjesmu na usne. Sama sam je skladala, napisala tekst, isproducirala, svirala sam i pjevala, dakle svaki atom moje snage i ljubavi je u toj pjesmi. Zato mi je posebno draga i nazivam je »osobnim gospelom«.

Kako su nastali stihovi pjesama?

Kako nastaju tvoje pjesme? Možeš li opisati stvaralački proces?

sve lijepo uklopilo. Nikad neću biti zadovoljna do kraja sa svime, ali sretna sam što je album ugledao svjetlo dana.

Domaće i soul Što misliš o trenutačnoj poziciji soul glazbe na domaćoj glazbenoj sceni?

Ima izvrsnih pjevačica i pjevača, no sve je to na margini zbog drugih žanrova koji su se jednostavno nametnuli. Soul glazbe je malo, gotovo da i ne postoji... Soul ili »kvalitetni« pop, kako mnogi to nazivaju. Mogla bih sad odgovoriti na to sociološki–kulturno... no sve se vraća na prethodno pitanje o odgovornosti glazbenika prema publici.

Carla Belovari Što treba da se status Soul na ranu kvalitetne soul ili pop–glazbe na domaćoj glazbenoj sceni Dallas Records poboljša?

Stihovi i glazba nastaju u trenutku potpune odvojenosti od svijeta, u posebnoj inspiraciji, kad kanaliziram nešto što ne mogu objasniti (a i ne postoje riječi koje bi to mogle opisati). Najbolje pjesme nastale su u vrlo kratkom roku, najteži dio je pretočiti emociju i u produkcijski dio, zbog čega sve više težim i tom zanatu. Na kraju krajeva, već sam se i okušala u tome i mogu reći da sam jako zadovoljna rezultatom (to su pjesme Bilo bi lako i Mome bratu).

Suradnja s najvećima Na albumu si surađivala s Matijom Dedićem i Nenom Belanom. Kako su se oni, iz tvoje perspektive, uklopili u koncept albuma? U kojim si glazbenim segmentima osjetila povezanost s njima?

Obje su suradnje nastale slučajno i jednostavno, kao i najbolje »nadahnute« stvari u životu. Matija je jedan od najboljih pijanista na svijetu, pa mi je čast takvo ime imati pokraj vlastitog na pjesmi Melodija, koja je također vrlo osobna. Neno Belan se svojim zvukom gitare savršeno uklopio u retro pjesme Nama najbolji, pa neka same pjesme pokažu je li suradnja bila uspješna.

U rad na albumu uključeno je i nekoliko producenata. Zašto? Jesi li zadovoljna rezultatom?

Budući da sam album radila dugo, isprobavala sam i različite zvukove i produkcijske pristupe raznih producenata. Surađivala sam s mnogim producentima jer sam jednostavno htjela uvijek nešto novo, drugačije od prethodnog. Osjeti se popriličan mix što se tiče zvuka, no na kraju se

Promijenila se kultura slušanja glazbe. Ne slušaju se cijeli albumi, a glazba se uglavnom sluša kad se ide van, kad se pije i konzumiraju kojekakvi opijati i slično. Rijetki imaju potrebu izvući iz glazbe nešto drugo osim «jeftinih» emocija, poput partijanja, alkohola, droge, seksa itd. Radiopostaje su se, nažalost, formatirale prema tome i gotovo više nema »glazbenih« odgajatelja. Koliko puta sam upoznala izvrsne autore od kojih sam čula prekrasne pjesme, no sad odmahuju rukom i kažu: »Nema u tome para.« Šteta. Hrvatska je nekad bila riznica kvalitetnih, predivnih pjesama. Nemam recept koji bi ponudio instant–rješenje, no možda bi se glazba mogla shvatiti malo »duhovnije«, ne samo kao biznis.

Koje bi domaće glazbenike, i koje strane, istaknula kao najinspirativnije?

Moji najveći uzori su Donny Hathaway, Curtis Mayfield, Andrae Crouch, Aretha Franklin, George Clinton, Stevie Wonder, Marvin Gaye... uglavnom sam slušala stranu glazbu, no otkad sam malo bolje upoznala hrvatsku glazbu, sviđaju mi se Zdenka Kovačiček, Dino Dvornik, Zdenko Runjić. Što možemo očekivati u skoroj budućnosti od Carle Belovari?

Novi album za koji mi neće trebati sedam godina.

A možda i emigriram na Fiđi.

Obljetničko izdanje Boe nakon slavljeničkog koncerta u zagrebačkoj Tvornici kulture

Prvi live album nakon 35 godina Ovaj album nije namijenjen nostalgičarima osamdesetih jer nisu izvedene neke od ponajboljih pjesama iz toga razdoblja; posrijedi je album koji odražava Bou danas i to je njegova najveća vrijednost Piše: Bojan Mušćet

U

ožujku ove godine Boa je obljetničkim koncertom u zagrebačkoj Tvornici kulture obilježila 35 godina od objavljivanja svojega prvijenca Boa. Bend, zapravo, djeluje više od četiri desetljeća, no osamdesete su bile dekada kad su se nametnuli jedinstvenim stilom i pristupom glazbi. U šesteročlanoj postavi u kojoj su od originalnog članstva ostali samo Mladen Puljiz i Slavko Remenarić, bend je realizirao uspješan, ritmički čvrst i melodijski osebujan koncert s nemalim unosom emocionalnog naboja na kojem je podsjetio na svoje uspješnice.Činjenica jest da danas članovi Boe imaju neke druge poslovne prioritete, pa je udruživanje vokalnoga i instrumetalističkog umijeća u bendu prije svega entuzijastički pristup. Unatoč tome, na koncertu, osobito u njegovu BOA drugom dijelu, Boa je pokazala da bi mogla vrlo dobro i češće funkcionirati na pozornicama.Posrijedi je prvi live album Menart benda, premda je zanimljivo da su uredno live snimke implementirali na kompilacije. Riječ je o ostvarenjima 81–92 i Krug. Posrijedi su kompilacije s novim ili live snimkama poznatih pjesama. Boa je i na svoj prvi singl, s pjesmama Milion i Kriva priča stavila live zapise. Izdanje dolazi s dodanim blu–rayem s koncerta. Razmjerno je to razumljiva odluka izdavača, jer je prenošen uživo putem MAXtv–a kao prvi sadržaj u Hrvatskoj realiziran u 4K tehnici. Ovo je, pak, prvi blu–ray na ovim prostorima. Vjerojatno će stoga ovo izdanje po tome poslije biti zanimljivo na diskografskom tržištu, jer je blu–ray format koji jednostavno nestaje.

Live verzija s koncerta i verzija s blu–raya se razlikuju, a zanimljivo je da postoji i treća verzija, ona koja je bila prikazana na promociji albuma i koju će moći pogledati televizijski gledatelji.CD varijanta ne prati uvijek tijek koncerta, no očito je da se producent Saša Miočić odlučio tenziju nastupa prilagoditi diskografskom mediju, pa album otvara poletna verzija skladbe Milion koja je na koncertu odsvirana među posljednjima.

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

njem u ljudske odnose. Album govori o liječenju raznih rana koje su stvorili međuljudski odnosi svih vrsta.

35 godina

Koncert je pokazao funkcioniranje jedne od ponajboljih ritam– sekcija na ovim prostorima, koju čini tandem Zvonimir Bučević — Dražen Scholz, a to se ponajbolje osjetilo na tercetu skladbi Kao mir, Zemlja i Pravda. Najviše oduševljenja među publikom osigurala su tri velika hita: Tako lijepa, Stup od soli i Svi tvoji poljupci. Ta pjesma izvedena je s ponešto drukčijim aranžmanom i tu se prilično mogla osjetiti vokalna uigranost Petre Oreč.

Live album Boe nije namijenjen nostalgičarima osamdestih; uostalom, nisu izvedene neke od ponajboljih pjesama iz toga razdoblja. Posrijedi je album koji odražava Bou danas i to je njegova najveća vrijednost. Iako se njihove skladbe već davno ne penju top–ljestvicama, neprestano su diskografski aktivni, što je potkrijepljeno zanimljivim nastupima poput ovoga dokumentiranog u Tvornici.

69

50 godina karijere pokazuje svestranost u glazbenim suradnjama Predstavljanje najnovijeg nosača zvuka bila je prilika da glazbena diva, u društvu prijatelja i suradnika, proslavi 50 godina karijere te 25 godina održavanja koncerata u čast Karla Metikoša Piše: Željkica Makanec

J

osipa Lisac objavila je novi album Posve slobodna (suradnje i etno). Riječ je o trećem dijelu antologije koji je nastavak već objavljenih box setova Original album collection 1 & 2 s dvanaest remasteriranih Josipinih albuma. Predstavljanje najnovijeg nosača zvuka bila je sjajna prilika da glazbena diva, u društvu prijatelja i suradnika, proslavi 50 godina karijere te 25 godina održavanja koncerata U čast Karla Metikoša.

Ovogodišnji legendarni koncerti održani su 10. i 14. prosinca u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog i unaprijed su bili rasprodani.

MARKO ŠOLIĆ

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Predstavljanje novog albuma Josipe Lisac: Posve slobodna (suradnje i etno)

Josipu su došli podržati mnogi kolege, među njima Alfi Kabiljo i Siniša Škarica

Josipa Lisac

Posve slobodna (suradnje i etno) Original album collection 1 & 2 s 12 remasteriranih albuma Croatia Records

Među onima koji su uveličali slavljeničku atmosferu bili su Siniša Škarica, Alfi Kabiljo, Neven Frangeš, Nina Badrić, Lidija Bajuk, Đurđica Tedeschi, dizajnerica Staša Čimbur, Luce, Željka Veverec, Toni Starešinić, Zvonimir Bučević, članovi grupe Hladno pivo…

Otvorenost prema žanrovima Josipa Lisac, poznata po impresivnim izvedbama i glasu kojim dodiruje baritonske dubine i sopranske visine, u karijeri je pokazala da joj ni jedan glazbeni žanr nije stran i da je uvijek spremna i tražena za suradnje (katkad suradnju žele autori, katkad izvođači). »Ponosna sam, sretna i zahvalna. Od

70

Josipa uz Lidiju Bajuk

Novi album hrvatske violončelistice i skladateljice s bečkom adresom

Autorska zrelost glazbene avanturistice Piše: Davor Hrvoj

J

osipa Lisac, poznata po impresivnim izvedbama i glasu kojim dodiruje baritonske dubine i sopranske visine, u karijeri je pokazala da joj ni jedan glazbeni žanr nije stran

svih suradnji ni jednu nisam ja birala — mene su birali, što je jako lijepo. Bilo je puno ponuda, ali prihvatila sam samo one pjesme koje su mi se sviđale. Zahvalna sam što me se ljudi sjete. Zato je bitno stalno raditi — da ste prisutni u vremenu i da budete ljudima interesantni«, kaže Josipa Lisac.

Unatoč impresivnoj listi suradnji, Josipa već ima i novih materijala — nova verzija pjesme Soundtrack za život Hladnog piva, na kojoj gostuje, objavljena je na kompilaciji Hladno pivo: 30 godina — Greatest hits: »Prije nekoliko mjeseci počeli smo pripremati kompilaciju naših najvećih hitova i Suba, naš bubnjar, sjetio se da bismo mogli pitati Josipu da nam bude gošća. Ideja joj se jako svidjela i tako je jednu večer došla u Denykenov studio. Budući da tekst pjesme govori o potrazi za ‘onom’ melodijom i strofama, našla se u tome sto posto. Nakon njezine interpretacije mogli smo samo zinuti. Jako nam je važno da je Josipa zadovoljna kako je sve ispalo i voljeli bismo kojiput i uživo izvesti Soundtrack u toj kombinaciji. Zahvaljujemo joj na povjerenju i genijalnoj izvedbi«, kaže Zoran Subošić Zoki iz Hladnog piva.

H

armonika ili bandoneon i violončelo — rijetka je kombinacija koja donosi osebujan zvuk. Asja Valčić, poznatija na području ozbiljne glazbe, klasično je školovana glazbenica s respektabilnim životopisom. Prije džezističkih pokušaja ostvarila je niz albuma komorne glazbe, svirala solističke koncerte i surađivala s komornim ansamblima i renomiranim orkestrima.

Kao solistica nastupala je pod dirigentskim vodstvima Kazushija Onoa i Zubina Mehte. No njezin znatiželjan duh i sklonost istraživanju odveli su je u druge glazbene sfere, uključujući improviziranu glazbu.

Godinama svira u duu s austrijskim harmonikašem i bandoneonistom Klausom Paierom s kojim je za uglednu njemačku diskografsku tvrtku ACT objavila tri duo albuma A Deux, Silk Road i Timeless Suite, kao i Cinema Scenes koji su ostvarili u formaciji kvarteta. Iako se na CD–u Silk Road javlja s nekoliko vlastitih skladbi, na Timeless Suite Asja je ravnopravno sudjelovala kao autorica skladbi ili obrada djela klasične glazbe, primjerice Sarabande Johanna Sebastiana Bacha.

Za ovaj CD pripremila je svoje skladbe Saskia’s Dance, Amelie’s Fairy Tale, Ibiza at Noon i Ma-

estoso & Melodioso. U tim je djelima pokazala stilsku raznolikost, od klasike do jazza, te autorsku zrelost i smisao za prilagodbu neuobičajenim formacijama.

Budući da imaju iste afinitete, godinama surađuju i ostvaruju zavidnu razinu zajedništva, ta se djela doimaju kao ih moraju izvoditi upravo Klaus Paier — Asja oni, kao da su stopljeValčić na s njihovim karakterom. Fascinantna je Timeless njihova lakoća muziciSuite ranja te virtuozno i komunikativno tumačeACT nje nove glazbe koje se odlikuje maštovitošću i intenzitetom. Svojim glazbenim razmišljanjem i izvedbama oni improviziranje vraćaju u komornoglazbenu tradiciju. Ujedno, donose maštovit i osjećajan spoj raznih glazbenih idioma: ozbiljne glazbe, jazza, tanga, ali u manjoj mjeri i rocka, bluesa i utjecaja etnoglazbe. Svi ti utjecaji slijevaju se u male, filigranske, ali potpuno ozbiljne forme koje izvode precizno, ekstravagantno i strastveno.

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Hrvatica Asja Valčić, klasično školovana glazbenica, nastupa s austrijskim harmonikašem Klausom Paierom

Sudbonosni susret

DAVOR HRVOJ

Profesionalni početak Josipine karijere datira se u 1967., kad je pjevala u grupama O’Hara i Zlatni akordi. Godine 1968. predstavila se kao solistica s pjesmom Arsena Dedića Što me čini sretnom na Opatijskom festivalu. Uslijedile su i festivalske izvedbe Runjićevih pjesama. U bogatoj karijeri, za Josipu je bila presudna 1971., kad je upoznala Karla Metikoša, u kojem je pronašla svojega skladatelja i jedinu ljubav. Do tada poznatiji kao Matt Collins, Karlo počinje novu stranicu u svojoj glazbenoj povijesti skladajući pjesme za Josipu. Ona 1972. godine na Zagrebfestu pjeva pjesmu Dok razmišljam o nama, koju autorski potpisuju Karlo Metikoš i Ivica Krajač, a već iduće godine izlazi njezin kultni album Dnevnik jedne ljubavi koji se ubraja u deset najvećih diskografskih ostvarenja u domaćoj diskografiji.

Asja Valčić i Klaus Paier

71

Glazbeno razotkrivanje flautista i skladatelja Damjana Krajačića na albumima znakovitog naziva

Šesti live album Parnog valjka

Nesvakidašnja glazbena naslada

U čast 40 godina diskografskog djelovanja

Glazbu s dvostrukog albuma Plavih pejzaža čine skladbe izravno nadahnute ljepotom prirode: šumama, planinama, jezerima, potocima, morima, pa i beskrajnim svemirskim prostranstvima, no uvijek su temeljene na ljudskim osjećajima

Dvostruki CD Parnog valjka, kao i koncert, podijeljen je na unplugged i električni dio

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Piše: Davor Hrvoj

F

lautist i skladatelj Damjan Krajačić jedan je od onih hrvatskih umjetnika koji samozatajno, gotovo neprimjetno grade međunarodnu glazbenu karijeru. Naime, nakon što je magistrirao i diplomirao na sveučilištu California State u Los Angelesu, gdje je studirao charanga, jazz, brazilsku i klasičnu flautu, nastavio je ondje živjeti i djelovati. Krajačić je jedan od najjasnijih primjera onoga što mislimo Robert Thies & kad kažemo da glazbenici Damjan Krajačić sviraju sebe. Smirena je osoba vedra duha, tanBlue profinjena, tiha, Landscapes I i koćutna, strpljiva, nježna, delikatna, II: Discoveries produhovljena. Takva je i — Music from njegova glazba, bez obzira na to upušta li se u izveda Quieter be jazz, latino ili crossover glazbe.

Place Najbliža spomenutom karakteru ipak je glazba što ju je dokumentirao na dva CD–a naslovljena Blue Landscapes: Discoveries — Music from a Quieter Place. Osim što svira nekoliko vrsta flauta, Krajačić je tim albumima, koji se potpuno razlikuju od dosadašnjih (zasnovanih na jazz i latino izrazu te donose ponešto agresivniji pristup), još jedanput pokazao svoju svestranost, ali i neiscrpnu skladateljsku maštovitost s osjećajem za estetiku, sklonost prema dubljem promišljanju smisla života i sjedinjenja čovjeka s prirodom. Vidljivo je to i iz naziva njegovih skladbi: Introspections, Purity, Song of the Earth, Evolution...

Gentle Rain Music

72

New age, crossover ili ambijentalna glazba? Glazba tišine? Možda bi je bilo bolje opisati kao glazbu koja nastaje u sjedinjenju ljudskog duha i prirode. Naime, njegove su skladbe izravno

nadahnute ljepotom prirode: šumama, planinama, jezerima, potocima, morima, pa i beskrajnim svemirskim prostranstvima, no uvijek su temeljene na ljudskim osjećajima. Ono što mnogi percipiraju kao tišinu, njemu je senzacija. To je motivacija i nadahnuće koje Krajačić osvještava svakodnevnim zapažanjima, osluškivanjima zvukova života. Ti zvukovi i boje svjesno i podsvjesno ulaze u njegove skladbe, improvizacije, cjelokupan koncept njegove glazbe.

U takvim umjetničkim zamislima idealnog je suradnika, srodnu glazbenu dušu, pronašao u Robertu Thiesu, međunarodno priznatom koncertnom pijanistu koji je 1995. osvojio zlatnu medalju na Drugom međunarodnom natjecanju Prokofjev u Sankt Peterburgu u Rusiji, a svjetski je poznat po svojim virtuoznim izvedbama i ultraosjetljivim tumačenjima tehnički zahtjevnih klasičnih klavirskih djela. No, poput Krajačića, u djelima koja stvara s njim posvetio se posve drukčijem poimanju glazbe. Oni komuniciraju ispod glasa, šaptom, možda zato da ne naruše nečiju privatnost, da nipošto ne povrijede nečije osjećaje ili ravnotežu i sklad u prirodi. Izvedbe grade smireno, postupno, bez trunke agresivnosti, bez velikih dinamičkih potresa, tek toliko da ne poremete stanje duboke meditacije u kojem se osjećaju najsigurnije. Poput perca koje leluja na povjetarcu i nikako da se prizemlji, to je glazba koja na slušatelje, one koji joj se mogu prepustiti, ima terapeutski učinak, koja umiruje um i blagotvorno djeluje na duh, pobuđuje maštu — maštarenje. Na oba CD–a obojica su zastupljena kao autori, a niz skladbi potpisuju zajedno, jer su nastale kao plod zajedničkih spontanih improvizacija. U njihovu slučaju pojam improvizacije mogli bismo zamijeniti pojmom »glazbene telepatije«, jer razmjena glazbenih misli koju ostvaruju u trenutku izvedbe kao da je vođena nekom nadnaravnom silom zaduženom za održanje univerzalnog sklada i harmonije. Naime, njihovi su glazbeni dijalozi uvjerljivi i intrigantni. Imate li strpljenja...? Onima koji imaju, slijedi nagrada — nesvakidašnja glazbena naslada.

Piše: Bojan Mušćet

T

paju perkusionist Mladen Ilić i saksofonist Igor Geržina. CD odgovara, zapravo, matrici koju je bend ustoličio na poznatim koncertima u ZKM–u i dokumentirao na live albumima Bez struje — Live in ZKM, a i Kao nekada u Studentskom centru. Osim aranžmana koji se dobrim dijelom primjenjuju na akustičnim dijelovima koncerta, neke pjesme u takvim aranžmanima adaptirane su i za onaj električni dio, npr. Ugasi me. No sve ipak ima jednu osvježenu notu, pa i djeluje drukčije nego na prethodna dva live albuma.

o da će Parni valjak raznijeti sve produkcijske granice i turneju 2u1 (akustika+elektrika) učiniti vjerojatno najspektakularnijom na ovim prostorima kad je posrijedi neki hrvatski izvođač, bilo je jasno već na prvim nastupima turneje. Vjerojatno je bilo izvjesno da će turneja biti dokumentirana live albumom i logično je bilo da će bend odabrati Zagreb kao završno odredište. No kako je svih njihovih pet Na ovom albumu Valjak izvodi i nove dosadašnjih live albuma (plus dva kon- pjesme, a osobito efektna je Samo da certa na DVD–u) snimano baš u Zagre- znaš, vjerojatno njihov ponajbolji uradak od uskrsnuća benda. Sve nove skladbu, njihov prvi nastup be odlično su uklopljene u pulskoj Areni bio je u repertoar koji je priličdobrodošlo drukčije Parni valjak no ujednačen s obzirom rješenje. Osim toga, Live in Pula na to da npr. skladba 700 uz live album, koncert se snimao i za potrebe milja od kuće datira iz seCroatia Records blu–ray izdanja, a puldamdesetih. No kako je ski amfiteatar jedna je tu sve Husov autorski ruod najljepših svjetskih kopis, vjerojatno je ujedpozornica, pa je odanačavanje repertoara bila bir pulskog koncerta samo stvar aranžmana. sasvim prirodan.

Zapravo, prvi i drugi disk zvučno nisu toliko drukUpitan je, međutim, čiji, premda je sigurno da odabir blu–raya kao bi električne naslage, npr. medija. Premda je na pjesmi Ljubavna sigurkvalitetom nesumnjino pridonijele himničnosti vo superioran drugim nastupa. Vokalna forma nosiocima slike, činjeAkija Rahimovskog zainica je da nije zaživio sta je fascinantna. Dojam među korisnicima, s je kako su njemu godine obzirom na to da insamo pomogle da ugoternetska propusnost može podnijeti datoteke velike gigabaj- di svoje vokalne sposobnosti. Točnije: taže, pa je onda jednostavnije kvalitetne kako godine prolaze, njegov je glas sve videozapise nabavljati putem downloa- bolji. Njegovi glazbeni suigrači cijelo vrida ili streaminga. Svjesni su toga, očito, i jeme održavaju visok tempo koncerta, u Croatia Recordsu, jer se uz CD nalazi a kad se sve zbroji u gotovo 30 pjesai kôd za download koncerta u MP4 for- ma s trajanjem od 140 minuta, očito je matu. Možda su se odlučili za blu–ray riječ o sjajnom albumu. Njime je Parni zbog tržišnih razloga, no pretekao ih valjak dokumentirao izvrsnu koncertnu je Menart, objavivši koncert grupe Boa formu, sretno ujedinio nove pjesme s iz Tvornice na tom formatu. U svakom provjerenim hitovima i razveselio nekim slučaju, oba izdanja bit će uskoro rari- novim ruhom poznatih pjesama. Ono teti, jer sumnjam da će se diskografima što je očito jest da članovi benda uživaubuduće isplatiti da objavljuju blu–ray iz- ju u svirci i takav pristup osjeća se na danja. Opcija s DVD–om, s druge stra- live albumu. ne, još uvijek je dobra, jer su DVD optičke jedinice i dalje česte u računalima. Live in Pula je album kojim se, uz AntoDvostruki CD Parnog valjka, kao i kon- logiju, obilježava 40 godina njihova discert, podijeljen je na unplugged i elek- kografskog djelovanja, a šesti live album trični dio. Na prvom, akustičnom CD–u pokazuje da bend vrsno oblikuje život bendu je priključen četveročlani gudač- svojih pjesama i prijateljuje sa svojom ki Cordas Quartet, a kao gosti nastu- publikom.

Psihomodo pop najnovijim izdanjem dokazao da je i dalje u samom vrhu dječačke poletnosti

U k i n u G r i č 19 . l i s t o p a d a 2 0 17. p r e d s t a v l j e n j e n o v i a l b u m To n č i j a Huljića i pratećeg benda

Drugi Unpljugd ovjekovječen na dvostrukom CD–u i DVD–u

Studijski album je dvostruko izdanje od 25 pjesama

Piše: Maja Trstenjak

T

igran Kalebota, bubnjar i jedan od osnivača Psihomodo popa, iznenada je preminuo u ponedjeljak, 12. prosinca. Kalebota je u bendu svirao od samih početaka. Karijeru je počeo u Neronu, a potom, od 1983. s dolaskom Davora Gopca, bend mijenja ime u Psihomodo pop.

Tigranu su bile 53 godine. Od omiljenog glazbenika na društvenim mrežama oprostili su se mnogi šokirani kolege glazbenici, a posljednju gažu Tigran je odradio početkom mjeseca na brucošijadi u Varaždinu. Kad Psihomodo pop je 1995. predstavljena ideja Unpljugda, mnogi su se iznenadili i na samu pomisao na takav pothvat. Dvadeset godiDallas Records na nakon toga, projekt još oduševljava publiku koju sada popunjavaju i novije generacije. Čak i one koje nisu bile ni u planu kad je prvi Unpljugd protresao Gavellu. Drugo izdanje u povijesti glazbe zapisano je kao dvostruki CD i DVD. Dočarati atmosferu iz Gavelle težak je zadatak, no nova dimenzija instrumentalno obogaćenih aranžmana dobro poznatih hitova Psihomodo popa uhvaćena je u najboljem obliku. Neupitnom energičnošću i dječačkom poletnošću, taj bend svaki put iznova uspješno proslavi Ramonu, no Unpljugdom su joj udahnuli eleganciju.

Live Unpljugd 2 Gavella

Brass sekcija: Darko Sedak–Benčić (truba), Oliver Ereš (saksofon), Marijo Magaš (truba) i Ivan Mučić (trombon) nabrijavaju ritam i lagodno unose duh jazza ponekim solažama. Njihove su dionice izuzetno šarmantna dopuna, pun pogodak. Duh americane u izvedbi Natrag u garažu zakuca na samom početku. Tu su i neizostavne Napalm djevice, no Nove generacije (Tena Vodopija, Mateja Mihovec, Martina Geber i Petra Kožar), koje su postale svojevrsni zaštitni znak Unpljugd koncerata. Ipak, najzanimljive su izvedbe novih pjesama. Osim što zaista dobro funkcioniraju u akustičnoj verziji, znak su da bend i dalje stvara kvalitetne hitove koji će se još dugo zadržati kao dio njihova stalnog repertoara na koncertima, ali će se i ukorijeniti u radijskim eterima. Psihomodo pop u Gavellu uđe kao dobroćudni tornado, s mnogo poštovanja prema prostoru, glazbi i kulturi.

I onda napravi totalni kaos, na samo sebi svojstven način.

Zadatak je ozbiljno shvaćen, vrhunski odrađen te srećom zabilježen i kao fizičko izdanje.

Piše: Ivana Martinac

U

Novim albumom Tonči kao autor glazbe i Vjekoslava kao autorica testova na vrlo zanimljiv način dotiču se svakodnevnih situacija i života ljudi u maloj sredini, ne zaboravljajući i ljubavnu tematiku.

zagrebačkom art–kinu Grič 19. listopada predstavljen je novi studij- Predstavnici medija, kolege i prijatelji tom su prigodom ski album Tončija Huljića i njegova mogli premijerno vidjeti sedam najnovijih spotova. (Zapratećeg banda Madre Badessa. sigurno je posebno i neuobičajeno to što su za sve pjeStudijski album Tipo primitivo / Pi- sme s albuma već snimljeni spotovi.) »Iako je svaki spot ano primitivo dvostruko je izdanje priča za sebe, oni ipak na kraju tvore jednu cjelinu pa s 25 pjesama. Prvi CD Tipo primitivo sadrži 12 novih je sve ispalo kao jedna dobra sapunica«, rekao je Tonpjesama, uključujući četiri singla koja či. Redatelj svih spotova je Rino Barbir, smo imali prilike slušati na radijskim izuzev spotova Čemu nervoza i Kakvi Tonči Huljić & i televizijskim postajama (Amico Mio san ja kralj, koje je režirao Tončijev duMadre Badessa Goodbye, Čemu nervoza, No stress i gogodišnji suradnik Marijo Grabovac.

Kakvi san ja kralj), dok su na drugom Na zadovoljstvo okupljenih, nekoliko CD–u, Piano primitivo, kako sam Tonakustičnih pjesama Tonči je uživo izveo či kaže, »onako kako nastaju u mojoj u Kinu Grič u pratnji Fedora Boića na klaglavi, ogoljene, akustične verzije starih vijaturama i Kristijana Zorjana na cajonu. hitova, kao i nekih novih, dosad neoNovi studijski album Tipo primitivo / Pibjavljenih pjesama«. »Htio sam snimiti Croatia Records ano primitivo objavljen je dvije godine pjesme u originalu, bez naknadnog nakon odličnog kompilacijskog izdanja aranžmana. Ovako ogoljene, samo The best of koji uz već poznate hitove s uz klavir i cayon kao glazbenu pratnju, prethodna dva albuma Ka hashish i Pačine mi se idealne za neku dobru atmosferu u ribljem nika sadrži i DVD s nagrađenim dokumentarnim filmom restoranu pa je to i podnaslov drugog CD–a«, objasnio Tonetov život ili Bog, lavur, iće i piće. je Tonči.

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Nova dimenzija instrumentalno obogaćenih aranžmana dobro poznatih hitova uhvaćena u najboljem obliku

Snimio spotove pa objavio album

Tipo primitivo / Piano primitivo

Tonči i Vjekoslava Huljić, te Maksim Mrvica ispred kina Grič u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici neposredno prije predstavljanja albuma

73

I nter vju s V lat kom S tefanovsk im u povodu i z laska album a Mot her Tongue

Ego je nešto što nas odvaja od našeg Grammyja Najbolji gitarist s ovih prostora novi je album snimio u nekoliko dana jer, kaže, ne voli planirati na duge staze

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Razgovarala: Maja Trstenjak

N

akon više od 40 godina impresivne karijere, Vlatko Stefanovski objavio je album Mother Tongue u izdanju Croatia Recordsa. Nekoliko dana motivacije i inspiracije bilo je potrebno Vlatku Stefanovskom da snimi devet instrumentalnih dragulja. Bio je to povod našem razgovoru s velikim umjetnikom.

Album je nastao u nekoliko dana?

Da, u tri–četiri dana.

Kako to?

Spremao sam ga dvadeset godina.

Već dvadeset godina tu i tamo sviram

solo koncerte. I onda taj svoj solo koncert stavljam u formu, polako osmišljavam i dotjerujem. Već sam skupio dovoljan broj da ih mogu sam izvesti. Sve sam to »istovario« za tri–četiri dana. U ovom poslu, u umjetnosti, filmu, kazalištu, književnosti, pripreme su mnogo važnije od samog čina stvaranja. Što dulje traje ta kondenzacija, to je proizvod bolji. Ili fermentacija: što dulje traje, to je proizvod bolji. Ako su pripreme dovoljno duboke, sam čin snimanja je lak. Mi smo prvi album grupe Leb i sol snimili za dva dana. Grupa Police je prvi album snimila za tri dana. Prije toga su članovi benda dosta vježbali.

Ja sam ovo vježbao četrdeset godina.

Ne želim da to zvuči pretenciozno, ipak imam jedinstven stil u sviranju, u pristupu gitari. Mislim da mi je stil prilično originalan i taj je ton prepoznatljiv. Razlikujem se od ostatka gitarista. Moji kolege, i oni najveći ali i početnici, svakog mogu prepoznati. Kad čujemo velike majstore, odmah ih prepoznajemo.

Kad čujete Santanu, nema šanse da promašite. Veoma je teško u tom oceanu gitarista, milijunskom broju ljudi koji sviraju gitaru, izboriti se. Mislim da sam se izborio za svoje mjesto.

Stefanovski osim sviranja gitare piše glazbu za film i kazalište

74

Marko Šolić

Kako ste došli do toga?

Uglavnom vježbajući, čitajući puno o glazbi, slušajući glazbu, gitaru. Mijenjajući gitare, mijenjajući zvuk, obilazeći trgovine u potrazi za novim gitarama, pedalama, žicama, trzalicama, pojačalima... svime. To je konstantna potraga za savršenim zvukom. I to u mojem slučaju nikad neće prestati.

Imam u glavi kako bih htio da moja gitara zvuči, ali to još

nemam pod prstima. To je proces, kao klackalica; katkad prevagne tehnika, katkad prevladaju emocije. Moja potraga je dugotrajni maraton.

Vještina i sreća

uspjeli izboriti protiv te svoje »persone« koja visi nad svakim od nas, kao neki teret kojega se teško oslobađati.

Surađivali ste sa Šerbedžijom i na ovom albumu...

Ta skladba nije bila planirana za ovaj album. Zato je bonus track, nastala je spontano. Jednom prilikom kad je on zbog filma bio u Skoplju kod mene, sniTo što sam ja eksperimentirao, to je mili smo to za petnaest minuta. Volim malo i moja sreća. Ne mogu baš svi stvari koje »teku« iz rukava, koje nisu sebi dopustiti da sviraju predugo osmišljavanje, s big bendovima, simpakirane, producirane, Vlatko Stefanovski fonijskim orkestrima, preproducirane. Cijeli vrhunskim majstorima Mother je moj album takav, kao ovoga posla. Ja sam iz rukava. To je i njegoTongue imao tu sreću da pova vrijednost. Tu nema dijelim pozornicu u dopuno kalkulacija.

Croatia Records sta navrata s majstorima kao što su Tommy Mnogo je pojedinaca s ovih prostora najbolje Emmanuel, Jan Akkerna svom području, na mann, Londonski simsvijetu, no kod nas fonijski orkestar, Filharstvari ne funkcioniraju monija Monte Carla...

Imao sam tu povlasticu. To je čista sre- najbolje... ća. Mogao sam vježbati još sto godiZnate zašto? Nismo navikli poštovana a da ne stignem do njih. Stjecajem ti svoje bližnje. Nismo navikli imati dookolnosti uspio sam doći do njih, da s voljno respekta. Uglavnom je to ignonjima radim, učim... Vjerujte, povlastiriranje: »Aha, pusti ovoga, pusti onoca je slušati tonsku probu Londonskog ga...« I na kraju to je uvreda samih nas. simfonijskog orkestra, a ne svirati s njiNe smijemo ignorirati ni ovu kavu koja ma. Pratiti tonsku probu je prava povlasada pijem. Vjerujem da je u Rimu stica, to je savršen orkestar koji zvuči možda ukusnija, ali ne smijem ni podbožanstveno. Stići do njih je nemogucijeniti ni onaj ručak koji ću jesti za sat– ća misija. dva pa tako ni onu glazbu koja se oko Je li to razlog eksperimentiranja s raznim žanrovima?

Kakva je razlika, nakon tako velikog, svjetski poznatog orkestra, doći ovamo i surađivati s našim ljudima?

Meni je u redu. Jer, morate biti spremni komunicirati i s uličnim glazbenicima i s vrhunskim, popularnim umjetnicima. Čovjek mora biti fleksibilan, mora se znati uklopiti u romski, puhački orkestar i u rock’n’roll situaciju, glasnu, gdje je na pozornici puno decibela. To je pitanje fleksibilnosti, koliko ste spremni da preuzmete ulogu gosta, nositelja nekog projekta.

Je li to pitanje i ega? Treba li biti oprezan s tim?

Ego je nešto što pomaže u preživljavanju na ovom svijetu, ali odmaže u umjetnosti. Ego je nešto što nas odvaja od našeg Oscara. Vaš ego je ono što vam stoji na putu prema vašem Oscaru ili Grammyju. Svi veliki ljudi koje sam upoznao su oslobođeni ega. Oni su se

mene svira. Naprotiv, trebam afirmirati ono što je dobro. Ono što ne valja najprije upadne u oči pa je dobro, ako se može, to malo sakriti. Dobro je prepoznati nešto fino i na ovim prostorima.

Bio sam na koncertu Gibonnija, jako ga poštujem. Već je to dugogodišnja suradnja, ljubav i poštovanje... Tako da ne vidim zašto bi on bio manje vrijedan od pjevača grupe Simply Red. Volim afirmirati i prepoznavati fine stvari koje se događaju oko mene.

I za kraj, radite li već na nekom dugoročnom projektu, kao što je aktualni album?

Romska filozofija mi je bliska. Volim živjeti za danas, eventualno za sutra.

Ne mogu ništa, i ne želim, planirati na duge staze. Ima jedna poslovica: »Ljudi planiraju, a Bog im se smije.« Znamo što smo, ali ne znamo što će sutra biti.

Uključujući fine stvari, ali i ne tako fine stvari koje nas možda čekaju.

Solistički prvijenac mladoga riječkog kantautora nakon izlaska iz sastava Quasarr

Nakon uspješnog debitantskog albuma, umjetnica je krenula komercijalnijim putem od očekivanog

Čvrst, bogat i dorađen urbani zvuk

Vrhunac Sassja angažirala Rundeka i opravdala domaće produkcije kad očekivanja je alternativa u pitanju

Piše: Monika Dražinić

Š

to reći o najnovijem djelu riječkoga glazbenika koji nije početnik niti je jedan od onih koji se u početku traže, pa im prvi solo materijali vrve svaštarskim rješenjima ne bi li javnost dala odgovor na pitanje kojim putem ići i kakvu glazbu nuditi najširoj publici. Štok, u skladu sa značenjem i odrješitošću svojega prezimena, beskompromisno svojoj publici nudi čvrst, bogat i dorađen urbani zvuk u ponajboljoj maniri već dokazane riječke produkcijske tradicije, zvuk koji nosi već formiran glazbeni ukus proizišao iz antologijskih skladbi Ekatarine Velike, Urbana i Massimova Doriana Graya iz ranih osamdesetih, pa i prizvuka kasnijeg Depeche Modea, s obzirom na to da je ipak ovdje Boris Štok riječ o zavidnoj produkcijskoj razini na Puls koju je navikao svatko tko poznaje riječAquarius Records ku scenu, bez obzira na svoje slušateljske preferencije. Štok nipošto nije početnik; riječ je tek o njegovu solističkom prvijencu nakon izlaska iz poznatog sastava Quasarr, u kojem je bio autor i pjevač. Zapravo, slušajući skladbe spomenutog sastava ne možemo se oteti dojmu da je bend bio svojevrstan aparat za provedbu Štokovih glazbenih zamisli i mora se priznati da je dobro poslužio toj svrsi. Štok, iz potrebe za većom kreativnom slobodom, samostalno nastavlja kreativni rad u studiju, obogaćujući svoje tekstove vokalom koji se muževno izdiže ponad minuciozno posloženih dionica aranžmana u stilu ponajboljih ostvarenja elektro–popa s odmjerenom dozom mračnjaštva kakve nalazimo u nekadašnjim djelima već spomenutih sastava koji su autoru očito bili uzori. Kao finalni produkt izišao je EP Puls koji se sastoji od šest glazbenih brojeva, među kojima je i vokalna suradnja s Jadrankom Ivaniš Yayom u pjesmi Ove misli te obrada pjesme Voli me još ovu noć grupe Denis & Denis.

Na kraju se nameće pitanje hoće li Štokov solistički pokušaj preživjeti sve izazove današnjega vremena i slušateljskih navika. Iskreno se nadamo da u našem društvu još ima onih koji prepoznaju kvalitetu takvog stvaralaštva i žele dijeliti iste preferencije s autorima poput Borisa Štoka.

Zajednički napisani stihovi Sanele Halilović Sassje i Darka Rundeka odvode slušatelja iz surove realnosti, istovremeno upućujući na nju Piše: Maja Trstenjak

N

akon uspjeha debitantskog albuma Taktički praktično, pred Sassjom je bio velik izazov. No carica se snašla bez ikakva problema i napravila nešto komercijalniji album od očekivanog, raznovrstan, glazbeno zreliji, s nekoliko iznenađujućih i iznimno uzbudljivih trenutaka.

Najnježniji trenutak albuma, pjesma Ništa, iskreno otkriva njezinu ranjivu stranu, koju je dosad dobro čuvala od javnosti. Radi se o sjetnoj baladi koja ni najčvršćeg slušatelja ne može ostaviti ravnodušnim. Pamtljiv refren uz melankoliju violine najmračniji trenutak pretvara u jedan od najsvjetlijih trenutaka albuma.

Suradnja s Darkom RunSassja dekom u pjesmi Savana potvrda je njezine uvažeNo problemo nosti na domaćoj glazbeMenart noj sceni. Zajednički napisani stihovi odvode slušatelja iz surove realnosti, istovremeno upućujući na nju. Najdulja i najbolja stvar na albumu. Mali umjetnički zaokret i jednog i drugog rezultirao je vrhunskim djelom.

»Zabetonirala« je svoje mjesto prve žene FM JAM–a, a ekipi odala poštovanje žestokom himnom Beton. Ako ste pomislili da je malo previše zagrizla u zezanciju i laganiji ritam, tom pjesmom dokazuje da još uvijek čvrsto stoji rame uz rame opakim igračima iz tog tima. Potresna realnost pjesme Stube uz nabrijanu d’n’b pozadinu jedan je od veoma zrelih, ali i potresnih vrhunaca albuma. To je trenutak kad ironični osmijeh slušatelja nestaje s lica, pljuska surove realnosti u koju upire prstom. Teme koje je obradila vrlo su aktualne, dio svakodnevice — od opsesivne potrebe za prikupljanjem klikova i lajkova preko problema iseljavanja mladih do nasilja nad ženama. Uz povoljan omjer ironije i humora, upućuje na probleme s kojima se suočava njezina generacija. Postoji li rješenje? Naravno da postoji, no problemo, sve za te’, legendo. Premda su je mnogo puta zeznuli, ona neće zeznuti publiku. Ovaj je album dio fantastičnog početka uspješne karijere. Lagani napredak u odnosu na prethodni, sve je bliže pronalasku vlastitog glazbenog stila u kojem će slobodno i neopterećeno skakati po vrhu.

Zaslužila je tron, tron će i dobiti.

Žen su se primaknule popu toliko da bi neke pjesme, uz manje intervencije u aranžmanima, gotovo mogle proći kao radijski hitovi Piše: Andrija Škare

V

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Boris Štok, iz potrebe za većom kreativnom slobodom, samostalno nastavlja kreativni rad u studiju

Tr e ć i a l b u m a g i l n e z a g r e b a č ke ž e n s ke č e t vo r ke Ž e n

eć treći album agilne zagrebačke ženske četvorke Žen smješten je na poznati teren, na teritorij koji su odavno omeđile i njime spretno ovladale, ali ipak je svojevrsni korak naprijed u vječnoj potrazi za definiranjem vlastitoga zvuka i sklonosti kontroliranom eksperimentu. Ako je poznati teren onaj koji bi se žanrovski mogao odrediti kao nježan Žen doticaj shoegazea i postrocka, sazdan od monumentalnog zida buke u Sunčani ljudi kojem su ipak gitare s dosta reverba izvučene u prvi plan, onda se pomak Moonlee Records očituje u traženju finih pukotina u tom zidu, kroz koje curi prekrasni, besprijekorni, osunčani pop.

Na albumu Sunčani ljudi Žen su se stvarno primaknule popu onoliko koliko je to uopće bilo moguće, a neke pjesme bi, uz manje intervencije u aranžmanima, gotovo mogle proći kao radijski hitovi, ali posve je jasno da to skupini odličnih glazbenica nije cilj, niti bi u tome bila poanta. Ako bi trebalo tražiti manu, onda je to, na trenutke, pretjerana zamagljenost vokala koji djeluje gotovo kao dodatni instrument, ali istovremeno čini stihove posve nerazumljivima. Takav vokal koji se uklapa u monolitnu zvučnu sliku sasvim je u skladu s kanonom žanra pa je iza takvog pristupa očita i neka namjera, ali su zbog njega stihovi posve gurnuti na stranu.

Slušatelj se više oslanja na ugođaj nego na njihovo značenje. Šteta, jer su stihovi uglavnom sasvim uspjeli, sa znatnom poetskom vrijednošću. Već od prve, upravo fantastične A gdje su staze? jasno je utrt put albuma. Vrijedi istaknuti i pjesme Sonična taktika koja osvaja i opija hipnotičkim refrenom (Ne boj se igrat’ sa mnom), potom Opet gange koja lijepo šeće od usporenog i sanjivog do rokerski nabrijanog i živčanog te posljednju, kompleksnu, mističnu ljepoticu Lov na crne tipke. Sve u svemu, vrlo dobra kombinacija sunca i melankolije, opreke tiho– glasno, meditacije i skakanja. Jedan od vrhunaca godišnje domaće produkcije, barem kad je alternativa u pitanju.

75

Marinada

Melem

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

bandcamp, 2017.

Elektroakustički pjesnik Marin Alvir iz riječkog kvarteta Marinada objavljuje novi album gotovo svakog godišnjeg doba unatrag osam godina postojanja kvarteta, ukupno osamnaesti put, od debija Ultramarinada iz 2010. godine. Njegove bi se ambicije u produkciji Roberta Merlaka mogle pripisati punokrvnim pjesničkim ambicijama. Iako će podsjetiti na Sachera i Mancea, koji su ionako ispali iz Malešove kabanice, njihovi drone–aranžmani i metajezik karakteristični su za njih. Iako bi ih netko mogao olako strpati u nekakvu art–rock ladicu s obzirom na new–wave korijene s riječke scene, ništa ne bi bilo dalje od istine, budući da su se članovi benda uglavnom »kalili« na električnim gitarama, a ne na synthovima. Tako i u najnovijem ciklusu od 12 pjesama koje počinju naslovom Brod, a završavaju naslovom Mornar zaokružit će palindrom Melem, radiofonični komad popa nastalog u vrijeme kad je radijskim eterom već zavladala umjetna inteligencija. Naivnost potencirana kao stilska parodija sarajevske pop–škole, posložila se u pjesmi Kolo, stihovima Koga više briga / na ovaj divan dan / život posložen na dlan. U skladbi 365 u podlozi se pojavljuju phase–loopovi koji podsjećaju na Stevea Reicha, otklanjajući imperativ pulsoidnosti k izboru ambijentalne teksture i zadovoljavaju atmosferu samog formata.

Elegičnost kao metafora za ljeto, zaokružena je stihovima Mornar mornar mornar je u luci / A brod brod brod je daleko — lijepa uspomena na ljetne dane... (Vid Jeraj)

Brain Holidays

System Error Dallas Records 2017.

Zagrebački roots reggae sastav Brain Holidays osnovan prije 17 godina na desetogodišnjicu izdavanja svojeg prvijenca Stereo Roots skucao je svoj već treći paketić ljetnih guma za žvakanje koji će strukturom »hit do hita« pokušati naći hladovito mjesto u armagedonski slušnim vrućinama kolektivnog Babilona. Ekonomični aranžmani i parolaški stihovi obilježja su rukopisa frontmena i skladatelja Marka Gaćine koji se snalazi u žanru, a uz to je jednako vješt u pisanju pjesama na engleskom. Marleyjevske preokupacije nekritički prevodi u lokalni kolorit, s Overliving govori o živom blatu korupcije koje pojedinca tjeraju da živi izvan svojih mogućnosti, dok se u idućoj pjesmi izravno obraća političkoj kasti refrenom How to Survive Another Day?; sjetimo ga se kad se lice guvernera HNB–a pojavi na malom ekranu. Singl U oblacima garniran je refrenom Šaljemo poruke svima / glave su u oblacima. Na albumu se pred sam kraj našao i prošlogodišnji singl Pleme nastao u suradnji s Baby Dooksom, kao ska– punk–reggae–dub u stilu 80’s Motown produk-

76

cije. Kritika je mišljenja da je Dooks prodrmao poslovičnu usidrenost benda. Tako se u finalu Gaćina odlučio za još jednu suradnju; riječ je o dub skladbi Tik tak na kojoj surađuju s ragga– MC–jem Bricom čiji vokal podjeća na legendarnog Voodoo Popeyea. (Vid Jeraj)

semantički kanal, iako ih je, ruku na srce, teško zamisliti bez tadijanovićevskih i ujevićevskih motiva, oni su jednostavno prisutni u zvučnoj slici. Tu je i hrpica gostiju: bubnjarka Sara Ercegović iz grupe Žen (gostuje na Geysir, Obvious i Repeat), bubnjar Goran Grey (iz »»» na Fight!), Lucija Potočnik, basistica Mika Male iz pratećeg benda Irene Žilić (na Matches), Eva Badanjak iz Žena dodala je sintesajzer na There’s a thin line between everything, kao i Ivana Picek (π) koja za istu pjesmu dodaje prateće vokale.

A tko je oformio bend kojem se odazvala maltene cijela scena? Trio koji bi se mogao prozvati i sestrinstvom, demokratično se izmjenjujući na vokalima, gitarama i synthovima, čine Jordi Ilić, Jelena Božić i Matea Milevoj koja uz navedeno preferira bas–gitaru. Bend je dosad nastupao u Sloveniji, Francuskoj i Belgiji, a ostaje vidjeti kojim će se horizontima okrenuti do sljedećeg albuma. Zasad su iskoristili neke ideje koje je razvijala i grupa Žen, a budući da pjevaju na engleskom, može se reći i da su upakirali poslovičnu slavensku melankoliju. (Vid Jeraj)

Abergaz

Snošaj faktora Slušaj najglasnije!, 2017.

Bend Njeca Hranjeca, Abergaz, osnovan prije jedanaest godina, snimio je svoj peti album 80s street punka križanog s HC–om, pod naslovom Snošaj faktora. Po zanimanju polemički prijatelj s asfalta, taj mock–transgender aktivist bez dlake na prijelazu pripada generaciji kojoj su umjesto države blagostanja uvalili stručno osposobljavanje, kvazipolarnu demokraciju i šuškanje o zemlji — kao ravnoj ploči. Premotamo li kasetofon kalendara koju godinu unatrag i sjetimo se prosvjeda pred Ministarstvom branitelja, mnogi će se sjetiti pankera koji je preko megafona čitao Zagorkinu Tajnu krvavog mosta... Upravo to je Hranjec, umjetnik i parola, neodvojiv od vlastitih pjesama. Kako je nakon prošlog albuma Proboj biti postojanja raspustio bend, Abergaz postaje solo–projekt na kojem je sve instrumente odsvirao sam, u live produkciji, prljavoj i garažnoj.

Uvodna pjesma Spoznaja otkriva autora kojem je jasna i carska golotinja i građanska farsa, uostalom on je motor projekata Faraon Slavko, Srbi, Accident i Dvajsdeka špeka. I tako u prvih devet (od dvadeset!) pjesama, na istom broju bpm–a, surovog rušilačkog bubnja i gitarska tri akorda uz tekst i vokal koji nije doduše Zabranjeno pušenje — ali nisu ni Brkovi. Među pjesmama koje nude transgresiju iz tog ricocheta, lirski je subjekt pjesme Suludi lokalni aktivist kontra 666 — branitelj kulture, društva i obitelji nasuprot tranzicijskoj gvalji koja kroji naše medijizirane dane. Pijavica ideja i aranžmanska besvijest postavljaju jasno pitanje: možda bi trebalo kupiti ritam–mašinu i malo poraditi na tim tekstovima? Nije da su baš nebitni, ipak je to punk. (Vid Jeraj)

Tus nua

Horizons bandcamp, 2017.

Postrock shoegaze trio iz Zagreba svojim najavnim singlom Geysir otkriva bend usmjeren narkoleptičnoj struji postrocka poput Explosions in the Sky i Labradford, iako su vokali i višeglasje odmijenili poslovičnu emocionalnu rezerviranost. Shoegaze je novinarski izraz za bendove koji od silnog prtljanja po gitarskim efektima sustavno promatraju svoje cipele iz ptičje perspektive; karakterističan im je osjećaj melankolije s folk prizvukom, uhvaćene u koštac sa zidom zvuka analogne produkcije. Za muzikologe, tekstura je pobijedila, budući da je senzibilitet kolektivnog zvuka pobijedio želju da stihovi budu

ŠećeR

Varijacija na tugu Prokulica Records, 2017.

Tena Rak iz kolektiva Moskau i benda Vlasta Popić, bubnjarka i multiinstrumentalistica koja je surađivala sa Seine (triom, koji također ima novi album, a zove se Varijacija na tugu).

Album je strukturiran sa šest Varijacija među dvanaest skladbi koje hvataju emocionalni raspon blizak Denisu Katanecu i Dunji Knebl, dakle, folk–dimenziji izraza koja se ne srami svojega novog mjesta u 21. stoljeću s aranžmanima razvijanima uz ritam–mašinu i synth. Za razliku od singla Reci, reci mi koji je poslaničkog karaktera, radi utapanja elegije netko bi se mogao sjetiti grupe Svemir, iako je ovdje producentska vizija podosta nejasna.

Melodiku na Varijacijama 1 i 2 odsvirala je Ivana Ljubičić, električnu gitaru na Reci, reci mi Ivan Grobenski, a udaraljke na U snovima Deni Krstev. Album završava a cappella baladom Varijacija 6 (Nada) te je ukupni dojam dokument procesa neke pustolovne igrice s višekratnim odgovorima. Za usporedbu, dovoljno je pogledati smjer kojim je otišla Kim Gordon nakon raspada grupe Sonic Youth — ideje, ideje, ideje... (Vid Jeraj)

Ivana Ljubičić

Plutanje Prokulica Records, 2017.

Albumom koji lamentira nad neminovnim u svakodnevnom — svršetkom ljeta kao relaksirajućeg i mobilnog razdoblja koje nema bubnjajući starozavjetni podtekst — javlja se skladateljica, producentica i multiinstrumentalistica Ivana Ljubičić. Zajedno s kolegama iz poznatijih sastava (ŠećeR, Meko Tane i Bor) članica je neformal-

Neon Lies

Silenced / Sons And Daughters 7’’ EP, Vinylograph, 2017.

Goran Lautar iz Zagreba već dvadesetak godina u kontinuitetu proizvodi zvuk s garažnim lo–fi potpisom, a prvi je bend s kojim je počeo i europsku putanju bila grupa Babies. Nakon njih, nastavio je rad s Welcoming Comittee in Flames i Dykeman Family, danas i Modern Delusion. Reducirajući članstvo samo na osnovne role, njeguje imidž dobrog dečka iz susjedstva koji nikome ne polaže račune. I introspektivan i ekspresivan, s dva do tri akorda i bez žanrovskih zastranjenja, ima jasnu predodžbu o profilaciji benda i prodoru do publike, što radi bez kalkulacija. Stoga je nemalo iznenadio solo–projektom Neon Lies u žanru darkwave minimalizma, kad je s pomoću analognog sintesajzera počeo atmosferirati underground klubove. To je zvuk ere prvih ritam–mašina i tinjajućeg drona klavijatura, nalik na razglednicu iz gradova koji su bili sinonim za ekonomsku neizvjesnost i sigurne probleme. Na tragu je pionira postpanka i psychobillyja, američkog synth+vokal dueta Suicide, koji su svojom iznenađujućom prodornošću utjecali čak na pop–glazbu, primjerice, cijeli val kolega u rasponu do Soft Cell i Pet Shop Boysa. Atmosferična i avangardna zvučna kulisa ranih osamdesetih osvanula je na albumu te sijaset malih vinilnih i kasetnih izdanja Neon Lies u skladu s estetikom iz anglosaksonske supkulturne zone.

U svjetlu e(ru)dicije povijesti elektroničke glazbe Multimedijalnog instituta koja se sudarala u diskoteci i koncertnoj dvorani, u strahu od malih svjetskih ratova koji su sustavno razbijali ružičaste naočale, Neon Lies teško da je karika koja nedostaje, jer je autor svjestan svoje potrošivosti. (Vid Jeraj)

Ruža Reda

Umik na obrambene položaje samizdat, 2016.

Dvojac Žarko Jovanovski (vokal, stihovi) i Andrej Boštjančič Ruda (akustična gitara, pojačalo) počeli su suradnju na Impro Conu u kumrovečkom Spomen–domu gdje su se kao rock–ovčice prepoznali na bliskom terenu. Jovanovski je osamdesetih odstudirao grafiku na ALU, a tijekom DAAD–ove stipendije u Düsselodorfu studirao kiparstvo. No njegov karakter obiteljskog buntovnika u posljednjih se deset godina često laćao mikrofona te je ostavio scenski trag s mnoštvom bendova (Electric Žare, Geler Feler, Abnor Malan, Duo List) koji otkrivaju vokal na valovima Bore Đorđevića i Gorana Kostića. Za autorom je šest objavljenih zbirki poezije, uz strip–album i zbirku kratkih priča, čiji su protagonisti Lenjin i Staljin. Boštjančič je iz Bistrice na Sutli, gradića okruženog vinogradima, poznatog po velikom udjelu glazbenika u stanovništvu. Ostavio je trag kao frontmen etno i rock sastava, ali i kao sudionik septeta Oholo! koji se bavi improvizacijom u funk kontekstu. Stihove nosi emocionalni klimaks u sudaru sa stvarnošću nezanimljive medijima, naselivši višeglasje društvenih mreža. Akustična gitara postaje pečatom za vokalne infleksije, prodirući uz šumove i intervencije iz atmosferilije prostora, bilo glazbenikovih prstiju, bilo predmeta. Mikrokozmosi društva i obitelji zalihošću stihova zaokružuju svaku zvučnu epizodu svojim poigravanjem banalnošću koje se prelijeva i izvan književne forme, ali ostaje u prostoru na način dotad »rezerviran« samo za tajac. (Vid Jeraj)

Dark–pop duo Side Project objavio drugi album

Eksperimentalni projekt Dvojac koji čine Anja Papa i Luka Vidović, studenti Filozofskog fakulteta sa završenim glazbenim školama, koketira s vokalom utopljenim u bezbrojne mogućnosti elektronike Piše: Maja Trstenjak

V

eć se dulje vrijeme šuška o Side Projectu. Sve je počelo objavom debitantskog albuma Things Which No One Else Should Know About koji je dobio zaista dobre kritike. Uz nekoliko odrađenih svirki u međuvremenu, Anja i Luka odlučili su stati na kraj šuškanjima i dokazati svima da su nešto više od još jednog u nizu naSide Project dobudnih mladih bendova.

Radi se veoma zanimljivom, Lonely Boys eksperimentalnom projektu u kojem dvojac koketira s bandcamp/besplatni mogućnostima elektroničdownload ke glazbe, udahnjujući joj i

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

nog izdavača Prokulica Records iz Zagreba.

Iako je za studentskih dana s kolegicama imala akustični sastav Vandalizam, na svojem se prvijencu Ivana odlučila za kraut–rock. Podsjetimo se, riječ je o sceni koju su stvorili učenici Karlheinza Stockhausena, generacije koja već biološki nestaje, a najviše je utjecala na pop–kulturu preko svojega engleskog emisara Briana Enoa.

Karakteristika je muljikavost u zvučnom spektru, repetitivnost i neopterećenost duljinom metra, kao i odsutnost vokala. Produkciju obilježavaju snimljene gitare i basovi, digitalni dronovi i analogni synthovi. Nakon uvodne skladbe Nedjeljni ćil, već na petoj minuti sedmominutne skladbe Luna, kocka je bačena u ler savane pa ravni safari koji žanrove odvaja od kudjelje stresa može početi... Od sedam djela na albumu, samo od posljednje četiri, tri skladbe traju — cijelih 55 minuta. Introspekcija, refleksija i melankolija koje koketiraju s ambijentalnošću zvučne tapete podsjetit će dežurne brojače da tako duge skladbe — nominalno s pop–terena — rade još jedino Rundekov Cargo Trio i Dječak iz vode. Bi li tu netko trebao doći sa škarama ili s »prepariranom« cigaretom, prosudite sami... (Vid Jeraj)

JMZM & Bebè Na Volè

Harry (A Lullaby for Mr. Partch) samizdat, 2017.

Riječki duet JMZM (alias Josip Maršić i Zoran Medved — op. aut.) koji se bavi skladanjem namjenske glazbe za predstave i film, snimio je album posvećen skladatelju Harryju Partchu. Riječ je o američkom originalu čije je idosinkrono ugađanje i samogradnja glazbala presudno utjecalo na artikulaciju druge artističke faze američkog skladatelja i tekstopisca Toma Waitsa. Kao vokal im se pridružio zagrebački bluzer Adam Semijalac, a rezultat je blizak stvaralaštvu čikaške grupe Gastr del Sol, koju su osnovali intelektualci i producenti. Projekt je nastao zahvaljujući interakciji JMZM–a s povijesnim artefaktom, citrom starom sto godina, koju su umjetnici posudili kad su počeli s istraživačkim projektom s gadgetom Flying Vibraphone. Vokal koketira s konkretnom poezijom, fragmentirajući svoju objektnost iz minute u minutu, a u postprodukciji su pridodane i basističke dionice Damjana Grpca. No kako materijal odmiče, obzor 33–minutne skladbe preuzimaju ideje koje reflektiraju slušalačko iskustvo autora iz industriala i musique concrete. (Vid Jeraj)

Luka Vidović i Anja Papa

mračnu stranu pop–glazbe. Album je veoma ugodno iznenađenje, već na prvo slušanje osjeti se ozbiljnost i samouvjerenost. U korak su s najnovijim trendovima na svjetskoj glazbenoj sceni pa kolegama postavljaju novu razinu standarda kvalitete.

Jedinstveni su i prepoznatljivi. Atmosferičnost koja nakratko zadire u rock stvara posebnu fuziju različitih glazbenih žanrova. Produkcija novog albuma također je na visokoj razini, tehnički se pazilo na svaki detalj.

Posebno se ističe suradnja s Irenom Žilić na pjesmi Would You čija izvedba podsjeća na Florence Welch.

Lukin vokal unosi čvrstinu u elektroničku igru zvukova u pozadini, dok ga Anja ugodno dopunjuje. Veoma kvalitetno djelo, izniman doprinos glazbi mladog benda koji obećava iznimno mnogo. Svojim projektom lako mogu konkurirati i izvan granica regije — na samostalnim koncertima, a bili bi i veoma zanimljivi britanskoj festivalskoj publici.

77

U p ovo d u 13 – s a t n o g r a d i j s ko g d o k u m e n t a r c a I z z a z i d a o I v i c i Č u l j k u u p r o d u kc i j i R a d i j a Š t u d e n t

Tko je nama danas BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

Satan Panonski?

Marko Doles, Martina Dervarič i Andraž Magajna, novinari ljubljanskog Radija Študent, objavili su 4. lipnja 2017. Izza zida, 13–satne memorijalne naracije o Ivici Čuljku, Kečeru 2 i Satanu Panonskom, radijsku biografiju o najpoznatijem hrvatskom pripadniku avangarde odozdo kojom ga se mapira u postjugoslavenski kontekst. U razgovoru su sudjelovali članovi Čuljkove obitelji iz sela Cerić, prijatelji i suradnici iz projekta komune M. Warda, kao i izdavači, promotori i arhivari alternativne scene grada i supkulture seže još u dvadesete godine 20. st., kad je u gradu boravio dadaist i zenitist Dragan Aleksić, kojega se grupa u jednoj fazi i odrekla, posebnim izdanjem časopisa Dada–Jok.

Piše: Vid Jeraj

Š

ira ga je javnost upoznala kao izvođača Oči u magli, pjesme o slici koja je dobila dar govora i pušta vlastiti krik; zatim i o nasilju nad obitelji Iza zida koje otvaraju poznatu kompilaciju Bombardiranje New Yorka (1989.). Tu će naraštaji publike upoznati bend Majke, kao i ine vinko-

I

vica Čuljak alias Kečer 2, odnosno Satan Panonski, rođen je 4. lipnja 1960. u Ceriću nadomak Vinkovaca, a poginuo je pod nerazjašnjenim okolnostima u jeku rata 27. siječnja 1992. u vinkovačkoj Aninoj ulici

Tijekom školovanja Ivica Čuljak družio se sa sadašnjim osječko–đakovačkim nadbiskupom i mitropolitom Đurom Hranićem (Večernji list, 26. ožujka 2011. godine), a iako odličan učenik, odlučuje napustiti formalno obra-

prijatelj«, kojom je otvarao koncerte i performanse, Čuljak je i danas, o svojem 57. rođendanu, u narodnoj predaji ostao zapamćen anakreontskim šlagerom Lepi Mario koji ruši adolescentske tabue, dok je njegovu Dječakovu pjesmu u novije vrijeme aranžirala kantautorica Nina Romić i u country slogu prevela na radijske valove. Čuljkov izdavač Zdenko Franjić (Slušaj najglasnije!), stoji iza antologije od tri kasetna albuma: Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj (1989.), Nuklearne olimpijske igre (1990.) i Kako je punker branio Hrvatsku (1992.) zajedno s reprintom sabranih pjesama Mentalni ranjenik, objavljenim u izdanju beogradske Nove akropole. Danas je to — pravi underground evergreen.

Spomenik za života

78

vačke, pulske, zagrebačke i kninske bendove. Osebujan opus s nadrealističkim stihovima u kojima je prisutan i otvoreni homoerotski naboj, očito su dolazile iz posebne sredine i kulturnog konteksta. Slučaj je htio da je to zemlja u kojoj je tridesetak godina prije pokrenut Bijenale suvremene glazbe. Poznat po rečenici »Ja sam Satan Panonski, po narodnosti panker, po zanimanju

Porijeklom iz sela Cerić, inače u općini Nuštar, često odlazi u Vinkovce, grad poznat kao veliko željezničko čvorište, koji je osamdesetih godina 20. st. neslužbeno poznat kao Chicago Jugoslavije. Ondje je postao istaknuta okosnica scene; s jedne strane, u gradu djeluje strip–autor Dubravko Mataković, akademski slikar poznat po lokalizaciji naturalističke estetike sex, drugs & rock’n’roll, na kojoj je izgradio svoj iskonski stil.

S druge je ikona skladatelja, tekstopisca i frontmena Gorana Bareta uz sijaset garažnih i punk–rock bendova koji su prosijavali ideje s engleske i američke pank scene. Odnos

Avangardom kroza zid Čuljak djeluje sa zatvorenog odjela, intenzivno nastupajući na cijelom području bivše Jugoslavije, a Pogreb X gasi se 1985. godine. Nastupao je u većini zagrebačkih klubova, prisutan stalno u mreži fanzina, i to crtežima ili reprodukcijama slika, odnosno osvrtima na njegove nastupe. Kao performa-

zovanje dva tjedna prije kraja drugog razreda srednje škole.

Poslije se odupirao i služenju vojnog roka. Grad aktivne »tadašnjosti« na peronu između Zagreba i Beograda, urbanog i ruralnog, bucolicae i mitologije, prelomio se u senzibiliziranom Čuljkovu biću. Otac je bio ugledni upravnik vinkovačkog Doma zdravlja i nije znao pokazati osjećaje, prisjećaju se u Izza zida Čuljkove prijateljice, zbog čega je sin dosta patio.

Uz to je vezana i anegdota o prvoj irokez–frizuri u Jugoslaviji koju je Čuljak nosio, što je zagrebački tjednik Polet objavio na duplerici. Ali kad je krenuo iz Zagreba natrag kući, u vlaku ju je odlučio ipak »stilizirati«, u strahu od oca. Prilikom posjeta rodbini u Njemačkoj upoznaje aktualni pank svjetonazor i vraća se kući s novim uzorima. Ubrzo se osniva bend Pogreb X (1978.), čiji je frontmen upravo Čuljak, a glas o njihovim fizički invazivnim nastupima probija okvire lokalne pank scene i svrstava ih u širi kontekst podjednako provokativnih Trobecovih krušnih peći i SexAe. Prisjetimo se, naime, da je kritičar Damir Radić opisao legendarnu promociju kasete Veprovi u gradu potonjih, u Galeriji SC 1989., u povodu recenzije o biopicu Slučaj Sexa: »Osebujan spoj urbane buke i ruralnog vokala stapao se u sirovu smjesu neopisive impresivnost.«

Čuljkov će život obilježiti događaj na vinkovačkom koncertu Meri Cetinić 1981. godine zbog kojega će biti osuđen na dvanaest godina izvan slobode. Naime, starijega je brata, Vladu Čuljka Kečera, džudaša, jedne večeri napala osoba iz krim–miljea, a Kečer 2 je stao u njegovu obranu i potegnuo nož na protivnika. Dogovorno je iz istražnog zatvora nakon 19 mjeseci prešao u psihijatrijski, u Popovači, gdje će nastati njegove pjesme. U refleksiji o odnosu sa sustavom institucionalne kontrole, Čuljak je izjavio: »Normalan sam jer sam lud, ja sam normalan jer sam slobodan, slobodan sam jer sam lud. Kad oni kažu da sam ja lud, ja znam da sam ja slobodan.

Tada me ostave na miru, kad mi kažu da sam lud.« Svi sudionici dokumentarca ističu da je imao sustavnu potporu obitelji, počevši od šoka kad su roditelji poslali najmlađeg sina u vojsku, a druga su dvojica preko noći završila u zatvoru.

Među arhivskim materijalom, među kojim se ističu radijski intervjui, oni za Radio Sarajevo i B92, nalazi se i diplomski rad beogradskog redatelja Milorada Milinkovića, film od trideset minuta koji dokumentira koncert u beogradskom klubu Akademija. Slovenski redatelj Igor Bašin Bigor, koji je također poznavao Čuljka, smatra

gardista G. G. Allina koji se volio konfrontirati s vlastitom publikom. Pitanje do koje granice avangarda može ići, u samom je SAD–u artikulirano rušenjem Twin Towersa, tzv. Blizanaca, o čemu je i slavni Stockhausen imao svoje mišljenje; izjavio je, naime, da je riječ o »najvećem Sotoninu umjetničkom djelu«. A kako je »pučka« avangarda završila u Hrvatskoj? Možda bolje da i ne poentiramo razornu snagu koja se tu akumulirala...

Dovoljno je reći da vinkovačka scena nikad više nije bila što je bila prije, dok je Čuljak poginuo kao aktivni vojnik 1992. godine. Naime, nakon što je izbio rat 1990. godine i nastupila abolicija političkih zatvorenika, biva oslobođen i prijavljuje se u vojsku jer je Cerić okupiran, a majka mu se našla u izbjeglištvu.

tivni pjesnik, stekao je nesumnjiv ugled i međunarodnu sljedbu na širem području Europe, a 1987. godine prozvao se — Satan Panonski. O tome govori i proslava rođendana na koju je stiglo više stotina pankera, u selo od tisuću ljudi doveli su prizvuk and now for something completely different — narodnog proštenja s potpisom tzv. urbanog folklora.

Žanr koji je uspostavio, Satan nije nazivao ni pankom ni rockom, već ga je vidio kao hard blood shock. »Panonski je bio rubni izvođač, s margine, teško je stoga o njemu klasičnim zahvatom teoretizirati«, smatra Ljubica Anđelković–Džambić, stručna suradnica za kazališnu produkciju s Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. »Pogotovo zato što je isprepletena sa životnim događajima. Stoga ga prikazujem kroz umjetnost i osobne traume, s pet obilježja kojima je stigmatiziran... To su status mentalnog bolesnika i osuđenika, queer, ratna trauma i punk–pokret, kao svjesno izabrana margina, za razliku od prethodne četiri...« smatra Anđelković–Džambić. Ulaskom u Kronotop hrvatskog performansa — od travelera do danas (Bijeli val, 2014.) teatrologinje Suzane Marjanić, napokon je ušao u kontekst kakav i zaslužuje.

Njegovi samoranjavajući performansi i scenska autodestrukcija podudarali su se s opusom američkog pank avan-

Emisiji se može pristupiti na stranici: https://mtrls.wordpress.com/4–junij–2017–radijska– biografija–iza–zida/

IZDAVAČI Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić

BROJ 206/207, PROSINAC 2017.

da su performansi bili izrazita artikulacija njegove ličnosti, jer je vrlo dobro znao kako ukrotiti svoje demone. »Sva je njegova umjetnost dopirala iz tih rana koje je nosio sa sobom. Pokazao je kako svoju ludost deklarirani psihički bolesnici mogu izražavati svojim stvaralaštvom.

Bio je vrlo samokontroliran, u suprotnom, njegovi performansi ne bi uspjeli«, smatra Bašin.

TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa.

Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene.

Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

79