Cantus 202 web

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 202 OŽUJAK 2017. | CIJENA 22 kn 00117 9

771330

474007

Glazbena nagrada Porin

Tko su dobitnici kristalnih kipića?

29. Muzički biennale Zagreb

MBZ vas očekuje otvorena uma i srca!

64. Zagrebački festival, 27. siječnja 2017. u Dvorani Kornati

Kedžo i Zsa Zsa: Zagrebački festival je navjestitelj glazbenog proljeća

Gradsko kazalište Komedija, Byron

Praizvedba novog mjuzikla skladatelja Darka Domitrovića i libretista Mire Gavrana Susreti s autorima

Skladatelj Ante Pecotić s izvođačima pobjedničke pjesme, Kedžom i Zsa Zsom, prigodom primitka prve nagrade za najbolju pjesmu na 64.

Zagrebačkom festivalu u dvorani Kornati

Dubravko Detoni, Berislav Šipuš, Srđan Dedić, Zoran Juranić, Krste Juras, Danijel Majcen Dani’el, Mojmir Novaković (Kries), Roberto di Liddo (Gruhak)

UVODNIK RIJEČ UREDNICE Drage čitateljice, dragi čitatelji, tako to ide: prođe Božić i blagdansko raspoloženje i u varljivoj praznini siječnja lagano se opustimo.

No nismo se mogli dugo odmarati na lovorikama prethodnoga, jubilarnog 200. broja koji je ispao dvobroj pa već prebacio na brojku 201. Tek počela nova godina kao da u najkraćem mjesecu, koji nije slučajno na hrvatskom jeziku jedini ženskoga roda (veljača), dobiva na neslućenom ubrzanju te događaji i susreti s umjetnicima pršte na sve strane. Za ovaj, 202. broj bilo je teško podvući crtu i reći — »Ovo je zaokruženo vrijeme, tu ćemo objaviti novo izdanje našeg časopisa!« Razdoblje je ispunilo mnoštvo važnih i ključnih zbivanja koja nismo mogli zaobići, ali opet, ako što i jesmo ostavili za idući broj, neka nam se ne zamjeri jer smo na kraju krajeva ipak bili primorani na izbor. U ovom broju naći ćete ono što smo smatrali ključnim zabilježiti između Festivala hrvatske glazbe u Beču (12. studeni — 11. prosinca 2016.) i svečane dodjele glazbenih nagrada Porin 17. ožujka u Splitu. Iako su tema broja dva recentna festivala u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, minuli 64. Zagrebački festival (27. siječnja 2017.) i nadolazeći 29. Muzički biennale Zagreb (22.– 29. travnja 2017.), u prvom su planu susreti sa zaslužnim umjetnicima. I tu nam je raspon u svim smjerovima širok, u smislu stilova, žanrova i generacija. Generacijski okvir čine veteran–jubilarac, 80–godišnji Dubravko Detoni u povodu životne obljetnice i splitskog autorskog koncerta te najmlađi dobitnik stipendije Fonda Rudolf i Margita Matz u povijesti njezina dodjeljivanja perspektivnim skladateljima klasične glazbe — dvanaestogodišnji riječki autor i gitarist Fran Živković. U »zlatnim pedesetima« hvatamo na djelu dvojicu skladatelja na vrhuncu stvaralačkog izričaja. Obojica su proizišla iz iste klase akademika Stanka Horvata na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji na istoj instituciji danas uspješno odgajaju nove naraštaje glazbenika: Berislava Šipuša i Srđana Dedića. Predstavljamo i našeg novog člana iz redova tekstopisaca, pjesnika Krsu Jurasa, inače cijenjenog brodograđevnog stručnjaka i autora stihova za evergreene Ljubav je tvoja kao vino, Dalmacija u mom oku i Šibenska balada. Glazbena nagrada Porin za životno djelo 2017. bila je povod za susret s akademikom Zoranom Juranićem s kojim smo porazgovarali o njegovim životnim i umjetničkim preokupacijama. Susrete s glazbenicima iz svijeta tzv. zabavne glazbe obilježili su njihovi uspjesi na međunarodnom planu (Grupa Gruhak, varaždinski glazbenik Danijel Majcen Dani’el i frontmen grupe Kries — Mojmir Novaković) uz svojevrsni »gorak okus u ustima« što ih njihova matična sredina ne prepoznaje i ne cijeni dovoljno. Nadamo se da su naši prilozi o njima na ovim stranicama dobar znak da se nešto u tom smislu možda mijenja nabolje. Svakako smo tu da ispravljamo učinjene medijske nepravde, a ako na to imate bilo koju primjedbu, pohvalu ili prijedlog, rado ćemo to pročitati na elektroničkoj pošti cantus@cantus.hr ili čuti na broju telefona 01/48 25 360.

Ugodno čitanje želi vam vaša Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus 2

U s p j e š a n s k u p u r o d i o p l o d o m — d v o r a n a H D S – a , 2 1 . v e l j a č e 2 0 17.

HDS ZAMP i KUD–ovi za budućnost tradicijske glazbe Pitanje tradicijske glazbe i naplate autorske naknade za njezino izvođenje dugo se povlačilo po medijima, a na skupu su napokon razjašnjena sva otvorena pitanja Piše: Josip Radić

U

organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatskog sabora kulture u Zagrebu je 21. veljače održan skup Tradicijska glazba — pravna regulativa i naplata autorskih naknada, potaknut nedavnim medijskim i javnim istupima vezanim za ZAMP i naplatu autorskih naknada za priopćavanje tradicijske glazbe. Događanje je okupilo mnogobrojne obrađivače tradicijske glazbe, ali i profesionalce s područja etnomuzikologije i folkloristike, voditelje KUD–ova te predstavnike udruženja koja rade na očuvanju kulturne baštine i tradicije.

Povod skupu bili su medijski napisi tijekom 2016. i tema Zašto ZAMP naplaćuje KUD–ovima izvođenje tradicijske glazbe? Na ta i ostala pitanja sad su dani odgovori. Ponovljeno je: HDS ZAMP ne na-

HDS

ZAMP ne naplaćuje KUD–ovima izvođenje izvorne tradicijske glazbe, nego se naplaćuje izvedba tradicijskih djela koja su autorski obrađena, a prikupljene naknade prosljeđuju se njihovim aranžerima i koreografima

plaćuje KUD–ovima izvođenje izvorne tradicijske glazbe. Izvedba tradicijskih djela koja su autorski obrađena naplaćuje se prema novom sporazumu s Hrvatskim saborom kulture. Prikupljene naknade HDS ZAMP prosljeđuje aranžerima i koreografima spomenutih djela. Čuvari baštine Nakon uvodnog pozdrava glavnog tajnika Hrvatskog društva skladatelja Antuna Tomislava Šabana, doc. dr. sc. Romana Matanovac Vučković s Pravnog fakulteta u Zagrebu održala je predavanje u kojem je, između ostalog, istaknula da su u skladu sa svjetskom i europskom pravnom praksom obrade tradicijskih djela u izvornom obliku javno dobro, dok su istovremeno autorske prerade i obrade tradicijskih djela zaštićene autorskim pravom kao samostalna autorska djela.

Glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec pojasnio je ulogu ZAMP–a kao posrednika između KUD–ova i organizatora tradicijskih događanja te obrađivača, aranžera i koreografa tradicijske glazbe koja se izvodi na tim događanjima. »Od 2009. KUD–ovima se za izvođenje djela u izvornom obliku ne naplaćuje naknada. Umjesto uplate naknade HDS ZAMP–u, KUD isti iznos zadržava za svoje potrebe, pa se i tako djeluje na poticanje očuvanja narodne baštine, u skladu sa Zakonom«, istaknuo je Marčec, dodavši kako su brojni profesionalni i amaterski obrađivači, aranžeri i koreografi čuvari kulturne baštine i hrvatske glazbene tradicije te, kao i svi, zaslužuju autorsku naknadu za svoj rad i za svako javno priopćavanje i izvođenje djela koja su obradili.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

HDS

Okupili su se brojni obrađivači tradicijske glazbe, ali i profesionalci s područja etnomuzikologije i folkloristike, voditelji KUD–ova te predstavnici udruženja koji rade na očuvanju kulturne baštine i tradicije

M

eđu obrađivačima tradicijskih djela dobar je dio entuzijasta za koje je autorska naknada jedini prihod koji ostvaruju od prilagodbe izvorne glazbene baštine

Dražen Jelavić, tajnik Hrvatskoga sabora kulture, predstavio je odredbe novog ugovora između HSK–a i HDS ZAMP–a, potpisanog u prosincu 2016. godine kojim se znatno poboljšao i učvrstio odnos članica HSK–a i i HDS ZAMP–a. Novosti koje su uvedene ukratko obuhvaćaju olakšavanje administrativnih obveza, uvođenje najniže stope naknade od 150 kn za jedan nastup amaterskog ansambla u vlastitoj organizaciji i brojne druge pogodnosti.

Promjene ugovora posebno je pozdravio Predrag Kočila, predsjednik KUD– a Mihovljan, izjavivši da su organizirani skup i predstavljene promjene hvalevrijedni te da se autorsko pravo mora poštovati. I dalje je, upozorio je Kočila, veliki problem održavati aktivnosti KUD– ova te zainteresirati ljude za tradicijska događanja.

Svi zaslužuju naknadu Nakon izlaganja uslijedila je dinamična rasprava o brojnim problemima KUD– ova na terenu, ali i o poziciji obrađivača tradicijskih djela, među kojima je dobar dio entuzijasta za koje je autorska naknada jedini prihod koji ostvaruju od prilagodbe izvornih djela. Primjere iz osobne prakse dao je Gordan Vrankovečki, umjetnički voditelj FA Zagreb Markovac, predstavivši izvorne koreografije koje su ga inspirirale u stvaranju vlastitih autorskih djela, koreografija koje potpisuje kao voditelj KUD–a.

Brojni okupljeni koreografi i aranžeri tradicijske glazbe istaknuli su da razlog njihova obrađivanja tradicijskih skladbi nije novac, nego ljubav prema baštini, no i da misle kako se njihov trud i

rad treba priznati, a ne sve jednostavno proglasiti izvornim — jer je, danas, 2017. godine, granicu između izvornih napjeva i autorskih prilagodbi i obrada teško utvrditi. »Netko treba obraditi Mamica su štrukle pekli za scenu i to tad prestaje biti izvorna pjesma i postaje autorsko djelo čijega autora treba vrednovati«, istaknuo je Ivan Potočnik, obrađivač narodne glazbe.

Njegova kolegica Senka Jurina, ujedno i voditeljica Ansambla Zabok, istaknula je da zakon definira autorstvo, a autora se mora plaćati. »Zakon se mora poštovati, a definirana naknada je apsolutno prihvatljiva.

Problem je u lošoj financijskoj situaciji mnogih KUD–ova koji novac trebaju tražiti u drugim institucijama, od Ministarstva kulture nadalje. Sredstva koja se dobiju trebaju se svakako utrošiti i na plaćanje autorske naknade«, rekla je Jurina.

Nakon svega izrečenog, mogu se izdvojiti dva važna zaključka toga iznimno uspješnog skupa:

N

etko treba obraditi Mamica su štrukle pekli za scenu i to tad prestaje biti izvorna pjesma i postaje autorsko djelo čijega autora treba vrednovati, istaknuo je Ivan Potočnik, obrađivač narodne glazbe.

HDS ZAMP–a će u suradnji s Hrvatskim saborom kulture nastaviti raditi na unapređivanju sustava ostvarivanja autorskih prava vezanih za KUD–ove i druge amaterske ansamble.

Obrađivači, aranžeri i koreografi tradicijske glazbe čuvari su kulturne baštine i tradicije te, uz priznanje i zahvalnost, zaslužuju i autorsku naknadu za svoj rad.

3

M u z i č k a a k a d e m i j a u Z a g r e b u , 13 . p r o s i n c a 2 016 . , ko n c e r t n i c i k l u s V i va t a c a d e m i a!

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Harmonija disonance tragom tradicijskih pjevanja Koncertu tradicijskih pjevača i studenata muzikologije prethodile su radionice koje su vodili vrsni poznavatelji i izvođači tradicijske glazbe dr. sc. Joško Ćaleta, Jure Miloš i Noel Šuran

U

Istri te na dalmatinskim otocima i u zaleđu njeguju se glazbeni izrazi uglavnom opori uhu naviknutom na zapadnoeuropsku umjetničku glazbu i sve ostale glazbene izričaje koji se na njoj temelje

Piše: dr. sc. Irena Miholić

U

sklopu tematskih koncerata studenata i profesora Muzičke akademije Vivat Academia! u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa predstavljen je 13. prosinca 2016. projekt Harmonija disonance: tragom tradicijskih pjevanja.

Povezivanje svjetova

Voditeljica projekta dr. sc. Mojca Piškor, docentica i pročelnica Odsjeka za muzikologiju, pritom je bila vođena idejom o »premošćivanju procije-

Koncert je bio posvećen sjećanju na etnomuzikologa, akademika Jerka Bezića

4

pa između svjetova akademskih i tradicijskih glazbenika, umjetničke i tradicijske glazbe«. Na radionicama koje su prethodile koncertu, a koje su vodili vrsni poznavatelji i izvođači tradicijske glazbe dr. sc. Joško Ćaleta, Jure Miloš i Noel Šuran, stvaralo se, upoznavalo, isprobavalo — jednostavno, vrlo otvoreno komuniciralo glazbom.

Takvom je otvorenom komunikacijom tradicijskih pjevača i studenata Akademije te pjevača zagrebačkih klapa Bošket, Dišpet, Petrada i Slavić nastao program koncerta temeljen prije svega na stilovima tradicijskih izraza Istre, dalmatinske obale, otoka i zaleđa. U tim se krajevima njeguju glazbeni izrazi uglavnom opori uhu naviknutom na zapadnoeuropsku umjetnič-

ku glazbu i sve ostale glazbene izričaje koji se na njoj temelje. Odabrano je predstavljanje glazbe koja je pretežito vezana uz regiju, odnosno lokalitet, pa je rijetko izvode i primjerice veća kulturno–umjetnička društva pod izlikom da je to gotovo nemoguće izvesti. No ovaj koncert pobija sve predrasude!

Zadovoljstvo i oduševljenje Prije svega treba istaknuti oduševljenje kojim su studentice, polaznice radionica, zračile. Gotovo bi se moglo reći da su one sve izvodile radi sebe i vlastitog zadovoljstva. Pronašle su skrivene talente, mogućnosti vlastitoga glazbenog izraza, i to u izričaju koji im je do tada bio gotovo nepoznat. Njihova uživlje-

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Joško Ćaleta uspio je među studentima pobuditi radost skupnog tradicijskog pjevanja koje se više nije činilo ni netemperirano ni disonantno, već neobično skladno

P

rvi put su u povijesti na pozornici Muzičke akademije na taj način predstavljeni različiti tradicijski izrazi. Prvi su ih put studenti mogli praktično upoznati i reproducirati. Akademik Jerko Bezić, kojem je ovaj koncert bio posvećen, sigurno bi bio sretan i zadovoljan!

nost i žar bili su zarazni do zadnjih redova publike, čemu su pridonijeli i voditelji radionica koji su, uz Zorana Karlića i Damira Miloša, dočarali »prave«, proživljene zvukove tradicijskog muziciranja pojačane trenutačnim improvizacijama te spajanjem različitih izričaja.

Taj su zvukovni prostor obogatile i izvedbe tradicijskih napjeva dalmatinskog Božića, žive tradicije koju je Joško Ćaleta prilagodio za izvedbe na sceni

za mnoštvo vrsnih klapskih pjevačica i pjevača u skladnom pjevanju u (napokon) poznatim tonskim odnosima. Taj je »milozvučni« glazbeni materijal vješto isprepleten s posebnostima istarskog, odnosno dinarskog pjevanja, čime je postignut vrlo složen spektar boja te se više ništa nije činilo ni netemperirano ni disonantno, već neobično skladno.

Zvukovna čarolija počela je ulomkom iz filma Šije Nikole Babića, nastavila se uz vizualnu potporu fotografija Vida Ba-

gura projiciranih u pozadini, te jednostavnom, ali dojmljivom kostimografijom koja je jasno određivala pripadnost pojedinih pjevača (posebno je efektan bio tradicijski nakit posuđen od Tomislava Miličevića, kojega su ponosno nosile studentice) potpuno je prenesena na publiku, koja se jedva suzdržavala od pljeskanja. Stoga je bujica pljeska i oduševljenja na kraju bila očekivana!

Prvi put su u povijesti na pozornici Mu-

zičke akademije na taj način predstavljeni različiti tradicijski izrazi. Prvi su ih put studenti mogli praktično upoznati i reproducirati. Akademik Jerko Bezić, kojem je ovaj koncert bio posvećen, sigurno bi bio sretan i zadovoljan!

Stoga se čini da je ta božićna čestitka sjedinila mnogo toga »prvoga« te time potvrdila da su čuda katkad ipak moguća!

5

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Filip Novosel i Tihomir Hojsak, članovi dua Bow vs Plectrum, sjajni su glazbenici koji, baš kao i cijeli Tamburaški orkestar HRT–a, pokazuju kako tambura nije samo glazbalo tradicije i prošlosti nego instrument koji se može, i to uspješno, prilagoditi jazzu i ostalim modernim smjerovima T r a d i c i o n a l n i n o v o g o d i š n j i k o n c e r t T a m b u r a š k o g a o r k e s t r a H RT – a 1 . s i j e č n j a u H N K – u Z a g r e b u z i z r a v n i prijenos na Hrvatskome radiju i televiziji

Zašto nam trebaju Valceri, polke i druge špelancije?

Svojim bogatim zvukom, vještim glazbenicima (od kojih svaki muzicira na nekoliko instrumenata) i raznovrsnim programom koji obuhvaća sve stilove te razdoblja hrvatske umjetničke i narodne glazbene baštine, pa i šire, Tamburaški orkestar HRT–a osvajat će publiku i dalje Piše: Domagoj Marić

Z 6

a prvi dan u godini možemo reći da se radi o danu koji ima ustaljen raspored.

Nakon jutarnjeg čestitanja brzo dođe vrijeme za novogodišnji ručak uz zvukove valcera i koračnica skladatelja iz obitelji Strauss s Novogodišnjeg koncerta iz bečkog Musikvereina, koji prati i onaj dio Hrvata koji redovito ne posjećuje koncertne dvorane. U novogodišnju ikonografiju ubrajaju se i skijaški skokovi iz Garmisch–Partenkirchena, pa je pravo pitanje ima li prvoga dana siječnja još prostora za neki događaj

koji će osvojiti srca naše publike. To su pitanje postavili mnogi kad je mestro Siniša Leopold, dugogodišnji voditelj i zaštitni znak Tamburaškog orkestra Hrvatske radiotelevizije, prije četrnaest godina inicirao domaću varijantu novogodišnjeg koncerta koji se, kako je vidljvo već iz naziva Valceri, polke i druge špelancije, vedrim duhom u trodobnoj ili dvodobnoj mjeri oslanja na tradiciju bečkog starijeg uzora. Bilo bi zanimljivo pitati maestra Leopolda je li slutio da će domaći novogodišnji koncert rekordno brzo osvojiti srca hrvatske publike i postati tradicija. Bilo kako bilo, činjenica je da se četrnaesti koncert Valceri, polke i druge špelancije, održan u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1. siječnja, uživo prenosio na Drugom televi-

zijskom programu i nekoliko radijskih kanala, a da ulaznice za koncert baš i nije bilo jednostavno nabaviti.

Prilagodljive tambure Omiljenost kod publike i medijsko zanimanje za koncert Tamburaškog orkestra nisu došli slučajno. Jedan od glavnih razloga je pomno odabran program koji već niz godina u pravoj mjeri donosi kombinaciju starog i novog, stranog i domaćeg, pučkog i autorskog, vokalnog i instrumentalnog. Važan dio koncerta koji je hrvatsku publiku uveo u 2017. godinu čine skladbe starije hrvatske tamburaške literature, i to koncertni valcer Na obali Save Roka Šimunacija (1886.–1937.) i Na saoniku Dragutina

Hruze (1858.–1915.), svojevrsni hrvatski Radetzky marš kojim su se dečki iz Tamburaškog orkestra već predstavili publici. Dvije skladbe primjer su bogate hrvatske glazbene baštine pisane za tamburaški orkestar, koju hrvatska publika, nažalost, nema priliku često čuti.

Nova je godina vrijeme kad trebamo gledati prema naprijed pa važan dio repertoara čine skladbe mladih skladatelja Marka Bertića, svirača u ansamblu, i Filipa Novosela i Tihomira Hojsaka, članova dua Bow vs Plectrum, sjajnih glazbenika poznatih hrvatskoj i stranoj publici koji, baš kao i cijeli Tamburaški orkestar HRT–a, pokazuju kako tambura nije samo glazbalo tradicije i prošlosti nego instrument koji se može, i to uspješno, prilagoditi jazzu i ostalim

T

amburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije u protekloj je godini obilježio 75 godina neprekinutog djelovanja

Večer višestrukog jubileja amaterskog glazbovanja u Zagrebu, 2. veljače 2 0 17. , M a l a d v o r a n a V a t r o s l a v a L i s i n s k o g

Kad zasviraju entuzijasti i zaljubljenici u glazbu

modernim smjerovima. Publika je odlično reagirala na pet tradicionalnih napjeva, četiri iz različitih hrvatskih regija i jedan strani — Bayloon u izvedbi Elvisa Stanića, kao i na hitove The Greatest Love of All i Who Wants to Live Forever koje su izvele Renata Sabljak i Vanda Winter. Na programu su se našle i dvije pjesme vječnog Ive Robića: Damir Kedžo je otpjevao Sedamnaestogodišnjoj, dok je najuvjerljiviji predstavnik hrvatske estrade na koncertu ipak bio Đani Stipaničev s jednom od zagrebačkih himni — Golubovima.

Piše: Martina Bratić

»Obilježavanje ‘okruglih’ godišnjica već je uobičajena praksa, no kad se poklopi njih nekoliko zaista velikih, to je prigoda koja se ne smije propustiti uveličati, i to onako kako to slavljenici zaslužuju!« Tim se riječima otvara bogata programska knjižica koju su organizatori toga višestrukog jubileja priredili za vrhunac svoje proslave — koncert održan u Maloj dvorani Lisinski, 2. veljače. Bila je to večer kojom se slavio 75. rođendan maestra Mladena Landaua, njegovih 60 godina rada u glazbenom amaterizmu, 50 godina dirigiranja Harmonikaškim orkestrom te 20 godina dirigiranja Orkestrom mandolinista i gitarista ustanove s kojom produktivno prijateljuje već desetljećima.

Biser koncerta Posebno treba istaknuti najmlađeg sudionika Valcera, polki i drugih špelancija — petnaestogodišnjeg Marka Martinovića koji je na bisernici uz pratnju Tamburaškog orkestra izveo De Abreuove Varijacije u obradi svojega učitelja — već spomenutog Filipa Novosela. Marko je našim tradicijskim glazbalom predstavljao Hrvatsku na prošlogodišnjoj Euroviziji mladih glazbenika, a nastupom na koncertu pokazao je kako ćemo ga na tamburaškoj glazbenoj sceni još vidjeti. Ipak, najveći biser koncerta bila je arija sobarice koja se prerušila u damu i na balu susrela svog poslodavca — uvjerljivost i koketost Adele koja se ne miri sa svojim statusom, poistovjećivanje s ulogom i naravno blistav sopran Marije Kuhar Šoša bili su dovoljni da se u nekoliko minuta uz pomoć najpoznatije arije operete Šišmiš na pozornici HNK–a oživi cijelo djelo koje u Zagrebu već neko vrijeme nismo vidjeli.

Negdašnji operni zbor Hrvatsko grafičko glazbeno društvo Sloga jedno je od najstarijih glazbenih društava u Hrvatskoj, osnovano 1866. godine, pod tadašnjim nazivom Hrvatsko typografsko pjevačko družtvo Sloga. Od vremena svojega osnutka Društvo je postalo važnim kulturnim čimbenikom grada Zagreba, a od 1890. punih je 11 godina bilo angažirano u Hrvatskom narodnom kazalištu kao stalni operni zbor. Još prije Prvoga svjetskog rata uz pjevačko su društvo djelovali i Tipografski gudački orkestar te Orkestar mandolinista i gitarista, čiji je rad u ratno vrijeme bio sasvim prekinut, a potom u nešto izmijenjenoj strukturi nastavljen od 1929. godine. Nakon Drugoga svjetskog rata obilježeno je različitim

Tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije u protekloj je godini obilježio 75 godina neprekinutog djelovanja. Bogatim zvukom, vještim glazbenicima (od kojih svaki muzicira na nekoliko instrumenata) i raznovrsnim programom koji obuhvaća sve stilove i razdoblja hrvatske umjetničke i narodne glazbene baštine, pa i šire, Tamburaški orkestar HRT–a osvajat će publiku i dalje, pa možda jednom i zamijeni termin s Novogodišnjim koncertom iz Beča i dočeka prijenos na Prvom, a ne Drugom programu HRT–a.

Sanja Štarkelj

Novogodišnji koncert Tamburaškog orkestra treba nam zbog još nečega. Dvije točke koncerta — Mein Herr Marquis iz Šišmiša i Save the Last Dance for Me izvedene su u hrvatskim prepjevima u kojima na hrvatskoj sceni funkcioniraju već desetljećima — na pozornicama kazališnih kuća i radijskim stanicama, što je još jedan dokaz da je hrvatska glazbena scena poznavala, prihvaćala i prisvajala svjetske tekovine u posljednja dva stoljeća.

pripajanjima i odvajanjima Društva s ostalim srodnim institucijama, što su pratile i promjene u nazivu, ali i znatna proširenja područja djelovanja, uz tadašnjih više od 500 aktivnih članova.

Naposljetku, nakon 1991., Hrvatsko grafičko društvo Sloga, pod novim– starim nazivom, nastavlja do danas s glazbenim aktivnostima u tri aktivne sekcije koje čine Orkestar mandolinista i gitarista, Komorni mandolinski ansambl te Orkestar harmonikaša, odnosno današnjih pedesetak aktivnih volontera. Ta je grupa entuzijasta i zaljubljenika u glazbu 2006. izdala i dva nosača zvuka, a ponose se i vrsnim rezultatima na brojnim domaćim festivalima.

Uz domaće autore U cijeloj je priči već desetljećima važan i jedan pojedinac, čija je uzajamna ljubav s Društvom počela kad je kao trinaestogodišnjak u Društvu upisao tečaj harmonike. Mladen Landau je, nakon godina članstva u harmonikaškom orkestru i rada kao pomoćni dirigent, 1965. preuzeo dirigentsku palicu. Sve što je uslijedilo učinio je — poviješću. I da atribut »hrvatskoga« nije samo oznaka lokalne pripadnosti ili puke nomenklature, dokazali su članovi Sloge i svečanim slavljem u Lisinskom, na program uvrstivši velik broj djela domaće skladateljske baštine.

Prvi dio večeri povjeren je Orkestru mandolinista i gitarista, čiji je program obilježila romantičarska estetika, od Serenade Igora Kuljerića, zatim Preludija i Scherza Adalberta Markovi-

ća, a tugaljiva Mazurka u a–molu Vatroslava Lisinskog predstavila je Orkestar kao združeno izvođačko tijelo dobre uvježbanosti i spremnosti.

Mandolinisti i gitaristi izveli su i neke od najuspješnijih skladbi Ive Tijardovića, Bolero u a–molu talijanskog skladatelja za mandoline Amedea Amadeija, zatim Dvořakovu Humoresku br. 7 s dojmljivo izvedenim američkim temama, a jedan je od bisera večeri svakako bio Mediteranski ples gitarista i skladatelja Miroslava Lončara, u kojemu je zvuk mandoline možda najsnažnije ilustrirao skladateljevu ideju Mediterana.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Koncertom je maestro Mladen Landau proslavio 75 godina života, 60 godina rada u glazbenom amaterizmu, 50 godina dirigiranja Harmonikaškim orkestrom te 20 godina dirigiranja Orkestrom mandolinista i gitarista Hrvatskoga grafičkog glazbenog društva Sloga

Drugi dio večeri bio je rezerviran za Orkestar harmonikaša, a nakon pauze osvježenu publiku dočekala je još jedna, ponešto duga pozdravna riječ koja ipak nije trebala uzeti mjesto glazbi. Uz djela Albeniza, Gershwina, Šostakoviča, Hačaturjana i drugih, domaće su stvaralaštvo ilustrirale skladbe Miljenka Prohaske i Branka Starca, čiji je skladateljski put počeo upravo članstvom i aktivnostima u sklopu Društva. Starcov Scherzo br. 3 dinamično je djelo humorističnoga karaktera, u punom smislu usmjereno suigri tutti i solističkoga zvuka. Ipak, vrhunac su izvođačkoga entuzijazma harmonikaši iskazali u Piazzollinu Oblivionu, u aranžmanu otišavši i korak dalje a da pritom nisu pogriješili.

Svoje je višestruko slavlje Sloga proslavila upravo onako kako to najbolje i najradije čini, uz glazbu i muziciranje, a preostaje im poželjeti još mnogo obljetnica, što okruglih, što »onih između«.

Svoje je višestruko slavlje Sloga proslavila upravo onako kako to najbolje i najradije čini, uz glazbu i muziciranje, a preostaje im poželjeti još mnogo obljetnica, što okruglih, što »onih između« 7

Međunarodni zborski festival u povodu okrugle obljetnice ostavio je po strani kompetitivni karakter ( S p l i t , 2 6 . i 2 7. s t u d e n o g a 2 0 16 . )

Dvadeset godina CRO PATRIJE Zborovi, skladatelji, pjesnici, umjetnici, muzikolozi i vjerna publika uz mnogo pjesme i slavljeničkih sadržaja proslavili su dvadeseti rođendan splitske institucije zborske glazbe

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: Karmen Širović

8

D

va desetljeća zborskog festivala povod su za veliko slavlje, ali i retrospektivu. S vremena na vrijeme potrebno je stati, osvrnuti se i pogledati što je to festival donio glazbenoj sceni Splita i Hrvatske, prisjetiti se i nabrojiti sve sudionike, razmotriti programske koncepcije, uvidjeti sve mane i »Ahilovu petu« te pripremiti strateški plan za buduća izdanja. A razloga za slavlje i ponos bilo je zaista mnogo, u što se mogu uvjeriti svi oni koji u ruke prime monografiju Međunarodni zborski festival/Dani duhovne glazbe CRO PATRIA: 20. obljetnica, koju su napisale muzikologinje dr. sc.

Ivana Tomić Ferić i Karmen Širović.

Ukorak s inovacijama S brojnim tehnološkim inovacijama, koje nam je donijelo 21. stoljeće, ukorak ide i Festival. Tako je umjesto klasičnog notnog izdanja, uz monografiju izdan i kompaktni disk s partiturama 19 pobjedničkih skladbi kategorije Canticum novum, koje je pripremila teoretičarka glazbe Lana Marasović, kako bi se brže i jednostavnije internetskim valovima proširila suvremena zborska literatura domaćih i međunarodnih skladatelja. Prvog dana Cro Patrije, uz nastup Muškog vokalnog sastava Delmati, muzikologinje su uz novog ravnatelja Marina Kaporela u prostorijama Glazbene mladeži Split iznijele povijest Festivala, čije bogatstvo ujedinjuje likov-

ne i glazbene umjetnosti, ali i umjetnost riječi, stiha i proze. Slavlje se nastavilo i u popodnevnim satima, kad je u sklopu Festivala održano Otvaranje adventa u Splitu — Večer splitskih zborova i vokalnih ansambala. U crkvi sv. Frane na Obali dječji i djevojački zbor Glazbene škole Josipa Hatzea, škole koja je izvedbom svojih učenika godinama obogaćivala festivalski program, pod vodstvom Ivane Šutić i Darija Maleša izveli su Ave Mariju (Angelus Dei) Franza Biebla. Dvozborna skladba izvedena je uz zanimljivo scensko rješenje, rasporedivši »male« i »velike« pjevače na dvije strane crkve, čime je brojna publika imala rijetku priliku poslušati responzorijalni način pjevanja, poznat još od srednjega vijeka. Uvod u advent i obljetničku Cro Patriju uveličao je i Mješoviti pjevački zbor IV. gi-

mnazije Marko Marulić pod vodstvom Tomislava Veršića, nakon čega je upaljena prva adventska svijeća ispred crkve sv. Frane. Preostali dio programa održan je na splitskoj Rivi, gdje su zborovi i vokalni ansambli pjevali svoje najdraže duhovne pjesme. Hrvatska tradicija njeguje se i u okrilju Cro Patrije. Ona je prošlost, ali i sadašnjost, a bez nje nema ni budućnosti. Svjedok tomu su i Pučki pjevači iz Tugara, koji su otvorili koncert na Rivi. Uslijedili su nastupi raznovrsnih zborova: Mješoviti zbor Gospe od Zdravlja, koji vodi još jedan od doajena Festivala, fra Stipica Grgat, zatim Mješoviti konkatedralni zbor crkve sv. Petra uz dirigenta Mirka Jankova, zbor OŠ Dobri pod vodstvom Karmen Širović, Gospel zbor Mihovil uz Matu Pocrnjića te Akademski pjevački zbor Sveučilišta u Splitu Silvije Bombardelli

Akademski pjevački zbor Sveučilišta u Splitu Silvije Bombardelli

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Izaslanik predsjednice RH, Andro Krstulović Opara uručuje povelju Marinu Kaporelu i Alojzu Tušeku pod vodstvom Anamarije Tadin. Odabirom raznovrsnih zborova, od onih dječjih, zborova koji se diče dugom pjevačkom tradicijom, preko gospel zbora, ali i podupiranjem novoosnovanih vokalnih ansambala (misli se pritom na splitske studente), Cro Patrija je još jedanput pokazala kako pod svojim okriljem ujedinjuje sve one koji marljivo i vrijedno njeguju vokalnu glazbu.

Canticum novum Središnja svečanost, koncert pod nazivom XX. međunarodni zborski festival CRO PATRIA — Retrospektiva CANTICUM NOVUM, održana je 27. studenoga u crkvi Gospe od Zdravlja, gdje su izvedene nagrađivane skladbe iz kategorije kojom se promiče suvremeno zborsko stvaralaštvo. Na navedenom koncertu je izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Andro Krstulović Opara uručio predstavnicima Glazbene mladeži Split Povelju Republike Hrvatske za osobite zasluge u promicanju, očuvanju i razvoju glazbene kulture među mladima te promicanju mladih glazbenika u Republici Hrvatskoj i u svijetu, u povodu 45. obljetnice umjetničkog rada i djelovanja Glazbene mladeži Split. U povodu 20. obljetnice Festi-

vala ravnatelj Marin Kaporelo i zamjenik umjetničke ravnateljice Alojz Tušek uručili su posebne povelje najzaslužnijim osobama iz umjetničkih, književnih i organizacijskih krugova koje su svojim angažmanom pridonijele obogaćenju Cro Patrije. Blažensko Juračić, Branko Okmaca, Pero Gotovac, Josip Magdić, Tomislav Uhlik i Vlado Sunko najnagrađivaniji su skladatelji u 20 godina Cro Patrije, čije su skladbe osvajale zlatni, srebrni i brončani Canticum novum. Svakako je trebalo pohvaliti njihovo neumorno obogaćivanje suvremene zborske literature. Posebna nagrada uručena je i akademiku Jakši Fiamengu za obogaćenje brojnih skladbi stihovima te za mnoge umjetničke tekstove koji su godinama pratili programske knjižice Festivala; zatim Danici Zaić za promicanje zborskog pjevanja, akademskom kiparu Kažimiru Hrasti za vizualna rješenja u svih dvadeset Festivala te za osmišljavanje plaketa, a dvije nagrade uručene su i postumno. Prva dobitnica zlatnog Canticum novuma, Ivana Mitrović Rudić, nagrađena je za doprinos zborskoj sceni i za stvaranje novih zborskih skladbi, dok je dr. Miljenko Grgić zaslužan za obogaćenje festivala i očuvanje hrvatske glazbene baštine. Naj-

zahtjevniji dio programa, retrospektivu Canticum novum, pohvalno su iznijela dva zbora pod vodstvom Vlade Sunka: Gradski zbor Brodosplit i Mješoviti zbor umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, jedan od najnagrađivanijih zborova u povijesti Cro Patrije, te Komorni pjevački ansambl Pro arte iz Mostara, pod vodstvom Katje Krolo–Šarac (cijenjene zborovotkinje koja je na Festivalu već domaća).

B

laženko Juračić, Branko Okmaca, Pero Gotovac, Josip Magdić, Tomislav Uhlik i Vlado Sunko najnagrađivaniji su skladatelji u 20 godina Cro Patrije

Neizvjesna budućnost Transformacija i mijena, karakteristična za sve žive organizme, ali i manifestacije, naročito u glazbenom i umjetničkom svijetu, zahvatila je i Cro Patriju. Promijenivši naziv iz Dani duhovne glazbe CRO PATRIA u Međunarodni zborski festival CRO PATRIA, festival se sadržajno obogatio te nastavio tradiciju muziciranja koja je ustanovljena još od samih početaka kad su u goste stizali razni zborovi iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Slovenije, otvorivši se glazbenicima, skladateljima, dirigentima i pjesnicima ne samo Europe nego i cijeloga svijeta. Pozivom da svi skladatelji sudjeluju u jednoj od kategorija manifestacije, prestižnom Canticum novum, cilj je bio promicati hrvatsku suvreme-

nu glazbu u svijetu, ali i predstaviti bogatstvo ostalih tradicija i glazbenih škola domaćim zborovima i zborovođama, kao i vjernoj publici. Duhovna glazba, koja je dominirala od početka festivala, ostala je jedna od važnih kategorija, a pridružene su joj i kategorije Dječji zbor te Odabrani i Slobodni program, kako bi kreacijom programa zborovi prenijeli dio svojega glazbenog ukusa i pokazali što najbolje i najradije izvode. U kojem smjeru će se razvijati splitski zborski festival, još nije poznato, ali budućnost je ionako nepoznata i nepredvidiva, upravo zato i čarobna!

9

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Ljiljana Kuterovac, ravnateljica Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo

Naših 25 godina rada na jačanju svijesti o intelektualnom vlasništvu Razgovor u povodu okrugle obljetnice nacionalnog tijela za zaštitu intelektualnog vlasništva

U

poslu imam prigodu susretati se i surađivati s vrlo zanimljivim i inspirativnim osobama, bilo da se radi o vrhunskim znanstvenicima, umjetnicima ili izumiteljima, bilo o vrhunskim pravnim stručnjacima ili uspješnim gospodarstvenicima.

Razgovarao: Milan Majerović–Stilinović

P

otkraj prošle godine Republika Hrvatska obilježila je jubilarnu, 25. godišnjicu neovisnosti; 1991. postala je samostalna i suverena država. U to je vrijeme trebalo uspostaviti i odgovarajuće nacionalne institucije; 31. prosinca 1991. godine osnovano je nacionalno tijelo za zaštitu intelektualnog vlasništva, koje danas nosi naziv Državni zavod za intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske. U povodu godišnjice razgovarali smo s ravnateljicom Zavoda, Ljiljanom Kuterovac. Čestitam, u ime HDS–a i njegovih članova, svim bivšim i sadašnjim djelatnicima DZIV–a na velikoj obljetnici. Na svečanosti obilježavanja okupili su se mnogi važni gosti iz Europske unije. Koje su bile njihove glavne poruke?

10

Zahvaljujem na čestitki u svoje ime i u ime svih naših djelatnika koji su tijekom ovih 25 godina svojim radom pridonijeli razvoju i djelatnosti DZIV–a, na što smo izuzetno ponosni. DZIV je, između ostaloga, razvio vrlo aktivnu međunarodnu suradnju s najrelevantnijim europskim i međunarodnim institucijama, o čemu govori i činjenica da su na svečanosti obilježavanja 25. obljetnice DZIV–a te organizacije bile predstavljene na najvišoj razini. U svojoj poruci Benoît Battistelli, predsjednik Europskog patentnog ureda (European Patent Office — EPO), izrazio je priznanje brzom razvoju djelatnosti DZIV–a tijekom njegove relativno kratke povijesti, što je omogućilo osiguravanje patentne zaštite i pružanje drugih usluga korisnicima sustava zaštite intelektualnog vlasništva u Hrvatskoj.

Sylvie Forbin, zamjenica glavnog direktora Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (World Intellectual Property Organization — WIPO), uz prigodne čestitke i isticanje također razvijene suradnje WIPO–a i DZIV–a, istaknula je izazove koje digitalizacija i globalizacija postavljaju pred sustav zaštite intelektualnog vlasništva, posebice u pogledu zaštite autorskog i srodnih prava u digitalnom okruženju, kao i prilagođavanja globalnog sustava i standarda zaštite neujednačenim stupnjevima razvoja zemalja diljem svijeta.

Naposljetku je Christian Archambeau, zamjenik izvršnog direktora Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (European Union Intellectual Property Office — EUIPO) istaknuo gospodarsku važnost sustava zaštite intelektualnog vlasništva i u tom kontekstu važnost učinkovitog sustava zaštite u Europskoj uniji te suradnje i ujednačavanja prakse između nacionalnih sustava i zajedničkih sustava koji djeluju na ukupnom teritoriju Europske unije.

Europske inicijative Koje aktualne zadatke naš DZIV dijeli s drugim sličnim institucijama u zemljama EU–a?

Europska unija nedavno je poduzela mnogobrojne inicijative na različitim područjima sustava zaštite intelektualnog vlasništva s ciljem osiguravanja učinkovitog i modernog sustava zaštite radi jačanja gospodarstva Europske unije i postizanja zajedničkih ciljeva društvenog i ekonomskog prosperiteta Unije i njezinih građana. To od nacionalnih ureda za zaštitu intelektualnog vlasništva zahtijeva poduzimanje intenzivnih aktivnosti na unapređenju vlastite djelatnosti i nacionalnih sustava zaštite intelektualnog vlasništva te u sudjelovanju s istim ciljem na razini Europske unije. Nacionalni uredi za intelektu-

alno vlasništvo vrlo intenzivno surađuju međusobno te s europskim organizacijama za intelektualno vlasništvo (EUIPO te EPO) na različitim razinama. Na području autorskog i srodnih prava u punom je zamahu rasprava o čak pet prijedloga propisa Europske unije s tog područja, s ciljem prilagodbe zakonodavnog okvira zahtjevima digitalnog doba, što iziskuje iznimno aktivnu suradnju s dionicima sustava na nacionalnoj razini te analize i rasprave pojedinih nacrta propisa unutar stručnih radnih skupina Vijeća Europske unije.

Kako biste ocijenili dosadašnji rad i utjecaj Zavoda na javno mišljenje i stavove o intelektualnom vlasništvu u ovih 25 godina?

Od samog osnivanja, Zavod je imao ambicioznu viziju vlastitog razvoja i razvoja modernog nacionalnog sustava zaštite intelektualnog vlasništva te je u proteklih 25 godina s manjim ili većim intenzitetom i uspjehom, ovisno o pojedinom razdoblju i okolnostima djelovanja Zavoda, aktivno djelovao na razvijanju javne svijesti o važnosti sustava zaštite i poštovanju prava intelektualnog vlasništva u suvremenom i razvijenom društvu kojem svi težimo.

Mjerljiv napredak Nažalost, unatoč znatnim naporima i uloženim resursima, čini se da je uspjeh u razvoju pozitivnih na objektivnim činjenicama zasnovanih stavova javnosti o sustavu zaštite intelektualnog vlasništva i njegovoj važnosti u suvremenom društvu nedostatan u odnosu na uloženo i očekivano, imajući na umu našu pripadnost najrazvijenijoj gospodarskoj i društvenoj zajednici (Europskoj uniji) koja veliku važnost pridaje upravo kvalitetnom i učinkovitom sustavu zaštite intelektualnog vlasništva te više od stoljeća dugoj kontinui-

P

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

otkraj 1996. godine nadležnost tadašnjeg Zavoda (Državnog zavoda za patente, kako se tada zvao) proširena je na područje autorskog prava i njemu srodnih prava; od tada Zavod nosi današnji naziv

11

N

a temelju mojeg uvida u djelovanje i dosadašnje stručne suradnje s HDS ZAMP–om, mogu ocijeniti da se radi o vrlo dobro organiziranoj i profesionalnoj organizaciji.

ranoj tradiciji postojanja uređenog nacionalnog sustava zaštite intelektualnog vlasništva. Međutim, neosporno je da postoji mjerljiv napredak u stavovima o intelektualnom vlasništvu i razumijevanju njegove važnosti u odnosu na situaciju od prije 25 godina kad je, slijedom marginalne uloge zaštite intelektualnog vlasništva u socijalističkoj ekonomiji i bitno različitom tehnološkom i globalnom tržišnom okruženju, važnost sustava zaštite intelektualnog vlasništva bila manje izražena nego danas.

Inspirativne osobe Što je vama najzanimljiviji dio posla ravnateljice DZIV–a?

Iako je moja uloga kao čelnice Zavoda ponajprije povezana s rukovođenjem i

nadzorom obavljanja poslova, što uključuje i prozaične poslove financijskog i općeg poslovanja Zavoda, kao osobi koja je obrazovanjem i radnim iskustvom proizašla iz stručnog područja intelektualnog vlasništva, najzanimljiviji dio posla ravnatelja čini upravo svakodnevno stjecanje novih uvida u kompleksnost pitanja zaštite intelektualnog vlasništva u rješavanju problema i komunikaciji s različitim dionicima sustava zaštite intelektualnog vlasništva, bilo da se radi o stručnjacima koji se profesionalno bave tim područjem, bilo o korisnicima koji imaju problema s razumijevanjem ili primjenom pojedinih aspekata sustava.

Pri tome imam priliku susretati se i surađivati s vrlo zanimljivim i inspirativnim osobama. To mogu biti vrhunski znan-

stvenici, umjetnici ili izumitelji, vrhunski pravni stručnjaci, uspješni gospodarstvenici i istaknute javne osobe ili pak najprominentnije osobe međunarodnog sustava zaštite intelektualnog vlasništva.

Kad su autorska i srodna glazbenička prava došla u djelokrug rada DZIV–a i koje se sve djelatnosti DZIV–a odnose na ta prava?

Pri osnivanju Zavoda potkraj 1991. godine, koji se tada zapravo zvao Republički zavod za industrijsko vlasništvo, njegova nadležnost i djelatnost nije uključivala zaštitu autorskog i srodnih prava, što nije rijedak slučaj za nacionalne zavode čija nadležnost nerijetko obuhvaća samo područje industrijskog vlasništva, dok je zaštita autorskog i srodnih prava u ovlasti drugih institu-

Potkraj 1996. godine nadležnost tadašnjeg Zavoda (Državnog zavoda za patente, kako se tada zvao) proširena je na područje autorskog prava i njemu srodnih prava te od tada Zavod nosi i današnje naziv: Državni zavod za intelektualno vlasništvo. Od tada djelatnost DZIV–a obuhvaća razvoj zakonodavnog okvira i stručnog područja autorskog prava i srodnih prava, uključujući nadzor nad obavljanjem djelatnosti kolektivnog ostvarivanja tih prava. Također, kao i na drugim područjima intelektualnog vlasništva, djelatnost DZIV– a obuhvaća obrazovnu, informacijsku i promidžbenu djelatnost na području autorskog i srodnih prava te suradnju s dionicima sustava provedbe tih prava, uključujući i organizacije nositelja tih prava.

Pohvala HDS ZAMP–u Kako ocjenjujete rad HDS ZAMP–a u razdoblju vašeg ravnateljstva Zavodom?

U domaćoj javnosti od svih područja zaštite intelektualnog vlasništva najistaknutija je percepcija upravo sustava zaštite autorskog i srodnih prava, što ne iznenađuje s obzirom na sveprisutnost autorskih djela i drugih predmeta zaštite srodnih prava u svakodnevnom životu i njihovu dostupnost preko interneta i različitih medijskih servisa. Kao društvo koje okuplja autore i koje se bavi kolektivnom zaštitom upravo najviše korištenih glazbenih djela, HDS ZAMP istaknuti je dionik nacionalnog sustava zaštite intelektualnog vlasništva.

Na temelju mojeg uvida u djelovanje i dosadašnje stručne suradnje s HDS ZAMP–om, mogu ocijeniti da se radi o vrlo dobro organiziranoj i profesionalnoj organizaciji koja proaktivno i kontinuirano radi na unapređenju svoje djelatnosti, pri čemu teži dosezanju najviših međunarodnih standarda djelatnosti kolektivnog ostvarivanja prava.

Pri tome se naravno, kao i svugdje, javljaju različiti problemi, ali prepoznajem ozbiljnu posvećenost HDS ZAMP–a djelovanju u korist ne samo

glazbenih autora nego i drugih djelatnika s područja kreativnih industrija te otvorenost za rješavanje mogućih problema. Također, moj je dojam da sami autori prepoznaju i cijene djelatnost HDS ZAMP–a.

Koje su aktualne teme kampanje i akcije kojima DZIV promiče važnost IV–a te APSP–a?

DZIV kontinuirano promiče važnost intelektualnog vlasništva različitim aktivnostima i kampanjama, pri čemu su najveće ograničenje ograničeni raspoloživi financijski i ljudski resursi. Od aktivnosti planiranih za 2017. godinu, uz redovite aktivnosti koje kontinuirano provodimo (kao što su obilježavanje Svjetskog dana intelektualnog vlasništva, 26. travnja, i javne akcije Stop krivotvorenju i piratstvu, koje u suradnji s dionicima sustava provedbe prava provodimo diljem Hrvatske), osobito bih istaknula planiranu organizaciju aktivnosti nazvane Dan intelektualnog vlasništva za djecu. Ta je aktivnost posvećena djeci školske dobi (osnovne i srednje škole) da bi ona upoznala važnost zaštite i poštovanja prava intelektualnog vlasništva. Pristup je prilagođen tom uzrastu i uključuje igre i interaktivne aktivnosti. Za organizaciju te aktivnosti, koju su odobrile i mjerodavne institucije za obrazovanje, odlučili smo se temeljem podataka o vrlo niskoj razini svijesti kod mladih ljudi u Hrvatskoj o društvenoj važnosti poštovanja prava intelektualnog vlasništva, utvrđenoj na temelju odgovarajućih studija Promatračnice Europske unije za povredu prava intelektualnog vlasništva. Takvu aktivnost organiziramo prvi put, u suradnji sa sudionicima sustava za provedbu prava intelektualnog vlasništva, uključujući i organizacije nositelja prava, te uz financijsku pomoć projekata suradnje s Uredom Europske unije za intelektualno vlasništvo.

U kontekstu povreda prava, istaknula bih izuzetan uspjeh na sličan način organizirane prošlogodišnje akcije Ne kupujte mačka u vreći, posvećene podizanju razine javne svijesti o opasnostima kupnje krivotvorene robe preko interneta.

Suradnja s HKKI–jem Od aktivnosti pokrenutih lani, s kojima nastavljamo i ove godine, istaknula bih aktivnosti na društvenim mrežama Facebook i Twitter te ustanovljavanje nagrade za najbolji stručni i akademski rad s područja intelektualnog vlasništva, koje je ugledno stručno povjerenstvo prošle godine dodijelilo upravo radovima s područja autorskog i srodnih prava. U suradnji s Hrvatskim klasterom kreativnih industrija planiramo objavu hrvatskog prijevoda i predstavljanje publikacije Upravljanje intelektualnim vlasništvom u oglašivačkoj industriji, čime nastavljamo s objavom i pro-

micanjem publikacija iz serije Kreativne industrije (Creative industries) Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo.

U suradnji s tom organizacijom planiramo potkraj godine organizirati i stručno događanje o temama s područja intelektualnog vlasništva, namijenjeno novinarskim krugovima iz Hrvatske i zemalja susjedstva. Uz to, nastavljamo potporu organizaciji stručnih i promotivnih događanja koje organiziraju drugi dionici sustava zaštite intelektualnog vlasništva. U tom kontekstu ističem stručni skup o suradnji regulatornih i nadzornih tijela te kolektivnih organizacija za provedbu autorskog i srodnih prava koje CISAC i HDS ZAMP organiziraju u ožujku ove godine.

Zanimljiva novost je i dodjela DZIV– ovih nagrada za najbolje stručne i znanstvene radove s područja intelektualnog vlasništva?

Na ustanovljavanje nagrade za najbolje znanstvene i stručne radove s područja intelektualnog vlasništva odlučili smo se zato da bismo potaknuli znanstveno–akademsko i stručno bavljenje tim područjem u Hrvatskoj, s obzirom na to da ocjenjujemo da ono zaostaje za drugim usporedivim zemljama, posebice najrazvijenijim zemljama. Budući da se sustav zaštite intelektualnog vlasništva zasniva na određenim društvenim (ekonomskim i pravnim) teorijama, željeli bismo potaknuti intenzivnije sustavno znanstveno–akademsko i stručno bavljenje tim područjem, osobito u kontekstu specifičnosti hrvatskog društva, kako bismo pravilno usmjeravali daljnji razvoj nacionalnog sustava zaštite intelektualnog vlasništva.

Nagrade znanstvenicima Planiramo te nagrade ustanoviti kao redovite godišnje nagrade, za sada u tri kategorije: dodiplomskih, poslijediplomskih i radova znanstveno–akademskog osoblja. Posebno bih zahvalila uglednim znanstvenim i akademskim djelatnicima koji su prihvatili poziv da budu članovi prosudbenog povjerenstva za dodjelu nagrade, koju je Zavod dodijelio na temelju njihove stručne prosudbe, osiguravši time visoke i neovisne stručne kriterije, time pridonijevši ugledu nagrade.

Kako biste ocijenili stanje poštovanja intelektualnog vlasništva u Hrvatskoj, gdje se događa najviše prekršaja?

Statistički podaci o povredama prava intelektualnog vlasništva u Hrvatskoj kontinuirano se i sustavno prate i javno objavljuju u organizaciji DZIV–a od 2008. godine. Iz tih izvješća moguće je zaključiti koji su glavni trendovi u Hrvatskoj, iako treba imati na umu da broj zabilježenih povreda prava u određenoj mjeri ovisi i o broju poduzetih aktivnosti nadzora ovlaštenih tijela. Na temelju ukupnog uvida u stanje povreda

intelektualnog vlasništva, može se zaključiti da očekivano raste broj povreda prava putem interneta, ne samo na području autorskog i srodnih prava, gdje je to dominantan način povrede prava, već dulje vremena u pogledu glazbenih i audiovizualnih djela (filmova), nego i na području povrede prava žiga internetskom prodajom krivotvorenih proizvoda. Na temelju dostupnih podataka, krivotvoreni proizvodi se prije svega uvoze, a tek u manjoj mjeri proizvode u Hrvatskoj. U tom je smislu osobito važna provedba carinskih mjera na granici.

S obzirom na trend slanja malih pošiljaka krivotvorenih proizvoda, koje je teže nadzirati od velikih kontejnerskih pošiljaka, sve je važniji nadzor poštanskih pošiljaka. U tom kontekstu treba istaknuti činjenicu da je veći dio granice Hrvatske ujedno i vanjska granica Europske unije, što pojačava izloženost uvozu krivotvorenih proizvoda.

Koji su najveći izazovi s kojima se Zavod susreće u radu?

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

cija, najčešće onih s područja kulture.

Po prirodi stvari, djelatnost Zavoda je visokostručna i izrazito kompleksna te u posljednje vrijeme iznimno zahtjevna u pogledu nužne kvalitete i dinamike obavljanja poslova iz djelokruga ovlasti.

Najveći je izazov osiguravanje visoke stručnosti i motiviranosti djelatnika Zavoda za kvalitetno i učinkovito obavljanje zahtjevnih poslova. S druge strane, zbog još uvijek nedovoljno prepoznatog značenja područja zaštite intelektualnog vlasništva u našem društvu, za razliku od nekih drugih zemalja — ne samo najrazvijenijih nego i nama usporedivih — ne prepoznaje se u dovoljnoj mjeri potreba za osiguravanjem primjerenog formalnog okvira te ljudskih i materijalnih resursa za takvu vrstu visokostručne javne djelatnosti koja je praktički samofinancirajuća.

Etiketiranje »uhljeba« Na žalost, za sada se ne nazire rješenje toga problema u aktualnom kontekstu nekritičkog javnog etiketiranja svih državnih i javnih službenika kao »uhljeba« te usmjerenosti na isključivo razmatranje rashodovne strane djelatnosti Zavoda, bez uzimanja u obzir prihodovne strane. Zato bih u prigodi obilježavanja 25. godišnjice Zavoda željela posebno istaknuti pohvalu i zahvalnost djelatnicima Zavoda koji unatoč svim navedenim nepovoljnim okolnostima predano (usmjereno na korisnike i uz nastojanje stalnog usavršavanja svoje stručnosti) obavljaju zahtjevne svakodnevne poslove. Osobito mi je zadovoljstvo kad u sklopu naše kontinuirano provođene ankete o zadovoljstvu korisnika uslugama zavodskog Informacijskog centra za intelektualno vlasništvo (INCENTIV–a) nailazim na brojne pohvale zavodskim djelatnicima. Upućuju ih zadovoljni korisnici, iznenađeni njihovom susretljivošću i stručnom potporom.

13

D r. s c . E v i S e d a k u s p o m e n ( Z a g r e b , 19 3 8 . — 2 0 17. )

Utjelovljenje vrhunske muzikologinje BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Iscrpnim i ustrajnim radom zadužila je hrvatsku muzikologiju i glazbu

U

Zagrebu je 2. ožujka, u 79. godini, preminula istaknuta hrvatska muzikologinja dr. sc.

Eva Sedak. Iscrpnim i ustrajnim radom zadužila je hrvatsku muzikologiju i glazbu, intenzivno proučavajući i domaćoj i međunarodnoj javnosti otkrivajući mnogobrojne opuse hrvatskih skladatelja 20. stoljeća, stavljajući ih u kontekst europske i svjetske suvremene glazbene scene. Njezin će utjecaj ostati zauvijek prisutan u hrvatskom glazbenom životu i u djelovanju njezinih bivših studenata. Kao profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu odgojila je niz generacija muzikologa, potičući ih na kritičko promišljanje i istraživanje, ostajući im svojim beskompromisnim i odlučnim pristupom zauvijek uzorom.

Doktorica filologije

Glazbeno školovanje počela je u Glazbenoj školi Pavao Markovac, a nastavila privatno kod prof.

Ladislava Šabana. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studira na Odjelu za historiju muzike i diplomira 1963. godine. Na istoj ustanovi 1982. stječe stupanj magistre muzikoloških znanosti, a 1986. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu brani disertaciju Josip Štolcer Slavenski — skladatelj prijelaza, stekavši znanstveni stupanj doktora društveno–humanističkih znanosti s područja filologije. Od 1961. do 1993. zaposlena je na Hrvatskom radiju (Radio Zagrebu) kao glazbena kritičarka, urednica Trećega programa, glavna i odgovorna urednica Glazbenog programa i direktorica Glazbene proizvodnje. Od 1981. bila je honorarna asistentica, od 1987. honorarna docentica, a od 1993. honorarna izvanredna profesorica na Odjelu za muzikologiju i glazbenu publicistiku Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Od 1994. stalna je izvanredna profesorica na istom Odjelu te do 1998. njegova pročelnica i voditeljica Zavoda za sistematsku muzikologiju, od 2000. do umirovljenja 2008. u zvanju redovitog profesora.

Od 1996. do 2001. nosi14

teljica je predmeta Povijest glazbe na Pedagoškom fakultetu u Puli, Sveučilišta u Rijeci.

Pozvana predavanja održala je na Karlovu sveučilištu u Pragu (1967.), na Ljetnim tečajevima u Darmstadtu (1988.), u Stuttgartu (1982.), Berlinu (1983.) i Kölnu (1984.). Od 1980. do 1989. voditeljica je projekta Istraživanje hrvatske glazbe dvadesetog stoljeća Muzikološkog zavoda Muzičke akademije, a nakon 1983. Zavoda za muzikološka istraživanja IC JAZU. Osnivačica je (1988.) i voditeljica Muzikološke sekcije Hrvatskog glazbenog zavoda, od 1990. članica Ravnateljstva HGZ–a, od 1993. njegova tajnica, a od 2003. potpredsjednica HGZ–a. Od 1998. do 2004. nositeljica je projekta Povijest hrvatske glazbe dvadesetog stoljeća pri Zavodu za sistematsku muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, prijavljenog kod Ministarstva znanosti Republike Hrvatske. Od 2008. voditeljica je višegodišnjeg istraživačko–izdavačkog projekta Hrvatskoga glazbenog zavoda Sabrana djela Blagoja Berse u suradnji s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu te uz potporu Ministarstva kulture RH i Gradskog ureda za kulturu.

Društveno djelovanje Od 1965. do 1989. surađuje s Muzičkim biennalom Zagreb na različitim funkcijama unutar programskih i izvršnih odbora te kao urednica biennalskih izdanja. Bila je članica Međunarodnog muzikološkog društva i Hrvatskog društva skladatelja te suosnivačica (1992.) Hrvatskog muzikološkog društva i članica njegova Upravnog odbora do 1997. godine. Bila je članica Upravnog odbora Fonda Lovro i Lilly Matačić, Upravnog odbora Fonda Stjepan Šulek te do 2013. Upravnog odbora Hrvatske glazbene mladeži. Od 2008. bila je članica–suradnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Bila je suradnica međunarodnih glazbenih enciklopedija Grove’s Dictionary of Music and Musicians (Velika Britanija) i Musik in Geschichte und Gegenwart (Njemačka), Hrvatske enciklopedije i Hrvatskog leksikona te međunarodnog projekta Musikerbriefe als Spiegel überregionaler Kulturbeziehungen in Mittel— und Osteuropa pri Institutu za muzikologiju Sveučilišta u Leipzigu. Dodijeljena joj je Nagrada Josip Andreis Hrvatskog društva skladatelja (1984. te 2010. godine s Nadom Bezić) te odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (2001.). (HDS)

Evi posve osobno Prisjećanja na znanstvenicu privatno iz druženja u Dubrovniku, Berlinu i njezinu zagrebačkom domu u Rokovoj ulici Draga moja Eva, pišem Ti ovaj posljednji pozdrav u Cantusu vjerujući da je Pjesma ono što na kraju životnoga puta možda trebaš. Pišem posve osobno, dok drugima prepuštam da zabilježe Tvoj poštovanja vrijedan profesionalni put.

Poznavale smo se dulje od četiri desetljeća, ponekad surađivale, a više se družile. Bila si mi i vjenčana kuma. Sigurno ne bez razloga! Držim da smo se u svem tom vremenu dobro upoznale, toliko da si u ovom trenutku dopuštam nekoliko osobnih misli. Uspomena je puno, no danas mi se čini nikad dovoljno.

Upoznala sam Te kao mlada novinarka, Ti si u to vrijeme već bila netko čije se mišljenje itekako cijenilo. A zapravo sam »upala« u trolist triju E dama — Eva, Erika, Eta — tek nešto starije od mene, no ipak dovoljno da vas motrim iz prikrajka, priznajem, gotovo sa strahopoštovanjem.

Vrlo brzo iz toga se razvilo prijateljstvo, na ovaj ili onaj način vezano uz profesiju, ali i onim ulomcima naših života koji su ostali samo naši, mimo javnosti. I sad si uzimam slobodu iz svega toga izvući tek pokoji trenutak povezan najčešće s Dubrovnikom, Berlinom, Tvojom Rokovom...

Promiču mi sjajne dubrovačke večeri u Lozici, u društvu Maestra Lovre i Primadone Ruže; uz ribu, crno vino, miris mora, mnogo anegdota i beskrajnih razgovora o glazbi. Ja sam po običaju bila najglasnija, Ti suzdržanija, uvijek mudrija. U jednom si mi trenutku zatravljeno šapnula: »Da živimo još sto godina, nikad o glazbi nećemo znati ono što on zna…« Bilo je to Tvoje poimanje umjetnosti, rekla bih za mene očaravajuća poniznost pred onim što smo, svaka na svoj način, odabrale kao profesiju. Na kraju, oboje smo ih ukoričili, Ti Maestra u sjajnoj monografiji, ja, naravno, Primadonu! Sjećam se da si s dragom nam Erikom prva došla u Berlin posjetiti kumu kad je dobila kćer. Dakako, razlog je bio pravi, meni posebno dragocjen, no Berlin je osim novorođene bebe nudio još mnogo toga. Strastveno si danima hodočastila po muzejima, koncertnim dvoranama, operama..., noćima si mogla razglabati o Pergamonu ili Böhmovoj interpretaciji Cosi fan tutte. A s podjednakim si se ushitom vraćala s trž-

nice noseći goleme količine velikih rotkvica — jer »takvih nije bilo u Zagrebu«! I kuhala si izvrsno, »gnjaveći« nas za stolom s aristokratskom etiketom koja se i u Rokovoj znala pretvoriti u pravi ritual.

Našle smo se i u sklonostima prema »pesima«. Obje smo ih imale i voljele. Tvoj Korak (kakvo ime za četveronošca!) bio je baš poseban. Govorila si koliko Ti pomažu zajedničke šetnje, makar i bljuzgave, po Rokovu perivoju i Goljaku. A Ti si pak bila posebna, nekima i čudna, kad si se po Zagrebu šetala sa slušalicama u ušima, jer si bila glavna i odgovorna za glazbu na Hrvatskom radiju i nisi htjela da Ti, nedajbože, nešto promakne. Savjesna, brižna, katkad i svadljiva, sve si te osobine nosila tako prirodno da se i meni ponekad činilo u redu što se u nečemu baš i ne slažemo. Tvrdila si da pretjerujem s operom, ja sam pak mislila da Ti pretjeruješ s avangardom. I obje smo bile u pravu, ili u krivu, tko zna?

I tako smo polako starjele, u čestim druženjima ili usputnim susretima, zadržavajući tople trenutke odnosa i komunikacije koji su takvima ostali, evo, sve do Tvog odlaska. Oduvijek sam Ti se divila kako sve to uspijevaš utrpati u jedan život: brojnu obitelj, studente, istraživački rad, knjige, prijatelje..., energije i životnog elana uvijek je pretjecalo u Tvom samo naizgled krhkom biću.

Zapamtit ću cijeli lûk, od one apartne mlade žene britka jezika i prekrasne duge kose do sjedokose gospođe sa šarmantnom dječačkom frizurom. Uvijek si bila lijepa, izvana i iznutra, s onim posebnim smijehom, ili prije osmijehom, od srdačnog do pomalo ciničnog koji je često govorio više od riječi. A bila si i majstorica riječi, u ovoj profesiji jednog od naših najvažnijih alata koji si golemim znanjem pretvarala u pravo umijeće mogućeg. Puno si napravila, puno toga vrijednog i trajnog ostavila. I uspomene, lijepa sjećanja koja ostaju. Vjerujem, ne samo meni. Možda i pročitaš ovaj Cantus, možda i dalje slušaš Pjesmu... Tko zna?

Tvoja Jagoda Martinčević

U spomen skladatelju i dirigentu Miri Belamariću ( Š i b e n i k , 9 . v e l j a č e 19 3 5 . — B e č , 6 . o ž u j k a 2 017. )

Odlazak velikog umjetnika Dirigirao je na opernim i koncertnim pozornicama u Hrvatskoj, Japanu, Austriji, Italiji, Grčkoj, Francuskoj, Češkoj, Njemačkoj, SAD–u, Luksemburgu, Rusiji, Švicarskoj i Meksiku

U

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Po s l j e d n j i p o z d r a v m u z i ko l o g i n j i d r. s c . E v i S e d a k i z p e r a n j e z i n e d u g o g o d i š n j e b l i s ke s u r a d n i c e, ko l e g i c e i p r i j a t e l j i c e

Beču je 6. ožujka, u 83. godini, preminuo skladatelj i dirigent Miro Belamarić.

Rođen je 9. veljače 1935. godine u Šibeniku. Nakon srednjoškolskog obrazovanja u rodnom gradu, studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (dirigiranje u razredu Milana Horvata, a kompoziciju u razredu Stjepana Šuleka). Usavršavao se u Salzburgu kod Lovre pl. Matačića i u Sieni kod Sergiua Celibidachea.

Bio je glazbeni urednik na nekadašnjem Radio Zagrebu te dirigent Simfonijskog orkestra RTV Zagreb, dirigent Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, gdje je i debitirao kao dirigent u siječnju 1960. godine, ravnajući Leharovom Veselom udovicom.

Pet godina nakon toga, prvi put je dirigirao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, gdje je među ostalim djelima ravnao premijerom Nabucca, 1984. godine, te izvedbama Wagnerovih opera. Bio je šef–dirigent Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu te glazbeni ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara. Od 1965. do 1968. asistirao je Herbertu von Karajanu na festivalu u Salzburgu, a od 1975. do 1977. i Karlu Böhmu. Dirigirao je na opernim i koncertnim pozornicama u Hrvatskoj, Japanu, Austriji, Italiji, Grčkoj, Francuskoj, Češkoj, Njemačkoj, SAD–u, Luksemburgu, Rusiji, Švicarskoj i Meksiku. Bavio se i opernom režijom.

M

iru Belamarića kao skladatelja pamtit ćemo po njegovim operama Ljubav don Perlimplina, Don Juan — buntovnik za sva vremena i Priče iz bečke šume

Među njegova najpoznatija ostvarenja ubrajaju se opere Ljubav don Perlimplina, Don Juan — buntovnik za sva vremena i Priče iz bečke šume.

Autor je orkestralnih djela Kako ubiti Mozarta za klavir i orkestar, Croatia, Spectrum, Pjesma mrtvim ljubavnicima, Svečana euro uvertira i Hrvatski marševi, skladbi za zbor (Hrvatska ljubavna lirika) i komornih djela (Portreti za klavir, 5 Poemas del Cante Jondo za sopran i klavir). Skladao je i filmsku i scensku glazbu. Bio je član Hrvatskog društva skladatelja do 2003. godine te član austrijskog AKM–a. Dobitnik je nekoliko nagrada, među kojima treba istaknuti Večernjakovu nagradu Zvono Lotršćak (1963.), Nagradu grada Zagreba (1975.), Nagradu Milka Trnina (1990.), Vjesnikovu nagradu Josip Štolcer Slavenski (1993.) te Nagradu Vladimir Nazor (1998.).

Od 1990. godine živio je i radio u Beču. Godine 2015. dodijeljena mu je nagrada Hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje. (HDS) 15

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

O d r ž a n o 6 4 . i z d a n j e n a j s t a r i j e g h r v a t s k o g f e s t i v a l a p o p u l a r n e g l a z b e , 2 7. s i j e č n j a 2 0 17. u D v o r a n i Kornati

16

Duet Kedže i Zsa Zse pobjednička pjesma 64. Zagrebačkog festivala P

red ispunjenim gledalištem zagrebačke Dvorane Kornati, uz spektakularni scenski ugođaj, izvedene su 22 nove pjesme koje je odabralo uredništvo festivala predvođeno umjetničkim direktorom Nenom Belanom

Piše: Josip Radić

P

jesma Sve u meni se budi u izvedbi Kedže i Zsa Zse, autora Ante Pecotića, pobjednička je skladba 64. Zagrebačkog festivala 2017.!

Pred ispunjenim gledalištem zagrebačke Dvorane Kornati, uz spektakularni scenski ugođaj, izvedene su 22 nove pjesme koje je odabralo uredništvo festivala predvođeno umjetničkim direktorom Nenom Belanom. O najboljoj pjesmi odlučivao je stručni žiri koji su činili ugledni glazbeni i medijski profesionalci, a duet Kedže i Zsa Zse osvojio je 144 od najviše moguća 154 boda. »Presretan sam, ovo je moj treći nastup na Zagrebačkom festivalu i očito je treća zaista sreća. Hvala Anti na sjajnoj pjesmi u kojoj sam udružio snage sa Zsa Zsom za koju će se još itekako čuti. Festival je bio sjajan, sve pohvale organizatorima«, izjavio je Damir Kedžo kojem je pobjeda na Zagrebačkom festivalu bila sjajna uvertira za predstojeći samostalni koncert za Valentinovo u Tvornici.

Ovogodišnje izdanje festivala prvijenac je Nene Belana na poziciji umjetničkog direktora festivala: »Sretan sam što je ovogodišnji Zagrebački festival odrađen na visokom glazbenom i produkcijskom nivou i vjerujem da će se mnogi složiti s odlukom žirija o pobjedničkoj pjesmi. Čestitam pobjedničkom paru, kao i autoru pjesme, ali i svim ostalim izvođačima i autorima koji su ovogodišnji festival učinili zaista manifestacijom za pamćenje«, izjavio je Belan.

Dodao je također da je zadovoljan činjenicom što ovogodišnji žiri festivala, uz dva skladatelja, Franu Đurovića i prošlogodišnjega pobjednika Marijana Bana, čine istaknuti profesionalci vodećih hrvatskih medija: »Prepoznali smo medije kao važan dio glazbene industrije i na ovaj način nastavili partnerski odnos Zagrebačkog festivala i medija. Time je pjesmama osiguran put do urednika koji kreiraju glazbene programe i rubrike, a potom, nadam se, i do publike koja će ih prigrliti kao što je prihvati-

la brojne pjesme iz duge festivalske povijesti.« Na samom početku prijenosa je Aljoši Šeriću, autoru pjesme Pavela Poslije nas, dodijeljena nagrada za najemitiraniju pjesmu prošlogodišnjeg festivala. U revijalnom dijelu programa Maja Posavec i Marko Tolja odali su počast nedavno preminulom skladatelju Ljubi Kuntariću, prvom pobjedniku Zagrebačkog festivala 1953., izvevši medley njegovih nezaboravnih pjesama Ta tvoja ruka mala, U nedilju, Ane i Autobus Calypso.

Kako je glasao žiri 64.

Zagrebačkog festivala Stručni žiri koji je odlučio o pobjedniku festivala ove godine činili su istaknuti glazbeni i medijski profesionalci: skladatelji Frano Đurović i Marijan Ban (koji je odlukom prošlogodišnjeg žirija kao izvođač pobijedio s pjesmom Tomislava Mrduljaša i Roberta Pauletića Ne voliš me više) te Branko Viljac, direktor festivala Večeri dalmatinske šansone Šibenik. Kao predstavnici medija, u žiriju su sudjelovali Jelena Vlačić, glazbena urednica Narodnog radija, Dražen Klarić, glavni i odgovorni urednik Večernjeg lista, Jurica Hrvačić, glazbeni konzultant Otvorenog radija, i Josip Majher, predsjednik Uprave Soundset radija.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Ovogodišnji Zagrebački festival izazvao je najveće zanimanje medija unatrag nekoliko godina, a broj emitiranja pobjedničke pjesme nakon festivala je — udvostručen

HDS, kao organizator festivala, ponosan je na način na koji je i ove godine izabrana pobjednička pjesma Zagrebačkog festivala: svaki član žirija svakoj od 22 pjesme dao je od 1 do 22 boda, ne znajući kako su glasali ostali članovi žirija.

Glasovi su poslani prema načelu: jedan bod najmanje dragoj, 22 boda favoritu. Pobjednička pjesma mogla je osvojiti, u teoriji, čak 154 boda od sedam članova žirija. Zbrajanjem bodova svih članova žirija utvrđeno je da je pjesma Ante Pecotića prikupila nadmoćnu većinu od čak 144 boda. To je i javno objavljeno u izravnom TV prijenosu jer vjerujemo da je transparentnost važna.

Nakon pobjedničke, sljedeća četiri mjesta prema odluci žirija, zauzele su ove pjesme: Kad jednom se spoje (autor Miro Lesić, izvedba Daria Hodnik Marinković i zbor Emanuel), prikupila je 116 bodova; nakon nje, pjesma Odlična stvar (autorica Arijana Kunštek, izvedba Antonela Doko) dobila je 111 bodova. Slijede Kad nekoga voliš (autor Ivan Škunca, izvođač Jacques Houdek) sa 107 bodova te Samo da znaš autora Tomislava Mrduljaša u izvedbi Lovre Lučina sa 101 bodom.

17

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Intervju s pobjednicima Zagrebačkog festivala

Kedžo i Zsa Zsa: Zagrebački festival je navjestitelj glazbenog proljeća!

Nakon proglašenja pobjedničke skladbe i silaska s pozornice Zagrebačkog festivala, Kedžo i Zsa Zsa (umjetničko ime pjevačice Jelene Žnidarić) našli su se u novinarskom obruču koji ih nije puštao više od sat vremena, a nakon susreta s predstavnicima sedme sile, after party je potrajao do ranih jutarnjih sati Razgovarao: Josip Radić

N

akon proglašenja pobjedničke skladbe i silaska s pozornice Zagrebačkog festivala, Kedžo i Zsa Zsa (umjetničko ime pjevačice Jelene Žnidarić) našli su se u novinarskom obruču koji ih nije puštao više od sat vremena, a nakon susreta s predstavnicima sedme sile, after party je potrajao do ranih jutarnjih sati.

Pobjednički duet, pjesma Sve u meni se budi autora Ante Pecotića, već je sutradan udvostručila broj radijskih emitiranja, a sudeći prema reakcijama u medijima i na društvenim mrežama, hrvatska glazba je dobila pjesmu koja će nastaviti život još dugo nakon održanog festivala...

Sad kad su se slegnuli dojmovi, kako biste opisali iskustvo tog petka, u Dvorani Kornati, na završnici Zagrebačkog festivala?

Kedžo: Sve bolje i bolje organiziran festival. U isto vrijeme opušten i nekako mi je svake godine sve draži. Ove godine još i više, s obzirom na pobjedu.

Posebno bih pohvalio bend koji je na vrhunskoj razini.

Zsa Zsa: Meni će, kao debitantici Zagrebačkog festivala, trenuci s pozornice i iz back stagea ostati u sjećanju još dugo, dugo… Atmosfera je bila predivna. Svi su došli slušati i svjedočiti predivnoj, novoj, modernoj hrvatskoj glazbi. Nije se osjećao nikakav natjecateljski duh, samo čista ljubav prema tome što radimo. Što ste najprije učinili nakon silaska s pozornice?

18

Kedžo: Zagrlio Zsa Zsu i Antu i otisnuo se među novinare. Odradili smo sat vremena intervjua.

Zsa Zsa: Iskreno, ne sjećam se… Toliko se toga dogodilo u tih nekoliko minuta da još sad pokušavam kristalizirati misli, ali euforija je bila velika i srce mi je bilo ogromno!

Reakcija kolega Kako ste reagirali kad ste čuli da je upravo vaš duet pobjednička pjesma festivala? Kakve su bile reakcije vaših kolega?

Kedžo: Bio sam presretan jer smo zaista puno truda uložili u tu pjesmu. Nisam ni najmanje očekivao pobjedu jer se time nisam ni opterećivao. Ovo je pjesma u koju vjerujem, ima univerzalnu poruku i bilo mi je bitno da je prenesem publici na pravi način. Komentari kolega bili su iznimno pozitivni i hvala im na tome. Lijepo je što su na Zagrebfestu većinom izvođači koji žive za glazbu. I kad oni prepoznaju pjesmu, još ti je draže. Osobno bih izdvojio Ivanu Kindl i Nou, reagirali su iskreno i od srca, kao da su oni pobijedili. S obzirom na to da je njihova pjesma meni nekako baš po mom guštu, bilo mi je to još draže.

Zsa Zsa: Ne znam za Kedžu, ali ja uopće nisam shvatila da nas zovu na pozornicu. Mislila da netko zove samo Kedžu, jer ga nešto treba… Znam da sam bila udubljena u predivne poruke potpore koje smo dobivali na društvenim mrežama, a već druge sekunde oboje smo stajali na divnoj pozornici dvorane, pred pljeskom publike, s nagradom u ruci i proživljavali deset emocija istovremeno. Trebalo mi je dva dana da se slegnu emocije i da smirim onaj spontani osmijeh na licu. Sjećam se tople čestitke Ivane Kindl i Noe koji su nas dočekali u back stageu nakon silaska s pozornice. Jako mi je drago što se u zraku osjećala samo pozitivna energija i potpora.

Koliko je danas važan festival poput Zagrebačkog za predstavljanje novih pjesama i koja je uloga festivala općenito?

Kedžo: Svaka prilika da predstaviš svoju pjesmu u udarnom terminu na TV–u se ne propušta. Još kad je sve organizirano i kad bend odlično svira, sreća je još veća.

Zsa Zsa: Mislim da pečat Zagrebačkog festivala pjesmi i pjevaču daje veću kvalitetu. Osjećam da se u hrvatskoj glazbi rađa nešto novo, scena se opet budi i postaje raznolika, kao da dolazi proljeće. I drago mi je što je Zagrebački festival prihvatio ulogu navještenja tog proljeća i pomaže u kreiranju buduće hrvatske glazbene scene.

Zavidna razina Što mislite o ovogodišnjem festivalu? Čija vam se izvedba posebno svidjela?

Kedžo: Jao, svidio mi se cijeli niz pjesama: Antonela Doko, Ivana Kindl i Noa, Bang Bang, Mia, Daria Hodnik, Ana Androić Knežević, Saša Lozar... Baš jako puno pjesama je na zavidnoj razini.

Zsa Zsa: Drago mi je vidjeti da je najstariji hrvatski festival događaj koji predstavlja modernu i urbanu hrvatsku glazbu koja je zaista potrebna na našoj sceni.

Ja sam debitantica pa ne znam kako je to funkcioniralo prošlih godina, a o ovogodišnjem imam samo riječi hvale.

Odabrane pjesme redom su kvalitetne, bila mi je čast dijeliti pozornicu s vrhunskim izvođačima, a organizacija je bila na najvišem mogućem nivou. Zagrebački festival s razlogom nosi titulu jednog od najvećih naših festivala.

Kakvi su dojmovi s after partyja?

Zsa Zsa: After party je obično ono što svi čekamo (smijeh)! Hrana je bila odlična, a ljudi još bolji! Svi smo se opustili u

disco atmosferi i čavrljali o svemu i svačemu. Meni se svidio duet Ivane Kindl i Noe, posebno zato što je to pjesma s posvetom Noinu ocu. Isto tako, očarala me i Daria Hodnik, pogotovo kad sam je odslušala uživo na prvoj probi, zatim moje mlade kolegice, Antonela Doko i Mia Dimšić, zbog kojih mi je iznimno drago što grade karijere i otvaraju vrata malo drugačijoj hrvatskoj glazbi.

Kako je došlo do suradnje s Antom Pecotićem na ovoj pjesmi, koliko se ona razlikovala od demo faze do finalnog mastera? Kako ste vi protumačili tekst pjesme?

Kedžo: Ante i ja surađujemo već nekoliko godina. Pjesmu mi je pustio lani i godinu dana smo tragali za pravom pjevačicom, koju smo pronašli u Zsa Zsi. Klavirska osnova kojom pjesma počinje je ostala. A Ante, Zsa Zsa i ja, pod vodstvom Igora Ivanovića koji je naše želje složio u smislenu cjelinu, tražili smo uzore u glazbi koju privatno slušamo i složili lijepu glazbenu priču.

Zsa Zsa: Nije bilo razmišljanja i kalkuliranja je li to to, na prvi ton smo kliknuli znajući da radimo pravu stvar. Ne bih rekla da se u strukturi i aranžmanu pjesma bitno razlikuje od demo verzije jer smo na početku shvatili što ona traži i što mi želimo od nje… Brusili smo sitnice poput modulacija, vokala i raznih pjevačkih ukrasa. Što smo dulje snimali, to je inspiracija sve više dolazila. Poruka pjesme je čista ljubav, bezvremenska, bezuvjetna, nedodirljiva i iskrena.

Razmjena energije Jeste li se vas dvoje poznavali i prije i koliko ste se upoznali tijekom rada na pjesmi? Planirate li još neke zajedničke projekte?

Kedžo: Znamo se već nekoliko godina i dobri smo prijatelji. Glazba je prije sve-

K

ga razmjena energije, tako da Zsa Zsa uvijek kod mene ima posebno mjesto i nadam se da ćemo pjevati i u nekim budućim projektima.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

edžo: »Svaka prilika da predstaviš svoju pjesmu u udarnom terminu na TV–u se ne propušta. Još kad je sve organizirano i kad bend odlično svira, sreća je još veća.« Zsa Zsa: »Znam da sam bila udubljena u predivne poruke potpore koje smo dobivali na društvenim mrežama, a već druge sekunde oboje smo stajali na divnoj pozornici dvorane, pred pljeskom publike, s nagradom u ruci i proživljavali deset emocija istovremeno.«

Zsa Zsa: Kedžo i ja smo se »upoznali« preko društvenih mreža, iako sam ja njega znala puno dulje nego on mene.

Još kad sam kao klinka pjevušila melodijice iz 365 (smijeh). Ne znam točno kako smo došli u kontakt preko Facebooka, ali mislim da smo se kretali u sličnom glazbenom krugu i tako smo uvijek planirali snimiti nekakav cover.

No Kedžo je došao s nečim boljim, idejom koja je rezultirala nastupom na Zagrebačkom festivalu, a šlag na kraju je i pobjeda. Zajedničkih projekata će sigurno biti još, no o tome ćemo razmišljati kad završimo ovaj jer je pred nama još i snimanje spota.

Zsa Zsa, kakvi su tvoji planovi nakon Zagrebačkog festivala, nastavljaš li suradnju s Antom Pecotićem?

Planova je puna glava, no važno je hodati korak po korak. Ova pobjeda je zaista velik korak za mene koji donosi i odgovornost da nastavim raditi kvalitetnu glazbu. No to nije problem, jer sam u pravim rukama. Ante i ja već imamo neke nove pjesme na vidiku i marljivo ih »kuhamo« u studiju. Reći ću vam samo da se poprilično veselim svemu što dolazi! Međutim, još jedan plan, koji postoji već godinama, jest razvoj moje kantautorske priče. Već neko vrijeme radim na tome između svoja četiri zida, volim balade i r’n’b, pop, blues, soul, EDM glazbu, pa samo čekam pravi trenutak i pravu priliku da pokažem i tu stranu. Godina 2017. je ona koja će mi život okrenuti naglavce, potpuno se prepuštam glazbi, a kamo će me to odvesti — veselim se saznati!

19

I n t e r v j u s d o b i t n i k o m s t i p e n d i j e F o n d a R u d o l f i M a r g i t a M a t z z a 2 0 17. g o d i n u

Mladi Frano Živković u prvom licu Dvanaestogodišnji Riječanin virtuozni je gitarist i sve uspješniji skladatelj

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Razgovarala: Tea Kulaš

H

rvatsko društvo skladatelja 20. veljače 2017. godine dovršilo je selekciju za stimulaciju mladih skladatelja do navršene 30. godine, iz Fonda Rudolf i Margita Matz.

Fond Matz financiran je od autorskih prava Rudolfa Matza koja su oporučno ostavljena HDS–u uz napomenu da se koriste isključivo za hrvatske skladatelje. Čudo od djeteta Na prijedlog stručnog povjerenstva, tročlano je predsjedništvo (Zoran Juranić, Berislav Šipuš i Tomislav Uhlik) među dvojicom prijavljenih za stipendiju za 2017. godinu odabralo dvanaestogodišnjeg Riječanina Franu Živkovića kojem je dodijeljena potpora od 20.000 kuna. Mladi glazbenik gitaru je počeo svirati s dvije godine, a prvi samostalni koncert održao je kao petogodišnjak. Svirao je na više od 200 javnih nastupa, uključujući i gostovanja sa svjetski poznatim glazbenicima kao što su Tommy Emmanuel, Stochelo Rosenberg, Zucchero ili Los Angeles Guitar Quartet. Dobitnik je nekoliko nagrada na natjecanjima mladih glazbenika i autor niza skladbi za gitaru i gudački orkestar, a okušao se i u obradama i aranžmanima. S deset godina objavio je prvi autorski album, It’s a Secret.

Kad si počeo skladati i koliko se tome posvećuješ?

Prvu skladbu Kad moja gitara pjeva napisao sam s četiri godine, a mama mi je pomogla s tekstom. Teško je odgovoriti na to pitanje — kad se ideja pojavi, vrtim je neko vrijeme u glavi, odsviram ili zapišem pa snimim. Dogodi se da na satu u školi odlutam jer se »glazbeni kotačići vrte« u glavi.

Kako si odlučio prijaviti se na natječaj i koje si skladbe poslao?

20

Prijavio sam se na mamin poticaj. Ona kaže da se svaki trud isplati, a ovo priznanje i pomoć jako će mi dobro doći kako bih mogao ostvariti neka umjet-

nička postignuća i snove. Poslao sam Color Suitu od sedam stavaka za klasičnu gitaru, Primer Tango također za klasičnu gitaru, nekoliko skladbi za akustičnu gitaru te četverostavačni Concertino za gudački orkestar.

Gdje pronalaziš nadahnuće za skladanje? Imaš li uzore?

Inspiracija je nenajavljeni i vrlo dobrodošao gost. Nikad ne znam kad će doći — nekad u šetnji ili u snu. Pronalazim je i u nekim događajima koji su me se dojmili, u detaljima u prirodi ili osjećajima. Mislim da je Arsen Dedić rekao da inspiraciju pronalazi u otpacima svakodnevice. Njegovom književnom i glazbenom radu se divim. Volim kad je netko u svojim djelima i humorističan.

Moj najveći gitaristički uzor je Tommy Emmanuel kojemu sam jako zahvalan što me potiče na stvaranje glazbe, a uz njega se divim i Patu Methenyju i Johnu Scoffieldu. Od modernih skladatelja oduševljavaju me John Williams, Hans Zimmer i Ennio Morricone, a od klasičnih Mozart, Bach, Beethoven, Debussy, Haydn i Vivaldi.

Buket cvijeća Kad si počeo svoje glazbeno obrazovanje? Radiš li s nekim profesorom koji te usmjerava i pomaže ti?

Kad roditelji više nisu znali odgovarati na moja pitanja, morali su potražiti nekoga tko će znati. Uz profesore u školi, volim raditi sa švedskim gitaristom i skladateljem Johannesom Möllerom koji mi postavlja izazove. Na njegov prijedlog napisao sam Primer Tango.

Moja mama kaže da je znanje kao buket cvijeća, a ja od svakog profesora uberem po barem jedan cvjetić. Glazba je vrlo široko područje, a ja sam tek na početku puta. Znam da imam još puno toga naučiti, ali se veselim svemu što me čeka.

Pohađaš dvije škole i uz to nalaziš vremena za skladanje. Kako uspijevaš uskladiti raspored? Imaš li neki hobi, pronalaziš li vremena za svoje prijatelje?

Moj uobičajeni dan je dosta sličan danu mojih vršnjaka koji se umjesto glazbom bave plesom ili sportom. Možda je ključ uspjeha to što me mama i tata uče da ne gubim vrijeme na igricama za kompjuterom... Volim šah i rolanje poslije škole, a za legicama sam lud!

Koliko ti u ispunjavanju obveza pomažu roditelji?

Jako puno, najviše se trude oko organiziranja mojeg vremena. Voze me svakodnevno gdje god treba i uvijek su uz mene. Moja su najbolja motivacijska i tehnička podrška.

Dobitnik si brojnih nagrada. Svirao na više od 200 javnih nastupa u Hrvatskoj i inozemstvu. Surađivao si i s glazbenicima svjetskog glasa. Kakav je to osjećaj pobudilo u tebi?

Glazba koju izvodimo je različita, ali meni uvijek lijepa. Putovati po svijetu i uveseljavati ljude svojom glazbom je nešto stvarno posebno. Ispunjava me misao da se ljudi nakon napornog dana i svih problema uspiju opustiti i razveseliti uz moju glazbu.

Gitarski svjetovi Nazivaju te mladim virtuozom na gitari.

Koliko vremena izdvajaš za vježbanje?

Gitare su mi posebna ljubav. Klasična i akustična, svaka je svijet za sebe, a ja želim spojiti najbolje iz oba. Premda je uvijek lijepo čuti pohvalu, sebe ne doživljavam kao virtuoza. Želim ostati jednostavan, ali se uvijek trudim najbolje što mogu. Svaki dan sviram barem neki instrument — klavir koji mi je obavezan, violinu u orkestru — što obožavam, ili gitaru koja mi je najveća ljubav. Zbog jedne i druge škole ne vježbam koliko bih htio, pa to nadoknađujem vikendom i praznicima.

Koju vrstu glazbe najradije slušaš i sviraš?

Slušam raznovrsnu glazbu, od klasike do popularne glazbe. Volim otkrivati nove stvari, nove skladatelje i izvođače.

Osim što pišeš vlastite skladbe, radiš i brojne obrade?

Rado obradim skladbu koja me nadahnjuje. Dosad sam pisao obrade za gitaru i gudački sastav, a sve više eksperimentiram i učim pisati za orkestar.

S deset godina objavio si prvi autorski album na kojem potpisuješ i glazbu i izvedbu. Jesi li imao unaprijed zamišljen koncept? Možeš li opisati taj proces i stečeno iskustvo?

Na albumu It’s a Secret objavljena je glazba koju sam napisao do svoje desete godine. Nakon svake skladbe piše broj — to je oznaka koliko sam godina imao kad sam je napisao.

Snimio sam ga u studiju Ivana Pešuta u Rijeci. Sve je snimljeno u dva poslijepodneva poslije škole i morao sam biti jako koncentriran. Puno sam naučio i jedva čekam snimiti svoj drugi album za koji je materijal gotovo spreman.

Nevjerojatan osjećaj Izvode li tvoje skladbe i neki drugi izvođači?

Smatram da treba vremena dok skladbe dođu do publike i izvođača, a moja se djela već izvode. Velika mi

Voliš li više svirati ili skladati?

Zapravo mislim da se to ne može usporediti ili izabrati samo jedno. Kao kakao i naranča — ne znaš koje je bolje, a ne možeš ih ni usporediti.

Planiraš li se prijaviti na neka međunarodna natjecanja?

Upravo sam se vratio s regionalnog natjecanja u solfeggiu, a čekaju me pripreme za državno natjecanje. Sudjelovao sam na dosta gitarističkih natjecanja, a posebno su mi zanimljiva natjecanja za mlade autore. Ipak, više od natjecanja volim sudjelovati kao izvođač na raznim festivalima.

Planiraš li osvojenu stipendiju uložiti u daljnje skladateljsko ili izvođačko

usavršavanje?

Stipendiju planiram uložiti u glazbenu edukaciju, istraživanje nepoznatih glazbenih područja te edukativne izazove koji će pridonijeti razvoju mojih glazbenih potencijala. Volio bih sudjelovati na masterclassu Hansa Zimmera, nastaviti edukaciju s Johannesom Möllerom, biti na nekim festivalima u Europi i SAD–u. Moji roditelji se trude i pružaju mi sve što mogu, ali za neke stvari o kojima dugo maštam potrebna mi je i dodatna pomoć. Hvala vam!

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

je čast kad netko od poznatih izvođača prihvati moju glazbu. William Kanengiser iz Los Angeles Guitar Quarteta bio je oduševljen mojim aranžmanom japanske narodne skladbe Anta– gata doko sa, kao i Tommy Emmanuel skladbom Rachel E. koju sam napisao za njegovu kćer. Jako se radujem izvedbi Concertina za gudački orkestar. Nevjerojatan je osjećaj čuti izvedbu vlastite glazbe. Mislim da je to jedan od najljepših osjećaja koje skladatelj može doživjeti.

D

osad sam pisao obrade za gitaru i gudački sastav, a sve više eksperimentiram i učim pisati za orkestar.

21

D u b r a v k o D e t o n i , s k l a d a t e l j , k n j i ž e v n i k i p i j a n i s t , p r o s l a v i o j e 8 0 . r o đ e n d a n 2 2 . o ž u j k a 2 0 17. k o n c e r t o m u prepunoj dvorani Umjetničke akademije u Splitu uz ansambl S/UMAS!

Detonijev Atlas života u Splitu BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Koncert je naslovljen prema istoimenom književnom ciklusu čiji je treći dio s podnaslovom Zapisi o vječnosti Dubravko Detoni objavio prije četiri godine

Ansambl S/UMAS izvodi djela Dubravka Detonija u zamračenoj dvorani splitske Umjetničke akademije

U

z elemente Detoniju omiljene improvizacije, njegova su djela izvedena u neizostavnom scenski netipičnom ozračju pod prigušenim svjetlom uz bljeskove svjećica koje su prekrivale klavir Piše: Karmen Širović

U 22

osmo desetljeće života Dubravko Detoni odlučio je zakoračiti uz okruženje glazbe, mladih izvođača i splitske publike, koja je osim njegovih djela imala priliku poslušati i slavljenika za klavirom.

Koncertom Atlas života, nazvanom prema istoimenom književnom ciklusu čiji

je treći dio s podnaslovom Zapisi o vječnosti Dubravko Detoni objavio prije četiri godine, splitski su studenti UMAS–a odlučili nagraditi toga hrvatskog skladatelja koji je na području suvremene glazbe učinio nekoliko koraka naprijed.

Susret sa skladateljem Posljednji okrugli rođendan, 70., Detoni je, uz ostale, proveo sa splitskim saksofonistom i skladateljem Gordanom Tudorom, inicijatorom i umjetničkim voditeljem S/UMAS–a. Iako je Tudor tada bio tek na početku profesionalnog puta, Detoni, koji je uvijek imao sluha za kvalitetna i virtuozna glazbena imena koja je uključivao i u svoj ansambl ACEZANTEZ, pozvao ga je da svira na koncertu za njegov rođendan.

Deset godina poslije došlo je vrijeme za slavlje s novim glazbenim generacijama, a studentima je to bila odlična prilika za rad sa skladateljem te da pobliže upoznaju način izvođenja njegovih djela. S obzirom na to da se Detoni u posljednje vrijeme sve više okreće manjim i kraćim glazbenim formama, iznimka nije bio ni navedeni koncert. Gimnastika za grupu, Crna glazba te Zaboravljene muzike za kvartet saksofona za-

živjele su u skraćenoj, ali koherentnoj izvedbi temeljenoj na Detoniju omiljenoj improvizaciji, u neizostavnom scenski netipičnom ozračju pod prigušenim svjetlom uz bljeskove svjećica koje su prekrivale klavir.

Začeci prakse Upravo je improvizacijski i aleatorički način izvođenja djela još uvijek u začecima izvođačke prakse kod studenata glazbe, koji su spremno i spretno »zagrizli« u nove interpretacijske pobjede.

Obljetnice su uvijek odličan povod za prisjećanje i analizu, ali i planiranje budućnosti, koje je Dubravko Detoni podijelio s publikom nakon koncerta. Za sve one koji nisu bili prisutni, u formi razgovora vođenog u povodu spomenutog splitskog koncerta, donosimo kratki presjek bogatog života skladatelja koji je svojom glazbom postigao status skladatelja »novog zvuka«.

Vi ste skladatelj, književnik i pijanist.

Dajete li nekoj od tih profesija primat i kako je uopće počeo vaš glazbeni put?

Počeo sam kao čudo od djeteta. S pet godina u Križevcima sam održao večer

Chopina. Tada tamo nije bilo ni škole. Učio sam privatno, malo kod Josipa Kalčića, slovenskog skladatelja koji se kao komunist skrivao kod mojih roditelja u vrijeme NDH. Ubrzo je rekao da me nema više što naučiti i da moram u Zagreb. Zatim odlazim u klasu Margite Matz, naše velike pedagoginje, koja je jako dobro znala postaviti tehniku. Ona je studirala u Budimpešti, gradu koji se provlači kroz moj život: moja žena je Mađarica, a moj je sin studirao i naučio sve u Budimpešti. Međutim, meni je bilo malo dosadno samo svirati. Vježbao sam ljestvice i čitao Prousta. Od djetinjstva sam pisao. Moj otac je bio novinar i pisac, ali ne uspješan, jer nije bio član partije. Jako se protivio tome da i ja postanem umjetnik, a kamoli pisac. S nepunih 16 godina dobio sam nagradu beogradskog časopisa Delo za poeziju, ali moja sestra je studirala književnost, a ja sam se ipak odlučio za glazbu.

Klavir ste studirali u klasi utemeljitelja tzv. Zagrebačke pijanističke škole, Svetislava Stančića. Kakav je bio profesor?

Da, od 1955. do 1960. studirao sam kod Svetislava Stančića. Potkopao je sve moje ideje u pogledu interpretacije. Svirao je po kanonima i šablonama, ne obazirući se na mogućnost raznovrsnosti. Kod njega su najbolje prolazili pijanisti koji su zapravo imitirali njegov način sviranja, a ja sam tražio nešto novo. Često bih umjesto vježbanja, čekajući prof. Stančića, improvizirao dok su drugi marljivo vježbali. Poslije smo se sprijateljili, jer je on ipak bio dobar glazbenik i shvaćao je glazbu. Kad je čuo moju skladbu Likovi i plohe, koju sam radio s Lutosławskim u Varšavi, iskreno mi je čestitao.

Profesor kao otac Kako je došlo do toga da ste upisali i kompoziciju kod Stjepana Šuleka?

Sasvim slučajno sam primljen na kompoziciju u Zagrebu. Naime, pao sam na prijamnom. Otišao sam s kolegom Vladom Krpanom u Italiju na ljetnu školu u Accademiju Musicale Chigiana kod

Vaša neutaživa glad za znanjem i stjecanjem novih iskustava, naročito na području kompozicije, odvela vas je i u Varšavu, gdje ste radili s Witoldom Lutosławskim i Grażynom Bacewicz, a zatim i u Darmstadt kod Karlheinza Stockhausena i Györgya Ligetija.

Zašto ste odlučili učiti kod navedenih skladatelja i tko je od njih najsnažnije utjecao na vaš skladateljski izričaj?

Od prvog me dana fascinirao radio.

Moji roditelji su posjedovali jedan prijamnik marke Telefunken na kojem sam volio slušati glazbu, prirodne pojave itd. Slušajući radio, otkrio sam nova djela i nove skladbe koje se nisu izvodile u Hrvatskoj. Tako sam otkrio i Lutosławskog, slušajući njegovu skladu Venecijanske igre. Zahvaljujući Sakaču, u vrijeme kad sam se spremao voditi ACEZANTEZ, država mi je platila tečaj u Darmstadtu, gdje sam slušao predavanja kod Karlheinza Stockhausena i Györgya Ligetija. Odmah sam uočio prednosti i nedostatke njihove glazbe.

Stockhausenova su me djela podsjećala na papier musique, strukturu koja je pojela samu sebe. Njegova su djela izblijedjela, a Ligetijeva još žive. I ja sam putem grafika »učio« o glazbi. Što ste od njih naučili?

Nosio sam u sebi neki osobit, poseban zvuk, koji je možda bio staromodan pod utjecajem one glavne struje. Onda se on osuvremenjivao i modernizirao, naročito slušajući djela Lutosławskog i Ligetija, dok je Stockhausen bio prepametan i prekompliciran za mene. Lutosławski je jednom za njega rekao: »On je rudnik ideja, ali ih ne zna obraditi. Pri obradi, on ih upropasti.« Kod njega je manjkalo ono duboko i muzikalno pravo u glazbi. Umjetnik treba biti sretna kombinacija muzikalnosti i pameti.

Ne valja biti prepametan.

Zametak u klaviru Čest je slučaj da su skladatelji, koji su ujedno i pijanisti, uvijek razmišljali o skladanju putem svog instrumenta.

Nakon toliko godina skladanja, dolazite li još uvijek do svojih djela »klavirski«?

Moja je bolest da cijeli život, poput Ludwiga van Beethovena, razmišljam klavirski. Borio sam se koliko sam mogao protiv toga. Tu mi je mnogo pomogao Šulek, koji je moje klavirske ideje prevodio u orkestralne, zatim sjajna Grażyna Bacewicz, u to vrijeme velika poljska skladateljica i majstorica tehnike kod koje sam učio u Varšavi, te Petar Bergamo. On je bio sjajan, divan, veliki majstor orkestracije kod kojega sam napokon postigao da se taj osjećaj klavirnosti već u zametku pretvara u orke-

strizam. On me oslobodio toga da se zaprepastim kad nešto što sam napisao čujem.

sloboda veću produktivnost i više ideja ili na neki način komplicira i narušava stoljetni poredak?

U vašoj biografiji ističe se i suradnja s jednim od najsmjelijih inovatora u glazbi 20. st., Johnom Cageom. Kako promatrate njegov skladateljski rad i jeste li slijedili neke njegove invencije u glazbi?

Mislim da je prevelika sloboda uvijek štetna, što je vidljivo u politici i društvu.

U umjetnosti demokracija može donijeti samo štetu.

Prava je istina da kod njega nikad nisam učio, jer on nikad nigdje nije ni predavao. On je bio mudar, pametan i divan čovjek, ali je zapravo bio glazbeni diletant. Istina, bio je inovator na području happeninga i »prepariranja«. Potrebni su nam takvi vidovnjaci koji donose ideju kojoj se na početku svi smiju, a onda dolaze talenti koji od toga naprave pravo umjetničko djelo.

Tako je i Lutosławski izišao, a bio je veliki skladatelj. Upoznao sam ga u Parizu, gdje sam dobio Grand Prix pariškog Biennala. Davor Jagodić, jedan naš zemljak, povezao me s Cageom prigodom pripreme jednog od njegovih happeninga. Okupio je više od 50 zborova, uključujući amaterske, a njihov je zadatak bio da »urlaju«. Za taj mu je pothvat trebalo nekoliko inspicijenata, jer oni nisu mogli to samoinicijativno izvoditi, nego prema Cageovim nacrtima. Tu sam radio kao inspicijent i to je bio moj jedini izravni kontakt s njim.

Slušao sam njegova predavanja, a sudjelovao sam i u jednoj njegovoj noćnoj montaži. Nikad nisam u svojim djelima koristio njegov način razmišljanja. Istina, pisao sam za preparirani klavir, ali u to sam bio upućen i prije.

Velik dio vašeg opusa posvećen je elektroničkoj glazbi. Kako je izgledao taj prvi susret s elektronikom u Varšavi?

Ako pođemo od Cageove pretpostavke da je sve glazba, omogućava li ta

»Suparnik« Penderecki

U Varšavu sam došao slučajno. Želio sam raditi s Lutosławskim, koji je tada bio slavan. U Zagrebu je tada režirao Alexandar Bardini, njegov intimni prijatelj, a tenor Noni Žunec, inače moj rođak, pokazao mu je moje partiture.

Bardini ih je proslijedio Lutosławskom, koji je rekao: »Mali nema pojma, ali je jako nadaren.« Tako je počelo. Odmah me upozorio da on nije ni pedagog, ni učitelj, ali da mi može dati savjete.

Tako mi je pomogao oko Likova i ploha. Skladatelj se mora štedjeti u svemu, kao sportaš, jer malo je mnogo i obratno. Imao je desetak učenika, a pristup njegovu kabinetu imali smo samo njegova supruga i ja. U eksperimentalnom studiju upoznao sam se s Pendereckim, koji je postao moj »suparnik«. Čovjek s Balkana je tada teško uspijevao u svijetu. Kad sam aplicirao za mjesto u eksperimentalnom studiju, pomogao mi je nekadašnji susjed kod podstanara, koji je u to vrijeme postao ministar kulture. U tom studiju nastaje Phonomorphia koja je osvojila nagradu za najbolju skladbu Eksperimentalnog studija, a Penderecki je bio na petom mje-

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Guida Agostija. Bio je to moj prvi put u inozemstvo. Zbog toga sam zakasnio na prijamni i sve sam pao, čak i solfeggio, iako imam apsolutni sluh. Zbog toga me nisu htjeli pustiti pred komisiju da odsviram svoja djela. Dobio sam samo dvije minute za sviranje, iako sam na kraju svirao 30, nakon čega sam primljen na treću godinu kod Stjepana Šuleka, koji mi je mnogo pomogao. Šulek mi je bio kao otac. Rekao mi je da sam mnogo moderniji i da ću zbog tog svog izričaja završiti »u bakandžama«, što se na neki način i dogodilo u Zagrebu. Nikad nisam dobio »lošu« kritiku u inozemstvu, ali zato nikad nisam dobio dobru kritiku u Zagrebu.

S

plitskim studentima glazbe bila je to odlična prilika za rad sa skladateljem te da bolje upoznaju način izvođenja njegovih djela 23

stu. Unatoč »suparništvu«, poslije smo postali veliki prijatelji.

Kad ste se vratili u Zagreb, gdje ste mogli predstaviti stečeno znanje i nove skladbe?

Vujević i Sakač su mi pomogli da s tom skladbom odem na Tribinu u Opatiju.

Tamo je to odjeknulo šokantno, u negativnom smislu. Ali mi se pročulo ime.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Vaš sin, danas ugledni pijanist Danijel Detoni, bio vam je inspiracija za neka djela (Devet prizora iz Danijelovog života i Musica Danieliana za glasovir i orkestar). Što vas još nadahnjuje?

Da, Danijel mi je kao trogodišnjak ispričao svoj san. Imao je vrlo živu maštu pa mi je tako 1986. pričao da je sanjao rat koji je došao tek nekoliko godina poslije. Kad je sanjao ljubav, nastao je tango kao jedan od prizora. Ova skladba ima mnogo verzija, između ostaloga i za trio gitara i orkestar. Osim njega, meni mnogo toga može poslužiti kao inspiracija, gotovo sve, još od djetinjstva.

Sjećam se, da sam oko 1943. s roditeljima gledao kroz prozor naše kuće britanske avione kako lete preko Križevaca. Taj zvuk koji sam čuo odmah sam improvizirao na klaviru. Ujutro dok sam slušao ptice, budio sam roditelje uz zvuk imitacije. Iz gimnazije sam znao trčati kući samo da zapišem melodiju koju sam imao u glavi. Kad Cage kaže da je sve glazba, to je donekle istinito, ali potrebno je obraditi tu sirovu, prirodnu materiju. To je svrha skladanja. Sve je slutnja, neki instinkt, koji je teško opisati riječima.

Nove tendencije Utemeljitelj ste ansambla ACEZANTEZ (Ansambl Centra za nove tendencije), koji je bio toliko avangardan da su neki vaši nastupi bili i zabranjivani, poput onog u Beogradu na početku sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Jesu li ikad naveli razlog zabrane?

Nas su studenti čak dočekali na kolodvoru i nosili nam instrumente, iako im je bilo zabranjeno da nas dođu slušati.

Duboko vjerujem da zabrana nije imala veze s politikom, nego su naveli kao razlog da je premoderna. Neki su me staromodni profesori napali, bili su teorijski odlično potkovani, veliki znalci orkestracije, naročito profesori kompozicije koji su diplomirali kod Jozefa Suka u Pragu, ali nisu bili otvoreni za nove pomake u glazbi. Što su tada bile nove tendencije u glazbi?

Sve je počelo od likovne umjetnosti. U glazbi je to značilo oslobađanje od kanona. Da izvođač može sam birati tempo, koje će note odsvirati, a koje ne.

Boulez je tako jednom preko Beethovenove sonate stavio karton s rupicama pa je svirao samo ono što se vidi.

24

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

U mojem ansamblu su bili glazbenici spremni na takve pothvate, spremni na improvizaciju. Zato sam u ansamblu uvijek imao velike jazziste. Glazbenike sam uvijek ja birao. Znalo se dogoditi da neki vrsni glazbenici nisu znali improvizirati ni svirati aleatoriku.

Koja je bila glavna misija ansambla na početku?

Odmah sam na početku sastavio popis ljudi koji će biti u mom ansamblu i spajati svjetlo, zvuk i pokret i na tom popisu su se svi ostvarili osim jednog imena: Pero Kvrgić. Mislim da se u njemu krilo još mnogo toga osim tradicionalne glume, ali na žalost nisam ga nikad ni upoznao. Sa svima ostalima sam ostvario suradnju, čak i s mnogima od opernih pjevača, poput Marijane Radev ili Franje Paulika, a i Lovro Matačić je učio dirigirati i orkestrirati uz mene. Sanjao sam da postanem redatelj i mnogo sam maštao te su iz toga proizašle brojne ideje koje su ostvarene u ACEZANTEZU. S ansamblom ste svirali diljem svijeta.

Gdje ste imali najvjernije obožavatelje?

U Iranu, točnije na koncertu u Teheranu i njihovu Festivalu Shiraz–Persopolis. Tada smo izvodili moj ciklus stare makedonske glazbe iz 9. stoljeća, koju su Iranci osjetili kao vezu sa svojim folklorom, što je izazvalo senzacionalan uspjeh kod njihove omladine. Starije publike nije bilo mnogo, kod njih, ali ni kod nas. Došao sam do zaključka da mlađa i »primitivnija« publika bolje prihvaća nešto novo.

Skladali ste orkestralnu, komornu, vokalnu, vokalno–instrumentalnu, solističku i elektroničku glazbu, no ne i glazbeno–scenske vrste. Zar vas opera i balet nisu nikad privlačili?

Doslovno nisam nikad tako nešto pisao, ali mnoga moja djela mogu se tako tretirati. Zbog brojnih nastupa s ACEZANTEZOM nisam imao vremena za to. Postoji niz mojih djela koja su zapravo opere. Na primjer Bajka, koja je osvojila nagradu Premio Italia na temelju posljednjeg Macbethova monologa, sa sjajnom Veronikom Durbešić, zvijezdom tadašnjih prostora i petnaestogodišnjom sudionicom u ACEZANTEZU. Niz mojih djela izvodio se uz balet,

iako za balet nisam pisao. Kad je zagrebački HNK 1969. preuređen, premijerno je izveden balet Trigonomorfija u kojemu je korištena moja skladba Phonomorphia. Balet mi se nije svidio zbog sadržaja koji je išao u erotskom smjeru, s kojim moja skladba nije imala poveznicu.

N

ikad nisam dobio ‘lošu’ kritiku u inozemstvu, ali zato nikad nisam dobio dobru kritiku u Zagrebu.

Vrijeme i prostor često su u vašem fokusu kao izvanglazbeni parametri.

Zašto vas toliko fasciniraju?

Na vrijeme sam fokusiran zato što ništa ne smije trajati predugo. Kad napravim skice, sve skraćujem. Sad pišem odlične minijature koje traju po nekoliko sekunda. Možda je to vrijeme dolazilo i od poezije, koja je sada kod mene sve kraća. Sad pišem neke pjesme samo s prijedlozima ili s veznicima.

Ipak, u vašim skladbama primat pripada zvuku i onome što možete od njega napraviti, zar ne?

Da, u prvom fokusu je zvuk. Ja sam vrhunski improvizator–skladatelj, bar tako kažu. S manje iskustva trebao sam ideje najprije odsvirati i improvizirati na klaviru, a tek onda zapisati. Otkad sam

stekao iskustvo, improviziram u mašti, a odmah zatim pišem. Zato sam i napisao 150 djela. Beethoven je jednom rekao da nikad nije uspio postići onu kvalitetu koju je postizao improvizirajući.

Osim slavljeničkog koncerta u Splitu, slavite li životnu obljetnicu glazbom i negdje drugdje u Hrvatskoj?

Da, u Majstorskom ciklusu 2. ožujka u Lisinskom Simfonijski orkestar HRT–a pod vodstvom dirigenta Danielea Rustionija izvodi uz Mahlerovu Petu simfoniju i moju skladbu The Wonderful Monster of Time. U travnju je Muzički biennale Zagreb na kojemu ću, između ostalog, svirati i sa sinom.

25

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Saša Nestorović (tenor–saksofon), Tomislav Žužak (bariton–saksofon), Goran Merčep (alt–saksofon) i Dragan Sremec (sopran–saksofon) otvorili su koncert sa Šest krokija Borisa Papandopula H r v a t s k a g l a z b a z a s a k s o f o n ( e ) i z v e d e n a n a k o n c e r t u 1 8 . s i j e č n j a 2 0 17. u D v o r a n i B l a g o j e B e r s a M u z i č k e akademije u Zagrebu

Saksofonske Poklonjene muzike

Skladbe nastale u rasponu od dvadeset godina pružile su svojevrsni presjek stvaralaštva za saksofon Piše: Ivana Jurenec

Otvaranje nove Koncertne dvorane Blagoje Bersa u siječnju 2016. obilježeno je nizom svečanih glazbenih događaja. Naziv posljednjega koncerta Vivat ACADEMIA! ujedno je i naziv novoga koncertnog ciklusa pokrenutog ove akademske godine. U sedam glazbenih programa na pozornici najnovijega zagrebačkog koncertnog podija predstavit će se studenti i profesori Muzičke akademije, u sklopu koje se Dvorana Bersa i nalazi. Četrdeset godina studija saksofona

26

Treći koncert ciklusa, Poklonjene muzike. Hrvatska glazba za saksofone, održan 18. siječnja 2017. donio je djela hrvatskih autora za saksofon(e). Logičan je to odabir na samom početku godi-

ne u kojoj se obilježava 40 godina od osnutka studija saksofona na Muzičkoj akademiji. Koncertom se malobrojnu, no zainteresiranu publiku podsjetilo na blisku vezu interpreta i skladatelja za taj instrument na razmeđu klasične, jazz i zabavne glazbe. Iako prevladava literatura za potonje, djela umjetničke glazbe ne nedostaje, ponajprije zahvaljujući interpretima na čiji su poticaj naši ugledni skladatelji dio svojega opusa posvetili saksofonu. To je stvaralaštvo institucionalno uporište dobilo 1977. godine. Tradiciju skladanja i izvedbi djela za saksofon u Hrvatskoj počeo je Josip Nochta, prvi profesor saksofona na Akademiji i vjerni promicatelj klasične tradicije saksofona u ovom dijelu Europe, a sigurnim korakom nastavio njegov student, danas i sâm profesor na Akademiji, Dragan Sremec. Zavidne pedagoške, ali i umjetničke karijere, taj je glazbenik s ostalim diplomantima

Josipa Nochte 1989. utemeljio Zagrebački kvartet saksofona te potaknuo niz autora na skladanje novih solističkih i komornih djela, o čemu je publika mogla čuti iz kratke uvodne riječi Dragana Sremca.

Dobar programski koncept Mnoga od tih »poklonjenih« djela posvećena njemu i njegovu kvartetu bila su dio programa koji je pomnom razradom donio djela različitih karaktera i skladateljskih tehnika, stoga je u slušateljskom pogledu dinamika koncerta ostvarena izvrsno. Skladbe nastale u rasponu od dvadeset godina pružile su svojevrsni presjek stvaralaštva za saksofon, a zanimljivošću i raznolikošću zaokupile su pozornost publike cijele večeri. Koncert je otvoren pretposljednom skladbom Borisa Papandopula — Šest krokija (1990.), jednim

od prvih hrvatskih djela za kvartet saksofona. Izvođači Dragan Sremec (sopran–saksofon), Goran Merčep (alt– saksofon), Saša Nestorović (tenor–saksofon) i Tomislav Žužak (bariton–saksofon) postigli su zaokruženu izvedbu ujednačenog zvuka komornog sloga, iskazujući finu raznolikost karaktera svakoga od šest kratkih stavaka.

Upravo po tom jednom od najsvestranijih hrvatskih skladatelja nosi ime drugi hrvatski najpoznatiji kvartet saksofona, osnovan 2000. godine, Papandopulo kvartet. Uz Nikolu Fabijanića, Gorana Jurkovića i Tomislava Žužaka, čini ga i Gordan Tudor, svestrani glazbenik i uspješni skladatelj.

Studenti uz profesore Njegovo djelo Quarter Tone Waltz (2011.) za solo alt–saksofon zaigrano– plesnog je karaktera, a na humoristi-

saksofonu sasvim ravnopravnu i vrlo virtuoznu dionicu klavira izveo briljantno, s fino izraženim osjećajem za Klobučarov skladateljski izričaj. Po teksturi je sasvim drukčiji bio Arioso (1990.) Marka Ruždjaka. Studenti Marko Rušnov (sopran– saksofon), Dominik Grgić (alt–saksofon), Ana Kovačić (tenor–saksofon) i Krešimir Kottek (bariton–saksofon) vrlo dobro su iskoristili priliku solističkog predstavljanja, što im je prozračan slog i omogućio, istodobno zvučeći uigrano u trenucima zajedničkog muziciranja.

no proniknu u bit skladbi koje izvode, uz potporu svojih profesora to će sigurno steći. U tom je smislu zanimljiva bila posljednja skladba na programu, izvedena u skraćenoj varijanti. 44 per 4 in 4 (1983.)

Dubravko Detoni u originalu je skladao za trombone, no nakon praizvedbe (sve do današnjih dana) djelo su »prigrlili« saksofonisti. Za izvedbu su se profesori i studenti podijelili u dva kvarteta smještena na nasuprotnim stranama pozornice. Profesori, svjesni važnosti odgoja mlađih generacija, prepustili su studentskom kvartetu vodstvo u iznošenju

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

B

liska suradnja autora i izvođača važan je segment razvoja hrvatske glazbe za taj puhaći instrument koja je zamah dobila 1977., osnivanjem studija saksofona na Muzičkoj akademiji

čan način kvalitetno spaja razne zvukovne efekte i povremene izlete u četvrtstepeni glazbeni jezik. Bogatstvo ideja Tudorove skladbe suvereno je predstavio student Krešimir Kottek. Izričajem srodna bila je skladba Portreti (1996.) za solo alt–saksofon Krešimira Seletkovića, ujedno umjetnički i interpretativni vrhunac koncerta. U pet kraćih stavaka autor se poigrao efektima tona i šuma te ritma, stvarajući zanimljive promjene volumena zvuka, koji su u više navrata podsjećali na kompjutorski generiranu glazbu. Za uspjeh prijama djela kod publike uvelike je bila zaslužna izvrsna interpretacija Tomislava Žužaka. Virtuoznošću izvedbe oduševili su ne samo profesori nego i studenti. Prvo djelo za saksofon hrvatskoga autora pisano upravo za akademske potrebe je Sonata za alt–saksofon i klavir (1982.)

Anđelka Klobučara. Iz klasične dispozicije tempa i karaktera triju stavaka izviPijanist Ivan Batoš i saksofonist Luka Prelas

Koncert Poklonjene muzike. Hrvatska glazba za saksofone, održan 18. siječnja 2017. donio je djela hrvatskih autora za saksofon(e): studenti Marko Rušnov (sopran–saksofon), Dominik Grgić (alt–saksofon), Ana Kovačić (tenor–saksofon) i Krešimir Kottek (bariton–saksofon)

re autorova životna preokupacija orguljama. Nadasve gusto tkivo i ritamski protok od interpreta iziskuju visoku razinu koncentracije i tehničke spretnosti, u čemu se sasvim solidno snašao student Luka Prelas. Velik oslonac bio mu je umjetnički suradnik Ivan Batoš, koji je

Odgoj mladih Kod svih studenata tijekom koncerta osjetila se lagana doza nesigurnosti, no nesumnjivo je bio vidljiv uložen trud, tehnička sprema i muzikalnost te ozbiljnost pristupa interpretaciji. Iako još nemaju dovoljno znanja i iskustva da potpu-

glazbenog materijala, koji su oni potom »preuzimali« . Bio je to lijep primjer dijaloga i zajedničkog predstavljanja skladateljeva promatranja glazbe u odnosu točke i crte.

Krešimir Kottek predstavio je Quarter Tone Waltz (2011.)

Gordana Tudora za solo alt–saksofon, djelo zaigrano–plesnog karaktera 27

Intervju sa skladateljem i dirigentom Berislavom Šipušem, redovitim profesorom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u povodu osnutka novoga glazbenog sastava

Ansambl koji njeguje hrabrost

ASMANGU je kratica za novi Ansambl studenata Muzičke akademije za novu glazbu, osnovan kao izborni kolegij u sklopu modula Nova glazba

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Razgovarala: Martina Bratić

O

d jeseni prošle godine hrvatska glazbena reprezentacija bogatija je za još jedan komorni sastav. Riječ je o Ansamblu studenata Muzičke akademije za novu glazbu — ASMANGU, čije je osnivanje potaknuto idejom o potrebi stjecanja praktičnoga iskustva nove glazbe, i to za studente svih studijskih grupa. O procesu realizacije, programskoj koncepciji i izazovima rada u ASMANGU–u, ali i o položaju suvremene glazbe u Hrvatskoj, kao i o pokojem privatnom planu, razgovarali smo s njegovim osnivačem, profesorom i maestrom Berislavom Šipušem.

Ispričajte nam najprije o začetničkoj iskri o Ansamblu, odnosno, što je u pozadini osnivanja?

Akcija, odnosno, operacija osnivanja ASMANGU–a trajala je dosta dugo, jer sam ja svojedobno, još 2003. godine, kao docent na prvome odsjeku, predložio kolegama da se i na našoj ustanovi pokrene nešto poput komornoga ansambla, možda u sklopu kolegija, što bi uključivalo iščitavanje, a u konačnici i praktikum glazbe 20. stoljeća. Ideja se razvijala istovremeno s mojim preuzimanjem kolegija Aspekti suvremene glazbe od profesora Rubena Radice, koji je isti predmet predavao meni.

M

islim da se podcjenjuje mozak i inteligencija prosječnoga konzumenta glazbene kulture u Hrvatskoj.

Mišljenje da prosječan slušatelj ne može svladati Bartóka tumačim kao potpunu besmislicu.

28

Vjerovao sam da je uistinu važno da studenti instrumentalisti mogu izravno osjetiti što je to Schönberg, što je to Webern, Boulez, Xenakis, Berio ili Ligeti. Činilo mi se da bi bilo poželjno da i drugi studenti, koji ne studiraju na prvom, drugom ili trećem odsjeku (kompozicija i teorija, muzikologija te dirigiranje), dođu u doticaj sa sadržajima o kojima smo raspravljali na predavanjima.

Kako je tekao proces realizacije?

Od inicijalne smo ideje kolega Mladen Tarbuk i ja poprilično dugo zagovarali cijeli projekt, međutim, neću reći da nije bilo sluha. Možda još u ranijim vremenima nismo imali prostorne i druge uvjete za takvo što, možda nije bila ni sazrela situacija unutar našega odsjeka ili na Akademiji. Kako smo se preselili u novu zgradu, malo–pomalo je ta ideja sve više jačala i dobivala na konturama, prikupivši i sve više zagovornika.

Naš je odsjek potom i predložio projekt na Vijeću pročelnika, a nakon »zelenoga svjetla« od svih kolega, velikoga zanimanja i dobre volje, nakon predstavljanja dekanu i upravi, pokušali smo pronaći i model prema kojemu bismo takav sadržaj mogli uključiti u nastavu. Tako je nastao Ansambl studenata Muzičke akademije za novu glazbu (ASMANGU), uz istoimeni izborni kolegij u sklopu modula Nova glazba.

Teorija u praksi Kakvu novost za studente i studije ASMANGU zapravo donosi?

Kako su Aspekti suvremene glazbe najprije bili obavezni kolegij samo za neke studente, to je značilo da sve ostale grupe u sklopu svojih studija gotovo uopće nisu imale priliku upoznati tako važan segment glazbene povijesti. Naposljetku je kolegij postao i izborni, a tu njegovu uključivost smatram izuzetno pozitivnom. A što je ASMANGU donio studentima? U prvom je redu teoretičarima, skladateljima i dirigentima dao neposredno praktično iskustvo; mogu čuti glazbene situacije koje su do sada bile uglavnom posredovane teorijski. Taj praktični dio uključuje i učenje novih tehnika i načina sviranja, razumijevanje novih estetika, ali i svijest da se iz nekog tradicionalnog instrumenta, violine, klarineta ili klavira

— može izvući i neko drugo zvukovlje.

Nema li zagrebačka Muzička akademija već znatan broj studentskih orkestralnih formacija?

Bit nije toliko u profilu sastava koliko u pitanju repertoara. Programi Akademijina velikoga, simfonijskog orkestra, ali i komornih ansambala, gudačkoga ili puhačkog orkestra, tek ponekad »izletuju« u 20. stoljeće. Bave se, možemo reći, više repertoarom ili jednostavno — 19. stoljećem. To su skladbe koje Mladen Tarbuk s orkestrom jednostavno ne može zahvatiti. Na toj je liniji, između ostaloga, i proizašla naša ideja da radimo isključivo 20. i 21. stoljeće i da taj predmet realiziramo kao praktikum.

Je li održana neka vrsta audicije?

Ja nisam bio sklon tome, dok su neki od kolega profesora govorili da bi je trebalo organizirati, ali to je prije svega izborni predmet, a bojao sam se da bi audicija onda dala pogrešnu sliku. Radije sam išao na to da imam neiskusnog studenta, primjerice, nekoga s druge godine, ali koji je znatiželjan, otvoren i spreman na te izazove.

A to se i dogodilo u dva–tri slučaja i zapravo je izvrsno ispalo. Studenti koji su praktički na početku i koji imaju eventualnih poteškoća u svladavanju standardnog repertoara, tu sviraju webernovske strukture. I upravo tada teorijski aspekt, koji sam i nastojao inkorporirati u cijeli projekt, najviše dobiva na važnosti. U konačnici, moram reći da su rezultati dobri, a ja sam iznimno zadovoljan kako su studenti odradili dosadašnje zadatke.

Triput godišnje Kakva je struktura kolegija i na koji se način studenti konkretno mogu priključiti radu Ansambla?

Projekt je počeo prošle godine; dobili smo fond od 60 sati godišnje, po 30 u semestru, a u organizaciji smo se odlučili za model triju projekata godišnje, koji bi uključivali koncertnu izvedbu određenih komada, ali i njihovu teorijsku analizu. Projekt je otvoren studentima svih odsjeka, jer vjerujem da je glazbena produkcija uvijek onoliko

jaka koliko i njezina unutarnja struktura.

Osim studenata dirigiranja, kompozicije ili instrumentalista, stalo nam je i da studenti muzikologije također daju doprinos radu ASMANGU–a; na taj način jačaju vlastite kreativne i profesionalne snage.

Kako je zamišljeno da studenti »ne– praktičari«, primjerice muzikolozi, sudjeluju u radu ASMANGU–a?

To bi najprije uključivao proces opremanja i pripreme za koncert; analizu skladbi i pisanje tekstova koji će sve to pratiti, pa čak i da na nekoj od proba netko od studenata muzikologije u formi referata predstavi problematiku određenoga djela ili opusa. Ističem iznimnu važnost u povezivanju studenata svih odsjeka; svi smo se uvjerili da na studijima to nasušno nedostaje — da međusobno komuniciraju i razmjenjuju ideje. Jer na kraju će i njihov stvarni, profesionalni život neizostavno uključivati takve suradnje.

Novo kao svježe Puni naziv ASMANGU–a sadrži i termin nova glazba. Što se tim pojmom obuhvatilo i zašto ne suvremena glazba?

Razlozi su više praktični. Pod novost smo htjeli uključiti novu glazbu studenata, odnosno, praizvedbe nove, svježe glazbe. Dakako da bi nas veselila i djela afirmiranih domaćih skladatelja koja bi ASMANGU mogao praizvesti. Drugo, riječ suvremenost za mene znači bavljenje problemom vremena, a u ovom sam slučaju htio biti »bez–vremenski« (smijeh). Drugim riječima, suvremenost za mene označava poziciju koja je kritička prema svemu što nije »sada« i »ovoga trenutka« te koja je okrenuta samo svojoj trenutačnoj preokupaciji.

Bi li onda suvremenost za vas bila neki proces historizacije sadašnjosti?

Tako je, proces koji je historizirajući i isključiv. Nova glazba mi se u ovoj konstelaciji činila prikladnijim terminom, i to ne samo kao oznaka pluralizma stilova 20. stoljeća nego kao sveobuhvatni termin koji gleda »oko«, ali i »iza«, pa čak i »ispred« sebe.

Drago mi je što je sve to zaživjelo, jer nedostatak prakse, a onda i teorije kod instrumentalista, stvara otpor poslije, kad ljudi ulaze u standardne velike orkestre. Ali ovo sada nadilazi moj odgovor i skreće iz problematike studija u problematiku repertoarnih politika ansambala u Hrvatskoj.

Gdje vidite ASMANGU u sklopu tih spomenutih politika?

Mislim da je danas situacija konzervativnija nego prije trideset godina. Ne govorim pedeset godina: ‘61. Biennale, ‘63. — Tribina. Govorim o razdoblju od trideset godina, gdje je strategija stvaranja repertoara, što komornih što velikih ansambala, došla u neku fazu letargije i zadovoljenja potrebe da se djelima Čajkovskog, Brahmsa ili eventualno Mahlera odgovori na ono što publika tobože traži. Danas mi, s druge strane, i ne znamo tko je publika tih koncerata.

A mi svojim radom zalazimo u sasvim druge sfere, za što (kako vidimo i po aktivnosti ovoga ansambla) zanimanja svakako ima. Ljudi dolaze čuti što to svira ansambl naziva ASMANGU. Ekipa s misijom Samo će se upornim i sporim radom nešto dogoditi. To mogu usporediti s Cantus Ansamblom. Mi 15 godina »drvimo« po vrlo specifičnom glazbenom korpusu, u kojemu smo odsvirali barem 400, 500 različitih opusa, što je zaista mnogo. I to s ekipom koja ima misiju. Međutim, alarmantno je da mi u velikim sustavima, poput nacionalnih kazališta, velikih orkestara, pa i komornih, ne njegujemo tu vrstu hrabrosti. Mislim da se podcjenjuje mozak i inteligencija prosječnoga konzumenta glazbene kulture u Hrvatskoj. Mišljenje nekoga tko stvara te politike da prosječan slušatelj ne može svladati Bartóka, tumačim kao potpunu besmislicu.

Kakvu će hrabrost iskazati ASMANGU? Koji su to konkretniji repertoarni smjerovi kojima Ansambl ide?

Prije svega vjerujem da će se, kako generacije bude prolazile ciklus od pet godina, već stvoriti neka grupica da ih nazovem — »diverzanata«, a bauk suvremene glazbe

O brojnosti sadržaja suvremene glazbe, pa i umjetnosti i kulture, često se raspravlja i na razini drugih (umjetničkih) fakulteta. Je li ASMANGU možda poslužio i kao kompenzacija za sadržaje kakve sadašnji kurikulum, barem na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, ne nudi u mjeri u kojoj bi možda trebao?

H

rvatsko društvo skladatelja radi dobar posao u okvirima svojih projekata kao što su Biennale, Glazbena tribina Opatija, Jazz.hr, Cantus Ansambl ili časopis Cantus, ali bi se muzikološka sekcija na našoj sceni i u javnome diskursu morala osjetiti mnogo jače.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Ne pristupam negativno tome što netko tko upiše kolegij, o Webernovu opusu koji je pred njim ne zna — ništa.

Možda bi se čovjek eventualno mogao zapitati zašto je tako. Ali mislim da smo upravo zato tamo da bismo im to objasnili, približili. Gledam na to kao da su studenti u tih pet godina ipak još na neki način »prazna ploča« i da im u svijest i znanje treba utisnuti i nešto iz te dimenzije.

počet će kružiti ansamblima. Šalu na stranu, no mladima to barem neće biti strano, što je prvi korak; ASMANGU je tu važan element. Djelovat će lokalno, otvoriti malo prozore i vrata i napraviti propuh. Provjetriti neke stvari koje su se još otprije nataložile, ali provjetriti i nas profesore, koji moraju biti svjesni da cijeloga života uče zajedno sa svojim studentima, otvoreni za mogućnost promjena i za mogućnost više od jednog gledanja. Nadam se da će generacije koje dolaze biti sve hrabrije i otvorenije. Općenito gledano, klima je dobra. I treba je iskoristiti.

Vjerujem da su čak i konzervativni profesori (smijeh), a kojih ima, a i zašto ih ne bi bilo — shvatili da je došlo vrijeme da se inaugurira takav ansambl; ako ništa drugo, barem kao izborni predmet. Naravno da bi bilo idealno da taj predmet postane obvezatan, ali o tom–potom, to bi se moralo uskladiti i s programom studija, s terminima i obvezama studenata i sl., ali je svakako kao ideja poželjan, jer može stvoriti ansambl koji funkcionira u punom smislu riječi. U mojem petoljetnom programu za ASMANGU vjerujem da ima mjesta pozitivnom utjecaju na druge komorne ansamble, ali čak i na nastavnike predmeta, da se, primjerice, smanji taj zazor i psihološka barijera prema glazbi nastaloj nakon 1950. ili 1960. godine.

Ansambl je realnost, on je prihvaćen i mislim da će imati utjecaja na programe ostalih profesora, pogotovo kad proširimo program. Zamislite da jednoga dana sviramo Zappu ili King Crimson ili Tangerine Dream, zašto ne?

Pitanje distribucije Što bi činio idealan scenarij suvremenoga življenja suvremene glazbe?

Mislite li da situacija za nju u Hrvatskoj može biti drukčija?

Moj odgovor na to pitanje ne može biti kra-

Berislav Šipuš

Žarko Bašić/PIXELL

Jeste li razmišljali o potencijalnom problemu pomirenja studentskoga nepoznavanja novoga zvuka i njihova konkretnog rada u Ansamblu?

29

Žarko Bašić/PIXELL

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Berislav Šipuš osnovao je ASMANGU kao praktičnu dopunu teorijskom dijelu studija u kolegiju Aspekti suvremene glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

N

ovi ansambl teoretičarima, skladateljima i dirigentima daje neposredno praktično iskustvo; mogu se čuti glazbene situacije koje su dosad bile uglavnom teorijski posredovane.

tak, ali dakako da će mu i dosta toga ostati izvan domašaja. Najprije, imamo situaciju koju još nismo riješili. Naime, ja sam već niz godina profesor, određene godine imam i sâm, a mogu reći da se još uvijek bavimo pitanjima kojima se bavio i moj pokojni profesor. No — prvo je pitanje distribucije suvremene glazbe i njezina plasiranja. Dakle, gdje smo sa snimkama?

30

Dalje, kamo je nestala hrabrost ansam-

bala i organizatora koncerata u Hrvatskoj da se češće čuje suvremeni zvuk?

Slijedi pitanje distribucije. Kad postoji snimka ili rukopis, tko se brine o tome?

Interakcija medija (odnosno, javnoga servisa), što je Hrvatska radiotelevizija, i izdavačkih kuća ne postoji. Bit ću tako iskren i ponoviti ono što sam već u nekoliko navrata njihovu vodstvu i rekao, a to je da Muzički informativni centar ne radi ono što bi trebao, u onoj mjeri u kojoj bi trebao. Cilj prikupljanja svega što se u jednoj godini dogodi u ovoj zemlji, pa čak i svih žanrova, te da to potom sortira, arhivira i distribuira svojim pandanima, u njihovu slučaju nije postignut. Hrvatska ima i nekoliko glazbenih izdavačkih kuća, ali osim mikroučinka, mreža daljnje distribucije onoga što se proizvede — ne postoji. Taj bi posao prikupljanja svih stručnih materijala trebala obavljati jedna institucija, koja daje output u vidu njihove daljnje distribucije, a to je upravo Muzički informativni centar. Centralizacija toga za cjelokupnu domaću glazbenu produkciju je apsolutna nužnost.

Pokušajmo sumirati čimbenike koji bi mogli poboljšati status (suvremene) glazbe u Hrvatskoj.

Osim spomenutog, krucijalno je da-

lje raditi na izdavanju nosača zvuka, ali je iznad svega važno mijenjati repertoarne politike, uz više drskosti i s manje podcjenjivanja onih koji glazbu slušaju.

Da spomenem i našu branšu — Hrvatsko društvo skladatelja radi dobar posao u svojim projektima kao što su Biennale, Glazbena tribina, zatim Jazz.hr, Cantus Ansambl ili časopis Cantus. Mislim da bi se muzikološka sekcija morala mnogo jače osjetiti na našoj sceni i u javnom diskursu, da piše i problematizira, pa i kontekstualizira. Tu bih opet, koliko god nepopularno bilo, podsjetio na ne tako davnu prošlost, prošlost u kojoj se pisalo. Osim toga je muzikološki doprinos vitalno važan za sve nas glazbenike, za cijelu struku. Muzikolozi bi u tom smislu morali biti prisutniji, pa i agresivniji.

Imate li vremena posvetiti se jednako i Cantus Ansamblu i ASMANGU–u?

Imam sreću što imam izvrsnog suradnika u radu Cantus Ansambla, a to je profesor Skender, s kojim mogu podijeliti razmišljanja o repertoaru, o novim sezonama, novim djelima. S druge strane, rad sa studentima iziskuje mnogo vremena, veća je odgovornost i intenzitet. Na kraju dana, ostaje mi tek malo vremena za bavljenje knjigom o Aspektima.

Peti element Znači li to da pišete udžbenik?

Ne, pisao bih baš knjigu, nekakav tip antologije subjektivnog tipa o novoj glazbi (smijeh), unatoč tomu što nosi naslov Aspekti »suvremene« glazbe.

Taj ću naslov ostaviti kao hommage mojim profesorima i kolegiju koji sam naslijedio. Drugo, prezentacije s računala ili iz mojih papira više jednostavno nisu »fer«; moralo bi se i nešto konkretnije ostaviti. Izdavača sam pronašao, a tu su i moja dva tehnička urednika i asistenta u projektu — Tibor Szirovicza i Tomislav Oliver. Vrijeme mi odlazi na Cantus i ASMANGU, na nastavni proces i skladanje, a taj peti element morat ću bolje uklopiti, pogotovo jer je riječ o ambicioznom nacrtu koji zasijeca od Liszta i Wagnera do Pink Floyda.

Ulaze li u projekt i hrvatski skladatelji?

Ne u ovoj fazi, ali na taj mi je problem ukazao kolega Frano Parać, rekavši da će, prema opsegu koji planiram, knjiga imati barem dva sveska, a treći onda ima biti — hrvatski. To je zalogaj koji me užasava zbog svojega opsega i činjenice mu ne prethodi ništa takve vrste, ali koji bi se također nekim dijelom projekta morao obuhvatiti, jer svi smo svjesni važnosti koju upravo taj dio priče nosi.

Jazz orkestar Muzičke akademije 22. prosinca 2016. u Dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Izv. prof. ar t. Saša Nestorović, u povodu pr vog koncer ta Jazz orkestra Muzičke akademije

Novi naraštaj jazz glazbenika i publike

Razvijanje kolektivnog izraza i interakcija

Odličan koncert na kojemu su uživali mladi glazbenici i njihova mnogobrojna, navijačka, također mlada publika, koja s veseljem i zanimanjem sluša jazz

Njegujemo osnove profesionalnog sviranja, stilskih odrednica, razvijamo snalažljivost sekcija i solista u takvom ansamblu, pripremamo studente da jednog dana mogu pristupiti audicijama za jazz orkestre bilo gdje u svijetu

Dovoljno zainteresiranih Tako se na akademiji mogu slušati četiri predmeta: Ritam u jazzu, Improvizacija, Osnovne aranžiranja i Jazz ansambl. Ovo posljednje podrazumijeva sviranje u većim i manjim sastavima, no Nestorović je uspio od pedesetak studenata koji slušaju jazz predmete formirati Jazz okrestar, odnosno big bend koji je, eto, dovoljno dobro uvježbao da je organizirao i koncert u prosincu, i to na samoj Akademiji u velikoj Dvorani Blagoje Bersa.

Je li bilo pretjerano reći da je to bio povijesni koncert, kako se to najavljivalo? Čini se da ne. Naime, big bend zagrebačke Muzičke akademije nekad je postojao i vodio ga je profesor Stanko Selak, činili su ga i studenti i gosti, no posljednjih trideset godina Muzička akademija bila je bez toga orkestra iz cijelog niza razloga koji danas vjerojatno više i nisu važni. Važno je da je okrestar počeo s radom i da je održao svoj prvi koncert. Važno je da je jazz modul u relativno kratkom vremenu na Akademiji tim koncertom javno pokazao da na

Koncert su činili poznati standardi iz džezističkog miljea. Prvi dio donio je tradicionalnije skladbe, iz pera Counta Basieja, Dukea Ellingtona i drugih, dok su se u drugom dijelu čuli i moderniji zvuci Charlesa Mingusa, Alana Broadbenda i Christiana McBridea, sve do predbožićnog crowdpleasera Jingle Bells.

Bilo je tu prave širine velikog orkestra, izmjene stilova, od klasičnog swinga, preko bopa i afro– cubane do funka, izmjena tempa i dinamike, puno prostora za improvizaciju i solaže, dva broja s pjevanjem (Maja Sremec i Lea Šarić), uz dvojicu odličnih gostiju, Petra Ćulibrka na klaviru i osobito ponesenog profesora Marija Šinceka na trombonu.

Publika budućnosti To je bio odličan i razdragan koncert na kojemu su vidljivo uživali i mladi glazbenici i njihova mnogobrojna, navijačka, također mlada publika. Naime, kad se dogodi da velika svjetska jazz zvijezda napuni neku veliku dvoranu, recimo Dvoranu Vatroslava Lisinskog, onda se možda smatra normalnim, ali potpisnika ovih redaka mnogo je više razveselilo i razgalilo kad je vidio da će u gledalištu biti tolika gužva da je valjalo što prije naći mjesto. Dakako da su publiku činili i kolege studenti i roditelji i prijatelji glazbenika, no predivno je bilo vidjeti na okupu toliku brojnu mladu publiku koja s veseljem i zanimanjem sluša jazz, i to jako dobro svirani jazz, jer upravo to znači da ta nova, najmlađa, odnosno budući naraštaj jazz glazbenika ima i svoju buduću publiku s kojom će zajedno stasati. Zato je ovaj koncert unio i radosti i optimizma i nadajmo se vjetar u leđa i ideji i, svakako, potrebi osnivanja odjela za jazz na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji.

Razgovarao: Davor Hrvoj

Kako teku pripreme za otvaranje jazz odjela na Akademiji?

Prije osam godina počeli smo s izbornim predmetom Osnove jazz improvizacije, za instrumentaliste starijih godina. To su uvijek bile entuzijastične skupine studenata, dobro međusobno povezane, katkad bi se među njih uključio i poneki student pedagoškog smjera ili teoretičar. Rezultati su vidljivi: Robert Pajić vodi big bend u Karlovcu, Petar Ćulibrk je prošle godine dobio nagradu na Natjecanju Papandopulo, Filip Novosel je već počeo zavidnu karijeru..., da spomenem samo neke.

Bilo je i gudača koji su već članovi Zagrebačkih solista i nakon što su svirali Suitu Claudea Bollinga veselo su mi se javili jer nisu imali nikakvih problema sa swing fraziranjem! Naravno, najviše su sami radili, jedan sat tjedno bio je tek razgovor, informacija, potvrda estetike, ali zanimljivo je da su ti najbolji bili i najredovitiji na nastavi. Razvio se jazz modul; posljednje četiri godine studenti imaju mogućnost upisati izbornu grupu predmeta, i to: Ritam u jazzu (prof. Elvis Penava), Osnove aranžiranja (prof.

Zlatko Tanodi), a ja i dalje predajem Osnove improvizacije i vodim Jazz ansambl koji je ove godine podijeljen u dvije grupe: Jazz orkestar i Combo — mali ansambl.

Jesu li sazreli uvjeti za pokretanje jazz odjela?

Zanimanja ima, darovitih glazbenika koji žele učiti sve je više. To želimo pokazati ovim koncertima. Zapošljavanje skupine od desetak profesora nužnih za pravo funkcioniranje jazz odjela čini se još kao daleka budućnost u financijskim aspektima. Trenutačno čak četvorica jazz kontrabasista studiraju u obližnjem Grazu, mislim da je to dovoljno jak argument za one koji odlučuju o ulaganju u obrazovanje u glazbi.

Kako ste uspjeli ponovno utemeljiti Jazz orkestar Muzičke akadmije?

Stvorila se grupa studenata, cijela jedna ritam–sekcija koja već neko vrijeme svira zajedno, kao i nekoliko vrlo darovitih solista, saksofonista i trubača. Oni su animirali svoje kolege i tako je nastao projekt. Naravno, prije tridesetak godina slušao sam Jazz orkestar Muzičke akademije koji je vodio prof. Stanko Selak, no tada je sudjelovalo u svirci mnogo vanjskih članova — bubnjara, solista. Ovaj put je to drugačije, tj. program izvodimo vlastitim snagama. Što to znači za hrvatsku glazbu, ali i za Muzičku akademiju?

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

U

našoj javnosti nije osobito popraćeno kad se prije osam godina na Muzičkoj akademiji u Zagrebu počeo predavati jazz. U našem svijetu jazza, obrazovanje jazz glazbenika gotovo je tabu tema. U nižim i srednjim glazbenim školama jazz se u nas ne podučava. Formalni lanac obrazovanja glazbenika, koji država obilno dotira, u nas je ograničen samo na klasičnu glazbu. Međutim, odnedavno, otkako je profesor Saša Nestorović pokrenuo na Muzičkoj akademiji u Zagrebu takozvani jazz modul, jazz je napokon postao dio obrazovanja naših glazbenika.

Akademiji ima zanimanja za jazz, a po onome što smo na koncertu čuli, da bi imalo smisla na toj istoj akademiji pokrenuti i osnivanje budućeg odjela za jazz.

DAVOR HRVOJ

Piše: Saša Drach

Saša Nestorović Proces je tek počeo. U bliskoj budućnosti pripremamo program hrvatskih skladatelja.

Tada će to značiti potpuni krug produkcije i suradnje. Zasad njegujemo osnove profesionalnog sviranja, stilskih odrednica, razvijamo snalažljivost sekcija i solista u takvom ansamblu, pripremamo studente da jednoga dana bilo gdje u svijetu mogu otići na audicije za jazz orkestre.

Kako pristupate radu s orkestrom?

Jazz orkestar je sastav u kojemu svaki svirač ima individualnu ulogu, nema tutti svirača, a u literaturi, što vrijeme više odmiče, od svakog se člana traži i mogućnost sviranja improvizacija prema zadanim parametrima. Takav način sviranja danas zahtijeva potpuni studij koji obuhvaća i opsežnu teoriju i poznavanje srodnih glazbala i sviranje u malim ansamblima, i to zbog razvijanja kolektivnog izraza i interakcija koje su različite u dixielandu, swingu, be bopu, free jazzu... Zato smo sastavili program s djelima stilski različitih skladatelja, od Counta Basieja i Dukea Ellingtona sve do Charlesa Mingusa, da članovi orkestra prepoznaju svoje afinitete i inspiracije i pronađu svoje mjesto u toj glazbi. Svatko od njih sluša i voli neki drugi stil. Potičemo jedni druge na razumijevanje i toleranciju različitosti.

31

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Razgovor sa Srđanom Dedićem, skladateljem i pedagogom, dobročiniteljem, koji se odrekao prihoda od autorskog koncerta u prigodi svojega 50. rođendana i predviđeni novac HDS –a darovao djeci u Gunji

Plodovi samoispunjavajućeg proročanstva

Dedić je unikatan među hrvatskim skladateljima: njegova se djela izvode ponovno, unatoč sve prisutnijem običaju festivalskih praizvedbi za jednu prigodu Razgovarala: Maja Stanetti

P

rošloga je ljeta (2016.) na svečanom otvorenju Osorskih glazbenih večeri odjeknula praizvedba skladbe Self–Fulfilling Prophecies. Izravni radijski i televizijski prijenos pridonio je široj recepciji djela. Autor Srđan Dedić (Zagreb, 1965.) zapažen je vrlo rano, a od tada je proteklo mnogo vode; njegov opus sa svim osebujno mišljenim mijenama već je podeblji.

Doživljavan je ispočetka kao zabavan i zavodljiv, možda i zato što su nazivi djelomično upućivali na obrasce popularne glazbe, a s godinama njegovo pismo postaje sve slojevitije...

M

islim da sam često neshvaćen kad kažem da mi za minutu glazbe, ovisno o sastavu, treba od 20 do 45 sati posla. Neki ljudi rade po tjedan dana glazbu za reklamu od 20 sekundi.

Pljušte izvedbe

32

Diplomirao je u klasi akademika Stanka Horvata u Zagrebu, a sad je i sam profesor na Muzičkoj akademiji. Usavršava se u Strasbourgu, Amsterdamu i Tokiju. Čini se da pljušte nagrade za njegove skladbe: prva na Međunarodnoj skladateljskoj tribini UNESCO–a u Parizu, domaće — MBZ–a i Slavenski, ali ima i prekooceanskih, s Festivala suvremene glazbe u Indiani. Dedić je unikatan među hrvatskih skladateljima: njegova se djela izvode ponovno, unatoč sve prisutnijem običaju festivalskih

praizvedbi za jednu prigodu. Skladbe se izvode posvuda u svijetu, a među interpretima nailazimo na Briselsku filharmoniju, The Louisville Orchestra, Korejski komorni orkestar, Praški simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar Slovenske radiotelevizije. Skladbu Self–Fulfilling Propheices za otvaranje Osorskih glazbenih večeri praizveo je 17. srpnja 2016. u osorskoj katedrali Cantus Ansambl pod vodstvom Berislava Šipuša.

Kako je došlo do naslova Self–Fulfilling Prophecies? Na što on upućuje?

Događalo mi se u životu da su mi se neki ciljevi ostvarili kad sam imao jasnu sliku o željenom rezultatu. Kao da su me unutarnji mehanizmi privlačili toj situaciji. Poslije sam doznao za pojam self–fulfilling prophecy (samoispunjavajuće proročanstvo) koji je američki sociolog Robert K. Merton skovao 1948..

Riječ je o pojavi u kojoj vlastito predviđanje i zamišljanje nekog cilja utječe na naše djelovanje pa se to proročanstvo naposljetku i ostvari. Jasna psihička slika pozitivnog ishoda privlači realizaciju. Svaki stavak simbolički predstavlja jedno proročanstvo, zato sam pojam u naslovu stavio u množinu.

Engleski kao latinski Novije skladbe uglavnom nose naslove na engleskom jeziku. »Dolazi« li s njima i kakva uputa, opis za slušatelja?

Nasloviti skladbu na engleskom jeziku već je dugo praksa rasprostranjena po cijelome svijetu. Što se kaže — »engleski je novi latinski«. Time autor ujedno sugerira da očekuje međunarodno predstavljanje skladbe, za što i ja imam razloga jer se 40% mojih izvedbi događa u inozemstvu. Ako skladba ima naslov na hrvatskom jeziku, velika je vjerojatnost da će se zapisati i izgovarati pogrešno, kao recimo moje ime i prezime, što sam doživio bezbroj puta.

Neki naslovi mojih skladbi kao npr. Hey Pearl! za violončelo solo ili Nighttime Cycles za tri japanske shakuhachi fla-

ute, možda upućuju na izvanglazbeni sadržaj, što je djelomično i točno, međutim ja ga ne opisujem, nego je on više moto ili inspiracija. Koristim i klasične naslove kao Gudački kvartet ili Simfonijski stavak kako bih izbjegao nametanje određenog izvanglazbenog sadržaja slušatelju.

Kako počinjete skladanje?

Sastav za koji pišem moja je prva inspiracija. Radim na tome da ideje koje me privlače artikuliram za zadani sastav, ali i priroda sastava utječe na moje ideje.

Skladanje nikad ne počinjem od nule, uvijek imam gotove strukture koje izrađujem neovisno o sastavu. Budući da ne vjerujem u glazbu temeljenu na prolaznim mislima i osjećajima, privlači me disciplina dužih ulomaka homogenog sadržaja koji uključuju razvojne, ali i analogne principe. Zato se često koristim samo jednim tempom po stavku. Naći materijale koji će »nositi« duži ulomak ili cijeli stavak, jedan je od najvažnijih i najtežih ciljeva na početku skladanja.

Organizacija materijala To uključuje i nove tehnike skladanja, suvremene tehnologije. Kojim se programima koristite?

Davne 1992. dogodila mi se najvažnija stvar u skladateljskoj praksi, a to je susret s kompjutorskim programom MAX u kojemu možete izraditi vlastite programe za skladanje i obradu zvuka. Uložio sam zaista mnogo vremena kako bih uopće naučio programirati, ali sad već imam kolekciju programa kojima izvodim meni bitne skladateljske tehnike kao što su: organizacija i procesiranje tonskih sklopova unutar promjenjivih ljestvica, analiza i kontrola tonskih odnosa u vertikali, algoritmi automatizacije kontrapunkta, generiranje ritmova na promjenjivim nepravilnim ritamskim podjelama. Strastven sam u takvom načinu rada jer su se u njemu sjedinili skladanje, glazbena teorija i

programiranje. Volim boraviti u tom paralelnom svijetu gdje u fokusu na kompleksne postupke sve drugo nestaje.

Koje kreirane materijale onda koristite, birate, uređujete?

Uvijek nekako prepoznate je li ideja iskoristiva i može li se profilirati u nešto iskoristivo. Također je bitno da se iz nje mogu dobiti razne permutacije koje bi bile na raspolaganju. Ideje sortiram po tempu i gledam koje se mogu koristiti zajedno u istom ulomku ili stavku. Prije sam više ovisio o idejama koje su nastajale u improvizaciji, a onda sam se sve više počeo okretati materijalima koji su ishodi eksperimenata i procedura vlastitih skladateljskih tehnika. Sve veće težište počeo sam stavljati na organizaciju suzvučja, tj. na kompletnu organizaciju vertikale. Ljudi su sada već počeli prepoznavati taj harmonijski jezik kao moj rukopis. Uvijek sam mislio da je u umjetnosti najteže doseći originalnost, ali nisam puno razmišljao o toj velikoj temi, ostavljao sam je za neka buduća vremena. Sada mi se čini da sam možda prvi put dosegao malo vlastitog skladateljskog rukopisa, ne mareći.

Red više razine Za razvijanje vlastitog, prepoznatljivoga glazbenog jezika zacijelo je trebalo razviti i svoje alate, načine, naći putove... ili kako god to nazvali.

Ostvariti red više razine košta me puno vremena. Sretan sam što u posljednje vrijeme slušatelji koji nisu iz struke, entuzijasti koji dolaze na koncerte, u mojoj glazbi čuju nekakav viši red, organizaciju. Jedan mi je prijatelj rekao: »Čujem unutarnju arhitekturu.« Izuzetno mi je drago zbog toga jer doista tome i težim, a u tome mi pomažu digitalni alati koje sam spomenuo. Mislim da sam često neshvaćen kad kažem da mi za minutu glazbe, ovisno o sastavu, treba od 20 do 45 sati posla. Neki ljudi rade po tjedan dana glazbu za reklamu od 20 sekundi. Dakle, ne vidim tu satni-

Koja su vam imena glazbe 20. stoljeća, a i prijašnjih, važna pa i šaroliko naslijeđe tradicijskih glazbi?

Prije rada na Muzičkoj akademiji slušao sam i analizirao ponajviše suvremenu glazbu. To je nužno za osobni razvoj u skladanju. Danas sam s djelima najvećih klasika stalno u doticaju za potrebe nastave i sretan sam što sam mnoga od njih dubinski analizirao, jer mi je to dalo posve novi rakurs na djela tih autora kao i na povijest razvoja umjetničke glazbe u posljednja četiri stoljeća. Moje rane godine studija obilježio je Oliver Messiaen. Osim što se radi o genijalnoj glazbi, nisam imao mira dok nisam proniknuo u njegove skladateljske tehnike. Želio sam razviti svoje, za što mislim da mi je s vremenom i uspjelo. Prije sam puno slušao i proučavao partiture desetak heroja avangarde, od čega su mi danas, desetljećima poslije, još uvijek zanimljiva trojica od njih: Ligeti, Lutoslawski i Xenakis. Pratio sam nizozemsku i japansku skladateljsku

scenu, a od današnjih velikih imena, uz Harrisona Birtwistlea i Michel van der Aa, ponajviše me oduševljava engleski skladatelj moje generacije Julian Anderson. Glazba tih autora nije toliko usredotočena na istraživanje zvuka, koliko na zanimljive multikomponentne elemente bogatih ritamskih obrazaca i organiziranih odnosa tonova, koje se nižu u relativno dužim ulomcima. Općenito, to su i moje premise i tomu i ja težim.

Pronicanje »iza kulisa« Predajete već niz godina na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kamo i kako usmjeravate svoje studente? Koliko je važan poticaj kreativnosti, a koliko »uvjeravanje« majstora nekog instrumenta da je glazba puno, recimo, širi pojam čije postulate kroz povijest valja dotaknuti?

Moja predavanja sluša 60–100 instrumentalista godišnje, tako da studente ne mogu usmjeravati onako kako to može profesor njihova glavnog predmeta. S obzirom na to da predajem prije svega analizu, vjerujem da šaljem poruku da je, uz svu problematiku interpretacije koja je njima na prvom mje-

stu, poznavanje povijesnog konteksta, skladateljskog izraza, stila i unutarnje strukture jednog djela izuzetno bitno za njih. Bez toga je nemoguće postati potpun i kvalitetan glazbenik. Vjerujem da je povlastica proniknuti u ono što se događa »iza kulisa« neke skladbe. U rezultatima anonimne studentske ankete vidio sam da dosta studenata spominje moj entuzijazam prema predmetu, vide me kao dobro pripremljenog i organiziranog. Drago mi je zbog toga. Možda će netko od tih studenata i sam težiti tim osobinama, baš kao što sam i ja pokušao preuzeti stavove profesora koji su mi predavali u Zagrebu, Strasbourgu, Amsterdamu i Tokiju.

U

prošlosti sam više ovisio o idejama koje su nastajale u improvizaciji, a onda sam se sve više počeo okretati materijalima koji su ishodi eksperimenata i procedura vlastitih skladateljskih tehnika.

Riječ je o studentima novog tisućljeća koji su rođeni potkraj prošlog stoljeća.

Kakav je njihov početni stav?

To su generacije koje su profitirale od internetskih sadržaja, kao što su tonske snimke, notni materijali i ostale stručne informacije, što je tek jedan od razloga njihova brzog umjetničkog sazrijevanja. Neke studentske interpretacije koje sam čuo bile su na razini koja je nekad bila nezamisliva za tu dob, uključujući i interpretacije mojih skladbi, koje su izvodili bivši studenti kao solisti, čla-

novi komornih ansambala ili orkestara. To su sve vedre strane pedagoške djelatnosti. Druga strana medalje je ta što svi kolege skladatelji koji predaju na Akademiji zaista puno rade kako bi uz nastavu još i skladali. Skladanje vikendom i za ljetnih praznika najnormalnija je stvar. Mislim da ljubav prema glazbi, koliko god nam donosila ispunjenja, često ima visoku cijenu.

Srđan Dedić

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

cu kao nešto posebno ili ekstremno.

Baš suprotno; u dugom radu na maloj minutaži vidim priliku da napravim nešto slojevito, sažeto, organizirano i promišljeno.

33

U sklopu 95. obljetnice rođenja skladatelja i arhitekta Iannisa Xenakisa održani su predavanje, izložba i koncert

Autorski koncept slučajnosti O koncertu All About Iannis u izvedbi Cantus Ansambla, 30. siječnja 2017. u zagrebačkoj Laubi

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: Martina Bratić

U

raspravi o velikom nacrtu povijesti glazbe Zapada, napose njegova korpusa klasične glazbe, taj se obris nameće kao sukcesija stilova, paradigmi, tendencija, uvijek okupljenih pod određenim zajedničkim nazivnikom i specifičnim elementima koji podupiru na stanovit način tu istu »zajedničkost«. Pa ipak, takvo razumijevanje historijskoga narativa zapadne povijesti glazbe svoju je »samorazumljivu« fazu, čini se, preraslo smjenom jednoga stoljeća u drugo, a potaknuto je i nekim izvanjskim čimbenicima.

Dvadeseto je stoljeće, naime, svoje paradigme iznjedrilo iz kutova društvenog, prije svega, taj ključ posudivši i polju umjetnosti i njegovoj iscrpljenoj uzročno–posljedičnoj i antitetičkoj naraciji. U konačnici, tradicionalni je nacrt destabilizirala i pojava onoga što uvjetno možemo prihvatiti kao pojam »individualnoga stila«, a čija će »šira slika« i u aktualnom stoljeću tek doživjeti svoju eventualnu paradigmatičnu kontekstualizaciju.

Velika četvorka

Jedna od tih društvenih paradigmi, koja je puni zamah doživjela i u umjetnostima, svakako su rat i njegova trauma, stvorivši narativ koji je glasno zaživio u kolektivnoj kulturnoj svijesti. Što se tiče skladateljskih tendencija pozicioniranih oko tih dviju točaka, neki će autori govoriti čak i o školi, okupivši tako Bouleza, Stockhausena, Nona i Xenakisa u Školu Drugoga svjetskog rata (Mauceri, 2014.). No ipak, sva su ta četiri imena na određen način sintetizirala i snažno individualnu skladateljsku poetiku, svojim idejama revolucioniravši dotadašnji tijek glazbene povijesti i pulsirajućim točkama svojega rada obogativši panoramu glazbene povijesti prošloga (a na stanovit način i — ovoga) stoljeća.

34

To je značenje jednoga od četiriju navedenih imena prepoznala i Muzička akademija u Zagrebu, koja je još u studenome prošle godine organizirala četiri stručna predavanja o grčkom skladatelju, glazbenom teoretičaru, arhitektu i inženjeru Iannisu Xenaki-

su (1922.–2001.), podvevši inicijativu pod 15. godišnjicu Xenakisove smrti.

U 2017. godini, ujedno i 95. godišnjici skladateljeva rođenja, liku i djelu toga (glazbenog) revolucionara počast je odlučio odati i Cantus Ansambl, iniciravši čak nekoliko stručnih događanja, i to u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja, Hrvatskim glazbenim zavodom te Orisom — Kućom arhitekture. Zagrebački su kulturni siječanj stoga obilježili: okrugli stol održan u HGZ–u Xenakis — Znanstvena misao i umjetnička kreacija, zatim izložba Iannis Xenakis i UPIC, priređena u Orisu te koncertna večer Cantus Ansambla u Laubi, posvećena djelima Iannisa Xenakisa.

Zasjek u opus Kako je umjetnički voditelj i utemeljitelj, a u večeri posvećenoj Xenakisu — i dirigent Cantus Ansambla — Berislav Šipuš na početku koncerta naznačio, glazbeni je program njihova trećeg ovosezonskoga izdanja činio stanovit zasjek u Xenakisov opus, uz izbor četiriju skladbi kronološki predstavljenih, nastalih od šezdesetih godina do kraja 20. stoljeća. Ona objedinjavajuća nit četiriju djela očituje se u autorskom konceptu slučajnosti, gdjekad ujedinjenom pod oznakom ST — kraticom za tzv. stohastičke procese, odnosno procese »slučajne kauzalnosti« ili neuređenosti, u kojima matematičkom apstrakcijom u takvom »neredu« nastaje — red.

Skladba Atrées (1960.), za 11 glazbenika, peterostavačno je djelo pisano za ansambl puhača, gudača i udaraljkaša, čiji je zvučeći korpus neprestano na granici čujnog i nečujnog, glasnog i tihog, zajedničkog i pojedinačnog. Drugim riječima, Xenakisovo je izvođačko tijelo tu u neprekinutom traganju za zvukom, ono ga propituje, kao i njegove osobine i granice, ali i mogućnosti svakog instrumenta.

Cantus Ansambl tu je suigru združenoga i izoliranog zvuka iznio seriozno i u uvjerljivoj interakciji svojih članova.

Mnogostruko antičko naslijeđe u glazbi Iannisa Xenakisa, naposljetku i njegove pradomovine Grčke, očituje se u brojnim aspektima njegova rada. Stanovita sinestezija čujnog, vidljivog, apstraktnog i realnog, umjetničkog i tehničkog, kao i kontinuirano inzistiranje na omjerima i suodnosima dijela prema cjelini, nezaobi-

lazan su segment Xenakisova autorskog rezoniranja.

Klasičnost ogledala Kao možda najsnažnija ilustracija toga izvora nadahnuća poslužile su Cantus Ansamblu skladbe Phlegra (1975.) te Jalons (1986.), u kojima se određena klasičnost ogledala u glazbenoj izgradnji i konceptu dominirajuće melodijske linije nad svojevrsnom bazom, ali i u snažno prisutnom osjećaju za arhitekturu kompozicije, gdje odnosi makro— prema mikro–planu, kao i mogućnosti njihove međusobne zamjenjivosti, postaju činiteljima cjelokupne igre i, posljedično, strukture.

Posljednja je točka večeri bila skladba O–Mega (1997.) za solo udaraljke i 13 glazbenika, u kojoj je kao solist na udaraljkama nastupio Marko Mihajlović. To djelo aforističnoga izraza, od samo četiri minute, jedno je od dvaju posljednjih koje je Xenakis skladao, što simbolici imena dodatno daje ne značenju. Solistička se dionica razlaže na osam bubnjeva različitih veličina, u središte postavljajući igru ritmova i naglasaka te dinamičkoga plana, ostatku izvođača prepuštajući gradnju atmosfere. Na alegoričnost svršetka i zaključivanja (životnoga) ciklusa solist još jedanput podsjeća na samom kraju skladbe, korelirajući glazbeni materijal s početkom djela, i podsjećajući da je kraj ništa drugo doli novi početak. Cantus Ansambl je koncertnom večeri All About Iannis punopravno demonstrirao na koji način upriličiti i kontekstualizirati život i djelo (glazbenih) velikana i krčilaca novih putova, ponudivši zrelo promišljen presjek jednoga opusa.

Pritom nije izostala kvaliteta umjetničke izvedbe, u kojoj su cantusovci još jedanput iskazali spremnost i entuzijazam u predstavljanju onoga što čini njihovu užu specijalnost. U slučaju Iannisa Xenakisa, takav je događaj još važniji, s obzirom na to da je zagrebačka publika njegov autorski koncert pratila posljednji put prije 32 godine pa je svakako bitno pozdraviti širokoobuhvatnu inicijativu. A opet, vjerujemo kako je brojne obljetnice, bilo rođenja, bilo smrti, i još uz razlamanje svih tih desetljećâ na pola — moguće i poželjno tako ambiciozno obilježiti i u slučaju brojnih, napose domaćih skladatelja.

M

nogostruko antičko naslijeđe u glazbi Iannisa Xenakisa, naposljetku i njegove pradomovine Grčke, očituje se u brojnim aspektima njegova rada

L

Cantus Ansambl i Berislav Šipuš u Laubi na koncertu posvećenom Iannisu Xenakisu

Koreograf i muzikolozi: Milko Šparemblek, Seadeta Midžić i akademik Nikša Gligo

Vedran Metelko

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

iku i djelu toga (glazbenog) revolucionara počast je odlučio odati Cantus Ansambl, iniciravši čak nekoliko stručnih događanja u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja, Hrvatskim glazbenim zavodom te s Orisom — Kućom arhitekture

Zadubljen u programsku knjižicu: akademik Stanislav Tuksar

35

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Ansambl Luke Udjbinca nosi naziv Around Nine International Star Orchestra i predstavio se u kultnom bečkom jazz klubu Porgy&Bess D v a n a e s t k o n c e r a t a n a 1 2 . F e s t i v a l u h r v a t s k e g l a z b e u B e č u , o d 1 2 . s t u d e n o g a d o 11 . p r o s i n c a 2 0 1 6 .

Hrvatska glazba kao vrhunski izvozni proizvod Odličan odziv publike na koncertima svjedoči o recepciji među austrijskom i hrvatskom publikom s austrijskom adresom kakvu izvedena glazba i zaslužuje Piše: Domagoj Marić

F 36

estival hrvatske glazbe koji se u Beču jesenas održao dvanaesti put otvoren je dvama koncertima reprezentativnih vokalnih ansambala: Capelle Odak 12. studenoga pod ravnanjem dirigentice Jasenke Ostojić i Projekta Lazarus, dan poslije, pod vodstvom mladoga dirigenta Darijana Ivezića. Oba su ansambla reprezen-

tativno predstavila ponajprije hrvatsku sakralnu zborsku baštinu, od Jelića, Lukačića, Šibenčanina i Nembrija (Projekt Lazarus) do Odaka, Sunka i Uhlika (Capella Odak).

Uzvišenost svjetovnog Nakon dvaju uvodnih koncerata održanih u bečkoj crkvi na Grabenu s pomno odabranim vokalnim repertoarom, slijedilo je nešto potpuno drukčije. Zrinka Posavec i trojica vrhunskih instrumentalista (Filip Novosel — brač,

Zvjezdan Ružić — klavir i Tihomir Hojsak — kontrabas) u prostorijama Hrvatskog centra izveli su 16. studenoga program Panonika & sevdah, prošetavši Bosnom, Slavonijom i Vojvodinom i pokazavši nakon uzvišenosti sakralne glazbe iz crkve svetoga Petra svu uzvišenost svjetovne glazbe starogradskih pjesama i sevdaha. Pjesme koje svima »leže na duši«, što se po publici osjetilo u svakom trenutku koncerta, đakovačka je pjevačica školovanog glasa izvela u jazz obradi, ali ipak do mjere do koje je publika mogla pratiti poznate napje-

ve. Ako treba posebno istaknuti neku kvalitetu Zrinke Posavec, onda je to prenošenje: ona je prava izvođačica, umjetnica koja iz teksta i melodije izvlači srž i podastire je slušateljima. Pjevačica je profesionalac s duhom i u pravom smislu riječi doživljava, prerađuje i predaje, a jedino što joj možemo poželjeti jest da godine koje dolaze, a u kojima će njezina karijera neupitno cvjetati, ne umanje količinu ljubavi koju pjevačica unosi, svojstveniju amaterima nego profesionalcima kao što je Zrinka Posavec. Dvije amaterske klape — ženska

Bez pjevušenja Koncert održan 21. studenoga u dvorani Sveučilišta za glazbu i scensku umjetnost nije sadržavao djela koja je publika mogla pjevušiti, budući da su iznimno rijetko izvođena, ali je bio prava muzikološka poslastica. Sedmero studenata glazbe iz cijelog svijeta izvelo je djela trojice hrvatskih skladatelja ili skladatelja povezanih s Hrvatskom: Ladislava Grünbauma Grinskog, rođenog po svoj prilici u Virovitici 1904. i školovanog kod Josipa Štolcera Slavenskog u Beogradu; Marcela Tyberga, Austrijanca koji je dio skladateljskog opusa stvorio tridesetih godina 20. st. u Opatiji, i Josipa Mandića, hrvatskog skladatelja rođenog u Trstu. Skladatelje ne povezuje samo Hrvatska, nego i činjenica da su žrtve totalitarnih režima prošloga stoljeća — Grinski i Tyberg ubijeni su zbog svojih židovskih korijena, a Mandić je unatoč židovskom podrijetlu preživio Drugi svjetski rat, ali sudbini nije mogao umaknuti, skončavši kao politički zatvorenik u poslijeratnoj Čehoslovačkoj. Skladatelji su stilski bitno različiti: prva dvojica su još djeca ka-

F

estival je prošle godine pokazao sav sjaj hrvatske glazbene literature, ali i virtuoznost i muzikalnost hrvatskih glazbenika

Luka Udjbinac diplomirao je gitaru u Austriji

snog 19. stoljeća, dok je Mandićev Gudački kvartet op. 27. iz 1927. nastao na tekovinama Druge bečke škole. Koncert na kojem je izvedeno djelo Ritorni hrvatske skladateljice Sande Majurec održan je 7. prosinca, također uz organizacijsku pomoć Sveučilišta za glazbu i scensku umjetnost.

Primjerena palača Gotovo da nije bilo primjerenijeg prostora za Hrvatski barokni ansambl od bečke palače Lobkowitz i barokne dvorane koja danas nosi naziv Eroica, prema simfoniji koja je u njoj praizvedena. Ne znamo jesu li posjetitelji bečke barokne palače u 17. i 18. stoljeću slušali izvedbe kakve je predstavio Hrvatski barokni ansambl, ali je na koncertu održanom 27. studenoga bilo vidno da je brojna publika uživala u djelima Telemanna, Corellija, Mufatta i hrvatskog skladatelja Ivančića. Na čelu ansambla je violinistica Laura Vadjon, koja je ranu izvedbenu praksu dovela ne samo među hrvatske izvođače nego i na zagrebačku Muzičku akademiju. Uz umjetničku voditeljicu ansambla, zvijezde večeri bili su Ana Benić na poprečnoj flauti i Stjepan Nobilo na blok– flauti, izvodeći Telemannov koncert za dvije flaute i gudače. Zagrebačku puhačku školu dostojno je predstavio i Zagrebački kvartet saksofona na koncertu 20. studenoga; četvorica glazbenika (Dragan Sremec, Goran Merčep, Saša Nestorović i Matjaž Drevenšek) koji djeluju zajedno nešto manje od trideset godina, nakon Haydnova Gudačkog kvarteta op. 20 br. 5, praizveli su djelo Opus pocus američkog su-

vremenog skladatelja Davida DeBoora Canfielda; slijedile su Detonijeve Zaboravljene muzike, također izvorno pisane za gudački kvartet, i Papandopulovih rijetko izvođenih Šest krokija za kvartet saksofona, u kojima su četvorica vrhunskih glazbenika vješto predstavila skladateljeva poigravanja brojnim smjerovima prošloga stoljeća.

Matija i Šimun Također iznimno uspješan koncert priredila su dvojica glazbenika čija suradnja ne traje tako dugo kao ona Zagrebačkog kvarteta saksofona, i to prije svega zbog razlike u godinama — etablirani umjetnik Matija Dedić nastupio je s mladim udaraljkašem i skladateljem Šimunom Matišićem 22. studenoga. Kombinacija klavir i vibrafon sjajno se uklopila u prepun atrij austrijske osiguravajuće kuće ÖBV, a brojna publika imala je priliku uživati u jazz skladbama iz sedamdesetih godina, među kojima su najzastupljenije bile one Keitha Jarretta. Glazbenici s različitim iskustvom pokazali su da mogu uspješno surađivati te da nakon smrti Boška Petrovića, poznatog austrijskoj publici, Hrvatska ima sjajne jazz glazbenike srednje i mlađe generacije. U bečkom kazalištu Akzent nastupili su 29. studenoga Neno Belan i sastav Fiumens: Belan je dvosatnim programom pokazao da može zabaviti brojne poznavatelje hrvatske pop–scene od osamdesetih do danas, a da se radi o kvalitetnom kantautoru, svjedoči i dobar broj Austrijanaca u publici. Austrijska publika koja posjećuje kultni bar Porgy&Bess imala je priliku upoznati rad hrvatskoga gitarista Luke Udjbinca (koji je i diplomirao jazz gitaru u Austriji) i njegova ansambla Around Nine International Stars Orchestra.

Uz Udjbinca pozornost publike plijenio je američki saksofonist s bečkom adre-

P

jevačica Zrinka Posavec je profesionalac s duhom i u pravom smislu riječi doživljava, prerađuje i predaje

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

klapa Škuribanda i muška klapa Timbar, također u Hrvatskom centru, predstavile su Zadarsku županiju: na koncertu održanom 9. prosinca čuo se niz pjesama s klapskog repertoara. Publici je priređena nezaboravna večer dalmatinske glazbe.

som Andy Middleton (alt–saksofon i sopran–saksofon, flauta). Dvanaesti Festival hrvatske glazbe zaključen je koncertom Zbora Hrvatske radiotelevizije i orkestra Wiener Concert–Verein u bečkom Musikvereinu pod ravnanjem Tončija Bilića. Instrumentalni sastav je u prvom dijelu koncerta izveo djela Purcella, Brittena, Pärta i Paraća, dok je u drugom dijelu slijedio Mozartov Requiem, u kojem su se posebno istaknuli solisti Ivana Lazar (sopran) i Ivica Čikeš (bas).

37

D v a k o n c e r t a o d r ž a n a i s t i d a n , 7. p r o s i n c a 2 0 16 . , j e d a n u B e č u , d r u g i u Z a g r e b u

Koncerti zajedništva skladatelja u regiji Večer suvremenih skladateljica iz regije na 12. Festivalu hrvatske glazbe u Beču i projekt Balkan Madness bosanskohercegovačkog pijanista Bartolomeja Stankovića

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: Martina Bratić

»Kao student, pohodio sam koncerte u ovoj dvorani i maštao da jednoga dana i sam tu samostalno nastupim. I eto, danas vam zahvaljujem što sa mnom živite moj san.« Te je riječi na svojem prvom samostalnom zagrebačkom koncertu 7. prosinca 2016. u Hrvatskom glazbenom zavodu mnogobrojnoj publici uputio bosanskohercegovački pijanist Bartolomej Stanković.

Večer simbolike Tom je svečanom prilikom, uz potporu i Veleposlanstva BiH u Hrvatskoj, mladi pijanist još jedanput, sada u hrvatskom izdanju, izveo koncert iz serije Balkan Madness. Nit vodilja projekta bila je da se u zemljama regije predstave djela starije i novije generacije bosansko-

38

Skladateljice iz raznih krajeva regije na jednom mjestu, na Festivalu hrvatske glazbe u Beču: Valentina Velkovska-Trojnovska (Makedonija), Ivana Stefanović (Srbija), Urška Pompe (Slovenija), Isidora Žebeljan (Srbija), Brina Jež (Slovenija), Laura Mjede Čuperjani (Hrvatska), čelistica Vida Vujić, voditeljica projekta (Srbija/Austrija), Sanda Majurec (Hrvatska) i Jana Andreevska (Makedonija)

hercegovačkih i hrvatskih skladatelja, a zagrebački je koncert za Bartolomeja Stankovića te večeri značio i mjesto simbolike: u Zagrebu je 2011. godine magistrirao u klasi Pavice Gvozdić.

Balkan Madness: Croatian Edition otvoren je snimkom pjesme Maka Dizdara Zapis o zemlji, kao simboličan i nedvosmislen uvod u sve što je uslijedilo, ali i kao poveznica s posljednjom točkom koncerta, kojom je zatvarala logičan i krajnje prirodan lûk. Djelima bosanskohercegovačkih skladatelja, rođenjem, ali i stilskim nadahnućem, vezanim uz Hrvatsku — Vojina Komadine i Milana Prebande, Bartolomej Stanković počeo je večer o kojoj je, kako kaže, desetljećima maštao. Oba djela inspirirana glazbenim folklorom — bosanskim i dalmatinskim, istovre-

meno protkana rješenjima suvremenih skladateljskih pisama, pokazala su se prikladnim terenom za dokazivanje mladome pijanistu. S druge strane, tvrdoglave i neprekinute virtuozne figure u Dvjema tokatama Milana Jeličanina, činile su ipak nešto manje uvjerljivu sekvencu cjelokupnoga nastupa.

Naboj i entuzijazam Jedan od programskih vrhunaca večeri svakako su bile dvije skladbe Josipa Magdića — Bentbaša (1992.) i PTT Engineering (2004.), koje su suprotstavile melos bosanskohercegovačkih starovaroških napjeva s duhovitim glazbenim kolažom čija začudna logika ilustrira besmisao rata i njime uzrokovanih događanja.

Jednoipolsatnu koncertnu večer ispunila su još i djela Vlade Miloševića, Asima Horozića, Armena Škobalja, Dražana Kosorića i Samira Fejzića — ujedno autora virtuoznoga komada Balkan Madness, po kojemu je projekt i nazvan, a u čijem je »spoju Istoka i Zapada, balkanskih ritmova i melosa sa jazz standardima«, Bartolomej Stanković u punom sjaju predstavio svoj svirački naboj i entuzijazam. Najmlađemu od autora, odnosno — skladbi bosanskohercegovačkoga skladatelja mlađe generacije — Davidu Mastikosi, prepušteno je zaključenje svečane večeri, u kojoj su ponovljene riječi Maka Dizdara označile njezin početak. Skladba iRITUAL, pisana »za klavir i čovjeka«, osim harmonijski zahtjevnoga pisma, postavila je pred Stankovića zadatak gotovo emotivnoga pražnjenja. U tomu je pro-

Kao iznenađenje, Stanković je svoju koncertnu večer zaokružio zajedničkim nastupom s kolegom Ivanom Jelićem, koji je otpjevao nekoliko poznatih starogradskih pjesama iz bogate tradicije bosanskohercegovačkoga sevdaha.

Na samom je kraju publiku pozdravila i veleposlanica BiH u Hrvatskoj — Njezina Ekscelencija Renata Paškalj, pod čijim se pokroviteljstvom koncert i održao, a koja je, uz zahvale Bartolomeju Stankoviću, također ukazala na važnost predstavljanja glazbenoga blaga koje dvije susjedne zemlje imaju i neporecivo — dijele. A takva se »zajedničkost« baštine i njezinih presjeka može uvijek i iznova inventivno predstaviti, što je prvi samostalni koncert Bartolomeja Stankovića u Zagrebu svakako i potvrdio.

Osam skladateljica A o neospornoj je umjetničkoj vezi zemalja bivšega zajedničkog prostora posvjedočio i koncert održan u isto vrijeme u — Beču. U sklopu ovogo-

dišnjega, 12. Festivala hrvatske glazbe u Beču, u organizaciji Muzičkoga informativnog centra, suvremenim je skladateljicama s prostora bivše Jugoslavije (doduše, s izostankom BiH i Crne Gore) posvećena cijela koncertna večer. Nepoznati glazbeni svjetovi — skladateljice iz bivše Jugoslavije naziv je koncerta kojim su predstavljena djela osam skladateljica rođenih između 1948. i 1976. u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i Makedoniji; odnosno djela skladateljica Sande Majurec i Laure Mjede Čuperjani iz Hrvatske, zatim slovenskih predstavnica Brine Jež i Urške Pompe, Ivane Stefanović i Isidore Žebeljan iz Srbije te makedonskih skladateljica — Jane Andreevske i Valentine Velkovske–Trajanovske. Skladbe su, između ostalih, izveli studenti bečkoga Sveučilišta za glazbu i predstavljačke umjetnosti (jedne od institucija–domaćina), a projektom su bile obuhvaćene i dvodnevne radionice kompozicije i komorne glazbe, koje su pojedinačno vodile navedene skladateljice.

spomenutoga Sveučilišta, koja je istaknula još jednu zajedničkost koju pojedinačna autorska iskustva dijele. »Ove su skladateljice studirale u svojim zemljama, zatim proširivale svoje obrazovanje specijalizirajući se u inozemstvu, da bi se potom vratile, te u pravilu nastavile s radom na domaćim sveučilištima«, ukazala je Marković.

Sanda Majurec svoje je sudjelovanje u projektu ocijenila kao neizmjerno vrijedno iskustvo, posvjedočivši da je riječ o »skupu izvanrednih skladateljica velikih međunarodnih karijera, koje pišu neobično zanimljivu glazbu«. Dvodnevni je program uključio i razgovor sa skladateljicama, uz moderiranje Tatjane Marković s Muzikološkoga instituta

Koncert je tek jedan dio višegodišnjega projekta Nepoznati zvukovi — skladateljice u fokusu (Ungehörte Klänge: Komponistinnen im Fokus) čiji se nastavak očekuje i u 2017., u kojoj su planirani razgovori, radionice i glazbena događanja u nekoliko hrvatskih, slovenskih i litavskih gradova. »Ovaj će se ciklus u nadolazećim godinama foku-

Nepoznati zvukovi Djelo Sande Majurec na završnom je koncertu predstavljeno peterostavačnom skladbom I Ritorni iz 2013., napisanom za flautu, klarinet, violinu, violončelo i klavir, s formom ritornella kao arhitektonskim načelom i tematskom bazom. Skladateljska poetika druge domaće autorice, Laure Mjede Čuperjani, ilustrirana je komadom Strinx (2010.) za gudački kvartet, u kojemu se, u kraćim statičnim sekvencirajućim blokovima, skladateljica poigrala idejom minimalnoga glazbenog razvoja i forme izgrađene prema modelu jednolikosti.

sirati na različite zemlje kako bi se djela suvremenih skladateljica transformirala iz nepoznatih u poznata«, zaključila je umjetnička voditeljica projekta Vida Vujić, s Instituta za komornu glazbu Joseph Haydn, dok je Gerda Müller, vicerektorica Odjela za organizacijski razvitak, rod i raznolikost, u svojoj pozdravnoj riječi upozorila i na širu problematiku »ovidljivanja« i potrebe za snažnijom prisutnošću ženske umjetničke participacije, ustvrdivši: »Ovakvi su posve ‘ženski’ programi na području glazbe još uvijek nužni, jer se i u prvim kućama bečke glazbene proizvodnje, primjerice, djela skladateljica tek rijetko uzimaju u obzir.«

N

epoznati glazbeni svjetovi — skladateljice iz bivše Jugoslavije naziv je koncerta kojim su u Beču predstavljena djela osam skladateljica rođenih između 1948. i 1976. u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i Makedoniji; odnosno djela skladateljica Sande Majurec i Laure Mjede Čuperjani iz Hrvatske

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

cesu pijanist, nagnan da klaviru pridruži zvuk vlastita glasa, njegovim sirovim potresanjem evocirao zvučni plan folklornih tradicija Bosne i Hercegovine, ali i ponudio zvučnu ilustraciju upravo onoga o čemu Dizdarovi stihovi govore: o Bosni, »hladnoj i gladnoj i od sna prkosnoj«.

39

Petnaest godina rada Glazbene radionice Sorgo

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Poriv koji je prerastao u glazbeni pokret Oživljavanje glazbe zaboravljene u nekom arhivu ili među nečijim obiteljskim uspomenama, a ujedno poticanje na pisanje nove, Glazbenu radionicu Sorgo svrstava u najvrjednije kulturne inicijative posljednjih desetljeća u Dubrovniku Piše: Sanja Dražić

Z

apravo se radi o živom i jasnom očuvanju glazbene baštine. I bezrezervnoj želji da se izvedu tek napisane skladbe, odnosno da se potencijalnim autorima osigura i vrijeme i prostor kako bi publika čula nešto tek stvoreno. Dodamo li i gotovo zaboravljeni spoj profesionalnosti i entuzijazma, dobit ćemo najvažnije značajke sedamdesetak koncerata koliko ih je u ovih petnaest godina održano pod okriljem Glazbene radionice Sorgo. Čudesna pozitiva

Na obljetničkom koncertu Radionice Sorgo 2. prosinca 2016. dio programa Dubrovačkim simfonijskim orkestrom ravnala je »novopečena« dirigentica, inače svjetski poznata operna primadona Dunja Vejzović

40

Čitaonica Narodne knjižnice — popularna Saloča od zrcala, Galerija Dulčić, Masle, Pulitika, Dvorana Umjetničke škole Luke Sorkočevića, crkvica na Dančama, atrij Kneževa dvora, muzej Rupe, ljetnikovac Sorkočević na Batali, crkva sv. Nikole u Čilipima, crkva Domino, crkva sv. Ignacija, Galerija Sebastian, dvorac Skočibuha na Šipanu, crkva sv. Nikole na Lopudu, atrij palače Sponza, klaustar dominikanskog samostana, crkva Sv. Spasa, Lazareti… prostori su u kojima je Radionica stvarala čudesno pozitivnu energiju između izvođača i publike. Skladatelji Luka Sorkočević, Jelena Pucić Sorgo, Antun Sorkočević, Petar Osghian, Ferdo Grazio, Nikša Njirić, Ivan Mane Jarnović, Giorgo di Muratt, Vincenzo Comnen, Mario Nardelli, Lambert Courtoys, Giusti Brilli, Vladimir Berdović, Zdenko Šapro, Blagoje Bersa, Ludomil Michal Rogowsky…, kao i oni koji su još među nama — Sanja Lasić, Frano Đurović, Marija Grazio, Pero Šiša, Slobodan Begić, Petar Obradović, Luko Paljetak, Vlaho Prohaska, Radovan Stanić, Nena Ćorak, Frano Krasovac, Matija Novaković, Paola Dražić Zekić, Ivan Kušelj, Aljoša Lečić, Teo Martinović, Živko Ključe, Zrinka Tomašić, Mario Miladin, Krešimir Magdić… na različite su načine vezani za Dubrovnik. U spomenutim prostorima njihova je glazba djelovala blisko i živo. A među njihovim skladbama Radionica je predstavljala i stvaralaštvo brojnih hrvatskih i svjetskih velikana, što je pridonijelo još većoj raznolikosti i kvaliteti.

Prigodni koncerti Radionica je organizirala i prigodne koncerte, poput onih Berdoviću u čast, Ozghianu ili Blagoju Bersi, večeri u povodu feste sv. Vlaha i tematska predavanja. Predstavila je CD Dubrovačkog klavirskog dua Marije i Ferda Grazio U počast Dubrovniku, a prošle je godine u prostoru Dubrovačkih ljetnih igara predstavila zbirku od trinaest skladbi Preludiji za A Marije Grazio. Na promociji su sudjelovali Marija Grazio, skladateljica i voditeljica Radioni-

Nešto staro i nešto novo U prepunoj dubrovačkoj katedrali jednog hladnog petka u prosincu 2016. godine Glazbena radionica Sorgo proslavila je 15 godina rada. Još jedanput istaknimo kako je djelovanje Radionice Sorgo iznimno dragocjeno ne samo za dubrovačke kulturne okvire. Mahom su te večeri bile komornog, intimnijeg tipa, a ova obljetnička — očito s ciljem svečane proslave — bila je znatno drugačijeg karaktera. Jer, za ovu su prigodu angažirani članovi Dubrovačkog simfonijskog orkestra, dirigent Mladen Tarbuk te dvije solistice, mezzosopranistica Dunja Vejzović i sopranistica Sara Žuvela, studentica prve godine solo pjevanja na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi prof. Pie Brodnik. Umjetnica Dunja Vejzović predstavila se i u dirigentskoj ulozi, budući da je studentica druge godine dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Mladena Tarbuka. Dakle, riječ je o imenima koja nisu sudjelovala u dosadašnjim koncertima Radionice Sorgo. Podsjetimo se da su dotadašnje projekte Radionice Sorgo mahom ostvarivali dubrovački glazbenici — profesionalci koji su, bez honorara, nastupali solo ili se udruživali u tipične i netipične instrumentalne sastave. Među njima su nerijetko bili i sami skladatelji, što je stvaralo posebno dojmljivu atmosferu, bitno drugačiju od one na obljetničkoj večeri.

Praizvedba Ivana Končića Za program ovoga jednosatnog koncerta odabrana su djela petorice skladatelja, ili Dubrovčana ili osoba koje su na bilo koji način povezane s Dubrovnikom. Nakon uvodnih riječi Marije Grazio, voditeljice Radionice, i gosta Mladena Tarbuka, čuli smo Sorkočevićevu Simfoniju u G–duru br. 2 kojom je ravnala Dunja Vejzović. Riječ je o literaturi itekako poznatoj Dubrovačkom orkestru, za čiju je uspješnu izvedbu zaslužan Orkestar jer je doprinos dirigentice bio više u domeni kuriozuma nego jasnijeg umjetničkog zadatka. Slijedila je skladba Nel pensar koju potpisuje Tommaso Resti, Talijan koji je djelovao u Dubrovniku, a koju je nadahnuto i muzikalno izvela sopranistica Sara Žuvela, također pod dirigentskim vodstvom Dunje Vejzović. Sljedećim trima skladbama ravnao je Mladen Tarbuk, a radi se o Papandopulovoj Homagge a Sorkočević, Đurovićevu Romantičnom putovanju za dvije osobe i skladbi posebno napisanoj za tu prigodu koju je skladao mladi i uspješni Dubrovčanin Ivan Končić.

Praizvedba skladbe Spoznaja, za glas i orkestar, na izvođački je podij opet do-

vela Dunju Vejzović, ali ovaj put u ulozi solistice. Prostor nezahvalan za izvedbe takve vrste tkozna koji put istaknuo je problem nepostojanja koncertne dvorane u Dubrovniku, ali je ipak naveo na zaključak da je riječ o još jednom u nizu zanimljivih i osebujnih Končićevih skladbi u kojoj, kako sam navodi, »iz nesigurnih i pogrešnih koraka u kojima se glavni lik kroz molitvu uči dubokim i istinitim spoznajama života, do zadnjeg stavka, do krajnjeg i upornog zvuka koji nestaje, pratimo dramaturški ritam preoblikovanja osobe u esenciju smiraja«. Dakle, nešto staro i nešto novo toj je večeri dalo nadu za dug život Glazbene radionice Sorgo koju bi, očito, mnogo više trebali podupirati i oni koji nam kroje kulturnu kartu, a najčešće ne provjeravaju što se krije iza određenih naslova.

Voditeljica radionice Sorgo, pijanistica Marija Grazio u pozdravnom govoru na obljetničkom koncertu 2. prosinca 2016. u Dubrovačkoj katedrali

Sorgo unatrag i unaprijed O Glazbenoj radionici Sorgo koja je često i medijski i u glavama onih koji određuju kulturu Grada tek na margini, njezina osnivačica i voditeljica Marija Grazio rekla je sljedeće: »Dubrovačka glazbena baština izlazi iz okvira lokalnog, ona je kao dio kulture slobodne i bogate republike Grada bila jedina prisutna stoljećima na ovim prostorima u širokom luku. Otuda njena jedinstvenost i značaj koji joj moramo nanovo pridati, u nacionalnim, a i europskim okvirima. Zato je to bila naša polazna točka. A dalje smo priču htjeli razviti u smjeru iz izvorišta baštine kao inspiracije k novim suvremenim djelima. Iako su se znali dogoditi rascijepi u povijesti kulturnog života grada, htjeli smo zadržati kontinuitet glazbenog stvaralaštva i upirati stalna propitivanja mjesta glazbe u suvremenosti. Zato mislim da je Radionica Sorgo ono što je trebalo Dubrovniku i neskromno se može reći — bez koje suvremeno glazbeno stvaralaštvo ne bi bilo vidljivo. Ono što me posebno raduje jest iskreno oduševljenje skladatelja i interpreta nove glazbe koji u praizvedbama vide nove izazove, kako u autorstvu tako i u muziciranju. Kad smo kolega Lečić (klavirist Aljoša Lečić op. a.) i ja počeli s koncertima, nismo znali kamo će nas to odvesti. Prvi impuls je bio stvoriti sebi prostor za izvedbu novih djela koji će biti važni za grad, za glazbenike i ostale koji pišu muziku. Trudili smo se da svaki naš koncert bude zaokružena cjelina i da ima idejnu sponu. A tek će se u budućnosti vidjeti koliko smo uspjeli u svemu tome i hoće li stalno ili povremeno netko prepoznati naš rad kao vlastiti poticaj.«

Dubravko Lenert)

ce, Aljoša Lečić, koji je knjigu priredio i ujedno na klaviru u vlasništvu Igara snimio preludije, te Mladen Tarbuk, domaćin i autor pogovora.

Večer praizvedbi u Saloči od zrcala

Stoga sve čestitke Radionici Sorgo koja je svojim djelovanjem razbuđivala ponekad uspavani i nepredvidivi dubrovački koncertni život, naročito u jesenskim i zimskim mjesecima. I čiji rad sigurno stvara novu povijest.

Večer baroka u dubrovačkoj crkvi Domino

Treći koncert 63. sezone Zagrebačkih solista u H r v a t s k o m g l a z b e n o m z a v o d u , 8 . v e l j a č e 2 0 17.

Praizvedba skladbe Sketch Music Srećka Bradića Ansambl je potvrdio da ne odustaje od koncepta narudžbi skladbi domaćih suvremenih skladatelja

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

vala napet dijalog i nenarušen balans.

Osim pune melodioznosti ostvarene u prvome stavku — Méditation, svoju je solističku vještinu i bravuroznost učvrstila virtuoznim Scherzom i njegovim otvarajućim brzacima uzlaznih osminki.

Piše: Martina Bratić

T

rećim koncertom svoje 63. koncertne sezone, Zagrebački solisti potvrdili su da ne odustaju od koncepta narudžbi skladbi domaćih suvremenih skladatelja. Ta ideja prati već nekoliko njihovih proteklih sezona, a u aktualnoj je to mjesto pripalo Srećku Bradiću; njegovo je novo djelo predstavljeno koncertom održanim 8. veljače u Hrvatskome glazbenom zavodu, na kojemu je kao solistica nastupila članica ansambla, uspješna mlada violinistica Đana Kahriman.

Ottorino Respighi i njegova treća orkestralna suita iz zbirke Antiche arie e danze činile su prvu programsku točku. Standard finoga dinamičkog gradiranja i besprijekornoga vođenja melodije, Solisti su održali i ovaj put, ali suviše brza tempa, primjerice u prvom stavku čija se »antičkost«, u konačnici, i ogleda u umjerenosti dobe i gotovo blaziranoj mirnoći, čini se da u ansamblu jednako tako postaje — standardom.

Bravuroznost kao priprema

42

Skladbom Souvenir d’un lieu cher Petra Iljiča Čajkovskog na scenu je stupila i Đana Kahriman, čiji su prvi solistički taktovi dali naslutiti nadahnutu i zrelu izvedbu. Zaokruženog tona i odmjerena fraziranja, Kahriman je činila dobru uporišnu točku cjelokupnom izvođačkom tijelu, s kojim je kontinuirano održa-

Ponovno u punome sastavu, Solisti su nakon stanke predstavili praizvedbu večeri — skladbu Sketch Music Srećka Bradića, posvećenu upravo ansamblu. Kako autor kaže: »Na temelju pronađenih starih i pomalo zaboravljenih ideja iz studentskih dana nastala je ova skladba koja priziva neko drugo vrijeme, a njezina je okosnica pjev vjetra prožet mirisom ustajalosti.« Onime što je autor nazvao napjevom, Sketch Music otvara se u minimalnom pokretu, iz visokoga registra usko zbijenih tonova violina, uz jednako minimalan ritamski tretman, u tvrdoglavom paralelizmu gusto sljubljenih dionica.

Tim je prvim dijelom Bradić ostvario dramatično ozvukovljenje vremena koje stoji i tmine koja ne prolazi, uz nezatomljivu slutnju nadolazećega rasapa. Konačna, željno iščekivana nova struktura uvedena je dugotrajnim tremolom gudača u molskome tonalitetu, čiju panoramu paraju tek atonalitetni dijabolični vrisci violina.

Taj se drugi dio, došavši do usijanja svake dionice i potpunim prevratom inicijalne suzdržanosti u prijeteću con fuoco histeriju, u ritmičnim motivima bijega naposljetku transformira u, kako autor naznačuje, prepoznatljivu notnu istovrijednost.

Nakon efektne Bradićeve praizvedbe, u ipak primjetnome programskom antiklimaksu, izvedena je Serenada za gudače u Es–duru, op. 6 Josefa Suka, koju je ansambl odsvirao još uvijek svježe i angažirano, ali čija je dvořakovska simfoničnost slušatelja gotovo nasilno premjestila u neki drugi, teško definiran prostor, stvorivši dojam da je ono što je možda prethodilo tome zvuku činilo samo metakronu pogrešku.

U koncertnom ciklusu Glazbene staze 19. veljače 2017. upriličen je četvrti koncert u osmoj sezoni u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog

Raznorodna glazbena večer u slikarskom okruženju Spajanje s drugim vrstama umjetnosti očitovalo se u neobičnoj scenografiji obogaćenoj slikarskim djelima mladih diplomanata zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti Piše: Martina Bratić

U

svojoj osmoj koncertnoj sezoni, ciklus Glazbene staze nastavlja sa zanimljivim programskim koncepcijama, koja i dalje, kako organizatori rado ističu, uključuje »koncerte klasične glazbe na pomalo neklasičan način«. Osim glazbenika, ciklus nerijetko okuplja i likovne, dramske te plesne umjetnike i njihove radove, s ciljem združivanja različitih vidova umjetnosti, ali i predstavljanja presjeka umjetničke produkcije domaćih mladih autorskih snaga. Afirmacija klasične umjetnosti, upravo u spomenutim suradnjama, predstavlja makro plan istoimenoga ansambla i njegova ciklusa, i to približavanjem široj publici, napose mladima.

Neobična scenografija

Četvrta je koncertna večer Ansambla Glazbene staze, nazvana Komorni mozaik, ostala vjerna »klasičnom« glazbenom idiomu, a spajanje s drugim vrstama umjetnosti očitovalo se u neobičnoj scenografiji obogaćenoj slikarskim djelima mladih diplomanata zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Osim ansambla–domaćina — koji su za ovu priliku činili flautistica Eda Ri-

Trio Slavenski

manić, klarinetist Vlade Matulić, violinist Val Bakrač, violončelist Jakov Kunjko te pijanistica Iva Ljubičić Lukić — mozaik su 19. veljače u Maloj dvorani Lisinski upotpunili i Trio Slavenski (David Horvatić [klarinet], Zita Varga [violončelo] te Nadia Varga Modrić [glasovir]) te sastav Le Trio, koji čine sopranistica Marija Lešaja, flautistica Eda Rimanić te pijanistica Iva Ljubičić Lukić.

Vrsno osmišljen program uklapao se u vremenski okvir cjelovečernjega koncerta bez stanke, ali je iznad svega činio zaokruženu i smislenu cjelinu koju su flankirali repertoarni standardi (proto–) romantične literature, s modernim i suvremenim ostvarenjima uglavnom domaćega stvaralaštva. Tema mozaika ogledala se u odnosu dijelova prema cjelini, i u programskome smislu, i u pogledu izvođača — čiji individualni napori u komornim sastavima tek u zajedništvu zvuka otkrivaju svoju pravu vrijednost i ljepotu.

Toplina zvuka violončela i klarineta, uz ipak ponešto glasnu glasovirsku pratnju, u izvedbi Trija Slavenski, na pravi je način otvorila večer, i to u izboru iz Bruchovih Osam komada, op. 83. Sastav Le Trio potom je u Schubertovoj pjesmi Der Hirt auf dem Felsen i Papandopulovim dvjema pjesmama za sopran, flautu i klavir iskazao iznimnu izvođačku spremnost, uz izvanrednu izvedbu sopranistice Marije Lešaje.

Središnju programsku točku činile su suite Preludij–Uvertira te Domaći iz opere Šuma Striborova Ivana Josipa Skendera, komad Petroushskates proslavljene suvremene američke skladateljice Joan Tower te praizvedba triju pjesama za sopran, flautu i glasovir skladateljice Valerije Vranješ. Skenderove suite bile su dobra podloga za najbrojniji sastav večeri — Ansambl Glazbene Staze, koji je veoma složno iznio njihovu slikovitu atmosferu stalnorastuće dinamike, ali i virtuozne odsječke koji ilustriraju život malenih bića iz bajke.

Praizvedbom Pjesama s mog otoka — Sutivan, autorice Valerije Vranješ, sastav Le Trio još je jedanput pokazao koliko zrelo i s razrađenim osjećajem za estetiku individualnoga skladateljskog pisma pristupa djelima koja izvodi. Tri pjesme (Malo misto moje, Tri sveca te Kako sam te našla) autorice Jasmine Šakić ostavljene su u naslijeđe pijanistici Ivi Ljubičić Lukić, na čiji je poticaj skladba i nastala.

Valerija Vranješ u djelu je ostvarila neobičan i krajnje dojmljiv spoj atmosferičnih, sjetnih zvučnih blokova pentatoničkih struktura i tonalitetne modalnosti, koji ilustrativno govore o smiraju otočnih sutona, njegovoj tromoj prolaznosti vremena te o ljubavnoj sjeti i čeznućima. Tradicionalnosti samoga programa te mjestimičnim klapski tretiranim linijama, Vranješ je suprotstavila suvremenost polimetrije i ponekih harmonijskih progresija, dobivši na nostalgičnoj ali prijemljivoj anakronosti cjelokupnoga djela.

Lijep primjerak opusa u nastajanju studentice posljednje godine kompozicije u klasi prof. Berislava Šipuša na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i prošlogodišnje dobitnice stipendije Fonda Rudolf i Margita Matz koje dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja.

Program je zaključio Beethovenov Trio u B–duru, op. 11 u još jednoj izvedbi Trija Slavenski, zaokruživši tu raznorodnu glazbenu večer koja je posvjedočila koliki entuzijazam u želji za stvaranjem i dijeljenjem te iste strasti s drugim kolegama glazbenicima mogu imati domaće mlade glazbene snage.

Patetična nepatetičnost Koncert u sklopu relativno novog ciklusa Pleyel umjetničke organizacije Cristoforium posvećenog povijesnim klavirima Piše: Ivana Jurenec

U

Hrvatskom glazbenom zavodu 21. veljače recital je održala Katarina Krpan, u sklopu relativno novog ciklusa Pleyel umjetničke organizacije Cristoforium. Vjerna promicateljica hrvatske suvremene glazbe muzicirala je tom prigodom na klaviru Pleyel, jedinom takvom u Hrvatskoj. Godine 1924. nabavio ga je Svetislav Stančić, a sada je u vlasništvu Ljubomira Gašparovića, koji ga je i restaurirao.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Iz Sutivana i Šume Striborove

Praizvedba Nepatetične sonate Frane Đurovića na recitalu pijanistice Katarine Krpan, 21. veljače 2017. u HGZ–u

U spomen na Doru Gušić Na tom su klaviru u prošlom stoljeću, osim Stančića, svirali i njegovi brojni studenti, a među njima i Dora Gušić (1908.–1998.). Jedna od prvih diplomantica »oca hrvatske klavirske pedagogije« (uz Olgu Froman i Božidara Kunca), poslije i sama profesorica na Muzičkoj akademiji, Gušić je redovito koncertirala u Hrvatskoj i inozemstvu, a posebnu je pozornost posvećivala izvedbama i praizvedbama djela hrvatskih skladatelja.

Kako bi se prisjetila djelovanja te ugledne pijanistice, njezina kolegica, ali i pranećakinja Katarina Krpan na program recitala uvrstila je, među ostalim, Kromatsku fantaziju i fugu Johanna Sebastiana Bacha (važnu skladbu u repertoaru Dore Gušić) te Otmjene i sentimentalne valcere Mauricea Ravela (Gušić je studirala na Pariškom konzervatoriju i s posebnom pažnjom izvodila djela francuskih autora).

Recital u HGZ–u Katarina Krpan ipak je počela Prvom sonatom za klavir Stjepana Šuleka, koju je Dora Gušić praizvela potkraj 1948. u istom koncertnom prostoru. Plod dugogodišnjeg iskustva bavljenja hrvatskom suvremenom glazbom Katarina Krpan pretočila je i u ovu izvedbu te je znalački suvereno donijela zvuk Šulekove sonate, u kojoj je skladatelj u klavir pretočio gust slog i bogat orkestralni zvuk. Nakon izvedbe Ravelovih Otmjenih i sentimentalnih valcera uslijedila je praizvedba Nepatetične sonate, koju je Frano Đurović njoj i posvetio.

Zaigrana neozbiljnost Iako suprotnost patosu patetičnosti u tradiciji umjetničke glazbe možda nameće asocijaciju ozračja vedrine, Đurovićeva je skladba izričajem mnogo bliskija sferi zaigrane neozbiljnosti, ostvarene u okrilju jednostavnosti. U programskoj knjižici skladatelj je uz sva tri stavka naveo citate Hermanna Hessea. Prvim, ujedno i najduljim stavkom (inače klasične trostavačne koncepcije djela), naslovljenim Black Movement Hesseova razmišljanja o patnji skladatelj je iskazao suprotstavljanjem rubnih tonskih registara. Razlomljene fraze, klasteri i odzvanjanje oporog zvuka disonanci naznačili su atmosferu opisanu književnikovim riječima, no u pojedinim trenucima ipak je nedostajalo njihove daljnje razrade.

Drugi stavak Spam By Me autor je iskoristio kako bi (na poprilično doslovan način) glazbom opisao Hesseovu misao da »svaka inteligentnija vrsta humora počinje time da čovjek samoga sebe ne shvaća ozbiljno«.

Popularna klasika Za pokazivanje neozbiljnog shvaćanja samog sebe Đurović je posegnuo za glazbenim asocijacijama na popularne ulomke klasične glazbe, u partituru je dodao poljubac koji interpretkinja šalje publici, a ukupno gledajući, skladateljski su postupci na vrlo izravan i ogoljen, no zanimljiv način prikazali Hesseove misli. Prije u službi trenutka nego glazbe bio je posljednji stavak, naslova Two– Part Invention. Relativno kratak, sadrži neke nedvosmislene asocijacije o tradiciji propitkivanja protoka vremena glazbom. Hesseova razmišljanja o vječnosti i jednostavnost promatranja svijeta skladatelj je nastojao prenijeti izravnošću glazbe. Tome su shvaćanju pridonijeli ponovno vraćanje suprotstavljanju vrlo dubokog i visokog registra klavira te izmjena karakterističnih melodijskih figura.

Luka Kedžo

P

raizvedbom Pjesama s mog otoka — Sutivan, autorice Valerije Vranješ, sastav Le Trio još je jedanput pokazao koliko zrelo i s razrađenim osjećajem za estetiku individualnoga skladateljskog pisma pristupa djelima

Pijanistica i skladatelj: Katarina Krpan i Frano Đurović

43

Tri reprize multidisciplinarnog djela Invisible Time Ane Horvat praizvedenog na prethodnom Muzičkom biennalu, Z ag r eb 2015.

Interakcija plesača, udaraljkašice i elektronike Izvedba plesača Zvonimira Kvesića i udaraljkašice Kaje Farszky, u koreografiji Melite Spahić Bezjak, scenografiji Jeffreyja Jamesa i oblikovanju svjetla Bogdana Gagića

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: Martina Bratić

P

lodonosne suradnje koreografa i mladih skladateljskih snaga sve su češća pojava i u domaćim produkcijskim okvirima, a takve razmjene svjedoče o kontinuiranom nastojanju umjetnika mlađe generacije da i u njihovu radu u punom smislu riječi zaživi sveprisutni koncept multidisciplinarnosti. Rezultat jedne od takvih suradnji je i djelo Invisible Time, pisano za »plesača, udaraljkašicu i elektroniku«, koje je, nakon praizvedbe na prethodnom Muzičkom biennalu Zagreb, u veljači doživjelo i tri ponovljene izvedbe: dvije u Zagrebačkom plesnom centru te jednu na 14. Danima plesa Mije Čorak

Slavenske u Slavonskom Brodu.

Pokret i zvuk Riječ je o komadu koreografkinje Melite Spahić Bezjak te skladateljice Ane Horvat, uz scenografiju Jeffreyja Jamesa i oblikovanje svjetla Bojana Gagića. To je djelo koje se minimalnim scenografskim tretmanom potpuno usredotočuje na elemente pokreta i zvuka, njihovu interakciju i procese induciranja iz jednoga u drugo.

Inzistiranje autorskoga tima na atmosferičnosti istaknuo je već sam početak, odnosno, ritual ulaženja publike s različitih strana prostorije na mjesto ispunjeno maglom, uz tek mjestimične izvore svjetla te dvoje aktera u čiji se prostor, kako se činilo, ušlo gotovo slučajno. Auditivnu je sliku okupirao zvuk vrtnje glinenih

Plesač Zvonimic Kvesić i udaraljkašica Kaja Farszky

44

lončanica različitih vrsta po drvenom podu, a njihova su putanja i smještaj tvorili neobičan krajolik i uvjetni raster unutar kojega se kretalo dvoje izvođača. Prestankom njihove vrtnje, zvučni se plan također očistio, stvorivši obrise prostora tišine, u potpunoj suprotnosti onomu što mu prethodi i slijedi.

Dijalog s udaraljkašicom U 12 združenih stavaka, čija se unutarnja logika tek gdjekad mogla naslutiti, plesač Zvonimir Kvesić iznosio je monolog ili aktivno gradio dijalog s udaraljkašicom Kajom Farszky. Uz njegove naglašeno likovne strukture i kompozicije, zvučni spektar uključivao je toplinu zvuka glinenih lončanica, gromoglasnost kompleta bubnjeva te razne metalozvučne i drvozvuč-

ne udaraljke, dok je elektronika Ane Horvat neprestano destabilizirala vlastitu ulogu pratnje ili aktivnoga sudionika. Ipak, širokim dijapazonom različitih zvukova i šumova, uvjerljivo je podupirala narativ djela, svojom razornom snagom s jedne strane ili pak primjenom infrazvukovlja s druge strane, snažno je pridonosila dinamici i dramatičnosti.

Načelo adicije i kontinuiranoga rasta i umnožavanja, i zvučnih elemenata i koreografije, ali i svjetla, uz konačno iščeznuće svega vidljivoga i čujnoga, epitom je toga glazbeno–scenskoga djela, čiju su a–vremenost (ponešto doduše koncepcijski ometenu cikličnim zaključenjem koje ponavlja početne sekvence djela) svi njezini čimbenici iznijeli svježe i emotivno.

Papandopulo kvartet u povijesnom ambijentu Palače Dverce, 1 0 . o ž u j k a 2 0 17. , u o r g a n i z a c i j i K o n c e r t n e d i r e k c i j e Z a g r e b

Potpuno »friški« program Ansambl je predstavio skladbe četvero hrvatskih i jednog slovenskog skladatelja, mladog naraštaja koji se svojski trudi suvremenu glazbu osmisliti kao izričaj sa smislenom porukom komuniciranja sa slušateljstvom Piše: dr. sc. Zdenka Weber

U

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

R

itual dolaska publike s različitih strana prostorije na mjesto ispunjeno maglom, uz tek mjestimične izvore svjetla te dvoje živih aktera, djelovao je kao da se u njihov prostor ušlo gotovo slučajno

povijesnom ambijentu gornjogradske Palače Dverce organizirala je Koncertna direkcija Zagreb uz pomoć Grada Zagreba 10. ožujka nastup Papandopulo kvarteta, pruživši brojnim okupljenim ljubiteljima saksofonskoga zvuka istinski užitak.

Impresivni životopisi

Nikola Fabijanić, sopran–saksofon, Gordan Tudor, alt–saksofon, Goran Jurković, tenor– saksofon i Tomislav Žužak, bariton–saksofon — ta su četvorica glazbenika diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Dragana Sremca. Usavršavali su se na nizu inozemnih glazbenih akademija i konzervatorija u razredima najistaknutijih svjetskih saksofonista. Životopisi su im doista impresivni, nagrade osvojene na mnogim međunarodnim natjecanjima potvrda su vrsnosti, a stalna potražnja za njihovim nastupima nedvojbeni dokaz uspješnosti. Od 2000. godine okupljeni u sastavu New Sax Qurtet (2013. preimenuju se u Papandopulo kvartet), potvrđuju ne samo dobro svladanu školu i tehničko umijeće stečeno u godinama usavršavanja i zajedničkog nastupanja nego i činjenicu da su se okupili kao kvartet saksofona, u svim tonskim položajima toga zvukovno plemenitog i jednog od najmlađih europskih instrumenata, ostvarivši uz izvođenje širokog repertoara i želju i namjeru promicanja hrvatske glazbene tvorbe za njihov sastav.

Razigrani užici Potvrdio je to i program njihova nastupa u Palači Dverce na kojemu su bile skladbe četvero hrvatskih i jednog slovenskog skladatelja, mlade generacije koja se svojski trudi suvremenu glazbu osmisliti kao izričaj sa smislenom porukom komuniciranja sa slušateljstvom kojemu se nude razigrani glazbeni užici. Izveli su ostvarenja Zeleni Jure Igora Lundera (1969.), Tango to go Petra Obradovića (1972.), Piece for Amy Tene Ivane Borić (1979.) i Suitu quasi Balkaniku Izidora Leitingera (1971.), mahom glazbu bogatih harmonijskih progresija koje u četveroglasju saksofona odzvanjaju gotovo orguljskim zvukom, a u ritmičkim duhovitostima i melo-

Papandopulo kvartet već tradicionalno veliku važnost pridaje promicanju suvremene glazbe mladih i stranih autora, jer je i njihov član jedan od njih — Gordan Tudor

dijskim proplamsajima odaju svoje potvrđeno nadarene autore. Dvojica trubača–skladatelja, Obradović i Leitinger, oduševljavaju invencijom, prvi džezističkog, a drugi folklorističkog idioma makedonske provenijencije; dvije skladateljice — Janjanin i Borić — vrlo razborito promišljaju odnose linearnog i vertikalnog kretanja dionica, a Lunderov Zeleni Jure na početku koncerta upozorio je na osmišljenu tendenciju spajanja glazbene minimalističke misli u repetiranim, zacijelo tehnički zahtjevnim ritmičkim formulama, s uvođenjem kvarteta saksofona kao zvukovno nadasve podatnog sastava.

Put do simpatija Publika je glasnim pljeskom ispratila svako skladateljsko ime, pokazujući dobro prihvaćanje njihovih ideja i ostvarenja, a suvereni i virtuozni način izvođenja članova Papandopulo kvarteta, koji su do te mjere uigrani i svakako izuzetno glazbeno nadareni da su sposobni odabrani dodatak odsvirati napamet, ponovno je oduševio poklonike omiljenog sastava. Jer, uglavnom mlada publika okupila se s očitim iskustvom da koncerti te četvorice saksofonista pružaju osobito ugodne, razigrane i vesele doživljaje. Potvrda je to kako i suvremena glazba u komunikacijskom pogledu nalazi izravni put do simpatija slušateljstva, pa makar je program, kako je najavio Tomislav Žužak, bio baš »potpuno friški«.

45

7. D a n i N o v e g l a z b e u S p l i t u , m e đ u n a r o d n i f e s t i v a l s u v r e m e n e g l a z b e, 13 . s t u d e n o g a 2 016 .

Kako su BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Dani

postali

Dan

Kako bi se othrvalo financijskim uskratama, umjetničko vodstvo Festivala odlučilo je sva događanja nanizati od ranih do kasnih večernjih sati u jednom danu i na jednom mjestu — Domu mladih Piše: Karmen Širović

D

ani Nove glazbe Split, jedini međunarodni festival posvećen suvremenoj glazbi, kao i ostalim suvremenim umjetničkim praksama vezanim uz zvuk u Splitu i okolici, 13. studenoga 2016. održani su sedmi put.

46

Kako bi se othrvalo financijskim uskratama, umjetničko vodstvo Festivala odlučilo je sva događanja nanizati od ranih do kasnih večernjih sati u jednom danu i na jednom mjestu — Domu mladih.

Međutim, publika na koncertu nikako nije bila statična, jer se »šetala« po prostorijama Doma mladih, u kojem je svaki iskoristivi dio poslužio kao pozornica za drugačiji tip izvođača. Dan Nove glazbe otvorio je Mobilis, kvartet saksofona iz Austrije, koji djeluje od 2009. godine. »Saksofonistički kvartet ponudio je ono što smo mi iz naše akademske perspektive naučili zvati suvremena glazba, što svakako želimo prezentirati i ubuduće na Danima Nove glazbe«, objasnila je umjetnička voditeljica, po vokaciji skladateljica, Mirela Ivičević. Perspektivnom kvartetu ugled je uvelike podigla i nedavno osvojena nagrada austrijskog radija Ö1, Pasticcio, zahvaljujući kojoj su njegovi članovi postali i predstavnici New Austrian Sound of Musica. Iako ističu da se jednakim žarom posvećuju klasičnoj literaturi i suvremenoj glazbi najrazličitijih stilskih smjernica, upravo ih je majstorsko vladanje suvremenim repertoarom dovelo u Split. U djelima Runchaka, Be-

rija, Essela, Burkalija i Eschaicha pokazali su se kao tehnički vrlo spretni izvođači s dobrom komunikacijom.

Koncert u međuprostoru Neklasična glazba kvarteta ipak je bila najklasičniji koncert u smislu koncertne priredbe. Naime, uslijedio je nastup S/ UMAS–a, i to u međuprostoru, svojevrsnom hodniku, koji se pokazao kao sasvim dostojna pozornica, akustički i vizualno prikladna mladim snagama s Umjetničke akademije u Splitu. Kako se birao jedan dio programa objasnila je Mirela Ivičević: »Cilj nam je bio pozvati glazbenike koji u Splitu stvaraju ili izvode nešto povezano s novim glazbenim strujanjima. S/UMAS je jedna od rijetkih inicijativa koju su pokrenuli upravo ljudi iz Splita. Takve inicijative smo htjeli poduprijeti. Oni sami biraju program i samostalno se organiziraju, a Festival ne može dugoročno živjeti ako u mjestu održavanja ne postoji nitko tko se bavi glazbom koju zastupate. Na samom početku Festivala nismo imali koga zvati iz Splita. Genijalno je kad nakon sedam godina imamo 40 ljudi koji se žele baviti takvom vrstom glazbe!« S/UMAS, osnovan na inicijativu doc. Gordana Tudora, skladatelja i saksofonista koji je uz Mirelu Ivičević osnivač Dana Nove glazbe, neumorno »vrti svoj film« još od prvog nastupa u Muzeju grada Splita u prosincu 2015. Srca publike tad su, između ostalog, osvojili i izvedbom djela Franka Zappe, koji se i taj put našao na programu, uz djela Ane Horvat, Johna Adamsa, T. Lebara i G. Ortija.

Članovi S/UMAS-a u izvedbi djela S/UMAS Summarum skladateljice Ane Horvat sviraju na bocama

B

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

io je to sudar publika: klasične, alternativne, ljubitelja rocka i elektronike, ujedinjenih u jednu festivalsku večer

47

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

48

Posebno zanimljiva izvedba bila je ona djela S/UMAS Summarum koju je Ana Horvat skladala upravo za njih. Izravan rad sa živućim skladateljima u fokusu je S/UMAS–a, a skladateljičina intervencija u fazi pripremanja djela sigurno je bila vrlo važna, jer su glazbenici jednako dobro i uvjerljivo vladali bocama kao svojim instrumentima. Glazbena raznovrsnost, kojoj Festival teži, tako je već bila ostvarena i izvedbama toga ansambla, koji ne uzmiče pred novim izazovima koje suvremena glazba postavlja pred njih, ali i ne zanemaruje one glazbene primjere koji izlaze iz akademskih okvira, a svakako imaju umjetničku vrijednost.

Svi ISPOD BINE Gradacija festivala događala se i »degradacijom« prostora pa se publika nakon 21 sat premjestila ISPOD BINE. Riječ je o novom prostoru uređenom prilikom održavanja prvog izdanja festivala ISPOD BINE, koji je u koncepcijskoj srži spoj eksperimenata različitih vrsta na području eksperimentalne i improvizirane glazbe te zvukovne umjetnosti, a u Split je tri dana prije Dana Nove glazbe doveo recentne projekte i pokrenuo suradnje hrvatskih, slovenskih, talijanskih, belgijskih i engleskih umjetnika. Umjesto suparništva i kompetitivnosti Dani Nove glazbe i ISPOD BINE udružili su se te razmijenili »dobra«, spojivši se u divni, netipični glazbeno–umjetničko–eksperimentalni produljeni vikend. ISPOD BINE na Danu Nove glazbe vladala je Maja Osojnik, multiinstrumentalistica osebujna glasa uz Patricka Wurzwallnera na bubnjevima (poznati su i kao duo ZSAMM). Ta akademski obrazovana glazbenica izlazi iz akademskih okvira i suvereno vlada neobičnim glasom, live sempliranjem na DJ pultu, koristeći se i CD playerom, kao ostalom i lo–fi elektronikom. Neobično je što su samo dvije osobe stvorile tako jaku energiju, kao i različite i zanimljive glazbene ideje, koje se od jednostavnih glazbenih uzoraka razviju do novih razmjera i glazbenih galaksija.

Ako se uzme u obzir da je Maja Osojnik u Splitu predstavljala novi solistički album Let them grow, u sklopu kojega istražuje čudni fenomen suvremenih odnosa, dojam koji je ostavila još je intenzivniji. Nježna, čvrsta, borbena, ljuta, katkad shizofrenična, dramatična..., sva stanja koja možete zamisliti da su začahurena ili se razvijaju u nekom odnosu, Osojnik je ocrtala elektroakustičkom izvedbom.

Komunikacija koju njeguje s Patrickom Wurzwallnerom postigla je neku drugu sferu, jer bez pokreta i pogleda njih dvoje funkcioniraju savršeno na nekoj njima poznatoj telepatskoj razini. Novouređeni prostor Doma mladih poslužio je za nastup i jednog ben-

da. S obzirom na ideju da se u program uvrste glazbeni resursi domaćeg prostora, za kraj Festivala publici je »poslužen« splitski bend Rolo. Oni su predstavnici još jednog glazbenog izričaja koji se može najbolje opisati kao progresivni rock. Bio je to sudar publika: klasične, alternativne, ljubitelja rocka i elektronike, ujedinjenih u jednu festivalsku večer.

Multiinstrumentalistica Maja Osojnik suvereno vlada neobičnim glasom

Bitno je da svane!

Bijenalna koncepcija Festivala ostavlja nas u iščekivanju do 2018., a umjetnička voditeljica Mirela Ivičević već ima neke želje i ciljeve: »Želimo da Festival ostane u ovom prostoru i da se još organskije poveže s Festivalom ISPOD BINE, jer imamo slična nastojanja i zajedno se možemo istaknutije prezentirati. U Splitu smo svi mali s obzirom na to koliko potpore i prostora dobivamo, stoga je dobro da se držimo zajedno te da smo zajedničkim snagama uspjeli poslati širu energiju van i zainteresirati najširi spektar ljudi za oba projekta.« Glazbeni pluralizam današnjice, naročito umjetnička glazba, uspješno je demonstriran i u jednom danu suvremene glazbe, što nam je još jedanput pokazalo da je manje katkad zaista — više!

Svaki iskoristivi dio splitskog Doma mladih poslužio je kao pozornica Dana nove glazbe: S/UMAS

G

radacija festivala događala se i »degradacijom« prostora pa se publika nakon 21 sat premjestila ISPOD BINE

U austrijskome kvartetu Mobilis svira hrvatski saksofonist Goran Jurković

N a j a v a b o g a t o g f e s t i v a l s k o g p r o g r a m a — 2 9 . M u z i č k i b i e n n a l e Z a g r e b , 2 2 . — 2 9 . t r a v n j a 2 0 17.

3/13/17 12:29 PM

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

MBZ

29 MBZ pasica.indd 1

vas očekuje, dođite otvorena uma i srca!

U posljednjem travanjskom tjednu mnogi koncerti i kazališni prostori u Zagrebu posvetit će se suvremenoj glazbi, svim njezinim licima, oblicima i zvucima

P

red nama je 29. Muzički biennale Zagreb.

To je tjedan u kojem će se mnogi koncerti i kazališni prostori u Zagrebu posvetiti suvremenoj glazbi, svim njezinim licima, oblicima i zvucima. Muzički biennale Zagreb koji teži oslikati prikaz suvre-

menosti glazbom, donijet će nove programske smjernice, ne zaboravljajući da one uvijek počivaju na stvarnim tradicijama. Od intimističkih izraza do masovnog zvuka orkestra, od interdisciplinarnih i bogatih glazbeno–scenskih programa do posve minimalističkih pozornica, Muzički biennale Zagreb opet će biti odraz našega vremena u glazbi.

Stigao je trenutak da se ostvari nagrada finalistice natjecanja 5–Minute Ope-

ra iz 2015. Njezina nagrada, odnosno naručena cjelovečernja opera, svečano će otvoriti 29. MBZ u Kazalištu Komedija, 22. travnja u 19 i 30. Premijera opere Klothò poljske skladateljice Martyne Kosecke bit će i suradnja s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca iz Rijeke, čiji će ansambl i solisti oživjeti svijet bajki na kojima se temelji libreto opere.

Nakon magisterija iz kompozicije na

Muzičkoj akademiji u Krakowu, Martyna Kosecka upisala je i studij dirigiranja u Katowicama. Radi i kao skladateljica i kao dirigentica. Njezina su se djela izvodila na 52., 56. i 57. Festivalu suvremene glazbe Varšavska jesen, na festivalima AudioArt i aXes u Krakowu, SoundScreen festivalu u Bydgoszczu, Ostravskim danima u Češkoj te na festivalu Gent fagot u Belgiji.

Pobjeda na natjecanju 5–Minute Opera Competition prvi je njezin kontakt

Ensemble Intercontemporain

Franck Fervile

Pišu: Ivana Hauser i Marija Saraga

49

D

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

ječji udaraljkaški program nije jedini program za djecu na ovogodišnjem Biennalu koji puno ulaže u odgoj nove publike.

Prije večernjeg svečanog otvaranja Festivala, dječja će publika imati prednost na Velikom otvorenju za malene u Zagrebačkom kazalištu lutaka, 22. travnja u 18 sati

s Muzičkom biennalom Zagreb, ali i s operom. Praizvedba opere Klothò i suradnja s Veleposlanstvom Republike Poljske u Zagrebu bila je povod da ove godine na Muzičkom biennalu Zagreb Poljska bude zemlja–partner. Tom se inicijativom žele učvrstiti kulturne veze dviju zemalja i potaknuti što intenzivnija razmjena poljskih i hrvatskih glazbenika. Osim Kosecke, i autorski tim dolazi iz Poljske: redatelj Krzystof Cichenski, kostimografkinja/scenografkinja Julia Kosek te oblikovatelj videa Bartłomiej Szlachcic. Premijerom će ravnati Berislav Šipuš, a nakon biennalske premijere, Klothó će se izvesti i na repertoaru HNK–a Rijeka, što je rezultat uspješne međuinstitucionalne suradnje i zajedničke realizacije projekata.

50

Autentični brend Nakon uspješnog natjecanja petominutnih opera na prethodnom izdanju Muzičkog biennala Zagreb, 29. MBZ kao novi skladateljski izazov postavio je klavirski koncert. U rujnu 2016. zaključeno je natjecanje petominutnih klavirskih koncerata i gotovo udvostručen broj prijava u usporedbi s 5–Minute Opera Competition iz 2015. Skladbe su stigle iz različitih zemalja — od Sjedinjenih Američkih Država, brojnih europskih zemalja, Japana, Južne Koreje, Meksika, Južnoafričke Republike...

Vremenski ograničavajuća forma od pet minuta bila je izazov skladateljima primoranima da u vrlo malo vremena »pokažu što umiju« pa nisu imali prostora za razvijanje svojih glazbenih ideja. Svi članovi prosudbene komisije složili su se da je taj izazov izvrstan način konciznog skladanja, što je za neke autore bio problem, a neki su vrlo uspješno savladali ograničenja koja Natjecanje nameće. Među finalistima je i hrvatski glazbenik Bruno Vlahek koji trenutačno živi i radi u Španjolskoj.Prosudbena komisija u sa-

stavu: Antii Auvinen (skladatelj, Finska), Vito Žuraj (skladatelj, Slovenija), Jerzy Kornowicz (ravnatelj festivala suvremene glazbe Varšavska jesen, Poljska), Krešimir Seletković (umjetnički ravnatelj Muzičkog biennala Zagreb, Hrvatska) odabrat će pobjednika. Ali i publika će dobiti pravo glasa! Ta će se uzbudljiva koncertno–natjecateljska večer održati 26. travnja u 20 sati u Hrvatskom glazbenom zavodu. Festivalski ansambl pod dirigentskim vodstvom Aleksandra Kalajdžića, uz solista, pijanista Filipa Faka, neće imati nimalo lak zadatak izvođenja deset izrazom i tehnikom potpuno različitih partitura. A na publici je da koncentrirano sluša te pridonese izboru finalista čiji ćemo cijeli novi koncert za klavir i orkestar premijerno slušati 2019. na 30., jubilarnom izdanju Festivala.

Vrhunski ansambli Od tradicionalističkih pristupa do posve eksperimentalnih nijansi, na Muzičkom biennalu Zagreb ove godine nastupit će zaista vrh europskih ansambala posvećenih interpretaciji glazbe 20. i 21. stoljeća.

U glazbenom je svijetu ansambl Intercontemporain simbol za suvremenost, umjetničku kreativnost i slobodu izražavanja. Čini ga tridesetak glazbeni-

U

glazbenom je svijetu ansambl Intercontemporain simbol za suvremenost, umjetničku kreativnost i slobodu izražavanja

3/13/17 12:29 PM

ka posvećenih izvođenju repertoara 20. i 21. stoljeća, koji više od tri desetljeća izvode najzahtjevniji program orkestralne glazbe u raznim oblicima.

Ansambl je osnovao 1976. slavni francuski skladatelj i ikona francuske kulture Pierre Boulez. Danas ansambl djeluje u okrilju dvorane Pariške filharmonije, pod umjetničkim vodstvom dirigenta Matthiasa Pintschera, a glazbenike ujedinjuje strast prema Novoj glazbi. Vođeni tom strašću, istražuju nove glazbene vidike, podupiru inventivnost u tehnologiji i nove forme te spajaju glazbu s ostalim oblicima umjetničkog izražavanja, poput plesa, kazališta i vizualnih umjetnosti. Nastupaju na glazbenim festivalima i koncertnim sezonama diljem Europe i svijeta, a nerijetko organiziraju i seminare, edukativne koncerte primjerene profesionalnim glazbenicima, ali i amaterima ili primjerice dječjoj publici. Pod umjetničkim vodstvom dirigenta Davida Fulmera nastupit će u Zagrebačkom kazalištu mladih 23. travnja u 20 sati, s programom sastavljenim uglavnom od djela francuskih autora (Mantovani, Boulez, Dufourt), no među njima naći će se i novo djelo Berislava Šipuša.

U istom prostoru dan poslije nastupit će još jedan highlight tradicionalne suvremene scene — frankfurtski Ensemble Modern pod vodstvom Rossena Gergova. Vrlo brzo nakon svojega osnutka 1980., Ensemble Modern uvršten je među najvrsnije interprete Nove glazbe. Vođen

Sara Glojnarić

3/13/17 12:29 PM

Luc Hossepied

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

Ensemble Intercontemporain

P

Barbara Aumuller

remda organizacijski smješten u Frankfurtu na Majni, Ensemble Modern pod idejom multikulturalnosti i rušenja predrasuda ujedinjuje dvadeset glazbenika iz raznih dijelova svijeta: Argentine, Europe, Indije, Izraela, Japana i Sjedinjenih Američkih Država

Ensemble Modern

idejom multikulturalnosti i rušenja predrasuda i u umjetnosti, ali i u životu, ansambl trenutačno ujedinjuje dvadeset glazbenika koji dolaze iz raznih dijelova svijeta: Argentine, Europe, Indije, Izraela, Japana i Sjedinjenih Američkih Država. Ansambl teži što većoj autentič-

nosti u interpretaciji, radeći intenzivno sa samim skladateljima čija djela izvode. Godišnje izvedu u prosjeku oko 70 novih djela, od kojih je dvadeset premijera! Tim su se programskim konceptom vodili i za nastup na MBZ–u jer će među djelima mlađih skladatelja (Jörg

Vidmann, Vito Žuraj, Arnulf Herrmann, Enno Poppe) premijerno izvesti i novo djelo hrvatskog mladog skladatelja Tibora Szirovicze!

Nastupe ansambala Intercontemporain i Modern na MBZ–u omogućile su velikodušne potpore Francuskog

instituta, Goethe–Instituta te Ministarstva vanjskih poslova Republike Njemačke.

Forum inovativnosti Nakon ansambala Intercontemporain

51

umorno eksperimentira s novim programima, želeći pridobiti i publiku izvan glazbenih krugova. U prostorima Teatra &TD i Studentskog centra, 28. travnja u 22 sata predstavit će svoj program Sound & Vision koji djelima suvremenih skladatelja istražuje poveznice glazbe i vizualnih umjetnosti. Muzič-

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

i Modern, nastupit će još jedan glazbeni sastav kojemu je suvremenost — tradicija. Riječ je o ansamblu Oslo Sinfonietta, najstarijem norveškom ansamblu za suvremenu glazbu. Osnovani su 1986. godine, a u Zagreb dolaze sa sadašnjim šefom–dirigentom Christianom Eggenom. Oslo Sinfonietta, koja je od devedesetih godina prošloga stoljeća izvor najuspješnijih glazbenika posvećenih suvremenoj glazbi, djeluje kao forum inovativnosti glazbom, a kako bi to nastavila biti, naručuje brojna nova djela od norveških, ali i stranih skladatelja. Zagrebačkoj će se publici predstaviti djelima njemačkog skladatelja Johannesa Kreidlera i norveškog skladatelja Øyvinda Torvunda. No na ovom koncertu u suradnji s Kulturom promjene Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu te uz potporu Veleposlanstva Kraljevine Norveške u Hrvatskoj, najveća će atrakcija biti djelo danskog skladatelja Simon–Steena Andersena Black Box Music. Tu »dekonstrukciju tradicionalne glazbene drame« ansambl je već izveo diljem svijeta, uz solista Hakona Stenea. Kako sam Andersen najavljuje, »iako djelo nije poput ičega što ste dosad čuli, ne zahtijeva nikakvo glazbeno znanje da bi se u njemu moglo uživati«.

52

Belgijski ansambl Ictus pomno osluškuje potrebe i želje novih generacija te im svojim programima pokušava biti blizak. Smještena u Bruxellesu, skupina od dvadesetak stalnih članova ne-

Udaraljkaši iz Strasbourga Sve je počelo 1959., kad je šestero mladih glazbenika i prijatelja odlučilo osnovati udaraljkaški ansambl, a prvi formalni koncert održali su 1962. godine. Zbog svoje inventivnosti i neobičnosti, ubrzo su postali zanimljivi publici i struci te posebno cijenjeni zbog izvođenja suvremenoga glazbenog repertoara. S godinama se povećavao i broj glazbenika u ansamblu, kao i broj koncerata i turneja diljem svijeta. Les Percussions de

3/13/17 12:29 PM

Toshio Hosokawa, Minuru Miki, Yoshihisa Taira). Taj program pršti energijom i prepun je glazbenih i vizualnih iznenađenja, a publiku koja i ne poznaje dovoljno udaraljkaški repertoar sigurno će oduševiti svim potencijalom toga instrumentarija koji ansambl iskorištava do maksimuma. Njihova se kreativnost odražava i u programima osmišljenima posebno za dječju publiku.

Veliki programi za malene

Dan nakon koncerta u Zagrebačkom kazalištu mladih (28. travnja), udaraljkaši iz Strasbourga preselit će se u Zagrebačko kazalište lutaka gdje će se u 17 sati posvetiti djeci i mladima. Atraktivnim programom s mnogo no-

ki biennale Zagreb za tu je prigodu od hrvatskog skladatelja Davora Branimira Vinczea naručio novo djelo.

Još jedan ansambl koji je prije svega posvećen dijalogu s mladima (publikom, izvođačima i skladateljima) švicarski je ansambl pre–art soloists. Izazivajući granice estetike, hrabro otvaraju nove umjetničke putove i smjernice. Konfrontiraju marginalizirano s normama, kozmopolitske sredine s provincijom. pre–art soloists nastupit će u Hrvatskom glazbenom zavodu 27. travnja u 17 sati. Ansambl pre art soloists sam je odabrao i u svoj program za MBZ uvrstio djela čak dvojice hrvatskih autora, koja će izvesti ne samo na MBZ–u nego i u preostalom dijelu svoje male europske turneje. Već godinama organiziraju natjecanja za mlade skladatelje, a u 10. izdanju natjecanja, za skladatelje iz jugoistočne Europe, u prosudbenoj komisiji sudjelovao je i naš Davor Branimir Vincze. Pobjednik natjecanja bio je mladi Osječanin Matko Brekalo koji je žiri oduševio svojom skladbom identification<changeabilit y>stagnation. Upravo će to djelo pre– art soloists predstaviti u Zagrebu, kao i Vinczeovu skladbu Break–up/Make– up/Break–up za ansambl.

Strasbourg s ponosom ističe svojih 1600 koncerata u 70 zemalja. Za njih je tijekom pola stoljeća djelovanja napisano oko 300 novih skladbi, izdali su više od 30 albuma i za svoj rad primili više od 30 međunarodnih nagrada, a stvorili su jedinstven instrumentarij s više od 500 instrumenata! Skupina prijatelja udaraljkaša iz Strasbourga prije točno 50 godina nije mogla ni slutiti kamo će ih predanost glazbi odvesti pa danas s radošću prenose djeci i mladima svoje bogato glazbeno i životno iskustvo i pet desetljeća dugu tradiciju zbog koje su postali prave glazbene ikone. Na idućem izdanju Muzičkog biennala Zagreb pod umjetničkim vodstvom Jeana Geoffroya proslavit će se njihova 50. obljetnica! Koncertom u Zagrebačkom kazalištu mladih 27. travnja u 22 sata izvest će se program japanskih skladatelja (Malika Kishino, Toru Takemitsu,

vih tehnologija zasigurno će zaintrigirati dječju maštu te stvoriti nove poklonike suvremenoga zvuka, udaraljki ili glazbe općenito... Takvi su programi vrijedna programska smjernica Muzičkog biennala Zagreb kojima se na 29. izdanju dalo puno prostora. Dječji udaraljkaški program nije jedini program za djecu.

Naime, prije večernjeg svečanog otvaranja Festivala, dječja će publika imati prednost na tzv. Velikom otvorenju za malene u Zagrebačkom kazalištu lutaka, 22. travnja u 18 sati. Premijera dječje lutkarske predstave Žabica kraljica čiju glazbu potpisuje mlada skladateljica Sara Glojnarić, a režiju Rene

No dođe vrijeme i za promjenu uloga — na MBZ–u će dječja publika zauzeti svoje mjesto na pozornici. U Muzeju za umjetnost i obrt 26. travnja u 18 sati MBZ ponovno ugošćuje najmlađe interprete suvremene glazbe u Hrvatskoj!

Grupa za Novu glazbu Glazbenog učilišta Elly Bašić uz mentorstvo profesorice Maje Petyo Bošnjak izvodit će glazbu Johna Cagea, Jordana Noblesa te

hrvatskih skladatelja Ivana Božičevića i Sare Jakopović. Grupa za Novu glazbu Glazbenog učilišta Elly Bašić djeluje od 2007. godine i nesumnjivo najučinkovitije upoznaje djecu s Novom glazbom 20. stoljeća te suvremenog doba.

Muzički biennale Zagreb podupire takvu inicijativu, svjestan da se upravo među mališanima nalaze budući solisti,

3/13/17 12:29 PM

dirigenti i skladatelji od kojih će se naručivati djela za neka buduća festivalska izdanja.

Nisu samo djeca miljenici MBZ–a. I mladi kao vrijedna kritička i kreativna skupina budućih profesionalnih glazbenika imaju zaseban prostor za izražavanje ili samo upijanje podražaja. U Kulturno–informativnom centru (KIC) četiri su popodneva rezervirana za perspektivne mlade glazbenike i autore.

Od 24. do 27. travnja u 15 sati održavat će se koncerti raznih ansambala mladih koji će pod vodstvom svojih mentora, u neformalnijoj atmosferi pokazati svoja usmjerenja i interese. Prvog dana, 24. travnja, održat će se program zanimljiva naziva Electro– news from Czecho–Slovakia koji donosi elektronička djela mladih skladatelja iz Češke i Slovačke, u izboru slovačkog skladatelja Daniela Mateja. Idućega dana, 25. travnja, iz srednje Europe selimo se u Italiju, odakle će nam se predstaviti Gudački kvartet Maurice djelima Helmuta Lachenmanna i Iannisa Xenakisa. Iz Mađarske dolaze studenti Muzičke akademije Franz Liszt 26. travnja, okupljeni u ansambl Dark Flow Trio pod mentorstvom Zslota Sőrésa, a taj ciklus mladih glazbenika završava 27. travnja domaćim snagama — solisti S/UMAS Ansambla za suvremenu glazbu pri Umjetnič-

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Medvešek, jedan je od najatraktivnijih programa na MBZ–u. Prema skladateljičinim riječima, predstava je bila pravi kreativni izazov. »Razvojni proces bio je relativno tečan, od inicijalnih glazbenih i scenskih slika do završnog produkta, koji smo razvili zajedničkim snagama.

Srećom, Rene i ja smo imali istu viziju priče, on s vizualne, a ja s glazbene strane, tako da je još u početku glazbeni materijal korespondirao sa slikama predviđenima u predstavi.« Osim Ansambla ZKL–a sudjeluju Marija Lešaja (sopran), Gustav Barišin (kontrabas), Sanja Vrsalović (klavir) te Josip Konfic (udaraljke).

Antiphonus će na ovogodišnjem Biennalu nastupiti u zagrebačkom Tunelu Grič

koj akademiji u Splitu nastupit će pod mentorstvom hrvatskoga saksofonista i skladatelja Gordana Tudora.

Predstavit će se i studenti Muzičke akademije u Zagrebu. Koncertom u Muzeju za umjetnost i obrt 24. travnja u 18 sati, pod vodstvom dirigentice i profesorice na Muzičkoj akademiji, Jasenke Ostojić, Komorni zbor Muzičke akademije izvest će zahtjevan program reper-

toarne glazbe 20. stoljeća (György Ligeti), od suvremenih skladatelja (Beat Furrer, Igor Štuhec) do najvažnijih hrvatskih autora vokalne glazbe (Igor Kuljerić, Frano Parać) i praizvedbe skladbe Sanje Drakulić. Dan poslije, u Dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije koncert će održati i nedavno osnovani zagrebački Ansambl studenata Muzičke akademije za novu glazbu — ASMANGU, koji će pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera svirati glazbu četvorice istaknutih hrvatskih skladatelja starije generacije: Marka Ružjaka, Anđelka Klobučara, Rubena Radice i Stanka Horvata.

Katja Goljat

29 MBZ pasica.indd 1

Instalacija Five Lines, Crossing kanadskog umjetnika Adama Basante moći će se vidjeti i čuti u Galeriji Studentskog centra tijekom cijelog trajanja Biennala

53

29 MBZ pasica.indd 1

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Pod ruku s jazzom Jazz je neodvojiv dio Muzičkog biennala Zagreb kao izričaj duboko isprepleten sa suvremenom klasičnom glazbom. Tako će i ove godine Muzički biennale ponuditi zanimljiv program ljubiteljima jazza, kao i ljubiteljima suvremene klasične glazbe. U suradnji s ciklusom Jazz. hr, na MBZ–u će nastupiti jedan od najvećih jazz pijanista danas — Chris Jarrett. Taj američki umjetnik s njemačkom adresom najveći je dio stvaralaštva posvetio pedagoškom radu i skladanju. U skladateljskom izričaju spaja strukture klasične glazbe sa slobodom jazz improvizacije. Na njega su uvelike utjecali skladatelji poput Johannesa Ockeghema, Sergeja Prokofjeva, Charlesa Mingusa i Franka Zappe. Koncert Chrisa Jarretta u Zagrebu organizira se u suradnji Muzičkog biennala Zagreb i ciklusa Jazz.hr, u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa u Zagrebu, 24. travnja u 22 sata. Već tradicionalna suradnja Muzičkog biennala i ciklusa Jazz.hr osim što donosi zagrebačkoj publici svjetska imena glazbene scene, predstavlja i hrvatske glazbenike pa će uz Chrisa Jarretta na tom biennalskom koncertu nastupiti neki od najvrsnijih domaćih jazz glazbenika, okupljeni pod nazivom Abstract Construction Collective: Zoran Šćekić (trombocit!), Saša Nestorović (tenor–saksofon), Luka Žužić (trombon), Pavle Jovanović (gitara), Ivar Roban Križić (kontrabas), Krunoslav Levačić (bubnjevi).

Osim koncerta Chrisa Jarretta i Abstract Construction Collectivea, još će jedan program okupiti ljubitelje jazza. U Kinoteci, 23. travnja u 23 i 30, Szilárd Mezei Septet, koji djeluje od 2005., okupio je vojvođanski skladatelj i violist Szilárd Mezei koji će u njegovim aranžmanima publici dočarati impresivan proces interpretacije strogo zabilježenih skladbi do apsolutne slobodne improvizacije.

3/13/17 12:29 PM

vu: Krešimir Seletković (umjetnički ravnatelj MBZ–a), Davorka Begović (voditeljica Muzičkog salona Kulture promjene SC–a), Marta Kiš (voditeljica likovnog programa Kulture promjene SC–a), Gideon Kiers (umjetnik i kustos) te Davor Sanvincenti (multimedijski umjetnik) izabrali su pobjednički rad. Umjetnik Adam Basanta iz Montréala u Kanadi svoju je instalaciju naslovio Five Lines, Crossing. Kao autora koji se najviše bavi eksperimentalnom glazbom, privukao ga je natječaj u kojem se mogao pozabaviti raznim zvučnim, ali i vizualnim (prostornim) elementima. U Galeriji Studentskog centra, tijekom biennalskih dana, zainteresirani posjetitelji moći će vidjeti i uživo čuti kako je taj zanimljivi i kreativni umjetnik u zvuku interpretirao logo ovogodišnjeg MBZ–a te na koji će način vizualno i auditivno zaposjesti prostor galerije. S obzirom na to da se Adam Basanta bavi tzv. skulpturalnim zvukovnim instalacijama, prostorna dimenzija iznimno je važna i istaknuta u njegovim radovima. Sâm umjetnik pojašnjava instalaciju ovako: »U Five Lines, Crossing zvuk nastaje isključivo putem povrata akustičnog signala koji čini čujnim fizikalne odnose između mikrofona, korištenih membrana zvučnika, akustike galerijskog prostora te suvremene povijesti glazbe Zagreba i Hrvatske.« Na koji je način Adam Basanta inkorporirao referencu na hrvatsku glazbu u svoj rad? »Svaka od linija sadrži nekoliko zvukovnih struktura koje pronalazimo u djelima odabranih suvremenih hrvatskih skladatelja. Tri su linije rezervirane za živuće skladatelje, koji će biti zamoljeni da izaberu neko svoje djelo koje će se na taj način ‘citirati’ u instalaciji. Preostale dvije linije posvetit će se preminulim hrvatskim skladateljima.« Posjetitelji galerije bit će aktivni dio instalacije jer će i njihove kretnje i zvukovi postati dio umjetničkog djela. Instalacija će biti postavljena u Galeriji Studentskog centra od 21. do 29. travnja.

U zvuku instalacija

54

Muzički biennale Zagreb i Kultura promjene Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu 12. prosinca 2016. pokrenuli su natječaj za novu zvučnu instalaciju koja će biti predstavljena u sklopu 29. MBZ–a u travnju 2017.! Na Natječaj je pristiglo 28 radova, a stručni žiri u sasta-

Hrvatski ansambli Muzički biennale Zagreb svojoj međunarodnoj publici uvijek s ponosom predstavlja i ponajbolje umjetnike i ansamble iz svoje zemlje, a posebna vrijednost programa najčešće ostvarenih programskim suradnjama sa standardnim

sezonama jest činjenica da je mnogima od naših partnera Biennale rijedak, ako ne i jedini iskorak u svijet suvremene glazbe.

Već tradicionalna suradnja s dvama orkestrima, koji uvijek zauzimaju udarne termine biennalskih četvrtaka i petaka, jest ona sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije i njegovim Majstorskim ciklusom te sa Zagrebačkom filharmonijom. Simfonijski orkestar HRT–a jedan je od onih kojima ne treba ohrabrenje za uključivanje novih djela hrvatskih skladatelja u repertoar; dapače, taj je orkestar jedna od prvih institucija koja se sustavno bavila promicanjem hrvatske glazbe svih razdoblja. To ilustrira i njihov biennalski program kojim će ravnati francuski maestro Pierre– André Valade: uz jedno novo djelo koje nastaje na narudžbu Muzičkog biennala Zagreb (nova skladba za elektroniku i orkestar Vjekoslava Nježića), na programu je još jedna praizvedba, Simfonija Mladena Tarbuka, koja je pak narudžba Hrvatske radiotelevizije. Između tih novih djela slušat ćemo i Koncert za violinu i orkestar Harrisona Birtwistlea, u kojem će solističku dionicu izvesti violinist Milan Pala, kojega je zagrebačka publika imala priliku slušati i na MBZ–u 2015., kad se osebujni umjetnik predstavio kao virtuoz na čak tri instrumenta: violini, violi te milanolu — posebnom instrumentu dizajniranom upravo za Palu, koji kombinira karakteristike violine i viole. Podsjetimo se, za Milana Palu i njegov milanolo na MBZ–u 2015. novo djelo skladao je Ivan Josip Skender. Oduševljen skladbom, Milan Pala uključio je Skenderovu Poemu na svoj nedavno izdani nosač zvuka. »Osim što mu se svidjela i estetski i tehnički, prema njegovim riječima skladba jasno i temeljito pokazuje tehničke i zvučne mogućnosti instrumenta te ju je odlučio uvrstiti na svoj album skladbi posvećenih njemu i pisanih za taj fantastični instrument. Skladba Poema vođena je načinom na koji sam pričao priče za laku noć svojoj tada petogodišnjoj kćeri. Da i meni i njoj bude zanimljivo u stalno istim pričama, spontano sam dodavao akciju, misteriju, strah, smijeh, šapat, viku, ali uvijek sam nastojao završiti u snenom i opuštenom tonu.« (I. J. Skender)

3/13/17 12:29 PM

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

Krysztof Cichenski, redatelj praizvedbe opere Klothò

Američki jazz pijanist Christ Jarrett Atsuhiro Ito svira optron

55

Filharmonijine praizvedbe

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

56

Zagrebačka filharmonija također će, pod ravnanjem Diana Tchobanova, uroniti u potpuno nepoznat i uglavnom potpuno nov program. Uz nova orkestralna djela Sande Majurec i Ivana Josipa Skendera, očekuju ih još dvije praizvedbe. Jedna je neizvedeno djelo Davorina Kempfa koje su naručili dok je bio njihov rezidencijalni skladatelj, Plohe i boje za gudački orkestar, a druga je novo djelo za orkestar i snimku belgijskog skladatelja Stevena Prengelsa, koji je narudžbu MBZ–a primio nakon što je osvojio drugu nagradu na natjecanju 5–Minute Opera 2015. godine. Na istom natjecanju treću nagradu osvojila je grčka skladateljica Lina Tonia, koja će se u programu ZF–a predstaviti jednostavačnim djelom Squall za klavir i orkestar, sa Srebrenkom Poljak u ulozi solistice.

Biennale će ponovno gostovati i u Sfumatu, ciklusu Zbora HRT–a. Program koji je osmišljen s dirigentom Nilsom Schweckendiekom, dirigentom Helsinškog komornog zbora, predstavit će u atriju Muzeja Mimara suvremeno finsko zborsko stvaralaštvo te novu skladbu Frane Đurovića. Suradnja s Helsinškim komornim zborom te TENSO–om, europskom mrežom profesionalnih zborova čiji je Zbor HRT–a odnedavno član, urodila je i zajedničkom narudžbom nove zborske skladbe finskog skladatelja Anttija Auvinena, koja će biti praizvedena upravo na MBZ–u, a zatim uvrštena u sezonu Helsinškog komornog zbora.

I Zagrebački solisti u svojoj će koncertnoj sezoni učiniti iskorak u suvremeno.

Njihov koncert pomiče se u 22 sata i u Hrvatskom glazbenom zavodu nudi spoj suvremene klasike i novog repertoara. Stariju generaciju predstavljaju

ekscentrični kanadski skladatelj Claude Vivier (Zipangu, 1980.) i Milko Kelemen (O primavera za tenor i gudače, 1964.), dok su iz recentnog glazbenog stvaralaštva u program uvršteni Psalam XIII Đure Živkovića (2014.) te dvije praizvedbe: novo djelo Viktorije Čop te Four Songs for Emily, za sopran i gudače, skladba švicarskog skladatelja Kevina Juillerata iz 2015. Juillerat je još jedan pobjednik natjecanja 5–Minute Opera; dijelio je treću nagradu s Linom Tonijom. Zagrebačke soliste programom će voditi zadarski dirigent s austrijskom adresom, Edo Mičić, a vokalni solisti bit će hrvatska sopranistica Ivana Lazar i kineski tenor Liang Yaoqiang.

Glazbenici s inicijativom Umjetnici širokih interesa, koji i sami vole istraživati i upoznavati novo, uvijek su dragi partneri MBZ–a jer na festi-

3/13/17 val donesu i ponešto drugačije, možda nepoznato, novo, i samim tim glazbu predstave s još većim žarom. U oblikovanju vlastitih programa sudjelovali su iznimno kvalitetni domaći umjetnici: Branko Mihanović, Žarko Perišić i Domagoj Pavlović, okupljeni u Zagrebački puhački trio te violončelist Branimir Pustički i orguljaš Ante Knešaurek, koji će na MBZ–u održati samostalne koncerte. Pustički će u crkvi sv. Blaža predstaviti iznimno zahtjevno pisanu trilogiju za violončelo solo Three Ages of Man talijanskog autora Giacinta Scelsija, dok će Ante Knešaurek nastupiti na orguljama Bazilike Presvetoga Srca Isusova, improvizirajući na odabrane slike hrvatskih slikara, koje je odabrao u suradnji s Krešimirom Seletkovićem i Žoržom Draušnikom. Program Zagrebačkog puhačkog trija u HGZ–u donosi praizvedbe Danijela Legina i Branimira Lazarina, a za potrebe potonjega ansamblu će se pridružiti i pijanistica Sre-

Cantus Ansambl i Berislav Šipuš u Laubi

12:29 PM

3/13/17 12:29 PM

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

Ictus Electric

brenka Poljak. Osim hrvatskih djela, trio će izvesti i djela Isanga Yuna te Roberta H. P. Platza.

Iskusni »suvremenjaci« Logično, ansambli koji su i u svojem standardnom djelovanju posvećeni suvremenoj glazbi važan su dio biennalskih programa. Na dan otvaranja nastupit će Cantus Ansambl, pod ravnanjem njihova stalnog gosta — Adriana Martinollija. Predstavit će videooperu An Index of Metals prerano preminulog talijanskog skladatelja Fausta Romitellija, njegovo posljednje dovršeno djelo (iz 2003.) za koje je vizualnu komponentu osmislio i ostvario njegov sunarodnjak Paolo Pacchini. U toj skladbi koja kombinira različite glazbene utjecaje, od klasičnog suvremenog izraza do psihodeličnog rocka, glavnu poruku prenosi sopran, okružen bogatim slojevima zvuka ansambla i elek-

tronike, svjetla i slike, a na zagrebačkoj premijeri djela dionicu će pjevati mlada sopranistica Marta Schwaiger. Posebno je zanimljivo kako je autorica pjesama koje je Romitelli odabrao za svoje djelo pjesnikinja Kenka Lekovich, rođena Riječanka koja se odselila u Trst, što djelu daje zanimljivu poveznicu s Hrvatskom.

U povodu 80. rođendana Dubravka Detonija na MBZ–u nastupa i njegov ansambl — ACEZANTEZ, a na programu naslovljenom ACEZANTEZIATIS: Musica Detoniana u polukružnoj dvorani Teatra &TD novi naraštaj toga ansambla utemeljenog 1970. predstavit će nekoliko Detonijevih skladbi, naravno uz sudjelovanje i samog autora.

Otvoreno zatvaranje Možda najveći odmak od standardnog i uvriježenog na Biennale donosi novi glazbeno–scenski projekt TE, zajed-

nički autorski rad skladatelja Dalibora Bukvića i Ane Horvat te redateljice Natalije Manojlović, oblikovatelja svjetla Marina Frankole te scenografkinje/ kostimografkinje Ane Trischler. Mjesto nastajanja i izvedbe toga novog djela koje kombinira različite elemente zvuka, svjetla i samog »zadanog« prostora bit će Tunel Grič, sa svim osebujnostima i posebnostima koje s jedne strane ograničavaju, ali s druge i oslobađaju te potiču na drukčije razmišljanje, iznalaženje novih ideja i načina. Izvedba će biti djelo Vokalnog ansambla Antiphonus, uvijek spremnog na pomicanje i istraživanje, idealnog partnera za neobično.

Opera koja to nije, zvučna instalacija koja prerasta u izvedbeno djelo, publika koja u tunel unosi svjetlo i sama postaje dijelom izvedbe — sve vas to čeka u Tunelu Grič. MBZ vas očekuje, dođite otvorena uma i srca!

N

akon uspješnog natjecanja petominutnih opera na prethodnom Muzičkom biennalu Zagreb, 29. MBZ kao novi skladateljski izazov postavio je klavirski koncert

57

58 BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Projekt Horvat u trećem godištu suradnje glazbenika Bugarske i Hrvatske

Bugarski put hrvatske glazbe Piše: Žanina Bilić

I

zvrsnu glazbenu suradnju Bugarske i Hrvatske i treće godine (2016.) poduprlo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Hrvatsko društvo skladatelja, Izdavačka kuća Cantus, CROZ d.o.o., obrt Florens, Nacionalna muzička akademija Pančo Vladigerov iz Sofije, Glazbeni centar Akademik Andrej Stojanov u Sofiji te Sveučilište Neofit Rilski u Blagoevgradu. Nositelj projekta je zagrebačka udruga Svetkovina. Projekt Stanko Horvat ostvario je ovogodišnji glavni cilj: nizom programa i aktivnosti obilježiti desetu godišnjicu smrti skladatelja, akademika i sveučilišnog profesora Stanka Horvata i u Bugarskoj.

U podnožju planina Prvi koncert u Bugarskoj, 14. studenoga 2016., održan je u prekrasnoj, svijetloj dvorani podružnice Bugarskog nacionalnog radija u Blagoevgradu, gradu u jugozapadnoj Bugarskoj, u podnožju planina Rila i Pirin. Program koncerta činila su djela za klavir solo iz baštine hrvatskih skladatelja, u izvedbi pijanistice Žanine Bilić (Nokturno Ivane Lang i Studija br. 1 Borisa Papandopula) te svjetskom praizvedbom djela Was It A Cat I Saw za klavir četveroručno Sande Majurec, nekadašnje studentice Stanka Horvata. Majurec je skladbu napisala za projekt i posvetila je prvim izvođačima Filipu Pavlovu i Žanini Bilić. Program je bio obogaćen i djelima bugarskih skladatelja za klavir četveroručno — Devilish thoughts Jordana Goševa i

Tre schizzi a quattro mani Filipa Pavlova. Koncert je svečano obilježio i obljetnicu rada Glazbenog odsjeka Sveučilišta Neofit Rilski, čiji je dekan dr. Jordan Gošev i osobno, i kao skladatelj čije se djelo izvodi i kao dekan, pratio koncert. Ranije toga dana Žanina Bilić i Filip Pavlov dali su intervju za Radio Blagoevgrad u kojemu su objasnili ulogu i ciljeve Projekta Stanko Horvat.

Dr. Filip Pavlov ugledni je skladatelj i pijanist s međunarodnom izvođačkom karijerom, dugogodišnji profesor kompozicije na Nacionalnoj muzičkoj akademiji Pančo Vladigerov u Sofiji te profesor na Glazbenom odsjeku Sveučilišta Neofit Rilski u Blagoevgradu. Bio je gost u Zagrebu, u dvorani Hrvatskog društva skladatelja, u dijelu projekta iz 2015. godine, kad je u svojim izvedbama predstavio neka svoja djela, a izbor

P

rojekt Stanko Horvat ostvario je glavni cilj: nizom programa i aktivnosti i u Bugarskoj obilježiti desetu godišnjicu smrti skladatelja, akademika i sveučilišnog profesora Stanka Horvata

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Suradnju hrvatskih skladatelja i bugarskih glazbenih institucija financijski je poduprlo i Hrvatsko društvo skladatelja

iz njegovih komornih djela tom su prilikom izveli i hrvatski umjetnici. Prije koncerta snimljen je i intervju za TV Blagoevgrad o tome zašto je i kako projekt

Bugarsko–hrvatski klavirski duo Filip Pavlov i Žanina Bilić na koncertu 18. 11. 2016. u Sofiji

59

re partitura i zvučne zapise najnovijih naraštaja mladih skladatelja, što je pomno pratila stručna publika. Naposljetku je Nježić predao službeni dar knjižnici sofijske Muzičke akademije: nosač zvuka Stanku, u sjećanje!, u izdanju Hrvatskoga društva skladatelja i Cantusa d.o.o., te monografiju zagrebačke Muzičke akademije, za stu-

Žanina Bilić, inicijatorica projekta te uz Sandu Majurec i voditeljica projekta, ocrtala je značenje projekta za buduće glazbene aktivnosti u suradnji dviju država. Vjekoslav Nježić govorio je o Horvatovu stvaralaštvu na temelju zvučnih primjera s predstavljenog CD–a. Nakon predstavljanja albuma održan je i prigodni drugi koncert projekta u Bugarskoj. Iznimna izvedba iznimnog djela — posljednje i nedovršene kompozicije Stanka Horvata, ciklusa pjesama za sopran i klavir Silazak na vrh, publici su predstavile bugarske umjetnice Žaneta Stegareva, sopran, solistica Opere u Plovdivu, i Galina Apostolova, pijanistica, profesorica na sofijskoj Mu-

Gosti iz Hrvatske Sanda Majurec, Vjekoslav Nježić i Žanina Bilić u predvorju Nacionalne muzičke akademije Pančo Vladigerov u Sofiji, 16. 11. 2016.

došao u Bugarsku. Cijeli koncert snimio je Bugarski radio. Publika je s oduševljenjem pratila glazbu i koncert je odjeknuo iznimno uspješno.

Medijska promidžba Dan poslije, 15. studenoga 2016., u sjedištu Bugarskog nacionalnog radija u Sofiji umjetnici su dali radijski intervju za popularnu emisiju o klasičnoj glazbi Horizonti u kojoj je predstavljen Projekt Stanko Horvat u Bugarskoj. Upućen je i poziv slušateljstvu na predstojeća događanja u Sofiji, na kojima su sudionici bili skladatelji iz Hrvatske: Vjekoslav Nježić i Sanda Majurec. Istoga dana održan je i sastanak prof. Nježića i Milena Panajotova, skladatelja i voditelja programa klasične glazbe na Bugarskom nacionalnom radiju te je dogovorena buduća medijska suradnja potpore projektu. Prof. Nježić tom je prigodom darovao nosač zvuka Stanku, u sjećanje!, s djelima Stanka Horvata, za arhivu Bugarskoga radija.

60

Dva predavanja o Stanku Horvatu održana su sljedećeg dana, 16. studenoga 2016., u ugodnoj, dobro opremljenoj maloj dvorani sofijske Nacionalne muzičke akademije Pančo Vladigerov.

Iz riječi i prezentacija Sande Majurec i Vjekoslava Nježića, nekadašnjih studenata Stanka Horvata, danas renomiranih skladatelja i pedagoga, bugarskoj javnosti predstavljen je život i djelo Stanka Horvata. Majurec je opisala Horvata kao akademika, pedagoga, humanista i vizionara koji je ostavio dubok trag u hrvatskoj kulturi i baštini, čovjeka omiljenog među kolegama i studentima. Nježić, pročelnik Katedre za kompoziciju na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, istaknuo je važnost Horvata kao umjetnika koji je Zagreb i Hrvatsku postavio na svjetsku kartu suvremene glazbe, a predstavio je i njegovo pedagoško naslijeđe, uz brojne primje-

Žanina Bilić, pijanistica, inicijatorica i voditeljica projekta; Velislav Zaimov, skladatelj, voditelj projekta u Bugarskoj; Tihana Balija, djelatnica Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Bugarskoj zadužena za aktivnosti kulture; NJ. E. veleposlanica Republike Hrvatske u Republici Bugarskoj Ljerka Alajbeg; Galina Apostolova, pijanistica; Žaneta Stegareva, sopran; Filip Pavlov, skladatelj i pijanist; Krasimir Taskov, skladatelj i pijanist, pročelnik katedre za kompoziciju Nacionalne muzičke akademije Pančo Vladigerov u Sofiji; Sanda Majurec i Vjekoslav Nježić

dente i nastavno osoblje. Uz srdačnu zahvalu, darove je primila ravnateljica knjižnice dr. Elisaveta Petkova.

Dugoročna suradnja

zičkoj akademiji. Predstavljanju nosača zvuka i koncertu, u ime Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Bugarskoj, bila je nazočna veleposlanica, Njezina Ekscelencija Ljerka Alajbeg i djelatnica veleposlanstva zadužena za aktivnosti kulture Tihana Balija.

Andrej Stojanov, ujedno i umjetničkim direktorom istoimenog natjecanja za mlade pijaniste, usredotočili su se na nastavak rada na Projektu Stanko Horvat u 2017. godini. Dr. Jovčev je istaknuo zadovoljstvo višegodišnjom suradnjom Bugarske i Hrvatske te veselje s kojim je ove godine u Glazbenom centru ugostio koncert s hrvatskom i bugarskom suvremenom glazbom. Riječ je o renomiranom bugarskom pijanistu i pedagogu na sofijskoj Muzičkoj akademiji, koji godinama s velikim uspjehom izvodi suvremenu bugarsku glazbu u Bugarskoj i svijetu.

Dana 17. studenoga 2016. prijepodne je održan susret Sande Majurec i Žanine Bilić s voditeljem katedre za kompoziciju na sofijskoj Muzičkoj akademiji, prof. Krasimirom Taskovom, skladateljem i pijanistom. Tema su bile mogućnosti budućih suradnji. Istoga dana ciljevi projekta predstavljeni su i direktorici Glazbenog centra Akademik Andrej Stojanov u Sofiji, Lidiji Nikolovoj. Gospođa Nikolova objasnila je da je projekt dragocjen prijenosnik kulturnih informacija te sjajna umjetnička nadgradnja, s obzirom na to da je uvršten u prateći program Međunarodnoga natjecanja mladih pijanista Andrej Stojanov u sklopu kojega je održan treći koncert u Bugarskoj, 18. studenoga 2016. s djelima hrvatskih i bugarskih skladatelja. Tri su CD–a Horvatove glazbe darovana kao posebne nagrade za izvrsne mlade pijaniste, sudionike Natjecanja Andrej Stojanov. Bugarsko–hrvatski klavirski duo Filipa Pavlova i Žanine Bilić te Žanina Bilić u solo klavirskim djelima u dvorani Glazbenog centra Akademik Andrej Stojanov u Sofiji, s istim programom kao u Blagoevgradu, ostvarili su sofijsku praizvedbu djela Was It A Cat I Saw Sande Majurec, koja je odjeknula iznimno dobro, kao i cijeli koncert. U publici su bili i ugledni pedagozi, pijanisti–mentori učenicima natjecateljima.

Nakon koncerta s oduševljenjem su govorili o njima manje poznatim djelima hrvatskih skladatelja te istaknuli želju da se suradnja nastavi.

U večernjem dijelu programa istoga dana u 18 sati održano je prvo inozemno predstavljanje spomenutog noNastavak projekta sača zvuka koje donosi legendarne skladbe poput Jame, Memoriala, Neformalni radni susreti s dr. RostislaDithyrambosa te posljednju Horvatovu vom Jovčevom, umjetničkim savjetniskladbu Silazak na vrh. Urednik izdanja kom pri Glazbenom centru Akademik je akademik Nikša Gligo, a tonski je snimke za izdanje pripremio Vjekoslav Nježić. Prije predstavljanja, publici se obratio voditelj projekta s bugarske strane dr. Velislav Zaimov, skladatelj i pedagog, profesor kompozicije na sofijskoj Muzičkoj akademiji, koji je predstavio dugoročni pedagoški aspekt bilateralne suradnje na području suvremene glazbe.

Dr. Zaimov zaslužan je za promicanje hrvatske glazbe u Bugarskoj, jer svojim nesebičnim zalaganjem i nesmanjenim entuzijazmom već tri godine postojano surađuje na projektu. Predavanje o Stanku Horvatu Vjekoslava Nježića u Sofiji, 16. 11. 2016.

»...i dalje ću se baviti glazbom, sve ću raditi osim proba i koncerata«, kazao je maestro poslije uspješnog k o n c e r t a o d r ž a n o g s a Z b o r o m H r v a t s k e r a d i o t e l e v i z i j e 1 4 . v e l j a č e 2 0 1 7. u c i k l u s u S f u m a t o u M u z e j u M i m a r a

Sfumato za uzor Cijela je sezona u znaku dirigenta Vladimira Kranjčevića koji se oprašta od aktivnog muziciranja

Č

ini se da je ova sezona u znaku dirigenta Vladimira Kranjčevića, koji s nekoliko velikih i zahtjevnih glazbenih projekata poručuje glazbenoj publici da je navršio osam desetljeća života i da je vrijeme da kaže — dosta. »... i dalje ću se baviti glazbom, sve ću raditi osim proba i koncerata«, kazao je maestro poslije uspješnog koncerta održanog sa Zborom Hrvatske radiotelevizije 14. veljače u ciklusu Sfumato u Muzeju Mimara.

Koncertni niz Poslije večeri s djelima Antona Brucknera s ansamblima HRT–a i Devete simfonije Ludwiga van Beethovena sa Zagrebačkom filharmonijom, a uoči izvedbi Liturgije sv. Jovana Zlatoustog Stevana S. Mokranjca s nekadašnjom, »njegovom« ekipom goranovaca, gostovanja u Ljubljani sa Slovenskim komornim zborom, izvedbe Muke po Ivanu Johanna Sebastiana Bacha uoči Uskrsa i, napokon, Requiema Giuseppea Verdija s ansamblima opere HNK–a u Zagrebu, maestro je odlučio s jednim od ansambala kojima je bio šef–dirigent (1976.–1982.), a i inače je često surađivao s njim u nizu različitih prigoda, izvesti iznimno težak a cappella program, koji je sadržavao tri opsežna, interpretacijski zahtjevna djela hrvatskih autora — Ive Paraća, Rudolfa Matza i Ivana Brkanovića.

A cappella pjevanje zacijelo je najteža zadaća koja se može postaviti pred zborski ansambl. Zahtjevna je podjednako za ansambl kao i za zborovođu; iziskuje maksimalnu koncentraciju podjednako kad je riječ o brojnim intonativnim stupicama kao i o nijansama u interpretaciji.

Tu su večer ispunila tri, prema skladateljskom rukopisu, potpuno različita skladateljska koncepta, čineći izvedbenom ansamblu zadaću još težom. No slušateljstvu su ta tri koncepta bila ne samo poučna u pogledu upoznavanja raznolikosti pristupa vokalnom slogu u hrvatskoj glazbi 20. stoljeća nego i po umjetničkoj vrijednosti koju je ta raznolikost prikazala.

Znatne su svjetonazorske razlike između Ljetnih madrigala za peteroglasni mješoviti zbor a cappella (stihovi Gabri-

K

ranjčević je prikazao i ansambl i sebe u izvrsnoj formi te pokazao razinu umjetničke odgovornosti s kojom valja pristupati izvedbama djela vlastite baštine ele d’Annunzio) suptilnog Mediteranca Ive Paraća (1890.–1954.), građenih na najboljoj tradiciji talijanskog madrigalskog sloga, a to znači razrađenih, iako prozračnih, punih polifonih kretanja, s jedne strane, građanski etabliranog, mladog Rudolfa Matza (1901.–1988.), koji je dojmljivu i sadržajno bogatu peterostavačnu suitu Faun na stihove Vladimira Nazora napisao sa samo dvadesetak godina s druge strane, dok s treće strane Ivan Brkanović (1906.– 1987.) stvara drugačiji svijet. Njegovo Konavosko pirovanje nastalo je otprilike istih godina kad i Paraćevi Ljetni madrigali (1932.), ali na narodno pjesništvo. Sva Brkanovićeva glazba izrazito je emocionalno obojena, snažna u izrazu, ispunjena sadržajima koji sugeriraju majstorovo južnjačko podrijetlo, a sve to skladno ujedinjeno rukopisom autora koji je zarana odredio vlastiti skladateljski smjer.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: Erika Krpan

Kroz sve je te nijanse i stilske opreke maestro Vladimir Kranjčević uspješno proveo zborski ansambl HRT–a i izvrsne soliste: osobito suptilnu sopranisticu pokretljiva glasa i dojmljive interpretacije Moniku Cerovčec i tenora Andru Bojanića, izgradivši interpretacijski raskošnu, ali i precizno izvedenu zvučnu predodžbu o nekoliko antologijskih djela hrvatske zborske glazbe 20. stoljeća. Iako brojem nevelik, Zbor HRT– a je intonativno čisto, plemenito oblikovanog zapjeva, s brojnim, čisto ostvarenim izvedbenim detaljima, izveo zahtjevnu zadaću.

Time je maestro Kranjčević prikazao i ansambl i sebe u izvrsnoj formi, pokazao je razinu umjetničke odgovornosti s kojom valja pristupati izvedbama djela vlastite baštine i dokazao da nakon ispunjavanja tih uvjeta uspjeh ne samo da ne izostaje nego postaje pravi, veliki uspjeh, kakav i zaslužuju podjednako izvođena djela kao i njihovi interpreti.

61

Z

Dinko Bažulić/HRT

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

nalački prožeta mediteranskom melodioznošću, Misa sadrži i duboku i višeslojnu simboliku: okvir duhovnosti katoličke mise pretače se u posvetu ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću

C i k l u s K a n c o n i j e r Z b o r a i S i m f o n i j s k o g o r k e s t r a H RT – a , 2 6 . s i j e č n j a 2 0 1 7 . u D v o r a n i L i s i n s k i

Druga izvedba Misse Maruliane Frane Paraća u 24 godine Čak su 24 godine prošle od prve do druge izvedbe antologijskog djela našega akademika Piše: Ana Vidić

Č 62

ak su 24 godine prošle od prve do druge izvedbe djela Missa Maruliana Frane Paraća. Nastalo na narudžbu splitskog Hrvatskog narodnog kazališta u povodu obilježavanja stogodišnjice njegova postojanja, djelo je ondje i praizvedeno 6. svibnja 1993. godine, dan uoči, za Splićane važnoga, blagdana svetog Dujma. Sljedeća izvedba upriličena je tek nedavno, 26. siječnja 2017., u ciklusu Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT–a u Dvorani Lisinski, nakon čega je autor, skladatelj, glazbeni pedagog i akademik Frano

Parać rekao kako je »čuti Missu Marulianu večeras bilo kao da je ponovno praizvedena«. Izvođački sastav činili su Simfonijski orkestar i Zbor HRT–a, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, solisti Kristina Kolar, sopran, i Ljubomir Puškarić, bariton, te dirigent Tonči Bilić.

Zametak Judite Koji god bili razlozi tako dugom razdoblju između dviju izvedbi, svakako idu na štetu upoznavanja javnosti s djelom visoke umjetničke razine i repertoarnog potencijala, što je uostalom priznala i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dodijelivši Frani Paraću za Missu Marulianu Nagradu HAZU–a 1994. godine.

Jedno od polazišta za nastanak Mise

bio je ep Judita Marka Marulića, o čijem je uprizorenju skladatelj promišljao još osamdesetih godina prošloga stoljeća i što je rezultiralo njegovom danas glasovitom operom Judita, praizvedenom 2000. godine na 46. Splitskom ljetu. Frano Parać tom je prigodom otkrio kako ga je Maruliću privukla »muzikalnost same riječi i vrlo zanimljivi naglasci. Kad ih spojite sa zvukom i dovedete u međusobne metričke odnose, rezultat je posebno uvjerljiv« (Vijenac, 13. srpnja 2000.). Missa Maruliana stoga sadrži ulomke iz epa Judita uz Marulićevu Molitvu suprotivu Turkom te dijelove misnog ordinarija na latinskom.

Riječ kao nositelj Koncipirana u sedam stavaka — tri na Marulićeve stihove (Svemogi Bože moj,

Uzdvigni odzdola glas moj k nebu gori, Ako s nami stati budeš, Gospodine), tri s misnim tekstom (Kyrie, Gloria, Sanctus/Benedictus) te zaključni koji spaja Marulićevu Juditinu molitvu za narod (Tebe umiljeno, Gospodine molju) s tekstom Agnus Dei — Misa zadržava riječ kao nositelja glazbenog zbivanja oblikovanog pažljivom dramaturgijom, pri čemu solisti mahom pjevaju Marulićeve stihove, a zbor misne. Znalački prožeta mediteranskom melodioznošću, Misa sadrži i duboku i višeslojnu simboliku: okvir duhovnosti katoličke mise pretače se u posvetu ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću i njegovu svjedočenju patnji potlačenoga naroda, istovremeno odražavajući i suvremene tegobne ratne okolnosti u Hrvatskoj devedesetih godina prošloga stoljeća.

K o n c e r t n a b l a g d a n B o g o j a v l j e n j a — S v e t a t r i k r a l j a 6 . s i j e č n j a 2 0 17. u v a r a ž d i n s k o j k a t e d r a l i

Glasi veseli Anđelka Igreca Zanimljiv i uspješan nastup zbora Chorus Angelicus, amaterskog pjevačkog sastava koji djeluje pri Varaždinskoj biskupiji i kontinuirano glazbeno obogaćuje misna slavlja

K

oncert održan u varaždinskoj katedrali na blagdan Sveta tri kralja, 6. siječnja ove godine, bio je osobito zanimljiv i uspješan nastup zbora Chorus Angelicus, amaterskog pjevačkog sastava koji djeluje pri Varaždinskoj biskupiji i kontinuirano glazbeno obogaćuje misna slavlja. Zbor je 1999. godine utemeljio dirigent i skladatelj Anđelko Igrec, katedralni orguljaš i voditelj Ureda za crkvenu glazbu Varaždinske biskupije, a dosad je postigao niz uspjeha sudjelujući u izvedbama većih vokalno–instrumentalnih djela baroknih majstora u sklopu Varaždinskih baroknih večeri.

Posebno treba navesti Nagradu Ivan Lukačić koja je, uz sve ostale sudionike, dodijeljena i zboru Chorus Angelicus za najviši izvodilački domet za izvedbu Muke po Ivanu, BWV 245 Johanna Sebastiana Bacha na koncertu održanom 1. listopada 2016. u katedrali u Varaždinu na 46. Varaždinskim baroknim večerima.

Međimursko bajanje

u Zagrebu 15. prosinca 2015. godine, kad je Anđelko Igrec prvi put uspješno predstavljen javnosti u sklopu toga zborskog ciklusa. Riječ je o uglazbljenim stihovima koje su Jelena Horvat i dr. Vinko Žganec zapisali na području Preloga, dakle riječ je o autohtonim međimurskim napjevima kojima se slavi Božić kao blagdan života, mira, obitelji, darivanja i radosti.

Zadržavši glavnu okosnicu djela i dodavši uvodno Bajanje kao pozdrav i božićnu čestitku, ostvario je Anđelko Igrec izvedbu sa svojim varaždinskim pjevačima doista na opće oduševljenje brojne okupljene publike. Osam stavaka niza počinje navedenim pozdravnim bajanjem, kojim je Mislav Lucić, član zbora, zvonkim tenorom u nadahnutim stihovima čestitao Božić. Slijedili su stavci Vse kršćansko je veselo, O predragi Jezušek, Hoj, hoj, de si, Jožef moj?, Kakva mi je lepota, Ne bojte se, pastiri, Jezušek sinek milo plače i Glasi veseli su doleteli.

Punina nadahnuća Vrlo pouzdani i dobro pripremljeni vokalni solisti (Silvija Habunek, sopran, Nikolina Virgej Pintar, mezzosopran, Mislav Lucić, tenor, i Luka Šopar, bas), na-

dasve koncentrirani i intonacijski pouzdani mješoviti zbor Chorus Angelicus te instrumentalisti Dijana Bistrović, flauta, Hrvoje Philips, viola, Ivan Urli, udaraljke, Mirta Lice, harfa, i Božica Kopjar, orgulje, muzicirali su skladno i djelo izveli tako da su ti izrazito dirljivi, duhoviti i emocionalno nabijeni pučki stihovi, glazbeno odjenuti u ruho koje je istovremeno blisko tradiciji, ali i suvremeno, zazvučali puninom skladateljskog nadahnuća i predane interpretacije. Igrecove su obrade i skladateljske dopune zvukovno rafinirane i dinamički suptilno razrađene, a poseban osjećaj za instrumentalni kolorit i solističku boju pojedinoga glazbala ostvaruje u cjelini djela vrlo apartnog i razdraganog zvučanja.

Moguće je zaključiti da je Anđelko Igrec svojim Glasima veselim podigao svojevrsni zvučni spomenik međimurskoj božićnoj baštini, a njegov je zbor sa solistima i instrumentalistima oduševio iskrenim povjerenjem i poštovanjem koje iskazuje prema glazbi svojega voditelja. U tom su svečanom ozračju zazvučale i Hrvatske božićne, gotovo budnički angažirana Čestit svijetu, meditativna Gospoja si milostiva i energična Hajdmo, braćo sada, koje je zbor otpjevao a cappella, te na kraju

B

udući da je voditelj zbora Anđelko Igrec istovremeno i skladatelj s već znatnim i važnim autorskim opusom, logično je da zbor Chorus Angelicus osobitu pozornost posvećuje izvedbama djela svojega dirigenta

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

Hrvatske božićne za puk, solisticu (glasovno sigurnu sopranisticu Hanu Ilčić) i zbor, puhače, zvona i orgulje, naslove Radujte se, narodi, Kyrie eleison i Svim na zemlji u obradi Anđelka Igreca. Posebnom su snagom odzvanjali puhači, Tomislav Ratković i Zvonimir Lazar, trublje, Amina Belovari, rog, i Hrvoje Sironić, trombon, dok je brojno okupljeno općinstvo, s varaždinskim biskupom mons. Josipom Mrzljakom, radosno zapjevalo s izvođačima pod anagažiranim vodstvom dirigenta Anđelka Igreca.

Sve to govori o želji pjevača i njihova dirigenta da se uvježbavanjem većih i zahtjevnijih zborskih partitura i pripremama opsežnijih programa predstave varaždinskoj javnosti i da na taj način obogaćuju svoja znanja i glazbena iskustva te razvijaju izvodilačke mogućnosti zbora. A budući da je voditelj zbora Anđelko Igrec istovremeno i skladatelj s već znatnim i važnim autorskim opusom, logično je da Chorus Angelicus osobitu pozornost posvećuje izvedbama djela svojega dirigenta. U tom je nizu najnoviji uvježbani program bio posvećen božićnim pjesmama koje je Anđelko Igrec uglazbio i obradio.

Iako rođen u Heidelbergu, skladatelj Anđelko Igrec podrijetlom je iz Međimurja pa je njegovo vrsno poznavanje tradicije međimurskog božićnog bajanja i pjevanja u osnovi odabira da za ciklus Glasi veseli odabere božićne popijevke iz Međimurja i obradi ih za sole i zbor, birajući vrlo suptilno i instrumente: flautu, violu, udaraljke, harfu i orgulje. Glasi veseli nastali su na narudžbu Zbora HRT–a za ciklus Sfumato i bili praizvedeni u Muzeju Mimara

63

D r u š t v e n i o r ke s t a r H G Z – a 14 . s t u d e n o g a 2 016 . u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Hrvatska glazba za gudače Bila je to lijepo iskorištena prilika za prisjećanje na dio hrvatske glazbe koji je u udžbenicima smješten na marginama, ali u minulim stoljećima značio je nezaobilazan dio naše kulture Piše: Ivana Jurenec

R

azdoblje romantizma donijelo je mnoge prekretnice u nastanku i razvoju glazbenih vrsta, ali i promjenu paradigme u izvedbenoj umjetnosti. Zajedničko muziciranje glazbenika nije više bilo blisko povezano s dvorom ili crkvom, nego se ono događalo i u javnim prostorima.

Iako s nekoliko prekida u radu, Društveni orkestar Hrvatskoga glazbenog zavoda s tradicijom dugom gotovo dva stoljeća u tom je smislu nezaobilazan dio hrvatske glazbene kulture. Svirao je Franzu Lisztu u vrijeme njegova posjeta Zagrebu, sudjelovao u prvoj zagrebačkoj izvedbi Beethovenove Devete simfonije, koncertima obilježio obljetnice rođenja i smrti uglednih svjetskih skladatelja, ostvario zvučne zapise tridesetak djela, praizveo niz važnih skladbi hrvatskih autora...

Vrijednost amatera

Uz tek pokojega profesionalca, okosnicu Društvenog orkestra HGZ–a čine liječnici, učitelji, biolozi, pravnici i drugi — glazbenici amateri. Taj pojam nerijetko ima negativne konotacije, no bavljenje glazbom iz ljubavi poseban je oblik muziciranja koji nikako ne treba omalovažavati, nego poticati. Iako su izvedbe i odabir programa prilagođene mogućnostima članova (od kojih su neki već odavno u mirovini), odlazak na njihov koncert publici ponekad zasićenoj »odrađenim« izvedbama profesionalnih ansambala predstavlja odmak u pogledu kvalitete promišljanja izvedbe te odabira programa koji ostali orkestri najčešće ne uvrštavaju na repertoar.

64

Bilo je tako i na koncertu održanom u HGZ–u 14. studenoga 2016., posveće-

nom glazbi za gudače hrvatskih skladatelja. Dirigent Zoran Juranić (ujedno i autor sažete, no informativne programske knjižice) predvodio je program »plesnih ritmova«. To je odrednica koja se nametnula kao poveznica svih skladbi, obojenih karakterom salonske glazbe te folklornim izričajem vješto isprepletenim s tradicijom umjetničke glazbe.

Koncert je otvoren Kanonom i Scherzom iz pera petnaestogodišnjega Franje Krežme. Uslijedio je valcer Merkur Gjure Eisenhutha u obradi Felixa Spillera za gudački ansambl, iz kojega je izvirao idiom zabavne glazbe. Večer se nastavila u folklornom duhu čujnom u kratkom, ali efektnom Scherzu iz Elegije i Scherza za gudački kvartet Frana Lhotke te Suiti za gudački orkestar Josipa Štolcera Slavenskog. Jednostavnim iskazom autor ju je skladao 1927. na temelju šest zborskih skladbi u kojima je primijenio narodne napjeve prema kojima stavci nose nazive (Svatovska, Sljepačka, Šaljivka, Jesenske noći, Dilberka, Rugalica). Glazbeni odraz drugog dijela Lijepe Naše izvire iz Istarskog scherza, koji je 2011.

Nikša Njirić skladao za gudački kvartet, a 2014. preradio za gudački orkestar. U tom se oblik u

ona izvela prvi put, čime je Društveni orkestar HGZ–a odao počast skladatelju preminulom prošle godine, ujedno redovitom posjetitelju njegovih koncerata. Za kraj večeri glazbenici su odsvirali Grabancijaš polku, skladbu ironična prizvuka, izvorno nastalu kao dio scenske glazbe Zorana Juranića za dramu Matijaš Grabancijaš dijak Tituša Brezovačkog.

Podsjetnik na minula stoljeća Društveni orkestar HGZ–a predvođen sigurnom rukom dirigenta Zorana Juranića ostvario je sasvim solidan nastup u okvirima amaterskog muziciranja.

Vrlo dobar z vukovni balans između

pojedinih grupa unutar gudačkog korpusa i logičan dinamički razvoj pridonijeli su uspjehu izvedbe. Manje ritamske i intonativne nesigurnosti pritom ni najmanje nisu narušile cjelovitost izvedbe.

Nepretenciozan, no zanimljiv program s odabranim djelima hrvatskih autora vjerna publika slušala je sa zanimanjem te popratila pljeskom zadovoljstva. Bila je to lijepo iskorištena prilika za prisjećanje na dio hrvatske glazbe koji je u udžbenicima smješten na marginama, no u minulim stoljećima bio je nezaobilazan dio naše kulture — podjednako za skladatelje i profesionalne glazbenike, ali i za amatere te građanstvo.

Upadanje u rutinu u umjetnosti jedna je od najgorih pogrešaka Ugledni hrvatski skladatelj i dirigent, podrijetlom iz Rijeke, ujedno je i vrijedni muzikolog koji neprestano istražuje i priprema za izvedbu manje poznate opere svojih kolega, ponajviše svojega sugrađanina Ivana pl. Zajca Razgovarala: Višnja Požgaj

U

gledni hrvatski skladatelj i dirigent, akademik Zoran Juranić ovogodišnji je dobitnik Porina za životno djelo.

Tim povodom smo uz najsrdačnije čestitke razgovarali o njegovoj bogatoj glazbenoj karijeri koja se uz osnovnu djelatnost skladanja i dirigiranja proširila i na muzikologiju, redakcijom vrijednih, ali zaboravljenih djela hrvatskih skladatelja (posebice njegova sugrađanina Ivana pl. Zajca), te na pedagogiju i društveni rad. Zoran Juranić rođen je 25. lipnja 1947. u Rijeci te je upravo u tom gradu po-

čela njegova ljubav prema glazbi.

Dragi Zorane, vaša životna i profesionalna priča počinje u Rijeci.

Naravno, sve je počelo u Rijeci, jer su moji roditelji imali pretplatu u Kazalištu, tako da sam od malih nogu išao na operne i dramske predstave. No u glazbenu sam školu krenuo relativno kasno, s devet godina. Učio sam flautu i to je bio jedan od poticaja, a drugi je bila moja nastavnica glazbe u osnovnoj školi Eva Požgaj, kojoj sam nosio svoje prve skladbe; svi smo ih onda u razredu pjevali i to je bio bitan, nezaboravan doživljaj. Iako sam se jedno vrijeme kolebao između biologije i glazbe, još sam u srednjoj školi znao da ću se baviti glazbom i skladanjem. Nakon završene srednje škole i gimnazije, otišao sam u Zagreb na studij kompozicije i

dirigiranja na Muzičkoj akademiji.

Operna iskustva Kako je počeo vaš radni staž?

Nakon završenog studija odmah sam dobio mjesto zborovođe u Operi HNK– a u Zagrebu, što mi je bilo jako drago, jer me opera uvijek najviše privlačila.

Rijeka je, naime, imala lijepu tradiciju opernih predstava zahvaljujući i brojnoj talijanskoj manjini, pa mi je taj posao bio prava nagrada. Tu sam uskoro počeo i dirigirati predstavama i dobio mjesto stalnog dirigenta.

Nakon Zagreba, potražili ste nove izazove i u drugim opernim kućama. Najdulje ste bili u Osijeku, zatim u Rijeci i ponovno u Zagrebu, ne samo kao dirigent nego i kao ravnatelj. Kakve su obveze ravnatelja opere?

Ima ih zaista mnogo, ali u svakoj kući je to drukčije, a i ljudski faktor tu ima veliku ulogu. Smatrao sam da je moja osnovna zadaća bila promišljena kadrovska i repertoarna politika, na čemu sam i temeljio svoje djelovanje. Uvijek sam nastojao dati što je više moguće prigodu mladim pjevačima da se razvijaju, kale na pozornici i dođu do svojih maksimuma. A što se tiče repertoara, tu sam naravno uvijek nastojao promicati domaća djela, prije svega manje poznate a vrijedne opere koje vrijedi čuti i možda ponovno ispitati njihovu današnju životnost.

Revitalizacija Zajca U vezi s time, treba podsjetiti na vaš dragocjen rad na redakcijama i afirmaciji zaboravljenih djela.

To me uistinu jako zanimalo. Počeo sam sa Sorkočevićem. Napravio sam redakciju jedne njegove simfonije koju sam nakon poznatih Šulekovih redakcija i nomenklature sedam Sorkočevićevih simfonija nazvao Osmom simfonijom. Nastojao sam revitalizirati i Istranina Antonija Smaregliu, a nakon toga sam se posvetio našem Zajcu,

N

ikad nisam bio od onih koji se uljuljkuju u nekakav veliki ponos, jer mi se čini da treba uvijek biti dovoljno samokritičan da budeš sam sebi najoštriji sudac i da uvijek nastojiš raditi još bolje i učiti na svojim greškama

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

A k a d e m i k Z o r a n J u r a n i ć , d o b i t n i k P o r i n a z a ž i v o t n o d j e l o 2 0 17.

koji me zaokupio sa svojih 26 opera — toliko je napisao i sam Verdi. Ali osim Nikole Šubića Zrinjskog, ostale su bile nepoznate. U Rijeci i Osijeku uspio sam ostvariti izvedbe nekoliko njegovih opera: Lizinku, Zlatku, Bana Legeta, Mislava, Ameliju, Prvi grijeh i operetu Momci na brod. Bio je to naporan posao koji mi je oduzeo mnogo vremena jer nije bilo partitura, čak ni klavirskih izvadaka.

Morao sam ih sam izraditi, pa i rukom pisati orkestralne dionice i priređivati ih za izvedbu. Iako sam zbog toga zanemario neke svoje druge želje, ipak mislim da je to vrijedilo napraviti.

Svakako. No prošle ste se godine pozabavili još jednom nepoznatom operom na temu Nikole Šubića Zrinskog u povodu 450. obljetnice Bitke kod Sigeta.

Bila je to prigoda da se predstavi makar mali dio nepoznate opere Augusta Adelburga Abramovića, skladatelja hrvatskoga podrijetla koji je još prije Zajca napisao operu Zrinyi. Ona je praizvedena u Budimpešti jer je zagrebačka Opera tada nije bila u mogućnosti izvesti, iako je autor to želio. To je djelo mađarizirano, jer Mađari Zrinskog također smatraju svojim junakom. Bilo je zanimljivo čuti nekoliko ulomaka iz te opere, pa držim da bi bilo vrijedno tu veliku

65

K

ao operni ravnatelj Hrvatskih narodnih kazališta u Rijeci, Zagrebu i Osijeku, uvijek sam nastojao promicati domaća djela, ponajprije manje poznate a vrijedne opere koje vrijedi čuti i možda ponovno ispitati njihovu današnju životnost.

operu u pet činova, u stilu koji se već približava ranom Wagneru, izvesti u cijelosti.

Rad s amaterima

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Važna karika u vašoj dirigentskoj karijeri je i Društveni orkestar HGZ–a koji vodite kao šef–dirigent od 2010. Što vas privlači radu s tim entuzijastičnim amaterima?

To je specifičan način rada. Mora biti ponešto opušteniji uz prilagodbu kriterija; treba imati na umu što se može očekivati od tih ljudi. To za dirigenta može biti i opasno, jer u radu s profesionalnim glazbenicima kompromisi mogu narušiti bit interpretacije.

Zato nastojim prilagoditi repertoar njihovim mogućnostima, tako da programi budu što raznovrsniji i zanimljiviji. Svake godine pripremamo četiri nova programa koja nastojimo izvesti i izvan Zagreba. Tako smo nedavno gostovali i u Karlovcu.

Jeste li gostovali i u inozemstvu?

Dirigirao sam više puta u Italiji, Mađarskoj, Francuskoj, bivšem SSSR–u i u zemljama bivše Jugoslavije. U Hamburgu je praizvedena moja opera Pingvini, a u Novom Sadu Posljednji ljetni cvijet. Međutim, uvijek mi se činilo važnijim dizati razinu glazbenog života primjerice u Osijeku, negoli utjecati nekim manje važnim koncertima na glazbeni život u inozemstvu.

Vrlo ste angažirani i u društvenom pogledu.

Posebice u vašem i našem HDS–u u kojemu ste u nekoliko mandata bili u Upravnom odboru, a u jednom mandatu (2012.–2016.) i predsjednik.

Svih tih godina dobro sam upoznao problematiku Društva, tako da mi nije bilo teško obavljati tu dužnost, a i HDS je vrlo dobro organiziran, tako da se mnoge stvari događaju bez većih stresova. Zato mi je ta djelatnost bila više čast nego teška dužnost.

Pedagogijom ste se bavili povremeno, i to na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje ste dočekali i mirovinu, radeći sa studentima pjevanja i dirigiranja na opernom repertoaru. Ali skladanjem se kontinuirano bavite od najranije mladosti. Koliko ste opusa do danas ostvarili?

Mislim šezdesetak. S time da se posljednjih petnaestak godina time više bavim, jer su me prije u tome sprečavale druge obaveze.

Suradnja s Paljetkom

66

Pisali ste orkestralna, koncertantna, solistička, vokalno–instrumentalna i scenska djela. Što se tiče opernih djela, posebno je zapažena intenzivna suradnja s pjesnikom Lukom Paljetkom. Odakle ljubav prema nje-

govim predlošcima?

Nakon nekih mladenačkih pokušaja, moja prva ozbiljna želja da napišem operu obuzela me upravo nakon što sam vidio njegovu dramu Govori mi o Augusti na Dubrovačkim ljetnim igrama. Privukao me taj tekst, pa sam u suradnji s Paljetkom sažeo tu dramu i napisao libreto. Poslije sam s njim realizirao i operu Posljednji ljetni cvijet koju sam izveo s ansamblom Opere iz Novog Sada, a poslije smo to izveli i na MBZ– u. Ta je opera dobila veliko priznanje i u Mađarskoj, na Festivalu u Segedinu, i bila je prva i do sada jedina hrvatska opera koju je prenosio kanal Arte. Na Paljetkov tekst nastale su i dvije pjesme za Renatu Pokupić i trio gitara koje su prije dvije godine izvedene na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Na koja ste još svoja djela ponosni?

Teško je to reći. Mi skladatelji smo intimno vezani uz sve svoje skladbe... Često se izvodi Sonata za gitaru, a imam u planu da u suradnji s Cantusom realiziram CD sa svojim komornim skladbama Pola stoljeća komorne glazbe. Naime, moja prva skladba izvedena je još dok sam bio u srednjoj školi. Bio je to Divertimento za duhački kvartet u kojem sam i sam svirao flautu.

Za svoj ste rad osvojili nekoliko vrijednih nagrada: Vladimir Nazor, Vjesnikovu nagradu Slavenski, Nagradu grada Zagreba, Nagradu HAZU–a, Povelju grada Rijeke, Nagradu HDS–a Boris Papandopulo, Nagradu Milka Trnina, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića i napokon Porina za životno djelo. Što vam znače nagrade?

Svaka nagrada je prije svega priznanje, a onda i saznanje da se moj rad prati i cijeni.

Međutim, nikad nisam bio od onih koji se uljuljkuju u nekakav veliki ponos, jer mi se čini da treba uvijek biti dovoljno samokritičan da budeš sam sebi najoštriji sudac i da uvijek nastojiš raditi još bolje i učiti na svojim greškama. Upadanje u rutinu u umjetnosti jedna je od najgorih pogrešaka.

Mnogo ste toga ostvarili, no imate li još neostvarenih želja ili planova za budućnost?

Naravno! Mene je ovaj termin Nagrada za životno djelo malo zazebao oko srca jer, zaboga, nisam valjda na kraju, imam još planova. Trenutačno usporedno radim na dvije skladbe koje bih želio završiti ove godine. Osim toga, planiram napisati još jednu operu, tako da ne osjećam da je to nekakvo svođenje računa. Nadam se da će ono što slijedi nakon »životnog djela« pridonijeti obogaćenju moje biografije. Želimo vam da ostvarite sve želje i planove i da nas razveselite mnogim novim djelima.

Još jedanput čestitamo na Porinu za životno djelo i zahvaljujemo na razgovoru!

Akademik Zoran Juranić vrlo je aktivan u Hrvatskom glazbenom zavodu, između ostaloga i kao dirigent tamošnjeg Društvenog orkestra, skupine entuzijastičnih glazbenih amatera

Svečanost 45. obljetnice djelovanja mješovitog zbora Collegium pro musica sacra (CPMS), 20. veljače 2 0 17. u d v o r a n i V i j e n a c N a d b i s k u p i j s k o g p a s t o r a l n o g i n s t i t u t a n a z a g r e b a č k o m K a p t o l u

Svjedoci pjevajuće Crkve Koncert i predstavljanje monografije Vjera kao pjesma don Antona Šuljića

U

povodu 45. obljetnice djelovanja mješovitog zbora Collegium pro musica sacra (CPMS) održano je 20. veljače u dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta na zagrebačkom Kaptolu predstavljanje monografije Vjera kao pjesma don Antona Šuljića.

Uz CPMS, u organizaciji svečanosti sudjelovao je i suizdavač Kršćanska sadašnjost. Pozdravne riječi uputili su pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško i direktor te glavni urednik Kršćanske sadašnjosti dr. Stjepan Brebrić, a knjigu su predstavili s. Imakulata Malinka, prof., Sead Ivan Muhamedagić, prof., mr. Eva Kirchmayer Bilić, s. Cecilija Pleša, prof. i sam autor. U umjetničkom dijelu programa sudjelovao je mješoviti zbor CPMS, a voditeljica programa bila je mr. Tanja Popec. Životopis zbora

Bogato ilustriranu knjigu koja po godinama djelovanja na 392 stranice donosi iscrpan životopis zbora sa svim pojedinostima njegova 45–godišnjeg uspješnog trajanja financijski su potpomogli Zagrebačka nadbiskupija — Nadbiskupski duhovni stol, Ministarstvo kulture RH i Grad Zagreb, recenzent izdanja je Sead Ivan Muhamedagić, urednici s. Cecilija Pleša i Anton Šuljić, a Uredničko vijeće čine Bonaventura Duda, Ivan Golub, Ljerka Jovanov, s. Imakulata Malinka (Bernarda), s. Cecilija Pleša (Dragica), s. Marija Asumpta Strukar i Anton Šuljić.

Javnosti je predano doista monumentalno izdanje, monografija kakvom se može dičiti rijetko koja glazbena institucija, a ponajmanje amaterski pjevački zbor. Iz svakoga je detalja naime vidljivo s koliko je predanosti, požrtvovnosti, profesionalne vjerodostojnosti, znanstvene akribije i ljubavi autor don Anton Šuljić ispisao svaku stranicu knjige, pažljivo i s mnogo truda prateći svaku i najmanju pojedinost djelovanja CPMS–a od njegova utemeljenja za Božić 1972. godine do zaključno 2016. godine. Od nadahnutog Predgovora fra Bonaventure Dude i inspiriranog Bogopjeva Seada Ivana Muhamedagića do Bilješke o piscu, monografija sa-

drži četiri opsežna poglavlja: Povijest i duh ansambla CPMS, Kolegijev apostolat u ozračju obiteljskog života, Medijski odjeci i izdanja te CPMS od 1972. do 2016. godine (u tom je poglavlju popis svih članova, što je važna lista svih vrijednih i marnih glazbenika koji su svoje pjevanje i sviranje utkali u bogatu glazbenu djelatnost CPMS–a).

Budućnosni postludij Posebnu vrijednost čine i pomno izrađene Bilješke, a Pogovor recenzenta sadržajno je jedinstven i stoga zavređuje izdvajanje nekih misli. Pod naslovom Svevišnjem na dar! (Budućnosni postludij) čitamo između ostalog: »Ovaj rječoniz u knjizi fungira umjesto pogovora... Za kritičku distanciranost provodnog duktusa koji u cijelosti prožima ovu impresivnu monografsku studiju temeljito se pobrinuo njezin autor. Visoka razina objektivnosti diskursa postignuta je brižljivim odabirom i raspoređenošću pomno argumentiranih činjenica i iz njih razvidnih zaključaka, što ovoj knjizi između ostaloga zajamčuje i trajnu publicističku vrijednost... Ova knjiga dojmljivo i pregledno dokumentira glazbeni rast i duhovni razvitak ansambla koji je više od četiri desetljeća na hrvatskom kulturnom obzorju i šire nadasve zauzeto djelovao na planu popularizacije sakralne glazbe u ideološki nesklonom okružju, isprva spontano i intuitivno, a kasnije posviješteno i promišljeno slijedeći smjerokazne postulate Drugoga vatikanskog sabora... neka se najvećom brigom čuva i promiče blago svete glazbe. Neka neprestano napreduju pjevački zborovi, naročito kod stolnih crkava. (br. 114).«

postati »svjedoci pjevajuće Crkve«. Sa s. Cecilijom Plešom, također profesoricom glazbe (obje su iz Družbe sestara Naše Gospe u Zagrebu), koja ju je od 1999. godine naslijedila u vodstvu zbora, ostvarila je s. Imakulata Malinka zadivljujuće trajanje i uspjehe ansambla koji je do sada održao više od tisuću koncerata, pjesmom i sviranjem sudjelovao na nebrojenim euharistijskim slavljima, poduzeo brojne domaće i inozemne turneje, osvojio mnoga vrijedna priznanja, nagrade, plakete i medalje, snimio tri LP ploče, petnaest audiokaseta i pet CD–a, a u njemu je djelovalo više od 800 sudionika, što pjevača, što vokalnih i instrumentalnih solista.

Uz inozemni repertoar, ansambl je praizvodio i izvodio mnoga djela hrvatskih skladatelja: Mate Lešćana, Ive Brkanovića, Borisa Papandopula, Anđelka Klobučara, Josipa Magdića, Anđelka Igreca i drugih, a vodili su ga dulje ili kraće vrijeme Boris Papandopulo, Sergije Rainis, Anđelko Igrec, Josip Šego, Robert Homen, Filip Pavišić i Iva Juras.

Mnogi su pisali i izvješćivali o nastupima CPMS–a, a osobno mogu posvjedočiti 30. obljetnicu prvog napisa o CPMS–u, objavljenoga 1987. godine, kao i zajedničko putovanje u Bratislavu 2010., kad je na V. Međunarodnom natjecanju zborova Musica sacra CPMS

S

. Imakulata Malinka, redovnica s diplomom iz orgulja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i završenim studijem na Visokoj školi za crkvenu glazbu u Regensburgu, prepoznala je potrebu utemeljenja mješovitog zbora, okupljanja amatera, ali i profesionalnih glazbenika, koji će entuzijazmom i angažmanom postati »svjedoci pjevajuće Crkve«

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

osvojio zlatnu medalju. Zato zaključujem sa Seadom Ivanom Muhamedagićem — »neka se to u skladu sa svagda pokretačkom Božjom voljom nastavi i u vremenu koje predstoji«!

Zaštitnice glazbe S. Imakulata Malinka, redovnica s diplomom iz orgulja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i završenim studijem na Visokoj školi za crkvenu glazbu u Regensburgu, prepoznala je potrebu utemeljenja mješovitog zbora, okupljanja amatera, ali i profesionalnih glazbenika, koji će entuzijazmom i angažmanom

s. Imakulata Malinka dirigira zborom koji je osnovala — Collegium pro musica sacra

67

Sjećanje na Ivu Vuljevića, velikog promicatelja i organizatora hrvatske glazbene kulture

Politički autoritet u interesu glazbe Još 1980. proglašen je počasnim članom Društva skladatelja Hrvatske za »zasluge oko unapređivanja hrvatskog glazbenog stvaralaštva«

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: Erika Krpan

G

odine 1980. Ivo Vuljević, tadašnji direktor Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski u Zagrebu, imenovan je počasnim članom Društva skladatelja Hrvatske za »zasluge oko unapređenja hrvatskog glazbenog stvaralaštva«, kao drugi koji je primio takvu počast otkako je Društvo 1945. godine utemeljeno.

Vrijedi se danas, tri desetljeća otkako je preminuo, prisjetiti

tih zasluga, jer se one i u naše vrijeme odražavaju na glazbeni život u Zagrebu.

Zanimljiv život Kad se danas spomene ime Ive Vuljevića, uobičajeno ga se svrstava u organizatore i promicatelje hrvatske glazbene kulture. Međutim, riječ je o kreativnoj osobi složenih sposobnosti i zanimljiva životnog puta.

Kao mladić počeo je učiti glazbu i baviti se njome, pa je već od 1939. nastupao kao gitarist u programu Radio Zagreba, uz koji će u različitim svojstvima i na raznim položajima ostati vezan, uz dva kraća prekida, sve do 1958. godine.

Iz programskih izvješća Radio Zagreba iščitava se i njegova angažiranost u svojstvu glazbenog suradnika i redatelja opera emitiranih iz studija u godinama poslije 1941., kad je režirao brojne operne izvedbe ili asistirao u njihovu emitiranju. Surađivao je s uglednim skladateljima, dirigentima i opernim pjevačima. Inteligentan i očito nemirna duha, zacijelo je usput mnogo naučio, upoznao glazbenu literaturu, a stekao je i dragocjena iskustva iz organizacije glazbenih priredbi. Sva će ta znanja Vuljević kapitalizirati u poslijeratnim desetljećima.

Politički će ga angažman dovesti u ruke ustaške vojne policije. Bit će uhićen i provesti više mjeseci u zatvoru.

Oslobođen u travnju 1944., sudjelovat će u poznatoj borbi za Radio stanicu Zagreb.

Između Radija i HNK–a Nakon završetka rata Vuljević ostaje na Radio Zagrebu, gdje je prvih godina tajnik i urednik Muzičkog odjela. Godine 1946. prelazi u Hrvatsko narodno kazalište kao tajnik Opere, a od 1947. do 1949. je glavni tajnik HNK–a. Od 1949. ponovno je na Radio Zagrebu glavni glazbeni urednik, šef odjela za organizaciju i izvedbu programa te pomoćnik generalnog direktora za pitanja programa.

U tom je razdoblju zabilježio nekoliko uspjeha koji nisu samo važni datumi u povijesti hrvatske glazbe 20. stoljeća, nego je njihovo ostvarenje imalo dalekosežne posljedice na daljnji razvoj hrvatske glazbene umjetnosti. Upravo je Vuljević podupro prijedlog violista Stjepana Aranjoša i osigurao političku potporu za utemeljenje Komornog orkestra Radio Zagreba, ansambla koji je ubrzo počeo nizati uspjehe i izvan granica zemlje. Pri Radio stanici Zagreb, tri godine nakon utemeljenja Komornog orkestra, osnovani su i Zagrebački solisti, a dvije godine poslije Simfonijski orkestar Jugoslavenske difuzije. Iza svih tih ambicioznih zahvata stajala je osobnost i autoritet Ive Vuljevića, koji je snagom promišljenih argumenata znao pridobiti političke moćnike za ideje koje je dijelio s nekoliko istomišljenika.

68

Ivo Vuljević

Godine 1958. vraća se u Hrvatsko narodno kazalište kao direktor Opere, a od 1966. do 1971. nalazi se na mjestu direktora Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado, gdje nije ništa manje uspješan. Jamačno je dokazana organizacijska uspješnost odgovarajućega političkog profila i autoriteta potaknula 1971. njegovo imenovanje direktorom Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski koja se tek gradila.

Na toj će dužnosti ostati do umirovljenja 1986. godine i snažno utjecati na preobrazbu glazbenog života u Zagrebu i Hrvatskoj. Taj je utjecaj podjednako znao poduprijeti ostvarenje nekih novih ideja, koje je smatrao poticajnima, ali i zaustaviti one koje je procijenio politički dvojbenima.

Organizacijska uspješnost Tijekom bogata radnog vijeka Vuljević će dati prilog i osnivanju Hrvatske glazbene mladeži (tada Muzička omladina Hrvatske), čiji je bio suosnivač i dugogodišnji počasni predsjednik. Jedan je od zaslužnih i za pokretanje manifestacija čiji je glavni smisao bilo predstavljanje suvremene hrvatske glazbene tvorbe: najprije Muzičkog biennala Zagreb, festivala suvremene glazbe 1961. te Jugoslavenske muzičke tribine u Opatiji 1963. godine.

Godine 1973. Vuljević je nagrađen Nagradom grada Zagreba, a 1985. Nagradom Vatroslav Lisinski Hrvatskog društva skladatelja. Godine 1986. proglašen je počasnim članom Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski.

Ivo Vuljević bio je osoba koju su poštovali svi, neki s otporom prema načinu na koji je znao rješavati i odlučivati o bitnim pitanjima u glazbenoj kulturi grada Zagreba, a katkad i Hrvatske, služeći se političkim autoritetom. Činjenica je, međutim, da je znao prepoznati dobre inicijative i poduprijeti ih na pravi način. Stoga je s današnjim odmakom od gotovo tri desetljeća otkako je preminuo, važno sačuvati — točnije — obnoviti i održati sjećanja na sve kulturološke dobrobiti koje je ostavio Zagrebu i Hrvatskoj.

Ivo Vuljević preminuo je u Zagrebu 2. veljače 1987.

140

godina hrvatskih baleta

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

P r i j e 14 0 g o d i n a , 4 . s t u d e n o g a 1876 . p o j a v i o s e prvi hrvatski balet

Baletni umetak u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca obilježava početak profesionalnog plesanja u Hrvatskoj biti i turistička atrakcija. Ili možda ipak ne bi, s obzirom na UNESCO–ve prigovore da je na Plitvicama turista ionako previše!

Baletni autori

Đavo u selu: Staša Zurovac kao Đavo Piše: Jagoda Martinčević

P

rije 140 godina, točnije 4. studenoga 1876. godine pojavio se prvi hrvatski balet.

Doduše, kao baletni umetak u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, no taj datum obilježava početak profesionalnog plesanja u našem kazalištu pa je zato u povodu obljetnice kratak pregled povijesti te važne glazbeno–scenske grane i tema ovog prikaza. Unatoč neprijepornim uspjesima koje je hrvatsko baletno/plesno izvodilaštvo do danas postiglo s nizom važnih imena u domovini i u svijetu, tema o hrvatskom baletu u ovoj će prilici zauzeti samo skladateljsko, dakle, autorsko, baletno stvaralaštvo, i to izvan njegova sudioništva u operama. No sa Zrinjskim je ipak valjalo početi jer se u njemu jednostavno prvi put zaplesalo na glazbu hrvatskoga autora.

Hrvatska Giselle

Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da hrvatskih, uglavnom cjelovečernjih baleta, od 1898. godine do danas ima

stotinjak! Jer opću predodžbu čine tek dva najizvođenija djela: Licitarsko srce Krešimira Baranovića i Đavo u selu Frana Lhotke, nastala u prvoj polovici prošloga stoljeća, dok se ostali naslovi i njihovi autori spominju tek tu i tamo, a neki od njih uopće nisu zanemarivi po umjetničkoj i kulturološkoj važnosti.

Na samom početku spomenute, 1898. godine kao prvi hrvatski balet pojavljuje se Jela Bele Adamovića Čepinskog, fantastični balet (prema F. Rückertu) koji od zagrebačke praizvedbe do danas nitko više nikad nije vidio! Uzalud muzikologinja dr. Koraljka Kos odavno već upozorava na tu našu hrvatsku Giselle, čija je partitura pohranjena u osječkom Muzeju Slavonije, mikrofilmovi su u Zagrebu, a jedinu zvučnu informaciju možemo zahvaliti dirigentu Antunu Petrušiću koji je jednom izveo suitu iz Jele, kao što je uzalud i autorica ovog teksta sve dostupne materijale slala brojnim ravnateljima baleta HNK–a u Zagrebu. Nitko nije pokazao zanimanje pa ni danas ne znamo kako Adamovićeva Jela zvuči i izgleda.

U istoj, 1898. godini praizveden je još jedan hrvatski balet — Na Plitvička jezera Srećka Albinija, no ni o njemu se više nitko nije brinuo, premda bi, barem prema naslovu sudeći, danas mogao

Prateći daljnji tijek hrvatskog baleta, uočavamo da ga u sljedeća tri desetljeća uopće nije bilo, sve do Sjena Božidara Širole 1923. (u međuvremenu se javlja i Lujo Šafranek Kavić s Figurinama 1926.), a već sljedeće godine stiže famozno Licitarsko srce Krešimira Baranovića koji će do 1956. nanizati još

Licitarsko srce

A

psolutni rekorder po broju napisanih baleta među hrvatskim skladateljima je Krešimir Fribec s čak 17 djela!

69

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Licitarsko srce

Licitarsko srce

70

četiri baleta: Cvijeće male Ide, Figurine, Imbreka z nosom i Kinesku priču te se uvrstiti među autore koji su po nekoliko djela posvetili baletnom mediju.

Među njima je i kronološki i brojčano Boris Papandopulo s čak 13 baleta (i tri izgubljena), počam od Zlata 1930., Žetve 1959., Grand hotela 1967., dva baleta prema Krleži Tri kavalira frajle Melanije 1976. i Kraljeva 1990., zaključno s Prstenom i Teutom koji su kao baleti praizvedeni u Splitu. U obitelj najvažnijih baletnih autora 20. stoljeća svakako pripada i Fran Lhotka sa svojim Đavlom u selu iz 1937., kojemu prethodi Đavo i njegov šegrt, a opus se nastavlja djelima Sanje, Lûk i Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi iz 1951., čime završava prvo razdoblje hrvatskoga baleta, velikim dijelom pripadajući onome što zovemo nacionalnim glazbenim smjerom. Onom vremenu pripada i Antun Dobronić sa šest baleta. Najvažniji koreografi prvog razdoblja su Margarita Froman (Licitarsko srce) i Pia i Pino

Mlakar (Đavo u selu), poslije su česte koreografije Sonje Kastl i Nevenke Biđin, Ivice Sertića, Nenada Lhotke, Frane Jelinčića, Miljenka Vikića i drugih.

Biennale kao rasadnik Prekretnicu donosi Ivan Brkanović, u operi s Ekvinocijem, a na plesnoj sceni s baletom–oratorijem Heloti 1963. praizvedenim na 2. Muzičkom biennalu Zagreb, u sklopu kojega se pojavljuju još tri hrvatska kraća baleta: Susreti Ive Kirigina, Demon zlatne ulice Krešimira Fribeca i Čovjek pred zrcalom Milka Kelemena. Od tada će MBZ ostati pravim rasadnikom naše baletne i plesne scene sve do naših dana. Među spomenutim autorima je i apsolutni rekorder po broju napisanih baleta — Krešimir Fribec s čak 17 djela, dok će se Milko Kelemen javiti još dva puta kao autor baleta: Napuštene (prema A. B. Šimiću 1965.) i Dom Bernarde Albe (prema

I naše, 21. stoljeće do sada obiluje izvrsnim djelima i predstavama, među kojima valja istaknuti djelo Torsija Da-

M

uzički biennale Zagreb je od osnutka je pravi rasadnik naše baletne i plesne scene sve do naših dana

U letimičnom pogledu na baletno izvodilaštvo hrvatskih autora izvan Zagreba, valja istaknuti i plodnog Silvija Bombardellija s pet baleta izvedenih u Splitu, gdje se 1982. izvodi i Lizistrata Silvija Foretića, te 1990. Pjesma nad pjesmama Marka Ruždjaka. U Osijeku skladatelj i dirigent Dragutin Savin 1954. praizvodi Baladu, a u Splitu 1964. Mlle Lilly.

Godine 2003. u Sarajevu je praizveden balet Katarina, bosanska kraljica Đele Jusića.

Svatovca Ivana pl. Zajca, Orača Jakova Gotovca ili Simfonije o mrtvom vojniku Branimira Sakača, a takvih bi se primjera našlo još podosta. Zanimljivo je da je Papandopulu, autoru tolikih baleta o 100. obljetnici rođenja 2006. posvećen cjelovečernji balet Maestro s njegovom nebaletnom glazbom na libreto Nedjeljka Fabrija, u koreografiji i režiji Ljiljane Gvozdenović!

Ovaj popis zacijelo nije potpun i za neku bi drugu priliku trebalo hrvatski balet kao i suvremeni ples istražiti do kraja. S posebnom napomenom da se plesalo i na glazbu koja nije bila izravno namijenjena baletu ili plesu, poput

Skladat će se, koreografirati i plesati zasigurno i ubuduće jer naša publika voli i balet i ples, a autora nam ne nedostaje. No hoće li se ikad itko sjetiti i Adamovićeve Jele koju od praizvedbe punih 118 godina nitko nije vidio?

Tri kavalira frajle Melanije: Štefan Furijan i Vesna Butorac Blaće BROJ 202, OŽUJAK 2017.

mira Urbana (2004.), Tramvaj zvan čežnja (prema T. Williamsu) Mladena Tarbuka i Dinka Bogdanića 2005., Proces Berislava Šipuša i Staše Zurovca (prema Kafki) 2009., Zovem se Nitko Frane Đurovića (izvedeno u Varaždinu 2011.), Air Krešimira Seletkovića (2011.), Nychthtemeron Sanje Majurec (2013.), zaključno s dvodijelnim baletom Kraljevi bogova Tomislava Olivera (Kompleksna poezija) i Ivane Kiš Stroj za sebični gen 2015. godine.

Vladimir Pondelak

F. G. Lorki 1999.). U međuvremenu se pojavljuje i Igor Kuljerić s Posljednjom ulogom 1965. i Riki Levi 1991. te Bruno Bjelinski s ukupno pet skladanih baleta, od kojih Pinocchio (1959.), Petar Pan (1966.) i Mačak u čizmama (1977.) pripadaju popularnim, ali i najvrednijim djelima toga kazališnog žanra. Godine 1971. ponovno je MBZ na djelu jer se izvode čak tri kraća baleta: Lied Ive Maleca, Dia Natka Devčića i Multiple vision Borisa Ulricha, a 1977. balet De Veritate Stjepana Šuleka u povodu svečanosti obnovljenog HNK–a u Zagrebu. Dvije godine poslije, 1979., praizvedbu doživljava Kentaur XII. našeg najsvestranijeg autora Alfija Kabilja, a šest godina nakon toga Frano Parać i Milko Šparemblek praizvode veliku uspješnicu Carmina Krležiana. U posljednjem desetljeću prošloga stoljeća Zagreb gleda dvije poetske predstave hrvatskih autora: 1992. Balade… koje donosi vjetar na glazbu Igora Savina i portugalskog fada, u koreografiji Vasca Wellenkampa, i 1998. Ne hodi po travi… padaju anđeli Stanka Juzbašića i Ivana Faviera.

Carmina Krležijana: Almira Osmanović i Sorin David

Carmina Krležijana skladatelja Frane Paraća i koreografa Milka Šparembleka: Lidija Mila Milovac i Alexandre Lukianov

71

U povodu obljetničke izvedbe predstave u novoj postavi Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, 2 1 . s i j e č n j a 2 0 17.

72

Jalta

Od ožujka 2010. godine popularni, legendarni i doista vječni mjuzikl Milana Grgića i Alfija Kabilja dobio je novo ruho Piše: dr. sc. Irena Paulus

»Broj je zapravo mnogo veći«, rekao je najavljujući svečanu, obljetničku, dvjestotu (!) izvedbu mjuzikla Jalta, Jalta, v. d. ravnatelja Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, Adam Končić. Jalta je od premijere potkraj prosinca 1971. igrala više od 700 puta, a ovih »pišljivih« 200 odnosi se samo na novu postavu. Od ožujka 2010. godine popularni, legendarni i doista vječni mjuzikl Milana Grgića i Alfija Kabilja dobio je novo ruho: umjesto Sande Langer-

holz–Miladinov, čije ćemo se Nine Filipovne uvijek sjećati, ulogu su, u alternaciji, preuzele tri renomirane pjevačice i glumice: Sandra Bagarić, Renata Sabljak i Danijela Pintarić. Sve tri odlične i sve tri s vlastitim viđenjem uloge.

Vokalni perfekcionizam Dana 21. siječnja 2017., kad se održala dvjestota izvedba Jalte, Jalte pred prepunim i razdraganim gledalištem, u ulozi domarke vile Aramovski nastu-

pila je najmanje eksponirana, ali također izuzetna, Danijela Pintarić. Pintarić je interpretaciju (naročito u glumačkom smislu) temeljila na onoj Sande Langerholz, ali je u nju unijela vokalni perfekcionizam (sve je bilo izglađeno do najsitnijeg detalja), veliku pjevačku i glumačku sigurnost (upravo smo uživali u songovima Zelena livada, Čunčurluk, Što će biti s nama sutra i Neka cijeli ovaj svijet) kao i mnogo veći dinamički raspon u odnosu prema »starim« izvedbama.

Osjetno drukčiji odnos prema dinamici

koja je sada širokopojasna i kojoj se pridaje posebna pozornost (za razliku od one kod starijih izvođača) pozitivna je promjena koja je, zahvaljujući dirigentu Krešimiru Batiniću, »zarazila« i sve ostale sudionike mjuzikla, naročito orkestar.

Domišljati sobari Trojica sobara: Griša, Larry i Samuel, odnosno Đani Stipaničev, Roland Žlabur i Dražen Čuček (koji su nastupili 21. siječnja 2017.) interpretativno su druga-

SAŠA NOVKOVIĆ

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Kako je zvučala dvjestota

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

SAŠA NOVKOVIĆ

Novu podjelu Jalte predvode sopranistica Danijela Pintarić kao Nina Filipovna i glumica Mila Elezović kao Brigadirka

Dvjesto doskočica Očito je da je predstava evoluirala — Grgićev libreto i Kabiljeva glazba ostali su kao temelj, ali glumci nisu odoljeli predstavu osuvremeniti vlastitim doskočicama kojih je, kako se broj izvedbi vrti sada već i iznad 200, sve više i više. Tako je predstava danas doslovce prepuna novih upadica, komentara, šala i novih gegova (primjerice

na kraju Larry, kojemu je ozlijeđen »meniskus«, pada uvijek kada ga Stanley zaboravi pridržati) — a izvodi se opušteno, veselo, s namjerom da zabavi i one koji su je već mnogo puta gledali, kao i one koji je gledaju prvi put.

Treći sobar, ruski Griša, kao čovjek koji je na Jalti zapravo na svojem tlu, ostao je od Nine Filipovne malo zapostavljen. Predstavio ga je Đani Stipaničev koji također (premda povremeno ne sasvim uvjerljivo) vrti »ruski« ili »rusko–hrvatski«, pri čemu postaje važan kao prevoditelj, primjerice, namjera »crvenih brigadirki«, poput — kupanja koje svi sobari žele izbjeći. Legendarni song Jalta, Jalta u izvedbi Stipaničeva grmi, ali se još uvijek s nostalgijom sjećamo Borisa Pavlenića i njegove razigrane izvedbe koja je redovito uključivala impresivnu plesnu točku, ruski »kazačok«. Umjesto toga, u novoj postavi, uz Stipaničeva su »kazačok« plesali plesni profesionalci, vođeni koreografijom koju su prema izvornoj koreografiji Tihane Škrinjarić postavili Tina Vrtar Stipić i Mladen Mordej Vučković.

Avanzirani sobar No Pavlenić i danas aktivno sudjeluje u izvedbama mjuzikla Jalta, Jalta. Sada je u ulozi ruskog generala koji neprestano ima problema sa šefom ruskih agenata, Tomakajevim (Božidar Peričić).

Kao sobari nezamjenjivi su Dražen Čuček, Ronald Žlabur i Đani Stipaničev

SAŠA NOVKOVIĆ

čiji od svojih prethodnika, ali je svaki svojoj ulozi dodao nešto svoje. Dražen Čuček kao engleski sobar Stanley iz predstave u predstavu je razigraniji, zanimljiviji i smješniji, pa je i na ovoj izvedbi publiku, ali i kolege koji su sjedili u prvom redu (i koji predstavu znaju napamet i unaprijed i unatrag) nasmijavao do suza. Ronald Žlabur kao američki sobar Larry, kojega ostali sobari često oslovljavaju s »ti, mali«, ne zaostaje, pa nasmijava već njegovo valjanje slogova »po američki« kao i neke doskočice od kojih je mnoge sam izmislio (na primjer, pretvaranje Nine Filipovne u Nindžu Filipovnu). No u predstavi su ostali svi stari gegovi. Zanimljivo je kako još uvijek nasmijava svađa Larryja i Stanleyja, pri čemu Stanley, između ostaloga, Larryja naziva »amerikanskim jajem u prahu« — što se nekad, u oskudici, drukčije shvaćalo. No i danas epitet kojim Stanley »časti« Larryja izaziva salve smijeha.

73

SAŠA NOVKOVIĆ

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

K

oliko god se danas, više od sedamdeset godina poslije, koncept ponavljanja povijesnog gradiva o konferenciji na Jalti, gdje su Staljin, Churchill i Roosevelt »dijelili svijet«, čini zastarjelim, okvir u koji je taj koncept stavljen nikad neće zastarjeti

74

Pavlenićeva je uloga primjereno dostojanstvena, poput uloge još jednog Jaltina veterana, Nedima Prohića, koji glumi engleskog generala. Svakog generala (treći, američki general je Ranko Tihomirović) prate agenti i njihovi šefovi, i sva su trojica (Boris Barberić, Dario Štulić i Božidar Peričić) vrlo uvjerljivi u svojim ulogama, naročito na početku predstave kad traže »antidržavne elemente« i »špijune« osvjetljavajući publiku i pjevajući »špijunski« song bondovskog prizvuka Mi smo agenti.

Legendarna je uloga Mile Elegović koja je u ovoj postavi predvodila »crvene brigadirke«, inače »bivše primabalerine«, sada na »dobrovoljnom radu koji je obavezan«. I ona s ostalim brigadirkama vrišti Ura, ura, ura!, zbog čega se »mali Larry«, kad to prvi put čuje, baca u strahu Nini Filipovnoj u naručje. Elegović je uvijek postojana u svojoj ulozi i upravo zbog toga dostojna zamjena Lukreciji Brešković koja je ulogu dugo igrala i čija je interpretacija autorici ovog teksta jedna od najmilijih u Grgić–Kabiljevoj Jalti. Glavna je stvar zadržati ozbiljnost dok izgovaraš tekst i pjevaš (a to je nekim »brigadirkama« na pozornici teško polazilo za rukom) — no Elegović je tu majstorica: ona je uporna u zadržavanju nemogućeg, namjerno iritantno vrištećeg glasa, koji uz crvenu boju »radne« odjeće (kostimografkinja je Elvira Ulip) privlači pozornost bez obzira

na to koliko je drugih likova na pozornici. To neprestano ljuti sluškinju Marfu (Denis Grabarić) koja ne može ne reagirati na »svu tu dreku«, a koja postojano dijeli savjete i čaj (koji je svakako zdraviji od viskija, votke i džina) te koja ponekad inicira songove (Što će biti s nama sutra). Sluga Samuel (Adalbert Turner), s druge strane, inicira važne događaje (kao što je eksplozija bombe, zbog čega se trojica sobara napokon pomire) nekim sasvim »beznačajnim« i »svakodnevnim« radnjama (kao što je cijepanje drva — na bombi).

Treći autor Pravi osjećaj za urnebesnu glazbenu komediju stvoren je zahvaljujući režiji nezamjenjivog Vlade Štefančića, koji je svojim idejama i načinom vođenja glumaca i pjevača doista zadužio Kazalište Komedija. Sigurnost kojom se Jalta danas izvodi, osuvremenjivanje teksta koji je sam dramaturški obradio za prvu izvedbu nove postave, 12. i 13. ožujka 2010., kao i cijeli niz redateljskih postupaka, duguju upravo njemu — redatelju koji je također »od početka« u mjuziklu Jalta, Jalta i koji se može smatrati gotovo trećim autorom toga do danas neponovljivog mjuzikla.

Ipak, da nije bilo Milana Grgića i Alfija Kabilja, ideje o Zelenoj livadi na kojoj rastu trava i cvijeće i koja je nedo-

dirnuta ratom, zavišću i zlobom, ne bi bilo ni mjuzikla Jalta, Jalta. Koliko god se danas, više od sedamdeset godina poslije, koncept ponavljanja povijesnog gradiva o konferenciji na Jalti, gdje su Staljin, Churchill i Roosevelt »dijelili svijet«, čini zastarjelim, okvir u koji je taj koncept stavljen nikad neće zastarjeti. Osim što je očito da se povijest ponavlja, pa u mnogim trenucima onoga što je nekad bilo prepoznajemo ono što nam se događa danas, bezrezervna i potpuno otvorena srca ostaje poruka Grgića i Kabilja: Neka cijeli ovaj svijet još sja u suncu, neka naša zemlja sva postane sretna.

Neka cijeli ovaj svijet zove se bajka, zelena i mirisna, cvjetna sva i nevina, livada iz sna.

Najljepše od svega je što te riječi znaju svi, pa se na dvjestotoj izvedbi Jalte, Jalte zajednički, iskreno i od srca pjevalo ispred pozornice i na pozornici. A to se događa na svakoj izvedbi. Zato hvala libretistu Milanu Grgiću i skladatelju Alfiju Kabilju na tako prekrasnom tekstu i tako zaraznim melodijama, ukratko na tako jedinstvenom mjuziklu s tako posebnom porukom.

Praizvedba novog glazbeno–scenskog djela skladatelja Darka Domitrovića i libretista Mire Gavrana, 2 4 . v e l j a č e 2 0 17. u z a g r e b a č k o m K a z a l i š t u K o m e d i j a

Varljiva ljepota mjuzikla

Byron U Kazalištu Komedija 24. veljače premije r no je prikazan mjuzikl Byron skladatelja Darka Domitrovića i libretista Mire Gavrana. Prema autorovim riječima, zabilježenima u tekstu programske knjižice, rad na mjuziklu počeo je još prije pet godina, kad je karizmatična osobnost engleskog pjesnika lorda Georgea Gordona Byrona privukla njihovu pozornost. Domitrović tvrdi da je mjuzikl jednostavno »morao napisati«, a Gavran se tako predano bacio na proučavanje života lorda Byrona da je, zbog količine materijala iz kojega je bilo moguće oblikovati cijeli televizijski serijal, od mjuzikla gotovo odustao.

Dvije sestre Naravno, nije. Naposljetku su se obojica usredotočila na dio Byronova burnog života koji je proveo u Veneciji pa je ciljano smještanje praizvedbe u veljaču, pred karneval, a nešto nakon »ljubavnog« Valentinova, bio odličan marketinški potez.

Međutim, rezultat ipak nije bio toliko pompozan koliko su mediji najavljivali. Presporo razvijanje radnje, statični i glazbeno nerazrađeni brojevi te »prazna« scena koja se uglavnom oslanjala na projekcije u pozadini, bili su samo dio problema. Nisu pomagali ni beživotni dijalozi — katkad toliko nemogući da ih nisu uspjeli oživiti ni najbolji glumci ansambla Komedija. Scene s dvjema sestrama, kćerima austrijskog generala — Brigitte (koju je na premijeri utjelovila Sandra Ba-

garić) i Marie (koju je na premijeri glumila Danijela Pintarić) u prvom su dijelu izvedene na rubu dosade. No to očito nije bila krivnja izvođača, jer su obje glumice/pjevačice zablistale u drugom dijelu mjuzikla (naročito Danijela Pintarić u solo izvedbi She Walks in Beauty).

Domitrović je (a njegovu je glazbu izveo orkestar ansambla Komedija koji je vodio Dinko Appelt) zamislio poigrati se različitim glazbenim žanrovima (glazbu je aranžirao Ante Gelo). To u mjuziklu može djelovati efektno i zabavno (primjerice, Byrona je utjelovila odlična instrumentalna kombinacija čembala i električne gitare). Međutim, glazbeni su prijelazi u Byronovoj partituri često bili prenagli, a dramaturški katkad upitni (primjerice prijelaz iz simpatične emulacije Mozartove glazbe na plemićkoj »čajanki« u ničim izazvan »latino«, kojim se inače izvrsna Nina Kaić Madić kao Gita, sa svojom »ekipom« doslovce obrušava na pozornicu). No tu također treba primijetiti da osnovne harmonije i nedostatak »pamtljivih, pjevnih« melodija nisu slaba točka samo Domitrovića, nego i drugih autora hrvatskih mjuzikla koji svoje »uratke« pokušavaju profilirati kao »izvorne hrvatske« ili čak »prve, prave i jedine«, a zapravo podvaljuju publici žanrovski miš–maš u kojemu ništa nije izvorno ni izvorno hrvatsko. U pokušaju da se dosegne uspjeh Kabiljeva mjuzikla Jalta, Jalta (iz 1971.!) dosad su uspješniji bili mjuzikli amatera–entuzijasta koji su se trudili doseći profesionalnu razinu, od profesionalaca koji su, oslanjajući se gotovo isključivo na marketing, poslu pristupali poput amatera.

Duboko emotivna Danijela Pintarić kao Brigitte i sjajan mistični romantik Đani Sipaničev kao Byron

SAŠA NOVKOVIĆ

Piše: dr. sc. Irena Paulus

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Pozornost autorskog tandema privukla je karizmatična osobnost engleskog pjesnika lorda Georgea Gordona Byrona

75

SAŠA NOVKOVIĆ

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Izvrsna Nina Kaić Medić kao Gita te članovi zbora i baleta Komedije: Dario Došlić, Matija Škvorc, Ivana Mesec, Dragan Peka i Tamara Masnjak

Umjetnički poticajno Kritika ne ide posve na teret Domitroviću i Gavranu, jer se njihov Byron pokazao umjetnički poticajnim. Primjerice, rijetko koji hrvatski mjuzikl ostavlja prostor plesačima: u hrvatskim mjuziklima plesne su točke često tretirane kao (katkad čak i suvišan) ukras. No u Byronu su plesni brojevi u koreografiji Bojana Valentića bili atraktivni, kvalitetno zamišljeni i kvalitetno izvedeni. Bilo da se radilo o plesu na svili (trenerica je bila Anita Simikić, a izvođači spektakularni par Mateja Ivanković i Emil Kuzminski), bilo jednostavno o interpreta-

ciji karnevala u Veneciji (koji glazbeno iz nekog razloga skreće u melos hrvatskih »narodnjaka«, što na svu sreću nije smelo ni koreografa ni plesače), plesači su svaki put ostavljali publiku bez daha.

Doista, možemo samo reći, a publika je to i potvrdila velikim pljeskom: Marko Herceg, Mario Jukić, Emil Kuzminski, Tamara Masnjak, Ivana Mesec i Mateja Ivanković — bravo na snažnim izvedbama izvrsnih Valentićevih koreografija! Čini se da su u Byronu ideje frcale kad se radilo o plesnim točkama, jer u tim je brojevima i jednostavna scenografija (Stefano Katunar) izgledala odlično, a

kostimografija Elvire Ulip i Ive Šimunović je zablistala: od presvlačenja na pozornici iz crnog u crveno tijekom prvog dueta na svili, preko otkačenog venecijanskog karnevala, do drugog dueta na svili gdje se interpretira pjesma She Walks in Beuaty.

Pjevačica u zlatnom A ta je interpretacija posebna ne samo zbog izuzetne plesačke akrobacije koja se ponavlja u igri svjetla i sjene na pozadini, nego i po tome što je to jedino mjesto u mjuziklu gdje se pjesma (She Walks in Beauty) izvodi na engleskom

jeziku. Kao kontrast plesačima koji su (poput svojih sjena) odjeveni u crno, pjevačica Danijela Pintarić tu je odjevena u zlatno. Njezina snažna i duboko emotivna izvedba, kao i nadovezivanje na prethodnu scenu iz prvog čina u kojoj se prikazuje i na hrvatskom čita ta ista pjesma (također uz ples na svili), kao i posebna pažnja koja je i redateljski i dramaturški dana sceni, postavlja je s pravom kao centralnu u dramaturškoj strukturi mjuzikla.

Mjuzikl, dakle, nije sasvim »neuredan« — dapače, zbog nekih izbjegavanja tipizacija i tipičnih rješenja, odskače. Primjerice, specifična je pozornost dana muškim izvođačima, i to na mjestima na kojima se to ne očekuje. Osim plesnih sola (Emin Kuzminski u prvom duetu na svili) i skupine muških plesača kojima počinje drugi čin (koji je inače bolji i razrađeniji od prvoga), tu je i odlično izveden muški zbor u drugom činu; uostalom, tu je i sam glavni lik — lord Byron, kojega utjelovljuje Đani Stipaničev. Stipaničevu je uloga mističnog romantika itekako »legla«, jer je i s nekoliko riječi ili samo pojavom uspijevao ispuniti (inače dramaturški opasnu) »praznu scenu«. Isto tako, njegova interpretacija songova, kojima Domitrović oblikuje Byronov lik, nekoliko je puta »zaradila« spontani pljesak.

Preobrazba tumača Stipaničev je za tu ulogu morao poraditi na zavodničkom timbreu, na čemu je inzistirao do posljednjih »revolucionarnih« songova. Isto se tako doslovno preobrazila Mila Elegović, koja je iz tipiziranih »skvičavih« ženskih uloga če-

76

Dražen Čuček i Mateja Majerle u interpretaciji karnevala u Veneciji

J u b i l a r n i 7 0 . H r v a t s k i b a l u B e č u , 2 1 . s i j e č n j a 2 0 17. u H o t e l u Schönbrunn

Hrvatska jazz i zabavna glazba oduševile Beč U Austriji su u siječnju i veljači u tijeku tradicionalni balovi, među kojima je jedan od najdugovječnijih bal gradišćanskih Hrvata u Beču Piše: dr. sc. Zdenka Weber

sto opterećenih seksepilom, u Byronu uskočila u ulogu vlasnice hotela Amor, Lucretije, mudre i smirene žene koja zrači iskustvom i dostojanstvom. Njezina je preobrazba, što se tiče glume i boje glasa u smislu potpunog ozbiljenja, bila tako potpuna i temeljita da je (inače sveprisutnu) glumicu Elegović bilo teško prepoznati. Šteta što njezin lik u Byronu nije dublje razrađen, a jednako je tako šteta što joj se češće ne daje mogućnost da glumi drugačije uloge od onih koje joj se standardno nude, jer je pokazala da itekako zna glumiti izvan nametnutih tipova.

Također je bila odlična ideja da se Lucretijini dijalozi povremeno talijaniziraju (Boris Šegota), samo je šteta što se to nije detaljnije učinilo s rečenicama koje izgovara general austrijske vojske. Tek je u drugom dijelu Adalbert Turner s nekoliko umetaka na njemačkom jeziku oživio svoj lik koji često dijalogizira s ravnateljem talijanske policije, Nedimom Prohićem (Prohić glumi i svećenika u armenskom samostanu). I ti su policijsko–vojni dijalozi bili (is)prazni, premda ih se pokušavalo osvježiti pošalicama (na koje nitko u publici nije reagirao).

Pravo osvježenje S druge strane, par Dražen Čuček — Nina Kaić Madić potpuno je razigrao scene s Byronovim butlerom Fletcherom i Gitom. Oni su bili pravo osvježenje: ni jedan trenutak uz njihovu ljubavnu igru »učenja engleskog« nije bio dosadan; ni jedna šala nije prolazila bez reakcije. A time su uspijevali i zadržati pažnju gledateljstva, premda su njihovi likovi trebali biti tek »sočan dodatak« u — čak tragičnoj — ljubavnoj priči u kojoj se karizmatični pjesnik Byron (raz)otkriva kao Don Juan 19. stoljeća.

Predstavu je režirala mlada redateljica Ivana Čoh, čiji je posao bio otežan, unatoč tome što je kao mentora imala iskusnog Vladu Štefančića. Bio je tu cijeli niz elemenata kojima je trebalo »upravljati«, a koji nisu sami od sebe nudili logična rješenja. Mjuzikl je imao uspone i padove, pa je velike razlike u kvaliteti pojedinih dijelova bilo teško izbalansirati. No — bit će još prilika i još mjuzikla, jer kao što se pokazuje, mjuzikl je sve popularniji žanr u Hrvatskoj. Prihvatio ga je hrvatski jet–set (doduše, iz sasvim neumjetničkih razloga), a prihvaćaju ga i mladi, pa će jednoga dana, nadajmo se, mjuzikl i kod nas naći svoj pravi, doista umjetnički, a možda čak i tipično nacionalni izraz.

U

Austriji su u siječnju i veljači u tijeku tradicionalni balovi, među kojima je jedan od najdugovječnijih bal gradišćanskih Hrvata u Beču. Održan 21. siječnja u poznatom Hotelu Schönbrunn, 70. je gradišćansko– hrvatski bal okupio više od tisuću posjetitelja, veselih i razdraganih plesača, među kojima su bili i predstavnici Kluba mecena Varaždinskih baroknih večeri. Brojni počasni gosti, među kojima veleposlanica Republike Hrvatske u Austriji dr. Vesna Cvjetković sa svojim suradnicima, državni tajnik u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonko Milas, državni tajnik u austrijskom Ministarstvu vanjskih poslova i integracija Michael Linhart, veleposlanik Republike Srbije Pero Janković i veleposlanik BiH u Austriji Tomislav Leko, drugi diplomati te brojni gradišćanski Hrvati iz Gradišća i Beča, kao i Hrvati koji žive u Beču, s austrijskim prijateljima plesali su i zabavljali se do ranih jutarnjih sati. Za njih su svirali i pjevali odlični glazbenici iz Hrvatske, iz Gradišća te iz Slovačke i Mađarske.

Sigi Feigl & Zagreb Jazz orkestar, Gegi Kusztrich & Ferry Janoska,

Blue Danube Orkestar & Družice, grupa Pax sa sjajnom pjevačicom Christianom Uikizom, Dixieland Band Bjelovar, Bruji, Koprive, Folklorna grupa Stalnost, KroaTarantata, Cimbalová kapela Kuštáarovci i The Frajle, a u posebnom se prostoru moglo plesati i uz disco glazbu. Nabrojene grupe i solisti govore o tome da se muziciralo hrvatski, austrijski, talijanski, mađarski, slovački i na druge idiome regije.

Ukupno u tri dvorane s trajno živim izvedbama zabavne glazbe, tamburaškom svirkom, džezističkim proplamsajima, s mnogo plesnih ritmova — od valcera preko tanga do čardaša, sve je to uveseljavalo dobro raspoložene goste. Uobičajeno se mogao igrati rulet, a novac od kupljenih žetona namijenjen je u dobrotvorne svrhe kao pomoć gradišćansko–hrvatskom Dječjem vrtiću Viverica koji radi u sklopu bečkog Hrvatskog centra. Na tomboli su podijeljeni mnogobrojni vrijedni dobici. Među nagradama bila je i nagrada Varaždinskih baroknih večeri, dvije ulaznice za svečano otvorenje 47. Večeri ujesen ove godine, uključujući i boravak u varaždinskom hotelu. Nagradu je sretnom dobitniku, Austrijancu, predao ravnatelj varaždinskog Koncertnog ureda mr.

Raymond Rojnik.

Gradišćanski Hrvati u austrijskoj sa-

veznoj pokrajini Gradišće i oni koji žive u Beču tradicionalno njeguju hrvatsku narodnu glazbu. Okupljeni su u brojnim amaterskim zborovima i tamburaškim orkestrima. Dakako i hrvatska jazz i zabavna glazbena produkcija, osobito u posljednjih 25 godina, od osamostaljenja Republike Hrvatske i još intenzivnijih veza gradišćanskih Hrvata s domovinom podrijetla, izuzetno su omiljene i mladi glazbenici i grupe u Gradišću i Beču izvode hitove i popularne pjesme s hrvatskog repertoara. U tom je smislu gostovanje glazbenika iz Hrvatske na balovima u Beču uvijek dobro primljeno. Kako je ovogodišnji Hrvatski bal bio jubilarni, sedamdeseti, pozivi glazbenicima iz Hrvatske bili su još intenzivniji.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

L

ibreto se odnosi na dio Byronova burnog života u Veneciji pa je ciljano smještanje premijere u veljaču, pred karneval, a nešto nakon »ljubavnog« Valentinova, bio odličan marketinški potez

Sve u svemu, bila je to za sve nazočne na 70. Hrvatskom balu nedvojbeno nezaboravna fešta, upravo onako emocionalno doživljena kao što su je i s mnogo osjećaja i pažnje pripremili njezini organizatori koje za balski tim potpisuju Tibor Jugović, predsjednik Hrvatsko–gradišćanskog društva u Beču, Petar Tyran, glavni urednik gradišćansko–hrvatskog tjednika Hrvatske novine i Gabriela Novak–Karall, tajnica Hrvatskog centra u Beču. Svima koji su organizirali i ostvarili tako uspješan jubilarni bal gradišćanskih Hrvata u Beču najiskrenije čestitke!

Na ovogodišnjem Hrvatskom balu u Beču nastupio je vojvođanski kvartet The Frajle koji snima za hrvatskog diskografa Aquarius Records

77

Američka jazz glazbenica Amina Claudine Myers 3 . v e l j a č e 2 0 17. n a s t u p i l a n a J a z z . h r – u H D S – a

A

merička pjevačica, pijanistica, orguljašica i skladateljica Amina Claudine Myers uz pomoć Američkog veleposlanstva održala je vrlo dobro posjećeni solo recital u sklopu ciklusa Jazz.hr Hrvatskog društva skladatelja. Nastupila je 3. veljače 2017. u Dvorani Blagoje Bersa na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Gospođa Myers imala je čudesnu karijeru, svirala je i free jazz s glazbenicima kao što su Art Ensemble of Chicago i Archie Shepp, ali i gospel te soul i blues. Na koncertu u Zagrebu, prije kojega je održala odlično poAmina Claudine Myers sjećenu glazbenu radionicu sa studentima Muzičke akademije i profesionalnim glazbenicima, gospođa Myers svirala je naizmjence klavir i Hammond orgulje te je pjevala. Ostvarila je zanimljiv spoj pjevanja gospel standarda s vrlo slobodnim instrumentalim dionicama, što je za slušatelje bila prilično zahtjevna zadaća. Ipak, vidljivo zadovoljna publika ispratila ju je velikim pljeskom i pozvala na dodatak. U nastavku programa Jazz.hr od 23. do 25. ožujka u istoj će dvorani nastupiti Eddie Henderson, Tony Momrelle i Zagreb Jazz Portrait, koji će tom prigodom predstaviti novi album i obilježiti 25 godina djelovanja, a održat će se i manifestacija Nove nade jazza Marjan Marjanović na kojoj se predstavljaju neafirmirani hrvatski jazz glazbenici. (Saša Drach)

DAVOR HRVOJ

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Ekstravagantan spoj gospela i free jazza

Tamara Obrovac TransAdriatic Quartet nastupio u Istarskom narodnom kazalištu u Puli

Nove skladbe u prepoznatljivom stilu U glazbi su prevladavali mirnoća, koncentracija i otpuštanje u improvizacijama instrumentalista, što je sukus njezinih novih djela Piše: Saša Drach

T

radicionalno, na Valentinovo, Tamara Obrovac priređuje koncert u Istarskom narodnom kazalištu u Puli.

Tamara voli Pulu i Pula voli Tamaru. Gledalište je, te večeri, 14. veljače 2017., na Maloj sceni INK–a ponovo bilo puno. Tom prigodom priredila je novo iznenađenje, projekt sa svojim

novim, TransAdriatic Quartetom.

Uz nju, kvartet čine njezin nezamjenjivi pratilac, bubnjar Kruno Levačić te talijanski pijanist Stefano Battaglia i basist Salvatore Maiore, iskusni glazbenici s puno zajedničkog staža. Naime, u Battaglinu su triju snimili pet CD–a za prestižnu njemačku etiketu ECM, ostvarivši prepoznatljiv zvuk. Battaglia je klasično školovani pijanist koji je karijeru počeo klasičnim repertoarom. Pod utjecajem Paula Bleya i Keitha Jarretta posvetio se jazzu, iako se u njegovoj

glazbi i danas čuje klasično naslijeđe.

Tamara nove suradnike nije odabrala slučajno. Iako su repertoar koncerta činile njezine nove skladbe u prepoznatljivom stilu, za koji i dalje nalazi nadahnuće u autohtonom istarskom glazbenom izričaju, u ovom kvartetu došlo je do pomaka. Naime, Battaglia i Maiore, koji kontrabas svira nježno, gotovo kao violončelo, u njezin istarski melos dodavali su privlačnu dozu narodne talijanštine. Posebni su pak trenuci bili kad se Tamara izmaknula s pozornice i kad se kvartet pretvarao u Battaglin klavirski trio s istančanim Maioreom i čudesno domišljenim Levačićem, koji je imao puno prostora za muziciranje i improvizaciju.

DAVOR HRVOJ

Od Zagore do Sredozemlja

78

Tamara Obrovac

Koncert su otvorili nježnom baladom U duolu srca moga. Slijedila je brza, razigrana obrada skladbe Afro Blue Monga Santamarije, preimenovana u Istra Nu. Vokalize su bile u prvom planu, dok je »prateći« trio bio izvanredna ritam–mašina. Ali kad je glas zamuknuo, Battaglia je okrenuo glavu od publike, u mrak, sklopio oči i počeo plesti svoju finu istančanu glazbenu čipku, ispod koje su i dalje izbijali čudesni ritmovi, da bi na kraju ispala sasvim neobična posveta Istri.

Iza gotovo plesno neobavezne i uhu drage skladbe Neki drugi svit slijedila je ambicioznija Slavuj piva nastala za

nedavno postavljenu, sjajnu predstavu Ljudi od voska, u zagrebačkom HNK– u, u kojoj je, nažalost, ostala potplasirana. Skladba je iznikla iz ojkanja Dalmatinske zagore, koje je Tamara džezističkim mostom uklopila u istarski idiom, te se prošetala Sredozemljem. Još je impresivnija bila izvedba skladbe Ilija galijot, napisane na riječi poznate Nazorove Galiotove pesni, pa je njezina težina i nabijenost emocijama bila gotovo neizbježna, no u ambijentiranju te priče kao da je najviše pripomogla neiscrpna mašta Krune Levačića čiji su se bubnjevi pretvarali u neobične udaraljke koje su dočaravale utrobu broda, konope koji škripe i lance koje nije moguće skinuti.

Nježne vokalize U glazbi su prevladavali mirnoća, koncentracija i otpuštanje u improvizacijama instrumentalista, iako je sjetan dodatak, Jedna suza sjajna, nosio upravo nježne Tamarine vokalize. Ta je izvedba označila sukus njezine nove glazbe — dirljiva tema prepoznatljiva stila, s jedva čujnom pratnjom, vokalne improvizacije, Battaglia čiji glazbeni nerv nije dalek Tamarinu i uz njega gotovo neprimjetni Maiore. Levačić je tu da nas trgne i iznenadi, s njim se nikad ne zna. Njegova nepredvidivost i mašta Tamarinoj glazbi donose čudesnu dodatnu vrijednost. Nakon toga vokalize nas vraćaju na glavnu temu, ali ovaj put, čini se, u nekoj novoj mirnoći.

Trijumf Familije na Porinu

»Gibonni će i dalje pisati, a ja ću i dalje pivati«, tim je riječima Oliver zahvalio na proglašenju njihova zajedničkog albuma Familija albumom godine koji im je za isto izdanje donio šestog kristalnog kipića

»Hvala svima koji su odlučili glasovati za naš album. Gibonni će i dalje pisati, a ja ću i dalje pivati«, tim je riječima Oliver Dragojević zahvalio na pro-

glašenju njihova albuma Familija albumom godine. Za zajedničko djelo splitski su glazbenici na završnoj svečanosti dodjele glazbene nagrade dobili šest Porina. Osim što su ga osvojili u jednoj od najatraktivnijih kategorija, za

Album godine, Oliver i Gibonni prema glasovima struke imali su najbolju vokalnu suradnju za skladbu Sreća, dok je Oliver nagrađen i za najbolju mušku vokalnu izvedbu i interpretaciju pjesme Gdje to piše? Za tu pjesmu Elvis Sta-

nić dobio je nagradu za najbolju produkciju i aranžman, a Oliver i Gibonni ujedno imaju i najbolji album pop–glazbe. Splitski tandem posljednji je put zajedno osvojio niz Porina 1994. godine, na prvoj dodjeli nagrade u Opatiji,

Oliver i Gibonni imali su 12 nominacija i osvojili šest Porina

Julien Duval, Filip Trezner/Izvan fokusa

Piše: Eta Kočić

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

S p a l a d i u m A r e n a , 17. o ž u j k a 2 0 17. , d o d j e l a h r v a t s k e g l a z b e n e n a g r a d e P o r i n u S p l i t u

79

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Raskošna pozornica prostirala se na 500 »kvadrata«

80

Po dva Porina ima Detour, i to za pjesmu godine Zaljubila sam se te za najbolju izvedbu grupe s vokalom, zatim Zagrebačka filharmonija i dirigent Pavle Dešpalj, za najbolju izvedbu klasične glazbe (skladba Sunčana polja) te za najbolji album klasične glazbe. Elementalov album Tijelo osvojio je nagradu za najbolji album alternativne i klupske glazbe te za likovno oblikovanje, dok je album Vatroslav Lisinski: Ljubav i zloba, izvorna opera u dva čina u izvedbi Zbora i Simfonijskog orkestra HRT–a pod vodstvom Mladena Tarbuka nagrađen kao najbolja snimka klasične glazbe te za produkciju albuma klasične glazbe.

Za najbolju skladbu u klasičnoj glazbi

Julien Duval, Filip Trezner/Izvan fokusa

Z

ajednički album splitskih glazbenika, Olivera i Gibonnija, na završnoj svečanosti dodjele glazbene nagrade dobio je šest Porina, između ostalog i za album godine

kad je Gibonnijeva pjesma Cesarica u Oliverovoj izvedbi osvojila tri nagrade.

Detourova pjesma. Nakon njih, prema broju dobivenih nagrada, slijedi Matija Dedić s tri Porina, i to za najbolji koncertni album Matija svira Arsena — Live in ZKM. Skladba s tog albuma Ni ti ni ja najbolja je instrumentalna izvedba, a Dedić i Šimun Matišić nagradu su osvojili za najbolju izvedbu jazz glazbe i skladbu Fortune smiles.

Mia Dimšić ima najbolji videobroj za hit »Život nije siv«

proglašena je Glas iz Dubrovnika, stavak za klarinet i gudače u izvedbi Brune Philippa i Zagrebačkih solista Nakon Josipe — Josipa Što se tiče ženske vokalne izvedbe, nagradu je kao i lani osvojila Josipa Lisac, novi izvođač je Antonela Doko, Tereza Kesovija ima najbolji album zabavne glazbe Oči duše, a Let 3 album rock–glazbe Angela Merkel... U kategoriji Najbolji album jazz glazbe dobitnik je Vedran Ružić za album Spiritu-

al Market, a najbolja skladba jazz glazbe je Donna Lee is pissed off u izvedbi 4IN3+1. Singrlice (album Ajde cure u...) dobitnice su Porina za album etnoglazbe, dok je najbolji album tamburaške glazbe djelo Siniše Leopolda i Tamburaškog orkestra HRT–a. Saksofonist Igor Geržina osvojio je Porina za najbolji instrumentalni album Bucket list, Mia Dimišić ima najbolji videobroj, a najbolju snimku Filip Vidović za 2Cellos.

Najbolji album folklorne i klapske glaz-

500 »kvadrata«

Antonela Doko novi je izvođač godine

RockOff 2016. nagrađen je za najbolji album s raznim izvođačima. Na finalnoj svečanosti Porina dodijeljene su i nagrade za životna djela. Taj Porin dodjeljuje se umjetnicima koji su znanjem i radom zadužili hrvatsku glazbu. Ovo-

godišnji dobitnici su skladatelj, producent i kantautor Zrinko Tutić, dirigent i skladatelj, akademik Zoran Juranić te jedna od naših najstarijih klapa, klapa Lučica.

Julien Duval, Filip Trezner/Izvan fokusa

be je 50. festival dalmatinskih klapa Omiš — večer novih skladbi, tematsko–povijesni album je Boško Petrović — Original album collection vol. 1&2, album Božićne pjesme najbolji je u popularnoj duhovnoj glazbi, a Karlovačko

Julien Duval, Filip Trezner/Izvan fokusa

Terezin album »Oči duše« najbolji je zabavni album

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Julien Duval, Filip Trezner/Izvan fokusa

Ovogodišnja dodjela održala se treći put zaredom u Splitu, no ovaj put u Spaladium Areni. Redatelj svečanosti bio je kazališni i filmski redatelj Mario Kovač, dok je za spektakularnu sce-

Singrlice imaju najbolji album etnoglazbe

81

Julien Duval, Filip Trezner/Izvan fokusa

Akademiku Zoranu Juraniću Porin za životno djelo dodijelio je kolega akademik Frano Parać

nografiju zaslužan Miroslav Hrg. Mnogi su bili oduševljeni pozornicom veličine 500 četvornih metara, koja se sastojala od glavne pozornice, tzv. pop– stagea, gdje su nastupali solisti, zatim od rock–pozornice od stotinjak četvornih metara te lijeve pozornice na kojoj je bio orkestar. U sredini je bila pista u obliku stiliziranog nosača gramofonske igle koja je vodila do središnje kružne pozicije na kojoj su se uručivale nagrade. Također je na pozornici bilo oko 400 »kvadrata« LED ekrana te do 400 rasvjetnih tijela. Velikom finalu u splitskoj Areni prethodio je Tjedan Porina na kojem su se održala mnoga popratna događanja, poput nastupa Ane Opačak i Lite Motiva, Jukebox live banda, predstavljanje kulinarskog časopisa, konferencija Treća godina Porina u Splitu te dvije panel–diskusije HDS ZAMP–a, Susret s korisnicima glazbe iz Splitsko–dalmatinske županije te

Tradicijska glazba, pravna regulativa i naplata autorskih prava. No najemotivniji susret svakako je bio onaj u splitskoj udruzi »Srce« za osobe s cerebralnom paralizom, gdje su se s članovima udruge družili i pjevali Oliver Dragojević, Mia Dimšić te saksofonist Igor Geržina.

Organizatori Porina pobrinuli su se da završna dodjela i ove godine bude prema svjetskim standardima, a zadovoljni su i odzivom prilikom prijava za glazbenu nagradu. Od 1724 prijave, samo za Pjesmu godine konkuriralo je 236 skladbi, dok su za Album godine prijavljene 83. Posebno velik odziv bio je u instrumentalnim kategorijama iz kojih je lani proizašao i Album godine Matija svira Arsena. Dodjela Porina bila je još jedna prilika da se neka od najvećih imena hrvatske glazbe okupe na jednom mjestu, a do sljedeće godine i novih iznenađenja, čestitamo svim dobitnicima.

Ivan Dečak predao je Porina za najbolju pjesmu godine u ruke novim nositeljima, članovima grupe Detour

82

Julien Duval, Filip Trezner/Izvan fokusa

Saksofonist i skladatelj Igor Geržina osvojio je Porina za najbolji instrumentalni album

Porin za životno djelo za 2017. godinu u kategoriji narodne glazbe Poseban doprinos vrednovanju narodne glazbe u hrvatskoj kulturi

Klapa Lučica, od iskona do beskraja Piše: dr. sc. Joško Ćaleta

M

irko Tripalo, Gordan Mišetić Čoks, Duško Tambača, Juraj Nižetić, Neno Smodlaka i Milivoj Tafra, jedni su od rijetkih koji se mogu pohvaliti da više od pola stoljeća čvrsto stoje na glazbenoj sceni kao čuvari hrvatske baštine i starih splitskih klapskih napjeva, kao članovi klape Lučica. Klapsko pjevanje važan je i prepoznatljiv dio kulturnog identiteta grada Splita, a ono što ga ističe je upravo karakterističan stil pjevanja suptilnog gradskog, serenadnog zvuka, koji krasi mekani i ugodni falseto i pjevanje sotto voce.

Ispovijest podneblja

»Jedna od klapa koja ispovijeda narav ovog podneblja jest i klapa Lučica, nastavljač pjevačke tradicije, zakleti prijatelj dobre fuzije, znalački ugođene terce. Klapa je to koja se nauživala nagrada i priznanja, koja je na svijet dala niz novih pjesama.« (Jakša Fiamengo) Klapa Lučica, osnovana daleke 1966. godine, nastala je spontanim druženjem oko prostora Jedriličarskog kluba Split, zvanog Lučica, po kojoj je i nazvana. Još kao djeca, članovi klape igrali su se zajedno u istom splitskom kvartu, zajedno su kao mladići pjevali serenade djevojkama pod prozorom te su zajedno osnovali i klapu. Od početka je rad klape određen izrazitim poštovanjem autohtonoga splitskog pjevanja koje ističe i njeguje nježni falsetni način pjevanja prepoznatljivih tenora, što pretpostavlja iznimnu fuziju i vokalno zajedništvo klape. Melodije tih pjevanja obiluju fjoretima, melizmima i ukrasima u tenorskim dionicama te basima profondima mekana i lijena zvuka, a odlikuju se mekoćom i suptilnošću, riječju — lirskim pristupom u glazbenoj interpretaciji. Takvo pjevanje izravno je naslijeđe razvijene ranoglazbene pjevačke aktivnosti u srednjovjekovnim splitskim crkvama.

Ono što izdvaja splitsku klapu Lučica u odnosu na ostale klape sa splitskog

područja, pa i šire, jest činjenica da su u proteklih 50 godina nastupali u istoj postavi i s istim umjetničkim voditeljem.

Oni su postali, kako kaže njihov član Mile Tafra, više od klape — velika obitelj koja je zajedno proživljavala brojne lijepe trenutke, ali i one loše; posebice u posljednje vrijeme kad su jedan drugomu bili potpora tijekom bolesti. Pod znalačkim vodstvom zaslužnog i nagrađivanog umjetnika Duška Tambače, ta je klapa bila i ostala primjer čuvanja i njegovanja baštinskog glasa.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

»Onda je Lučica bila sjajna zvizda na klapskom nebu, a danas je lanterna koja svitli bašćinske pute dolazećim klapama i klapskim zaljubljenicima.« (Duško Tambača)

Klapa Lučica ponovno se okupila prigodom primitka Porina za životno djelo

Duško Tambača, melograf, klapski voditelj, obrađivač i skladatelj, jedan je od najproduktivnijih skladatelja klapske glazbe. Njegove brojne obrade te posebno djela za klape, dio su standardnog repertoara današnjih klapa. Najpoznatije klapske skladbe uglazbio je na stihove poljičkog pjesnika Drage Ivaniševića (Moj did, Sudamja, Ka smo digli cr’jenu kapu...). Bavi se i skladanjem duhovne glazbe, kao i dalmatinske šansone i zabavne glazbe, na festivalima u Splitu, Šibeniku i Kaštelima.

Važno je istaknuti da se počeci njegova rada vežu uz klapu Lučica s kojom je iznjedrio sve specifičnosti splitskog serenadnog stila. Uz izvorni repertoar, upravo su njegove kompleksne skladbe pisane za klape podignule kriterije klapskog glazbovanja. Voditelj je, mentor i osnivač nebrojenih klapa splitskog područja; jedan je i od najzaslužnijih za afirmaciju ženskog klapskog pjevanja.

Brojne ženske klape s kojima je surađivao, kao i obrade koje je za njih pisao, redovito su nagrađivane na omiškom festivalu, ali i inim festivalima. Među ostalim njegovim aktivnostima ističe se funkcija višegodišnjeg ravnatelja Festivala sjevernojadranskih klapa u Senju. Za njegov rad u lipnju 2011. hrvatski predsjednik Ivo Josipović odlikovao ga je visokim državnim odličjem — Re-

dom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi i promicanje hrvatske kulturne baštine.

Nastupi i uspjesi Pola stoljeća djelovanja obilježeno je brojnim nastupima i uspjesima, nagradama klape Lučica. Od 1968. sudionici su Omiškog festivala gdje su kao debitanti s pjesmom Pismo moja, hrli tamo osvojili prvu nagradu stručnog žirija te tako počeli niz s više od 35 nagrada, što u natjecateljskom izvornom dijelu, što na večerima novih skladbi. Lučica je među prvim klapama samostalno nastupila na Splitskom festivalu davne 1978. godine, a u 19 festivalskih nastupa otpjevali su tridesetak pjesama. Široj publici poznati su po pjesmi Kaleto moja draga koju su izveli s Tomom Bebićem te pjesmi Konoba koju su izvodili s Meri Cetinić i Tedijem Spalatom, uspostavljajući tješnju vezu tradicijske i popularne dalmatinske glazbe. U svojoj bogatoj kolekciji nagrada imaju Srebrni grb grada Splita te Nagradu grada Splita i Povelju SD županije iz 2009., a odlikovao ih je bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović i Poveljom RH za izniman doprinos u promociji glazbene kulture i klapskog pjevanja, njegovanja i očuvanja tradicijskih i pučkih vrijednosti od

zaborava. Posljednje u nizu priznanja uručeno im je na jubilarnom, 50. Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu. Predsjednica Republike Kolinda Grabar–Kitarović uručila im je odlikovanje Red hrvatskog pletera, za osobit doprinos u promicanju glazbene kulture i klapskog pjevanja, njegovanju i očuvanju tradicijskih i pučkih vrijednosti od zaborava; i to u prigodi 50. godišnjice kontinuiranog pjevanja i nastupanja u nepromijenjenom sastavu.

Svoje diskografske tragove klapa kontinuirano »ostavlja« od kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća. Od 2008. klapa Lučica počela je uspješnu suradnju s diskografskom kućom Scardona. Rezultat su četiri CD izdanja koja svjedoče o vjernosti prepoznatljivom, izvornom a cappella zvuku. Jedan od objavljenih albuma, Splitski testamenat 2 (2015.), nominiran je za Porin 2016. godine.

Danas, iako u poznim godinama, »pivači« klape Lučica vole se družiti, zapjevati, ispeći pokojeg kozlića uz dobro vino, potvrđujući svoj položaj istinske klape pravih prijatelja, amatera i entuzijasta, koji sa svojim maestrom žele mlađim klapama ostaviti u »teštamentu« stare pjesme, otpjevane na starinski način, da se ne zaborave.

83

Porin za životno djelo za 2017. godinu Z r i n k o Tu t i ć — s k l a d a t e l j , k a n t a u t o r, t e k s t o p i s a c , p r o d u c e n t .

Najveći je uspjeh ostati svoj BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Poseban doprinos vrijednostima zabavne glazbe Piše: Erika Krpan

S

ustavi i mjerila vrijednosti unutar stanovitoga kulturnog okružja su poput tematskih piramida čiji vrh sadrži najvrednije što neka nacionalna kultura bilježi na području koje piramida pokriva. U piramidi hr-

O

sim oko tisuću pjesama, u njegovu opusu je pet glazbi za dugometražne filmove, dva mjuzikla, glazba za televizijske serije, razne prigodne glazbe..., ali u početku je uvijek ishodišni melodijski crtež

vatske popularne glazbe nekoliko je snažnih ličnosti zaposjelo taj vrh. Među njima je nedvojbeno Zrinko Tutić, skladatelj, kantautor, autor tekstova, producent, rođen u Banja Luci, 2. ožujka 1955.

Sport i glazba

84

Prema biografskim podacima, njegovo su odrastanje obilježili sport i glazba, ali glazba je potisnula sport. Već u nižim razredima gimnazije Tutić formira prvi bend Aleut i piše o glazbi za školski list Orfej. Glazbena mu poduka daje temelj za željenu budućnost, a nemir kao znak ne samo mladosti nego i značaja tjera ga neprestance naprijed. Godine 1971. na redu je novi bend Selekcija, koji će za dvije godine trajanja ostaviti trag u svojem okružju, dok će se osamnaestogodišnji Tutić zaputiti u Zagreb ne bi li pronašao odgovore na brojna pitanja i zakoračio u svijet glazbe koja je za njega u središtu svih pitanja. I uspio je. Samo godinu dana poslije već je prisutan na Zagrebačkom festivalu s pjesmom Doći će dan. Slijede godi-

ne kantautorskih nastojanja i autorskog zanimanja za dječju pjesmu. Do osamdesetih nastaje velik broj pjesama za djecu okrunjen televizijskim mjuziklom Bajka o maslačku na stihove Sunčane Škrinjarić.

A osamdesetih godina Tutićeva umjetnička putanja iscrtava uzlaznu liniju.

Počelo je 1981. s pjesmom Doris i kantautorskom pobjedom na Zagrebačkom festivalu. Slijedi niz inspiriranih melodija, između kojih niti je moguće niti potrebno birati. Je li to Manuele, Stranac u noći, Samo jedan dan…

Kompletan autor U to je već vrijeme jasno da je riječ o kompletnom autoru. Tutić piše glazbu, stihove, pjeva, surađuje s kolegama, osobito s Rajkom Dujmićem, kojemu piše stihove, a Dujmić svira u njegovim projektima. Tu je i suradnja s Đorđem Novkovićem, a sam Tutić svjedoči o potpori koju je dobio od Arsena Dedića. Nema osobitog smisla tražiti razvojne etape u njegovu skladateljskom radu, jer je riječ o vrijednosno ujednačenom opusu unutar kojega su uspješnice samo vrhunci po kojima se prepoznaje određeno razdoblje u skladateljevu radu. Stoga je korisnije prisjetiti se nekih značajki njegova skladateljskog izraza.

Primjerice, bez obzira na sadržaj teksta i pripadajući mu karakter melodije, Tutić nikad u razradi zamišljene melodijske linije nije rutinirano ravnodušan; s visokim stupnjem emocionalnog naboja on uvijek teži naprijed. Pritom traži od interpreta široku ljestvicu interpretativnih nijansi, ne boji se emocionalnih krajnosti i rijetko održava neprestance isti dinamički intenzitet, čija bi posljedica mogla biti neželjena monotonost glazbenog kretanja. Toga nema u Tutićevoj glazbi, čak ni onda kad se upusti u šansonijerski parlando stil, kao u uspjeloj i premalo isticanoj šansoni na vlastiti tekst iz ranih godina Dnevne temperature iz 1982. Snažna je, strastvena emocionalnost u pozadini većine Tutićevih skladbi, čak i kad su posrijedi skladbe baladnog karaktera.

Opjevao je Zrinko mnoga važna mjesta

i osobe iz svojega života. Jednom je na pitanje odakle crpi inspiraciju kazao: »Život je inspiracija, sve ostalo su povodi«, potvrđujući time da biti neprestance svjestan života za njega znači bît njegova postojanja. Na nezaboravan je način s prijateljem i dugogodišnjim suradnikom Rajkom Dujmićem opjevao domovinu: »Iskustvo Moje domovine nije usporedivo ni sa čime. Neusporediva je ta količina emocije i energije koja je krasila sve ljude koji su tamo došli, to se ne može usporediti ni sa kakvim običnim iskustvom. I danas imam poseban doživljaj toga. Svako vrijeme ima svoje pjesme«, sjeća se Tutić toga sudbonosnog vremena.

Producent od formata A i u njegov su skladateljski svijet devedesete unijele promjene. Izazov kako osim stiha i pjesme stvoriti i pjevača, kako razviti cijeli stvaralački put od ideje do promidžbe, do plasmana koji će i pjesmu i interpeta održati u fokusu javnog zanimanja, postaje sve intenzivniji.

Prava je prigoda suradnja s Tatjanom Matejaš Tajči, od koje stvara zvijezdu, pravu tinejdžersku ikonu, koja dosad na našim prostorima još nije nadmašena. Slijedit će niz drugih, a za sve Tutić kao producent od formata pronalazi prava rješenja, ne nastojeći utjecati na njihovu osobnost, nego postići da svatko od njih suradnjom što više oslobodi vlastitu kreativnost.

Devedesete godine donose i različite oblike društvene angažiranosti. Nakon što je 1992. utemeljio vlastitu producentsku tvrtku Tutico — internetske kronike bilježe da je kao producent potpisao tridesetak visokotiražnih albuma — 1993. upravo je on jedan od tri idejna začetnika (uz Dražena Vrdoljaka i Veljka Despota) hrvatske glazbene nagrade Porin, uz koju će sljedećih godina biti vezan kao član Upravnog odbora nagrade. Obavljao je i niz odgovornih dužnosti unutar Hrvatske diskografske udruge, koje je Tutico član. Glavni je urednik edicije Zabavne melodije koju objavljuje Cantus d.o.o.

Ipak, unatoč bogatom dosadašnjem prijeđenom putu, glazba je bila i osta-

la na prvom mjestu. Zanimaju ga razni glazbeni žanrovi; osim oko tisuću pjesama, tu je pet glazbi za dugometražne filmove, dva mjuzikla, glazba za televizijske serije, razne prigodne glazbe.

Ali u početku je uvijek ishodišni melodijski crtež, to je početak, kako bi rekao Tutić — potekne iz samog života, kao i riječ, pjevana ili govorena. I kad pjeva, Tutić ne forsira glas.

Disanje s pjesmom Nema za to razloga, jer kao autor zna da je izražaj moćniji od intenziteta, stoga pjeva onako kako diše, a diše zajedno s pjesmom, postižući tako pravu mjeru ekspresivnosti.

Iako nagrade nisu najvažnije u kronologiji uspjeha pojedinog umjetnika — one ponekad afirmiraju pojedine domete i za javnost su neka vrsta »dokaznog materijala« o vrijednosti djela i autora, a ponekad i mimoiđu nešto važno — valja reći da je Tutić nagrađivan autor. Osim festivalskih nagrada, dobitnik je dviju Zlatnih arena u Puli za filmove Putovanje tamnom polutkom Davora Žmegača 1995. i Kad mrtvi zapjevaju Krste Papića 1998. Na Eurosongu se javljao u tri navrata: u Bergenu je 1986. pjesmom Željo moja postigao 11. mjesto, pjesma Hajde da ludujemo u Zagrebu plasirala se na šesto mjesto, a najveći uspjeh postigao je u Oslu kad je pjesma Sveta ljubav postigla visoko 4. mjesto. Odlikovan je odličjem Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi.

Upita li se, međutim, autora što smatra uspjehom, bit će kratak: »Vjerojatno je nekakav uspjeh ostati svoj.« I nastavlja: »Obično kad me netko pita kako sam, odgovorim: sebi podnošljiv, a drugima ne znam.« Vitalitet kojim zrači, energija kojom pristupa svakom zadatku, čvrstina u donošenju odluka, ali i stanovita jedva primjetna zatvorenost, rijetki susreti s predstavnicima medija, posvemašnja posvećenost glazbi i poslovima oko nje, sve je to Zrinko Tutić, koji ove godine prvi put izlazi pred publiku glazbene nagrade Porin, koju je prije gotovo četvrt stoljeća sâm zamislio.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Zrinku Tutiću Porin za životno djelo dodijelio je kolega skladatelj, bivši hrvatski predsjednik, dr. sc. Ivo Josipović

85

Intervju s Krstom Jurasom, pjesnikom i jednim od utemeljitelja šibenske šansone

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Zagreb u srcu, a more u duši

Autor stihova za evergreene kao što su Dalmacija u mom oku, Jubi san vašu ćer, Ljubav je tvoja kao vino, Ploviti se mora, Samo moru virujen i druge, jedan od utemeljitelja Festivala dalmatinske šansone u Šibeniku i libretist nesuđene rock–opere Grgur, doživio je nedavno veliku čast: njegova je Šibenska balada (koju je uglazio Dušan Šarac) postala himna njegova rodnog Šibenika Razgovarao: Bojan Mušćet

V

jerojatno bi sudionici mnogobrojnih hrvatskih televizijskih kvizova zapeli na pitanju tko je patentirao jedini hrvatski ratni brod PV30–LS. No to sigurno ne bi bio problem Krsti Jurasu, s obzirom na to da je trijumfirao na mnogim kvizovima od 1968. do 2004. godine. Uzgred, on je i scenarist, voditelj i koredatelj dokumentarne serije Hrvatska korablja.

K

ad sam upisao redovito treću godinu brodogradnje, moj je život na pozornici morao završiti.

Objavio je i četiri pjesničke zbirke. Njegova biografija uključuje još niz zanimljivih aktivnosti, no Krste Juras najpoznatiji je vjerojatno kao autor stihova za evergreene: Dalmacija u mom oku, Šibenska balada, Jubi san vašu ćer, Ljubav je tvoja kao vino, Ploviti se mora, Samo moru virujen i drugih.

O svojim počecima u toj trasi svoje karijere, taj Šibenčanin sa stalnom adresom u Zagrebu kaže:

86

»U Zagrebu sam studirao brodogradnju. Usput sam se počeo baviti pjevanjem u Cabaretu Jazavac, preteči današnjeg Kazališta Kerempuh koji je bio smješten na uglu Ilice i Medulićeve ulice. Honorar mi je bio u vrijednosti četiri–pet mjesečnih stipendija koje sam dobivao. Dakako, sav taj honorar ostao je na šanku. Ubrajao sam se u šank–sonijere, barem tada. Jazavac je te 1968. godine bio kultni . Nastupa-

li su Martin Sagner, Mladen Crnobrnja Gumbek, Drago Bahun i drugi. Ja sam pjevao pjesme Charlesa Aznavoura, Sergia Endriga i Arsena Dedića. To sam izvodio uz pijanino u stankama između satiričnih točaka, izmjenjujući se s prikazivanjem crtića ili Stanlija i Olija na platnu. Bilo je neobično pjevati dok ljudi naručuju večeru. Vrlo mi se svidjela pjesma Sergia Endriga La rosa bianca, pa sam je prepjevao. Ljudi su je slušali i zaključili da je to Arsenov prepjev, što me potaknulo da počnem pisati i svoje pjesme. U Jazavcu sam pjevao još 1969., no upisao sam redovito treću godinu brodogradnje i tako je završio moj život na pozornici«, prisjetio se Juras.

Pjesnički duh Što je bilo izvan pozornice?

Pjesnički duh nije se ugasio. Stanovao sam na Trešnjevci, preko puta Zvonka Špišića i hodao sam s njegovom nećakinjom. Tako sam dospio na Zagrebački festival 1974. gdje je Višnja Korbar otpjevala moju pjesmu Kaži mi. Diplomirao sam i vratio se na more, misleći da ću nastaviti posao u struci u Splitu koji me je i stipendirao. No taj grad mi nikako nije odgovarao. Zaljubio sam se u svoju suprugu i odlučio se vratiti u Zagreb kao pravi Šibenčanin. Mi Šibenčani smo uvijek poštovali Zagreb, a Splićani su se uvijek prezrivo odnosili prema Zagrebu. Uostalom, mi iz Šibenika govorimo književno, sa šibenskim naglaskom, bez ikavice, za razliku od Splićana koji imaju potrebu stalno naglašavati svoj dijalekt. Kad sam se vratio u Zagreb, zaposlio sam se na Brodarskom institutu. Sa Špišićem sam cijelo vrijeme surađivao i 1979. napisali smo pjesmu Konoba kod dva ferala, to je jedina pjesma koja govori o zagrebačkim Dalmatincima. U refrenu Špišić je pjevao: »Zagreb u srcu, a more u duši.« S kime ste još u to doba surađivali?

Na Splitskom festivalu sam 1978. imao

zapažen uspjeh skladbom Ta tvoja barka mala koju je otpjevala Ljupka Dimitrovska. Moram priznati da me je dugo bilo sram te pjesme, s obzirom na njezinu trivijalnost. No kad čujem što sve danas prolazi, moram priznati da je ta pjesma odlična, sa sjajnom melodijom Nikice Kalogjere. Suradnja s njim iznjedrila je i veliki hit Ludo more za Mikija Jevremovića 1983. godine koja je postala klapski standard.

Surađivao sam s mnogim skladateljima i autorima. Za Oliverov album Vjeruj u ljubav napisao sam pjesme Balada o ćaćinom satu i Ljubav je tvoja kao vino.

Za Ibricu Jusića napisao sam desetak pjesama, uključujući Nepal, Ganges, Brahmaputra koja govori o narkomaniji. Među njima je i tekst pjesme Jubi san vašu ćer, s kojom je pobijedio na Opatijskom festivalu. Jer, na Splitskom nije primljena. A inače, neke moje najpoznatije pjesme dijele takvu sudbinu. Šibenska balada je odbijena na Omišu, a Dalmacija u mom oku odbijena je na Splitskom festivalu (očito, Splitski festival ima dinamičnu povijest odbijanja velikih skladbi: ondje je odbijen i jedan od najvećih svjetskih evergreena — Stranci u noći Ive Robića koji je kao Strangers In The Night proslavio Franka Sinatru — op. a.). Šibenska himna Unatoč tomu, vaša Šibenska balada postala je himna grada Šibenika. Kako je nastala jedna od vaših najpoznatijih pjesama? Šibenska balada snimljena je 1979. na istoimenom albumu klape Šibenik. Oni su album gdje se nalazi ta pjesma deset dana snimali kod Tomaža Tozona, voditelja Slovenskog okteta, kao i urednika i producenta u Založbi kaset in plošč RTV Ljubljane. Dečki su ondje imali vrhunske uvjete da snime fenomenalan album, jer su sljedeći albumi, kreirani u tadašnjem Jugotonu snimljeni na brzinu, sve u dva dana. Klapa Šibenik je tada odlučila napraviti iskorak i ne vezati se samo za a cappella način

izvođenja, pa je tako nastao LP Šibenska balada. Album je te godine predstavljen u Dvorani Lisinski 23. travnja uz Arsena, Gabi, Špiru Guberinu i ostale kao goste. U to doba klape nisu punile arene kao sada, no oni su bili jedina klapa koja je mogla privući dvije tisuće ljudi u Lisinski.

Dvije godine prije, s Dušanom Šarcem radio sam album za Mišu Kovača Ovo je naša noć i onda je nastala ideja da uglazbi moju pjesmu Šibenska balada. Kako je rekao (a ja se toga uistinu ne sjećam), tu sam pjesmu najprije dao Mariju Mihaljeviću, no on ju je proslijedio jer je za njega takvo što bio prevelik zalogaj. Tako je Šarac uglazbio moje stihove i dao klapi Šibenik.

Oni koji su je čuli, zaključili su da će to biti najizvođenija šibenska pjesma, odnosno da će to biti šibenska himna, a tako je i bilo. Pjesma je zaživjela, ima mnogo obrada, no najpoznatija je originalna izvedba klape Šibenik koja se, nažalost, raspala potkraj osamdesetih.

Lani se obilježavala 950. obljetnica spomena grada Šibenika, a grad je tim povodom odlučio proglasiti svečanu pjesmu, odnosno himnu. Naposljetku je odabrana Šibenska balada, a Šarac i ja dobili smo i Nagradu grada Šibenika za iznimno promicanje Šibenika u pjesmama. Šibensku baladu je onda otpjevala klapa Šibenik koja se tom prigodom okupila, sve su to ljudi u poznim godinama, 70+. Dok su oni pjevali, svi su ustali, jer je — eto — postala himna.

To mi se nije svidjelo, mislio sam: pa zar će ljudi svaki put ustajati kad čuju moju pjesmu?

U međuvremenu sam napisao pjesmu Krešimirov grade za Šibensko pjevačko društvo Kolo koje je to izvelo s velikim uspjehom na još jednom obilježavanju te obljetnice grada Šibenika, na Božić prošle godine. Kad je jedna mlada klapa izvela Šibensku baladu tom prigodom, a nitko nije ustao — laknulo mi je.

Radili ste s većinom najvećih dalmatinskih interpretatora, ali vaše pjesme izvodili su i klasični rokeri. Koje još suradnje rado pamtite?

Veliki hitovi postali su Dišperadun u izvedbi Olivera Dragojevića i Dva zrna grožđa, pjesma koju je izvela grupa Magazin.

S Vladom Delačem napravio sam i pjesmu Osjećam to za Đurđicu Barlović koja je također bila veliki hit. Inače, jedina suradnja s njezinim bendom, odnosno Novim fosilima bila je kad je Rajko Dujmić skladao glazbu na stihove moje pjesme Ja nisam taj. Začudio sam se kad sam je začuo u TV seriji Crno–bijeli svijet. Za Meri Cetinić napisao sam Malo mora na mom dlanu i Kao rijeka svome moru.

I za grupu Stijene napisao sam pjesmu Ja sam more, ti si rijeka, dok je pjevačica bila Zorica Kondža. Napisao sam i s Kornelijem Kovačem pjesmu Žena od porculana koju je 1989. na MESAM–u izveo Dado Topić.

Autobiografska pjesma Vaše putovanje glazbenim krajolicima ne završava vašim stihovima. Što ste još radili?

S Dušanom Šarcem i Antom Viljcem jedan sam od utemeljitelja festivala Dalmatinska šansona u Šibeniku. Na festivalu sam imao desetak pjesama, ali nije bilo odjeka. Rekli su mi da su moji tekstovi preteški, preliterarni, a negdje 2010. godine počela je, kako je Arsen govorio, »strahovlada klapa« koje izvode sve, od popa do kiča. Pa ipak, imao sam veliki klapski hit. Početkom stoljeća, na Festivalu klapa u Omišu izvedena je klapska verzija pjesme Samo moru virujem koju je uglazbio Zdenko Runjić, a originalno je izvodio Goran Karan. Izvela ju je sjajna klapa Puntari, koja se nakon toga raspala. Inače, to je autobiografska pjesma. Radio sam godinu dana u brodogradilištu u Šibeniku, nisam naišao ni na kakvu podršku, pa sam otišao iz tvrtke i ostao na cesti, bez otpremnine i zadnje dvije plaće.

Tada je nastala ta pjesma.

Nakon uspjeha pjesme Samo moru virujem, s Runjićem sam se našao u njegovoj Skalinadi gdje mi je rekao kako stvara operu Grgur prema motivima života Grgura Ninskog. Scenarij je napisao Joško Marušić. Imao je problem što nije mogao naći nekoga tko će napisati libreto. Nije se baš našao s Jakšom Fiamengom, a ni s Lukom Paljetkom te je tražio tekstopisca. Dogovorili smo se i ja sam napisao libreto na gotovu glazbu, što nikad dotad nisam radio.

Grgur je na početku trebao biti mjuzikl, napravljena su 24 songa. Onda je Krešimir Dolenčić predložio Runjiću da napravi operu. To je bilo četiri mjeseca prije Runjićeve smrti. Napravili smo u konačnici 30 pjesama.

onda je Runjić doživio moždani udar.

Grgur je tako stao, a meni je bilo silno žao. Nakon nekog vremena stupio sam u kontakt s njegovom obitelji da se dogovorimo o budućnosti Grgura, kao i o mojoj naknadi. No kako su mi rekli, valjalo je najprije podmiriti troškove snimanja CD–a. Predložio sam im 2009. da se opera postavi u splitskoj Areni, a onda i u ostalim hrvatskim velikim prostorima. Mogao bi se snimiti album uživo sa svim pjesmama. Jer, deset pjesama su sigurni hitovi. No naišao sam na zid šutnje. Ne znam što je s tim, gdje je zapelo.

Od mnogobrojnih suradnika s kojima ste radili, koga najviše cijenite?

Iako nisu više među nama, to su sasvim sigurno Zdenko Runjić i Arsen Dedić.

O

d skladatelja s kojima sam radio najviše cijenim Zdenka Runjića i Arsena Dedića.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

To je sigurno album Dalmacija u mom oku Miše Kovača s deset mojih uglazbljenih pjesama i sa sjajnim aranžmanima Mate Došena. S obzirom na tematiku, taj je album bio oda Dalmaciji. S druge strane, Mišo Kovač imao je, na primjer, hit s mojom pjesmom Pozdravi mi ženu plave kose koju su poslije obradili neki narodnjaci.

Vi ste i libretist nesuđene rock–opere Grgur. Što je bilo s vašim libretom?

Grgur je bio Goran Karan, kralja Tomislava je tumačio tada malo poznati Đani Stipaničev, biskupa Ivana pjevao je splitski tenor Tomislav Jakelić, Jelenu je glumila Jelena Radan, a Grgurove roditelje Oliver i Doris Dragović. Kralja Krešimira glumio je Giuliano. Trebao sam i ja imati malu ulogu, zvonara File.

Proces nastanka se razvijao, počele su se snimati pjesme, trebao je usporedno s premijerom biti objavljen CD. Runjić je napisao još dva teksta, a mene je zamolio da dotjeram još dva. Ja sam radio na novim tekstovima.

Nažalost,

Juras nije zažalio što je studij brodogradnje zamijenio glazbom

Bojan Mušćet

Dalmatinski motivi dominiraju vašim stvaralaštvom. Na kojem je izdanju to najočitije?

87

Što se nije stiglo za nečijega života, obavlja se posmrtno

Ž

upanijska skupština je 23. veljače 2017. godine odlučila da se, na prijedlog HGU–a Primorsko goranske županije, Nagrada Primorsko– goranske županije za životno djelo dodijeli posmrtno skladatelju Ljuboslavu Ljubi Kuntariću za cjelokupan glazbeni opus i doprinos glazbenoj umjetnosti kojoj je podario legendarna glazbena djela, te Olegu Mandiću za promicanje antifašizma kao jedne od vrijednosti na kojima počiva Hrvatska.

Ljuboslav Ljubo Kuntarić (1925.– 2016.) rođen je u Čakovcu, ali je pola stoljeća živio u Voloskom. U Varaždinu je pohađao gimnaziju i glazbenu školu, a diplomirao je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Od 1939. bavio se skladanjem. Autor je mnogih popularnih skladbi, inicijator više festivala te pokretač festivala Melodije Istre i Kvarnera. U bazi autora ZAMP–a nalaze se 1132 njegova djela, a kritičari navode da je skladao više od 2000 zabavnih melodija, 160 skladbi za djecu, više od 200 zborskih skladbi te klapske, tamburaške i mandolinske skladbe. Manje je poznato da je skladao i 689 skladbi sakralnog ciklusa, od kojih se neke i danas pjevaju na misama.

Pisao je i operete, mjuzikle te filmsku glazbu. Dobitnik je brojnih nagrada.

Nagrada koja će se dodijeliti na svečanoj sjednici Skupštine u povodu Dana županije, 14. travnja, sastoji se od pisanog priznanja i novčanog iznosa od dvanaest prosječnih neto plaća zaposlenih u RH u prethodnoj godini. (HDS)

88

Stjepan Jimmy Stanić (88) nastupio u omiljenom klubu zagrebačkih alternativaca

Rasprodao Močvaru pa dogovorio novi koncert Simpatičnom pjevaču, autoru, gitaristu i kontrabasistu uspjelo je ono o čemu mnogi na hrvatskoj sceni sanjaju — na jednome mjestu okupio je srednjoškolce i umirovljenike, ljubitelje šansona, jazza, rocka i metala te ih ostavio bez daha Piše: Ivana Vašarević

»I tak’ smo jednom moji dečki i ja svirali u Zagrebu u tom nekom klubu, Močvara se zval’... Vidite kak’ se čudno danas zovu ti klubovi, u močvarama inače žive krokodili, ne... Uglavnom, došli smo tam’ i sve karte su već bile rasprodane, ‘nutra nije bilo mjesta ni za šešir ostaviti, tak’ smo vam mi popularni među krokodilima... Pa smo onda odlučili za mjesec dana napraviti reprizicu, ne?« Tako je kultni zagrebački klub na Trnjanskom nasipu opisao prvo i najavio drugo gostovanje legendarnog Stjepana Jimmyja Stanića u svojim prostorijama. A simpatičnom, uvijek dobro raspoloženom i spremnom na šalu pjevaču, autoru, gitaristu i kontrabasistu, koji je u siječnju proslavio 88. rođendan, uspjelo je ono o čemu mnogi na hrvatskoj sceni sanjaju — na jednome mjestu okupio je srednjoškolce i umirovljenike, ljubitelje šansona, jazza, rocka i metala te ih ostavio bez daha.

Red pjesme, red viceva »Organizator je negdje vidio moju pri-

redbu, sve mu se to jako svidjelo, nazvao me dan poslije i dogovorili smo gažu. Da vam budem iskren, nikada prije nisam čuo za tu Močvaru. Isprva mi je sve to nekak’ bilo čudno, ali završilo je odlično, svi su bili zadovoljni, i publika, i moja Barbara, i moj bend Sexy Boys i ja. Tak’ mi to oduvijek radimo — red pjesme, red viceva, glavno da svi odu doma zadovoljni«, kaže Jimmy, neponovljivi zabavljač i jedan od prvih stand–up komičara u Hrvatskoj.

Oba puta na pozornici u Močvari pratila ga je i supruga Barbara, s kojom je u braku 27 godina. Pjevaču, čiji su hitovi Prolazi sve, Moja kobila Suzi i Ne daj se, Floki melem za uši svim generacijama, priznaje kako o današnjoj domaćoj sceni malo zna jer je još manje prati. »Glazba mora oduševljavati, a ja, nažalost, već neko vrijeme nisam oduševljen onime što čujem. Tu i tamo nekaj slučajno ulovim, kad sam doma i ‘šećem se’ po tom televizoru, vrtim programe i ne znam je l’ bi pljeskal ili zval Hitnu pomoć od muke«, iskren je Jimmy.

Liječnički bal Iako je u 89. godini, od glazbe ne odustaje. U ožujku će nastupiti na liječničkome balu u zagrebačkom hotelu Esplanade, a poziva za gaže, hvala Bogu, kaže Stanić, uvijek ima. »Nikad nisam išao za novcem. Ak’ treba, pjevat ću i zabadava! Ženskama je nekak’ uvijek lakše, ljepše su i oku ugodnije pa valjda zato i dobiju bolji honorar od nas muških, ali meni ta lova i onak’ ne treba. Barbara i ja smo u mirovini, a od koncerata si nekaj malo zaradimo sa strane i nama je dovoljno. Ništ’ nam ne fali«, zaključio je šarmer Jimmy.

O

ba puta na pozornici u Močvari legendarnog je pjevača pratila i supruga Barbara, s kojom je u braku 27 godina

Goran Berović/HGU

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Nagrada Primorsko–goranske županije za životno djelo, posmrtno Ljubi Kuntariću

Na pozornici je Jimmyja pratila supruga Barbara

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Antonija Kavaš

Mojmir trenutačno živi u Londonu gdje ima startup tvrtku Intervju s Mojmirom Novakovićem, frontmenom grupe Kries

Kries nije samo nas sedam na pozornici, nego i naša publika Hrvatska world music grupa Kries objavila je novi album Selo na okuke nakon punih osam godina stanke, i to na vrlo neuobičajen način. Istovremeno je njihova popularnost sve veća pa je svaki njihov koncert rasprodan danima unaprijed Razgovarao: Dubravko Jagatić

U

razgovoru za Cantus Mojmir Novaković, frontmen i vođa hrvatske world music grupe Kries, ispričao je zašto novi album

Selo na okuke izlazi u dva termina, zašto su imali stanku od punih osam godina, zašto je ugasio poznati world music festival Ethnoambient te zašto se preselio u Veliku Britaniju.

Potkraj prošle godine objavili ste novi album Selo na okuke, ali na neuobičajen način za hrvatske uvjete.

Možete li objasniti o čemu se radi?

Album je »objavljen« samo u digitalnom obliku kao dio Indiegogo kampanje Dobri domaćini: Podržimo mlade kreativce bez doma! Sva prikupljena sredstva bila su namijenjena fondu za pomoć mladim kreativnim ljudima bez roditeljske skrbi i izbjeglicama. Prikupili smo oko 2500 dolara. Udruge s kojima smo surađivali (Solidarna, Are You

Syrious, Dobro došli!...) taj su novac usmjerile onima kojima je najpotrebniji.

Međutim, album Selo na okuke službeno će se pojaviti u prodaji tek u travnju. Nije li to malo predugo?

Da. Od sredine siječnja, kad je završila kampanja, album više nije moguće kupiti. Odluka izdavačke kuće je da al-

89

Play, Spotify... ali i na CD–u i vinilu.

Tko će objaviti album?

Riverboat Londona.

Records

iz

Na novi smo album čekali punih osam godina. Zašto tako duga stanka?

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Puno je razloga za tako dug razmak između dva albuma. Možda najvažniji je da sam se ja u međuvremenu preselio u Veliku Britaniju. Dolasci u Hrvatsku bili su maksimalno iskorišteni da bismo odsvirali što više koncerata i na organizaciju festivala Ethnoambient. Tako da je snimanje materijala stalno padalo u drugi plan.

Kries se u međuvremenu, što se tiče članova grupe, dosta izmijenio. Tko su novi članovi grupe i kako su birani?

Nakon prvog albuma Ivo i Mara (2004.) koji smo snimili Krešimir Oreški, Ivo Letunić i ja, traži-

Mojmir Novaković

bum na tržište izlazi tek na ljeto. To je odluka ljudi koji će taj album prodavati, ne naša. Nama je bila najvažnija sloboda da sav prihod dajemo onima kojima je ovoga trenutka pomoć najpotrebnija.

Mislim da će album, kad god da izađe, imati svoju publiku i dugo će se slušati...

Selidba u Britaniju Hoće li album biti u slobodnoj prodaji u trgovinama ili ćete ga možda staviti na besplatni download?

90

Album će izaći na svim digitalnim platformama kao što su iTunes, Google-

hrvatskim etnoizvođačima?

Selo na okuke je možda čak najbolji album grupe Kries u karijeri tijekom koje ste ostvarili i zavidan uspjeh izvan granica Hrvatske. Kakvi su planovi s predstavljanjem novog albuma u svijetu?

Osnovni razlog je što vjerujem da sve na ovom svijetu ili raste ili odumire. Festival Ethnoambient narastao je do te mjere da ga ja, živeći u Velikoj Britaniji, više nisam mogao održavati tako da slijedi svoj prirodni rast. Nakon 19 godina došlo je vrijeme da ideja tolerancije i multikulturalizma koju smo kao festival »odgojili«, ide svojim putem, samostalno.

Slažem se. Najbolji je zbog zrelosti i nepretencioznosti koju smo u ovih osam godina dosegnuli. Tako ćemo, vjerujem, ići i dalje. Planove prepuštamo »sinkronicitetu«. Mi smo sigurni u kvalitetu benda i novog materijala, sada je na našem izdavaču i booking agencijama s kojima surađujemo u Hrvatskoj i za svjetsko tržište, da odrade svoj posao.

Prestižni world music magazin fRoots izuzetno je pozitivno pisao o grupi Kries, a svojevremeno ste krasili i njegovu naslovnicu. Jeste li im već slali novi album? Jesu li napisali recenziju novog albuma?

N

akon 19 godina došlo je vrijeme da ideja tolerancije i multikulturalizma koju smo kao festival ‘odgojili’, ide svojim putem, samostalno, bez Ethnoambienta.

Izuzetno je teško bilo naći pravi omjer između klasične rock–postave, minimalističkih tradicijskih instrumenta i pogotovo zajedničko pjevanje narodnih pjesama koje se ne da naučiti preko noći, nego se samo s vremenom mogu pronaći pravi glasovi. Selo na okuke album je bez kompromisa, odsviran u »jednom dahu« — metaforički, ali i doslovno. Samo snimanje albuma je išlo brzo, snimili smo ga u otprilike 40 sati, većim dijelom u Dubrovniku, na sceni Bursa u Kazalištu Marin Držić, a dijelom u studiju DAN, MRAK u Zagrebu. Ivan Božanić koji je svih ovih godina naš ton–majstor, bio je i snimatelj/ producent albuma. Album zvuči onako kako mi sviramo, a Božanić sve to redovito »vozi« na svakom koncertu uživo, tako da je produkcija prirodno izrasla iz živih nastupa.

Ian Anderson, urednik časopisa, čuo je album, ali je zamoljen da ne piše o njemu do službenog izdanja. li smo pravu postavu benda jer smo htjeli punokrvni live bend. Pred sam album Kocijani našli smo se u novoj postavi (uz nove članove Andora Vegha, Erola Zeljnilovića, Konrada Lovrenčiča i Ivana Levačića) u selu Kocijani u Gorskom kotaru. Tu je nastao novi Kries i novi materijal koji smo objavili početkom 2008. godine. Od tada smo u istoj postavi.

Zreli bend Kako biste opisali novi zvuk i stil koji je ipak drugačiji od prethodnog albuma Kocijani?

Meni sve to zvuči isto, ha, ha, možda malo hrabrije? Vodili smo se istom idejom kao i na Kocijanima, ali mislim da smo svi pojedinačno, ali i kao bend, baš sazreli. Ovih osam godina uspjeli smo odsvirati ono što smo nekad samo osjećali da postoji »tu negdje«.

Iako ste imali stanku od punih osam godina, publika u Zagrebu vas nije zaboravila. Štoviše, vaša je popularnost veća nego ikad pa ste prošle godine dva dana zaredom rasprodali Vintage Industrial Bar. Kako to komentirate?

Kries nije samo nas sedam na stageu (i Božanić na pultu), nego i naša publika. Na Kries se ne dolazi zato što si čuo reklamu na radiju/TV–u ili vidio plakat.

Na Kries se dolazi zato što ti je najbolji prijatelj ili prijateljica javio kad i gdje nastupamo. Polovica benda su upravo ti mladi ljudi koji vjeruju u sebe i u bolji svijet. To je osnovni razlog što ovaj bend polako, ali sigurno napreduje svih ovih godina.

Sizifov posao Novi je album izuzetno pitak, ali je gotovo nemoguće vaše pjesme čuti u eteru domaćih radiopostaja. Zašto hrvatske radiopostaje ne poklanjaju dovoljno pozornosti i vama i uopće

Zato što nismo bili dio diskografske industrije. Mi smo bend koji ide svojim putem. Ja nikad nisam slušao radio, osim Po vašem izboru Ante Batinovića osamdesetih godina i nekih emisija na Radio Studentu kad dođem u Zagreb, a glazbu slušam cijeli život. Mislim da je i naša publika takva. Sami biraju što će i kada slušati. Pa ni bluesa ni heavy metala nema na radiopostajama, a siguran sam da puno više ljudi sluša blues ili heavy metal nego pop glazbu.

Utemeljitelj ste i dugogodišnji organizator world music festivala Ethnoambient u Solinu pokraj Splita koji se prošle godine održao posljednji put. I umjesto da ove godine proslavite jubilarno, dvadeseto izdanje, ugasili ste festival. Zbog čega?

Preselili ste se u Englesku gdje danas živite i radite. Kako uspijevate imati bend u Hrvatskoj, a živjeti u Engleskoj?

Srećom, živim relativno blizu najjužnijeg londonskog aerodroma Gatwick i sve se da organizirati.

U Engleskoj se bavite glazbom ili vam posao nije vezan uz glazbu?

U Engleskoj živim i radim kao Ruby Developer (programer) i imam svoju malu startup tvrtku, a tek tu i tamo nastupim, npr. na 25. obljetnici osnivanja magazina fRoots. Tada sam nastupio s engleskim bendom Spiro iz Bristola.

Unatoč tome što ste uspješni hrvatski autor i glazbenik te izuzetno cijenjeni na world music sceni, svejedno ste odlučili potražiti posao u inozemstvu.

Zašto?

Zato što sam nakon dugogodišnjeg bavljenja glazbom shvatio da sam ostvario sve što sam planirao, ali nisam imao ekonomsku stabilnost. Odlučio sam se za život u Velikoj Britaniji zato što je u Britaniji zdravije poslovno okruženje. Pokrenuti bilo kakav posao u Hrvatskoj je Sizifov posao, država i njezina birokracija tjera te da se »uhljebiš« u nekoj instituciji blisko povezanoj s državom ili si osuđen na Kafkin Proces. U Britaniji uspjeh ovisi samo o tebi i tvojem radu, a država je tu da osigura stabilnost i da se što manje miješa u posao. U Hrvatskoj je to ne samo ekonomsko nego i kulturološki predefinirano stanje za koje ja nemam strpljenja, a bome ni volje ispravljati »krive Drine«.

N e n o B e l a n & F i u m e n s 2 5 . v e l j a č e 2 0 17. r a s p l e s a l i p r e p u n D o m s p o r t o v a n a k o n c e r t u J e r j e p j e s m a d i o n a s

Pop–rock tulum u tri čina Piše: Dario Draštata

D

upkom ispunjena mala dvorana Doma sportova tri i pol sata uživala je 25. veljače 2017. uz Nenu Belana i Fiumense, obilježavajući 20 godina njihove suradnje. Bio je to lajtmotiv još jednog velikog koncerta Belana i Fiumensa, nazvanog Jer je pjesma dio nas, koje već sedmu godinu zaredom održavaju u vrijeme Valentinova. Iako imaju već tisuće »utakmica u nogama« i ove su se godine spremali kao za ‘’veliki derbi’’, višednevnim probama, sa željom da ponovo dignu svoju igru nekoliko stupnjeva više i publici pruže još jedan nezaboravni glazbeni spektakl. Da bi bilo tako, i ove godine pobrinula se redateljica Nina Kleflin, koja je za isti posao bila zadužena i prošle godine, kad je Belan slavio 30 godina od izlaska prvog albuma Đavola Ljubav i moda. Ninu i Belana veže suradnja na dječjim mjuziklima Matilda, Buratino i Čarobnjak iz Oza. Koncert je bio podijeljen »u tri čina« ili tri dijela, a prvi, nazvan Amadeus bar, Belan i Fiumensi otvorili su akustičnim izvedbama nekoliko velikih hitova na maloj okrugloj pozornici smještenoj u prvim redovima publike. Već prvi, vječno zeleni Pričaj mi o ljubavi potaknuo je publiku na zborno pjevanje, koje nije prestalo do kraja koncerta. Nižući pjesme uz gitare i klavir, kao na nekom maturalcu ili ljetnom tulumu, Belan i Fiumensi u prvim su minutama koncerta postigli intimnu vezu sa svojim obožavateljima i teleportirali nas sve na tople obale Mediterana svojom glazbom nostalgije, ljubavi i pozitivne energije.

Himne i balade

Hitovi Bambina, Ulicama grada, Dani ljubavi bili su sjajno zagrijavanje, koje je Belana i njegovu trojicu Fiumensa dovelo do velike pozornice i drugog dijela nazvanog Prva plovidba, u kojemu su nastavili nizati uspješnicu za uspješnicom, što iz vremena Đavola (poput Ostani uz mene ili Dugo, toplo ljeto), što iz Belanove solo karijere devedesetih (Vino noći, Kasno je za nas) ili pak iz posljednjih desetak godina, poput velike Rijeke snova, koja je nakon izlaska istoimenog albuma i lansirala Nenu do novog vrhunca karijere, što traje i danas.

Isticati Nenu Belana kao jednog od najvažnijih domaćih pop kantautora zasigurno više nije nužno, to je neosporna činjenica, ali upravo su ovakvi koncerti jasan podsjetnik o kakvom se majstoru od nota i stihova radi. Čak i oni koju su slučajno došli na koncert, željni dobre zabave (iako smo sigurni da su takvi bili rijetki), ubrzo su naglas pjevali, govoreći da nisu ni sami svjesni koliko Belanovih pjesama znaju. Time se malotko može pohvaliti. I nisu to bilo kakve pjesme, to su rasne pop–himne, snažne balade pune mediteranskih harmonija i nimalo patetične sentimentalne patine iz zlatnog vremena šlagera te prave pop–rock »dizalice« koje bez greške funkcioniraju na radiju ili u intimi vlastitog doma, a pogotovo na svim varijantama koncerata, od klubova do velikih dvorana, kao što je bilo i te večeri.

Moćna trojka Neno i Fiumensi su, upravo dokazujući navedeno, prvu polovicu koncerta odradili bez gostiju, podsjetivši nas na trenutke na Belanova neskrivenog uzora Paula McCartneyja i njegove Wingse, jer su doista uz Nenu kao kantautora i frontmena, Fiumensi redom vrsni glazbenici, producenti, aranžeri, autori. Basist Olja Dešić, ponikao u plodnom riječkom glazbenom kolektivu Putokazi, uz svoj label Studio Maraton dugi niz godina slovi za jednoga od najtalentiranijih aranžera, autora i producenata mlađe generacije, iza kojega su suradnje s nizom poznatih imena, a osim u pop–glazbi uspješno se realizirao i u radu s velikim orkestrima, klapama, zborovima te u glazbeno–scenskim projektima poput hvaljenog mjuzikla Sušak, Sušak. Vedran Križan, klavijaturist Fiumensa, također se kao glazbenik, autor i aranžer dokazao suradnjom s brojnim imenima domaće glazbene scene, poput Laufera, Denis & Denis, En face, E.N.I. i drugih, a uz Fiumense svakako treba spomenuti i njegov eklektični glazbeni projekt Manafon, nastao u suradnji s još jednim Riječaninom, pjevačem Borisom Štokom. I na kraju Leo Rumora, svojevremeno frontmen kultnog riječkog pop–benda iz osamdesetih — Ogledala, koji opravdano uživa glas jednog od najboljih domaćih bubnjara,

ali i pjevača. Moćna je to trojka, koja je prije 20 godina počela jednu od najdugovječnijih i najuspješnijih suradnji na domaćoj sceni, što je dosad rezultiralo s više od tisuću zajedničkih koncerata, pet uspješnih albuma, stotinama tisućama prijeđenih kilometara, hrpom Porina, ostalih nagrada i još niza detalja, na koje nas je u kratkoj pauzi koncerta podsjetio glumac Damir Lončar u svojem govoru. Uslijedio je furiozni treći dio koncerta nazvan Jer je pjesma dio nas u kojem su se slavljenicima na sceni redom počeli pridruživati gosti i prateći glazbenici.

R’n’r party za kraj Prije nego što su se na scenu popeli prvi gosti, jedan od najemotivnijih trenutaka koncerta bila je i prosidba, a kako drugačije nego po Belanovim Oceanima ljubavi. Prva se na pozornicu popela izvrsna osječka a cappella skupina Akvarel koja je oduševila u vokalnoj izvedbi još jednog klasika Đavola Samba i ti (pridružio im se i sam Belan). Oni su ostali do kraja koncerta kao snažna gospel vokalna pratnja u svim pjesmama. Uz Maju Posavec i Akvarel, velika ljubavna himna Ponoćna zvona dobila je sjajno, emotivno novo čitanje, a u zajedničkom hitu Tvoj glas Neno i Maja ponovno su publiku digli na noge. Sanjaj je uz gostova nje glumaca iz

Neno Belan

mjuzikla Čarobnjak iz Oza bio naklon tom novom dijelu Nenine karijere, a Srce od leda, Galeb, Divojka s juga u euforičnom su raspoloženju doveli do još jednog od mnogih vrhunaca kad je na pozornicu stigao treći gost, Massimo. S Belanom, Fiumensima, pratećim glazbenicima, brass sekcijom te sjajnim Ivanom Pešutom na gitari, podsjetili su nas na Blues Brotherse. Za taj nastup imali su i odgovarajući stajling, pogotovo u funky izvedbi superhita Ella Ee u kojoj je Massimo suvereno zamijenio velikog Dinu Dvornika; kulminacija je dosegnuta Rock galamom.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Belan i Fiumensi moćna su četvorka koja je prije 20 godina počela jednu od najdugovječnijih i najuspješnijih suradnji na domaćoj sceni, što je dosad rezultiralo s više od tisuću zajedničkih koncerata, pet uspješnih albuma, stotinama tisućama prijeđenih kilometara te hrpom Porina

Iako je tu službeno bio kraj, naravno da ni bend ni publika nisu pomišljali da je gotovo pa se bend brzo vratio i otvorio pravi rock’n’roll party sa Sunny day, Điri, điri, Kavanna, Kucaj opet, Ja volim je i neizbježnom Stojin na kantunu za veliki finale nezaboravne glazbene večeri. Kapa dolje Neni i Fiumensima.

Bilo je i ove godine sjajno pa jedva čekamo neki novi susret, s povodom ili bez njega.

91

P r o s l a v a u m j e t n o s t i 17. s i j e č n j a 2 0 17. u z a g r e b a č k o m k l u b u V i n t a g e i i z r a v n o n a T r e ć e m p r o g r a m u Hrvatskoga radija

Sretan ti rođendan, umjetnosti!

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Hrvatski rođendanski dar umjetnosti bio je senzacionalan glazbeno–scenski projekt Gdje povlačiš crtu Sare Renar

»P

rekinula sam doktorat u struci jer je akademska karijera, kao i umjetnička, posao s punim radnim vremenom i bilo bi krajnje neozbiljno time se baviti hobistički«, iskrena je Renar, koja je na početku glazbene karijere prodala automobil kako bi platila snimanje albuma

»P

rije milijun godina jedan je čovjek uzeo suhu spužvu i bacio je u kantu vode. Tko je on bio, nije ni važno. On je mrtav, ali umjetnost je živa«, rekao je 17. siječnja 1963. francuski avangardni umjetnik Robert Filliou.

92

Piše: Ivana Vašarević

»Prije milijun godina jedan je čovjek uzeo suhu spužvu i bacio je u kantu vode. Tko je on bio, nije ni važno. On je mrtav, ali umjetnost je živa — kao što je bila živa i prije milijun godina, a bit će živa i za deset godina«, rekao je 17. siječnja 1963. francuski avangardni umjetnik Robert Filliou. Poslije njegove smrti 1987. svijet je prihvatio tu tezu i počeo slaviti rođendan umjetnosti (slučajnost ili ne, i sam Filliou rođen je baš 17. siječnja).

Eksperimentalni hibrid Na ovogodišnjoj proslavi dvanesti je put sudjelovao i Treći program Hrvatskoga radija. Uključio se u međunarodni projekt Europske radijske unije, koja je preko dva satelitska kanala izravno prenosila događaje iz dvadesetak europskih gradova. Slavilo se u Beču, Stockholmu, Parizu, Barceloni…, a u program se uključio i Zagreb. Naš rođendanski dar bio je senzacionalan glazbeno–scenski projekt Sare Renar u klubu Vintage. Zagrebačka kantautorica i pjevačica svoj 55–minutni performans opisala je kao eksperimentalni koncertno–kazališni hibrid koji se bavi pitanjem umjetnosti na svim razinama — od individualne do društvene. Glazbenu podlogu činile su pjesme sa Sarina najnovijeg albuma Tišina, ali su bile dekonstruirane, s čestim autoreferencama, kolažima, dokumentarnim utjecajem, glumačkim reinterpretacijama i improvizacijama. »Još lani sudjelovala sam na Rođendanu umjetnosti kao prateća glazbenica u projektu Tesla ‘n’ Twain pod vodstvom kolektiva SKROZ. Tako sam upoznala Adrianu Kramarić, urednicu Trećeg programa Hrvatskoga radija, koja me pozvala u svoju emisiju eksperimentalne glazbe Ars acoustica. Odlučila sam se za razradu Crte, teksta koji sam originalno napisala za pjesmu s albuma Plastic Knivesa i koji mi se toliko uvukao pod kožu da sam dobila zeleno svjetlo od Nikole Babića i Damjana Vujaklije, članova benda, da ga razrađujem u vlastitom aranžmanu. Tako je skladba Gdje povlačiš crtu dobila prve obrise

na Trećem programu Hrvatskoga radija. Poslije smo na temelju tog materijala snimili i pjesmu u pop–formatu, a onda me Adriana pitala bih li osmislila kompletni program za ovogodišnji Rođendan umjetnosti. Osjećaj je bio kao kad pustite dijete u pješčanik — imala sam produkcijska sredstva i priliku sa svojom glazbom otići korak dalje. Okupila sam sjajnu ekipu — s Norom Krstulović i Vedranom Peternelom razrađivala sam koncept, a osim Vedrana i mene, svirali su i glazbenici, inače moji stalni suradnici, Konrad Mulvaj te Zdeslav Klarić. Na sceni su nam se pridružili glumci Dora Lipovčanin i Ivan Laić, a naš ton–majstor Mateo Patakar napravio je sjajan posao. Na prvoj se izvedbi dogodila neka magija i plan nam je nastaviti s projektom. Entuzijazma ne nedostaje«, kaže Sara.

Sebični umjetnik Dodaje kako je svima, pa tako i njoj, teško definirati umjetnost kao takvu, dokučiti do koje mjere je ona uvjetovana kulturološkim kodom i postoji li ikakav univerzalni apsolut kvalitete, ali duboko vjeruje da je bavljenje umjetnošću osnovni element ljudskosti. »To je nešto vrlo blisko igri, humoru i apstraktnoj misli. Nismo na ovome svijetu da bismo ispunjavali formulare. Zanimaju me sva područja umjetnosti, pogotovo zato što su elementi književnosti, teatra i vizualnoga nužni u mojem vlastitom stvaranju«, objašnjava glazbenica. Kad joj se u glavi zakotrlja taj kreativni proces, uvijek se, kaže, otvaraju neka nova pitanja, nove dvojbe i nova područja istraživanja. »U posljednje vrijeme stalno citiram Björk: ‘Umjetnik u neku ruku zaista mora biti sebičan.’ Samo ako ja zaista vjerujem u ono što radim, moći ću tu emociju prenijeti na druge. Uvijek je prisutan neki neuhvatljivi intuitivni impuls, ali i konstantni proces zoom in — zoom out, kojim nastojim zadržati čvrst koncept i jasnu strukturu«, objašnjava Sara.

Miljenica publike i kritike završila je osnovnu glazbenu školu, smjer violina, a gitaru je prvi put uzela u ruke u

gimnaziji. Debitantskog nastupa u zagrebačkom klubu Sax! i danas se sjeća jer ga je obilježila zaista velika trema, ali Sara sad za sebe kaže da je ona živi dokaz da se i najgori tremaš može opustiti uz puno rada i ponavljanja.

Iako je diplomirana arhitektica, ostavila je posao u struci i posvetila se najvećoj ljubavi — glazbi. Nije se bojala riskirati jer ni arhitekti, baš kao ni glazbenici, ne mogu znati što ih sutra čeka. »Čini mi se da ta vrsta sigurnosti radnoga mjesta postaje opasan mit kojim se trguje. Prekinula sam doktorat u struci jer je akademska karijera, kao i umjetnička, posao s punim radnim vremenom i bilo bi krajnje neozbiljno time se baviti hobistički«, iskrena je Sara, koja je na početku glazbene karijere prodala automobil kako bi financirala snimanje albuma. Sada, smije se, tako nešto više ne bi mogla učiniti jer joj je auto postao sredstvo za rad — moram nekako doći na svirke«, kaže, ali ako je pitate je li joj žao ulaganja, Sara kao iz topa odgovara — ni najmanje.

Uložila sam sve »Uložila sam praktički cijeli svoj život u ovu avanturu i da mogu vratiti vrijeme, sve bih ponovila«, izjavila je.

Najveća potpora u svemu što radi joj je majka, koja je često prati na koncertima i pomaže joj da ostane »zdrave glave u ovome ludilu«. Iako je mnogim kolegama ambicija otići i raditi u inozemstvu, Zagrepčanka o tome uopće ne razmišlja. Život na ovim prostorima joj se sviđa, uz sve probleme koje imamo kao društvo. Sara Renar jednostavno nema iluziju da bi, pogotovo kao glazbenica, lagodnije živjela na Zapadu.

Nakon osvajanja prestižne nagrade Porin, tri snimljena studijska albuma u samo četiri godine i upravo završenog velikog kazališnog projekta, 29–godišnja Sara kaže da je taman naučila kako je sasvim u redu i malo predahnuti u životu, iako sve veća vojska obožavatelja u Hrvatskoj, ali i šire, jedva čeka čuti i vidjeti nešto novo iz njezine kreativne radionice.

BROJ 202, OŽUJAK 2017. . Edna Jurcan

Uložila sam praktički cijeli život u ovu glazbenu avanturu i da mogu vratiti vrijeme, sve bih ponovila

93

Četvrta sezona emitiranja projekta MIMO u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i u eteru Hrvatskoga radija

Poigravanje klasikom, ‘Javier Bardem’ i dobar tulum u Muzeju MIMO se 2. veljače 2017. održao pod krilaticom Pregovaranje kozmičkim tonovima i uskrsnuće besmrtnog diska. Nastupili su Bubblegum i Das Univerzitas BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: Dinko Komadina

M

IMO je radijska emisija koja u eter donosi domaću originalnu suvremenu glazbu. Svake prve nedjelje u mjesecu od 20 sati, u dvorani Gorgona zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti ugošćuje izvođače i sastave čija djela nezasluženo prolaze mimo etera. U tijeku je četvrta sezona emitiranja. Uz izravan prijenos na Prvom programu Hrvatskoga radija, koncerte je moguće istodobno pratiti i preko streaminga na internetskom portalu ziher.hr, MIMO– voj facebook stranici i YouTube kanalu.

Prve nedjelje u veljači MIMO se održao pod krilaticom Pregovaranje kozmičkim tonovima i uskrsnuće besmrtnog diska. Nastupili su Bubblegum i Das Univerzitas. Iza imena Bubblegum krije se mladi glazbenik Ivan Grobenski. U stvaranju se koristi laptopom, klavijaturama i gitarom. Ovaj je put gitaru izostavio, ali je »ponio« svoj glas koji se odlikuje nevjerojatnom zrelošću unatoč njegovim »nježnim« godinama. Čuje se tu utjecaj glazbenoga genija Davida Bowieja. Posebno se to dalo osjetiti u izvedbi Gentle Hearts, naslovne pjesme s njegova drugog albuma. Bubblegum je veći dio koncerta posvetio upravo tom svojem konceptualno osmišljenom izdanju na kojemu svaka pjesma u naslovu sadrži riječ srca. Dvoranom je najjače odjeknula izvedba pjesme Military Hearts koja nesumnjivo ima još veću vrijednost u kontekstu aktualnih političkih događanja na lokalnoj, pa i globalnoj, razini. Grobenski se, pripremajući novi materijal, odvažio poigrati skladbama velikana klasične glazbe (primjerice, Beethovena i Čajkovskog) pa je nastup u Gorgoni završio izvedbom pjesme Electro Shostakovich u kojoj je nadahnuto i maštovito iskoristio melodiju Šostakovičeva Valcera br. 2 iz filma Prvi ešalon.

D

Iza imena Bubblegum krije se mladi glazbenik Ivan Grobenski

Matej Čelar

94

Matej Čelar

as Univerzitas u slijedovima servira dobru energiju od koje vam rastu zazubice.

Nakon svega, tražit ćete repete

Das Univerzitas za sebe kažu da su bend koji svira modernu glazbu, ali da žanr tek treba odrediti; dodaju da je njihovo stvaralaštvo Kunstmusik. Umijeće zabavljanja rijetka je i stoga vrijedna vještina, a oni su svojim nastupom pokazali da je imaju napretek, iako su, jop u početku, bili prikraćeni jer je njihov bubnjar slomio nogu. Međutim, brzo su reagirali i na MIMO kao zamjenu doveli čak trojicu bubnjara koji su se izmjenjivali kao u nekoj predstavi u tri čina. Univerzitasov šarmantni frontmen Domagoj Janković na sceni je opušten i prirodan. Nije to čudno jer je riječ o proUniverzitasov šarmantni frontmen Domagoj fesionalnom glumcu. Izgledom nalikuje Janković profesionalni je glumac. Izgledom na Javiera Bardema, a glasom neodoljivo sliči Javieru Bardemu, a glasom podsjeća na podsjeća na Iggyja Popa. Uz njegove duIggyja Popa hovite (često i namjerno besmislene) stihove na engleskom, njemačkom i hrvatskom (pa čak i odglumljenom srpskom) jeziku, više vam nije važno je li punk mrtav, a disco besmrtan. U njihovu opusu ima svega nabrojenog. Kad su pankerski »nabrijani«, zvuče moćno. Zavodljivi su kad vas »diskoidno« pozivaju i vuku na ples. Da skratim, Das Univerzitas u slijedovima servira dobru energiju od koje vam rastu zazubice. Nakon svega, tražit ćete repete.

Dvodnevni rock–koncert Damira Urbana&4 za zagrebačke obožavatelje, 22. i 23. prosinca 2016. u Tvornici kulture

Urbanova tvornica odlične atmosfere BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Riječki roker kao goste je na prvi koncert pozvao trubača Miloša Nikolića i Radu Šerbedžiju s kojim je otpjevao The Partisan, u čast Leonarda Cohena Piše: Monika Dražinić

B

end je izveo i svoju izvrsnu novu pjesmu koja je privukla pažnju i onih koji su željno iščekivali življi dio koncerta

Deyan Barić

U

oči Božića, Urban & 4 odlučili su 22. i 23. prosinca razveseliti vjerne obožavatelje dvostrukim koncertom u Tvornici kulture. Najavili su dvije set–liste kako bi bilo dinamično i onima koji su odlučili poslušati oba koncerta. Za prvu večer pripremili su nešto laganije pjesme i intimniju atmosferu. Koncert je počeo recitacijom stihova Venecija tone dok je Urban prelistavao tekstove, ležerno se šetao po pozornici, zatim sjeo u fotelju, pritom uspijevajući stvoriti ugođaj opuštenosti neke neformalne probe. Uz gitaru je izveo Pustinje iz vremena Laufera; uslijedila je gradirajuća Sutra ćemo pričati u kojoj se pridružio ostatak benda. Kozmički ugođaj postignut je u izvedbi pjesme Gluposti u dvoje, čemu je osobito pridonio nestvarni zvuk električne gitare.

Damir je među publikom otpjevao jedan od svojih najvećih hitova Mjesta za mene

Voda kao vrhunac Prvi dio koncerta prošao je mirno i melankolično.

No na radost onih koji su željno iščekivali življi dio koncerta, ubrzo je uslijedila Black tatoo, koja je odmah zapalila publiku. Bendu se u izvedbi pjesme Ništa sveto pridružio gost Miloš Nikolić na trubi koji je na poseban način začinio atmosferu. Funky jazzy elementi u pjesmi Moja natjerali su i one najstatičnije u publici na ples. Jedan od vrhunaca večeri bila je izvedba hita Budi moja voda koju je publika zdušno otpjevala uglas. Uslijedile su mistična Nebo, Magnet i Priđi mi bliže. Za vrijeme izvedbe Mjesta za mene Urban se spustio među publiku i pjevao s njom, što je izazvalo oduševljenje svih koji su se našli u njegovoj blizini.

Drugi gost

Deyan Barić

Drugi gost večeri bio je Rade Šerbedžija koji je iste večeri (22. prosinca) imao koncert u Lisinskom, nakon kojega se zaputio u Tvornicu kako bi s Urbanom otpjevao The Partisan pokojnog Leonarda Cohena. Vedra i plesna Mala truba označila je kraj službenog dijela koncerta, no Urban & 4 vraćali su se na pozornicu još dva puta, počastivši publiku hitovima Astronaut, Otrovna kiša i Robot. U dva i pol sata svirke Urban & 4 ostavili su publiku ispunjenu dobrom energijom odsviravši 24 pjesme.

Kao specijalni gost pojavio se Rade Šerbedžija

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Intervju s Danijelom Majcenom, profesorom klarineta iz Varaždina koji je ostvario zavidnu svjetsku karijeru

Baviti se glazbom u Hrvatskoj i nije baš isplativo Varaždinski glazbenik Danijel Majcen, koji stvara glazbu pod umjetničkim imenom Dani’el, već godinama ostvaruje znatan uspjeh izvan granica Hrvatske, dijeleći mjesto na top–ljestvicama s izvođačima kao što su David Bowie, Depeche Mode, Coldplay… no u Hrvatskoj je još uvijek gotovo anoniman. O ostvarenom svjetskom uspjehu i anonimnosti u Hrvatskoj govori u razgovoru za Cantus.

96

Razgovarao: Dubravko Jagatić

D

anijel Majcen profesor je klarineta u jednoj glazbenoj školi u Zagrebu, ali istovremeno i izuzetno uspješan glazbenik izvan granica Hrvatske. Njegova je karijera počela 2013. godine kad se sa svojim singlom Safe pojavio na kompilaciji njemačke diskografske kuće Conzoom Records. Uslijedio je i ugovor sa spomenutom diskografskom kućom koja mu iste godine objavljuje debitantski album The Book za koji dobiva iznimno visoke ocjene u prestižnim glazbenim časopisima, među inima i u Rolling Stoneu koji mu za spomenuti album daje četiri od pet zvjezdica.

Upravo je taj debitantski album bio čak punih 13 tjedana na prvom mjestu prestižne top–ljestvice European alternative chart, ostavivši iza sebe brojna imena sa svjetske elektroničke scene.

Atraktivni videospotovi

Godinu poslije objavljuje album The Book II — Revision na kojem su akustične verzije pjesama s prvog albuma te remixovi, i to isključivo kao digitalno izdanje za vlastitu etiketu Dita Entertainment. Iste godine plasira i EP The Book — Redemption, da bi 2016. u suradnji s ruskom diskografskom kućom ScentAir Records objavio album The Book Final Chepter: Heaven shall be kojim ponovo osvaja publiku diljem svijeta, kao i atraktivnim videospotovima kojima pridaje posebnu važnost u vizualnom smislu. Unatoč tom iznimnom uspjehu, medije u Hrvatskoj više privlači njegov kućni ljubimac (trbušasta svinjica američke pasmine Juliana Pig) nego njegova glazba i njegov uspjeh izvan Hrvatske. O ostvarenom dosadašnjem uspjehu, preprekama na koje nailazi u Hrvatskoj te planovima za budućnost, Majcen je govorio u razgovoru za Cantus.

Iza vas su tri vrlo uspješna albuma, i to ne kod kuće, nego izvan granica Hrvatske. Štoviše, vi ste u svijetu prodali više od 30.000 primjeraka svojih izdanja, a u Hrvatskoj ste i dalje gotovo nepoznati. Kako komentirate tu činjenicu?

Izrael, Švedska, Njemačka i sjeverne zemlje Europe prepoznale su synth/ electro pop glazbu. Štoviše, synth/ electro pop u tim je zemljama mainstream, ali se evo ponovno vraća i širi na ostala područja. Imamo primjer posljednjeg singla Jamiroquaija koji je čisti electro pop. Iako se još uvijek moje pjesme vrte po alternativnim radiopostajama i specijaliziranim emisijama, urednici izvan Hrvatske su to prepoznali. Hrvatska je mala zemlja i ima mjesta za razne izvođače, međutim urednici ne

prate dovoljno alternativnu scenu i općenito joj se ne daje prostora u medijima. Komentirao bih to jednostavno: »Ignorance is a bliss.« Može se kad se hoće Stvarate synth pop glazbu koja je izuzetno radiofonična i gotovo da bismo mogli reći svojevrsni globalni trend posljednjih godina u svijetu, ali se vaše pjesme svejedno ne mogu čuti u hrvatskom eteru. Kako je to moguće?

Urednici izvan Hrvatske prate što se događa na sceni i otvoreniji su prema novim izvođačima. Samo urednik Goran Komerički s Drugog programa Hrvatskoga radija pokazuje zanimanje i zapravo radi svoj posao. Na hrvatskim radiopostajama općenito se »vrte« uvijek isti izvođači. S činjenicom da ne postoji potražnja, uopće se ne bih složio, jer sam na vlastitom primjeru feedbacka dokazao suprotno. Kad je Komerički pustio singl To Dare kao hit dana na HR 2 (koji se vrtio neko vrijeme), slušatelji su to primijetili i pisali mi, što meni osobno, što na društvenim mrežama i YouTubeu. Dakle, može se kad se hoće.

Koliko je za tu činjenicu »kriv« jezik s obzirom da hrvatske radiopostaje iz samo njima poznatih razloga odbijaju emitirati pjesme hrvatskih autora i izvođača koji ne pjevaju na hrvatskom jeziku?

Imamo radiopostaje koje vrte stranu glazbu, tako da tu ne vidim problem. Mislim da je nezainteresiranost radijskih urednika i nepraćenje domaće scene najveći problem. Tužno je da sam medijima u vlastitoj državi zanimljiviji zbog neobičnog kućnog ljubimca kojeg imam, nego zbog moje profesije i glazbe kojom se bavim. Npr. urednica Otvorenog radija htjela je da im dam intervju u vezi s mojom svinjom, a na pitanje hoće li zavrtjeti moj posljednji singl, dobio sam negativan odgovor. Izuzetno je apsurdno intervjuirati glazbenika koji kreira i objavljuje glazbu i onda se fokusirati na njegova kućnog ljubimca, pritom potpuno ignorirajući njegovo stvaralaštvo. No to dovoljno govori o samim medijima i o »neobičnom medijskom interesu« vremena u kojem živimo. Najtužnije je što takvih primjera ima mnogo, nisu to izdvojeni slučajevi.

U Bowiejevu društvu Istovremeno, dok vas kod kuće ignoriraju, ostvarili ste vrlo zapažen uspjeh u svijetu svojim pjesmama. Što konkretno znači taj uspjeh kad govorimo o emitiranju vaših pjesama u Europi i o vašoj popularnosti te uspjehu na top–ljestvicama?

Drago mi je što se moje pjesme emitiraju izvan granica Hrvatske, uostalom to mi je i cilj. Od početka sam radio na engleskom jeziku, a svaki singl i/ili album koji objavim, ako ga prepo-

zna radiopostaja, privlači veću publiku.

Svakodnevno dobivam mailove i poruke preko društvenih mreža ili s upitima za suradnju ili jednostavno samo da mi kažu kako im se sviđa to što radim. Biti u društvu Bowieja, Coldplaya, Robyn, Royksopp, Depeche Mode... velika je čast, a još ako tvoj album zauzme prvo mjesto na ljestvici, iznad svih njih, to je i više od uspjeha.

Potkraj prošle godine dobili ste krasan poklon iz Izraela. O čemu se radi?

Da, posljednji singl Belteshazzar s albuma The Book: Heaven shall be ušao je na Top 20 najemitiranijih singlova za 2016. godinu na radiopostaji RadioSol. Lijepo. Očito im se glazba svidjela, dokazuje profesionalnost urednika specijalizirane emisije koji je vrtio tu stvar dok je nije prepoznala publika pa onda i cijela radiopostaja.

Diskograf nije potreban Jeste li u početku uopće pokušali potražiti izdavača, odnosno neku diskografsku kuću u Hrvatskoj koja bi objavila vaše radove ili ste se automatski okrenuli inozemnim izdavačima?

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Daniel je profesor klarineta u glazbenoj školi u Zagrebu, ali istovremeno i izuzetno uspješan glazbenik izvan granica Hrvatske

Obratio sam se Aquarius Recordsu u kojemu su poslušali album i zaključili da mi ne mogu ponuditi ništa više nego što sam osobno sam do tada napravio, jer i oni imaju problema s emitiranjem pojedinih izvođača. I to razumijem. Ruku na srce, diskograf danas nije potreban, možda bi recimo meni odgovarao Universal radi radiopostaja na kojima urednik čim izađe singl, taj singl može i zavrtjeti preko njihova softvera.

Vaš posljednji album The Book Final Chapter: Heaven shall be objavili ste u suradnji s ruskom diskografskom kućom ScentAir Records. Jeste li vi našli njih ili oni vas?

Nekako je to bio slijed događaja. Naime, pjesma To Dare izdana je na kompilaciji Neonautics Vol. 2 ruske izdavačke kuće SkyQode pa je predložena suradnja za izdavanje albuma sa ScentAir Recordsom s obzirom na to da je SkyQode bio pun za sljedećih godinu dana što se tiče izdanja.

Zanimljivo je da ste prava za prodaju na internetu zadržali preko svoje etikete Dita Entertainment, dok su vaši ruski partneri od vas tražili prava na fizičko izdanje, i to za cijeli svijet. Znate li možda tko je u većem dobitku?

S obzirom na to da nisam još potpisao ni za jednog publishera, sva prava sam zadržao ja, upravo zato što imam svoju izdavačku kuću registriranu u Londonu pa mogu distribuirati u cijeli svijet. Rusi su dobili samo pravo za fizičko izdanje, i to unutar godinu dana od izdavanja. Uspjelo mi je. To sam učinio i s prvim albumom The Book s njemač-

97

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Zanimljiv spot za pjesmu Sorry snimio je poznati modni fotograf Marko Grubišić

R

uku na srce, u Hrvatskoj i nije baš isplativo baviti se glazbom.

Mala smo nacija i Hrvati ne kupuju glazbu; streamaju je preko YouTubea i ilegalno skidaju.

98

kom izdavačkom kućom Conzoom Records. Oni su dobili pravo na snimku unutar tri godine, s tim da svi tantijemi od digitalne prodaje idu meni. Meni je to vrlo bitno jer se fizička izdanja manje prodaju, a kako se moja glazba sluša izvan granica Hrvatske, gdje ljudi zapravo slušaju glazbu preko streaming servisa ili kupuju preko iTunesa ili Bandcampa, to mi je jedino imalo smisla i pokazalo se točnim. Tako da slobodno mogu reći da sam ja u dobitku.

Koliko je za vaš inozemni uspjeh uz vaš autorski važan i vaš menadžerski odnos prema poslu, s obzirom na to da vlastitom etiketom Dita Entertainment sami kontrolirate prodaju preko raznih platformi za prodaju glazbe diljem svijeta?

To je zaista bitno. Imam uvid u točne lokacije gdje se moja glazba najviše sluša i prodaje. Preko vlastite etikete došao sam i do mnogobrojnih urednika i promotora.

Dapače, prije pola godine dobio sam ponudu marketinške agencije koja bi me spojila s BBC–jem i doslovno bih »iskakao iz paštete« po streaming servisima i portali-

ma, poput Pitchforka, Rolling Stone magazina itd., međutim za to bi mi trebala financijska potpora.

Koliko je uopće jednom glazbeniku iz Hrvatske poput vas teško doprijeti globalno do publike?

Nije teško uz veliki trud i poznanstva. Vani postoje marketinške agencije koje su spremne napraviti veliki posao za izvođače, samo to treba platiti.

Iza vas su tri albuma i nekoliko EP–a, zavidan uspjeh izvan granica Hrvatske. Hoćete li nastaviti objavljivati i promovirati se izvan granica Hrvatske ili ćete pokušati nešto učiniti i u Hrvatskoj?

Ruku na srce, u Hrvatskoj i nije baš isplativo baviti se glazbom.

Puno energije se potroši dok uopće dođete do glazbenog urednika, a kamoli da bi se zavrtjela glazba. Mala smo nacija i Hrvati ne kupuju glazbu. Streamaju je preko YouTubea i ilegalno skidaju. Unatoč tome, radim na novom projektu koji uključuje Hrvatsku i neke organizacije.

Poznati ste po tome da stalno stvarate neku novu glazbu i pripremate nove projekte. Na čemu trenutačno radite i kada će to vaša publika moći čuti ili vidjeti?

Trenutačno radim na projektu Belteshazzar — The Soul Has No Gender. To će biti EP sa šest novih pjesama i remiksevima hrvatskih i stranih producenata te jedan duet. Pomalo i nastavak trilogije The Book, međutim glazbeno je to odmak od synth popa u indie. Pjesme su u finalnoj produkciji. Na albumu se bavim temom rodne jednakosti. Neizostavni dio su i vizuali kojima se posebno veselim, poput videospotova i videoinstalacija. Angažirao sam i nekoliko mladih umjetnika koji će oslikati ono što sam zamislio, kako je rod društveno konstruirana definicija muškarca i žene, društveno oblikovanje biološkog spola, određeno shvaćanjem zadataka, djelovanja i uloga pripisanih muškarcima i ženama, u društvu, u javnom i privatnom životu. Nadam se da ću sve uspjeti završiti prema planu i uskoro početi promociju.

U i s p u n j e n o m D o m u s p o r t o v a 11 . v e l j a č e 2 0 17. , u o č i D a n a z a l j u b l j e n i h n a s t u p i l i S t a m p e d o , S 3 n g s , LET 3 i P s i h o m o d o p o p

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Slavlje ljubavi na Antivalentinovu

Poslije prvog slogana Ništa ljubav, samo karanje i drugog Ništa ljubav, turbo karanje, ostaje nam samo čekati i vidjeti što će nam velikani domaće rock–scene prirediti za sljedeću godinu

D

ebitiralo je tek lani, ali sudeći prema reakcijama zagrebačke publike, Antivalentinovo bi moglo postati pravi tradicijski rock–festival, na kojemu se, bez obzira na njegov naziv, ljubav slavi na svim razinama i apsolutno je obostrana — ljubav primaju i daju i izvođači i obožavatelji.

Ivanka Mazurkijević, pjevačica Stampeda, prošle je godine na pozornici imala ulogu pratećeg vokala životnom partneru Damiru Martinoviću Mrletu, basistu i jednom od osnivača riječkog benda Let 3, a ove veljače u Domu sportova s bendom je bila predgrupa ili, kako

Zbog velikog zanimanja publike, Antivalentinovo će, nadaju se osnivači i izvođači, postati tradicionalni koncert

to ona voli reći, predigra, koja je, objašnjava, »ženama napokon trajala više od pola sata«.

Tijekom svirke od dobrih sat vremena dvorana se dupkom napunila, a obožavatelji rasplesali uz hitove poput Stampeda i Plaže snova. »Svima je bilo genijalno i zaista se nadam da će Antivalentinovo zaživjeti u formi festivala.

Evo, ovogodišnje je tek završilo, a ja jedva čekam sljedeće. S idejnim začetnikom Damirom Martinovićem povezana sam privatno i poslovno pa se unaprijed veselim trećem izdanju i već se pitam što će, k vragu, Mrle odjenuti 2018.«, smije se karizmatična glazbenica.

Iako su nastupali nekoliko dana prije Dana zaljubljenih, iste noći taj praznik ljubavi zasjenio je napad suzavcem na goste zagrebačkog kluba Super Super, koji je Ivanka oštro osudila.

Protiv komercijalizacije »Razočarana sam jer se kao kršćanska država stalno busamo u prsa, kunemo se u tu ljubav, ali je ne prakticiramo. Da ne bude zabune, nemam ništa protiv vjere, dapače, mislim da kršćanstvo ima prekrasne postulate, ali mi ih kao narod očito ne slijedimo. Tolerirajmo se, cijenimo i poštujmo različitosti — to je poruka Antivalentinova, tako treba živjeti stalno, a ne samo 14. veljače. Nemamo pravo biti pristojni tih nekoliko sati, a ponašati se kao budale sve ostale dane u godini«, objašnjava Mazurkijević.

Ona nikad nije slavila Dan zaljubljenih, a veliki zagrebački koncertni spektakl opisuje kao svojevrsni prosvjed protiv masovne komercijalizacije toga praznika.

Ella Valentić

Piše: Ivana Vašarević

99

F

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

rontmen Davor Gobac bio je, kao i obično, duhovit i energičan kao i na početku karijere, za njega vrijeme kao da je stalo, a nakon što je majstorski odradio svoj dio s bendom, s guštom je pogledao i glavne zvijezde, headlinere iz Leta 3: »Antivalentinovo bi definitivno trebalo biti festival, novi zagrebački brend.«

»Nije se tada rodila ljubav. Nitko ne vjeruje u taj mit, ta bajka ne bi prošla ni kod male djece«, kaže Ivanka, koja upravo od kćeri, petogodišnje Eve i desetogodišnje Rože, koju Mrle ima iz prvog braka, svaki dan dobiva najljepše darove — tisuću iskrenih zagrljaja i poljubaca.

Poslije Stampeda na pozornicu u Domu sportova popeli su se dečki iz Psihomodo popa i doveli atmosferu do usijanja. Njihovi antologijski hitovi Frida, Ramona, Natrag u garažu i drugi, na noge su podignuli i tribine, a publika dečkima ne bi ni najmanje zamjerila i da im je koncert trajao i sat vremena dulje.

Novi zagrebački brend Frontmen Davor Gobac bio je, kao i obično, duhovit i energičan kao i na početku karijere, za njega vrijeme kao da je stalo, a nakon što je majstorski odradio svoj dio s bendom, s guštom je pogledao i glavne zvijezde, headlinere iz Leta 3. »Mrle i ekipa opet su uspjeli napraviti pregenijalan cirkus. Izvođači i publika baš su se stopili, odlična smo kombinacija i Antivalentinovo bi definitivno trebalo biti festival, novi zagrebački brend.

Ima nevjerojatan potencijal i od-

»N

100

Dražen Kokorić

ije se ljubav rodila na Valentinovo.

Nitko ne vjeruje u taj mit, ta bajka ne bi prošla ni kod male djece,« kaže Ivanka Mazurkijević.

Gobac smatra da bi Antivalentinovo trebalo postati festival

lična je platforma za mlade bendove čije vrijeme tek dolazi i koje slušatelji tek trebaju upoznati«, zaključio je Gobac, aludirajući na odlične S3ngs, koji su imali čast »probiti led« pred zahtjevnom zagrebačkom publikom. Za bend koji pjeva na hrvatskom jeziku, a čija glazba zvuči kao mješavina new wavea, indie–rocka, punka i popa, kritičari kažu da bi na inozemnom tržištu komotno mogli parirati Franz Ferdinandu, Editorsima ili Bloc Partyju.

A kao šećer na kraju, došao je legendarni Let 3. O žestokom rocku, avangardnim kostimima ukrašenima lutkama Barbie u sado– mazo izdanju, uključujući i kaput od napuhanih kondoma kojim se ogrnuo frontmen Zoran Prodanović Prlja, sve iz kreativne radionice dizajnera Jurja Zigmana, u Zagrebu se još danima pričalo.

Riječki rokeri svoj nastup otvorili su s Karmen, redali su se hitovi s albuma Angela Merkel sere i Bombardiranje Srbije i Čačka, a obožavatelji su pošteno »izderali« glasnice pjevajući uglas s dečkima. Poslije prvog antivalentinovskog slogana Ništa ljubav, samo karanje i drugog Ništa ljubav, turbo karanje, ostaje nam samo čekati i vidjeti što će nam velikani domaće rock–scene prirediti za sljedeću godinu.

Rezime druge Brijačnice, najvećeg zimskog hr vatskog festivala

Ivanka Mazurkijević lani je bila prateći vokal Letu 3, a ove godine je nastupila sa Stampedom

Nema više Fiju briju, živjela Brijačnica Piše: Đurđica Sarjanović

F

estival Brijačnica i ove je godine okupio neka od najboljih imena domaće i regionalne rock–scene. U dvodnevnoj dozi nabrijavanja 27. i 28. siječnja 2017. nastupili su Kojoti, Pips, Chips & Videoclips, Jonathan, Le Cinema, Gatuzo, Obojeni program, Oružjem protiv otmičara, Čao Portorož, Straight Mickey and the Boyz, Discohernia i Broken ideas. Prošle je godine Brijačnica održana na Zagrebačkom velesajmu, a ove se godine preselila u Boćarski dom, što nije bitno promijenilo dojam o festivalu.

Publika se od prvoga dana, unatoč hladnoći, odazvala na festival i odlično popunila dvoranu Boćarskog doma. Mladi bend Broken Ideas otvorio je drugu Brijačnicu i odlično zagrijao publiku koja je s početkom njihova koncerta sve više punila dvoranu. Nakon njih je osim slovenskih Čao Portorož svirao i Gatuzo koji se premijerno predstavio kao četveročlani bend.

Jedna od zanimljivosti festivala je svakako i jedan od članova Gatuza, Stipe Madžor, koji je nastupio na obje večeri festivala. Prvu večer s Gatuzom, a drugu s Discohernijom. Kako je njemu bilo, ispričao nam je nakon druge večeri Brijačnice.

žili. U svakom slučaju, Brijačnica zaslužuje svu moguću potporu. To je velika stvar za r’n’r i zadovoljstvo za nas koji smo na pozornici, a vjerujem, i vidio sam, i za publiku. Fiju briju više nema, živjela Brijačnica. Nadam se da će se za nekoliko godina, kao što se danas piše i priča o Fiju briju generaciji, tako pričati i o Brijačnica generaciji«, kaže Madžor.

Povratak Kojota U Boćarskom domu publika je imala prilike vidjeti i Le Cinema, koncertnu poslasticu koja je osamdesetih godina prošloga stoljeća žarila domaćom scenom. Nakon njih na pozornicu su stigli legendarni Pips, Chips & Videoclips. Činjenica je da se Pipsi i zagrebačka publika vole već odavno, što su dokazali i odličnim jed-

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Prošle je godine Brijačnica održana na Zagrebačkom velesajmu, a ove se godine preselila u Boćarski dom, što nije bitno promijenilo dojam o festivalu

Dražen Kokorić

Generacija Brijačnica »Svirati na Brijačnici uvijek je veliki gušt i drago mi je što zasad imam stopostotni score, a mislim i da držim rekord. Prošle godine bio je ogroman gušt s Kawasaki 3P–om biti dijelom r’n’r povijesti jer smo svirali prvu Brijačnicu u povijesti, a ove godine sam eto nastupio oba dana. Moram priznati da smo se s Gatuzom malo pribojavali atmosfere s obzirom na rukometno prvenstvo, ali su se svi strahovi raspršili kad smo počeli svirati. Dvorana je već bila pristojno popunjena i s prvim rifom osjetila se sinergija nas i publike. To je bio poseban nastup jer smo prvi put u Zagrebu predstavili potpuno novi koncept Gatuza, s novom postavom, aranžmanima i instrumentima. Drugi dan otvarao sam festival svojom Discoherniom. To je tek bio strah kako će biti, jer smo bili prvi.

Kad smo vidjeli u prvim redovima naše standardne, najveće fanove iz Mikulića, bilo nam je puno lakše. Katkad i sto ljudi napravi bolju atmosferu i energiju za nas na pozornici nego nekoliko tisuća mrtvih hladnih. Svakako je to bio i za Discoherniju poseban trenutak jer je uz INmusic pretprošle godine to bio jedan od naših najvećih nastupa. I s Discohernijom smo izašli u novoj postavi, s novim članom, gitaristom Beucom. Mislim da smo uspješno polo-

noipolsatnim koncertom kojim su zatvorili prvu večer festivala.

Druga večer bila je još »žešća«, a nakon Discohernije na pozornicu su stigli izvrsni Oružjem protiv otmičara, Obojeni program, Mašinko, Jonathan i na kraju Kojoti. Svaki od bendova koji se predstavio na festivalu odradio je odličnu svirku, glazbe je bilo za svakoga, a i atmosfera je bila sjajna. Jonathan su na Brijačnici još jedanput dokazali da su jedan od najboljih live bendova trenutačno na sceni, a bend je bez greške odradio festivalski set od početka do kraja. Najiščekivaniji koncert bio je svakako koncert Kojota. Publika je jedva dočekala da se nakon 17 godina slavna četvorka ponovno popne na pozornicu, a čim su počeli, sve se posložilo. Osim što su dečki bili izvrsno raspoloženi i što se vidjelo da su jedva dočekali ponovno nastupati, publika ih je nakon svake pjesme ispratila ovacijama. Brijačnica je odradila sjajan posao lineupom, a festival je najavljen i za iduću godinu u istom terminu.

101

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Intervju s predvodnicima dubrovačkog rock and rolla

Amerika je plodno tlo za našu glazbu!

O američkoj pustolovini benda Gruhak porazgovarali smo s njihovim basistom Robertom Di Liddom Razgovarao: Josip Radić

D 102

ubrovački bend Gruhak dobro je poznat hrvatskim ljubiteljima rock and rolla. Štoviše, svojim izvedbama pjesama Led Zeppelina, Pink Floyda, The Who i ostalih velikana rock–enciklopedije, Boris, Ivan, Lukša i Robi očarali su i inozemnu publiku — uz kratku njemačku turneju, nedavno su nastupili i u legendarnom londonskom 100 Clubu. No uz poznate riffove iz leksikona rock–glazbe, ti žilavi Dubrovčani okušali su se i kao autori i izvođači vlastitih pjesama — iza njih je hvaljeni album Make a stand koji su objavili u vlastitom aranžmanu, a novi album snimaju u Americi.

Kako je došlo do odlaska »preko bare«, na čiji poziv ste otišli?

Tko je zapravo Bobby i kakva je njegova profesionalna biografija?

Pozvao nas je producent Bobby Croft s kojim smo se upoznali na vjenčanju njegove kćeri u Dubrovniku. Našla nas je preko YouTubea i rekla da želi isključivo nas na svadbi jer je njezin otac producent i alergičan je na lošu glazbu (smijeh). Tada smo razmijenili kontakte, a on je izrazio želju producirati naš album jer misli da bismo zajedno mogli napraviti i snimiti dobre stvari. Svidjela nam se ta ideja, ali je zvučalo predobro da bi se ostvarilo. Svadba je bila pretprošloga ljeta, međutim, on se prošloga ljeta vratio u Dubrovnik. Družili smo se nekoliko dana i rekao nam je da želi da u siječnju 2017. godine dođemo k njemu na Floridu snimiti potpuno novi materijal koji ćemo zajedno napraviti.

Bobby Croft je glazbenik i producent s velikim iskustvom. Znam da je bio basist u Derek Trucks Bandu, svirao je i s imenima poput Boba Dylana, Bad Company i drugima. Radio je i za kompaniju Disney.

U studiju je radio kao tehničar i asistent Brucea Swediena, Grammyjem nagrađivanog producenta koji je surađivao na albumima Michaela Jacksona, Micka Jaggera, Jennifer Lopez... tako da je Bobby stekao zaista veliko iskustvo radeći s jednim od najboljih producenata. Također se našao na mnogim albumima raznih bendova koji su snimali u njihovu studiju jer je uvijek imao ideju kako pjesmu napraviti zanimljivom ili bi snimio koju basističku dionicu.

Nakon albuma Make a stand, u Americi snimate nastavak...? Kako izgleda vaš kreativni proces?

Da, radimo novi materijal na engleskom jeziku. Budući da smo u velikom studiju, imamo mogućnost odjednom snimiti bubnjeve, bas, gitaru i klavijaturu uživo. Tako se dobije bolja energija i bolje se osjećamo dok tako radimo nego da je sve odvojeno. U studiju počinjemo jamming i počinjemo svirati neke teme iz glave koje razvijamo, a ponekad i snimimo. Nakon toga sjednemo svi zajedno s akustičnom gitarom i slažemo pjesmu uz neku temu vokala koju još nemamo napisanu. Posložimo pjesmu otprilike uz mnoge ideje našeg producenta koji uvijek ima dobro rješenje kako se pjesma mora razvijati.

Tada pišemo tekst. Katkad već postoji dio teksta, a katkad se piše zajedničkim snagama. Uglavnom, nakon toga

Kako bi opisao zvuk novih pjesama? Što se tiče snimljenog materijala, mogu reći da se čuje utjecaj Amerike i producenta. Pjesme su dosta žanrovski raznolike, ali je naš zvuk ostao u svemu tome. Zasad imamo 11 pjesama, a planiramo ih snimiti 13 ili 14. Bit će jako zanimljivo.

Jeste li imali priliku zasvirati uživo, kako je američka publika reagirala na vaše izvedbe?

Svirali smo jednu svirku i bilo je odlično. Ljudi su bili oduševljeni i mogu reći da je za muziku koju mi radimo Amerika definitivno najplodnije tlo.

Kako izgleda vaš prosječni dan u Americi?

Smješteni smo na Bobbyjevu imanju u Eaustisu pokraj Orlanda. U sklopu kuće je i studio gdje svakodnevno snimamo. Budimo se neki prije, neki poslije, ali uglavnom oko 10 sati smo na zajedničkom doručku. Zatim smo oko 11 sati u studiju dok ne ogladnimo. Nakon pauze za ručak, ostajemo u studiju do dugo u noć, nekad i do jedan ili dva sata poslije ponoći.

Obično napravimo jednu pjesmu dnevno i snimimo je isti dan.

Jeste li imali prilike upoznati nekog od vaših američkih kolega?

Da, upoznali smo Dereka Trucksa prije jednog njegova koncerta. S obzirom na to da je naš producent Bobby s njim svirao devedesetih, ostali su dobri prijatelji, pa nas je Bobby odveo u njegov backstage. Upoznali smo zaista puno dobrih studijskih glazbenika, a neki će nam i gostovati na albumu. Svima se jako sviđa to što radimo jer je malo drukčije od načina na koji to Amerikanci rade. Što planirate sa snimljenim materijalom?

Postoji li zanimanje hrvatskih izdavača?

Pjesme su isplanirane i snimljene za inozemstvo. Naš producent će to pokušati progurati na američko tržište i spojiti nas s nekim menadžerima. Neka mi najprije završimo materijal pa ćemo pomalo dalje. Mislim da nema smisla nuditi pjesme na engleskom jeziku hrvatskim izdavačima, to kod nas jednostavno ne prolazi.

vrhunski hrvatski indie folk–pop za izvoz Rasprodani koncert grupe NLV više je nego dovoljan dokaz da je u pitanju nova hrvatska grupa koju je publika s nestrpljenjem čekala Piše: Dubravko Jagatić

P

onekad glazbenici, ne vjerujući koliko je zapravo voljena njihova glazba, podcjenjuju sebe i glazbu koju su stvorili pa svoja izdanja predstavljaju u neprimjereno malom prostoru.

Upravo se takav »propust« dogodio hrvatskoj grupi NLV koja je 20. siječnja u Malom pogonu Tvornice kulture odlučila koncertno predstaviti debitantski album istoimenog naziva, NLV. Akustični trio Nikol, Luka i Vedran koji su se od pojave prvog EP–a …and Who You Are? 2014. godine pretvorili u punokrvni bend s pet članova, ostali su nemalo iznenađeni kad su dolaskom na pozornicu shvatili da u mali pogon više ne stane ni jedna duša jer je ispunjen do posljednjeg mjesta. Štoviše, nakon prve pjesme Bitter, koja ujed- Luka Šipetić no i otvara album NLV, bilo je jasno da se gotovo nitko od publike nije tu našao slučajno jer je oduševljenje publike nakon prve pjesme jasno govorilo da ih publika obožava i da je jedva čekala koncert.

Sinergija s publikom

Unatoč primjetnoj tremi lijepe Nikol na prvoj pjesmi, i ona i bend su uz gromoglasnu potporu publike dobili potrebni »vjetar u leđa« i uz fantastičnu sinergiju u prenapučenom Malom pogonu održali koncert koji će pamtiti cijeli život. Osim što publika nije štedjela dlanove, glasove odobravanja i nerijetko zvižduke potpore, NLV su zvučali izuzetno uvježba-

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Utjecaj Amerike

NLV

Rođena je nova hrvatska pjevačka zvijezda. Nikol Čačić, zbog čijega su glasa mnogi postali fanovi grupe

no, a nakon nekog vremena i vrlo sigurno u sebe, svejedno se možda i pretjerano strogo pridržavajući zadanih nota bez dobrodošle improvizacije. No kako je to ipak bila službena koncertna promocija debitantskog albuma, sve im je oprošteno. Nikol Čačić, zbog čijeg su glasa mnogi postali veliki obožavatelji grupe NLV, ali i došli se osobno uvjeriti je li doista Nikol toliko dobra uživo, dobili su potreban dokaz da je rođena nova hrvatska pjevačka zvijezda koja će, po staroj lošoj navici, vrlo vjerojatno dobiti veća priznanja izvan granica Hrvatske nego u Hrvatskoj. Njezina specifična boja snažnog, ali vrlo emotivnog glasa uz odlično razrađene aranžmane Luke Šipetića i Vedrana Grubića na gitarama te Ronija Nikolića na basu i SilLeonora Bedić/Muzika.hr

počinje glavno snimanje svih instrumenata, uz nekoliko nadosnimavanja električnih gitara i Hammonda ili Rhodes klavijatura. S obzirom na to da na Floridi ima mnogo studijskih muzičara, iskoristit ćemo priliku i unajmiti nekoga za brass sekciju i ženske prateće vokale za neke pjesme. Također, naš novi prijatelj Jeff Withfield jako je dobar gitarist i pjevač i gostovat će na jednoj akustičnoj pjesmi.

K o n c e r t n a p r o m o c i j a d e b i t a n t s k o g a l b u m a 2 0 . s i j e č n j a 2 0 17. u M a l o m p o g o n u Tv o r n i c e k u l t u r e u Z a g r e b u

Leonora Bedić/Muzika.hr

G

odinu 2017. počeli su na suprotnoj hemisferi, u američkoj državi Florida, u gradu Eaustisu, gdje snimaju novi album, i to s američkim producentom!

vija Bočića na bubnjevima, na najbolji je način došla do izražaja koji je ona sama pojačala vrlo senzualnim pokretima, opušteno se uživljavajući u svaku pjesmu.

Gromoglasni bis Otprilike na sredini nastupa, grupi NLV pojačanoj dvjema pratećim pjevačicama, pridružio se Goran Farkaš na gajdama u pjesmi Not Dark Yet, sjajno uklopljenim solom te dakako dobio zasluženi pljesak. Pred kraj su na pozornicu izašli i gostujući trubači Alen Bernobić i Luka Dominik, dodajući pjesmi My Funeral punoću. Uslijedio je očekivani i gromoglasno zazvani bis na koji je bend kao akustični trio izveo skladbu You kojom je zapravo i osvojio publiku.

Na samom su kraju na iznenađenje mnogih izveli svoju verziju hita Electric Feel grupe MGMT te Look Around You kojom su zaključili nastup i sami vidljivo oduševljeni koncertom. NLV nakon toga koncerta i debitantskog albuma NLV definitivno ulazi u prvu ligu domaće rock– scene dokazujući kako indie folk– pop može biti itekako privlačan.

103

P r e d s t a v l j a n j e n o t n o g a l b u m a Z d e n k o R u n j i ć — 3 0 p j e s a m a , 2 6 . s i j e č n j a 2 0 17. u z a g r e b a č k o m r e s t o r a n u M o s t o v i

Runjić je utro put dalmatinskoj šansoni i pop–glazbi Na promociju su došli brojni kolege i poklonici svih generacija, odajući tako priznanje jednom od najvećih skladatelja domaće popularne glazbe koji je ujedno i izdavač dvostrukog CD–a koji prati izdanje.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Album je uredio Zrinko Tutić. On je na predstavljanju istaknuo kako je to bio sladak, ali težak zadatak jer Runjićev skladateljski opus ima više stotina djela. »Nije to bio lak posao. U samo 30 pjesama ne stane sve i uvijek će nešto nedostajati«, istaknuo je Tutić. Dodao je kako je želja bila uvrstiti ono što je već postalo dio kolektivne svijesti hrvatskoga glazbenog naslijeđa. Predgovor izdanju napisala je Erika Krpan koja je u

je također istaknula Erika Krpan, bilo i jest pravo glazbeno čudo, koje se u pravom trenutku spojilo sa zvukom podneblja u kojem se jedino takvo što i moglo dogoditi. Uz Runjićev skladateljski talent savršeno spojen s pjesnicima mediteranskog prostora, za rađanje takvog čuda trebala su još barem dva sastojka. Prvi je suradnja, poglavito na početku karijere, s još jednim majstorom zanata — Stipicom Kalogjerom u ulozi aranžera, a drugi — odabir vrhunskih interpretatora, pjevačica i pjevača koji će biti medij i lice nove dalmatinske popularne pjesme te će u sve-

Runjićeva djela izvela je klapa Nostalgija Piše: Dario Draštata

U

zagrebačkom restoranu Mostovi, 26. siječnja, predstavljeno je najnovije izdanje HDS–a i Cantusa iz edicije notnih albuma Zabavna melodija — Zdenko Runjić — 30 pjesama. Riječ je o osmom izdanju te hvalevrijedne edicije u koju su već uvrštena vrsna skladateljska

imena domaće zabavne i pop–glazbe poput Đorđa Novkovića, Arsena Dedića, Nikice Kalogjere, Đele Jusića, Zrinka Tutića, Tončija Huljića i Rajka Dujmića. Notni album splitskog skladatelja Zdenka Runjića, uz notne zapise i tekstove odabranih skladbi, obogaćen je brojnim fotografijama iz arhive obitelji Runjić i Croatia Recordsa,

Zrinko Tutić, urednik hvalevrijedne edicije, s muzikologinjom Erikom Krpan

svojem tekstu, ali i na predstavljanju, između ostalog napomenula da je možda najistaknutiji dio Runjićeva opusa onaj koji se odnosi na suradnju s pjesnicima. Među brojnim ljudima od pera s kojima je surađivao ističu se Jakša Fiamengo, Tomislav Zuppa i Momčilo Popadić, a mnoge je stihove svojih pjesama, koje danas smatramo ključnim djelima domaće glazbe, Runjić sam napisao.

104

Na predstavljanju je bio i bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović

Od početka je Runjić nepogrešivo crpio i na izvorima tradicionalne dalmatinske »pisme«, puno prije vremena u kojem je to postalo pomodno i brendirano kao world music. Iz svake njegove melodije izbijali su mirisi i zvukovi Dalmacije i Mediterana, što je, kako

mu biti iznad uobičajenog festivalskog prosjeka. Svakako uz Terezu Kesoviju, Vicu Vukova, Radojku Šverko, Josipu Lisac, Meri Cetinić i u kasnijim danima Gorana Karana, da nabrojimo samo neke od interpreta, neosporno je da je upravo suradnja s Oliverom Dragojevićem obilježila Runjićev put. Poput naše verzije legendarnog dvojca Bernie Taupin — Elton John, Runjić i Oliver su u više od 200 zajedničkih pjesama utrli put onome što danas smatramo dalmatinskom šansonom ili dalmatinskom pop–glazbom u svim svojim kasnijim inkarnacijama i domaćim pop–evergreenom uopće. Galeb i ja, Skalinada, Molitva za Magdalenu, Oprosti mi, pape... samo su neke od pjesama Runjića i Olivera sa samoga vrha pjesma-

Notna izdanja djela Borisa Papandopula u ediciji Ars Croatica HDS

Djela za »čudne« ansamble i gitaru Riječ je o skladbama koje su u Papandopulovu stvaralaštvu zauzele mjesto onih neuobičajenih, a ipak tako traženih kombinacija

Boris Papandopulo

Trio za trubu, rog i trombon Ars Croatica HDS Tonči i Vjekoslava Huljić, Zdenkov sin Boris Runjić, kći Ana Runjić sa svojom kćeri Frankom Car

rice domaće popularne glazbe prošlog stoljeća, a stoje nenadmašene i u ovom.

Lake note koje to nisu Namjerno bih zaobišao termin »zabavna glazba« u koju će se pomalo apsurdno, kad promatramo iz današnje glazbene perspektive, najčešće kategorizirati Runjićev opus, a što će neki olako poistovjetiti s »lakim notama«. Upravo suprotno, velik dio njegova glazbenog opusa, poglavito neke od najcjenjenijih skladbi, prava su remek– djela suvremene popularne glazbe koja nerijetko prate tekstovi socijalne tematike čvrsto ukorijenjene u podneblje u kojemu su nastajali. Ćale moj, Ćakule o siromajima, Picaferaj, Ča je život vengo fantažija kojoj su novi život udahnuli momci iz TBF–a u svojoj Fantastičnoj, potvrđujući time dokle seže Runjićev utjecaj, sve su samo ne »lake note« i pjesme za zabavu. One, kao i druga djela uvrštena u ovaj notni album dokazuju da je Zdenko Runjić bio sposoban dobaciti i do najvećih umjetničkih vrijednosti u kratkoj formi trominutne melodije, a istovremeno je s lakoćom i nepogrešivim talentom za pitkost i melodiju znao preplivati na drugu stranu i doista stvoriti velike hitove popularne glazbe za najširu publiku.

Opus našeg velikog majstora s pravom pripada izdanjima Ars Croatice, a riječ je o skladbama koje su u njegovu stvaralaštvu zauzele mjesto onih neuobičajenih, a ipak tako traženih kombinacija. Svojedobno potaknut sviračima takvog trija iz Splita, Boris Papandopulo je dovršio skladanje toga djela 1987., kad je počela postupna revalorizacija i animacija tih glazbala kao koncertnih i samostalnih dionica za nastupe i snimanja na nosačima zvuka ili tonskim zapisima. Skladbu je praizveo s velikim uspjehom Cantus Ansambl, u sklopu svoje sezone Solo–tutti, na koncertu održanom 13. veljače 2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Skladba traje desetak minuta, ima tri stavka i živahnog je, umjerenog i melodioznog karaktera. Njezina razigranost je ipak prilagođena mogućnostima instrumenta pa se može pretpostaviti da bi se većini puhača svidjela i da bi je mogli zajedno izvoditi u komornom muziciranju. Note sadrže dionice svakog instrumenta, s oznakama Corno in fa i Tromba in do. Broj izdanja je Can.133’3773, u notografiji Danijela Legina. Kao i svi Papandopulovi zapisi, tekst je čitak s detaljno naznačenom agogikom i naznakama udara i tempa, a dionice su ispisane većim i razgovjetnijim slogom od onoga u partituri. Djelo je pronašao Davor Merkaš, a budući da je odmah zaživjelo na koncertnom podiju, budućnost mu je osigurana.

Čuvanje od zaborava »Runjić je najčešće skladao na gotove tekstove, želeći najprije osjetiti emociju na koju će se nadograđivati. Kad je radio obratno, bio je komercijalniji, ali je i u tome bio vrlo uspješan«, rekao je jedan od njegovih suradnika i prijatelja, Tonči Huljić. Dodao je da se Zdenko nije bojao konkurencije, ni mladih i u tome je bila njegova veličina. Huljić je pritom istaknuo kako je zahvalan HDS–u i Cantusu što izdanjima notnih zapisa čuvaju te vrijednosti od zaborava.

A da zaborava neće biti, potvrdili su i brojni okupljeni kolege i poklonici Zdenka Runjića svih generacija, koji su tako odali priznanje jednom od najvećih skladatelja domaće popularne glazbe. Njegova djela te su večeri ponovno oživjela u intimnim izvedbama klape Nostalgija.

Boris Papandopulo

Concerto grosso za puhački kvintet, vibrafon i ansambl Ars Croatica HDS

Concerto grosso pripada pak neuobičajenim apartnim kombinacijama koje je maestro Papandopulo umio skladno pripitomiti u tradicionalne okvire a da pritom zvuče moderno i svježe.

Od dva concerta grossa, za isti sastav puhača i gudača, prvi daje ulogu i vibrafonu kao udaraljki (umjesto čembala kao u baroku); to je vid-

ljiv znak ingeniozne Papandopulove crte da na tradicionalnim tragovima stvara uvijek drukčije i originalno. Concerto grosso je zapravo kombinacija pet puhača, svih udaraljki i gudača, no zbog podjele glazbenog materijala, naslov ističe svaku skupinu instrumenata, iako je zapravo riječ o malom orkestru s cijelim nizom udaraljki. U nizu brojnih izmjena tempa, ovaj je concerto grosso u osnovi dijalog dvaju raspoloženja: radosnog allegretta i pjevnog andantea, s nekoliko zgodnih cadenzi. Kao i svi Papandopulovi notni zapisi, i ovaj predstavlja majstorovu biografiju na kraju izdanja, a nosi oznaku Can.132’3766. Notografija je djelo Andreja Skendera, a vanjski izgled nota je, kao i Trio za trubu, rog i trombon, crna podloga sa zlatnim slovima.

Concerto grosso je nastao 1971., kad je odstupanje od uobičajenih sastava ili njihovo pridruživanje doživjelo velike preinake zahvaljujući festivalima novoga zvuka. Skladba traje dvadesetak minuta i zauzima znatan dio eventualnog koncerta. Skladbu je u posljednje vrijeme (2014.) izvodio Cantus Ansambl na festivalima u Osoru i Splitu.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: Đurđa Otržan

Boris Papandopulo

Tri igre za gitaru Ars Croatica HDS

To je najomiljenija i možda najizvođenija skladba Borisa Papandopula za gitaru, koja je i već nekoliko puta snimljena na nosačima zvuka. Omiljena zbog svojega karaktera, koji na pitak i pristupačan način unosi folklorne elemente u melodiku, a tehnički nema velikih zapreka. Tri igre postale su gotovo nezaobilazna skladba na repertoarima natjecanja mladih umjetnika (Antun Iveković Youngmasters), a na uvodnim stranicama naveden je i broj snimljenih izvedbi na nosačima zvuka Istvána Römera, Ane Vidović i Zorana Dukića. No osim takvog, edukativnog karaktera, Tri igre su često i na koncertnim rasporedima, sa svoja tri stavka: Allegretto vivace, Moderato i Allegro comodo. Može se očekivati da note za solo instrument imaju na raspolaganju više notnog prostora pa je notni tekst više nego čitljiv i pregledan, a notografija pripada Darku Petrinjaku, što budi posebno povjerenje u finalnu izvedbu teksta. Ove note donose dvojezičnu biografiju skladatelja, a nose znaku izdanja Can.124–3681. Tri igre nastale su 1975., traju desetak minuta, a posebnost izdanja jest faksimil posvete skladbe Marijanu Makaru rukopisom samoga skladatelja te opširni predgovor Darka Petrinjaka, u kojem objašnjava odnos autografa i kasnijih dorada ili izmjena, bilo Marijana Makara, bilo Papandopula, bilo njega samoga kao priređivača novog izdanja, koje je popunilo prazninu nakon rasprodanog prvog izdanja.

105

U m j e t n i č k a š ko l a M i r o s l a v M a g d a l e n i ć u Č a kovc u 2 0. p r o s i n c a 2 016 . u C e n t r u z a k u l t u r u o b i l j e ž i l a t r i ve l i k a j u b i l e j a

Čakovačkom skladatelju u čast 20. obljetnica škole, 70. godišnjica osnutka Glazbene škole, čija je tradicija temelj djelovanja Umjetničke škole, i 110. obljetnica rođenja skladatelja čije ime nosi

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

»...u veljači 1941. ...izvedena je Magdalenićeva kompozicija Romarska po međimurskom... bio je to prvi susret Čakovca s umjetnošću njegova kompozitora Magdalenića...

Program proslave počeo je stručnim skupom u Umjetničkoj školi, a nastavio se koncertom učenika i profesora u Centru za kulturu Čakovec Piše: Senka Bašek–Šamec

M

iroslav Magdalenić, prvi ravnatelj i osnivač Glazbene škole u Čakovcu, skladatelj, glazbeni pedagog, glazbeni teoretičar, zborovođa i orguljaš uputio je davne 1945. godine Narodnoj vladi Hrvatske i Ministarstvu prosvjete zahtjev za osnivanje glazbene škole. »...šteta je to plodno glazbeno tlo, na kojem su već ponikli Pintarić, Štolcer,Vrhovski, Kolarić, Požgaj i drugi, a da se o međimurskoj narodnoj glazbenoj tradiciji i ne govori, ostaviti samo na razini samoinicijative i skromnih materijalnih mogućnosti pojedinaca. Glazbena škola može biti velika šansa ne samo za talente nego i općenito za kulturni život te sredine« , stoji u njegovu dopisu.

Dana 8. siječnja 1946. odobreno je osnivanje prve glazbene škole u Čakovcu koja je u to vrijeme djelovala u vrlo skromnim uvjetima — između ostalog i u prostorijama nekadašnje konjušnice te sa samo nekoliko učitelja i dvadesetak učenika. Tako je 30. svibnja 1947. održana prva javna priredba Gradske muzičke škole u Čakovcu, a 30. lipnja iste godine i prvi ispiti, a u popisu inventara iz 1946. godine stoji skromno: »Gradska muzička škola — 1 klavir marke Hofmann.«

106

Ovo je tek jedan od povoda Umjetničke škole Miroslav Magdalenić Čakovec da 20. prosinca 2016. svečanim koncertom u Centru za kulturu obilježi ne jedan, nego čak tri iznimno važna jubileja: 70. obljetnicu Glazbene škole

u Čakovcu, 20. obljetnicu Umjetničke škole Miroslav Magdalenić i 110. obljetnicu rođenja Miroslava Magdalenića — osnivača i prvog ravnatelja škole. Koncertom su se željela predstaviti neka djela Miroslava Magdalenića — čak i u nešto originalnijim izvedbama od uobičajenih, sve u izvedbi učenika i djelatnika škole, bivših učenika koji pohađaju Glazbenu školu u Varaždinu ili Muzičku akademiju u Zagrebu ili pak su sami već priznati glazbeni pedagozi.

Izuzetna čast bila je što je na svečanom koncertu bio sin Miroslava Magdalenića, dugogodišnji glazbeni urednik Hrvatskoga radija Mladen Magdalenić, sa suprugom, harfisticom Brankom Janjanin Magdalenić te je na taj način ostvarena i imaginarna veza s često neutemeljeno zapostavljenim skladateljem — toplim i radišnim »Vacekom«.

Miroslav Magdalenić, u latinski pisanu crkvenu maticu krštenih upisan kao Franciscus Fridrik, sam se potpisivao kao Miroslav, a učenici su ga od milja zvali »Vacek«. Svojim je skromnim, simpatičnim, blagim i dobronamjernim pristupom kolegama, učenicima i suradnicima ulijevao poštovanje. Enciklopedijske podatke nije potrebno navoditi — dostupne su svima zahvaljujući tehnološkom napretku. Ono što je važnije od toga jesu crtice njegovih kolega — glazbenika, poznatih imena kao što su Joža Požgaj, Miroslav Vuk, dr. Vinko Žganec i ostali koji su dolazili u doticaj s Magdalenićem, privatno ili u stručnim krugovima.

Međimurske boje Joža Požgaj izlaže u svojem predavanju u povodu komemorativnog koncerta u Čakovcu 26. veljače 1971. godine:

ono odiše poetičnom i zanosnom atmosferom masovne pjesme hodočasnika...« Miroslav Vuk na okruglom stolu uz Dane čakovečke glazbe 1994. godine izjavio je: »Magdalenićeva glazba natopljena je međimurskim bojama i mirisima. Ona odražava vrijeme i prostor u kojem je nastala i zbog koje je, htio to netko priznati ili ne, jedini najizvorniji najmeđimurskiji hrvatski skladatelj.« Sam Magdalenić govori o susretu sa Slavenskim: »Kao dječak gazio sam često mijeh orgulja u Čakovcu. Slavenski je često dolazio da na orguljama iskušava svoje revolucionarne 12–tonske harmonije. To je bilo davno prije Schönberga!...« Naraštaji učenika glazbenih škola sjećaju se, tako i ja, Magdalenićeva udžbenika Osnove tonskog sloga kao nezaobilazne literature u učenju harmonije i kontrapunkta, a nakon izvedbe njegove Simfonije u f–molu davne 1940. godine, kritičari je bilježe kao »jedno od najboljih simfonijskih djela što ih je novija hrvatska glazba stekla«.

Pozitivna karizma Nakon odlaska Miroslava Magdalenića iz Čakovca 1951. godine, očita je bila količina pozitivne karizme koju je Magdalenić širio oko sebe — predajući nekoliko teorijskih predmeta, vodeći razne zborove, ravnajući školom, surađujući s lokalnom zajednicom. Glazbena škola izgubila je čvrst oslonac i izvrsnu organizaciju koju je Magdalenić utkao u svakodnevni školski život. Škola je nakon njegova odlaska zapala u razne probleme — kadrovske, organizacijske i prostorne. Od 30. lipnja 1954. škola postaje Muzički tečaj Čakovec, 13. ožujka 1964. tečaj postaje Područno odjeljenje Muzičke škole u Varaždinu, a 13. srpnja 1972. odjel se izdvaja i postaje Osnovna muzička škola Čakovec pri Radničkom sveučilištu Čakovec. Odlukom Skupštine Međimurske županije 27. rujna 1995. izdvajanjem iz Radničkog sveučilišta te početkom rada baletnog odjela u sastavu škole, škola postaje Osnovna umjetnička škola Čakovec i seli se na sadašnju lokaciju u Ulici V. Nazora 14 u Čakovcu, a 23. listopada 2006. mijenja naziv

u Umjetnička škola Miroslav Magdalenić Čakovec. Škola trenutačno ima oko 350 učenika i 36 djelatnika. U sastavu škole je Osnovna glazbena škola, Osnovna baletna škola, Glazbena igraonica i Glazbeni tečaj, a djeluje na šest lokacija: Čakovec — Glazbeni odjel i Baletni odjel, Mursko Središće, Prelog, Donji Kraljevec i Orehovica. Nastava se održava za deset solističkih instrumenata, dva teorijska predmeta i skupno muziciranje (Puhački orkestar, ansambl harmonika, gitara, limenih puhača, drvenih puhača, dva komorna zbora i veliki dječji zbor). Godina 2016. jedna je od važnijih za školu — osim proslave navedenih jubileja škole, koja je kulminirala 20. prosinca svečanim koncertom u Centru za kulturu Čakovec, učenici i djelatnici održali su 41 produkciju klasa i odjela, 12 nastupa za potrebe udruga i organizacija lokalnih zajednica, održano je eminentno Međunarodno gudačko natjecanje Rudolf Matz, tri samostalna koncerta, stručno predavanje Tri obljetnice i organiziran je Dan otvorenih vrata. U istoj godini učenici Škole sudjelovali su na šest natjecanja (tri državna, jedno regionalno i dva međunarodna). Sudjelovalo je 28 učenika i 11 mentora, a osvojeno je jedanaest prvih, devet drugih i tri treće nagrade na državnim natjecanjima; pet prvih, tri druge i tri treće nagrade na regionalnom natjecanju; te tri prve, jedanaest drugih i jedna treća nagrada na međunarodnim natjecanjima. To čini ukupno 19 prvih, 23 druge i 7 trećih nagrada, a dvojica učenika dobitnici su Oskara znanja.

Taj uspješni niz nastavlja se i početkom 2017.; u samo 14 dana učenici su sudjelovali na jednom državnom i jednom međunarodnom natjecanju, a osvojene su sljedeće nagrade: dvanaest prvih, osam drugih i četiri treće nagrade. U planu je i sudjelovanje na još dva natjecanja — državnom i međunarodnom te još tri samostalna koncerta, 20 produkcija klasa, nastupi za potrebe lokalnih zajednica i Dan otvorenih vrata. Uz veliku potporu osnivača — Grada Čakovca, učenici i djelatnici škole aktivno sudjeluju u kulturnom, glazbenom i javnom životu Grada i Županije.

I na kraju, u nadi da će se Magdalenićeva glazba čuti češće, a škola kročiti u glazbenu budućnost još uspješnije, veselimo se idućem trostrukom jubileju — i to za samo nekoliko godina.

Pr vi hr vatski mjuzikl koji su u pot punost i izvela djeca, učenici Glazbene škole Josipa Hat zea, 7. listopada 2016. u HNK– u Split

Glazbene i sadržajne radnje koje su se godinama skupljale u mašti Nele Bujas Luketić, a zatim i u fizičkom obliku po ladicama ormara, skladateljica je odlučila realizirati uz pomoć učenika škole u kojoj predaje Piše: Karmen Širović

P

rvi hrvatski mjuzikl koji su u potpunosti izvela djeca, preciznije učenici Glazbene škole Josipa Hatzea, Roko, Roko, tatino oko Nele Bujas Luketić i Jelene Bosančić oduševio je publiku praizvedbom u splitskom HNK–u 7. listopada 2016.!

»Nema sarmi, nema toća, nema blitve ni špinata, nema vike, nema strke, nema vječne buke, frke… Sladoledi, marmelade, torte, kreme, čokolade…« opjevao je zbor učenika Glazbene škole Josipa Hatzea, uz potporu starijih kolega iz orkestra, idealni dječji svijet — planet Kaoka. Za prvijenac Nele Bujas Luketić, mjuzikl Roko, Roko, tatino oko, publika je pokazala veliko zanimanje pa su tri listopadske izvedbe rasprodane tjedan dana prije premijere, a kao što je i najavljivano, gledatelji su pripadali dobnim skupinama od 2 do 92 godine. U čemu je kvaka? Dalmacija i glazba vole se dugo i javno, a jednaka strast publike prema mjuziklu već dugo tinja. Utaži se tako rijetko da publika i zaboravi na svoje potrebe, dok ih netko ne podsjeti.

Glazba u praksi U gradu pod Marjanom postoji duga, ali nažalost ne i bogata ili kontinuirana tradicija izvođenja mjuzikla. Dosad je brigu o postavljanju mjuzikla vodila Prva jezična i Klasična gimnazija u suradnji s engleskom školom Astor College for the Arts iz Dovera te su mjuzikli u izvedbi srednjoškolaca Splićane uveseljavali godinama, ali nažalost bez kontinuiteta, zbog vječnog problema — financija. U ovom kontekstu glazbeno–scenskih predstava svakako je nužno spomenuti Ingrid Flesch i njezine Perle i Perlice s kojima je u Gradskom kazalištu mladih postavila niz mjuzikla. Međutim, mjuziklima gimnazijalaca uvijek je pri ruci bio profesionalni orkestar HNK–a, oni u Gradskom kazalištu mladih Split održavali su se uz matricu i uglavnom play back pjevanje, dok su Roka prvi put u potpunosti izvela djeca i mladi: kao glumci, pjevači, plesači, zbor i orkestar.

Glazbene i sadržajne radnje koje su se godinama skupljale u mašti Nele Bujas Luketić, a zatim i u fizičkom obliku po ladicama ormara, skladateljica je odlučila realizirati uz pomoć učenika škole u kojoj predaje. Ideje za mjuzikl crpila je iz obiteljskog okruženja, a glavna inspiracija bila su njezina tri sina; dvojica su i sudjelovala u izvedbi mjuzikla. Ništa ne bi bilo ostvarivo bez bezuvjetne pomoći i potpore ravnateljice Glazbene škole Josipa Hatzea, Vesne Alebić, prave vizionarke koja je hatzeovce napokon izvukla iz klasičnih produkcija i koncerata koji su se održavali pred prijateljima i članovima obitelji te njihov talent neumorno već godinama poklanja i predstavlja splitskoj publici uz gostovanja po Hrvatskoj i svijetu.

U glazbeno–scensku priču Roko, Roko, tatino oko potom se uključila Jelena Bosančić, akademska glumica koja iza sebe ima uspješna glumačka, ali i redateljska ostvarenja. Predložak Nele Bujas Luketić, Jelena Bosančić je osuvremenila i proširila crpeći inspiraciju u samim glumcima, pjevačima i sviračima. Obje autorice napominju kako su koautori mjuzikla djeca i mladi, tj. izvođači mjuzikla. Glazbene i sadržajne ideje rađale su se na zajedničkim probama, a likovi u mjuziklu najčešće su i imenjaci malih glumaca. Rijetkost je tako bogato, raznoliko i eklektično glazbeno okruženje koje je Nela Bujas Luketić vjerno ispreplela inspirirajući se raznolikošću glazbene ponude kojom smo svakodnevno okruženi. Glazbeni žanrovi i stilovi bliski mladima kombiniraju se s tradicijskom glazbom i instrumentima, poput hrvatske lijerice ili australskog, aboridžinskog didžeridua, dalmatinskom klapskom pjesmom, rock&rollom i rapom pa sve do klasične umjetničke glazbe zapadnoeuropske tradicije. Orkestar pod vodstvom Jure Bučevića stvara glazbenu kulisu u kojoj se često javljaju i lajtmotivi karakteristični za pojedine likove ili situacije.

Taj profesor violine također predaje u Glazbenoj školi Josipa Hatzea te je dosad radio samo s gudačima, dok u orkestru sastavljenom za potrebe mjuzikla jednako profesionalno vodi i puhače, gitariste, mandolinisticu, harfisticu, harmonikaša i udaraljkašicu, uz klavirsku pratnju još jednog profesora, Ante Božića Kudrića.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Roko, Roko, tatino oko

107

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Prvi dio mjuzikla realno prenosi dječju svakodnevicu, njihova druženja na ulici ili parku, svim onim mjestima koja su danas sve siromašnija djecom koja dane provode zalijepljena za ekrane.

Naslovna uloga pripada desetogodišnjem dječaku Roku koji je iznimno nadaren za crtanje te ima moć da sve što nacrta na tabletu i oživi, ali i sposobnost da mane svojih prijatelja pretvori u vrline, što suptilno podsjeća na bogatstvo različitih osobnosti te na važnost prihvaćanja drukčijih karakternih osobina. Njegov najuži krug prijatelja čini fantastična petorka, od kojih svaki ima neke posebne »moći«.

108

Bez pravila, molim!

Dosada, monotonija i razne obveze koje im nameću roditelji i učitelji »tjeraju« protagoniste na bijeg od stvarnosti, a savršeni svijet, na planetu Kaoka gdje se ništa ne radi i nema pravila, nacrtao je i oživio upravo naslovni junak. Glumci, odnosno solisti, donose živi jezik ulice, grada Splita, njegove okolice, ali i cijele Dalmacije. Oni nisu kultivirani i prilagođeni sceni, ne govore standardnim hrvatskim jezikom, nego živim jezikom

koji je mješavina narječjâ, dijalekata, žargonizama i anglizama. Uz trinaest solista i orkestar, važan segment mjuzikla je i zbor kao komentator događanja te aktivni sudionik scene, čiji akteri pjevaju, plešu i glume. Mjuzikl je obogaćen suvremenom tehnologijom, danas neizostavnim segmentom društva, a putem raznih videoprojekcija i animacija djeci pokazuje svijet u kojem žive, ali im otvara i svijet mašte, utopijski svijet koji svi možemo stvarati i barem nakratko u njega pobjeći. Poput svake »prave« priče, i ovaj mjuzikl začinjen je ljubavnim zgodama i nezgodama koje muče mlade junake, ali i njihove vršnjake. »Pazi što želiš, možda ti se i ostvari«, te uzrečice mladi protagonisti nisu još svjesni, ali ubrzo upoznaju njezinu bit. Kao što je Jan Sigsgaard uslišio želje svojega junaka u klasiku dječje književnosti Pale sam na svijetu, koje u realizaciji donose samo kratkotrajnu sreću i zadovoljstvo, tako su i protagonisti mjuzikla upoznali nostalgiju za svojim domom, obitelji, prijateljima, ljubimcima, unatoč svijetu kreiranom po njihovoj mjeri.

Sve tri izvedbe hatzeovci su odradili za čistu peticu! Posebno se istaknuo Toni Zaklan kao Roko, učenik 2. razreda GŠ Josipa Hatzea koji je već nastupao u glazbeno–scenskim vrstama, ali i pred kamerama. Srca publike zarobio je i Stipe Budić kao mali Vlaj, srcolomac koji je na oduševljenje svih prisutnih na kraju mjuzikla osvojio i svoju simpatiju (Eni Malenica), nespretnu članicu fantastične petorke koja stalno pada. Treba spomenuti i najvećeg coolera, Nikolu Polajka, uživljenika u stripove i pravoga Spliću, kojem je sve fjaka i laganini.

Orkestar koji su mahom činili srednjoškolci i nekoliko bivših učenika glazbene škole također je bio na zavidnoj razini.

Zboru zaista nije bilo lako!

Mali profesionalci Oni su uz orkestar ponijeli gotovo cijeli glazbeni dio, a uz svaki song imali su i nimalo jednostavnu koreografiju. Upravo oni i otvaraju mjuzikl songom Roko, Roko, tatino oko, a tijekom izvedbe Čokoladnog svijeta pjevali su vozeći se na koturaljkama, skateboardu i trokolici.

Mladi zboristi najviše su zasjali u izvedbi pjesme Didina lula, koja je uslijedila

nakon simpatičnog dijaloga i rere malog Stipe i njegova dide. Zanimljiva koreografska rješenja Jelene Bosančić uz mnogo rekvizita pridonijela su izgradnji veselog, šarolikog i razigranog dječjeg svijeta, ali i omogućila dočaravanje novog ugođaja na imaginarnom planetu (poput Divovske gusjenice koju neobičnim glasom i stasom, držeći svjetiljke, utjelovljuju zboristi). Prelazak iz stvarnosti u svijet mašte u režijskom smislu prošao je glatko i jasno uz pomoć videoprojekcija Darka Škrobonje, Ivana Radovića, Dragana Kovačevića i Antee Ratković koji su protagoniste »na ekranu« otpremili na planet Kaoka. Još i više glazbe ne bi bilo naodmet, kao i pokoji song glavnih likova ili fantastične petorke, jer su glazbeni brojevi pretežito namijenjeni zboru i orkestru. Unatoč tome, izrazita energičnost i dobra vibra cijele ekipe sigurno će se još dugo pamtiti, a nadamo se da će oduševljenje publike biti »vjetar u leđa« za nove izvedbe ili slične projekte.

Protagonisti mjuzikla Roko, Roko, tatino oko

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

P r e d s t a v l j a n j e p r v o g s p e c i j a l i z i r a n o g v o d i č a p o g l a z b e n i m p u n k t o v i m a Z a g r e b a , 19 . s i j e č n j a 2 0 17. u Školskoj knjizi

Glazbene šetnje Zagrebom u koricama Popularno napisana povijest glazbe grada s prikazom društvenoga i javnog života Piše: Jagoda Martinčević

D

o Glazbenih šetnji Zagrebom trebalo se probiti! I doslovno i figurativno rečeno. Uspuhano stižem na posljednji (uh!) visoki kat Školske knjige u Masarykovoj, na vrijeme, čak desetak minuta prije početka najavljenog predstavljanja knjige Glazbene šetnje Zagrebom. A kad tamo — velika dvorana puna ko šipak koštica!

Kao da se cijeli glazbeni Zagreb došetao i popeo nebu pod oblake ne bi li pronašao još koju adresu u popularnom itinereru autorice Nade Bezić. Ne mogu se sjetiti, čak ni iz dalje prošlosti, događaja vezanog uz neku knjigu o glazbi i uopće umjetnosti koja je privukla toliko publike, a

to mi žalostivo potvrđuje i Tonko Lonza pokraj kojega grabim vjerojatno posljednji slobodni stolac: »A zašto je to tako?« pita me prvak hrvatskog glumišta. »Kad mi glumci imamo promocije kakve monografije, dođe jedva dvadesetak ljudi...« Glazbena šetačica Doista, zašto? Možda bi trebalo provesti sociološko istraživanje koje bi proniknulo u odgovor, a sama sam sklona objašnjenju kako postoji još uvijek ona »kritična masa« Agramera koja je poželjela pozdraviti popularnu zagrebačku glazbenu šetačicu i odati joj priznanje za dugogodišnji projekt koji je sada, eto, i ukoričila uz pomoć izdavača Školske knjige. Mnogima je poznato da je ugledna muzikologinja i voditeljica knjižnice Hrvatskoga glazbenog zavoda Nada Bezić još

2011. pokrenula glazbene šetnje Zagrebom za velike i male, tj. za građanstvo i škole, nadovezavši ih na radijske emisije u kojima se bavila temom Iz glazbenih pismohrana, kao i zanimljivim pojedinostima i događajima koji su se u domeni glazbe zbivali u starom Zagrebu. Iste 2011. doktorirala je s temom Glazbena topografija Zagreba od 1799. do 2010.; Prostori muziciranja i spomen–obilježja, a sljedeće je godine isti naslov objavljen u izdanju Hrvatskog muzikološkog društva.

No doktorat je za znalce, a radijske emisije i žive šetnje Zagrebom (koje su joj 2015. pribavile i status počasnog turističkog vodiča specijaliziranog za glazbenu povijest Zagreba) za mnogo širi krug ljubitelja glazbe. A sada je, eto, stigla i knjiga koja će zasigurno taj krug još povećati oni-

ma koje zanima gdje se što u Zagrebu zbivalo, gdje je tko stanovao, skladao, pjevao, ukratko muzicirao, jer kako sama autorica navodi u proslovu: »Ova je knjiga prvi glazbeni vodič kroz glavni grad Hrvatske i uopće prvi takav vodič u Hrvatskoj. Knjiga je to koja nas vodi od kuće do kuće (tamo gdje je na neki način živjela glazba), kroz ulice i mirogojske aleje, zaustavlja se kod spomenika i koncertnih dvorana. Iako govori o glazbenom životu kojemu je temelj umjetnost zvuka, knjiga ponajprije navodi čitatelja da gleda i promatra, da podigne pogled u ulicama kojima toliko puta prolazi ili da potraži grob nekog zaslužnog glazbenika.

Ako k tome netko zaista odluči poslušati glazbu koju spominjem ili s pobuđenim zanimanjem ode u neku koncertnu dvoranu ili kazalište, sve će moje skrivene želje biti ostvarene.«

dr. sc. Nada Bezić

Glazbene šetnje Zagrebom Školska knjiga

109

Ž

ive šetnje Zagrebom autorici su 2015. pribavile status počasnog turističkog vodiča specijaliziranog za glazbenu povijest Zagreba

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Osam šetnji

110

Dr. sc. Nada Bezić, autorica Glazbenih šetnji Zagrebom, specijalizirala se za glazbenu povijest metropole

Podijeljena u osam poglavlja/šetnji, knjiga Nade Bezić u prvih pet segmenata prirodnim putem vodi čitatelja od Gornjega grada i Radićeve ulice, preko Kaptola i Nove vesi, do Ilice od Britanskog do Jelačićeva trga, zatim do Zelene potkove i završava u mirogojskim arkadama i alejama. Brojne su adrese na kojima se pisala glazbena povijest Zagreba, od najstarijih do današnjih, od najpoznatijih do onih za koje će mnogi iz ove knjige prvi put doznati. Od 11. do 21. stoljeća najprije duhovna, a zatim i svjetovna glazba tvorila je važan dio zagrebačkog i hrvatskog identiteta koji Glazbene šetnje Zagrebom otkrivaju, opisuju i slikovito prikazuju u vrlo raznolikom spektru povijesnih zbivanja, prelamajući političke i društvene, ali ponajprije kulturne reference. Golema građa podataka vezanih uz prostore, osobe, arhitekturu i likovnost ne može zadržati čitateljsku koncentraciju u kontinuitetu, i to je jedna od odlika raspoređenih poglavlja jer svatko u svakome od njih može potražiti i naći ono što ga u danom trenutku zanima, izvan vremenskoga konteksta onoga što prethodi ili slijedi. A sve to dopunjuje izvrsna Kronologija Glazbeni Zagreb od biskupa Duha do danas pri kraju knjige, iz koje se doznaju doista raritetni podaci o primjerice imenima prvih stalno nastanjenih glazbenika u Zagrebu u 15. stoljeću! No prije Kronologije, još tri poglavlja privlače pozornost: jedno je posvećeno koncertnim prostorima, drugo spomenicima, a ono naslovljeno Od ulice do ulice jedino je u kojem si autorica »dopušta« i male komentare, iako bi ta tema zavrijedila i poveće pokude onima koji su pojedinim zagrebačkim ulicama nadijevali imena zaslužnih glazbenika. Zagreb u 2016. godini ima 107 »muzikalnih« ulica, što je otprilike 2% ukupnog broja ulica u gradu (u Beču je taj postotak dvostruko veći), navodi marljiva kroničarka zagrebačkih adresa. Pa ako i zanemarimo usporedbu u postocima s obzirom na veličinu, broj stanovništva i zaslužnih građana/glazbenika dviju metropola, i dalje ostaje čuđenje, ponegdje i zgražanje, a svakako pitanje — tko su uopće imenodavci pojedinih zagrebačkih glazbenih ulica i po kojim su ih kriterijima nazivali? A prema priloženom grafičkom materijalu, te se ulice prostiru od Donjega grada i Maksimira do Novog

Zagreba, Studentskoga grada i Sesveta, a nalaze se i u Folnegovićevu naselju, Novom Jelkovcu, na Savici, na Trnju, Remizi, Rudešu, Prečkom i Podsusedu. Lijepo.

Matetićeva i Matačićeva Kao da cijeli uži i širi grad svira i pjeva, no ponekad i zapomaže, primjerice na križanju Matetićeve (Matetić–Ronjgov) i Matačićeve (Lovro pl. Matačić) ulice u Prečkom, ako hodač baš i nije siguran u koju bi ulicu išao. Ima i grubih previda kojima je npr.

Josipu Štolceru Slavenskom jednostavno izostavljeno pravo prezime Štolcer, kao što je Ivanu Mani Jarnoviću nestalo prvo ime, a ostalo srednje koje se, kako nas autorica obavještava, u suvremenoj literaturi više ne rabi. Loših bi primjera bilo još, pogotovo onih koji pokazuju da su neki glazbenici dobili nešto što se uopće ne može nazvati ulicom. Tek toliko »da dijete ima ime«! No čemu, kad je sve ostalo tako lijepo, dobro i vrijedno, podjednako zahvaljujući brojnim hrvatskim glazbenicima, kao i autorici, koja se njima pozabavila na poseban, a u nas i do sada jedinstven način. Deseto i završno poglavlje Na kraju šetnji također na poseban način sažima građu, donoseći minijature poput Zagrepčani i glazba, Zamišljena glazbena šetnja 1882., Zvijezde na glazbenoj karti Zagreba i dr., rekla bih gotovo prekratko za znatiželjnoga nedovoljno informiranog čitatelja. No onaj tko knjigu smjesti u vlastitu knjižnicu, imat će se iz čega informirati, i to u razmjerima dokle mu znatiželja seže. Moći će biti siguran da su informacije oblikovane u glazbene šetnje doista točne i, što je možda najvažnije, sabrane na jednom mjestu. I kao što autorica u uvodniku kaže: »Knjiga Glazbene šetnje Zagrebom nije ni povijest glazbenog života Zagreba ni adresar... nisam ni željela ni mogla knjigom obuhvatiti sve što se u glazbenom Zagrebu zna. Svjesna sam da postoji vjerojatnost da ću tek što knjiga bude objavljena doći do nekog važnog ili neobično zanimljivog podatka — kao što to obično biva. Rado ću uvažiti svaku dopunu i smjerno ću zahvaliti na ispravcima.« Nema dvojbe da Glazbene šetnje Zagrebom neće ostati tek na toj prvoj ukoričenoj adresi koju su na predstavljanju nakon uvodne riječi Ante Žužula, predsjednika Nadzornog odbora Školske knjige, osim autorice popratili komentarima i akademik Josip Bratulić i urednica Petra Pavić, a glazbom staroga Zagreba Ansambl Strauss.

Jedini komentar vaše izvjestiteljice nasuprot pohvalama ideji i sadržaju, i to posve subjektivan, ide na račun ukupnoga izgleda knjige. Po mom ukusu odveć je kričavo šarena. Čini mi se kako bi vrijedan vizualni materijal došao više do izražaja da nema svih mogućih kolorističkih intervencija kojih su se likovni priređivači mogli dosjetiti.

Manje je uvijek više, a Glazbene šetnje Zagrebom na prvi pogled nalikuju na dječju slikovnicu. Ali samo na prvi pogled!

U povodu objave prve hrvatske opere na diskografskom izdanju

Čekajući uprizorenje Ako je pitanje zaslužuje li Ljubav i zloba život u izvodilačkoj praksi, odgovor je, kratko i jasno — da

Č

injenica da je objavljeno prvo diskografsko izdanje Ljubavi i zlobe Vatroslava Lisinskog neupitno je prvorazredan kulturološki događaj. Činjenica da se pojavilo tek ove godine, 171 (!) godinu nakon praizvedbe prve hrvatske opere govori, pak, podosta o maćehinskom odnosu prema nacionalnoj glazbenoj baštini. Čestitke najzaslužnijima

Identificirati najzaslužnije za ovo izdanje nije teško — to je prije svega dirigent Mladen Tarbuk, koji je priredio notni materijal, a uz njega i Hrvatska radiotelevizija, čiji su ansambli djelo izveli i koja je priredila i objavila studijsku snimku.

Veće je pitanje, međutim, čija je odgovornost za dosadašnje zapostavljanje Ljubavi i zlobe. Mladen Tarbuk u nekoliko je navrata u tom smislu prozvao hrvatsku muzikologiju (o tome se povela i polemika s akademkinjom Koraljkom Kos upravo na stranicama Cantusa), a implicitno je tako intoniran i nepotpisan (inače vrlo temeljit i kvalitetan) popratni tekst uz navedeno diskografsko izdanje. No svaki iole upućen poznavatelj hrvatske muzikologije lako će uočiti temeljnu neosnovanost te teze — mjesto Lisinskijeva opusa općenito, a unutar njega i Ljubavi i zlobe, neupitno je istaknuto u svim povijesnim pregledima, još od Kuhačevih Ilirskih glazbenika pa sve do najnovijih preglednih radova Stanislava Tuksara i Ennija Stipčevića.

Lisinskom su, k tome, posvećeni i brojni znanstveni radovi, uključujući i kapitalnu monografiju Lovre Županovića, čije teze i više od pola stoljeća nakon objavljivanja još uvijek uglavnom mogu odoljeti preispitivanju.

Nedostatan, ali ne i bezvrijedan To što se Županović (izrijekom apostrofiran u spomenutom anonimnom popratnom tekstu) kritički utemeljeno izrazio (i) o nekim donekle nedostatnim aspektima Ljubavi i zlobe upravo i jest ono što se od muzikologije i očekuje; to, međutim, ne znači ni da je Lisinskijev operni prvijenac proglasio bezvrijednim, a još manje da bi upravo njegovi kritički stavovi bili izlikom za izbivanje

toga djela s opernih i koncertnih pozornica. Izvodilačku praksu ne nose muzikolozi, nego glazbenici — a upravo su oni (uz časne iznimke) Ljubav i zlobu sustavno zaobilazili ili je izvodili u skraćenom i/ili »revidiranom« obliku.

Bilo kako bilo, pred nama je sada prva hrvatska opera u izvornom obliku, zahvaljujući temeljitom istraživačkom i redaktorskom radu Mladena Tarbuka, koji si u zasluge može pripisati slične pothvate s još nekim kapitalnim djelima — spomenimo samo njegov rad na pripremi kritičkog izdanja Zajčeva Zrinjskog. Tarbukovo grafološko »otkriće« da je izvorna partitura Ljubavi i zlobe pisana rukom Jurja Karla Wisnera von Morgensterna pritom i nije osobito revolucionarno — već je i Kuhač spominjao da je Morgenstern orkestrirao partituru svojega učenika Lisinskog, pa to otkriće samo potvrđuje nešto što je odavno općepoznato.

Mogućnost (re?)valorizacije Ljubav i zloba u izvornom zvukovnom obliku donosi napokon i mogućnost (re?)valorizacije djela. Pa ako je pitanje zaslužuje li ona život u izvodilačkoj

pandopulo) smiona je, ali i opravdana.

Jer, uza sve nezanemarive libretističke i glazbeno–dramaturške nesavršenosti, izvorna je partitura funkcionalna, pa i uvjerljiva, kako na razini pojedinačnih glazbenih brojeva, tako i (još važnije!) na razini zaokružene cjeline.

Izvrsni izvođači Protočnost glazbenog i dramskog tijeka svakako je najvažniji aspekt uspjeha Tarbukove interpretacije, pri čemu ne treba zanemariti to što je ova studijska snimka nastala nakon koncertne izvedbe s istim, odreda vrsnim izvođačima — Zborom i Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije te ekipom vokalnih solista koje predvodi troje sjajnih pjevača mlađega naraštaja: Evelin Novak, Domagoj Dorotić i Leon Košavić. Tarbuk je pritom uspio izbjeći čestu zamku studijskih snimanja — dotjerivanje izvedbe do točke sterilnoga perfekcionizma. Kao što i manji nedostaci Lisinskijeve (i Morgensternove!) partiture djelu ne oduzimaju vrijednost, nego mu, štoviše, daju specifičan šarm, tako i Tarbukova snimka, iako dotjerana u odnosu na koncertnu izvedbu, ipak zadržava određenu količinu »nesavršenosti« koje snimci daju prizvuk žive izvedbe. Štoviše, slušatelju snimke

na krajevima činova gotovo nedostaje pljesak — koji bi, uostalom, bio itekako zaslužen.

Vatroslav Lisinski

Ljubav i zloba HRT/Dvorana Lisinski

Tarbukovo povjerenje u partituru višestruko se isplatilo. Onkraj specifično stručnih aspekata, on uspijeva istaknuti i ono što je najveća Lisinskijeva kvaliteta — talent za skladanje nadahnutih melodija, koje će se slušatelju usjeći u pamćenje i koje će si možda čak i pjevušiti nakon odslušane snimke. A to je talent najvećih opernih majstora — i tek jedan (ali nipošto ne i jedini!) argument za tezu da Ljubav i zloba, nakon koncertnoga podija i diskografskog izdanja, napokon treba u izvornom obliku zazvučati i na opernoj pozornici. Mladen Tarbuk i Hrvatska radiotelevizija u tom su smislu dobro priredili teren. Na potezu su sada ravnatelji četiriju hrvatskih opernih ansambala.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: Trpimir Matasović

Bariton Leon Košavić potpisuje primjerak CD-a novinarki HR-a Mirjani Žugec Pavičić

praksi, odgovor je, kratko i jasno — da. Županovićeve primjedbe (ponajprije na libreto) i dalje stoje, ali valja napomenuti da sličnim nedostacima obiluje veći dio europskoga opernog repertoara Lisinskijeva doba. Ako, dakle, Ljubav i zloba možda i nije vrhunac romantičarske operne produkcije, ona je i dalje u okvirima njezina vrlo solidnog prosjeka.

Tarbukova odluka da partituru ne »poboljšava« (kako je to, primjerice, bio učinio Boris Pa-

Album je predstavljen na lokaciji praizvedbe opere, gdje danas zasjeda Gradska skupština Grada Zagreba

111

Ivan Žan

Tradicijska pjevanja otoka Paga — Zbornik radova Matica hrvatska, Ogranak Novalja

Dvostruki album s klavirskim opusom skladatelja Blagoja Berse

Zvučna ilustracija knjige Blagoje Bersa: Dnevnik i Uspomene Plod zamašnog projekta započetog 1999. s ciljem objavljivanja sabranih djela velikog skladatelja i učitelja kompozicije Piše: Đurđa Otržan

V

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

išestruko važan dvostruki album klavirskog opusa Blagoja Berse plod je zamašnog i temeljitog projekta započetog 1999. na kojem je surađivala velika ekipa znanstvenika i glazbenih suradnika čiji je zadatak bio objaviti sabrana djela Blagoja Berse.

U

Novalji na otoku Pagu predstavljena je 18. prosinca 2016. knjiga Tradicijska pjevanja otoka Paga autora Ivana Žana. Riječ je o zborniku paških tradicijskih napjeva u kojemu Žan najprije iznosi njihovu teorijsko–glazbenu analizu, a zatim postupno izlaže građu i notne zapise pojedinih otočnih mjesta: Lun, Stara Novalja, Novalja, Barbati, Kolan, Pag i Povljana. Autor stare napjeve kategorizira po nazivu i vrsti: Na kanat, Na pari, Paški pučki napjev, Karnevalski napjevi, Po svajsku (po svatsku), Pjevani govor i Mantinjada. Zajedničke su im karakteristike: jednostavne melodijske linije, dvoglasje i pjevanje a cappella te stihovi iz svakodnevnog života, pisani u desetercu. Zbirku označava opaskom »tako malo nota, a tako puno glazbenog blaga« te navodi činjenicu da je Ministarstvo kulture RH 2. srpnja 2009. donijelo rješenje kojim se »utvrđuje da pivanje na kanat ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra« te da se »pod zaštitu stavljaju i ostala tradicijska pjevanja otoka Paga«. Izdavač knjige je Matica hrvatska, Ogranak Novalja, a recenzenti knjige prof. Hrvoje Beban (Muzička akademija u Zagrebu) i mr. sc.

Marijo Krnić (Filozofski fakultet u Splitu). U svojoj recenziji prof. Beban kaže: »Ovaj izdavački pothvat prije svega valja shvatiti kao pokušaj objedinjavanja notnih zapisa tradicijskog pjevanja na otoku Pagu na jednome mjestu i u tome vidim njegovu veliku vrijednost, ali i zaslugu autora koji je uložio veliki trud u fiksiranje ovog fenomena notnim zapisima, budući da je većina napjeva predstavljena u njegovim transkripcijama.« Drugi recenzent, prof.

Krnić navodi da su »napjevi doneseni u izvornom obliku bez intervencije zapisivača... Ovo je izdanje prvi (etno)muzikološki rad koji iscrpno obrađuje temu tradicijskog pjevanja na otoku Pagu pa svojim sadržajem i pristupom građi predstavlja vrijednost po sebi, ali i temelj za daljnja istraživanja te kompleksne glazbene pojave.« (HDS)

112

provjeravao svoje glazbene zamisli i za druga djela, pa se u njima očituje i poznavanje tonske vrijednosti instrumenta, i značajke stilskih evokacija ili pak originalnosti samoga Berse, uz primjenu virtuoziteta s vremena na vrijeme.

Veteranska suita

Na albumu i u klavirskom opusu Blagoja Berse zastupljeni su oblici poznati tadašnjem glazbenom uhu na prijelazu stoljeća: bagatelle, sonate, noturna, seSusret sa skladateljem renade, valceri, sklonost melankoličnom ugođaju i, dakako, Po načinu starih, njegova suita možda najIzabrana su djela već bila predstavdulje na repertoaru našeg pijanizma, ljena javnosti o stotoj obljetnici sklajer je vrlo rano objavljena, još prije dateljeva rođenja zaslugom LoRuben Dalibaltayan, Drugog svjetskog rata. vre Županovića, ali su se dimenzije klavir Prema kvaliteti glazbenih zamisli, pothvata počele nazirati tek kad se Blagoje Bersa klavirske se skladbe Blagoja Berprikupila cijela ostavština i počeo rad se doživljavaju kao rukopis dovršena njezinoj stručnoj obradi. Eva Seza klavir nog i zrelog majstora, nadarenog dak, Petar Bergamo i mnogi drugi (dvostruki album) rasvijetlili su put prema opusu Blagoza cantilenu i motivičku invenciju, ja Berse, onako kako to sam Lovro lakog ritmičkog sloga, snažno inteCantus, HRT Županović nije mogao. Uostalom, i grirane građe poput simfonijskih divremena su se srećom promijenila onica. Ruben Dalibaltayan ističe rojer je suradnja stručnjaka, muzikomantičarsku crtu skladbi bez straha loga i izvođača postala intenzivnija od razuzdanosti, jer melodijske linije nego prije pa se moglo očekivati da drži na okupu klasicistička umjereće uređene note, poglavito za solinost u strukturi. Bersina je melodistički instrument ili vokalne skladbe, ka više uzgibano valovlje nego eknajprije izići u javnost. Uz to, omosces ili balansiranje rubnim sferagućeno je upoznavanje jednoga od ma tonaliteta, što je doista mogao najvažnijih hrvatskih skladatelja proupoznati tijekom boravka u Beču, iz teklog stoljeća i kao osobe, u dnevopusa Straussa, Mahlera, Wagnera nicima i zapisima, kao i u pozamaši drugih. Ako bismo usporedili klanom opusu. Nije naodmet spomevirske skladbe Dore Pejačević i Blanuti da je i koncertna dvorana nove Muzičke aka- goja Berse, potonji bi prednjačio u odnosu prema demije posvećena baš tom našem najznačajnijem glazbi i tradiciji, dok bi Dora bila na dobitku glede predstavniku hrvatske moderne, što je još jedan atmosferskog i harmonijskog uloga. Premda valceri znak revitalizacije Bersina opusa i njegova značenja i serenade nisu ništa originalno za Bersino vrijeme, za hrvatsku glazbenu umjetnost. on u njima izražava ipak vlastiti glazbeni potencijal i prepoznatljiva je, usrdnog odnosa prema tradiciji roSedam izostavljenih skladbi mantizma, bez traga ironije. To Ruben Dalibaltayan Integrirani rad stručnjaka različitih profila donosi nam nepogrešivo osjeća i skladbe donosi doslovno, virna ovom albumu iscrpan i zreli prikaz Bersina dje- tuozno, rafiniranog tonskog udara i bogato iznijanlovanja iz pera Marije Bergamo i Eve Sedak, koje sirane dinamike, što pridonosi plastičnosti skladbi. obrađuju osnovne značajke njegova opusa i stila pa Ukratko, iskorištava sve mogućnosti koje mu kao inse čitatelj može kvalitetno orijentirati u pogledu na- terpretu stoje na raspolaganju da skladbe zablistaju stanka i karaktera pojedinih klavirskih skladbi kojih u punom sjaju, izrađenih detalja. Uz svaku je skladna albumu ima 17, prema odabiru pijanista Rubena bu dodan komentar Marije Bergamo koji dopunjaDalibaltayana. Da je uvršteno još sedam izostavlje- va znanje o nastanku i stilskom izvoru skladbe; time nih skladbi, bio bi snimljen cijeli Bersin klavirski opus. je potencijalnim sviračima omogućeno zbližavanje Kako je Blagoje Bersa vodio redovito dnevničke bi- sa skladbom na neposredan način. Za daljnje prolješke o svojem radu, tako je i to izvor za klasifika- učavanje konteksta klavirskog opusa i cjelokupnog ciju i upoznavanje skladbi koje su nastajale tijekom odnosa do glazbe, HGZ je objavio i knjigu Blagoje dugih godina, od Beča, Zagreba, Sarajeva, Graza i Bersa: Dnevnik i Uspomene, koja upotpunjuje sliku o Leipziga, najizglednije u predasima između sklada- autoru čiji je opus i predugo bio zapušten pa se ovim nja većih, vokalnih ili vokalno–orkestralnih i orkestral- naporima i slika o djelovanju Blagoja Berse uvelike nih djela. Međutim, razvidno je koliko je Bersi bio bli- mijenja. Prvi je nosač zvuka producirao HRT, a drugi zak klavir, jer je s njime živio iz dana u dan i na njemu Cantus te ga obradio i pripremio za tisak.

Novi album s antologijskim djelima hrvatskih skladatelja 20. stoljeća

Prava poslastica za ljubitelje simfonijske glazbe Piše: dr. sc. Irena Paulus

P

remda se u glazbenoj javnosti, a naročito u uskostručnim krugovima često čuje jadikovka da nedostaje snimki djela hrvatskih skladatelja, čini se da ipak nije tako. Osim izdavačke kuće Cantus, koja specijalizirano objavljuje hrvatsku glazbu svih žanrova, izdavačka kuća Croatia Records također intenzivno objavljuje snimke hrvatske glazbe — uključujući i klasičnu glazbu. Tako se nedavno objavljeni kompaktni disk Sunčana polja nastavlja na Cantusovo izdanje Bersinih skladbi za klavir koje svira Ruben Dalibaltayan. Sunčana polja Croatia Recordsa donose neka od najljepših djela hrvatske glazbene moderne: i to ne samo Blagoja Berse nego i nešto mlađih, nacionalno usmjerenih skladatelja koji su djelovali u prvoj polovici prošlog stoljeća, Natka Devčića i Jakova Gotovca.

Vrijedan promicatelj

Riječ je o pravoj poslastici za ljubitelje hrvatske glazbene moderne u kojoj su blistavo povezane simfonijska glazba, tradicija europskog romantizma i nacionalna glazbena baština. Osim simfonijske pjesme Sunčana polja (uz koju, nažalost — uz objašnjenje da su dvije skladbe ipak nastale odvojeno te da se često tako i izvode — nisu snimljene i Sablasti, prvi dio Bersina diptiha), na disku je pohranjena Devčićeva Istarska suita, Gotovčevo Simfonijsko kolo te, zaključno, Bersina Idila za orkestar, op.

25b. Djela je izvela Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Pavla Dešpalja.

Zagrebačka filharmonija oduvijek je bila vrijedan promicatelj hrvatske glazbe, pa je i ova izvedba hrvatskih simfonijskih »hitova« svježa, bogata dojmovima i zapravo ugođajno nova. Pravi je užitak slušati Bersin »zov sunčanih polja« na početku diska koji kao prvo djelo donosi upravo Bersinu simfonijsku pjesmu.

Bersa je skladbi priložio program koji nije potrebno čitati da se u Filharmonijinoj izvedbi osjeti teška podnevna ljetna sparina, sunčano blještavilo, pjevanje seljaka, podnevni mir i zvuk »dvojnica«. Bersa nije mogao drugačije nego

»gledati« glazbu, ali je, još više od vizualizacije, tražio emociju, glazbeno ostvarenje unutarnjeg doživljaja, u ovom slučaju, jednoga ljetnog dana u Dalmaciji. Zvuk roga na početku i u sredini skladbe pršti poput sunčane svjetlosti koja kupa bojama ne samo seljake nego i slušatelje koji uvijek rado doživljavaju i proživljavaju to njegovo, mogli bismo doista reći, najpopularnije glazbeno djelo.

Dirigentovo majstorstvo Uz Bersina Sunčana polja, po atraktivnosti i popularnosti izdvaja se Istarska suita Natka Devčića. I nju odlikuju folklorna obilježja te bogati orkestralni kolorit, a od četiri stavka (Predigra, Poskočnica, Uspavanka, Finale) u kojima se skladatelj igra i poigrava mogućnostima istarske ljestvice, najomiljenija je Poskočnica. Kao ples u kojemu posebnu ulogu imaju naglasci i poletnost, Poskočnica se jednostavno ne može svirati tromo i nezainteresirano. Zagrebačka filharmonija daleko je od toga; Istarsku suitu svira željno i angažirano, pokazujući onu naklonost koju izvođači rado poklanjaju jedino vrijednim i zanimljivim djelima. Pod Dešpaljevom dirigentskom palicom nižu se različiti ugođaji — dijaloški, plesni, lirski i ostinatni — ističući skladateljevo, ali i dirigentovo majstorstvo upravljanja orkestrom i orkestralnim timbrom.

poput Berse i Devčića, veliki poznavatelj orkestra, pa i on s orkestrom stapa folklornu glazbu koju vidi na sebi svojstven način. Tu se doista može govoriti o populizmu, ali ne u negativnom, nego u pozitivnom smislu; jer teško je oduprijeti se skladateljevu zanosu — onome što nalazi i primjenjuje u klasičnoj simfonijskoj glazbi, ali i onome koje nalazi u hrvatskom folkloru.

Koda zamišljenog koncerta Vjerojatno nema boljeg načina da se kompaktni disk, koji je zamišljen poput svojevrsnog nacionalno obojenog koncerta simfonijske glazbe kojim kraljuju bogata ritmika i akcentuacija, blistave orkestralne i folklorne boje te raznoliki živahni, često plesni tempi, zaključi jednako raskošnim, ali mirnijim djelom — Idilom Blagoja Berse. Idila je, kao što se zna, trebala biti stavkom Simfonije u c–molu koju skladatelj nije uspio završiti. No tri dovršena stavka (četvrti je ostao u skicama) često se samostalno izvode, a među njima najčešće upravo Idila, i to zbog »bogatstva zvuka i suptilne orkestracije«, kako piše Inja Jugo u programskoj knjižici. Bersina je Idi-

la očito mišljena Zagrebačka kao zaključak, filharmonija svojevrsna koda koja zaokružuSunčana polja je zamišljeni FilCroatia Records harmonijin koncert koji se od 7. do 9. lipnja 2016. snimao u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Uostalom, Filharmonija je promicatelj glazbene umjetnosti diljem Hrvatske i kulturni veleposlanik Hrvatske u svijetu pa je sasvim logično očekivati da će upravo taj orkestar snimiti kompaktnu ploču s najpopularnijim djelima hrvatske simfonijske glazbe prve polovice 20. stoljeća, koja (ploča) nazivom ponavlja najpopularnije simfonijsko djelo velikog hrvatskog skladatelja Blagoja Berse — Sunčana polja.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Sunčana polja i Idila Blagoja Berse, Istarska suita Natka Devčića i Simfonijsko kolo Jakova Gotovca

Pozitivni populizam Simfonijski kolo Jakova Gotovca, praizvedeno 1928., ne ubraja se samo u kategoriju najomiljenijih klasičnih skladbi hrvatskih skladatelja kod kojih je folklor česta inspiracija. Ta je skladba odavno prerasla prvotnu »simfonijsku« i »klasičnu« namjenu te se smatra djelom s nacionalnim obilježjima. Vrlo je često koreografirano i njime se Hrvatska rado predstavlja u svijetu. Gotovac je,

Album Zagrebačke filharmonije i akademika Pavla Dešpalja ovjenčan je dvama Porinima u kategoriji klasične glazbe: za najbolji album i za najbolju izvedbu

113

7 30

Hrvatski skladatelji u interpretaciji Ide Gamulin na impresivnom box–setu

nosača zvuka za godina umjetničkog djelovanja

Pijanistica je tijekom tri desetljeća umjetničke karijere bila muza mnogih hrvatskih skladatelja koji su joj posvećivali svoja djela

Ida Gamulin, klavir Piše: dr. sc. Zdenka Weber

H

rvatska pijanistica i redovita profesorica klavira na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu Ida Gamulin proslavila je u kolovozu 2015. godine koncertom u Dubrovniku, u Kneževu dvoru, 30. obljetnicu umjetničkog djelovanja.

Još tada najavljeno objavljivanje nosača zvuka s njezinim interpretacijama ostvareno je početkom ove godine.

Izdanje je predstavljeno 19. siječnja 2017. u Dvorani Blagoje Bersa na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje je pijanistica izvela manje poznate skladbe Bellinija i Rossinija koje, uz mnoga druga djela, sadrži komplet od sedam CD–ova s njezinim izvedbama snimljenima u tih trideset godina. O umjetnici su govorile urednica izdanja Sanda Vojković i Nikolina Mazalin, kreativna direktorica nakladnika Croatia Recordsa, te autorica ovog teksta, a na kraju se publici obratila i sama pijanistica.

114

»Tri desetljeća umjetničkog djelovanja uvijek je prigoda da se osvrne unatrag i osvijeste putovi i poveznice jednog umjetničkog života. U slučaju Ide Gamulin s tim umjetničkim putem javnost je bila upoznata od njezine prve snimke Bachove Partite br. 6 u e–molu snimljene 1985. u studiju CBS–a u Londonu.

Upravo tu snimku Jugoton izdaje kao

prvu digitalnu snimku na LP–u, čime počinje suradnja, nastavlja se s Croatia Recordsom i traje do današnjih dana.

Stoga možemo reći da je potpuno očekivano da kao krunu tridesetogodišnje suradnje Croatia Records objavi box sa sedam CD–ova odabranih djela koja su obilježila Idinu nadasve uspješnu pijanističku karijeru«, zapisano je u programskoj knjižici u uvodnom tekstu urednice izdanja Sande Vojković.

Impresivan repertoar Na sedam CD–ova nalazi se 88 odabranih izvedbi djela svjetskih i hrvatskih skladatelja, počevši od Johanna Sebastiana Bacha, Petra Iljiča Čajkovskog, Johannesa Brahmsa, Franza Schuberta, Sergeja Prokofjeva, Domenica Scarlattija i Ludwiga van Beethovena, uključujući i rjeđe izvođene klavirske skladbe Vincenza Bellinija i Gioachina Rossinija te, dakako na repertoaru Ide Gamulin uvijek zastupljena, ostvarenja hrvatskih autora.

Treći je CD u cijelosti posvećen djelima Dore Pejačević. Ida Gamulin, trajna zagovarateljica ostavštine hrvatske skladateljice, javnosti upućuje izvedbe niza minijatura iz ranih opusa, kao i Dva intermezza op. 38, ciklus Maštanja op.

17 i ciklus Život cvijeća op. 19, dok je na šestom CD–u i snimka Pet minijatura za violinu i klavir koje izvodi violinist Jan Talich uz klavirsku pratnju Ide Gamulin. Pijanistica Ida Gamulin među prvima je uopće, otkako su Dorine par-

titure postale dostupne, izvodila djela Dore Pejačević. Suptilni glazbeni svijet i intimne skladateljičine ispovijesti u Idinim su interpretacijama već objavljivani, dobili su brojna priznanja i poznati su javnosti (posebno CD koji je 2001. s izvedbama skladbi Dore Pejačević objavio isti nakladnik, Croatia Records).

Uz 30. obljetnicu umjetničkog djelovanja (box–set — sedam CD–ova)

Croatia Records

Muza hrvatskih skladatelja Ida Gamulin, jedna od hrvatskih najagilnijih umjetnica sa zapaženom inozemnom karijerom i ugledom, kao i brojnim gostovanjima diljem svijeta, kontinuirano se zauzima i za stvaralaštvo drugih hrvatskih skladatelja pa im je često bila muza i poticala ih na pisanje klavirskih djela koja su joj posvećivali. Tako su primjerice Boris Papandopulo, Milko Kelemen, Anđelko Klobučar, Igor Kuljerić i drugi svoje skladbe posvetili Idi Gamulin, a njezina je najplodnija suradnja bila s dvojicom prijatelja i kolega, generacijski bliskima — Ivom Josipovićem i Berislavom Šipušom. U tom je slijedu na petom CD–u snimka Arabeske (hommage à Rossini) Igora Kuljerića, na šestom CD–u su Jubilus za klavir i Žalobni pjev za violinu i klavir, s violinistom Gora-

nom Končarom, iz pera Ive Josipovića, a na sedmom CD–u je snimka Šipuševa ostvarenja za klavir i gudače Tu... Mar De Mi Alma, u izvedbi Simfonijskog orkestra HRT–a sa skladateljem za dirigentskim pultom.

Uz solistčku, ostvarila je Ida Gamulin i važnu djelatnost na području komorne glazbe, što i potvrđuje već spomenuta snimka s violinistom Janom Talichom. Snimala je i sa suprugom Goranom Končarom i iz toga je repertoara uključena skladba Tea for two za violinu i klavir Igora Kuljerića (šesti CD).

Uz Zagrebački kvartet U takvom »obiteljskom ugođaju« bilo je neizostavno u prigodi obilježavanja 30. obljetnice umjetničkog djelovanja uključiti i snimke sa Zagrebačkim kvartetom, čiji je Goran Končar bio dugogodišnji »primaš«. Odabir Klavirskog kvinteta op. 14 br. 1 iz ciklusa Vlatko Jurja Stahuljaka na šestom i Kvinteta u h–molu za klavir, dvije violine, violu i violončelo op. 40 Dore Pejačević na sedmom CD–u nije samo hommage

Autorski koncert Alfija Kabilja u povodu 80. rođendana u Dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji sada i na dvostrukom albumu

Stil koji govori izravno slušatelju Kabiljev je stil jedan od najtežih. Govori izravno slušatelju ili gledatelju i ne smije izgubiti njegovu pažnju Piše: Đurđa Otržan

hrvatskim skladateljima, nego jednostavno izbor uhu ugodne, skladne, umjetnički vrijedne i uspjele glazbe, k tome i u vrsnim izvedbama.

Komplet od sedam CD–ova traje sedam sati i dvadesetak minuta. Ta činjenica upućuje na potrebu da se pojedine nosače zvuka sluša odvojeno prema vremenskim mogućnostima, raspoloženju, namjeni i odabiru. Ali svakako ih valja odslušati, posvetiti im pozornost, primijeniti ih u nastavi i na predstavljanjima pojedinih skladatelja, kao i staviti ih »u pogon« kad se poželi čuti neko lijepo ostvarenje iz prebogate svjetske i hrvatske riznice glazbe za klavir ili s klavirom. Toj je plemenitoj baštini Ida Gamulin posvetila sada već 32 godine života i rada, koncentriranog svladavanja tehničkih zahtjeva i izvedbenih nijansi, riječju — cijeloga svojeg interpretativnog potencijala. Činila je to sebi na slavu i slušateljima za užitak. Poželimo joj nakon toga »maratonskog« pothvata još mnoga uspješna desetljeća.

D

esetoga ožujka prošle godine Alfi Kabiljo proslavio je 80. rođendan koncertom komorne glazbe u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i ovaj je dvostruki nosač zvuka zapis te proslave. Sama prigoda je naznačila intonaciju koncertnog rasporeda i svečani ugođaj odabranih skladbi Alfija Kabilja pa je važno napomenuti da ovaj zapis, ma kako opsežan, ni na koji način ne donosi doista pravu sliku komornoga opusa najpopularnijeg hrvatskog skladatelja.

Neizbježno se tu našlo podosta arija iz mjuziklâ i opere Casanova u Istri gdje je nedostajao orkestar, a to više i dodatak drugom nosaču zvuka s tri velika hita — Jalta, Intermezzo i Neka cijeli ovaj svijet — ali je taj naizgled manjak pretvoren u prednost jer svoje hitove izvodi upravo sam skladatelj za klavirom.

Skladateljeve simpatije

Opus Alfija Kabilja je opsežan i raznovrstan pa je logično da je za ovu prigodu izbor repertoara diktirao skladateljev ukus i njegovi favoriti, pri čemu su ispuštena neka djela koja bi moćnije mogla opravdati naziv »komornijada«. No i ovako, kako god da se posloži presjek njegovih kraćih skladbi, rezultat će uvijek biti dojmljiv. Kabiljev je stil jedan od najtežih.

Govori izravno slušatelju ili gledatelju i ne smije izgubiti njegovu pažnju. Stoga mora biti u stanju poput klizača na ledu prelaziti iz žanra u žanr, iz ritma u ritam i nadvisiti sam sebe svaki put nekom impresivnom kantilenom.

U posljednje vrijeme je istarski melos impregnirao maestrov stil pa se osim arija iz opere Casanova u Istri, figure istrijanskog muziciranja mogu čuti i na drugim glazbenim stranicama.

Muzikologinja dr. sc. Zdenka Weber i pijanistica Ida Gamulin

Prvi nosač zvuka donosi upravo ono što možemo nazvati Kabiljovim simpatijama. Tu je Kazališna suita za dva klavira, što je minimalni doprinos njegovu golemom radu za pozornicu

koji ga je unekoliko i nadmašio svojom popularnošću. Prelepi Zagreb moj kao da sažima mnoge šansone napisane za taj grad, dok je Venecija prava praizvedba dijela suite Putujuće flaute koja do sada ima stavke Jerusalem, Buenos Aires, Vienna, Shanghai, Paris, Zagreb i Moscow.

Neprestana iznenađenja Kabiljo piše univerzalno, za sve instrumente, a budući su mu melodije tako jake da izdrže svaku prilagodbu i obradu, nedostatak orkestra tu je dopunjen ansamblom flauta, instrumenta za koji Kabiljo rado piše. Možda zato što je najbliži ljudskom pjevanju, ali taman kad se slušatelj ohrabri da pomisli kako je shvatio sve o Alfiju, posluša trio za rog, trombon i klavir i onda se opet iznenadi. Dvije izuzetno privlačne skladbe su Guslač na ulici i dva stavka posvećena slikaru Marcu Chagallu, u kojima nas Kabiljo obdaruje obiljem zvukovlja kletzmera i živih ritmova. Balogijada je ciklus pjesama za bariton na stihove Zvonimira Baloga. Zaključna skladba prvog nosača zvuka je Party, opet samo za dva klavira, ali dostojna velikog music halla. Uostalom, broadwayski ugođaj je ono u čemu Kabiljev talent pliva kao riba u vodi, ali nas može navesti na pogrešan trag, da je to zatvoreni svijet. Njegove glazbe za balet i minijature pokazuju svu širinu njegovih interesa i napokon, ali ne manje važno, veliko glazbeno znanje i skladateljsko umijeće.

Nenadmašni melodičar Drugi nas nosač zvuka upoznaje s dva trija. Već spomenuti trio za rog, trombon i klavir Prijateljski, iskričavo i zabavno prilagođen puhačima, a nakon toga Liburnijski trio s umilnim suglasjem flaute i violončela. Suita za ansambl flauti Anunnaki zaključuje službeni dio snimljenog koncertnog rasporeda. Giorgio Surian nas uz pratnju skladatelja podsjeća na uvijek neopisivo svjež song iz mjuzikla Jalta, Jalta i uz već spomenute bonuse, to je raspored dvostrukog nosača zvuka. Da nije bilo ove prilike, ne bi se na jednom mjestu naš-

le lijepe i duhovite te nadasve radosne skladbe komornog ugođaja; usput smo se podsjetili na uspješnice Alfija Kabilja kojih je premnogo da bi stale u bilo koji okvir koncer ta.

Prilog proslavi su osim Suriana dali i violinist Anđelko Krpan, Trio Osor,

Alfi Kabiljo

Komornijada (2 CD–a) Cantus d.o.o.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

N

a albumima su pohranjene njezine interpretacije djela Dore Pejačević, Jurja Stahuljaka, Borisa Papandopula, Milka Kelemena, Anđelka Klobučara, Igora Kuljerića, Ive Josipovića i Berislava Šipuša

B

roadwayski ugođaj ono je u čemu Kabiljev talent pliva kao riba u vodi

Zagrebački ansambl flauta, Hrvoje Pintarić (rog), Ivan Mučić (trombon), Petar Kovačić (violočelo), Renata Penezić (flauta) te pijanisti Bruno Vlahek, Dubravka Vukalović, Tamara Jurkić–Sviben, Lana Bradić, Zarija Alajbeg Galuf te sam skladatelj, Alfi Kabiljo.

Ovaj nosač zvuka otvara vrata zanimanju za skladateljski opus koji se prostire mnogo šire od pozornice, a to su komorni sastavi te solistička glazba za gitaru, flautu, klavir, ali i vokalne cikluse. Stoga je osim rođendanske čestitke i konkretan doprinos uvažavanju opusa nenadmašnog melodičara kakvoga poznajemo i tragaoca za glazbenim rješenjima, kakvim ga manje poznajemo do sada.

115

Pijanist i skladatelj Darko Domitrović na svjetskom digitalnom tržištu kao interpret ruskih minijatura

U pomalo sporijem tempu i zanimljivoj interpretaciji Album objavljen za zagrebačku izdavačku kuću s digitalnom distribucijom glazbe diljem svijeta — Nota Bene

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: Dora Dunatov

U

natrag dvije godine događaji na svjetskom glazbenom tržištu slobodnim su umjetnicima učvrstili razloge za odabir digitalnoga načina distribucije glazbe umjesto »dobrog, starog« nosača zvuka.

Naime, godine 2015. Svjetska diskografska organizacija (IFPI) objavila je rezultate glazbene industrije koji su potvrdili kako je fizičku prodaju glazbe prvi put u povijesti nadmašila digitalna. Velika je prednost digitalne distribucije u tome što se događa preko internetskih servisa poput iTunesa, Darko Domitrović, Deezera, GooglePlaya, Tidala i drugih pa piano je dostupna publici diljem svijeta. Pritom se Contemporary uvažavaju sva autorska i izvođačka prava Russian Piano umjetnika. Stoga ne iznenađuje što je broj izdavačkih kuća koje u ponudu uključuju i Miniatures digitalnu distribuciju glazbe svakim danom sve veći, a jedna od takvih na našem je tlu Nota Bene Classical izdavačka kuća Nota Bene iz Zagreba.

Upravo je nju za svoj najnoviji projekt potkraj siječnja ove godine odabrao pijanist i skladatelj Darko Domitrović. Radi se o šest klavirskih minijatura ruskih skladatelja okupljenih pod nazivom Contemporary Russian Piano Miniatures. U takvom je pregledu, sasvim logično, svoje mjesto zaslužila poznata Humoreska Rodiona Ščedrina čiji vrckavi i pomalo apsurdni humor, sudeći prema izvedbi, prilično odgovara zagrebačkom pijanistu. Prema glazbenoj duhovitosti, uz bok Humoreski stoji Polka Dmitrija Šostakoviča, iz njegova prvog i najpoznatijeg baleta Zlatno doba s kraja dvadesetih godina prošloga stoljeća.

Unatoč istaknutoj suvremenosti klavirskih minijatura u naslovu, Domitrović se neće strogo držati tih uskih okvira. Štoviše, u projekt će uključiti i Glazbenu kutiju, op. 32 iz 1893., inače popularnu minijaturu Anatolija Ljadova, čiji je opus do određene mjere obilježio kasni ruski romantizam.

Možda je Ljadovu prostor u Domitrovićevu izdanju oslobodilo upravo to što je riječ o profesoru Sergeja Prokofjeva, nezaobilaznog ruskog skladatelja koji je velik dio svojega opusa vlastoručno transkribirao za klavir. Iz toga je mnoštva Domitrović odabrao čak dvije kratke glazbene skice — Scena i Koračnica — čiji originali pripadaju baletu Romeo i Julija, odnosno satiričnoj operi Zaljubljen u tri naranče. Potonju će Domitrović »strateški« odabrati netom prije njezine premijere u zagrebačkom HNK–u. Osim njih, Prokofjev je izdanje obogatio još jednom Koračnicom iz zbirke Glazba za djecu, op.

65, skladanom 1935. godine. Svih šest minijatura snimano je na klaviru marke Steinway Hamburg u nešto sporijem tempu i zanimljivoj interpretaciji Darka Domitrovića.

116

Autorski album jednog od najstarijih, najplodnijih i najdosljednijih hrvatskih skladatelja

Koncert u čast 90. rođendana sada i na CD–u Presjek stvaralaštva Miroslava Miletića izveden na rođendanskom koncertu 10. rujna 2015. u Muzeju Mimara Piše: Đurđa Otržan

G

lazbena je zajednica na dostojan način obilježila visoku obljetnicu jednoga od najplodnijih i najdosljednijih hrvatskih skladatelja, Miroslava Miletića, pozvavši njegove najpoznatije interprete i ansambl Zagrebačkih solista da u jednom, ne predugom, ali zanimljivo usklađenom rasporedu prikažu nekoliko slojeva Miletićeva stila.

Zagrebački solisti nastavljaju rođendanski koncert Folklornim kasacijama iz 1967., jednim od najpopularnijih Miletićevih skladbi na folklorne motive. Miletić poput Dvořaka i Janačeka spontano zna pronaći izvor kontrastnih raspoloženja u figurama folklorne glazbene građe i ustrojiti ih prema svojim estetskim kriterijima. Neprimjetno poput Prokofjeva ili Brittena uklapa anonimni izričaj narodnoga genija u moderne tehnike skladanja.

Koncert za čembalo i gudače iz 1992. gotovo kao da je Papandopulov, koji se hvatao u koštac sa svakim instrumentom, od violine do timpana, s tim da Na početku nosača zvuka slušaMiletić tu iskazuje brio zrelog zanamo sisačku mezzosopranisticu ta. Višnja Mažuran, istaknuta članiMiroslav Miletić Tihanu Herceg, uz klavirsku pratca Zagrebačkih solista na tom planju Lane Bradić, Tri kajkavske ponu i sama virtuoz, daje u tom proSnimka autorskog pijevke iz 1956., kad je spoj mokoncerta održanog u zračno napisanom koncertu zamah dernizma i tradicionalizma bio povodu skladateljeva i izradu koja od svakog motiva čini trusno područje za izradu samo90. rođendana, 10. rujna zanimljivu cjelinu. Bogato napisan svojnog stila. Miletić već tada po2015. u Muzeju Mimara koncert vrvi raznolikim segmentikazuje da s lakoćom razumije folma koji se razigrano nastavljaju jeu Zagrebu klorni materijal i s njegova izvora dan na drugi. Koncepcija je zamršecrpi na sebi svojstven način, više na, ako je se ne shvati kao cjelinu raCantus d.o.o./ edicija lirski nego dramatično. Z njegoznovrsnosti protkane jednim rukopiHrvatski suvremeni vih se bregov vidi Beli most, Mali som. Arhitektonski stabilan, s meskladatelji pot i Vesela cerkev. Među njima je đustavkom umjerenog tijeka, vrlo najrazrađenija treća, i vokalno i u zanimljivo kombinira klasični zvuk klavirskoj dionici. titraja čembala s trajućim, dugim potezima gudača. Obojen tonaliSonatina za violinu i gitaru blistav tetno moderno poput pop–pjesme, je duet Tonka Ninića i Darka Penadomješta nestalni trzaj čembalitrinjaka koji su dugo godina blističkog zvuka s cantilenom u bosko surađivali sa skladateljem. jama durskog i molskog pomaka.

Vješt i žestok allegro kao da je Zanimljiv, veseo i zabavan koncert iskočio iz narodnih plesova i reza slušanje, o čemu je Miletić odupetitivnih ritmova polki. Andanvijek vodio računa. Odrješit, ali ne i te pak izvire iz elegičnog međipreagresivan finale jedan je od najmurskog ugođaja i potpuno priauspješnijih stavaka komorne glazbe nja uz tugu deklamacije, koju opet Miroslava Miletića. izravno prekida durska poskočica. Miletić bez oponašanja zna stvoriti izvornu rustikalnu obradu svojih Bruno Phillipp suptilno donosi dionicu klarineta u tema, poput ne baš glatko tesanih greda seoskih skladbi Glas iz Dubrovnika, potpuno asimilirajući kuća, funkcionalne i važnije u osjećaju izraza nego onaj prijeglasni zvuk tako tipičan za puhaće narodu dotjeranosti izvedbe. ne instrumente. Nagli prijelazi tonskih boja i raspoloženja doimaju se posve u skladu s narodnom epiLanu Bradić ponovo slušamo u izvedbi obrade kom koja opijeva opstojnost naroda koji se iz tegobprvog Nocturna hrvatskog i europskog romantiznih događaja svoje povijesti uspijeva uvijek iznova ma Ferde Livadića iz 1822. Uz Zagrebačke soliste, osoviti na noge. Godina nastanka, 1991., dovoljna stilski primjereno donosi Miletićevo proširenje jedje da se spozna neposredno bolno nadahnuće iz nostavačne solističke skladbe u širi instrumentalni tragičnih dana kasne jeseni te godine kad je napadspektar boja i dijaloga. U Miletićevoj obradi na ponut Dubrovnik. vršinu dospijeva zbijena pjevnost i liričnost harmonijske cantilene. Vješta ga instrumentacija približava Miletić je kao vrstan gudač podario Zagrebačkim šopenovskom koncertu za klavir i orkestar i stvara solistima stranice ugodne za slušanje, ali i zanimljiod Nocturna sasvim novo djelo. U Nocturnu je Li- ve za sviranje, koje su oni na slavljeničkom koncervadić, istovremeno kad i John Field, već postavio tu interpretirali u svoj svojoj izvrsnosti tona i lakoći stilske oznake pjesnikovanja klavira, koje će posta- izvedbe. ti toliko iskorištavane da će se prometnuti u manirizam, no u to je doba to bio tek prvi proplamsaj Uz već dojmljivu diskografiju Miroslava Miletića, napjesničkog zvukovnog izražavanja u bogato razgra- vedeni je koncert i dopuna i svjež, izvedbeno obnatim melodijama potpomognutima akordima i har- novljeni dio najkarakterističnijih slojeva Miletićeva stvaralaštva. monijama svih vrsta.

Klapa Cambi

Čovječe, vrati se sebi, dok još imaš kome!

Cijeli je projekt dosjetljivo okrunio recital Ljube Stipišića Delmate kojim je taj »otac dalmatinske pisme« prije jedanaest godina otvorio festival Ne damo te, pismo naša Piše: Dora Dunatov

P

očetkom rujna 2006. godine 15.000 ljudi okupljenih na splitskom Poljudu svjedočilo je početku neminovne tradicije koja je u sljedećih deset godina prerasla granice ne samo toga dalmatinskoga grada nego i same domovine. Riječ

Tereza Kesovija

je, naravno, o prvom izdanju najvećeg koncerta dalmatinskih klapa, sada već legendarnog klapskog festivala Ne damo te, pismo naša koji je prije jedanaest godina zamislio i realizirao poduzetni vizionarski dvojac — Ivica Bubalo, iz agencije za organizaciju koncerata Picaferaj, i Branko Paić, direktor diskografske kuće Scardona, sinonima za klapsku pismu. Istoga je dana prodano čak 20.000 nosača zvuka s klapskim stvaralaštvom. Uspjeh je utoliko veći ako se prisjetimo da se radi o vremenu kada je taj dalmatinski žanr živio skučen unutar granica čakavštine, a broj registriranih klapa bio je čak deset puta manji nego danas, kad klapska pjesma bez teškoća osvaja radijske etere i prožima velike koncertne dvorane.

Ne damo te, pismo naša nije samo manifestacija i spektakl, nego i fenomen, koji je pokrenija cilu revoluciju, prominija trendove u domaćoj glazbi, diga klape na razinu pop–atrakcije, što je prije bilo nezamislivo. »Bubalo i Paić, s vrhunskom ekipom suradnika, obišli su pjacete i kalete, povirili ispod volta, uzeli tenore, baritone i base šotobraco pa ih doveli na stadion, pod svitla reflektora«, tako je Robert Pauletić u eseju Legenda o Poljudu upozorio na važnost toga splitskog takozvanog megaspektakla koji je uvelike zaslužan za etabliranje klapske pjesme kao svjetski prepoznatljivog brenda. Pauletićev kratki esej dio je najnovijeg dvostrukog kompilacijskog albuma Ne damo te, pismo naša! kojim je diskografska kuća Scardona potkraj prošle godine sasvim prigodno okrunila svoju jubilarnu desetljetnu suradnju s istoimenim festivalom. Tekstu Roberta Pauletića u tom su se izdanju pridružili i kratki osvrti akademika Pavla Pavličića, pjevača klape Maslina Branka Bubice i Mojimira Čačije.

Splitski megaspektakl Na emocijom nabijenom izdanju pratimo 40 »najvećih klapskih hitova« prethodno zabilježenih na devet Scardoninih albuma s poljudskih koncerata.

Pjesme je, između ostalih, vješto probrao umjetnički voditelj projekta Mojimir Čačija, čije ime već dugi niz godina pratimo u svim dimenzijama klapskoga svijeta — u pedagoškoj, skladateljskoj,

voditeljskoj i producentskoj. Iz Scardone kažu kako su u album »ukomponirali stare pjesme s novima, evergreene s onima koje imaju predispoziciju to postati, pjesme koje starijima vraćaju neka sjećanja, s pjesmama zbog kojih i mladi danas pjevuše klapske…« I zaista, svaki će se ljubitelj klapskog izričaja već nakon prve tri pjesme s nosača zvuka, prožete komentarima izvođača i razdraganim reakcijama publike, pronaći negdje u toj golemoj masi obožavatelja. Za njega osobno pjevat će klape Maslina, Intrade i Tomislav Bralić, Cambi, Sv. Juraj HRM–a, Brodarica i Mišo Kovač, Tragos i Vinko Coce, Kumpanji i Tereza Kesovija i tako redom, a on će im se sasvim sigurno pridružiti u izvedbi pjesme Vilo moja, Ružo crvena, More li, Ribari, Probudi me jutrom, Kako ću joj reć da varin, Aj ća volin te, Švet’Ivane o mog Trogira, Cvijet čežnje i tako još četiri puta.

Skladatelji i tekstopisci Taj je dvostruki album okupio elitu skladatelja i tekstopisaca klapske pjesme, poput legendarnih Ivice Badurine i Pere Kozomare, zatim Zdenka Runjića, Nenada Ninčevića i Mojimira Čačije, a osim klapskih bisera Ive Tijardovića i Nikice Kalogjere, pojavljuje se i pokoji tradicijski napjev iz bogate klapske baštine. Tom zanimljivom izdanju vrijednost su uvećale slavonske pjesme Ne dirajte mi ravnicu u izvedbi Najboljih hrvatskih tamburaša te Još i danas zamiriši trešnja koju je ispjevao tamburaški sastav Gazde. Nezaobilazno je naravno i tradicionalno završno kolo iz opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca.

I naposljetku, cijeli je projekt dosjetljivo okrunio recital Čovječe, vrati se sebi, dok još imaš kome Ljube Stipišića Delmate, kojim je taj »otac dalmatinske pisme« prije jedanaest godina otvorio fe-

stival Ne damo te, pismo naša:

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

U p ovo d u 10. o b l je t n i c e ve l i ko g k l a p s ko g s p e k t a k l a n a Po l j u d u , S c a r d o n a o b je d i n i l a n a j b o l je i z ve d b e

10 godina velikog klapskog koncerta na Poljudu Ne damo te, pismo naša — 40 najvećih klapskih hitova

»Stoga, kada se strepnjom poručuje: Ne damo te, pismo naša — onda se hoće Scardona doviknuti da netko grabi tu pismu našu i da neko pripomaže grabežu! Tko grabi? Tko pripomaže? Onaj koji na mjesto njezino nameće svoju tvorevinu, iz dalekih, dalekih krajeva!« Na sreću i zadovoljstvo Delmate, ali i svih njegovih istomišljenika, ovaj album dokazuje da je klapska pjesma, makar i prilagođena zahtjevima novoga doba, daleko od zaborava. Štoviše, uz snažnu potporu poduzetnih vizionara, hrabro krči put i osvaja nove, još nepoznate teritorije.

Vinko Coce

117

Drugi album netipičnog zagrebačkog komornog sastava u cijelosti posvećen hrvatskoj glazbi

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Prvi CD snimljen u multimedijskom studiju Muzičke akademije u Zagrebu Skladbe Blagoja Berse (Pet solo–popijevki za glas i klavir), Nella Milottija (Fantazija za klarinet i klavir), Žige Hirschlera (Japansko proljeće — pet pjesama za glas i klavir), Tene Ivane Borić (A–D – H–D za klarinet solo) i Olje Jelaske (Cvijet šaroliki — tri pjesme za sopran, klarinet i klavir) Piše: Višnja Požgaj

Trio Solenza

Mozaik hrvatskih skladatelja Croatia Records

T

rio Solenza je netipični komorni sastav koji djeluje od 2006. (danas u sastavu Arijana Gigliani, sopran, Bruno Philipp, klarinet, i Ivan Batoš, klavir. Nakon njihova prvog nosača zvuka Židovska glazbena ostavština u zvuku i riječi (2013.), potkraj prošle godine objavljen je i drugi CD Mozaik hrvatskih skladatelja u izdanju Croatia Recordsa, koji je predstavljen javnosti 20. veljače 2017. u Mađarskom institutu u Zagrebu u nazočnosti mnogobrojne publike. Album sadrži skladbe Blagoja Berse (Pet solo–popijevki za glas i klavir), Nella Milottija (Fantazija za klarinet i klavir), Žige Hirschlera (Japansko proljeće — pet pjesama za glas i klavir), Tene Ivane Borić (A–D–H–D za klarinet solo) i Olje Jelaske (Cvijet šaroliki — tri pjesme za sopran, klarinet i klavir).

To je prvi album snimljen u multimedijskom studiju Muzičke akademije u Zagrebu. Glazbeni producent je Tibor Sirovicza, a snimanje, editiranje i masteriranje potpisuje Branko Starc mlađi. Tekst u popratnoj knjižici napisala je muzikologinja Marija Bergamo, a naslovnicu je oslikala akademska slikarica Alma Orlić.

Trio Solenza

Na promociji se detaljno govorilo o autorima i skladbama zastupljenima na nosaču zvuka. Sudjelovale su muzikologinja dr. sc. Snježana Miklaušić–Ćeran te pijanistica i pedagoginja Tamara Jurkić–Sviben, koja se posebno osvrnula na vrijedan opus Žige Hirschlera. Taj je skladatelj bio važan u glazbenom životu Zagreba između dva svjetska rata, ali je stjecajem okolnosti zbog židovskog podrijetla bio marginaliziran i zaboravljen, a danas mu se zahvaljujući istraživanju i zalaganju Tamare Jurkić–Sviben vraća zasluženo mjesto u povijesti hrvatske glazbe, kao i u izvedbenoj praksi.

Njihova izlaganja popratili su glazbenici Trija Solenza svojim viđenjem vrijednosti toga izdanja kao doprinosu hrvatskim skladateljima i živim izvedbama odabranih skladbi snimljenih na albumu.

118

Presjek klapskog i sakralnog repertoara legendarne zagrebačke klape

Nostalgični zvuci Nostalgija je na albumu Zlatna kolekcija pokazala da i dalje zaslužuje titulu jedne od vodećih klapa na području a cappella izvedbe Piše: Dora Dunatov

Duh pučkog nećemo sačuvati poštujući samo melodiju i stihove, nego i jednostavnost harmonijske pripadnosti puka… kroz nenasilno pretakanje harmonija prema skritoj, postojanoj filozofiji… (Ljubo Stipišić Delmata)

koncertu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, s Miroslavom Škorom i Radojkom Šverko kao gostima.

Zlatna kolekcija zamišljena je kao presjek ne samo klapskog nego i sakralnog repertoara u a cappella izričaju, budući da se ta zagrebačka klapa u više navrata predstavila kao hvalevrijedan izvođač sakralne glazbe u obradi za klapski sastav. Na prvom nosaču zvuka s 18 čuvanje klapske baštine pjesama, izredat će se uhu poznati, a opet od deverijetko izvođeni izvorni napjedesetih vi, poput Ju te san se zajuje godina Klapa Nostalgija bija, Vila moja projde, Mislila prošloga san mlada koludrica biti i Ja Zlatna stoljeća, odlazin, draga u znalačkim u namjeri da se približi mlakolekcija obradama nekolicine klapdima, otvorilo nova vrata i skih »meštara«, poput Ljube Croatia Records pokrenulo takozvani »klapski Stipišića i Dinka Fija, ali i Dušnovi val« čije posljedice danas ka Tambače te Jakova i Pere pratimo na turnejama diljem Gotovca. Uz izvorne pjesme, svijeta. Svježe mogućnosti innalazi se tu i nekoliko autorspirirale su mnoge autore da skih pjesama, od kojih su za se okušaju u vokalnim ili voklapu Nostalgija posebno kalno–instrumentalnim obravažne Galiotova pesan i Žordama popularnih estradnih pjesama ili pak skladaju na Dinka Fija na stihove Vlanove, klapskom sastavu pridimira Nazora i hvarske pjelagođene pjesme. Rijetke su snikinje Lucije Rudan. Doklape odlučile ići putom koji datnu boju tom skladnom su utrli naši »stari« u pokušapejzažu pridodalo je nekoliko ju očuvanja izvornoga klapobrada dalmatinskih zabavskog višeglasja u intimnom noglazbenih uspješnica, poduetu glasa i tišine. Upravo je put pjesme Nikice Kalogjere na to mislio »otac dalmatinske Ludo more ili obrade izvorno talijanske kanpisme« u citatu iz predgovora notnoj zbirci u cone Samo ti (Tu soltanto tu).

Cantusovu izdanju iz 2008. godine Pisman dojeni pisman blagoslovljeni.

Fino nijansiranje U proteklih se trideset godina u takvom a cappella izričaju posebno istaknula klapa Što se sakralnog repertoara tiče, NostalgiNostalgija, inače jedna od prvih klapa osno- ja je, osim obrada izvornih hrvatskih napjeva vanih u Zagrebu i prva koja je taj grad pred- (Puče moj, Veseli se, majko Božja, Bolske kostavila na omiškom Festivalu dalmatinskih lende), ozvučila i nekoliko sakralnih autorskih klapa. Štoviše, već desetak godina nakon djela (Slava iz Klapske mise Živka Ključe ili Šiosnivanja, iz guste će konkurencije dvaput benska molitva Lovre Županovića), a među izići s naslovom apsolutnog pobjednika Omi- njih su zalutale i neke strane tradicije (Signore ša. Šest nosača zvuka svjedoči o tome da delle cime Bepa de Marzija te francuska trasu kvalitetu prepoznale i diskografske kuće, a dicijska L’enfant au tambour ili Hammering). čak tri albuma nagrađena su diskografskom nagradom Porin. Iza brojnih nagrada, snima- S obzirom na pomno probrani repertoar, ponja i gostovanja stoji osnivač i dugogodišnji hvalne obrade te, bez pretjerivanja, vrhunsku voditelj klape Nostalgija, pokojni Dinko Fio. izvedbu prožetu finim dinamičkim nijansiraOd albuma nagrađenih Porinom ističe se al- njem i fraziranjem, strogom kontrolom glabum Na omiškoj stini u Cantusovu izdanju, sa, čujnim međusobnim osluškivanjem, čina kojem je klapa predstavila projekt od 20 stim glasovima i naposljetku iznenađujuće novouglazbljenih skladbi hrvatskih autora na homogenim zvukom koji ne propušta pojetekstove hrvatskih pjesnika. Na policama tr- dinačne »izlete«, klapa Nostalgija na albumu govina s nosačima zvuka od 2014. godine u Zlatna kolekcija pokazala je da i dalje zasluistom izdanju pratimo i dvostruki album Zlat- žuje titulu jedne od vodećih klapa na područna kolekcija izdan u povodu jubilarnog obilje- ju a cappella izvedbe. Riječ je o nezaobilažavanja 30. rođendana klape Nostalgija. Iste znom nosaču zvuka svakog ljubitelja izvornoje godine album predstavljen na svečanom ga klapskog višeglasja.

O

Film koji je režirao oskarovac Dušan Vukotić nakon 36 godina ima i svoj soundtrack

Objavljen drugi kompilacijski CD Elvisa Stanića

‘Gosti iz galaksije’ sletjeli su na vinil

‘Najveći hitovi’ nagrađivanog multiinstrumentalista

sjet heroine Andre iz svemira, nudisti koji dočekuju i traže susret s izvanzemaljcima, muškarac koji razvije dojke kako bi F klasik domaćeg filma nahranio svoje gladno dijete i naposljetGosti iz galaksije, koji ku čudovište koje pobije svoje domaćije 1981. godine režirao ne. Film je sniman u Dubrovniku, danas Oscarom nagrađeni omiljenoj lokaciji Igre prijestolja i sličnih redatelj Dušan Vukotić, visokobudžetnih naslova, dok su interijeri snimljeni u slavnom nakon češkom studiju Barran36 godina od svoje kinoTomislav Simović dov. Osim Ljubiše Sapremijere, ima i glazbenu mardžića, Žarka Potočpremijeru. Soundtrack Gosti iz njaka i Ksenije Prohatoga filma, koji potpisuje galaksije ske, u filmu glumi i tada jedan od najvećih doma— soundtrack mladi debitant Rene Bićih autora filmske glazbe torajac. Redatelj Dušan Tomislav Simović, bit će Fox & His Friends Vukotić Oscarom je nauskoro objavljen na vigrađen 1962. godine za nilnoj LP ploči u izdanju svoj Surogat, čime je nove riječko–zagrebačke potaknuto i svjetsko pridiskografske kuće Fox & znanje artističkog fenoHis Friends. mena Zagrebačke škoAutorski rad Tomislale crtanog filma. va Simovića sniman je Glavni skladatelj te škozimi 1980. godine i prvi le bio je Tomislav Simoje potpuno elektronički vić, glazbenik rođen u soundtrack nekog duZagrebu, koji je do svogometražnog hrvatskog je smrti potpisao više i jugoslavenskog filma. od 300 glazbenih parDosad je glazba iz filtitura za film, televiziju i ma smatrana izgubljeradio. Simović je bio i venom, no nakon nalaženja izvornih vrpci, te restauracije u studiju Cedar Audio u liki ljubitelj i majstor jazza te je sa svojim Cambridgeu, ipak će biti objavljena, i to orkestrom često i nastupao. Vukotić ga na vinilu. Izdanje je otisnuto u Njemač- je s pravom odabrao za Goste iz galakkoj, na audiofilskom 180–gramskom vi- sije, jer se nije ustručavao primijeniti u to nilu. Uključuje i detaljnu opremu: dvo- vrijeme novu i nepopularnu elektroniku, struki omot, rijetke fotografije iz filma, bi- volio je eksperimentirati zvukovima i nije ografije Dušana Vukotića i Tomislava Si- odobravao stroge podjele na ozbiljnu i movića, uvodnike ugledne muzikologinje popularnu glazbu. dr. sc. Irene Paulus i filmskoga kritičara Tomislava Simovića muzikolozi smatraju Željka Luketića te poseban poster Kseni- jednim od najvažnijih autora primijenjene je Prohaske koja tumači ulogu svemirske glazbe, njegovi radovi za serije Profesor heroine Andre. Svjetsku distribuciju pre- Baltazar i Maxi Cat dosegnuli su status uzela je poznata nizozemska kuća Clo- hita, dok je iznimnu produktivnost zadrne Records. žao sve do kraja života. Za ovo vinilno Piše: Bojan Mušćet

S

Nudisti, svemirci i čudovišta Gosti iz galaksije (ili Visitors from the Galaxy u engleskoj verziji) klasik je europskoga i ex–jugoslavenskog žanrovskog filma iz 1981. godine. Nalazi se u mnogim specijaliziranim enciklopedijama znanstvene fantastike i fantasyja, a osvojio je i nekoliko nagrada na onodobnim filmskim festivalima u Madridu, Trstu i Bruxellesu. U povijesti filma ovoga prostora teško je naći bizarniji film od Gostiju iz galaksije: neobični junaci, po-

izdanje odabrane su najvažnije glazbene teme iz filma Gosti iz galaksije. Istraživanje materijala, prvotnu restauraciju i odabir potpisuju Leri Ahel i Željko Luketić, voditelji i vlasnici izdavačke kuće Fox & His Friends.

Izdavačka kuća Fox & His Friends projekt je udruge Jučer Danas Sutra, platforme za audiovizualna istraživanja iz Zagreba, koja će u svojem radu, te posebno u ediciji Zvuk hrvatskog filma, nastaviti objavljivati najvažnije radove domaćih autora.

Piše: Saša Drach

I

ni materijal i pretvorili ga u vlastite interpretacije. Jazz čistuncima će tako gotovo ogoljeni instrumentali South Wind, Our Little Secret ili Ayera, s albuma Terra Sacra, biti možda draži, iako se Stanić ni ovdje nije libio privlačnih latino začina. Baš kao i na albumu Mantana s kojega su odabra-

staknuti jazz gitarist, promotor i skladatelj objavljuje Greatest Hits! Da ne povjerujemo.

Posebice kad znamo da su u nas naklade rijetkih jazz albuma inače vrlo skromne.

Međutim, Elvis Stanić je drukčiji slučaj. I ovo Elvis Stanić mu nije prvi put. NaGreatest Hits ime, izdavačka kuća Croatia Records već Collection je 2004. objavila njeCroatia Records govu kompilaciju Instrospection ‘96.–’02, tako da ovi »najveći hitovi« obuhvaćaju njegovo kasnije stvaralačko razdoblje. Rekli bismo da ih nije birao Stanić glazbenik, nego Stanić producent, jer on je jazz glazbenik i multiinstrumentalist koji rado gostuje u drugim žanrovima, a kao producent se odavno etablirao. To su potvrdile i brojne ne The Done i naslovna skladba. Uonagrade. Za ovaj su album odabra- stalom, i njegov album Samba Mene njegove jazz skladbe stopljene s diterranea, s kojega su odabrane tri drugim žanrovima koje imaju pove- skladbe, spojio je naoko nespojivo — znice s tradicionalnom i popularnom brazilijanu i naše, hrvatsko etnonasliglazbom. Zato je album bliži ambijeđe, što mu je možda najbolje uspjejentalnoj nego čistoj jazz glazbi i bit će prijemljiviji publici koja glazbu voli lo u skladbi Bayloon. Na sličan je naslušati neobaveznije, što ne znači da čin, ali u karipskim ritmovima, postise radi o jednostavnim skladbama. gnuta ravnoteža i u gotovo ekscesnoj Tu su obrade starih napjeva i vokalne Salson de Komižano, s također snažsuradnje koje nisu karakteristične za no obojenog latino albuma Sol & luna. njegove posve jazz albume. No — Ovo nije Stanić koji u Opatiji na svozašto ne? jem Ex–temporeu ugošćuje jazz čudake i bendove, stalno tražeći novo i Jake osobnosti drugačije, nego Stanić koji jako dobro zna da se jazz glazba može i skladati Iako Oliver Dragojević, Josipa Lisac i plasirati drukčije, možda mekše i prii Tina Vukov nisu pjevači koje bismo jemljivije, netreniranom uhu razumljivezali uz jazz, Meri Trošelj jest, i s Elvivije, ali da se pri tome ne čine ustupsom Stanićem pjeva već dugo. Svi su ci kvaliteti. Ovaj je album veseo i raoni jake umjetničke figure i njihova prisutnost takvu kompilaciju crowdple- zdragan, sjajno sviran i produciran laasera čini uvjerljivijom. Meri Trošelj se tino party u koji je umiješano štošta, sjajno nosi s tvrđom, no sjajno ispo- ali ne samo domaćih začina, nego i liranom tradicionalnom Ča je more, glavnih sastojaka, bez kojih Stanićedok su Oliver i Josipa svojim jakim i va glazba ne bi bila to što jest. Ni tako prepoznatljivim stilovima gotovo pot- živa, ni zanimljiva, ni primamljiva. Pun puno prisvojili sjajan Stanićev glazbe- pogodak!

A

lbum je bliži ambijentalnoj nego čistoj jazz glazbi i bit će prijemljiviji publici koja glazbu voli slušati neobaveznije, što ne znači da se radi o jednostavnim skladbama

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Soundtrack klasika domaćeg filma Gosti iz galaksije potpisuje Tomislav Simović, a objavljuje ga nova diskografska kuća Fox & His Friends

Stanićeve su jazz skladbe stopljene s drugim žanrovima koje imaju poveznice s tradicionalnom i popularnom glazbom

119

Te n o r – s a k s o f o n i s t i s k l a d a t e l j I g o r G e r ž i n a g o v o r i o s v o j e m n o v o m a l b u m u

Identitet je najvrjednija osobina svakog umjetnika BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Nemam određeni sustav u skladateljskom radu. Jednostavno raznim idejama punim svoj folder u računalu, a kad se skupi dovoljno da to zvuči kao cjelina, počnem završno aranžiranje i snimanje albuma.

Razgovarao: Davor Hrvoj

P

roizlazim iz klasike: završio sam drugi razred srednje škole na violini, a diplomirao saksofon na Muzičkoj akademiji, u klasi profesora Dragana Sremca.

Zato je moj stil smooth jazz.

B

ucket List naziv je novog albuma tenor– saksofonista i skladatelja Igora Geržine, inače producenta Jazz orkestra HRT–a, jednog od rijetkih hrvatskih glazbenika čije je stvaralaštvo prepoznato diljem svijeta. Taj svoj, peti samostalni, CD za koji je napisao sve skladbe, predstavio je koncertom 15. prosinca 2016. u zagrebačkom klubu glazbenika Sax! Tom prigodom nastupio je uz klavijaturista Juricu Leikauffa, gitarista Davora Doležala, bas–gitarista Dubravka Voriha i bubnjara Marija Klarića, kojima su se kao gosti u pojedinim izvedbama pridružili trubač Josip Grah, gitaristi Elvis Stanić i Robert Fertl te tenor–saksofonistica Magdalena Chovancova.

Glazba koju volim

Zašto obožavaš smooth jazz?

120

Moja glazbena edukacija vezana je uz klasičnu glazbu. Završio sam drugi srednje na violini, a diplomirao saksofon na Muzičkoj akademiji, u klasi profesora Dragana Sremca. Kao student, nastupio sam i kao solist uz pratnju Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja. Svirao sam s Boškom Petrovićem, gostovao u raznim pop–rock sastavima, snimao s

gotovo svim većim izvođačima u zemlji i jedno vrijeme nije bilo top–liste na kojoj nije bila barem jedna pjesma na kojoj sam svirao. Oduvijek sam svirao različite stilove glazbe, ali nekako me srce uvijek vuklo soul–funk zvuku. Slušao sam klasičnu glazbu, zatim jazz velikane poput Milesa Davisa, Johna Coltranea, Keitha Jarretta... ali uvijek sam najviše »padao« na Stevieja Wondera, Earth, Wind and Fire, Donnyja Hathawaya, Macea Parkera i slične izvođače. Glazba koju možete čuti na mojim albumima zapravo je instrumentalna verzija glazbe koju najviše volim. Što je najuzbudljivije u tom stilu?

Nisam siguran da je smooth jazz najbolji opis moje glazbe, ali recimo da je najbliži. Moja glazba je puno više funky od tipičnog smooth jazza. Rekao bih da je to recimo instrumentalni soul– funk–jazz–pop. Sviđa mi se to miješanje stilova i volim tu enegiju. Ionako, danas je sve teže odrediti glazbene stilove jer glazbenici sve više eksperimentiraju, što je dobro.

Kako si osmislio svoju inačicu stila?

Nisam nikad »osmišljavao« svoj stil.

Jednostavno imam svoj zvuk, kako u sviranju tako i u autorskom radu. Radim ono što »čujem« iznutra. Ono što ne čujem, ne radim. Smatram da je identitet najvrjednija osobina svakog umjetnika.

Suburban Soul Kako si osmislio novi album?

Moj novi album Bucket List dugo se »kuhao«. Gotovo tri godine radio sam na skladbama od kojih su mnoge završile u smeću. S vremenom zabilježim sve ideje koje mi se nameću, pa čistim, bacam i opet bilježim nove. Imam tu sreću da sam okružen odličnim glazbenicima, pa je i njihov doprinos uvijek velik. Svojim izvedbama u snimanju mnogi od njih su me inspirirali ili čak potaknuli da nešto promijenim, doradim, poboljšam. Na albumu je sviralo 16 od-

ličnih glazbenika i svaki od njih dao je svoj pečat. Posebno sam sretan što smo u velikoj mjeri uspjeli snimiti dionice na pravim »analognim« klavijaturama, kao što su Wurlitzer, Feder Rhodes i Hammond orgulje s Leslie zvučnikom. Moj dugogodišnji suradnik Jurica Leikauff veliki je ljubitelj i poznavatelj tih instumenata pa smo obojica uživali snimajući.

Zašto si za suradnju odabrao upravo ove glazbenike, ali i goste?

Elvis Stanić je genijalni glazbenik i moj »suborac« iz vremena studija na Berklee College of Music u Bostonu, još 1995. On mi je još dok smo studirali u Americi rekao da moram snimiti smooth jazz album, čak mi je i skladao dvije kompozicije koje su se poslije zagubile.

S obzirom na to da smo obojica stalno u nekoj gužvi, tek smo se sad uspjeli uskladiti. Odsvirao je gitaru na dvije skladbe, od kojih se jedna zove Nail You Part In A Single Take, što je odličan naziv za djelo koje će odsvirati glazbenik kao što je Elvis. Josip Grah je oduvijek bio moj najdraži trubač s glazbenim senzibilitetom sličnim mojem. S njim sam osvojio svoj prvi Porin 1995. (Soul Fingers: Live in B.P.), bio mi je gost na koncertu u Kerempuhu, a na novom albumu imamo odličan duet Living Out Of A Suitcase. Dugo se poznajemo, pa on za mene ima i osobnu vrijednost. Njemačkog blues gitarista s austrijskom adresom, Franka Folgmanna, upoznao sam radeći kao producent Jazz orkestra HRT–a i odmah smo »kliknuli«. Singl Suburban Soul u kojem je Frank poseban gost već se emitira na radijskim postajama u svijetu, a planiramo još suradnji. Sa češkom saksofonisticom Magdalenom Chovancovom upoznao sam se preko Facebooka kad smo trebali nastupiti u Holywoodu na smooth jazz festivalu koji je nažalost otkazan u vrijeme krize. Njezin muž Robert Fertl je njemački gitarist i producent, a zajedno imaju nekoliko singlova s Billboarda. Naš duet Eastern Magic (videospot možete vidjeti na YouTubeu) odlično kotira na svim važnijim smoot

jazz radijskim postajama, poput Billboarda, Smooth Jazz Networka i drugih.

Smisao je u kreiranju Kako u radu s njima ostvaruješ svoje skladateljske namjere, kao i feelingaške izvedbe?

Trudim se skladati djela koja zvuče dobro kad se sviraju uživo. Svaku skladbu, prije nego što je snimim, odsviram s bendom barem na probi, da vidim kako »diše«. Mora imati energiju i mora nam biti zanimljiva dok sviramo.

Smooth jazz radijske postaje ponekad »vole« mirnije, jednolične skladbe, ali ja slušam svoj instinkt i snimam one koje dobro zazvuče s bendom. Što ti je najvažnije kao skladatelju?

Najvažnije mi je da se skladba koju snimim svidi meni. Ako se meni ne sviđa, kako će se svidjeti bilo kome drugome?

Ne radim s namjerom da se to nekome svidi. To je bit skladanja, da radiš ono što voliš, da stvaraš glazbu kakvu bi želio čuti.

Kako pišeš glazbu?

Nema pravila. Katkad počnem s ritmom, katkad s melodijom, ponekad krenem u jednom smjeru pa završim na posve neočekivanom mjestu. Povremeno planiram napisati vokalnu skladbu i onda shvatim da bi to mogao biti odličan instrumental. »Why do You Feel Lucky?« Stvarno sam sretan. Radim najljepši posao na svijetu, pristojno živim i imam super obitelj, tako da je taj naslov za kompoziciju došao prirodno.

Je li tvoj moto »Stay Cool and Play Sax«? (Naziv još jedne skladbe s albuma, op. a.)

Volio bih da jest, ali ne uspijeva mi baš uvijek ono: stay cool... :–) Što te nadahnjuje u skladanju?

Smisao života je u kreiranju. Sam pro-

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

DAVOR HRVOJ

Saksofonist i skladatelj Igor Geržina

ces skladanja za mene je poseban osjećaj. Jednostavno moram skladati...

Kad ne bih snimao albume i kad se oni ne bi emitirali, i dalje bih skladao.

Na četiri kontinenta

Koji su ti skladatelji uzori?

— Koliko ti je producentski rad u Jazz orkestru HRT–a pomogao u stjecanju iskustva koje primjenjuješ u oblikovanju vlastitih skladbi?

Ne mogu reći da imam konkretne uzore, ali inspiriraju me skladatelji iz raznih žanrova: od Princea, Stevieja Wondera, Nila Rodgersa i Quincyja Jonesa pa sve do autora poput Michaela Giacchina ili Ryana Teddera. Oduvijek sam volio slušati različite žanrove i često se ulovim da slušam nešto na što pet godina prije ne bih obratio pozornost. U posljednje vrijeme često me intrigiraju radovi mlađih pop–autora poput Rudimental ili Jess Glynne, a inspiraciju tražim i izvan smooth jazza.

Rad s orkestrom dao mi je širinu i iskustvo koje za mene ima veliku vrijednost.

Poseban je doživljaj raditi s orkestrom u velikom studiju, a imao sam zadovoljstvo raditi koncerte s velikim imenima kao što su Christian McBride, Earnie Watts, Alan Broadbant, David Gazarov i drugi. Napisao sam i nekoliko skladbi za Jazz orkestar i to mi je uvelike proširilo vidike, pomoglo u skladateljskom razvoju. U posljednje sam vrijeme i producent na snimanjima i koncerti-

ma Tamburaškog orkestra HRT–a, što je potpuno drugi svijet. Zvuk je sasvim drukčiji. Puno naučim kad radim nešto sasvim novo.

Kako si ostvario tako moćan zvuk?

R

adim ono što ‘čujem’ iznutra. Ono što ne čujem, ne radim.

To mi je prirodno došlo. Od početka sam imao lijep ton na saksofonu. Tehniku sam vježbao, teoriju učio, ali sound mi je oduvijek prirodno bio jača strana. Kad sam na pozornici, trudim se ispuniti cijeli prostor svojim zvukom.

Kako si uspio dospjeti na top–liste diljem svijeta i svojom glazbom prodrijeti na nekoliko kontinenata?

Moj album Metropolis (2012.) u šest mjeseci nakon izdavanja našao se na

121

N

ajvažnije mi je da se skladba koju snimim svidi meni.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

play listama u petnaestak zemalja izvan Hrvatske, na tri kontinenta. Osim SAD–a i Velike Britanije, sa mnom su kontaktirali radijski urednici i slušatelji iz raznih krajeva svijeta, poput Brazila, Australije i Filipina. Moje skladbe s tog albuma počele su se emitirati u redovitom programu postaja diljem svijeta. Smooth jazz publika je raštrkana po cijelom svijetu, ali ta glazba dolazi uglavnom iz Amerike, tako da je američkim i britanskim radijskim urednicima bilo veliko iznenađenje da se iz jedne male europske zemlje pojavio izvođač kojega mogu uvrstiti u svoje redovite programe. U početku nisu znali izgovoriti moje ime i prezime pa sam im slao snimku na kojoj izgovaram svoje ime. Album One Click World (2013.) brzo je naslijedio uspjeh svojega prethodnika, dodao Južnu Ameriku kao četvrti kontinent na kojem se emitira moja glazba.

Duet Eastern Magic sa saksofonisticom Magdalenom Chovancovom doveo me i do Billboard radiopostaja te velike smooth jazz grupacije radiopostaja Smooth Jazz Network. Trenutačno se nalazi i na America’s Music Charts uz imena kao što su Paul Jackson Jr., Aaron Neville, Norah Jones i Gerald Allbright.

Croatian Sensation Kakvi su komentari?

122

DAVOR HRVOJ

Imao sam i nekoliko intervjua za američke i britanske radiopostaje i recenzije albuma s obje strane Atlantika, jedna čak i u Japanu. Komentara ima puno, a možete ih pročitati na linkovima na mojoj web stranici. Jedan američki radijski urednik me nazvao »Croatian Sensation«. To mi se svidjelo pa taj naziv često upotrijebim u svojim najavama. Moram priznati da se dobro osjećam kad vidim play listu na nekoj radiopostaji poput Sky.FM–a ili SmoothJazz.coma na kojoj se uz moju nalaze skladbe Jeffa Lorbera, Briana Culbertsona, Mayse Leak ili Mezzoforte.

Kako se taj međunarodni uspjeh odrazio na tvoje djelovanje u Hrvatskoj?

Dobio sam stepenicu više u smislu poštovanja publike i struke.

S obzirom na to da hrvatske radiopostaje emitiraju uglavnom vokalnu glazbu, imam dosta dobru emitiranost i kod nas, pogotovo u programu Hrvatskoga radija. Nastupao sam na Jazz festivalima u Sisku, Čakovcu, Samoboru i Makarskoj, a zagrebačka publika nas često može čuti uživo u klubu Sax! Zašto ti je važno CD–ove predstaviti koncertno?

U odnosu s publikom najvažnije je kad sviraš uživo. Komunikacija s publikom preko radiopostaja, internetskih servisa i televizije odlično je sredstvo promidžbe i već dugo je to ključno u predstavljanju glazbe publici. Ali ta komunikacija je jednosmjerna. Svakom je glazbeniku važan nastup uživo jer je to neposredan odnos sa slušateljima; povratna informacija je najiskrenija.

Kako sam dugo u ovom poslu, imam sreću da imam puno prijatelja i kolega vrhunskih glazbenika pa uvijek nastupam s vrhunskim sastavom, tako je izvedba na zavidno visokom nivou. Koncerti su nam uvijek dobro posjećeni, publika odlično reagira i redovito dobivam komentare u stilu »volim slušati tvoj CD, ali uživo mi sve stvari bolje zvuče«. Nakon svakog nastupa imam pozitivan feedback (komentari, fotografije i pohvale na društvenim mrežama). Ljudi mi šalju poruke da je bio odličan koncert i pitaju kad smo sljedeći put u blizini pa nas zovu u gradove u kojima još nismo bili.

Zašto ti je važno svirati u malim klubovima kao što je Sax!?

Više volim velike pozornice, zato mi je ovoga ljeta bio poseban užitak nastupiti u Mađarskoj na open air festivalu i na Makarska jazz festu, na glavnom trgu. Također volim gostovati s velikim imenima poput Massima i Parnog valjka. No klub Sax! je prije svega klub hrvatskih glazbenika, ima svoju povijest, a i ja imam povijest s tim klubom, tako da je to posebna veza i uvijek mi je užitak svirati u njemu.

Tenor–saksofonist i skladatelj Igor Geržina objavio novi autorski album

Glazba sa svjetskih radiopostaja Geržina je jedan od naših rijetkih glazbenika čija se glazba sluša po svijetu Piše: Saša Drach

T

enor–saksofonist i skladatelj Igor Geržina jedan je od naših rijetkih glazbenika čija se glazba sluša po svijetu. Njegov instrumentalni soul–funk–jazz–pop, kako sam voli opisati svoju glazbu, sluša se na četiri kontinenta, puštaju ga na radijskim postajama kao što su američki Smooth Jazz.com Global Radio koji ima pet milijuna log–inova mjesečno, Billboard, Smooth Jazz Network, britanski Sky FM, njemački Groove FM, australski Smooth Jazz Igor Geržina 905, talijanski Skyline, franBucket List cuski Funky Band Radio, kanadski Galaxie, brazilski Status Production Websoul itd. Tako čime može se pohvaliti malokoji (ne samo naš) jazz glazbenik.

Geržina je svoj peti album, Bucket List, napravio po već poznatoj recepturi svojeg jazza. Naoko je to jednostavna i lagana glazba, ono što ćemo vrlo rado pustiti da nam neobavezno svira. No to je istovremeno i album za koji je autor pozvao čak 16 glazbenika, što nam govori da svoju glazbu vrlo pomno promišlja. Na primjer, samo je gitarista — sedam (Dubravko Vorih, Elvis Penava, Davor Doležal, Mladen Malek, Robert Fertl i Elvis Stanić, od naših, te Nijemac Frank Folgman), očito znajući za što mu koji od njih treba. Geržinin je saksofon uvijek u prvom planu, s prepoznatljivim funky ritmovima u pozadini, mekoćom orgulja Jurice Leikauffa koje cijelu tu kuću drže na okupu, i tvrdom, katkad praskavom bas–gitarom. Na tu je glazbu teško ne zaplesati. Ona jednostavno vuče, ali to ovdje ne ukida prostor za, valja reći, nikad preduge solaže.

Uz Geržinu, tu je i Josip Grah na trubi, te one silne gitare, svaka na svoj način, ali i kao posebna gošća, češka saksofonistica, atraktivna Magdalena Chovancova s kojom je Geržina snimio i singl te spot, koji je također dobro plasirao. Kao glazbeni producent Jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije, Geržina zna što znači polirati zvuk, no bez obzira na to što je album vrlo ujednačen, a skladbe kao da se nastavljaju jedna na drugu, ipak će pažljiviji slušatelj osjetiti, recimo, da gitara Elvisa Stanića unosi zaista jači nemir, posebice kad mu čujemo rifove u rijetkim solo dionicama, kao u Nail Your Part In a Single Take. Taj njegov solo, bez obzira na boju koju odabere, bliže jazz rocku, zaista je izvrstan. Izvanredno bogatstvo leži u Geržininim mješavinama zvukova, koji su pažljivo stopljeni u 12 skladbi dobro krojenog albuma, vrlo opuštene glazbe koja će ljubiteljima funkyja donijeti veliko veselje.

Matija Dedić i Šimun Matišić objavili prvi zajednički album

Sreća im se nasmiješila Piše: Saša Drach

D

uet klavira i vibrafona u povijesti jazza nešto je novija pojava, mogli bismo reći da je prijelomnicu učinio danas već kultni album Cristal Silence Chicka Coreae i Garyja Burtona na kojemu su se zvukovi klavira i vibrafona spojili kao da su ta dva instrumenta oduvijek postojala jedan za drugi. Burton je i prije imao uspješnih dueta, prije svega s Keithom Jarretom, ali oko njih bi se prije ili poslije javili i neki bubnjevi, bas...

A onaj zvuk kristalne tišine, zvuk stopljenog klavira i vibrafona, ostao je nosivi, gotovo zaštitni znak ECM zvuka sedamdesetih, koji je imao zaista velik utjecaj. Ni naši krajevi nisu ostali imuni.

Tu su kombinaciju izvrsno svojedobno iskoristili Boško Petrović i Neven Frangeš te snimili dva odlična albuma. Oba ta albuma, Sarabanda i From Moscow to L. A., činile su Boškove skladbe, dobrim dijelom poznate otprije, no za te su prigode bile vješto transponirane i prilagođene za dva instrumenta. U skladu s odabranim materijalima i podnebljem, njih dvojica su to odradila prilično »tvrdo« i u sasvim drugom »ključu« našla svoj zvuk: svakako su se manje razbacivali tehnikom, no to su obilno nadoknadili svojom muzikalnošću.

Kako ta formacija izgleda u zajedništvu Matije Dedića i Šimuna Matišića na njihovu zajedničkom albumu Fortune Smiles? Sreća im se nasmiješila, rekli bismo, još u djetinjstvu, jer su obojica odrasla uz glazbu, uz očeve skladatelje i sjajne glazbenike. Matija uz Arsena, Šimun uz Matu. Matija je od kućnog evergreena prešao u jazz, Šimun je iz jazza zakoračio i u klasiku. Obojica sviraju od malih nogu. Šimun se popeo na pozornicu prvi put kad su mu bile četiri godine, i to u Lisinskom, kad je u tatinom triju trebalo zamijeniti bolesnog bubnjara. Svoj je prvi samostalni jazz CD objavio s 13 godina. Bio je vunderkind koji sada na Akademiji pokušava ono najteže — svima dokazati da je onaj svima sim-

patični mali genijalac stasao u ozbiljnog glazbenika, u svojoj dvadesetoj godini.

Doista, prošle je zime po narudžbi napisao briljantnu Suitu za vibrafon i orkestar i izveo je s velikim uspjehom s Jazz orkestrom HRT–a, u dvorani Gorgona MSU–a.

Diskografski fenomen A Matija? On je, pak, danas vjerojatno najnagrađivaniji hrvatski jazz glazbenik, s hrpom Porina i brdom objavljenih albuma, zreli pijanist koji se briljantno prilagođava svakom sastavu u kojem se nađe, koji stalno svira, snima i putuje, objavljuje samostalne albume i rado se odaziva kao gost, sve to kao da su ih trojica, a ne jedan. Nakon što je za album Matija svira Arsena pokupio hrpetine sjajnih kritika, Porine, ali i laskavu titulu najprodavanijeg lanjskog izdanja etikete Croatia Records — što je do sada nezabilježen fenomen u povijesti domaće diskografije, sada se prihvatio projekta s puno mlađim kolegom.

No kako se to vidjelo i na koncertu održanom prošle zime, u Zlatnoj dvorani Instituta za povijest, na zagrebačkom Gornjem gradu, s jednakim veseljem i entuzijazmom. Tada su n j i h dvojica izvela materijal s albuma koji je snimljen dvije

godine prije, također na koncertu, ali u Muzeju Mimara.

Matija Dedić & Šimun Matišić

Fortune Program za koji su se Matija i Šimun odlučili Smiles bliži je po duhu glazbe Croatia Records onom originalnom »duetu«. Radi se o standardima Keitha Jarretta, Chicka Coreae i Pata Methenyja. I doista, Šimun ima tu Burtonovu lakoću udara palicom, nježnost i prozračnost tona, dok Matija kao da želi ostati u drugom planu, kad to treba, uvijek točan, poticajan i silno muzikalan. Na koncertu koji su održali 24. studenoga 2016. u ciklusu Zlatni Zagreb u Zlatnoj dvorani Hrvatskoga instituta za povijest (gdje su predstavili program s ovog izdanja) bila je uočljiva njihova sigurnost, uigranost, uzajamno povjerenje, dopunjavanje i, shodno tome, veliko zadovoljstvo muziciranja. To se osjeća i na albumu koji je po ugođaju između ambijentalne glazbe i sviranja nekih uznositih skladbi. U

izvođenju američkih standarda nerijetko se čuje i daleki odjek europske klasike, no sve je to i dalje prpošno i dopadljivo.

A istovremeno i mirno i veličanstveno.

O

bojica su odrasla uz glazbu, uz očeve skladatelje i sjajne glazbenike. Matija uz Arsena, Šimun uz Matu.

Matija je od kućnog evergreena prešao u jazz, Šimun je iz jazza zakoračio i u klasiku. Obojica sviraju od malih nogu.

Novi duo na hrvatskoj glazbenoj sceni: pijanist Matija Dedić i udaraljkaš Šimun Matišić

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Na koncertu prošlog studenoga u Zlatnoj dvorani Hrvatskoga instituta za povijest bila je uočljiva njihova sigurnost, uigranost, uzajamno povjerenje, dopunjavanje i, shodno tome, veliko zadovoljstvo muziciranja

123

CD prvijenac sastava koji svira nagonski, radi zadovoljavanja unutarnjeg kreativnog nagona

Jazz bez predumišljaja Kao autori, članovi sastava 4in3+1 pokazuju da su upoznati s poviješću jazza, njegovim razvojem i suvremenim kretanjima, ali ne odustaju od svojih vizija

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: Davor Hrvoj

G

itarist Davor Doležal, orguljaš Joe Kaplowitz, saksofonist Mario Bočić i bubnjar Borko Rupena već nekoliko godina djeluju kao članovi sastava 4in3+1. Godine 2015. u opuštenom ugođaju 4in3+1 dvorane UC –a Eat It, It’s Still KTravno, što Good se osim po organiCroatia Records zaciji jazz koncerata pokazao i primjerenim za prenamjenu u snimateljski studio, snimili su materijal za album Eat It, It’s Still Good koji je prošle godine objavila diskografska kuća Croatia Records, a predstavili su ga 7. ožujka ove godine koncertom u polukružnoj dvorani Teatra &TD zagrebačkog Studentskog centra.

Spontano i logično

124

Radi se, prije svega, o grupi prijatelja koji vole provoditi vrijeme zajedno, obožavaju svirati upravo u toj postavi, vježbati, djelovati »bez predumišljaja«, nagonski, radi svojeg užitka i zadovoljavanja unutarnjeg kreativnog nagona. Rezultat je glazba koja se odlikuje zajedništvom, opuštenošću, uigranošću, pozitivnom energijom. Ona je tijekom godina evoluirala i sazrela za objavu na diskografskom izdanju, a u prilog spomenutom govori i način snimanja — izvedbe za album ostvarili su svirajući uživo, kao na koncertu. Do toga je došlo postupno, logično, bez forsiranja. Naime, 2011. počeli su kao trio 4in3 koji je bio posvećen hardbopu i blues–jazzu kakav se svirao pedesetih godina 20. stoljeća, pri čemu Kaplowitz svirajući orgulje ispunjava i ulogu basista, što

V

ole provoditi vrijeme zajedno, obožavaju svirati upravo u toj postavi, vježbati, djelovati »bez predumišljaja«, nagonski, radi svojeg užitka i zadovoljavanja unutarnjeg kreativnog nagona

ih je po zvuku činilo četvorkom, a s dolaskom Bočića — +1 — 2013. postali su kvartet, odnosno »kvintet«. S vremenom se mijenjao i pristup koji je danas bliži suvremenom jazzu, ali zastupljenom na glazbenim raznolikostima, s velikom količinom soula, bluesa i funka, s puno groovea, feelingaški i uvjerljivo.

Poruka o tradiciji Takav je, između ostalog, i zato što je Kaplowitz na snimanju svirao hammondice, što je svakako utjecalo na zvuk. Time su poslali poruku o tradiciji, glazbenim vrijednostima koje bi svaki glazbenik trebao cijeniti i proučiti. Iako izvode i standarde vezane uz sastave koji su djelovali prije više od pola stoljeća, a koje je obilježio zvuk orgulja, 4in3+1 sviraju i skladbe članova sastava. Kao autori ravnopravno su zastupljeni Doležal, Bočić i Kaplowitz. Skladbe 42b, Grandma Song i Peacefully Davora Doležala predstavljaju autora sklonog meditativnom pristupu, fasciniranog baladama, Donna Lee Is Pissed Off, Eat It, It’s Still Good i Lie Joea Kaplowitza donose ekstravagantniji bebop, ali i free–jazz pristup, razigranije su, a Dance of the Vales i Outline Marija Bočića odaju autora sklonog istraživanju. No kao skladatelji, svi pokazuju da su upoznati s poviješću jazza, njegovim razvojem i suvremenim kretanjima. Oslanjaju se na tu tradiciju, ali ostvaruju i vlastite glazbene afinitete. Pritom, važniji od samih glazbenih predložaka jest način na koji ih zajednički oblikuju i do konačnog rezultata dolaze kao kvartet, a to su u stanju zato što su i sjajni instrumentalisti, uvjerljivi u solima.

Dallas Records objavio prvi album free–jazz sastava P EE K 3

Ime kao akronim ili peek kao »viriti«?

P kao Pavle, EE kao I, odnosno Ivan, a K kao Kruno (gitarist i skladatelj Pavle Jovanović, kontrabasist Ivar Roban Križić te bubnjar Krunoslav Levačić) Piše: Davor Hrvoj

P

EEK 3 — što li se skriva iza tog tajanstvenog naziva? Mogao bi biti akronim: P kao Pavle, EE kao I, odnosno Ivar, a K kao Kruno. Gitarist i autor svih skladbi Pavle Jovanović, kontrabasist Ivar Roban Križić i bubnjar Krunoslav Levačić! Trojica istomišljenika raznih naraštaja, pojačani, kad je to potrebno, tenor–saksofonistom Sašom Nestorovićem (na ovom CD–u gost je u izvedbi jedne skladbe), od kojih su svi dali doprinos u oblikovanju skladbi uvrštenih na njihov prvi CD.

I

zvedbama maštovitih skladbi koje odaju mudrog autora, glazbenici su provirili u dubinu svoje duše, istražili njezine tajne, osvijestili ih i iskoristili za obogaćivanje vlastitog stvaralaštva

bio bi naziv za trojku/trojicu/trio. Možda ustinu jest, ali budući da kod njih ništa nije uobičajeno, stvar je zasigurno u nečem zagonetnijem. Primjerice, među Voajerizam u jazzu mnogobrojnim tumačenjima simbolike broja tri, neka savršeno odgovaraju kaMogla bi, pak, biti porakteru njihova stvarasudba iz engleskog — laštva; osim što je to broj peek kao viriti. Zašto PEEK 3 duše, to su također krene!? Neizlječivi je to voativnost, nestašnost, leFragments ajerizam, jedino što je žernost, maštovitost, žiperverzija usmjerena vahnost... Uistinu, doiDallas Records samo prema jazzu. Njimaju se kao da se opuhova sklonost prema višteno zabavljaju, igraju, renju kroz razne rupice ali to su kreativne igrice premašuje uobičajene koje rezultiraju uzbudljinagone. Naime, vire oni vim umjetničkim djelima. prema tradiciji jazza i ne Pritom prefiks free, a njisamo jazza, cjelokupnoj hova je glazba prije sveevoluciji te glazbe, kao i ga free jazz, ne bi trebao novim težnjama u suvreovijati velom nove tajmenoj glazbi, suvremene, pokolebati one manoj umjetnosti. No najnje zahtjevne slušatelje. važnije je da su se usudiNaime, i kad su totalno li proviriti u dubinu svoje free, PEEK 3 su prijeduše, istražiti njezine tajmljivi, izazovni, provokane, osvijestiti ih i iskoristitivni, silno energični, ali i ti za obogaćivanje vlanježni, ludo se zabavljastitog stvaralaštva. Duh ju, poigravaju free jazom, svakoga od njih proviruje ali i funkom i punkom, pozivajući slušateiz izvedbi i njihovu umjetnost čini osoblje da uživaju s njima. Svaki je fragment nom, jedinstvenom, a njihov kolektivni drukčiji, svaka skladba donosi novi izaduh je tako moćan da u drugi plan gura zov, svaka vas izvedba kresne u bradu, Jovanovićevu skladateljsku vještinu. No izbaci iz fotelje, ne dopušta vam da se ni ona nije zanemariva. Radi se o maštouljuljkate, diže vas i hrani novom unutarvitim skladbama koje odaju mudrog aunjom energijom. Upravo ih zato, neočetora. Naime, kao skladatelj on nudi tek kivano za sastav koji djeluje u tom idiofragmente koje s članovima trija popumu, traže organizatori. Redovito nastunjava uobličavajući cjelovito glazbeno paju, a posebno su uzbudljivi njihovi nadjelo. Svjestan snage trija, skladbe je pistupi u malim klubovima gdje ostvaruju sao tako da pruže poticaj solistima, puno prisan kontakt s publikom. Tako je bilo slobode za njihove glazbene intervencii 19. prosinca 2016. na nastupu u poluje, ali i temelj za kolektivne improvizacije. kružnoj dvorani Teatra &TD zagrebačkoDrugi dio naziva benda također je tajan- ga Studentskog centra, na koncertnoj stven. U uobičajenoj komunikaciji broj tri promociji CD–a.

Album pun plesnih hitova i balada Bilo bi neozbiljno Jelenu promatrati isključivo kroz prizmu žanra koji je izabrala jer doista ima lijep, uvjerljiv, krhak, a u isto vrijeme i moćan glas izričaja uvodi u čari ljetnih zabava po plažama i klubovima, a Rozga joj uvjerljivom interpretacijom daje još jači efekt. Osma je jedna od najboljih i najljepših pjeelena Rozga nedavno je objavila svoj sama na albumu, a zove se Udajem se. Radi se o tužnoj ljubavnoj baladi pop–zvuka u kojoj su do izražanovi, treći studijski album Moderna ja došle Rozgina emotivnost, glasovne sposobnosti i žena. Na albumu se nalaze singlovi savršena interpretacija. Pjesma je već sad popularna već dobro poznati publici, kao i nove jer je posebna i može dodirnuti i najskrivenije emocipjesme čiji su autori uglavnom Vjekoslava i Tonči Huljić. Autorski su na je. Otrov je pjesma za noćne klubove. Dobro je otpjealbumu zastupljeni Dušan Bačić, Saša Lazić i Pero vana i iznesena; moram priznati, ima zarazan refren, Kozomara. kao i Kraljica. Pjesma je djelomično narodnjačkog aranžmana, ali sa zabavnjačkom energijom i opet zaraznim refrenom. U Kraljici sve gori od narančaste i Srce i razum žute te jake energije. Slijedi Tsunami, koja je postala klupski hit, koju Rozga opet odlično pjeva i iznosi »Moderna žena ovim svijetom korača srcem i raneku dominantnu, da ne kažem agrezumom. Srce da znamo tko smo sivnu, ljutu notu. Razmažena je tipični i kako se osjećamo, a razum da Jelena Rozga zabavnjak, s energijom albuma Bižuostanemo to što jesmo«, kazala je terija. Sad se tek vidi koliko je Rozga Rozga. Ovo izdanje sadrži CD s nokao pjevačica napredovala. vim pjesmama i singlovima poput Udajem se, Nasljednik i Pismo–glaCroatia Records Dalmatinka je duet Jelene Rozge i va, dok se na drugom nalaze pjegrupe Connect. Pjesma je simpatičsme objavljene posljednjih nekoliko na, ljetna i neobavezna, s tipičnim regodina, poput hita Nirvana, nominiperskim tekstom i upadicama u reranog za glazbenu nagradu Porin frenu. Čuje se često kad nešto neo2014. godine, zatim Život je čudo, bavezno svira. Zanemari je nekako Prsti zapleteni (s klapom Rišpet) i neuočljiva pjesma, nedostaje joj nedruge. Rozgin album ove godine što i ima previše teksta. Solo igračica konkurira i za nagradu Porin, u kame uvijek podsjeti na Splitski festival i tegoriji najboljeg albuma zabavne nosi neku snagu. Dobitna kombinaciglazbe. ja je aražmanski netipična za Rozgu, Prva pjesma na albumu je laganica ali pokazala je da joj i to dobro leži. dalmatinskog, zabavnjačkog štiha Pjesma je stvorena za plesne zabaPismo–glava. Pjesma je objavljena ve i klubove. Nirvana je još jedna plenetom prije izlaska Rozgina novog sna, vedra pjesma sa zaraznom mealbuma. Iako je plasirana u zimlodijom. Obožavam je sličnog aransko doba, pjesma je ljetna laganižmana kao prethodne dvije, no nije ca, s mnogo vedrih, plavih noćnih postala hit, možda zato što nema podalmatinskih nota. I Rozgin je glas sebnosti. Cirkus je patetična i naporna uvjerljiv i emotivan koliko treba. Sljedeća je naslovna pjesma, dobro otpjevana, ali nedorečena, s previše Moderna žena. Ne sviđa mi se baš svaki stih, ali mi se teksta. Duet s klapom Rišpet Prsti zapleteni nježna svidjela njezina snažna i energična interpretacija koja je i romantična, dalmatinska pjesma koja uvijek potočno dočarava opisane događaje. Krhka Rozga je iz krene osjećaje. Popularna je na vjenčanjima. Klapa i dubine svoga bića izvukla vrlo moćnu energiju. SlijeRozga dobro funkcioniraju. Okus mentola vrlo je zadi Ne pijem, ne pušim, fjakasta ljetna pjesma koja će razna i pjevna pjesma, proljetnog senzibiliteta i navodi možda biti singl. Simpatična je i lepršava, baš primjena ples. Život je čudo bila je popularna kad je izašla, rena za ljetnu vrućinu i opuštanje. Četvrta je pjesma no poslije su je druge pretekle. Odlično je interpretiSvjetla neon. Zamišljam je samo kao usputnu buku rana i stvorena za slušanje na tulumu, a i u vožnji ne na popodnevnoj kavi. Žileti je tužna ljubavna pop– bi bila loša. Posljednja je Odoh ja, simpatična stvar, ali pjesma s različitim energijama u strofama i refrenu, bez karizme i s previše teksta. najprije tople durske note, pa u refrenu molski obojena. Nije svaki stih baš najljepši, ali Jelena ih je lijeJelena Rozga ovim je albumom pokazala da može po otpjevala. napraviti za svakoga ponešto i da ima brojne hitove. Njezin kristalni glas u stanju je sve otpjevati i lijepo interpretirati. Rozga pokazuje emotivnost, ljutnju, Specijalistica za balade može pjesmu donijeti na razne načine, uvjerljivo i dobro. Iako mi se ne sviđaju baš svi tekstovi, na albumu Rođena sam je lijepa, lagana ljubavna pop–balada s ima dobrih i kvalitetnih pjesama koje zaslužuju da ih puno romantike. Čini mi se kao stvorena da je parovi se sluša i da budu u eteru. Bilo bi neozbiljno Jelenu jedno drugom posvećuju i jedna je od ljepših na albuRozgu promatrati isključivo kroz prizmu žanra koji je mu. Možda bude hit mladencima za prvi ples. I da, to izabrala jer doista ima lijep, uvjerljiv, krhak, a u isto vrije »ona stara Rozga« kakva je bila na početku samojeme i moćan glas. stalne karijere i to mi se sviđa. Nasljednik s malo latino Piše: Ines Pavić

J

Moderna žena

Rezime karijere grupe Buđenje na live nastupu u Kerempuhu

Live at Kerempuh predstavlja Buđenje Premda je ishodište Buđenja pop–rock, bend osobito na posljednjem albumu Ljubav nema pravila sasvim sigurno — vjerojatno posve svjesno — gradi prilično uočljive odmake od poveznica s Gibonnijem Piše: Bojan Mušćet

N

akon četiri studijska albuma i 13 godina diskografske karijere, Buđenje je odlučilo rezimirati karijeru na live nastupu u zagrebačkom kazalištu Kerempuh i isporučiti ekskluzivno izdanje na CD–u i DVD–u. I dosad je Buđenje u formatnoj dimenziji nastojalo svojim fanovima dati »dodanu vrijednost« pa je treći album Nije nesreća sadržavao tri Buđenje identična CD–a (!), a Aquarius Records je 2009. objavio tri njihova dosadašnja Live at albuma u box–setu.

Ono što od početka karijere prati Buđenje jest kontinuirana usporedba sa Gibonnijevim glazbenim iskazom — glas Darka Bakića uistinu je sličan Gibonnijevu, skladateljski manirizam također, a tu su i pjesme s dalmatinskim stihovljem (one koje u naslovu i tekstovima imaju »ija«: izgubija, ponovija, oprostija itd.). Pa ako je tako i bilo na početku njihove karijere, album Live at Kerempuh dokazuje suprotno. Naime, nakon četiri albuma, Gibonni je iz standardnih pop–rock manirizama prešao u neke druge vode. U tim vodama sigurno ne možemo uspoređivati ova dva izvođača.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Jelena Rozga objavila novi album Moderna žena

Kerempuh Croatia Records

Premda je pop–rock ishodište Buđenja, bend osobito na posljednjem studijskom albumu Ljubav nema pravila sasvim sigurno — vjerojatno posve svjesno — gradi prilično uočljive odmake od poveznica s Gibonnijem.

Da je tako, dokazuju skladbe u kojima su im se pridružili gosti — Neno Belan, Vanna, kompletan Pavel i drugi. Osobito je to bilo očito na jednome od najsnažnijih trenutaka koncerta — pjesmi Bez obzira na sve, na kojoj je gostovala Lea Mijatović.

Zapravo, ovaj je album konačni iskorak iz Gibonnijeva konteksta, na isti način na koji je album Utorak bio iskorak Petra Graše iz Oliverova konteksta, s obzirom na vokalnu sličnost. Član benda je Igor Ivanović koji se prilično izviještio u produkciji, pa je ukupna zvučna slika albuma bogata te odražava sviračke vještine benda kojem su se u nekim pjesmama pridružili Marijan Brkić Brk i Tomo in der Mühlen. Live at Kerempuh predstavlja Buđenje spremno da plijeni pažnju široke javnosti. Kao svojedobno i Vatri, do toga trenutka nedostaje im samo radiofonični megahit.

125

Splitski glazbenik albume objavljuje prema provjerenom receptu — svakih pet godina

Neno Belan & Fiumensi dobitna su kombinacija Novi album Sanjaj! srećom nema pjesama koje se ponavljaju s prijašnjih dvaju albuma, no uvrštena je, potpuno nepotrebno, nategnuta izvedba skladbe Vino noći u duetu s Josipom Lisac BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: Bojan Mušćet

T

reći album u nizu Neno Belan radi prema istoj recepturi — objedini sve pjesme koje je napisao u posljednjih pet godina i onda oblikuje dugosvirajuće rješenje. U tom smislu, moglo bi se zaključiti da su to kompilacije, no vrsno posložene uistinu odaju dojam da je posrijedi kolekcija pjesama koje su rađene upravo za format albuma.

Neno Belan & Fiumens

Sanjaj!

Dallas Records

Pa ipak, svaki sljedeći album ponešto kaska za prijašnjim ostvarenjem. Rijeka snova objavljena 2007. iskazala je Nenu Belana u punoj autorskoj zrelosti s pjesmama koje su zauzele radijski eter. Oceani ljubavi objavljeni 2012. godine koncentrirali su se na skladbe koje je izveo na Festivalu šansone u Šibeniku pa su se ponovile neke pjesme s Rijeke snova.

Novi album Sanjaj! srećom nema pjesama koje se ponavljaju s prijašnjih dvaju albuma, no uvrštena je — potpuno nepotrebno — nategnuta izvedba starije Belanove pjesme Vino noći u duetu s Josipom Lisac. Ostale skladbe dobro su poznate, a u zvučnu sliku dobro se uklapaju i dvije pjesme za djecu — naslovna Sanjaj! i Čarolije postoje.

Suradnja s Majom Posavec u pjesmi Tvoj glas, s Halom u Anđela, anđele, s Vladom Kreslinom u pjesmi S Mure na more jadransko pokazuje sav njegov skladateljski potencijal koji bi mogao i snažnije odjekivati u repertoaru drugih izvođača.

Uz Ljetno kino izveo je zaraznu pop–poskočicu Ulicama grada, a finale albuma pripao je već vremešnom dalmopop hitu Nedir nad morem plavim.

Ono što nedostaje jest hvalevrijedno crpljenje sadržaja s prvog Bajanova albuma Fantom slobode koji je poslije reizdan s malim preinakama pod nazivom Izgubljene vrpce. Neno Belan, koautor dobrog dijela pjesama s toga albuma, već ih je više od polovice obradio (Sunčan dan postao je klasik), a podsjećanje na sjajne pop– skladbe s tog albuma, kojima zub vremena ne može ništa, možda bi moglo oplemeniti sljedeći Belanov album.

126

U cijeloj priči optimalnu zvučnu sliku osiguravaju Fiumensi, jedan od ponajboljih bendova na ovim prostorima kojima je primijenjena glazbena umjetnost u malom prstu, a s obzirom na to da savršeno funkcioniraju s Nenom Belanom, moglo bi se reći kako je on njihov gitarist i pjevač, a ne da su oni njegov prateći bend. Posrijedi je definitivno dobitna kombinacija.

V e d r a n R u ž i ć 2 7. s i j e č n j a 2 0 17. u S t u d e n t s k o m c e n t r u u Z a g r e b u predstavio album Spiritual Market i istoimeni jazz art film

Prvorazredni projekt naše kulture

Jazz art film s live svirkom — umjetnički eksperiment bez premca na domaćoj sceni, velik korak naprijed u tradiciji razvoja igre, improvizacija i međuodnosa slike i zvuka širokog polja djelovanja. Na gotovu glazbu (36 minuta) odlučio je snimiti film kao niz spotova koji piritual Market prate s jedne strane glazbu, a s ambiciozan je druge ilustriraju asocijacije i ideje album suvre- vezane za putovanje od naših menog jazza krajeva do Kine. Film su snimali, kontrabasista i režirali i montirali John Kardum i skladatelja Ve- Ira Tomić, umjetnici s iskustvom drana Ružića. Kakvom on to du- posla na videospotovima. Vihovnošću tu trguje? Nadahnuće zualni je prosede unaprijed je našao u knjizi o putovanjima zacrtan. Ružić je sasvim jasno Marka Pola. Proučavajući knji- odredio što želi vidjeti u filmu: snažnu vizualgu, palo mu je na nu simboliku, pamet sastaviti isprepletenu reVedran Ružić koncept skladbi alnim i nadrealkoje bi pratile to Spiritual nim poveznicaputovanje, od ma, no čini se Market naših krajeva iznad svega vido daleke Kine.

Croatia Records sokoestetiziraTransponirano u nu, crno–bijelu Ružićev slučaj, filmsku sliku. glazbeno putoFilm je snimljen vanje od Rijeke, u kratkom roku, preko glazbe usred zime, po 13., odnosno velikoj hladnoći početka 14. i teškim uvjetistoljeća kad je ma, u skromnoj Polo putovao, produkciji, ali na do prizvuka začudnim, lijepo Dalekog istoka. odabranim loSve je to dožikacijama Kvarvjelo jazz obranera, Velebita, du pa je nastao pa dalje uz Jaalbum autorskih dran, sve do Stoskladbi u kojima se čuju odjeci na, čije su zidine poslužile kao kvarnerskog i istarskog melo- izvrsna asocijacija na najsnažniji sa, odjeci klasične renesansne i najveći kineski simbol, Kineski glazbe Polova suvremenika i zid. Važno je da je vizualni dio zatvorskog sudruga Marchet- sastavljen, odnosno montiran tusa Paduanusa, sve do odjeka na gotov glazbeni materijal altradicionalne mongolske glazbe buma Spiritual Market, pa film i spajanja s kineskim idiomom u traje koliko i album. Da stvar skladbi Tanac z triljun. Zanimljiv bude luđa, odlučeno je da u glazbeni amalgam zaodjenut Studentskom centru u Zagrebu u džezističko ruho! Kvartet koji u Noći muzeja, 27. siječnja, bude tu glazbu izvodi čine gitarist i premijera filma. U velikoj dvoraPavle Miljenović, bubnjar Adria- ni koja je za tu priliku skraćena, no Bernobić, saksofonist Mario pa je i filmska slika sezala do Bočić i, naravno, kontrabasist polovice velikog platna, organiVedran Ružić. Međutim, Ružić zirana je projekcija, a cijeli bend nije stao na albumu. To mu nije se smjestio s desne strane, na bilo dovoljno da zaokruži svoju samoj pozornici, između platna viziju. Kad je album zgotovljen i i prilično brojne publike u gledaotisnut, počeo je snimati film kao lištu. Film je naravno montiran s dio projekta. Ta vizualna kompo- glazbom, no na toj je, svojoj prnenta možda i ne treba iznena- voj projekciji, prikazan bez tona. diti, s obzirom na to da je Ružić i Ton je odradio Ružićev bend. akademski slikar, dakle umjetnik Skladbe s albuma trebalo je Piše: Saša Drach

S

N

aš svestrani umjetnik, skladatelj, jazz kontrabasist i slikar, nadahnuće za tržnicu duhovnosti našao je u knjizi o putovanjima Marka Pola izvesti gledajući film i pazeći na tempo. Zapravo, nimalo teško, mogao bi netko pomisliti. Pa na koncertu je trebalo izvesti glazbu isto onako kako je i snimljena na albumu, u istom tempu i u istom trajanju pojedinih skladbi i u trajanju cjeline. Dakako, nimalo jednostavno, pogotovo kad znamo da se radi o jazz skladbama čiji je dio uvijek improvizacija, koju se ovaj put moralo ukrotiti.

Rezultat? Publika je dobila jazz art film, s live svirkom, umjetnički eksperiment bez premca na domaćoj sceni. Veliki korak naprijed u tradiciji razvoja igre, improvizacija i međuodnosa slike i zvuka. Ujedno atraktivna premijera filma i sjajna ideja za promociju albuma uživo, što je publika pozdravila ovacijama. Što se tiče samog filma, u cjelini, dakako, stopljenog sa zvukom, to bi morao biti prvorazredni izvozni projekt koji bi mogao izvrsno proći na međunarodnoj sceni, a to je proizvod naše kulture, naše tradicije prožete stranim utjecajima koji u konačnici doista nudi nešto novo i originalno. U trenutku pisanja ovog teksta, album je nominiran za najbolji jazz album godine, a treća skladba, Navigare, dobila je nominaciju za jazz skladbu godine.

Dogovorene su projekcije filma u Puli, Rijeci, ali i u Beču, a filmu prognoziraju i festivalski život. Za početak, ni dva mjeseca od pojave albuma, vrlo uzbudljivo!

Kako bi Bijelo dugme zvučalo 2016.?

Koncertni album Ko ne poludi taj nije normalan! kombinacija je snimki s koncerata u Puli i studijskih zapisa snimljenih na seoskom gospodarstvu Rakić u Kloštru Vojakovačkom Piše: Bojan Mušćet

P

rošle godine Goran Bregović odlučio se na regionalnu turneju sa svojim Orkestrom za svadbe i sahrane izvodeći odabrane pjesme Bijelog dugmeta. Pozvao je u pomoć dva bivša pjevača — Alena Islamovića i Mladena Vojičića Tifu te krenuo na turneju titulirajući priču kao nastupe Bijelog dugmeta.

bio TV šou u kojem je reformirano Bijelo dugme nastupilo s gostujućim pjevačima: Džejem, Vericom Šerifović, Usnijom Redžepovom, Darom Bubamarom, Draganom Mirković, Stojom i Petrom Grašom. Nastup je postao i dio DVD–a Turneja 2005., a pokazao je kako kafanska varijanta Bijelog dugmeta može vrlo dobro funkcionirati s odgovarajućim pjevačima.

Bregovićeva turneja je svojevrsna kombinacija inicijalnog aranžmanskog paketa Bijelog dugmeta i kafanskih manirizama uz vokale No teško se to može nazvati koncertima Bije- Mladena Vojičića Tife i Alena Islamovića. Zalog dugmeta. pravo, turneja je bila tek Bregovićev spin off, repertoarni predah Bijelo dugme Prije svega nedostaju od njegovih uobičajenih pjesaključni članovi benda, čak Ko ne poludi ma, amalgam rocka i tradicijske ako i zanemarimo doglazbe. Drugim riječima, pastirski taj nije prinos ključnog pjevača rock 2.0. benda — Željka Bebeka. normalan!

No nastupiti bez Zorana Dokument te turneje je koncerCroatia Records Redžića, Vlade Pravdića tni album Ko ne poludi taj nije ili bez Điđija Jankelića ili normalan! koji na ovitku prikaMilića Vukašinovića, a s zuje Gorana Bregovića (prvi put imenom Bijelog dugmese na ovitku izdanja Bijelog duta, ipak cijeloj turneji odugmeta koji nije kompilacija pojavzima bitnu dimenziju. ljuje neki član benda), a kombinacija je snimki s koncerata u Puli Drugo, pravi comeback i studijskih zapisa snimljenih na Bijelog dugmeta sa svim seoskom gospodarstvu Rakić u preživjelim članovima Kloštru Vojakovačkom. održan je 2005. godine na tri koncertna megasAlbum sadrži 12 pjesama i tek je pektakla u Zagrebu, Bejedna iz ranijeg razdoblja — Ipak ogradu i Sarajevu. Dopoželim neko pismo s albuma Bikument tih nastupa je CD tanga i princeza.

Posve očekivano, u pjesmai DVD Turneja 2005. Treće, zvuk Bijelog dugmeta nije samo Balkan beat Bregovićeve ma u kojima trubači imaju glavnu riječ, pjebrass–sekcije s raznovrsnim world začinima, sme djeluju uvjerljivije, bez obzira na to je li nego mnogo više. U tom smislu više je Bije- riječ o izvedbama uživo ili studijskim snimkalo dugme bio serijal nastupa Bebeka, Tife i ma. Ondje gdje se nastojala tek ubrizgati giAlena koji su zajednički nastupili pod imenom taristička nota (Aiaio radi radio), napraviti latino verzija klasika Ipak, poželim neko pismo ili Kad bi bio Bijelo dugme. u slučaju elektroničkog pokušaja obrade pjeNo očito je da su takvu Bregovićevu zami- sme Pediculis pubis, kao i tamburaške inačisao prozreli istinski fanovi Bijelog dugmeta pa ce pjesme Lažeš, rezultati ipak nisu tako pose naboj nostalgije itekako smanjio u odnosu tentni. Ili, na primjer, vrlo dobra rock–pjesma na 2005. Dobra posjećenost turneje poslje- Zar ne vidiš da pravim budalu od sebe dobidica je, držim, više Bregovićeva svjetskog re- la je trubački dodatak koji ne zvuči kao originomea, a ne nostalgije za Bijelim dugmetom. nal, gdje se čini kao da je ispao iz repertoara Prije dvije godine Bijelo dugme bilo je u foku- Memphis Hornsa, nego pjesmu odvodi ravsu zbog realizacije box–seta i popratnih izda- no u Guču. nja sa svim njihovim studijskim albumima na No zanimljivo je kako se pojavila inačica ovog vinilu i CD–u, što je bila iznimna prilika da se albuma i s drugim pjesmama (Ćiribiribela, bend opet okupi.

Lipe cvatu, sve je isto ko i lani, Đurđevdan je, To se nije dogodilo, no Bregović je za ovo a ja nisam s onom koju volim) pa je očito da u područje odlučio napraviti ekstenziju ono- ovom slučaju nije posrijedi dokument turneje, ga što je prije desetak godina realizirao pod nego definitivan odgovor na pitanje: kako bi nazivom Bijelo dugme za kafanu. Posrijedi je Bijelo dugme zvučalo 2016. godine?

Objavljivanje kompilacije uvod je u obilježavanje jubileja Croatia Recordsa koji slavi 70 godina postojanja

Glazbena izdanja kao putokaz za mlađe naraštaje Popratna knjižica osim detaljne biografije svakog izvođača sadrži i popis kompletne diskografije svakoga od njih, što znači da se upravo s te kompilacije može uputiti u istraživanje drugih diskografskih izdanja Piše: Bojan Mušćet

V

eć deset godina Croatia Records neumorno podsjeća na velikane pop i zabavne glazbe koji su snimali ili još snimaju za tu diskografsku kuću, u kompilacijskom serijalu The Platinum Collection. Edicija The Platinum Collection sastoji se od dva CD–a s najvećim hitovima i najuspješnijim skladbama pojedinog izvođača, a objavljena su 24 albuma te dvije kompilacije The Best Of. Greatest Hits dolazi uz luksuznu knjižicu s biografijama svih izvođača te kodom za download. Svaki izvođač zastupljen je s jednom skladbom, a na svakom CD–u nalaze se i po četiri dueta izvođača.

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

A l b u m b e n d a B i j e l o d u g m e s a d r ž i 12 p j e s a m a i t e k j e d n u i z r a n i j e g r a z d o b l j a » I p a k p o ž e l i m n e ko p i s m o « s a l b u m a B i t a n g a i p r i n c e z a

Razni izvođači

The Platinum Collection/ Greatest Hits

Najupješniji izvođači Jugotona/Croatia Recordsa prema tako postavljenom kriteriju su Arsen DeCroatia Records dić, Boris Novković, Daniel Popović, Doris Dragović, Dražen Zečić, Gibonni, Ivica Šerfezi, Ivo Robić, Josipa Lisac, Krunoslav Slabinac, Ljupka Dimitrovska, Magazin, Mišo Kovač, Novi fosili, Oliver Dragojević, Petar Grašo, Severina, Srebrna krila, Tomislav Ivčić, Vanna, Vice Vukov, Zdravko Čolić i Zlatko Pejaković. Dakle, 15 muških izvođača, šest ženskih i tri benda. Ovaj serijal nastao je istovremeno kad i Ultimate Collection, serijal koji je obuhvaćao rock–izvođače, gotovo isključivo bendove.

Dakle, očito je da su se kod nas žanrovski podijelili i formati izvođača. Uzgred, među rokerima nema nijedne izvođačice, premda bi Josipa Lisac mogla funkcionirati na obje fronte. Od izvođača na kompilaciji, nažalost, šest ih više nije među nama, dva benda funkcioniraju više kao off–projekti (Novi fosili s drugim nazivom, Srebrna krila) dok Magazin ide dalje, ali daleko od najzvjezdanijih trenutaka u osamdesetima i devedesetima.

No izvođači koji se pojavljuju na ovoj kompilaciji već sedam desetljeća osvajaju slušatelje, od hitova Ive Robića do današnjih uspjeha Severine, Gibonnija, Vanne i ostalih. Upravo toliko djeluje i Croatia Records, nekoć pod nazivom Jugoton. Objavljivanje ove kompilacije na neki je način uvod u obilježavanje toga jubileja. Očito, repakiranje back kataloga Jugotona i Croatia Recordsa se isplatilo jer je posrijedi najprodavanija edicija svih vremena na ovim prostorima.

Prodalo se više od pola milijuna primjeraka. Idejni začetnik obaju serijala je direktor Croatia Recordsa, koji je takav serijal uspio dovesti na razinu kvalitete sličnih izdanja svjetskih diskografskih kuća.

Ovo izdanje je i svojevrsni putokaz za mlađe naraštaje koji žele upoznati najpopularnije izvođače na ovim područjima. Popratna knjižica osim detaljne biografije svakog izvođača sadrži i popis kompletne diskografije svakoga od njih, što znači da se upravo s te kompilacije može uputiti u istraživanje drugih diskografskih izdanja.

Na kompilaciji nisu nužno najveći i najpopularniji uspjesi navedenih izvođača, prije se upućuje na njihov osnovni stil i izraz, uz vrsno slaganje pjesama.

127

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

I v i c a I c o Ko š a v i ć, j e d i n i o r i g i n a l n i č l a n g r u p e G o n e B a l d , p r e d s t a v i o j e 12 . a l b u m E x p i r a t i o n D a t e

Punokrvni frontmen »avangarde odozdo« prema svim parametrima Toma Gotovca Kako je Gone Bald postao najpoznatiji hrvatski alternativni bend u tuđini

P

retočen u duet vokala na ritam–gitari i bubnjevima, Gone Bald je najpoznatiji hrvatski alternativni bend koji živi i djeluje u tuđini Piše: Vid Jeraj

D

jelo 42–godišnjeg Košavića, poznatijeg kao Razorblade Jr., osim u radu s Gone Bald obuhvaća i grupe Achtung Dichtung, Heroface, Ha Det Bra, Bite, ali i mnoge druge u korist jedne karijere frontmena, ritam–gitarista, pjevača, tekstopisca, skladatelja, kao i bas–gitarista te bubnjara, ukratko, kompletnog umjetničkog pregaoca. Taj je kalibar svoj električni Ekskalibur izvadio iz kamena usprkos onome što bi kritičari u rukavicama nazvali objektivnim nedostacima. No bez lažnog je srama jedan od rjeđih na sceni koje možemo prozvati frontmenima, čija se putanja može promatrati prije po horizontali Toma Gotovca nego vertikali Radovana Ivšića. Riječ je o poziciji koja na globalnoj sceni ima status »avangarde odozdo« i zapravo ne pravi neku veliku razliku između Pendereckoga i Throbbing Gristlea, odnosno, s druge strane, Ligetija ili Coila. »Malonogometna« postava

128

Za uigran je zvuk totalnog nogometa reprezentativna »malonogometna« postava Gone Balda, na posljednjem albumu osvanula s Radovanom Lu-

cićem–Lucom. To je autor prvog Hrvatsko–nizozemskog rječnika, doktor slavistike, kao i bubnjar brojnih bendova osamdesetih godina (Korowa Bar, Trobecove krušne peći, Psihomodo pop, Branimir Johnny Štulić, Orkestar Davora Slamniga) koji je dao svoj obol da se predani radnički pedigre skuca u sedam karijatida — tri vokalno–instrumentalne i četiri instrumentalne skladbe. Utakmica je to, svakako, s faulima i penalima, provučena kroz reperske izvedbe klupske scene Amsterdama, jedne od kolijevki europske alternative.

Gostuje i Kafka Vokalnu je pak ekspresiju pjesme We Had Wings čiji riff evocira kakav niskobudžetni soundtrack, »nekaj čist drugega«, autor mogao ubrati još sredinom devedesetih, kad je tek zagacao u squatove Nizozemske. Možda čak i na koncertu noise–rock/soul atrakcije Mule iz Detroita, koju vlastita izdavačka kuća voli predstavljati kao country za metalce, što bi u slučaju Gone Bald bilo furt daleko od istine. Tome idu u prilog refleksija i retrospektiva na tragu adolescentske fascinacije Ludim Šeširdžijom i Crnim Jahačem, kao i svime onime što su Sydu Barretu stavljali u čaj. Damir Kafka–Capri na tenor– saksu s kojim je Ico više puta dijelio stage, gostuje na Svaki dan je dobitak sa svojim barbierijevskim gardom.

I time je elegantno obojen klimaks prvog poluvremena albuma prije odlaska u svlačionicu.

Košavića Kafka upoznaje u Amsterdamu, u bendu kojim je dotični povezao dvije strane iste medalje, članove grupe SexA, odnosno Haustor. Odakle kod Kafke senzibilitet za izraz u kojem se šrafcigerom prepariraju žičani instrumenti? Kako u tom univerzumu figurira gostovanje i na recentnom izdanju gru-

pe Gone Bald? »Košaviće, Andreju i Ivicu, upoznao sam u Amsterdamu oko ’94. Tada su imali bend Al Capone Died of Sifilis. Bili su vrlo mladi i pozvali su me da im se pridružim, tako je počelo naše poznanstvo, prijateljstvo i glazbena suradnja.

Drago mi je što me je pozvao da sudjelujem na posljednjem albumu Gone Balda i zasviram na skladbi koju je posvetio našem prerano preminulom prijatelju Draganu Pajiću Paji«, prisjeća se legendarni Capri.

Suradnja s Rundekom Istovremeno s Haustorom, Kafka je svirao i u Cul–de–Sac, suosnovan s Pajićem, u kojem Darko Rundek svira bas–gitaru (najprije od 1988. do 1990.), a danas je stalni član Cul–de–Sac — Orkestra za ubrzanu evoluciju. »Nakon nekog vremena [u Amsterdamu ‘90–ih], pridružio nam se i Bic« (Ivan Bilosnić, ex–SexA — op. aut.) »i postali smo Pink Noise Quartet, bend s vokalom, dvije gitare i saksom — no bass and drum; vrlo zanimljivo iskustvo. Nekoliko godina poslije, Ivica i ja osnovali smo freak–noise/free–jazz/rock–improv bend De Reizende Verkoper, temeljen na potpunoj improvizaciji, bez zadanih tema, za razliku od Pink Noise Quarteta, gdje su postojale strukturirane skladbe s tekstom. Iako smo Ivica i ja, osim velike razlike u godinama, imali i vrlo različite glazbene uzore i afinitete, vrlo dobro smo funkcionirali i mogli smo podosta naučiti jedan od drugog.

On je ‘pičio’ svoj noise, ja svoj free–jazz i bilo je jako dobrih i uzbudljivih proba, koncerata i snimki«, zaključuje Capri.

Sastav osnovan prije 23 godine prešao je u svibnju 2009. u duet s Assijem, čije je umjetničko ime Sultan Battery.

»Nakon što je otišao basist, tj. bariton– gitarist Doctor Faba, s kojim sam svirao od 26. lipnja 2007. do 27. studenoga 2008., upoznao sam Assija, na koncertu dueta Lightning Bolt. I to nakon što smo godinu i više sjedili gotovo za istom klupom u školi gdje smo učili jezik i uopće se nismo družili«, opisuje Košavić.

Raspad sistema Od prve je postave Košavić okružen ljudima i danas prisutnima u domaćoj glazbenoj industriji. To je producent Teških boja Gorana Bare, Bojan Kotzmuth (bubnjevi) te Nikola Ursić (električna bas–gitara). Njihova diskografija počela je s dvije kasete, Jesus is Coming Soon (travanj 1994.) i Fairy Tale Addict (1994.), obje objavljene za Kekere Aquarium iz Zagreba. Prvu je u Zagrebu supotpisao Gordan Muratović Coco, dok je drugu u Amsterdamu snimio Ivan Marušić Klif, a bend je objavio 31. prosinca iste godine. Istodobno je Košavić već za sobom imao dva benda — noise–rock kvintet Ha Det Bra u kojem je (i danas) pjevač, kao i Prsten, u kojem je bio bubnjar, neobična pojava alternativnog patriotskog rocka. Slijede dva CD–a za 100% Recordings koji je u Amsterdamu pokrenuo Ante Čikara, novinar časopisa Heroina Nova koji će poslije raditi kao prevoditelj na haaškom sudu, Little Song of Love (1995.) i Gone Bald (1997.), od kojih potonji predstavlja novu postavu benda.

U procijepu između toga pojavljuje se i neizdani album 22, možda i vrhunac te prve faze koji već poprilično isposvađani bend u jednom trenutku odlučuje — uopće ne objaviti. Kotzmuth i Ursić vraćaju se u Zagreb, gdje rade kao tonski majstori i studijski producenti, dok Košavić odlučuje ostati. »Za neobjavljivanje je bilo nekoliko ra-

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Gone Bald

Expiration Date bandcamp.com

zloga. Mislili smo da možemo napraviti bolji miks od prvotnog, ali nismo, zatim nismo vidjeli neki smisao u tome jer smo Nixa i ja u međuvremenu smislili grupu Lunar«, prisjeća se Kotzmuth.

Slijedi pauza od nekoliko godina, tijekom kojih Košavić otvara nova područja borbe s vlastitim demonima, a koliko pobjeđuje pokazuje i odluka da sljedeća dva albuma s mnogo gostiju objavljuje u samizdatu. Tako je za S.O.S. (2001.) u korijenje druge postave na pragove bas–gitare uskočio Bilosnić s kojim je Košavić već svirao u Pink Noise Quartetu, tu je i Kafka u gostima, dok godinu nakon slijedi i It Takes Guts to Tango, neslužbeno izdanje i svojevrsni demo idućeg Soul Vacation in Rehab Clinic (2002.) s trećom postavom benda, aktivnom do 2007. godine. Položaje basista i bubnjara zauzimaju dva Nizozemca, a album nosi naslovnicu legendarnog zagrebačkog crtača Igora Hofbauera, plus gostovanje Andreje Košavić, pjevačice i trubačice, u pjesmi Pinta, Nina, Santa Maria. Bend uglavnom nastupa u zemljama Beneluksa, Njemačkoj, Austriji i, uz Hrvatsku, ze-

mljama jugoslavenske sukcesije.

Košavića kao rokera s pečatom noisera uvlačimo u kulturološku raspravu i pitamo što je buka, a što noise — što je noise–rock? Jesu li to glazbene devijacije, odnosno devijacije glazbe? Je li preciznije buku nazvati — šumom? »Stil ‘mjuze’ koji se pojavljivao malo– pomalo, u raznim oblicima, da bi s godinama, sve više i više izgrađivao sebe i postao stabilan i ponavljajući u nekoj alternativnoj sceni, u toj mjeri da je — što mi je uvijek bilo vrlo simpatično — zadavao glavobolje kritičarima i recenzentima kojima je već bilo podosta bitno krojiti ljudima naslove stilova koje sviraju i širiti te nove izmišljene naslove dalje u svijet. E sad, je l’ mogao nastati i bolji naziv nego noise–rock? Pretpostavljam da jest, no budući da se noise–rock temelji više na strukturnoj shemi pjesme, koliko god bio agresivan, glasan i disonantan, opet ima više smisla ‘prikeljit’ mu i rock–pečat negoli ostavit ga samo kao noise, jer se pojavilo brdo škvadre koja ne brije, niti ima veze sa strukturom pjesme«, jasno će Košavić. I s pravom, Košavićeva glaz-

ba, koja je dijelom sastavljena od komentara i citata, što je ne čini manje vrijednom i autorskom, otvara sljedeću fazu, uz izdavača Narrominded kod kojega objavljuje tri albuma.

Exotic Claustrophobia ustoličenje je četvrte postave trija, druge s Nizozemcima, a sljedeći album, 100 Ways to Become Cool, multimedijsko izdanje s knjižicom od 48 stranica o historijatu benda, uz DVD s dva dokumentarca, snimkama nastupa uživo i spotovima.

Waiting it Out iz 2010. utvrđuje poziciju niskokomercijalnog sastava na klupskim pozornicama. Tu završava priča s Narrominded, a situacija na bandcamp stranici benda otkriva itekakvu aktivnost, o kreativnosti da se i ne govori.

Sljedeće izdanje, Drama Rock (2014.), u povodu 20. godišnjice benda, duet je s bubnjarem posljednje trio postave, Marcom koji je uz to dugo svirao s Košavićem i u triju Blisters, a u međuvremenu je živio u Danskoj. Bend je album kao samizdat poklonio vjernoj publici u povodu 20. godišnjice.

Ples s demonima Vratimo se mi ploči Expiration Date,

čija je kulminacija 12–minutna verzija Buzzing in My Head (The Reincarnation), prva pjesma o tinitusu u našoj kulturi koju je bend izvorno objavio na jednoj od onih kaseta za Kekere Aquarium iz 1994. Tinitus je metafora za ples s vlastitim demonima, baš kao i za raskorake i konflikte na koje je osuđen beskompromisni umjetnik. Iako je u cijeloj recentnoj produkciji u Hrvatskoj prema minutaži nadmašuje tek skladba Drina s Plavog aviona Cargo Trija (Menart, 2010.), na prvu je ovo ipak stilski naklon Jimiju Hendrixu. Je li Buzzing komentar i na sveprisutno psihodeliziranje alternativne scene? Svakako, neće promaknuti elegičnost uzdignuta na autorsku čistinu, kao i jedan izravni potpis bluesa, koji je raskrstio s 12–taktnim ili 24–taktnim motorom u korist iskrene emocije. No ukupni dojam o Roku trajanja, odnosno sedam recentnih Košavićevih karijatida, više je slaba osmica negoli čvrsta sedmica. Duh Sveti jugoistočnoeuropskog noisea u megdanu sa svim demonima ipak je dogurao još jedno snimanje do kraja. Kako god, nelagodni crooner ponovno je pod vašom kožom i u vašim žilama...

129

Jonat han objavio pr vi dio dvost rukog albuma To Love

Ziher je prvijenac slavonskobrodske pop–rock–punk grupe Republika

Diskografski eksperiment Izostala je pankerska žestina riječkih rokera Ne bi bilo čudno da pjesme s albuma dotad budu u inozemstvu prepoznate na mnogim frontama, baš kao i ostvarenja formacija koji su uspjeh postigli bez riječi, a to su Bambi Molesters i 2Cellos

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Piše: Bojan Mušćet

N

akon unisonih pohvala kritike i snažne potpore publike, Jonathan se poslije prvijenca Bliss i EP–ja Getting Closer is Keeping Us Apart odlučio na neuobičajeni diskografski eksperiment — dvostruki album dijelova koje će realizirati u različitim terminima. Upravo je objavljen prvi dio To Love, drugi će se zvati Or To Hold i bit će objavljen potkraj 2017. godine, Jonathan a projekt je, logično, To Love ujedinjen naslovom To Love Or To Hold.

LAA Bend titulira ostvarenje kao mini LP, no osam pjesama na četrdesetak minuta glazbe mnogo je više od proširenog EP– ja, kako su uglavnom definirani mini albumi.

Druga činjenica koja izdvaja Jonathan od ostatka scene jest izražavanje na engleskom jeziku. Dakako, mnogi ovdašnji izvođači pokušali su to isto, pogotovo početkom devedesetih, no u pravilu njihovi pokušaji nisu naišli na širi primjer ni u Hrvatskoj, a kamoli u inozemstvu.

Izuzetak su kreatori elektroničke glazbe, a potvrda pravila neslavni davni pokušaj plasmana ovdašnjih top–izvođača na kompilaciji Yu–Go Pop. Zapravo, od Matta Collinsa (odnosno Karla Metikoša) do danas gotovo i nije bilo izvođača i autora koji bi na engleskom jeziku mogao kontinuirano stvarati i žeti uspjehe. U slučaju Jonathana prepoznajemo upravo ono što je sve ove godine nedostajalo — moćnu liriku vješto implementiranu u glazbeno tkivo.

Vokal Zorana Badurine izbrušeniji je nego na albumu Bliss, premda ima još prostora za napredovanje. No riječ je o pjevaču čiji izričaj na engleskom jeziku zvuči potpuno prirodno, što očito publika prepoznaje i cijeni.

130

Treće je činjenica da se ostvarenja Jo-

nathana nalaze i na Bandcampu i da ih, de facto, objavljuje njihova menadžerska agencija. Velika diskografska kuća svakako bi mogla u njima naći potencijala pa bi njihova ostvarenja bila pravilno postavljena u kontekst struke (na primjer, 2015. bili su tek nominirani za Porina kao novi izvođač), što bi im svakako priskrbilo i relevantniji status na ovim područjima. No četvrto po čemu se Jonathan razlikuje od ostalih jest ono krucijalno: riječ je o bendu koji zaista zvuči kao da se služi izričajem i leksikom suvremenih rock–bendova, dakle njegova karijera sigurno ima mnogo širi prostor za razvoj, a tu je jezik tek jedna od komponenti. Kad su u Tvornici nastupali s Editorsima, u pojedinim trenucima nije se znalo tko je tu predgrupa a tko zvijezda večeri. Jonathan dolazi iz Rijeke, ali kao i u slučaju My Buddy Moosea koji je na sličan način napravio iskorak (jedan od rijetkih izvođača koji su zaorali brazdu međunarodnog priznanja) nije izraziti dionik te naše najvitalnije rock–scene.

U tako postavljenom ornamentu, autor materijala Zoran Badurina vješto izmjenjuje brže i sporije dijelove pjesama, emocionalno nabijenije i one posve hladne, one koje imaju pop–reference s onima koje istražuju bez obzira na željeni rezultat.

Oni nisu prvi koji su stvarali na ovim prostorima na takav način, no očito su prvi koji su artikulirali svoj izraz. Svaka skladba na albumu ima unutarnji ustroj, od potencirane implozije u pjesmi Getting Better do potmule melankolije u skladbi Moments. Produkcija Marka Mrakovčića je funkcionalna, no iz materijala koji su donijeli Jonathani, u boljim studijskim uvjetima dalo bi se sašiti i nešto razornije. Ipak, sudeći prema dosadašnjem diskografskom opusu, jasno je da bend može iznjedriti još mnogo zanimljivog materijala.

Uostalom, To Love je tek prvo poluvrijeme, ono što je za Springsteena bio Human Touch u odnosu na Lucky Town ili ono što je za Simple Mindse bio Sons and Fascination u odnosu na Sister Feelings Call. Punu sliku čut ćemo tek kad bude objavljen Or To Hold.

Ne bi me iznenadilo da pjesme s albuma dotad budu u inozemstvu prepoznate na mnogim frontama, baš kao i ostvarenja formacija koji su uspjeh postigli bez riječi: Bambi Molestersa i 2Cellos.

S obzirom na odabrani stil koji su iskazali na dosadašnjim živim svirkama, glazbenici bi trebali biti energičniji i žešći te poraditi na svirci i pjevanju da bi bend zvučao snažnije na pjesma o svakodnevici. Bez strasti je i ironija se slabo osjeti, nepamtljiva je. Četvrta je Razveseli me. Nešto drukčiladi slavonsko- jeg ritma, ljubavna, s nepotrebno erotibrodski bend ziranim elementima. Slijedi Ja sam koRepublika ne- pija, ironična, ali mlaka, bez pankerske davno je obja- strastvenosti i žara. Zatim dolazi Dvovio prvi album struko izdanje. To je ljubavna pjesma, pod nazivom pomalo nedorečena, ne mogu joj proZiher. Riječ je o pop–rock–punk skupidrijeti do boja i slika. Sedma je Probit ni nastaloj 2013. godine, a čine je Duću ja led. Nije loša, bila bi zanimljiva bravko Đuričić (pjevač i gitarist), Matija Obradović (gitara i prateći vokal), Filip mladima kojima se sviđa stil momaka iz Slavonskog Broda.

Križan (bas–gitara) i Ako znaš bila je jedna Ivo Baričević (bubanj).

Republika od singlova i čini mi se Na albumu je jedanada je možda i najboZiher est pjesama, od kojih lja pjesma na albumu, su šest već predstavili Croatia Records simpatične je i vedre publici kao singlove. melodije te sladunja»Grupa Republika vog ljubavnog teksta. nastala je na zasadiTinejdžeri će je s moma punka, no punk bitela puštati po parusmjerenje oblikujekovima i igralištima, mo pop i rock bojaako im se svidi. ma. Deklariramo se kao pop–rock–punk Obrada Clasha bend. Pjesme su nam energične i nerazblaDeveta je Ona voli dježeno pjevne, u njima vojke, obrada pjesme se osjeća emotivno punk–rock grupe The poštenje, a tekstovi Clash Should I stay su obojeni cinizmom i ironijom te vrlo senzior should I go. Ironičbilni, pisani kao odjek na, s malo više enersvakodnevnih situacigije od drugih, no ne ja«, objasnili su dečki iz benda. Bubanj bih je uspoređivala s originalom jer je je, osim Ive Baričevića, na albumu sni- to uvijek nezahvalno, no mogla je biti mao i Siniša Vasilić. Producent je Hr- i žešća. Pišem kući propalo je sve tavoje Prskalo, dok se za dizajn pobri- kođer je jedan od Republikinih singlonuo Krešimir Krešić. va. Durske je melodije, ali sivog teksta, no ima u njoj energije pa je ubrajam u Najbolja Ako znaš svijetle primjere ovoga izdanja. Ljubav Album otvara pjesma Nema više vre- je nešto mirnijeg uvoda, kao što naziv mena, pop–rock–punk, može se do- kaže, ljubavna je, no malo neobičnija. dati tinejdžerska stvar. Tinejdžerska Odudara od ostatka jer je akustična; zbog teksta jer bi se neshvaćeni mla- još kad bi bila nježnije i ljepše interpredi možda mogli pronaći u njemu, no tirana, bila bi bolja. nema posebnosti, svirački nije, kao ni Album ovog mladog sastava mogao je većina takvih bendova, na nekom poi trebao, s obzirom na to da je pop– sebno visokom nivou i nema ništa za što bi se slušatelj u njoj »zakačio«. Dru- rock–punk usmjerenja, biti energičniji i ga se zove Sladak par i napravljena je žešći. Ovako mi se čini da opisa punk na sličan način, to je taj »đir«. Pjevač se najmanje ima. I na sviranju i na pjevatrudi interpretacijom pojačati emocije, nju moglo bi se više poraditi i dovesti no ne mogu reći da mu uspijeva jer, Republiku na razinu da zvuči moćbudimo iskreni, nije od velikih vokalnih nije i snažnije te da dođe do publike sposobnosti, što je djelomično odlika koja voli tu vrstu glazbe i koje zasigurovog stila. Divno se osjećam je ironič- no ima.

Piše: Ines Pavić

M

Josip Klobučar

Song For My Cat

Bad Taste (EP)

Dallas Records

rx:tx

Riječki Finger Snap Trio čine glazbenici koji su puno radili zajedno, što koncertirali, što snimali jedni drugima albume. To su kontrabasist Henry Radanović, pijanist Zvjezdan Ružić i bubnjar Branimir Gazdik. Tajna njihova sklada je u toj suradnji, pa su i organizirali ovaj album koji čine četiri Radanovićeve i četiri Ružićeve skladbe te, kao strano tijelo, standard Oliloque Valley Herbieja Hancocka. O autorskom rukopisu je teško govoriti, jer se unatoč tome što su i po stilu i po utjecajima skladbe prilično raznolike, čini kao da ih je osmislio cijeli taj trio koji u ritmu drži Gazdik. Opća atmosfera albuma gotovo je easy listening, prije svega zahvaljujući izvrsnim prosviravanjima zaista sjajnog pijanista Zvjezdana Ružića, vrlo opuštena, gotovo bismo rekli klupska svirka u kojoj povremeno, ali nikako nametljivo, probija Radanovićev bas. Lijepim tonom taj se bas posebno ističe na početku Radanovićeve skladbe North Coast, bas koji mekoćom i izražajnošću priziva u sjećanje zaista najizvrsnije majstore toga nezahvalnog i teškog instrumenta. Vrlo ugodan album, vrlo kvalitetna svirka koja pokazuje da jazz glazba nipošto ne mora biti ni prekomplicirana ni agresivna da bi njezin doseg bio itekako uvjerljiv. Od duhovite uvodne skladbe koja nosi naziv i samog albuma, preko zgodno ritmizirane Radanovićeve Almost Like Her, te triju lijepo prilagođenih Ružićevih gotovo nježnih komada, do odlično uklopljenog spomenutog standarda Oliloque Valley. Ovaj nam album možda i nije donio ništa novo ni epohalno, ali ga je zaista veliki »gušt« slušati. (Saša Drach) Nino Šebelić

End of the City (EP; vinil) Minimalsoul™

Nino Šebelić (Pula/Subotica) u glazbenu produkciju ušao je već s 13 godina i s kolegom Mariom Crnkovićem suosnovao projekt Subotika, objavljen na detroitskom Motech Records, čime je jedan od trojice hrvatskih DJ–a čija imena nalazimo u datoteci Resident Advisora. Nije teško zaključiti u čemu je njegova atraktivnost, budući da uglavnom »rola« vinile, a ponekad i na četiri gramofona. Kao mladić počinje objavljivati u SAD–u za Pure Sonik Records iz Chicaga, na glazbenoj kompilaciji koju je nadahnuo futuristički strip Johnny Gambit. Od 2013. godine surađuje s bečkim producentom TJ Hicksom iz Harlema, vlasnikom labela Minimalsoul™, za koji je objavio i prvi solo (12–inčni) EP pod naslovom Bad Government. Njegov je zaštitni znak techno–ritam s raskošnim radom hi–hata, glazba mračnijeg ugođaja, u kojoj vitalizam pokušava izići na kraj s klaustrofobičnom atmosferom. Posljednji EP, netom objavljeni End of the City, čini pet skladbi temeljenih na loopovima u rangu od otprilike 180 bpm–a, kojima Šebelić opravdava producentsko ime. Proriču mu status sutrašnjeg klasika među balkanskim DJ– ima. (Vid Jeraj)

Među izvođačima rx:tx, slovenske etikete za avangardnije kutke hip–hopa i klupske elektronike, koju je osnovao pokretač Slovenske svemirske agencije, multimedijski umjetnik Marko Peljhan, predavač na sveučilištu CalArts, odnedavno je i domaći producent Josip Klobučar. Na slovenskoj je sceni Klobučar uspostavio renome rearanžiranjem trackova s albuma Stringy Thingy producenta Borke (Jimi Barka Experience, Tetkine radosti), jedne od glavnih klupskih ploča iz ovoga dijela Europe posljednjih godina, a zapažen je i na kompilaciji istog izdavača. Ovaj EP od četiri skladbe »vrti« zvučnu sliku tzv. beatsa, zasićenu layerima u kojima se ideja svetog i profanog radije kombinira negoli suprotstavlja, tako da naslovnu skladbu vodi tema na sitaru podebljanog wah–pedalom koja sanjivo uvodi slušatelja u bolywoodske atmosfere, uspostavljajući raison psihodelije. Orijentir bi mogao biti epohalni album kanadsko–brazilskog producenta Amona Tobina Foley Room, skladateljsko djelo koje je iz klupske domene zašlo u soundtrack za nesnimljeni film. Nova ploča polazi od downtempa i na eksperimentalan način pristupa semplovima vokala reperskih legendi Gurua i Seana Princea, koketirajući uz to i s instrumentalnom psihodelijom. Zbog toga se u odnosu na ostatak scene takav uradak neće tako lako zavrtjeti na plesnom podiju; prije će to biti na nekom afteru. (Vid Jeraj)

IZDAVAČI Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić

BROJ 202, OŽUJAK 2017.

Finger Snap Trio

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa.

Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene.

Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

131