Cantus 175 web final

GODIŠNJE NAGRADE HDS-A / RAZGOVOR SA ZORANOM JURANIĆEM / PRAIZVEDBE / 52. FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT / TKO JE TKO U SVIJETU GLAZBE / GODIŠNJA »NAGRADA VLADIMIR NAZOR« ZA 2011. GODINU DAVORINU KEMPFU / PANOPTICUM DETONICUM NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA BROJ 175 SRPANJ 2012.

CIJENA 20 kn

Održana godišnja Skupština Hrvatskog društva skladatelja

Zoran Juranić izabran za predsjednika N

a sjednici Predsjedništva održanoj 5. lipnja 2012., skladatelj i dirigent Zoran Juranić izabran je za predsjednika Hrvatskog društva skladatelja. Za dopredsjednika je izabran Ante Pecotić, skladatelj i glazbeni producent. Tim izborom završen je uspješni četverogodišnji predsjednički mandat Hrvoja Hegedušića, kantautora, glazbenog producenta i skladatelja.

Izboru novog predsjednika prethodila je redovna godišnja Skupština Društva na kojoj su izabrani novi članovi Predsjedništva i Nadzornog odbora. Članovi HDS–a pokazali su veliko zanimanje za sudjelovanje na Skupštini na kojoj se okupilo 111 redovnih članova, što je najveći

S izborne skupštine HDS–a

broj u povijesti Društva. Ukupno je sudjelovalo 34 kandidata, a u Predsjedništvo su izabrani: Mladen Tarbuk, Zlatko Tanodi, Zoran Juranić i Frano Đurović, skladatelji ozbiljne glazbe, Miro Buljan, Alfi Kabiljo, Ante Pecotić i Darko Bakić, skladatelji popularne glazbe, muzikologinje Jana Haluza i Jelena Vuković, a pridružene članove predstavljat će

Aquarius Music Publishing d.o.o. i Jakša Fiamengo. U Nadzorni odbor izabrani su Boris Đurđević, Davor Bobić i Ivan Živanović.

Na Skupštini su jednoglasno usvojena izvješća o radu u 2011. godini te izvješće Nadzornog odbora. Pero Gotovac i Hrvoje Hegedušić, bivši predsjednici Društva, proglašeni su na Skupštinu počasnim članovima.

Hrvatsko društvo skladatelja jedina je strukovna udruga glazbenih kreativaca u Hrvatskoj.

Okuplja preko

300 redovnih (skladatelja, muzikologa, glazbenih pisaca) i oko 5.500 pridruženih članova (nositelja autorskog prava). Od utemeljenja 1945., HDS je važan čimbenik glazbenog i kulturnog života Hrvatske.

Istaknutim projektima HDS–a pripadaju Muzički biennale Zagreb, Zagrebfest, Cantus Ansambl i Cantus d.o.o., specijaliziran za notna i diskografska izdanja nekomercijalne glazbe suvremenih hrvatskih autora.

HDS–ova služba Zaštite autorskih muzičkih prava (ZAMP) ovlaštena je za prikupljanje naknade za izvođenje glazbe na teritoriju Republike Hrvatske; u 2011. godini prikupila je i distribuirala nositeljima prava preko 100 milijuna kuna.

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

ISSN 1330–4747

2

B

aRoMus Festival, vođen krilaticom Barok: jučer–danas–sutra, već nekoliko godina u Rovinj privlači ljubitelje glazbe, baroka, dobrih koncerata, ali i one kojima nisu dovoljne samo mokre ljetne radosti, već sunčane dane na toplom istarskom kamenu žele obogatiti što boljim kulturnim programom. Stoga je BaRoMus Festival od 21. lipnja do 11. srpnja pripremio niz kvalitetnih i raznovrsnih

onosni smo na plasman hrvatskih skladatelja na ovogodišnjim Svjetskim danima nove glazbe u Belgiji u organizaciji Međunarodnog društva za suvremenu glazbu (ISCM), kao i na njihov plasman u okviru iste manifestacije u Austriji i Slovačkoj 2013. godine. U gustoj konkurenciji orkestralnih i zborskih skladbi koje će ove godine biti izvedene između 25. listopada i 4. studenoga u Belgiji, u program su uvršteni Simfonijski stavak Srđana Dedića i skladba Cantate domino za mješoviti zbor Davorina Kempfa. Dedićevu će skladbu izvesti Briselska filharmonija pod vodstvom Yukija Kakiuchija 31. listopada u dvorani De Bijloke u Ghentu, dok će dan kasnije u Katedrali Svetoga Spasitelja u Brugesu, Zbor Flamanskog radija, pod palicom Johana Duijcka, predstaviti Kempfovo djelo.

Najnovije vijesti stižu iz Bratislave, Košica i Beča gdje će se od 7. do 16. studenoga 2013. održati koncerti Svjetskih dana nove glazbe na kojima će, kao predstavnik nove članice Europske unije, hrvatske boje braniti Krešimir Seletković skladbom NO music, pisanom na narudžbu Muzičkog biennala Zagreb 2009. Čestitamo našim članovima i želimo im što bolji odjek na međunarodnoj sceni. (J.H.)

BaRoMus na zanimljiv način istražuje mrežu podudarnosti između pojedinih stilova suvremene glazbene i onih koji su obilježili razdoblje baroka te potiče umjetnike i publiku na istraživanje utjecaja, značaja ili upitnosti tradicije, povijesnih točki prijeloma, povrataka i nadogradnje. Ove je godine festivalski gost bio Cantus Ansambl koji je u rovinjskoj crkvi sv. Franje održao koncert (26. lipnja) pred iznimno zainteresiranom međunarodnom publikom. Romantični Leptiri Olje Jelaske, kontrapunktska Glazba za ansambl Cantus Anđelka Klobučara, Komorna simfonija Borisa Papandopula te Tan Hetti Berislava Šipuša, opkolili su Novim zvucima franjevački samostan i crkvu istoga sveca te glazbom potvrdili već pomalo ižmikanu tezu kako »glazba ne poznaje granice« — ni one lokalno–vremenske, stilsko–kategorijalne, niti one estetsko–percepcijske — ako je kvalitetna, ona će biti i prihvaćena. (HDS)

Cantus Ansambl u Kini V

eć je u svibnju 2008. Cantus Ansambl proputovao pola svijeta kako bi u palači jednoga od kineskih careva, danas u funkciji koncertne dvorane Centralnog glazbenog konzervatorija, pekinškoj publici predstavio hrvatske suvremene skladatelje i novoglazbenu kulturu koja dolazi iz njima tako udaljene zemlje. Kinezima to nije bilo dovoljno te su samo četiri godine nakon blitz susreta, pozvali Cantus na dulje glazbeno druženje.

Nacionalni centar za izvođačke umjetnosti, poznatiji kao NCPA, a još poznatiji po najnovijoj zgradi — čudu nove kineske, ali i svjetske arhitekture — s tri velike dvorane (operna, koncertna, kazališna) i nekoliko manjih, za kineske uvjete komornih dvorana, pozvao je Cantus Ansambl da 22. svibnja ove godine nastupi u tom ekskluzivnom prostoru u okviru May Music Festival, jednoga od najvećih svjetskih festivala. Sukladno nastojanjima Ansambla da u repertoar povremeno uvrsti i klasičnu literaturu, uz Memorije akademika Frane Paraća za glas i komorni ansambl, Passacaglie op. 1 Antona Weberna i Rückert Lieder Gustava Mahlera, Ansambl je na program uvrstio Proljeće i Ljeto iz Četiri godišnja doba (koncerti za violinu i ansambl) Antonia Vivaldija, a solist je bio Mengla Huang, kineski virtuoz i pobjednik natjecanja Paganini u Italiji.

No, prava zvijezda ove dalekoistočne glazbene večeri svakako je bila hrvatska mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović koja je izvedbom Paraćevih Memorija i pet Mahlerovih pjesama oduševila dvije tisuće slušatelja u prepunoj koncertnoj dvorani NCPA.

NATJEČAJI

VIJESTI

P

koncerata, od baroknog ansambla Responsorium koji je Festival otvorio, Les Sacquboutes Bombardée koji će u dva koncerta rovinjskoj publici približiti glazbu s dvora Luja XIII te svjetovnu i sakralnu glazbu renesansne Firence, sve do jazz pijanista Matije Dedića i Cantus Ansambla specijalizirana isključivo za izvedbe suvremene glazbe 20. i 21. stoljeća.

Cantus Ansambl na BaRoMusu

Davor Hrvoj

Hrvatski skladatelji na Svjetskim danima nove glazbe ISCM

Cantus Ansambl na BaRoMus Festivalu

VEDRAN KOCELJ

u zadnje se vrijeme sve više govori o slabljenju diskografske industrije i padu prodaje ploča zbog jačanja internetske aktivnosti. No, za glazbene umjetnike trebalo bi biti važno, osim promocije i prodaje, dokumentiranje svih važnih projekata njihova stvaralaštva jer ploča, danas CD, uz audio zapis donosi i tekst koji pojašnjava važne karakteristike djela, ali i okolnosti u kojima je ono nastalo, stavlja ga u kontekst s vremenom, aktualnim stilskim osebujnostima... Nije li to daleko svrsishodnije nego staviti glazbene brojeve na internet gdje se gube u mnoštvu drugih informacija, bez podataka o autorstvu djela, interpretima i solistima koji sudjeluju u izvedbi, autoru aranžmana... Sjećajući se dragih umjetnika, nedavno preminulog Josipa Klime, nerijetko žalujemo i za premalo objavljenih diskografskih izdanja koja bi sačuvala njihov stvaralački opus. Hoće li za deset, sto i više godina biti dovoljno pročitati biografiju nekog važnog hrvatskog umjetnika i istodobno ne biti u mogućnosti poslušati njegovu glazbu? Bismo li mogli objektivno procijeniti genijalnost Rodinova djela bez da doista možemo vidjeti i opipati te »ruke« koje svaki ljubitelj njegove umjetnosti može doživjeti na svoj način, uvijek s divljenjem i osjećajem uzvišenosti? Tako je s djelima svih vrhunskih umjetnika, bez obzira kojim se kulturnim područjem bave. Naime, ploča ili bolje, digitalni medij, cjelokupnim sadržajem predstavlja umjetnika i pojedino razdoblje karijere, ne samo neki njegov najveći hit. Slavni pjevač i dirigent Bobby McFerrin, na upit o skladbi Don’t Worry, Be Happy, po kojoj je najpoznatiji i koja mu je donijela najveću financijsku korist, rekao mi je da je to tek pjesmuljak koji je smislio tijekom šetnje vidjevši jedan plakat — ništa posebno.

Na internetu je najzastupljeniji upravo tom pjesmom, a sve ostale svakim danom sve više padaju u zaborav, zajedno s onima koje imaju veću umjetničku vrijednost.

To neminovno vodi do iskrivljenja istine kad jedan hit postaje autorovo najveće umjetničko dostignuće, a sve druge uzbudljive izvedbe u kojima je nastupao kao pjevač ili dirigent, sve improvizacije ostvarene u suradnji s najkreativnijim klasičarima i jazzistima današnjice, polako se isključuju iz njegove ostavštine. Ipak, nije posve tako jer će ono što je zabilježeno na diskografskim izdanjima, bez obzira na daljnji razvoj digitalne tehnologije, uvijek biti dostupno za preslušavanje.

Zato, razmišljamo li dugoročno, na dobrobit hrvatske umjetnosti, bez obzira na velike pogodnosti interneta, treba i dalje poticati glazbenike na objavljivanje albuma. Na taj način doprinosimo očuvanju duha vremena i njegovih vrijednosti. Jednako se odnosi na baštinske zapise čiji će dio, jednom, postati i nova izdanja za koja se danas zalažemo.

VEDRAN KOCELJ

UVODNIK

Poštovani čitatelji Cantusa,

CANTUS ANSAMBL

BROJ 175, SRPANJ 2012.

Cantus Ansambl, Berislav Šipuš i Dubravka Šeparović Mušović u dvorani pekinškog NCPA

Cantus Ansambl susreo se i s visokim predstavnicima Grada Pekinga za koje je 23. svibnja pripremio drugi koncert u sklopu hrvatsko–kineske kulturne razmjene s isključivo hrvatskim programom — Leptirima Olje Jelaske, Triom Frane Paraća, Komornom simfonijom Borisa Papandopula i skladbom Tan Hetti Berislava Šipuša, Cantusova počasnog umjetničkog voditelja i dirigenta koji je ravnao i tom vrlo uspješnom i dalekosežno značajnom turnejom. (HDS)

temeljem Članka 27. Statuta, Predsjedništvo Hrvatskog društva skladatelja Na sjednici održanoj 5. lipnja 2012., raspisalo je

Temeljem Članka 25. Statuta, Predsjedništvo Hrvatskog društva skladatelja na sjednici održanoj 2. srpnja 2012. raspisalo je

Temeljem Članka 25 Statuta, Predsjedništvo Hrvatskog društva skladatelja na sjednici održanoj 2. srpnja 2012. raspisalo je

NATJEČAJ

NATJEČAJ

NATJEČAJ

za glavnog urednika časopisa Cantus

za suradnike u sljedećim tijelima:

za Glavnog tajnika Natječaj za Glavnog tajnika HDS–a raspisuje se na četiri godine, odnosno do trajanja mandata Predsjedništva, bez zasnivanja radnog odnosa.

Prava i obveze s izabranim kandidatom uređuju se Ugovorom. Za Glavnog tajnika mogu se natjecati redovni članovi HDS–a.

Kandidati su, uz životopis, dužni podnijeti projekt daljnjeg rada i razvoja HDS–a te prijedlog prema članku 28. stavku 2.

Statuta.

Prijave se podnose preporučenom poštom ili osobno u Tajništvo HDS–a do 1. kolovoza 2012. godine.

Zoran Juranić, predsjednik, v. r.

Od kandidata se očekuje iskustvo na području izdavačke djelatnosti. Podnosi se pisani prijedlog koncepta časopisa te prijedlog imena još dva člana Uredništva.

Prije izrade prijedloga, kandidatima se preporučuje obaviti razgovore s Mirjanom Matić, direktoricom Cantus d.o.o. i Marinom Ferić Jančić, voditeljicom odnosa s javnošću HDS ZAMP–a kako bi prijedlog uskladili s potrebama HDS–a i ZAMP–a te s financijskim i tehničkim zadanostima.

Prijave se podnose do petka, 24. kolovoza 2012., preporučeno poštom ili osobno u Hrvatsko društvo skladatelja, Berislavićeva 9, 10000 Zagreb.

U Zagrebu, 3. srpnja 2012.

Predsjednik Hrvatskog društva skladatelja Zoran Juranić, v. r.

Odbor za izdavaštvo (dva člana) Komisija za prijam u redovno članstvo (tri člana) Odbor za zaštitu autorskih prava (šest članova) Ad.1) Uz predsjednika ili dopredsjednika, glavnog tajnika, direktoricu Cantusa i voditelja Ars Croaticae otvaraju se još dva mjesta za članove iz područja ozbiljne glazbe i muzikologije.

Ad.2 ) Po jedno mjesto za članove iz područja zabavne i ozbiljne glazbe te muzikologije.

Ad.3) Po dva mjesta za članove iz područja zabavne i ozbiljne glazbe te dva predstavnika pridruženih članova. U radu Odbora sudjeluju predsjednik ili dopredsjednik, glavni tajnik, direktor ZAMP–a te, po potrebi, članovi stručne službe ili neovisni stručnjaci.

Kandidati moraju biti redovni članovi Hrvatskog društva skladatelja, s izuzetkom kandidata za Odbor za zaštitu autorskih prava koji mogu biti i pridruženi članovi.

Prijave se podnose do petka, 24. kolovoza 2012., preporučeno poštom ili osobno u Hrvatsko društvo skladatelja, Berislavićeva 9, 10000 Zagreb.

Posebno se potiču mlađi članovi da se svojom kandidaturom aktivno uključe u rad Hrvatskog društva skladatelja.

U Zagrebu, 3. srpnja 2012.

Predsjednik Hrvatskog društva skladatelja Zoran Juranić, v. r.

IZDAVAČI: Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić / UREDNIŠTVO: Marina Ferić Jančić, Jana Haluza, Davor Hrvoj (glavni urednik i urednik fotografije), Jure Ilić / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb / E–mail: cantus@cantus.hr, cijena: 20 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747 CJENIK OGLASA ZA CANTUS  1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn  1/3 STRANICE 2.000,00 kn  1/4 STRANICE 1.500,00 kn  Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa  Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene  Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na cantus@cantus.hr

3

Zoran Juranić novi je predsjednik Hrvatskog društva skladatelja

Predsjednik piše operni »ljubić« Piše: Jagoda Martinčević

Baš kao i dobri stari »Zajček« kojega oboje jako volimo i cijenimo, i Zoran Juranić utjelovljuje skladanje i dirigiranje tijekom cijeloga dodanašnjega profesionalnog života koji upravo ove godine bilježi puna četiri desetljeća.

Z

orana Juranića poznajem gotovo punih šezdeset godina! Išli smo, naime, skupa u prvi i drugi razred pučke škole Josip Brusić u Rijeci. Naravno da nismo imali pojma o tome da će nam glazba postati životnom profesijom sve dok se nismo ponov-

umjetnosti. Dobitnik je godišnje Nagrade Vladimir Nazor, dvaput priznanja Josip Štolcer Slavenski, Nagrade Grada Zagreba i Nagrade HAZU te odličja Danice ilirske s likom Marka Marulića. Autor je brojnih djela različitih žanrova, među kojima se poseb-

rigentskoj brizi za hrvatske skladatelje: u zagrebačkom HNK–u ravnao je praizvedbama opera Turci pod Siskom Miroslava Miletića i Preobražaj Stanka Horvata, postavio je i dvije opere istarskog skladatelja Antonia Smareglie (Istarska svadba i Oceana), oživio

kolega iz sekcije takozvanih ozbiljnih skladatelja. Jasno mi je da oni nisu toliko zainteresirani jer su njihovi prihodi, kod većine, zapravo godišnji džeparac što se tantijema tiče, no to ne znači da ne trebaju biti prisutni kada je riječ o Društvu. Htio bih ih stimulira-

prisutan, pa se tako ni ja ne osjećam staromodnim kada napišem »običan« Koncert za violu. Šalim se, naravno, i uopće ne mislim da je jedna glazba »obična«, a druga »neobična«. Jednostavno, svatko bira svoj put i to je dobro, a ja sam svoj već odavna izabrao i ostao na njemu. Imamo darovitih mladih i mlađih autora, a i stariji se još dobro drže, dok i neotkrivena baština upravo vapi za time da dođe na koncertni podij.

Kad smo već kod baštine, što je utjecalo na to da tako duboko uronite u muzi– kološke vode tragajući za nepoznatim autorima i skladbama?

Znatiželja, čista znatiželja. I sretna okolnost kada je muzikolog akademik Stanislav Tuksar pronašao Osmu simfoniju Luke Sorkočevića. Pokušao sam iskoristiti skladateljsko i dirigentsko znanje i tako je počelo s istraživanjima, obradbama i konačno izvedbama jer sve što sam obradio, sâm sam i izveo te tako na licu mjesta provjerio što sam napravio. Uvijek sam vjerovao da radim nešto korisno, što su pokazale opetovane izvedbe nekih djela. A trajna preokupacija bio je i ostao naravno Ivan pl. Zajc i njegova golema operna ostavština. Uvijek sam mislio da nije samo Zrinj– ski ono što kod Zajca vrijedi. Pokazalo se da u tom opernom opusu ima prekrasnih djela, primjerice opera Amelia, stilski i vrijednosno uz bok Verdijevim djelima, kao i činjenica da je Zajc unatoč nevjerojatno bogatom životu, od pedagoškog i organizatorskog do dirigentskog, kao autor prošao pravo skladateljsko zrenje i stvorio mnoge vrijedne opere koje zaslužuju današnji scenski život.

DAVOR HRVOJ

RAZGOVORI

BROJ 175, SRPANJ 2012.

Zoran Juranić

no susreli na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. A od tada do danas opet je prošlo nekoliko desetljeća tijekom kojih sam gledala Zorana kako dirigira, slušala njegove skladbe, pratila njegova »miješanja« u muzikološke poslove i uvijek rado susretala Zozu iz djetinjstva. Što je više dobivao sjedine, sve mi je više sličio na plemenitog Zajca kojemu je uostalom posvetio i velik dio svojih istraživačkih sklonosti. Baš kao i dobri stari »Zajček« kojega oboje jako volimo i cijenimo, i Zoran Juranić utjelovljuje skladanje i dirigiranje tijekom cijeloga dodanašnjega profesionalnog života koji upravo ove godine bilježi puna četiri desetljeća. Odnedavna, od zadnje izborne Skupštine, Juranić je novi predsjednik Hrvatskog društva skladatelja, što je razlog ovom razgovoru, no ne i jedini s obzirom na veliki uspjeh njegova Koncerta za violu i gudački orkestar za koji je dobio nagradu HDS–a »Boris Papandopulo«, a samo nekoliko dana poslije, djelo je požnjelo ovacije slušateljstva na skladateljevu autorskome koncertu u Muzeju Mimara.

Tko je točno Zoran Juranić?

No, prije svega, valja nam predstaviti našeg novog predsjednika, sa svim njegovim profesionalnim atribucijama. Rođeni Riječanin (1947.), Juranić je na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji diplomirao dirigiranje u klasi prof.

Igora Gjadrova i kompoziciju u razredu prof. Stjepana Šuleka. Bio je ravnatelj Opera u Rijeci, Osijeku i Zagrebu, a danas je redovni profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i član suradnik Hrvatske akademije znanosti i

no ističu simfonijski torzo Inter arma narrant Musae, Gudački kvartet, Sonata za gitaru, Koncert za violu i gudački orkestar, Pjesme tjeskobe za mezzosopran i violončelo na tekst Vesne Krmpotić te niz glazbeno–scenskih djela: Fritz i plesačica, operetno–kabaretski karusel prema libretu Tahira Mujičića i Borisa Senkera, operna farsa Pričaj mi o Augusti (po tekstu Luka Paljetka) i mala burleskna sapunica u 9 epizoda Pingvini prema anti–drami Dubravka Mihanovića. Iznimno važne redakcije ostvario je za sljedeća djela iz hrvatske baštine: Requiem za Rudjera Boškovića Julija Bajamontija, psalam Babilonskiem nad riekama i 8. simfonija Luke Sorkočevića, Dixit Dominus Antuna Sorkočevića, dvije trio sonate Mihovila Stratika, pet opera Ivana pl. Zajca (Lizinka, Zlat– ka, Ban Leget, Amelia i Prvi grijeh) te Zajčevu operetu Momci na brod. I sve je to tek dio Juranićeva marljiva i uspješna djelovanja tijekom kojega se pokazao i uspješnim organizatorom kao ravnatelj opernih ansambala, dok se kao dirigent »nadirigirao« doista svega i svačega, dakako prvenstveno onog »željeznog« opernog repertoara na čelu s neuništivim Verdijem, ali i Bellinijem koji mu je posebno blizak, no najdraži mu je, na vrhu piramide, vječni Mozart čije je tri opere (Čarob– na frula, Cosi fan tutte i Otmica iz Sara– ja) postavio u Osijeku za čiji je operni ansambl osobito vezan. Danas često gostuje u Operi Novoga Sada, dok je u Zagrebu posljednji put kao operni dirigent postavio 2009. nagrađivanu operu Crux dissimulata Srećka Bradića na Muzičkom biennalu Zagreb.

I ta izvedba govori o Juranićevoj di-

je i Bersin Oganj i Hatzeov Povratak, uz niz koncertnih praizvedbi i snimaka djela hrvatskih autora. I još nešto naročito simpatično i vrijedno: Juranić danas vodi Društveni orkestar Hrvatskoga glazbenog zavoda, smatrajući taj amaterski ansambl u kojem sviraju i umirovljeni profesionalci važnim za tradiciju građanskoga Zagreba, osobito stoga jer s njima uspijeva ostvariti i programe zaboravljenih hrvatskih autora iz baštine čija djela pronalazi u bogatoj knjižnici i arhivu HGZ–a.

Eto, ispričali smo, vjerujem, onaj najvažniji dio biografije. A sada slijedi budućnost.

Predsjednički program Dragi Zorane, novi ste predsjednik na– šega Društva. Što očekujete i što ćete raditi?

Očekujem — kao, vjerujem, i svaki novi predsjednik — dosta posla, a s obzirom na to da sam deset godina bio u Predsjedništvu HDS–a, problematika mi je dobro poznata. Uz ostale članove Predsjedništva poradit ću na tome da potaknem što veći angažman cjelokupnog članstva, pogotovo unutar sekcija takozvanih zabavnih i ozbiljnih skladatelja te muzikologa kako bismo što preciznije artikulirali probleme, želje i nastojanja. I premda je još nedavno prisutna hajka na Društvo i ZAMP bila posve neosnovana, što smo i pokazali, mislim da kolikogod taj dio Društva dobro funkcionirao, zaštita autorskih prava nije njegov jedini interes, kao ni jedina svrha njegova postojanja. Vidjeli ste i sami, na Skupštinu se nije odazvao veći broj

ti da shvate svrhu postojanja HDS–a, da sudjeluju u radu kvalitetnim prijedlozima, a najvažnije je da već danas na što široj osnovi pripremimo buduću smjenu generacija. I takozvani zabavni i ozbiljni skladatelji, pa i muzikolozi moraju djelovati zajednički, dakako, ponajprije u zaštiti autorskih prava koja su nedavno bila izložena krivim interpretacijama, zlonamjernim insinuacijama i mistifikaciji. Uostalom, model koji imamo nije naša izmišljotina već preslika modela iz mnogih civiliziranih zemalja. Velik nas posao, a i mogući problemi, čekaju nakon ulaska u Europsku uniju, kada će HDS i ZAMP trebati potvrditi svoje mjesto u uvjetima liberalnih tržišnih odnosa.

Čista znatiželja Vratimo se skladanju. Koncert za violu postigao je veliki uspjeh i sva je prilika da će se često svirati što baš i nije čest slučaj kod današnjih skladatelja. Rekla bih da je po senzibilitetu, ali i skladateljskim pa– rametrima gotovo klasičan. Šulekov ste učenik. Jeste li i njegov sljedbenik?

U širem smislu svakako jesam. Od profesora sam mnogo toga naučio, osobito u zanatskom pogledu, a i ono najvažnije — kako dalje učiti sam. Što se tiče same glazbe, meni je uvijek bilo važnije da ona govori o meni, nego o vremenu u kojem je nastala. Zato nikada ni nisam pristajao uz avangardne težnje, niti sam tako pisao. Uvijek sam mislio da glazbu ne treba dodatno tumačiti, ona mora govoriti sama o sebi, odnosno o autoru. No, danas je u ozbiljnoj glazbi sve jako relativno. Mislim da prave avangarde više nema, svi mogu skladati sve, pluralizam je jako

Od tri glazbeno–scenska djela koja ste skladali, glazbena farsa Govori mi o Augusti najbolje je prošla i dobila niz vrijednih nagrada (Nagrada Grada Za– greba, Nagrada Slavenski i Nagrada HAZU). Suradnja s pjesnikom Lukom Paljetkom očito je urodila dobrim plo– dom. Je li na vidiku nešto novo za glaz– benu scenu?

Da, upravo skladam operu Posljednji ljetni cvijet, opet u suradnji s Paljetkom. Nakon radio–drame i kazališnog teksta koji se igrao u Dubrovniku, sada će taj naslov ugledati i opernu scenu. Praizvedba će biti u Novom Sadu, a zatim će se izvesti i na Muzičkom biennalu Zagreb.

Je li ponovno riječ o farsi?

A ne, ne. Ovaj put nije farsa nego svojevrstan »ljubić« s jednom posebnom poetskom dimenzijom, mogli bismo je nazvati traganjem za neuhvatljivim.

I kad ne piše pjesme (u čemu je gotovo nenadmašan), Paljetak svoje tekstove impregnira poetikom i zato me njegova književnost tako privlači. Nadam se da ću uspjeti glazbom nadograditi pomalo transcendentalni duh tog osebujnog teksta.

KONCERTI

4

BROJ 175, SRPANJ 2012.

Autorski koncert Zorana Juranića, Muzej Mimara, 12. lipnja 2012.

Instrumentalna komunikacija Piše: Sanja Raca

Na koncertu u Mimari, vjerojatno spontano, skladatelj je iznio dva stvaralačka lica — jedno koje ide putem apstrakcije i drugo koje pokazuje njegov duhovit i nadasve znalački odnos prema glazbenoj prošlosti blike i primiti je na jednaki način. Zoran Juranić, karijerom vezan uz stvaralačko i reproduktivno područje, balansirano sudjeluje u oba.

U javnoj percepciji snažnija je identifikacija s njegovom dirigentskom karijerom, što ne čudi s obzirom na repertoarni opseg, gotovo specijalističko operno usmjerenje, nadasve u odnosu na hrvatsku novu i stariju produkciju čemu se može zahvaliti ne tako davno intenzivno razdoblje Zajčeve renesanse kada je, kao redaktor partitura i tumač, donio na scenu njegove Lizinku, Zlatku, Bana Legeta, Ameliju i Prvi grijeh. Upravo taj istraživački rad na širokom spektru baštinskih notnih zapisa (J. Bajamonti, otac i sin Sorkočević, A. Smareglia, I. Jarnović, J. M. Stratico, V. Lisinski, I. Zajc, B. Bersa) stoji kao čvrsti klin između njegova vlastita skladanja i dirigiranja. On je osobito zanimljiv kad ga se racionalizira kroz oblikovnu sferu Juranićeva autorskog rukopisa.

Slobodno prostiranje zvuka izvan postavljenih konvencija

DAVOR HRVOJ

Na koncertu u Mimari, vjerojatno spontano, iznio je dva stvaralačka lica. Jedno koje ide putem apstrakcije i drugo koje pokazuje njegov duhovit i nadasve znalački odnos prema glazbenoj prošlosti. U ovome prvom, pokazuje da ne postoji riznica iz koje crpi. On ne restaurira i ne citira, njegove se komponente zvuka slobodno prostiru, ukrštavaju, sukobljavaju, poništavaju, uviru, kovitlaju, pojačavaju, nadopunjuju bojama kao neprekinute promjene na površini i u unutrašnjosti tkiva. Primjeri su Koncert za violu i orkestar iz 2011. (solist Milan Čunko), Didaskalije za gudače (2003.) i Canti all’antica za violončelo i gudače sa solistom Krešimirom Lazarom (1985.). Nagrađeni Koncert pokazuje baš tu stalnu promjenjivost izraza i to ne na dva plana koje bi možda mogao sugerirati tradicionalan odnos između sola u tuttija nego promjenjivost koja se odvija na planu paralelnosti njihova postojanja. Solist i orkestar nisu takmaci, nitko nikoga ne slijedi i ne tumači, oni naprosto pulsiraju, među njima vlada apstraktno jedinstvo oblikovano kao eho međudjelovanja raznorodnih elemenata. Skladatelj ih vidi kroz boje, instrumentalne »tonalitete« i dinamičke plohe kojima bi, sudeći po izvedbi u Mimari, dobro došlo više pogleda »oči u oči«. Dirigentov prst na ustima ima efekt tek kad glazbenik podigne pogled s partiture, »mehanička« prisutnost umjetničke skupine tada bi bila potpuno eliminirana.

Zoran Juranić

A

NAGRADE

utorski koncert Zorana Juranića, održan 12. lipnja u Muzeju Mimara uz njegov 65. rođendan (rođen 25. lipnja), stjecajem okolnosti preklopio se s njegovim imenovanjem na mjesto novoga predsjednika Hrvatskog društva skladatelja. Slavljeniku je te večeri dodijeljena trostruka uloga: skladatelja, dirigenta i predsjedavajućeg čelnika strukovne uloge — u izvedbenom smislu, jasno je da su prve dvije bile dominantne. Konceptualno, autorski koncerti ne sažimaju nego predstavljaju stvaralaštvo po načelu nešto novo, a nešto iz ranijih skladateljskih faza. U to ime, slavljenik je odabrao četiri partiture, sve za gudački orkestar (djelomice uz soliste) — Koncert za violu i orkestar, Canti all’antica za violončelo i gudače, Didaskalije za gudače i A Luka Sorgo za komorni orkestar, a za dodatak je izveo Gra–

bancijaš polku, dio scenske glazbe koju je pisao 1994. za predstavu Matijaš Grabancijaš Tituša Brezovačkog. Podršku je imao u Varaždinskom komornom orkestru nadopunjenom puhačima, oboistima Brankom Mihanovićem i Aleksandrom Lazar te kornistima, Stjepanom Obadićem i Hrvojem Pintarićem. Suradnja autora i ansambla intenzivirala se narudžbom Koncerta za violu i orkestar, praizvedenom u Varaždinu u prosincu prošle godine. Zoran Juranić za njega je primio Nagradu »Boris Papandopulo« matičnoga Društva.

Tako su nedavna praizvedba, Nagrada, rođendan, autorski koncert i imenovanje predsjednikom, ne bez razloga proizveli te večeri emocionalni učinak, neku vrstu pozitivne kreativne napetosti koju je mogao osjetiti promatrač iz pu-

Iste ili srodne interakcije amalgamiranih gudača

pokazale su partiture Canti all’antica i Didaskali– je. Kroz naslovom istaknutu liniju violončela, ova prva naoko sugerira koncertantnu narav opusa koji to ni u jednom dijelu nije. On se zbiva (opus) izvan prostora konvencija jer ih naprosto ne treba. Njegov tek naslućeni melodijski motiv koji se fino razaznaje kroz dva stavka, odsječci zvuka komornih skupina koji se utapaju u zajedništvu, tvore Canti kao autorov doživljaj instrumentalne komunikacije. Didaskalije su još sažetije, kratke, pisane u formi brzog crteža (izvorno, didaskalije su upute, pojašnjenja u kazališnom tekstu ili filmskom scenariju). Naslovi »Uznemireno«, »Kurtoazno«, »Nesuvislo« i »Lakomisleno« naprosto su elastični okvir za utiskivanje reljefa točno onako kako sugeriraju naslovi stavaka.

Klin između kreacije i sukreacije Opreku takvoj Juranićevoj slobodnoj unutarnjoj imaginaciji oblikovanja, predstavlja pisanje prema predlošku i zadanoj temi. Ni ovdje za njega nema ograničenja, on je autor bez predrasuda i istodobno umjetnik koji superiorno vlada literaturom. Iz toga znanja proistekla je lakoća kojom ulazi u svijet pretklasičara Luke Sorkočevića (skladba A Luca Sorgo) i komediografa Tituša Brezovačkog čija sočna, humorna kajkavština datirana oko 1800. godine i danas predstavlja izazov kazališnim uprizorenjima. Primjer njegove Grabancijaš polke koju je napisao prije gotovo dva desetljeća, dodatno signalizira na ono što je sadašnja kazališna praksa uglavnom zanemarila, a to su narudžbe scenske glazbe jednoj sigurnoj, profesionalnoj skladateljskoj ruci. Da je za Matijaša upravo takva ruka nije napisala, teško da bi djelo čuli na koncertnom podiju nakon osamnaest godina, koliko je prošlo od premijere dramske predstave. Ta dva briljantna primijenje– na opusa kojima je zaokružen koncert, zorni su primjer »klina« između kreacije i sukreacije glazbe koji je kod Zorana Juranića posljedica kontinuiranog (i pasioniranog) rada na partiturama iz glazbene prošlosti.

Koncert bez stanke, vođen načelom »malo je puno«, osvijetlio je skladateljski lik Zorana Juranića u simbiozi s Varaždinskim komornim orkestrom i njegovim solistima, violistom Milanom Čunkom i violončelistom Krešimirom Lazarom.

Doda li se tome njegov autorski CD koji je prije tri godine objavio nakladnik Cantus, slika se upotpunjuje, kao što će se na društvenom planu, u naredne četiri godine, zaokružiti dužnošću predsjednika i izazovima koji mu u tom razdoblju predstoje.

Godišnja Nagrada Vladimir Nazor za 2011. godinu

Dobitnik Davorin Kempf za skladbu Peti zagrebački koncert

Davorin Kempf

D

ana 19. lipnja u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu dodijeljene su godišnje i životne Nagrade Vladimir Nazor. U kategoriji glazbe, Nagradu za životno djelo primila je operna primadona Mirka Klarić, a godišnju Nagradu skladatelj Davorin Kempf za Peti zagrebački koncert. Djelo je nastalo kao dio kulturnog projekta u kojemu je sudjelovalo šest suvremenih

hrvatskih skladatelja različitih generacija, a skladbe su praizveli Zagrebački solisti u svojoj koncertnoj sezoni 2010./2011. u Hrvatskom glazbenom zavodu. Po formi, instrumentaciji i vremenskom trajanju, šest naručenih instrumentalnih koncerata zrcalili su šest Brandenburških koncerata Johanna Sebastiana Bacha, dok su njihovi glazbeni sadržaji oblikovani u skladu s osobnim skladateljskim poetikama. Novo djelo Davorina Kempfa, praizvedeno 19. travnja prošle godine, ispraćeno je oduševljenim ovacijama. Zagrebački solisti i pridruženi im gosti, flautistica Renata Penezić, čembalist Pavao Mašić i dirigent Tomislav Fačini, skladno su interpretirali Kempfovo novo trostavačno djelo u kojemu se osjeća skladateljev

iskonski ushit i zadovoljstvo pri stvaranju glazbe prema načelima njegova velikog uzora Johanna Sebastiana Bacha (dakako i Petog brandenburškog koncerta) čijim se opusima višestruko bavio kao profesor polifonije, znanstvenik–muzikolog i autor ciklusa radijskih emisija. U trima stavcima, sasvim u skladu s izvornikom, Kempf kombinira citate iz Bachovih djela koji počinju glasovitim tonskim motivom B–A–C–H i razvijaju se u složenu, majstorski orkestriranu strukturu hipnotizirajuće primamljive glazbe i njezinih polifonih konstrukcija. Uspjeh praizvedbe i doseg skladateljeve umjetničke tvorbe izdigao je djelo na najviše mjesto u okviru prošlogodišnje stvaralačke produkcije. Odluka o dodjeli godišnje Nagrade donesena je jednoglasno.

Praizvedbu toga antologijskog opusa hrvatske koncertantne glazbe koje je već tiskom objavljeno u istoj 2011. godini, pratio je dvostruki autorski album Davorina Kempfa u izdanju nakladnika Cantus u seriji »Hrvatski suvremeni skladatelji«, kao i imenovanje rezidencijalnim skladateljem Zagrebačke filharmonije u koncertnim sezonama 2012. i 2013. godine. (Iz obrazloženja Nagrade Vladimir Nazor)

Nagrada Milka Trnina za 2011.

H

rvatsko društvo glazbenih umjetnika objavilo je dobitnike Nagrade Milka Trnina za 2011. godinu. Stručni ocjenjivački sud u sastavu Igor Gjadrov (predsjednik žirija), Pavica Gvozdić, Višnja Mažuran, Snježana Bujanović Stanislav, Mladen Janjanin, Iśtvan Römer i Prerad Detiček (predsjednik HDGU) izabrao je, a Upravni odbor HDGU–a potvrdio, dobitnike: sopranisticu Ivanu Lazar te orguljaše Pavla Mašića i Antu Knešaureka.

Ivana Lazar nagrađena je za kreaciju Ofelije u produkciji opere Hamlet Ambroisea Thomasa u zagrebačkom HNK (premijera 19. studenoga 2011.), dok su Mašić i Knešaurek dobili Nagradu za višegodišnji projekt integralne izvedbe orguljskih djela Johanna Sebastiana Bacha koji su zaokružili prošle godine. Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, u suradnji s Hrvatskim komornim orkestrom, uručit će Nagrade 22. listopada 2012. u Hrvatskom glazbenom zavodu. (HDGU)

5

NAGRADE

BROJ 175, SRPANJ 2012.

Objavljene godišnje Nagrade HDS–a za 2011. godinu Na redovitoj godišnjoj Skupštini održanoj 3. lipnja, Hrvatsko društvo skladatelja objavilo je dobitnike godišnjih Nagrada za 2011. koje će se, u dogovoru s dobitnicima, dodijeliti do konca ove godine.

Nagrada »Boris Papandopulo« za autorsko stvaralaštvo u području ozbiljne glazbe pripala je skladatelju Zoranu Juraniću za njegov Koncert za violu i orkestar

rakterističnih za profil Drage Diklića, popularnog Fike, kojemu od srca i u ovoj prigodi čestitamo 75. rođendan.

Nagrada »Vatroslav Lisinski« na području izvodilaštva pripala je Tamburaškom orkestru Hrvatske radiotelevizije u povodu 70 godina djelovanja Nagrada »Josip Andreis« za doprinos području muzikologije i glazbene publicistike pripala je Ivi Lovrec Štefanović za ciklusa emisija »Putovi hrvatske glazbe« na Trećem programu Hrvatskog radija Nagrada »Milivoj Körbler« za životno djelo pripala je Dragi Dikliću, pjevaču, skladatelju i saksofonistu u povodu 75. rođendana Nagrada »Franjo Ksaver Kuhač« za područje tradicijske glazbe pripala je Mihaelu Feriću za knjigu »Hrvatski tamburaški brevijar« u izdanju Udruge za promicanje hrvatske kulturne baštine »Šokadija« Nagrada »Miroslav Sedak Benčić« za životno djelo pripala je Miljenku Prohaski, skladatelju, dirigentu, aranžeru i kontrabasistu Nagrada »Adalbert Marković« pripala je Hrvoju Hegedušiću za doprinos afirmaciji položaja skladatelja i autorskih prava tijekom četverogodišnjeg mandata Predsjednika HDS–a

Nagrada »Milivoj Körbler«

Nagrada »Franjo Ksaver Kuhač«

Mihael Ferić

Z

namo li koje je najpopularnije i najraširenije glazbalo u Hrvatskoj? Tambura — stari, autohtoni hrvatski instrument kojemu je melograf, glazbeni pedagog i dirigent Mihael Ferić posvetio gotovo cijeli život i oblikovao ga u knjigu od oko pet stotina stranica, s više od tisuću i tri stotine fotografija i preslika sa šest kontinenata gdje sve Hrvati sviraju taj instrument. Knjiga se zove »Hrvatski tamburaški brevijar« i ona to doista jest po znanju, uvjerenju i ljubavi koje je autor uložio kako bi rekao baš sve o tamburi koja se svira od Hrvatske do Amerike, Australije i Afrike. »Hrvatski tamburaški brevijar« mnogo je više od leksikona tambure i tamburaške glazbe. To je knjiga o važnome dijelu hrvatskog nacionalnog identiteta, o povijesti tambure unutar dva stoljeća, od Iloka sve do Dubrovnika, o njezinu razvoju, ali i razlozima omiljenosti, o tamburi koja okuplja ljude dobre volje, koja potiče autore, ali istodobno čuva tradiciju kako bi je prenijela novim generacijama. »Hrvatski tamburaški brevijar« doista je jedno od kapitalnih djela posvećenih glazbi, utoliko vrednije jer govori o instrumentu koji do sada nije imao tako sveobuhvatan zapis kao što je ovaj iz pera marnoga Mihaela Ferića, na čast i ponos Franji Ksaveru Kuhaču čije ime nosi Nagrada.

Drago Diklić za životno djelo

P

unih 58 godina traje umjetnička karijera Drage Diklića, istaknutog hrvatskog pjevača, skladatelja i saksofonista. Pripadnik veteranske ekipe čije je djelovanje desetljećima utjecalo na formiranje dobrog ukusa u našoj zabavnoj glazbi i jazzu, višestruko darovit glazbenik i danas je prisutan svojom osobnošću i vječno zelenim melodijama. Počeci karijere vode ga iz Zagreba put inozemstva, do Njemačke i Švedske gdje pjeva, svira saksofon i vodi svoj zabavno–glazbeni sastav »D. D. Five«, da bi po povratku u Zagreb utemeljio ansambl »Profesionalci« čije mu ime doista određuje daljnji put. Jer, Drago Diklić bio je i ostao jedan od vrhunskih profesionalaca u našem skladateljstvu i izvodilaštvu i ta je značajka svakako odredila njegov dugogodišnji raznolik i bogat umjetnički put. On ga vodi od vlastita plesnog orkestra do interpretacija jazza u big bandu Boška Petrovića i Damira Dičića te zagrebačkog Festivala zabavne glazbe kojega, kao ravnatelj, vodi u tri navrata. Uz sve to marljivo sklada i objavljuje diskografska izdanja s brojnim melodijama kojima usađuje prepoznatljiv autorski i izvođački stil. Nabrojimo nekoliko poznatih naslova: »Oprosti, volim te«, »Opet si plakala«, »Još samo večeras« i »Zagreb je najljepši grad« — tako ka-

ka trenutnih zbivanja u i oko hrvatske suvremene glazbe. U vremenu kada suvremena hrvatska glazba prelazi u opoziciju pred navalom gostujućih glazbi iz svijeta, Iva uvijek pronalazi put ka bilježenju i očuvanju hrvatskog glazbenog identiteta«, ističe jedan od predlagatelja, skladatelj Krešimir Seletković. Posebna slavljenička emisija ostvarena je 26. listopada 2011. kojom je zaokružen jedan, a započet drugi ciklus »Putova hrvatske glazbe«, na obostranu radost autora i umjetnika, a iznad svega hrvatske glazbe kojoj Iva Lovrec Štefanović svojim putovima iznimno pridonosi.

Nagrada »Josip Andreis«

Iva Lovrec Štefanović

»Knjiga ima raznih. Za čitanje, ali i za slušanje...«, kaže muzikologinja dr. sc.

Eva Sedak, jedno od uglednih imena brojnih predlagatelja Ive Lovrec Štefanović i njezina ciklusa emisija. I doista, već punih 11 godina slušatelji Trećeg programa Hrvatskog radija susreću se »u živo« s hrvatskom glazbom, njezinim autorima i umjetnicima u zamisli i ostvarenju agilne urednice. Taj svojevrsni putopis glazbe jedinstven je po koncepciji i ostvarenju jer kroz razgovore i slušanje hrvatske glazbe, mahom suvremene, na rijetko zanimljiv i stručan način vodi slušateljstvo kroz brojne postaje našega stvaralaštva. »Ne čineći razlike između interpreta i skladatelja, već čak i tvrdoglavo smještajući glazbu na prvo mjesto, Iva Lovrec Štefanović brižna je kroničar-

Nagrada »Vatroslav Lisinski«

Tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije

J

edan od najomiljenijih hrvatskih glazbenih ansambala, Tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije, prošle je godine u mjesecu listopadu održao slavljenički koncert u povodu 70. obljetnice. Bila je to kruna dosadašnjega rada koji seže daleko u prošlost, a koji je iznimno pridonio popularnosti tamburaške glazbe, izvorne, obrađene i umjetničke, nastale iz pera brojnih hrvatskih skladatelja niza generacija. Jedini profesionalni ansambl takva sastava u svijetu, Tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije pod vodstvom dugogodišnjeg šefa dirigenta Siniše Leopolda, u našoj sredini, osim umjetničke, ima i svoju kulturološku zadaću. Ona je prije svega sadržana u njegovanju i očuvanju hrvatske tradicijske glazbe kao važnoga dijela nacionalne kulturne baštine, a zatim i u promociji današnjih skladatelja koji svojim novim djelima obogaćuju tamburašku literaturu. Pomno izrađene izvedbe i uvijek zarazni entuzijazam članova sviju sekcija Orkestra, razlog su goleme popularnosti kod najšire publike koja ih prati na njihovim redovitim koncertima, kao i na brojnim gostovanjima u domovini i u svijetu.

Iznimno važna djelatnost vezana je uz snimke tamburaške glazbe za potrebe radija i televizije, a koje dosežu impresivnu brojku od više od deset tisuća minuta i koje ostaju kao trajno svjedočanstvo svim budućim generacijama poklonika tamburaške glazbe.

Nagrada »Boris Papandopulo«

Zoran Juranić

G

odina 2011. obilovala je brojnim novim postignućima hrvatskih

skladatelja. Uz Muzički biennale Zagreb na kojemu je praizvedeno pet novih glazbeno–scenskih djela, uz projekt Zagrebačkih solista koji su praizveli šest skladbi naših autora, dogodili su se i brojni drugi pojedinačni koncerti na kojima su se pojavila i po prvi puta čula nova djela hrvatskih skladateljica i skladatelja. Među njima posebno je odjeknuo Koncert za violu i orkestar Zorana Juranića praizveden 11. prosinca 2011. u Varaždinu, u izvedbi Varaždinskog komornog orkestra i solista Milana Čunka pod ravnanjem autora. Viola kao solistički instrument uz orkestar ne pojavljuje se često u koncertnoj literaturi te je utoliko značajnije skladateljevo posezanje upravo za glazbalom plemenita tona i velike izražajnosti. Kao iskusan autor i dirigent, Koncert je oblikovao u ponajboljim mogućnostima i dosezima glazbala koje u solističkoj dionici svojim sadržajem, razigranošću i svježinom prekriva širok spektar izazova u estetskom i tehničkom pogledu, a u interakciji s majstorski orkestriranim gudačkim korpusom rezultira vrlo inspirativnim djelom s izvođačkog i receptivnog aspekta. Koncipiran u tradicionalnoj formi trostavačnog koncerta, sa sonatnim oblikom prvoga stavka i završnim rondom između kojih je smješten poetski Quasi adagio, Juranićev Koncert za violu, posvećen onima koji su ga i praizveli, Varaždinskom komornom orkestru i vrsnom violistu Milanu Čunku, ima sve šanse zaživjeti na koncertnim repertoarima.

Djelo je primjer skladateljeva dara, muzikalnosti i vještine, originalno u izričajnosti i nadasve poticajno za interprete.

i šef dirigent Plesnog orkestra Radio Zagreba; na brojnim inozemnim gostovanjima dirigirao je najuglednijim europskim orkestrima poput Bavarskog, Danskog i Flamanskog radija, pet puta je sudjelovao kao dirigent na Euroviziji, surađivao je sa Simfonijskim puhačkim orkestrom te vodio Big Band i Symphony–jazz Band Hrvatske vojske. To je tek dio bogate reproduktivne karijere tijekom koje je stalno skladao, obogaćujući hrvatsku glazbu orkestralnim i vokalnim skladbama jazz, popularne i ozbiljne glazbe, tamburaškim djelima, komornom, zborskom i scenskom glazbom za radio–drame, crtane te cjelovečernje filmove. Iz njegova bogatog opusa izdvajaju se skladba »Intima«, izvorno napisana za Big band i Zagrebački jazz kvartet koja je doživjela čak 19 obrada u raznim izvedbama, potom Concertino za jazz kvartet i gudače izveden i u znamenitom Carnegie Hallu sa Cinccinati simfonijskim orkestrom i Modern Jazz Quartetom, pjesma »Zbog jedne davne melodije« na stihove Drage Britvića, glazba inspirirana kajkavskim i istarskim melosom, kao i ona za kultne filmove »Lisice«, »Rondo« i »Kiklop«. Uz povremeni pedagoški rad, Miljenko Prohaska bio je tijekom karijere iznimno društveno aktivan, a u dva navrata i predsjednik Hrvatskog društva skladatelja.

Nagrada »Adalbert Marković«

Hrvoje Hegedušić

H Nagrada »Miroslav Sedak Benčić«

Miljenko Prohaska za životno djelo »Maestro Miljenko Prohaska uzor je svestrane umjetničke osobnosti hrvatske kulture, s velikim ugledom i u inozemstvu. Potvrdio se kao vrhunski glazbenik klasičnog obrazovanja koji pronalazi nove sadržaje kvalitetnog izričaja prožeta najboljim i najljepšim značajkama iz ozbiljne, zabavne ili narodne glazbe, a ponajviše jazza«, zapisala je povjesničarka glazbe Višnja Požgaj. Nije lako opisati sve djelatnosti i umjetnička postignuća doajena hrvatske glazbe Miljenka Prohaske.

Na svakome od područja, bilo izvođačkom ili stvaralačkom, isticao se posebnim senzibilitetom, darovitošću i vještinama, bez obzira je li riječ o sviranju kontrabasa u legendarnim sastavima: Zagrebačkom jazz kvartetu i jazz kvintetu, u Međunarodnom jazz bandu u Montreuxu, u sekstetu The War Stars, u triju Davida Gazarova ili u Zagrebačkoj filharmoniji, Simfonijskom i Komornom orkestru Radiotelevizije Zagreb i drugim sastavima. Jedan je od utemeljitelja, a kasnije

rvoje Hegedušić obnašao je dužnost dopredsjednika HDS–a od 2004. do 2008., a potom predsjednika od 2008. do 2012. godine. Na odgovorne funkcije izabran je u zreloj životnoj dobi, nakon desetljeća iskustva aktivnog glazbenika i djelatnika glazbene industrije koji je tijekom karijere bio suradnikom ogromnom broju sudionika novije povijesti hrvatske glazbe. Svoje veliko glazbeno, poslovno i životno iskustvo Heg je spretno i nesebično iskoristio kako bi odgovornoj funkciji prvoga čovjeka HDS–a dao pokriće, ali i sposobnost prodora i snalaženja u strukovnom, pravnom i društvenom aspektu problema s kojima se danas susreću glazbeni kreativci.

U svim situacijama, od formalno–protokolarnih, preko društveno–političkih, pa sve do onih na barikadama i u rovovima prve crte obrane prava autora i glazbenika, Heg je djelovao u maniri leadera koji vidi put kojim treba ići dalje i koji vlastitom akcijom otkriva taj put kao logičan i prihvatljiv onima koje zastupa. Tijekom njegovih osam godina dopredsjedničkog i predsjedničkog mandata, Hrvatsko društvo skladatelja uspješno je poslovalo i ostvarilo veliki rast materijalnih resursa i društvenog ugleda. U tome su njegove neprijeporne i nezanemarive zasluge, pa je stoga Predsjedništvo donijelo odluku da se Nagrada »Adalbert Marković« dodijeli upravo Hrvoju Hegedušiću.

PRAIZVEDBE

BROJ 175, SRPANJ 2012.

Praizvedba nove skladbe Josipa Magdića 5 . lipnja i repriza na koncertu Ljeto Kvarteta Rucner 13. lipnja u HGZ–u

Malo ih je koji su dostojni slave

Koncert Komornog zbora Ivan Filipović u foyeru palače HAZU u Zagrebu 19. lipnja

Nova hrvatska ostvarenja za mješoviti zbor Piše: dr. sc. Zdenka Weber

Praizvedbe deset novih skladbi nastalih na narudžbu zborovođe Gorana Jerkovića

Piše: Višnja Požgaj

U

H

Nova su djela nastala na Jerkovićev poticaj koji je time želio dati doprinos stvaranju nove zborske literature, svjetovne i sakralne, temeljene na hrvatskim narodnim motivima te obradama inspiriranim istom te- Komorni zbor Ivan Filipović mom, potaknuti skladatelje svih gepad Josipa Magdića, Pozvale su dekle deč– neracija i otvoriti mogućnost da i drugi ke te diptih Sivi soko k vili doletio i Linđo zborovi u Hrvatskoj prihvate novi reper- Tomislava Uhlika, triptih Međimurske, s toar. I doista, kao što je u uvodnom slovu naslovima Ćuk sedi, Dremle mi se i Kaj se naglasio predsjednik HAZU, akademik pripetilo Anđelka Igreca, Capriccio in bi– Zvonko Kusić, Akademija je ovim pr- tinada Massima Brajkovića i Kolo Trpivim koncertom osigurala očuvanje naci- mira Jerkovića. Proveli su nas skladatelji onalnog i kulturnog identiteta repertoara od Ravnih kotara, preko doline Neretve koji rječito govori o poticajnosti narodne do Podravine, Međimurja, Istre, Mljebaštine kada je, kao polazište, preuzmu ta, okolice Dubrovnika do Slavonije, sve skladatelji velike inventivnosti. u skladu s njihovim osobnim skladateljskim rukopisima. Novi će zborovi zacijePraizvedene su skladbe Braćo, brata spro– lo zaintrigirati i inozemne pjevače, movodimo, Svetoj žrtvi uskrsnici i Zite Joška guće je očekivati njihovo uključivanje na Ćalete, Svet Davorina Kempfa, Luciferov rasporede natjecanja i festivala i u svijetu.

Drugi dio koncerta obilježila je spomenuta Magdićeva skladba, zatim antologijska Elegija i humoreska Rudolfa Matza za violončelo i klavir koju je za Anu Rucner i gudački kvartet priredio Tomislav Uhlik, ali se ovom prigodom Kvartetu Rucner pridružio Društveni orkestar Hrvatskog glazbenog zavoda, pod ravnanjem dirigenta Zorana Juranića. Bolji dojam u nastavku pružio je kineski fagotist Zhibay Zhang (1986.), vrsni glazbenik, školovan na salzburškome Mozarteumu i dobitnik više nagrada. Bio je drugi fagotist u Simfonijskom orkestru RTV Slovenije, a sada je na istome mjestu u Zagrebačkoj filharmoniji i glavni fagotist Salzburške filharmonije. Njegovo izvanredno muziciranje u Koncertu za fagot i gudače u e–molu RV 484 Antonija Vivaldija, nadahnulo je Društveni orkestar i dirigenta Juranića koji su ga srčano pratili i na najljepši način priveli kraju tu posebnu i odlično posjećenu koncertnu večer održanu pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Narodne Republike Kine u Hrvatskoj.

Mladi (pra)izvode mlade Piše: Ivana Jurenec

Večer skladbi Dubravka Palanovića i Luke Marohnića Kempfov student

Ena Ovčina, ZOM i Igor Tatarević u HGZ–u

V

eć dva puta odgađan, četvrti ovosezonski koncert Zagrebačkog orkestra mladih (ZOM) održao se 20. lipnja ove godine u Hrvatskom glezbenom zavodu. Baš kao i njihov umjetnički credo, koncert je bio naslovljen Zauvijek ostati mlad, što je odgovaralo programskoj koncepciji. Poput Virtuosa, još jednog ciklusa u studentskom ostvarenju i ZOM je odlučio sezonu zaključiti djelima hrvatskih skladatelja i to onima mlađe generacije — Dubravka Palanovića i Luke Marohnića.

Merčep na marimbi

Josip Magdić

Svaki je od skladatelja velikom pažnjom pristupio ovoj narudžbi i ostvario djela u kojima u jednakoj mjeri mogu uživati pjevači i publika. Estetski i umjetnički kriteriji visoko su postavljeni, a Komorni zbor Ivan Filipović, iako sastavljen od pjevača amatera, svojim je pjevanjem svakoj od skladbi udahnuo dušu iskrenoga predanja i profesionalne tehničke spremnosti. Nešto više od sat vremena uživali smo u skladnom i sigurnom pjevanju, pa su bili izmamljeni i dodaci, što je sve Pra– izvedbe u HAZU uzdiglo na visoku razinu uživanja u zbornoj glazbi inspiriranoj hrvatskom narodnom baštinom.

Zagrebački orkestar mladih na posljednjem ovosezonskom koncertu 20. lipnja u HGZ–u

Drugi je dio koncerta protekao u znaku praizvedbe Koncerta za klavir i orkestar op. 11 Luke Marohnića, studenta kompozicije u klasi Davorina Kempfa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Skladao ga je na poticaj ZOM–a kojemu ga je i posvetio. Kao i ostala njegova djela i ono izražava Marohnićevu naklonost apsolutnoj glazbi i apstraktnom glazbenom izričaju. S obzirom da veliku pažnju posvećuje vođenju i samostalnosti dionicâ, za dio njegova opusa, pa tako i za Koncert za klavir i orkestar, karakteristične su polifone strukture. One odražavaju autorovo divljenje Bachovoj glazbi koja je, uz Mozartovu, kroz citate pronašla svoje mjesto i u praizvedenoj skladbi. Njezina tri stavka (Allegro assai — Larghetto — Allegro) autor je međusobno objedinio u cikličnu formu dvama motivima koji se provlače kroz sve dijelove. To su uvodni motiv posljednjeg stavka Mozartove 41. simfonije Jupiter te figura sastavljena od tonova B–A– C–H. Kako autor navodi, uz glazbu Bacha i Mozarta, na nastanak djela utjecali su i klavirski koncerti raznih skladatelja 20. stoljeća, što je najviše bilo zamjetno u harmonijskim i ritamskim progresijama. Premda bi se moglo pomisliti da djelo odiše eklekticizmom, Marohnić je korištenju glazbe prošlih stilskih epoha pristupio s velikom dozom umjerenosti, stavljajući u prvi plan vlastiti skladateljski jezik. Rezultat je vrlo zanimljivo kompozicijsko ostvarenje koje istodobno zahtjeva interpretativnu spretnost. Ona nije nedostajala članovima ZOM–a i solistici Eni Ovčini, studentici treće godine klavira u klasi Đorđa Stanettija.

Interpretaciji je pristupila s razumijevanjem, podjednako se dobro snalazeći u brojnim virtuoznim pasažama te lirskim odsjecima. Iako je Marohnić djelo skladao za orkestar a due, gusti slog partiture rezultirao je pretjeranom zvukovnom zasićenošću.

Osobito je to bilo zamjetno u više navrata kada je zvuk ansambla nadjačao solističku dionicu. No, ni taj dirigentov propust, kao ni poneka ritamska iskliznuća puhačke sekcije, ipak nisu narušili vrlo uspjelu cjelokupnu izvedbu. Potvrda je bio veliki pljesak publike okupljene u nešto manjem broju no inače. On je ponajprije bio priznanje vrlo dobroj izvedbi solistice Ene Ovčine i novom Marohnićevom djelu.

Krešimir Mihelić

Gudački kvartet Rucner predstavio se tom prigodom u novom izdanju na čelu s Ivanom Penić Defar na pultu prve violine koja se u društvu Ane Paulić Knapić te Dragana i Snježane Rucner iskazala kao vrsna »primašica«, pouzdana i sugestivna, što je između ostalog došlo do izražaja i u istaknutom solu u Magdićevoj skladbi. Nekoliko dana kasnije, 13. lipnja, Gudački kvartet Rucner održao je u HGZ–u svoj Ljetni koncert iz ciklusa Četiri godišnja doba na kojem je ponovno izvedena Magdićeva skladba Digni luce pauca! — Omaggio di gratitudine a Raoul Wallenberg op. 244. Taj je koncert inače bio višestruko vezan za Narodnu Republiku Kinu. Povod je bilo obilježavanje 20. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Republike Hrvatske i Narodne Republike Kine koja je Hrvatsku priznala 27. travnja 1992. godine. Glazbenici i njihovi gosti na ovom koncertu, gostovali su u Kini gdje su stekli nova prijateljstva i iskustva. Tako je prvi dio koncerta počeo prikazivanjem dva propagandna filma o Kini i Hrvatskoj, potom su violončelistica Ana Rucner i gitarist Darko Petrinjak izveli njegovu obradu melodije kineske tradicijske pjesme Jasminov cvijet. Slijedio je Ples naroda Yao za gudački kvartet, a na kraju i nastup devetero kineskih pjevačica amatera koje su, uz violinu solo, izvele Nježne valove jezera Honghu, a uz gudački kvartet, djelo Veliko more, moj dragi dom.

PRAIZVEDBE

Nova koncertna majstorica

LUMILAS d.o.o.

palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti održan je 19. lipnja znakoviti koncert jednostavno nazvan Praizvedbe u HAZU. Najviša hrvatska znanstvena i umjetnička ustanova otvorila je vrata glazbi, a Komorni zbor Ivan Filipović sa svojim ravnateljem Goranom Jerkovićem javnosti je prvi put predstavio zborne skladbe desetorice autora.

rvatski skladatelj, pedagog i orguljaš Josip Magdić (1937.) obogatio je svoj veliki opus još jednom novom skladbom Digni luce pauca! (Malo ih je koji su dostojni slave) za gudački kvartet. Znakovit naslov posvećen je švedskom heroju Raoulu Wallenbergu koji je u vihorima Drugog svjetskog rata u Budimpešti spasio tisuće Židova, a čija se 100. obljetnica rođenja obilježila 5. lipnja u Muzeju Mimara, pod pokroviteljstvom ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić. Magdić je upravo za tu prigodu napisao kratko jednostavačno djelo u trajanju od osam minuta, povjerivši izvedbu Gudačkom kvartetu Rucner koji je već praizveo nekoliko njegovih opusa. Magdićeva posveta Wallenbergu počinje dramatičnom temom violončela kojemu se postupno u sjetnom ozračju pridružuju i ostali instrumenti kvarteta. Dostojanstvena, ozbiljna i harmonična glazba razvija se prema disonantnim i življim harmonijama i akcentima, da bi dosegla vrhunac u optimističnom fugatu s homofonim predahom u baroknom stilu te završila svijetlim pizzicato optimizmom.

DAVOR HRVOJ

PRAIZVEDBE

6

Pod dirigentskim vodstvom Igora Tatarevića, ujedno i predsjednika ZOM–a, koncert je otvoren djelom Emphates Dubravka Palanovića. Njime je ansambl (koncertna majstorica Tanja Tortić) pokazao sposobnost podcrtavanja različitih karakternih izričaja pojedinih odsjeka, što je ujedno kompozicijsko–tematska osnova djela skladana 2005. godine. Dvije godine ranije iz pera istoga skladatelja nastala je i Muzika za gudače i marimbu koja je izvedena u nastavku. Premda njezin autor u programskoj knjižici naglašava da naziv skladbe označava ravnopravan odnos gudača i marimbe, uspjehu izvedbe uvelike je pridonio nastup Filipa Merčepa, mladog, ali vrlo talentiranog i višestruko nagrađivanog udaraljkaša. Zvukovno se ne ističući nad gudačkim korpusom, već osluškujući i prilagođavajući se cjelokupnoj interpretaciji, nijansiranjem je postigao topao i muzikalan ton marimbe te je ritamskom preciznošću skladno korespondirao ostatku ansambla. Tvoreći koherentnu zvukovnu cjelinu glazbenici su tako prenijeli skladateljevu viziju.

7

Studentski kampus Manjež u Osijeku, 29. lipnja 2012., točno u ponoć

Bobićeve Jerihon vibracije Piše: Branka Ban

Uz praizvedbu kantate Jerihon Davora Bobića na otvorenju Osječkog ljeta kulture, posljednjeg dijela njegove biblijske šofarske trilogije, nakon oratorija Izaija iz 2009. i komorne simfonije Gideon iz 2012.

KONCERTI

Posljednji koncert iz ciklusa Nedjeljom u podne u Bajsiću

Onkrajnosne ekspresije Rubena Radice Piše: dr. sc. Irena Paulus

P

osljednji koncert iz ciklusa Nedjeljom u podne u Bajsiću koji je održan 10. lipnja 2012., bio je u znaku opuštenog, gotovo plesnog raspoloženja. Glazbenici — članovi Simfonijskog orkestra HRT–a — prije radne ljetne stanke (jer ipak ih očekuje još koncerata u Zagrebu i drugim gradovima, poput Zadra, Osora i Dubrovnika) zaslužili su malo odmora kroz glazbu, rekao je dobro raspoloženi šef dirigent Pavle Dešpalj. I doista, baletna glazba Stvaranje svijeta Dariusa Milhauda svirala se »s guštom« jer Milhaud je u ovom djelu posegnuo za jazzom kao inspiracijom. Kako se nit vodilja, jazz tema, koju je najprije podastro saksofonist Nikola Fabijanić, selila s jedne instrumentalne skupine na drugu, tako je ta skupina živnula, a uskoro se cijeli orkestar (i publika) njihala u ritmu Milhaudovih sinkopa.

Prizor iz glazbeno-scenske kantate Jerihon Davora Bobića u osječkom studentskom kampusu Manjež

D

a, Umjetnička akademija u Osijeku (UAOS) »može i čini čuda«! Ukratko rečeno bilo je neponovljivo. Zaključak je da smo sretni jer smo i mi njezin angažirani dio. Pokazali smo da možemo sve što se od nas traži. Dobili smo i alternativni kazališni prostor na otvorenom (Kampus Manjež). Skoro kao u vrijeme Wagnera i Bayreutha, novi alternativni prostor, savršeno podoban za ovaj »rudimentarni« posao. Sjetimo se starozavjetnih stihova »A Jerihon stajaše silno utvrđen i zatvoren«... bila je to »Božja strategija«.

O djelu i izvedbi U petak, 29. lipnja u pola noći, u Studentskom kampusu Manjež u organizaciji Umjetničke akademije u Osijeku otjelotvorena je praizvedba djela Jerihon skladatelja Davora Bobića (kantata za sole, naratora, djevojački, mješoviti zbor i simfonijski puhački orkestar). Obradu teksta potpisao je Narcis Grabar, transliteraciju dr. sc. Dragutin Matak, a savjetnica za izgovor hebrejskoga teksta bila je Anja Grabar. Izvođači su bili solisti Danijela Božičević (sopran), Boris Šili (bariton), Teo Nikolac (tenor) i Ivan Čačić (narator). Za lakše praćenje teksta narator opisuje priču na hrvatskom jeziku. Uz Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske kojim je ravnao Tomislav Fačini, predviđeni su djevojački i mješoviti zbor. Temeljnu ulogu u cijelom projektu provlače upravo ta dva zborska ansambla: Djevojački zbor Bre– vis i Akademski zbor J. J. Strossmayer Umjetničke akademije u Osijeku. Sve je izvrsno uvježbala sjajna dirigentica Antoaneta Radočaj–Jerković, uz asistenticu zbora Ivanu Erjavac i korepetitora Antu Blaževića. U predstavi–performansu sudjelovalo je preko 150 pjevača. Simfonijski puhački orkestar standardnog je sastava uz nadopunu dviju harfi i dva para timpana.

Kantata je zamišljena za poluscensku izvedbu, što znači s kostimima (oblikovateljica ideje Jasmina Pacek), s prilagođenom koreografijom (Maja Đurinović) i razglasom (oblikovatelj zvuka Davor Dedić). Redatelj predstave je Robert Raponja. Pod mentorstvom Maje Đurinović zamijetili smo savršeno oblikovani pokret u obliku performansa koji je otvorio i zatvorio Bobićevu glazbeno–bi-

blijsku priču (rad studenata glume prve godine).

O Bobićevoj koncepciji Kantata Jerihon zamišljena je i koncipirana u sedam brojeva: iz Staroga Zavjeta (Jošua 5:13, Jošua 6:1–27). Svojevrsni je to nastavak predviđene Biblijske tetralogije (nakon oratorija Izaija). Sedam brojeva određeno je prema simbolici broja »7« (što znači sedam svećenika levita, sedam levitskih trublji — šofara, sedam hodova oko Jerihona...).

je još studentica, ne toliko u zrelosti glasa, koliko u sjajnom osjećaju za dikciju, dinamiku, tehniku i stil. Dugo nismo iznjedrili tako kvalitetan sopran visoko razvijenog glumačkog dara. Treba također zapamtiti i baritona Borisa Šilija koji se, također mlad i na početku studija, pokazao kao tenor odlične intonacije, ljepote glasa, razumljive dikcije i nenametljive dinamičke izrađenosti. Svoju umjetničku zrelost pokazuje i u usvajanju tako složena repertoara. Nastup tenora Tea Nikolaca nosio je još više glazbenih i glumačkih zahtjeva. Izdvojimo tek izuzetan vokalni raspon, dinamičke kvalitete i le– gato fraziranje.

Mojsije je Jošui dao blagoslov polažući ruke na njega. Jahve se obraća Jošui pozivajući ga na hrabrost i poslušnost te mu daje upute o prelasku Jordana čijim je prelaskom Gospodin učinio Jošuu »velikim u očima cijelog Izraela« i dokazao da će biti uz njega, kao što je bio uz Mojsija. Izraelci prelaze Jordan slično kao i Crveno more. Osvajanje Obećane zemlje imalo je tri odlučujuće bitke: osvajanje Kannana, Južne Palestine te grada Hasoa. Zaključak ove biblijske kantate jest: »uspjeh Izraelaca nije ostvaren snagom oružja nego Božjom voljom«. Sukladno tome, sinopsis dramaturškog zapleta Bobićeve kantate Jerihon jest: 1. Božji poziv Jošui, 2. Okupljanje plemena Izraelovih, 3. Rahaba i Jošuine uhode, 4. Jošua i vođa vojske Jahvine, 5. Božja strategija osvajanja Jerihona, 6. Jerihon — »harem« Jahvin, 7. Milošćom svojom vodio si ovaj narod, tobom okupljen.

To što smo doživjeli na nastupu na otvorenom prostoru Studentskog kampusa Manjež jest otjelotvorenje profesionalnog i umjetničkog vrhunca naše institucije (UAOS). Praizvedba djela Jerihon pokazala se kao vrhunac pjevačkog i glumačkog uzleta u nas. Početak kantate djeluje impresivno: u prvom broju pjevači, mješoviti zbor i solo glas iz Brevisa prolaze kao masa mladeži, u dugom se pak koriste suvremenom tehnikom takozvanog govornog pjeva, u šestom stavku (Božja strategija osvajanja Jerihona, što doživljavamo i kao zborni vrhunac izvedbe) nailazimo na istaknutiju ulogu zborova, uz efekte kucanja kamenjem u određenom ritmu, neartikulirane povike, efekte glis– sanda i buke uz razrađenu uporabu složenih mjera — poliritmije i polimetrije.

O izvođačima

Epilog

U instrumentaciju kantate uključena su drevna levitska glazbala šofari (rog ovna, antilope ili gazele), ali i prirodno dravsko kamenje (za zborske pjevače postavljene u kružnoj koreografskoj formaciji). Autentična glazba naglašena specifičnim instrumentima, proizlazi iz dva dominantna zbora ogrnuta u boje Umjetničke akademije koji djelo izvode hodajući i pjevajući u krugu (dok je orkestar postavljen na sredini scene). Izvrsnu ulogu odigrao je narator Ivan Čačić (dikcija, naglasak na dodatnu autorsku karakterizaciju, impresivne boje glasa, sjajan scenski pokret; narator je u stilu i sam »kreator«, što je premisa Čačićeve naratorske koncepcije). Od troje vokalnih solista izvrsna je bila Danijela Božičević kao Rahaba. Pokazala je visoku profesionalnost premda

Što reći? Sinteza vokalnog, glumačkog i ostalih glazbeno–scenskih fenomena, izvrsno postavljeni i glazbeno razrađeni glasovi sjajnih visina i tehničkih zahtjeva, odnosno majstorstvo škole pjevanja Radočaj–Jerković. Ista se škola prepoznaje u pjevačkom »gardu« Zbora Brevis i Akademskog pjevačkog zbora J. J. Stro– ssmayer. Dirigentica Antoaneta Radočaj– Jerković u oba je izvrsna ansambla utkala puno toga (snage, umijeća, volje, ljepote zborskog izričaja, kao i posebnih vibracija). Kao da je svakim zapjevom željela reći: »Mi postojimo i za nas ni ovakva suvremena djela nisu preteška, mi smo duša ove institucije, crveno–bijele odore naš su znak prepoznatljivosti, imamo sjajne skladatelje i otvaramo mogućnosti izvođenja njihovih djela. Pokrenimo tako sve Bobić–Jerihonske vibracije...!«

Ekspresija, ali na drugačiji način, bila je temeljna okosnica djela Onkrajnosne ekspresije Rubena Radice za tenor i gudače. On– krajnosne ekspresije, inspirirane čitanjem zbirke pjesama Kame– ni brid prerano preminulog pjesnika Dubravka Škurle, navele su skladatelja da u pet odabranih pjesama (Bijah već prispio, Usne nam se lede, popci pjevaju, Iznad života, U ovu kuću ušla je i Pozdrav) propituje smisao života i da kroz glazbu donese estetiku smrti. Međutim, koncepcijski se, unatoč svojevrsnim isprikama skladatelja što djelo ne nosi onu »vrckavu« kvalitetu koju su nosila ostala djela s programa, skladba uklopila u koncert upravo zbog izuzetnih ekspresivnih karakteristika. S druge strane, Radičina je ozbiljnost došla kao osvježenje jer je skladatelj u pjesmama Dubravka Škurle pronašao mudrost, muzikalnost i duh vremena (misli na vrijeme druge polovice dvadesetog stoljeća kojemu, kako sam kaže, pripada) i te je elemente koji su ga zaintrigirali, uklopio u glazbu. Zanimanje za Škurlu prešlo je i na tenora Ladislava Vrgoča koji je ovu izvedbeno iznimno tešku skladbu, otpjevao strastveno i usredotočeno. Vrgoč je, naime, ekspresiju Radice i Škurle pjevao i govorio (svojevrsnim Sprechgesangom), plačući, bojeći se i upozoravajući. Tako je pet relativno kratkih, ali iznimno sugestivnih pjesama našlo vrhunsko ostvarenje na tri različite razine: pjesničkoj, skladateljskoj i izvođačkoj — a to se u stvaralačkom lancu rijetko kada postiže.

Radičine Onkrajnosne ekspresije nastale su 2010. godine i na ovom su koncertu praizvedene. K tome, skladba je posvećena dirigentu Pavlu Dešpalju koji je cijelim koncertom zračio, veseleći se izvedbi svakoga sljedećeg djela. Tako je razigrano dirigirao dvjema skladbama Jacquesa Iberta: Koncertom za flautu i orkestar (solistica Tamara Coha Mandić) te Divertimentom (koji je zapravo glazba za farsu Talijanski slamnati šešir Eugènea Marina Labichea). Oba su djela »vukla« prema »lakšoj« glazbi, no Koncert za flautu i orkestar odsviran je ipak u nešto klasičnijem tonu, dok je Divertimento stvarno zabavljao najrazličitijim glazbenim žanrovima — od valcera, nokturna i parade do urnebesnog finala.

Bio je to prigodni koncert kojime su se Simfonijski orkestar HRT–a, njihov šef dirigent Pavle Dešpalj, ali i voditeljica koncerata Nedjeljom u podne u Bajsiću, Iva Lovrec Štefanović, za ovu sezonu oprostili od svoje vjerne publike. No ta ih publika s nestrpljenjem očekuje sljedeće koncertne sezone...

Nikolina Ostarijaš

PRAIZVEDBE

BROJ 175, SRPANJ 2012.

Ruben Radica

BROJ 175, SRPANJ 2012.

Tko je tko u svijetu glazbe?

Diskografija nije bajka već biznis — p Piše: Tomislav Vuković

Novo doba u kojem se glazba našla - doba digitalizacije, poljuljalo je neke od, inače temeljnih stupova glazbene industrije. Trendovi koji su iz toga proizašli nametnu vakako, internet je stvorio jedan sasvim drugačiji pristup glazbi unutar kojega su dostupnost sadržaja i brzina kojom se do njega dolazi, ključni elementi.

Tu je naravno i novo online tržište koje zahtijeva drugačiji pristup korisnicima. Bez obzira što klasični format i dalje ima svoju ulogu, novi formati, zbog praktičnosti i kompatibilnosti (wav i mp3), počeli su sve više dobivati na popularnosti. U takvom okruženju, težište se prebacilo s preslušavanja cijelih albuma i proučavanja omota, na preslušavanje najdražih pjesama i kreiranje vlastitih kompilacija, dok se vizualno–informativni kontekst lako pronalazi na internetu.

Ipak, vjerojatno najvažnija prednost interneta nad dotadašnjim opcijama, jest vrlo jednostavan pristup krajnjem korisniku.

Mnoge studije pokazuju kako glazbena industrija i zakonodavstvo nisu mogli pratiti ovaj rastući trend, što je rezultiralo nereguliranim online tržištem, dok su mnogi autori, kantautori i izvođači, prvenstveno mlađe generacije, odlučili iskoristiti novonastale prednosti. Pomoću različitih alata koje internet nudi, mladi glazbenici svoja djela predstavljaju, promoviraju, pa čak i prodaju zainteresiranim korisnicima.

Mnogi od njih postali su sami sebi menadžerima, samostalno organiziraju koncerte, dogovaraju izradu promo materijala, snimaju svoja djela, sami distribuiraju i slično.

Kraj diskografije?

Znači li ovo kraj diskografije? Kada govorimo o tome koliko je zapravo internet uzdrmao temelje glazbene industrije, a među njima i diskografiju, valja razmotriti način na koji je utjecao na odnose između diskografa i izvođača te diskografa i korisnika glazbe.

Generalni je zaključak kako je informacijska tehnologija prestigla glazbenu industriju, pa i zakonodavstvo, uslijed čega su se korisnici navikli na privilegiju dobivanja stvari besplatno, što je u konačnici dovelo do sveopćeg trenda piratizacije.

No, zanimljivu analizu odnosa diskografa i izvođača dala je švedska kantautorica Helienne Lindvall u članku objavljenom u britanskom The Guardianu u veljači ove godine, pod naslovom »Behind the music: What do record labels actually do? You’d be surprised«. Ukratko, Lindvall objašnjava kako joj je izdavačka kuća dala predujam samo na temelju procjene potencijala njezinih pjesama, što joj je omogućilo da se u potpunosti posveti umjetničkom radu. Iznimka? Možda, a možda i ne.

Naravno, različite diskografske kuće imaju različitu politiku. Neke će tražiti mlade nepoznate autore–izvođače koje bi mogle kapitalizirati u budućnosti, druge će igrati na sigurno te ugovor ponuditi već afirmiranim glazbenicima iz manjih kuća ili onih nezavisnih koji imaju određenu bazu slušatelja.

Kakav će tretman izvođač dobiti od strane diskografa ovisi mnogo i o njemu samome, a

Nikola Marjanović

Diskografija će definitivno u budućnosti opstati, ali u tom promotivnom smislu.

Mehaničke usluge poput štampanja ploča i CD–a vjerojatno će izumrijeti jer danas svaki tinejdžer to može jeftino obaviti u privatnosti svoje sobe. Diskografi će se morati prilagođavati novim trendovima, kao i izvođači. Od prodaje nosača zvuka više se ne može živjeti, rijetke su iznimke u svijetu.

Tako su i meni glavni izvori prihoda autorska prava i koncerti. Što se tiče moje diskografske kuće, generalno sam zadovoljan. Ljudi su otvoreni za sugestije, a i ja se nastojim uvijek izboriti za što bolje uvijete. Doduše, ja sam ugovor potpisao prije više od 10 godina, kada su

Prvo bi trebalo naglasiti da diskografi potpisuju ugovor s izvođačima, a ne isključivo s autorima, no s obzirom da su danas mnogi autori ujedno i izvođači vlastite glazbe, u jednoj osobi često je objedinjeno više vrsta prava. Prije svake objave diskografskog izdanja nužno je uređivanje autorskih i izvođačkih prava te prava proizvođača fonograma (diskografa). Autorska se uglavnom uređuju ugovorom između diskografa i ZAMP–a, dok se potonja ugovorno zaključuju između izvođača i diskografske

Nikola Marjanović spada među naše najbolje vokale mlađe generacije. Riječ je o glazbeniku koji je multiinstrumentalist (završio je kontrabas na Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski, svira i gitaru), otvoren prema različitim stilskim izričajima koje istražuje sa svojom grupom Sane. Grupa je prvi album objavila u Kanadi, a Nikola je u međuvremenu surađivao s mnogim poznatim imenima na sceni. Trenutno je član grupe Radio Luxemburg.

Moj bend (Sane, op. a.) trenutno se fokusirao upravo na takav način promocije, putem internet kanala i viralnog videa (Yo-

»Naravno, oni to svoje pravo mogu prenijeti na diskografa naplatno ili besplatno, ali pitanje je u najmanju ruku pravednosti (i logike) besplatnog prijenosa kojim diskograf idućih 50 godina (nakon skore promjene zakona i 70 godina) stječe pravo dobiti naknadu svaki put kad se neka snimka s

Diskografi su se možda malo ulijenili, dugo su godina živjeli od prodaje opipljivih stvari, kao što su ploče, kazete, CD–ovi. U današnjem vremenu treba biti domišljat, odlučan i spreman na promjene u skladu s vremenom u kojemu živiš i radiš. Ako su izdavači to osvijestili i promijenili pravila igre, imaju svijetlu budućnost, u suprotnom, ima i drugih poslova...

Ivan Dečak sa svojom grupom Vatra već je etablirano ime na hrvatskoj rock sceni.

Od početnih usporedbi s EKV–om, Vatra je stasala u autorski zreo i moderan bend koji bez problema može konkurirati svjetskim rock trendovima, pa čak ih i nametnuti.

Grupa iza sebe ima šest studijskih albuma, a zadnji, ˝Ima li budnih?˝ objavljen prošle godine, predstavila je odličnom skladbom ˝Tremolo˝ u suradnji s Damirom Urbanom.

Ljudi unutar naše izdavačke kuće pokazali su interes i razumijevanje za našu glazbu, a mi smo, s druge strane, htjeli najbolji dom za svoje albume. Potpuna kreativna sloboda bio je jedan od uvjeta potpisivanja ugovora s izdavačkom kućom.«

Samir Kadribašić

strija ne postoji. S obzirom da danas većina izvođača diskografima donosi gotov proizvod, smatram da bi se diskografske kuće trebale više potruditi u smislu promocije i distribucije. Diskografi bi se u današnje vrijeme trebali fokusirati isključivo na internet promociju i na booking.

Mislim da se glazba može uspješno promovirati samostalno, ali to zahtjeva jako puno samoedukacije, rada i truda, nešto što većina glazbenika nije navikla raditi. No, to je očigledno novo područje posla u kojemu ćemo se, htjeli–ne htjeli morati profilirati jer malo je onih koji imaju privilegiju osloniti se isključivo na diskografske kuće.

Mario Kapetanić, voditelj pravne službe HUZIP–a (Hrvatske udruge za zaštitu izvođačkih prava), objašnjava što je činiti bendovima koji namjeravaju objaviti prvo izdanje: »Mladi i neafirmirani izvođači kojima je cilj pod svaku cijenu objaviti svoje snimke, u lošoj su pregovaračkoj poziciji, pa pristaju na minimalnu ili nikakvu naknadu, kao i na potpuno nepovoljne uvjete u ugovoru, samo kako bi se izdanje pojavilo na tržištu. Nažalost, čest je slučaj da sami financiraju snimanje glazbenog i video materijala te takav gotovi proizvod, bez ikakve naknade, predaju diskografima u isključivo vlasništvo. Diskograf se u takvim slučajevima obvezuje isplatiti izvođaču naknadu u ugovorenom postotku od prodanih primjeraka, ali tek nakon što (i ako) povrati svoje troškove umnožavanja i distribucije. Međutim, izvođači bi trebali biti svjesni da prava na fonogramu i vlasništvo fonograma originalno ima upravo onaj tko je inicirao stvaranje snimke i financirao je, a to su u ovom slučaju glazbenici«.

»Prije svega moram naglasiti kako govorim iz vlastitog iskustva, a treba uzeti u obzir i činjenicu da grupa Vatra nije objavila ni jedan od svojih šest studijskih albuma bez potpore izdavača. Premda živimo u vremenu vrhunske tehnologije u kojemu je protok

tog izdanja emitira televizija ili se kor bez da su snimku fi đači koji su sami fi kojima one pripad li za prijenos vlasn biti od diskografa odnosno barem po stirati na određen nostima koje će po nika u široj javnos bi trebao nastojati sve promotivne ak diskograf (na prim i TV, promotivni tisku i slično).«

Kapetanić savjetuje benici koji nemaju nema drugu moguć jeti vlasnička prava grafa kako bi izdan tada bi bilo oport ključivo za jedno, n izvođač za iduće iz boljoj pregovaračko drugim diskografom eventualni prijenos

Na što posebno

»U vrijeme kada se razne nove načine ( neta), posebno je va oblik iskorištavanja šiti pitanje naknade

Smatram da autor–izdavač do određene razine sigurno može samostalno promovirati svoju glazbu. Sjetimo se priče s bendom Arctic Monkeys koji su putem društvenih mreža proširili svoju glazbu i postali pravi hit. Na kraju su ipak potpisali ugovor s izdavačkom kućom koja im je očito mogla ponuditi podizanje na još višu razinu.

Ivan Dečak

»Ne očekujem neke velike stvari od diskografije u Hrvatskoj jer smo nažalost mikro tržište. Kod nas, u principu, glazbena indu-

kuće. Tim ugovorom umjetnik prenosi na diskografa ona prava koja su nužna za objavu izdanja.

informacija brži i jednostavniji no ikada, mišljenja sam kako je još uvijek bitno imati ozbiljnog izdavača iza sebe koji ujedinjuje PR management, proizvodnju i distribuciju, pa čak i trgovine ili web shopove u kojima će finalni proizvod, bila to samo pjesma ili kompletan nosač zvuka, na kraju ponuditi krajnjem konzumentu.

Facebook

»Diskografske kuće mogu pomoći izvođačima, a danas je to najčešće neki oblik promocije ili PR–a. No, ne treba očekivati veliki novac od diskografskog ugovora. Što se tiče samopromocije smatram da je to teoretski moguće, ali u praksi teško jer je posao preobiman. Pogotovo za izvođače koji su više koncertno angažirani, tako da bi u konačnici morali uzeti pomoć neke PR agencije, ukoliko već ne žele imati diskografsku kuću.

Diskografski ugovor

Ne vjerujem kako će nam ulazak u EU donijeti neke velike koristi po pitanju boljih mogućnosti za izvođače, osim što ćemo moći lakše putovati. Velike diskografske kuće ionako mogu kontaktirati bilo koga tko im je zanimljiv, neovisno o geografskom području, međutim one su se fokusirale na umjetno produciranje raznih zvjezdica, umjesto da ih traže. Shvatili su da im je to jeftinije.«

thesoulheavies.com

S više od 20 godina rada na hrvatskoj glazbenoj sceni, Neno Belan jedan je od naših najpriznatijih kantautora. Nenina karijera u posljednje je vrijeme ponovo u usponu, a svojim glazbenim izričajem u kojemu kombinira utjecaje rocka šezdesetih, mediteranski melos te moderne aranžmane i dalje plijeni pažnju publike koja ga prati još od najranijih dana, ali i mlađih generacija.

Belan iza sebe ima 11 studijskih albuma, pa je zasigurno kompetentan iznijeti viđenje diskografije u Hrvatskoj.

Bez obzira na internet, i dalje će postojati glazbenici koji će radije izabrati ˝neovisnost˝, naspram onih koji će se odlučiti za djelovanje pod okriljem izdavačke kuće. Isto tako, unatoč mogućnostima koje internet glazbenicima nudi, izdavači će zadržati svoju ulogu u glazbenom biznisu zbog jedne praktične, ali indikativne činjenice: što je glazbenik više angažiran u primarnim aktivnostima svojega djelovanja (koncerti, nastupi, snimanje albuma i tako dalje), to mu manje vremena ostaje za sekundarne (management, promocija, distribucija i ostalo).

uTube). Naime, nakon godina iskustva, a poučeni i iskustvima drugih, shvatili smo da nam je to zasad najbolja opcija, kao i direktna prodaja putem web stranica banda, što mislim da je metoda koju bi izvođači trebali više promovirati.

uvjeti bili bolji. Mlađi izvođači, nažalost, teško da danas mogu dobiti takav ugovor.«

Neno Belan

njegov dotadašnji angažman igra bitnu ulogu i stavlja ga u bolju poziciju oko pregovaranja uvjeta diskografskog (izvođačkog) ugovora.

Baš kao što netko s bogatijim životopisom, ima veće šanse za bolji posao. Stoga, ne treba zaboraviti kako se tu radi o poslovnom odnosu.

Samozatajni bivši basist Jinxa danas je producent u vlastitom studiju 4 Art. Jedan je od suosnivača diskografske kuće Capo Media Music, u okviru koje je objavio album svoje trenutne grupe Headoneast. U međuvremenu je radio i u inozemstvu, a danas je fokusiran na brojne projekte poput produkcije glazbe za televizijske kuće, kazališta, filmove, reklame i slično. »Mislim da su diskografi nekad puno više mogli pomoći izvođačima. Diskografija je prije bila puno bolje organizirana, izdavači su bili profilirani za određenu vrstu glazbe, dok danas, vjerojatno pod utjecajem krize, svi rade sve i vlada određeni nered. Osim toga, mediji su se prije više bavili glazbom kao takvom, dok se danas fokusiraju na to

Myspace

S

Facebook

ZAMP

8

kakvu odjeću određene zvijezde nose.

Autori–izvođači mogu bez diskografa donekle promovirati svoju glazbu, premda se u konačnici opet sve svodi na izdavačke kuće. Smatram da bi bendovi trebali surađivati s industrijom, prvenstveno zbog publishinga koji može pomoći u promociji, kod nas još uvijek nepoznatoj djelatnosti.

Diskografi će vjerojatno biti potrebni u budućnosti, unatoč internetu, najviše zbog mogućnosti promocije. Ali donekle su i sami krivi zbog loše situacije jer nisu dovoljno organizirani, nova glazba se slabo promovira, igra se na sigurno i samo se preprodaju etablirana imena. To naravno šteti razvoju diskografske djelatnosti kao takve jer ljudi sami dolaze do nove glazbe, a izvođači se sami promoviraju, pa ispada da diskografe nitko ne treba.

S druge strane, ni država puno ne ulaže u glazbu i glazbenu industriju. Hrvatski budžet za kulturu ispod je 1% ukupnog budžeta, što je jako loše. Za razliku od Njemačke gdje je budžet za kulturu između 8 i 10 milijardi eura. Tamo je glazba svetinja, ljudi slušaju njihove izvođače, ne opterećuju se jezikom na kojemu pjevaju, pa je i diskografija razvijenija. To je jedan od razloga zašto sam svoj bend (Headoneast, op. a.) objavio na Capo Media Music. Željeli smo imati potpunu kontrolu nad procesom promocije i distribucije te spojiti ugodno s korisnim. Nekako sam dobio dojam da veće izdavačke kuće ionako nisu bile zainteresirane za takvu vrstu glazbe.«

9

BROJ 175, SRPANJ 2012.

pomaže izvođačima koji pomažu sebi

uli su i možda najaktualnije pitanje: »Koliko su ti stupovi doista temeljni?«

a u programima radija ili risti na neki drugi način, financirali. Stoga bi izvofinancirali svoje snimke i daju kao vlasništvo moraništva nad snimkom doa odgovarajuću naknadu, ovrat uloženoga ili inzinim promotivnim aktivomoći u afirmaciji glazbesti. U tom smislu izvođač da se u ugovoru navedu ktivnosti koje će osigurati mjer, gostovanja na radiju plakati, plaćeni oglasi u

e što mogu napraviti glazizbora: »Ukoliko izvođač ućnost te je prisiljen prenia nad snimkom na diskonje uopće bilo objavljeno, tuno potpisati ugovor isne za više izdanja. Time bi zdanje možda bio u nešto oj poziciji te bi s istim ili m ugovorio bolje uvjete za s prava.«

o obratiti pažnju?

e snimke eksploatiraju na (prvenstveno putem interažno obratiti pažnju na taj a snimke te ugovorno rijee i za taj dio. Za prava koja

stječe ugovorom, diskograf se obvezuje izvođaču isplatiti odgovarajuću naknadu. Ta se naknada najčešće ugovara u postotku od prihoda od prodanih primjeraka izdanja i isplaćuje se temeljem kvartalnih ili polugodišnjih obračuna. Visina naknade ovisi o uspješnosti pregovora, ali i o kvaliteti i popularnosti izvođača«, objašnjava Kapetanić. »Ono na što glazbenici ni u kojemu slučaju diskografskim ugovorima ne bi trebali pristati jest prijenos izvođačke naknade od radiodifuzijskog emitiranja i javnog priopćavanja snimljenih izvedaba na diskografa. Naime, iako diskografi temeljem Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima imaju pravo na naknadu za radiodifuzijsko emitiranje i javno priopćavanje svojih fonograma, neki od njih pokušavaju od izvođača »prisvojiti« i izvođačka prava«.

Svakako treba podsjetiti da je glazbenicima koji su ujedno i autori također važan i pu– blisherski ugovor koji najčešće potpisuju u paketu s diskografskim. U tom ugovoru autori nikada ne bi trebali potpisivati doživotne prijenose prava iskorištavanja nad svojim autorskim djelima, kao i prijenose prava u previsokim postotcima. Bitno je da omjer dobivenog i danog bude ravnopravan.

Zbog pravne sigurnosti izvođača i diskografa te jasnog lanca eventualnog prijenosa prava, jedina mogućnost koja osigurava potpunu pravnu sigurnost jest transparentan »put« vlasništva nad pravom, od njegova originalnog vlasnika do

Miro Tabak, Croatia Records

D

iskografija se nalazi u vremenu tranzicije. Stari poslovni model promocije i distribucije glazbe polako nestaje, ali se pojavom novih tehnologija otvaraju neslućene mogućnosti. Croatia Records d.d. prihvatila je izazov novih tehnologija — digitalizirali smo najveći hrvatski katalog s više od 50.000 snimaka, ostvarili direktnu suradnju s Apple iTunesima, Youtube, Deezer, Spotify i drugim digitalnim servisima, a u planu su projekti za nove web komunikacije u jedinstvenom poslovnom modelu kojega sada po prvi put najavljujemo i za koji vjerujemo da će donijeti svježinu u promociji i distribuciji glazbenih sadržaja. S druge strane, kvalitetna suradnja sa CMC i Jugoton TV — najjačim glazbenim kanalima u regiji — omogućuje nam siguran plasman i promociju izvođača i novih glazbenih sadržaja.

Trendovi govore da potreba za glazbom nije nestala, dapače, danas se glazba konzumira više nego ikada. Ako diskografiju shvatimo kao sustav koji promovira i unapređuje glazbu, budućnost diskografije je izvjesna. Neizvjesnost postoji samo u očuvanju postojećih modela glazbene industrije — ali nestajanje pojedinog poslovnog modela ne znači i nestajanje potrebe za glazbom. Mi poslovne modele vidimo samo kao alat kojim ostvarujemo naš cilj: jačanje i razvijanje glazbe. Sve ostalo je manje bitno.

Internet je donio takozvanu teoriju

onoga tko to pravo temeljem ugovora stječe ili smije eksploatirati. Najbolje bi bilo da diskografski ugovor potpišu svi izvođači koji su zastupljeni na nekom izdanju, ili, kao alternativa, da ugovor potpiše samo glavni izvođač (ili vođa grupe), ali tek nakon što ga svi prateći glazbenici (članovi grupe) pismeno ovlaste da u njihovo ime može potpisati ugovor, po mogućnosti kod javnog bilježnika. »U svakom slučaju, kako ne bi došlo do sumnje o pravima prenesenim, odnosno osnovanim tim ugovorom, potrebno je da izvođači u trenutku potpisa ugovora budu potpuno svjesni o vrsti i opsegu prava koje prenose na diskografa kako se idućih 50 godina (uskoro i 70) ne bi kajali zbog onoga što su potpisali. Nikad se ne zna, možda ste upravo snimili pjesmu koja će postati svevremenski hit i koja će vlasniku prava donositi novac idućih 70 godina, a vi koji ste tu snimku platili, svirali i pjevali, od njezina emitiranja nikad nećete dobiti ni kune«, zaključuje Kapetanić.

Projektom »Mladi autori« koji provodi HDS ZAMP želi se izaći u susret autorima/bendovima koji po prvi puta izlaze »iz garaže« i žele objaviti CD, kao i omogućiti da, ukoliko nisu stekli veći status na tržištu, ne moraju potpisivati nepovoljne ugovore s diskografima. Na taj se način mogu etablirati i zadobiti bolju pregovaračku poziciju prema diskografu kada sa sljedećim albumom izlaze na tržište (za više infor-

ekstrema — prolazi samo unikatno najbolje i/ili unikatno najlošije. S te strane, internet je omogućio posebno talentiranim glazbenicima prozor u svijet. Kao primjer imate naš 2Cellos koji su originalnošću postigli svjetski uspjeh u samo godinu dana ili aktualni online hit cover banda Walk off the Earth s obradom izvrsnog Gotyjeva »Somebody that I used to know«. Ipak, internet još uvijek nije zamijenio diskografsku djelatnost. Ako bolje pogledate, iza svakog značajnog »internet projekta« stoji diskograf koji organizira čitav projekt u cjelinu — promotivnu, prodajnu, menadžersku, organizaciju turneja, nastupa, marketinga, trgovine... Smatram da još uvijek nije moguće za izvođače samostalno opstati na sceni bez organiziranog sustava koji operativno djeluje u realizaciji projekta. Ključnu ulogu igraju diskografi.

Stipe Mađor, Menart

Š

to se tiče Menarta, mi smo još prije šest, sedam godina počeli s digitaliziranjem našeg kataloga. Surađujemo s jednom stranom firmom preko koje distribuiramo glazbu online. Nažalost, kod nas se sve donedavno glazba uopće nije mogla kupiti putem interneta, ali to se polako razvija, pa smatram da će diskografi i na tom području biti konkurentni.

Mislim da bi na malom tržištu kao što je Hrvatska svaki bend trebao imati diskografa, pa makar kao PR i booking agenciju. To su grane djelatnosti na koje će se diskografija više

macija o ovom projektu i njegovim pogodnostima autori–izvođači mogu se informirati u sjedištu ZAMP–a, Heinzlova 62a).

Situacija u Hrvatskoj Očigledno je da se gotovo sve značajnije diskografske kuće pokušavaju prilagoditi nadolazećim trendovima. S obzirom na prilično malo tržište, Hrvatska ima solidan broj diskografa koji pokrivaju različite glazbene stilove i nude glazbenicima široki spektar usluga.

Generalna situacija još je uvijek takva da se, unatoč mogućnostima interneta, većina izvođača ipak odlučuje za diskografa, što zbog neke vrste »tradicije«, što zbog diskografije koja i dalje ima utjecaj i snagu uzdizanja benda na ozbiljniju razinu zbog čega obično otpada prefiks demo, pa se dobiva dojam određene profesionalnosti, što godi i samim izvođačima.

Naravno, ne treba zaboraviti da su diskografi u ovom poslu radi financijske koristi. Bez obzira na sve, uvijek će biti malčice naklonjeniji izvođačima koji tu korist potenciraju — ovo se ne bi trebalo shvatiti kao opravdanje »loše« glazbe, već kao činjenica koja stoji u bilo kojem poslovnom odnosu. To također znači da je objava albuma na željenoj etiketi tek početak. Izvođači danas moraju raditi na sebi i moraju preuzeti dio posla, ukoliko žele opstati i napredovati, bez obzira odlučili se za diskografa ili nezavisno djelovanje. Što prije to shvate, bit će im lakše opredijeliti se za odgovarajući put.

fokusirati u budućnosti. Diskografske kuće mogle bi postati neka vrsta ˝one stop shopa˝, mjesta na kojemu imate sve usluge, od promocije, distribucije do bookinga i organizacije koncerata.

Koliko su u novom dobu diskografi potrebni autorima–izvođačima, ovisi o njima samima. Recimo, Brkovi (parodični folk–rock bend iz Zagreba, op.a.) mogu bez problema napuniti klub Boogaloo, dok, s druge strane, imamo razne zvjezdice kojima ne uspijeva okupiti publiku ni u manjim prostorima. Normalan tijek bio bi da se svaki izvođač fokusira na svirke uživo, a uspjeh dolazi s vremenom. Diskografi tu mogu samo pomoći. Hladnom pivu trebalo je 15 godina sviranja da postigne neki značajniji uspjeh. Problem je što mladi autori–izvođači smatraju kako je ovo posao u kojem se uspjeh može ostvariti za par godina, što nažalost ne stoji.

Zdenko Franjić, Slušaj najglasnije

T

akozvani Do it yourself (DIY) pristup diskografiji (uradi sam, op.a.) danas više nije ništa egzotično, premda nekima možda tako zvuči. To je pristup u kojemu jedna osoba radi sav diskografski posao uglavnom iz entuzijazma i ljubavi prema glazbi, a možda takav entuzijast više razumije potrebe izvođača koje objavljuje i promovira. Mislim da pomoću DIY pristupa mogu više napraviti za bendove, premda ne tvrdim kako i drugi diskografi ne rade dobar posao. Mene osobno ne

Osnovne razlike između diskografa i glazbenog publishera Diskograf — ugovorni odnos obuhvaća izvođače. Diskograf polaže prava na snimke glazbenih djela, to jest kontrolira umnažanje određenog djela.

Publisher — ugovorni odnos obuhvaća autore. Publisher polaže prava na udio u autorskom djelu.

Lista vodećih diskografa i glazbenih publishera u Hrvatskoj (podaci Zapraf–a i glazbenih publishera u Hrvatskoj)

Diskografske kuće Croatia Records Aquarius Records Dallas Records Dancing Bear Menart Hit Records Scardona Orfej Cantus

Publishing kuće Croatia Records Music Publishing Aquarius Music Publishing Mars Music Publishing Dancing Bear Music Publishing IDM Music Publishing Tutico (Music Publishing) Spona (Music Publishing) Cantus (Music Publishing)

zanima financijska strana, više mi je to hobi. Ja sam bio fan mnogih malih izvođača koje sam objavio i objavljujem, a također ima dosta bendova koje ne zanima poslovna strana showbizza, tako se da lako nađemo.

Prednosti DIY diskografije mali su troškovi — ja mogu napraviti i deset albuma mjesečno. Prednost je također što grupa brzo ima objavljen materijal i može krenuti dalje, u promociju, svirke... ne mora se više time opterećivati. Mana je što se nema dovoljno financijskih sredstava, no mnogim autorima–izvođačima koji objavljuju kod mene to nije ni važno.

To je više kao stil života. Bavimo se time iz hobija.

Shvaćam da se u novom dobu interneta težište diskografije prebacilo na digitalne formate, ali nezavisna DIY diskografija uglavnom ni nema ambicija natjecati se s velikima.

Danijel Sikora, Geenger Records

O

čigledno je da je diskografija razvojem interneta doživjela snažan udarac, pravo u glavu, knock– out, moglo bi se reći. Tu nema spora.

Koliko su diskografi pak sami krivi za to, a koliko se radilo o neizbježnoj tranziciji nastaloj zbog novog načina konzumiranja snimljene glazbe, teško je reći. Unutar branše došlo je do različitih obrambenih reakcija

i načina izlaza iz ovih turbulentnih vremena. Neki od igrača ostali su ležati na podu i polako se otkotrljali iz igre, a neki su se polako pridigli i prihvatili nove načine funkcioniranja i preuzeli neke nove modele poslovanja i eto, manje ili više uspješno posluju i dan–danas.

Mi u Geenger Recordsu ne zamaramo se previše predviđanjima budućnosti diskografije, već se koncentriramo na implementiranje novih iskustava iz takozvanih razvijenih društava. Pratimo što se događa u muzičkom svijetu, ali s obzirom da je proces oporavka od posljedica velike prekretnice u načinu rada tržišta još u tijeku, sve što bih rekao bilo bi na razini špekulacije i gledanja u kristalnu kuglu, a time se ne želim baviti. Područje na kojemu živimo i djelujemo ionako je izvan svjetskih tokova, tako da je teško biti prorok iz te pozicije.

Smatram da se izvođači danas mogu probiti bez diskografa, a mnogi to i čine. Pomoć izdavačkih kuća za one koji ih imaju iza sebe može biti od velike koristi, a za neke može biti samo breme i gubljenje vremena.

Nema jedinstvenog modela i instant recepta za uspješnu karijeru.

Nezavisna diskografija prilično je širok i rastezljiv pojam koji se često koristi kao skupni izraz za različite načine bavljenja glazbenim izdavaštvom. Obuhvaća ogroman spektar od, na primjer, hobista koji presnimavaju kazete i sami tiskaju omote u svojim podrumima, pa sve do velikih tvrtki sa stotinjak zaposlenih čiji se model poslovanja, od početnog entuzijazma i ljubavi, razvio u pravi biznis s milijunima prodanih nosača zvuka i obrtajem sredstava od kojih se pomuti pamet.

M

uzički salon Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu posljednjih je godina, a pogotovo otkad je prije pola godine njegovo umjetničko vodstvo i službeno preuzela muzikologinja Davorka Begović, (ponovno) postao ne samo servisom (primarno, ne i isključivo) mladim glazbenicima, nego i mjesto stvaranja suvremenosti, neopterećeno tradicionalnim žanrovskim i/ ili cehovskim podjelama i hijerarhijama. Izvedbeni prostori u Savskoj 25 pritom su postali (i) svojevrsnim »laboratorijima« u kojima se susreti čak i naizgled inkompatibilnih stvaratelja glazbe (u najširem smislu i »stvaratelja« i »glazbe«) događaju na izravan poticaj organizatora.

Č

ujte i počujte! — tako se nazvala prva smotra stvaralaštva studenata Odsjeka za glazbenu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku koja je održana 21. lipnja u Svečanoj dvorani akademije. Otkud sad to, kad u Osijeku nema studija kompozicije?

Odgovor je jednostavan — ako potičete studente na skladanje, oni će to i učiniti, a neki radovi ugodno će vas iznenaditi.

Veliki broj studentskih radova nastalih u okviru obaveznoga kolegija Priređivanje za ansamble te izbornoga kolegija Osnove kompozicije, u protekloj je akademskoj godini umjetničkom razinom zaslužio javnu izvedbu. Za smotru je odabrano 56 najuspjelijih radova koji se odlikuju zanatskim umijećem i sadržajem. Usto, među osječkim studentima zanimanje za kompoziciju u stalnom je porastu. Za izvanredan uspjeh

Šarolika skupina solista, kvarteta i orkestra, na prvom koncertu smotre u 18 sati, predstavila je skladbe poetičnih naziva (Buđenje u snu, Noćni oblaci, Vitezova dama, Navijeni sat i slično) za klavir, mandolinu, violončelo i tamburaški kvartet te cijeli Dječji album op. 39 Petra Iljiča Čajkovskog priređen za tamburaški orkestar. Popularnu Con te partirò, uz pratnju orkestra, izveo je student pjevanja Filip Hozjak.

Drugi koncert smotre u 20 sati bio je posvećen pjevačkim zborovima a cappella kojima je ravnala rođena da bude dirigen– tica Mateja Tomas, studentica treće godine glazbene pedagogije. U izvedbama su sudjelovali autori i aranžeri čija su djela uvrštena u program, kolege studenti, pobjednici državnog natjecanja Tamburaški kvartet te nastavnici koji su rado uskočili: Miloš Grubić, predavač tambura i pijanist Ivan Karša te predavač i doc. Konstantin Krasnitski. A oni zbog kojih sve ovo javljamo bili su: Maksimilijan Borić, Jasenka Bognar, Luka Pavleković, Kristina Senčić, Goran Lovrić, Arijana Šmit, Marija Tonc, Darko Čuvidić, Srđan Šitum, Viktor Benkotić, Dario Šeremet, Ana Piljić, Dajana Štinc, Dalibor Samaržija, Marina Ivačić, Marina Ban, Dalibor Timarac, Vanja Gvozdanović, Katarina Biočić, Valentin Petranović, Ivan Šare, Majda Milinović, Kristina Vuković, Eleonora Biočić, Barbara Glasnović i Tatjana Lenart. (Sanja Drakulić)

Studije stadija Piše: Trpimir Matasović

Čujte i počujte!

mjuzikla Trenk Cabaret, glavni glumac Ivan Ćaćić i šestorica skladatelja: Tin Tonković, Tihomir Ranogajec, Srđan Šitum, Ljudevit Laušin, Vanja Gvozdanović i Darko Čuvidić dobili su Rektorovu nagradu. Suradnja s Odsjekom za glumu i lutkarstvo sve je plodnija, poglavito zahvaljujući odvažnim studentima skladateljima, pa tako nijedna predstava na Akademiji ne ide bez njihova udjela. Još je jedan razlog za smotru, a to je nezaboravan doživljaj prve izvedbe koja svakom autoru znači uzbuđenje, radost i nadahnuće. Tridesetoro studenata ne samo da su čuli vlastite skladbe i aranžmane, već su ih čuli u kontekstu skladbi svojih kolega, u obliku javnog ispita pred publikom i nastavnicima.

Uz koncert New Sax Quarteta i Amstel Quarteta, održan u Teatru &TD u Zagrebu 2. lipnja 2012.

Jedan od najnovijih primjera je koncert održan u (ugodno) iznenađujuće (pre)punoj dvorani Teatra &TD 2. lipnja ove godine, na kojem su sučeljeni hrvatski New Sax Quartet i New Sax Quartet i Amstel Quartet pred zagrebačkim Studentskim centrom istovrsni nizozemski Amstel Quar»dovršena«. Izvanglazbeni impuls (»noćnomor- liki je finale, pak, zazvučao u obliku ovom pritet. No, da je ostalo samo na sučeljavanju, mo- na/horrorfilmska scena«) pritom nije bio izli- likom praizvedene skladbe Bupropion Avenue gla su se, s istim budžetom, organizirati i dva kom za doslovno i/ili banalno »tonsko slikanje« Gordana Tudora. Taj saksofonski oktet nazvan koncerta. No, Muzički je salon ta dva vrhun- — Goldspell je izrazito samosvojna skladba koja je prema istoimenom atipičnom antidepresivu (i ska ansambla ujedno i spojio — svaki se, naime, je, bez obzira na prezentnost vanjskog poticaja, lijeku za odvikavanje od pušenja) te donosi niz predstavio vlastitim programom, ali su dva djela svojim izrazom prepoznatljivo pripadajuća svo- studija–krokija koji održavaju krajnje promjenji(uključujući i jednu praizvedbu!) izveli zajedno. joj autorici. va raspoloženja prije, za vrijeme i nakon konzuUz iznimku danas već antologijske Detonijeve skladbe 44 per 4 in 4 iz 1983., New Sax Quartet predstavio je isključivo djela hrvatskih skladatelja (i jednog sada već gotovo hrvatskog), nastala tijekom posljednjih triju godina. Uz djela već predstavljena u Opatiji i/ili Zagrebu o kojima se pisalo na stranicama Cantusa (Red, White, End Mirele Ivičević, Tetzcatlipocas Matthiasa Krane– bittera i Piece for Amy Tene Ivane Boriće), hrvatsku je praizvedbu (nakon nedavne bečke) doživjela skladba Goldspell Mirele Ivičević. Na liniji svojih drugih recentnih radova, Ivičević i ovdje ostvaruje naizgled nemoguće ili barem proturječno — skladbu koja je »skicozna« i neupitno

Članovi Amstel Quarteta, na sličnoj liniji kao njihovi hrvatski kolege, predstavili su nekoliko jednako recentnih ostvarenja nizozemskih skladatelja, također pisanih upravo za ansambl koji ih je izveo. Posebno je pritom zanimljivo zazvučao Shruut Jorrita Dijkstre, osebujan susret zapadne suvremenosti i indijske tradicije, podcrtan bordunom indijskog shrutija.

Vrhunci koncerta ipak su bili združeni nastupi dvaju kvarteta. Na početku koncerta uvjerljivo je izveden Four Johna Cagea — u kontradikciji s naslovom, ali ne i skladateljevom uputom da riječ o skladbi za »četiri saksofona ili više«. Ve-

macije medikamenta — upravo zbog toga, skladatelj odsjeke skladbe ne naziva »stavcima«, nego (u skladu s temom, ali i glazbenim sadržajem) »stadijima«. Tudor je i u ovoj skladbi (ponovno) pokazao ne samo majstorsko vladanje saksofonskim ansamblom, nego i glazbenoestetički svjetonazor vrlo blizak onome Mirele Ivičević, obilježen ustrajanjem na kreativnosti nesputanoj uobičajenim žanrovskim podjelama i nepristajanjem na imperativ stvaranja »velikih« formi. Jer, kako potvrđuju Ivičević i Tudor, i »male« forme mogu biti velikom glazbom.

Autorski koncert Željka Kovačevića uz Jazz orkestar HRT–a

Skladateljska raznolikost Piše: Ana Vidić

Z

aključni ovosezonski koncert Jazz orkestra HRT–a, održan 6. lipnja u Studiju Zvonimir Bajsić, predstavio je i promovirao rad jednog od članova Orkestra — Željka Kovačevića, saksofonista, klarinetista, skladatelja i bandleadera.

Stječući iskustva kao saksofonist u nizu rock sastava, a kao klarinetist školovan na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, Željko Kovačević duboko je upleten u zagrebačku klupsku scenu; među ostalim, sudjelovao je na prvoj jazz radionici u Zagrebu kao stipendist Goethe instituta, a jedan je od utemeljitelja Društvenog orkestra (Big banda) Hrvatskog glazbenog zavoda. Član Jazz orkestra HRT–a od 1986., ubraja se među njegove veterane; osim što se prošle godine navršilo četvrt stoljeća koliko tu djeluje, autorska večer poklopila se i s četrdesetom godišnjicom njegova prvog profesionalnog nastupa! Godine 1972. kao saksofonist pridružio se tada popularnom zagrebačkom rock bandu Nirvana na nastupu na ljubljanskom Boom festivalu. Dvije godine kasnije osnovao je svoj prvi jazz sastav te ubrzo počeo ostvarivati i snimke. Od tada pa do danas, iskazujući raznolike stilske interese, vodio je i vodi niz sastava među kojima su Toranj 77, Kova & Co., Modo Novo, Croatian Saxes, Cute i Zagrebački dixieland ansambl.

Deset skladbi koje je izabrao za autorski koncert ili »glazbeni domjenak« kako ga je nazvao, svojedobno je izvodio i snimio sa spomenutim bandovima te su tijekom vremena, u dodiru s ostalim glazbenicima, doživjele niz transformacija i obogaćenja. Autorski rukopis Željka Kovačevića najnoviji kontakt doživio je s novim snagama hrvatske jazz scene, ne samo s prilično pomlađenim trenutnim sastavom Jazz orkestra HRT–a, već i s mlađom generacijom aranžera. Upravo je to bila ideja Željka Kovačevi-

ća da »mladi aranžeri naprave svoje viđenje skladbi koje je svojedobno snimio sa svojim bandovima«.

Zahvaljujući tome, ali zacijelo i generacijskom ispreplitanju, osjetila se vidna skladateljska raznolikost. Mahom mlađi aranžeri, neki i kolege u Jazz orkestru — Luka Žužić, Miron Hauser, Branko Sterpin, Uglješa Novaković, Joe Kaplowitz, Ivan Kapec, Zoran Ščekić, Andreas Marinello — preobrazili su skladbe Sjećanje, Isključivo Ivo, Mi ili vi, Wo ist Hausmeister, Da vidimo, Zaborav, Miš, Pr– vom gradu te Alem koju je obradio provjereni majstor Ladislav Fidri.

»Samim time što su dobile veći korpus instrumenata, skladbe su se promijenile, obogatile, dobile nove harmonijske boje, a svaki aranžer imao je svoje ideje kako da to napravi. Orkestar i solisti odradili su to izvrsno«, zadovoljan je bio na kraju koncerta Željko Kovačević širokom paletom stilova, od ambijentalnih boja u vlastitom aranžmanu početne skladbe Jutro, preko fusio– nom obilježenog Miša, latino ritmovima prožete Isključivo Ivo, funkom obojene Wo ist Hausmeister, Zaborava na tragu Pata Methenya do bossa nova elemenata u Sjećanju.

Osim što je vlastite skladbe stavio u ruke kolega jazz glazbenika, Željko Kovačević, davši dakako i svoj doprinos, prepustio je i solističke dionice članovima Jazz orkestra: Mariju Bočiću, Juliju Njikošu, Elvisu Penavi, Arsenu Erešu, Zvonimiru Bajeviću, Marku Lazariću, Miru Kadoiću, Davoru Križiću, Branku Sterpinu, Damiru Horvatu i drugima. Kako otkriva, podjela u orkestru išla je prijateljski: »Kad smo uigravali cijeli repertoar, svatko je već našao što bi htio svirati, u kojoj se skladbi vidi. Sve su napisane za mene, za tenor saksofonista, no bilo bi suludo da je to tako i izvođeno jer bi bilo dosadno.«

DAVOR HRVOJ

Smotra stvaralaštva studenata Odsjeka za glazbenu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku

KONCERTI

BROJ 175, SRPANJ 2012.

KONCERTI

SMOTRE

10

Željko Kovačević na autorskom koncertu u Bajsiću

Publika je doista bila zadovoljna, izmamivši i dodatak — skladbu Miriam. Iako dugo muzicira u Jazz orkestru, za Željka Kovačevića koncert ipak nije bio poput ostalih: »Naravno da je to bilo za mene posebno jer sam imao veliku odgovornost.

Aranžeri su obavili svoj dio posla, pa je trebalo sve usuglasiti... To nije kao kad sjednem, sviram i samo brinem o svojoj dionici; sad sam morao brinuti o partituri, o upadima, tempima, o širokoj aktivnosti. Ne bi išlo da to nisu profesionalni glazbenici kakvi jesu.«

11

SJEĆANJA

BROJ 175, SRPANJ 2012.

Violinist Josip Klima (3. ožujka 1927. — 7. lipnja 2012.)

Odlazak omiljenog Pepija Piše: Erika Krpan

Kada bi netko zazvao Pepija, u glazbenom su svijetu svi znali o kome je riječ jer to nije bio samo nadimak. Bilo je to osobno obilježje, utjelovljenje poznatog lika s violinom u ruci, s vječitim osmijehom na licu i šalom na usnama

ada je 7. lipnja ove godine preminuo violinist Josip Klima, Hrvatska je izgubila jednoga od malobrojnih istinskih violinističkih virtuoza 20. stoljeća. Pripadao je generaciji glazbenika koji glazbu nikada nisu shvaćali samo kao posao; bio je to životni poziv bez kojega se ne može, glazba je bila razlog i smisao života. Tragovi njegove nadarenosti sežu daleko unazad. Još je kao desetogodišnjak, polaznik glazbene škole u Varaždinu, gradu u kojem je rođen 3. ožujka 1927., nastupao u Velikoj dvorani Gradskog kazališta uz klavirsku pratnju još jednoga hrvatskog velikana reproduktivne glazbene umjetnosti, pijanista Juricu Muraja, svoga kolegu i prijatelja s kojim je dijelio varaždinske školske klupe; u njima je uz njih sjedio i glasoviti slikar Miljenko Stančić pridonoseći prijateljstvu crtežima kojima je potajice zabavljao prijatelje. Bio je to koncert Državne realne gimnazije u Varaždinu, održan 27. studenoga 1937., a Klima i Murai odsvirali su Andante cantabile op 11.

Petra Iljiča Čajkovskoga i Koncert br.

1 za violinu i klavir V. Schillera.

Mladenačka živost

SUSRETI

Takav početak životopisa gotovo je uobičajen za dječaka čiju je izrazitu darovitost prepoznala sredina u kojoj je odrastao. Maturirao je u Varaždinu, a u prvim poslijeratnim godinama već je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Vaclava Humla kod kojega uči gotovo do diplome. Godine 1951. odlazi u Pariz i ostaje do 1953., studira na École Normale de Musique te di-

plomira kod Yvonne Astruc. Danas više nije od osobite važnosti odgovoriti na pitanje zašto je napustio razred glasovitog pedagoga Vaclava Humla.

Možda je to bio nemir, mladenačka znatiželja, živost koja ga je uvijek poticala na traženje novih izazova, o čemu svjedoči sav Klimin kasniji životni put.

Točan bi kalendar toga puta bilježio, nakon povratka iz Pariza, nekoliko naglih promjena, traženje pravog mjesta dovoljno izazovnog da odgovori na umjetnička i životna pitanja. Stoga ga nalazimo na mjestima koncertnog majstora u Zagrebačkoj filharmoniji, u Orkestru Opere Hrvatskoga narodnog kazališta, a od utemeljenja 1954. do 1957., član je i ansambla Zagrebačkih solista. Za daljnji će razvoj Klimine umjetničke karijere osobito važno biti djelovanje Akademskoga gudačkog kvarteta koji su utemeljili mladi glazbenici školovani na gudačkom odjelu Muzičke akademije u Zagrebu: Josip Klima, Tomislav Šestak, Dušan Stranić i Zvonimir Pomykalo; nekoliko godina kasnije, 1954., taj će sastav ponijeti naziv Zagrebačkog kvarteta i obnoviti aktivnost ovoga najstarijeg i najuglednijeg hrvatskog komornog sastava. Bez ikakve sumnje, djelovanje u Zagrebačkom kvartetu dugo gotovo dva desetljeća uvelike će obilježiti umjetničku sudbinu Josipa Klime, ali će i njegovo shvaćanje glazbe, profinjeni muzikalitet, osjećaj i smisao za komorno muziciranje, znatiželja za novim — osobito potaknuta spoznajama koje su u hrvatsku glazbu unijele

pedesete i šezdesete godine — učiniti od Zagrebačkog kvarteta komorni ansambl vrhunskoga europskoga ranga s kojim je Klima obišao gotovo čitav svijet.

Pritom su osobiti dobitnici bili hrvatski skladatelji. Klima je bio jedan od njihovih najodanijih tumača, uvijek spreman na interpretacijski izazov, na novo, na trajni zadatak kakvo je bilo hrvatsko suvremeno glazbeno stvaralaštvo. Nakon napuštanja Zagrebačkog kvarteta, Klima će 1980. osnovati još jedan kvartet. Najprije pod nazivom Kvartet Stratik, a potom preimenovan u Kvartet Klima, ansambl je iskazivao obilježja svog utemeljitelja usvajajući s potpunim uspjehom i njegov odnos prema kvartetskom zvuku i prema izboru repertoara. U tome nekoliko desetljeća dugom njegovanju kvartetskog muziciranja bilo je mjesta i za drugačije vrste djelovanja. Najvažnije je, dakako, solistička karijera, nažalost pomalo u sjeni komornog muziciranja, ali ima ih koji se sjećaju izvanrednih interpretacija ispunjenih savršenim osjećajem za oblikovanje melodijske linije, potkrijepljenim izvrsnim tehničkim umijećem. Današnji pogled na jedan zaokruženi život ispunjen glazbom, ispunjen je žaljenjem da tragovi solističkih interpretacija nisu brojniji i da njihov sadržaj i sjaj mogu tek djelomice biti poučna ostavština za budućnost.

Bilo je vremena i zanimanja i za druge oblike glazbeničkih zadataka. Nekoliko je godina, od 1959. do 1961.,

proveo u Kairu kao profesor na Nacionalnom konzervatoriju, a od 1976. do 1978., bio je producent u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Pedagoška ga je aktivnost kroz više godina vezala uz Muzičku akademiju u Zagrebu: od 1958. do 1974. djeluje na toj ustanovi kao honorar- Josip Klima ni docent, poslije kraćeg prekida od 1978. ponovno je na Akademiji, od 1984. redovni profesor, a od 1995. do umirovljenja, redovni profesor u trajnom zvanju. Dvadesetak je hrvatskih violinista u svoje životopise upisalo ime Josipa Klime kao profesora koji ih je naučio svirati violinu. Nekoliko njih završilo je kod njega i poslijediplomski studij; jedan između njih je i Goran Končar.

Samo jedna LP ploča Više je nagrada popratilo djelovanje Josipa Klime; jedna od prvih je Nagrada Milka Trnina Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, sa svojim je kvartetima i osobno u tri navrata dobio Vjesnikovu nagradu Josip Štolcer Slavenski, isto se ponovilo i s Nagradom Vatroslav Lisinski Hrvatskoga društva skladatelja, a dva puta je sa Zagrebačkim kvartetom dobitnik Nagrade Grada Zagreba. Nagrada za životno djelo Vladimir Nazor stigla je 2000., a Nagrada Porin za osobiti doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi 2011. godine.

Održan 26. susret hrvatskih puhačkih orkestara Novi Vinodolski, 9. — 10. lipnja 2012.

U

Novom Vinodolskom 9. i 10. lipnja ove godine održan je 26. susret hrvatskih puhačkih orkestara, najveća nacionalna smotra amatera puhača, s oko 700 sudionika. Nastupilo je 16 orkestara iz Karlovca, Požege, Valpova, Belice, Dekanovca, Klisa, Kaštela, Dubravice, Zaprešića, Daruvara, Mrzlog Polja, Ciglenice Zagorske, Lepoglave, Varaždina, Križevaca i Ravne Gore, kao i jedan od najboljih puhačkih orkestara iz Slovenije, Orkestar Općine Šentjernej.

Tročlano Stručno povjerenstvo u sastavu: Miro Saje (predsjednik), Hari Zlodre i Tomislav Uhlik Trenkovi panduri izabrali su tri najuspješnija puhačka orkestra Susreta.

Prvu nagradu dodijelili su Gradskoj glazbi Trenkovi panduri iz Požege i Mirku Ćaćiću, dirigentu (nagrada uključuje trubu Vincent Bach LT 1803, Plaketu Euro–Unita i nastup na drugoj Razglednici Hrvatskog sabora kulture u HNK u Zagrebu 28. listopada 2012.).

Druga nagrada pripala je Gradskom puhačkom orkestru Križevci i dirigentu Mariju Komazini (marching bas — Yamaha MB–422EW), a treća nagrada, Gradskom puhačkom orkestru Hrvatskih željeznica Varaždin i dirigentu Darku Navoji (klarinet — Prelude by Conn Selmer CL710).

Nagrada Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja dodijeljena je Hrvatskom glazbenom društvu »Biranj»

VIJESTI

K

Na kraju Susreta i izvan konkurencije praizvedena je Novovinodolska koračnica Marka Poklepovića u izvedbi varaždinskog Gradskog puhačkog orkestra Hrvatskih željeznica.

Već tradicionalno, za vrijeme održavanja Susreta, kao poklon Gradu Novom Vinodolskom na Trgu Ivana Mažuranića, sa slobodnim programom nastupili su Hrvatsko glazbeno društvo »Biranj«, Limena glazba Belica, Puhački orkestar DVD–a Valpovo, Puhački orkestar KUD–a »Sloga« Ravna Gora i KGU »Mosor« iz Klisa, a na gradskom trgu u Crikvenici nastupila je daruvarska Gradska limena glazba.

Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, Susretu je prethodilo deset županijskih Smotri na kojima

je nastupilo 55 orkestara, s oko 1.800 glazbenika, a 16 najuspješnijih plasiralo se na nacionalni Susret. Selektori su bili istaknuti glazbenici Šime Vulelija, Vanja Lisjak, Robert Homen, Neven Radaković i Hari Zlodre.

Susret hrvatskih puhačkih orkestara, 26. po redu, ostvaren je u suorganizaciji Hrvatskog sabora kulture, Grada Novog Vinodolskog, Centra za kulturu Grada Novog Vinodolskog, Hrvatskog društva skladatelja, novovinodolske Turističke zajednice i drugih, uz pokroviteljstvo Primorsko–goranske županije. Susret je ostvaren uz potporu Ministarstva kulture, dok ga je medijski popratio Hrvatski radio. (Hrvatski sabor kulture)

Klima se na način istinskog glazbenika znao veseliti glazbi i u svim se njezinim prostorima osjećao opušteno.

Otuda i njegova ideja da već kao umirovljenik utemelji ansambl za salonsku glazbu Animato s kojim je kroz niz godina reafirmirao pojam te glazbe, nastojeći bar djelomice obnoviti sjaj i draž nekoć u zagrebačkim građanskim krugovima popularnih skladbi toga žanra. U tome je i uspio i danas se nameće misao kako je u odsjaju vedre glazbe želio zaključiti iznimno bogatu karijeru.

Kada bi netko zazvao Pepija, u glazbenom su svijetu svi znali o kome je riječ. Jer nije to bio samo nadimak, bilo je to osobno obilježje, utjelovljenje poznatog lika s violinom u ruci, s vječitim osmijehom na licu i šalom na usnama.

Concerto in Cro

U

iz Kaštel Lukšića i dirigentu Jurici Karuzi.

Mnogo tonskih zapisa svjedoči o komornoj karijeri ovog iznimnog glazbenika, ali samo jedna LP ploča starija od četiri desetljeća bilježi njegove solističke interpretacije, dug sredine koji će — iskreno se tome nadam — uskoro biti podmiren.

skladu sa svojom primarnom zadaćom, promoviranjem hrvatskog glazbenog stvaralaštva, Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus d.o.o. ovoga su ljeta pokrenuli novi, u Hrvatskoj za sada jedinstveni projekt, nazvan Concerto in Cro. Projekt je usmjeren prije svega prema posjetiteljima Zagreba, turistima, koji za posjeta Hrvatskoj i Zagrebu žele iskusiti različite oblike autohtone hrvatske kulture, pa tako i hrvatsku glazbu. U srpnju su u atriju Klovićevih dvora održana dva koncerta s izvedbama djela hrvatskih skladatelja 18., 19. i 20. stoljeća, na kojima je Komorni orkestar, pod ravnanjem maestra Zorana Juranića, predstavio djela Luke i Antuna Sorkočevića, Julija Bajamontija, Vatroslava Lisinskog, Ivana pl. Zajca, Borisa Papandopula, Jakova Gotovca i drugih. Uz njih su nastupili istaknuti mladi pjevači, bariton Matija Meić i sopranistica Monika Cerovčec.

Iduće će se godine projekt Concerto in Cro nastaviti u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Zagreba te hrvatskim i inozemnim tour-operatorima.

BROJ 175, SRPANJ 2012.

U povodu 180. obljetnice rođenja Ivana pl. Zajca i 30. godišnjice smrti Jakova Gotovca

Zauvijek majstori ili zašto publika i dalje hrli na Zrinjskog i Eru Piše: Jagoda Marinčević

ijepo je sjetiti se obljetnica. I korisno, osobito kada je riječ o skladateljima koji su nam (s pravom) prirasli srcu. No, nisu svi svima, i to je prirodno i razumljivo s obzirom na različitost ukusa ili poimanja estetike određenih razdoblja. Ipak, ima slučajeva kada vrijedi »konsenzus«, ta politici toliko draga riječ koja bi se mogla primijeniti i onda kad se prisjećamo

Orfej panjeva i životinja Plemeniti Zajc učinio je za profesionalni glazbeni život Zagreba možda i najviše od svih mrtvih i živih glazbenika. On ga je naime utemeljio došavši u glavni grad Hrvatske kao već afirmirani i popularni operetni skladatelj u Beču. Došao je na poziv hrvatskih domoljuba, među inima i Augusta Šenoe, Petra Preradovića i biskupa Josipa Jurja

movini i ljubavi, Lastavicam, Miruj, mi– ruj srce moje i druge) ili orkestralna djela (Na Plitvičkim jezerima, Večer na Savi, Hrvatska rapsodija i drugo). Na kraju citirajmo uvijek prgavoga Antuna Gustava Matoša koji je i sam svirao u Zajčevu orkestru: »Ako nas i dave dnevi kukavštine i niske proze nakićene trijeznim tobožnjim i pozitivnim frazama, još ima suza zanosnica za zvuk hrvat-

čeo nesretni Lisinski, iako s drukčijim parametrima i u sretnijem okruženju. Gotovac se od prve nametnuo vlastitim autohtonim autorskim jezikom od kojega nije za čitava života ni malo odstupio. Započeo je sa zborovima i pjesmama, a zatim, u samo nekoliko godina, skladao tri antologijska djela: 1925. Koledu, 1926. Simfonijsko kolo i 1928. Dubravku. Pučki motivi, jarka osunčana mediteranska melodika, upečatljivi ritmovi postali su sinonimi Gotovčeva glazbenog govora koji ubrzo ulazi i u opere Morana (1930.), Ero s onoga svijeta (1935.), Mila Gojsali– ća (1951.), Stanac (1959.), u orkestralne skladbe Orači i Guslar i napokon, u operu– oratorij Petar Svačić (1969.) čiju izvedbu nije doživio. I to je tek mali dio opusa skladatelja koji mi je jednom na pitanje zbog čega je uvijek tražio pučku tematiku odgovorio: »Osjećam ja Krležinu snagu, iako su njegovi tipovi meni kao Mediterancu potpuno strani. Što mogu kad nikada u životu nisam sreo niti jednog Glembaya!«

Prvi prizor iz opere Ero s onoga svijeta s predstave u HNK Zagreb početkom sezone 2011—2012.

dvojice skladateljskih majstora čije se obljetnice zbivaju u ovoj godini.

Upravo 3. kolovoza navršit će se 180. obljetnica rođenja Ivana pl. Zajca, a 16. listopada tri desetljeća od smrti Jakova Gotovca. Povezuje li nešto dvojicu skladatelja koji su živjeli i djelovali u različitim vremenima, pa tako i u stilskim okruženjima koja su tada vladala? Gotovo ništa osim činjenice da su Zajc i Gotovac vlasnici dviju najpoznatijih, najpopularnijih i najčešće izvođenih hrvatskih opera: Nikole Šubića Zrinjskoga i Ere s onoga svijeta. Vjerojatno će neki mladi ili mlađi skladatelj odmahnuti rukom i procijediti »Ta to su danas anakronizmi!«, baš kao što su u vrijeme rađanja hrvatske avangarde, negdje u počecima Muzičkog biennala Zagreb, neki tadašnji skladatelji držali obje opere staromodnima, čudom se čudeći zbog čega publika i dalje hrli na Zrinjskoga, a Ero putuje po svijetu i svugdje ubire lovorike. I odgovori su najčešće bili uniformni: Zrinj– ski je domoljubna operna perjanica i zato ga publika toliko voli, čak i u vremenima koja mu nisu bila sklona (no, ipak se uporno izvodio), dok je Ero osvajao razmaženi Zapad zbog svojega egzotičnog folklora koji je u svijetu bio mahom nepoznat. I bili su u pravu, ali tek djelomice jer i danas, u već drugom desetljeću 21. stoljeća, Zrinjski i dalje puni operne kuće, baš kao i Ero koji, na žalost, više ne putuje.

Daleko bi nas odvela podrobnija analiza djela i razloga njihove trajne popularnosti, a to su do sada već učinili neki naši muzikolozi i glazbeni pisci te nam stoga u ovoj prigodi preostaje tek podsjetiti na neka od uporišta važnosti i vrijednosti dvojice bardova iz hrvatske glazbene, a napose glazbeno– scenske baštine.

1946. godine, da bi već početkom 1947., u siječnju, izvedba bila naprasno prekinuta zbog navodnog negodovanja publike. Rekonstrukcijom događaja i svjedočenjem očevidaca ustanovilo se da je »negodovanje« bilo naručeno, baš kao i porazne kritike kako bi se autora kaznilo zato što je šest mjeseci tijekom 1943. bio ravnatelj opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Kao da nije bila dovoljna sramotna kazna koju je Gotovac izdržao tijekom 44 dana koja je godine 1945. proveo u istražnom zatvoru pod optužbom da je skladao »ustašku himnu«. Prema svjedočenju njegova sina, Pere Gotovca, skladatelj nije napisao nikakvu himnu, nego je napravio redakciju i harmonizaciju Lijepe naše! Kamenika smo čuli tek pedeset godina kasnije u koncertnoj izvedbi 2002. godine, zahvaljujući ansamblima Hrvatske radiotelevizije, odličnim solistima i dirigentu Ivi Lipanoviću te ga poželjeli vidjeti na sceni.

Povratak zdravom razumu

Sudbina Gotovčevih djela

Velik dio Gotovčeva vrijednog opusa ostao je do danas u sjeni Ere s onoga svijeta, što je majstora ljutio te bi govorio — »Ero je samo imao više sreće«. No, je li bilo baš tako, trebalo bi opetovano provjeravati u suvremenim izvedbama. Finale Du– bravke, sa zanosnim Gundulićevim

Strossmayera, kako bi osnovao hrvat- ske duše, još ima na opustjelom našem sku operu i preuzeo vodstvo u školi Parnasu lovora za apolonsku kosu i za Hrvatskoga glazbenog zavoda. Našao harmonijsko čelo jednog Ivana pl. Zaje mahom glazbene amatere, ali se nije dao smesti te je u 19 godina djelovanja operu postavio na profesionalne noge, a usto odgojio i niz vrsnih pjevača. Voljeli su ga i poštovali do konca dugoga života, premda su neki suvremenici prosvjedovali protiv njegova skladateljsko–opernog stila. Poznata je anegdota s praizvedbe Zrinjskoga (1876.) na kojoj je tada već ostarjeli pjevač Albert Ivan pl. Zajc: Nikola Šubić Zrinjski — Robert Palić, Vedrana Šimić, Siniša Hapač, Damir Klačar, Marko Cvetko i Zbor Štriga, ilirski subo- Hnk na samom kraju sezone 2011–2012. rac Lisinskoga i jedan od tumača njegove Ljubavi i zlobe, stihovima, trajno je prisutno zahvaglasno prosvjedovao zbog ovacija pu- jca, Orfeja naših panjeva i životinja.« ljujući otvaranju Dubrovačkih ljetnih blike riječima: »Kaj ste ponoreli? Em je (Obzor, 1913.) igara, Simfonijsko kolo izvodi se poto Trovator, to je Zajc Verdiju vkral...« vremeno, dok glazbeni igrokaz Đer– Slične potvorbe pratile su Zajca i nje- Pučki Mediteranac dan živi na sceni Gradskog kazališta gove opere vrlo dugo, sve do našega A sada riječ–dvije o majstoru Jako- Komedija. Operu Mila Gojsalića čuli doba, tvrdeći da Zajčeva glazba nije vu Gotovcu koji je s vremena na vri- su i vidjeli nakon Domovinskog rata hrvatska nego je pod znatnim utjeca- jeme doživljavao primjedbe suprotne Split i Zagreb zahvaljujući Petru Sejem talijanske. Dakako da je Zajc, ta- od onih koje su pratile Zajca. Jer ako lemu, Petra Svačića skinula je politika lijanski đak, u svoja djela unosio bel– je Zajc glazbeno bio previše Talijan, 1971. godine, da bi ga na svjetlo dana canto i melodiku na kojoj se školovao, onda je Gotovac bio previše Hrvat! Ni ponovno dovela politika 1992., u pono izbor njegovih naslova, od Mislava jedan ni drugi, eto, nisu mogli udo- vodu obilježavanja Dana državnosti i preko Bana Legeta sve do Nikole Šubića voljiti baš svima, premda je Gotovac 10. obljetnice autorove smrti. Izvedba Zrinjskoga, kao i iskrena nastojanja da započeo skladati u vremenu u kojemu je ponovljena i u Splitu te upriličena u njih unese mjestimice i duh slaven- je započinjao nacionalni (neki će reći deset godina kasnije kada se otkrivao skoga glazbenog izričaja, svjedoče o takozvani) pravac u hrvatskoj glazbi. spomenik Petru Svačiću na Visovačneprijepornoj pripadnosti hrvatskome Dobronić, Baranović, Širola, Odak koj bini. Još je jedno Gotovčevo djeglazbenom korpusu, baš kao i brojne i mnogi drugi, a prije sviju Gotovac, lo proživjelo političku sudbinu: opera solo pjesme na hrvatske tekstove (Do– nastavili su ono što je davno zapo- Kamenik koja je praizvedena krajem

Damil Kalogjera

L

Saša Novkovic

SJEĆANJA

12

Vraćajući se omiljenosti Ere s ono– ga svijeta i vrijednostima drugih Gotovčevih opusa, kao i trajnom gunđanju naše avangardne, točnije, takozvane intelektualne glazbene sredine koja je Gotovčevu glazbu uglavnom držala seljačkom, u najblažoj varijanti odveć »jednostavnom« (čula sam na svoje uši jednog našeg uvaženog skladatelja koji je tvrdio da Gotovac nije u stanju napisati fugu!), zapravo se vraćam zdravom razumu i pitam se nije li bila po srijedi najobičnija ljubomora? Pa i onda kada je Gotovac godinama čekao mjesto u tadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti koje je konačno, nakon silnih opiranja, dobio tek pet godina prije smrti. Ipak, Ero je, kao za inat, obišao svijet, preveden je na devet jezika, igralo ga je 80–tak inozemnih kazališnih kuća. Bio je i ostao najbolji (i jedini) hrvatski izvozni operni adut.

Zacijelo će tako i ostati i toga se ne treba sramiti. Štoviše, tek letimičan uvid u izvozne operne »proizvode« u nekim zemljama Europe kazuje sljedeće: od brojnih čeških opera na repertoaru su ostale tek Dvořákova Rusalka, Smetanina Prodana nevje– sta i Janačekova Jenůfa, Mađari se u inozemstvu pokazuju uglavnom Bartókovim Dvorcem Modrobradog i Ligetijevim Dance Macabre, a kad smo to čuli za međunarodni uspjeh neke poljske, bugarske ili možda nordijske opere? I zbog toga nam je naš Ero tim važniji, kako je zapisao Veselko Tenžera u Studiju godine 1982: »... netom preminuli Jakov Gotovac, Čovjek koji je živio toliko dugo da je dočekao pogreb glazbene avangarde, samo se zakratko, kako to i priliči velikom umjetniku, oprostio od nas. Ostao je njegov Ero s onoga svijeta, izvanredno uprizoren na malom ekranu (redatelj Danijel Marušić) da obesnaži maestrovu fizičku smrt. Kao i mnogima, trebalo mi je gotovo dva desetljeća da iznova prihvatim to djelo. Varaju se oni koji misle da je oseka Novoga vala Eri osigurala tako široke odjeke u sadašnjosti; riječ je naprosto o remek–djelu. Jedna cijela kultura, nakon tolikih lutanja, nipošto uzaludnih, vratila se svojim temeljima.«

13

Panopticum Detonicum (14.)

Moj nedjeljni posjet najvećem skladatelju svih vremena Piše: Dubravko Detoni

Poslijepodne jednog genija u sanatoriju A evo kako je to bilo. Moj nešto stariji kolega i neke vrste prijatelj, ako se tako može nazvati odnos između dvaju bića iste profesije, španjolski skladatelj E. R. — koji mi je nekoć davno, u palači nizozemskog Gaudeamusa, mudrim savjetom pomogao zaliječiti strahoviti gastritis, a ja sam mu se pak odužio, spasivši mu zapravo život kad je noću u Seoulu dobio infarkt nakon što je toga dana zabranio izvedbu svojega supermodernog, od tamošnjih slabačkih snaga nedovoljno uvježbanog djela — upravo je na svjetski poznatom festivalu nove glazbe, ovdje u Amsterdamu ravnao praizvedbom svoje nove skladbe.

Nemušti urlici

KNJIGE

Njegova se zamisao, srž njegove dosjetke sastojala u tome da u središnjici mučno–avangardne zavrzlame, u trenutku kad su se sve đavolje sile zlog nadsvijeta sjedinile u paklenskoj nakani da svojim ogavnim škriputanjima, nemuštim urlicima i zvjerski disonantnim podvalama konačno zadave svijet, u času kad je već sva važnija, a u dvorani nazočna svjetska glazbena javnost u najvećem gađenju i užasnom strahu rukama začepljenih ušiju polegla po podu slavne C–dvorane, odjednom već sa samog dna proburažene i goto-

vo ubijene glazbe počne najprije nečujno, a onda sve primjetnije i sjajnije izbijati onaj najnježniji ulomak iz najbolje Johannes–Brahmsove simfonije, koji je začas smirio i s poda pridigao sve popadalo slušateljstvo te unio novo svjetlo i nadu u njegov život. Čim se to počelo dešavati, iznenada su se iznad pozornice otvorila ona najviša lijeva vrata, kroz njih se oprezno provukao sjedobradi trbušasti čovječuljak i počeo se, slijedeći put svih onih slavnih, davno mrtvih dirigenata, polako spuštati prema dirigentskom podiju i pultu. Dotle je već njegova glazba — jer bijaše to glavom i bradom veliki Johannes Brahms osobno — donekle otjerala sve one zle i ogavne avangardne šumove te dosegnula puni zamah svoje i svačije slasti i užitka. Brahms je tada, u skladu s porastom intenziteta svoje glazbe, već sigurno i samopouzdano stupio na dirigentski podij, odgurnuo E. R.–a i počeo sâm upravljati svojim zanosnim zvukovima.

Dvojbeni spas No to ipak nije bilo ono pravo, takvi odveć lijepi i otrovno prezaslađeni tonovi ipak nisu mogli zadugo i u potpunosti otjerati sve ono gnjusno zlo koje je svijetu nanijela pošast bolesne avangarde. Dapače, oni su smrtno bolesnoj glazbi, poput lijeka u obliku dvojbeno spasonosne kreme, donijeli tek djelomično oživljenje i ispriku, tek prividnu i kratkotrajnu snagu da se pridigne i krene u protunapad, a u međuvremenu je ono veliko, zločinačko zlo počelo opet pridizati glas te ponovno plašiti i užasavati ljude. Trebalo se, dakle, pojaviti nešto drugo, nešto pravije, trajnije, čišće i zdravije. I tada se desio odlučujući čas moje pojave i trijumfa. Ustao sam iz zadnjeg reda, prekoračio preko glavâ i ramenâ već ponovno posjedale publike, skočio na pozornicu, odgurnuo i Brahmsa, dobacio iznenađenim orkestrašima svoje dugo skrivane dionice, stao na dirigentski podij i skladateljski se razmahao.

Dvoranom su se tada rasprostrli istinski spasonosni zvuci, ni preslatki ni pregrubi, u jednu riječ, oni pravi, najpraviji, oni koje je svijet čekao već jedno čitavo stoljeće, ako ne i tisućljeće, slutio ih doduše, ali ih bez mene nije mogao domisli-

Nova izdanja Stanko Horvat / HDS Cantus

Silazak na vrh — uvod u djelo jednog skladatelja Piše: Maja Stanetti

S

ilazak na vrh posljednje je djelo skladatelja Stanka Horvata nastalo prema tekstu Luke Paljetka. Gdje je vrh, pita se nova knjiga. S njezinih korica u izdanju Hrvatskog društva skladatelja i Cantusa, Stanko Horvat vam prijateljski pruža ruku ili se čini kao da hoće nešto objasniti? Nije to tvrdo ukoričeno izdanje velikog i samoljubivo nespretnog formata s kojim ne znate kako ga smjestiti na prenatrpane police, ni izdanje kao za obljetnicu kakve glazbene institucije ili za pokoju opernu divu.

Jednostavno naslovljena imenom onoga o kojemu je riječ, knjiga je uspomena i sjećanje na Stanka Horvata (12. ožujka 1930. — 10. listopada 2006.), skladatelja koji je u značajnoj mjeri obilježio hrvatsko glazbeno stvaralaštvo dvadesetoga stoljeća.

Knjiga je objavljena u povodu pete godišnjice njegove smrti i možda se može shvatiti i kao opomena nepoštivanju vlastite kulture. Ili kao što već na početku sažetog i jasnog predgovora, u ime svih suradnika, piše akademik Nikša Gligo: »U pet proteklih godina, koliko je prošlo od smrti Stanka Horvata, nenadomjestive ličnosti u hrvatskoj glazbi druge polovice polovice 20. stoljeća, dogodilo se ono čega smo se se svi pribojavali: na Horvata se gotovo potpuno zaboravilo pogotovo što se tiče njegove glazbe.« Usput rečeno, dogodilo se to i mnogima drugima. Nikša Gligo u predgovoru spominje Branimira Sakača i Natka Devčića.

Urednica knjige Stanko Horvat njegova je kćer Nina Horvat koja je očito, uz pomoć suradnika, uspjela nagovoriti mnoge na suradnju. No, nevelika opsegom, publikacija sadrži mnogo sadržajnih priloga i svojevrsna je skica za portret umjetnika... građanina, gospodina i pedagoga koji je ne samo svojim znanjem već i srčanošću pridonosio održavanju visokih kriterija — bilo kao kompozitor glazbe u svom vremenu koji osluškuje naslijeđe ili profesor i voditelj na Muzičkoj akademiji, Muzičkom biennalu Zagreb... Ukratko, u pitkoj skici za portret Stanka Horvata skupljeni su odlomci razgovora s Evom Sedak i Aleksandrom Wagner, blagoglagoljive impresije Dubravka Detonija, Pavice Gvozdić kao ekskluzivne izvoditeljice njegova klavirskog opusa. Piše i violinist Radovan Lorković, o Horvatovu humanizmu pišu kolege kompozitori, Zoran Juranić, Berislav Šipuš i Mladen Tarbuk, a iz Slovenije ponajbolji skladatelj Lojze Lebič donosi zapis o Horvatovu djelu Quartetto. Sve je odreda vrijedno čitanja preostalih ljubitelja glazbe, a kao prava monografija, knjiga humanog sadržaja i oblika, obogaćena je popisom skladateljevih djela i vrlo zanimljivim »službenim« fotografijama, kao i onima iz obiteljskog albuma.

HANS SAMSON

ijenjeni gosti, predrage gospođe i nadasve štovana gospodo, hvala vam što ste došli i u tolikom se broju okupili ovdje oko mene da sada zajednički, u miru proslavimo ono što se sinoć dogodilo ovdje kod nas u Amsterdamu, i to usred najslavnije koncertne dvorane na svijetu, veličanstvene i nenadomjestive sale Concetgebouw, a što se događa jedanput u stotinu godina, ali pamti tisućljećima. Još uvijek sav zadršćem kad se svega toga sjetim, no eto, kažem, pravda je nevidljiva i suhoparno spora, ali nezaustavljiva i svemoćna u svojoj neminovnoj dostižnosti. Ja, koji sam nepoznat i sramotno zakinut tavorio stoljećima, dočekao sam veliki trenutak svoje zaslužene slave, trenutak koji se u jednom neponovljivom času pretvorio u vječnost.

Velika dvorana kraljevskog Contcertgebouwa u Amsterdamu

ti. Brahms je tada, tješeći njega ali i sama sebe, zagrlio bolno slomljenog R.–a i oni su se, tako zagrljeni, a podjednako osramoćeni i nadigrani, s mukom se uspinjući desnom stranom stubišta, vratili u neizvjesne visine netom zauvijek poništene i otpale prošlosti. A mene su na kraju toga, tek jednog od mase mojih spasonosnih djela, svi vrhunski glazbeni stručnjaci svijeta na ramenima iznijeli iz C–dvorane, ogrnuli zlatnim ogrtačem slave i — odnijeli u svijet.

Nepismeni deran Ah, da, svemu tome još jedan mali dodatak. Povijest se neumitno i nezadrživo, vječno ponavlja.

Kao što je glazbeno nepismeni seoski deran Pietro Mascagni pod svojim imenom i prezimenom poslao na Ricordijev natječaj za novu operu već zaprljani i napola poderani, u smeće odbačeni rukopis opere Seosko viteštvo (Cavalleria rustica–

na) svojega netom (TBC–om) ubijenog, zauvijek nepoznatog a genijalnog prijatelja i vršnjaka, pobijedio na natječaju i postigao vječnu slavu, a i dalje jedva da je poznavao note, tako je i Johannes Brahms zloupotrijebio naše veliko prijateljstvo i moju nedopustivu naivnost pa je i on, slabo se služeći notama, svijetu podastro i proslavio se mojim partiturama. Samo ih, onako nepismen i švapski zatucan, nije znao ispravno prepisati, a ni dolično izvoditi. To sam tek sinoć popravio i nadoknadio u onoj slavnoj amsterdamskoj C– dvorani... Molim?... Kako?... Ah, to, jao, dragi gosti, oprostite na trenutak, duboko se ispričavam, samo časak, evo, sestra me na to ljubazno podsjeća, a sve to kuha onaj prokleti primarijus, eh, doći će i on na moje, hvala vam, hvala, draga sestro, a svi vi, dragi gosti, još jedanput oprostite, vrijeme je da, kao i svakog dana, uzmem svoje lijekove.

Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 3. lipnja 2012.

Bobićev Gideon, glazba s polazišta židovske baštine Piše: dr. sc. Zdenka Weber

Z

avršetak sezone, s petim koncertom kojim se Varaždinski komorni orkestar predstavio u Velikoj koncertnoj dvorani HNK u Varaždinu 3. lipnja, bio je u znaku praizvedbe novoga djela Varaždinca Davora Bobića. Uz veliki broj zainteresirane publike, koncertu su nazočili poljski i izraelski veleposlanici Wiesław Tarka i Yosef Amrani čije su dvije prijateljske države u prošlim godištima bile zemlje partneri Varaždinskim baroknim večerima na čelu s njihovim ravnatelje Davorom Bobićem.

U tom slijedu znalački ispisanih fragmenata čak je i violončelo korišteno mjestimice kao udaraljka, a od solista zahtijeva veliku spretnost i umješnost. Pa ako nam se moglo učiniti da je nakon bura i sukoba politonalnih i poliritmičkih struktura u jednom trenutku nastupio smiraj i mogući završetak glazbenoga događanja, Bobić se nije zaustavio već je u duljoj Codi skladao završnicu čiji se ugođaj nadovezuje na cjelovito ustrojstvo zvučnih opisa ostvarenja inspirirana pričom o Gideonu. Solistička je dionica u izvedbi violončelista Krešimira Lazara dobila uvjerljivo ozvučenje i glazbenik je očito uložio trud kako bi svladao njezinu zahtjevnost i evokativno ju prenio slušateljima. Uopće, Varaždinski komorni orkestar pod ravnanjem Pavla Dešpalja predstavio je djelo (koje mu je posvećeno) velikom izražajnom snagom što je izazvalo dugotrajne ovacije publike i dokazalo da Bobić u svojemu rodnom gradu ima poklonike koji podržavaju njegov skladateljski rad.

Komorna simfonija Gideon u koju je skladatelj, uz gudački orkestar i solista, uključio puhače i dva seta udaraljki, inspirirana je biblijskom pričom iz Staroga zavjeta o Gideonu »koji je obranio svoj malobrojni goloruki narod od naoružanih Midjanaca, nagnavši ih u bijeg puhanjem u rogove i udaranjem u vrčeve«, kako je zapisano u programskom komentaru Jane Haluza. Kako bi i zvukovno istakao »puhanje u rogove« uključio je skladatelj na ključnome mjestu šofare, tradicionalna glazbala židovskih svećenika levita, u stvari rogove afričkih antilopa u koje su zdušno puhali učenici varaždinske Glazbene škole iz razreda profesora Darka Navoja. Dakle, Bobić se ponovno javlja kao programno inspirirani skladatelj, ovaj put s polazišta karakteristične židovske baštine, a instrumentarij mu daje mogućnosti za veliku zvukovnu raznolikost i brojne efektne nastupe, posebno kada je riječ o udaraljkama. Varaždinski komorni orkestar, Krešimir Lazar i Pavle Dešpalj

VARAŽDINSKE VIJESTI .d.d.

C

PRAIZVEDBE

PANOPTICUM DETONICUM

BROJ 175, SRPANJ 2012.

BROJ 175, SRPANJ 2012.

CD izlog Erike Krpan

Hrvatski suvremeni skladatelji

Anđelko Klobučar (Cantus)

Z

acijelo je iznimno složena i zahtjevna zadaća predstaviti na jednoj kompaktnoj ploči autora tako bogata i raznovrsnog opusa kao što je Anđelko Klobučar. Pritom nije toliko riječ o izboru najboljega, jer to u jednosatnom okviru izdanja ionako ne bi bilo moguće, nego o izboru djela izrazito karakterističnih za njegov stil i skladateljski izraz, riječju, izboru koji može bar približno ocrtati portret skladatelja čiji aktivni skladateljski vijek traje već punih šest desetljeća.

nižu tvoreći finu melodijsku liniju, uvijek na kraju na skladatelju svojstven način oblikujući neku novu umjetničku cjelinu.

Uz već spomenuta djela na izdanju, Sonata za alt saksofon i klavir iz 1982. (izvođači Dragan Sremec, saksofon i Mirna Nochta, klavir), Concertino za dva kontrabasa i gudački orkestar iz 1983. (izvođači Mario Ivelja i Stjepan Pergar, kontrabasi, Simfonijski orkestar HRT, dirigent Pavle Dešpalj) i Muzika za orgulje i orkestar iz 1987. (izvođači Anđelko Klobučar i Simfonijski orkestar HRT, dirigent Veseljko Barišić) na podjednako sličan način upozoruju da zbroj ovdje opisanih pojedinosti može biti tek natuknica koja jedva da može dodirnuti ničim ometenu glazbenost Anđelka Klobučara.

Interpretacije su opravdale skladateljevo povjerenje, pa je i u tom pogledu izbor dobro sačinjen, a valja na kraju reći da su majstori tona Radan Bosner, Matija Brkić i Mladen Roško, da je tonska obradba djelo skladatelja Vjekoslava Nježića, a grafički je oblikovao izdanje, kao i cijelu seriju Hrvatski su– vremeni skladatelji, akademski slikar Luka Gusić. Album je nedavno dobio potvrdu kvalitete s dva Porina u kategoriji klasične glazbe (najbolji autorski album i najbolja skladba — Muzika za orgulje).

CD izlog Ane Vidić

Za takav portret skladatelj Anđelko Klobučar i urednik i autor popratnog komentara, akademik Nikša Gligo, izabrali su djela koja omeđuju razdoblje između 1979. i 1990. godine. Riječ je, dakle, o isječku od otprilike jednog desetljeća unutar bogate stvaralačke aktivnosti.

Zacijelo svjesni stabilnosti osnovnih premisa skladateljskog izraza, selektori su se između ostalog rukovodili i nastojanjem da upozore na važnost koju interpreti imaju u skladateljskom radu Anđelka Klobučara. Misao na interpreta, njegove značajke i mogućnosti ponekad je presudna za ishod skladbe u tehničkom i u izražajnom pogledu. Izbor je predočio i raznolikost u skladateljevu opusu. Raznolikost podrazumijeva zanimanje za sve vrste glazbala, sastava, oblika, karaktera... orgulje su kao skladateljev instrument inače u tome jedina iznimka.

Od Sonatine za klavir četveroručno iz 1979. godine (izvođači Ljubomir Gašparović i Emin Armano), najstarije skladbe na ovom izdanju, do Tri duhovna stiha za dva soprana i klavirski trio (izvođači Suzana i Lucija Marinković i Zagrebački klavirski trio: Ljerka Pleslić–Bjelinski, klavir, Eleonora Ernoić, violina, Martina Radović, violončelo) i Trećeg gudačkog kvarteta iz 1990. godine (izvođači Zagrebački kvartet: Goran Končar i Goran Bakrač, violine, Ante Živković, viola, Josip Stojanović, violončelo), moguće je prepoznati Klobučarovu složenu izražajnu mrežu koja podjednako sadrži elemente neoklasicističkog oblikovanja utkane u vlastiti strukturni raspored, kao i bogatu melodijsku ekspresivnost polaganih stavaka koji kao da se nadmeću s motoričkim figurama brzih stavaka ukroćenih oblikom. Izborom oblika — nerijetko će to biti sonatni s većim ili manjim otklonom od tradicijom zadanih sastavnica — autor često odaje počast toj tradiciji na koju će se osloniti onoliko koliko mu je potrebno za postizanje konačnog učinka. Izražajna je ljestvica bogata, ali uvijek je skladna, rijetko se nadmeće s akutnim ili agresivnim dinamikama, a njezine se sastavnice u različitim djelima mogu uspoređivati dotičući tako jedinstvo stila; primjerice, ista će potreba za motoričnim pokretom oblikovati Presto iz Sonatine za klavir četveroručno i jedanaest godina poslije Vivace iz Trećeg gudačkog kvarteta. Pritom je gotovo presudan rad s motivom, u njemu kao da su koncentrirane sve tajne Klobučarova umijeća. »Kod mene sve proizlazi iz moje glazbe«, kazao je jednom, a tome bi se mogla pridodati i misao da sve u tu glazbu i uvire, to su ti motivi koji, okruženi mislima o tradiciji ili potpuno oslobođeni ikakve primisli, slažu vertikalu u zanimljivoj polifoniji ili se

otkriva razne kombinacije tambura i udaraljki. Udaraljke je, u vlastitoj izvedbi, tamburi pridružio i Boris Benini u skladbi Na izvoru, uplevši u nju svoj afinitet za jazz, poglavito u solo dionici bisernice koncert majstora Dubravka Češnjaka. Kako zvuči jazz u tamburaškoj verziji, uz osobit tretman ritamske komponente i vokalni doprinos Tamburaša, u punom sjaju pokazale su Zlatne tambure Miljenka Prohaske. Svestranog Josipa Magdića tambure su nadahnule na nešto tradicionalniji Preludij i burlesku, dok se grupa skladatelja koja se može svrstati u okosnicu današnje takozvane klasične glazbene scene, u potpunosti prepustila izazovu kreiranja novih umjetničkih dosega s tamburom kao medijem.

Ivu Josipovića može se nazvati predvodnikom popularizacije uvođenja tambure u umjetničku glazbu: još 1986. napisao je Dr– meš za Pendereckog izazvavši senzaciju. Čini se da do susreta suvremenih skladateljskih rukopisa i tamburaške tradicije dolazi sve češće; ostale skladbe uvrštene na album potječu iz 21. stoljeća. One odražavajući više ili manje oslanjanje na tradiciju, odnosno vlastitu stilsku orijentaciju. Tako se u meditativnoj i sugestivnoj Baladi za usamlje– ne Berislava Šipuša može nazrijeti panonska širina, Mladen Tarbuk u Klizačkoj polki usredotočuje se na karakteristične motive i efekte, Tomislav Uhlik služi se istarskim folklorom i duhovitošću u svojoj Tartufadi, a Sanja Drakulić u Kronici također upliće našu glazbenu baštinu. Iako je u kategoriji Najbolji album tamburaške glazbe osvojio Nagradu Porin, činjenica je da su na CD uvrštena autorska ostvarenja koja ga uvelike uzdižu iznad žanrovskih kategorija, predstavljajući ne samo brojne mogućnosti tambure kao instrumenta i izvedbenu svestranost Tamburaškog orkestra HRT–a, već i jedinstveni dio opusa hrvatskih skladatelja.

CD izlog Davora Hrvoja

dokazuje studijskim izvedbama uvrštenima na prvi CD — Sol — u kojima, osim gitara, svira i harmoniku. Radi se o sedam novijih skladbi od kojih je jednu, Bo– sih nogu, napisao u suradnji s pjevačicom Meri Trošelj s kojom ju izvodi u duu svirajući citru, zatim o Stanićevoj obradi istarske narodne pjesme Ča je more te njegovoj obradi pjesme Brod u boci Remija Kazinotija i Zlatana Stipišića Gibonnija iz repertoara Olivera Dragojevića koji se u izvedbi, kao i na koncertu u Opatiji, pridružio sastavu. U tim djelima Stanić je ponovno »otputovao« u krajeve koji ga glazbeno fasciniraju: Španjolsku, Kubu, Sjevernu Afriku, Bliski istok. Njihove glazbene osebujnosti još je snažnije utkao u svoj fusion istup sve više okrenut World Music zvuku, kao i na prethodnom albumu Bo– lja strana svijeta. Govorimo li o djelovanju njegova Banda, Stanić se na albumu više nego ikada okreće autorskoj suradnji s riječkim zborom Putokazi. Naime, vokal je za njega uvijek igrao važnu ulogu, a tako je i na ovom CD–u. Zato je, uz spomenute glazbenike, uključujući pjevačicu Meri Trošelj te trubače Antonia Gečeka i Branka Sterpina, na snimanje pozvao u goste bivše članice Putokaza, Natašu Tonković i Natašu Uljan te mladu Albu Nacinovich.

U većini skladbi ne radi se o interpretaciji stihova već o pjevanju vokaliza koje u Stanićevim zamislima poprimaju boju novoga glazbala i time cjelini daju poseban zvuk.

Dvostrukim CD–om Sol & Luna, Stanić poručuje da njegova kreativna iskra i poriv za nova glazbena istraživanja ne posustaju. Naprotiv, glazbeni materijal objavljen je s opravdanim razlogom kako bi se dokumentirao još jedan pomak u njegovoj karijeri.

CD izlog Vere Lončar

Tamburaški orkestar HRT–a

7 desetljeća (1941. — 2011.)

Hrvatski skladatelji u ozračju tambure (Glazbena proizvodnja HRT–a/ Cantus)

N

a svečanom obljetničkom koncertu Tamburaškog orkestra HRT–a i maestra Siniše Leopolda, održanom početkom ove sezone, promovirani su monografija posvećena sedamdesetogodišnjici profesionalnog djelovanja Tamburaškog orkestra HRT–a autorice, muzikologinje Erike Krpan i CD s autorskim djelima hrvatskih skladatelja za tamburaški orkestar. Album koji naslovom 7 desetljeća 1941 . — 2011.: hrvatski skladatelji u ozračju tambure podsjeća na koncertni ciklus Tamburaša koji je također dosegao obljetničke godine održavajući se redovito u Zagrebu već desetu sezonu, okupio je jedanaest hrvatskih skladatelja mahom srednje generacije, dijelom poznatijih u krugu hrvatske klasične glazbene scene, nego one tamburaške. No, kako je širenje skladateljskih interesa i istraživanje novih zvukova u drugoj polovici prošloga stoljeća uvelo, među ostalim, tamburu i tradicijsku baštinu, tako je njihov izbor za album na najbolji način pokazao mogućnosti tog instrumenta u specifičnim stilskim izričajima svakoga skladatelja.

Dakako, na CD su uvrštena i djela autora čiji je izričaj duboko ukorijenjen u tamburaškoj baštini, poput dugogodišnjih suradnika, braće Bože i Zlatka Potočnika, čije skladbe Sunčane ravni, odnosno Perpetuum mobile, odišu tradicijom i redovito su na repertoaru Tamburaškog orkestra HRT–a i Siniše Leopolda. Upravo je on, došavši na mjesto šefa dirigenta 1985., uvelike inicirao otvaranje ansambla novim izazovima.

Vrstan poznavatelj tambure i autor znatnog opusa, Siniša Leopold predstavio se na ovome izdanju skladbom Na fašniku koja

Elvis Stanić Group

Tihomir Hojsak

(Croatia Records)

(Aquarius Records)

Sol & Luna

E

lvis Stanić, cijenjeni lovranski gitarist, harmonikaš, skladatelj, aranžer, producent i organizator jazz festivala, objavio je novi dvostruki CD Sol & Luna. Na promotivnim koncertima što ih je sa svojim Bandom održao 26. lipnja 2012. u zagrebačkom Vip Clubu i 6. srpnja na Liburnia Jazz Festivalu u Opatiji, pokazao je da mu koncertne izvedbe ni u jednom dijelu ne zaostaju za studijskima.

Za snimanje novog albuma, Stanić se pouzdao u stalne dugogodišnje suradnike: pjevačicu Meri Trošelj, klavijaturista Maaseja Kovačevića, basista Gorana Rukavinu i bubnjara Branimira Gazdika. S njima je nastupio u riječkom Palach Clubu, još jednom dovoljno uspješno da snimke s koncerta uvrsti na drugi CD — Luna. Svojevrsni je to »best off « Stanićeva stvaralaštva. Naime, radi se o izvedbama pet skladbi iz raznih razdoblja karijere koje pružaju uvid u razvoj njegove glazbe tijekom petnaest godina.

One odaju sjajnog gitarista (svira samo gitaru) prepoznatljiva zvuka, ali i svestranog autora koji je stvorio osoban glazbeni govor zasnovan na jazzu i fusionu, začinjen glazbenim elementima brazilske, mediteranske, ukratko, svjetske glazbe, uvijek uz aranžmane u kojima ima dovoljno prostora za improvizacije svih članova Banda, dovoljno vještih da tom dijelu daju vlastiti doprinos.

Aranžersku i skladateljsku vještinu, muzikalnost, maštovitost i osebujnost, Stanić

Clockwise

C

lockwise je drugi studijski album kontrabasista i skladatelja Tihomira Hojsaka. Okupivši dio ekipe koja je sudjelovala i u nastanku njegova prvijenca Jazz Room, saksofonista Vojkna Jocića, bubnjara Kolju Gjonija te vokalisticu Maju Grgić, pridodavši im gitaristu Vanju Kevrešana, Hojsak ih vodi nenametljivo, pa ipak, svaka skladba zabilježena na CD–u priča je ispričana iz perspektive kontrabasa. Bez obzira odabire li ostati samozatajan, stimulirajući soliste i naglašavajući ritmičku napetost, Hojsak poput zrelog pratećeg glazbenika čini da glazba koju izvodi svaki član kvarteta zvuči kao da je upravo njegova. Jednako se to odnosi na Hojsakove skladbe (Hard Times, Blue Road), kao i skladbe nastale u suradnji s glazbenicima iz postave: From Drnje to New Orleans, What is this (Hojsak / Kevrešan), Clockwise (Hojsak/ Kevrešan/Gjoni/ Jocić), Unchan– ged (Hojsak/ Grgić) te Kevrešanov autorski rad Virnius i obradu standarda Autumn in New York u kojoj Hojsak demonstrira koliko je usavršio izvedbu gudalom.

Svaka Hojsakova fraza zaokružena je, ima početak i kraj, udah i izdah unutar kojega je svaki od glazbenika odlično iskoristio prostor vlastitih sola, potvrđujući kako se radi o darovitoj mladoj ekipi koja je došla na hrvatsku scenu da ostane. Na nama je da ih u tome podržimo.

CD IZLOG

CD IZLOG

14

15

CD izlog Bojana Mušćeta

koji Libar na velika vrata uvodi u prvoligašku estradnu zajednicu. Riječ je o albumu koji sasvim sigurno pomiče standarde, a kad se tomu doda i izvrstan ovitak koji potpisuju Kazinoti & Komenda, onda je očito kako je libarski eksperiment itekako uspio.

CD IZLOG

CD IZLOG

BROJ 175, SRPANJ 2012.

Kineski zid

KINESKI ZID

Boa

VII

(Hit Records)

J

(Menart)

I

ako zagrebačka skupina Boa djeluje već 38 godina (prva snimka datira iz 1974., no aktivno počinju raditi 1979.), nedavno su objavili tek sedmi studijski album. Diskografiji se moraju dodati i tri kompilacije na kojima se uz stare snimke nalaze i obrade vlastitih pjesama te neki novi zapisi. Inicijalni dio karijere Boe bio je početkom osamdesetih kada su se iz klupske atrakcije pretvorili u veliki punokrvni pop band, a nakon toga imali su tri povratka. U svakoj comeback inkarnaciji, glavni autorsko–izvođački tandem bio je izvorni pogon banda, Mladen Puljiz — Slavko Remenarić, uz Zvonka Bučevića–Buča, stalnog člana postave, također prisutna u svim inkarnacijama. Pritom je bilo primjetno da Boa neprestano istražuje gotovo potpuno zanemarujući sve što su utemeljili. Takav pristup dvojako je djelovao na izraz banda — s jedne strane zvučali su sve kompaktnije i dotjeranije, a s druge, bilo je sve manje upečatljivih pjesama. To se osobito vidjelo na prijašnjem albumu Dnevnik putovanja, skice ostanka.

Recentni album VII odražava još čvršći band, s razrađenijim pjesmama, no CD zvuči kao da je rađen nekim računalnim algoritmom — uzeti su dobri sastojci, no nisu poredani kako treba, pa unatoč stamenoj izvedbi i vrlo dobroj produkciji Mladena Maleka, rezultat djeluje kao kolekcija pjesama kojima je misija bila da budu čim neradiofoničnije, kao potpuni pandan stvaralaštvu iz prvog dijela karijere. Šteta, jer u svim elementima band pokazuje izniman potencijal, osim u naglašavanju svih prepoznatljivih autorskih atributa očitih tek u završne dvije pjesme — Probi i radijskom mixu skladbe Imala je mraz u ustima.

Lollobrigida

PILULA (Menart)

P

rva dva albuma Lollobrigide, umjesto prijemljivih hitova za masovnu uporabu ili — s druge strane — elektro–pop disca & dancea za plesne podije, uspjeli su izroditi tek karizmu vokalne solistice Ide Prester koja se mnogo bolje snašla u voditeljskim ulogama, zračeći zaraznom neposrednošću. Treći album Lollobrigide, u kojoj sada prevladavaju muški članovi, očito je kreiran da pomiri prije navedene intencije. Pritom je lako zapaziti kako je sve studioznije rađeno, od vokalnih manirizama preko hipsterskog koncepta u tekstovima, do vrlo dobre produkcije. Štoviše, ubačena je obrada megahita Zdravka Čolića Pu– sti, pusti modu kako bi band još bolje prolazio i na regionalnom tržištu. No, u konačnici, album nije iznjedrio hitove za masovnu uporabu, a Lollobrigida je još daleko od sličnih stranih bandova kao što je Ladytron ili La Roux. Pa, ipak taj humpa–cumpa koncept dopadljiv je u onoj mjeri gdje pretencioznost ne nadmašuje matičnu želju za dobrom zabavom. Ta pretencioznost osobito se osjeća u dosadnim remiksevima na kraju albuma.

S druge strane, pjesma Kompjuter pokazuje pravac kojim bi Lollobrigida mogla krenuti i kapitalizirati popularnost koju stječe na živim nastupima.

edini album splitske skupine Kineski zid, objavljen 1983., nije relevantan zato jer je posrijedi band u kome su karijeru počeli Dino i Dean Dvornik, nego zato jer je prvi funky album na ovim prostorima. Početkom osamdesetih mnogi su koketirali s discom, no rijetki su se odlučivali za funky; na širim prostorima bilježimo tek album Žur Bobana Petrovića koji je donekle išao tim putem. I dok je on stekao kultni status, jedini album Kineskog zida nije baš uspješno prošao na tržištu, čemu su vjerojatno najviše kumovali sami Dvornikovi jer se band raspao ubrzo nakon izdavanja albuma. No, nakon tridesetgodišnjeg odmaka, CD odražava svu energičnost Dina Dvornika koji je napisao glazbu i iskazuje vrhunski talent, opredmećen tek desetljeće kasnije. Uzori poput Earth, Wind & Fire ili Stevieja Wondera, u to doba u nas očito nisu bili previše na cijeni, no strastveni funk koji Kineski zid interpretira, unatoč svim manama, predstavlja dobrodošao dodatak diskografiji oba brata. Štoviše, skladbe s Kineskog zida predstavljaju atraktivniji dio karijere Deana Dvornika i već naznačuju Dina Dvornika kao enfant terriblea hrvatske pop–scene.

materijala koji ne ide ispod zadane ljestvice jednoga od najvećih hrvatskih rock bandova.

No, takva formula nikako nije uspijevala biti primijenjena i na nizu rutinirano napravljenih albuma s pokojim hitom, pokojom dobrom pjesmom i uglavnom prosječnim materijalom kome je tek izvedba i produkcija omogućila da ne potone u sivilo. Album Moj dom je Hr– vatska bio je nagovještaj da će Prljavo kazalište svoju veličinu potvrditi i dobrim materijalom, no sljedeće ostvarenje Tajno ime vratilo ih je unatrag. Možda dogodine je onaj album koji su svi čekali — Prljavo kazalište znano s izdanja Heroj ulice, Zlatne godine ili Zausta– vite zemlju. Band koji unosi mnogo emocija u materijal, a sve odiše spontanošću, bez pretencioznosti i velikih tema kojima je Jasenko Houra uvijek bio sklon, no najbolji je bio kad je svemu pristupao na najjednostavniji način.

Sve je to očito na recentnom albumu s prilično jednostavnim ovitkom, a pobjedonosnoj kombinaciji pridonosi i gostujući vokal prvog pjevača banda Davorina Bogovića u skladbi Viva. Prljavo kazalište ovim izdanjem napokon spaja svoj status i ugled s odgovarajućim glazbenim materijalom. Razni rock utjecaji osjetni su na CD–u, no možda je upravo to bio onaj jezičac na vagi koji je Jasenku Houri dao nesputanost, bez obveze da neprestano mora dokazivati veličinu i snagu banda koji djeluje već 35 godina.

Luky

HVALA (Aquarius Records)

T Marko Tolja

LJUBAV U BOJI Libar

LIBAR (Menart)

K

ao što su svojedobno tamburaši bili pop– mainstream, tako je danas s klapama koje u priobalnim krajevima podjednako zauzimaju radijske prostore i pozornice, uz estradne zanatlije. Pritom se iz bogate riznice splitskih festivala uzimaju veliki hitovi da bi klapski bili obrađeni, a na istom festivalu ove godine, prema izboru stručnog žirija, pobjeđuje klapa Rišpet u kojoj pjeva Ivo Amulić, najpoznatiji vokal skupine Tutti Frutti, a Grand prix osvaja Tomislav Bralić i klapa Intrade. U toj klapomaniji, prije pet godina istaknula se klapa Libar nastupnim albumom s obradama hrvatskih i stranih pop i rock uspješnica na izrazito dojmljiv način. Sasvim je logično bilo da ovdašnji Flying Picketsi nastave u tom stilu i — poput Massima — štancaju vokalno superiorne obrade hitova iz prošlog i ovoga stoljeća. Umjesto toga, petorica vokalista pridodali su petoricu instrumentalista i ostvarili album s potpuno autorskim pjesmama. Petorica glavnih vokala koji uz vrsnu instrumentalnu pratnju na sjajan način klapski vokalni idiom uvodi u klasični rock kontekst. Neobičan projekt i, zapravo, srednjostrujaški eksperiment, rezultira albumom

(Aquarius Records)

T

reći album Marka Tolje ne nudi preveliki otklon od dosadašnjeg djelovanja na razmeđu šlageristike i popa, što ne treba čuditi. Tolja ima vrstan glas, skladbe su mu uhu ugodne, zvuče korektno, na način na koji su se pjesme te kategorije nekoć snimale: tako da se istaknu sve vrline svih sudionika zaduženih za stvaranje pojedine pjesme. Ono što je novum na albumu jest kompletno Toljino autorstvo skladbi, tako da je očito kako je usvojio sve lekcije mentora Olje Dešića iz Belanovih Fiumensa i kreirao novih jedanaest pjesama prema obrascu koji je izvođački vrlo dobro apsolvirao. Neobvezujuća koktel–glazba za učestalu radijsku uporabu koja priziva duh nekih prohujalih vremena, dobra je podloga za Toljine autorske zahvate, pri čemu se ne prepoznaje neki očiti hit, ali je stoga album ujednačen, sasvim bez oscilacija. Stoga ne bi bilo loše da Tolja na sljedećem CD–u dobije usluge kakvog hitmejkera, to bi zacijelo ovo solidno ostvarenje ipak napravilo malo uzbudljivijim. Jer, kolekcija pjesama na albumu svakako bi bila rado slušana na svakom festivalu, ali nedostaje ona pjesma koju bi publika najviše prigrlila i proglasila pobjedničkom.

reći solistički Lukyjev album iznimno je dugo najavljivan, no izgleda ne i očekivan.

Već nakon objavljivanja prijašnjeg ostvarenja V.I.T.R.I.O.L. krenule su najave o trećemu kojim će Luky zatvoriti trilogiju o Arariti. I dok je tako nazvani prvi album bio pun pogodak, njegova nasljednika ni publika niti kritika nisu prihvatili blagonaklono, premda se ne radi o lošem ostvarenju. Nakon toga, Luky je solo karijeru gradio isključivo na najavama novog albuma, a kad je napokon stigao u prodaju, krediti koje je stekao već su bili zaboravljeni.

Upravo možda zbog dugotrajne pauze, Luky je zaigrao na sigurno — i kreirao već dobro poznatu kombinaciju popa i dalmatinskoga šansonijerskog izraza uz tradicionalno vrhunski producentski rad koji to objedinjuje. Zapravo, album zvuči kao kolekcija B–strana singlova skinutih s prva dva albuma: hit Škorcan nesumnjiv je dalmatinski favorit, skladba Znak pripada gornjem domu njegova repertoara, no ostalo je tek dobrodošla zvučna kulisa za uživanje u ljetnim mjesecima uz more za slušatelje koje ne zanima festivalska konfekcija. Drugim riječima, Luky je opet ostvario zapažen album, šteta je jedino što iza sebe već ima dva uvjerljivija ostvarenja.

Prljavo kazalište

MOŽDA DOGODINE (Croatia Records )

V

eć dvadeset godina u kojima su izdali pet studijskih albuma, Prljavo kazalište nikako nije uspijevalo ostvariti ono što im je nekoć polazilo za rukom kao od šale: napraviti, ako ne izvrstan, barem vrlo dobar album s nekoliko hitova, nekoliko sjajnih pjesama i ostatkom

Time

TIME (Croatia Records)

J

edan od antologijskih albuma regionalnog rocka, izvorno objavljen 1972., doživio je drugo reizdanje. Prvi put je objavljen 1993., a sada je, 40 godina kasnije, dobio i dotjeranije oblikovanje uz vrsnu bilješku Siniše Škarice koji na taj način nadoknađuje ono što je bilo uskraćeno Draženu Vrdoljaku u doba originalnog izdavanja (bilješku je napisao urednik albuma Pero Gotovac).

Zanimljivo je kako su prvom CD reizdanju pridodani kasniji hitovi Timea — Da li znaš da te volim i Makedonija — dok je ovo izdanje istovjetno originalu. Nastupni album Timea nije samo svojevrsni rock začinjavac na ovim prostorima, posrijedi je inspiracija mnogim glazbenicima koji su se kasnije laćali instrumenata. Ne čudi da je uvodnu skladbu Istina mašina svojedobno obradila Ekatarina Velika. Svojevrsna supergrupa koju je okupio Vladimir Mihaljek, uistinu je trasirala put za razvoj rocka na ovim prostorima, a nastupni album tome je ponajviše pridonio. Sviračka virtuoznost, izvrstan vokal Dade Topića, osjećaj užitka u interpretaciji i sukladnost sa svjetskim strujanjima, albumu su vrlo brzo priskrbile antologijski status. Stoga je ovo reizdanje napokon prava počast skupini Time i izvrstan putokaz prema razdoblju kad je rock putem albuma postao nešto više od hitoidne zabave za mlade. Također, posrijedi je album koji svakim novim preslušavanjem otkriva suptilna instrumentalna rješenja koja nadograđuju osnovnu autorsku nit svih pet pjesama.

FESTIVALI

16

BROJ 175, SRPANJ 2012.

52. festival zabavne glazbe Split

Publika i dalje voli pjesme s Prokurativa Piše: Robert Urlić

Usprkos istovremenom prijenosu finala Eura 2012., završna festivalska večer održala se na Prokurativama ispunjenim do posljednjeg mjesta, a pobijedili su Tomislav Bralić i Klapa Intrade barem do slijedećeg festivala, a neke sigurno i duže.

Tomislav Bralić i prijatelji

»Nima Splita do Splita«, barem kada je festival u pitanju, jer možemo i dalje pričati kako su festivali izgubili smisao, kako više nemaju značaj kao nekada, kako ne privlače najpoznatija imena estrade i ustvrditi da je sve to barem dijelom točno, no kada je u pitanju Festival zabavne glazbe Split, ono što je gotovo isto kao i u »nikad prežaljenim« davnim festivalskim vremenima jest publika.

NATJEČAJI

Da, da, publika ovaj festival nije napustila ni iznevjerila ni ove godine. I prva i druga polufinalna večer održale su se pred dobro ispunjenim gledalištem, dok se finale, iako se odvijao u isto vrijeme kad i finale nogometnog Eura 2012., ispunilo Prokurative gotovo do posljednjeg mjesta. Dok festi-

val ima publiku, ispunjava svrhu postojanja i održavanja.

Glazbena počast Tomi Bebiću Direktor Tomislav Mrduljaš, u drugoj godini drugog mandata na čelu splitskog Festivala zabavne glazbe, nije odstupio od koncepcije s dvije polufinalne i finalnom večeri, a i ovoga puta dao je priliku brojnim nepoznatim i nekim ne baš kvalitetnim izvođačima i pjesmama, no i to je festival. Ne treba zaboraviti kada zazivamo davne festivalske godine da je i tada bilo »loših« ili »ne baš dobrih«, možda manje nego sada, no bilo ih je. Naravno takvi će se najprije zaboraviti, a ostat će bolji i dobri, točnije, ostat će njihove pjesme,

NATJEČAJ Umjetnička organizacija Chansonfest objavljuje Natječaj za nove skladbe koje će biti izvedene na Međunarodnom festivalu šansone Chansonfest 2012.

Chansonfest se održava pod pokroviteljstvom i uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Zagreba i Hrvatskog društva skladatelja.

U obzir dolaze samo radovi visoke umjetničke vrijednosti u kojima glazba i stihovi čine jedinstvenu cjelinu. Chansonfest nema natjecateljski karakter, a sve se skladbe izvode uživo.

Prijava za Natječaj treba sadržavati naslov skladbe, podatke o autorima, notni zapis (s tekstom i harmonijskim simbolima) ili demo snimku (CD ili mp3) te tri primjerka stihova pisanih na računalu.

Autori odabranih skladbi obvezuju se u roku od 30 dana od dana objavljivanja rezultata Natječaja potpisati s organizatorom izdavački ugovor, a izvođači se obvezuju pristupiti snimanju master snimke skladbe, u organizaciji i na trošak organizatora.

Autori skladbi odabranih za izvedbu prenose pravo na organizatora da odabrane skladbe izvede, tiska i prenese preko radija i televizije te da ih objavi na nosaču zvuka i slike, odnosno da svaka ili neka prava prenese na treću osobu. Sva ostala prava autor pridržava za sebe, uz pravo da samostalno objavi skladbu.

Odabrane skladbe bit će izvedene na Međunarodnom festivalu šansone Chansonfest, uz izravni ili odloženi radijski i televizijski prijenos u petak, 16. studenoga 2012., s početkom u 20,00 sati u zagrebačkom Gradskom kazalištu »Komedija«, Kaptol 9.

Rok predaje radova je 15. rujna 2012.

Radovi se šalju poštom na adresu:

Hrvatsko društvo skladatelja, Berislavićeva 9, 10000 Zagreb (za Natječaj Chasonfest) Tel.: 385 (0)1 4872–370; Fax: 385 (0) 1 4872–372 Intenet: mailto:chansonfest@email.t–com.hr chansonfest@email.t–com.hr

Hrvoje Markulj

Već u polufinalnim večerima iskristalizirali su se favoriti publike: Tomislav Bralić i Intrade, Jelena Rozga, klapa Šufit, Danijela Martinović o čijoj se pjesmi Brodolom, zbog teksta, najviše govorilo i pisalo uoči festivala. Od četrdeset i osam sudionika i isto toliko pjesama, u završnicu se, po glasovima publike, plasiralo njih dvadeset, po deset iz svake večeri, a za preostalih šest, pobrinuo se stručni ocjenjivački sud. Tako je mjesto u finalu našao i Kemal Monteno koji na žalost zbog zdravstvenih problema nije mogao nastupiti u izlučnoj večeri, no žiri je prepoznao ne samo pjesmu nego i veliku želju legendarnog pjevača da se ipak ukaže splitskoj publici. Njihovom odlukom mjesto u finalu našle su i kvalitetne pjesme koje nekako ne ulaze na prvu u uho, poput Vrime radi svoje grupe Libar ili Galioti Picksibnera koji su pokušali odati počast splitskoj legendi Tomi Bebiću.

Finale Splita i finale Eura, isti dan u isto vrijeme — rezultat neriješen, barem prema pogledu na ispunjene tribine Prokurativa i stadiona u Kijevu.

Lijepo je bilo vidjeti da barem dio splitske, ne samo ženske nego i muške publike više zanima pjesma od nogometa. Veliki finale upotpunili su gladijatori, rimski legionari, car Dioklecijan i Priska koji su dali dozvolu za festivalski početak, iako se glazbe-

Hrvatski sabor kulture raspisuje javne i anonimne natječaje za 2012. godinu

NATJEČAJ za nove skladbe koje nisu prije objavljivane ni izvedene, a namijenjene su amaterskim pjevačkim zborovima bez instrumentalne pratnje u trajanju od 2 do 4 minute. Tekst skladbe mora biti na hrvatskom jeziku.

Obvezno je navesti autora ili izvor teksta.

Radove treba poslati do 15. rujna 2012. na adresu: Hrvatski sabor kulture, Ulica kralja Zvonimira 17, 10000 Zagreb, s naznakom Natječaj za pjevačke zborove.

Sve prispjele radove ocijenit će Stručno povjerenstvo i odlučiti o dodjeli nagrada: 1. nagrada: 2.500,00 kn bruto 2. nagrada: 1.500,00 kn bruto

ni odabir u tehno ritmu koji je pratio njihovo pojavljivanje na pozornici nije pokazao najsretnijim i najprikladnijim rješenjem. No to nikako nije moglo pokvariti sjajan ugođaj i izvedbe koje su uslijedile.

Najstariji sudionik Đorđi Peruzović I ovoga puta finalna večer ponudila je, osim većine znanih imena, raznovrsnost izvedbi i pjesama. Bilo je tu već dobro nam znanih zabavnjačkih poskočica poput Solo igračice autorskog tandema Huljić u izvedbi Jelene Rozge, Crnokosog Marka Tomasovića i Željka Pavičića kojega je opjevala Lidija Bačić ili već spominjanog Brodoloma Petra Graše i Antonije Šole u izvedbi Danijele Martinović, standardno dobrih izvedbi Zorice Kondže u Ljubav bez kraja Joška Banova i Helene Papić te Gorana Karana koji se predstavio svojom pjesmom Čovik tvoj. Dobar prijem publike zaslužili su i stalni sudionici splitske završnice: šansonjer Igor Brešan za kantautorsku Ni se stvarno moglo više, grupa Magazin s ljubavnom baladom Dušu nemam da je na njoj nosiš, naravno, Vjekoslave i Tončija Huljića, klapa Rišpet za Kozomarinu pjesmu Lumin te Alen Nižetić za himničnu Moja Dalmacija Zagrepčanina Zdravka Valentina.

Moram također spomenuti Giuliana, zatim najstarijeg sudionika Đorđija Peruzovića, najboljeg prošlogodiš-

Hrvatski sabor kulture raspisuje javne i anonimne natječaje za 2012. godinu

NATJEČAJ

za nove skladbe koje nisu prije objavljivane ni izvedene, a namijenjene su amaterskim puhačkim orkestrima u trajanju od 4 do 6 minuta. Preporuča se korištenje suvremenih stilističkih sredstava.

Radove treba poslati do 15. rujna 2012. na adresu: Hrvatski sabor kulture, Ulica kralja Zvonimira 17, 10000 Zagreb, s naznakom Natječaj za puhačke orkestre.

Maksimalni dopušteni sastav orkestra: 1 Picc., 2 Fl., 1 Ob., 1 Cl. in Es, 3 Cl., 1 S. sax, 2 A. sax, 2 T. sax., 1 B. sax, 2 Flic., 4 Tr., 2 Euph (Ten. i Bar.), 4 Hrn. (Es / F), 3 Tbn, 2 Tb. (F i B), Ptt., Gr. C., T. mil. i alternativno (nije obavezno), drums, ritam i bas gitara, klavir, orgulje i ksilofon.

Za instrumente koji se rijetko sviraju u amaterskom puhačkom orkestru, a dio su predložene partiture, preporučujemo ponuditi zamjenske instrumente kako bi skladba bila što prikladnija amaterskom puhačkom orkestru.

Sve prispjele radove ocijenit će Stručno povjerenstvo i odlučiti o dodjeli nagrada: 1. nagrada: 8.000,00 kn bruto

2. nagrada: 4.000,00 kn bruto

njeg debitanta Marka Pecotića, Sinišu Vucu koji je obilježio dvadeset godina karijere koju je započeo na ovom festivalu, Alku Vuicu, Zrinku i ostale sudionike finala Splita 2012. koji su, svaki na svoj način, svojim pjesmama dali pečat ovoj glazbenoj manifestaciji. Odabir ovogodišnjih izvođača za nastup u show programu pokazao se punim pogotkom, ne samo zbog njihove popularnosti nego i zbog kasnije objavljenih rezultata. Riječ je o Tomislavu Braliću i klapi Intrade koji su napokon dočekali pobjedu osvojivši Zlatnog galeba, a time i festivalski grand prix za pjesmu Zašto uvik pi– van Duška Rapoteca i Vjeke Alilovića. Drugo mjesto publike i Srebrnog galeba osvojila je »solo igračica« Jelena Rozga, dok je brončani pripao Danijelinom Brodolomu.

Glasovi stručnog ocjenjivačkog suda otišli su na druge adrese. Zlatni val, prvo mjesto, osvojila je klapa Šufit za pjesmu Ne diraj moju jubav autora Vinka Barčota, Srebrni val pripao je grupi Magazin, a Brončani Zorici Kondži.

Treba svakako reći da su dodijeljene i posebne nagrade za ukupan doprinos hrvatskoj glazbi, a dobili su ih Pero Gotovac i posthumno, prof. Josip Bepo Mirošević. Još je jedan splitski festival iza nas, prepun publike i onog nam već poznatog šušura, ali i pjesama koje će se svirati barem do slijedećeg 53. festivala.

Hrvatski sabor kulture raspisuje javne i anonimne natječaje za 2012. godinu

NATJEČAJ

za nove skladbe koje nisu prije objavljivane ni izvedene, a namijenjene su amaterskim tamburaškim orkestrima u trajanju od 3 do 4 minute.

Radove treba poslati do 15. rujna 2012. na adresu: Hrvatski sabor kulture, Ulica kralja Zvonimira 17, 10000 Zagreb, s naznakom Natječaj za tamburaške orkestre.

Sve prispjele radove ocijenit će stručno povjerenstvo i odlučiti o dodjeli nagrade u iznosu od 4.500,00 kn bruto.

Pravila Natječaja:

Prijavi se prilažu tri primjerka partiture u čitkom rukopisu ili kompjuterskom ispisu. Slanjem skladbe autori jamče originalnost prijavljenog djela, kao i da djelo nije bilo ranije javno izvedeno i objavljeno. Poželjna je, ne i obavezna, demo snimka skladbi.

Natječajem nagrađeni autori prenose na Hrvatski sabor kulture pravo tiskanja, distribucije, snimanja, izdavanja, stavljanja u promet nosača zvuka, prve javne izvedbe te prijenosa putem radija i televizije. Sva ostala prava ostaju autorima prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima. Autor nema pravo jednostrano povući odabranu skladbu.

Autori skladbe potpisuju isključivo šifrom; osobni podaci (s nazivom šifre) prilažu se u zasebno zatvorenoj kuverti.

Radovi koji ne udovoljavaju uvjetima natječaja neće se razmatrati, kao ni skladbe koje su bile prijavljene na prethodne natječaje Hrvatskog sabora kulture.

Radovi primljeni na Natječaj ne vraćaju se autorima.

Hrvatski sabor kulture zadržava pravo ne dodjeljivanja nagrada, ovisno o kvaliteti i količini pristiglih skladbi.

Dodijeljene nagrade bit će isplaćene autorima nakon predaje partitura i dionica u čitkom rukopisu ili kompjuterskom ispisu (nije obavezan kompjutorski ispis).

Detaljnije informacije — telefon: 01/462–1737; e–mail: glazba@hrsk.hr.

Rezultati Natječaja bit će objavljeni krajem 2012. na web stranici Hrvatskog sabora kulture: www.hrsk.hr