Cantus 180 web

20 GODINA PORINA / 27. MBZ / INTERVJU S ALJOŠOM ŠERIĆEM / BUNA PROTIV PDV–a / IZAZOVI ZAŠTITE / PRAIZVEDBE KVARTETA RUCNER / PROJEKT SONAR / GODINE BEZ VRDOLJAKA I GLAVANA / NOVI DETONIJEV ATLAS ŽIVOTA NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA BROJ 180 SVIBANJ 2013.

CIJENA 22 kn

S mjerom i ukusom Jubilarna 20. dodjela diskografske Nagrade Porin, subota 11. svibnja, Dvorana Zamet u Rijeci

DARIO NJAVRO

Piše: Hrvoje Horvat

Efektna scena Porina 2013. u Zametu

J

ubilarnim dodjelama hrvatske glazbene nagrade u Rijeci i Opatiji obilježeno je 20 godina diskografske Nagrade Porin. Izdržati dva desetljeća s različitim interesima iza sebe, pogotovo umjetničkim, nije nikome lako i proizvodi dovoljno problema. Insajderi to najbolje znaju, ali Porin je još uvijek manifestacija na kojoj glazbenici mogu dobiti dodatne medijske bodove. Kao što znamo, kod nas se svi znani i neznani razumiju u glazbu, politiku i sport, i svi imaju svoje komentare. Koji put je teško razdvojiti konstruktivne ideje od namjernog prigovaranja, pa su sasvim očekivane i redovite reakcije, od bilo je fenomenalno do nije ništa valjalo.

Dugi popis Nakon par dana provedenih u Opatiji, uz ostale dodatne programe Porina, u subotu navečer svi zainteresirani skupili su se u riječkoj dvorani Zamet vidjeti i čuti rezultate. Znajući s kakvim se problemima susre-

O

ve godine bio je dobro pogođen omjer zabave i elegancije, srednje struje i alternative, jer pametna zabava s ukusom nije nešto nemoguće. Scenarij završne priredbe, pohvalno, pokušao je dati dignitet hrvatskoj glazbenoj sceni.

će hrvatska glazbena scena i koliko interesa tu postoji, od komercijalnih do kreativnih, nije lako sve na odgovarajući način predstaviti.

Nije trebalo sumnjati da će završna TV priredba biti profesionalno realizirana, s dugim popisom izvođača koji su nastupili uživo (Arsen Dedić, Mario Huljev, Tony Cetinski, Borna Šercar, Cubismo i Josipa Lisac, Đani Stipaničev, Elvis Stanić, Goran Rukavina, Ivana Kindl, Novi fosili i Kinci s Ribnjaka, Marko Tolja, Massimo i Željko Bebek, Matija Dedić, Mayales, Natali Dizdar, Neno Belan i Fiumens s Ljetnim kinom, Nola, Parni valjak, Pavel, Radio aktiv). Neki su bili bolji,

neki lošiji, a atraktivna pozornica i scenografija uvijek pomažu. Ako ne iskoristiš priliku, sam si kriv, ako ne dobiješ (zasluženu) priliku, kriv je netko drugi.

Najveća iznenađenja Sve nagrade — uključujući i one »glavne«, medijima najatraktivnije, mada nema manje važnih, a možete ih vidjeti u priloženom popisu — proizvod su aktualne situacije i odnosa na hrvatskoj sceni te odluka glasačkog tijela, a prije njih, Upravnog odbora Porina. O nagradama se uvijek može raspravljati, ali četiri Porina Ansamblu Lado i tri Mayalesu, koji su iz Rijeke otišli s najviše

osvojenih kipića, pozitivno je iznenadilo. Pokazuje da glasačko tijelo zna prepoznati kvalitetu i kad se ne radi o komercijalnim projektima. Što se tiče komercijalnosti, primijetilo se da je 20. izdanje Porina iskorišteno i za pregled nekih od najuspješnijih skladbi proteklih desetljeća, pa smo vidjeli i zanimljive vokalne kombinacije izvođača koji su se osvrnuli na (nekima uvijek) bolju prošlost.

I opet, što se tiče komercijalnosti, nagradu za Hit godine osvojila je Opća opasnost, a ne Hladno pivo ili Dječaci, što je »mjesto« gdje se može povesti razumna rasprava o tome kako birati hit godine, pandan

Grammyjevu Record of the Year, vrlo važnoj snimci godine. Za sve ostalo kriv je, to jest zaslužan izbor glasačkog tijela, takav kakav jest.

Između krivih i pravih Najkraće rečeno, glasačko tijelo na kraju procesa, odnosno odluke koje Upravni odbor Porina i pridružene Komisije donose prije početka glasanja, najvažnije su za završne rezultate Porina. Upravo te odluke i usmjeravanje daju recept i amen o kojemu kasnije ovisi ishod nagrada, pri čemu su predstavnici utemeljitelja Porina (HDU–a, HGU–a, HDS– a i HTV–a) najodgovorniji, najzaslužniji, shodno tome i najviše krivi ili pravi u kasnijim osvrtima glazbenih kritičara i javnosti. Pohvala i prigovora uvijek ima, ali se čini da bi se uvažavanjem nekih logičnih ideja kakve koriste Grammy ili Brit Awards bez puno problema moglo nagradu izdići na još višu razinu. (nastavak na str. 3) 

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

ISSN 1330–4747

2

N

nje. Naime, nakon diplome na Odsjeku za kompoziciju i teoriju glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u rujnu započinje studij klasične kompozicije na Konzervatoriju Codarts za glazbu, ples i cirkus u Rotterdamu.

Zašto Rotterdam?

ntuzijazam i poziv na stvaralaštvo– zvuči kao ideja »Matz«!

Upravo to nasljeđe želim ponijeti u inozemstvo pred neke nove izazove.

Ponovno sam studentica, ali kao i profesorici, moje srce je »na mjestu«. Svi mi želimo đacima osigurati sigurnu budućnost u stvaralaštvu kada ih pozivamo na ekspresiju i stvaralaštvo. Da, ideja Fonda Matz živi.

Nakon što smo u prošlom broju novina Cantus u sklopu predstavljanja dobitnika potpore Fonda Rudolf i Margita Matz govorili o radu Marka Slavičeka, u ovom broju donosimo razgovor s jedinom damom — Ivanom Kovač. Upitali smo je koji je bio povod prijavljivanju na natječaj. Ivana kaže da je to u prvom redu, kao i u Markovu slučaju, daljnje školova-

Dosadašnji rad Dosadašnji skladateljski opus Ivane Kovač (1985.) ne sadrži veliki broj djela jer joj primarni studij na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji nije bila kompozicija, već teorija glazbe. No,

PORIN

Jubilarna 20. dodjela diskografske Nagrade Porin, subota 11. svibnja, Dvorana Zamet u Rijeci

S mjerom i ukusom

računa i o popularnosti i komercijalnim efektima. Rekao bih da je 20. Porin uspio biti »ne pretežak« za široku televizijsku publiku, iako se radi o nagradama struke koja i ne bi trebala voditi računa o sklonostima publike.

Ali mora se voditi računa o naputcima Upravnog odbora koji su najbitniji za završni rezultat, o izboru glasačkog tijela, kao i o ukupnoj realizaciji projekta.

Sedam zimzelenih

N

Budućnost glazbe

a tragu neprolaznih zimzelenih hitova bile su i dodjele Nagrada za životno djelo, priznanja karijerama koje su ostavile bitnoga traga na hrvatskoj glazbenoj sceni. Pet nagrada za životno djelo (Stanko Selak, Stjepan Jimmy Stanić, Rajko Dujmić, Veljko Despot i Vladimir Kranjčević) te dva posthumno dodijeljena Porina za životno djelo (Anđela Potočnik i Dražen Boić), dijagnosticiraju kontinuitet domaće glazbene scene.

Iako sa studijem još nije počela, profesor Brewaeys već godinu dana Ivani Kovač održava redovite satove iz kompozicije putem skypea. Na pitanje što trenutno sklada odgovara: Zadaci od kojih sam počela mogu se činiti banalnim, no meni su vrlo korisni i puno sam naučila. Riječ je o didaktičkim vježbama za različite sastave i glazbene parametre tako da joj, primjerice, profesor odredi jedan ritamski obrazac, a ostalo prepušta Ivani.

Sloboda je ono od čega kreće i ona je često potiče na razmišljanja o smjeru kretanja glazbe u budućnosti. U vezi toga kaže da se glazba u današnje doba ne temelji na harmoniji, polifoniji i slično, već je u uskoj vezi s ostalim umjetnostima. Bavim se teorijom i analizom suvremenog plesa i umjetnosti performansa. Oni su mi od velike pomoći u skladanju. Mnogo sam naučila od profesora s Akademije dramske umjetnosti. U razmišljanju o umjetnosti koja je tek u nastanku te o odnosu znanosti i umjetnosti, mislim da će se budućnost glazbe, kao i moj budući skladateljski rad, kretati prema sublimaciji više različitih umjetnosti u kojoj će svoj glas imati široko područje elektronike i pop–kulture. Ne sumnjamo da Ivanu Kovač čeka perspektivna budućnost, a njezine ćemo uspjehe pratiti i o njima izvještavati u narednim brojevima novine Cantus.

Uz njih, koji su nas zadužili višegodišnjim zaslugama, bilo je dovoljno aktualnih glazbenika. Koncepcijski gledano, dobro je da je u scenariju dodjele bilo dovoljno nove glazbe i mlađih izvođača. Nastupi sva tri nominirana imena u kategoriji »Novi izvođač godine« — spram svih šest »Hitova godine« pred par godina — pokazuje pomak u dobrom smjeru. Jer Porin bi trebao biti manifestacija dobre, ne nužno i komercijalne glazbe, mada nešto što se prodaje ne mora biti loše, dapače. Samo treba imati jasne kriterije odabira glazbenika »u prijenosu«, a pogotovo u procesu rada prije donošenja odluka o nominacijama. »Novi« su donijeli dašak novog vjetra, a ni »starih« nije manjkalo.

Bez hinjene zabavnosti Ranije me znala smetati hinjena »zabavnost« prijenosa Porina, a sviđala mi se decentnost Porin Classica. Ove Urban i sedma sila

Decentna režija Povratak jazza i klasike u redovitu večer Porina donio je eleganciju i žanrovsku rastresitost, jer radi se o bitnim područjima koja, mada manje komercijalna, nose sa sobom neke od najboljih glazbenih dometa godine. Porin je bio režiran i scenaristički postavljen decentno, bez nasilnog humora, što je smjer kojim treba ići. Bilo je vizualno efektnih izvedbi, poput one Ane Rucner (osobno nisam fan) koja nipo-

PROSVJED PROTIV VISOKE stope PDV–a na koncertne ulaznice ODRŽAN 16. OŽUJKA U VINTAGE INDUSTRIAL BARU U ZAGREBU

Pjesma s mogućim sretnim završetkom raj ove zime i početak proljeća obilježili su prosvjedi glazbenih udruga, kao i udruga organizatora koncertnih događanja: inicijativa o snižavanju PDV–a na koncertne ulaznice važna je za glazbenike i one koji žive od glazbe, pa je u skladan zbor ujedinila sve dijelove glazbene scene.

Praksa je pokazala da je 25–postotna stopa PDV–a izrazito nepovoljna za Hrvatsku i izvan EU: Prema grubim analizama baziranim na podacima prikupljenim od naših članova i organizatora koncerata, broj koncerata domaćih glazbenika u Hrvatskoj samo u protekle

dvije godine smanjio se za više od 50 posto, objavila je u priopćenju Hrvatska glazbena unija. Zadržavanje te stope i nakon što postanemo članicom EU, u kojoj većina zemalja za slična kulturna događanja ima povlaštenu stopu između 3 i 10 posto PDV–a, bio bi suicidalan potez, zvonile su na uzbunu udruge. Takva će neujednačenost dovesti do dodatnog smanjenja broja koncerata u Hrvatskoj te selidbu velikih koncerata i glazbenih festivala u susjedne zemlje gdje je stopa PDV–a na događanja u kulturi znatno manja.

Najveći hrvatski glazbeni festival s neospornim svjetskim ugledom, INmusic festival, već je najavio preseljenje u susjednu Sloveniju, upozorila je udruga koncertnih promotora Promo.

TOMISLAV LONČAR

Ministarstvo kulture shvatilo je i podržalo ovu inicijativu o promjeni Zakona o PDV–u i umanjenja spornog PDV–a na 5 posto. No, kad je Ministarstvo financija odbilo prijedlog Ministarstva kulture da se stopa PDV–a na ulaznice za koncerte izjednači s, primjerice, postojećom stopom PDV–a na ulaznice za kino predstave, glazbenici su napravili ono što rade najbolje: postali glasni i privukli pažnju medija i javnosti. Zagrebački prosvjed HGU–a 16. ožujka u zagrebačkom Vintage Industrial

Baru okupio je na pozornici i ispred nje mnoga poznata glazbenička imena koja su se založila da se »najviši PDV na koncertne ulaznice u Europi« što prije smanji. Slijedom toga, Saborski su odbori za gospodarstvo i financije na prijedlog SDP– ovih zastupnika Trijumvirat: Bratoš, Pađen i Hasanefendić predložili Ministarzasad ipak samo neslužbeno budući stvu financija i Vladi RH uvođenje da se službeno izjašnjavanje Vlade, snižene stope PDV–a na ulaznice za pa onda i reakcije udruga, još čekaju. koncerte. Prijedlog su podržali i neki Bila ona i 10 posto, niža stopa PDV– oporbeni zastupnici, pa se čini da a ipak će olakšati poslovanje hrvatbi trud mogao uroditi plodom, ma- skim glazbenicima i organizatorima. kar stopa vjerojatno neće biti sniže- Istodobno će hrvatsko tržište ostati na onoliko koliko je bilo predloženo. konkurentno za strane koncerte, bez Prema trenutačno dostupnim infor- obzira na to što su stope PDV–a u namacijama, konačan prijedlog Vlade šem okruženju još uvijek nešto niže. bit će da PDV na ulaznice iznosi 10 Ostaje nadati se da će ta odluka poposto. voljno utjecati na broj domaćih i stranih koncerata koji će se ubuduće odrKompromisno rješenje žavati u Hrvatskoj te da će u konačIako glazbena zajednica i dalje sma- nici i državni proračun od takvog rjetra da bi načelno za sva kulturna do- šenja imati samo koristi. Time će biti gađanja trebalo izjednačiti porezno zadovoljna i publika, a ona nije važna opterećenje, u konačnici će vjerojatno samo glazbenicima nego i državnim ipak pozdraviti tu odluku, komenti- dužnosnicima — ili bi to barem trerali su neki dobro upućeni izvori — bala biti.

IZDAVAČI: Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić / UREDNIŠTVO: Branimir Pofuk , Marina Ferić Jančić, Siniša Škarica, Jana Haluza (glavna urednica) / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb / E–mail: cantus@cantus.hr, cijena: 22 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747 CJENIK OGLASA ZA CANTUS  1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn  1/3 STRANICE 2.000,00 kn  1/4 STRANICE 1.500,00 kn  Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa  Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene  Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na cantus@cantus.hr

To je zapravo ona stara priča, je li Porin elitna nagrada ili masovna zabava ili može biti istovremeno i jedno i drugo? U svakom slučaju, ideja o Porinu,

Estrada i alternativa Porin se kao nacionalna glazbena nagrada u 20 godina najčešće susretao s problemom kako pomiriti srednju glazbenu struju (pa i estradu) koja je takva kakva jest te pop/rock (pa i alternativu) koji su takvi kakvi jesu. Stoga su medijske, kao i privatne reakcije na dodjelu Porina uvijek bile jake i strastvene. Porin je nagrada struke i kao takva nikad ne može biti previše elitna, pogotovo kod nas gdje komercijalnosti ne manjka, ali naravno da svi uključeni vode

Je li Ani Rucner doista bilo mjesto u kategoriji Izvođač godine?

godine bio je dobro pogođen omjer zabave i elegancije, srednje struje i alternative, jer pametna zabava s ukusom nije nešto nemoguće. Scenarij završne priredbe, pohvalno, pokušao je

to jest glazbi, nikada ne manjka. Učinjeno je puno, a ima još mjesta za pomake u daljnjih dvadeset godina...

Izbor dobitnika Porina 2013 (podsjetnik)

Prema trenutačno dostupnim informacijama, konačan prijedlog Vlade bit će da PDV na ulaznice iznosi 10 posto. Očekujemo službeno konačno rješenje Vlade RH.

K

dati dignitet hrvatskoj glazbenoj sceni. Možemo debatirati o tome koliko je diskografska godina bila plodna, jesu li svi koji su trebali ušli u nominacije i tko je na kraju dobio nagrade, ali to je priča koja se ponavlja svake godine. Mogli bismo raspravljati i o tome treba li mijenjati neka pravila kako bi nagrada dobila drugačiji zamah, treba li glasačko tijelo biti sastavljeno isključivo od poznavatelja što zagovaraju »ekstremisti« (poput mene).

što nije novi izvođač, pa se to i vidjelo u izuzetno efektnom nastupu. Neki priliku nisu iskoristili tako dobro, pogotovo neki prezenteri koji su bili debelo ispod očekivanja.

Piše: Milan Majerović–Stilinović

Glasni glazbenici

Okupljanje pred bunu u Vintage Industrial Baru

uvijek prisutno nadahnuće za stvaralački rad pretočila je u nekoliko skladbi kao što su Moriah M, spomenuta Poème cassé, Šumski sanjari, Muzičke izbočine i Narraciones. Svakako moram spomenuti dragog, nažalost pokojnog profesora Marka Ruždjaka, od kojeg sam četiri godine učila kompoziciju, kaže Ivana koja se nakon diplome zaposlila u glazbenoj školi kao profesorica glazbeno–teorijskih predmeta i paralelno nastavila skladati. Poticaj u sazrijevanju želje za studijem kompozicije došao je od glazbenika, ali i od njezinih učenika. Pripremajući maturante za prijemni ispit na visokoglazbenim učilištima, oduševili su je njihov trud, upornost i želja za učenjem. Oni mogu puno više nego što im se pruža, kaže Ivana. Jedan od glavnih problema s kojima se susreću mladi glazbenici jest nedostatak prostora za nastupanje i upoznavanje s glazbom.

Krenuvši od svojega rodnog Splita, ali i cjelokupne Dalmacije, Ivana je zbog nepostojanja odgovarajućeg prostora tek rijetko imala prilike slušati orkestralna i veća glazbeno–scenska djela. Slična je situacija i sa sjeverom Hrvatske gdje, kao grad vrlo talentiranih glazbenika koji se susreću s istim problemom, ističe Varaždin.

No, vjeruje da će budućnost biti svijetla te donijeti decentralizaciju glazbene scene u zemlji.

nastavak sa str. 1

Piše: Hrvoje Horvat

Neno Belan & Co: srce nam se smije!

REAGIRANJA

prosvjedi

UVODNIK

E

Dragi čitatelji,

Jana Haluza

Do toga je došlo, objašnjava mlada Splićanka, kada je belgijski skladatelj Luc Brewaeys došao u Zagreb i posjetio našu Akademiju. Tom je prigodom čuo Ivaninu skladbu Poème cassé te ju je pozvao da dođe u Rotterdam studirati u njegovoj klasi. Komisija na prijemnom ispitu tamošnjeg Konzervatorija Codarts procijenila je njezine skladbe pozitivno, pa se Ivana ove jeseni ponovno vraća u studentske klupe. Objašnjava da se za stipendiju Fonda Rudolf i Margita Matz prijavila kako bi uspjela platiti iznimno skupu školarinu i dodaje: Sretna sam što sam je dobila jer će mi pomoći u studiju i boravku u Nizozemskoj. Ondje ću uz Luca Brewaeysa imati mogućnost raditi sa šest drugih profesora što me jako veseli.

Ivana Kovač

Riječ urednice

Za sve želje, primjedbe i komentare, stojimo vam na raspolaganju.

Budućnost glazbe je u sublimaciji Piše: Ivana JurInec

Koordinatorom u procesu izrade tih stranica imenovan je Stjepan Balent.

S obzirom na okolnosti u kojima će se njegov angažman povećati, jer će uz uređivanje web stranica također sudjelovati i u razvoju novih, Predsjedništvo je donijelo odluku da se urednicom novine Cantus imenuje muzikologinja Jana Haluza, dok će Stjepan Balent ostati urednikom elektroničkih glasila HDS–a. (HDS)

na dnu stranice, u takozvanom Impressumu, od ovoga broja primijetit ćete neke promjene u raspodjeli uloga. Prave se promjene na stranicama naših novina pripremaju od idućeg broja koji će se poklopiti s ulaskom Hrvatske u EU, tim važnim društveno–političkim trenutkom za našu zemlju i sve nas, koji će zasigurno imati utjecaja i na glazbeni život. No, više o tome nekom drugom prigodom. Zasad, ovdje u već uhodanim gabaritima, na ovim stranicama donosimo najvažnije teme koje su obilježile ovo doba glazbene godine, polarizirane oko dva snažna magnetna polja: jubilarnog 20. Porina i 27. izdanja naše najveće priredbe u organizaciji HDS–a, Muzičkog biennala Zagreb. Intervju broja upoznaje nas s višestruko uspješnim skladateljem mlađega naraštaja, Aljošom Šerićem, u povodu njegova preuzimanja funkcije glavnog tajnika Instituta hrvatske glazbe koji uz tradicionalnu organizaciju Porina pokreće i niz novih projekata s ciljem poticanja i afirmacije hrvatskog glazbenog stvaralaštva.

Ivana Kovač, jedna od troje dobitnika ovogodišnje stipendije Fonda Rudolf i Margita Matz za mlade skladatelje

Mlada skladateljica svoja autorska umijeća može zahvaliti dvojici iznimnih mentora — hrvatskom skladatelju Marku Ruždjaku i nizozemskom skladatelju Lucu Brewaeysu

a sjednici održanoj 4. travnja, Predsjedništvo HDS–a donijelo je odluku o obnavljanju svih web stranica HDS–a. Naime, nakon izrade nove stranice ZAMP–a, koja se uskoro predstavlja javnosti, uslijedit će i izrada potpuno novih web stranica, redom: hds.hr, jazz.hr, cantus–ansambl. com, cantus.hr i mbz.hr. Predviđeno je da cijeli proces traje oko dvije godine.

3

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

TOMISLAV LONČAR

Promjene u uredništvu novina Cantus

STIPENDIJE

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

Hit godine: Tvoje ime čuvam

Najbolji album klupske glazbe: Čujem ja netko šuti

Najbolji album etno glazbe: N.E.W.S. Blues

(izvođač Opća opasnost/autor Mario Vestić/glazbeni producent Branimir Jovanovac/album Vrati se na svjetlo/ nakladnik Croatia Records)

(izvođač Postolar Tripper/glazbeni producenti Luka Tralić Shot i Erol Zejnilović/nakladnik Menart)

(izvođač i glazbeni producent Miroslav Evačić/nakladnik Croatia Records)

Album godine: 2

Demanti Tarbukovih tvrdnji u tekstu Tarbukov projekt Dubrovnik

(Izvođač Mayales/glazbeni producent Coco Mosquito/nakladnik Aquarius Records)

Piše: Zlatan Srzić

(album Singl/autor Neno Belan/ izvođač Neno Belan&Fiumens feat Ljetno kino/nakladnik Dallas records)

U

prošlom broju Cantusa u tekstu Tarbukov projekt Dubrovnik govori se o vremenu u kojem sam prvih pet godina obnašao dužnost glavnog dirigenta Dubrovačkog simfonijskog orkestra (DSO) i odgovarao za kvalitetu orkestra te njegovu prezentaciju u Dubrovniku, Hrvatskoj i inozemstvu. Stoga smatram se dužnim upozoriti na netočnost nekih Tarbukovih tvrdnji. Maestro Tarbuk navodi:

1. U proteklih osam godina DSO trudio se biti što manje prisutan u Dubrovniku. DSO je tih godina, pored turneja u Hrvatskoj i inozemstvu, svake godine održao preko 50 koncerata u Dubrovniku.

2. DSO nije bio prisutan na kvalitetan način. Naime, DSO je za svoj rad 2006. godine dobio Diplomu Milka Trnina, naše najviše stručno priznanje.

3. DSO je bio bez ikakve suradnje s ostalim kulturnim subjektima. Činjenica jest da je DSO uspješno surađivao sa svim kulturnim subjektima, što dokazuje i ovaj citat iz periodike: Koncert Umjetničke škole i DSO–a bio je zaista prekrasan (Setemana, Dubrovnik) 4. DSO je vodio takozvanu izolacijsku politiku. Orkestar je inicirao koncerte povodom svih proslava državnih, gradskih i vjerskih praznika, obilježavao događaje i sudjelovao u humanitarnim akcijama, što potkrjepljuje i naslov teksta Ad honorem Ivanu Pavlu Drugom — Moćna Beethovenova glazba za oproštaj (Setemana, Dubrovnik)

5. DSO je nastojao biti prisutan na nekim ‘’čudnim’’ lokacijama poput Indonezije. Točno je da je DSO ostvario više inozemnih turneja nego što je kod nas uobičajeno, u više europskih zemalja, na dalekom istoku i u SAD–u, što možemo pronaći u tekstu Velika izvedba. Dubrovački simfonijski orkestar zapanjio Washington (Washington Chronicle) Za rad s DSO dobio sam 2007. godine Nagradu MilkaTrnina.

Pjesma godine: Ulicama grada (pjesma sreće)

Novi izvođač godine: Mario Huljev (nakladnik Sipa Music/Menart) Najbolji album zabavne glazbe: Od zipke do križa (izvođač Klapa Cambi/glazbeni producenti Ivica Ćović Pipo&Co/ nakladnik Scardona) Najbolji album pop glazbe: Opet si pobijedila (izvođač Toni Cetinski/glazbeni producenti Nikša Bratoš, Miro Buljan i Igor Ivanović/nakladnik Aquarius Records)

Najbolji album jazz glazbe: Family (izvođač Matija Dedić&Jazz orkestar HRT–a/glazbeni producent Igor Geržina/nakladnik Croatia Records) Najbolja skladba jazz glazbe: Melancholy (autor Borna Šercar/album Nehaj/ izvođač Borna Šercar’s Jazziana Croatica/nakladnik Aquarius Records) Najbolji album blues glazbe: Med bregi (izvođač Tomislav Goluban&Little Pigeon’s Forhill Blues/glazbeni producent Tomislav Goluban/ nakladnik Menart–Spona) Najbolji album folklorne glazbe: Iz kajkavskih krajeva – vol. 3 i 4 (izvođač Ansambl LADO/glazbeni producenti Ivan Ivančan ml. i Branko Meglajec/nakladnik Aquarius Records–LADO) Najbolja folklorna pjesma: Šest let mi je minulo

Najbolji album rock glazbe: Kundera

(autor–obrađivač Marijan Makar/album Iz kajkavskih krajeva–vol. 3 i 4/izvođač Ansambl LADO/nakladnici Aquarius records i LADO

(izvođač Urban&4/glazbeni producenti Urban&4&Silvio Pasarić/nakladnik Aquarius Records)

Najbolji album klapske glazbe: 46. Festival dalmatinskih klapa Omiš 2012.

Najbolji album alternativne glazbe: 2

(razni izvođači/glazbeni producent Dušan Šarac/nakladnik Scardona)

(izvođač Mayales/glazbeni producent Coco Mosquito/nakladnik Aquarius records)

Najbolji album klasične glazbe: Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni (izvođač Zbor HRT–a i dirigent Tonči Bilić/glazbeni producenti Pero Mihojević i Želimir Panić/nakladnici Cantus i HRT) Najbolji arhivski/tematsko–povijesni album klasične glazbe: Boris Papandopulo–iz opusa (autorica i urednica izdanja Erika Krpan/razni izvođači/nakladnik Cantus) Najbolja skladba klasične glazbe: Quarter Tone Waltz za alt saksofon (autor Gordan Tudor/album Susreti s hrvatskim skladateljima/izvođač Tomislav Žužak/nakladnik Cantus) Najbolji tematsko–povijesni album izvan klasične glazbe: 100 originalnih hitova (autor izdanja Anet Lesić/izvođač Mišo Kovač/nakladnik Croatia records) Najbolji album originalne glazbe za kazalište, film i/ili TV: U potrazi za Markom Polom (autor, izvođač i glazbeni producent Dalibor Grubačević/nakladnik Aquarius records) Najbolja originalna vokalna ili instrumentalna skladba za kazalište, film i/ili tv: Bitange i princeze (skladba iz TV serije Bitange i princeze) (autori Krešimir Šokec i Mile Kekin/ album Singl/izvođač Hladno pivo/ nakladnici Gajba records i IDM Music)

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

Vrdoljak i Glavan —Kaj bi mi brez vas?

Ti, ti si mi u žilama...

Prvih dvadeset porinovskih godina: mali emocionalni zapis svjedoka Piše: Zlatko Gall

M

inulih porinovskih izdanja bio sam višekratno nominiran, dva puta i dobitnik Porina (2005. i 2006.), član »ekspertnog tima«, višekratni prezenter, sudionik okruglih stolova, izvjestitelj i »žestoki kritičar« kojemu do danas mnogi iz užega porinovskog kruga nisu oprostili ni kritičnost ni jezičavost, no od prvog dana pa do danas ostao sam duboko uvjeren da nam je Porin — kao korektiv varljivim trendovima, masovnom neukusu i interesima diskografa — baš prijeko potreban

Pisalo se i prije o rock glazbi, ali ne na njihovoj razini pismenosti, ne s njihovom oštrinom zaključivanja i ne s takvom voljom i znanjem da se rock kultura učini dostojanstvenom Piše: Hrvoje Horvat

U

četvrtak, 9. svibnja, navršilo se pet godina od smrti glazbenog kritičara Dražena Vrdoljaka. Koncertom u zagrebačkom Klubu Sax!, s Mladenom Juričićem i Ljetnim kinom te gostima, Arsenom Dedićem, Vladom Divljanom, Zoranom Predinom, Plavom travom zaborava, Jasnom Bilušić i Davorom Gopcem, na odličnom koncertu s prijateljima, sjetili smo se čovjeka koji je presudno utjecao na razvoj hrvatske rock kritike i na odnos domaće javnosti prema rock glazbi.

je pristrano glasačko tijelo otelo kipić u kategoriji hita/ pjesme godine koji je trebao pripasti njihovoj — doista pravoj megauspješnici — Tek je 12 sati. Taj prvi Porin biti će zapamćen i po simboličnom uzletu alternative ravno u estradni mainstream jer, vrijedi podsjetiti, punkerska družina iz Gajnica, tada još malo znano Hladno pivo, uzela je svoj prvi trofej za sjajan album Džinovski.

Ipak, porinuće Porina pamtit će se najviše po golemom entuzijazmu svih uključenih u projekt. Točnije, po dubokom uvjerenju Dražena, Veljka Despota, HRT–ove

je trijumfirao s Nekim novim svitanjima. Dražen, Rico, Jere, Albert, Jadran i ja pamtit ćemo ga svakako i po cjelodnevnom druženju s porinovskim zvjezdanim gostom Benom E. Kingom, koji je za naše višesatne gastro–sjedeljke kod Bujana, iznad portada prepunih janjećih kostiju, izrekao i znamenitu rečenicu »evo kako to izgleda kad jaganjci utihnu.«

1996., 1997., 1998.: Ispuhani balon A onda se balon ispuhao. Zbog unutarnjih nesporazuma, pa i otvorenih sukoba među »utemeljiteljima«, Dražen je prestao biti Porinko, a Porin je otklizao u prvu od svojih nekoliko kriza. Bilo je očito klizanje Porina u ništa. Njegova selidba u Zagreb to je jasno pokazala, baš kao i odustajanje HRT– a i ulazak u producentsku/suorganizatorsku priču Kutline Mreže. Ipak, za divno čudo, prvi Porin 1998. održan u Rovinju bez HRT–a kao producenta, bio je veoma dobar. Naime, potvrdio je da je rockerski dio Porina vjerodostojan te doveo u pitanje budućnost Crnog mačka koji je bio pokrenut kao korektiv porinovskom izbornom tijelu nesklonom alter–produkciji. Ili, kako se to tada govorilo, urbanoj sceni. Te su godine i Mačak i Porin bili naime usuglašeni davši nagrade Darku Rundeku, Pipsima, Majkama...

Tekstovi na webu Draženova pisma najbolje se sjetiti pregledom njegovih tekstova, što se može napraviti na web stranicama Instituta hrvatske glazbe. A bili su to vraški dobri tekstovi, briljantno napisani osvrti koji su redefinirali pojam rock kritike kod nas u trenutku kad je hrvatska rock glazba tek nastajala u svojoj pravoj formi i sadržaju. Dražen Vrdoljak i Darko Glavan rodonačelnici su domaće rock kritike. Nesretnim spletom okolnosti, godinu dana iza Dražena, 12. srpnja 2009. poginuo je i Darko, čime smo izgubili najbolji kritičarski dvojac koji smo ikad imali. Bez njih dvojice situacija s domaćom glazbenom kritikom ne bi bila slična, a kamoli ista. Pisalo se i prije o rock glazbi, ali ne na njihovoj razini pismenosti, ne s njihovom oštrinom zaključivanja i ne s takvom voljom i znanjem da se rock kultura učini dostojanstvenom, jednakovrijednom drugim, »elitnim« glazbenim žanrovima. Vrdoljak i Glavan u domaću su rock kritiku unijeli pravila kojih se i danas držimo.

Peto izdanje Porina pokazalo je da se, kako sam i sam tada zapisao, prednost daje »kvaliteti a ne komercijalnom učinku, vrijednosti a ne popularnosti«. Činilo se da je kriza nadvladana, a Porin na pravom putu oporavka.

Sedamdesete uživo IHG

Odradili su i obradili »uživo« i sedamdesete godine, kad su prve medijske borbe bile najoštrije, u nevjerojatnom, usporednom live streamingu s rock scenom koja se tek stvarala, a rock kultura kod nas dobivala svoj puni suvremeni smi-

Iz recentne povijesti: Porin u Biogradu 2009.

Kakav je to bio početak! Uređeni, ispeglani, uglavnom u tamnim odijelima a poneko bogme i u smokingu, s kravatama i leptir–mašnama ili u prigodnim svečarskim haljinama, stigli smo u Opatiju kao na hodočašće.

Još se i pucalo i ginulo, iz Zagreba se vozilo starom cestom do Rijeke, a iz Splita se plovilo preko Paga, no bili smo uvjereni da je zlu rata kraj; da smo sudionici nečega velikog i povijesnog te na pragu »vrlog novog svijeta« koji je nadohvat ruke. Dosežan čim prestane rat.

1994.: Nezaboravni Porinko

sao. U takvoj klimi procvata rock kulture, izdigli su rock kritiku iz predjela naivnog PR–a u smislenu profesiju koja je poštivala kriterije iz svijeta, u trenutku kad se o našoj rock glazbi pisalo svašta, kao i danas. Pratili su rock, jazz i zabavnu glazbu kritičkim diskursom koji je protuslovio tadašnjem samoproklamiranom sustavu vrijednosti na učmaloj domaćoj glazbenoj sceni. Osnovni postulat bio je da se bez popusta koriste jednaki kriteriji u procjenjivanju domaće i svjetske produkcije. Vrdoljak je usporedo radio na radiju i televiziji, pionirski je preveo na hrvatski Ilustriranu rock enciklopediju britanskog New Musical Expressa (1978.) i Ilustriranu jazz enciklopediju (1980.). Bio je producent prvog albuma Buldožera, Pljuni istini u oči 1975., a 1981., s Glavanom je objavio prvu pravu domaću rock knjigu Ništa mudro o Bijelom dugmetu.

Temeljite brazde Uvevši stroža pravila i više kriterije, Vrdoljak i Glavan nepovratno su podigli prag pismenosti o domaćoj i inozemnoj glazbi, uozbiljili odabrane teme i proširili ih osvrtima na suvremene fenomene koji su se tada prvi put pojavljivali u društvu. U vrijeme njegove smrti, pojavila se Draženova knjiga Moje brazde sa sakupljenim tekstovima i komentarima s vinilnih ploča i CD–ova. Vrdoljakove i Glavanove brazde u rock kritici, hrvatskom novinarstvu i širem društvenom prostoru, duboke su i ozbiljno temeljite.

Nije floskula; da nije bilo njih ne bi bilo ni mnogo čega drugoga. Stoga, parafrazirajmo Darkova velikog prijatelja Zorana Predina: Kaj bi mi brez vas?

Prvi Porin iz te 1994. ostat će zapamćen po Draženu Vrdoljaku — jednom od njegovih utemeljitelja i Katici za sve — koji je u Opatiji dobio i novi nadimak Porinko, po apsolutnom trijumfu Olivera i njegove Cesarice te nezadovoljstvu Vanne i ET–ja uvjerenih da im Natječaj

Dražen Vrdoljak i Darko Glavan — rodonačelnici hrvatske rock kritike

5

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

Pogled unatrag na 20 godina hrvatske diskografske nagrade Porin

PORIN

Godine bez rodonačelnika hrvatske rock kritike

IGOR KRALJ/VEČERNJI LIST

OBLJETNICE

4

družine i mnogih insidera iz glazbenog svijeta (u rasponu od Zrinka Tutića ili Paola Sfecija do Siniše Škarice) da će netom pokrenuta hrvatska diskografska nagrada biti bogom dan korektiv ćudljivom ukusu masovne publike i trendovskim propusima.

1995.: Dolazak ča vala I bio je. Baš kao i iduće godine u kojoj se dogodio sjajan projekt Baloon: apsolutno najbolji porinovski »sporedni proizvod« koji su domislili i bezgrješno realizirali Marija Nemčić i Đelo Hadžiselimović, uz asistenciju Kreše Dolenčića i Ivice Propadala. Za čistu peticu bila su i izdanja koja su te godine uzela trofeje: Parni valjak za Buđenje i Sve još miriše na nju, Laufer za Pustinje, Alen Vitasović kao senzacionalni debitant koji je, zajedno s Liviom Morožinom, lansirao istarski ča val, Oliver koji

1999.: Urbanovo NE Porinu A onda se HRT vratio u igru, a Porin iz Istre preselio u Dalmaciju. U Makarsku. Te 1999. pozornost su plijenili Bare i Majke te Damir Urban.

Frontman Majki dakako, zbog trajnog stanja alkoholne lelujavosti koju su zdušno pratili mediji željni senzacija, a Urban odbivši primiti Porina u kategoriji alter–rocka. U drugi plan pali su tako problemi sa scenarijem (koji se improvizirajući brusio do samog početka prijenosa), kilavom produkcijom, bezobrazno kratkim rokovima do kojih je Upravni

2000.: Trosatna pilana Godinu kasnije, opet u Makarskoj, Porin je bio u znaku formule ista meta, isto odstojanje i isti problemi. Dijelom svakako stoga jer je troipolsatni prijenos svečane dodjele hrvatskih diskografskih nagrada bio, kako su se mnogi složili, pilana na ekranu, ali najviše zbog starih neriješenih problema. Pa i zbog medija koje — kad je Porin pitanju — uvijek više zanima tko se producira pred kafićima negoli tko je producent nekog sjajnog albuma. Jedan od tipičnih problema bilo je glomazno i ne baš kompetentno glasačko tijelo. U njemu je naime omjer tehničkog TeVe osoblja s jedne strane te kritičara ili pak glazbenih insidera, bio višestruko nauštrb ovih potonjih. U osvrtu na taj davnašnji Porin 2000. zapisao sam da — kani li se naprijed — valja iznova krenuti od nule. Točnije, da se mora »razriješiti tko su utemeljitelji, zašto i koja je njihova odgovornost«, svesti glasačko tijelo na razumnu mjeru upućenih insidera te uvesti ekspertne skupine koje će, umjesto diskografa u sukobu interesa, složiti predložena izdanja u odgovarajuće kategorije.

Izlišno je kazati, ni jedan od spomenutih poteza nije bio do kraja ostvaren.

Od 2001. na dalje...

U prvom desetljeću dvijetisućitih, Porin je ipak opstao. Nekad uspješniji, nekad pak manje uspješan, pokazao je — recimo — da manji gradovi poput Opatije i Makarske, a kasnije i Biograda na Moru svakako donose »dodatnu vrijednost«.

Naime, tih porinovskih dana međusobna druženja glazbenika, producenata, izvođača svih profila, pa i kritičara i novinara, bila su daleko intenzivnija od onih uobičajenih i svakodnevnih, najčešće zagrebačkih kontakata. O Opatiji i njezinim kafićima i restoranima, o šarmantnoj staroj dami Kristalnoj dvorani baš sve se zna, no ni Makarska nije mnogo zaostala kao zahvalan domaćin jer je, u pravom smislu te riječi, cijeli grad bio u znaku Porina. Problem je bio nedostatak infrastrukture, odnosno odgovarajuće dvorane što se pokušalo riješiti šatorom. Ne baš uspješno i uz goleme tehničke probleme. U svojim selidbama, Porin se obreo i u Dubrovniku te dvaput u Osijeku no ni jedan od

NATJEČAJ

za pjesme koje će biti izvedene 24. studenoga 2013. na 20. hrvatskom dječjem festivalu Zagreb 2013. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog pod motom Dobrotu ti svakom daj, pa ćeš biti sretan znaj.

Festival je posvećen 100. obljetnici prvog objavljivanja priče Ivane Brlić Mažuranić Čudnovate zgode Šegrta Hlapića. Tema Festivala je slobodna, iako je posvećena navedenoj obljetnici. Želja je organizatora stvoriti priredbu vrhunske kvalitete u glazbenom i scenskom izrazu, a Stručno povjerenstvo posebnu će pozornost posvetiti kvaliteti, raznolikosti i odgojnoj vrijednost stihova i glazbe.

Pjesme se natječu u kategoriji: Pjesme za djecu do 13. godine starosti — obvezan solist uz pratnju zbora.

Djela se šalju isključivo kao melodijska linija pisana na računalu, s upisanim harmonijama i tekstom (dva primjerka), uz tri primjerka teksta.

Gibonni Zlatan Porinovski

Nepotpune prijave neće biti uzete u obzir.

Autori pjesama odabranih za festivalsku izvedbu prenose na Festival prava da skladbe izvede, tiska i prenosi putem medija i televizije te da ih snimi na nosače zvuka, odnosno da sva ili neka od tih prava prenese na treću osobu. Sva ostala prava pripadaju autorima.

Zbor — sudionik Festivala — ima pravo festivalsku pjesmu uvrstiti na svoj nosač zvuka ili kompilaciju pjesama nakon održanog Festivala. Svaki zbor koji će sudjelovati na Festivalu, obvezan je u svrhu izdavanja nosača zvuka otkupiti 20 CD–a u dogovoru s nakladnikom Cantus d.o.o.

Zbog sigurnosnih razloga u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog limitiran je broj članova zborova, a svaki zbor može sudjelovati s najviše dvadeset petero djece. U taj broj uključeni su solisti i eventualni plesači.

Voditelji svakoga zbora, koji se prijavljuje na Natječaj HDF–a, dužni su potvrditi prihvaćanje uvjeta Natječaja na e–mail: ivan.kulis.lipkay@gmail.com Rok predaje radova je 21. lipnja 2013. na adresu: Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, s naznakom »Za Hrvatski dječji festival — Zagreb, 2013.«

I onda je opet došlo do selidbe u Opatiju i Rijeku.

S punim pravom. Opatija kao stara adresa itekako je mila svim porinovskim gostima nudeći im intimniji prostor za druženja, okrugle stolove, prezentacije i sporedna događanja, dok su se riječka sportska dvorana na Zametu i prateći programi u gradskim klupskim prostorima također pokazali kao apsolutni zgoditak. Špartanje između Rijeke i Opatije nije naravno najugodnije i najkomotnije rješenje, no dok se ne nađe bolje — zadovoljavajuće je.

2012.: Čujemo li se?

Udruga Hrvatski dječji festival raspisuje

Uz navedeno, potrebno je poslati i kvalitetnu snimku pjesme na CD–u, po mogućnosti takvu kakva je zamišljena za festivalsko izvođenje. Pjesme poslane na Natječaj ne smiju biti javno izvođene prije Festivala, ni snimljene na nosače zvuka.

vo ga formatirala kao izvanserijskog pjevača sposobnog za osobna posvajanja tuđih zgoditaka.

Osnivanje Instituta hrvatske glazbene industrije 2004. (kojeg su osnovali HGU, HDS i HDU, danas Institut hrvatske glazbe), a kasnije i Ureda Porina, pojednostavnio je organizaciju diskografske nagrade, a neke su kasnije logične proTereza kad je primala Porina za životno djelo: Sve se vraća, sve se plaća mjene postale itekako značajne za razvoj rin Photo Fame... bili su samo jedan djelić nabije(ali i opstanak) Porina. Među njima je svakako značajno izdvajanje nog porinovskog programa. A bez njih, jasno je još produkcije klasične glazbe u zasebnu porinovsku od dana Baloona, nema ni dobrog Porina. Unatoč večer čime je, s jedne strane »rasterećena« završ- poslovičnim gafovima i nelogičnostima s ulascima na večer dodjele nagrada, a s druge pak, što je jed- pojedinih albuma u krive kategorije te starom obinako važno, osiguran dignitet produkciji ozbiljne čaju da se one sasvim proizvoljno tumače ovisno glazbe i jazza. o trenutačnom interesu diskografa, prošlogodišnja je dodjela Porina bila doista gotovo za 5. Dvorana Poboljšanja posljednjih godina na Zametu pružila je mogućnosti koje nije imaU porinovskim izdanjima 2010., 2011. i 2012. ta- lo nijedno dosadašnje izdanje, a scenograf Davor kođer se zakoračilo naprijed. Više se pozornosti Antolić Antas i dizajner svjetla, multimedijalni posvetilo ekspertnim skupinama, konačno defi- umjetnik Ivan Marušić Klif, sjajno su ih iskoristili niralo odnos prema kategoriji hit godine o kojem stvorivši čudesnu pozornicu. Porin kao predstava i danas glasa najšire moguće »izborno tijelo«, dakle televizijski show te Porin kao diskografska nagrasama publika, a okruglim se stolovima i pratećim da koja jest ili pak nije prepoznala najbolje u prošprogramima odlučilo izravnije ukazati na neke od logodišnjoj sezoni, dvije su, dakako, posve razliključnih problema hrvatske glazbene scene, što je čite stvari. također jedna od bitnih uloga Porina, zar ne?

odbor dovela čuvena HRT–ova reketaška politika zabavnih programa, dvojbene prezenterske eskapade... Business as usual kada je Porin u pitanju? Možda. Jer, uvijek pomalo nategnuti odnosi između suorganizatora — Hrvatske glazbene i Hrvatske diskografske unije, Hrvatskog društva skladatelja te HRT–a, baš kao i trajni problemi pri definiranju nominacija na koje je, recimo, ukazao primjer Urbanova albuma nominiranog u kategoriji alternative a ne rock–mainstreama, nekih su godina nakon konačne dodjele nagrada doista izazivali mučninu ili ostavljali gorak okus u ustima. Urban je, uzgred, svog Porina te prve porinovske sezone u Makarskoj ipak uzeo — i to u kategoriji za album godine.

gradova–domaćina nije se baš iskazao kao poželjna adresa. I jedan i drugi ponajviše zbog skučenih prostora — sportskih dvorana — u kojima se odvijala završna priredba.

Posebne porinovske večeri No, svih tih godina neki su se pomaci nabolje ipak događali. Sjajnima su se pokazale posebne večeri kojima se iskazivala počast velikanima hrvatske glazbene scene poput Arsena Dedića i Zdenka Runjića (u Opatiji) ili Nikice Kalogjere (u Makarskoj). Primjerice, zahvaljujući sjajnim izvedbama na hommageu Dedićevoj pjesmarici, Massimova je karijera krenula uzlaznom putanjom i zapra-

Pouke 19. predjubilarnog Porina bile su itekako značajne i poučne. Institut hrvatske glazbe, HRT i svi uključeni u porinovsku budućnost, nakon odlične prošlogodišnje riječke završne predstave i ništa slabijih pratećih programa, morali su biti zadovoljni. Čak i zbog problema ili »stanja stvari« koji su tijekom Porina postali itekako očiti. Recimo, glavni porinovski okrugli stol na temu Hrvatska glazba i hrvatski mediji: Čujemo li se? pokazao je da su za medijsku trivijalizaciju scene, za žutilo i gubitak glazbenog sadržaja pred šarenom medijskom formom krivi sami mediji, ali i diskografi. Naime, hrvatska diskografska industrija specifična je i po tome što u medijima — onim istima koje napada zbog trivijalizacije i zanemarivanja — ne oglašava svoje proizvode! Riječ je također o industriji kojoj zapravo odgovara cijeli sustav medijske šarene paralaže s pseudo–zvjezdicama i estradnim jednokratnim sezoncima koje mediji besplatno promoviraju. Hoće li se moći promijeniti postojeće stanje u uvjetima recesije, životarenja diskografa i posvemašnjeg pada kupovne moći? Sumnjam, no već i samo dijagnosticiranje problema korak je prema možebitnom rješenju.

Lanjski je Porin u još nečemu bio uspješan. Imao je dobre prateće programe. Sjajno raspoložen Massimo s uigranim pratećim bandom na opatijskoj ljetnoj pozornici, koncert Zagrebačkog kvarteta koji je rekonstruirao program izveden u ožujku 1894. za povijesnog opatijskog susreta Franje Josipa I. i Vilima II., riječki Antiporin što ga je, kao prateći rockerski program s nastupom Brkova, Stampeda, Mjuzikla, Manntre, PHC i Teške industrije, u Harteri osmislio Damir Martinović Mrle te izložba fotografija Anastazije Vržine Po-

Kakva godina — takav Porin

U ocjeni Porina godinama se, poput alibija, provlačila teza o kauzalnosti diskografskog »izlaza« i dodijeljenih diskografskih priznanja. Fraza kakva godina — takav Porin iz sezone u sezonu služila je stoga kao alibi za sva moguća iskliznuća, grube previde ili naprosto za neuvjerljivost laureata. Konačna ocjena lanjske diskografske sezone te dijagnoza o dobroj godini srećom je potvrđena dodijeljenim Porinima, pa se popis laureata uglavnom poklapa s realnim kritičarskim rang listama i stavom publike. A to je, kad se sve zbroji i oduzme, ipak najvažnije.

U ovih minulih 19 porinovskih izdanja bio sam višekratno nominiran, dvaput i dobitnik Porina (2005. i 2006.), član ekspertnog tima, višekratni prezenter, sudionik okruglih stolova, izvjestitelj i žestoki kritičar kojem do danas mnogi iz užega porinivskog kruga nisu oprostili ni kritičnost ni jezičavost. Iako sam bio u pravu ukazujući na redovne propuste pri nominacijama: na Porine u kategoriji povijesnih albuma dodijeljene faksimilnim reizdanjima, neprepoznavanja blistavih novih zvijezda s pokrićem poput TBF–a kojima su zaslužene kipiće oduzimali marginalni izvođači, vazda problematično pitanje državljanstva izvođača poput Toše Proeskog ili Zorana Predina, koji su albume objavili na etiketama hrvatskih diskografa te na poslovično glomazno i nestručno izborno tijelo.

Zbog njega su od porinovskih početaka nagrade nezasluženo stizale i u ruke dizajnera, tonskih snimatelja, aranžera, producenata ili redatelja spotova, samo zato jer su bili dio ekipe koja je odradila uspješni projekt nagrađen u vodećim kategorijama albuma ili pjesme godine.

Ipak, svih 19 minulih porinovskih godina bio sam i ostao ne samo sentimentalan prema početnim danima ponosa i slave, već i duboko uvjeren da je Porin — kao korektiv varljivim trendovima, masovnom neukusu i interesima diskografa — baš prijeko potreban. Nadajući se prije svake porinovske završnice, pa tako i ove, da će se ipak vratiti u budućnost. Zato mu i nakon 20 godina opet držim fige. Uz iskrene — a ne samo kurtoazne — čestitke svim porinovskim istomišljenicima, ali i onima s kojima sam se žestoko polemički sukobljavao, na trudu da Porin opstane. I traje!

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

Kreativna industrija u digitalnom dobu

7

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

Intelektiv 2013. o problematici piratstva

RAZGOVORI

4. svjetski summit autora u Washingtonu D.C. (SAD), 4. — 5. lipnja 2013.

ZAMP

Autorsko djelo nije informacija Izazovi zaštite intelektualnog vlasništva u industriji zabave Piše: Tomislav Vuković

Aljoša Šerić — novi tajnik Instituta hrvatske glazbe

Zakonski minimum za hrvatsku glazbu u eteru trebao bi biti viši

Piše: Tomislav Vuković

Institut hrvatske glazbe, koji su s ciljem očuvanja, afirmacije i razvoja hrvatskog glazbenog stvaralaštva utemeljili Hrvatsko društvo skladatelja, Hrvatska glazbena unija i Hrvatska diskografska udruga, u posljednje je vrijeme sve aktivniji na korist svih članova udruga koje su ga osnovale

Č

Razgovarao: Tomislav Vuković

Temeljena na takvim pitanjima, konferencija će sadržavati i nekoliko tematskih rasprava na teme poput Je li autorsko pravo prepreka ekonomskom rastu?, Trendovi u kolektivnoj zaštiti

autorskog prava te Razdor i inovacija: Budućnost autorskog prava u digitalnom dobu. Također će se održati i radionice temeljene na aktualnim temama poput Pristup tv/filmovima online, Mogu li fotografi dobiti pravičnu naknadu?, Poboljšanja antipiratske legislative u svijetu i slično. Polaznici mogu očekivati komentare i promišljanja vodećih stručnjaka i umjetnika koji će se iz različitih perspektiva referirati na postavljena pitanja, kao i predstavljanje nekoliko posebno provedenih studija za Svjetski summit autora. Njegov je organizator CISAC, Međunarodna konfederacija društava autora i skladatelja, koja okuplja autorska društva s područja glazbe, književnosti, likovnih umjetnosti i filma iz više od 90 zemalja, a čiji član je i HDS ZAMP. Kao punopravni član, HDS ZAMP također je uključen i podržava aktivnosti u organizaciji CISAC–a.

okrenuti su novi projekti, koji su do sada polučili jako dobre rezultate, a u planu su i mnogi drugi koji će se pozitivno odraziti na hrvatske glazbene autore. O radu Instituta hrvatske glazbe (IHG) razgovarali smo s njegovim tajnikom — kantautorom i redovnim članom HDS–a Aljošom Šerićem koji je na toj funkciji 1. listopada 2012. zamijenio Darka Bakića, današnjeg zamjenika glavnog tajnika HDS–a.

ZAMP

Ovogodišnja tematika usredotočit će se na devet ključnih pitanja: Kako će izgledati budućnost kreativne industrije u digitalnom dobu?, Koje su posljedice digitalnog okruženja za autore?, Koji su novi poslovni modeli za kreativnu industriju?, Inovacija i autorsko pravo: mogu li koegzistirati?, Prilagođava li se kolektivna zaštita autorskih prava trendovima 21. stoljeća?, Koja je uloga tehnologije za praćenje i identificiranje autorskog sadržaja u novoj digitalnoj ekonomiji?, Koji su glavni problemi zaštite autorskog prava u SAD–u i Europi?, Koliko su takozvane BRIC zemlje (Brazil, Rusija, Indija, Kina) angažirane po pitanju zaštite autorskog prava? te Gdje se u svemu tome nalaze korisnici?

P

Panel rasprava: Izazovi zaštite intelektualnog vlasništva u industriji zabave na Intelektivu

N

a ovogodišnjoj konferenciji Intelektiv u organizaciji Američke gospodarske komore, održano je nekoliko zanimljivih panel rasprava iz kojih izdvajamo onu pod nazivom Izazovi zaštite intelektualnog vlasništva u industriji zabave na kojoj je glavna tema bila problematika piratstva. U raspravi su sudjelovali Hrvoje Krstulović, član uprave Cinestara i vlasnik tvrtke Blitz film i video, Adrian Ježina, član uprave Vipnet–a, Johannes Züll, predsjednik uprave RTL Televizije te glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec.

I glazba je nečije vlasništvo Kad je riječ o internetskom piratstvu u glazbi, Marčec je u raspravi istaknuo problem nepostojanja legalnog servisa koji će nuditi hrvatski i svjetski glazbeni repertoar te problem needuciranosti mladih ljudi o tome što je intelektualno vlasništvo, kao i da je glazba kao proizvod također nečije vlasništvo. Stranih servisa u Hrvatskoj uglavnom nema jer im kao tržište nismo zanimljivi, a tomu zasigurno pridonosi i velika stopa piratstva. U Hrvatskoj je kao jedini servis prisutan Deezer, no ima tek 90–tak korisnika premda nudi pristupačnu cijenu — 25 kn mjesečno. Postavlja se pitanje zašto plaćati i toliko kada se nešto može dobiti potpuno besplatno?, zaključio je Marčec. Istaknuo je da čak razvijena glazbena tržišta poput SAD–a i Velike Britanije gdje postoje uređeni odnosi, imaju velikih problema s piratstvom, dakako ne u stopi od 99% kao što je slučaj u Hrvatskoj. No, očito je problem širih razmjera, a vrlo često čuju se oni koji smatraju da bi pristup kreativnom sadržaju na Internetu trebao biti slobodan jer bi građani trebali imati slobodan pristup informacijama. No autorsko djelo nije informacija. S tim se složio i Johannes Züll s RTL–a, koji je dodao da su njihovi trenutni najveći problemi ilegalna retransmisija te ilegalni download sadržaja. Adrian Ježina iz Vipneta istaknuo je pak ilegalni video streaming kao ozbiljan problem kabelskih operatera.

Preraspodjela kapitala Problem internetskog piratstva ne zaobilazi ni filmsku industriju u kojoj se na primjer kina Cinestar, prema riječima Hrvoja Krstulovića, bore protiv piratstva tako što nastoje prikazivati filmove isti dan kad se pojavljuju i u zemlji porijekla. Što se hrvatskih zakona tiče, oni dobro obuhvaćaju problematiku, međutim funkcionalnost zakazuje u njihovu provođenju. Evidentno je da će Internet narednih godina morati doživjeti određenu vrstu regulacije kako bi se uskladile potrebe korisnika i prava autora, naglasio je. Zanimljiva rasprava povela se i oko toga je li u kreativnim industrija-

ma došlo do preraspodjele kapitala. Naime, Ježina smatra da je piratstvo velik problem, ali vjeruje da sve ipak nije tako crno, a kao primjer navodi glazbenu industriju za koju smatra kako je u svijetu pronašla svoj put: Došlo je do preraspodjele kapitala, pojavili su se neki novi igrači poput Spotifyja i Deezera, dok glazbenici također zarađuju na druge načine, na primjer putem koncerata, a nove tehnologije samoinicijativno koriste kao platformu za promociju. Marčec je odmah odgovorio da glazbenici od novih tehnologija u Hrvatskoj nemaju puno: Youtube ne plaća nikakvu naknadu za korištenje autorskog sadržaja hrvatskih glazbenika, pa su jednostavno prisiljeni koristiti tu platformu barem kao svojevrsnu promociju — jednostavno nemaju izbora. Youtube je na upit HDS ZAMP– a izričito odgovorio kako nema namjeru legalizirati odnose sve dok ne otvori ured u Hrvatskoj i domenu www.youtube.hr.

Prihod od javne izvedbe

Boris Novković i Ante Pecotić. Boris je posebno napomenuo da ni situacija po pitanju koncerata nije idealna upravo zbog izumiranja diskografije. Naime, kako navodi, prihodi od diskografije nekada su bili respektabilni, a koncerti su došli samo kao nadogradnja. Danas je snimanje CD–a postalo ulaganje u određen oblik promocije, ali više nema ekonomski povrat. Ante Pecotić je nadodao da zasad nijedna druga industrija nije ugrožena kao kreativna zbog čega vjerojatno i kaska pravna regulacija. No, jednoga dana kad bude bilo moguće sintetizirati litru Coca Cole, vidjet ćete kako će globalne kompanije ustati protiv toga i kako će sve brzo biti regulirano, zaključio je.

Udruženi interesi osnivača Institut je trenutačno aktivan na nekoliko projekata (Porin, Noćni program na HTV–u, HR TOP 40 i slično). Oni pridonose razvoju struke i svakako su na korist hrvatskim autorima, članovima HDS–a, koji preko svojih predstavnika i upravljaju Institutom. Ti su projekti izuzetno dobro prihvaćeni i u široj javnosti. Kako ocjenjujete dosadašnji rad Instituta? Kakvi su planovi za budućnost?

Možemo li očekivati neke novitete?

Porin je ove godine dvadeseti po redu i mislim da ne treba trošiti previše riječi o nagradi koja je postala dio svakodnevice ne samo glazbenika, već i svih onih koji konzumiraju glazbu.

Iako nisam u Upravnom odboru Nagrade Porin, uvjeren sam da će njezino jubilarno izdanje još više podignuti ljestvicu. Noćni glazbeni program isto je tako već duže vrijeme pouzdano mjesto na kojemu se može čuti i vidjeti što sve čini hrvatsku glazbu, a o značaju HR TOP 40 airplay ljestvice najbolje govori činjenica da je jednoglasno prihvaćena od šire javnosti kao realni odraz stanja u eteru glede emitiranja aktualnih hrvatskih singlova. To je ljestvica koju podržavaju struka i mediji, ali i publika. Ocjenu dosadašnjeg rada Instituta najbolje određuju upravo spomenuti projekti, a u budućnosti

Permanentna edukacija Hrvoje Krstulović naglasio je i potrebu za permanentnom edukacijom: Moj je sin jednom donio doma piratski DVD koji mu je dala učiteljica da pogleda dječji film. Kad se dogodi da ni učitelji ne poznaju i ne poštuju autorska prava, to je ironija situacije. Potrebno je već u školama početi s edukacijom. HDS ZAMP na području edukacije kori-

Također, piratstvo je blokiralo jedan nekada važan izvor prihoda glazbenika, a to je prodaja CD–ova. Autori prihode uglavnom ostvaruju putem komercijalne i privatne upotrebe glazbe. Komercijalna je javna izvedba, dakle korištenje glazbe u poslovanju i to je u Hrvatskoj zahvaljujući HDS ZAMP–u relativno dobro organizirano, pa autori mogu svake godine očekivati određeni prihod. U privatno korištenje glazbe spadala bi prodaja nosača zvuka što je dio koji je, može se reći, potpuno izumro. Iako je nekada prodaja glazbe činila znatan dio prihoda glazbenika, danas se više ne može računati na tako nešto. Prema riječima Hrvoja Krstulovića, slična je situacija po pitanju fizičkih me- Nenad Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a dija i u filmskoj industriji: Prije 10–tak godina tržište fizičkih medija dosta je dobro funkcioniralo i od prodaje i od snika ulaže velike napore, koje će s vremenom iznajmljivanja. Danas je, međutim, taj potencijalni nastojati intenzivirati. Trenutačno postoji nekonovac pojelo piratstvo. Što se pitanja legalnih ser- liko kampanja kojima se korisnike educira o važvisa tiče, Krstulović smatra da je riječ o problemu nosti poštivanja autorskih prava, a možda je najkokoš–jaje. Naime, za opstanak legalnog servisa poznatija akcija Stop krivotvorinama i piratstvu. potreban je interes na tržištu za legalnim sadrža- Već je pokrenuta i suradnja na prilagodbi finskog jem, međutim, kad je tržište potpuno piratizira- školskog edukacijskog programa. Nažalost, očino takav se servis nema otkud financirati, osim gledno je da to nije dovoljno te bi zakonodavci i izvana. No, očito je Hrvatska globalnim igrači- političari javno trebali reagirati i poslati određema u tom smislu nedovoljno zanimljivo tržište. nu poruku. Bez toga teško je očekivati promjene u ponašanju građana. No to je, populistički gleUgroženost kreativne industrije dano, vrlo nepopularna mjera na koju će se malo U otvorenu raspravu uključili su se glazbenici tko odlučiti.

Gledajući s praktičnog aspekta, Institut vjerojatno nije mogao poželjeti bolju osobu. Naime, kao glazbenik Aljoša poznaje sve insajderske probleme svojih kolega i scene, dok kao pravnik svakako može doprinijeti regulaciji pravnih i razvoju poslovnih aspekata glazbene industrije u Hrvatskoj. S Aljošom, kao posljednjim pojačanjem, IHG je doista okupio stručni tim s kojim se ne treba bojati za budućnost domaće glazbe.

be, a o ostalim projektima bit će riječi kad dođu na red.

Porin i HR TOP 40 Posljednjih godina Porin je doživio preporod i unatoč dobroj javnoj prihvaćenosti, ovogodišnji je sporadično doživio i neke kritike vezano uz organizaciju i nedostatak novih imena. Jedan portal proglasio ga je čak »konzervativnom strukturom«. Znamo da je Porin posljednjih godina rađen s dugoročnim planovima.

Koji su točno planovi za budućnost?

Budući da nisam uključen u organizaciju, teško mi je i nezahvalno komentirati takve kritike, pa je možda bolje da ih komentiram isključivo iz kuta glazbenika. Osnovna činjenica koja se opetovano previđa jest da Upravni odbor Porina ne može izmisliti mlade glazbenike, Porin samo odražava situaciju koja jest u izbornoj godini — predispozicije su jasne. Pravilnik Porina sadrži i uvjete koje neko izdanje mora ispunjavati da bi ušlo u konkurenciju, a on je dostupan na web stranici Porina, što svatko može provjeriti. Neke se promjene, dakako, moraju dogoditi jer kao i uvijek, pravila i odredbe često život prestigne, ne može se svaka situacija predvidjeti nizom članaka. Zato u budućnosti očekujem izmjene vezane uz situaciju u kojoj imamo sve veću prisutnost isključivo digitalnog downloada te moguću izmjenu predispozicija pojedinih kategorija. Uvjeren sam kako se cijeli tim koji organizira Porin predvođen Darkom Bakićem, svim svojim mogućnostima stopostotno trudi kako bi dodjela nagrada izgledala i zvučala što je moguće bolje jer to su ljudi kojima je stalo do onoga što rade i koji vole glazbu.

U četiri mjeseca postojanja, HR TOP 40, službena nacionalna lista Instituta hrvatske glazbe postala je najrelevantnija top lista u državi. Na listi su djela autora različitih izričaja. Kako vam, prema listi djeluje hrvatska glazbena scena u ovome trenutku?

Zdravije no što sam mislio, ugodno me iznenadio opseg mainstream popa i rocka. Namjera i jest bila dobiti uvid u ono što se zapravo pušta na radiju, ona je case–study ukusa hrvatskih glazbenih urednika, a slijedom toga i ukusa hrvatskih građana. Dodatni je poticaj bio osvijestiti glazbenim ured-

Prijatelji hrvatske glazbe: Aljoša Šerić, Narodni radio i Karlovačka pivovara

se sprema realizacija još nekoliko ideja koje će pomoći ostvarenju interesa hrvatske glazbe i glazbene industrije.

Ono što znam da smijem najaviti jest dodjela nagrade Prijatelj hrvatske glaz-

nicima koliki i kakav zapravo imaju utjecaj na to što se i koliko sluša, dajući im poticaj da stave naglasak na aktualne singlove i pokušaju kreirati listu na način da bude što dinamičnija i

realnija. Mišljenja sam da je HR TOP 40 najznačajnija stvar koja se dogodila hrvatskoj popularnoj glazbi u posljednjih desetak godina i ponosan sam što sam bio dijelom ekipe koja je takvo što ostvarila.

Više hrvatske glazbe Institut razgovara s hrvatskim radijskim postajama o mogućnosti povećanja opsega hrvatske glazbe u eteru. Kako napreduju ti razgovori? Činjenica je da brojne europske zemlje, ali ne samo europske, imaju zakonom reguliran omjer emitiranja nacionalne glazbe.

U nas trenutačno postoji obveza da hrvatska glazba mora činiti najmanje 20% dnevnog objavljivanja glazbenog programa.

Važno je napomenuti da je u Francuskoj propisan omjer od 40% obvezatne glazbe na francuskom jeziku u terminu između 06.00 i 18.00 sati, u Irskoj taj je omjer 30%, u Nizozemskoj 35% i to između 07.00 i 19.00 sati, u Portugalu između 25% i 40%, u Ukrajini 25% i tako dalje. Namjera je Instituta da se hrvatski omjer poveća, ali i da se promatra u okviru prime–timea, dakle, recimo, Novi tajnik IHG–a: Aljoša Šerić između 07.00 i 19.00 sati jer je dosadašnje zakonsko uređenje dozvoljavalo situma. To je platforma za glazbenike koji aciju da većina medija hrvatsku glazbu uz takvu potporu lakše dolaze do puemitira gotovo isključivo u noćnim sa- blike, dok istodobno najširi broj ljubitima, što sigurno nije bila intencija za- telja glazbe u njoj uživa, uz vrhunske konodavca prigodom donošenja takve standarde koncertne produkcije. Doodredbe. U svjetlu toga uputili smo i djelom nagrade i »kipića«, čiji je idejni prijedlog izmjena Zakona o elektroautor akademski kipar Alem Korkut, ničkim medijima i nadamo se najbodajemo do znanja kako je suradnja s ljem mogućem ishodu. hrvatskim izvođačima i hrvatskim auSpomenuli ste već nagradu Prijatelj hr- torima poželjna i vrijedna hvale. Navatske glazbe kao novi projekt Instituta damo se, služit će kao putokaz svikoji je krenuo ove godine. Nagrada je u ma ostalima koji u svom poslovanju 2013. pripala Narodnom radiju i pro- imaju doticaja s glazbom i srodnim jektu Karlovačke pivovare Karlovač- industrijama. ko Live. Kome je točno ona namijenjena i možete li procijeniti njezin utjecaj na Internetsko piratstvo i afirmaciju hrvatske glazbe? kreativna industrija Institut hrvatske glazbe dodjeljuje nagradu Prijatelj hrvatske glazbe pravnim osobama ili projektima koji su svojim dugoročnim djelovanjem znatno doprinijeli interesu i popularizaciji hrvatske glazbe te stvaranju uvjeta za daljnju afirmaciju i unaprjeđenje statusa glazbenika. Narodni radio kao jedina radio postaja s nacionalnom koncesijom koja emitira isključivo hrvatsku glazbu, značajno doprinosi ciljevima zbog kojih je nagrada osmišljena. Njegov program svojom koncepcijom i uređivačkom politikom dokazuje da se uspješna radijska postaja može zasnivati samo na nacionalnim izvođačima i skladateljima. Projekt Karlovačko Live, pak, primjer je iznimno uspješne suradnje velike kompanije s brojnim hrvatskim glazbenici-

Kako kao autor i glazbenik gledate na nove tehnologije poput iTunesa, Youtubea, streaminga, torrenta? Primjerice, hrvatski glazbenici trenutačno od Youtubea nemaju nikakve financijske koristi osim promocije. Zapravo cijela kreativna zajednica, za razliku od ostalih u lancu takve ponude, od Youtubea nema financijske koristi. Mnogi govore da su nove tehnologije uvelike olakšale dostupnost glazbe i promociju, no ipak je činjenica da se internetsko piratstvo danas skriva iza građanskih sloboda, pravu na pristup informaciji i slično. Jesu li glazbena djela informacija?

Glazbena djela nikako nisu informacija i tužno je kako glazbeno autorstvo ima tako slab status. Gotovo svi će smatrati kako izumitelj, primjerice

Nino Šolić

etvrto izdanje Svjetskog summita autora pod nazivom Stvarati, povezati, poštivati održat će se od 4. do 5. lipnja ove godine u Washingtonu D.C. (SAD). Poznata pod bivšim imenom Svjetski summit o autorskom pravu, vodeća konferencija predstavnika glazbene industrije dotiče se tema autorskog prava, kreativne zajednice i industrije zabave u digitalnom okruženju. Očekuje se preko 500 sudionika iz više od 50 zemalja. Neka od poznatijih imena koja će prisustvovati sastanku na vrhu su Jean–Michel Jarre, francuski skladatelj i producent elektronske glazbe, Alex Dauchez, izvršni direktor Deezera, Paul Williams, nagrađivani američki autor i glazbenik, inače predsjednik američke autorske udruge ASCAP, Maria Pallante iz Američkog ureda za autorsko pravo i drugi.

ZAMP

ZAMP

6

patenta na čičak, ima pravo na honorar za korištenje njegova izuma, a većina će izabrati neplaćanje kad je u pitanju konzumacija glazbe. Uvjeren sam da je više života drastično promijenjeno nabolje pjesmom Stand by me nego zatvaračem na čičak. Naglasak mora biti na podizanju razine svijesti, što je prioritet. Digitalna distribucija glazbe budućnost je i pozdravljam sve servise te naravi koji dođu u Hrvatsku jer se onda više ne može iznalaziti izgovor za nelegalno preuzimanje glazbe pod krinkom »morao sam jer te i te pjesme nema na legalnom downloadu«. Međutim, ne postoji zdrava ekonomija bez zdrave »industrije zabave«, koju naravno prati i odgovarajući pravni okvir. Zato je potrebno da država svojom legislativom omogući razvoj zdrave »industrije zabave«.

Uključeni ste i u kampanju HDS ZAMP–a Glas autora. Koliko je u ovim turbulentnim vremenima bitno da se autori uključe u takvu vrstu kampanje?

Koliko ona može pomoći u borbi za poštivanje autorskih prava?

To je izvrsno osmišljena kampanja — stavljanje lica uz pjesme, davanje do znanja kako iza nekih melodija i stihova postoje ljudi koji žive od svoje glazbe — to je najispravniji put do podrške javnosti i uvijek ću se osobno odazvati svakoj sličnoj akciji.

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

Piše: Siniša Škarica

P

DAVOR HRVOJ

rema riječima Hrvatske glazbene mladeži u najavi koncerta, u svakoj sezoni ciklusa Lisinski nedjeljom barem je jedan koncert posvećen hrvatskoj glazbenoj sceni. Tako smo imali večer hrvatskih skladatelja i predstavili hrvatske glasove s HGM jazz orkestrom Zagreb, u Daniel Čačija uz HGM Jazz orkestar i dirigenta Sigija Feigla čast majstora jazza kao što su Damir Dičić i Boško Petrović. U skladu s time, ove sezone u ciklusu Lisinski nedjeljom u nedjelju, 5. svibnja, u Maloj dvorani Lisinski, upriličena je večer u čast jednog od najuspješnijih estradnih umjetnika — Ive Robića. Reinhard Summerer (najplodniji austrijski skladatelj i aranžer svih skladbi na HGM–ovu CD–u Butterfly Dance s glazbom Krešimira Hercega) napisao je nove aranžmane najpopularnijih melodija koje se povezuju s Ivom Robićem. A HGM jazz orkestar Zagreb ima čast unaprijed snimiti te nove obrade, pa se uz koncert iz ciklusa Sunday Nights održala i promocija četvrtog CD–a istaknutog jazz ansambla: HGM plays Ivo Robić.

Loše strane potpune slobode

VEDRAN METELKO

Pijanistica Sanja Vrsalović provela nas je kroz 12 fantazija prema Zodijaku

Na rubu performansa Osvrt na koncert 21. travnja u Maloj dvorani Lisinski u organizaciji HGM–a

Mladi glazbenici

D

ana 21. travnja u sklopu ciklusa Hrvatske glazbene mladeži u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog dogodio se sasvim neobičan koncert. Radilo se o koncertu filmske glazbe koji su osmislili udaraljkaški ansambl Sudar te skladatelj i pijanist Matej Meštrović, uz gostovanje kvinteta Simply Brass i voditelja Dina Škare.

Matej Meštrović i Sudari — nova samoborska atrakcija Članovi ansambla Sudar i njihovi gosti priredili su mladoj publici pravi spektakl: na platnu se vrtio video–mix inserata iz poznatih filmova, koji je praćen odgovarajućim filmskim temama. Dobar, loš, zao, Sedmorica veličanstvenih, Bonanza, A je to, Tom i Jerry, Gustav, Super Mario (iz video igrice), James Bond, Indiana Jones, Otpisani, Policajac s Beverly Hillsa i Grlom u jagode samo su neki od naslova koji su u furioznom tempu i zahvaljujući odličnim izvođačima naveli djecu da s oduševljenjem prate ne samo popularne filmske junake, nego i umjetnike koji su doista doživljeni poput pravih Supermana i Batmana na instrumentima poput marimbe, vibrafona, čeleste, timpana, zvona, ksilofona, bongosa, konga, gongova i slično.

Koncert je, zahvaljujući savršenoj uigranosti glazbenog tima, ponudio obilje dobre glazbe, ali ne samo filmske, nego i ponešto drugačije, na rubu performansa (Eine kleine Tisch Musik Manfreda Mankea). Također su izvedena djela Mateja Meštrovića nazvana prema tradicijskim gurmanskim delicijama ove regije, Sarma, sarma, Paprenjak, Paprikash i Mussaky, koje je skladatelj napisao upravo za ansambl Sudar.

Doživljaj je bio neponovljiv: izvrsne izvedbe, do maksimuma iskorištena »sceničnost« izvedenih djela te obilje duhovitih glazbenih i scenskih doskočica, garantirali su da će ovaj koncert dugo ostati u pamćenju njegovih malih i velikih slušatelja.

edna od stvari kojima sam osvajao naklonost svojih gimnazijskih kolega bila je sposobnost skretanja pažnje našeg profesora matematike na glazbu. Premda nije bio imun ni na lijepu književnost, nije nam trebalo dugo da shvatimo kako gramofonske ploče ili note ostavljene na klupi mnogo češće postaju povod opširnim profesorovim digresijama, štoviše, čitavim malim predavanjima o glazbi. Razred je dobro glumio veliku zainteresiranost odbrojavajući minute preostale do spasonosnog zvona, a od mene se očekivalo da pokojim potpitanjem produžim to vrijeme u kojem je prestajala opasnost od izvođenja pred ploču.

No, meni su ti ekskursi bili nešto najuzbudljivije i najzanimljivije izrečeno o glazbi što sam do tada čuo. Profesor Ljubomir Jagodić u jednom je od tih izmamljenih izlaganja otkrio da je prije matematičarske i profesorske karijere bio profesionalni glazbenik, violinist u jednom orkestru, poznat po

Anglosaksonska hegemonija

li zacrtani program. Međutim, do ujednačenosti u odnosu na programski koncept, onaj na koji su organizatori očigledno ciljali, nije došlo.

DINKO BAŽULIĆ

KONCERTI

Ivo Robić, Glas hrvatske (i jugoslavenske) estrade, danas bi imao 90 i, premda je prošlo samo trinaest godina od njegova prilično iznenadnog odlaska, kao da nas je napustio već desetljećima davno. U ovo doba prebrzog tempa, u utrci za egzistencijalnim i materijalnim, postalo je važno samo danas, ovdje i sada, tako da nam i obzor prema sutra — za kojim smo oduvijek barem deklarativno prisezali — izmiče pozornosti.

Za pogled na jučer ostaje sve manje vremena. Zato je to »malo« potrebno naprosto ugrabiti i zaštititi aurom koja će isijavati toplinom i emocijama kako bi nam pravovremeno ogrijala srce da ne postane »srce od leda«, poput onoga što ga susrećemo u mitovima i SF bajkama o izgubljenoj ljudskosti. Ovo je jedan takav trenutak. Uhvaćen u koncertu orkestra mladih ljudi (i prigodnoj kompaktnoj ploči), posvećen čovjeku koji je pripadao vremenu proglašenim postajom na putu za bolju budućnost, simboličan je i iskri optimizmom. Jedno je sigurno točno: Robićeva nevjerojatna lakoća pjevanja i očevidna posvećenost kojima nam je svjetsku pjesmaricu popa i domaći šlagerizam učinio bitnim sastavnicama svakodnevice (i to tijekom 50–ih, gotovo ekskluzivno!), ostavili su u našem kolektivnom sjećanju neizbrisiv i do te mjere precizan trag da se danas po njemu vraćamo unatrag s nemalim rajzefiberom. Činimo to s mišlju kako je ovo predstavljalo jedno od onih putovanja koje nam daje za pravo vjerovati da još uvijek ima nade za nas.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

J

autor sadržajno najkvalitetnije skladbe na jednom koncertu festivala suvremene glazbe bude, primjerice, Johann Sebastian Bach! Nasuprot takvim nelogičnostima koje su pratile ciklus Inside EU, a sve pod imperativom 27 autora iz 27 zemalja Europske unije, podnevni ciklus Outside EU trebao je »donijeti balans« — dakle glazbu svih ostalih iz ostatka svijeta. Kako je jasno da u četiri koncerta ne mogu biti zastupljeni skladatelji sviju neeuropskih država, očekivala se neka zajednička karakteristika prema kojoj bi se oni odabirali. Nasumično zastupljeni autori pokazali su da organizatori nisu bili istoga mišljenja. Bacimo li letimičan pogled na izvođena djela ciklusa Outside EU vidimo da prednjači ime Johna Cagea. Nedvojbeno, on jest nezaobilazna, no nikako ne i jedina neeuropska osobnost koja je obilježila glazbu 20. stoljeća. Ako znamo da se prošle godine obilježila 20. obljetnica njegove smrti, neki bi opravdano mogli reći da on i nije suvremen. No, uz neka druga imena prisutna na Biennalu, poput Claudea Debussya i Arnolda Schönberga, on djeluje itekako suvremen! Na posljednjem koncertu ciklusa Outside EU, učenici Glazbenog učilišta Elly Bašić u izvedbi Cageovih djela pristupili su ozbiljnošću zaodjevenom u zabavu, što je ispunilo jedan od ciljeva organizatora — pedagoški.

rano Đurović, umjetnički savjetnik 27. muzičkog biennala Zagreb, o podnevnom ciklusu Outside EU ističe kako je ideja bila njime stvoriti ravnotežu u odnosu na poslijepodnevni ciklus Inside EU. Taj je balans ostvaren tek djelomično i to u izvođačkom pogledu. Interpreti obaju ciklusa bili su najbolji mladi glazbenici koji su solidno predstavi-

Hrvatski sedmerored na vratima Europe Piše: Branimir Pofuk

Piše: Ivana Jurenec

F

Biennalski koncertni ciklus Inside EU

Sedam poslijepodnevnih koncerata u Hrvatskom glazbenom zavodu tvorilo je jednu veću programsku partituru sačinjenu najjednostavnijom matematičkom logikom iz koje proizlazi čitavo bogatstvo kulturne, umjetničke i političke simbolike

Ne možemo se oteti dojmu kako je konačan rezultat ovogodišnjeg biennalskog programskog koncepta bila svojevrsna klackalica na kojoj je, s jedne strane bila stroga zadanost ciklusa Inside EU, a s druge, potpuna sloboda Outside EU

Ima li nade za nas?

Nova skladateljsko–klavirsko–udaraljkaška kombinacija: Matej Meštrović i grupa Sudar

6-13/4/2013

27. muzički biennale Zagreb/Outside EU Podnevni komorni ciklus od četiri koncerta u dvorani MM Studentskog centra MBZ

Održan koncert i predstavljen album pod nazivom HGM plays Ivo Robić

27. Muzički biennale zagreb

6-13/4/2013

Sva četiri podnevna koncerata, održana od 8. do 11. travnja u Multimedijalnoj dvorani Studentskoga centra, bila su dobro posjećena. Umjetnički su zadaci bili povjereni studentima i netom diplomiranim glazbenicima Muzičke akademije koji djeluju u HR Projektu (nastalom s ciljem promocije hrvatske glazbe na inicijativu profesorice Katarine Krpan) te srednjoškolcima okupljenima u Grupi za Novu glazbu Glazbenog učilišta Elly Bašić (mentorica Maja Petyo Bošnjak) i njihovu dirigentu Josipu Nalisu. Svi su na visokoj razini odgovorili interpretativnim zahtjevima. Šteta je što isto ne možemo reći i za odabir programa.

Apsurdi programskog koncepta

Prva tri koncerta podnevnog ciklusa protekla su u znaku oscilacija kvalitete skladbi i dinamičnosti tijeka samih događanja. S prvog koncerta u ciklusu treba izdvojiti izvrsnu interpretaciju pijanista Bartolomeja Stankovića koji je majstorski odsvirao Metamorfoze Avda Smailovića. Iako se glazbeno obrazovao tek u odrasloj dobi, tim je djelom bosanski skladatelj pokazao više osobnosti i izvornosti ideja od nekih praizvedbi s posljednjeg koncerta ciklusa Inside EU. Uz Cagea, na podnevnim koncertima bili su prisutni drugi skladatelji iz SAD–a i Australije.

Uz anglosaksonsku hegemoniju čuli smo i glazbu autora iz Švicarske i Rusije te zemalja naših susjeda — Srbije te Bosne i Hercegovine. Da se od potonje dvije države krenulo prema jugoistoku moglo bi se govoriti o nekoj vrsti programske odrednice. No, uz nasumce odabrane zemlje, koncerti su poprimili karakter priredbe. Odmak od europskog i američkog kontinenta donijeli su odličan saksofonist Lovro Merčep koji se predstavio Tajanstvenim jutrom III japanskog skladatelja Fuminorija Tanade te pijanist Marko Ivić i violinistica Marta Bratković u efektnoj izvedbi djela Tarén za violinu i klavir venecuelanskog autora Gerarda Gerulewicza.

Programskom konceptu dvaju ciklusa, koji su (ako već ne značajem onda imenom) obilježili ovogodišnje Biennale, nedostajalo je konciznosti. Ne možemo se oteti dojmu kako je konačan rezultat bila svojevrsna klackalica na kojoj je, s jedne strane bila stroga zadanost ciklusa Inside EU, a s druge, potpuna sloboda Outside EU. Kao i obično, takva se ekstremnost nije pokazala dobrom.

Kao što je dobro poznato, iza ovogodišnjeg slogana Inside/Outside EU Muzičkog biennala Zagreb krila su se dva ciklusa čija je namjera bila dati presjek stvaralaštva skladatelja koji dolaze iz zemalja članica Europske unije, odnosno izvan nje. Rezultat takvog programskog koncepta u teoriji je zanimljiv, no u praksi nailazimo na niz kontradikcija. Jedna je od njih odabir djela skladatelja iz država koje nisu ničim povezane, što je rezulti- Saksofonist Marko Malivuk Jovanović izveo je uz pijanisticu Anu Lucić Sonatu Amerikanca ralo apsurdom da Williama Albrighta

vom poljupcu, profesor Jagodić nekoliko je sljedećih minuta, nama pubertetskim dripcima, govorio o svojoj mladenačkoj potrazi za apsolutnom istinom i ljepotom koje je najprije pronašao u glazbi. A onda ga je sustigla u svakom životu nužna spoznaja kako je i najljepšu i najuzvišeniju umjetnost moguće iskoristiti i zloupotrijebiti za promidžbu obmane i zla. Većina ljudi to nazove odrastanjem i sazrijevanjem pa nastavi dalje, a Ljubomiru Jagodiću to je bio izdajnički kompromis koji nije želio učiniti. Nakon potresnog razočaranja, pretpostavljam, glazba sa svojom neotpornošću na kvarljivost i pokvarenost ljudi, njemu je donosila više tuge nego radosti. Utjehu i bliskost s apsolutnim našao je u brojkama. Naravno, prepoznavao je on i do tada matematičke zakonitosti i principe u glazbi, ali draža mu je bila gola i uvijek objektivna istina.

Nikada nisam sa sigurnošću ustanovio je li moj dragi profesor, nažalost sada već pokojni, bio brat ili rođak u nas već uglavnom zaboravljenog skladatelja, svojedobno Cageova suradnika Martina Davora Jagodića. No, to je već zaista neka sasvim druga priča.

Uglavnom, zbog lijenosti, odebljalosti živaca kojima se takve stvari osjećaju ili jednostavno, nedostatka matematičkog sluha, ja nisam slijedio primjer potrage svog profesora matematike.

Ostao sam osluškivati, pipkati, tražiti, črčkati i tu i tamo diviti se pojavama u svijetu tonova, ali s usađenim vječnim strahopoštovanjem prema svakome, pa i najjednostavnijem iskazu matematičkoga genija, što me vraća povodu ove Petrit Çeku solističkim je recitalom otvorio niz InsideEU priče i mjestu na kojemu sam se nedavno tako živo prisjetio profesora rastresenosti i nespretnosti, čega si ni Jagodića. kao profesor nije riješio. Ali, sada mi se čini da je čitav razred doista naćulio uši kada sam profesora Jagodića usred sata pitao zašto je ostavio glazbu i gudalo zamijenio školskom kredom?

Odrastanje ili izdaja?

VEDRAN METELKO

90 godina Ive Robića

9

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

27. Muzički biennale zagreb

Nedjelja, 5. svibnja 2013., Mala dvorana Vatroslava Lisinskog: Ciklus Lisinski nedjeljom

MBZ

KONCERTI

8

Dobri se čovjek najprije duboko zamislio, onda još dublje uzdahnuo i izrekao riječi koje su moji kolege vjerojatno brzo zaboravili, a ja ih pamtim i danas kao jedan od temelja tada tek izgrađivanog uvjerenja da su stvari duha i pameti, umjetnosti i znanosti, u ovom našem svemiru na nekoj mnogo višoj i važnijoj polici nego prizemne materijalije.

Glasom još drhtavijim i tišim nego inače, sramežljivo kao da priča o pr-

Glazbom do hrvatskog broja Bilo je to u Hrvatskom glazbenom zavodu jednog lijepog travanjskog nedjeljnog poslijepodneva na početku bijenalskog koncertnog ciklusa Inside EU. Eto, mene je toliko lako impresionirati brojenjem da sam stvarno ostao oduševljen numeričkim i političko–numerološkim aspektom uređenosti toga niza od sedam glazbenih poslijepodneva. U skladu s naslovom, prvih je šest koncerata imalo predstaviti skladatelje iz svih 27 država Europske Unije, a na posljednjem, sedmom koncertu, festivalski je septet odsvirao po jednu sedmominutnu skladbu sedmero hrvatskih skladatelja. I tako je na simboličan način po-

MBZ–ov septet Inside EU pod dirigentskim vodstvom Ivana Josipa Skendera

sljednjeg dana 27. MBZ–a, Hrvatska u četverostrukom glazbenom sedmeroredu ušla u EU. Nije tu kraj igre brojeva. Flautistica Ana Batinica, klarinetist Davorin Brozić, trombonist Mario Šincek, pijanistica Srebrenka Poljak, Špela Mastnak na udaraljkama, violist Aleksandar Jakopanec i kontrabasist Dubravko Palanović, činili su bijenalski septet sedmoga dana. Šestoga je dana hrvatskih glazbenika bilo još i više, ali raspoređenih u izvedbama skladbi za šest glazbala.

Svirali su Gudački sekstet Grka Xenakisa, Sekstet za tri violine i tri viole Austrijanca Georga Friedricha Haasa te sada već glasoviti Sekstet za klarinet (Danijel Martinović), rog (Bánk Harkay), klavir (Danijel Detoni), violinu (Ivan Novinc), violu (Lucija Brnadić) i violončelo (Branimir Pustički) Poljaka Pendereckog. Petoga je dana peteročlani Zagrebački puhački ansambl (Dani Bošnjak, Branko Mihanović, Danijel Martinović, Bánk Harkay i Žarko Perišić) svirao program na kojemu su se sa svojim djelima našli Cipranin Evis Sammoutis, Španjolac Juan–Cruz Guevara, Talijan Rocco Abate, Danac Per Nřrgĺrd te Šveđanin Ivo Nilsson.

Za četvrti dan, odabrana četvorka Zagrebačkog kvarteta (Sergej Evseev, Davor Philips, Hrvoje Philips i Martin Jordan) izvela je skladbe Slovenca Uroša Rojka, Britanca Thomasa Adésa, Charlesa Camillierija s Malte te francuskog živućeg klasika Henrija Dutilleuxa. Zagreb Trio (Danijel Detoni, Martin Draušnik i Pavle Zajcev) svirali su trećega dana skladbe za klavirski trio skladatelja iz Litve, Irske, Njemačke i Letonije, a duo, drugoga dana, činili su sopranistica Monika Cerovčec i pijanist Filip Fak sa skladbama autora iz Estonije, Češke, Belgije, Mađarske i Luksemburga. A na kraju, odnosno na početku, sâm s gitarom, nešto elektronike i raznovrsnim djelima nastalim u Rumunjskoj, Nizozemskoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Portu-

galu i Finskoj, bio je Petrit Çeku.

A kada krenemo zbrajati sastave od Çekua do septeta, 1+2+3+4+5+6+7, dobit ćemo 28, redni broj s kojim će u Europsku uniju 1. srpnja i službeno ući Hrvatska.

Za selekciju programa odgovorni skladatelji Krešimir Seletković i njegova desna ruka Frano Đurović, surađujući sa svojim prethodnikom Berislavom Šipušem, stvorili su tako od jednog festivalskog ciklusa, koliko glazbom raznovrsnog, toliko najjednostavnijom matematičkom logikom ulančanog, jedinstvenu programsku partituru.

Time smo o ciklusu Inside EU, uz ispriku vlasnicima ovdje neispisanih imena glazbenika i skladatelja, izrekli svu, ovaj put brojčano–poetičnu i kulturno–politički simboličnu faktografiju. Na tom jednom velikom deblu, kao i u glazbi, u velikim se političkim zajednicama poput Europske unije granaju, listaju i cvjetaju stotine milijuna pojedinačnih bića, života, estetika i doživljaja, što su nam lijepo svojim skladbama zadanog sastava i trajanja predočili šestorica hrvatskih skladatelja i jedna skladateljica na onom posljednjem sedmom koncertu ciklusa. Srećom, kad je glazba povjerena ljudima, a ne strojevima, nikada se svi brojevi ne mogu baš do kraja dotjerati u red. Ta nemogućnost apsolutnog reda od jednog je glazbenika učinila profesora matematike koji je meni ipak mnogo važnije stvari ispričao o glazbi nego o matematici.

Uprav ta nesavršenost dijeli poželjan red i sklad od nepoželjne diktature jednog, ma što to jedno bilo: um, volja, vođa, vjera, narod, rasa, muzika.

Bach s početka za kraj Nijedna od naručenih sedam skladbi nije trajala baš točno sedam minuta. U Septetu Vjekoslava Nježića postojani je ritam svoju jedinstvenost brzo krenuo tražiti u odstupanjima i iščašenostima.

U skladbi Zu kurze Pause Dalibora

Bukvića, glazbenici možda nisu imali dovoljno živaca za dovoljnu dugu pauzu, pa trajanje djela nije dobacilo ni do pet i pol minuta, što je obilno u sebi svojstvenom lirskom tonu nadoknadio Berislav Šipuš čija se skladba, još jednog enigmatskog naslova Ton Hutti (Adhianan), vrlo komotno u vremenu opružila preko deset minuta, što joj vjerojatno nitko nije zamjerio.

Skladbe Bitch Septet Srećka Bradića, Ad confusionem versus Mladena Tarbuka i Bajka Zlatka Tanodija također su se na različite načine nosile sa zadanim im vremenom, ali u kompaktnije posloženim odjeljcima. Kako i priliči, posljednja je riječ, odnosno nota, prepuštena dami. Sa stranim jezicima u EU nećemo imati problema, što pokazuje i izvorni naslov skladbe Feathers Fly Sanje Drakulić. Međutim, iza engleskog naslova krije se dobro domaće perje koje je autorica isčihala u furioznom sedmerodobnom (14/8) ritmu u kojemu se nameće, pa onda premeće jedna markantna figura–tema.

Ipak, uz svu raznovrsnost i poželjno kreativno odstupanje i razvijanje zadanih formi i normi, neću na kraju baš olako otpisati težnju i čežnju za apsolutnim svoga profesora matematike i učitelja glazbe. I ovaj festivalski ciklus, kao i čitav 27. muzički biennale Zagreb, još jednom su nas poučili da su odavno prošla vremena prevlasti ove ili one estetike. Međutim, u glazbi ipak, uvjeren sam, ne vlada ona Ratzingerova diktatura relativizma dokle god nad svim estetikama bdije jedna, usudio bih se reći matematički točna i odrediva etika. Poput one na koju nas je, možda i nehotice, na kraju svog fantastičnog bijenalskog recitala podsjetio Petrit Çeku, zasviravši na bis gitarsku Dešpaljevu transkripciju violončelističke Sarabande iz Suite u D–duru. U ovom bijenalskom, kao ni bilo kojem drugom glazbenom kontekstu, Bach sasvim sigurno nije uljez, nego zajednički nazivnik svih odsviranih brojeva.

10

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

27. Muzički biennale zagreb

6-13/4/2013 Posvećenje proljeća kao Labuđe jezero!?

6-13/4/2013

MBZ

Glazbena scena MBZ–a: operE i baleti

Piše: Jagoda Martinčević

Otvorenje u kontekstu povijesti Čast svečanog otvaranja Muzičkog biennala Zagreb pripala je Claudeu Debussyju i njegovim glasovirskim skladbama Šest antičkih epigrafa i U bijelom i crnom u izvedbi baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u koreografiji slovenskog umjetnika Edwarda Cluga. Zbog čega baš taj ne osobito atraktivan Debussy kad se već u drugome dijelu programa pojavio još jedan veteran 20. stoljeća, Igor Stravinski s Posvećenjem proljeća? To vjerojatno zna samo koreograf, no valja reći izostala je lijepa tradicija otvaranja našeg uglednog festivala novim djelom nekog (našeg) suvremenika. Bilo kako bilo, Debussy u svom opusu ima i nekoliko iznimno vrijednih originalnih baleta, pa je Clugova pomalo sterilna koreografija poslužila tek kao etida za ono što se očekivalo s nestrpljenjem. Dakako, očekivalo se Posvećenje, to kultno djelo modernoga plesa koje je upravo proslavilo 100. rođendan od pariške praizvedbe 1913., a kojega su se tijekom desetljeća prihvaćali najveći koreografi i dirigenti, od Mauricea Béjarta, Marte Graham, Pine Bausch do Stokowskog, Bernsteina i mnogih drugih. Začudo, u Zagrebu Sacre nikada nije postavljen iako su lučonoše novoga više puta posezale za Stravinskijevim djelima, primjerice, Margareta Froman i Milan Sachs postavili su još 1932. godine Svadbu, a Milko Šparemblek Simfoniju psalama 1976. uz, dakako, opetovane izvedbe Pulcinelle, Petruške, Žar ptice i Apolona, vođe muza.

Godine 1971., MBZ je prvi put doveo Posvećenje proljeća u izvedbi glasovitog

Entuzijazam studenata i njihovih profesora Piše: dr. sc. Irena Paulus

Balet Nychtemeron Sande Majurec u izvedbi baletnog ansambla SNG Maribor na gostovanju u ZKM–u

ažu mi mladi kolege: Izvan takozvanih elitnih večernjih priredbi, bijenalska su zbivanja bila mnogo zanimljivija. Vjerujem, no što ću kad me je kao veteranku ovoga kritičarskog posla dopala glazbena scena koju i inače najčešće pratim. I tako sam četiri večeri za redom gledala i slušala scenske dosege 27. bijenalskog izdanja, izuzev završne studentske produkcije Stravinskijeva Slavuja koja je, sudeći opet po prosudbama mladih kolega, znatno popravila prosjek ili barem moje viđenje opere i plesa našega vremena.

Akademska izvedba opere Slavuj Igora Stravinskog na zatvaranju MBZ–a u Velikoj dvorani Lisinski

Kroz izvedbu Slavuja, za studente je najvažnije bilo stečeno iskustvo praktičnog dodira sa žanrom opere, kao i iskustvo susreta sa sasvim specifičnim glazbeno–scenskim materijalom

Duhovite su bile Pjesme za razdoblje parenja, iznimna glazba Sande Majurec za Nychthemeron

ansambla Le Ballet du XX siècle u Béjartovoj koreografiji. I eto, 42 godine nakon toga, Zagreb je dočekao »svoj« Sacre i otpratio ga, valja istaknuti, s ovacijama.

No, kome su one zapravo bile upućene?

Autoru glazbe, koreografu, sveukupnom dojmu ili možda ipak atraktivnoj scenskoj dosjetki koja je uistinu označila ovu izvedbu, ali je u suštini ipak ostala — dosjetka. Riječ je, naime, o vodi koja dobar dio predstave lije po plesačima kao iz kabla (kamo li samo otječe?), a kad ne lije, onda po njoj plešu, točnije, skližu se, i to čine doista požrtvovno, na trenutke, osobito u proklizavanju ženskoga dijela ansambla, i estetski vrlo lijepo. Pa ipak, pitam se, je li to svojevrsno »labuđe jezero« imanentno »poganskim obrednim pričama iz stare Rusije« u kojima se žrtvuje djevica da bi u očekivanju proljeća zemlja obdarila ljude plodnošću? Tako barem glasi pojednostavljeno ispričan libreto, a koreograf nam u kazališnoj knjižici kaže da se odlučio vratiti početku, u doba impresarija Djagiljeva, koreografa Nižinskog i, dakako, Stravinskog. Ne znam kako je to tada izgledalo, ali znam kako zvuči Stravinskijeva glazba, a ona je u tom mokrom Posvećenju negdje po putu izgubila moć i snagu onih elementarnih silnica koje su brutalnošću izazivale vrijeme u kojemu je djelo nastalo, pa je shodno tome nazvano (Ma)Sacre.

No, svaka čast ansamblu predvođenom prvakinjom Edinom Pličanić, dok su se dva odlična klavirista Andrey Gugnin i Vadym Kholodenko hrabro borili na dva klavira. Ipak, snimka bi, da ne spominjem živu orkestralnu izvedbu, popravila anemičnost ovog Posvećenja proljeća.

Novi baleti Konačno i treći put Edward Clug kao bijenalski koreograf u djelu Pjesme za razdoblje parenja na glazbu Boruta Kržišnika, izvedenom 9. travnja u Zagrebačkom kazalištu mladih. Taj put doista izvrsna koreografija moguće priče koja govori o seksualnosti na »tisuću i jedan način« u, rekla bih, nekoj vrsti postbalanchinovske manire, u crno–bijelom ruhu i s glazbom čija energija inspirira pokret i obrnuto. Besprijekorno uvježban ansambl Slovenskog baletnog gledališča iz Ma-

ribora, u ZKM–u je odgovorio zahtjevnoj koreografiji u potpunosti. U drugome dijelu te plesne večeri, isti je ansambl imao posve drukčiju zadaću izvodeći djelo Nychthemeron skladateljice Sande Majurec i koreografa Staše Zurovca.

Riječ je prije o koreodrami negoli o plesu u kojoj Zurovac razvija svoj već, iz nekih ranijih djela, razvidan smisao za režiju unutar pokreta ili situacija koje oblikuju priču. A o priči je doista riječ u kojoj sudjeluju dva suprotstavljena svijeta, onaj idealno ljubavni koji donosi žensko–muški par plesača i drugi, recimo »društveni«, a oblikuje ga, kao goste u jednom grotesknom salonu visokoga društva, ansambl. Djelomičnu inspiraciju Zurovac nalazi u filmu Anđeo uništenja Luisa Bunuela, što je i razlog mračnom ugođaju maštovitih kostima i scenografije Bjanke Adžić Ursulov. Sve u svemu, djelo koje drži pozornost iako nije na razini nekih ranijih Zurovčevih koreografija i režija (Cirkus primitif, Proces). Iznimna je pak glazba Sande Majurec, istodobno bajkovita i reska, puna atmosfere i zvukovnih boja, a zasluga svakako ide i glazbenicima Cantus Ansambla pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera.

Ljubavne brige hrvatske opere

krenuo, nakon operne farse Govori mi o Augusti prokušanim putem, naime, odlučio se za istoga libretista, pjesnika i prevoditelja Luku Paljetka. Iz njihove je suradnje tako nastala operna fantazija u dva čina (temeljena na ranijoj Paljetkovoj istoimenoj radio drami i kazališnoj predstavi) koja govori o — prijevari. On — tenor zaljubi se u Nju — sopranisticu koja mu padne pred noge, ispriča svoju (nevjerojatnu!) žalosnu povijest i, usput se predstavlja i kao pjesnikinja te pjeva o »posljednjem ljetnom cvijetu« da bi se na kraju ispostavilo da Mu je Ona prepričala sadržaj priče koju je kod frizera pročitala u ženskom časopisu. Između toga događa se svašta: Rus u tenku, Venecija i gondole, kuhaju se lazanje, a jedan te isti krevet stiže na scenu i s nje odlazi ne znam koliko puta (zacijelo toliko koliko treba, a treba stalno, pa je možda bolje da ga ne donose i odnose!). Uglavnom — sadržaj koji iz posvemašnje zbrke dovodi do puke banalnosti, a ako je pouka koju možemo izvući iz priznanja o ženskom časopisu kako je život banalna laž, tada funkcionira i to vrlo dobro. Mislim da je Juranićeva glazba u ideji i provedbi bolja od libreta. Orkestar zvuči vješto i raznobojno, dok su povremene upadice opernih citata lucidne i duhovite. Nevolje nastaju s vokalnim dionicama, osobito u dijaloškim situacijama jer su neuvjerljive, dočim su arije glavnih junaka spretnije

ske valjalo se probijati kroz poprilično zapetljan libreto Josipa Vidmara i autora glazbe, prema tekstu Leonida Andrejeva, koji pokušava riješiti duševne probleme jednog vojvode iz davnina, njegovu sumnju da je nezakonit sin konjušara, a bori se i s kojekakvim drugim demonima. Ukratko, kasni romantizam, pa simbolizam i na kraju ekspresionizam, koliko u libretu toliko i u glazbi koja odaje ponajviše utjecaje Richarda Straussa, ali ne i Kogojeva učitelja Arnolda Schönberga. Na trenutke moćna, ponekad dugočasna, Kogojeva glazba bila je za svoje vrijeme nedvojbeno zanimljiva — možda bi to bila i danas da opera nije predugoga trajanja, unatoč redakciji partiture Uroša Lajovica. Ipak, ona je vrijedan dokaz slovenskoga opernoga opusa koji bi možda postigao i bolji dojam da je scenska izvedba pokušala korespondirati barem s onim simbolističkim elementima libreta i partiture. Međutim, redatelj Janez Burger (obnova Irene Svoljšak) odlučio se za neku vrstu aranžirane parade u kojoj neumjereno kićeni kostimi Alana Hranitelja šeću nasuprot minimalističkoj scenografiji dizajnerske grupe Numen (Ivana Radenović), izazivajući najčešće dojam kiča. Pod ravnanjem Marka Hribernika nastupili su brojni solisti i zbor predvođeni tumačem glavne uloge Jožem Vidicom. Na žalost onih koji pamte, ljubljanska izvedba u Cankarjevu

slav Krstanović, Siniša Miletić i Branko Smiljanić u režiji Renea Medvešeka.

Bilo je i vrijeme da mlađi naraštaji bijenalske publike dožive jedno od mogućih uprizorenja melodrame o usamljenom klaunu koju je Schönberg skladao prema pjesmama Alberta Girauda u njemačkome prijevodu Otta von Hartlebena 1912. godine. Mogućnosti scenskog doživljaja doista su goleme jer taj lirski tekst s bezbroj maštovitih konotacija, obavijen (tada) još uvijek svojevrsnim kasnoromantičarskim glazbenim mišljenjem skladatelja, izvođačima ali i publici pruža mogućnost bezbrojnih asocijacija. Pa čak ni one brojne strogo koncertne izvedbe tek s vokalnim solistom i malim instrumentarijem nisu nikada lišene sceničnosti, s obzirom na poludeklamatorsku solističku dionicu koja niti pjeva niti govori prirodno, već se pretapaju u nizu nadrealističkoga zvukovlja, podsjećajući ponekad na dobri stari njemački kabare. Izvedba ekspresivne solistice Martine Gojčete Silić i Cantus Ansambla bila je dojmljiva, a intervencije redatelja sa skupinom samozatajnih glumaca uklopljenih među svirače, dovoljno eksplicitna.

Manje je sreće imao Medvešek s Boulezovim djelom iz 1955. koje hotimice korespondira sa Schönbergom, ali se i bitno udaljuje od njegove životnosti svojim hladnim konstruktivističkim izrazom.

Takva je bila i režija u kojoj su se preme-

Opera Posljednji ljetni cvijet Zorana Juranića otkrila je jake snage SNG Novi Sad

Osamdeset četiri godine dijeli dvije opere izvedene na ovome Bijenalu!

Godine 1929. praizvedena je, kažu muzikolozi, najvažnija slovenska opera Crne maske Marija Kogoja koja je na festival stigla iz mariborskog Slovenskog narodnog gledališča (gostovanje 10. travnja u HNK–u), dok je Srpsko narodno pozorište iz Novoga Sada 8. travnja u HNK– u izvelo operu Posljednji ljetni cvijet Zorana Juranića, praizvedenu u ožujku ove godine. Oba su djela, dakako, privukla pozornost zagrebačkog gledateljstva jer nepoznate se opere baš i ne vide tako često, kao što se ni hrvatski skladatelji ne prihvaćaju često opernoga medija. Naš uvaženi Zoran Juranić ipak se odvažio i

vota dokazana već kao vrsna flautistica (diplomirala je u klasi Renate Penezić), a koja je u potrazi za novim izazovima na Muzičkoj akademiji upisala i studij solo pjevanja. U Slavuju je nastupila kao studentica prve godine diplomskog studija (klasa Giorgia Suriana), a njezin neizmjerno veliki talent za glasovno– scenski nastup bio je više nego očit. Jasno je da će iz nje vrlo uskoro stasati vrsna pjevačica vična nositi se i s najtežim glasovnim dionicama, ali i njihovom glazbenom interpretacijom, kao i sa scenskim pokretom, glumom. Pri izvedbi Slavuja, pozornica je bila Ilijanina.

Problemi s dikcijom Odlični studenti Muzičke akademije u Zagrebu u maštovito razrađenim kostimima svojih kolega s Tekstilno–tehnološkog fakulteta

M

uzički biennale Zagreb zatvoren je 13. travnja 2013. izvedbom opere Slavuj Igora Stravinskog u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Bio je to još jedan hvalevrijedan projekt u nizu koji su u posljednjih nekoliko godina svojom suradnjom ponudile umjetničke akademije — dijelom zahvaljujući Bolonjskom procesu koji potiče međufakultetsku suradnju, a dijelom zahvaljujući profesorima koji su bili voljni upregnuti sve svoje znanje i iskustvo te, ne samo predati ga studentima, nego ih navesti da vlastitim snagama ostvare i oblikuju glazbeno– scenski projekt. Na ostvarenju izvedbe opere Slavuj zajednički su radili i stvarali studenti i profesori Muzičke akademije (dekan, red. prof. Mladen Janjanin), Akademije dramske umjetnosti — ADU (dekan, red. prof.

Borna Baletić), Akademije likovne umjetnosti (dekan, red. prof. Petruško Bogdanić) te Tekstilno–tehnološkog fakulteta (dekan, prof. dr. sc. Sandra Bischof).

VEDRAN METELKO

MBZ

27. Muzički biennale zagreb

K

11

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

pisane pa je i dojam mnogo bolji. Tome svakako pridonose odlični interpreti Jelena Končar i Miljenko Đuran, uz relativno korektne tumače drugih uloga.

Svoju je operu dosta konvencionalno režirao sam autor koji je i ravnao izvedbom, dok je scenografija Žorža Draušnika skromna ali funkcionalna (osim onog nesretnog kreveta koji bi trebalo ostaviti na miru).

Slovenski ekspresionizam I dok smo se u Posljednjem ljetnom cvijetu nosili s mogućnostima banalne svakodnevice, prateći Kogojeve Crne ma-

domu 1990. godine s Josipom Lešajom kao vojvodom u režiji Ljubiše Ristića, bila je mnogo dojmljivija.

Schönbergov Pierrot nije ostario Konačno, scensku su izvedbu doživjela i dva kultna djela moderne glazbe: Pierrot lunaire Arnolda Schönberga i Čekić bez gospodara Pierra Bouleza u Zagrebačkom kazalištu lutaka drugoga dana MBZ–a (7. travnja). Izveli su ih Cantus Ansambl, dirigenti Berislav Šipuš i Ivan Josip Skender, glumci Daniela Čolić–Prizmić, Edita Lipovšek, Tomi-

tale raznobojne plohe bez pravoga razloga, ako taj uopće treba (pre)cijenjenom Boulezovu djelu. Cantus Ansambl ponovno se iskazao nezamjenjivim u našoj sredini, taj put u suradnji s ne uvijek dovoljno čujnom pjevačicom Martinom Matić–Borse.

Edukativna bijenalska zadaća s osvrtom na prošlost glazbe 20. stoljeća (Debussy, Stravinski, Schönberg, Boulez, Kogoj) ovim je odabirom svakako ispunjena. No, je li to dovoljno za festival suvremene glazbe ako pod suvremenicima podrazumijevamo one koji s nama žive u ovom vremenu?

ci profesori, ali i studenti–izvođači u filmu svjedočili da se radi o vrlo teškom glazbenom tekstu (barem za njihov uzrast koji već dodiruje profesionalizam, ali ga još nije sasvim dosegnuo), stvoren je dojam pažljivo stvarane produkcije u čijem su oblikovanju uživali studenti i njihovi profesori.

Uspjeli redateljski podvig

Kratko i teško

Stravinskijev Slavuj nadahnut je naizgled vrlo jednostavnom pričom Hansa Christiana Andersena, međutim, prepunom metaforike i simbolike (prema dirigentu Tarbuku, to je priča o moći), pa je njezino scensko oživotvorenje — s obzirom na kratkoću opere, ali i s obzirom na monumentalnost ansambla koji je potreban za njezinu izvedbu — bilo vrlo bogato i maštovito. No, osmisliti scenska zbivanja, a da budu dovoljno jednostavna interpretima koji zapravo nisu profesionalci te ujedno zanimljiva publici, predstavljalo je pravi podvig za redateljicu Doru Roždjak Podolski. Ali ona je bila i više nego dorasla zadatku.

Čini se da su »duše« izvedbe Slavuja Igora Stravinskog bili dirigent i redovni profesor na Muzičkoj akademiji Mladen Tarbuk te redateljica i docentica na Muzičkoj akademiji Dora Ruždjak Podolski (što, dakako, ne umanjuje trud ostalih profesora koji su doista morali »potegnuti« da pripreme izvedbu te složene skladbe). Budući da se radi o kraćoj, premda za izvedbu prilično teškoj operi, vremenski se na koncertu otvorio prostor za prikazivanje dokumentarnog filma snimanog u stilu Making off... koji su izradili studenti Akademije dramske umjetnosti, a prikazan je poput uvertire kao uvod u izvedbu. Filmom su osviještene pojedinosti oko postavljanja Slavuja: najprije, pedeseta obljetnica dolaska Igora Stravinskog u Zagreb, a zatim su se pratile probe čime je zorno pokazano kako su se studenti pripremali za izvedbu. Premda su govorni-

Najprije, uvodni film nije prikazan samo da »ispuni vrijeme« opere čije trajanje ne ispunjava ni jedan sat, nego je to bila i najava pojave naslovnog lika iz Stravinskijeve opere i Andersenove priče — Slavuja, koji je svojim pjevom očarao kineskog cara. Slavuja je utjelovila izvanredna sopranistica Ilijana Korać koja svojim pjevom u Koncertnoj dvorani Lisinski nije očarala samo Cara, nego i brojnu publiku. A očarala ju je ne samo impresivnom vokalnom izvedbom, nego posebno angažiranim nastupom i glumom, pa i — rukama. Njezine isprepletene, u krupnom planu snimane ruke predstavljale su pticu iz naslova, a publici su ih kamerama na veliko platno postavljeno iza izvođača prenosili Dario Belić i Dario Matić, studenti ADU. Zbog povezivanja snimljenog materijala i »živog prijenosa« među njima se gubila razlika, kao što se počela gubi-

ti i razlika između kazališne (zapravo, u ovom slučaju, koncertne) pozornice i filmskog platna. Ideja je bila jedinstvena i intrigantna.

Izvrsni solisti S druge strane, »masa« zborskih pjevača bila je dovoljna da ispuni pozornicu, pa je kretanje na njoj moralo biti pozorno osmišljeno — oko kocki od bijelog stiropora (koji su već prije početka opere poslužile kao dio performansa: naime, pojedine pjevačice i pjevači sjedili su na njima u prostoru između stolaca u gledalištu, pa ih je publika, ulazeći u Koncertnu dvoranu, zaobilazila čudeći se, smiješeći se ili praveći se da ih ne vidi). Zboraši su također bili »opremljeni« štapovima, koji su i Slavuju i Caru (odličan Leon Košavić) poslužili da izmijene međusobno poštovanje i divljenje. Bili su tu i svjetleći lampioni koje su nosile markantne plesačice (cijeli je plesni ansambl, zajedno s voditeljicom i koreografkinjom, profesoricom Jasnom Čizmek–Tarbuk, povučen iz Umjetničke škole Franje Lučića), što je u mraku djelovala izrazito efektno, da bi se na kraju ispostavilo da su izrađeni od vrlo jednostavnog materijala.

Izvedba Slavuja bila je prepuna takvih i sličnih dosjetki koje su scenu učinile živahnom i efektnom, punom malih iznenađenja koja su dodatno uzvisivala posebnu glazbu Stravinskoga i Andresenovu neobičnu priču. Scenske su »efekte« upotpunili također jednostavni, ali raznoliki kostimi izrađeni na Tekstilno–tehnološkom fakultetu u Zagrebu (mentorstvo doc. Danice Dedijer), kao i manipulacije svjetlom kojima su upravljali studenti Tomislav Sokač i Petar Strmečki (mentor: doc.

Deni Šesnić).

Priču su, međutim, prenosili studenti Muzičke akademije u Zagrebu. U središtu je bila već spomenuta sopranistica Ilijana Korać, u svojih 25 godina ži-

U ostalom ulogama nastupili su drugi dobri pjevači: tenor Bože Jurić Pešić u ulozi Ribara koji je vrlo pouzdano uveo u operu te bariton Leon Košavić u ulozi Cara. Ostali su solisti također bili važni pokretači radnje. Bili su to: mezzosopranistica Iva Krušić (Kuharica), bariton Teo Visintin, bas–bariton Emil Martinović (Monah), altistica Tena Lebaić Rašković (Smrt) te tenor Mario Filipović, bas Toni Nežić i tenor Josip Čajko u ulogama tri japanska izaslanika. Sitni problemi s dikcijom francuskog jezika kod nekih pjevača samo su upozorili da se ne radi o profesionalcima, nego o polu–profesionalnom ansamblu, studentima koji će se tek u budućnosti susresti s »pravom« opernom (ili nekom drugom) pozornicom.

Zbor Muzičke akademije u Zagrebu pripremila je Jasenka Ostojić, a to je, s obzirom na težinu glazbenog materijala i s obzirom na činjenicu da Zbor Muzičke akademije nije sastavljen isključivo od studenata solo pjevanja, bio prilično zahtijevan zadatak. No, članovi Zbora predano su se nosili sa glazbom Igora Stravinskog, kao i sa zadacima kretanja po pozornici koje im je dala redateljica Ruždjak Podolski. Na prostoru za publiku, odmah ispred pozornice s kojega su poskidane stolice, nalazio se Orkestar Muzičke akademije čiji su članovi svirali sigurno i koncentrirano, vođeni preciznom rukom Mladena Tarbuka.

Kroz izvedbu Slavuja za studente je najvažnije bilo je stečeno iskustvo praktičnog dodira sa žanrom opere, kao i iskustvo susreta sa sasvim specifičnim glazbeno–scenskim materijalom. Ako je i bilo trenutaka nesigurnosti i »nesavršenstva«, sve je nadomještao veliki entuzijazam studenata i njihovih profesora koji su, sigurna sam, već sada voljni osmisliti i sudjelovati u novom sličnom umjetničko–koprodukcijskom projektu.

12

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

6-13/4/2013 Nove i stare legende Simfonijski koncerti na MBZ–u

27. Muzički biennale zagreb

MBZ

MBZ

27. Muzički biennale zagreb

Z

Mia Elezović i Luca Pfaff, protagonisti su praizvedbe Kempfova Koncerta

Simfonijski orkestar HRT–a 11. travnja Koncert Zbora i Simfonijskog orkestra HRT–a, održan u sklopu Majstorskog ciklusa uz izravni prijenos na Trećem programu Hrvatskog radija, odao je počast jednom od vodećih poljskih i europskih skladatelja 20. stoljeća, slavnom Witoldu Lutosławskom, nekadašnjem dragom gostu MBZ–a, rođenom prije 100 godina (1913.–1994.), kao i istaknutom hrvatskom skladatelju i pedagogu Stanku Horvatu (1930.–2006.). Upravo on je osobnim zalaganjem i sudjelovanjem svojedobno znatno pridonio prosperitetu i ugledu festivala, a u djelima se inspirirao takozvanom poljskom školom. Zato je taj koncert izazvao posebne emocije, naročito onih koji su bili svjedoci tih davnih dana.

Suptilna Monika

MBZ

Iz opusa Lutoslawskog odabrana su dva reprezentativna djela novoga zvuka i novih skladateljskih tehnika nastala šezdesetih godina prošloga stoljeća: Knjiga za orkestar (Livre pour orchestre) iz 1968. obilježava »planirano građenje i razgrađivanje vrhunaca napetosti putem harmonijski i zvukovno izdiferenciranog orkestralnog jezika«, a Koncert za violončelo i orkestar iz

1970., posvećen Mstislavu Rostropoviču, prvi put je u svojoj bogatoj karijeri izvela pouzdana i suptilna solistica Monika Leskovar. Njezine solističke kadence upečatljivo su se isticale unutar četiri povezana stavka sastavljena od uzbudljivih dijaloga i izvanrednog nadmetanja solistice s orkestrom na čelu s koncertnom majstoricom Mirjam Pustički–Kunjko. Izvedbom je znalački i autoritativno ravnao maestro Aleksandar Kalajdžić, vrsni dirigent međunarodne karijere koji živi u Berlinu, a tek povremeno nastupa u rodnom Zagrebu.

Jama nakon 30 godina Uz osmišljene i dojmljive izvedbe Lutosławskijevih skladbi, maestro Kalajdžić duboko je proniknuo i u interpretaciju antologijske kantate Jama za bas, mješoviti zbor i orkestar Stanka Horvata. Ta impresivna skladba iz 1971., izvedena je na MBZ–u prije četrdeset godina. Od njene posljednje izvedbe u interpretaciji Zagrebačke filharmonije prošlo je trideset godina.

Horvat je za Jamu dobio dva vrijedna priznanja: Nagradu Vladimir Nazor i Vjesnikovu nagradu Josip Štolcer Slavenski. Izborom stihova iz istoimene potresne poeme Ivana Gorana Kovačića, koja opisuje strahote 2. svjetskog rata, a bolno asocira i na ne tako davni Domovinski rat, Horvat je Kovačićev spjev sveo na bitne momente, dobivši na snažnoj dramaturgiji. Uz reducirani orkestar bez violina i viola, ali uz klavir i Martenotove valove, te odličan Zbor HRT–a, dominantnu solističku dionicu temeljenu na svim komponentama ljudskoga glasa poput šapta, govora, pjevanja, govorenog pjevanja i vikanja, sugestivno je izveo moćni bas Goran Jurić, diplomirani đak Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od prošle sezone član solističkog ansambla Bavarske državne ope-

Čak četiri nova djela hrvatskih skladatelja praizvela je Zagrebačka filharmonija 12. travnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog (MBZ/Pla-

skom glazbom, što je bilo razvidno i u najnovijoj njegovoj skladbi Nebula (lat. oblak — u astronomiji međuzvjezdane maglice). Raznim bojama orkestra nastojao je dočarati upravo takvo ozračje. Uz muzikologiju, Tomislav Oliver studirao je i kompoziciju u razredu Marka Ruždjaka i Johnata-

Naslov naručene skladbe upućuje na inspiraciju Bachovim koralom Es ist genug, što se i naslućuje u jednostavačnom prokomponiranom obliku, s virtuozno pisanom solističkom dionicom, koja je svojevrsni hommage klaviru kao solističkom instrumentu par excellence dionicom romantičarske epohe.

Bach i romantika, ali i suvremeni jezik, objedinjeni su u tom vrijednom i pristupačnom djelu impresivnog luka, zahvaljujući (i) nenadmašnoj interpretaciji skladateljeve omiljene pijanistice, sjajne Mije Elezović, koja se nakon studija u Zagrebu, Beču, Frankfurtu i New Yorku pasionirano posvetila izvedbama suvremene glazbe, naročito u domovinama svojih roditelja, Hrvatskoj i Japanu.

aputimo li se u potragu za zajedničkim nazivnikom onih djela hrvatskih (i ne samo hrvatskih) skladatelja koji su predstavljeni na 27. muzičkom biennalu Zagreb, a još su uvijek više ili manje suvremeni (iako je pojam »suvremenosti« na ovogodišnjem Biennalu shvaćen vrlo široko), doći ćemo do zaključka da je u većini (ne i u svim) slučajevima riječ o skladbama koje na različite načine vode dijalog s jednom ili više glazbenih prošlosti. Koliko pritom istodobno vode dijalog i sa sadašnjošću (»suvremenošću«), ostaje otvorenim pitanjem.

mogućnosti i pronalaženjem) »novoga« ili barem »vlastitoga«.

Kempfova sumacija

Ruždjaku u spomen

Naravno, pozivanje na prošlost i/ili polistilizam temeljne su karakteristike (još uvijek) »suvremenog« pravca koji se, u nedostatku boljega pojma (a vjerojatno i bez potrebe za njim), naziva postmodernizmom. No, i opet, valja se zapitati koliko takav okvir ostavlja prostora za traženjem (a po

Pozivanje na prošlost — iako pretežito nešto bližu — obilježava i djela Ante Knešaureka. Njegova Utjeha, skladana u spomen na Marka Ruždjaka, na istom je koncertu stilski skladno supostavljena uza zborske skladbe Oliviera Messiaena i Györgya Ligetija.

U tom smislu, ne odstupajući od srednjestrujaškog posmodernizma, vrlo zanimljive (i prepoznatljivo vlastite) odgovore sustavno daje Davorin Kempf.

Njegova zborska skladba Zoviješe zora dan, izvedena je na koncertu vokalnog ansambla Antiphonus tako (kao i toliko puta dosad u Kempfovom opusu) kao da želi sumirati najznačajnije punktove glazbe od kasnoga srednjovjekovlja do dvadesetoga stoljeća, s glazbom Johanna Sebastiana Bacha kao latentnom žarišnom osi.

Neprikosnoveni avangardist

Tomislav Oliver i Zagrebačka filharmonija

vi ciklus). Za pultom je bio maestro Luca Pfaff, naturalizirani Francuz rođen u Luganu, dirigent koji je i ranije gostovao na Biennalu kao angažirani interpret suvremene glazbe, ali bez znatnijeg uspjeha. To se pokazalo i na ovom koncertu, naročito u vidu boljeg uspostavljanja zvučnog ravnovjesja između solista i orkestra. Bio je to susret generacija, na čelu s doajenom Milkom Kelemenom, pokretačem i osnivačem MBZ–a, zatim s njegovim učenikom Davorinom Kempfom te s najmlađim autorima — Tomislavom Oliverom i Danijelom Leginom.

Nakon izvedbi bilo je razvidno da taj susret generacija nije bio najsretnije zamišljen, jer je uz jake osobnosti poput Kelemena, pogotovo Kempfa, nedostajalo generacije iz podužeg razdoblja od četrdesetak godina koja je itekako mogla tu konkurirati i nešto više pokazati od dvojice mladih i nedovoljno afirmiranih autora sa čijim je djelima otvoren koncert.

U potrazi za izrazom Danijel Legin, učenik Sande Majurec i Frane Paraća, bavi se ne samo klasičnom kompozicijom, već i film-

na Harveya, kojima je i posvetio novu skladbu Vacanas. U toj pjesmi u prozi za mezzosopran i orkestar uglazbio je tekstove pjesnika svetaca hinduističke bhakti tradicije 10. i 11. stoljeća u engleskom prijevodu. Ta duhovna pjesma lirski je izraz ljubavi prema Bogu i svojevrsno duhovno putovanje u kojem je lijepim i dobro školovanim glasom sudjelovala vrsna mezzosopranistica Ivana Srbljan.

Bach, romantika i suvremenost Drugi i upečatljiviji dio programa počeo je Concertom corale za klavir i orkestar Davorina Kempfa, skladatelja impresivne biografije, koji je diplomirao klavir, dirigiranje i kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredima Stjepana Radića, Igora Gjadrova i Stjepana Šuleka, a u kompoziciji se usavršavao u Stuttgartu kod Milka Kelemena. Magistrirao je na Sveučilištu u Iowi (SAD) te doktorirao u Berlinu. Profesor je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu; od 1. lipnja 2012. imenovan je prvim rezidencijalnim skladateljem Zagrebačke filharmonije u dvogodišnjem statusu.

27. muzički biennale Zagreb

Noći obavile prvu biennalsku noć

T

očno u ponoć prvoga dana održavanja 27. muzičkog biennala Zagreb, pod »zvijezdama« ispunjenim svodom prostora Hrvatskog društva likovnih umjetnika izvedena je najnovija verzija glazbeno–pjesničko–grafičke mape Les Nuits Berislava Šipuša koju je nedavno objavio nakladnik Cantus d.o.o. Dupkom ispunjenom dvoranom odzvanjali su zvuci ciklusa sedam elektronički obrađenih preludija u izvedbi pijanistice Katarine Krpan i Krešimira Seletkovića na elektronici. Glumac Rene Medvešek, recitirajući birane stihove nekih od najvećih hrvatskih i stranih pjesnika 19. i 20. stoljeća, pridonio je intimnosti i suptilnosti izvedbe svojom snažnom i nadasve sugestivnom interpretacijom. Uz izniman glazbeni doživljaj, cjelokupni koncept Mape upotpunjen je i izložbom radova osmorice članova umjetničke grupe Contra koji su, na inicijativu i u suradnji sa Žoržom Draušnikom, dojmljivom postavom iznijeli vlastite likovne interpretacije djela, što je stvorilo dodatnu dimenziju doživljaja za posjetitelje. Sve u svemu, inspirativan završetak prvog biennalskog dana, ali i odličan uvod u nastavak festivala. (Nina Rašidović)

Na kraju koncerta predstavljen je Koncert za trubu i simfonijski orkestar Tromberia Milka Kelemena. Iako je djelo naručio MBZ, na izvedbu se čekalo deset godina. Tromberia je u obliku svojevrsne velike suvremene passacaglie napisana za trubu in C, piccolo trubu, krilnicu i veliki simfonijski orkestar, kojemu se pridružuju i tibetanska zvona, australski didžeridu i udaraljkaške boce. Iako je Kelemen djelo pisao u suradnji s poznatim njemačkim virtuozom na trubi Reinholdom Friedrichom koji posjeduje bogatu zbirku različitih trublja, uključujući i raritetnu drvenu trubu iz Norveške, na praizvedbi u Zagrebu solist je bio Vedran Kocelj, prvi trubač Simfonijskog orkestra HRT–a. On je virtuozno otkrio raskošnu paletu izvedbenih mogućnosti nekoliko vrsta trublji, uključujući i svojevrsno pjevanje kroz instrument te efekt odjeka postignut u vibracijama žica glasovira, a sve pojačano sudjelovanjem ostalih trubača u orkestru i izvan scene, u predvorju dvorane. Agilni i neumorni Milko Kelemen i ovim je djelom dokazao da je neprikosnoveni i dosljedni skladatelj avangarde koji je s velikim uzbuđenjem nazočio probama i izvedbi, ne krijući zadovoljstvo i sreću što je ponovno na »svojemu« festivalu koji je zajedno s njime bio »preteča EU u Hrvatskoj«.

Ansambl Antiphonus okupio je mnoštvo poklonika na MBZ–ovoj »polnoćki« u Crkvi sv. Blaža

MBZ

MBZ,

koji u podnaslovu ističe da je međunarodni festival suvremene glazbe, ostvario je između ostaloga i tradicionalnu suradnju s dva najreprezentativnija velika zagrebačka orkestra, Simfonijskim orkestrom HRT–a i Zagrebačkom filharmonijom koji su pripremili iako ne isključivo suvremene, ali svakako zanimljive i dobrim dijelom kvalitetne programe u sklopu svojih redovitih pretplatničkih ciklusa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

MBZ–ov ciklus za noćne ptice

U

z (pra)izvedbe djela Ane Horvat, Davorina Kempfa, Ivane Kiš, Ante Knešaureka i Marka Ruždjaka na kasnovečernjim i noćnim koncertim 27. muzičkog biennala Zagreb

Piše: Trpimir Matasović

Zagrebačka filharmonija 12. travnja

Monika Leskovar i Aleksandar Kalajdžić

6-13/4/2013 Dijalozi s prošlošću

Pozivanje na prošlost i/ili »polistilizam« temeljne su karakteristike pravca kojeg se naziva »postmodernizmom«. No, valja se zapitati koliko takav okvir ostavlja prostora za traženjem »novoga« ili barem »vlastitoga«.

Piše: Višnja Požgaj

re u Münchenu. U nizu transformacija duševnog stanja, od zastrašujućeg krvavog početka krrrrrv do završnog optimističnog zaziva Pjevajte!, Horvatova Jama prema njegovim vlastitim riječima strasno protestira protiv neljudskog, poživinčenog, okrutnog, a jednako strastveno govori o ljepoti, o svjetlosti, o neuništivu dobru u čovjeku i čovječanstvu.

13

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

Najsuvremeniji — Ruždjak Pomalo paradoksalno u kontekstu deficitarnosti »suvremenoga« na ovogodišnjem Biennalu, gotovo su »najsuvremenije« zazvučala djela danas nažalost već pokojnog i već spomenutog Marka Ruždjaka. Razlog tome vjerojatno je u njegovoj trajnoj potrazi za vlastitošću putem istraživanja potencijalno »novoga« zvuka, što je posve očito u »ekstrovertnoj« antologijskoj zborskoj skladbi Ubu (koju je također izveo Antiphonus), a ne- Kanadska klarinetistica Heather Roche kombinirala je više vrsta svojega što diskretnije i u introvernom, in- glazbala timnom djelu Vaš odani..., koje je nadahnuto predstavila kanadska klarinetistica postojećim skladateljsko–tehničkim postupcima (premda ih ne negira), nego se posve nesputano Heather Roche. upušta u vlastito glazbeno istraživanje, također svojevrsnog »dijaloškog« tipa. Konkretno, njeSuživot različitog Ista je glazbenica, u suradnji s elektroničarem zin je dosadašnji opus, pa i ova najnovija skladPierreom Alexandreom Tremblayem, izvela i ba, obilježen trajnim dijalogom i suživotom trijedno od najkvalitetnijih i »najsuvremenijih« no- ju različitih tipova zvukova — akustičkih, konvih hrvatskih djela na ovogodišnjem Biennalu kretnih i sintetskih. A upravo na tom području — Priču o točki Ane Horvat. Poput Marka Ruž- leži jedna (ne i jedina) od mogućnosti potrage za djaka, ni ona nije opterećena ni prošlošću ni već »novim« zvukom.

27. muzički biennale Zagreb: Suradnja s međunarodnim radijskim projektom MusMA u studiju bajsić HRT–a

biNg bang: Egzotični zapad Piše: dr. sc. Irena Paulus

U

nedjelju 7. travnja, koncert u sklopu Muzičkog biennala Zagreb i projekta MusMA održan je u studiju Bajsić s početkom u 12.00 sati.

MusMA — Music Masters on Air — inicijativa je iz 2012. godine koja je skladateljima (mahom predstavnicima mlađe generacije) zadala temu (Egzotični zapad), sastav (četiri udaraljkaša) i uputila im narudžbe. U slučaju priloga hrvatskih sudionika (Hrvatskog radija i MBZ–a), bio je to idealan povod za nastup udaraljkaškog ansambla Muzičke akademije biNg bang, jedinstvenog upravo po mladim snagama željnih sviranja, ali i po vrhunskim izvedbama (svi su članovi studenti Muzičke akademije koje neumoljivo radinom rukom vodi umjetnički voditelj, profesor Igor Lešnik, ali i predana profesorica Ivana Bilić).

Petoro odabranih

Katarina Krpan obavijena Šipuševim Noćima

Dijalog koji u svojoj Jadikovki za Joea Buskera (izvedenoj na koncertu ansambla Zeitfluss) nudi Ivana Kiš (također, kao i Knešaurek, nekadašnja studentica Marka Ruždjaka) nešto je drukčije naravi. Kiš se, naime, ne upušta toliko u dijalog s različitim »povijesnim« glazbama, koliko sa »suvremenim« glazbama različitih žanrova, pa se tako, u dirljivoj posveti jednom uličnom sviraču, susreću (i ne sukobljavaju) elementi i »akademske« i »popularne« glazbe.

Na programu su bila djela skladatelja različitih nacionalnosti: Petra Strahovnik iz Slovenije, Ivan Brkljačić iz Srbije, Francisco Novel Salamano Calleja iz Španjolske, Ivan Josip Skender iz Hrvatske te Alexey Sysoev iz

Rusije. Program je, osim idejom povezivanja Istoka i Zapada (o čemu je rječito govorila prva izvedena skladba Između Istoka i Zapada), bio povezan crno–bijelim slaganjem, odnosno svojevrsnom mozaičkom strukturom kojom su se pojedini skladatelji približavali ili udaljavali od tradicije.

Udaljavanje se osjećalo najprije u načinu tretiranja protoka vremena koje je u slučaju Strahovnik, Calleje (Cageov Fandango) i Sysoeva (Zaum) prilično kaotično, odnosno, čija je pravilnost skrivena složenim ritamskim i metričkim strukturama. Kod istih je autora bila jasna i potreba za istraživanjem tona kao zvuka i šuma, što je u nekim skladbama (Između Istoka i Zapada, Zaum) rezultiralo i konstruiranjem novih instrumenata (u slučaju Sysoeve skladbe Zaum radilo se čak o povezivanju, isprepletanju i prožimanju elektroničke i akustičke glazbe, što je, prema riječima umjetničkog voditelja ansambla Lešnika, posebno otežalo koordinaciju pri izvedbi). S druge strane, skladatelji poput Brkljačića i Skendera više su težili tradicionalnijem pristupu: jasnom protoku vreme-

na, korištenju udaraljki pri stvaranju gotovo plesne atmosfere (Brkljačićev Veliki ponor), ali također i s vidljivom potrebom za određenim programom kao »potporom« (Veliki ponor inspiriran Đerdapskom klisurom ili Skenderova Groznica bijele linije inspirirana vožnjom po autoputu). Posljednja težnja resila je gotovo sva izvedena djela (izdvaja se jedino Sysoevljev Zaum koji je radije slijedio potrebu da se »sklada kako se hoće« nego nastojanje da se osloni na neku izvanglazbenu smjernicu).

Skladateljske različitosti Različiti pristupi istom zadatku pokazali su skladateljske različitosti, ali izvodilačku jedinstvenost. To se prije svega odnosi na vrsnost izvođača koji su se pri sviranju djela Između Istoka i Zapada Petre Strahovnik i Zaum Alexeya Sysoeva morali — upravo zbog složenog i kaotičnog pristupa vremenu — osloniti na dirigentsku ruku Darijana Ivezića. Zahtjevnost svih skladbi izazvala je s izvođačke strane pomno proučavanje djela, tako da ni jedan trenutak nije bio

biNg bang u akciji u Studiju Bajsić Hrvatskoga radija

prepušten slučaju. Radi se, ponovit ću, o vrhunskim udaraljkašima, od kojih su neki nagrađivani brojnim nagradama. Zbog toga se koncert nije slušao kao »studentski uradak«, nego doista kao koncert profesionalaca koji su već sada znalci svoje profesije. Bez ikakvih tehničko–izvedbenih problema, članovi sastava biNg bang suočavali su se s običnim i neobičnim zahtje-

vima, pronalazeći muzikalnost i glazbu u svakom načinu sviranja, u svakoj strukturi i ritamskoj »nakupini«, programnom usmjerenju, poigravanju odnosom ton–zvuk–šum, ali i odnosom tradicija–netradicija, ukratko, interpretirajući djela Strahovnik, Brkljačića, Calleje, Skendera i Sysoeva upravo onako kako bi svaki autor to najviše poželio: majstorski.

Jazz koncerti na 27. muzičkom biennalu Zagreb

Improvizacije u noćnim satima Pijanistički duo Matija Dedić — Bojan Z i Damas Quartet

Don Ellis Tribute Orchestra

U

Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog 3. travnja nastupio je Don Ellis Tribute Orchestra pod ravnanjem Markusa Geiseharta. Bio je to četvrti ovosezonski koncert ciklusa Jazz.hr 2012./2013. koji zajednički organiziraju Hrvatsko društvo skladatelja i Koncertna dvorana Lisinski. Uz gosta solista, austrijskog trubača Thomasa Ganscha koji je briljirao u solima, Orkestar je izvodio skladbe iz repertoara preminulog jazz glazbenika, vođe ovog big banda, Dona Ellisa. Osim Ganscheve skladbe 5er to Don Ellis, posvećene slavnom trubaču, bubnjaru, skladatelju, aranžeru i dirigentu, predstavili su i djela drugih autora koji su pisali za njegov orkestar te Ellisove opuse i aranžmane, primjerice temu iz filma Francuska veza ili skladbe Bulgarian Bulge, In a Turkish Bath i Indian Lady koje koketiraju s istočnoeuropskom, orijentalnom i indijskom glazbenom tradicijom. (DH)

Trostruki koncert U društvu svirača ansambla narodnih pjesama i plesova Hrvatske LADO

U čast Marijanu Makaru

Isti program izveden je 24. travnja u Zagrebu, 25. travnja u Samoboru i 26. travnja ponovno u Zagrebu Piše: dr. sc. Irena Miholić

Piše: Davor Hrvoj

Nastup Damas Quarteta, koji je ostvaren u suradnji s Kulturom promjene SC–a, podsjetio je na ranije aktivnosti tog organizatora, posebice na N.O. Jazz Festival pod vodstvom Mate Škugora koji se održavao u raznim prostorima SC–a, pa i u &TD–u.

Pod time, između ostalog, mislim na karakter glazbe ovog sastava koji savršeno korespondira s dugogodišnjom umjetničkom filozofijom Biennala. Naime, Damasovci (trubač Piotr Damasiewicz, saksofonist i kreator računalnih elektronskih zvukova Gerard Lebik, kontrabasist Zbigniew Kozera te bubnjar i udaraljkaš Gabriel Ferrandini) posvećeni su suvremenoj improviziranoj glazbi koja se oslanja na jazz, ali i na europsku glazbenu tradiciju. Naime, iako glazbom koju izvode kroz svoj projekt ImproGraphic, nadahnut istraživanjima glasovitog freeovca, multiinstrumentalista Anthonyja Braxtona koji je u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća nadahnuće za svoju glazbu nalazio u kemijskim i matematičkim formulama te grafičkim prikazima, njihov je pristup bliži europskim improvizatorima od kojih su neki, poput Petera Brotzmanna ili Alexandera von Schlippenbacha, uz Globe Unity Orchestra, prije nekoliko godina nastupili u istoj dvorani.

Oblikujući kolektivne improvizacije tako što su osluškivali jedan drugoga, odgovarali na izazove i prepuštali se nadahnuću trenutka, Damasovci su se predstavili dostojnima spomenutih predšasnika.

S

virači Ansambla narodnih pjesama i plesova Hrvatske LADO ponovno su publici podarili nezaboravan doživljaj trima samostalnim koncertima U društvu svirača, od kojih su dva održali u Zagrebu i jedan dobrotvorni, u suradnji s Hrvatskim Caritasom, u Samoboru.

Festival Jazz.hr/proljeće u organizaciji Jazz kluba Zagreb HDS–a i Koncertne dvorane Lisinski

Uspješne izvedbe autorskih djela Raznolik četverodnevni program: Matija Dedić Trio, Nove nade jazza, Vesna Pisarović, Hologram, Damjans i Ron Carter Piše: Davor Hrvoj

Standardi Matije Dedića Festival je otvorio pijanist Matija Dedić koji je još jednom potvrdio sviračku, ali i skladateljsku nadarenost u međunarodnom jazz društvu. Naime, nastupio je uz Martina Gjakonovskog, makedonskog kontrabasista i Genea Jacksona, američkog bubnjara koji su s oduševljenjem prihvatili njegovu glazbu i pomogli da je predstavi u novom svjetlu. Neke od Dedićevih skladbi — uz tek poneki jazz standard — dio su novog repertoara koji je s novim američkim suradnicima snimio za budući CD, posebice one iz ranijeg razdoblja stvaralaštva poput Family i Last Exit koje maštovitošću i uvjerljivošću zaslužuju postati hrvatskim jazz standardima.

odraz su njihove strasti prema jazz–rocku koji se svirao u zlatno doba stila tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ali i poznavanja razvoja toga žanra do današnjih dana. U izvedbama se oslanjaju na rockersku žestinu i jazzističke improvizacije.

Jedan od rijetkih hrvatskih jazz–rock sastava, Hologram, izvodio je djela sa svojeg istoimenog albuma. Radi se uglavnom o autorskim skladbama članova sastava: gitarista Elvisa Penave, bas gitarista Gorana Delača i bubnjara Marka Lazarića (na koncertu je uz njih svirao klavijaturist Maasej Kovačević). Među ostalima, izveli su i skladbu Laika za koju su prošle godine dobili Nagradu Porin. Ta, kao i ostale autorske skladbe,

topisa Makarova privatnog života. Upravo je tu bila čujna njegova hrabrost u iskušavanju u mnogim glazbenim žanrovima i kombiniranju različitih glazbala. No, gotovo nikad se nije odrekao tambura, ali je njihov zvuk umješno aranžirao uz druge instrumente pokazujući time svestranost našeg poznatog glazbala.

Nikud bez tambura

Glazbeni kameleoni

Glazbeno putovanje prvog dijela koncerata bilo je posvećeno uspješnicama inspiriranim domaćom tradicijskom glazbom koje je Makar skladao i/ ili aranžirao za orkestar ili pak melodije koje su bile dijelom koreografija Ansambla LADO. Pri tome se mora istaknuti Makarovo odlično poznavanje kako pojedinih glazbala tako i cjelokupne Hrvatske glazbene tradicije te njegova umješnost da izdvoji prepoznatljive glazbene momente i uklopi ih u ponekad složene zamisli različitih koreografa. Treba istaknuti i uspješnice u kojima se ističe vokalna raznolikost tradicijskog pjevanja, kako u obradama tako i u novo skladanim pjesmama na tekstove poznatih pjesnika koji su njegovali izričaj lokalnih govora, a na ovom su ih koncertu interpretirale solistice Ansambla Janja Ivančan i Verica Radić. U drugom dijelu koncerta glazbeno je putovanje nastavljeno izvan granica Lijepe naše, mjestima vezanim uz djelovanje LADA pri čemu su glazbenici izveli skladbe pisane za turneje po različitim zemljama, odnosno skladbe koje su nastale kao vrst pu-

Ipak, sve te zamisli skladatelja/aranžera ne bi bile moguće bez dobrih izvođača, a u slučaju Orkestra Ansambla LADO može se govoriti o 14 virtuoznih glazbenika! Svaki ponaosob pokazao je umijeće orkestralnog glazbenika, ali i solista na pojedinim glazbalima, dokazavši gotovo kameleonsku sposobnost ansambla, mogućnost transformiranja u sastav za svaku regiju, pa i za različite dijelove svijeta. Od pomalo neugođenog zvuka međimurskih bandista, oporog zvuka banijskih svirala i bubnja, posebnosti melodija izvedenih na gajdama i mihu, naravno sve uz nezaobilazan zvuk tambura, violina i cimbala, dašak prošlosti dečki su donijeli svirajući skladbu na tamburama takozvanoga Farkaševa štima, te nas uz zvuke čela, harmonike i tambura prenijeli u zadimljeno ozračje argentinskog tanga, da bi nas na trenutak poveli do Italije, Francuske, Grčke, Rusije. Sve to svestrani glazbenici nisu učinili samo virtuoznom svirkom, ponekad uz dirigiranje Marijana Makara, već i vrlo uvjerljivim pjevanjem čime su pokazali da su svestrani za-

Hrvatski glazbeni zavod, 23. travnja, koncert Proljeće nove sezone Kvarteta Rucner

Tri praizvedbe za dvostruku obljetnicu 15 godina Kvarteta Rucner i 35 godina umjetničkog rada bračnog para Rucner. Nova djela za Kvartet Rucner pisali su Josip Magdić, Miroslav Miletić i Marijan Makar.

Piše: Bojana Plećaš Kalebota Glazba iz crtića

Istarski etno jazz Posebnim je zvukom i suvremenim pristupom istarskoj glazbenoj tradiciji ugodno iznenadio sastav Damjans kastavskog kontrabasista Damjana Grpca. Uz etnomuzikologa Daria Marušića na cindru, sopeli i dvojnicama te dvojicu jazzista (Andreas Marinell, saksofon i Tonči Grabušić, bubnjevi) izvodio je uglavnom vlastite skladbe ili obrade istarskih tradicijskih pjesama uvrštene

Bračni par Rucner i Miroslav Miletić na galeriji HGZ–a

Na manifestaciji Nove nade jazza Marjan Marjanović (tradicionalno se održavaju u okviru Jazz. hr/proljeće), s dvije izvedbe predstavili su se neafirmirani glazbenici: polaznici Učilišta za popularnu glazbu i jazz — vokalni ansambl Queentet, pjevačica Jasmina Makota, Bebop Sax Quartet s pjevačicom Katarinom Zovak i sastav Aenima.

Nakon školovanja na Jazz akademiji u Londonu i stjecanja iskustva na berlinskoj jazz sceni, pjevačica Vesna Pisarović udružila se njemačkim sviračima suvremenog jazza. Uz njih je predstavila glazbu s CD–a With Suspicious Mind na kojemu je na svoj način interpretirala poznate pjesme iz repertoara Elvisa Preesleya. Za razliku od izvedbi na CD–u, na pozornici Lisinskog upustila se u improvizacije i spontanu komunikaciju sa suradnicima, nagovijestivši da će njezino stvaralaštvo još dublje uroniti u jazz vode.

Program koncerata je sastavljen kao svojevrsna retrospektiva zajedničkog rada LADA i Marijana Makara, svestranog glazbenika čiji je gotovo cjelokupan glazbeni vijek (60 godina!) vezan za djelovanje Ansambla, prvo kao svirača, kasnije kao skladatelja, aranžera i dirigenta, a ta se suradnja nastavlja i dalje.

FOTO BUBAMARA

U

organizaciji Jazz kluba Zagreb HDS–a i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, u Maloj dvorani održan je 23. po redu festival Jazz.hr/proljeće (21. do 24. travnja). Uz uglednike svjetskoga jazza nastupili su i hrvatski umjetnici koji su predstavili recentna diskografska izdanja, a većina ih je u svoj program uvrstila autorska djela.

Improvizacije Vesne Pisarović

Matija Dedić i Bojan Zalfikarpašić u Hrvatskom glazbenom zavodu

LADO

DAVOR HRVOJ

ImproGraphic

Marijan Makar uz LADO na koncertu 25. travnja u Samoboru

KONCERTI

Koncert Matije Dedića i Bojana Zulfikarpašića nadmašio je očekivanja poznavatelja jazza i stvaralaštva dvojice pijanista, ne iz razloga što bi netko sumnjao u njihove kreativne sposobnosti nego zato što su imali vremena tek za dvije probe. Naime, takav vid suradnje može biti opasan ako se glazbenici ne uspiju osjetiti, prepoznati način glazbenog razmišljanja onoga drugog u tolikoj mjeri da mogu unaprijed predvidjeti što će odsvirati, ne samo da mogu izbjeći preklapanje nego da se skladno nadopunjuju. U njihovu slučaju, to je bilo posebno važno jer vlastite izvedbe temelje na improvizacijama. Zadatak nije bio lak ni zato što Dedić i Zulfikarpašić nemaju puno iskustva s pijanističkim duima. No, uspjeli su u svim tim segmentima, a otišli su i korak dalje. Ostvarili su sjajnu komunikaciju i prožimanje, improvizirajući na vlastite skladbe među kojima na Dedićeve Sentiana i Freerony, što je bila još jedna potvrda vrijednosti njegova autorskog rada koji sve češće doživljava priznanja i izvan granica Hrvatske.

Tom prigodom pokazalo se da njegova djela mogu egzistirati i u drukčijem glazbenom okružju od onoga za koji su izvorno napisana. Svakoj su izvedbi podarili novi smisao i ljepotu. U svježem nam je sjeća-

Don Ellis Tribute Orchestra i Thomas Gansch u Lisinskom

P

DAVOR HRVOJ

Komunikacija i prožimanje

nju nastup dvojice proslavljenih jazz pijanista, Brada Mehldaua (jedan od Dedićevih uzora) i Kevina Hayesa koji su 16. veljače nastupili u Maloj dvorani Lisinski na koncertu iz ciklusa Jazz.hr 2012./2013. Iako su zajednički snimili album i poduzimaju turneje, dakle iza njih su sati i sati zajedničkog muziciranja, nastup Dedića i Zulfikarpašića nije bio ništa manje kreativan, a u nekim dijelovima bio je uzbudljiviji. Doimali su se posve opušteno, kao da je to što rade igrarija u kojoj se beskrajno zabavljaju, kao da je to nešto što rade svakodnevno. Zašto ne? Tim programom mogli bi zajedno nastupati na svjetskim jazz pozornicama!

FESTIVALI

J

azz na Biennalu tradicionalno se sluša u noćnim satima, što zasigurno utječe na slabiju posjećenost koncerata, ali i na poseban ugođaj, osjećaj prisnosti, pripadnosti društvu odabranih. Naime, oni koji dođu na koncert s početkom u 23 sata — nekada su slavni pijanisti svoje nastupe na Biennalu počinjali u ponoć — imaju doista jak motiv i želju da budu dijelom iznimnog glazbenog doživljaja. Bilo je tako i na ovogodišnjim biennalskim jazz koncertima pijanističkog dua Matija Dedić i Bojan Zufikarpašić 10. travnja u Hrvatskom glazbenom zavodu te poljsko–portugalskog Damas Quarteta 11. travnja u Teatru &TD zagrebačkoga Studentskog centra. Na oba nastupa glazbenici su bili okruženi publikom koja ih je gotovo mogla dodirnuti, što je poticajno utjecalo na umjetnike, ali i prisutne koji su mogli glazbenicima dobaciti, čak prišapnuti gestu odobravanja, koji su se osjećali kao da su sastavni dio izvedbe, da aktivno sudjeluju u njoj, što je ionako svojstveno jazzu.

DAVOR HRVOJ

MBZ

6-13/4/2013

Ciklus Jazz.hr 2012./2013. HDS–a i Koncertne Dvorane V. Lisinskog, 3. travnja 2013.

Sastav Damjans na festivalu Jazz.hr/proljeće

na album Giipuja. Za razliku od CD–a na kojemu je tradicijska glazba predstavljena u izvornom obliku, a oko nje se gradi jazz priča, na ovom se koncertu ta dva idioma prožimaju, podarujući skladbama novi smisao. Uočljivo je to i u novim autorskim pokušajima, primjerice u izvedbi Marušićeve skladbe Griz Gros u kojoj se i autor upušta u improvizaciju.

Na završnom koncertu, elegantnim i profinjenim izvedbama oduševio je Trio Rona Cartera, slavnog američkog kontrabasista i skladatelja kojemu je tom prigodom Antun Tomislav Šaban, umjetnički direktor festivala uručio Porin Special Merit Award Instituta hrvatske glazbe za posebna postignuća na području jazza. Uz gitarista Russella Malonea i pijanista Donalda Vegu, Carter je demonstrirao glazbenu estetiku blisku klasičnoj glazbi, ali i jazzistima svojstvenu komunikaciju i spontanost.

roljetni koncert Gudačkog kvarteta Rucner, upriličen 23. travnja u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda, bio je od osobita značaja za njegove utemeljitelje, violončelisticu Snježanu i violista Dragana Rucnera, budući da se upravo toga dana navršilo 15 godina rada ansambla čiju trenutačnu postavu još čine violinistice Dunja Bontek i Ana Paula Knapić–Franković. Okosnica Kvarteta, bračni par Rucner, ove godine slavi i 35 godina umjetničkoga djelovanja tijekom kojega je sustavno promicao hrvatsko glazbeno stvaralaštvo, potičući skladatelje na pisanje novih djela, a potom ih praizvodeći na svojim koncertima.

Kvintet za Verdija Koncert Proljeće otvorio je 11. sezonu prepoznatljiva ciklusa Četiri godišnja doba. Stapajući standardni koncertni repertoar s praizvedbama suvremenih hrvatskih autora, članovi Kvarteta vješto koketiraju i s drugim žanrovima, poput jazza, narodne, filmske i popularne glazbe, a na koncertima redovito ugošćuju zanimljive soliste i ansamble. Gost prvoga ovogodišnjeg slavlje-

ničkog koncerta u ispunjenom Hrvatskom glazbenom zavodu bio je klarinetist Bruno Philipp koji se članovima Kvarteta pridružio u izvedbama većine skladbi s programa. Uz Schuberta, Webera i obrade tradicionalnih klezmer tema, te su se večeri našle čak tri praizvedbe djela hrvatskih skladatelja. Niz je otvorila skladba Vedri Verdi, Scherzetto za klarinet i gudački kvartet, op. 248 Josipa Magdića, skladatelja čija su ostvarenja čestim dijelom repertoara Kvarteta Rucner. Pokretnu i optimističnu skladbu napisao je u ožujku 2013., posvetivši je upravo klarinetistu Bruni Philippu i Gudačkom kvartetu Rucner na poticaj Snježane Rucner.

Riječ je o djelu nastalom u povodu 200. obljetnice rođenja Giuseppea Verdija za koje je skladatelj nadahnuće pronašao u motivima i arijama iz njegovih opera, napose Traviate. Oni su mu poslužili kao temelj za izgradnju vedrog, prpošnog djela kojemu ne nedostaje uvjerljivosti i snage, a istodobno pred klarinetista postavlja visoke zahtjeve u iskazivanju spretnosti i izražajnosti, uz upečatljivu pratnju gudača.

Središnju praizvedbu večeri, živopisni Duo za violu i violončelo, skladatelj, violist i glazbeni pedagog Miroslav Miletić posvetio je bračnom paru Rucner, ističući njihovu svirku kao »izvor plemenitog, toplog zvuka koji nenametljivom prisutnošću daje boju čitavom ansamblu«. Prvotno osmislivši skladbu kao minijaturu namijenjenu dvama podjednako važnim izvođačima, Monolog je Miletić napisao za dječji film Piko, nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji (1960). Melankoličnu i sjetnu minijaturu, naknadno je nadopunio poletnom Napitnicom koja se vrlo prikladno uklopila u slavljeničku glazbenu priču Snježane i Dragana Rucnera, u čijoj je skladnoj i energičnoj suradnji pronašla vrsne interprete.

Još jedan obljetničar Klarinetist Bruno Philipp inicirao je nastanak skladbe SlavETNOnija za klarinet i gudački kvartet Marijana Makara, skladatelja, obrađivača, gitarista, kontrabasista i dirigenta koji ove godine slavi 80. rođendan, a koji u svojim djelima nadahnuće crpi uglavnom iz hrvatske narodne glazbe. Skladbu utemeljenu na izvornim slavonskim temama napisao je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća za Zagrebačke soliste, no kako naposljetku nije izvedena, odlučio ju je preraditi za klarinet i gudače. Efektno ostvarenje imalo je u klarinetistu Bruni Philippu vještoga tumača koji, ne prežući pred izazovima, podjednako dobro iznosi glazbene sadržaje različitih žanrova. Philippov umjetnički senzibilitet u tom je djelu osobito došao do izražaja, što ne čudi, s obzirom na njegovu višegodišnju suradnju s Ansamblom LADO (s kojim je Makar uspješno surađivao 60 godina), a ovacijama publike doprinijela je njegova uigrana suradnja s iznimno dobro raspoloženim članovima Gudačkog kvarteta Rucner.

bavljači, ozbiljni orkestralni glazbenici, svestrani umjetnici koje valja i ponaosob predstaviti: Alan Kanski, voditelj orkestra, Igor Barić, Saša Dostičić, Branimir Grđan, Mario Hajsok, Goran Hlebec, Mladen Kosovec, Željko Kravarščan, Josip Križanić, Željko Lukačin, Dalibor Paurić, Branimir Ranogajec, Mladen Trčak, Stjepan Večković uz goste na ovom projektu Adama Chelfija i Olivera Đorđevića (violončelo) i Brunu Philippa (klarinet).

Istinski užitak Nakon velikog koncerta čitavog Ansambla u studenome prošle godine, time je još jednom odana počast radu Marijana Makara. Ali na kraju treba istaknuti činjenicu da se ulaz na zagrebačke koncerte nije naplaćivao, a da je prihod od prodanih ulaznica u Samoboru namijenjen u dobrotvorne svrhe. LADO time još jednom pokazuje i dokazuje svoju senzibilnost za složenu situaciju u zemlji, u kojoj često na koncerte mogu ići samo oni kojima to imovinsko stanje dopušta, dok su istinski zaljubljenici ponekad prikraćeni za takve užitke. Ovakvom gestom besplatnih koncerata, Orkestar LADA istaknuo je pomalo zaboravljenu činjenicu muziciranja za ljude i zbog ljudi, veselja i zabave kojima cilj nije samo zarada već istinski glazbeni užitak.

15. Festival Sv. Marka, Crkva sv. Marka 3. svibnja

Večer franjevačkih skladatelja Piše: Ana Vidić

OGNJEN KARABEGOVIĆ

KONCERTI

27. Muzički biennale zagreb

15

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

KONCERTI

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

FESTIVALI

14

Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a pod vodstvom Vladimira Kranjčevića

N

a inicijativu maestra Vladimira Kranjčevića i fra Sebastijana Golenića, gvardijana Franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu, 3. je listopada prošle godine u brodskoj Crkvi Presvetog Trojstva u povodu blagdana svetoga Franje Asiškog, prvi put predstavljen projekt posvećen stvaralaštvu franjevačkih skladatelja u Hrvatskoj. U Zagrebu se isti program mogao čuti 3. svibnja ove godine u okviru 15. festivala Sv. Marka, u gornjogradskoj crkvi Sv. Marka. Vokalni solisti Ivana Garaj Korpar, Monika Cerovčec, Martina Borse, Marko Pletikosa i Mladen Klepo, orguljaš Pavao Mašić te Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića, tako su već u dva navrata javnosti predstavili djela malo poznatih skladatelja franjevaca od 19. stoljeća do danas: Fortunata Pintarića (1798.–1867.), Kamila Kolba (1887.–1965.), Miroslava Grđana (1915.–1945.) i već spomenutog Sebastijana Golenića.

Riječ je o skladbama pisanima za različite sastave, no prije svega za solo glasove, zbor i orgulje, ali i za orkestar, u skladu s mogućnostima kojima je u svoje vrijeme baratao svaki od autora. Uglazbljujući sakralne tekstove stvorili su opus jednostavne i neposredne komunikacije s vjernicima, vrijedan spomen njihova pastoralnog djelovanja iz kojega su izabrana djela: Ja vjerujem, ja se ufam Fortunata Pintarića, orguljaša i skladatelja, koji je službovao u Zagrebu, Varaždinu, Virovitici i Koprivnici kao gvardijan samostana; Hvalite gospoda, Neporočna si i Križni put Kamila Kolba koji je veći dio života proveo u Virovitici te napisao preko tisuću djela; Coram Sanctissimo i Magnificabitur Miroslava Grđana, vrsnog orguljaša glazbeno obrazovanog u Metzu i u Zagrebu kod Mila Cipre, Franje Dugana i drugih te Psalam 63 i Slava Sebastijana Golenića, najmlađeg i još uvijek djelatnog skladatelja–franjevca.

Osobitu pažnju, ujedno i vrhunac koncerta, privukla je glazbeno– scenska izvedba instrumentalnog, orkestralnog Križnog puta Kamila Kolba u koreografiji Ljiljane Gvozdenović i plesno–glumačkoj kreaciji na način sugestivnih živih slika solista zagrebačkog Gradskog kazališta Komedija.

38. međunarodni susret harmonikaša u Puli, 24. — 27. travnja

Nagrada Hrvatskog društva skladatelja Poljaku Bartoszu Kolsutu

Novi veliki književni opus Dubravka Detonija

Koncertno predstavljanje treće knjige Atlasa života Čudnovata knjiga na tisuću stranica u izdanju zaprešićke Fakture predstavljena je 21. ožujka u Lisinskom, uz koncert Majstorskog ciklusa HRT–a Piše: Branimir Pofuk

Zahvaljujući povijesnom putu harmonike, harmonikaši su kudikamo skloniji suvremenom glazbenom izričaju nego što su to drugi glazbenici. Hrvatsko društvo skladatelja prepoznalo je tu karakteristiku i redovito dodjeljuje Nagradu za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja te na taj način potiče izvođače i skladatelje.

Piše: Sanja Drakulić

M

eđunarodni susret harmonikaša, 38. po redu, održan je u Puli od 24. do 27. travnja. Riječ je o manifestaciji koja okuplja europske i azijske harmonikaše na natjecanju u 16 solističkih, komornih i orkestralnih kategorija svrstanih prema uzrastu. Susret je prvi put održan 1964. godine, od 1983. odvijao se biennalno, a od 2008. svake godine. Dok je prošlogodišnji Susret okupio više od 400 natjecatelja, pedagoga, koncertanata i skladatelja iz 14 zemalja, ovogodišnji je privukao još više — oko 600 gostiju iz 17 zemalja, a po prvi su se puta u Puli natjecali harmonikaši iz Moldavije, Litve, Španjolske i Švedske. U radu žirija sudjelovalo je 15 međunarodnih stručnjaka: solista, dirigenata i skladatelja. Tko je precizniji, tko je ostavio jači umjetnički dojam, tko ima teži program, tko je tehnički nadmoćniji, a tko je zadivio interpretacijom skladbe hrvatskog skladatelja?

H

rvatski skladatelj Ivan Božičević pobjednik je četrnaestog međunarodnog skladateljskog natjecanja AGO/ ECS Publishing koje bijenalno organiziraju Američka udruga orguljaša (AGO) i izdavačka kuća EC Schirmer. Riječ je o priredbi koja ima za cilj potaknuti stvaralaštvo za sastav mješovitog zbora uz orgulje, s uvjetom da orgulje imaju značajnu i ravnopravnu ulogu u slogu. Za ovogodišnje je natjecanje trebalo uglazbiti tekst misnog stavka Kyrie, a Božičevićev Kyrie eleison proglašen je najboljim djelom u konkurenciji 35 skladatelja iz 9 zemalja.

Praizvedba je predviđena 27. lipnja 2014. godine, a održat će se u Bostonu u okviru nacionalne konvencije Američke udruge orguljaša. Izvođač će biti ugledni zbor St. Paul’s Choir, dok će nakladnik EC Schirmer objaviti Božičevićevu skladbu, što je dio nagrade, uz 2.000 američkih dolara isplaćenih u gotovini. (IB)

Harmonikaši iz Novog Sada Natjecanje je pitanje trenutka za koji se natjecatelji spremaju godinu i više dana, a zapravo cijeli život. I ove je godine konkurencija bila prilično jaka, jer su se natjecali mnogi dobitnici nagrada i pobjednici državnih ili drugih međunarodnih natjecanja.

Srđan Čaldarović u SAD–u i Kanadi

N

akon uspješne turneje održane u rujnu prošle godine na kojoj je u nekoliko gradova SAD–a (Vancouver, Baltimore, Gaithersburg i Miami) predstavio djela hrvatskih skladatelja 20. stoljeća, Srđan Čaldarović, ugledni hrvatski pijanist i pedagog, docent na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, ove je godine ponovno nastupio na sjevernoameričkom kontinentu. I dok je 2012. izvodio i komorna djela u društvu s violinistima Domagojem Ivanovićem i Ivanom Novincem, ovaj je put predstavio novi reprezentativni program isključivo sastavljen od klavirskih djela hrvatskih skladatelja raznih stilova, od 18. stoljeća do danas.

Od 11. do 22. travnja održao je četiri koncerta u Montrealu, Torontu, Monmouthu (New Jersey) i New Yorku, poprativši izvedbe dobrodošlim najavama. Publika je tako na najljepši način upoznala Sonatu u A–duru Luke Sorkočevića, Šest bagatela, op. 44 Božidara Kunca, Sonatu Josipa Štolcera Slavenskog, Na žalu Blagoja Berse, Scherzo fantastico Borisa Papandopula, Toccatu Brune Bjelinskog, Ples barunice Frane Paraća i Igru staklenih perli Ive Josipovića. Svi su bili oduševljeni djelima hrvatskih skladatelja i izvrsnim interpretacijama darovitoga Čaldarovića. Koncertu u New Yorku nazočila je i Ivana Kunc, kći Božidara Kunca, koja je izrazila zadovoljstvo s tek nekoliko riječi koje mnogo govore: Srđan je bio fantastičan! Kakav izvanredan, topao i nevjerojatan umjetnik! (Višnja Požgaj)

Prestižna nagrada Nagrada HDS–a u iznosu od 400 eura jedno je od najprestižnijih priznanja pulskoga Susreta. Unutar svake kategorije Povjerenstvo bira najuspješniju izvedbu skladbe hrvatskog autora i na kraju se iz svih kategorija izlučuje natjecatelj s najvećim brojem bodova. Uzbudljivo i pravedno. Natjecatelji tako pripremaju skladbe Dubravka Detonija, Adalberta Markovića, Borisa Papandolpula, Bashkima Shehua, Massima Brajkovića, Đeni Dekleva–Radaković, Damira Bužlete, Sanje Drakulić, Davora Bobića, Lovre Županovića, Mladena Tarbuka, Ive Josipovića, Anđelka

J

Klobučara i drugih. Susret kontinuirano promiče hrvatsku glazbu. Kako bi inače naše skladbe za harmoniku doprle do Finaca, Rusa i drugih? Dok je prošle godine nagrađen Hrvat Hrvoje Štimac za izvedbu ARAMbesque Ive Josipovića (student III. godine klasične harmonike na Odjelu za glazbu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli u razredu Dražena Košmerla), ove je godine nagrada pripala Bartoszu Kolsutu iz Poljske za izvedbu skladbe Suoni del Vento Đeni Dekleva–Radaković (polaznik Muzičke škole Oskara Kolberga u Radomu u klasi Artura Miedzińskog) u kategoriji D1 do 17 godina. Harmonikaške putove koje vode u Pulu i iz Pule uspješno je još prije pola stoljeća trasirao Stanko Mihovilić. Odavno su utabani i dobro ih se održava.

edini hrvatski skladatelj koji glazbu od milja naziva čudovištem, napisao je još jednu čudovišnu i čudnovatu knjigu. Ne zaostajući opsegom za prva dva, treći svezak Atlasa života Dubravka Detonija na tisuću stranica donosi nove epigramske dnevničke zapise i odabrane stare, ali ne i zastarjele priče, za lucidne igre uvijek podjednako spremnog pisca i skladatelja.

Bombastičan i mudar, pompozan i smjeran, sve je to u isto vrijeme autor Atlasa života koji na polici osobnih biblioteka zaslužuje mjesto pri ruci, ili još bolje kraj kreveta, pored onih ostalih mudrih knjiga kojima se uvijek valja vraćati.

Podnaslov ove treće knjige — vjerojatno posljednje u tom nizu, ali prepustimo to Detoniju — glasi Zabilješke o vječnosti. Kod većine drugih ne samo glazbenih pisaca, nego i hrvatskih književnika, što Detoni jest, takve bi riječi zvučale pretenciozno i samodopadno. Ali, naslovi skladbi i zapisa Dubravka Detonija nisu nalik obećanjima političara. Ono što u naslovu

Putopisi sa službenih putovanja naših članova

Nova destinacija — Tatarstan Na razdjelnici kontinenata, gledišta, kultura... Izvještaj s ovogodišnjeg Međunarodnog festivala nove glazbe Europe–Asia Piše: Sanja Drakulić

M

eđunarodni festival nove glazbe Europe–Asia ubraja se u red jedinstvenih, a iz naše perspektive i egzotičnih festivala. Održava se u glavnom gradu republike Tatarstan, Kazanu, koji leži na ušću rijeke Kazanke u Volgu, na razdjelnici dvaju kontinenata (a znači kazan ili kotao). U rodnom gradu velikoga basa Fjodora Šaljapina danas djeluje 50 glazbenih i umjetničkih škola. Otprilike polovicu od 1.200.000 stanovnika čine Tatari, a drugu polovicu Rusi.

Zemljopisna lokacija odredila je i koncepciju festivala kao raskršća svjetskih stilskih glazbenih trendova.

Obilje stilova Srđan Čaldarović

Bartosz Kolsut osvojio je nagradu HDS–a za najbolju izvedbu hrvatske skladbe

izvedbu djela hrvatskog skladatelja te na taj način potiče izvođače i skladatelje.

Godinu nakon što je u Kazanu 1992. održan Međunarodni festival japanske i tatarske glazbe, pokrenut je i festival Europe–Asia. Osnovao ga je skladatelj Rashid Kalimoullin (1957.), predsjednik tatarstanskog Društva skladatelja.

Kalimoullin je jedan od najzanimljivijih ruskih skladatelja koji umije spretno spojiti folklornu tradiciju i moderne skladateljske tehnike, dobitnik je nagrade Šostakovič, zaslužni je umjetnik Tatarstana, Ruske Federacije i slično. Iako festival traje svega tri dana, obiljem raznolikih stilova i žanrova prilagođen je nacionalnim i međunarodnim skladateljima — onima koji pišu pretežito klasičnu akademsku glazbu, ali i onima okrenutim istraživanju postavangardnih prostranstava. Široka su vrata otvorena skladateljima čija se nova glazba temelji na narodnoj tradiciji, a čuju se i popularne »lake« note. Festival svoje egzotično obilježje duguje poglavito azijskim skladateljima. Nadahnuće potiče, primjerice, tatarska narodna glazba, narodne priče, epovi i općenito islamska tradicija.

Festival Europe–Asia, ove godine održan od 5. do 7. travnja, obilježio je dvadesetu godinu postojanja u Kazanu, u drugim gradovima Tatarstana, pa čak i u Moskvi. Usto je posvećen najkrupnijem međunarodnom događaju ove godine u Kazanu — 27. svjetskoj ljetnoj Univerzijadi.

Uoči Univerzijade Dosad su na festivalu predstavljeni skladatelji iz 50 zemalja, a ove godine, nova djela autora iz 15 zemalja izvodili su renomirani glazbenici iz Švedske, Švicarske, Hrvatske, Vijetnama, Turkmenistana, Turske, Uzbekistana, Kirgistana, Kazahstana, Azerbejdžana, Japana, Kine i Rusije. Tako su prvi puta u Kazanu zazvučala i djela hrvatskih skladatelja: u program je uvršten međunarodni klavirski duo East–West što ga čine Sabrina Zelić i Rustem Kudojarov. Oboje moskovski studenti Nikolaja Petrova, uz klasični pijanistički repertoar, već dvadesetak godina u zajedničkim nastupima promiču isključivo novu hrvatsku i rusku klavirsku glazbu (Josipović, Papandopulo, Kempf, Drakulić, Desjatnikov, Kamlimoullin, Gavrilin i drugi), a brojna djela su i praizveli.

Za festival je iz njihova ponuđenog repertoara odabrano pet skladbi: Rustem je izveo djela Leonida Desjatnikova i Valerija Gavrilina, Sabrina Tri pogleda na Osorsku katedralu Davorina Kempfa, a u duetu su izveli Passo sempio Ive Josipovića i praizveli skladbu Illyriana Sanje Drakulić. Treba nadodati da je duo 25. studenoga 2012.

gostovao u dvorani HDS–a u Zagrebu, kada je prvi put u Hrvatskoj izveo United We Stand, Divided We Fall za dva klavira Sanje Drakulić, dok je na koncertu 12. travnja ove godine u Memorijalnom muzeju Skrjabina u Moskvi predstavio spomenute dvije skladbe D. Kempfa i S. Drakulić (Tri pogleda na Osorsku katedralu; Illyriana).

kojim idu sve druge. Laž je možda iskrenija i prirodnija od istine, jer se uopće ne trudi biti ispravnom.

Od uvodnog slova pod naslovom Zašto govorim sedam jezika, a nijedan dobro nižu se autorov zapisi kronološkim redom nastanka: od 7. siječnja 2002. do 14. svibnja 2010. godine. Budući da su većinom kratki, najuputnije je ponuditi dva–tri uzorka:

Zagreb, 3. travnja 2007.

Konačni obračun

Zagreb, 3. lipnja 2004.

Nepopravljivi kvar u središtu morala

Međutim, usred mnoštva ovakvih, u tumačenju prošlosti lucidnih, a u osvjetljavanju budućnosti vidovitih zapisa, nailazimo na ekskurzije u vrijeme i prostore sjećanja na brojna putovanja i susrete, na podulje zapise od kojih su neki prave zaokružene priče.

Pri tome, posudbe iz vlastitih sjećanja Detoni obogaćuje poslovično bujnom maštom i briljantnim spisateljskim stilom. Ukratko, pretvara ih u književnost trajne vrijednosti.

Zagreb, 10. siječnja 2005.

Laž

Laž je riječ koja se odviše zagledala u sebe pa je i nehotice skrenula s puta

Gledamidemslušamtragam, a san su mi na kraju isplatili u kunskoj protuvrijednosti. Sada mi još samo preostaje da isplatim sebe, no cijena iz dana u dan luđački varira.

Ako se ovom knjigom odlučite kretati pravocrtno od prve prema zadnjoj stranici, što nipošto nije nužno, vrhunac i finale dočekat će vas doista na samom kraju u pedesetdvama uredno pobrojenim i naslovljenim Bilješkama o vječnosti kojima autor sebe i svoje čitatelje vraća u djetinjstvo, ispisujući vjerojatno najljepše i najlirskije, a istodobno i bernhardovski najbezobzirnije i najpreciznije stranice ikada napisane o Detonijevom rodnom gradu Križevcima. (Autor ovoga prikaza smatra se prilično kompetentnim za takvu ocjenu pošto ima čast biti Detonijev zemljak i sugrađanin po mjestu rođenja i odrastanja.)

Predstavljanje treće knjige Atlasa života, još jednog zadivljujućeg pothvata s pravom hvaljene zaprešićke izdavačke kuće Fraktura, održano je prvoga dana proljeća na Bachov rođendan, na pravom mjestu i u pravo vrijeme:

u predvorju Lisinskog, prije početka koncerta Majstorskog ciklusa HRT– a na kojemu je Simfonijski orkestar HRT–a pod ravnanjem Pavla Dešpalja svirao i skladbe Dubravka Detonija. Usporedba skladbe The Unanswered Question Charlesa Ivesa, kojom je započet koncert, s orkestralnih Detonijevih 70 odgovora, koji su slijedili, otvorila je, kako se i željelo, nova pitanja, ali i ponudila novi materijal za pohvale hrvatskom skladatelju, pa čak i na račun američkog. Usporedbe s Antonìnom Dvořakom, u čijem je Koncertu za violončelo i orkestar te večeri svirao mladi mađarski virtuoz László Fenyő, već ne bi bile toliko smislene, ali ni u tom ogledu nipošto loše ne prolazi Detonijeva Musica Danieliana za klavir i orkestar, posvećena skladateljevom sinu Danijelu, koji je i u ovoj prigodi bio sinovski i umjetnički odan i vjerodostojan tumač.

Nakladnik Seid Serdarević i autor Dubravko Detoni na predstavljanju knjige uz glazbene kritičareTrpimira Matasovića i Branimira Pofuka

Iz GLAZBENE čitaonice: Igor gjadrov

Isključivo sam služio glazbi 80 godina glazbenih i izvanglazbenih događanja, Prilozi za (auto)biografiju, Nakladnik i urednik: Jakša Zlatar Piše: Višnja Požgaj

U

gledni hrvatski dirigent i pedagog Igor Gjadrov, rođen 4. svibnja 1929. u Splitu, dobio je svoju prvu (auto)biografiju zahvaljujući pijanistu Jakši Zlataru, uredniku vlastite nakladničke kuće koji ga je dugo nagovarao da ispriča javnosti sjećanja na svoj bogat i zanimljiv život u umjetnosti, nastavi i hobijima. Tako je nastala vrijedna knjiga Osamdeset godina glazbenih i izvanglazbenih događanja.

Prilozi za (auto)biografiju. Autentičan je to dokument koji govori o iznimnoj osobnosti Igora Gjadrova, uz njegovo obećanje da će napisati još jednu novu knjigu sjećanja i refleksija, koja će prvo izdanje zacijelo upotpuniti novim zanimljivostima i anegdotama.

Četiri kolosijeka

Pijanistica Sabrina Zelić hodočasti hrvatskom glazbom u Kazan

obeća, on u djelu uredno isporuči svakom čitatelju koji je spreman malo se potruditi.

Slova su uredno i na vrijeme posijana po čitavom svijetu, no uslijed nepopravljiva kvara u središtu morala više se ne mogu slijepiti ni u jednu riječ osim uvrede i psovke.

KNJIGE

Ivan Božičević

Veliki prijelazni pokal, Kup Grada Pule, iz vlasništva lanjskih pobjednika, Akademskog harmonikaškog orkestra Ivan Goran Kovačić iz Zagreba (dirigentica Gordana Šuštić) prešao je u ruke Orkestra harmonika Akademskog kulturno–umjetničkog društva Sonja Marinković iz Novog Sada (dirigent Goran Penić). Vjerovali ili ne — skladbe koje su priređene za harmonikaški orkestar, u izvedbi ovoga orkestra zvuče bolje nego u izvornom obliku. Čudesni mladi glazbenici koji sviraju isključivo napamet, kad god se pojave u Puli iznova potvrde svoje duboko poštovanje i ljubav prema glazbenom fenomenu. Susret nije samo natjecanje, nego obuhvaća i predstavljanje novih instrumenata Pigini te notnih izdanja, koncerte i slično.

Sanktpeterburška harmonikaška zvijezda Segej Tchirkov, priznati tumač nove glazbe, na koncertu je izveo i autore 17. stoljeća, kao i djelo skladatelja kojemu još nije ni 30 godina (Sehyung Kim) te pokazao univerzalnost instrumenta, ali i moderan pristup interpretaciji djela svih razdoblja. Zahvaljujući povijesnom putu harmonike, harmonikaši su kudikamo skloniji suvremenom glazbenom izričaju nego što su to drugi glazbenici.

Hrvatsko društvo skladatelja prepoznalo je tu karakteristiku i redovito dodjeljuje Nagradu za najbolju

17

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

KNJIGE

Još jedan uspjeh Ivana Božičevića

NATJECANJA

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

PUTOPISI

Međunarodni uspjesi

16

Knjiga počinje osnovnim podacima o podrijetlu stare šibenske obitelji Gjadrov čiji su potomci nastavili život u Splitu i Zagrebu. Opisano je njegovo školovanje i studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je diplomirao dirigiranje u razredu Milana Horvata, a potom se specijalizirao i magistrirao u Rimu kod maestra Fernanda Previtalija. Profesionalna umjetnička djelatnost odvijala se u cijelosti na četiri usporedna kolosijeka. Prvi i

najvažniji bilo je profesionalno dirigiranje na koncertima u bivšoj državi i u inozemstvu koje se temeljilo na opsežnom i raznovrsnom repertoaru od čak (!) 1.371 djela svih glazbenih stilova. Tu se posebno izdvaja 612 djela hrvatskih skladatelja. Pedagoška djelatnost prof. Igora Gjadrova pretežito je bila vezana uz rad na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je proveo gotovo cijeli radni vijek kao profesor dirigiranja i dirigent Orkestra Muzičke akademije, a obnašao je i najviše dužnosti prodekana, dekana, prorektora te je napokon stekao i naslov profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. U njegovoj dirigentskoj klasi diplomiralo je dvadeset pet studenata, a još ih je dvadeset dvoje djelomično prisustvovalo nastavi. Pedagogiju je uspješno spajao s praksom te je ravnajući solistima i ansamblima Muzičke akademije, uz ostali repertoar, ostvario velike vokalno–instrumentalne projekte koji su snažno odjeknuli u javnosti. Rad s mladim ansamblima odvijao se i izvan Muzičke akademije na raznim natjecanjima: bio je i umjetnički direktor Međunarodnog centra Muzičke omladine u Grožnjanu, gdje je vodio Međunarodni komorni orkestar, a vodio je i Vojvođansku omladinsku fil-

harmoniju. Velika je zasluga maestra Gjadrova i u zalaganju za vrhunski amaterizam. Dugi niz od 48 godina s velikom je ljubavlju i entuzijazmom vodio Društveni orkestar HGZ–a, nastavljajući slavnu tradiciju njegovanja amaterizma i poticanja svih oblika muziciranja u HGZ–u.

Na kraju balade — vlakovi

Igor Gjadrov bio je vrlo aktivan u društvenom i javnom radu. Bio je na raznim rukovodećim položajima te član mnogobrojnih ocjenjivačkih sudova, organizacijskih odbora raznih natjecanja, smotri profesionalnih i amaterskih ansambala, raznih programskih savjeta te matičnih povjerenstava Sveučilišta u Zagrebu. Za uspjehe i zasluge dobio je mnogobrojne nagrade i priznanja, nazočan je na diskografskim izdanjima te u leksikonima, enciklopedijama i ostalim publikacijama. »Na kraju balade« dodirnuti su i hobiji maestra Gjadrova.

Silno je volio vlakove, proučavao ih i znao napamet vozne redove, puno je putovao, igrao se maketama. Mnoge je partiture proučio u kupeima. U mlađim danima strastveno je planinario, a zanimala ga je i povijest, posebice naših krajeva i događaja.

Sve to, ali uz mnogo više detalja, anegdota, fotografija, koncertnih programa, kritika i dokumenata iz privatne zbirke, nalazi se u vrijednoj knjizi o Igoru Gjadrovu koji, s pogledom unatrag, s ponosom poručuje: Isključivo sam služio glazbi i bavio se svojim hobijima. Vjerujem da je ovakav stav bio ispravan i da sam napravio ono što jesam vjerujući u moj obol zagrebačkoj i hrvatskoj kulturi.

Bez obzira na današnju situaciju potpune marginalizacije ozbiljne glazbe u medijima... ostajem pri beskompromisnom služenju glazbi, velikom umjetničkom i pedagoškom utjecaju na ljudski rod i tu poruku šaljem svim mojim studentima, kolegama, ljubiteljima i javnosti. Ništa drugo ne može parirati ovoj veličini emocija, saznanja i čovjekova duhovnog mira... Zadovoljan sam i sretan zbog učinjenog, zbog mojih kamenčića u

mozaiku naše kulture i moralne poruke u prenošenju mojih iskustava ljudima željnim mira, sigurnosti i dostojnog života na ovim prostorima. Nadajmo se da će to znati cijeniti mnogi naraštaji glazbenika nakon njega.

18

CD IZLOG

CD IZLOG

CD IZLOG

CD–a u originalu, u usporedbi sa snimkom u prijevodu. Također je predstavio je i svoju darovitu učenicu, sopranisticu Kristinku Antolković, koja studira u Grazu, a pratila ih je pijanistica Danijela Petrić.

19

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

CD IZLOG

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

Višnja Požgaj

Zbor Hrvatske radiotelevizije

Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni Cantus/HRT

S

kladbe što ih nalazimo na novome nosaču zvuka Zbora Hrvatske radiotelevizije Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni iz pera su raznih autora vezanih za hrvatsku glazbu 16. i 17. stoljeća, bilo da se radi o strancima aktivnima u Dalmaciji i Istri ili pak »domaćima« koji su dio života proveli u Italiji. Pritom je poznata venecijanska obala postala svojevrsnim izlogom renesansnih i baroknih skladatelja poput Julija Skjavetića, Lamberta Courtoysa, Ivana Lukačića, Francesca Sponge Uspera i Ivana Šibenčanina. Ta živahna slika venecijanskoga miljea — u kojoj, slobodno možemo reći, participira i istočna obala Jadrana sve do Dubrovnika — ozvučena je vrlo uspjelim izborom sakralnih djela. Razlog upravo tom odabiru zasigurno je njihova prevaga u odnosu na sačuvani repertoar svjetovnih skladbi.

Međutim, izbor je proširen trima primjercima srednjovjekovne sakralne polifonije semplice, čime je naglašen kontinuitet vokalne polifonije na našim prostorima od 13. stoljeća, a time i utkanost u glazbene tokove ondašnje mediteranske Europe. Repertoarno proširenje dogodilo se i u suprotnome smjeru — na nosaču zvuka, naime, kao bonus track našla se i skladba Igora Kuljerića, Omaggio a Lukačić (Quam pulchra es), čime je naznačena skladateljska recepcija hrvatske rane glazbe u 20. stoljeću, a istodobno predstavljena široka repertoarna paleta tog profesionalnog ansambla. Maestro Bilić vješto je dozirao gustoću Zbora u odnosu na odgovarajuću estetiku zvuka pojedinog razdoblja i na taj način postigao stilski pohvalne izvedbe u kojima se ističu sasvim svježe čitanje Lukačićevih Sacrae cantiones i visoki stupanj jasnoće u nimalo prozračnome tkivu Skjavetićevih šesteroglasnih moteta.

Nosač zvuka opremljen je odličnim popratnim tekstovima dr. sc. Hane Breko Kustura i dr. sc. Ennia Stipčevića, oboje stručnjaka za ranu glazbu, koji su bili i stručni suradnici na izdanju. Taj je muzikološki dvojac tako osigurao stručnu potporu projektu i znalački napisanu riječ o snimljenoj glazbi, što predstavlja hvalevrijedan korak u zbližavanju muzikologije i izvedbene prakse rane glazbe u nas.

Treba još nadodati da je album rezultat višegodišnjeg rada Zbora HRT–a koji je na inicijativu dirigenta Tončija Bilića i muzikologa Ennia Stipčevića još u sezoni 2008./2009. ušao u projekt posvećen renesansnoj vokalnoj polifoniji i glazbi ranoga baroka nastaloj na hrvatskoj obali Jadrana. Do danas su održali niz koncerata, a dio tog repertoara uvršten je na ovaj nosač zvuka — da se radi o uspjelome projektu svjedoči trostruki Porin i trostruka Nagrada Porin dodijeljena ovoga mjeseca u Rijeci.

Hrvoje Beban Mladen Häusler

Vokali II

Društvo Hilarion

N

ovi CD Vokali II hrvatskog baritona Mladena Häuslera, Zmaja Križevačkog IV., predstavljen je 27. veljače 2013. u Družbi Braće hrvatskoga zmaja. Album je nastavak njegova prvog CD–a iz 2009. objavljenog u nakladi »Zaposlena d.o.o.«. Ti tonski zapisi sukus su njegove četiri desetljeća duge umjet-

ničke i koncertne karijere, koja se temeljila gotovo isključivo na solo popijevki ili Liedu, toj najosjetljivijoj i najzahtjevnijoj glazbenoj vrsti.

Mladen Häusler ima bogat repertoar širokog stilskog raspona — od starih talijanskih majstora do 20. stoljeća. Uz europske skladatelje veliku je pozornost posvetio djelima hrvatskih autora, tako da se na ovim tonskim zapisima može od svega toga ponešto čuti i doživjeti.

Radi se o izboru između 200 minuta umjetnikovih trajnih snimaka iz fundusa nekadašnjeg Radio Zagreba, danas Hrvatskog radija koje su snimljene tijekom 23 godine (1969.–1992.).

Redoslijed skladbi na nosaču zvuka nije kronološki, već počinje 20. stoljećem s nekoliko istaknutih europskih skladatelja, uključujući i hrvatske. Na početku se nalazi skladba Vokali II Natka Devčića, po kojoj je CD i dobio ime. Djelo je izvedeno i snimljeno 70–tih godina prošloga stoljeća kada je Mladen Häusler bio pred diplomom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Marije Borčić. U programskoj knjižici CD–a nalazi se preslik zahvale autora pisane njegovom rukom: »Prvom izvodiocu u Jugoslaviji, kolegi Mladenu Häusleru uz iskrene autorske komplimente!

Opatija, 6. 11. 1970.«. Osim tog dokumenta, u programskoj knjižici nalaze se zanimljive fotografije iz raznih razdoblja njegove koncertne karijere, a na naslovnici je portret Mladena Häuslera, rad autora Zvonimira Mušića.

Uz redovitu koncertnu aktivnost u domovini i inozemstvu, Mladen Häusler prvo je bio urednik u Redakciji za ozbiljnu glazbu Glazbenog programa Hrvatskog radija (Radio Zagreba), a do umirovljenja djelovao je kao profesor solo pjevanja i pročelnik Odjela za pjevanje u Glazbenoj školi Blagoje Bersa u Zagrebu. Često je priređivao tematski osmišljene koncerte — na području Lieda bio je prvenstveno uvjerljiv stilski tumač. Kao dobar poznavatelj njemačkoga jezika, koji je diplomirao na Filozofskom fakultetu, često je izvorne stihove prevodio za izvedbe na hrvatskom jeziku, jer je nekada vladala praksa snimanja vokalnih skladbi uglavnom u prijevodu. Urednik CD–a Davor Schopf u tekstu programske knjižice navodi da Mladena Häuslera krasi »naglašena muzikalnost, profinjen ukus, razgovijetna dikcija, veliko pjevačko–tehničko znanje, svekolika naobrazba, dobro poznavanje glasovira, stranih jezika, umjetnosti i široka opća kultura«.

Sve to dolazi do izražaja u njegovim interpretacijama već od početka sa skladbama Natka Devčića, Igora Stravinskog, Albana Berga, Maurica Ravela i Arnolda Schönberga, da bi prvi vrhunac dosegnuo sa Sicilijanom Alessandra Scarlattija i ariettama Ivana pl. Zajca.

Slijede popijevke Ludwiga van Beethovena i Roberta Schumanna, a potom nekoliko hrvatskih autora koji predstavljaju drugi izvedbeni vrhunac. To se odnosi na popijevke Božidara Širole, a naročito Ive Lhotke Kalinskog (Tri pjesme Mate Balote) i Brune Pristera (Tri pjesme žalosti i bola). Program završava s Tri duhovne pjesme op. 67 Alfreda Caselle na latinskom jeziku, što je bila prva izvedba toga djela u Hrvatskoj i to uz orgulje Marija Penzara.

Ostale skladbe ostvarene su u suradnji s vrsnim hrvatskim pijanistima (Fred Došek, Mladen Raukar, Branko Sepčić, Mira Flies–Šimatović, Ranko Filjak, Darko Lukić, Stjepan Radić), čije je sudjelovanje bilo dragocjeno u cjelovitom dojmu interpretacije i podrška umjetnikovoj muzikalnosti i tehničkoj suverenosti.

Predstavljanje CD–a Mladena Häuslera u izdanju Društva Hilarion u Zagrebu, popraćeno je kraćim koncertom na kojemu je umjetnik otpjevao neke od odabranih skladbi s

Renato Rožić

Black & White Vlastita edicija Ines Tričković Sextet

RUNJIĆ IN BLUE Skalinada

M

lada dubrovačka pjevačica Ines Tričković sa svojim sekstetom predstavila je 1. ožujka u Vip Clubu svoj prvi CD, Runjić in Blue. U istom je prostoru taj program predstavila 24. travnja na 5. All Women Jazz Festivalu — Jazzarella. No, s glazbom što ju je snimila za album prije je, tijekom jednomjesečne turneje, upoznala azijsku publiku. U međuvremenu je još jednom, u duu s gitaristom Joeom Pandurom, poduzela turneju po Kini što je neuobičajeno velika koncertna aktivnost za glazbenicu na početku karijere koja svoj iskaz želi ostvariti u području jazza. Da »misli ozbiljno« pokazala je već izborom glazbenika, ali i aranžmanima. Dok većina jazz pjevačica voli nastupati uz pratnju trija, ona je oformila veći ansambl, a nazivom Ines Tričković Sextet sugerira da se ne radi o njezinu pratećem sastavu već o članovima s kojima želi ravnopravno ostvarivati svoje glazbene zamisli — predstavljanje skladbi Zdenka Runjića (osim Runjića, tekstove za njih napisali su Tomislav Zuppa, Ante Duplančić, Momčilo Popadić i Jakša Fiamengo) u jazz okružju. Odabrala je cijenjene jazz glazbenike raznih naraštaja koji su ih sposobni uvjerljivo interpretirati: trombonista Luku Žužića, alt i sopran saksofonista te flautista Andreasa Marinella, pijanista Hrvoja Gallera, kontrabasista Zvonimira Šestaka i bubnjara Krunu Levačića. U izvedbi pjesme Oluja pridružio im se mladi alt saksofonist Grgur Savić.

Najvažniju ulogu u kreiranju glazbe za ovaj CD odigrao je Žužić, školovani glazbenik koji je nakon završene Muzičke akademije u Rijeci, smjer klavir, završio i studij trombona na Akademiji u Grazu, a trenutačno je, kao trombonist, stalni član HGM jazz orkestra Zagreb te Jazz orkestra HRT–a za koji povremeno piše aranžmane. On je aranžirao sve pjesme snimljene na albumu: svakoj je drukčije pristupio, obojio je posebnim ugođajem, naglasio karakter pjesme, a ujedno otkrio i vlastite afinitete prema suvremenom jazzu. Zadatak nije bio nimalo lak jer je trebalo spojiti dva naoko nespojiva entiteta. Naime, Runjićeve pjesme Lamento, Ti me vodi preko voda, Kapetane moj, Picaferaj, Oluja, Marča funebra i Laku noć Luigi, laku noć Bepina, toliko su osobne i karakteristične da je opasan svaki pokušaj njihova prekrajanja. Upravo su zato intervencije u teme bile neznatne. Ines Tričković nije ih pokušavala pretvoriti u govor jazza, no koristila ih je kao predložak za svoje scat improvizacije, a Žužić je dovoljno prostora za sola ostavio i ostalim članovima sastava. CD Runjić in Blue još je jedna potvrda vrijednosti stvaralaštva Zdenka Runjića čija djela iznova privlače glazbenike raznih žanrova, privlače na reinterpretaciju, bez obzira radi li se o oponašanju izvornika ili kreativnijem pristupu kroz koji se otkrivaju nove vrijednosti, skriveni detalji ili pokušavaju ukazati na neki drugi smisao njegove bezvremene glazbe, kao što je to slučaj u pristupu seksteta Ines Tričković.

Davor Hrvoj

N

akon što je na izdanjima Mozart i Bach objavio rezultate proučavanja ozbiljne glazbe, a na Jazz svoje viđenje tog glazbenog idioma, gitarist i skladatelj Renato Rožić koji živi i djeluje u Kölnu, na svojem je novom albumu objedinio sve dijelove dosadašnjeg stvaralaštva. No to ne znači da je u repertoarnom ili stilskom smislu riječ o kompilaciji. Naprotiv, za ovaj je album skladao nova djela, a pristup je posve drukčiji od bilo kojeg dosadašnjeg: objedinjeni su elementi raznih stilova koji su bilo podvrgnuti njegovim dugogodišnjim istraživanjima, a poznato je da se Rožić naukovanju predaje u potpunosti, temeljito, studiozno, s raznih aspekata (sviračkog, muzikološkog, povijesnog, filozofskog...). Te spoznaje koristi u kreiranju glazbe ne odustajući od ranije zacrtanih kriterija — visoka estetska razina, izvedbena perfekcija, inovativnost, neusporedivost, provokativnost. Svi ti elementi mogu se pripisati i njegovom novom izdanju Black & White.

Glazbeni je materijal podijeljen u dvije cjeline: »crnu« i »bijelu«. Cjelina Black Music, Op. 30 sadrži skladbe Break Dance, Cool Bop, Gospel i Soul Me, koje se, kao što njihovi naslovi sugeriraju, referiraju na spomenute stilove afroameričke glazbe. No, Rožić se nije prepustio pukom posuđivanju elemenata karakterističnih za pojedini stil; svaki od njih tumači na vlastiti način, spaja ih i taj amalgam garnira ritmovima i zvukovima suvremenih glazbenih trendova. U cilju postizanja što ekstravagantnijeg zvuka, uz uobičajena glazbala koristi i stratchanje na gramofonu. Rezultat je univerzalna i unikatna glazba koja može biti jedan od putokaza za nova glazbena istraživanja. Na isti način pristupa i skladbama u drugom dijelu, White Music, op. 31 s opusima A We — Var. 2, A We — Var. 1, Schweiget die Welt — Var. 1 i Schweiget die Welt — Var. 2. Njih temelji na postavkama ozbiljne glazbe, ali ponovno na svoj suvremen način, uz različite ritmove, zvukove i pripajanje raznih stilova. Te su dvije glazbene cjeline odvojene posve drukčijom, nježnom izvedbom Rožićeve balade Interlude, op. 29 koju izvodi s akustičnim sekstetom karakterističnim za jazz, ali stilski bliskom baroknoj glazbi.

U tom crossoverskom idiomu izvodi i Bachov koralni preludij Oh, Welt ich muss dich lassen, svirajući akustičnu gitaru solo.

Iako kompleksne, njegove se skladbe u izvedbama na albumu doimaju jednostavnima, poletnima, poticajnima, prijemčivima. Upravo zbog različitog karaktera djela, za snimanje albuma angažirao je puno glazbenika (dvadesetak) koji se po potrebi izvedbe izmjenjuju. Iako već godinama živi u Kölnu gdje je studirao jazz gitaru i kompoziciju, Rožić je uvijek održavao veze s našim glazbenicima, uključivao ih u svoje projekte i pomagao im na razne načine.

Tako su u međunarodnom društvu na snimanju albuma mjesto našli i hrvatski glazbenici: saksofonist Saša Nestorović, trubač Davor Križić, trombonist Luka Žužić, pijanist Matija Dedić, basisti Dubravko Vorih i Goran Delač te bubnjar Janko Novoselić.

Davor Hrvoj

Igor Brešan

Keops

Sara Renar

Scardona

Croatia Records

Aquarius

SVIT SA SCALA SANTE KEOPS

P

oput mnogih drugih izvođača koji svoje pjesme predstavljaju na raznim festivalima, a onda ih objedinjuju na svojevrsnim Best of izdanjima, i Igor je Brešan svoje šansone skupio na albumu Svit sa Scala Sante. Posrijedi su uglavnom pjesme izvedene na Splitskom festivalu, zagrebačkom Chansonfestu i nekim drugim festivalima. Upravo taj dalmatinsko–zagrebački spoj singer–songwriter definira Brešana kao upornog promicatelja šansone, bez obzira na provenijenciju. Njegove skladbe mogle bi zauzeti mjesto, a uvjeren sam i nagradu na bivšim Večerima šansone Zagrebfesta ili negdašnjim Večerima dalmatinskih šansona na Splitskom festivalu. Vjerojatno Brešan najdosljednije nastavlja šansonijersku tradiciju na Splitskom festivalu, dok se na Chansonfestu nalazi sasvim »na svom terenu«. Pritom, Brešanova uglazbljena lirika, barem na ovom albumu, nema oscilacija te ostavlja dojam kao da su skladbe nastajale upravo za ovo diskografsko izdanje, a ne u okviru praizvedbi na pojedinim festivalima. Uvjerljiv glas, diskretna glazbena pratnja, snažan autorski iskaz i vrlo dobra produkcija Remija Kazinotija i Tomislava Mrduljaša, izdanju osiguravaju trajanje bez vremenskih ograničenja.

R

iječka pop metal skupina Keops jedna je od onih formacija koja je stasala mimo glavnog tijeka scene i na taj način stigla i do prvog albuma (takvi izvođači s tog područja bili su primjerice Arkana, Dr. Doktor i Jolly Jocker/Jol). Keops izvodi AOR, odnosno, kako je to Dražen Vrdoljak običavao istaknuti, rock za ugodno starenje. Posrijedi je mainstream kakvoga su pune američke radijske postaje, ali kod nas baš i nije po volji radijskih urednika, osim ako tu i tamo ne puste Opću opasnost ili pročeprkaju po arhivi i sjete se Osmog putnika, Divljih jagoda, Big Bluea ili sličnih izvođača. Upravo oni predstavljaju smjer stila kojim se Keops kreće s jedne strane, dok s druge možemo osluhnuti odjeke američkih bonjovijevskih bandova. Keops ima otežicu što nema izrazitog hita koji bi skrenuo pozornost na ono što radi, iako podlogu za to ima, unatoč ne baš atraktivnim aranžmanima i produkciji. Također, kad pjevač Toni Šuperina vokalno ne bi slijedio obrazac koji je Zele Lipovača dao svojoj reprezentativnoj pjevačkoj eskadrili (Toni Janković, Alen Islamović, Mladen Vojičić, Zlatan Stipišić, Žanil Tataj, Pero Galić...), sigurno bi band dobio na autentičnosti. No, komercijalni pristup ne može se osporiti i Keops možda već na sljedećem albumu zauzme dio prostora koji uspješno širi reformirana Opća opasnost.

DJECA

P

eriodično se na hrvatskoj pop–sceni pojavljuju kantautorice koje samostalno ili kao vokalistice pojedinog banda zabljesnu s pjesmom ili dvije, ushite kritiku i uži krug poklonika, a onda se njihova zvijezda (nezasluženo) ugasi. Iako nije kantautorica, nešto snažniji utisak ostavila je Anđa Marić kao pjevačica skupine Flare, no tu su se sretno ujedinili njezina manekenska karijera i vrsne pop–pjesme njezina brata Jerka. Sara Renar možda bi mogla dobaciti i dalje, iako se njezin privatni život ne nalazi na naslovnicama internetskih portala u rubrikama tipa Pogledajte kako... Upečatljiv glas, autorske zamisli koje šire tipično ženski glazbeni rakurs, angažman banda koji uspješno vrluda raznim stilovima, od pop punka do elektronike (band uključuje Antu Prgina Surku koji je radio s raznim glazbenicima te Vanju Marina, negdašnjeg basista Kojota) i lirski izričaj bez dlake na jeziku, u dobroj produkciji ukazuju na dobitnu kombinaciju. Sve to zvuči prilično melodiozno, tako da bi Sara Renar vrlo lako mogla nadići klupske okvire i na top–ljestvicama prestizati krojače festivalske konfekcije. Pjesme koje izvodi izvrsno bi zvučale i u unplugged verziji, no sa čvrstim bandom iza sebe, Sara Renar već na prvijencu iskazuje odlike autorice i glazbenice koja ima preciznu viziju vlastitog izričaja.

Goran Karan

ČOVIK TVOJ Scardona

U

vjeren sam da bi se svaka klapa hladno odrekla barem tri svoja člana u zamjenu za bariton Gorana Karana. Ipak, klapski izraz kao neodvojivi dio suvremenoga dalmatinskog lakoglazbenog korpusa, Goran Karan ostavio je po strani i zaorao brazde međunarodne karijere ostvarivši respektabilan uspjeh u Poljskoj.

Na domicilnom tržištu novi album je objavio nakon pet godina, a na njemu nastavlja u dobro poznatome stilu: dominantan glas, autorski rukopis na osnovama Zdenka Runjića, raskošna precizna produkcija i odmjeren izbor gostiju.

Ana Rucner je iznenađenje (nije sudjelovala glasom, nego instrumentom), Tomislav Bralić je gost koji jamči visok udio slušanosti u priobalju, a najzanimljiviji je doprinos Helene Bastić iz negdašnjih Bastardza. Ona je napisala stihove za pjesmu Zaboravi, najupečatljiviju skladbu s albuma u laganom latino tempu, uz instrumentalnu nadgradnju Nikše Bratoša. Album zaključuje skladba Nevera s jednog od posljednjih splitskih festivala, a njezin hitoidni potencijal efektno zaokružuje dobro balansiranu cjelinu.

Karanov sedmi solistički album tako još jedanput potvrđuje kako izvrstan i prepoznatljiv glas uvijek ostaje kvalitativna konstanta, bez obzira na glazbeni kontekst. Primjeri Olivera i Massima već su dobro poznati, a sigurno je kako je i Goran Karan dovoljno ilustrativan primjer, ovoga puta, s vrlo dobrim ostvarenjem.

Mićo & Mačke

IZ DRUGE PERSPEKTIVE Chansonfest

T

reći album Mačaka objavljen je i na trećem formatu: prva dva realizirana su početkom devedesetih na vinilu i na kazeti, a recentno ostvarenje zabilježeno je na CD–u. U međuvremenu je objavljena kompilacija starijih i novijih radova, ovaj put pod imenom Mićo & Mačke, jer je lider banda Mićo Vujaklija odlučio pokloniti drugi život Mačkama i krenuti nanovo. Najveći hit banda Crvena Kristina u rockabilly ritmu dao bi naslutiti da je posrijedi band usmjeren na takav tip glazbe, no riječ je tek o sekundarnom izvoru inspiracije. Mićo Vujaklija oslonio se na blues, koji rauba sve u šesnaest. No, pritom se baš i ne osjeća kako je riječ o iskusnom autoru i posadi (u bandu je i Jurica Leikauff iz Prljavog kazališta): pristup i produkcija kao da su se zaustavili 1991. kad je objavljen prvi album Mačaka, a sve zajedno zvuči kao demo–snimka banda koji redovito nastupa na kakvoj blues večeri u lokalnom klubu. Iako na albumu sviraju renomirani gosti (Eduard Jimmy Matešić, Neven Mijač i drugi), očito je kako album treba treću producentsku perspektivu. Jer, materijal na njemu zasad zvuči kao korektna stilska vježba koja mnogo stamenije zvuči u koncertnim uvjetima.

Atlantida

Premalo za san Croatia Records

D

ubrovačka Atlantida već dva desetljeća nastoji izgraditi vlastiti hard rock stil, plutajući između pokušaja da na engleskom jeziku krenu u proboj na neka inozemna tržišta (nastupni album Eyes of Reality objavili su 1994.) te da na aktualni izraz i klasične rock strukture nakaleme ponešto etna (poput Thompsona na trećem albumu Geni kameni).

Da misle ozbiljno, dokazuju time što su mikrofon dali u ruke Davoru Ercegu, pjevaču nikad prežaljene dubrovačke HM skupine Crna udovica, koji je prije desetak godina u croonerskom stilu objavio dopadljiv solistički album Rovinan. Erceg grmi iz petnih žila, što je i najveća kvaliteta ovog albuma, uz vrlo dobru produkciju Miroslava Lesića. Premda su aranžmani naglašeno barokni, što utječe na anakronost zvuka, svih je deset pjesama stilski prilično zaokruženo, uz tekstove koji nisu tek radni materijal za pjevača, nego imaju intenciju kretanja u suprotnom smjeru od zaborava.

Da bi sve djelovalo još ozbiljnije, tu je i Ibrica Jusić kao gost na skladbi Lutam pod oblacima. I Atlantida luta u potrazi za pjesmom koje će ih dobaciti do širega kruga poklonika jer unatoč dojmu zaokruženog djela, ovom bandu nedostaje ključna skladba.

Let 3

KURCEM DO VJERE / THANK YOU LORD Dallas

P

remda se može reći da Let 3 u svakoj fazi mijenja glazbeni stil, formate izdanja i nastupa, ipak od inicijalne faze postoji jedna pravolinijska smjernica benda. Teatralnost je definitivno ključni element stvaralaštva Damira Martinovića Mrleta, kako na kazališnim daskama, tako i u većini bendova u kojima je prašio svoj bas: Termiti, Strukturne ptice, Let 2... Drugi elementi su provokacije koje idu od jeftine banalnosti do vrhunskoga camp pristupa tradicijama i zadanim svetostima. Treći dio začudna je konstrukcija pjesama koje vrludaju od neslušljivosti do himničnosti. Iako se sve to čini nespojivim, zahvaljujući snažnom autorskom partnerstvu sjajnog pjevača Zorana Prodanovića Prlje i definitivno vrhunskom sviračkom umijeću svih postava banda, ti nespojivi dijelovi daju novu vrijednost.

Slično je i s novim albumom nedostupnim na standardnom CD formatu. No, prvi bi se put reklo da je riječ o off–projektu: tek četiri nove pjesme, uglavnom iskorištene za kazališne predstave (na A strani vinila), live zapisi pjesama s prva dva albuma (na B strani), DVD s videozapisima nekih od tih pjesama i »vaučer« za download albuma u MP3 formatu, plus Mrletova interpretacija riječi Antonina Artauda u čakavskom prijevodu, što je iskoristila i Senka Bulić u svome djelu Svršimo s Božjim sudom, Part One. Sve zajedno djeluje kao još apsurdniji i provokativniji nasljednik posljednjeg studijskog albuma Bombardiranje Srbije i Čačka, istodobno i follow up reizdanja njihova prva dva albuma.

Znači li to da Let 3 nema svježih ideja, nego vješto kamuflira ranije zamisli koje nisu stigle biti ostvarene? Je li ovaj album, u odnosu na prethodne, ono što su napravili New Order s albumom Lost Sirens, s izbačenim skladbama starijega ostvarenja Waiting For The Sirens Call? Moglo bi se reći ne, ali nije ni bitno. Jer Let 3 i ovim ostvarenjem pokazuje da jednostavno funkcionira po pravilima koja sam kreira i pritom je i dalje nedostižan.

Bojan Mušćet

HDS

20

BROJ 180, SVIBANJ 2013.

SONAR, projekt HDS–a i web portala net.hr

Borba za izlazak iz sjene Briga oko mladih autora i izvođača posebno je važna u vrijeme šume informacija i medijske buke oko nas

U

vremenima kada se čini da je, kako je to jednom zgodno sažeo Mišo Kovač, lakše snimiti CD, nego CT mozga, hrvatskoj glazbenoj sceni nikako ne bi smjelo nedostajati novih imena. No, jedno je pojaviti se, a nešto sasvim drugo ostaviti iza sebe smisleni trag. Tehnologija je maksimalno olakšala i demokratizirala proces snimanja, za kvalitetnu snimku više nisu neophodni ni mjeseci uvježbavanja niti skupa studijska tehnologija, način distribucije glazbe također se

Status scene

Briga za natalitet struke

Posljednjih godina umnožili su se napori da se olakša komunikacija između glavne struje hrvatske pop glazbe i njezinih sve brojnijih, stilski raznovrsnijih pritoka. Projekti poput Demo HR (uskoro započinje treća sezona) ili MIMO (Medijski inventar muzičkih originala — ove godine pokrenut ciklus koncerata koji u dvorani Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti predstavlja po jednog kan-

Među svim tim vrijednim inicijativama Sonar, koji je Hrvatsko društvo skladatelja pokrenulo u suradnji s portalom net.hr kao medijskim partnerom, ipak zauzima posebno mjesto.

Jer, tu je riječ o struci koja se brine za vlastiti prirodni prirast. HDS je, dakako, i ranije podržavao takve akcije (kroz potpore iz fonda sredstava prikupljenih na ime prava na naknadu za prazne medije, a i na druge načine), ali ovo je prvi izravni ulazak u proces odabira i edukacije mladih autorskih nada. Sonar je ‘upaljen’ u jesen 2012., kao pozivni natječaj za mlade glazbenike (do 25 godina starosti) koji sviraju autorsku glazbu. Pristigle prijave kroz četiri mjesečna ciklusa filtrirali su stručni žiriji sastavljeni od provjerenih imena hrvatske glazbene scene, u čitavom njezinom stilskom rasponu: od estradnih hitmejkera Mire Buljana, Ante Pecotića i Nikše Bratoša preko alternativnog gurua Damira Martinovića Mrleta, sve do novih aduta srednje pop i rock struje, Mirele

MARTINA MARAČIĆ/NET.HR

Piše: Ante Perković

Sonja Agata Bišćan

Baby Blue Nosači zvuka

IHG

radikalno mijenja, Internet preuzima primat i u prodaji i u promociji, pa stara punkerska maksima svatko to može dobiva sve realniji prizvuk. Ipak, dok šuma informacija i medijske buke oko nas neumitno postaje gušća i neprohodnija, nerazmjer između količine glazbenog sadržaja i njegove stvarne kvalitete postaje sve izraženiji. Upravo je zbog te činjenice briga oko mladih autora i izvođača posebno važna, i zbog njih samih i zbog napretka i budućnosti scene, koja bez stalne protočnosti svježih ideja i novih imena može samo umirati, ma kako dobra i kvalitetna bila u sadašnjosti.

tautora i jedan bend s nezavisne scene), primjeri su kvalitetne sinergije između promotora, glazbenika i medija (u konkretnim slučajevima Drugi program Hrvatskog radija i Radio Sljeme). I najdugovječniji festival namijenjen afirmaciji mladih glazbenika, zagorski HGF, u svojem ovogodišnjem 17. izdanju sretno se proširio na klubove od Splita do Županje, a kao posljedica svega toga i zainteresirana je javnost polako počela postajati svjesna raznovrsnosti i kvalitete hrvatske glazbe koja se nalazi onkraj uhodanih promocijskih kanala klasične diskografije.

Genova

Priselac–Remi, Ivana Dečaka i Aljoše Šerića. Konačnu riječ u izboru imala je publika, glasovi čitatelja portala net.hr između pet ponuđenih izvođača odlučivali su pobjednika. Naposljetku, Nosači zvuka, Genova, Baby Blue i Sonja Agata Bišćan dobili su HDS– ovu preporuku prema diskografskim kućama, potpisali svoje prve diskografske ugovore, a svaki od njih dobit

će i po 5000 kuna potpore za snimanje prvog video spota. Akcija je okrunjena zajedničkim koncertom svih pobjednika simbolično smještenim na prvi dan proljeća, 21. ožujka ove godine u zagrebačkom Sax!–u.

Sonar ide dalje Sonar, dakako, ide dalje u godišnjim ciklusima, kao trajni projekt osvježavanja i osnaživanja scene. Valja imati na umu da je to filigranski, dugotrajan posao i da nam iz svakog ciklusa neće i ne mogu izranjati novi Arseni, Mlinarci, Josipe... Kvaliteta odabranih izvođača varirat će, ponekad će se pred publikom pojaviti već formira-

ni glazbenici s jasnim izrazom, puno češće će to biti mladi talenti u potrazi za svojim autentičnim glasom. Proces žiriranja i ocjenjivanja u ovakvim je prigodama iznimno osjetljiv. Naime, ne honorira se samo zatečeno stanje, nego i potencijal, ono trenutačno nečujno, što može zablistati sutra u nekoj savršenoj pjesmi, ali i ostati zauvijek neostvareno, izgubljeno u koraku između umjetnosti i života. Ni Sonar ni ostali slični projekti utemeljeni prvenstveno na kvaliteti glazbe nisu osmišljeni kako bi kreirali ‘zvijezde’ za brzu medijsku potrošnju i još brži zaborav, njihov je zadatak obogatiti scenu, samim time i kulturu, otvoriti vrata mladim ljudima, ponuditi im dio svojeg iskustva, znanja, organizacijskih resursa... Ukratko, učiniti ih ravnopravnim dijelom hrvatske glazbene obitelji. Konačno, i samo ime dovoljno govori — Sonar je tu da istražuje dubinu i na medijsku površinu šalje ono što mu zapne za uho. Neka nam je svima dobar i obilan ulov.

Projekt Hrvatske televizije na inicijativu Instituta hrvatske glazbe

Što o noćnom glazbenom programu misli struka?

Piše: Ivana Martinac

U

siječnju 2011. započinje priča Noćnog glazbenog programa. Na prijedlog Instituta hrvatske glazbe, Hrvatska je radio televizija pokrenula cijelonoćno emitiranje domaće glazbe svih žanrova. Tako se svake večeri u terminu iza ponoći, u trajanju od otprilike tri sata, na HTV2 emitiraju glazbeni spotovi. Nakon toga se repriziraju razne glazbene emisije, koncerti i glazba iz arhive HTV–a.

Koliko je projekt zanimljiv, govori i činjenica kako se njegovim pokretanjem uvelike uvećao udio hrvatske glazbe na televiziji, što je zasigurno bilo prijeko potrebno domaćoj glazbenoj produkciji. Uz predstavljanje novih izvođača, ovo je ujedno i mjesto na kojemu manje ili više poznati redatelji mogu promovirati svoje najnovije uratke.

Ivan Dečak, frontman grupe Vatra Za mišljenje o konceptu NGP–a upitali smo Ivana Dečaka, autora i frontmena grupe Vatra: Kako sam upućen, Noćni glazbeni program nudi

široki spektar glazbenih žanrova hrvatske glazbe, što će reći, za svakoga ponešto. Eventualno žalim što u slučaju glazbenog programa na državnoj televiziji općenito najčešće koristimo pridjev »noćni«. Postavlja se pitanje koliko glazbu ponuđenu u tom terminu uistinu konzumiraju krajnji korisnici. Stoga kao autor, ali i kao konzument naše glazbe, najiskrenije navijam da uz noćni, u što skorije vrijeme na malim ekranima dobijemo primjerice jutarnji, prijepodnevni ili poslijepodnevni glazbeni program.

Nikša Bratoš, producent Veća prisutnost glazbe zasigurno je dobar vjetar u leđa, ali i veliki korak za hrvatsku glazbenu industriju i to ne samo nekim novi izvođačima i novim spotovima već cijelom glazbenom produkcijskom lancu. Upravo zato nas je zanimalo što o Noćnom glazbenom programu misli Nikša Bratoš, naš poznati producent i višestruki dobitnik Porina, koji svoje stajalište naslovljuje s 1000 razloga za NG: Noć je predodređena za emocije, umjetnost, a pogotovo

Oliver snima, pazi se! Prizor sa snimanja spota za pjesmu Moje lipo.

za glazbu. Bez obzira jeste li sami ili u društvu, noć i glazba idealni su suputnici... Kad sam bio tinejdžer, čekali smo noćne sate da bismo na nekoj udaljenoj radio stanici uspjeli uhvatiti glazbu koju smo željeli čuti, noći uz tranzistor bile su moj prozor u svijet i zauvijek su odre-

dile moj život. NGP je prozor putem kojega hrvatska glazba može doprijeti do onih koji je vole u svom idealnom terminu — noću. Nadam se da će NGP nekim novim klincima odrediti život u smjeru glazbe, to je sigurno put koji ljude čini boljima...

Sudeći po komentarima dvojice glazbenika različitih generacija, ali i po tome što su ovaj projekt prepoznali i neki mediji, sigurni smo kako je njegov koncept zasigurno potreban hrvatskoj glazbenoj sceni.