Cantus 174 web

RAZGOVOR S PETROM BERGAMOM / PRIZNANJE PAVLU DEŠPALJU / AUTORSKI KONCERT JOSIPA MAGDIĆA I ŽELJKA BRKANOVIĆA / 21. PASIONSKA BAŠTINA / PRAIZVEDBE DJELA SREĆKA BRADIĆA, DALIBORA BUKVIĆA, ZORANA JURANIĆA I KREŠIMIRA HERCEGA / PANOPTICUM DETONICUM U ČAST KLOBUČAREVA 80. ROĐENDANA NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA BROJ 174 SVIBANJ 2012.

CIJENA 20 kn

Porin Classic 14. svibnja u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog zasebno predstavio nagrade u kategorijama klasike i jazza

Koncertna nadahnuća diskografima Piše: Jana Haluza

U

svečanom ozračju središnje palače glazbe, Velike dvorane Vatroslava Lisinskog, treći su put dodijeljene nagrade za najbolja diskografska izdanja na području klasične glazbe i jazza u protekloj godini (2011.), uz izravne prijenose na Drugim programima Hrvatskoga radija i televizije. Program je vodio šarmantni domaćin Dražen Siriščević, ravnatelj Dvorane koji je urođenom spretnošću i vedrinom predstavljao sve goste večeri i nagrađene glazbenike. Koncertni raspored izvedbi Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, pod znalačkim i pouzdanim vodstvom maestra Mladena Tarbuka, nimalo nije pratio sadržaj glazbe s prošlogodišnjih diskografskih izdanja, pa tako ni nominiranih, niti nagrađenih. Iznimka je bila točka u kojoj se, pred kraj večeri, s orkestrom udružio dobitnik nagrade za životno djelo, svjetski poznati kornist Radovan Vlatković. Možda je malo prerano da umjetnik koji tek ulazi u pedesete godine života bude nagrađen za životno djelo, tim više što za

hrvatsku diskografiju nije još snimio nijedan album, no Vlatković je svakako najpoznatiji hrvatski glazbenik u svijetu koji, gdje god gostuje, uvijek nađe prigodu i vremena promovirati domovinu, riječju i glazbom. U tijeku je njegov dalekosežni projekt snimanja svih hrvatskih koncerata za rog i orkestar koje već niz godina, kad god je u Zagrebu, ostvaruje u studijima Hrvatskoga radija. Vidno počašćen prestižnom nagradom struke, kornist koji inače živi s brojnom obitelji u Salzburgu, nadahnuto je izveo završni stavak (Rondo) Drugog koncerta za rog i orkestar u Es–duru, KV. 417 Wolfganga Amadeusa Mozarta te svojim toplim tonom i profinjenom muzikalnošću zasigurno dao poticaja hrvatskim skladateljima i diskografima da ga što prije »uhvate« na nekom od budućih izdanja. Istu su poruku mogli primiti od ostalih gostiju, sve vrsnih predstavnika klasike i jazza.

Mladi je pijanist Bruno Vlahek bravuroznim Varijacijama na Pa-

ganinijevu temu Wittolda Lutoslawskog oduševio britkim čitanjem partiture i besprijekornom tehnikom; još mlađi udaraljkaš Šimun Matišić, sa samo 16 godina, majstorski je ovladao vibrafonom u stavku Armando’s Rhumba Chicka Coree, dok je njemačko– azerbajdžanski pijanist David Gazarov koji već godinama živi u Zagrebu, vlastitom skladbom Bauer Gigue upozorio na iskonsku kvalitetu njegove umjetnosti. Sjajan su prateći program upotpunile i dvije jazz dame komplementarnih glasova, sopranistica Helena Bastić i altistica Lela Kaplowitz u Stompin at Savoy Edgara Sampsona, u aranžmanu za dva vokala i orkestar Joea Kaplowitza. U govornom su se dijelu na voditeljevu inicijativu spremno okušale i u opernim izazovima poznatih arija Kraljice noći i Carmen, što također mogu biti polazne točke za neka nova skladateljska promišljanja.

Dva Porina za trojicu Asocijativan i inspirativan koncer-

tantni raspored koji je počeo swing fantazijom Uvertira Porin Silvija Glojnarića, a završio Simfonijskim scherzom Krešimira Baranovića, ispresijecale su dodjele nagrada koje su se pravilno rasporedile na tri vodeća albuma u dvanaest kategorija.

Po dva kipića isklesana od bračkoga kamena dobili su čembalist Pavao Mašić (za najbolji album i najbolju izvedbu u kategoriji klasične glazbe) za album prvijenac s glazbom za čembalo trojice baroknih skladatelja rođenih 1685. (Bach, Scarlatti i Händel) u nakladi Croatia Recordsa, zatim skladatelj Anđelko Klobučar, odnosno urednik izdanja akademik Nikša Gligo za najbolji arhivski/tematsko–povijesni album i najbolju skladbu (Muzika za orgulje i orkestar na istom albumu) u izdanju Cantusa (serija Hrvatski suvremeni skladatelji) te jazz saksofonist Miro Kadoić za najbolju izvedbu i najbolji album u kategoriji jazz glazbe (Free Point/Aquarius Records). Po jedan kipić dobili su skladatelj Ivo Josipović za najbolji autorski album (Passo Sempio/Cantus d. o.o.) čiju je nagradu preuzela

pijanistica Katarina Krpan, interpretkinja njegove glazbe za klavir i čembalo na istom izdanju, zatim tonski majstor Božidar Pandurić za najbolju snimku (Portret kraljice, orguljska glazba u izvedbi Alena Kopunovića Legetina/Croatia Records), Elvis Penava, Goran Delač i Marko Lazarić za najbolju jazz skladbu (Laika / Album Hologram / Aquarius Records) te skladatelj Vjekoslav Nježić za najbolju produkciju albuma na području klasične glazbe (Sax +, Zagrebački kvartet saksofona i pijanist Itamar Golan/Aquarius Records&Lisinski). Svi su zračili punim zadovoljstvom primivši zasluženo priznanje struke i tako potrebnu medijsku pozornost, jedino su nagrade za najbolje inozemne albume odabranih kategorija ostale pomalo »u zraku«, uz pitanje o njihovoj svrhovitosti kada se Porin upućuje prije 20 godina umrlome Milesu Davisu (Live in Europe 1967. / Menart–Sony Music) ili najrazvikanijem orkestru na svijetu, Berlinskoj filharmoniji (Mahler, Druga simfonija Uskrsnuće / Dallas Records/ EMI Classics).

DARIO NJAVRO

Radovan Vlatković i Dražen Siriščević pred Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

ISSN 1330–4747

2

UVODNIK

Poštovani čitatelji Cantusa,

iza nas je razdoblje bogato glazbenim događanjima; koncertima na kojima su predstavljena djela hrvatskih autora i praizvedbe, neki od skladatelja imali su obljetničke koncerte, neki su bili uspješni u inozemstvu..., a za dobrobit njih i njihove profesije i dalje se brinu HDS i ZAMP koji su ponovno bili aktivni.

KONCERTI

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

Mnogi su autori dobili zaslužena priznanja i nagrade, a neki su osvojili i toliko priželjkivanu Nagradu Porin. Zašto su takve nagrade važne? Mnogi će reći: »Zato što dolaze od struke!« Svi će te podatke uvrstiti u glazbene životopise, međutim one, nagrade, među ostalima i Porin, imaju višestruku ulogu. Njegov značaj u proglašavanju najboljih dostignuća hrvatske diskografije dugoročno nije toliko važan, koliko je poticaj autorima i umjetnicima u njihovu radu, ali i diskografima u objavljivanju izdanja, posebice onih nekomercijalnih. Naime, iako se govori o krizi diskografske industrije, ovogodišnje su dodjele Nagrade Porin posvjedočile o velikom broju izdanja. Kreativnim izražavanjem, glazbenici tako bilježe vlastite visoke dosege jednog dijela karijere što je iznimno važno zbog dokumentiranja hrvatskog glazbenog stvaralaštva, posebice autorskog, čime se ispravljaju mnoge greške prošlosti kada brojne izvedbe vrijednih skladbi nisu bile snimljene. Zato, čestitamo svim dobitnicima Porina, ali i svima onima koji su ove godine bili nominirani. O svemu tome izvještavamo vas u novom broju vaših novina.

In memoriam Živan Cvitković (1925.–2012.)

Nepoznati skladatelj čiju glazbu svi poznajemo Piše: dr. sc. Irena Paulus

J

edne nesretne subote, petog svibnja ove godine, prestalo je kucati srce samozatajnog, mnogima zbog toga nepoznatog, a s druge strane iznimno važnog skladatelja — Živana Cvitkovića. Cvitković je bio jedan među rijetkima jer je njegovo zanimanje bilo jedinstveno: on je bio pravi pravcati hrvatski filmski skladatelj.

S

vaka nova koncertna sezona nekog hrvatskog ansambla vraća nadu u bolji i perspektivniji hrvatski glazbeni život, pa ne čudi da je 5. travnja 2012. nastup uvaženog Zagrebačkog puhačkog trija bio toplo pozdravljen. Koncert ostvaren u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja u čijoj je dvorani održan, označio je otvaranje nove koncertne sezone ansambla upravo u tom prostoru, a Trio koji aktivno djeluje još od 1969. godine, nakon niza nastupa u inozemstvu u kojima je stranoj publici predstavljao i djela hrvatskih skladatelja, odlučio je svojim koncertima ponovno se aktivno uključiti u redovnu koncertnu gradsku ponudu. Zagrebački puhački trio u sadašnjem sastavu čine oboist Dario Golčić, klarinetist Domagoj Pavlović i fagotist Žarko Perišić, a njihov je program uključio skladbu Mala suita Borisa Papandopula, zatim Trio u Es–duru koji je prema Beethovenovu Sekstetu op. 71 za puhački trio preradio suvremeni njemački dirigent, fagotist i aranžer Mordechai Rechtman, potom Suite pour d’Anches Alexandra Tansmana, a kao završnu točku, ansambl je odsvirao Trio Geor-

PRAIZVEDBE

SJEĆANJA

Davor Hrvoj

Zagrebački puhački trio u dvorani HDS–a

gesa Aurica. Vrlo dopadljive izvedbe i uzbudljiva interpretacija bili su popraćeni kratkim veselim govornim interludijima Žarka Perišića kojemu je cilj bio kratko opisati svaku pojedinu skladbu, ali i rad ansambla, a publika je svaku točku popratila pljeskom i uzvicima odobravanja, iz-

mamivši tako na kraju i dodatak. Koncert Zagrebačkog puhačkog trija te je večeri, u ugodnom ambijentu dvorane, uistinu zabavio publiku, pa s veseljem iščekujemo njihov sljedeći koncert koji će se održati na istom mjestu, 19. rujna 2012. godine.

(Tomislav Fašaić)

Završeno Prvo međunarodno skladateljsko natjecanje u Hrvatskoj

Nove note u Samoboru iliti Ivo Malec ponovno među nama

D

ana 24. ožujka u Samoboru je završeno Prvo međunarodno skladateljsko natjecanje u Hrvatskoj, New Note, koje organizira festival Samoborska glazbena jesen i njegov novi umjetnički ravnatelj, skladatelj Srećko Bradić.

Ne neformalnoj konferenciji za medije upriličenoj dan kasnije u povijesnoj samoborskoj kavani (Livadić) nagrađene je u ime međunarodnog ocjenjivačkog suda predstavio ugledni hrvatski skladatelj Ivo Malec koji već šezdeset godina živi i djeluje u Parizu. Iako rijetko prihvaća pozive u svoju prvu domovinu, Malec je objeručke prihvatio inicijativu o osnivanju Prvog međunarodnog skladateljskog natjecanja i pristao biti predsjednik njegova ocjenjivačkog suda. »To je za mene prvi put — oprostite da Srećko Bradić I Ivo Malec među novinarima na NEW NOTE-u to kažem — da je iz moje zemlje došla vijest o nečemu što ima međunarodni karakter, karakter novinara prokomentirao pristigle partiture: »Polovica su bile geste dobre ideje koja nije došla iz Zagreba, u koji ja ionako ne zaista dobre, tako da se dobra ideja cijelog natjecanja koju sam vjerujem mnogo, već izvan Zagreba, iz Samobora.«, rekao je otprve slutio na kraju i potvrdila.« Dobar rad ocjenjivačkog Malec okupljenim novinarima i dodao: »Ideja je morala imati suda potvrdio je i Alun Francis koji ima veliko iskustvo žiriraiza sebe nekoga tko je strastveno nosi i ima dovoljno snage da nja na skladateljskim natjecanjima diljem svijeta. »Još nikada je sprovede u djelo.« Uz Maleca djela su ocjenjivali britanski nisam sudjelovao u tako skladnom ocjenjivačkom sudu kao što dirigent i skladatelj Alun Francis, slovenski skladatelj Lojze je bio ovaj, uopće nismo imali problema«, rekao je i svoju tezu Lebič, slovenski dirigent Uroš Lajovic i hrvatski skladatelj, potvrdio argumentom: »Svi smo ozbiljno shvatili posao te deujedno i ravnatelj Samoborske glazbene jeseni, Srećko Bradić. taljno proučavali partiture danju i noću.«

Kao i svi zaljubljenici u glazbu, skladao je i za koncertni podij, Živan Cvitković no njegova prva i jedina ljubav (uz Wagnera, kojega je smatrao prvim filmskim skladateljem) bila je filmska glazba. Zato su ga cijenili mnogi veliki redatelji čije je filmove uglazbljivao uvijek na nov i inventivan način.

Krešo Golik, Vladimir Tadej, Antun Vrdoljak, Eduard Galić i drugi, s povjerenjem su mu prepuštali svoje filmove i televizijske serije znajući da ih njegova glazba može samo poboljšati. Otuda niz slavnih filmskih naziva i niz slavnih filmskih partitura u Cvitkovićevoj filmografiji; Tko pjeva zlo ne misli svakako se nalazi na prvome mjestu. Zatim su tu televizijske serije poput Gruntovčana, čija markantna najavna glazba i dalje zvuči u glavama svih koji su ikada pogledali makar samo jednu epizodu, pa Inspektor Vinko, Putovanje u Vučjak i brojne, brojne druge.

Natjecanje New Note tražilo je od kandidata — bez ograničenja na dob i nacionalnost — da napišu skladbu za puhački kvintet u sastavu flauta, oboa, klarinet, rog i fagot u trajanju do 15 minuta i bez uporabe elektronike koju će u sklopu programa 38. samoborske glazbene jeseni 5. listopada ove godine praizvesti Puhački kvintet Berlinske filharmonije. Bio je to izazov za čak 41 skladatelja od kojih, kako je otkrio Srećko Bradić, na žalost nije bio nitko iz Hrvatske. Malec je na upit GODIŠNJA SKUPŠTINA HDS–a

Kao glazbeni voditelj u Jadran filmu, Cvitković nije bio samo skladatelj — radio je i kao aranžer, »sakupljač«, »arhivar«, birao je glazbu za filmove (na primjer, »njegova« je brojalica »Jedna pura, dva pandura« iz Babajine Breze), a radio je i kao montažer zvuka. Svakom stranom filmskom glazbeniku obim posla koji je obavljao zvučao bi nevjerojatno. No, Cvitkoviću to nije bio problem: »guštao« je u onome što je radio, uživao u svakom trenutku, svakoj noti koju je zapisao, pa i svakoj riječi koju je izgovorio — jer, bio je pun priča, duhovitih doskočica i zanimljivih savjeta. Uz to, bio je prvi hrvatski filmski skladatelj koji je počeo koristiti računalo. Istraživao je gdje god je mogao, tražio je uvijek nove i zanimljive zvučne kombinacije, a slušao je i tamo gdje drugi nisu čuli ništa. O tome kako glumci govore u određenom tonalitetu ili kako se nekada »ručno« nasinkronizirao film ili koje instrumentalne kombinacije odgovaraju kojim filmskim situacijama, moglo se saznati upravo od njega. Živan Cvitković bio je prava enciklopedija hrvatske filmske glazbe — znao je odgovore na sva pitanja. Sada, kada ga nema, više nemam koga pitati… A i da imam, nikada ne bih dobivala tako precizne i slikovite odgovore. No poznajući ga, sigurna sam da je njegov duh još uvijek tu, da se smiješi čitajući ovaj tekst i da ga usrećuje saznanje da se mnogi vesele uživajući ili tek otkrivajući njegovu besmrtnu filmsku, televizijsku, scensku i drugu glazbu.

Zagrebački puhački trio

Pobjednik je četrdesetogodišnji španjolski skladatelj Juan Cruz–Guevara sa skladbom pod naslovom Moon, a uz praizvedbu na koncertu spomenutog ansambla dobiva i novčani iznos od 3.500 eura. Drugu i treću nagradu, 1.000, odnosno 500 eura, osvojili su 34–godišnjaci, Evis Sammoutis iz Cipra sa skladbom Breath i Ehsan Khatibi iz Irana s djelom pod naslovom Tensus. (Jana Haluza)

Predsjedništvo Hrvatskog društva skladatelja, temeljem članka 20. Statuta HDS–a saziva

sjednicu Skupštine

(Godišnju skupštinu) za dan 3. lipnja 2012. (nedjelja) s početkom u 11:30 sati u prostorijama HDS Dnevni red: 1. Otvaranje Skupštine, usvajanje dnevnog reda i izbor radnih tijela 2. Izvješće o radu HDS u 2011. godini 3. Programsko izvješće 4. Financijsko izvješće 5. Izvješće Nadzornog odbora 6. Rasprava o izvješćima, usvajanje i rasprava o budućem radu 7. Izbor članova Predsjedništva i članova Nadzornog odbora 8. Razno Na Skupštini će se proglasiti dobitnici godišnjih nagrada Hrvatskog društva skladatelja.

IZDAVAČI: Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić / UREDNIŠTVO: Marina Ferić Jančić, Jana Haluza, Davor Hrvoj (glavni urednik i urednik fotografije), Jure Ilić / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb / E–mail: cantus@cantus.hr, cijena: 20 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747 CJENIK OGLASA ZA CANTUS  1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn  1/3 STRANICE 2.000,00 kn  1/4 STRANICE 1.500,00 kn  Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa  Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene.  Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na cantus@cantus.hr

3

19. Porin ponovno pokazao svu ljepotu hrvatske glazbe i nagradio najbolje

Porin obojen Teškim bojama zaslužio peticu Piše: Jure Ilić

19. Porin ostat će zabilježen kao posve relevantan i objektivan pokazatelj stvarnih vrijednosti u hrvatskoj glazbi, a trijumfirali su Goran Bare i Majke s velikim hitom Teške boje pomičući aktualno žanrovsko klatno u čisti rock ametne glave davno su zaključile kako su matematika i glazba vrhunci ljudskog stvaralaštva. Ako je to tako, onda je 19. Porin jedna od takvih umjetničkih vrijednosti kojima ništa ne treba ni dodavati ni oduzimati. Porin je jednostavno vrijednost sam po sebi, a glazba čini čuda koja ni matematika ne može. Primjerice, iako matematička definicija kaže kako je broj 19 djeljiv samo sam sa sobom, glazba ga je podijelila na čak 52 kategorije, na dva događaja — u Rijeci/Opatiji i Zagrebu, i sve to za čistu peticu!

Upravo je takav bio 19. Porin. Nošen krilaticom »Porin za 5!«, jer se prvi dio održavao 5. svibnja u Rijeci, ispunjen isključivo glazbom objavljenom u prošloj godini, hrvatski Grammy pokazao je svu svoju snagu, zanimljivost, napetost, zrelost i svrhovitost kakva se i očekuje od takve priredbe. Velike zasluge svakako pripadaju odličnoj organizaciji relativno malog tima ljudi (u kojemu su važna karika bile u Cantusovke Mirjana, Ana i Marija!), no okosnica svega su ipak pjesme, njihovi skladatelji i izvođači.

Hrvatske diskografske nagrade ponovo su se pokazale i kao sjajan televizijski proizvod. HRT se na Porinu uspio ne samo uključiti u prevladavajuće svjetske trendove znalačke upotrebe svjetla u minimalističkoj scenografiji, nego i u profesionalnom smislu u zanatski besprijekornom prijenosu kakav i zaslužuje glazbeni

spektakl u kojemu nastupaju samo najbolji od najboljih, barem kad je riječ o hrvatskoj glazbi.

A naša se skladateljska i izvođačka elita u takvom okružju dvorane Zamet na Rijeci ponovo pokazala kao ribe u vodi. Vidjelo se to odmah na početku prijenosa koji su otvorili zborovi iz popularnog HRT–ovog show programa »Do posljednjeg zbora«, izvodeći niz nominiranih pjesama u lijepim i slušljivim aranžmanima.

Vođenje prijenosa priredbe prepušteno je jednoj od televizijskih zaštitnih lica, uvijek sigurnoj i profesionalnoj Danijeli Trbović kojoj je pridodan još jedan tipični televizijski »proizvod«, popularni Mario Petreković, mamac za mlađu publiku iz iPad generacije. Danijela je izgledala odlično, baš onako kako se kasnije pokazalo da se i čitav ovogodišnji Porin može stilski nazvati — rockerski!

Da, lako je sada govoriti o dometima hrvatske estradne scene u prošloj godini, nakon što su stotine profesionalaca filtrirale gomilu prijavljenih djela za Porin. Ostalo je po troje nominiranih u četrdeset kategorija onoga što nazivamo zabavnom i pop scenom i još dvanaest kategorija u klasičnoj i jazz produkciji.

Sudeći prema imenima laureata, glasači profesionalci odradili su prilično objektivan i kvalitetan posao. Da, bilo je napeto u mnogim kategorijama i ovoga puta doista nitko nije bio isključivi favorit praktično u ni-

Živa legenda

B

ilo je posve očigledno da je Mišo Kovač sretan što je dobio Porina za životno djelo. Čovjek koji je prodao preko dvadeset milijuna (!!!) ploča, koji je na sceni duže od pola stoljeća, koji na koncertima digne ruke i pusti da umjesto njega pjeva cijela dvorana — to je jednostavno živa legenda Mišo Kovač! I na kraju, on je sretan posve zasluženim Porinom. Da, bilo je doista dirljivo vidjeti njegov nesiguran hod po pozornici, nesavršenu izvedbu pjesme Noćas ćemo zemlji ko materi reći, ali i trijumfalne ovacije riječke publike. Ponosni Mišo na kraju je rekao da više neće nastupati jer je vrijeme za mlađe — i tako svojevoljno sa stilom otišao u legendu.

Porina za životno djelo osvojio je i skladatelj Stjepan Mihaljinec (koji je na klaviru osobno pratio Mišu u izvedbi vlastitog hita), vrsni autor i glazbeni pedagog (o kojemu je nadahnuto govorio drugi velikan Pero Gotovac), bez kojega zapravo ne bi postojala povijest hrvatske estrade kakvu danas poznajemo. On je unio nove standarde u hrvatsku zabavnu glazbu i surađivao samo s najboljima. Možemo samo reći: apsolutno zasluženo, za veliki autorski glazbeni doprinos.

Grupa Time u originalnoj postavi (Dado Topić, Vedran Božić, Mario Mavrin, Tihomir Pop Asanović i Ratko Divjak) i njihov legendarni manager Vladimir Mihaljek Miha dobili su također Porina na životno djelo. Možda mnogi danas znaju za Dadu Topića i njegove hitove, ali jednostavno je nemoguće opisati što je kulturološki značila njihova prva LP ploča od prije četrdeset godina. Bio je to savršeni rock zvuk na kakav brdoviti Balkan tada još nije bio spreman, ploča koja je nadahnula tisuće mladih da se i sami okušaju u glazbi i koja je uspoređivana s najboljim svjetskim albumima tog vremena. Do danas je ostala jedna od najboljih u povijesti hrvatske glazbe, a bogme i šire. Da, sigurno bi ih bilo vrijedno ponovo poslušati u toj jedinstvenoj prvoj postavi, zbog koje je Mihaljek morao rasturiti tadašnja četiri kvalitetna benda. No, bila je to prva, a možda i najbolja ikad superstar selekcija u nas. To sada piše i u kamenu Porina.

Porin je podsjetio na još jednog (nažalost pokojnog) velikana hrvatske glazbe, Karla Metikoša alias Matta Collinsa, s velikom inozemnom karijerom u samim počecima rock`n`rolla, u vrijeme kad još nije bila izmišljena Vegeta i nije se još proizvodio fićo, a sve ploče u Jugotonu imale su iste omote, dakle prije negoli su Hrvati postali gastarbajteri u Njemačkoj i dok su mnogi još nosili tenisice iz Unrinih paketa. Tada je Matt Collins osvajao Pariz rock`n`rollom i bio doslovno čovjek ispred svog vremena. Kasnije se vratio u Zagreb, napravio nevjerojatan album Dnevnik jedne ljubavi sa sjajnom Josipom Lisac (koju je i privatno obožavao), podigavši nivo hrvatskoj estradi do neslućenih visina, a sve pozlatio s musicalima Gubec Beg i Grička vještica.

Više nego dovoljno za jednog kamenog Porina.

jednoj od njih. Najbolje se to vidjelo na primjerima najboljeg ženskog vokala gdje je pobijedila sjajna Tamara Obrovac, ni sama ne očekujući da će »oteti« Porina popularnoj Nini Badrić ili omiljenoj Ivani Kindl. No, svakako najveća potvrda kvalitete 19.

Porina su statue koje su osvojili Goran Bare i Majke. Prema njegovim riječima prije dodjele, nije očekivao baš ništa, misleći kako će biti najveći gubitnici dodjele, usprkos brojnim nominacijama. A Bare i njegova pjesma Teške boje s istoimenog albuma osvojili su čak šest kamenih statua, maestralno odnoseći ovom prilikom primat splitskom TBF–u (koji se prošle godine jednostavno igrao sa svojim Veseljkom) i definitivno skrećući aktualno žanrovsko klatno domaće glazbe u područje čistokrvnog rocka!

Goran Bare i Majke trijumfirali su baš kako i zaslužuju nakon toliko godina postojanja i niza albuma koji je svaki bolji od boljega, u karijeri koja nije uvijek bila posipana ružama. Kad danas pogledamo njihove stare spotove za hitove iz dalekih devedesetih godina imponira ukupna kvaliteta i promišljenost tih radova koji kao da su dio najbolje američke scene, a ne neki naši jeftileni. Što god mislili o Baretu i o njemu stvorenoj slici u javnosti, on je svakako jedan od onih rijetkih karizmatičnih likova domaće scene čiji se rad mora višestruko poštovati i cijeniti, a nakon kritičara na red su, eto, došli i obični konzumenti glazbe.

Bare ponovo Teškim bojama dokazuje da njegova iskrenost, autorska genijalnost i rockerski žanrovski izričaj imaju potentnost koja nadmašuje uobičajene standarde hrvatske scene, a da snažna rock pjesma osim do izabrane urbane publike može doprijeti čak i do onih koji se nisu makli dalje od cajki. Bare se nikada nije predao, nikada nije izdao svoju prvotnu ideju i uspio je živjeti onako kako želi, usprkos svim životnim i medijskim silnicama koje ga neprestano prate. Tako je stvoren album Teške boje, praćen odličnim videospotom za tu pjesmu koja će ponovo postati jedna od brojnih Baretovih himni koje možemo samo obožavati. Zato sigurno i jest dobio šest Porina: za hit godine, pjesmu godine, rock album, najbolju izvedbu grupe s vokalom, za najbolji spot i za najbolji aranžman.

Vrijedi spomenuti i našeg velikog pjevača Massima Savića koji je pobijedio Olivera Dragojevića i Jacquesa Houdeka u kategoriji najboljeg muškog vokala, splitski TBF koji je ipak osvojio tri Porina s ne baš najboljim albumom u karijeri, Stjepana Hausera koji je slavu s YouTubea kapitalizirao sa četiri Porina (dva s rockerom Urbanom i dva za 2Cellos), najbolji novi izvođač su Radio Luksemburg, a zajednički su Porin dobili Vatra i Urban za najbolju vokalnu suradnju…

Sve u svemu 19. Porin ostat će zabilježen kao posve relevantan i objektivan pokazatelj stvarnih vrijednosti u hrvatskoj glazbi u prošloj godini, organizacijski dobro pripremljen, najavljen i finaliziran. Uostalom, tko bi uopće rekao nakon gledanja prijenosa Porina da je u Hrvatskoj ikakva kriza?! Hm, možda o tome svjedoče upravo mramorni Porini izrađeni u bračkom Jadrankamenu.

Dario Njavro

P

Bare je trijumfirao na ovogodišnjem Porinu

FESTIVALI

NAGRADE

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

Hrvatski autori na recitalu Tamare Jurkić Sviben u Puli

T

rinaesto izdanje festivala komorne glazbe Pulski glazbenici Puli počelo je 11. svibnja cjelovečernjim pijanističkim koncertom Tamare Jurkić Sviben, Puljanke iz Zagreba koja se ovom prigodom predstavila djelima hrvatskih skladatelja za klavir. Pokazujući veliku uigranost, osjećaj za ritam, odnjegovani glazbeni pristup te profinjenu muzikalnost temeljenu prije svega na zavidnoj tehnici i sigurnoj izvedbi, provela je publiku kroz zanimljivu glazbenu šetnju partiturama nedovoljno poznatih hrvatskih skladatelja, budući da se posvetila njihovoj revalorizaciji i predstavljanju široj publici.

Koncert je počeo zahtjevnim djelom Jurja Stahuljaka Uspomene, jedan dan iz života, op. 5 (Preludij, Paukova jutarnja pjesma, Uspomena/ Đulin ponor, Podne/Sanjarenje, U sutonu/Kratka ispovijest srodnoj duši/Epilog). Uslijedilo je djelo zaboravljenog hrvatskog skladatelja Rikarda Schwarza, Dječja suita (Preludij, Bajka, Igra), u kojemu su vidljive primjese neoromantizma, ali na trenutke i ludistički pristup, malo vedrine. Ivana Lang bila je jedna od rijetkih hrvatskih skladateljica, a na pulskom koncertu praizvedeno je njezinih Šest preludija op.

42 u povodu stote godišnjice rođenja (Inquieto, Beato, Malinconico, Agitato, Doloroso, Rallegrato). T. Jurkić Sviben već neko vrijeme pokazuje afinitet za izvedbu djela skladateljice s posebnim osjećajem za grotesku, patetičnost i liričnost u ovoj skladbi. Zanimljiva je bila i izvedba Sonatine (Semplice, Intermezzo–Andante, Rondo) Žige Hirschlera koji pokazuje sklonost impresionističkom zvuku. Koncert je priveden kraju skladbom Drive Sanje Drakulić, jedine suvremene skladateljice na programu. Pijanistica T. Jurkić Sviben diplomirala je i magistrirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a trenutačno priprema doktorat iz kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Već dva desetljeća koncertira u zemlji i inozemstvu. (V. Begić)

OBLJETNICE

4

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

Filmom Maestro Dušan Prašelj i izvedbom Bašćanske ploče obilježen 80. rođendan svestranog glazbenika

Život posvećen glazbi Piše: Ramiro Palmić

2000. godine u Jurandvoru na otoku Krku u povodu proslave obilježavanja 900. godišnjice Bašćanske ploče tumačili solisti, Riječki oratorijski zbor (ROZ) Ivan Matetić Ronjgov, Mješoviti zbor HRT–a i instrumentalni sastav pod ravnanjem autora. Na obljetničkom koncertu u HKD–u, solisti su bili Bojan Šober i Saša Matovina, u ulozi recitatora i voditelja programa predstavio se Vladimir Pernić, uz glasovir, odnosno orgulje, bile su Nina Kovačić i Vjera Lukšić, a združenim zborovima Jeka Primorja i ROZ Ivan Matetić Ronjgov te instrumentalnim sastavom članova orkestra riječke Opere, dirigirao je Igor Vlajnić.

U

OBLJETNICE

pravo dan uoči rođendana Dušana Prašelja, u primjerenom ozračju i pred punim gledalištem velike dvorane Hrvatskog kulturnog doma (HKD) na Sušaku–Rijeka, proslavljena je 80. obljetnica maestrova života. Svečanost obilježavanja počela je četrdesetminutnim dokumentarnim filmom o njegovu životu i djelu pod naslovom Maestro Dušan Prašelj riječkog autora Barnardina Modrića koji o ovom uratku ističe; »Dokumentarni film o maestru Dušanu Prašelju, nastavak je serijala mog redateljskog projekta »Patristika fluminensia« o znamenitim ličnostima Rijeke.

Vrlo skladno surađujući s ekipom, osobito sa snimateljem Robertom Kalčićem, plastično je prika-

zan Prašeljev život i stvaralaštvo. U dinamičnom izmjenjivanju kadrova, rada sa zborom, vrijeme skladanja, živi kontakti s izvođačima, javni nastupi te pojedina razmišljanja uglednih hrvatskih glazbenika, stvorena je zanimljiva i dinamična filmska priča koja razotkriva i osvjetljava detalje i nijanse života i rada maestra D. Prašelja, umjetnika koji se proteklih desetljeća ističe živom i raznovrsnom djelatnošću, poglavito u glazbenom životu Rijeke i Primorsko–goranske županije.« Nakon prikazivanja filma uslijedio je svečani koncert izvedbom slavljenikove kantate Bašćanska ploča koju su, podsjetimo, na praizvedbi

Studio Bajsić HRT, Ciklus U ozračju tambure Tamburaškog orkestra HRT–a 26. veljače 2012.

Iz glazbene radionice Bože Potočnika — u povodu 80. godine života Piše: Ana Vidić

Božo Potočnik

U

čast osamdesete godine života Bože Potočnika, skladatelja, dirigenta, pedagoga i virtuoza na nizu žičanih glazbala, Tamburaški orkestar HRT–a i maestro Siniša Leopold, u nedjelju 26. veljače priredili su svečani koncert u sklopu svojega redovitog ciklusa U ozračju tambure u Studiju Zvonimir Bajsić na HRT–u. Dio bogatog opusa glazbenika — svima poznate Neka uđu svirači, Dohvati crvenu trešnju, Malo Međimurje, Podravski čardaš i neke nove skladbe poput Umornih ratnika – uz Tamburaše u Studiju Bajsić predstavili su dugogodišnji suradnici Bože Potočnika — članice vokalnih sastava Ladarice i Trešnjevka.

Bila je to prigoda da na dirigentskom mjestu, osim šefa dirigenta Siniše Leopolda, vidimo Dražena Kurilovčana, voditelja Ladarica, kao i slavljenika!

Bogati opus Osamdeseti rođendan svakako je sjajna prigoda za podsjećanje na izuzetan doprinos hrvatskom glazbenom životu maestra Potočnika koji se već

u djetinjstvu počeo intenzivno baviti glazbom.

Virtuozno muziciranje na mandolini i ostalim žičanim instrumentima brzo ga je dovelo do niza kulturno–umjetničkih društva, pa je među ostalim, 1955. postao član Ansambla Lado gdje je svirao nekoliko narodnih glazbala, a kasnije preuzeo i vodstvo orkestra i zbora. Četiri godine kasnije diplomirao je književnost, a 1966. osnovao Redakciju narodne glazbe i običaja na tadašnjoj Televiziji Zagreb. U četvrt stoljeća rada Redakcije, ostvario je oko 5.000 priloga iz hrvatskog folklora i drugih sadržaja narodne kulture. U to vrijeme kao gost–dirigent često vodi Tamburaški orkestar Hrvatskog radija te ostvaruje opsežnu zbirku glazbenih uradaka.

Bogatim diskografskim opusom, samo Fonoteku Hrvatskog radija obogatio je sa 192 skladbe i 658 obrada koliko ih je tu pohranjeno. Velik je njegov doprinos i promicanju hrvatskog narodnog stvaralaštva u svijetu: godine 1974. počeo je intenzivni rad u hrvatskom iseljeništvu na stvaranju i unapređenju folklornog programa, pa je u Americi, Australiji, Mađarskoj, Kanadi, Austriji i šire ostavio neizbrisivi trag među tamburašima i folklornim djelatnicima.

Davno započetu suradnju s Tamburaškim orkestrom HRT–a, maestro Potočnik i glazbenici uspjeli su do danas održati jednako živom i intenzivnom: »Suradnja je predivna. To je počelo davnih, davnih godina, odmah poslije drugog svjetskog rata. Još su bili stari tamburaši. To je duga, velika priča koja je ispričana sad kad je bila proslava 70. godišnjice njihova rada. To je sada jedan predivan ansambl sjajnih glazbenika koji su ne samo glazbeno pismeni, nego su i folklorno pismeni. Oni su ušli u sadržaj, u suštinu vremena jer ne svira se na isti način danas kao što se sviralo prije četrdesetak godina. Promijenio se život, promijenila se podloga na kojoj se to događa. Sve se promijenilo, ali oni su uhvatili to vrijeme u njegovoj srži i danas muziciraju tako da opet tambura bude prihvaćena, da uđe u taj široki kompleks muzičkog života kod nas.

Nije to jednostavno, treba ga pratiti, treba svaki dan osluškivati disanje čovjeka i svih uvjeta koji se oko njega događaju.«

Oplemenjeni repertoar Svestran umjetnik, Božo Potočnik okušao se kao skladatelj na iznimno širokom području stvorivši trajne vrijednosti u rasponu od narodne popijevke, preko zabavne glazbe i vlastitih originalnih skladbi pisanih mahom za tamburaške, ali i mješovite sastave, do filmske i scenske glazbe. Surađujući s nizom naših instrumentalnih i vokalnih solista i sastava, na mnoge je ostavio trajan utjecaj, a neke je i sam pokrenuo.

Godine 1965. s bratom Zlatkom, dugogodišnjim urednikom i producentom Tamburaškog orkestra HRT–a, osnovao je vokalni nonet Ladarice s kojima je ostvario brojne nastupe, gostovanja, sudjelovanja na festivalima i snimanja za Hrvatsku radioteleviziju. Godine 1985. preuzeo je vodstvo ženskog vokalnog ansambla Trešnjevka za koje i danas sklada i obrađuje.

Iako se pred brojnom publikom u Studiju Bajsić i u izravnom prijenosu na Hrvatskom radiju čuo tek manji dio plodova predanog rada Bože Potočnika, koncert je u punom smislu bio pravo slavlje njegova djelovanja, sa čime se i sam složio: »U svakom slučaju ovaj je koncert, meni osobno, pokazao mnoge stvari. Naišao sam na razumijevanje za svoj dugogodišnji rad, što inače mnogima ne uspijeva. Događa se da se nekad previdi, prečuje i ignorira vrijedne ljude samo zato što su previše skromni ili imaju nekakve nepovoljne okolnosti oko sebe, nađu se u nekoj sredini koja ih ne razumije. Ja sam imao sreću da sam mogao surađivati s najboljim glazbenicima. I što se tiče folklora i narodne glazbe i zabavne i popularne u svakom smislu. Tu je i orkestar Lada i cijeli ansambl Ladarica, kao i Trešnjevčanke, što je iz amaterskih krugova sigurno jedan od najboljih ansambala. Imao sam sreću da ga podignem i na neki način osjećam i da sam oplemenio taj repertoar; uvijek mi je to bila želja, možda nisam uvijek uspio u tome, ali u amaterizmu stvari idu vrlo teško, sporo i traže puno razumijevanja. No, sretan sam večeras. Ova me glazba ispunila, ovi ljudi i dodir s njima su me ispunili radošću.«

OBLJETNICE

Svečanost u HKD–u na Sušaku u Rijeci: zborovi Jeka Primorja i Ivan Matetić Ronjgov pod vodstvom Igora Vlajnića

Na kraju svečanog obljetničkog programa i slavlja u Rijeci, uslijedile su mnogobrojne čestitke, nagrade i priznanja, od kojih valja izdvojiti Povelju o počasnom članstvu Hrvatske udruge zborova (HUZ), titulu Magister chori (Učitelj zborova, najveće zvanje Udruge) i Nagradu za životno djelo koje mu je u ime strukovne organizacije HUZ–a uručio predsjednik Branko Starc. Maestro Dušan Prašelj, duboko dirnut, zahvalio se svim čestitarima na toplim riječima i darovima te je na kraju, dirigirajući stavkom svoje netom izvedene Kantate, potvrdio da ne priznaje godine i da dirigiranju još dugo neće odoljeti, što je ispraćeno osobitim pljeskom i odobravanjem razdraganih maestrovih štovatelja. Voditelj programa slavljeničku je večer zaokružio tvrdnjom da je 80 godina za našega sušačkega tića samo statistički i biografski podatak i da ćemo zacijelo maestra Dušana Prašelja i dalje sa zadovoljstvom viđati i pratiti na koncertnim podijima za dirigentskim pultom.

D

ušan Prašelj, dirigent, skladatelj, zborovođa, melograf, pedagog i organizator glazbenog života, rođen je 19. prosinca 1931. na Sušaku. Kao šesnaestogodišnjak već je vodio pjevački zbor Mladost Rijeka kojim postiže zapažene uspjehe diljem tadašnje Jugoslavije, a djelatnost zborovođe ostaje mu do kraja života ljubav i opsesija. Kao učenik barda istarske glazbe Ivana Matetića Ronjgova (1880.–1960.), predan i zadojen glazbenim folklorom Istre i Hrvatskog Primorja, pridonio je afirmaciji i popularizaciji Matetićeva djela. Sustavno radeći na ostvarivanju ideala svog velikog Učitelja, Prašeljeva sveukupna djelatnost svestranog glazbenika motivirana je i nadahnuta istarsko–primorskom tradicijskom glazbom, »domaćim kanton i besedom«. Nakon završenog srednjeg glazbenog obrazovanja u Rijeci, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu završava studiji folkloristike i teoretskog odjela, da bi kasnije na Muzičkoj akademiji u Beču diplomirao dirigiranje u klasi čuvenog austrijskog dirigenta Hansa Swarowskog. Direktor riječke Opere bio je od 1969. do 1977. godine.

Posljednjih nekoliko desetljeća, prof. D. Prašelj djelovao je kao ravnatelj Kulturno prosvjetnog društva, kasnije Ustanove »Ivan Matetić Ronjgov« Ronjgi–Viškovo gdje se iskazuje kao neumorni pokretač i organizator novih raznovrsnih programa i zamisli, u cilju očuvanja i promidžbe zavičajnog idioma i autohtone glazbe istarsko– primorskog podneblja.

Uz 40. obljetnicu djelovanja Nikole Garašića

Skladateljev glazbeni kutak

N

a zanimljiv način nedavno je obilježena 40. obljetnica djelovanja skladatelja Nikole Garašića kojega često nazivaju i zavičajnim skladateljem, posebice u mjestima kojima je dobrim dijelom posvetio svoju glazbu. Tako je u prostoru Gradske knjižnice Nova Gradiška upriličena svečanost na kojoj su predstavljena djela iz njegova obimnog opusa, uz prigodnu izložbu posvećenu skladateljevu životu i radu. Tom su prilikom predstavljeni i njegovi novi nosači zvuka (Hrvatska lirika, U potrazi za tajnom, Moj rodni kraj i Slavonija priča) te notni album Žudnja, s Garašićevim duhovnim skladbama.

Uz priredbu u Novoj Gradiški, održanu 5. prosinca u knjižnici Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića u Starom Petrovom Selu, otvoren je glazbeni kutak Nikole Garašića koji je djetinjstvo proveo u slavonskoj ravnici. Uz stalnu izložbu u Starom Petrovom Selu, slična će se izložba postaviti i u njegovom rodnom mjestu Štivici gdje je rođen 1945. godine. Od 1960. živi u Zagrebu gdje i danas stvara.

Na svim tim događanjima izmijenili su brojni govornici koji su govorili o stvaralaštvu i životu Nikole Garašića, a nastupali su i tamburaši.

Skladatelju zaželimo još puno inspiracije. (J. I.)

Nikola Garašić prigodom svečanosti u Osnovnoj školi u Starom Petrovom Selu

5

FESTIVALI

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

21. svečanosti Pasionske baštine 2012. — Dvije autorske večeri: Dušan Prašelj i Zoran Novačić

Nadahnuće Kristovom mukom i Uskrsnućem Piše: Ivana Jurenec

U Kristovoj muci i Uskrsnuću već stoljećima umjetnici iz različitih područja pronalaze nadahnuće za stvaralački rad kojim obogaćuju hrvatsku umjetničku baštinu Pasija i Staroslavenska misa Dušana Prašelja

godišnji zborovođa Riječkog oratorijskog zbora »Ivan Matetić Ronjgov« koji je, uz zagrebački Katedralni mješoviti zbor, nastupio te večeri.

Već letimičnim pogledom na ovogodišnja događanja možemo utvrditi da,

Vedran Metelko

radicijom dugom dva desetljeća, Pasionska baština renomirani je festival koji se održava svake godine uoči Uskrsa, a glavna programska okosnica Kristova je muka i Uskrsnu-

osim već renomiranim glazbenicima, festival daje priliku i onima čija imena ne susrećemo odveć često na umjetničkoj sceni. Slučaj je to i s koncertom održanim 27. ožujka u Crkvi sv. Katarine. Bila je to prva od dviju autorskih večeri na ovogodišnjoj Pasionskoj baštini koja je protekla u znaku loših izvedbi jednako loših skladbi. U fokusu je bio Dušan Prašelj, autor velikog broja zborskih djela te osnivač i dugo-

XI. Festa Dubrovnik ponovo bila prava glazbena svečanost

O

d 25. siječnja do 2. veljače u Dubrovniku su se odvijali brojni sadržaji u okviru tradicionalne manifestacije koja neposredno prethodi Festi sv. Vlaha. Objedinjavanjem svih programa u kultnom prostoru Revelina, sadržaji su dobili i dodatnu notu zrelosti, a savršena akustika pogodovala je svim izvođačima.

Tradicionalno, glazbene svečanosti počele su Festom od klapa, glazbenim sažetkom jednogodišnjeg rada desetak između najboljih muških, ženskih i mješovitih klapa Dubrovnika i njegove okolice. Ujedno, tijekom Feste dubrovačka je klapa Mareta posebnim koncertom proslavila deset godina rada.

Središnji program manifestacije Festa od Latina u Revelin je doveo Željka Krušlina Krušku, kantautora i predvodnika grupe Latino koji je uz Festivalski ansambl pod vodstvom Tomislava Modrića izveo dvadesetak između njegovih najboljih i najpoznatijih »latino« skladbi. Posebnosti projekta dali su kolege pjevači koji su pridružili Kruški u izvedbama, stvarajući tako duete i iščitavajući na nov način već nam odavno dobro poznate napjeve. Posebno nadahnuti povijesnim prostorom, na pozornici su nam s puno srca prenosili te vedre mediteranske zvuke Arsen Dedić, Ivana Banfić, Ricardo Luque, Vadimir Kočiš Zec, Paula Jusić, Branka Delić, DaRiva, Femminem, Kraljevi ulice, NTVV, Noxin i gošća iz Slovenije Nuša Derenda.

I ove godine nezamjenjivi voditeljski trio: Darija Mikulandra, Mirko Fodor i Nano Vlašić, podigao je uzbudljivost susreta, da bi već iduće večeri u tom istom prostoru prštali decibeli novog klupskog festivala.

Obnavljajući već treću godinu nekad slavne dubrovačke Rock parade, provjerili su koliko još mogu i znaju legendarni svirači iz sedamdesetih i osamdesetih, ali i oni koji tek dolaze i traže vlastiti prostor. Svoju glazbu svirali su na zadovoljstvo nazočnih Red, Dravosa, DaRiva, Lapadske tratinčice, Sigma, Porporela Sexy Band, Teatar, Gruhak, Silent i Father McKenzie, dok su u predahu tu bili i kultni DJ–i Vjeverica i Valerio, Bajd i mladi Đivo Bjelančić. (Maja Sabolić)

Kruška i DaRiva u Revelinu Maja Sabolić

FESTIVALI

će. Ovogodišnje 21. izdanje festivala održalo se od 24. ožujka do 4. travnja, a kao i prethodnih godina, svojim je sadržajem ponudilo šarolik spektar glazbenoga, likovnog i literarnog stvaralaštva hrvatskih umjetnika.

Glazbeni dio programa obuhvaćao je tradicijsko pučko pjevanje iz različitih dijelova Hrvatske te umjetničku glazbu svih epoha.

Kruška i DaRiva u Revelinu

Govoreći o izvedbi, važno je napomenuti moment amaterskog muziciranja u doslovnom značenju te riječi.

Naime, iako je tehnička strana izvedbi obiju skladbi bila loša, interpreti su u potpunosti uspjeli prenijeti karakter PRAIZVEDBE

Riječki oratorijski zbor I. M. Ronjgov pod vodstvom Dušana Prašelja u zagrebačkoj crkvi Sv. Katarine

Na repertoaru su se našla dva vokalna djela uz orguljsku pratnju kojima je ravnao sâm skladatelj. Prvo je bilo Pasija — Muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista po Mateju, neuspio pokušaj imitacije glazbenoga izričaja skladateljâ poput Igora Kuljerića i Anđelka Klobučara. Nerazrađenost i banalnost harmonijskog jezika u više su navrata podsjetili na nes(p)retno sročene studentske zadaće iz harmonije.

Skladateljski amaterizam nije uspjela »spasiti« ni izvedba čije su odlike bile zvukovna neusklađenost dionica, intonacijska iskliznuća i loša dikcija.

Biblijske osobe utjelovili su komentator Vlado Pernić (Evanđelist), neimenovani tenor iz zbora (Pilat) te bas Bojan Šober (Isus). Njegova solistička interpretacija, kao i pratnja Nine Kovačić na klavinovi, kvalitetom su se izdigle od ostatka ansambla. U drugom je dijelu večeri izvedena Staroslavenska misa koja pokazuje melodijsku neinovativnost te neprestana ponavljanja glazbenoga materijala koji nije imao razvojni put.

te stvoriti i na publiku (ali i na same sebe!) prenijeti duhovno ozračje koje skladbe utjelovljuju. Na prvo mjesto stavili su muziciranje s ljubavlju te su, zajedno s većim dijelom publike, uživali u glazbi. Moglo bi to kao podsjetnik poslužiti i profesionalnim glazbenicima koji usredotočeni na to da odsviraju točnu notu u točno vrijeme, nerijetko smetnu s uma ljepotu same glazbe.

Via crucis i Uskrs stvorenja Zorana Novačića Održana 28. ožujka u Crkvi sv. Franje Asiškog, druga je autorska večer pokazala veći stupanj interpretacijske i skladateljske razine. Pod dirigentskim vodstvom skladatelja Zorana Novačića, koncert je počeo praizvedbom oratorija Via crucis za tri solista i gudače. Osobe i događaje s Isusova križnog puta, Novačić je u četrnaest kratkih dijelova koji predstavljaju svaku od postaja, oslikao različitim glazbenim sredstvima. Tako su primjerice, Isusova tri pada pod križem prikazani oštrim disonantnim harmonijskim jezikom i tamnom atmosferom, dok su Marijini jecaji ostvareni artikulacijom ansambla te melodijskim motivima u solističkim dionicama. Premda je skladba namijenjena relativno malom broju izvođača, karakterizira je gusti slog. Novačić je uspješno ostvario ispreplitanje instrumentalnih i vokalnih dionica koje su se skladno nadopu-

njavale. Uspjehu djela uvelike duguju međusobno dinamički i interpretacijski usklađeni članovi Varaždinskog komornog orkestra (koncertni majstor Jože Haluza) te izvrsni solisti: sopranistica Marija Kuhar Šoša, altistica Ivana Novačić i bariton Matija Meić.

Oni su pojedinačno i u duetima, odnosno tercetima, s umjetničkim razumijevanjem i dinamičkom pažljivošću pristupili pjevanju uglazbljenog teksta iz knjige Isusov križni put i sedam riječi na križu p. Bonaventure Dude i time prenijeli intimni pasijski ugođaj skladbe.

U drugom je dijelu koncerta prošireni sastav Varaždinskog komornog orkestra izveo Uskrs stvorenja, skladan 2009. godine. Iako se u naslovu susreće riječ Uskrs, nazivi stavaka (Veliki prasak, Zvijezde, Mjesec i Čovjek) upućuju na opisivanje nastanka svemira i čovjeka. Ni tematski, a ni izvođačkim korpusom (veliki simfonijski orkestar) te karakterom koji je bliži filmskoj nego duhovnoj glazbi, to djelo nije prikladno za ovaj festival, stoga nije sasvim jasno njegovo uvrštavanje na program.

Premda izvedbe, pa i skladbe na festivalu nemaju uvijek veliku umjetničku vrijednost, naručivanjem novih djelâ na području likovnih umjetnosti, glazbe i književnosti te brigom oko očuvanja tradicijskih izričaja, Pasionska baština vrijedan je promicatelj i očuvatelj hrvatske umjetničke tradicije.

21. svečanosti Pasionska baština

Smislene linije, lukovi, povici i govorenje Praizvedba Golgote Antuna Tomislava Šabana Piše: Jagoda Martinčević

H

rvatsko sakralno glazbeno stvaralaštvo dobilo je novo djelo vrijedno pozornosti. U programu 21. svečanosti Pasionska baština 29. ožujka u Crkvi Sv. Marka izvedena je skladba Golgota Antuna Tomislava Šabana. Odjek vrlo brojne publike bio je iznimno dobar, a izvedba Oratorijskog zbora Crkve Sv. Marka, orguljaša Pavla Mašića i dirigenta Jurice Petra Petrača, poticajna u uzornom predstavljanju praizvedbe.

Svakom novom djelu dobra prva izvedba i te kako je od pomoći, pa je u ovom sluča- Antun Tomislav Šaban, Jurica Petar Petrač i Pavao Mašić uz Cantorese Sancti Marci ju Šabanova Golgota zazvučala ne samo pripremljeno pravde vođena pjesma Golgota prvaka hrvatske pjesničke nego i inspirirano sjajnim tekstom pjesme Silvija Strahi- moderne S. S. Kranjčevića. Bistar protok stihova dojmljimira Kranjčevića i zrelim rukopisom skladatelja koji se vih u svojoj jednostavnosti jamačno je inicirao Šabanov u njegovu prvom djelu sakralne tematike (a tek drugom skladateljski odabir koji će se današnjim rječnikom glazzborskom) uvelike razlikuje od dosadašnjeg opusa. bene kvalifikacije prije nazvati klasičnim no suvremenim.

No, upravo je u tome sadržana vrijednost glazbe koja će Emocionalna obojenost do najširega slušateljstva doprijeti svojom emocionalnom S fenomenom glasa Šaban se do sada susreo u svojemu obojenošću posve u skladu s Kranjčevićevim predloškom. hvaljenom i nagrađivanom ciklusu Za jednom kapi čistoga U razlomljenim dijelovima pjesme koja govori ne samo o života u jazz izričaju, u jednoj klapskoj pjesmi i na samo- »općem« nego i o vrlo »osobnom«, o pjesničkoj Golgoti, me početku stvaralačkog puta, u skladbi Vokalmusik pisa- Šaban svoje zborske dionice vodi vješto u optimalnim rasnoj za diplomski ispit. Iskustvo je, dakle, bilo neznatno ponima glasova, grupirajući ih raznoliko kroz melodijske u odnosu na prijedlog umjetničkog direktora Svečanosti linije, lukove, povike i govorenje do krajnje cjeline i smiPasionska baština, neumornog Joze Čikeša koji je od Ša- sla. Orguljama povjerava istaknutu ulogu, a ne samo kao bana želio zborsku skladbu za Svečanosti. Kako skladatelj podršku zboru, tako da je u nekim sekvencama–međukaže, izazov je bio velik, ali i zadovoljstvo u ponovnom igrama orguljsko javljanje doista dramatično. U trajanju otkrivanju jedne od temeljnih skladateljskih disciplina. od kojih četrdesetak minuta Golgota Antuna Tomislava Uzori su također bili mogući s obzirom na bogatstvo hr- Šabana djelo je koje se pamti, o kojemu se može razmišljati i koje sasvim sigurno obogaćuje hrvatski sakralni sklavatske sakralne zborske glazbe različitih razdoblja. dateljski fundus. U današnjem vremenu najrazličitijih auNedvojbena motivacija autorskome slogu bio je izbor tek- torskih izričajnosti, neobično je i hrabro vraćati se dobrim sta — snažna i potresna, mračna, ali i vječnim idealom uzorima. A Šaban je upravo to učinio.

Vedran Metelko

T

6

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

PRAIZVEDBE

Skladba se sastoji od dva stavka, oprečna po tempu, karakteru, orkestraciji i trajanju. Prvi stavak (Largo) izranja iz piana i gotovo je čitav pisan za gudače, uz poneku intervenciju oboe, čeleste i udaraljki (timpani, tam–tam, veliki bubanj). Nakon uvoda s akordičkim nizovima u gudačima, javlja se ostinatna tema u violončelima koja se ponavlja još četiri puta tijekom stavka, ali svaki put u drukčijoj orkestraciji i drukčijim zbivanjem iznad teme. Uočljiv je dramaturški rast te zastoj na pedalnom tonu E, nakon čega slijedi prozračnija situacija u kojoj se gudačima pridružuju oboa i čelesta.

Zatim temu preuzimaju gudači unisono uz povremene zastoje i uz dodavanje disonanci. Stavak završava svojevrsnom kodom koja je slična uvodu s akordičkim nizovima te decrescendom u pianu do tona D, čime se krug zatvara. Drugi, znatno kraći stavak (Presto Srećko Bradić, dirigent Ignat Mihnea i Zagrebačka filharmonija

Praizvedba Prve simfonije Srećka Bradića na koncertu Zagrebačke filharmonije 2. ožujka 2012.

I meštri i talenti

K

ada je prije kojega deseteljeća neodoljiva i tipično glupoamerička manipulatorica Oprah Winfrey u svome sveprodavanome šou ustvrdila da se bez nje ne prodaju knjige u nekim milijunskim nakladama, novi, veliki američki autor, svjestan situacije, Johnatan Franzen (nedavni zagrebački gost), odgovorio joj je da piše knjige i bez nje. U međuvremenu su se, kako izvješavaju mediji — pomirili. Čemu priča? Na koncertu Zagrebačke filharmonije, u Crvenom ciklusu — Vatra, k tomu još i podnaslovljenom Meštri & talenti, nakon neuspjela pokušaja s prošlog Muzičkog biennala Zagreb, u (z)mješovitom programu ispunjenom djelima Čajkovskog, Rahmanjinova i Enescua, pojavila se i cjelovita Prva simfonija Srećka Bradića, skladatelja koji nije imao sreće da Uprava zagrebačkoga HNK njegovu uspjelu operu Crux dissimulata malo dulje zadrži na repertoaru.

Poput mnogih hrvatskih skladatelja i Srećko Bradić, vjerojatno svjestan da se u nepojmljivoj domaćoj situaciji djelo izvodi jednom — pa nijednom, upotrebljava sve svoje znanje i maštovitost. Stvara vrlo nadahnuto i dobro strukturirano djelo čiji bi se »materijal« mogao skrojiti i u više simfonija. Bradićeva je Simfonija nastala upravo prema narudžbi Zagrebačke filharmonije. U sebi nosi sučeljavanja mnogih glazbenih iskustava prošlih vremena, kao i iskustava velikih autora prošloga stoljeća. Sadrži i posvetu prijateljima– sviračima u dionici klavira, kao i u intenzivnom i efektnom udjelu udaraljki u velikom rasponu orkestralnih boja. Iskonska repetitivnost, puls postaje osnovnim motivom, ali unutar njega se javljaju kontrasti, odnosno dramatična suprotstavljanja orkestralnih skupina i ritmičkih obrazaca. Bradić u svemu tome nalazi pravi omjer, pa bi bilo lijepo očekivati da se Prva simfonija, kao i spomenuta prva opera ponovno nađu na repertoaru. (Maja Stanetti)

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, 30. ožujka 2012., Zagrebačka filharmonija u Crvenom ciklusu Vatra

Praizvedba skladbe Why not Dalibora Bukvića

N

Dalibor Bukvić u Lisinskom

deciso) pisan je za veliki orkestar s naglaskom na udaraljke, posebice timpane, glasovir i fanfare, a karakterizira ga ritmičnost, pulsacija i nagle promjene situacija u izrazito brzom tempu. Skladba Why not Dalibora Bukvića pregledna je, pitoreskna i virtuozna, a zahvaljujući dobroj izvedbi, svidjela se glazbenicima i publici. (Višnja Požgaj)

Varaždinski komorni orkestar u Koncertnoj dvorani HNK u Varaždinu

Novi Koncert za violu i gudače Zorana Juranića Piše: dr. sc. Zdenka Weber

D

rugi koncert ovosezonskog ciklusa Varaždinskog komornog orkestra koji se tradicionalno održava u Velikoj koncertnoj dvorani HNK u Varaždinu, bio je 11. prosinca prošle godine u punom smislu riječi klasični koncert. Tome je doprinijela i praizvedba Koncerta za violu i orkestar hrvatskog skladatelja Zorana Juranića koji je pritom ravnao izvedbom.

U klasičnom rasporedu, koncert je počeo Serenadom za gudače, op. 20 engleskog skladatelja Edwarda Elgara, nepretencioznim ostvarenjem u kojemu ritmička pulsiranja prvoga i trećeg stavka osiguravaju idejno jedinstvo glazbe, a čija prepoznatljivost upućuje na skladateljevu inspiraciju Wagnerovim uzorom. Osobito se ljepotom melodijskoga tijeka i punim zvukom gudača istaknula interpretacija drugoga stavka (Larghetto).

Uslijedila je praizvedba Koncerta za violu i gudače, dirigenta i skladatelja Zorana Juranića koji je djelo posvetio violistu Milanu Čunku, jednom od utemeljitelja i voditelju dionice viola u Varaždinskom komornom orkestru. Juranić je zadržao klasični raspored stavaka, brzi–polagani–brzi i označio ih kao Allegro molto moderato, Quasi adagio i Rondo. Vivo. Klasičnost ustrojstva ogleda se

i u drugim elementima novoga Koncerta, nedvojbeno vrijednog doprinosa inače oskudnijoj literaturi solističkih koncerata za violu. Poštujući tradiciju sonatnoga stavka na početku, melodijskim bogatstvom izražajnijega drugoga stavka i ponovnim ugledanjem na baštinu u završnom, poletnom i razigranom Rondu, ispisao je Juranić partituru koja solistu pruža mogućnost za virtuozno iskazivanje umijeća, a pratećem ansamblu pridaje ulogu harmonijskih nadopuna i tehnički zahtjevnih gudačkih dionica. Pastoznost zvuka viole u protoku s naglašeno bravuroznim kadencama, a sve u glazbenom jeziku umjerene disonantnosti i hindemithovske pokretljivosti, predočio je Milan Čunko pomno uvježbano i s punim poštenjem prema činjenici da djelo čujemo prvi put. Time se, naime, određuju i izvjesni standardi interpretacije, pa je moguće vjerovati da će novi Koncert za violu u svoje programe uključivati i budući violisti. Zoran Juranić novim je djelom pokazao da suvremena glazba može slijediti formalne i tematske uzore prošlih razdoblja, a da ipak dalje djeluje svježe i inventivno.

U drugom dijelu koncerta na rasporedu je bio opsežni Gudački kvartet u C–duru, op. 59 br. 3, Rasumovsky Ludwiga van Beethovena i izvedba je u punome sastavu gudačkoga orkestra dodala zvukovnost i punoću koju gudački kvartet, kao komorni sastav, svakako ne može postići. Večer je završila u radosnom ugođaju Straussove Pizzicato polke, a pljesak je bio oduševljen i dugotrajan.

Praizvedba skladbe Miljeka Prohaske

K

ornist Hrvoje Pintarić, član ansambla Simply Brass koji redovito naručuje i izvodi nova djela hrvatskih skladatelja, 22. ožujka, uz pijanisticu Tamaru Jurkić Sviben, praizveo je novu Suitu Miljenka Prohaske za rog i klavir. Trodijelna skladba sa stavcima Pjesma, Signali i Ples naišla je na dobar prijem kod publike Velike koncertne dvorane HNK u Varaždinu i nadamo se da će ući u stalni repertoar ionako rijetke izvorne literature za rog i klavir u svijetu glazbe. Djelo je našlo svoje mjesto među djelima Mozarta, Ploga i Respighija za isti sastav kojima je Tamara Jurkić Sviben pridodala Uspomene (Jedan dan iz života) Jurja Stahuljaka i skladbu Drive Sanje Drakulić. (J.H.)

Deset godina ciklusa Četiri godišnja doba Gudačkog kvarteta Rucner u HGZ–u

Koncertna obljetnica u ritmu tanga Piše: Zvonko Šeb

DAVOR HRVOJ

obljetnice

arudžba Zagrebačke filharmonije za novo djelo hrvatskom skladatelju srednje generacije Daliboru Bukviću (1968.) čast je i izazov koji se ne odbija. Zašto ne? Eto ideje naslovu djela Why not za orkestar, skladana pod samo jednim uvjetom naručitelja — da ne traje više od petnaest minuta kako bi se izvelo na početku koncerta, što je i najčešća praksa kada se radi o praizvedbama hrvatskih djela. To se dogodilo 30. ožujka na koncertu Zagrebačke filharmonije Čarobni Trpčeski u Crvenom ciklusu Vatra pod ravnanjem maestra Ivana Repušića.

Milan Čunko i Zoran Juranić nakon praizvedbe u Koncertnoj dvorani varaždinskog HNK

Gudački kvartet Rucner, Krešimir Herceg, Stjepan Mihaljinec, Mady Soave i Peter Soave

K

oncert kojim je Gudački kvartet Rucner otvorio desetu sezonu svojega ciklusa koncerata Četiri go-

dišnja doba bio je istinski glazbeni doživljaj za publiku koja je 25. travnja do posljednjeg mjesta ispunila dvo-

ranu Hrvatskoga glazbenog zavoda.

Uz četiri odlična i vrhunski uigrana člana, Ivanu Penić Defar na prvoj violini, Anu Paulu Knapić Franković na drugoj, Dragana Rucnera na violi i Snješku Rucner na violončelu, visokoj su kvaliteti muziciranja svakako značajno pridonijeli istaknuti, zagrebačkoj publici već poznati gosti: Amerikanac talijanskoga podrijetla, bandoneonist i virtuoz na harmonici Peter Soave i njegova supruga, Francuskinja Mady Soave na harmonici.

Svečano su ozračje istaknule i dvije praizvedbe novih djela pisanih za još jednu suradnju Kvarteta i Petera Soavea na bandoneonu koja je obilježila dosadašnje djelovanje ansambla.

Već se u prvoj skladbi Milonga i tango istriano skladatelja Romana Grossa, inače člana Tamburaškog orkestra HRT–a, posvećenoj ansamblu, publika imala prigodu osvjedočiti u već čuvenu darovitost i glazbeno nadah-

nuće kojima se Soave proslavio na mnogim pozornicama, zahvaljujući čemu je stekao ugled svjetski poznatog i priznatog virtuoza bandoneona.

Uslijedila je praizvedba skladbe Scherzo Piazzolliano američkog skladatelja argentinskog podrijetla, Dulia Dobrina, dugogodišnjeg prijatelja Kvarteta Rucner na koju se nadovezao poznati tango standard El Dia Qve Me Quieras Carlosa Gardela i francuska improvizacija Fantasia amoroso u kojoj je Mady Soave, iako možda malo zasjenjena veličinom i snagom svog supruga, ipak bila više nego dostojan partner, a članovi Kvarteta sjajna potpora i nimalo manje vrijedni sukreatori.

Prema reakcijama mnogobrojnih ljubitelja komornog muziciranja, svojevrstan vrhunac koncerta u Hrvatskom glazbenom zavodu dosegnut je izvedbom djela Suita divina Krešimira Hercega. Herceg je, naime, nakon dviju već poznatih i češće izvođenih

stavaka — Rucner Tango i Soave Tango, skladao i treći, dosad neizvođeni — Mady’s Dance. I tako je nastala suita u kojoj su, uz nadasve dopadljiva skladateljska rješenja, do punog izražaja došli na trenutke vrlo osebujni aranžerski potezi Stjepana Mihaljinca.

Večer za pamćenje, koncert Proljeće kojim je Kvartet Rucner sa svojom vjernom publikom na najbolji mogući način otvorio desetu sezonu Četiri godišnja doba, završila je skladbama Astora Piazzolle. Izvedbama šest tanga Rucneri i njihovi gosti, a posebna sklonost koju Peter Soave gaji prema Piazzolli i njegovim djelima već je poznata diljem SAD–a i Europe, ponovno su pokazali istančani glazbeni osjećaj i vrhunsku uigranost, što je publika prepoznala i nagradila dugotrajnim pljeskom.

7

OBLJETNICE

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

Autorski koncert u Muzeju Mimara 11. travnja 2012. u organizaciji HDS–a i Cantusa d.o.o.

Slavljenici Josip Magdić i Željko Brkanović U povodu 75. rođendana uglednih hrvatskih skladatelja

T

radicionalno održavanje autorskih koncerata u povodu obljetnica rođenja svojih članova koje hvalevrijedno organizira Hrvatsko društvo skladatelja, zajedno s Cantusom d.o.o., lijepa je prigoda da se saberu neka iskustva i biografski podatci te čuju ostvarenja slavljenika. U ovoj godini 75. rođendane imaju vrlo agilni skladatelji Josip Magdić (Ogulin, 19. ožujka 1937.) i Željko Brkanović (Zagreb, 20. prosinca 1937.), pa je koncert s njihovim djelima, održan 11. travnja u Muzeju Mimara, bio vrlo ugodno iskustvo slušanja njihove glazbe, kao i mogućnost da u doista iscrpno pripremljenoj programskoj knjižici koju je marno sastavila muzikologinja Erika Krpan, na jednome mjestu dobijemo opise skladbi, biografske podatke i popis njihovih djela. Pri tome samo letimični pogled na popis opusa pokazuje veću »plodnost« Josipa Magdića, s uredno nabrojena 242 ostvarenja, nasuprot Brkanovićevom popisu sa 69 naslova.

Počeci izvan »zagrebačke škole kompozicije«

KONCERTI

Riječ je o skladateljima koji nisu proizašli iz »zagrebačke škole kompozicije«, po generacijskoj pripadnosti to bi bio uglavnom razred kompozicije akademika Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji, već su kompoziciju diplomirali, Magdić u Ljubljani, a Brkanović u Skopju. Pretenciozno bi bilo tvrditi da je to imalo neki utjecaj na njihova skladateljska opredjeljenja jer ostvareni opusi koji, barem prema djelima izvedenim na svečarskom koncertu, otkrivaju vrlo osobne glazbene preokupacije i nedvojbenu pripadnost suvremenosti glazbenih izričaja koji su obilježili glazbu 20. stoljeća. Osim toga, »pedagoški pečat« ionako u određenom trenutku osobnoga razvoja gubi na težini, a presudna je individualna samokritičnost, zatim ono što nazivamo inspiracijom na osnovi glazbenoga ugođaja te intelektualni ulog u promišljanje glazbenoga jezika i njegova strukturiranja. U tom je pogledu rječita izjava Željka Brkanovića kada kaže »uvijek sam pisao onako kako sam osjećao — tu liniju vodio sam dosljedno i tražio sam najjednostavnija rješenja da se jedna glazbena

misao prirodno poveže uz drugu.« Svakako, kada je u pitanju njegova glazba, nameće se i činjenica da je sin hrvatskog skladateljskog velikana Ivana Brkanovića, pa je i to nedvojbeno jedna od bitnih odrednica s kojom se tijekom skladateljskog opredjeljivanja morao suočavati.

Za svoj svečarski koncert koji se prema definiciji prigode morao ograničiti na uglavnom komorna ostvarenja, odabrali su Josip Magdić i Željko Brkanović po tri skladbe, želeći zacijelo na tom »skučenom prostoru« dati kakav takav presjek vlastitih autorskih putova.

Kronološki skokovi Josip Magdić koji je najveći dio radnoga vijeka proveo kao profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, preselivši se u Zagreb tek nakon tragičnih zbivanja kroz koja je prošao za vrijeme srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu (o čemu je u nekim djelima ostavio i snažna doživljajna svjedočanstva), napravio je u odabiru »kronološke skokove« i to od opusa 21, klavirskog ciklusa Mali ZOO koji je napisao još kao student u Ljubljani u razredu Lucijana Marije Škerjanca, preko Vinjeta za bas klarinet i glasovir, op. 73, skladbe iz 1976. godine nastale u Sarajevu, do Sedam posljednjih Kristovih riječi na križu za sopran, bas i gudački kvartet, op. 208. Njega je skladao u siječnju 2007. na poticaj vokalnog dua Olge i Bojana Šobera i Gudačkog kvarteta Rucner iz Zagreba (djelo je praizvedeno u ciklusu Četiri godišnja doba koji Gudački kvartet Rucner sada već desetu sezonu predstavlja u Hrvatskom glazbenom zavodu, a kako je bilo programirano za »Proljeće«, dakle tijekom Korizme, autor se odlučio na poznate posljednje Kristove riječi na križu na latinskom jeziku, kako su zabilježene u Evanđeljima).

Opera in statu nascendi Željko Brkanović u središte je pozornosti na početku svojega dijela večeri stavio Preludije za glasovir: Dodekafonski, Crno bijeli, Akordički i Uski preludij (koji hoće biti široki), opsežne stavke koji su nastajali tijekom 1992. i 1993. godine, a koji proizlaze iz njego-

va bogatog pijanističkog iskustva, budući da je 1962. diplomirao klavir u razredu Svetislava Stančića. Slijedila je praizvedba Dueta za sopran i bariton iz njegove opere Marc–Antoine de Dominis za koju saznajemo da je in statu nascendi te na kraju četverostavačni, opsežni Glasovirski kvintet iz 2009. godine. Time se Brkanović predstavio recentnijim rezultatima svojega glazbenog promišljanja u kojemu, kako ističe, prevladava emocionalnost ugođaja, a u Duetu iz glazbeno– scenskog djela u nastajanju i svojevrsna očita nostalgija za melodijom kao nositeljicom izraza osoba suočenih Željko Brkanović i Josip Magdić na autorskom koncertu u Mimari u ljubavnoj čežnji. Bit će zacijelo vrlo zanibas Filip Sever, bariton Siniša Hapač mljivo upoznati koje će sve fasete glaz- i Gudački kvartet Rucner. Osobito se benoga kazališta skladatelj uključiti u dojmio Ratko Vojtek, afirmirani glazoperu posvećenu liku Marka Antuna benik kada je na djelu izvođenje suvrede Dominisa (1560.–1624.), kontro- mene glazbe, a njegova interpretacija verznog splitskog nadbiskupa, teologa Magdićevih Vinjeta plijenila je pažnju i fizičara, čija djela, a sada očito i živo- virtuoznošću širokoga spektra kojom topis, pobuđuju znatno zanimanje. je podcrtana avangardnost notnoga predloška. U praizvedbi BrkanoviU izvedbama su sudjelovali pijanisti ćeva Dueta istakli su se Ivana Lazar Damir Gregurić i Krešimir Starčević, i Siniša Hapač kao iskusni, glasovno bas klarinetist Ratko Vojtek, sopramoćni i glazbeno izražajni interpreti, nistice Marta Musap i Ivana Lazar, što je glazbu još više »otvorilo« kao

DAVOR HRVOJ

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

moguću posebnost hrvatske novovjeke opere koju prema tome možemo očekivati s osobitom znatiželjom.

Obojica su svečara bila pozdravljena dugim pljeskom brojne okupljene publike, njihovih prijatelja i zagrebačkih ljubitelja suvremene glazbe, a nama još preostaje čestitati im na svemu do sada ostvarenome, kao i poželjeti još mnoge godine plodnog i za hrvatsku glazbu obogaćujućeg djelovanja.

Hrvatska udruga zborovođa dodijelila je nagrade hrvatskim skladateljima zborske glazbe

H

rvatska udruga zborovođa (HUZ) strukovna je udruga koja vodi brigu o hrvatskim zborovođama i njihovoj profesiji te o zborskoj glazbi u širem smislu. Utemeljila je tri nagrade koje se dodjeljuju za osobite glazbene dosege: Plaketu Sergija Rainisa za umjetnička i pedagoška postignuća na području solističkoga i zborskoga pjevanja, Plaketu Emila Cossetta za stvaralačke dosege na području vokalne glazbe te Nagradu Hrvatske udruge zborovođa za različita umjetnička postignuća, uključujući i ono za životno djelo. Nagrade su se dodjeljivale u okviru manifestacija koje organizira HUZ, poput Lipanjskih zvuka u Petrinji (Međunarodno natjecanje muških i ženskih zborova) i Međunarodnog simpozija o zborskoj umjetnosti, glasu i pjevanju ARS CHORALIS koji se bienalno održava u Zagrebu. Do sada je Plaketa Emila Cossetta dodijeljena skladateljima zborske glazbe Mojimiru Čaćiji, Miroslavu Martinjaku, Branku Okmaci, Tomislavu Uhliku i Vladanu Vuletinu. Nagradu hrvatske udruge zborovođa za životno djelo dobili su skladatelji Nikola Bašić, Dinko Fio, Pero Gotovac, Adalbert Marković, Nikša Njirić, Dušan Prašelj te Ljubo Stipišić. Na Lipanjskim zvucima koji će se održati 16. lipnja ove godine u Petrinji, nagrada za životno djelo dodijelit će se skladatelju Josipu Magdiću. (Branko Starc)

Dani kršćanske kulture u Splitu 2012.

Autorska večer skladatelja Blaženka Juračića Piše: Davorka Radica

O

vogodišnji splitski ciklus Dana kršćanske kulture obogaćen je 31. ožujka i jednim autorskim koncertom. Prigodno smješten u prostoru i vremenu, crkvi Gospe od zdravlja u korizmenom ozračju, sakralni opus Blaženka Juračića (1972.) pronašao je i najprimjereniji okvir glazbenog izričaja skladatelja kojemu je upravo sakralna glazba u središtu umjetničkog zanimanja. Skladatelj se predstavio s deset uradaka od kojih su najveći dio činile skladbe za mješoviti zbor u različitim aranžmanima, a cappella, uz orgulje te uz gudački kvintet, dok su ostatak programa ispunile dvije klavirske skladbe, Victimae paschali laudes i Sedam varijacija na temu Veni creator spiritus, transkripcija za dvije gitare Ave Maria (iz skladateljeva Marijanskog triptiha za glasovir) i praizvedba gudačkog kvarteta Sedam posljednjih Kristovih riječi na križu.

Sve su skladbe, prema autorovim riječima, »nastale na gregorijanskom izvo-

ru«, odnosno, upravo je gregorijansko pjevanje, kao najutjecajnija kršćanska tradicija kultivacije odnosa glazbe i riječi, ono što prožima Juračićev sakralni opus, razotkrivajući ujedno i muzikalnost odgojenu na plemenitom vokalnom izričaju tradicionalnih liturgijskih napjeva. U skladbama su gregorijanski napjevi uglavnom utkani citatno, a pojavljuju se i u službi tumačenja kršćanske simbolike, osim u različito intoniranim harmonizacijama, modusnog, tonalitetnog i atonalitetnog konteksta koje bi trebale »dati svjedočanstvo utjelovljene Riječi koja je prisutna u svim životnim izričajima«. Njihova se (melodijska) prepoznatljivost, osobito u odsutnosti tekstualnog sadržaja instrumentalnih skladbi, kreće od krajnosti osnovnog tematskog materijala (kao u klavirskoj skladbi Sedam varijacija na temu Veni creator spiritus), do svojevrsnog »nadtematskog« sadržaja u gudačkom kvartetu. Kako vokalne skladbe pred-

stavljaju, očekivano, najpotpuniji iskaz gregorijanike, tako upravo skladbe za mješoviti zbor (Ubi caritas, Cantate Domino–Exultet, Ave Maris Stella…) predstavljaju i najneposredniji oblik Juračićeve glazbene sakralnosti. Namijenjene odreda vokalnom ansamblu Schola Cantorum, predočuju izvorne napjeve ili njima inspirirana melodijska kretanja podcrtana eteričnim harmonijskim okružjem.

Glazbeno tumačenje Istine Skrivena dimenzija skladateljeve glazbeno–duhovne meditativnosti krije se, pak, u povezivanju pojedinačnih glazbenih elemenata ili njihovih međusobnih suodnosa s porukama evanđeoske riječi. Tako se u pulsiranju triola u petom i sedmom stavku gudačkog kvarteta Sedam posljednjih Kristovih riječi na križu krije naznaka presvetog Trojstva, a melodijski pomak a–b–b–a kojim je prožeta cijela skladba, svojevrsni je »tehnički sim-

Vokalni ansambl Schola Cantorum u Crkvi Gospe od zdravlja u Splitu

bolizam«, odnosno glazbeni prijevod zaziva Ocu (Abba), prometnutim i na globalnu razinu oblikovnog plana pojedinih stavaka u ABBA redoslijedu tematskih odsječaka. »Zvučna egzegeza«, potvrđuje se, primjerice, i u 33 takta kojima je omeđen svaki stavak, a koji predstavljaju samo još jednu od brojnih razina glazbenog tumačenja Istine i vjere u Uskrsnuloga Krista.

Osim spomenute Scholae Cantorum, vokalnog ansambla sastavljena uglavnom od studenata Umjetničke akade-

mije u Splitu, pod dirigentskim vodstvom skladatelja te mlade dirigentice Sare Dodig, i u ostalim su točkama koncerta dominirali upravo nekadašnji ili sadašnji studenti te glazbene ustanove: pijanistice Tomislava Lojić i Petra Šošić, gitaristi Genc Qivlaku i Martin Andrijašević te Andro Čalo za orguljama. Gudački su dio programa izvele violinistice Evgenia Epshtein i Petra Hrnjak–Skroza, violist Ivan Hut, Sunčana Hut na violončelu i Piero Malkoč na kontrabasu.

PISMO IZ OSNABRÜCKA

Ovacije za Borisa Papandopula Hvala Vam što ste nam doveli Papandopula u Osnabrück — Klaus Laßmann Njemačkoj 1906. u Honnefu na Rajni, a umro 1991. u Zagrebu; jedan je od najplodnijih i najznačajnijih hrvatskih skladatelja uopće.

Boris Papandopulo

T

Vijesti iz Novoga svijeta

ek što je odzvonio posljednji akord Seksteta za dvije violine, violu, violončelo, kontrabas i klavir Borisa Papandopula u izvedbi njemačkih profesionalnih glazbenika, članova Simfonijskog orkestra Osnabrück u sastavu Adrian Wonnemann i Ana Kirchmayer–Wonnemann, violine, Gabriele Heinecke, viola, Lavinia Reck, violončelo, Matthias Wernecke, kontrabas te Thomas Leuschner, glasovir, njemačka je publika mnogobrojnim »bravo« uzvicima i pljeskom koji nije prestajao, pokazala veliko oduševljenje prema djelu. Ono je u nedjelju, 11. ožujka, u 11,30 sati doživjelo svoju osnabrüšku praizvedbu u kazalištu Theater Osnabrück. To je bio povijesni događaj i za Hrvatsku jer se po prvi puta u povijesti toga kazališta izvela skladba jednog hrvatskog skladatelja. Boris Papandopulo rođen je u

Suze su mi navirale na oči, »knedle zapinjale« u grlu, kroz glavu mi je prolazila misao: »Hvala Ti veliki maestro na tako genijalnom djelu! Ovo je pljesak za Tebe i da si sada živ, s velikom radošću i ponosom pozvala bih Te da nam se pridružiš na pozornici i dođeš pokloniti ovoj publici koja je tek sada dobila priliku upoznati Te!« Nebrojeno puta naš je ansambl ponovno ulazio u dvoranu poklanjati se publici koja nije prestajala pljeskati. A bio je to tek prvi dio nedjeljnog, komornog koncerta nazvan Von Zagreb nach Leipzig kojeg smo pripremili. Već i za vrijeme stanke dolazili su nam čestitati. Anita Schnitker, predsjednica Glazbenog društva Osnabrück (Musikverein Osnabrück e.V.) koji je organizator Komornih koncerata, iskazala je oduševljenje riječima kako bi nakon pauze mogli ponovno slušati upravo odsvirani Papandopulov Sekstet. Klaus Laßmann, do prije tjedan dana predsjednik tog Glazbenog društva, sada u zasluženoj mirovini, rekao je: »Hvala Vam što ste nam doveli Papandopula u Osnabrück«. Zatim su uslijedili prijedlozi i upiti o drugim Maestrovim djelima, čak i o mogućnosti izvedbe jedne od njegovih opera.

Evo kako je došlo do toga da članovi Simfonijskog orkestra Osnabrück predstave opus hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula: u prošloj kazališnoj sezoni, na jednom od komornih koncerata koji su dio ponude Orkestra, stajale su na programu dvije skladbe manje poznatih ili potpuno nepoznatih fin-

skih skladatelja. Bila je to inicijativa kolegice violinistice Annike Martila, Finkinje. Ako se sviraju finski skladatelji, zašto ne i hrvatski, pomislila sam. Ideja je bila rođena. Kolege su pristali svirati njima potpuno nepoznatog skladatelja. Obzirom da sam unatrag godinu dana uzaludno u Hrvatskoj u trgovinama, glazbenim institucijama i na Internetu pokušavala doći do nota jer na moje veliko razočarenje i iznenađenje Papandopulove skladbe još uvijek nisu lako dostupne u tiskanom obliku, obratila sam se kolegi i prijatelju Anđelku Krpanu kojemu za to dugujemo zahvalnost. On je itekako zaslužan za praizvedbu Papandopula u Osnabrücku.

Započeli smo s probama, a partitura je odmah počela osvajati srca mojih kolega, njemačkih glazbenika. Uz njegov Sekstet, na programu je bio još Klavirski kvintet u Es– duru, op. 44 Roberta Schumanna. Od tuda i naziv koncerta: Sekstet je skladan u Zagrebu, a Klavirski kvintet u Leipzigu.

Na kraju koncerta slijedile su ovacije na sceni, publika je bila na nogama, a pohvalama nije bilo kraja. Unatoč prekrasnom i publici dobro poznatom Schumannovom Kvintetu, hrvatski skladatelj postao je otkriće, a njegov Sekstet skladba prepuna pohvala, divljenja i oduševljenja. Njemačka kritika u naslovu ističe: Nepoznato blago — nesvakidašnji koncert savršenog komornog muziciranja Schumanna i Papandopula.

Ohrabreni oduševljenjem, uspjehom i ovacijama njemačkih kolega i publike, za idući sezonu u Osnabrücku najavljujemo komorne skladbe Ivana pl. Zajca i Borisa Papandopula. (Ana Kirchmayer–Wonnemann)

Hrvatska glazba na Ledolomcu VI Piše: Sanja Drakulić

L

edolomac — kakav odličan i odvažan naziv za festival suvremene glazbe!

Pritom se festival odvija u Seattlu u državi Washington, na sjeveru zapadne obale SAD–a. »Led se lomi« bienalno, a nositelj festivala je ansambl Seattle Chamber Players (SCP). Ove je godine festival bio posvećen novoj glazbi Mediterana. Seattle Chamber Players izveli su glazbu skladatelja iz Albanije, Alžira, Egipta, Francuske, Grčke, Hrvatske, Italije, Izraela, Maroka, Portugala, Slovenije, Španjolske i Turske.

Na festival su bili osobno pozvani: Nabil Benabdeljalil (Maroko), Sanja Drakulić (Hrvatska), Mohammed Fairouz (Egipt/ Libanon), Yann Robin (Francuska), Uroš Rojko (Slovenija), Luís Tinoco (Portugal) i Yitzhak Yedid (Izrael). Skladbe su izvedene 25. i 26. veljače, ali ono što je osobito dragocjeno na festivalu trajalo je i prije i poslije koncertnih izvedbi: probe, skladateljski seminari, okrugli stolovi, diskusije, intervjui, susreti i druženja. Tako su skladatelji imali priliku dobro se međusobno upoznati, razmijeniti iskustva i predstaviti svoju glazbu. David Sabee izveo je skladbu Wheel of Fortune (Kolo sreće) za violončelo solo Sanje Drakulić. (Skladba je bila posvećena Moniki Leskovar i praizvedena

na Osorskim glazbenim večerima 2006.)

Uz suradnju Hariza Meškovića, Sanja je iskoristila prigodu i posjetiteljima predstavila razne teme: 50 godina MBZ–a, hrvatske skladatelje generacije 40–tih, hrvatske skladateljice, hrvatsku suvremenu klavirsku glazbu, skladatelje susjednih mediteranskih zemalja (BiH i Crne Gore) te vlastitu klavirsku i orkestralnu glazbu. Zanimljivo je da ansambl Seattle Chamber Players čine svega četiri solista: Laura DeLuca, klarinet, David Sabee, violončelo, Mikhail Shmidt, violina i Paul Taub, flauta. Oni nastupaju s gostujućim glazbenicima, kako američkim, tako i inozemnim, a ovaj su put svirali u kombinacijama s dvanaestoricom glazbenika i jednim naratorom. Izvođačka razina je bila najviša moguća. Teško je izdvojiti najuspješniju izvedbu, ali jedna od onih od kojih zastaje dah bila je fantastična interpretacija Folk Songs Luciana Berija u viziji poljske sopranistice i skladateljice Agate Zubel. Koncerti su bili odlično posjećeni, a održani su u središnjoj koncertnoj dvorani Seattlea, poznatoj Benaroya Hall. Festival je bio medijski izvrsno popraćen. Svi materijali i gotovo sva događanja festivala snimljena su, a SCP priprema i dokumentarni film o Ledolomcima. Dakle — maksimalno je iskorišteno vrijeme i prigoda.

Pluraliteti inspiracije

Sanja Drakulić uz kolege skladatelje na Ledolomcu

No ipak — odakle glazba Mediterana u dalekom Seattleu? Promućurna umjetnička voditeljica SCP Elene Dubinets razmišlja sukladno našoj suvremenosti. Ideja globalizacije koja je počela koncem 20. stoljeća, rođena je u želji za izjednačenjem ekonomskih diskursa, a u potrazi za vrednovanjem nasljeđa koje će

koristiti čitavoj planeti. Istovremeno, skladatelji u raznim uglovima svijeta tragaju za nacionalnim identitetom. Zahvaljujući širokoj primjeni Interneta i društvenih medija, izloženi smo njihovom kreativnom outputu kao nikada ranije u povijesti. Ipak, umjetnički doživljaj uživo nije zamjenjiv digitalnim formatom. Dapače što je tehnika sveprisutnija, živi je kontakt dragocjeniji, naročito u umjetnosti. To potvrđuje i ovako koncipirani Ledolomac. Glazba Mediterana, kolijevke svjetskih kultura, pokazala se u svom svojemu bogatstvu i različitosti.

Icebreaker VI »slomio je led« u više smjerova: između zapada i istoka, između Europe, Azije i Afrike, između akademski izvođene umjetničke glazbe i tradicionalne glazbene prakse, između pluraliteta inspirativnih kultura, između drevne povijesne regije i njezine šarolike suvremenosti. Jedna od najstarijih regija svijeta, osebujnih intonacija, predivnih glazbenih pejzaža i sunčeve energije, kao da je bila mostom povezana s jednom od najmlađih regija svijeta (SAD).

Festival je nastojao doprinijeti razumijevanju glazbenog identiteta regije, pokazujući dinamičan kontrapunkt distinktnih glasova i stilova koji krase Mediteran, a pritom izbjegavajući bilo kakvu homogenizaciju ili pak polarizaciju. Festivalski odbor sam je izabrao skladatelje i njihova djela za izvedbu, pa još jedno postignuće festivala vidimo i u pomno složenom programu koji sam po sebi tvori gigantsku kompoziciju. Neke skladbe su upile tendencije avangarde, neke su bile bliže etničkim korijenima folklornih modela prenesenih na koncertni podij. Sve u svemu — pitanja i tema za diskusiju nije nedostajalo. Ovaj unikatni festival zasigurno je ostavio snažne utiske i proširio vidike svih sudionika. Dodajmo i to da je Seattle pravi multikulturalni grad (u kojem djeluje primjerice Microsoftov međunarodni tim) s najvećim postotkom visokoobrazovanih stanovnika u SAD–a. Festival su posjetili i mnogi Amerikanci mediteranskih, pa i naših korijena.

MEĐUNARODNI USPJESI

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

Sanja Drakulić

MEĐUNARODNI USPJESI

8

Skladatelj Ivan Božičević niže nove uspjehe u Americi

plićanin Ivan Božičević ostvario je izniman uspjeh S na međunarodnom skladateljskom natjecanju Aliénor Harpsichord Composition Competition. Među 68 prijavljenih

radova, Božičevićeve su skladbe nagrađene u dvama kategorijama. U kategoriji djela za čembalo solo nagrađena je skladba Microgrooves, dok je u kategoriji komornih skladbi, nagradu osvojila Aliénor Courante za sopran, violončelo i čembalo. Obje su skladbe praizvedene na koncertu 23.

Ivan Božičević, James Dorsa i čembalo graditelja Richarda Kingstona

ožujka ove godine na College Conservatory of Music u Cincinnatiju u okviru konferencije Historical Keyboard Society of North America. Izvođači su bili čembalist James Dorsa, sopranistica Kelly Ballou te čelist Micah Fusselman.

S obzirom na to da u Zagrebu već desetu godinu za rednom djeluje Mali festival čembala koji redovito naručuje nova djela, možda je dobra prilika i za neke druge skladatelje okušati se u američkom natjecanju koje se odvija pod motom »Glazba za čembalo danas i sutra«. Više na www. harpsichord–now.org/alienor–2012–awards.html. (HDS)

Nataša Antoniazzo i Ljudmila Šumarova u Osijeku i Berlinu

akon koncerta Iz građanskog i plemićkog salona na miN jeni stoljeća s popijevkama hrvatskih skladatelja koji je održan u listopadu u Hrvatskom glazbenom zavodu u Za-

grebu, mezzosopranistica Nataša Antoniazzo i pijanistica Ljudmila Šumarova nastupile su i u Osijeku. U organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Glazbene škole Franje Kuhača i Umjetničke akademije u Osijeku, a u sklopu simpozija posvećena Franji Ksaveru Kuhaču (1834.–1911.), publika njegova rodnog grada mogla je čuti izbor pjesama iz zbirke Južno–slovjenske narodne popievke koje je Kuhač sakupio, harmonizirao i time učinio dostupnim za kućno muziciranje. Koncert je održan 2. prosinca 2011. u dvorani Glazbene škole koja nosi njegovo ime. Iz zbirke, prema izboru organizatora simpozija, na program su uvrštene četiri ljubavne pjesme, inače Nataša Antoniazzo i Ljudmila Šumarova najzastupljenije u čitavoj zbirci: varoška Miruj, miruj srdce moje, zapisana u Osijeku 1847., Sirota sam iz Đakova, Daleki putevi zapisana među Gradišćanskim Hrvatima u Koljnofu u Šopronskoj županiji te Najmlađa i najmudrija koju je Kuhač čuo u Zagrebu. Bila je tu još i Napitnica junaku te tri primjera plesne instrumentalne glazbe u verziji za klavir solo: Hrvatski tanac (zapisan u Samoboru), Budnica Trenkovih pandura (zapisana u Bosanskom Brodu) i Kuhačeva izvorna skladba — polka–mazurka Souvenir d’une belle journée, op.12.

Uz Kuhača, Nataša Antoniazzo i Ljudmila Šumarova na koncert su uvrstile solo pjesme Kuhačeva suvremenika Ivana Zajca i nešto mlađeg Josipa Hatzea. Zajčeve Na gondoli, Uzdah, Lastavicam i Tužna ljubav te Hatzeove Majka, Lađa u noći, Morska vrba i Ljuven sanak pružile su uvid u razlike u konzervativnom, odnosno novom, modernom pristupu žanru solo pjesme. Zanimljivo je da su se pjesme iz Kuhačeve zbirke u veljači ove godine mogle čuti i u Berlinu.

Dvije glazbenice nastupile su 4. veljače u kulturnom centru Schwartzschen Villa s programom naslovljenim Pjesme iz Ukrajine i Hrvatske. Uz tri pjesme u Kuhačevom zapisu i harmonizaciji, u dijelu programa posvećenom Hrvatskoj, tamošnjoj su publici predstavile Josipa Hatzea (Ljuven sanak, Lađa u noći), Nokturno za solo klavir Ferde Livadića te novo djelo — pjesmu Cerkvica na bregu Davora Bobića, jednoga od najizvođenijih hrvatskih skladatelja. Djelo nastalo na kajkavski tekst Romana Mubrina 2011. godine, skladatelj je napisao upravo za Natašu Antoniazzo te je u Berlinu doživjelo svoju svjetsku praizvedbu. (Ana Vidić)

9

FESTIVALI

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

U organizaciji Jazz kluba Zagreb HDS–a i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog održan 22. festival Jazz.hr/proljeće

Hrvatski jazz autori na uglednom festivalu Piše: Davor Hrvoj

vatskog društva skladatelja. Bio je to još jedan sjajan potez organizatora.

Naime, na radionici se okupilo puno mladih glazbenika, uglavnom studenata koji su upijali izlaganja glazbenika, ali i aktivno sudjelovali postavljajući zanimljiva pitanja.

Jedan od ciljeva festivala je i predstavljanje hrvatskih jazz glazbenika koji žive i djeluju u inozemstvu. Na ovogodišnjem Jazz.hr/proljeće to je bio Josip Meixner, pijanist koji živi u Beču.

Nastupio je solo, izvodeći poznate evergreene jazza i popularne glazbe, nježno i meditativno, ali dinamično i zanimljivo.

Na tradicionalnoj smotri Nove nade jazza »Marjan Marjanović« predstavili su se neafirmirani hrvatski jazz solisti i sastavi: polaznici Učilišta za popularnu i jazz glazbu, zatim Trio Ćulibrk/Golubić/Novak sa skladbama Ćulibrka i Novaka, gitarist Kristian Josić, pjevačica Sonja Bartolić, bubnjar Adriano Bernobić i Jazzy Nyul Project Osijek koji je predstavio skladbe dvojice članova: gitarista Vedrana Zeca i basista Ferdinanda Buhaneca.

Miro Kadoić kvartet

Sastav poznat po izvedbama tradicionalnog jazza, Scharf Club, izveo je program s njihova novog CD–a »Swing Party«. Na koncertnom programu bili su jazz standardi, ali i

sastavljenim od hrvatskih i slovenskih glazbenika, izvodio je uglavnom vlastite skladbe suvremenijeg usmjerenja koje je uvrstio na svoj novi CD »Free Point«.

MJUZIKL

El Dorado, bez obzira na stvarnost Piše: Vilena Vrbanić

Sanda Majurec i Martina Kralj u HGZ–u praizvode skladbu El Dorado

E

ntuzijazam, profesionalnost i umjetnička dosljednost — osobine su hrvatskih čembalista koji su na prvi dan proljeća 2003. održali prvi koncert prvog Malog festivala čembala. Tijekom sljedećih osam godina priredili su još 40 koncerata u Zagrebu i drugim gradovima diljem zemlje. Ove je godine Mali festival proslavio svoju desetu obljetnicu, a svečani rođendanski koncert upriličen je u četvrtak, 5. travnja, u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu. Na čak četiri čembala nastupili su Zlata Životić, Martina

Kralj, Sanda Majurec, Krešimir Has, Pavao Mašić i Linda Mravunac Fabijanić, svi redom potekli iz klase naše proslavljene čembalistice Višnje Mažuran. Kao i prethodnih godina, zanimljiv i raznovrstan festivalski repertoar predstavio je sve škole bogate barokne tradicije, kao i djela iz razdoblja glazbenog klasicizma. Međutim, još je jedna posebnost vezana uz Mali festival čembala: svojim djelovanjem potaknuo je suvremene hrvatske skladatelje na stvaralaštvo glazbe za čembalo te je pružio priliku za praizvedbe djela Emi-

la Cosetta, Tomislava Uhlika, Sanje Drakulić i Sande Majurec. Tako su na svečanom koncertu u HGZ–u, uz skladbe J. C. Bacha, Mozarta, Couperina i Solera, čembalisti izveli skladbe S. Majurec i S. Drakulić, obje posvećene festivalu. Sanda Majurec svoj je El Dorado za dva čembala napisala upravo za njegov deseti rođendan te ga posvetila svim umjetnicima koji sanjaju El Dorado, bez obzira na stvarnost u kojoj se nalaze jer sanjajući obećanu zemlju zapravo je žive u sadašnjosti. Slavljeničku minijaturu praizvele su Martina Kralj i autorica. Čembalada za dva čembala četveroručno Sanje Drakulić starijeg je datuma — skladana je za Festival 2005. godine, a svoje je mjesto pronašla i na koncertu posvećenom čembalističkoj glazbi na 42. glazbenoj tribini u Puli.

U njezinoj izvedbi u HGZ–u snage su udružili Linda Mravunac Fabijanić, Sanda Majurec, Krešimir Has i Zlata Životić. Dok su glazbenici zajedničkim muziciranjem ostvarili kvalitetne i nadahnute interpretacije, obje su skladateljice svojim djelima pokazale mnogostruke mogućnosti korištenja čembala u novim zvukovnim kombinacijama, izvrsno poznavanje čembalističke tehnike te su ostvarile vrijedne priloge suvremenoj hrvatskoj literaturi za ovaj nježan, ali istodobno i moćan instrument.

Na istoku nešto novo: Trenk Cabaret

K

ao što je za svako kvalitetno ostvarenje, uz kvalitetnu ideju, potrebna i kritična masa kvalitetnih ljudi, tako je bilo i u slučaju novostvorenog mjuzikla Trenk Cabaret.

To ostvarenje četrdesetak studenata različitih usmjerenja Umjetničke akademije u Osijeku (UA), nastalo unutar zidova bivših vojarni (gdje od 2004. djeluje UA), ubrzo je izašlo na vidjelo u obližnjim kazališnim dvoranama Požege i Đakova.

Trenk — karizmatična osoba koja u širem europskom kontekstu ima zapaženo mjesto u ideološkom, ali i kulturološkom smislu, zaslužuje da se upravo njegovo ime uzdigne kao brend ovoga prostora kroz mjuzikl — najavljivala je dekanica dr. sc. Helena Sablić Tomić uz praizvedbu djela na Dan Grada Požege 10. ožujka 2012. godine.

Jazz orkestar HRT–a svirao nova djela hrvatskih jazz autora

J

azz orkestar HRT–a, pod ravnanjem Saše Nestorovića, održao je 28. ožujka 2012. u Studiju Zvonimir Bajsić koncert pod nazivom »Nove skladbe«. U Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu, ne nedostaje big bandova dobrih i vrlo dobrih, pitanje je samo što mogu dobiti od skladatelja i aranžera.

Koncert je otpočeo s One Step Back Uglješe Novakovića, inače koncertno aktivnog i session bop–saksofonista. Njegov rad trzaju izmjenične struje s flowom između suhe ritam sekcije i a capella brass sekcije, dok je Tomislav Uhlik u Wolfieju prearanžirao zagorski standard Meknite se vse gore u teutonski zvučećem ključu.

Skladateljsko pero Maka Murtića eklektički se laća orkestra eksperimentirajući s formom i smislom solističke dionice u okviru skladbe A Place Glowing A Brilliant Red. Takav solo u izvedbi vehementnog pijanista Julija Njikoša zazvučao je u skladu s modernističkim konceptom Murtićeve igre. Skladatelj Igor Savin, pak, već 40 godina teše put raznih postmodernizama. Skladbu No Chords započinje disonancom drvenih puhača nalik

na Ellingtona, ironičnom analitikom rasteretivši ansambl od harmonijskog instrumenta. Rezultat je free swing s decentnim komentarima na tradiciju, dok je Flash Back Silvija Glojnarića pravi contradictio in adjecto prethodniku, vraćanje stvari na svoja mjesta elegantnim solističkim vođicama.

Sklapajući program, šef dirigent Saša Nestorović znao je kako naboj skladbe ne određuju samo note, preuzevši skladbu Roba Spelberga izvornog naziva Fight The Vacansopapurosophobia!!! čiji je fusion metier reminiscentan spram liričnosti Mahavishnu Orchestra, ponajviše zahvaljujući Damiru Horvatu na bariton saksofonu te Milivoju Majdaku na električnoj gitari. Rukopis Davora Križića (Davor’s Tune), što nije tajna, uravnotežen je i doškolovan, a s aranžmanom Branka Sterpina orkestar je opet poskočio, kao i solisti Križić i Miro Kadoić.

Drugi dio koncerta počeo je eteričnom Dolorosom Dubravka Palano-

vića te se nastavio nezahtjevnom The Cat Club Luke Udjbinca u mainstream ugođaju. Finale sa straight–aheadovskim up–tempom što je njegov zaštitni znak, potpisuje Branko Sterpin s Die Schnelste Trompettenventile, ali i mišićavi nastupi solista, pogotovo Marka Lazarića. (V. J.)

Jazz orkestar HRT–a na koncertu »Nove skladbe« u Studiju Zvonimir Bajsić HRT–a

DAVOR HRVOJ

KOnCERTI

skladbe članova sastava: gitarista Marija Igreca, kontrabasista Nenada Jure Vrandečića i pijanista Ante Reljića, sve u maniri ranog jazza. Alt i sopran saksofonist Miro Kadić, s kvartetom

Djela hrvatskih skladateljica na završnom koncertu X. Malog festivala čembala

Vilena Vrbanić

KONCERTI

maloj dvorani Lisinski održan je od 17. do 20. travnja 22. festival Jazz.hr/proljeće, nekadašnja Proljetna revija jazza. Sjajno organizirana priredba pružila je dobar uvid u relevantnu svjetsku i Europsku, kao i hrvatsku jazz scenu. Aktualnu europsku jazz scenu ove je godine zastupio radio.string.quartet.vienna. Poznati po nekonvencionalnom pristupu klasičnoj glazbi, ali i djelima autora drugih žanrova, tom su prigodom na zanimljiv način obradili poznate skladbe jazz pijanista Joea Zawinula. Kvartet trubača Alexa Sipiagina izvodio je originale, uglavnom svojega vođe, svirajući predano i energično, s uzbudljivim solima svih članova sastava. Najviše uzbuđenja publici je pružio nastup trija kubanskog bubnjara Ignacia Berroe. Uz pijanista Martina Bejeranoa i kontrabasista Edwarda Pereza, Berroa je briljirao izmjenjujući izvedbe raznolika karaktera, od mainstream jazza preko bossa nove do afro–kuban jazza. Svoje veliko znanje, iskustvo i iznimnu sviračku vještinu dan poslije prenosili su hrvatskim glazbenicima na glazbenoj radionici u dvorani Hr-

DAVOR HRVOJ

U

Kad je početkom ove godine na UA stigao tekst Trenk Cabaret Marijane Nole, studenti glazbene kulture Darko Čuvidić, Andreja Gribl, Vanja Gvozdanović, Ljudevit Laušin, Tihomir Ranogajec, Srđan Šitum i Tin Tonković hrabro su prionuli na zanimljiv posao. Podijelili su dijelove teksta između sebe i skladali šarolike i efektne songove i ansamble od kojih je sastavljen stilski ujednačen mjuzikl. Pojedini, vrlo pjevni brojevi u tumačenju studenata glume i glazbe (Cabaret prima sve, Ajde Ano, Oj, ti tugo srca moga, Slavonija, Pusta stepa, Ditiramb, Ja sam žena, Šah mat i druge) vode nas kroz niz uzbudljivih junakovih avantura — ljubavnu, slavonsku, rusku, carsku i slično (vidi YouTube). Nakon premijere, Trenk je uspješno odigran još pet puta u Požegi i jednom u Đakovu, a cijeli je ansambl 16. svibnja gostovao u zagrebačkoj Komediji. Na svečanoj predstavi 20. travnja u Gradskom kazalištu u Požegi, humanitarnoj izvedbi u sklopu akcije Dobrotom za osmijeh za pomoć Dječjem odjelu Opće županijske bolnice Požega, nazočio je i predsjednik Ivo Josipović. Zadovoljan predstavom, čestitao je svakom pojedinom umjetniku na uspjehu. Početkom srpnja djelo će biti izvedeno u ambijentu osječke Tvrđe u okviru Osječkog ljeta kulture. (Sanja Drakulić)

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

Notno izdanje Simfonije Petra Bergama (Cantus d.o.o.)

Dvojnost forme i sadržaja, dvojnost egzistencije Piše: Mladen Tarbuk

Možemo ga prepoznati kao čedo svojeg vijeka: od stalne istrage Novog on se brani ponirući u kalupe Starog; ali baš tamo nalazi ono svoje Novo i susljedno tome stvara djela dvojaka i zagonetna poput Sfinge

E

vo još jedne orkestralne partiture koju nam je protekle godine podario naš Cantus. Ona zadovoljava u svojem notnom izgledu visoke izda-

vačke kriterije koje je igrom životne sudbine sam skladatelj, radeći kao urednik bečkog Universala, izvježbao do savršenstva. Raspored taktova, oznake, margine, sve je dovedeno u međusobni sklad te olakšava čitljivost oznakama bogatog notnog teksta.

Tekstualni dio partiture, kako često biva s riječima o glazbi, više zamračuje nego li otkriva glazbene vrijednosti djela. Uz poneku tiskarsku grešku otkrit ćemo skladateljev životopis, fragmente osvrta naše uvažene muzikologinje dr. sc. Eve Sedak na prvu javnu izvedbu djela te kratki skladateljev tekst o djelu, kao i formalni pregled Simfonije.

Recimo prvo nešto o glazbi: u njoj se prelamaju neke od važnih aporija estetike dvadesetog stoljeća. Svaki akademski naobraženi skladatelj, upoznat s nedoumicama koje nam je donio vatromet novih ideja rođenih u osvit Prvog svjetskog rata, suočen je s fatalnim pitanjem: Kuda dalje? Koliko je lakše bilo skladateljima davnih epoha! Oni su s lakoćom mogli hoditi utabanim stazama svojih predšasnika bez nijekanja temeljnih postulata onog glazbenoga. Skladatelj prošloga stoljeća morao se upitati ne samo o smislu glazbe koja kruži slušnim prostorima, već je često, ne manje odsudno, dovodio u pitanje i vlastito stvaralaštvo.

Ovo ispitivanje, izraslo iz sestrinskog zagrljaja posvud nazočne znanosti, umnožilo je broj smišljenih odgovora i višestruko otvorilo nova pitanja.

Poticaji imaginacije Od tih mnogih odgovora, kao najizvjesniji nudi se kontinuitet, odnosno ostanak u osvojenom prostoru i mirno obrađivanje okolnih polja. Pregledna forma ovoga djela u tom smislu djeluje naizgled umirujuće; kao da je skladatelj, suočen s bezdanima, svjesno pobjegao u jasno razrađenu poznatu formu, on nam čak nudi za to objašnjenje. Ali, to je tek varka: već letimičan pogled na osnovni glazbeni materijal pokazuje iskonske probleme s kojima se on hrva. Šesnaestinska ćelija, pravi tour de force prvog stavka, a ne sramežljiva prva tema u prvom stavku;

polutonska mikropolifonija uvodnim sordiniranim rogovima, a ne raspjevani klarinet u drugom stavku; konačno, motivika razlomljena po registrima, a ne čvrsta trodijelna forma, pravi su stimulusi skladateljeve imaginacije. Kao da se formom željelo ukrotiti te demonske pokretače koji bi, bez nadzora škole, mogli srušiti glazbu, a time i sami sebe u propast. Možda ova Simfonija ponajviše iskazuje tu skladateljevu dvojnost forme i sadržaja koji pokušavaju hodati ruku pod ruku, ali im zajednički korak stalno izmiče.

Neke moguće razloge toj dispoziciji možemo nagađati na temelju lektire koju nam nudi objavljena partitura. Već životopis upućuje na neobičnu dvojnost egzistencije. Iz njega govori umjetnikova nepomirljivost sa sredinama u kojima je djelovao (Mediteran, pa studij u Beogradu, Beč i Indonezija koja se začudo ne spominje, potom Zagreb, a već niz godina i osama Drvenika Velog, dakle, životopis pravog pustolova i globetrottera), kao i težnja za trajnim nastanjenjem (iznimno mirna stručna i pedagoška djelatnost vezana uz glazbene fakultete i nakladnike). Vrlo je teško pomiriti ova divergentna stremljenja, pa se čini kako je skladateljeva životna bura našla svoju rezonancu i u njegovom opusu. Tu su i vremenski izazovi okruženja koje ostavlja na svakom od nas svoje tragove. Slušno okruženje skladateljeve mladosti bilo je ispunjeno klasičnim repertoarom uz blage primjese recentnih sovjetskih skladatelja. Odlazak u Beč značio je suočavanje s Drugom bečkom školom i jednim, dotadašnjem iskustvu glazbe, posve različitim svijetom. Za nas je ovdje posebno zanimljivo kako su kroz novovjeku povijest glazbeno općile Rusija i Zapadna Evropa.

Mjesto na otoku Međusobno oplođivanje, kao i zatiranje, ostavili su trag i na balkanskoj tetivi tako mučno raspetoj između različitih kulturnih, političkih i religijskih krugova. Njezina napetost je uznemiravala maštu našeg skladatelja, osobito od trenutka kad je, vođen vlastitom znatiželjom, krenuo oko globusa upoznavati i živjeti druge idiome. I po toj osobini možemo ga prepoznati kao čedo svojega vijeka: od stalne istrage Novog on se brani ponirući u kalupe Starog; ali baš tamo nalazi ono svoje Novo i susljedno tome stvara djela dvojaka i zagonetna poput Sfinge.

Posebno me u toj zagonetnosti iznenadio zvučni dojam partiture. Prosviravajući je na klaviru, zatekao sam se u stalnom kolopletu razvoja glazbenih (a i literarnih) ideja. Nigdje traga dovršenosti, svuda klijaju nove obrazine početnih ideja. Naš je skladatelj, tragom Beethovena, uzdigao princip iznad forme. I u tome je doista ostao, kako s pravom dr. sc. Sedak tvrdi, dosljedan hegelijanac. I, premda naša razumijevanju hrvatske glazbe nesklona sredina (što ne treba brkati s deklarativnom podrškom na koju često nailazimo) ne zna kud bi s našim skladateljem, on je zauzeo jedno mudro, od svih jednako udaljeno mjesto. Na otoku.

RAZGOVORI

NOTE

10

Razgovor sa skladateljem Petrom Bergamom u povodu objavljivanja njegova prvog dvostrukog

Kada to umjetnost Razgovarala: Jagoda Martinčević

R

ođen 27. veljače 1930. u Splitu, Petar Bergamo diplomirao je kompoziciju i dirigiranje u Beogradu, nakon čega je na Beogradskoj glazbenoj akademiji podučavao kompoziciju i instrumentaciju. Između 1973. i 1976. živi u Beču i radi kao urednik notnih izdanja u uglednoj izdavačkoj kući Universal Edition. Uz majstorski zanat i duboko poštovanje prema povijesnim autoritetima, Bergama u skladanju, kao i u životu nadahnjuje morski krajolik, osobito mikroklima njegova »drugog doma« na otočiću Drveniku Velom. Zimske mjesece boravi u Zagrebu.

S obzirom na mediteransko podrijetlo smatrate li se dijelom mediteranske glazbene kulture ili su Vaši dugogodišnji boravci u Beogradu, Beču i Zagrebu utjecali na stanoviti kozmopolitizam u skladateljskom izrazu?

A, čujte — prostor je sudbina: da sam se rodio nekako usput, u nekoj greenlandskoj luci, pa da su me roditelji izgubili, danas bih bio Eskim, drugovao s tuljanima i — bio sretan. I sva moja kasnija, eventualna lutanja ne vjerujem da bi mi prekrila mirise ribljeg ulja. S druge strane gledajući, komponist Stjepan Šulek zapravo se cijeloga svojega života nije ni maknuo iz Zagreba, sveudilj pišući onu glazbu koju danas pristojno nazivamo kozmopolitskom, dok je istodobno jedan njegov prijatelj, Krešimir Baranović, putovao svijetom a pritom bio prožet domaćim mirisom glista rodne grude, folklorom. Pa sad vi vidite... Akademski, umiveno rečeno, skladateljski je izričaj redovito polivalentan: pa ipak, neke se opće, skupne, ishodišne koordinate podrazumijevaju; svoje uže, genetsko porijeklo prirodno i neizbježno iskazujemo svakom gestom, svakom riječi, kao i svakom notom.

Neizrecivo ružne sirene Iz današnje perspektive motreći prijeđeno razdoblje, pripada li Vaša glazba nekom pravcu? Kako biste je okarakterizirali?

Pravci su, po pravilu, naknadne konstrukcije povjesničara/muzikologa kojima se lakše raspoređuju i opisuju muzičke pojave, procesi. I najčešće su za većinu skladateljskih poetika preuske, prekrute. E, sad, od mene tražite da se teleportiram pedeset godina u budućnost i da opišem ono što sam radio nekad, to jest sad!...

Hoću reći da tražite jedva moguće — da istovremeno budem promatrač i promatrani objekt!... Ipak... čini mi se da sam sjemêna svojih polazišta ukopao u krčevine majstora kasnog devetnaestog i u brazde dubokog oranja klasika prve polovice dvadesetoga stoljeća. Na njihovim tragovima nastojao sam tražiti svoje iskorake i moguće puteve u bespućima glazbe svojega vremena. Osjećao sam, i još sam uvjeren, da se ne smiju napustiti glavni tokovi europskih muzičkih kretanja; i gluhi znaju da sirene avangarde zavodljivo pjevaju: s malo rada, brz društveni uspjeh. Ali, osim što su (te sirene) smrtonosne — neizrecivo su ružne.

S obzirom i na period života i djelovanja u Beču, što mislite o zastupljenosti naše glazbe u inozemstvu? Poznaje li nas svijet glazbe? Jedan ste od rijetkih naših autora čije je djelo, Concerto abbreviato, praizvedeno u inozemstvu, u Londonu 1966. godine.

Kako će nas svijet poznavati ako ne postojimo? Ako djela nisu štampana, ako nisu redovito izvođena, i danas, ako nisu snimljena i ako nisu na bilo koji način menadžerirana — takva djela ne postoje! O tim notornim činjenicama trubim već pedeset godina; živim u svijetu gluhih. A, ako se i pojavi neko naše djelo na inozemnim proscenijima, to su redovito zasluge samih autora, njihovih prijatelja interpreta ili su rezultat pozicija na određenim organizacijskim točkama... Prva verzija kompozicije Concerto abbreviato praizvedena je pod nazivom Concerto per una voce na koncertu neponovljivog interpreta — klarinetista Milenka Stefanovića i njegovog najčešćeg suradnika, slavnog britanskog pijanista Erika Hopea. Obojica smo bili mladi, puni sebe, mislili smo da nam je svijet ne samo pred nogama, nego i pod nogama... Milenko je od mene tražio da napišem kompoziciju koju bi samo on mogao izvoditi(!). U početku sam mislio da se šali, pa da ga je svladala prekomjerna taština ili da je jednostavno poludio. Na kraju sam kapitulirao. — Rezultat je bila koncertantna kompozicija, dobrim dijelom polifone strukture, u trajanju od četrnaest minuta.

S vremenom sam shvatio da je ta dužina ipak pretjerana za jedan (instrumentalni) glas, pa sam koncert skratio, sažeo na cca devet minuta; otud i novo ime — Concerto abbreviato (Skraćeni koncert). Otada je prošlo skoro pola stoljeća, za koje vrijeme se je silno razvila instrumentalna tehnika, pa je taj zapis postao sastavni dio repertoara mnogih svjetskih klarinetista i nalazi se na popisima obavezne literature postdiplomskih studija i često je predložena literatura za klarinetistička natjecanja. Ostalo je povijest.

Rugalica starim momcima S obzirom na recepciju u široj javnosti, skladba Spiriti eccellenti imala je, čini mi se, najveći odjek. Što mislite zbog čega? Je li možda posrijedi specifičan oblik komunikacije s publikom? I koliko je ta komunikacija važna kad je riječ o suvremenoj glazbi?

Zbog čega? — to me svi pitaju! Kao da traže formulu po kojoj bi se mogla napisati uspješna kompozicija. Vidite, u prethodnim razmišljanjima odlučio sam se za dogovor između skladatelja i slušatelja koji je morao biti jasan od samog početka komponiranja. Ali,

Petar Bergamo

kako postići taj dogovor u vremenima u kojima živim ma u kojima su napuštene sve konvencije, sve norme? formu madrigala, razmišljao sam, čije komunikat traju već više od šest stoljeća. I, tu se susrećemo s on pitanjem, je li prije nastao pjev ili riječ? Ako jedan m mo dva takta, za flautu, nastave komponirati jedan T Nijemac, te muzičke rečenice će se razlikovati više n zemlje: indirektni dokaz da je glazba ljubavni zagrlj va. Govorna fleksija čakavskog jezika za mene je s glazba. Specifičan oblik komunikacije s publikom, pi čini da sa stajališta glazbenih oblika u madrigalima u teškoća pratiti, skoro bih rekao, uho može vidjeti dog benih struktura: utvaram sebi da se slušaočevom uhu već nekad davno čulo. Intervalske suodnose sam kon da uvijek prate govornu fleksiju čakavskog dijalekta ne robujem tekstu — pa sljedstveno tome slušatelj n dodatni napor da bi dešifrirao protok i razvoj melod ca; naprotiv, trebalo bi mu se učiniti da može pretp upravo nadolazećeg melodijskog niza. A budući da sa zio na povezanost horizontale i vertikale, pučki re melodije i harmonije, ni s te strane, vjerujem, razvo događanja previše ne opterećuje slušatelja. Ali, i oni pozicijama traže izvanglazbene asocijacije, mogu se razini priče, na razini naših paralelnih sadašnjosti: nadrealističke opservacije mrtvaca na odru koji kao sudjeluje u onome što se, zaboga, oko njega događa sjećati s jednim posthumnim ljubavnim pjevom; di smijati, zajedno s pjesmom–rugalicom starim boduls ma, itd... pa, eto, vjerujem da se među ovim retcima n ći odgovor na Vaše (drugo) potpitanje. S druge stra vježbano, profesionalno uho vidjet će zanatske postu mogli zainteresirati na čisto teorijskoj razini ili na raz

11

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

dvostrukog autorskog albuma u ciklusu Hrvatski suvremeni skladatelji i notnog izdanja njegove Prve simfonije (izdavača Cantus d.o.o.)

s poviješću: jer samo unutar povijesnih okvira djelo može opstati kao prepoznatljiva vrijednost.

A što se tiče trećeg potpitanja, je li komunikacija važna kada je riječ o suvremenoj glazbi, mogu se samo zapitati kada to umjetnost nije bila komunikacija? Osim, naravno, kod onih, već apostrofiranih avangardista. Sjećate li se: kreveljili su se okolo i prosipali sentence tipa »pa koga zanima komunikacija(?), ako vas to zanima — pišite zabavnu muziku (!), mi smo graditelji novoga društva, nove umjetnosti, novoga čovjeka, nove muzike (!), treba spaliti sve operne kuće (!)...«.

Zaboga!...

Uredničko/redaktorske noćne more Dovršili ste veliki posao, redakciju skladbi Blagoja Berse za ediciju Hrvatskog glazbenog zavoda. Što Vam otkriva taj minuciozan i mukotrpan posao?

Otkriva mi velikog hrvatskog kompozitora s početka 20. stoljeća.

Studirao je u Beču kod istog profesora i otprilike u isto vrijeme kada i Hugo Wolf, Franz Schreker, Gustav Mahler, kasnije i Jean Sibelius, da spomenem samo neke od te velike plejade Fuchsovih učenika. Bersa je u Zagreb donio zanat iz jedne od tadašnjih ključnih muzičkih prijestolnica. Ali, našao se u okolini čija zavidljivost i do danas baca dugačke, tamne sjene... Za života mu je štampano samo par kompozicija, a, kako rekoh, djela u rukopisu kao da nisu ni rođena. Ipak, otkrivam da su neka njegova djela iz takvog, rukopisnog stanja, prodorno ozračila polje hrvatske glazbe dvadesetoga stoljeća, bez obzira na to što su neka od njih bila prigodne kompozicije, u nekim drugima je često sudjelovao i kao interpret, dirigent ili klavirski suradnik, pa stoga nije imao većih razloga zapisivati interpretacijske oznake — nije tada mislio na mogući tisak.

Iz višedesetljenog redaktorskog iskustva nalazim da su razlike između kompozitorova rukopisa i redaktorova teksta, između jedne i druge notne slike iste one koje dijele subjektivno od objektivnog; hoću reći da redaktor rukopisima pristupa distancirano. Ne dijeli ih na velike i male, priznate i nepriznate, suvremene ili one stare.

Ni povijesni diskurs nije redaktorov alat, ni vrednovanje djela to KONCERTI

mo, u vremeni? Možda kroz tivne energije nim prastarim motiv od reciTalijan i jedan nego nebo od jaj riječi i pjesama po sebi itate. Meni se uho može bez ogađanja glazu čini da je to nstruirao tako a, a da pritom ne mora činiti dijskih jedinipostaviti slijed am uvijek paečeno između oj strukturnih i koji u kome zadržati na mogu pratiti o da nemoćno a; mogu suoistancirano se skim momcinalazi moguane, jedno izupke koji bi ga zini razgovora

DAMIL KALOGJERA

t nije bila komunikacija?

nije. S istim poštovanjem i marom pristupa i Welingtonovoj pobjedi kao i Trećoj simfoniji.

Sve dok je (glazbena) ideja u rukopisu (pa čak i u mogućem autorovom čistopisu) ona je promjenjiva, u redaktorovu tekstu postaje konačna. Otud te strašne uredničko/redaktorske noćne more...

Majstorski ciklus HRT–a, Koncertna dvorana Lisinski, 2. veljače 2012.

Navigare necesse est Petra Bergama u novom ruhu

J

oš godine 1960., tada tridesetogodišnji skladatelj Petar Bergamo, u vrijeme kada je dovršavao studij kompozicije na beogradskoj Muzičkoj akademiji, napisao je skladbu Navigare necesse est. Nekoliko desetljeća kasnije, prihvatio se njezine preradbe, djelomice joj promijenivši, kako sam kaže, arhitektonski plan. U međuvremenu je zaključio i poslijediplomski studij kompozicije, studirao dirigiranje te promijenio nekoliko angažmana, među ostalima i onaj glazbenog urednika izdavačke kuće Universal Edition u Beču.

Nova verzija simfonijske poeme iz 2007., mogla se čuti 2. veljače u redovitom ciklusu koncerata Simfonijskog orkestra HRT–a koji je, drugi put u Majstorskom ciklusu, ugostio Aleksandra Markovića, šefa dirigenta Filharmonije iz Brna. Izuzetno uspješna suradnja mladog dirigenta, Simfoničara i skladatelja podarila je publici Dvorane Lisinski i slušateljima Trećeg programa Hrvatskog radija u izravnom prijenosu jedinstvenu viziju spoja tradicije i suvremenoga. O tomu svjedoči autor: Ova je tonska građevina presjecište dvojakih pretpostavki: jedne proistječu iz odluke da se na tragu simfonijskih poema Liszta, Straussa, Čajkovskog izgradi čvrsti sonatni oblik većih dimenzija, ali koji će očitovati i odmak…, a druge proizlaze iz ideološke poruke latinske izreke Navigare necesse est, vivere non est (ploviti se mora, živjeti ne mora), koja afirmira energiju, vitalitet. Iz tih premisa proizlazi uvjerenje da glazbeno novo ne podrazumijeva samo dvojbeno i teško odredivo kretanje naprijed, nego i kretanje kao takvo.

Već dan nakon koncerta glazbenici su se vratili u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog kako bi skladbu u novoj verziji, uz stalnu interakciju skladatelj–orkestar–dirigent, zabilježili i na trajnoj snimci za potrebe Hrvatskoga radija. (Ana Vidić)

KONCERTI

12

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

Koncert CodeNew Goes Chamber 3. svibnja 2012. u Gliptoteci HAZU u Zagrebu

Svjetlost fragmenata Amynih snova Piše: Trpimir Matasović

U Misiji 1 Ane Horvat »konkretni« zvukovi kapi vode predstavljaju nosivu glazbenu građu kojoj su »akustički« zvuci gudačkih glazbala pratnja, dok čisto »elektronički« zvuci predstavljaju »vezivno tkivo« između tih dvaju tek naizgled disparatnih zvukovnih sfera bama iz ciklusa Misija (koji bi svakako vrijedilo čuti i u cijelosti!) Horvat stvara osebujne zvukovne krajobraze, temeljene na, uvjetno rečeno, »izokrenutim« ulogama zvukova različite provenijencije. U Misiji 1 tako se sučeljavaju »konkretna«, »akustička« i »elektronička« glazba — no, »konkretni« zvukovi kapi vode ovdje predstavljaju nosivu glazbenu građu, kojoj su »akustički« zvuci gudačkih glazbala pratnja, dok čisto »elektronički« zvuci predstavljaju »vezivno tkivo« između tih dvaju tek naizgled disparatnih zvukovnih sfera.

Mia Dugančić Marić, Ana Lucić i Matej Milošević izvode skladbu Fragmenti Antonija Babića

i koncept (srećom) nisu zatvorili vrata i dvjema elektroničkom skladbama.

Izokrenute uloge Autorica elektroničkih skladbi (Misija 1 i Misija 6) Ana Horvat, skladateljica je koja se posvetila upravo toj vrsti glazbe i na tom se području već etablirala — među ostalim, i izvedbama svojih skladbi u okviru programa posljednjih dviju Glazbenih tribina u Puli. Kao jedina diplomirana skladateljica među petero ovom prigodom predstavljenih autorica i autora, Ana Horvat već posve suvereno vlada svojim odabranim zvukovnim medijima. Kao i u djelima koja smo već imali prilike čuti u Puli, u dvjema ovaj put izvedenim sklad-

Suvišna opreznost Preostale četiri izvedene skladbe namijenjene su više ili manje konvencionalnim izvodilačkim sastavima — sopranu ili saksofonu uz glasovirsku pratnju, glasovirskom triju i kvartetu saksofona. Ako je moguće iznijeti ijednu zamjerku na djela, onda je to svojevrsna »suvišna opreznost« (to je, usput budi rečeno, podnaslov jednog opernog remek–djela) kojom studentice i studenti kompozicije pristupaju kako skladateljskom procesu, tako i verbalnoj prezentaciji dovršenih skladbi. Možda to najviše vrijedi za Antonija Babića, naslov čije skladbe Fragmenti (kao i popratni komentar uz nju) zvuči gotovo apologijski. A

Gostovanje hrvatskog muzikologa Bojana Bujića, profesora emeritusa oxfordskog Sveučilišta u Zagrebu od 16. do 18. travnja 2012.

Otkrivanje čovjeka iza glazbe Piše: Trpimir Matasović

H

rvatski muzikolog s višedesetljetnom oksfordskom adresom, dr. sc. Bojan Bujić, hrvatskoj je glazbenoj javnosti poznat prije svega po istraživanjima hrvatske glazbe 16. i 17. stoljeća. No, to je tek jedna od njegovih trajnih preokupacija — drugu predstavlja glazba prve polovine 20. stoljeća te u tom smislu i ne bi trebalo biti osobito iznenađujuće da se, među ostalim, intenzivno bavi Bojan Bujić i Berislav Šipuš na predstavljanju novih izdanja HGZ-ovog opusom Arnolda Schönberga. projekta Sabrana djela Blagoja Berse. HGZ, 18. travnja 2012.

Uostalom, Bujić je na Oxfordu svojedobno bio student Schönbergova studenta Egona Wellesza, tako da je, ako već ne iz prve, onda barem iz druge ruke imao prigodu dobiti vjerodostojne informacije o Schönbergovoj osobnosti.

Petra Slobodnjak

Suvišna opreznost ovdje se očituje i u pomalo bojažljivom odnosu prema gudačkim glazbalima, posebice u odnosu na dominirajuću glasovirsku dionicu. No, kad se već krenulo tim putem, skladatelju se mora priznati i da je takav neravnopravan položaj uspješno opravdao koncepcijom čitave skladbe, u kojoj, citiramo, »intimnu atmosferu između violine i violončela povremeno ‘ometa’ dionica klavira.« Na sličan način na sigurnu je kartu zaigrala i Sara Glojnarić u svojoj skladbi Five Stages of Sleep za saksofon i glasovir. Odnosi se to ponajprije na donekle podređenu dionicu saksofona, nasuprot izrazito virtuozno koncipiranoj dionici glasovira.

No, takav pristup, u krajnjoj liniji, nije nikakvim presedanom: primjerice, još su Haydn i Mozart pisali sonate »za glasovir uz pratnju violine«. Glojnarić, međutim, kao i Babić, umije uspješno »prikriti« svoju (neopravdanu) nesigurnost stvaranjem zvukovnog svijeta u kojemu se, iz tradicionalne perspektive, »neravnopravan« odnos dvaju glazbala doima posve prirodnim i razložnim.

Vrckavi dijalog Spomenute »suvišne opreznosti« nije, pak, bilo u ovom prigodom izvedenim skladbama Ivana Violića i Tene Ivane Borić. Violić se predstavio zanimljivom skladbom Lux aeterna za sopran i glasovir. Neopterećen strogim, »akademskim« formalnim okvirima, Violić stvara pitku rapsodičnu, ali stabilnu glazbenu cjelinu, u središtu

čije je pozornosti odnos između glasa i instrumenta. Kratkoća tekstovnog predloška kompenzirana je ne samo njegovim ponavljanjem, nego, kako se skladba razvija, i sve intenzivnijim melizmatskim oblikovanjem vokalne dionice koje priziva asocijacije na drevne, gotovo arhetipske vokalne obrasce kršćanske (i ne samo kršćanske) liturgijske glazbe. Ti vokalni melizmi predstavljaju i svojevrstan katalizator zbivanja u glasovirskoj dionici koja se, nakon što je isprva samo »pratila« pjevačicu, postupno upušta s njom u diskretan koncertantni dijalog.

Svakako najzaokruženije »akustičko« djelo večeri bilo je Piece for Amy Tene Ivane Borić. U njemu skladateljica pokazaje suvereno vladanje nimalo jednostavnim medijem kvarteta saksofona, pri čemu je očito vodila računa i o specifičnostima zvuka sastava, ali i o profilu glazbenika za koje je djelo pisano (New Sax Quartet). A kako saksofoni već sâmi po sebi kao da prizivaju »crossover« sadržaje, autorica je odlučila skladbu posvetiti nedavno preminuloj pjevačici Amy Winehouse, protkavši djelo odzvonima njene glazbe. No, skladba je i dalje izrazito samosvojna, a njezina vrckavost odraz je skladateljičine osobnosti, ali i njezina dijaloga kako s pokojnom umjetnicom, tako i s itekako živim (u svakom smislu) članovima New Sax Quarteta.

Ukratko, premda je bila riječ o naizgled nepretencioznom komornom koncertu za relativno uzak krug publike, ta je koncertna večer još jednom jasno pokazala kako među studenticama i studentima kompozicije već sada ima onih na koje u budućnosti itekako možemo računati, kao možda i nositelje hrvatske skladateljske scene — scene kojom, malo–pomalo, počinju puhati i neki novi, svježi vjetrovi.

Koncert Hommage à clarinette u Gliptoteci HAZU–a

Hrvatski skladatelji u(z) zvuk(u) klarineta

U

srijedu navečer, 9. svibnja 2012., u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti zagrebačka je publika imala prigodu čuti koncert neuobičajena naziva Hrvatski skladatelji — Hommage à clarinette. Bila je to glazbena večer ostvarena u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja, a na programu su se našla djela mahom hrvatskih skladatelja, što je uistinu pravo osvježenje za zagrebačku koncertnu scenu.

Koncert je pripremio naš uvaženi klarinetist Bruno Philipp koji je nastupio s Ivanom Batošem na glasoviru i posebnom gošćom večeri, u suvremenoj glazbi već etabliranom sopranisticom Davorkom Horvat.

Njihove je interpretacije niza djela hrvatskih skladatelja toplo i srdačno pozdravila mnogobrojna publika.

Prije početka, Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik HDS–a, održao je kratki informativni govor o koncertu koji je započeo Suitom za klarinet i glasovir Anđelka Klobučara. Program je uključio i skladbu Petra Bergama Concerto abbreviato za klarinet solo, zatim prvu praizvedbu te večeri, skladbu Josipa Magdića Propterea accipite — Epistula za sopran, klarinet i gla-

sovir, a potom i drugu praizvedbu skladbe Introdukcija IV u f–molu za klarinet i glasovir Giovannija Cavalinna. Kao završna točka izvedena je skladba nedavno preminulog skladatelja Marka Ruždjaka, njegov Versus za glas i klarinet. Dopadljive i uzbudljive interpretacije prepoznala je i publika koja je svaku izvedbu popratila burnim pljeskom i uzvicima odobravanja.

Jedini nedostatak bio je vrlo loše opremljeni program u kojem se ništa nije moglo doznati o izvedenim kompozicijama, već samo biografski podatci o skladateljima i umjetnicima. Koncertni je komentar o svakoj pojedinačnoj kompoziciji svakako bio neophodan, što zbog činjenice da je program uključivao dvije praizvedbe, a što zbog ionako slabije zastupljenosti skladbi hrvatskih skladatelja na koncertnim programima.

No, koncert Hrvatski skladatelji — Hommage à clarinette te je večeri, u ugodnom ambijentu dvorane Gliptoteke HAZU, uistinu zabavio sve okupljene, a to je ionako najvažnije, pa s veseljem pozdravljamo eventualne buduće slične događaje. (Tomislav Fašaić)

Upravo je ta osobnost (a tek potom glazba) u središtu pozornosti Bujićeve monografije o Schönbergu što ju je nedavno objavila ugledna britanska izdavačka kuća Phaidon. U Zagrebu ju je osobno predstavio sâm autor 16. travnja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, uz sudjelovanje još dvoje naših uglednih muzikologa — dr. sc. Eve Sedak i akademika Nikše Glige. Bio je to tek prvi od triju susreta s Bujićem tijekom njegova trodnevnog boravka u Zagrebu: dan kasnije održao je studentima muzikologije na Muzičkoj akademiji predavanje o Egonu Welleszu, dok je 18. travnja u Hrvatskom glazbenom zavodu sudjelovao u predstavljanju novih izdanja iz serije Sabrana djela Blagoja Berse.

Posebnost Bujićeve studije o Schönbergu — proizašla iz zahtjeva izdavača, ali posve u suglasju s Bujićevim znanstveničkim habitusom — jest u perspektivi koja ne promatra skladatelja kroz prizmu njegova djela, nego je djelo tek jednim od polazišta za rasvjetljavanje osobnosti skladatelja. Ili, pojednostavljeno rečeno, za razliku od dosadašnjih studija o Schönbergu, ova otkriva čovjeka kojega se često skrivalo iza njegove glazbe. Temelj Bujićeva istraživanja stoga nisu toliko Schönbergove partiture, koliko njegova korespondencija, ali i pomno probrana vizualna građa.

Upravo takva nova perspektiva iznova kontekstualizira Schönberga u njegovu vremenu i prostorima, ali i rasvjetljava njegov nerijetko višeznačan odnos prema suvremenicima. U tom smislu, možda je od promocije Bujićeve monografije (koju se, uostalom, uvijek može pročitati) bilo još zanimljivije njegovo predavanje o odnosu Schönberga i Egona Wellesza koji nije bio samo muzikolog, nego i skladatelj koji zaslužuje veću pozornost nego što mu se obično pridaje. A, naposljetku, svojim se bavljenjem Schönbergovom korespondencijom Bujić odlično uklopio i u promociju prve knjige korespondencije Blagoja Berse — autora koji Schönberga nije poznavao, ali je u jednom trenutku s njime dijelio isti duhovni prostor i vrijeme.

DAVOR HRVOJ

GOSTOVANJA

mbiciozno osmišljen — a uglavnom upravo tako i realiziran — HR Projekt dosad se uglavnom fokusirao na mlade pijaniste koji izvode suvremenu hrvatsku glazbu. No, da taj projekt ima ambicija iskoračiti i izvan pijanističkih okvira moglo se naslutiti već u nekoliko navrata — ne samo na koncertima na koje su, uz prevladavajuće glasovirske zvuke, pripušteni i drugi instrumentalisti, nego i na jednom prošlogodišnjem koncertu posvećenom skladbama studentica i studenata kompozicije. Na taj se događaj nadovezao i slično oblikovan koncert, održan 3. svibnja ove godine u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU. Naslov CodeNew Goes Chamber pritom je jasno naznačio prebacivanje naglaska na komornu glazbu — premda takav naslov

KONCERTI

A

za tim uopće nema potrebe — riječ je o zaokruženoj kompoziciji, nimalo »fragmentarnog« karaktera. Njezin je naslov stoga prihvatljiv tek ako ga shvatimo u smislu fragmenta (jednog) neke eventualne buduće veće cikličke cjeline za isti izvodilački sastav — glasovirski trio.

Ivan Batoš, Davorka Horvat i Bruno Philipp

13

SJEĆANJA

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

IN MEMORIAM Dalibor Paulik (1953. — 2012.)

Čudesna lakoća skladanja Piše: Dubravko Stojsavljević

Z

nanstvenik i profesor, odličan organizator i fini gospodin, Dalibor Paulik bio je najprije skladatelj koji je iza sebe ostavio impozantnih više od tri stotine i trideset skladbi raznorodnih žanrova Nepunih tjedan dana poslije smrti našeg uglednog skladatelja, muzikologa i teatrologa, docenta Dalibora Paulika, poznata kubanska pjevačica Maria de Jesus Kovacs na svom je koncertu u Stockholmu otpjevala Paulikovu ljubavnu baladu Today I’m sad, my love (Danas sam tužna, ljubavi) u spomen na »svog dragog prijatelja i briljantnog skladatelja i tako ljubaznog gospodina ...«. Nije to mogla točnije izreći.

ZAMP

Dalibor Paulik doista je u prvom redu bio gospodin na onaj dragi, pomalo zaboravljeni, šarmantno starinski i uvijek ljubazan način kojim nas je jednostavno osvajao bez obzira je li se radilo o prijateljskom druženju, o predavanjima na Akademiji dramske umjetnosti, o stotinama stručnih nastupa na glazbenim i kazališnim simpozijima ili u radijskim i TV emisijama ili o zanesenom ponoćnom skladanju hitova u Vrbanima i Hatzovoj uz širom otvorene prozore, a da ga nitko od susjeda nikada

nije tužio.

Bio je, privatno, temperamentan sugovornik s čijim se političkim, društvenim i inim stajalištima uopće niste morali slagati, ali biste ih uvijek uvažili, što ne čudi: kao dijete rođeno u kazališnoj i glazbenoj obitelji našeg opernog prvaka Franje Paulika, iskusio je neizvjestan kraj jednog i početak drugog tisućljeća, proživio je sve »blagodati« dvaju oprečnih političkih sustava i — na vrijeme otišao na Akademiju dramske umjetnosti, čemu se iskreno radovao.

Profesor komparativne književnosti, magistar, docent, predavač, autor opsežnog djela Hrvatski operni libreto koje se već sada smatra obveznim studentskim udžbenikom, spisatelj, suradnik stručnih časopisa, među ostalima i Cantusa...

S pravom se poznata pjesnikinja Maja Perfiljeva, nenajavljena, posljednja obratila prisutnima na decentnoj komemoraciji u povodu smrti Dalibora Paulika u Hrvatskom društvu skladatelja, rekavši — u ime mnogih prisutnih Paulikovih suradnika, pjevača i tekstopisaca — da je poma-

EDUKACIJA SE NASTAVLJA Sve više građana uviđa opasnosti i štete koje nanose krivotvorine i piratstvo

N

a riječkom je Korzu 3. svibnja 2012., u organizaciji nadležnih tijela državne uprave i organizacija koje sudjeluju u mehanizmu koordinacije za provedbu prava intelektualnog vlasništva, održana zajednička edukativna akcija »Stop krivotvorinama i piratstvu«.

lo zbunjena prigodničarskim nabrajanjem svih tih njegovih stručnih i akademskih titula i zasluga jer joj se uvijek činilo da je Paulik ipak jednostavno najviše volio glazbu i skladanje.

Ako itko, Maja Perfiljeva, Drago Britvić, Milivoj Pašiček, autor ovog teksta i mnogi drugi tekstopisci na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku na čije je stihove Paulik rado i često skladao, to su najbolje znali.

Dalibor Paulik živio je za glazbu, s glazbom i u glazbi. Na žalost, ne i od nje.

Da je bio popularni pop–pjevač ili vrhunski estradni zabavljač, nosači zvuka Dalibora Paulika sada bi se peterostruko prodavali. No bio je »samo« znanstveni docent i skladatelj koji nije pripadao nijednom hrvatskom društvenom ili estradnom klanu, a to u nas loše prolazi.

Ali je zato bio skladatelj koji je iza sebe ostavio više od tri stotine i trideset impozantnih skladbi raznorodnih žanrova — od šansona, šlagera, koncertnih i duhovnih pjesama, kajkavskih popevki i dječjih pjesama do filmske i kazališne glazbe —

godnim igrama u kojima su pokušavali prepoznati krivotvorene predmete od izvornih mogli su osvojiti originalne proizvode i druge nagrade. Također su mogli sudjelovati u anketi o krivotvorenju i piratstvu.

Prigodni glazbeni program kojim su hrvatski glazbenici i udruge za zaštitu njihovih prava podržali akciju, vodio je Dražen Turina Šajeta, i sam glazbenik, upućen i zainteresiran za podizanje svijesti građana o poštivanju intelektualnog vlasništva. U glazbenom dijelu nastupili su Marko Tolja, grupa E.N.I i Vanna, a cijela akcija privukla je i značajnu pozornost medija koji su popratili ovaj javni događaj. (Tomislav Vuković)

IZVRSNI REZULTATI Nenad Marčec ponovo izabran na mjesto predsjednika Europskog Vijeća CISAC–a

N Detalj s akcije Stop krivotvorinama i piratsvu

Akciju su organizirali Državni zavod za intelektualno vlasništvo, Carinska uprava Ministarstva financija, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pravosuđa, Državni inspektorat, kao i udruge nositelja prava intelektualnog vlasništva: HDS ZAMP, BOA, HUZIP, ZAPRAF, BSA i drugi. Svrha akcije je podizanje razine javne svijesti o negativnim društvenim posljedicama krivotvorenja i piratstva te o sustavu provedbe prava intelektualnog vlasništva, a nakon Zagreba i Osijeka, akcija, čiji je cilj obuhvatiti sve hrvatske regije, organizirana je u Rijeci.

Na informativnom štandu na Korzu bili su izloženi razni krivotvoreni i piratski proizvodi koje su nadležna tijela oduzela prilikom provedbe prava, kao i originalni proizvodi. Carinski i policijski službenici, zajedno s djelatnicima Državnog inspektorata i ostalih organizacija, građane su educirali kako razlikovati krivotvorene i piratske proizvode od originalnih. Uz to su također ukazivali na štete i opasnosti za zdravlje, sigurnost i gospodarstvo koje uzrokuju proizvodnja, promet i uporaba krivotvorenih proizvoda, osobito kada se radi o proizvodima kao što su lijekovi, hrana, kozmetički proizvodi, obuća i odjeća, ručni alati i drugi električni proizvodi ili pak, piratiziranje glazbe, računalnih igara, filmova i slično.

Uz informacije koje su dobili neposredno od službenika nadležnih tijela, o problemu krivotvorenja i piratstva te zaštiti i provedbi prava intelektualnog vlasništva građani i posjetitelji Rijeke doznali su i putem mnogobrojnih informativnih i promidžbenih materijala. Tako su primjerice mogli saznati što su i kako se štite žig i industrijski dizajn kojima se označavaju proizvodi kako bi ih potrošači mogli identificirati na tržištu, što je dozvoljeno činiti, a što nije s glazbom na Internetu, što je autorsko pravo, kako se i zašto se štiti i slično. Uz to mogli su naučiti i kako prepoznati krivotvorene proizvode, zašto je to uopće bitno, kako se zaštititi i kome se obratiti u slučaju sumnje na krivotvorenu robu.

Akcija je privukla zanimanje građana svih uzrasta koji su u velikom broju posjećivali štand, a u pri-

a godišnjoj skupštini u Lisabonu, Nenad Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a, jednoglasnom je odlukom ponovno izabran za predsjednika Europskog Vijeća Međunarodne konfederacije društava autora i skladatelja (CISAC). U priopćenju se navodi da CISAC okuplja 232 autorska društva iz 121 zemlje te predstavlja više od 3 milijuna autora i izdavača s područja glazbe, drame, književnosti, au-

od kojih se mnoge svakodnevno »vrte« na svim radijskim programima. Neke od njih, poput Samo korak do sna, U trenucima intime, Tiho, tiho uspomeno, Meni je ljubav sve na svijetu bila ili Never in My Life, među najizvođenijima su.

Kao veliki humanitarac, zajedno sa svojim tadašnjim »engleskim« timom (David Stopper, Igor Savin), Paulik je poklonio sva autorska, izvođačka i ina video i audio prava za skladbe Stars of Hope (Zvijezde nade) i Today I’m sad my love, obje u izvedbi Marije de Jesus Kovacs, uglednoj švedskoj humanitarnoj zakladi Star of Hope koja skrbi o napuštenoj, odbačenoj i ugroženoj djeci Latinske Amerike. U tu plemenitu svrhu, samo video–spot Stars of Hope godinama je bio prikazivan na MTV–u. Kao jedan od osnivača i dugogodišnji umjetnički direktor Hrvatskog dječjeg festivala u Zagrebu, donio je radost i tisućama naših pjevački nadarenih mališana.

Sudjelovao je na svim važnijim hrvatskim festivalima i pobrao mnoge nagrade publike i žirija, kao i na međunarodnim festivalima i prezentacijama u Finskoj, SAD–u, Irskoj, Francuskoj i Curacaou.

svih društava te suradnju i partnerstvo s asocijacijama korisnika, kao i sa svim ostalim udrugama i institucijama koje sudjeluju u provedbi i ostvarivanju prava autora.

Marčec je, naime, u prošlom mandatu postigao izvrsne rezultate u ime CISAC–a, a na dobrobit svih europskih autorskih društava, budući da na europsku regiju koju čine 93 od ukupno 232 autorska društva okupljena u CISAC–u, otpada 61% ukupno prikupljenih autorskih naknada.

Imenovanje hrvatskog predstavnika na ovu visoku europsku funkciju predstavlja međunarodno priznanje za postignuća u regionalnoj i europskoj suradnji u području zaštite intelektualnog vlasništva. Hrvatska itekako ima potencijala iskoristiti sve mogućnosti koje pruža Europska unija, posebice u tom području koje je danas u cijelom razvijenom svijetu priznato kao jedan od glavnih pokretača gospodarskog i društvenog razvoja, ističe se u priopćenju. (Tomislav Vuković)

KOMUNIKACIJSKI STRUČNJACI MEĐUNARODNE KREATIVNE ZAJEDNICE SUSRELI SE U ZAGREBU Otvorenost prema novim tehnološkim trendovima i online zajednici, glavni su komunikacijski ciljevi autorskih društava

P

od predsjedavanjem Tanie Spriggens iz britanskog društva za likovne umjetnosti DACS, u prostorijama HDS ZAMP-a 10. i 11. svibnja ove godine održan je sastanak Odbora za komunikacije CISAC-a, krovne udruge društava za kolektivno ostvarivanje autorskih prava.

Nenad Marčec

diovizualnih djela, fotografije i likovne umjetnosti.

Nenad Marčec od 2000. godine zamjenik je direktora službe ZAMP–a, a 2009. jednoglasno je izabran za glavnog direktora HDS ZAMP–a. U ZAMP–u radi od 1998. gdje je obnašao dužnost voditelja Odjela percepcije. Uz praktične ideje za poboljšanje rada, vrlo brzo je ustrojio sustav općeg poslovanja — izgradio je prvu zastupničku mrežu i uveo sistematizaciju obrade podataka.

Glavni direktor CISAC–a Olivier Hinnewinkel i Mitko Chatalbashev, direktor Europske regije, izrazili su zadovoljstvo njegovim ponovnim izborom te uvjerenje kako će i u novom mandatu, kao i proteklih godina, dokazati svoju predanost autorskim pravima, CISAC–u i svim europskim autorskim društvima, promovirajući solidarnost i blisku suradnju između

Vijeće je obradilo mnoštvo tema s područja promocije autorskih prava i njihove zaštite, razmotrilo strategiju CISAC-a i usporedilo nedavna iskustva društava u području odnosa s javnošću. Jedna od zanimljivijih tema bila je »SOPA /ACTA, zašto je kreativna industrija izgubila bitku u online PR–u?« Vanjski predavači, Niki Gomez i Wessel van Rensburg, priznati su stručnjaci za digitalne medije i online komunikacijske strategije. U predstavljanju glavne teme o SOPA–i i ACTA–i, iznijeli su detaljan pregled razvoja aktualnih događanja, od početaka pa do odbacivanja ovih propisa. Gomez i Rensburg objasnili su da je stvorena nova sfera javnosti, unutar koje su se izdigli novi komunikatori i vodeće figure među intelektualcima, novinarima i umjetnicima koji su svojim online aktivnostima oblikovali javno mnijenje, ali također utjecali i na političare. Naveli su da je drugi faktor uspjeha takozvana masovna mobilizacija koja se pokazala iznimno korisnom tijekom »Arapskog proljeća«, a iste su metode primijenjene i prilikom alarmiranja javnosti vezano uz ove zakone.

Dalibor Paulik

Radojka Šverko, Tereza Kesovija, Zdenka Kovačićek, Vana, Kićo Slabinac, Đuka Čajić, Branko Blaće, Hrid Matić, Janez Lotrič, Maria De Jesus Kovacs i mnogi drugi ugledni hrvatski i inozemni estradni i operni izvođači rado su surađivali i izvodili skladbe Dalibora Paulika, umjetnika kojemu je skladanje bilo sve — iskreno preispitivanje samoga sebe znatiželjnim prebiranjem po crno–bijelim tipkama, nužna protuteža znanstvenom i istraživačkom radu, kontrapunkt dosadnoj svakodnevici, radostan bijeg iz stvarnosti, lijek protiv bolesti, propitivanje vlastitih i tuđih osjećaja, jednostavno — ljubav.

S cjelokupnim slojevito stvaralačkim i nesumnjivo bogatim opusom Dalibora Paulika, inače dugogodišnjeg aktivnog člana Hrvatskog društva skladatelja, stručna će se javnost tek trebati pozabaviti.

Nama koji smo s njime surađivali, družili se i živjeli dovoljno je što smo imali sreću upoznati svestranog i dobrog čovjeka i prijatelja.

Tijekom dva dana održane su i brojne radionice na kojima se pokušalo pronaći ideje za buduće aktivnosti, poruke i pristupe društava kako autorima, tako i široj javnosti. Zaključci su kako se društva trebaju modernizirati, pratiti nove trendove i tehnologije, dodatno uložiti u transparentnost i promociju te otvoriti prema mlađim dobnim skupinama. (Tomislav Vuković)

CISAC odao počast predsjedniku Robinu Gibbu R

obin Gibb preminuo je u nedjelju, 20. svibnja 2012., u dobi od 62 godine nakon borbe s dugom i teškom bolešću. Osim što je, uz svoju braću Barryja i Mauricea, djelovao kao glazbenik u grupi Bee Gees, bio je i dio jednog od najuspješnijih autorskih timova u povijesti pop glazbe. Kao predsjednik CISAC-a, međunarodnog udruženja koje broji 232 autorska društva u 121 zemlji, Robin Gibb bio je posljednjih pet godina neumoran glas tri milijuna autora diljem svijeta. Entuzijastično je koristio poziciju predsjednika udruženja i jednog od najpopularnijih autora svijeta, kako bi utjecao na svjetske zakonodavce u pružanju podrške umjetnicima te promociji vrijednosti autorskog prava.

Nakon prvog mandata, Gibb je u lipnju 2010. ponovo izabran u dodatni trogodišnji. U to je vrijeme izjavio: »Predsjedništvo CISAC-a uloga je koja mi puno znači jer kao autor polažem punu vjeru u sustav kolektivne zaštite naših prava. I dok se cijela industrija zabave nalazi na prekretnici, želim svoj novi mandat iskoristiti u razvoj sustava koji će biti održiv u digitalnom dobu, sustava koji pomiruje javnu potrebu za jednostavnim pristupom svim našim djelima, dok istovremeno čuva prava i interese svih, uključujući poštenu isplatu autorima za korištenje njihovog stvaralaštva.« Tijekom predsjedanja CISAC-om, Gibb je neumorno branio sustav zaštite autorskih prava, suprotstavljajući se krupnom kapitalu i vladama svaki put kada bi tvrdili da autorska prava koče tehnološki i komercijalni razvoj. Njegove intervencije regularno su se odnosile na globalni informativni plan rada te često obuhvaćale političke odluke. Na svjetskom sastanku na vrhu u Washingtonu 2009., vezanom uz autorska prava, Gibb je upozorio: »Autorska prava nisu prepreka napretku. Naprotiv, ona podupiru napredak, kreativnost i komunikaciju. Postojanje jake zaštite ovih prava neće ugroziti razvoj digitalne utopije koju Google, Microsoft i ostali obećavaju. Autorska prava promoviraju takav razvoj. Bez njih imate samo kaos, a to je puno veća barijera razvoju.« Kao direktan rezultat Gibbove intervencije u travnju 2009., hrvatska Vlada odbacila je inicijativu kojom bi se dramatično smanjile naknade hotela, restorana i ugostiteljskog sektora. Pismo koje je Gibb poslao u studenome 2009. potaknulo je i predsjednički veto na izrazito nepovoljan zakon koji je predložen u Čileu. Gibb se također usprotivio odluci Europske komisije iz 2008. kojom se optužilo autorska društva da ograničavaju konkurentnost. Kritizirao je i odgađanje Kine u prihvaćanju tarifa za emitiranje autorskog sadržaja te opiranje srpske nacionalne televizije RTS-a u plaćanju naknade za autorska prava. (CISAC)

OBLJETNICE

14

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

Pred stopedeset godina rođen je Franjo Krežma

Virtuoz svjetskog formata Piše: akademkinja Koraljka Kos

Aura tragičnoga koji nosi lik Franje Krežme ne bi trebala odvraćati od staloženog, objektivnog pogleda na njegovo stvaralaštvo. Skladao je zadivljujuće brzo i mnogo s obzirom na kratko vrijeme koje mu je bilo suđeno. sjećanje na jedan važan isječak hrvatske glazbene prošlosti.

akon Stjepana N. Spadine i Ivana Jarnovića, Franjo Krežma treći je veliki hrvatski violinski virtuoz. Djelovao je u 19. stoljeću, u doba romantizma i kulta virtuoza kao što su bili Niccolò Paganini i Franz Liszt, a od Hrvata, gitarist Ivan Padovec. Krežmina je sudbina posebna, pa svaki prikaz njegova lika i stvaralaštva nosi biljeg tragičnosti zbog naglo prekinute blistave karijere reproduktivnog umjetnika i skladateljstva koje je utrnulo na pragu zrelosti.

KONCERTI

Skicirajmo najprije Krežmin životopis u kojem se u nekoliko godina zgusnula intenzivna reproduktivna i stvaralačka aktivnost ovog izuzetnog umjetnika. Osnovne podatke sabrao je neposredno nakon Krežmine smrti Franjo Ksaver Kuhač koji je u časopisu Hrvatska vila o njemu objavio opsežnu studiju u nizu nastavaka, predstavljajući bogatu biografsku građu iz ostavštine koju su mu dali na uvid Krežmini roditelji. Slike, portreti, pisma, članci iz časopisa, novinske kritike i fascikli sa sačuvanim skladbama pružili su obilje informacija koje je Kuhač povezao, ispreplićući ih s anegdotskim crticama. Zasluga je Franje Kuhača što je u ovom slučaju, kao i u tolikim drugim prigodama, sačuvao

Studio Bajsić HRT 15. travnja 2012.

Natko Devčić među Japancima

U

studiju Bajsić na zagrebačkom Prisavlju, 15. je travnja 2012. održan koncert iz ciklusa Nedjeljom u podne u Bajsiću koji je bio zamišljen u duhu susreta hrvatske i japanske kulture. Na programu su bila djela Yasushija Akutagawe (Triptih za gudače) i Tadashija Kuba (Shun–Rai–Gaku), ali i Concertino za violinu i komorni orkestar Natka Devčića koji je inspiraciju našao upravo u Akutagawinom djelu. U izvedbi Devčićeva Concertina briljirala je violinistica Mirjam Pustički Kunjko koja je tri stavka, Comodo, Larghetto i Allegro vivace, interpretirala maksimalno ekspresivno. Zamišljeni je susret dviju nacija na izvođačkom planu, zaokružen susretom Simfonijskog orkestra HRT–a i japanskog dirigenta Hikara Ebihare koji je 2007. osvojio treću nagradu na dirigentskom natjecanju Lovro von Matačić u Zagrebu. (Irena Paulus)

Sljedeće četiri godine — od jeseni 1875. do 1. srpnja 1879. — bile su ispunjene intenzivnom koncertnom ak-

Sve koncerte komentirale su oduševljene kritike u kojima se Krežmino muziciranje uspoređuje s umjetnošću najvećih svjetskih virtuoza. Obasipali su ga cvijećem i darovima među kojima se navodi 200 godina stara violina iz Cremone koju je navodno dobio od nekog aristokrata u Padovi i dao na popravak u Beč. Nažalost tom se instrumentu zameo trag.

Bitna prekretnica u Krežminom životu nastupila je 1. srpnja 1879. kada je stupio na mjesto koncertnog majstora u orkestru Benjamina Bilsea (1816. — 1902.) u Berlinu. Morao se tada na dulje vrijeme rastati s voljenom sestrom i obitelji. Uz ljetne koncerte u Charlottenburgu kraj Berlina, orkestar je često putovao na gostovanja. Krežma je povremeno ravnao koncertima ovog uglednog orkestra iz kojega se razvila Berlinska filharmonija. Vodio je i dnevnik o svojim solističkim nastupima uz orkestar; koncerti su često slijedili dan za danom. Posebno valja zabilježiti gostovanje orkestra u Leipzigu u svibnju 1881. (pet koncerata), nakon

čega je slijedilo dvomjesečno gostovanje u Frankfurtu na Maini. Bila je to i posljednja stanica na Krežminu životnom putu.

Još je i danas teško i mučno prisjećati se bolesti i smrti Franje Krežme.

Na drugom koncertu u Frankfurtu na Maini, 6. lipnja 1881., Krežma je s uspjehom nastupio kao solist. Bilo je hladno i vlažno, umjetnik je na pozornici bio izložen i propuhu. Nakon koncerta pojavila se upala srednjega uha. Krežma se nadao da će se njegovo stanje poboljšati i bez operacije koju su predlagali liječnici. Još 10. lipnja pisao je ocu, pun optimizma. No, bolest se naglo razvila u meningitis, pa je neizbježna operacija obavljena prekasno, tek 13. lipnja. Ne došavši više k svijesti, Krežma je 15. lipnja navečer preminuo.

Njegovi posmrtni ostaci prevezeni su tek 1884. u domovinu, u Zagreb, gdje su na groblju Mirogoju svečano sahranjeni 1. studenoga iste godine.

Krežmina majka umrla je 1891., a otac 1899., počinivši samoubojstvo. Sestra Anka živjela je u Zagrebu gdje se udala za posjednika Dragutina Barbota.

Od 1891. do smrti 1914. djelovala je kao učiteljica, kasnije profesorica glasovira u muzičkoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda.

*** Aura tragičnoga koji nosi lik Franje Krežme ne bi trebala odvraćati od staloženog, objektivnog pogleda na njegovo stvaralaštvo. Skladao je zadivljujuće brzo i mnogo s obzirom na kratko vrijeme koje mu je bilo suđeno. Izuzmemo li dječačke pokušaje, Krežma sustavno komponira, počam od 1874., pa sve do smrti. Najveći dio sačuvanog opusa pohranjen je u Hrvatskom glazbenom zavodu kao dar skladateljeve pranećakinje Renate Vučetić. Neke su skladbe nedovršene, neke izgubljene. Ono što je sačuvano predstavlja raznovrstan i vrijedan opus. Prirodno je, da se Krežma kao vrstan violinist osjećao posebno privučenim moguć-

nostima izraza na svom instrumentu.

Zato su u žarištu njegova stvaralaštva tipično romantičke minijature za violinu i glasovir.

Među njima su najpopularnija lirska skladba Iz Hrvatskog Primorja i razigrani Scherzino. Tu je i Bosanski guslar, romanca Moje sanje i nekoliko fantazija na operne motive. Od komornih radova izdvajamo gudački kvartet (1874.), a od orkestralnih, tri uvertire, violinski koncert i simfoniju (dovršenu u Zagrebu 15. veljače 1879.).

Brojne solo pjesme koje je Krežma skladao predstavljaju nam dosad nepoznatu stranu njegove umjetničke osobnosti. Te lirske minijature, srodne onima Roberta Schumanna, (Krežma je, poput njega, rado uglazbljivao stihove Heinricha Heinea) osvajaju melodijskom invencijom i istančanom harmonijom.

Još neistraženi opus Franje Krežme zaslužuje pozornost muzikologa i reproduktivnih umjetnika. Najbolje skladbe njegove umjetničke ostavštine vrijedni su iskazi hrvatskog glazbenog romantizma.

*** Krežma je posjedovao dvije odlične violine: jednu Guarnerijevu i jednu Stradivarijevu; obje su nažalost izgubljene. Sačuvana je jedino mala ¾ violina, rad Mathiasa Thira iz Beča, datirana sa 1787. koju je dječak dobio kad je počeo učiti kod Đure Eisenhutha.

Danas je taj vrijedni instrument pohranjen u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.

IZABRANA LITERATURA: Franjo Ksaver Kuhač: Franjo Krežma, Hrvatska vila I, 1882., sv. VI–XII; II, 1882.– 1883., sv. VI–XI. Ladislav Šaban: Tragom violina Franje Krežme, Muzika i škola IX, 1964., br. 2, 41–46.

Vladimir Fajdetić: Franjo Krežma (1862–1881).

Hrvatski violinski virtuoz XIX stoljeća u svom i našem vremenu, Osijek 1982.

Zagrebački kvartet saksofona 10. veljače 2012. u HRVATSKOM GLAZBENOM ZAVODU

Uz izvedbu Jakovljeva sna Vjekoslava Nježića U

Hrvatskom glazbenom zavodu, u petak 10. veljače 2012., održan je još jedan nastup Zagrebačkoga kvarteta saksofona u okviru sezone Arti musices — Hrvatski glazbeni krug u organizaciji koncertne poslovnice Artagent. Tom je prilikom četvorka redom izvela: Jakovljev san Vjekoslava Nježića, Gudački kvartet op. 20 br. 5 (transkribiran za kvartet saksofona) Josepha Haydna te Kvartet češkoga skladatelja Jindřicha Felda.

Koncert je otvorila Nježićeva skladba nastala 2005. godine za vrijeme poslijediplomskoga studija u Utrechtu, posvećena je upravo Zagrebačkome kvartetu saksofona; praizvedbu je doživjela iste godine i to u okviru programa MBZ–a, a ovom je prilikom drugi put predstavljena hrvatskoj publici. Već su uvodni taktovi Jakovljeva sna u pravome smislu riječi evocirali stanja na granici zbilje i iluzije gdje je gusto tonsko tkivo, prisutno kroz Zagrebački kvartet saksofona u HGZ–u trajanje čitave skladbe, odražavalo narativne tokove sna — od onih meditativnih, do, pokatkada, krajnje dramatičnih. Nadalje se, prema riječima autora, radi o jednome u nizu djelâ nastalih kao rezultat osobnih promišljanja o naravi glazbe; San je tako satkan od glazbe koja »utječe na vrijeme« gdje ostinato postaje refleksija statike, a anđeli iz citata na naslovnoj stranici skladbe koji silaze s neba — predstavljaju »gibanje koje stoji«. Zagrebački su saksofonisti veoma sugestivno prenijeli Nježićevu skladbu, što je i publika popratila snažnim pljeskom. Nadalje su zanimljivoj glazbenoj večeri pridonijele i uspješne izvedbe Haydna i zanimljivoga Felda, a Haydnov je finalni stavak — maestralna fuga — potpuno zasluženo izveden kao bis. (Martina Bratić) Martina Bratić

N

KONCERTI

Franjo Krežma

U Osijeku, gradu koji je sredinom 19. stoljeća imao bogat glazbeni život, rođen je 4. rujna 1862. u obitelji obrtnika slastičara i vlastelinske kćeri Amalije Stiller–Hranilović Franjo Krežma. Imao je tri sestre od kojih je najstarija, Anka, poput njega rano pokazala izuzetnu glazbenu nadarenost.

Otac je pomno pratio razvoj ovo dvoje djece i omogućio im, preselivši se s obitelji 1866. u Zagreb, solidnu glazbenu izobrazbu. Tu je malog Franju, počam od njegove šeste godine, sviranju violine poučavao Đuro Eisenhuth (1841.–1891.), violinist, skladatelj i dirigent. Istovremeno, dječak uči i glasovir, a od osme godine pokušava i komponirati. Već s osam godina svira na svom prvom javnom koncertu uz pratnju sestre Anke (Sisak, 10. kolovoza 1870.). Uspjeh koncerta ponukao je oca da djeci organizira nastup i u Zagrebu gdje su koncertirali 6. svibnja 1871. u starom kazalištu na Markovu trgu. Sretnim je slučajem na tom koncertu bio Alexander Leopold Zellner (1823.–1894.), skladatelj i publicist, koji je, nakon mladenačke djelatnosti u Zagrebu (orguljaš u crkvi sv. Katarine), djelovao kao profesor na Konzervatoriju i glavni tajnik Društva prijatelja glazbe u Beču. Oduševljen Franjinim talentom organizirao je za njega i sestru mu Anku prijemni ispit na Konzervatoriju, pa je tako djeci bio omogućen studij na vrhunskoj glazbenoj ustanovi. Za vrijeme četverogodišnjeg studija (1871.–1875.), Franjo i Anka nastupali su za ljetnih praznika učestalo u Hrvatskoj. Na završnom koncertu nagrađenih abiturijenata 15. srpnja 1875. Franjo je izveo virtuozni komad Papageno–Rondo Heinricha Wilhelma Ernsta. Dobio je svjedodžbu pune umjetničke zrelosti i zavodsku medalju (Concurrenz–Medaille).

Put do samostalne koncertne djelatnosti bio je otvoren.

tivnošću. Krežma je tih godina održao brojne koncerte diljem domovine i u većim gradovima Italije i Francuske, a svirao je i u Beču, Pragu i Mađarskoj. Statistika koju u svojoj biografiji donosi Vladimir Fajdetić bilježi oko 400 koncerata, od toga preko 200 u Hrvatskoj. Nije moguće nabrajati sve gradove koje je posjetio i gdje je svirao uz pratnju sestre Anke, a pod paskom oca i uz »logistiku« impresarija Abela Lukšića. U okolnostima nemirnog života putujućeg virtuoza, Krežma je osvajao ne samo virtuoznom i muzikalnom interpretacijom već i nježnom mladenačkom pojavom koja je zračila otmjenošću i egzotičnim šarmom.

Najčešće je nastupao u Italiji: Verona, Parma, Milano, Genova, Venecija (u više navrata), Padova, Firenza, Rim (gdje je svirao pred Franzom Lisztom i biskupom J. J. Strossmayerom) — bile su to neke od stanica na geografskoj karti Krežminih gostovanja, od kojih se mogao odmoriti tek za ljetnih mjeseci.

15

PRIZNANJA

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

Priznanje Matačić za životno djelo akademiku Pavlu Dešpalju 17. veljače u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog

Posljednji velikan dirigentskog štapića Piše: Jagoda Martinčević

Osobnost širokih obzora

NATJEČAJ

Vraćajući se razlozima obrazloženju Nagrade Matačić Pavlu Dešpalju, treba ponajprije istaknuti da je naš akademik priznanje dobio ne samo kao dirigent, nego i kao skladatelj i pedagog, osobnost širokih obzora čije su mu odlike i pribavile članstvo u Hrvatskoj akademiji zna-

Po povratku u domovinu Pavle Dešpalj postaje šef dirigent Zagrebačke filharmonije i umjetnički voditelj glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara, obnavlja suradnju s operom HNK i Simfonijskim orkestrom HRT–a te postaje počasnim šefom dirigentom tog orkestra, a isto mu priznanje dodjeljuju Zadarski i Hrvatski komorni orkestar. U Varaždinskom je komornom orkestru počasni član, dok je u Splitu umjetnički voditelj Splitskoga komornog orkestra. Mnoge od tih djelatnosti svjedoče o Dešpaljevu neumornom radu s mladim glazbenicima, kao i o njihovu poštovanju prema iskusnom mentoru. Čak tri uzastopne godine, od 1995. do 1998., Dešpalj je dirigent Tokyo Geidai Filharmonije te stječe ti-

Udruga Hrvatski dječji festival raspisuje

NATJEČAJ

za pjesme koje će biti izvedene na XIX. Hrvatskom dječjem festivalu Zagreb 2012. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u nedjelju, 18. studenoga 2012., pod motom Djeca nose svjetove na dlanu Želja je organizatora stvoriti priredbu vrhunske kakvoće u glazbenom i scenskom izrazu, a Stručno povjerenstvo posebnu će pozornost obratiti kvaliteti, raznolikosti te odgojnoj vrijednost stihova i glazbe.

Pjesme se natječu u kategoriji:

pjesme za djecu (do 13 godina starosti) za zbor (obavezan solist uz pratnju zbora) Djela se šalju kao: melodijska linija s upisanim harmonijama i tekstom u dva primjerka, uz tri primjerka teksta

Autor treba poslati i kvalitetno izrađenu snimku pjesme na CD–u, po mogućnosti takvu kakvom je zamišlja za festivalsku izvedbu. Autorima se preporučuje bliska suradnja s izvođačima — dječjim zborovima. Pjesme, poslane na Natječaj, ne smiju biti javno izvođene prije Festivala, ni snimljene na nosače zvuka.

Autori pjesama odabranih za festivalsku izvedbu prenose na Festival prava na izvedbu skladbe, tisak i prijenos putem medija i televizije te snimanja na nosače zvuka, odnosno da svaka ili neka od tih prava prenesu na treću osobu. Sva ostala prava pripadaju autorima.

Zbor, sudionik Festivala, ima pravo staviti festivalsku pjesmu na vlastiti nosač zvuka (novi CD ili kompilaciju pjesama).

Izvođači pjesama koji će sudjelovati na Festivalu obvezuju se pri izdavanju nosača zvuka otkupiti 20 CD–ova, u dogovoru s diskografskim nakladnikom Cantus.

Zbog sigurnosnih razloga, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog bit će smanjen broj sudionika — zborova, a svaki zbor može sudjelovati s najviše dvadeset petero djece.

Voditelji svakoga zbora koji se prijavljuje na Natječaj Hrvatskog dječjeg festivala, dužni su potvrditi prihvaćanje uvjeta Natječaja na e–mail gosp. Ivana Kuliša (ivan.kulis.lipkay@ gmail.com )

Rok predaje radova je 8. lipnja 2012. na adresu Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, s naznakom »Za Hrvatski dječji festival — Zagreb 2012.«.

tulu profesora emeritusa Tokijskog nacionalnog sveučilišta. Dakako i u domovini odgaja mlade dirigente na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Urođena muzikalnost To je tek dio bogate i razgranate karijere glazbenika koji je ravnao i Londonskom kraljevskom filharmonijom, orkestrom Mozarteum iz Salzburga te mnogim drugim uglednim ansamblima, ponešto zanemarujući skladateljski rad koji obuhvaća ne osobito brojan, ali vrlo vrijedan opus. Ističući golemo znanje koje je dobio od profesora Šuleka, Dešpalj svoj skladateljski stil opisuje kao neoromantičan s natruhama baroka i klasike, a sam Šulek kaže o svojem učeniku: »Pavle Dešpalj najveći je talent kojega sam ikada susreo!«

Urođena muzikalnost koja ga vodi kao dirigenta možda je najveća odlika i Dešpaljeva skladateljstva.

Izvanredno poznavanje glazbenih Pavle Dešpalj oblika i instrumentacije nadograđuju skladni autorski izričaj u najistaknutijim djelima opusa: Tri koralne predigre na Bachov koral, Varijacije za orkestar, Čežnja za komorni orkestar, Passacaglia i fuga za glasovir i gudače, Koncert za violinu i orkestar, Koncert za alt saksofon i gudače, Koncert za violončelo i gudače, Svečana parada za rogove i orkestar, Dva guslačka hira za violinu solo i drugo.

Gotovo da nema hrvatske glazbene nagrade koju Pavle Dešpalj nije dobio. Ipak, čini se da je ova koja nosi ime velikog kolege, dodijeljena na kon-

DAVOR HRVOJ

nosti i umjetnosti u kojoj, godine 1992., postaje redovni član, a od 2004. i potpredsjednik.

Odrastajući u glazbenoj obitelji uz oca Šimu, također skladatelja, brata Valtera, violončelista i sestru Maju, violinisticu, Pavle Dešpalj prva glazbena iskustva stječe u svojemu gradu Zadru u kojem će, nakon školovanja u Zagrebu, godine 1961. utemeljiti Glazbene večeri u Donatu.

Vrijeme zagrebačkog školovanja u potpunosti će obilježiti njegov profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, skladatelj Stjepan Šulek s kojim Dešpalj ostaje neraskidivo povezan i nakon profesorove smrti, redovito izvodeći Šulekove skladbe sve do danas. Još kao student započinje dirigentsku aktivnost s tadašnjim Simfonijskim orkestrom RTZ–a te orkestrom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a zatim slijedi višegodišnji angažman u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je glazbeni direktor i dirigent Simfonijskog orkestra i opere u Orlandu na Floridi, stalni gost čikaškog festivala u Grant Parku te, na poziv primadone Leontyne Price, dirigent Pittsburških simfoničara na otvaranju Philadelphijskog festivala u Ambleru.

certu u znak sjećanja na Lovru pl. Matačića uz Zagrebačku filharmoniju i dirigenta Leopolda Hagera koji su izveli Osmu simfoniju Antona Brucknera, obilježena posebnim emocijama.

Matačić i Dešpalj zajednički su dio hrvatske i zagrebačke glazbene sredine u kojoj su se umjetnički dosezi, unatoč generacijskim udaljenostima, nadovezivali i nadopunjavali. Na radost svih nas koji smo imali sreće pratiti ih. S maestrom Dešpaljem ta će radost još potrajati.

HRVATSKI GLAZBENI ZAVOD, 6. svibnja 2012.; solistička, komorna i vokalno–instrumentalna glazba 20. i 21. stoljeća

Koncert Hrvatski skladatelji u sklopu ciklusa Virtuoso Piše: Vilena Vrbanić

U

nedjelju, 6. svibnja, završila je jedanaesta sezona Virtuosa, ciklusa koncerata studenata Muzičke akademije u Zagrebu, i, kao što je to tradicija već niz godina, svibanjski je koncert bio posvećen djelima hrvatskih skladatelja. Nakon nastupa u Glazbenoj školi Fran Lhotka u Sisku te u Galeriji Prica u Samoboru, mladi su se glazbenici predstavili publici u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu. Program je bio sastavljen od solističke, komorne i vokalno–instrumentalne glazbe hrvatskih autora. Prve su nastupile violinistice Lana Adamović i Ankica Šoša te su ostvarile skladnu i zaokruženu izvedbu Pet studija za dvije violine Borisa Papandopula — niza Ana Batinica, Udaraljkaški ansambl biNg bang i Davor Kelić kontrastnih stavaka jednoga od mnu scensku pojavu mezzosopranistice najplodnijih hrvatskih skladatelja. Uslijedile su solo pjesme Ivane Lang, Ivane Srbljan te nadahnutu klavirsku skladateljice čije su stvaralaštvo obilježile pratnju Karla Hubaka publika je ispratila klavirske i vokalne minijature, a Virtu- ovacijama. oso se ovim koncertom pridružio 100.

Nakon stanke, violinist Ivan Jakšeković obljetnici njezina rođenja. Dvije pjesme i pijanist Dario Sabol izveli su Prvu soprema stihovima Dragutina Domjanića natu za violinu i klavir Anđelka Klobute dirljivi Nokturno iz ciklusa Nepoznačara, nastaloj na poticaj Silvana Kuzmitim stazama otpjevala je sopranistica Ana na ujedno i profesora u čijoj klasi mladi Karuza Lovrić uz klavirsku pratnju Lidije violinist studira na Muzičkoj akademiji Škuflić. Pijanistica Vita Vukov s mnogo je u Zagrebu. Kroz tri stavka, u kojima oba muzikalnosti i finog tonskog nijansiranja instrumenta ostvaruju ravnopravan odpristupila najpoznatijem klavirskom djelu nos, glazbenici su postigli visoku razinu Blagoja Berse — Po načinu starih (Airs de interpretacije, a publici su predstavili svu ballet) — u kojemu je skladatelj evocirao raskoš tog kompleksnog djela. Još jedna glazbu prošlih vremena, koristeći s jedne posebnost koncerta Hrvatski skladatelji strane starocrkvene načine, a s druge, pobila je izvedba Preludijâ za klavir Željka stupke srodne glazbenom impresionizmu.

Brkanovića i to povodom skladateljeva Prvi dio koncerta zaključile su Tri pjesme 75. rođendana. Četiri preludija u kojima na tekstove Dobriše Cesarića iz opusa Ive je Brkanović rješavao neke vlastite dileme Lhotke–Kalinskog. Predivan glas i iznioko instrumenta angažirano je iznio pi-

Vilim Štih

ini se da nema ljepšeg priznanja od onoga kad dirigent dobije nagradu koja nosi ime dirigenta! A upravo se to dogodilo 17. veljače kada je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog dirigent Pavle Dešpalj primio nagradu Lovro pl. Matačić koju Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika bienalno dodjeljuje izabranom glazbeniku za životno djelo. I premda se čini da su još nedavno obojica maestra u istoj sezoni ravnali koncertima Zagrebačke filharmonije ili na Dubrovačkim ljetnim igrama, ipak je od Matačićeve smrti prošlo već 27 godina, a Pavle Dešpalj, danas u 78. godini života, još uvijek aktivno dirigira na radost mnogobrojnog glazbenog slušateljstva.

Akademik Dešpalj posljednji je koji još uvijek djeluje u skupini hrvatskih velikana dirigentskog štapića koji su obilježili 20. stoljeće razvijajući istodobno i karijere u svijetu. Nakon plemenitog Matačića bili su to još Milan Horvat i Mladen Bašić, dok je Berislav Klobučar od te generacije jedini koji je većim dijelom umjetničkoga stvaralaštva djelovao u inozemstvu. Preostala trojica dijelila su dirigentsko vrijeme između domovine i svijeta ispisujući blistave stranice hrvatske izvodilačke umjetnosti. Zbog čega im se do danas ne nalazi dostojnih nasljednika, tema je nekog drugog razmatranja, no ipak neodoljivo podsjeća na sličnost s hrvatskim dramskim redateljima među kojima se također često spominje četverac nepobjedivih u sastavu Violić — Paro — Spaić — Radojević.

KONCERTI

Č

janist Krešimir Starčević. On je već više godina i organizator ciklusa Virtuoso, a na izuzetnoj izvedbi osobno mu je čestitao i skladatelj.

Na kraju koncerta omiljenog studentskog ciklusa publika je uživala u još jednom ostvarenju Borisa Papandopula — Čarobnoj fruli za flautu, piccolo i udaraljke u izvedbi Ane Batinica, Udaraljkaškog ansambla biNg bang i dirigenta Davora Kelića. U virtuoznoj skladbi, Papandopulo je parafrazama arije Kraljice noći iz Mozartove opere Čarobna frula uspješno potencirao karakter djela. Ovim su se koncertom svi mladi glazbenici dokazali kao kvalitetni tumači djela koja su izvodili, a ciklus Virtuoso — osim glazbe stranih autora — publiku je još jednom upoznao s vrijednim i zanimljivim stvaralaštvom hrvatskih autora.

Josipu Novoselu za 80. rođendan, uz novo izdanje njegovih 20 Capriccia

Ugledni otac Zagrebačke kontrabasističke škole Piše: dr. sc. Zdenka Weber

B

ez imalo pretjerivanja i patetike koje bi se mogle zamjeriti, moguće je jednoga od najuglednijih hrvatskih glazbenika, kontrabasista i tenora Josipa Novosela (uz napomenu »starijeg« jer i sin Josip Novosel mlađi, violinist, postiže zamjerne rezultate na glazbeničkome polju) osloviti kao oca Zagrebačke kontrabasističke škole.

Da profesor Josip Novosel koji je 10. ožujka proslavio 80. rođendan ponosno stoji na začecima uglednog razreda za kontrabas ne samo na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, budući da je predavao i na visokoškolskim glazbenim ustanovama u Beogradu, Sarajevu, Novom Sadu i Ljubljani, potvrđuje gotovo 60 diplomiranih kontrabasista koje je osposobio za odabrani poziv profesionalnog glazbenika. Doista, desetljećima je Josip Novosel bio najtraženiji profesor kontrabasa, s pouzdanjem je moguće reći i jedini koji je kontrabas ustoličio kao koncertantni instrument i razvio tehničke sposobnosti polaznika do najviše razine solističkoga umijeća.

Kontrabasističke studije Upravo u rukama imamo najnovije izdanje Novoselovih 20 capriccia za kontrabas solo, zbirku skladbi koje je početkom ove godine objavila Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu. S iskrenim divljenjem moramo pozdraviti upornost, ali i skladateljsku inventivnost umjetnika koje su iz prakse od više od pola stoljeća iznjedrile slijed od dvadeset djela namijenjenih kontrabasistima jednako za pedagoško, kao i za umjetničko usavršavanje. Naime, autor poznaje kontrabas »u dušu«; u pomanjkanju literature za kontrabas solo i na svjetskome planu, poduhvatio se, zahvaljujući svojem velikom iskustvu i skladateljskoj maštovitosti, ispisati kontrabasističke minijature koje doprinose razvitku tehničkih i interpretacijskih sposobnosti glazbenika koji će ih studirati i izvoditi. Jer, riječ je o skladbama koje je Novosel stvarao više godina vođen mogućnostima kontrabasista iz svojega razreda, ostvarivši zbirku virtuoznih djela za koncertantno izvođenje, a jednako tako s naglašeno zahtjevnim didaktičkim karakterom.

Kada spominjemo njegovu dugogodišnju praksu treba imati na umu da je glazbenu djelatnost započeo 1957. godine, istodobno kao nastavnik kontrabasa na Srednjoj muzičkoj školi Pavla Markovca u Zagrebu te kao orkestralni glazbenik, solo kontrabasist Simfonijskog orkestra RTZ–a i Zagrebačke filharmonije. Bilo je to prije završenog studija koji je diplomirao 1961. godine kao student Milana Prosenika na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Usporedo uz kontrabasističku pedagošku i sviračku karijeru, studirao je solo pjevanje (budući da je posjedovao vrlo lijepi tenor) i diplomirao 1971. godine u klasi Ive Lhotke–Kalinskog. Pa, iako je ovaj napis posvećen prvenstveno Novoselu kontrabasistu, neophodno je sjetiti se i njegovih pjevačkih uspjeha koje je nizao od debija na koncertnom podiju 1966. u Händelovu oratoriju Jephta, a na opernoj pozornici od 1969. u ulozi Don Ramira u Rossinijevoj Pepeljuzi. Mnogi se zacijelo još dobro sjećaju izvrsnih nastupa u brojnim oratorijskim i opernim izvedbama, kao i Novoselovih nastupa na hrvatskim ljetnim festivalima, a upoznala ga je i publika u Austriji, Njemačkoj (u Berlinu s Berlinskom filharmonijom), Italiji i Francuskoj.

Trajna dobra raspoloženost Dakle, više od pedeset godina sudjeluje Josip Novosel u hrvatskom glazbenom životu, ustrajnost koja je nagrađena brojnim nagradama i priznanjima, ali njemu osobno zacijelo je najdraža činjenica da u svim zagrebačkim i ostalim hrvatskim i brojnim inozemnim orkestrima sviraju kontrabasisti proizašli iz njegova razreda. Jednako tako je važan podatak da su upravo njegovi učenici i studenti bili dobitnici nagrada (njih više od 60) na hrvatskim i međunarodnim natjecanjima, a danas su to učenici i studenti njegovih učenika i studenata. Jer, Josip Novosel pedagogiju kontrabasa uvijek je doživljavao kao nešto osobito važno te ju je sagledavao u kontinuitetu, od prvih početaka učenja do završnih stupnjeva studija diplomske i poslijediplomske razine. U tome je, naime, veliki značaj imala i njegova Škola za kontrabas (udžbenik u tri dijela), jedinstvena i na svjetskome planu, koju je 1984. izdalo Sveučilište u Zagrebu, Muzička akademija, a koja je još i danas nezaobilazni kompendij znanja za poduku kontrabasa u svim stadijima učenja. Činjenica je da je glazbenički životopis Josipa Novosela izuzetno bogat podacima, nastupima koje je ostvarivao bilo kao kontrabasist, bilo kao pjevač međunarodne poznatosti, a brojna su i njegova skladateljska ostvarenja s kontrabasom u središtu pozornosti. Biografija je to koja otkriva polazište iskonske nadarenosti za glazbu, ali i izuzetnu energiju i kontinuirani rad, bez kojih sve što je ostvario ne bi bilo moguće postići. Ali, ono što nas kao njegove suvremenike osobito oduševljava uvijek je dobra raspoloženost, susretljivost i živo zanimanje za sve što se oko njega događa te trajne veze koje održava sa svim svojim bivšim studentima i s mlađim glazbenicima željnima njegovih savjeta i osjetljivih na njegovo mišljenje. Uostalom, nije slučajno da skladatelj svojemu instrumentu posvećuje upravo Capriccia, razdragane, razigrane i uvijek maštovite stavke u kojima se, uz svladavanje tehničke strane sviranja, trajno nalazi i radost muziciranja. S takvim radosnim mislima čestitamo mu njegov rođendan, uvjereni da će i dalje svojim capriccima, etidama i drugim doprinosima kontrabasističkoj literaturi obogaćivati ne samo hrvatsku kontrabasističku pedagogiju, nego i svojom nazočnošću bogatiti našu zajedničku glazbenu svakodnevicu, dokazujući da se u okrilju hrvatske glazbene kulture mogu javljati inicijative sa svjetskim rezultatima.

Dubravko Detoni, Atlas života — knjiga druga, Fraktura 2011.

Izmišljaji, domišljaji i stvarnosna poezija Detonijevi dnevnički zapisi istovremeno su i privatan i javan umjetnički čin — jer, osim ludičkih osvrta na dnevna zbivanja, oni su prepuni i izrazito intimno intoniranih stranica Piše: Trpimir Matasović

Č

itatelju koji se odluči ozbiljnije uhvatiti u koštac s Atlasom života Dubravka Detonija vrlo će se brzo otvoriti nekoliko naizgled nerazrješivih dvojbi. Temeljna je žanrovska — premda je odrednica dnevničkih zapisa dana već u podnaslovu — odmah je jasno da nije riječ o uobičajenom dnevniku. Doduše, zaista jest riječ o kronološki poredanim zapisima (u drugom od predviđenih triju tomova na koji se usredotočuje ovaj tekst, oni se protežu u sedmogodišnjem rasponu, od 25. veljače 1995. do 6. siječnja 2002.), ali odmah upada u oči činjenica da sadržaj tih zapisa nije tipično dnevnički.

Jer, premda u njima ima i karakteristično dnevničkih osvrta na događaje pojedinih dana, jednako su brojni i autorefleksivni zapisi koji ne moraju nužno biti povezani s nadnevcima uz koje su zabilježeni. Nadalje, premda je okvir prozan, sadržaj i njegovo uobličavanje često su izrazito poetski. U tom smislu, ne čudi što su neki komentatori povukli paralelu s poetskim dnevnicima Witolda Gombrowicza. Uostalom, ne treba zaboraviti da je Detoni ne samo zagrebački, nego i varšavski đak, pa je duhovno ozračje koje je oblikovalo Gombrowicza zacijelo i na njemu ostavilo traga.

Zamagljivanje granica između zbilje i fikcije Ostaje, međutim, ključno pitanje koje se i inače postavlja kod Detonijeva spisateljstva — je li riječ o fikciji ili o stvarnosnoj prozi (ili poeziji). Jedan od mogućih odgovora na to pitanje u uvodnom tekstu, znakovito naslovljenom Zašto pišem (bez upitnika!), daje sâm autor: »Virus kreacije, iznašašća, izuma, vječnog dovijanja i izmišljanja vuče se kroz obitelji mojih roditelja naraštajima.« Ludičnost Detonijeva duhovnog svijeta, jasno prepoznatljiva i u njegovim skladbma, još je prezentnija u njegovim dnevničkim zapisima. Stalno se poigravajući svojim čitateljima, ali i sâmim sobom, Detoni kao da namjerno zamagljuje granice između zbilje i fikcije.

Stoga je moguće reći da ono što Detoni piše možda i nije uvijek činjenično točno, ali je, unutar njegove umjetničke poetike, i dalje istinito.

Spomenuta ludičnost, međutim, podrazumijeva i publiku — čak i u ovom tekstu, koji, ako je vjerovati autoru, isprva nije bio namijenjen očima javnosti.

No, umjetnik može izvoditi, opet, i sâm za sebe. Znakovita je pritom misao teoretičarke Nataše Govedić koja, pišući o ranim dnevnicima Susan Sontag, predlaže sljedeće gledište: »Osobne bilješke moguće je čitati i kao osobitu vrstu performansa za samog sebe i sa samim sobom, u kojima osoba koja izvodi operaciju ‘na sebi’ pritom promatra skalpel koji drži u ruci.«

Zemljovid čitavog svijeta boli Prihvatimo li upravo navedenu tezu, uvidjet ćemo da su, pomalo paradoksalno, Detonijevi dnevnički zapisi istovremeno privatan i javan umjetnički čin. U tom ključu moguće je iščitati i njihov višeznačan naslov: Atlas života može biti svojevrsna javnosti namijenjena slikovnica, zbirka duhovnih zemljovida koji mapiraju autorovu osobnost. No, može biti riječ i o nečem bitno intimnijem — Atlasu koji, poput onoga u Heineovoj pjesmi (najpoznatijoj u antologijskom Schubertovu uglazbljenju) na svojim plećima nosi »čitav svijet boli«.

A da je ova teza barem djelomično točna, potvrđuje niz primjera iz Detonijeva Atlasa života — jer, osim ludičkih osvrta na dnevna zbivanja, on je prepun i izrazito intnimno intoniranih stranica, bilo da je riječ o lucidnim opisima osebujnih snovâ ili o promišljanjima događaja iz obiteljskog života kojima Detoni ogoljuje najdublje predjele svoje intime.

I upravo u tim segmentima leži umjetnički najistinitiji aspekt Detonijeva Atlasa života — on nije tek niz tipično detonijevskih izmišljaja i domišljaja, nego i duboko istinita autorova stvarnosna poezija.

KNJIGE

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

KNJIGE

NOTE

16

Novo izdanje Hrvatskog društva skladatelja i Cantusa — Knjiga Riječ između tonova — Zapisi o hrvatskoj glazbi Erike Krpan

To ti je kao da moraš biti dragi Bog Piše: Sanja Raca

Č

ovjek koji lijepo zbori, zna o čemu zbori i to radi s osjećajem za riječ, poželjan je suputnik na tihom putovanju kroz knjigu.

Erika Krpan jako voli riječ. Ona kao pojam stoji čak i u naslovu njezine nove knjige, a u jednom od objavljenih razgovora (s muzikologinjom Koraljkom Kos) kaže: »Da bi se napokon uistinu nešto i napisalo, potrebno je… literarnog dara.« U tom daru leži sva intriga pisanja. Umješnost komunikacije jezikom, vladanje strukom i temama koje su pozornost autorice zaokupljale od 1975. do posljednjeg rukopisa iz 2011. koji je uključen u knjigu, donijele su na 250 stranica intenzivan prikaz života hrvatske glazbe, njezinih autora, skladateljskih praksi, fenomena, problema, sjećanja, dijagnoza i na koncu, analiza uspona i padova.

Njezino novo publicističko izdanje Riječ između tonova, s podnaslovom Zapisi o hrvatskoj glazbi, objavili su potkraj 2011. nakladnik Cantus i Hrvatsko društvo skladatelja.

Obraćajući se u Pregovoru izdanja, autorica govori o svojoj generaciji »duhovno stasaloj šezdesetih godina« koja je osjetila što znači ugroženost nacionalnog identiteta i nastavlja: »S takvim smo se emocionalnim poticajem i gotovo prešutnim dogovorom okupili oko hrvatske glazbe i učinili je ne samo vlastitim profesionalnim izborom nego, rekla bih, i nekom vrstom sudbine u kojoj smo sudjelovali različito, ali komplementarno i s istinskim uvjerenjem o korisnosti onoga što radimo.« Sabrani tekstovi reakcija su na vrijeme, na događaje i na ljude. Neki su s nama, nekih više nema. Neki od tekstova objavljeni su ranije, a neki nisu — očito nije slučajno da su čekali na tiskanje knjige. Za svaki tekst zna se vrijeme nastanka, oni koji su objavljeni dolaze iz zbornika za kulturu, zbornika sa znanstvenih skupova, časopisa za kulturu, stručnih časopisa ili iz kulturnih rubrika tjednika i dnevnih novina.

Teme u knjizi okupljene su u skupine: O glazbi i ljudima (teme: Boris Papandopulo, Ferdo Livadić, MBZ, hrvatska izvedbena praksa 20. stoljeća, pjesništvo i glazba, Adalbert Marković, Ivo Josipović, Petar Bergamo, Frano Parać, Anđelko Igrec), Susreti (u formi razgovora: Milko Kelemen, Stjepan Šulek, Slavko Zlatić, Bruno Bjelinski, Petar Bergamo, Stanko Horvat, Igor Kuljerić, Koraljka Kos), Zapisi iz kroničareve bilježnice — sjećanje na Danas (1989./’90.) (teme — pojedinačni opusi: Silvio Foretić, Ivan Zajc, opatijska Tribina YU glazbe, Jakov Gotovac, Boris Papandopulo, Ruben Radica, Davorin Kempf, Ivo Maček, Dubravko Detoni, Frano Parać, Petar Bergamo), Gledišta –Sjećanje na Vjesnik (2003./’04.) (kronike o hrvatskim i zagrebačkim glazbenim prilikama, često usporednice između sada i nekada, mahom gorko– ogoljeni dio stvarnosti) i posljednji dio knjige, U spomen (posvete onima koji su otišli — Jakov Gotovac, Lovro Matačić, Vladimir Ruždjak, Zinka Kunc, Igor Kuljerić).

Raznolikošću sadržaja koji je organiziran u pet poglavlja, autorica dokumentira intenzitet hrvatskih glazbenih prilika zadnjih desetljeća, donoseći niz zanimljivih portreta ljudi i situacija. Kako bismo osvijetlili mitski lik Stjepana Šuleka da s njime nema razgovora na temu redakcije Stratikovih Simfonija? Upravni govor dosljedno je poštivan sa svim posebnostima govornikove jezične osebujnosti, a osobito je provokativan njegov stav iz pozicije skladatelja–redaktora. Taj briljantni crtež parade Šulekove oštre i zajedljive misli koju pedesetak stranica kasnije mirno i na drugačiji način osvjetljava akademkinja Koraljka Kos kroz Šulekovu još čuveniju redakturu Sorkočevićevih Simfonija, jedan je nezaboravnih prizora iz knjige. Jednako kao i preostali razgovori koji zaokružuju tekstualnu cjelinu Susreti, a koji, stojeći u grozdu, donose sedam potpuno različitih tumačenja što je glazba. Skrećem pozornost na samo dva od njih — na intervju s Petrom Bergamom (koja misaona elegancija!) i Brunom Bjelinskim (na pitanje: Kako to izgleda kad se čovjek nađe pred praznim notnim papirom...?, on odgovara: To ti je kao da moraš biti dragi Bog...!).

Izvrsno upućena i živo zainteresirana za ovaj prostor i njegove umjetničke izazove, osobna u izboru tekstova (»Otvorila sam ... vlastitu ladicu sjećanja...«), Erika Krpan iznosi teme koje se tiču cijele zajednice, bez obzira na to kako i na koji način je netko sudjelovao u glazbenom životu Hrvatske u posljednjih 36 godina, koliko ih je knjigom obuhvatila. Više je nego vrijedno upoznati se s izdanjem nad kojim kao da lebdi duh Vlade Gotovca, njezina prijatelja, također spomenuta u knjizi, koji kaže da vlastitu sredinu valja učini središtem svijeta. Autoričin dijalog s aktualnim vremenom kreće se upravo tom stazom — svijet o kome piše naše je objektivno središte i uporište. Tko je ponešto zaboravio, sada će se sjetiti, a tko manje poznaje vrijeme o kojemu se piše, spoznat će u kakvom dinamičnom glazbenom okružju živimo.

17

PANOPTICUM DETONICUM

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

Panopticum Detonicum (13.): uz 80 rođendan skladatelja i orguljaša anđelka klobučara

Orguljaš za sva vremena (Futuristička fantazmagorija kao rođendanski poklon dobrom starom prijatelju) Piše: Dubravko Detoni

N

a Veliki petak godine 2222. orguljaš zagrebačke Katedrale A. K. upravo je izvodio zadnji ton Bachove Toccate u d–molu, BWV 565, i psihološki se pripremao početi njoj pripadajuću Fugu, kad su orgulje iznenada presahnule u zvuku i nastavile nijemo mahati krilima po zraku. Među iznenađenim je mnoštvom u crkvi nastao šokantni, bolni tajac, a među nogama su mu se razbježali i u najudaljenije kutove crkve posakrivali svi, pa i oni najmanji, sad već bivši orguljski šumovi i jeke. A. je K. tada, u namjeri da nekako probudi zvuk, potegao 24 poluge, 17 klapni, 53 poklopca i 68 zlatnih dugmadi te bjesomučno gazio po blatnim i crvljivim stubama pedala, sve dok nije zauvijek istegao lijevo stopalo i iščašio desni kuk, no više nije uspio proizvesti nikakav orguljski zvuk. Najprije je ostao i dalje očajnički sjediti na klupi, duboko premišljajući što da sada učini, dok se odozdo nije počeo penjati sve opakiji huk nezadovoljne gomile. A onda je A. s isusovskom mukom — ta bijaše u njemu lijepa količina pošteno zarađenih kilograma! — ustao, nekako se, jedva jedvice, iskobeljao sa sjedišta, krajnjim naporom odšepao te se, prijateljski nam mahnuvši prije toga, uvukao u utrobu slavnih katedralskih orgulja u namjeri da na licu mjesta sâm otkrije i popravi netom nastali kvar. Čekalo se i čekalo, svašta brundalo i brujalo, no A. se otamo nije stoljećima vratio.

Na Veliki petak godine 7777. orguljaš Katedrale u Reimsu, slavni J. G., upravo je izvodio zadnji ton Bachove Toccate u d–molu, BWV 565, i psihološki se pripremao početi njoj pripadajuću Fugu, kad su orgulje iznenada zanijemile, a Katedrala se, zajedno s mnogobrojnim ljudstvom u njoj, lagano zanjihala i prestala disati. Uzalud je J. G. poduzimao sve moguće mjere u nakani da oživi zvuk, a onda se u najdubljem očajanju smirio i obamro, čekajući da po njega dođe smrt, a ona je već odozdo i stizala u obliku prijetećeg mrmljanja gomile. No tada je iz orguljske utrobe, sav prekriven tisućljetnom paučinom i prašinom, praćen nezgodnim štropotom, nadljudskim naporima izronio divovski orguljaš zagrebačke Katedrale A. K., doteturao do J. G.–a, otključao ga, s mukom se ugurao i sjeo u njega, dobro se zaključao i počeo magistralno svirati svima tako dragu, radosnu i poletnu temu Fuge, upravo ono mjesto na kojemu je ne svojom krivnjom zapeo prije 5555 godina.

Zadnji dobri čovjek ad 1) Na dan nepoznati mjeseca svibnja godine 1968. stoljeća prohujalodvadesetog orguljaš i skladatelj A. K., prema ovjerenim a do detalja identičnim izjavama svih još živih svjedoka, zadnji dobri i čestiti čovjek na kugli zemaljskoj, pri punoj svijesti i odgovornosti vlastite savjesti, a na osnovi svoje osobne i neotklonive odluke, bio se uputio prema ulazu u Prvostolnicu hrvatskoga glavnog grada Zagreba, a sve u namjeri da sjedne za tamošnje orgulje i za potrebe tamošnje Radio– stanice izvede i (u suradnji s već nazočnom a svim tehničkim sredstvima, uključujući i kola, oboružanom Terenskom ekipom) snimi djelo Grafika I mladog i anonimnog hrvatskog skladatelja D.D.–ja. Međutim, već nakon nekoliko prvih od A.K.–a proizvedenih zvukova pokazalo se da akustika veličanstvenoga crkvenog prostora ne prihvaća takav divljački način tonskog izražavanja i da neopisivo pojačana jekom (koja je u svojoj beskonačnosti počela izjedati i samu sebe) iz svih sila nastoji zamrljati i unerediti, onerazumiti, poniziti i osramotiti temeljne zamisli mladog i nepoznatog autora. Kako su vrhunski tehničari odmah shvatili problem, počeli su tu jeku veću od svemirske puniti nekim novim planetima i sličnim kozmičkim predmetima, no sve se pokazalo uzaludnim.

Takvo je neopisivo hrvanje prostora i zvuka, a možda i vlastito nerazumijevanje proizvedenih urlika počelo pomalo iritirati i sam izvor tog istog zvučanja nazvan orguljama, pa su one nakon stanovita oklijevanja, trzanja i poskakivanja jednostavno odbile daljnju poslušnost, poput tvrdoglava se tovara definitivno zaustavile i zašutjele.

One su, narodskim riječima, pukle od bijesa. Velikom je orguljaškom majstoru i ispravnom, samilosnom čovjeku, koji je i dalje pritiskao sve postojeće tipke i poluge, tek naknadno svanulo da su orgulje — ali ne i strašna, nezaustavljiva crkvena jeka u pozadini — presahnule i zanijemile. On ih je tada počeo najprije tihim glasom nagovarati i urazumljivati, a zatim je to pojačao i raznovrsnim podvrstama dodira, pipkanja, milovanja, potresa-

nja pa čak i udaranja rukama i (pretežito) nogama. No bez ikakva rezultata. (Mladi se skladatelj dotle, sjedeći dolje u crkvenim klupama, okamenio i pretvorio u jedan od mnogobrojnih a prijeteći ga okružavajućih nijemih svetačkih kipova.) Na vrhuncu se zabune i sveopće panike dobri orguljaški maestro odlučio za zadnju postojeću mogućnost: budući da veliku glazbenu životinju ne može uvjeriti izvana, krenut će unutra u nju i pokušati je možda s te, intimnije strane odgovoriti od trucanja i ponovno dovesti u red. U tu je svrhu navukao na sebe skijaško odijelo, nabio šubaru na glavu i skije Anđelko Klobučar na noge, temeljito se i obredstivala izvede djelo Grafika I mladolino izljubio sa svim nazočnim tehnič- kog i blago rečeno osebujnog hrvatkim osobljem, patetično mahnuo do- skog skladatelja D. D.–ja. J. G. bijaše lje u dubini okamenjenom skladatelju i umjetnik isposnički izmučena i vječno tronuto se uputio u nepoznate, mračne zabrinuta lica, uvijek u brzom pokretu i šutljive predjele drveno–metalnoga poput neugodno šuškava i neurotična monstruma.Okupalo se ljeto, sa stabla vrtuljka koji brza u neuništivoj nadi da pala jesen, otopila se zima, i ponovno će mu jednoga dana konačno uspjeti propupalo proljeće, a majstor se A. K. preteći vrijeme, ali upravo zbog toga nije vraćao na ovaj svijet. Kad su ga već uvijek u raskoraku s neumoljivo stalosvi prisutni, sveudilj ga čekajući, zau- ženom i u sebe sigurnom a banalnom vijek otpisali i već prežalili, jednoga se svakodnevicom. Nakon petog viskija ranog jutra začulo škripanje iz orgulja, od paradajza izjavio je D. D.–ju da na nečiji nezgrapni koraci i starački ka- jednom od najuglednijih festivala želi šalj. To se A. K. ispentrao iz orgulja, izvesti neko njegovo novo djelo za orživ i zdrav, ali kakav! Sav u paučini, gulje. No kad je čuo da je mladi audimu i gareži, imao je bradu od Ku- tor bio odgajan za pijanista, duboko movske slame i Mjesečevih mijena, je posumnjao u uspjeh, jer i najvećim lice Božjega najstarijeg brata, a govo- skladateljima–pijanistima sva djela za rio je svima nazočnima nepoznatim, orgulje zvuče kao da su pisana za poprapradavnim biblijskim jezikom. Ba- kvareni svemirski glasovir. Zato neka chovski je kraljevskim pokretima sjeo mu D. D. radije grafički naznači što za orgulje i one su, bujno procvavši, treba raditi i sve će biti amaha. D. D. opet zasvirale pa je mladenačko (ne) mu je na salveti iscrtao sve što želi i djelo uspješno snimljeno i može ga se J. G. se oduševio. Odmah je naručio zauvijek čuti na zvukovnom nosaču veliku porciju najvažnijeg svjetskog pariškog Philipsa broj 6521 028. festivala i na njemu odlučio praizvesti mladićev nenadmašni projekt. IzvedŠarmantne viski–kapljice ba je u prepunoj zlatnoj dvorani tekla ad 2) Na dan nepoznati mjeseca rujna u savršenom redu, orguljski je zvuk u godine 1968. stoljeća preminulodva- velikom zamahu postupno bujao, no desetoga francuski se skladatelj i veli- na vrhuncu skladbe, u trenutku kao ki orguljaš J. G., u potpunosti svjestan munjom pogođenom nadahnućem, J. svih opasnosti, začkoljica, podvodnih G. se, nastojeći ne samo obim rukama grebena i ostalih nepoznanica, prem- nego i nogama dotaknuti samo nebo, da mentalno do krajnosti sazrela i od- nekako ispremiješao u samome sebi, govorna osoba, usudio upustiti u pu- pobrkao i među sobom zapetljao vlastolovinu krajnje neizvjesnog ishoda i stite dijelove, izgubio orijentaciju i onaj apsolutnog, nadljudskog rizika da na dragocjeni osjećaj što se nalazi gore a jednom od tada najvećih svjetskih fe- što dolje, te u takvom — a nešto i usli-

jed prijateljskog druženja s malo prevelikim brojem šarmantnih viski–kapljica — svakako izvanrednom stanju kako je dug i širok ljosnuo, stropoštao se po orguljskom pedalu koji je zakričao, zatrubio i zameketao kao leglo grubo probuđenih i do bezumlja prestravljenih duhova, demona i vještica.

Takvo što još glazba nije doživjela. A J. G.–ovo dalje meškoljenje i panično a uglavnom neuspjelo nastojanje da se iskobelja iz zagrljaja mahnita orguljskog kričanja samo je pojačavalo onaj grozoviti, svemirski urnebes koji je — praćen već histeričnim komešanjem i trzajima u fraku zakovitlana umjetnikova tijela — poprimao u ušima i očima zapanjenih ali još uvijek donekle pribranih promatrača, među kojima je sjedio i sasvim paralizirani i frapirani mladoliki provincijski autor, sve izrazitije groteskno–komičan prizvuk. Uz pomoć pritrčalih asistenata, orguljaševo je tijelo — poput trupla ubijenog bika u koridskoj areni — s mukom, no na kraju ipak uspješno odvučeno s pozornice, a nakon mučnog trenutka šutnje i razmišljanja, dvoranom je odjeknuo pljesak, urlik i zvižduk svemirskih razmjera. Četica od nepoznate bolesti pozelenjelih skladateljevih velikosvjetskih kolega, na čelu s danas najslavnijim u tome još uvijek istom svijetu, uspjela je unezvjerenom mladoautoru samo šutke stisnuti ruku ili pogledom, a možda čak i glasom tiho izreći: Svaka čast, takva se štosa ne bismo nikad dosjetili! Treba te izbaciti, protjerati iz glazbe! Tako i bi.

Podrumski Klupski prostor HGZ–a, 27. travnja 2012.

Predstavljanje novih izdanja akademika Rubena Radice promocija, seminara i izlaganja, pa je tako u petak, 27. travnja 2012., u suradnji s Hrvatskim društvom glazbenih teoretičara, naročito njegovim članovima Evom Sedak i Tihomirom Petrovićem, održano predstavljanje dvaju novih izdanja Umjetničke akademije u Splitu, knjige Ritamska komponenta glazbe 20. stoljeća dr. sc.

Davorke Radica i novo Akademik Nikša Gligo, Davorka Radica i akademik Ruben Radica u podrumu notno izdanje, Koncert HGZ–a za komorni orkestar, op. 1 našeg uvaženog lupski prostor Hrvatskog glazbenog zavoda akademika i skladatelja Rubena Radice. Zagretradicionalno je mjesto održavanja raznih bačka promocija uslijedila je nakon splitske, a Tomislav Fašaić

KNJIGE

(P. S.) U tajnoj pismohrani Općega Svjetskog Središta za Neporecivu Vje-

rodostojnost Činjenicâ pronađeni su sljedeći, dotad nepoznati podaci koji bi mogli poslužiti kao temelj razumijevanja za postanak gornje umjetničke fantazmagorije:

K

djela je, uz njihove već spomenute autore, predstavio akademik, muzikolog dr. sc. Nikša Gligo.

U informativnom i šarmantnom uvodnom govoru Nikša Gligo pohvalio je Ritamske komponente, naglasivši da je riječ o izuzetnom znanstvenom, ali i teorijsko–pedagoškom djelu koje je usmjereno na istraživanje i analizu ritma u nekoliko konkretnih skladbi ključnih skladatelja prošlog stoljeća po načelu takozvanih case study. Na svoje studije osvrnula se i autorica, objasnivši da je ritamska komponenta transparentna za cjelokupnu glazbu 20. stoljeća te da se doticanjem ritamskog nukleusa u pojedinim skladbama otkriva prava priroda glazbenog ritma što čitatelju može pomoći u metodičkom usvajanju ritma i metra, primjerice na nastavi solfeggia. Riječ je, dakle, o knjizi koja je u svakom pogledu obogatila hrvatsku znanstveno–pedagošku i teorijsko– muzikološku literaturu.

Koncert za komorni orkestar Rubena Radice, nastao 1956. godine, jedna je od njegovih najranijih skladbi od koje, kako sam kaže, nikada nije u potpunosti odustao. Praizvedena je iste godine upravo u Hrvatskom glazbenom zavodu, a sada, više od pola stoljeća kasnije, doživjela je i notno izdanje te nosi oznaku opusa 1. Maestro Radica publici je živo opisao nastanak djela i njegove osnovne elemente, istaknuvši intervalsku ćeliju kao nit vodilju, a značajan udio partiture čini i melodijska harmonija, što upućuje na skladateljevo sintetiziranje ekspresionističkih i impresionističkih glazbenih značajki, uz povremene atonalitetne i modalne epizode. Intimni ambijent klupskog prostora Hrvatskog glazbenog zavoda, zajedno s troje vrhunskih glazbenih intelektualaca, osigurao je nadasve ugodno i poučno druženje tog petka navečer i izmamili zadovoljstvo i osmijeh na licima publike. (Tomislav Fašaić)

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

CD izlog Trpimira Matasovića

bi Pater noster (1992.). U potonjoj se skladbi na prepoznatljivo Kempfov način u skladnom jedinstvu stapaju odzvoni tek naizgled raznovrsnih i disparatnih glazbi, u rasponu od gregorijanskog korala i notrdamske polifonije, pa sve do skladateljskih tehnika dvadesetoga stoljeća.

U tom smislu, Davorin Kempf kao da se nadovezuje na svog učitelja Stjepana Šuleka — no, dok se Šulek pozivao primarno na »željezni repertoar« glazbe osamnaestog i devetnaestoga stoljeća, Kempfovi su interesi daleko širi. I možda upravo zbog svoje zagledanosti (i) u dalju prošlost glazbe, Kempf kao da (za razliku od Šuleka) nastoji naslutiti i njenu budućnost.

CD izlog Dine Puhovski Hrvatski suvremeni skladatelji

davorin kempf: PIANO MUSIC I CHAMBER MUSIC (Cantus)

A

ko bi u ovom reprezentativnom supstratu Kempfova skladateljstva trebalo pronaći neku provodnu nit, onda je to autorova trajna preokupacija nastajanjem zvuka i nastankom zvukovlja, gotovo redovito u spoju s trajnim dijalogom sa žarištima, ali i ishodištima zapadne umjetničke glazbe.

Već i izbor skladbi na novom, dvostrukom autorskom albumu Davorina Kempfa upućuje na dva žarišta njegova opusa — glasovirska i komorna djela. Potonja je skupina, doduše, manje »kompaktna« od prve — u nju su, naime, uvrštene ne samo skladbe koje su komorne u tradicionalnom poimanju tog pojma, nego i zborska te elektroakustička djela (sa ili bez »živih« glazbala). Dakle, pojam je komorne glazbe ovdje shvaćen doslovno, kao ona glazba koju je moguće izvesti i/ili reproducirati u manjem prostoru. Ovakav izbor pritom nipošto ne treba shvatiti kao zanemarivanje Kempfova orkestralnog opusa — prije bi se moglo reći da odabrana djela predstavljaju svojevrstan reprezentativan supstrat Kempfova skladateljskoga svijeta.

Glazbeni arhetipovi Ako bi trebalo u supstratu pronaći neku provodnu nit, onda je to skladateljeva trajna preokupacija nastajanjem zvuka i nastankom zvukovlja, gotovo redovito u spoju s trajnim dijalogom sa žarištima, ali i ishodištima zapadne umjetničke glazbe. Ta je preokupacija u svom »čistom« obliku možda najrazvidnija u elektroakustičkoj skladbi Pyramids iz 1984. čije je polazište zvuk koji je prepoznatljivi akustički znak zapadne umjetničke tradicije tijekom posljednjih pola milenija — durski kvintakord. Na nešto drukčiji način postankom je zvukovlja zaokupljena još jedna, za Kempfov opus paradigmatska skladba — četiri godine mlađi glasovirski Zvukolik. Korištenje glazbenih arhetipova, naznačeno u Pyramids, obilježava i niz drugih njegovih skladbi, bez obzira jesu li ti arhetipovi folklorni (kao u Reminiscencijama za puhački trio iz 1982.) ili gregorijanski (Muzika za klavir i elektroniku iz 1978., elektroakustička skladba Fiat lux iz 1984.).

No, Kempfa ne zanimaju samo ishodišta, nego i žarišta zapadne glazbe. Mnoge su njegove skladbe tako i izričito naznačene kao posvete pojedinim autorima — primjerice glasovirske skladbe Melodija (Hommage à Bartók) iz 1982. i Hommage à Skrjabin iz 2003. godine. A među, za Kempfa bitnim žarištima zapadne tradicije osobito mjesto pripada opusu Johanna Sebastiana Bacha koji — ne samo u kronološkom smislu — predstavlja os simetrije koja se našla na polovici puta od prvih proplamsaja europske umjetničke polifonije do našega vremena.

Na Bacha se pritom osobito referiraju Contrapunctus primus za gudački kvartet iz 1956. te glasovirski Preludij i fuga — fantazija (Hommage à Bach) iz 2000. godine.

Nadovezivanje na učitelja A kao što je i Bach svoj glazbeni svijet utemeljio na trajnom osluškivanju i dijalogu s prošlošću i svojom sadašnjošću, isto čini i Davorin Kempf. Njegova sinteza elemenata različitih glazbenih prošlosti najupečatljivija je u dvama djelima na dvostrukom autorskom albumu — već spomenutom Fiat lux te u zborskoj sklad-

Hrvatski suvremeni skladatelji

Zlatko Tanodi: Electronica

se može stvoriti sa samo šesnaest sinusoidnih tonova.« »Čista« računalna skladba je i Bionic Soundscape rađena uz pomoć grafičkoga glazbenog alata HighC i drugih programa, a bogat zvukovni rezultat priziva filmske atmosfere, didžiriduovsko glasanje, lomljenje stakla…

Folklornu pak osnovu ima glazba ambijentalnog te žabama i muhama posutog djela Drava u kojoj sada saksofonist (Željko Kovačević) svojom izvedbom kontrolira Kymu. Basovski klarinet Ratka Vojteka u skladbi Air, izvođenoj uz nosač zvuka, katkad čak zvuči kao glas ili kao da nije akustički instrument; elektronički je dio nastao transformacijama instrumentalnog zvuka, a i skladateljev komentar ukazuje na namjeru poigravanja interakcijom snimke i solista.

U doba kada poslovični »svaki klinac« kreće stvarati glazbu za računalom, ovim se albumom pokazuje da za to treba imati znanje i vještinu te uz elektroničko umijeće imati i umjetnički koncept kako bi glazba bila zanimljiva. Uostalom, zaključuje Gligo, Tanodijev je »opus jedinstven u hrvatskoj glazbi, jer se nove, elektroničke tehnologije nesmiljeno podvrgavaju skladateljevim autorskim zamislim umjesto da njima à la mode upravljaju.« Rezultat je bogat eklektični album jasne provodne — elektroničke — niti koji se često slušateljem poigrava, izazivajući ga da otkrije gdje prestaje živi zvuk, a počinje elektronika ili da zaključi kako to i nije ono najvažnije.

CD izlog Davora Hrvoja

(Cantus)

A

lbumom Zlatko Tanodi: Electronica izdavačka kuća Cantus nastavila je niz autorskih nosača zvuka kojima se predstavljaju opusi hrvatskih skladatelja. U popratnom tekstu, urednik Nikša Gligo pojasnio je da je šarolikost Tanodijeva opusa razlog što je odabir pao »samo« na elektroniku, nazivajući je njegovom »osobnom elektronikom« koja »svejedno bitno ne odudara od njegovoga shvaćanja glazbenosti općenito.«

Elektronika u skladbama najčešće se zasniva na Kymi — programu, odnosno vizualnom programskom jeziku za dizajn zvuka te hardverskom akceleratoru Capybara–320.

Requiem za sopran i Kymu na Muzičkom biennalu Zagreb 2007. praizvela je Lidija Horvat Dunjko koja je izvodi i ovdje. Lišena tadašnjih scenskih elemenata, skladba uspješno polaže test »samo slušnoga« djela. Stvara se dojam da sopranistica ima dijalog sa samom sobom, ponekad kao da je umnogostručena, ali kao da čujemo i druge glasove koji izlaze iz elektronike u izmjeni grandioznog i intimnoga; arhaičnoga i suvremenog zvuka. Ženski glas pritom kontrolira glazbene parametre ostvarene elektroničkim uređajem, a prije »pravog« početka u djelo uvodi rubno kaotični, reminiscirajući kolaž citata.

I u ranijoj skladbi za sopran i Kymu, Anima– Animus, glas Lidije Horvat Dunjko većim dijelom kontrolira Kymu i Capybaru, odnosno uređaj pokreće različite elektronički generirane procese ovisno o visini ili jačini glasa.

Korištene su razne tehnike poput spektralne analize, aditivne i granularne sinteze, kao i klasične, algoritmičke i simetrijske metode skladanja: sve ovo možemo doznati iz skladateljevih komentara. Gligo ističe vrijednost Tanodijeve spremnosti da komentira i uputama za slušanje poprati vlastitu glazbu, o kojoj se »ništa bolje i preciznije ne da napisati« — pravi izvor glavobolje za recenzenta!

Ipak, uz vrijedne komentare koji, između ostalog, objašnjavaju tehničku stranu djela, nameće se pitanje koliko toga moramo znati da bismo mogli slušati suvremenu elektroniku, trebamo li moći prepoznati (barem neke) postupke ili načine transformacije zvuka ili glazbeno autorsko djelo ipak ostaje namijenjeno slušnoj percepciji, a ove su informacije nadogradnja.

U skladbi mo–RE, Gudački kvartet Rucner, osim što svira, »uz« Kymu, izgovara slogove iz naslova, što skladatelj rabi kao materijal za elektroničke transformacije, to jest sviračima omogućuje da sami sebi stvore zvukovne suigrače. Uz skladatelja Tanodija na albumu je zastupljen i profesor Tanodi koji je Igru 16 sinusa napisao kako bi pokazao studentima »što

JAZZ ORKESTAR HRT–A

U sredi našeg sela (Aquarius Records)

P

osezanje za motivima hrvatske narodne glazbe u stvaralaštvu jazz glazbenika nije ništa novo. Važno je na koji se način osvježe svima znane pjesme, mogu li im umjetnici skrojiti novu nošnju koja će biti u skladu s današnjim glazbenim trenutkom, a da se ne izgubi duh i izvorna vrijednost djela. Posebice je zahtjevno na takav način pristupati glazbi za jazz orkestar. Sjajan su primjer aranžmani Silvija Glojnarića za Jazz orkestar HRT–a (tadašnji Big band HRT–a) i ansambl Lado. Potaknut tim uspjehom Orkestar Hrvatske radiotelevizije snimio je novi album s podnaslovom Hrvatski tradicijski napjevi u obradama za jazz orkestar. Za ovu prigodu aranžmane su napisali razni autori koji su već pisali za Orkestar: Luka Žužić, Silvije Glojnarić, Joe Kaplowitz, Andreas Marinello i Zoran Ščekić. Svaki od njih donio je vlastito viđenje tog zanimljivog amalgama. Big Band HRT–a pod ravnanjem Saše Nestorovića s razumijevanjem je — u maniri jazza, ali poštujući izvornik — prenio njihove zamisli, a njegovi su članovi inventivnim solima ukrasili ovu posebnu »nošnju«.

Upravo su improvizatori oni koji unose poseban duh u izvedbe, koji svojim »skladanjem« u trenutku izvedbe skladbu čine jedinstvenom i neponovljivom. Na snimanju albuma, aranžmani i dirigent Saša Nestorović uspjeli su nadahnuti glazbenike na fino »tkanje«, još jednom pokazavši da Jazz orkestar HRT–a vrvi sjajnim umjetnicima u svim sekcijama. U ovom etno kontekstu kao solisti odlično su se snašli klarinetist i saksofonist Željko Kovačević, saksofonisti Arsen Ereš, Saša Nestorović i Mario Bočić, trubači Davor Križić i Branko Sterpin, trombonisti Miron Hauser i Mario Ferketin, gitarist Elvis Penava, klavirist Joe Kaplowitz, kontrabasist Saša Borovec i bubnjar Marko Lazarić.

CD IZLOG

CD IZLOG

18

Igor Geržina

Metropolis (Status Production)

K

oncertna promocija albuma Metropolis saksofonista i skladatelja Igora Geržine, održana 25. travnja 2012. u zagrebačkom Vip Clubu, pokazala je da smooth jazz ima svoju publiku, iako se u nas rijetko svira, a još rjeđe snima. Geržina, dugogodišnji član sekcije saksofonista, a danas producent Jazz orkestra HRT–a, ostao je dosljedan stilu koji njeguje godinama. Za snimanje novog CD–a okupio je ugledne glazbenike: klavijaturiste Maaseja Kovačevića i Gorana Kovačića, gitarista Davora Doležala, bas gitarista Zvonimira Bučevića Bucha, bubnjara Marka Lazarića i udaraljkaša Borisa Popova.

Kao gosti u nekim se izvedbama pridružuju klavijaturisti Ivan Popeskić i Joe Kaplowitz, gitarist Elvis Penava, basist Henry Radanović i bubnjar Sergio Bellotti. Uz njih Geržina nastavlja u istom stilu u kojemu je snimio i prethodni CD, Sax Album, iz 2006. godine.

Snimio je izvedbe jedanaest vlastitih skladbi koje se odlikuju lijepim, pijevnim temama, ritmom koji ljulja, opuštenim ugođajem i zanimljivim solima. Posebice su dojmljive improvizacije Igora Geržine čiji saksofon pjeva, ali ponekad i reži, umiljava se i svađa, nježan je i agresivan...

Poput mnogih djela hrvatskih jazz glazbenika i ovaj je album odmah po objavljivanju dobio pohvalne kritike u inozemstvu (»One of the best smooth jazz albums that you will buy in 2012!« — Norman Lynch, Jazzmine Radio /UK/ & WINR Jazz radio /US/...), a mnoge su skladbe učestalo emitirane na radio postajama diljem svijeta, posebice onima koje su specijalizirane za smooth jazz. Doista, Geržina se u izvedbama vlastitih skladbi doima kompetentnim, superiornim glazbenikom koji je uvjeren u ispravnost svojega glazbenog puta, a jedini vodič u toj pustolovini njegovo je srce. Zar bi inače svirao stil koji su mnogi već otpisali ili ga pak omalovažavaju kao komercijalan i manje vrijedan?

Geržina još jednom dokazuje da nije važno što se svira nego kako, da treba slijediti vlastita umjetnička uvjerenja i prepustiti se unutarnjim impulsima. Nadamo se da će njegov autorski, producentski i svirački potencijal biti prepoznat i u njegovoj sredini.

19

CD izlog Bojana Mušćeta

CD IZLOG

CD IZLOG

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

The Bambi Molesters

L’Kok

Atmospheric

(Dancing Bear)

MISLI PROTIV RIJEČI PRIČAJ MI

Svadbas

(Stajnerrecords)

(Croatia Records)

(Menart)

A NIGHT IN ZAGREB

P

arafraziramo li izlizanu frazu o slici i tisuću riječi, možemo zaključiti da u slučaju Bambi Molestersa twang govori više od milijun riječi.

Svjetski prvaci surf rocka promovirajući vrsni album As The Dark Wave Swells nastupili su u zagrebačkom Teatru &td i ondje snimili upečatljiv nastup, u audio i video formatu, tako da ovaj live album stiže upakiran kao dvostruki CD i DVD, što sve više postaje standardom kad su live albumi posrijedi. Škrti instrumentarij Bambi Molestersa ovoga puta pojačan je klavijaturama Luke Benčića iz My Buddy Moosea, vokalom Chrisa Eckmana iz Walkaboutsa, ujedno i producenta albuma te puhačke sekcije koja vrsno oplemenjuje pojedine skladbe. Eckman se bandu pridružio u izvođenju dvije pjesme — Long Shadows i Night of Forgotten Films, obje iz repertoara spin–offa Bambi Molestera, grupe The Strange koju čine upravo članovi sisačke četvorke uz Chrisa Eckmana. I koliko god bili superiorni u izvođenju rudimentarno ogoljele surf–glazbe, ovim live albumom (ne pretjerano različitim od studijskih ostvarenja) pokazuju kako se snažno njihov zvuk može nadgraditi korištenjem dodatnih instrumenata, na primjer klavijatura u La Bruti ili puhačkih instrumenata u Mindbenderu.

Stoga, ovaj album predstavlja svojevrsnu best of ponudu Bambi Molestersa, bjelodani dokaz zbog čega predstavljaju postavljače standarda u ovdašnjoj suvremenoj glazbi. Jedina je mana ovog albuma što nema mana, posrijedi je školski primjer živopisnoga, nadahnutoga i izvrsno realiziranog ostvarenja.

Š

ibenski kvartet L’Kok realizirao je prvijenac za splitsku nakladničku kuću Stajenerrecords, pa svakako valja pohvaliti ovaj kanal za predstavljanje dalmatinskih posada koje nisu ogrezle u stine i masline s jedne ili u rapperske jadikovke, s druge strane. L’Kok svoje glazbene zamisli temelji na stamenoj ritam sekciji na koju se nadovezuju zvukovi rezane funk gitare. Funk metal, ali u ponešto jednostavnijoj varijanti bez izrazitijih pomaka izvan klišeja. Band predvodi Ante Prgin, bivši član Fali V., pa ne čudi usmjerenost prema ritmičnijim podlogama na koje se mogu nadovezati funk improvizacije. Nažalost, sve zvuči poput mješavine dalmatinskoga pop–metala predstavnici kojega su bili Osmi putnik ili Big Blue i funk inspiracije u praksi Kineskog zida i, naravno, banda Fali V. Ovakav koktel zasigurno nije dovoljan da L’Kok izbaci dalje od lokalnih dometa, no album djeluje kompaktno i promišljeno, ne kao nakupina različitih ideja koje su morale biti otjelotvorene na prvijencu. Kad se tome doda korektna produkcija, pa i zanimljiv ovitak (u stilu samizdata nacrtanog olovkom), onda početni napori banda ipak mogu rezultirati i pažnjom šireg auditorija.

Dakako, pod uvjetom da dobace do drugoga albuma s autohtonijim idejama.

Karlo Metikoš / Matt Collins

PRIČA

(Croatia Records)

Dječaci

ISTINA (Croatia Records)

Z

a razliku od pretencioznog prvijenca, Dječaci su na drugom albumu odlučili radije koristiti tekovine splitskih pop–idioma negoli američkih rap–idiota, pa su prostor djelovanja našli negdje između TBF–a i Kuzme & Shake Zulu. Kako su TBF definitivno zacementirali splitski rap–izričaj (pa se i hit Leut Magnetica Evo me doma redovito pripisuje TBF–u), očito je kako je nužno morao utjecati na Dječake, a isto tako spoj rapa i dalmatinskog narječja neminovno zaziva TBF kao prvu asocijaciju. Stoga Dječaci u onim pjesmama gdje odustaju od infantilne rapperske ljutine i gdje slažu stihove s ironičnim odmakom i uz unos zamjetne doze humora (tu se približavaju danas benignim i irelevantnim Kuzmi i Shaki Zulu) dobivaju na uvjerljivosti. Nije stoga čudo što je pjesma Lovrinac postao jedan od istinskih ovogodišnjih hitova, a ni Dalmacija tu ne zaostaje. No, album je kakofonija pristupa, Dječaci još nemaju točno određen stil, s pojedinim pjesmama pokazuju da imaju potencijal koji bi mogao eskalirati (na primjer, odlična pjesma Med), no zasad još uvijek predstavljaju pripravnike na putu između želja i mogućnosti, odnosno između zamisli i ostvarenja.

N

eobično koncipiran box–set kome se odaje počast rock–začinjavcu na ovim prostorima — Karlu Metikošu alias Mattu Collinsu — sastoji se od dvostruke kompilacije iz Ultimate serije te dvije knjižice: autobiografiji, odnosno memoarskoj zbirci Za dva kovčega slave koja je izvorno serijalizirana 1971. u Plavom vjesniku i knjiga notnih zapisa njegovih pjesama. Posrijedi je izdanje realizirano u povodu 20. godišnjice njegove smrti i predstavlja vrsno odrađeni podsjetnik na autorsku i izvođačku veličinu Matta Collinsa koji je popularnost najprije stekao na inozemnim tržištima, a tek onda na domicilnom. Collins je prvi ovdašnji rock superstar i sigurno je kako je postavio parametre ne samo u glazbenom kontekstu nego i u celebrity sustavu. Koja je njegova važnost, ponajbolje opisuje bilješka Siniše Škarice ubačena u Ultimate kompilaciju kao jedna od rijetkih, ako ne i jedina knjižica u tom serijalu.

Pjesme na engleskom, francuskom, talijanskom i hrvatskom jeziku, vokalna superiornost te precizno kreirani postulati rock’n’rolla kako u obradama, tako i u originalnim pjesmama, sigurno su Karla Metikoša katapultirali u zvjezdanu orbitu, no upravo je njegovo glazbeno nasljeđe ona podloga na temelju koje se kasnije razvijala popularna glazba na ovim meridijanima. CD sa snimkama ima prije svega dokumentarističku vrijednost jer kvaliteta snimaka varira od pjesme do pjesme, no posrijedi su evergreeni kojima se uvijek valja vraćati i na koje je uvijek nužno podsjećati.

R

JOŠ IIIIIIII

iječki duet Atmospheric objelodanio je već treći album, promijenio tri pjevačice, a lider banda, Lado Bartoniček, autor, multinstrumentalist i pjevač, paralelno djeluje u barem tri projekta, band je imao tri hvale vrijedne obrade, no ipak nisu uspjeli pogoditi tricu koja bi ih gurnula pod snažnija svjetla reflektora.

Zagrebali su po površini s obradom Arsenova evergreena Ono sve što znaš o meni, ali gotovo istodobno TBF je sa sampleom iste pjesme realizirao megahit Nostalgična. Dakako, ovdje nije riječ o konkurenciji, ali sigurno je kako bi ova obrada gurnula band na radijske top–ljestvice. Obrada Ne daj se Ines s drugog albuma, također nije urodila plodom, a za recentni album spremljene su Uspomena iz repertoara Darka Rundeka i stari hit Gustafa Nina. Sve to upakirano je u ono što se nekoć zvalo new age, a danas lounge. Da Atmospheric djeluje u Zagrebu, sigurno bi bili miljenici radijskih postaja koje repertoar neprestano obnavljaju uradcima Detoura, Yammata i sličnih izvođača, ovako i dalje ostaju lokalna atrakcija koja bolji dio svoga repertoara ipak ima u posuđenim pjesmama, dok autorski zahvati još uvijek nemaju kritičnu masu za podizanje atmosfere.

K

Viktorija Novosel

Luft

KROZ ŠUMU

LUFT

(Menart)

(Aquarius Records)

P

P

rvijenac Viktorije Novosel izdvaja se od ostatka aktualne produkcije po barem dvije činjenice. Viktorija Novosel pobjednica je Supertalenta Nove TV i pokazatelj da u Prvim pljeskovima za 21. stoljeće ipak ima vrsnih talenata koji se mogu bezbolno upiti u estradno tkivo. Osim Natali Dizdar i, donekle, Bojana Jambrošića, ostali su tek zahvaljujući visokoj razini popularnosti u određenom trenutku imali izgleda da naprave nešto više, no nakon jednog albuma sve je ostalo u zapećku. Viktorija Novosel je realizirala album obrada popularnih napjeva bolje prošlosti (Gdje Dunav ljubi nebo Josipe Lisac, Astronaut Urbana & 4…), ali i nekoliko sevdalinski kao što su Žute dunje ili Kafu mi draga ispeci. U tako zamišljenom miš–mašu nadodane su naslovna autorska pjesma, duet s Darkom Rundekom u pjesmi Budi i — potpuno senzacionalno — obrada pjesme skupine Pink Martini U plavu zoru koju je ova američka skupina izvorno izvela na hrvatskom jeziku.

Sve to zajedno ima čvrstu podlogu u izražajnome vokalu Viktorije Novosel, ali i ogoljelom instrumentariju koji prilično funkcionalno djeluje u zvučnoj slici koju je postavio znani producent Edi Cukerić. Usporedba s Joss Stone koja se nakon uspjeha na nekom talent showu svojom stamenom interpretacijom uspjela nametnuti publici i diskografskoj industriji nameće se sama po sebi. No, Viktorija Novosel na nastupnom albumu u ovdašnjim okvirima postiže možda još i više: Kroz šumu je već sad jedan od najizglednijih kandidata za album godine.

ako su krenuli, Svadbasi će trajati barem 40 godina, funkcionirajući poput grupe Boa: dva–tri puta u desetljeću će se okupiti, snimiti vrlo dobar album, malo ga koncertno promovirati i onda nestati do nove prigode.

Tako se pojavio i album Još iiiiiiii koji dokazuje sve naglašeniju glasovnu kompetenciju Ljubice Gurdulić, kreativnu produkciju Pavla Miholjevića i Jure Ferine te nesumnjivu sviračku kompetentnost banda. Sve to, zapravo, nadograđuje pjesme koje uglavnom djeluju kao stilske vježbe. I tu su Svadbasi zaista majstori: složili su album u kome će tek pokoja pjesma zaintrigirati (na primjer, iznimno poletna Tvoja), dok ostatak materijala zapravo zvuči kao soundtrack za kakvu kazališnu predstavu ili film. Pjesme s albuma kao da su skice koje je prekaljena ekipa glazbenika dovela gotovo do savršenstva. Doduše, na taj način stvara mnoštvo njima sličnih izvođača iz indie okružja, no Svadbasi su na ranijim ostvarenjima ipak postavili nešto više autorske kriterije. Tako album Još iiiiiii ocrtava sliku banda čija je kvaliteta neupitna, no potencijal ni nakon šest albuma nije dokraja iskorišten.

rvijenac Lufta otkriva kako je posrijedi energični trojac koji se napaja na izvorištima novog vala, uz dodatak pršteće svirke i odgovarajuće produkcije. Uz aktivnu primjenu višeglasja, Luft kreira istodobno čvrst, ali topao zvuk naglašene melodioznosti.

Pritom ne bi škodilo poliranje stihova, rad na aranžmanima, a i glavni vokal bi mogao malo krenuti na napredne tečajeve pjevanja.

No, unatoč svim neskrivenim nedostacima, Luft ima dobro glazbeno punjenje svoje instrumentalističke mašinerije i koncertnim kaljenjem zacijelo može izbrusiti izričaj. U ovoj kategoriji, Kinoklub realizirao je mnogo uvjerljiviji album, ali pop–rock Lufta ima potencijal koji se može snažnije razviti. Uostalom, teen preokupacije i nabijeni glazbeni izričaj Kinoklub i Luft odvajaju od rock–bandova punih pretencioznog drvljenja u nadi da budu čim bliže svojim trenutačnim indie idolima. U ovom slučaju možemo čuti samo nabrijani sound mladih junoša koji polublesavim tekstovima nastoje izbaciti juvenilnu frustraciju iz sebe. U tome Luft sasvim uspijeva, a albumom prvijencem predbilježuju se na karti izvođača od kojih se u dogledno vrijeme može očekivati da podignu kvalitativni presjek recentne rock–scene.

BROJ 174, SVIBANJ 2012.

Završetak koncertne sezone Cantus Ansambla 2011.–2012.

Posvećenje putovanja Piše: Dina Puhovski

Z

avršni, peti, koncert sezone Cantus Ansambla u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, naslovljen Posvećenje proljeća i održan 14. svibnja, prisilno je bio smješten u kasniji termin od uobičajenoga, od 21:30, kako ne bi koincidirao s dodjelom Nagrada Porin u kategoriji klasike i jazza u Velikoj dvorani. Pre-

— svakako nije štetilo ni kvaliteti koncerta, a niti brojnosti publike.

Većinu programa, vješto izvedena pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera, činilo je edukativno putovanje djelima klasika glazbe 20. stoljeća: Papandopula, Milhauda, Stravinskog i Hindemitha. Cantus je u goste pozvao i vr-

Stravinskog koji prilično podsjeća na njegovu Svadbu. Naša najbolja violončelistica s međunarodnom karijerom izvrsno je odsvirala dionicu obligatnog violončela u Hindemithovoj Trećoj komornoj glazbi (svojevrsnom koncertu za violončelo), izmjenjujući se s ansamblom koji je zapravo sačinjen od deset solista, naročito lijepo u dvopjevu s violinistom Ivanom Novincom.

Nepoznanice u naslovu

Berislav Šipuš, Kvartet Klang i Ivan Josip Skender

mještanje iz udarnoga u noćni termin — koje mnogi smatraju opravdanim, iako Cantus Ansambl već godinama dokazuje da suvremena glazba dobro »sjeda« taman nakon Dnevnika

hunske solistice: mezzosopranisticu Dubravku Šeparović Mušović i violončelisticu Moniku Leskovar. Prvakinja Zagrebačke opere sjajno je i snažno izvela sažeti i narodnom poezijom inspirirani ciklus pjesama Pribautki Igora

U završnoj skladbi, ...un viaggio verso le luci di Amaraath, la stella del ritorno..., Berislava Šipuša, utemeljitelja ansambla, Cantusu se pridružio Kvartet Klang koji čine pijanistice Vlatka Peko i Ana Lucić te udaraljkašice Anita Primorac i Kaja Farszky i koji je u nepune tri godine postojanja osvojio hrvatsku glazbenu scenu.

Kada su 2010. pobijedile na Međunarodnom natjecanju mladih umjetnika Ferdo Livadić, za njih su Samoborske glazbene jeseni naručile novu skladbu Berislava Šipuša. Ako je Cantusova publika već mislila da poznaje raznoliko zvukovlje suvremene glazbe, ta im ga je skladba proširila, od laganog poigravanja udaraljkaškim osobinama klavira, kao i klasičnih udaraljka, do prodornih crescenda i ispunjavanja svake čestice dvorane zvukom. Skladatelj je namjerno ostavio neke nepoznanice u naslovu, no daje se naslutiti da se i ovdje — kao i vjerojatno u svakoj njegovoj skladbi — provlači ideja da je »svako putovanje ujedno i povratak«. Na kraju mu je ansambl čestitao rođendan prigodnom suvremenom izvedbom pjesme Happy Birthday, u verziji koju Cantusova publika odavno više ne smatra »raštimanom«.

12 | 13 KONCERTNA DVORANA VATROSLAVA LISINSKOG

cantus ansambl

cantus ansambl

20

Treći koncert u ciklusu Cantus Ansambla 19. ožujka 2012. u MDVL

Program po načelu simetrije Piše: Jana Haluza

T

reći je koncert Cantus Ansambla u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskoga donio zahtjevni instrumentalni program u ravnoteži hrvatskih i inozemnih snaga. Ujedno je polovicom svoje sezone naš središnji ansambl za suvremenu glazbu odrazio njegov novi ustroj otkako je Berislav Šipuš, osnivač i voditelj, dirigent i skladatelj preuzeo novu dužnost zamjenika ministrice kulture. Uslijed novih zaduženja i sukoba interesa smanjio je umjetničko–dirigentski angažman i dio aktivnosti oko ansambla dao u ruke njegovih članova. Na programu, tematski naslovljenom solo–tutti, izmjenjivale su se solističke točke, dueti s kvintetom i solističkim koncertom uz komorni orkestar u središnjici točke simetrične osi. U punoj gradaciji zvukovlja, energije i ekspresije kakvu i u formalnom i u izražajnom pogledu gradi nova skladba Sanje Stojanović iMpURE. Riječ je o novom djelu naručenom posebno za ovu sezonu Cantus Ansambla, svojevrsnom koncertu za klarinet i prateći orkestar u čijem je prvom planu treperavo pulsiranje Cantusova člana Danijela Martinovića na solo instrumentu uz nagomilane, pomalo agresivne skupne geste cijelog ansambla u dijalogu svojevrsnog dijaboličnog concerta grossa. Oko tog zvučno dominantnog ostvarenja u zrcalnoj simetriji kojim je ravnao Davorin Brozić, dugogodišnji saksofonist ansambla, ogledali su se komorniji primjerci svjetske i hrvatske suvremene glazbe: koncertantno izveden Puhački kvintet Južnokoreanca Isanga Yuna te poetični dueti Nijemca Voklera Davida Kirchnera za rog i klavir te Ruskinje Sofie Gubaiduline za kontrabas i klavir gdje su, uz pijanisticu Srebrenku Poljak, tonsko bogatstvo svojih glazbala otkrili kornist Bank Harkay i kontrabasist Nikša Bobetko. No, najdojmljiviji dijelovi koncerta bili su uvod i koda, dva djela za jedan instrument solo: uvjerljiv solistički nastup izvrsnog čelista Jasena Chelfija u neoklasičnoj dvostavačnoj Sonati Mađara Györgyja Ligetija te svojevrsni posljednji pozdrav nedavno naglo preminulom akademiku Marku Ruždjaku u završnici, uz prvu ponovljenu izvedbu njegova Pjeva hodočasnika za flautu, odnosno piccolo solo, istodobno mističnog i zvrckavog, i jednog jedinog (nezamjenjivog) Danija Bošnjaka koji je na kraju, primajući pljesak oduševljene publike, njezinu pozornost usmjeravao na skladateljevo ime na partituri.

Četvrti je koncert u ciklusu Cantus Ansambl & Lisinski smješten u »rupu« HNK Zagreb uz tri izvedbe baleta Air Krešimira Seletkovića, praizvedena na prošlom Muzičkom biennalu Zagreb 2011. (Cantus on Air — 31. ožujka te 2. i 4. travnja).