Cantus 169 small

NAGRADE VLADIMIR NAZOR/ NAGRADE HDS–A/ FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT 2011./MIK/ZAGREBAČKI KONCERTI/TAMARA OBROVAC PROMOVIRALA CD MADIROSA/POSLJEDNJA BIENNALSKA PRAIZVEDBA MARŠAL/CD IZLOG NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA BROJ 169 SRPANJ 2011.

CIJENA 20 kn ISSN 1330–4747

CANTUS CANTUS

Piše: Jagoda Martinčević

odine 1991. u jednom razgovoru za novine, Ruben Radica je rekao: »Davno sam rekao ono iza čega i danas stojim: trebalo je istrčati do samog ruba ponora da bi se imalo kamo vratiti.« Dvadeset godina kasnije, a više od pedeset koliko ih je proteklo od njegovih skladateljskih početaka, skladatelj i pedagog, akademik Ruben Radica i dalje trči svoj maratonski skladateljski krug, ustrajan, samozatajan, do kraja odan ideji koja ga je dovela na dugogodišnji umjetnički put. A on je, čini se, bio određen već u najranijoj mladosti obiteljskim nasljeđem talenta i glazbenih znanja koje je još kao dječak u rodnomu Splitu dobio od djeda, uglednog skladatelja Josipa Hatzea. I danas kada se prisjeća djetinjstva, Radica s neskrivenom nostalgijom, s mnogo poštovanja govori o vremenu u kojem je bio cijepljen glazbom u obiteljskom okruženju tadašnjega kulturološki — a posebice glazbom — oplemenjenog Splita.

G

vo je s Prazorom Radica dosegnuo sam vrh hrvatske suvremene glazbene scene.

I kao što muzikolog Nikša Gligo u tekstu Red iz prožimanja strukturnih i psiholoških akcija (uz glazbu Rubena Radice) vrlo točno kaže: »Ruben Radica očito (slično kao i Schönbergov krug u svojemu poimanju odnosa između usklađenosti i poj-

mljivosti) drži da sve ‘tajne reda’ njegove glazbe ne treba iznositi na vidjelo jer bi samo usmjeravale pozornost prema prostorima koje glazba još ne nastanjuje, nego se tek priprema osvojiti ih — ne znaju i hoće li u tome uspjeti i hoće li ih, ako uspije, uopće nastaniti! Ili pak Radica red drži uvjetom svoje glazbe u tolikoj mjeri da uvid u tajne toga reda nije ni potreban?«

Kelemenov đak Daljnji ga je put odveo u Zagreb gdje je na Muzičkoj akademiji završio studij dirigiranja u razredu Slavka Zlatića te kompoziciju kod Milka Kelemena. Još kao student pojavljuje se u javnosti svojim djelima među kojima je prva javna izvedba skladbe Intrada, Andante i Finale održana 1954. godine. Tijekom daljnjih nekoliko godina, Radica odabire put usavršavanja u inozemstvu kod uglednih suvremenih skladatelja i pedagoga, Vita Frazzija na Accademia musicale Chigiana u Sieni, Renéa Leibowitza i Oliviera Messianea u Parizu te Györgyja Ligetija, Pierra Bouleza i Henria Poussera u Darmstadtu. Nakon četverogodišnjeg razdoblja provedena na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, od 1963. godine profesor je Muzičke akademije u Zagrebu, od 1978. redoviti profesor, a u razdoblju od 1981. do 1985. i dekan. Od 2000. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dobitnik je godišnje Nagrade Vladimir Nazor 1973. za skladbu Extensio, dviju Vjesnikovih Nagrada Josip Štolcer Slavenski, 1978. za djelo K a i 1991. za misterij za glazbenu pozornicu Prazor. Nositelj je ordena Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Autor autohtone poetike Kao pripadnik druge generacije hrvatskih skladatelja avangarde — ističe se u obrazloženju Nagrade Vladimir Nazor — Ruben Radica se vrlo rano i vrlo jasno odredio kao autor osebujne i autohtone poetike duboko povezane s glazbenim strujanjima svoga vremena. Takvom određenju zasigurno su pripomogla njegova inozemna iskustva, ali i osobni odabir koji je skladateljsko promišljanje vodio prema stalnom usavršavanju vlastitoga stila. Odnos između strukture i oblika, s osobitom pozornošću usmjerenom ka zvukovnome koloritu, temelji su Radičina skladateljskog rukopisa koji se očituje u bogatom opusu najrazličitijih glazbenih žanrova za različite sastave.

Među brojnim djelima Rubena Radice treba svakako istaknuti Četiri dramatska epigrama za glasovirski kvintet (1959.), Concerto abbreviato za orkestar i obligatni violončelo (1960.), 9 & 10, interferencije za recitatora, zbor i orkestar (1965.), Extensio za orkestar i glasovir (1973.), K a za dvije instrumentalne skupine i sintetizator (1977.), Pasija za bariton i tri instrumentalne skupine (1981.), XIII. ura, dva soneta A. G. Matoša za tri zbora i orkestar (1994.), sve do najnovije praizvedbe Poème crépusculaire za gudački kvartet upriličene 19. svibnja ove godine u povodu autorova 80. rođendana, o čemu ste mogli čitati u prošlome broju. Ipak, krunom Radičina stvaralaštva ostaje Prazor, misterij u deset prizora za glazbenu pozornicu prema istoimenoj poemi Jure Kaštelana, praizveden 1991. godine na Muzičkom biennalu Zagreb u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

U tom je duboko emitivnom, poetskom djelu, Radica svojim osjetljivim skladateljskim rukopisom osvijetlio liričnost pjesnikove ideje priklanjajući joj se i kao libretist u humanoj poruci koja govori o svevremenskoj ljudskoj patnji. U glazbenom je izrazu progovorio iznenađujućim prepletanjem dalekih odjeka tradicijskih korijena i svojeg osebujnog — često radikalnog, a uvijek duboko promišljenog — skladateljskog prosedea. Upra-

cant 169 06.indd 1

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

Trebalo je istrčati do ruba ponora

NIKOLINA OSTARIJAŠ

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

CANTUS CANTUS

SKLADATELJU RUBENU RADICI DODIJELJENA NAGRADA VLADIMIR NAZOR ZA ŽIVOTNO DJELO

Ruben Radica

20-Jul-11 2:26:58 PM

2

UVODNIK ožemo li zamisliti bolje ambijente za koncerte od pulske Arene, crkve Sv. Donata u Zadru, dvorova i palača u Dubrovniku, Eufrazijeve bazilike u Poreču, Gradine na riječkom Sušaku, Balwan Cityja u Grožnjanu i mnogobrojnih drugih crkava, samostana, dvoraca... kulturnih znamenitosti povijesne i estetske vrijednosti. Možda ćete novi, ljetni broj Cantusa čitati negdje na ljetovanju, u nekom od tih prostora, nadamo se uz dobru glazbu, a izbor zanimljivih glazbenih događaja ovoga ljeta u Hrvatskoj nije zanemariv. Naime, iako je i na kontinentu zamjetna, uobičajeno je da se koncertna i festivalska aktivnost preko ljeta seli u turistička središta, uglavnom na jadransku obalu, što je dobro, ali nadam se da sve organizatorske mogućnosti neće biti iscrpljene samo u turističkoj sezoni.

M

KONCERTI

UVODNIK

BROJ 169, SRPANJ 2011.

Posebnost glazbenih priredbi na Jadranu predivan je i poticajan ambijent u kojima se većina njih održava.

Za umjetnike, ali i publiku, upravo su ti prostori garancija čarolije. Stapanje umjetnosti s prirodom i poviješću nerijetko potiče na novu glazbenu kreativnost i ostvarenje nezaboravnih trenutaka, ne samo zbog promjene ambijenta, izlaska iz konvencionalne koncertne dvorane ili kluba, nego i zbog energije kojom ti prostori nerijetko zrače i prožimaju prisutne. U mnogim se gradovima uz jadransku obalu događa upravo takva sinergija, na radost umjetnika, ljubitelja glazbe, turista... Svim čitateljima želimo dugo toplo glazbeno ljeto, a mi ćemo se potruditi prikupiti čim više podataka o spomenutim glazbenim priredbama i o njima vas izvijesti u sljedećem broju Cantusa.

Davor Hrvoj

KONCERT U ILIRSKOJ DVORANI U ORGANIZACIJI UREDA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSKE

Hrvatska glazba na Dan državnosti Piše: Jagoda Martinčević povodu Dana državnosti Republike Hrvatske predsjednik Ivo Josipović priredio je 25. lipnja u Preporodnoj dvorani Narodnoga doma svečani koncert. Odlična je zamisao bila tom prigodom predstaviti glazbu odabranih hrvatskih autora koju su, uz ostale uzvanike, imali mogućnosti čuti i predstavnici Mađarske i Slovenije, kao i strani veleposlanici akreditirani u našoj zemlji. Smatrajući kulturu, a napose glazbu, onom sastavnicom međusobna upoznavanja koju je najlakše razumjeti, predsjednik Josipović u tom je tonu održao i kratak uvodni govor u kojemu je još jednom istaknuo pripadnost Hrvatske europskom civilizacijskom krugu, a tome je posvjedočila i odabrana glazba hrvatskih skladatelja.

U

Trolist starih majstora Predstavljeni skladatelji i njihova djela obuhvatili su širok i dobro odabran raspon između 18. i 21. stoljeća, u kojemu su neki od njih ravnopravno slijedili europska zbivanja i postignuća svojih inozemnih kolega. U kronološkom slijedu raspored je, dakako, započeo glazbom dubrovačkog patricija i diplomata Luke Sorkočevića, autora prvih simfonija u hrvatskoj glazbenoj povijesti. Premda u to vrijeme još uvijek na tragu mocartovsko–hajdnovskih divertimenta, bez razrade pravog simfonijskog tkiva, Sorkočevićeve simfonije, od kojih je za svečani koncert bila odabrana Treća simfonija u D–duru, značajan su prinos razvoju naše instrumentalne glazbe, kao i prezentni dokaz autorove neprijeporne melodičke darovitosti. Nasuprot mediteranskoj skladateljskoj izričajnosti, postavljen je Sorkočevićev suvremenik sa sjevera Hrvatske, pavlin Amando Ivančić, s Prvom simfonijom u G–duru. Iako mnogo manje izvođen od dubrovačkog kolege, Ivančić je svoje vrijeme ispunio brojnim i raznovrsnim opusom, pretežito duhovnoga karaktera, a mnoga su mu djela pohranjena u brojnim knjižnicama i arhivima srednje Europe. Trolist starijih majstora zaključio je, iako posredno, franjevac Fortunat Pintarić, svojim Dudašem, u ovoj prigodi utkanim u duhovitu suitu Pintarichiana iz pera Borisa Papandopula.

Zagrebački solisti pred visokim uzvanicima

Važna kulturološka misija Uz Ivana pl. Zajca, naš zacijelo najplodniji skladatelj Boris Papandopulo bio je zastupljen još jednim djelom: finalom Perpetuum mobile iz popularne Sinfoniette nastale 1938. godine. Zaigrana glazba neoklasičnoga stila predstavljala je most od starih majstora prema našim suvremenicima koje su u ovoj prigodi predstavljali Milko Kelemen i Frano Parać. U vrijeme kada je skladao Koncertantne improvizacije godine 1954., Kelemen još nije bio ono što je postao kasnije, jedan od stupova hrvatske avangardne glazbe, iznimno cijenjen u inozemstvu. No, virtuozne Koncertantne improvizacije, do danas izvedene više od pet stotina puta, i dalje ostaju jednim od njegovih najboljih djela.

Najmlađi od skladatelja u ovom svečarskom programu, Frano Parać, predstavljen je Koncertom za

violinu, violu i gudače iz 2008. godine. Recentno djelo hrvatskoga skladateljstva zastupalo je onaj segment izričajnosti koji obuhvaća višeslojnu pripadnost autorova senzibiliteta podjednako usmjerenog tradiciji i novom zvuku. A kada je riječ o Paraću i njegovoj glazbi, taj spoj uvijek bez iznimke izaziva pozornost slušateljstva. Tako je bilo i ovaj put, dijelom zahvaljujući i pažljivijoj izvedbi Zagrebačkih solista uz dva izvrsna gudača: violinista Sretena Krstića i violista Aleksandra Miloševa. Na žalost, pohvale za izvedbenu vrijednost ne mogu se izreći i za tumačenja nekih drugih skladbi među kojima je posebno neusklađeno zazvučala Ivančićeva simfonija. No, uzvanici su otišli zadovoljni, ispraćeni i jednim dodatkom, nadajmo se s nekim novim spoznajama o hrvatskoj glazbi koja je u protekla dva stoljeća odigrala važnu ulogu u kulturološkoj misiji naše domovine.

OBLJETNICE

GLAZBOM OBILJEŽENA 150. OBLJETNICA HRVATSKOG NARODNOG KAZALIŠTA U ZAGREBU

Hrvatski skladatelji na sceni zagrebačkog HNK Piše: Jagoda Martinčević d povijesne subote 24. listopada 1860. kada je glumac Vilim Lesić O u Gornjogradskom kazalištu obznanio općinstvu da će se od tada nadalje predstave igrati na hrvatskom jeziku, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu broji svoje rođendane i održava jednu od najvažnijih zadaća u cjelokupnoj kulturi našega naroda.

Zbor i orkestar HNK

od pokroviteljstvom Hrvatskoga Sabora, u prisutnosti Predsjednika Republike dr. sc. Ive Josipovića, Predsjednika Sabora Luke Bebića, Predsjednice Vlade Jadranke Kosor i Kardinala Josipa Bozanića, 16. lipnja održana je središnja svečanost obilježavanja 150. obljetnice Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Za tu je prigodu odabran koncert hrvatskih skladatelja uz sudjelovanje mahom mlađih vokalnih solista te zbora i orkestra HNK pod ravnanjem Nikše Bareze. U pozdravnim govorima, a osobito onom Ive Josipovića, istaknuta je dugogodišnja kulturološka uloga naše nacionalne kuće, čuvanje identiteta kao i trajno prisutna poveznica tradicije i suvremenosti o čemu je također govorila intendantica HNK–a Ana Lederer. Od povijesne subote 24. listopada 1860. kada je glumac Vilim Lesić u Gornjogradskom kazalištu obznanio općinstvu da će se od tada nadalje predstave igrati na hrvatskom jeziku, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu broji svoje rođendane i održava jednu od najvažnijih zadaća u cjelokupnoj kulturi našega naroda. U različitim i burnim razdobljima nerijetko obilježenima političkim zbivanjima, hrvatska nacionalna kazališna kuća uspjela je održati kontinuitet djelovanja, odgajajući svojim repertoarom brojne generacije umjetnika i publike. S tri umjetničke grane — dramom, operom i baletom — na jednoj pozornici, što je zastarjeli model kakav više ne postoji gotovo nigdje u svijetu, HNK u Zagrebu i danas se bori s teškoćama, no razina pojedinih umjetničkih projekata kakav je u svečarskoj sezoni bio, primjerice, Wagnerov Parsifal, svjedoči o iznimnim stvaralačkim mo-

P

gućnostima koje su zasigurno zalog za daljnju budućnost djelatnosti ovoga kazališta.

Takav je bio i koncert hrvatskih skladatelja, onih koji su svojim djelima izvedenima na pozornici HNK u Zagrebu znakovito obilježili našu glazbenu scenu.

Začudo izostao Zajc Prvi među njima bio je svakako Vatroslav Lisinski, otac prve hrvatske opere Ljubav i zloba koje već desetljećima nije bilo na našoj sceni. U ovoj prigodi Lisinski je predstavljen uvertirom te dvjema arijama iz svoje druge opere Porin u izvedbi basa Marka Mimice i tenora Stjepana Franetovića. Lisinski je zacrtao put kojim je dalje niz godina kročio Ivan pl. Zajc, utemeljitelj zagrebačke opere i njezin dugogodišnji ravnatelj, no, on je začudo izostao iz odabranog programa, unatoč golemu izboru iz njegova iznimno plodna opusa. Sljedeće razdoblje zastupao je Blagoje Bersa, skladatelj koji je operom Oganj, praizvedenom 1911. godine, uz Josipa Hatzea i njegov Povratak, otvorio novo, moderno razdoblje hrvatske glazbene scene. Bersa je evociran arijom iz Ognja u izvedbi baritona Ljubomira Puškarića te izvrsnom izvedbom simfonijske pjesme Sunčana polja, skladbom koja ni na koji način nije povezana s Hrvatskim narodnim kazalištem, osim s mogućnostima orkestra koji je u izvedbi pokazao svoj puni potencijal.

Svestrani i plodni majstor Boris Papandopulo koji je, baš kao i Jakov Gotovac, mnoge godine

proveo i za pultom opere HNK dirigirajući raznolik operni repertoar, predstavljen je atraktivnim prizorom Muhe iz opere Rona koja nakon praizvedbe u Rijeci 1956. godine na žalost nije više dobila šansu. Fragment iz Rone u virtuoznoj izvedbi sopranistice Ivane Lazar zorno je posvjedočio koliko smo još dužni Papandopulu, ali i nekim drugim opernim skladateljima.

Svečanost je zaključio odličan odabir Ode zemlji i finala opere Mila Gojsalića Jakova Gotovca.

Umjesto uobičajenog i uvijek rado slušanog finala popularnog Ere s onoga svijeta, završnica događaja pripala je manje poznatoj, no ne i manje zanosnoj herojskoj operi skladatelja koji je u mnogome zadužio hrvatsku glazbenu scenu u domovini i u inozemstvu. U izvedbi ulomaka sudjelovali su mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović te basovi Ozren Bilušić i Marko Mimica, bariton Ljubomir Puškarić i tenor Stjepan Franetović.

Dakako, bilo bi još prostora, na žalost ne i vremena, za niz hrvatskih skladatelja koji su svojim djelima obogaćivali repertoar naše nacionalne kuće. Među mnogima valja spomenuti i naše suvremenike, primjerice Rubena Radicu i njegov Prazor kao jedan od vrhova hrvatske suvremene glazbene scene. No, to je već tema za neku drugu prigodu, u drugom i budućem svečarskom trenutku. U ovom našem, dobro je da smo se sjetili nekolicine koja je svojim djelima ispisivala bogate stranice života zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta koje je dočekalo i otpratilo svoj 150. rođendan.

IZDAVAČI: Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić / UREDNIŠTVO: Marina Ferić Jančić, Jana Haluza, Davor Hrvoj (glavni urednik i urednik fotografije), Jure Ililć / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb / E–mail: cantus@cantus.hr, cijena: 20 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747 CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn 1/3 STRANICE 2.000,00 kn 1/4 STRANICE 1.500,00 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na cantus@cantus.hr.

cant 169 06.indd 2

20-Jul-11 2:27:02 PM

3

BROJ 169, SRPANJ 2011.

SKUPŠTINA HDS–A

Održana redovna godišnja Skupština Hrvatskog društva skladatelja dvorani HDS–a 21. svibnja 2011. održana je redovna godišnja Skupština Hrvatskog društva skladatelja. Skupštini se odazvalo 58 redovnih članova te pridruženi članovi s pravom glasa, a predsjedao je Hrvoje Hegedušić, predsjednik Društva. Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik, podnio je programski i financijski izvještaj o poslovanju HDS–a u 2010. godini. Oba izvještaja jednoglasno su usvojena, kao i izvještaj Nadzornog odbora. Prema tradiciji, i ove su godine objavljeni dobitnici godišnjih nagrada Društva za proteklu godinu — Dalibor Bukvić, Zvonko Špišić, Eva Sedak i Nada Bezić, Antun Tomislav Šaban, Igor Lešnik, Božo Potočnik i Husein Hasanefendić. Radni dio trajao je oko sat i pol, nakon čega se nastavilo druženje uz domjenak. (HDS)

NAGRADE

U

(nastavak sa str. 1)

ORGULJAŠICA LJERKA OČIĆ DOBITNICA GODIŠNJE NAGRADE VLADIMIR NAZOR ZA DISKOGRAFSKI PROJEKT HRVATSKA ORGULJSKA GLAZBA

Kruna za kraljicu Piše: Jagoda Martinčević

domeni glazbene reproduktive, ovaj put usko povezane s kulturološkim promišljanjima, godišnja Nagrada Vladimir Nazor za glazbu pripala je uglednoj hrvatskoj orguljašici Ljerki Očić. Projekt Hrvatska orguljska glazba, ostvaren na četiri nosača zvuka, kruna je njezina dosadašnjega rada koji se godinama odvija razgranato, u umjetničkoj interpretaciji, istraživanju, pedagogiji, organizaciji i okupljanju struke, ali i brojnih poklonika orguljske glazbe.

U

RAZGOVORI

Nakon školovanja i usavršavanja u Sloveniji, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji, Ljerka Očić u dobi od 23 godine započela je aktivnu koncertantnu karijeru u kojoj je do danas ostvarila više od 1200 koncerata u domovini, Sjedinjenim Američkim Državama, Aziji i Australiji. Brojne je interpretacije zabilježila na dvadesetak nosača zvuka te za njih dobila niz priznanja i nagrada. No, usporedno s umjetničkim djelovanjem posvetila se i pedagogiji te je, uz rad na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, sudjelovala na brojnim međunarodnim orguljaškim natjecanjima kao članica ocjenjivačkih žirija održavajući istodobno i

majstorske tečajeve kod nas i u svijetu. Njezina je posvećenost orguljama rezultirala i utemeljenjem Društva za promicanje orguljske umjetnosti Franjo Dugan, dok knjige kao što su Orguljska umjetnost ili Orgulje… energija duha na temu novog metodičkog pristupa podučavanju orgulja, kao i instruktivna izdanja za potrebe studijske nastave, svjedoče o neumornom promicanju brojnih sastavnica medija koji je odabrala za životni poziv.

Neumorni entuzijazam U 2009. godini započela je projekt Hrvatska orguljska glazba nakladnika Cantus d.o.o. koji ostvaruje u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja, Hrvatskom radiotelevizijom i Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog, a dovršava ga četvrtim nosačem zvuka u 2010. godini. Ova reprezentativna antologija orguljske glazbe naših autora obuhvaća širok raspon razdoblja u kojima su naši skladatelji djelovali i Ljerka Očić ih s pravom smješta u kontekst europske glazbe koje je hrvatska glazba autentičan i suveren dio cjeline. O tome svjedoče njezine interpretacije starih majstora poput Andri-

je Motovunjanina (Tri frottole), Sonate anonimnih autora 18. stoljeća, skladbe Tomasa Cecchinija te dalje redom kompozicije Julija Bajamontija, Ferde Livadića, Ivana pl. Zajca, Franje Lučića, Franje Dugana, Albe Vidakovića, Krste Odaka, Mate Lešćana, Borisa Papandopula, Željka Brkanovića, Dubravka Detonija, Anđelka Klobučara, Tomislava Uhlika, Davorina Kempfa, Srećka Bradića, Davora Bobića, Frane Paraća, Marka Ruždjaka, Krešimira Seletkovića i Miljenka Prohaske. Najrazličitije autorske rukopise i stilove Ljerka Očić, kao interpretkinja, osluškuje i tumači s osobitom osjetljivosti spram njihovih posebnosti, ističući u popratnome komentaru: »Hrvatska orguljska baština tako svjedoči doista duboku povezanost s istovremenim europskim stvaralaštvom na tom području. Svjedoči je glazbom, brojnim povijesnim sačuvanim instrumentima i sveukupnom raznolikošću koja upućuje na međusobne utjecaje i isprepletenost hrvatske i europske kulture.«

Vrsni glazbenici Odnosi se to podjednako i na ostvarenja suvremenih skladatelja od ko-

jih neki svoja djela posvećuju upravo Ljerki Očić zahvaljujući joj, koliko na vrsnoj interpretaciji, toliko i na neumornom entuzijazmu kojim skrbi za orguljsku literaturu našega doba.

Poseban dio cjeline čine komorne skladbe za orgulje i druge instrumente u čijim izvedbama sudjeluju vrsni glazbenici: sopranistica Lidija Horvat–Dunjko, trubljač Stanko Arnold, mezzosopranistica Helena Lucić, violončelistica Jelena Očić–Flaksman, pijanist Mladen Janjanin, marimbistica Elvira Happ, saksofonist Dragan Sremec, bas klarinetist Danijel Martinović, violončelist Michael Flaksman te orguljaš (njezin nekadašnji student) Alen Kopunović Legetin. U izvedbi Freske Davorina Kempfa pojavit će se i Simfonijski orkestar HRT pod ravnanjem japanskog maestra Takaoa Ukigaye i time je zaokružen zanimljiv presjek orguljske glazbe, od one za solo instrument, preko komorne do simfonijske. Snimke i »žive« izvedbe ostvarene su u različitim prostorima, na različitim glazbalima, uključujući i orgulje Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu kojima je posvećen četvrti nosač zvuka.

Ljerka Očić

Projekt Hrvatska orguljska glazba, zabilježen na četiri nosača zvuka, izniman je za hrvatsku glazbu jer ostaje kao trajno svjedočanstvo prvorazrednog umijeća muziciranja Ljerke Očić, ali i kao zabilježba dosega hrvatskih autora koji su u jednom trenutku svoje stvaralačke rukopise posvetili »kraljici instrumenata« — orguljama.

RAZGOVOR SA SLAVLJENIKOM DUŠANOM PRAŠELJEM UZ PRAIZVEDBU NJEGOVE NOVE PASIJE

Zaokružio sam svoj skladateljski opus Razgovarao: Ramiro Palmić skladanju Pasije?

U povodu prerane smrti moga brata Srećka–Feđe, također glazbenika (violončelista), dugo sam razmišljao da mu posvetim jedno duhovno djelo, nešto poput rekvijema. Nastala je tako kršćanska drama Pasija. Znam da se u katoličkoj liturgiji u pasiji opisuje muka i smrt Kristova prema tekstu iz Evanđelja, praćena odgovarajućim napjevima te predstavlja složeno i obimno djelo. No, iz objektivnih i praktičnih razloga (golemog i skupog izvođačkog aparata) skladao sam re-

Dušan Prašelj i Riječki oratorijski zbor Ivan Matetić Ronjgov

ušan Prašelj (1931.) hrvatski je dirigent osobito posvećen vođenju vokalnih ansambala te skladatelj i organizator glazbenog života. Do nedavnog umirovljenja bio je na čelu Ustanove Ivan Matetić Ronjgov sa sjedištem u Ronjgima (mjesto nedaleko od Rijeke u Kastavštini), u restauriranoj rodnoj kući barda istarske glazbe.

Prašelj je idejni začetnik, jedan od utemeljitelja i spiritus movens cjelokupna djelovanja te institucije, čijom je inicijativom i zaslugom obnovljena Matetićeva rodna kuća te istražen, revidiran i tiskan obiman sveukupni skladateljski, etnomuzikoški i melografski rad tog hrvatskog velikana. Osim toga, Ustanova više od četiri desetljeća mnogim raznovrsnim sadržajima i bogatim programima sustavno čuva i promiče

D

cant 169 06.indd 3

izvorne i tradicijske vrijednosti kulturne baštine Istre, Hrvatskog primorja i sjevernojadranskih otoka. U tijeku duge i plodne glazbene karijere kao reproduktivni umjetnik Prašelj je, između ostalog, vodio mnoge naše renomirane profesionalne i amaterske pjevačke zborove za koje je često pisao vokalne skladbe većeg i manjeg obima te ciklična duhovna i svjetovna djela respektabilnih umjetničkih vrijednosti. Posljednjih dvadeset godina Prašelj vodi Riječki oratorijski zbor (ROZ) Ivan Matetić Ronjgov čiji je i utemeljitelj. Na programima njegovih koncerata, uz bogat i raznolik repertoar hrvatskih i svjetskih autora, često izvodi i vlastita djela.

Maestro Prašelj, kako se rađala ideja o

a praizvedbi Pasije Dušana Prašelja 25. travnja u vološćanskoj crkvi Sv. Ane Pilata pjevali su tenori, članovi Oratorijskog zbora.

Osebujan komentator — Evangelist bio je Vlado Pernić, orguljska i klavirska pratnja povjerena je Nini Kavačić, a na bongosima je muzicirao Armando Floričić. Isusa je glasovno snažno i impresivno tumačio naš istaknuti bas bariton Bojan Šober, a asistentica dirigenta bila je Željka Čavrak. Vokalnim i instrumentalnim solistima te ROZ– om Ivan Matetić Ronjgov zanosno je dirigirao autor Dušan Prašelj, stalno pronalazeći optimalan odnos između glazbenog izričaja i dramatske snage teksta. Praizvedba Pasije, u čijoj se strukturi djela isprepliću elementi tradicionalnog i modernog glazbenog govora, predstavlja značajan kulturni i glazbeni događaj, čime je nedvojbeno obogaćena naša duhovna glazbena baština.

N

duciranu mini pasiju za vokalne i instrumentalne soliste i zbor.

Kakav je karakter svakog pojedinog stavka?

Prvi stavak Posljednja večera osmislio sam tako da Isus pjeva osebujnu legato melodiju sakramenta, dok apostoli slave i prate ga vedrim tekstovima i napjevima. U Maslinskoj gori, drugom stavku, dok Isus pjeva osjećajnu melodiju Žalosna je duša moja, ostanite ovdje i bdijte sa mnom, puk — zbor prati ga divnim bašćanskim folklornim napjevom Skura je nojcica koju sam dalje razradio, a stavak završava snažnim zapjevom Isusa Evo, bliži se čas. U trećem stavku Suđenje sudjeluju Isus, Pilat i mješoviti zbor, a završava ekspozicijom skladane fuge Njegova krv neka padne na nas koju sam namijenio svim izvođačima.

Tekstovi za dramsku radnju nisu uzeti samo iz Evanđelja.

Za četvrti stavak Križni put uzeo sam stihove II., III., IV. i XIV. postaje iz poezije Križni put Vladimira Nazora. Stihove kazuje recitator, a između njih zbor izvodi poznatu istarsku i bodulsku duhovnu pjesmu Zdravo tilo Isusovo u dvoglasnoj i šesteroglasnoj obradi, a Isus pjeva snažan skladani napjev Eli, Eli, lema sabahtani. Slijedi posljednji stavak Smrt i Uskrsnuće koji počinje dramatskim uzmahom Raspet je na križ, mučen i pokopan te Uskrsnuće u kojemu sam upotrijebio polifonu

Aleluju već skladanu u stavku Vjerovanje iz moje Staroslavenske mise. Prije svakog stavka envanđelist — recitator čitanjem biblijskog teksta upoznaje slušatelje sa sadržajem.

Postavlja li Pasija visoke interpretativne zahtjeve na izvođače, posebice kada je riječ o amaterskim zborovima?

Ova četrdesetminutna skladba ima stanovitih ritmičkih i melodijskih zahtjeva, ali oni nisu interpretativno problematični i djelo je osrednje teško i dostupno boljim amaterskim zborovima.

Vaš skladateljski nerv ne miruje. Što planirate napisati u skoroj budućnosti?

Smatram da sam zaokružio skladateljski opus i za sada nemam nekih posebnih ideja i motiva za daljnji skladateljski rad. Dokaz tome su moje opsežne kantate Trsatski spomen, Naš domaći glas (tekst Ante Dukića što je u biti Matetićeva biografija), spomenuta Staroslavenska misa i Missa ritmica latina te Bašćanska ploča praizvedena 2000. u Jurandvoru na otoku Krku u povodu 900. godišnjice Bašćanske ploče. Valja tu dodati više stotina umjetničkih pjesama i obrada folklornih napjeva za vokalne i instrumentalne sastave. Na inicijativu Grada Rijeke i Istra filma, s redateljem Bernardinom Modrićem priprema dokumentarni film o mojem životu i stvaralaštvu u povodu 80. rođendana te sam tu dosta okupiran.

20-Jul-11 2:27:03 PM

BROJ 169, SRPANJ 2011.

Ugledni autori i izvođači Piše: Dalibor Paulik

ZAVRŠIO 5. MEĐUNARODNI ORGULJAŠKI FESTIVAL ARS ORGANI SISCIAE U SISKU (16. — 22. SVIBNJA 2011.)

Tjedan orguljanja i savjesti Piše: Tatjana Rožanković

obro je kada kulturu osvijestimo kao prirodno, ali i neizbježno okruženje u kakvom želimo provesti svoj zemaljski život, a možda je to i jedino razumno i ispravno postupanje prema životu kojega svakodnevno ostvarujemo. Isključimo li i na trenutak onaj dio savjesti u koji pohranjujemo sjećanja na izvorno humana postignuća prethodnika ili suvremenika, ne zanemarujući niti ona vlastita ili nama bliskih osoba, poništit ćemo one vrijednosti koje su nam dane kao vrline jedinstvene ljudske prirode. A da se to ne bi unedogled događalo i s dijelom sačuvane baštine orguljarstva i orguljanja na području današnje Sisačke biskupije, prije pet godina su muzikologinja Valentina Badanjak Pintarić i orguljaš Edmund Andler–Borić vizionarski pokrenuli Udrugu Ars organi Sisciae kroz čiji je program zaživjela ideja o postupnoj zaštiti, obnovi i revitalizaciji cjelokupne orguljaške baštine na ovom području; dovoljno je znati da se kroz pet do šest desetljeća ništa ozbiljno nije činilo u tom smjeru, tek sporadično, zahvaljujući pojedinačnim inicijativama, pa sve do činjenice da postojeće orgulje u Pešćenici nisu niti zapisane u registru orgulja Hrvatske. Kroz istoimeni međunarodni orguljaški festival uspješno je započela i popularizacija te ideje, kao i pratećih aktivnosti na području župa, među građanstvom te u kulturnoj javnosti Siska i Hrvatske, pa su postepeno aktivirani novi crkveni prostori i glazbala, bolje ili slabije održavana. Iako se u početku činilo da će to biti samo još jedan pažnje vrijedan pokušaj za kojeg ubrzo neće biti dovoljno novca ni ustrajnosti, pokazalo se da je zanimanje veće od očekivanog, a presudna je bila podrška odgovornih u sisačkoj Župi Uzvišenja Svetog Križa, Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Siska i tvrtke Heferer, a već je na početku program prepoznat i u Ministarstvu kulture kao manifestacija od državnog značenja. Zato su i peti put u svibnju, mjesecu sisačke orguljske savjesti, pod okriljem jedinstvenog festivala Ars organi Sisciae, rastvorena vrata drvene kapelice u Drenčini, zato je majstor Heferer našao još anđeoskije zvukove u Martinskoj Vesi, zato je potvrđen sklad prostora, zvuka, umjetnika i brojnog slušateljstva u Selima, zato nove ljupke orgulje u Žažini već blaže zvukom teško oštećeni dom dvaju svetaca, zato se konačno upisuje još jedan Brandlov zaboravljeni orguljarski rad u Pešćenici, a sisački Uzvišeni Sveti Križ strpljivo iščekuje orguljanje dostojno Katedrale.

D

Pitomači je, uz blagdan Sv. Vida, 10. i 11. lipnja održan devetnaesti glazbeni festival Pjesme Podravine i Podravlja. U posljednje tri godine najzaslužniji za kontinuitet Festivala su direktor Rajko Stlinović, izvršni direktor Rikard Bakan i umjetnički ravnatelj Marinko Barčan, objedinjeni u Udruzi Glazbeni festival Pjesme Podravine i Podravlja Pitomača.

U

Prvog dana održana je večer pod nazivom Večer Podravine s 21 novom skladbom provjerenih autora poput Slavka Pavlovića, Vlade Smiljanića, Mladena Medaka Gage, Stjepana Rudinskog, Siniše Leopolda, Marijana Makara, Rajka Suhodolčana i Željka Sesvečana, u izvedbi brojnih ansambala i solista. Publika je najboljima proglasila Tomislava Tišljara uz Tamburaški ansambl Podravine koji je otpjevao vlastitu pjesmu Oči (treća nagrada), Adama Končića i Kavalire sa pjesmom Tebi Siniše Leopolda i Stjepana Đukića — Pište (druga nagrada) te Darka Marića i Paganini Band koji su izveli Marićevu Skelu kaj navek stoji, u aranžmanu Emila Gabrića (prva nagrada).

Posebno treba istaknuti doprinos Tamburaškog orkestra HRT–a i dirigenta Siniše Leopolda.

Siniša Leopold

Ovogodišnji Ars organi Sisciae natkrilio je prethodne festivalskim programom i odazivom umjetnika, mjesnog stanovništva i slušateljstva iz Siska, Zagreba, Velike Gorice, Karlovca, Kutine, Petrinje i Slovenije. Koncertnim programima osvojen je do sada najveći prostor Sisačkog dekanata i biskupije: od Siska do Martinske Vesi (ŽC Sv. Martina biskupa), preko Sela (ŽC Sv. Marije Magdalene) i Žažine (ŽC Sv. Nikole i Vida), VIJESTI

Drugog dana, u večeri pod nazivom Večer Podravlja izvedene su 22 nove skladbe iz pera znanih autora (Viktor Čelant, Toni Eterović, Ivica Grujo–Ićo, Dalibor Paulik, Aleksandar Homoky, Stjepan Rudinski, Rajko Suhodolčan, Vladimir Kočiš Zec, Mladen Štefanić, Hrvoje Hegedušić, Dražen Žanko,Vlado Smiljanić, Pero Rogan i Siniša Leopold...), na stihove stalnih sudionika Festivala (Terezija Bognar, Leonardo Baksa Čeči, Zorica Klinžić, Nedo Zuban, Rajko Stilinović, Damir Bačić, Radovan Novina, Katarina Fuček, Hrvoje Bogutovac, Željko Kovačić...) i u aranžmanima Viktora Čelanta, Tonija Eterovića, Ivice Gruje — Iće, Aleksandra Homokyja, Željka Nikolina, Romana Grossa, Josipa Cvitanovića, Krune Dražića, Branimira Jovanovca, Siniše Leopolda, Davora Jendrašića, Hrvoja Hegedušića, Stipice Kalogjere, Dalibora Zavođe, Vlade Smiljanića, Stjepana Rudinskog i drugih. U izvedbama su sudjelovali Cecilija i Tamburaši za dušu, Maksim Hozić, Slavonski dukati, Vlatka Burić, Ravnica, Kvartet Gubec, Garavuše, Mirko Švenda Žiga, Lidija Bajuk, Hana Hegedušić, Đuka Čaić, Đentlemeni, Ana Filipović, Štef Jeršek, Tena, Pero Rogan i Renata Sabljak. Publika je najviše naklonosti pokazala prema Mirku Švendi Žigi koji je izvodio pjesmu Ružmarin Vladimira Kočiša Zeca na riječi Leonarda Bakse Čečija u aranžmanu Siniše Leopolda (treća nagrada), Slavonskim dukatima koji su otpjevali Lolu i frajlu Ivice Gruje–Iće (druga nagrada), a pobjednica je bila Renata Sabljak koja je uz Tamburaški orkestar HRT–a izvela Cimer travu Siniše Leopolda na stihove Rajka Stilinovića.

Festival Ars Organi Siscie iz prvog reda zainteresirano prati rođeni Siščanin, skaldatelj Miroslav Miletić

čak do Pešćenice (ŽC Uznesenja Blažene Djevice Marije) i još do Drenčine (Kapela Sv. Ivana Krstitelja) radi susreta s Poculicom iz obližnjeg Letovanića u kojoj žene i muškarci pjevaju … anđeli lijepo pjevaju, tebi se Djevo klanjaju… i sve druge starinske crkvene pjesme a cappella, kako bi, možda, jednoga dana u taj prostor pristigao kakav portativ. »Orguljašku petoricu» predvodili su ugledni hrvatski orguljaši Ljerka Očić i Mario Penzar.

Upravo su oni od početka ovoga projekta s najvećim profesionalnim zanimanjem muzicirali na našim povijesnim glazbalima na način kako se to radi u najboljoj praksi europskog orguljanja, dakle bez imalo sustezanja pred tehnički problematičnim glazbalima te s obveznim izborom skladbi iz hrvatske glazbene baštine (Tri frottole Andree de Antiquisa, Andante pro ecclesia Ferde Livadića i Sonata in D Tommasa Restija). A Edmund Andler –Borić, Renata Bauer iz Slovenije i Christian Iwan iz Austrije solističkim su istupima predočili skladbe jednostavnijih formalno– tehničkih zahtjevnosti iz orguljske literature 17. i 18. stoljeća. Svi su redom, kao iskusni majstori orguljanja, uspješno pronalazili najbolje načine registriranja i dinamičko nijansiranje kako bi postigli najbolju tonsku zvučnost i voluminoznost te pažnju zaslužuju dva oprečna majstorstva na orguljama koja su zamijetili svi nazočni: profinjena liričnost Iwana, ostvarena na izvrsnim Jenechekovim orguljama u Selima, ovo je glazbalo predstavila na potpuno nov način, a dirljiva je bila umjetnička odvažnost Penzara da na potpuno uništenim Brandlovim orguljama u Pešćenici solistički izvede čak tri opusa i tako otvori razmišljanje o mogućoj skoroj obnovi doista zanimljivog glazbala (ono će nakon ovoga koncerta biti prijavljeno u registar hrvatskih orgulja!)

Nove ploče i spotovi rema najavama, iz hrvatskih diskografskih kuća uskoro bi trebale izaći nove ploče brojnih naših zvijezda ili onih koji će to tek postati. Tako se naveliko govori o novoj ploči Plavog orkestra čiji se novi video za pjesmu (R)evolucija stvara u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Novi band Golem, nastao spojem producenata Tomec & Grabber i pjevača Yurija iz Stillnessa, uskoro bi trebao objaviti album Trokut čiji naziv simbo- Novi fosili lizira gradove iz kojih potječu (Pula, Zagreb, Split), a nakon prvih singlova najavljen je i album banda Radio Luksemburg. Porinom nagrađeni Elemental upravo je na turneji, ali snimaju novi spot i predviđaju, uz one u domovini i nastup u Madridu. Skupina Sane snimila je također spot za jednu pjesmu za koji kažu kako nije tipičan za hrvatske video standarde. Na jadranskoj je turneji Đani Stipaničev, dok je mlada Viktorija Novosel već nastupila kao predizvođač slavnoj Suzanni Vega na koncertu u Zagrebu. Novi singl Natali Dizdar zove se Japanac, dok je klapa Sveti Florijan snimila već četvrti singl Nestalo je sve, a upravo dovršavaju debitantski album I dok Žrnovnica spava. Pred izlaskom je i album Appassionata proslavljenog hrvatskog pijaniste Maksima Mrvice. I Teška industrija ima friški album Bili smo raja, dok je Flyer predstavio spot, a Novi fosili, kojima uskoro izlazi antologijsko izdanje na četiri CD–a, imaju novu pjesmu Ti si čudo.

P

Slijedeći temeljnu zamisao o otkrivanju tajne daha, ovaj je festival istaknuo raskoš živog ljudskog glasa, flaute (pouzdana Ana Butković) i plemenitih cijevi orgulja, pa je umjetnost pjevanja snažno obilježila cijeli ciklus: sopranistice Margareta Klobučar i Mayumi Kamei dirnule su slušateljstvo savršeno ispjevanim frazama, kontroliranim volumenom i bojom što je povezano s dotjeranom tehnike disanja. Teži zadatak imala je mezzosopranistica Tihana Herceg Ivšić pjevajući uz neugođeno glazbalo u Pešćenici što je rezultiralo povremenim nesigurnostima intonacije i ritamskog oblikovanja; ipak je to događaj za povijest jer je bio prvi koncert klasične glazbe u prostoru Župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. S posebnom se znatiželjom iščekivao nastup basa Saše Čana, člana ljubljanske Opere, no sve je ostalo na toj razini: voluminozni zvonki glas neizbrušene pjevačke tehnike, prihvatljiv u opernom izričaju — to je potvrdila izvedba ciklusa Musorgskog (Pjesme i plesovi smrti), čijim je uvrštenjem u program bitno bila narušena tematska i stilska cjelovitost festivalskog programa — na ovom je koncertu iskazao vokalne nedostatke koji su ponekad i zasmetali znalačkom sviranju R. Bauer i lijepom kolorizmu Kuhnovih orgulja u Žažini.

Sagledan u cjelini, festival se potvrdio ove godine kao glazbeno događanje višestruke vrijednosti, a to pred organizatore (Udruga AOS i Koncertni ured Sisak) postavlja zadatak daljnjeg promišljanja programskog sadržaja, otkrivanje novih glazbenih destinacija, za što već postoje jasne naznake, uvijek višu razinu umjetničkih izvedbi te još veću prisutnost u hrvatskom glazbenom životu.

A na gradskim, županijskim i državnim institucijama u kulturi odgovornost je opstanka ovoga projekta kroz izdašnije financiranje.

VIJESTI S ESTRADE

19. GLAZBENI FESTIVAL PJESME PODRAVINE I PODRAVLJA U PITOMAČI

FESTIVALI

FESTIVALI

4

Mišo Kovač se oporavlja akon iznenadnog infarkta i mjesec dana provedenih u bolnici, legenda hrvatske estrade Mate Mišo Kovač otpušten je na kućnu njegu.

U bolnici je smršavio 20 kilograma, a izašao je samo pet dana prije 70. rođendana, pa njegova kćer Ivana, u izjavi za medije, ne gaji nade da će joj otac ponovno napuniti Poljud ili održati koncert u zagrebačkoj Areni. (JI)

N

Pa, tko onda kaže da je naše tržište malo... (JI) Mišo Kovač

cant 169 06.indd 4

20-Jul-11 2:27:05 PM

5

FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT 2011.

Žiri u kupe, publika u špade P

riliku da svoje najjače adute promoviraju upravo kod kuće, u potpunosti je iskoristila autorska radionica Huljić, a Jelena Rozga ubrala je još jedno zaista veliko priznanje — Zlatno jedro i prvu nagradu publike

Piše: Maja Sabolić na dalmatinsku pismu i nerijetko rutinske rime, program je bio tempom raznolik, interpretativno solidan, s dosta klapa i nekoliko svijetlih trenutaka po kojima ćemo pamtiti početak novog kruga. Dakle, 25 skladbi i 20 nagrada raspoređenih po principu svakome ponešto — teško da je netko s festivala otišao nezadovoljan.

Dodjela nagrada

rivesti u mirnu luku Prokurativa čak pedeset skladbi uz sav šušur onih najboljih festivalskih dana, od velikog revijskog orkestra i tri dirigenta (Jusić, Banov, Cvitanović), do atraktivne scenografije, pomiriti pretenzije autora i izvođača i rasprodati gledalište — je li zaista recesija u velikom luku zaobišla organizatore ili je, možda, ipak posrijedi slavni splitski dišpet iz kojega su nerijetko nastajale najveće stvari. Kako bilo da bilo, usprkos relativno kratkom vremenu priprema sve je »klapalo«, iako je ovogodišnjem direktoru Tomi Mrduljašu sigurno spao ogroman kamen sa srca kada je, nešto iza ponoći, konačno objavljena i dodijeljena posljednja od dvadeset predviđenih nagrada ovogodišnjeg 51. splitskog festivala (1. — 3. srpnja). U dvije eliminacijske večeri publika je za završnicu svojim glasovima birala po deset pjesama, da bi žiri diskrecionim pravom uveo još šest naslova, pa je tako nedjeljni finale ponudio zaista obilan raspored.

P

VIJESTI S ESTRADE

Priliku da svoje najjače adute promoviraju upravo kod kuće, u potpunosti je iskoristila autorska radionica Huljić i sve do finala plasirala čak pet skladbi s velikim izgledima za sjajan plasman i kasniju eksploataciju. Pritom, upravo je tijekom festivalskih dana Huljić službeno promovirao i najnoviji, atraktivni projekt Madre Badessa, pa kao da se je 51. festival odigrao u znaku provjerenog majstora popularnih skladbi. Ako je netko informaciju o festivalu stekao samo preko završne večeri (nakon što je pola materijala otpalo), ona i neće biti katastrofalna: uz naslonjenost

Ipak, punog srca emocija i ruku nagrada slavili su najuspješniji debitanti po izboru glazbenih urednika radio postaja »Jessy band«, aranžer Nenad Šiškov čiji je rad za skladbu Moja ljubav ti si u izvedbi Giuliana, ocijenjen najboljim, Lidija Bačić koja se i iz Splita kući vraća s nagradom za najbolju interpretaciju te Zoran Popović, autor najboljih stihova u pjesmi Ultima partenca splitske Klape Cambi. A podjela nagrada publike i ocjenjivačkog suda razveselila je još šest autora, odnosno izvođača. Treću stručnu nagradu i plaketu Brončani valovi, na pozornici je primio Tedi Spalato, suptilni interpret Fali more drž se kraja (S. Koturić–S. Boban–R. Kazinoti), a drugu nagradu i Srebrne valove preuzeo je prvak zagrebačke opere i splitski debitant Tvrtko Stipić s novom mini himnom Marjanu Na Marjanu jubav (Đ. Jusić–T. Maroević–Đ. Jusić). Konačno, na prvo mjesto stručni ocjenjivački sud uzdigao je neobičnu, zahtjevnu i lijepu Ultima partenza (I. Antolić — Z. Popović–F. Boić) s klapom Cambi.

Volja publike bila je dijametralno suprotna: na trećem mjestu zaustavio se raniji prvi tenor klape Iskon i festivalski debitant Marko Pecotić Peco. Pjevajući Ankora osvojio je Brončano jedro (B. Kopitović–B. Kopitović–B. Kopitović). Srebrno jedro pripalo je Klapi Cambi za snažnu skladbu Od zipke do križa (P. Kozomara–B. Slivar–R. Kazinoti), da bi — izborom publike na Prokurativama — pobjednica 51. Splita postala Jelena Rozga pjevajući Razmažena (T. Huljić–V. Huljić–R. Kazinoti) i na krilima sadašnje popularnosti te nakon nedavno osvojenog Porina za Hit godine, ubrala još jedno zaista veliko priznanje — Zlatno jedro i prvu nagradu publike.

Šulić i Hauser na turneji s Elton Johnom

NAGRADE, NAGRADE Priznanje za izuzetan rad na začetku, razvijanju, unapređenju i svojevremenoj internacionalizaciji Festivala — posthumno Vinko Lesić Nagrada »Valovi« za 40 godina umjetničkog djelovanja Nenad Vilović Nagrada za izuzetan doprinos hrvatskoj glazbi Marijan Ban Najbolja dalmatinska pisma — Dalmacijo, ime si mi dala Mladen Grdović (M. Grdović–D. Bosnić–S. Kalogjera) Nagrada za tekstualno–glazbenu afirmaciju tradicijske teme u izvornom lokalnom ambijentu — Na Banje Klapa Ragusa (N. Bulić–N. Bulić–Đ. Bratičević) Nagrada novinara za najbolju pjesmu festivala — Od zipke do križa Klapa Cambi (P. Kozomara–B. Slivar–R. Kazinoti) Nagrada za najcjelovitije djelo — Dok galebovi vrebaju Marijan Ban i Diktatori (H. Papić–H. Papić — M. Ban i Diktatori) Najbolji scenski nastup — Ona Jole (T. Huljić–Teuto–R.Kazinoti) Najizvođenija skladba prošlogodišnjeg festivala prema podacima HDS ZAMP– a — Kako ću joj reć da varin Klapa sv. Florijan (E. Pelajić–N. Krpetić)

Svih pedeset festivalskih skladbi nalazi se na trostrukom nosaču zvuka Croatia Recordsa koji se već nalazi u prodaji.

Slavljenički koncert Damira Poše

vojica mladih hrvatskih violončelista Luka Šulić i Stjepan Hauser, poznati i kao 2CELLOS, nedavno su nastupili na privatnoj zabavi Eltona Johna. Party se održao u Eltonovoj kući u Londonu, a tu su se večer prikupljala sredstva za Elton John Aids Foundation. Na svečanosti su prisustvovali mnogi najutjecajniji i najbogatiji ljudi na svijetu, kao i brojne zvijezde.

Osim što su svirali s Eltonom, nastupili su i s Georgeom Michaelom izvevši Don’t Let The Sun Go Down On Me. 2CELLOS trenutačno se nalaze na velikoj europskoj turneji s Eltonom Johnom te su upravo obišli sve velike gradove u Njemačkoj. Također su gostovali i u dva najgledanija TV showa u Njemačkoj: TV total Stefan Rabb i Frühstücksfernsehen na Sat 1. Njihov album također obara sve rekorde te je u samo jedan dan nakon izlaska dostigao drugo mjesto na njemačkoj top listi za klasiku na Amazonu i čak prvo mjesto na top listi na iTunesima! (JI)

D

Damir Poša

FESTIVALI

FESTIVALI

BROJ 169, SRPANJ 2011.

41. MIK — 18. — 26. LIPNJA

Dvadeset skladbi za osam pozornica Piše: Maja Sabolić edini glazbeni putujući festival u Hrvatskoj, Melodije Istre i Kvarnera, sretno je bacio i svoje posljednje ovogodišnje sidro u Novalji gdje je održana završna večer raspjevane karavane koja svake godine iznova uspijeva animirati i razveseliti pučanstvo. Ljetos su glazbenici prokrstarili kroz čak četiri županije, promičući običaje i tradiciju primorsko–istarskog kraja. Direktor festivala Andrej Baša i glazbeni producent MIK–a Aleksandar Valenčić i ove su godine uspjeli dovršiti studijske zapise svih natjecateljskih skladbi, pa su se sa svim pjesmama slušatelji mogli upoznati i prije početka festivala što bitno doprinosi ocjenjivanju festivalskih izvedbi.

J

Kvaliteta debitanata Značajka ovogodišnjeg MIK–a je visoka kvaliteta debitanata, kao i veliki broj vedrih, veselih skladbi kakve MIK–ovska publika vrlo brzo i rado prihvaća. Ideja organizatora da se na 500 glasačkih listića — koji su se svake večeri dijelili nazočnoj publici — može zaokružiti dva naslova, trebala je spriječiti lokalna favoriziranja, međutim na kraju se malo deformirala zbog organizirane grupe jedne visoko plasirane pjesme koja je namjerno uz svoje miljenike glasovala za najslabije izvođače kako bi spriječila dobar plasman konkurentima. Srećom, u konačnici, računicu nisu uspjeli izvesti do kraja i, s punim pravom, prvu nagradu publike odnijela je skladba Črna (I. Prajo. trad./A. Kunštek–T. Preradović) u izvedbi Alena Polića i članica vokalnog ansambla Kalina. Drugoplasirani, po publici, prošlogodišnji su pobjednici Klapa Sol s njihovom Mediteraneo (B. Barbir — B. Barbir– R. Grubišić), a na treće mjesto publike, Gina Picinić dovela je skladbu Ča bin ja da te niman (A. Baša–R. Pilepić–A. Baša).

Briljantna izvedba Vivien Galetta u sjajnoj More je kako čovik (A. Baša — Drago Orlić — Aleksandar Valenčić) konačno je zavrijedila najviše priznanja: prvu nagradu stručnog ocjenjivačkog suda, nagradu za najbolji aranžman i najbolji tekst, uz Nagrada »Beseda« Novog lista za najbolji sveukupni izričaj kojim promovira domaći kraj i tradiciju.

Oduševljena publika Drugim mjestom žiri je nagradio Vela vrata od Kvarnera (B. Krajcar–D. Načinović — R. Grubišić) u izvedbi Katje Budimčić, dok su na trećem mjestu zastali Valentina Briški i Toni Markovski izvodeći Nek se vino toči (M. Tomasović — R. Grubišić–A. Valenčić). Slušatelji Istarskog radija ocijenili su najdopadljivijom pjesmu Neka se vino toči ( M. Tomasović–R. Grubišić–A. Valenčić) u izvedbi Lidije Bačić.

Zlatni mikrofon Radio Rijeke za najbolju interpretaciju primila je Sabrina za izvedbu Ako nisi sritan (M. Tomasović/R. Grubišić–R. Pilepić–A. Valenčić), dok je najboljom debitanticom proglašena Helena Brajković. Još jedan ugledni debitant Davor Radolfi šarmirao je najboljim scenskim nastupom u Tango Istriano (B. Krajcar–V. Kuzma–A. Valenčić).

Uz nastojanje autora da se iskazom moderniziraju, žiri nije uspio naći nijednu skladbu koja bi zadovoljavala kriterije tradicionalne Nagrade za najprimjerenije zastupljen istarsko–primorski tradicijski izričaj koja od ove godine nosi naziv »Nello Milotti«. Stoga je direkcija odlučila narednih godina stimulirati autore s dodatnih 5.000 kuna. Sve festivalske večeri održane su pred punim gledalištima, a oduševljenje publike jamči da će i ovogodišnje skladbe doći do srca domaćih ljudi, baš kao što su oduvijek postajale dijelom njihovih života još od 1964. godine i prvog susreta, do danas izvedene sveukupno 351. festivalske večeri.

eliki slavljenički koncert održao je 23. svibnja 2011. kantautor Damir Poša u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija. Bila je to proslava trideset godina bavljenja glazbom Damira Poše, jednog od originalnijih hrvatskih kantautora koji je do danas izdao nevjerojatnih 14 albuma.

Njegov najnoviji uradak Live in Wienna objavio je Cantus d.o.o.

V

Na koncertu u Komediji nastupali su, uz ostale, njegov stalni pijanist Zdenko Jurić te poznati glazbenici Zele Lipovača, vođa Divljih jagoda i Ismet Kurtović, legendarni član Drugog načina. Poša je svirao akustičnu gitaru i usnu harmoniku, a nakon niza njegovih poznatih pjesama, koncert je završen velikim finalnim izvođenjem Vincela, Pošine obrade folklornog motiva što je posebno oduševilo publiku u kojoj su viđeni Hrvoje Hegedušić, predsjednik Hrvatskog društva skladatelja, skladatelj Miroslav Miletić, glazbenik Vanja Lisjak te mnogi drugi. Koncert je snimljen i bit će objavljen na albumu. (JI) Luka Šulić i Stjepan Hauser s Eltonom Johnom

cant 169 06.indd 5

20-Jul-11 2:27:07 PM

6

ZAVRŠEN CIKLUS NEDJELJOM U BAJSIĆU HRVATSKOGA RADIJA I GLAZBENE PROIZVODNJE HRT–A

U eteru i izvan njega

KONCERTI

KONCERTI

BROJ 169, SRPANJ 2011.

Piše: Marija Saraga majke te Hrvatsku, domovinu njezina oca. Mia Elezović bila je na koncertnoj turneji u Japanu upravo u vrijeme velike tragedije koja je tu zemlju zadesila u ožujku te je ovim koncertom željela još jednom podsjetiti na hrabrost tamošnjih ljudi.

Tako se prvi dio programa sastojao od djela na određeni način vezanih uz Japan. Osim triju skladbi dvojice japanskih autora (Shin Ichiro Ikebe: Toward the Voice of J. S. i Freedom for Arirang te Yoshio Hachimura: Vision of Higanbana), Mia Elezović izvela je i djelo On a Clear Day njemačkog skladatelja Matthiasa Pintschera, inspirirano ciklusom trideset serigrafija na japanskom papirnatom tekstilu američke slikarice Agnes Martin te Rudepoemu brazilskog skladatelja Heitora Villa–Lobosa, pri čemu je, kao poveznica s Japanom, naveden velik broj Japanaca koji su tijekom povijesti emigrirali iz domovine upravo u Brazil. Villa– Lobosova skladba bila je vrhunac prvog dijela recitala, a ovo tehnički Netradicionalni tretmani klavira na koncertima pijanistice Mie Elezović vrlo zahtjevno, prilično opsežno i sadržajem šaroliko djelo, posvećeno slavnom pijanistu Arthuru Rua posljednjem ovosezonskom koncertu binsteinu, Mia Elezović izvela je briljantno, ciklusa Piano fortissimo, održanom 26. odlično interpretirajući sve različite ugođaje i svibnja 2011. u Hrvatskom glazbenom za- karaktere prisutne u ovoj skladbi, sastavljenoj vodu, nastupila je mlada hrvatska pijanistica od kratkih slika koje se nižu i smjenjuju naglo Mia Elezović. Program recitala nosio je neko- i gotovo bez upozorenja. liko posveta. Sva izvedena djela skladana su u 20. i 21. stoljeću, čime je Mia, prema vlastiJelaskin prvi klavirski opus tim riječima, na neki način željela pridonijeti proslavi ovogodišnje 50. obljetnice Muzičkog Drugi dio koncerta, posvećen stvaralaštvu biennala Zagreb. S druge strane, program je hrvatskih skladatelja, započeo je praizvedbom povezivao i dvije zemlje, dvije kulture predaka skladbe Na putu za Sion splitske skladateljice pijanistice — Japan, zemlju podrijetla njezine Olje Jelaske. Jelaskino se djelo razvija u svoje-

osljednji ovosezonski koncert u Studiju Bajsić Hrvatskoga radija održan je 5. lipnja 2011. godine. Gost je bio komorni sastav Simfonijskog orkestra HRT–a pod ravnanjem Mladena Tarbuka, a na programu su bila djela dviju hrvatskih skladateljica i jednog češkog skladatelja (da podsjetimo: koncerti pod naslovom Nedjeljom u podne u Bajsiću održavaju se jedanput mjesečno, a cilj im je privući publiku na izravan prijenos koncerta koji se uživo, uz razgovore s umjetnicima, emitira na Trećem programu Hrvatskog radija).

P

Najprije je izvedena Pjesma o valovima za alt flautu i gudače skladateljice Olje Jelaske. Skladba je nastala 2009. godine, no skladateljičin je glazbeni izričaj »preskočio« uobičajenu potrebu hrvatskih skladatelja da na različite načine trgaju tonalitet. Jelaska se u tonalitetu osjeća sasvim ugodno, nema potrebu bježati iz njega, a pritom doista »pjeva« glazbu koja toliko prirodno izlazi iz iznimno tople boje alt flaute. Za dojam je svakako bila zaslužna i solistica Tamara Coha Mandić koja je jednostavno i prirodno pristupila zahtjevnoj, ujedno i iznimno privlačnoj dionici flaute solo.

Natjecanje i nadmetanje

Kao i svaki put, posljednji koncert ovogodišnjeg ciklusa Nedjeljom u podne u Bajsiću donio je uobičajenu formulu programski i izvedbeno pozorno pripremljenog, čak pomalo i edukativnog koncerta namijenjena probranoj publici, ali i širokom slušateljstvu s »druge strane etera«. Ekipo Studija Bajsić, radujemo vam se i sljedeće sezone!

N

PREPORUKA ZA ČITANJE

U razgovoru s voditeljicom Ivom Lovrec Štefanović, Mladen Tarbuk je istaknuo kako je Simfonijski orkestar HRT–a jedini orkestar u nas koji sustavno izvodi djela hrvatskih autora. Posljedica toga je da se na svakom koncertu izvede barem jedno hrvatsko djelo, čime se čuva baština, ali se predstavljaju i nove skladbe. No, Tarbuk je ipak za posljednje djelo odabrao Serenadu za gudače u E–duru češkog skladatelja Antonina Dvořáka.

Ne znam je li odabir bio posljedica prijateljskog nadmetanja s Praškim komornim orkestrom koji je također, gostujući u ciklusu Subotom u Lisinskom, izveo ovo djelo ili Tarbuk posebno voli skladbu prikladnu za koncert u kojemu je u prvom planu gudački korpus većeg orkestralnog sastava. No, uspoređujući dvije izvedbe teško je odlučiti se za bolju: dok je Praški komorni orkestar inzistirao na emotivnosti glazbenog sadržaja, Simfoničari su donijeli preglednu, profinjenu verziju u kojoj su forma i dobar ukus ravnopravno parirali sadržaju.

Klavir u novom ruhu Recital pijanistice Mie Elezović u znaku 50. obljetnice MBZ–a i u čast hrabrosti japanskog naroda

Piše: dr. sc. Irena Paulus

U usporedbi s Pjesmom o valovima Olje Jelaske, Licem u lice Sanje Drakulić iz 2006. donosi drugačiji glazbeni svijet. Nešto oporije, a opet s gudačima u središtu pozornosti (ovaj put bez solo instrumenta), djelo otkriva svijet natjecanja i nadmetanja, nadopunjavanja i usklađivanja. Tonalitet je drugačiji, gledan iz neke nove perspektive — ne u potpunosti narušen, ali niti u potpunosti prihvaćen. Drakulić također mnogo pozornosti posvećuje artikulaciji koja je ekspresivna, a ponekad nagla i odlučna. Izvesti njezino djelo uopće nije jednostavno jer skladba traži promišljanje i dirigenta i svirača. No, gudači Simfonijskog orkestra prilagodili su se bez problema novom glazbenom jeziku te su, vođeni vrlo jasnom koncepcijom dirigenta Mladena Tarbuka, svirali s punom uživljenošću u glazbeni materijal.

JAPANSKO–HRVATSKA VEČER U HRVATSKOM GLAZBENOM ZAVODU

cant 169 06.indd 6

Muzika za klavir i elektroniku Davorina Kempfa, skladana još 1978. godine, koncertu je dala dojmljiv završetak, posebno stoga što je djelo izvedeno u gotovo potpuno zamračenoj dvorani, u kojoj je mrak razbijalo tek nužno, minimalno osvjetljenje notnog materijala.

Kempfova skladba »live« glasovirsku dionicu ponekad stavlja u dijalog s elektroničkim zvukovima, nastalima kombiniranjem elektroakustički transformiranog zvuka glasovira te zvuka nastala putem sintetizatora, a ponekada su joj oni samo zvučna podloga za virtuozne nastupe. Glasovir se tijekom skladbe nekoliko puta »preodijeva« u novo ruho te osim virtuoznih odsjeka, donosi i one nježnije, poneke gotovo pjevne, a veliku transformaciju zvuka doživljava i prepariranjem voštanim svijećama te sviranjem po žicama u unutrašnjosti instrumenta.

Mia Elezović ovim se recitalom, osim kao vrlo talentirana pijanistica visoke tehničke spremnosti i muzikalnosti, potvrdila i kao vrlo uspješna interpretkinja suvremene glazbe, a šteta je samo što njezin nastup nije bio bolje posjećen.

DOBITNICE NAGRADE JOSIP ANDREIS HRVATSKOG DRUŠTVA SKLADATELJA: DR. SC. EVA SEDAK I DR. SC. NADA BEZIĆ ZA KNJIGU BLAGOJE BERSA: DNEVNIK I USPOMENE U IZDANJU HRVATSKOG GLAZBENOG ZAVODA

Bersa o sebi Piše: Jagoda Martinčević

znimno važan i vrijedan projekt istraživanja života i djela istaknutog skladatelja Blagoja Berse, pokrenut prije nekoliko godina u Hrvatskome glazbenom zavodu, okrunjen je u 2010. godini izdavanjem notnog sveska skladateljskih djela i knjigom Blagoje Bersa: Dnevnik i Uspomene koju su priredile muzikologinje Eva Sedak i Nada Bezić. Ova knjiga prva je u nizu višegodišnjega istraživačko–izdavačkog projekta Sabrana djela Blagoja Berse koji će obuhvatiti brojne skladateljeve tekstove i notna izdanja. Projekt je još 2008. godine pokrenuo Hrvatski glazbeni zavod u suradnji s Razredom za glazbenu umjetnost i muzikologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom, a uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

I

Petstotinjak stranica dnevnika Opsežna knjiga od petstotinjak stranica najvećim dijelom sadrži dnevničke bilješke i uspomene sabrane kronološki u nekoliko cjelina koje zorno svjedoče o svakodnevici i stvaralačkim godinama skladatelja koji je hrvatskoj glazbi, djelujući četrdesetak godina, ostavio niz vrlo vrijednih djela, među kojima su i antologijska popijevka Seh duš dan, simfonijska pjesma Sunčana polja, glasovirska suita Po načinu starih, Airs de ballet te opere Oganj i Postolar iz Delfta.

Mladen Tarbuk, Iva Lovrec Štefanović, Olja Jelaska i gudači Simfonijskog orkestra HRT-a

vrsnoj formi luka. Sva glazbena zbivanja izranjaju iz stalnog pulsa koji započinje na jednom tonu u višem registru te se zatim melodijski razrađuje i seli u niže registre. Puls se ubrzo zamagljuje, glazbena zbivanja se zgušnjavaju, a napetost raste sve do vrhunca, nakon kojega se glazbeni materijal retrogradno vraća na točku početka te skladba završava kako je i započela — nježnim pulsom na istom tonu. Vrlo se lako pronalazi analogija s ljudskim životom koju je skladateljica istaknula u komentaru skladbe. Ovo pretežno lirsko, vrlo zvučno te harmonijski bogato djelo kojim, prije svega, ipak dominira melodija utkana u sve njegove dijelove, oduševljava još više ako uzmemo u obzir da je riječ o prvom djelu za glasovir ove skladateljice!

Rodom iz Dubrovnika, Bersa se školovao u Zagrebu i Beču gdje je i diplomirao, a nakon kraćih boravaka u Sarajevu, Splitu i Grazu, daljnjih petnaest godina živi u Beču te od

1921. do smrti 1934. u Zagrebu gdje djeluje kao profesor na Muzičkoj akademiji. Među njegovim učenicima bili su i Boris Papandopulo i Milo Cipra.

Kao skladatelj Bersa u hrvatskoj glazbi ostavlja duboki trag svojim neprijepornim glazbeničkim darom, ali i visokim artizmom vrsnog instrumentatora koji vještine stječe bečkim studijem te djelujući u izdavačkim kućama Doblinger i Edition Slave. U hrvatsku glazbu unosi europski profesionalizam, slijedi ideje programne glazbe, a u operi, principe Wagnerove reforme. Otvara put hrvatske glazbene Moderne i jedan je od prvih koji nastoji popuniti praznine nastale od odlaska Ivana pl. Zajca do pojave nove generacije hrvatskih skladatelja početkom 20. stoljeća.

Dokumentarni autobiografizam Intelektualac je visokih kriterija koji pozorno motri što se zbiva u okruženju u kojemu djeluje te mnoge opservacije marno bilježi u dnevničkim zapisima i uspomenama koje su danas dragocjen izvor u sagledavanju jedne iznimno zanimljive epohe. O svemu tome govori knjiga dnevnika i uspomena koja na osebujan način — kako se ističe u obrazloženju nagrade — povezuje dokumentarni autobiografizam, muzikološku interpretaciju njegova kulturološkog konteksta, analitičku interpretaciju bitnih skladateljsko–estetskih značajki odabranih opusa i panoramski pregled povijesnih zbivanja i osobnosti koje su činile kontekst skladateljeva ljudskog i umjetničkog životopisa, a sve to uz višeslojnu prateću dokumentaciju.

Objavljivanje Bersinih dnevničkih zapisa bio je poseban urednički pothvat i zbog transkripcijskih problema rukopisne građe na tri jezika, kao i zbog tumačenja brojnih detalja u tekstu o čemu svjedoči čak 570 uredničkih bilježaka uz glavni tekst. Uvodna studija Eve Sedak Bilješke uz životopis Blagoja Berse vrijedan je prinos cjelovitog uvida u Bersin život i stvaralaštvo, kao i u kontekst vremena u kojem je skladatelj djelovao. Cjelina se zaokružuje popisom djela, kao i iscrpnim bilješkama o osobama koje Bersa spominje i koje na različite načine sudjeluju u njegovu životu i stvaralaštvu.

Knjiga Blagoja Bersa: Dnevnik i Uspomene neobičan je i vrlo vrijedan prinos hrvatskoj muzikologiji. Ona je i putokaz nekim daljnjim promišljanjima o ne tako dalekoj prošlosti hrvatske glazbe i njezinih sudionika o kojima ne znamo dovoljno.

20-Jul-11 2:27:08 PM

7

KONCERTI

BROJ 169, SRPANJ 2011.

DAVORIN KEMPF I SREĆKO BRADIĆ U POSLJEDNJE DVIJE NARUDŽBE ZAGREBAČKIH SOLISTA U ŠESTODIJELNOM CIKLUSU ZAGREBAČKI KONCERTI

Izdasi kolektivne podsvijesti Uz praizvedbe skladbi Peti Zagrebački koncert — Hommage à Bach Davorina Kempfa i Šesti Zagrebački koncert — Concerto da chiesa na koncertima Zagrebačkih solista 18. travnja i 24. svibnja 2011. u Hrvatskom glazbenom zavodu Piše: Trpimir Matasović agrebački koncert — Z Concerto da chiesa Srećka Bradića treba pridružiti trilogiji

te Gigue, fuga s varijacijama.

Takav okvir Kempf puni građom koja je također »posuđena« od Bacha — od provodnog B–A–C–H motiva do drugih prepoznatljivo baroknih motiva. Skladatelj pritom iz predloška nerijetko preuzima, uvjetno rečeno, »sporednu« građu i uzdiže je na razinu nosivih elemenata čitave glazbene konstrukcije. Tako je, primjerice, tema fuge u prvome stavku vješto izvedena iz jednog odsjeka kadence čembala u Bachovom Petom Brandenburškom koncertu.

»dekonstrukcija« Bacha, započetu skladbama Šipuša i Dedića. No, Bradić, za razliku od Šipuša, ne »negira« Bacha niti, poput Dedića, ne »usitnjava« i kaleidoskopski preslaguje prepoznatljive barokne geste rva četiri djela iz niza Zagrebačkih koncerata — ona iz perâ Mladena Tarbuka, Berislava Šipuša, Krešimira Seletkovića i Srđana Dedića — donijela su raznovrsne pristupe postavljenom zadatku reinterpretacije Bachovih Brandenburških koncerata — od više ili manje dosljednog slijeđenja okvira predložaka lajpciškog majstora u skladbama Tarbuka i Seletkovića, preko Dedićeve »dekonstrukcije« barokne koncertantnosti, sve do Šipuševe hinjene negacije zadanog modela.

U posljednjim dvama djelima ovog kolektivnog ciklusa, onima Davorina Kempfa i Srećka Bradića, moguće je pronaći sličnosti s onima prethodne četvorice autora, no ipak je riječ o posve osobnim varijantama preispitivanja značenja Bachove baštine na početku 21. stoljeća.

P

Nosivost »sporedne« građe

MEĐUNARODNI USPJESI

Peti Zagrebački koncert Davorina Kempfa svakako je bliže pristupu koji su odabrali Tarbuk i Seletković (potonji je, uostalom, potekao iz Kempfove

Davorin Kempf

skladateljske klase), premda ne toliko u smislu poštivanja polazišnog formalnog okvira, koliko na način implementiranja prepoznatljivih baroknih gesta u suvremeni izraz. Uostalom, već i podnaslov skladbe Hommage à Bach jasno naznačuje da je autor naumio otići i onkraj okvira ispunjavanja zadane formalne i instrumentacijske dispozicije. U svojoj temeljito promišljenoj opsežnoj posveti lajpciškom majstoru, Kempf, doduše, jest zadržao ne samo izvodilački sastav Bachova Petog Brandenburškog koncerta, nego i trostavačni okvir, no forme kojima taj okvir puni, premda mogu biti »Bachove«, nisu one iz tog djela. Sâm je Kempf, u popratnom komentaru uz praizvedbu, stavcima svoje skladbe dao radne podnaslove Fantazija i fuga, Arioso i koral

Retorika i afekt Ako je Kempfov Hommage à Bach — uvjetno rečeno — bliskiji prethodnim istovrsnim ostvarajima Tarbuka i Seletkovića, onda bismo Šesti Zagrebački koncert — Concerto da chiesa Srećka Bradića trebali pridružiti trilogiji »dekonstrukcija« Bacha, započetu skladbama Šipuša i Dedića. No, Bradić, za razliku od Šipuša, ne »negira« Bacha niti, poput Dedića, ne »usitnjava« i kaleidoskopski preslaguje prepoznatljive barokne geste. On je, međutim, od sve šestorice skladatelja najviše odstupio od zadanog formalnog okvira — njegov Concerto da chiesa cjelovito je jednostavačno djelo, premda s elementima trodijelnosti i »crkvenom« dispozicijom tempâ polagani–brzi–polagani.

Naizgled, Bradićeva je skladba stilski posve usklađena s ostatkom njegova ranijeg opusa, bez odmaka prema

baroknoj gestičnosti, uz iznimku »vivaldijevskog« allegra u središnjem odsjeku. (Prizivanje Vivaldija sigurno nije slučajno — i lajpciški je kantor, naime, prerađivao njegove koncerte.)

Bach je, međutim, implicitno prisutan u nekim drugim Bradićevim skladateljsko–tehničkim postupcima — primjerice, korištenju tehnike kanona, istraživanju zvukovnih odnosa među različitim skupinama unutar izvodilačkog sastava te, možda najbitnije (premda najmanje očito), u motivičkim gestama koje kao da prizivaju modele barokne retorike i nauka o afektima. U tom smislu, a pogotovo u duhu naslova skladbe, vjerojatno nije pretjerano u uvodnom solu prve viole iščitati transformaciju baroknog »motiva križa«, prisutnog u nizu Bachovih duhovnih skladbi.

Napajanje iz Bachova vrela Na simboličkoj razini, možda je, ne samo za ovu skladbu, nego i za ciklus Zagrebačkih koncerata posebno znakovita završnica Bradićeve skladbe, u kojoj »udarci prstiju o strune popuštaju melankoliji tona završni svjesni izdah«. Jer, Zagrebački koncerti u cjelini jesu svojevrsni »izdisaji«, no tek djelomično svjesni. Jer, koliko god se u njima svjesno propitivali glazbenu baštinu Bachovih Brandenburških koncerata oni, također, predstavljaju i tapkanje po nesvjesnom — to jest, (i) svim onim elementima Bachove glazbe koji su već toliko duboko ušli u kolektivnu

Srećko Bradić

(pod)svijest, da je često nemoguće prepoznati njihova prava ishodišta.

A ona, uostalom, nerijetko nisu Bachova — jer, kao što su se šestorica suvremenih hrvatskih skladatelja napajali iz vrela Bachove (ali i ne samo Bachove) glazbe, tako je i sâm Bach svoj izraz izgradio na baštini svojih prethodnika. I upravo stoga, kao što je Bachova glazba samosvojna bez obzira na pozivanje na prethodnike, tako su posve samosvojna i nova djela Mladena Tarbuka, Berislava Šipuša, Krešimir Seletkovića, stoga njihovim djelima nipošto ne umanjuju vrijednost nego je, naprotiv, uvećavaju, priključujući je tako kontinuumu umjetničke glazbe zapadne tradicije.

DANIEL ČAČIJA, KLAPA MOTOVUN I ZAGREBAČKI KVARTET SAKSOFONA NASTUPILI U JEDNOM OD NAJVEĆIH SVJETSKIH GLAZBENIH CENTARA

Hrvatski glazbeni lipanj u Londonu Piše: Ognjen Tvrtković drugog dijela obojica braće otpjevali su dvije Gibonnijeve skladbe — legendarnu Tempera i Jute san se zajubia, potaknuvši članove kvarteta da se i oni opuste pred publikom koja ih je nagradila pozivima na biseve. Zapamtite ime Daniel Čačija pred kojim je, u to smo uvjereni, lijepa glazbenička karijera.

Ljepota klapskog pjevanja

Zagrebački kvartet saksofona

Londonu, poznatom kao jedno od vodećih svjetskih glazbenih središta, mjesec lipanj kao da je bio rezerviran za glazbu i umjetnike iz Hrvatske i to predstavnike najrazličitijih žanrova — od jazza, klapskog pjevanja do suvremene glazbe.

U

Najprije je u organizaciji Britansko– hrvatskog društva (The British–Croatian Society) u London došla potentna mlađa međunarodna jazzistička ekipa iz Graza koju je predvodio pjevač Daniel Čačija, rodom iz Osijeka, koji na tamošnjoj Visokoj školi za glazbu i primijenjenu umjetnost studira jazz pjevanje. S njim su došli i finski pijanist Tuomom Uusitalo (nedavno je gostovao u Zagrebu uz HGM jazz orkestar u okviru koncerta posvećena glazbi Jaca Pastoriusa) i mađarski kontrabasist Norbert Farkas, a za bubnjevima im se pridružio Englez Jake Walker. Koncert je održan 10. lipnja

cant 169 06.indd 7

u dobro ispunjenoj crkvi Notting Hill Community. Inicirao ga je pjevačev brat Dean koji u Londonu studira glazbenu terapiju i u Hrvatskoj vodi humanitarnu zakladu za liječenje oboljelih od PTSP–a, pa je sav prihod od ulaznica išao u fond te organizacije.

Iako Daniel Čačija nije poznat široj hrvatskoj jazzističkoj publici, u Londonu je u dva seta s uigranom ekipom, s kojom radi već duže vrijeme pod mentorstvom pijanista Renatta Chicca i trubača Stjepka Gutta, pokazao izniman bariton, snalaženje u složenim jazzističkim ritmovima i poznatim temama američkih popularnih pjesama (Exactly Like You, The Touch Of Your Lips, Besame Mucho, Nice’N’Easy, Day In, Day Out, Night In Tunisia i druge) kojima uspijeva dati vlastiti pečat.

Upuštao se i u scat improvizacije, vodio dijalog s ritam sekcijom u kojoj se isticao vrsni T. Uusitalo. Na početku

Tjedan dana nakon tog koncerta, u poznatoj nekadašnjoj crkvi St. Ethelburga’s u središtu Londona, jednom od najljepših malih koncertnih prostora u gradu, 17. lipnja nastupila je klapa Motovun kojoj je to drugo gostovanje u Engleskoj. Crkva, izgrađena u 14. stoljeću, nakon što je 1993. bila meta IRA–nih terorista, ponovno je izgrađena i pretvorena u Centar za mir, sa značajnom koncertnom aktivnošću. U tom prekrasnom intimnom akustičnom prostoru klapa Motovun snašla se lakoćom koja zadivljuje, pokazavši na najbolji način ljepotu primorskog i dalmatinskog klapskog pjevanja. Iako bez umjetničke voditeljice Aide Vidan, devet kršnih momaka pokazalo je finu vokalnu kulturu, nježnost slaganja devet glasova u lijepim melodijama i rafiniranost koja nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim. Iako jedna od mlađih klapa iz novog klapskog vala, potvrdili su da se radi o grupi pjevača pred kojima je lijepa budućnost. Na repertoaru su imali već poznate novoklapske uspješnice — tradicionalne pjesme koje su za njih priredili Rajmir Kraljević, Bruno Krajcar, Baldo Mikulić

i drugi, potom nešto iz hrvatske pop glazbe (neizbježni Husein Hasanfendić, Žan Jakopač, Zdenko Runjić), a nije se moglo ni bez oca i sina Stipišić (poveznica s prethodnim koncertom), s naglaskom na dalmatinskoj »himni« Dalmacijo povišću pritrujena (koja je izazvala ushit publike). Na koncu su dodali i nešto što je njihov zaštitni znak — obrade pjesma iz repertoara Tonyja Cetinskog te jednu kozačku, a večer su završili pjesmom Hallelujah Leonarda Cohena. U dva dodatka našlo se prostora i za legendarnu Marijanu Vlahe Paljetka. Drugi dio koncerta prošao je u znaku projekcija kolor slajdova grada iz kojega dolaze, tako da je hrvatski duh te večeri lebdio u prekrasnom prostoru crkve. Dan poslije, 18. lipnja, klapa Motovun nastupila je i na samostalnom koncertu u okviru Corcham festivala u Wiltchireu. Drugi puta u Engleskoj, a prema reakcijama organizatora i publike sigurno ne i zadnji.

Sviračka magija Zagrebačkog kvarteta saksofona U ozračju konačnih razgovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija uputilo je u London elitni hrvatski komorni ansambl, Zagrebački kvartet saksofona. Odabrano mjesto za koncert nije moglo biti bolje — Europe House gdje je smješteno i predstavništvo Europske unije u Londonu. Koncert je otvorio hrvatski veleposlanik u Velikoj Britaniji, dr. sc. Ivica Tomić. Potom su četvorica vrhunskih komornih instrumentalista

— dvojica Zagrepčana, tenor saksofonist Saša Nestorović i sopran saksofonist Dragan Sremec, dubrovački alt saksofonist iz Samobora Goran Merčep i Mariborčanin na privremenom radu u Ljubljani, Matjaž Drevenšek na bariton saksofonu — svojim elegantnim nastupom pred odabranom publikom 20. lipnja oduševili sviračkom magijom i veličinom zagrebačke saksofonske škole čiji su predstavnici.

Otvorili su program obradom Mozartova Kvarteta KV 285 koju je pripremio Saša Nestorović, a nastavili sa Six croquis Borisa Papandopula koje je veliki hrvatski skladatelj posvetio 1990. upravo Draganu Sremecu. Tanana usklađenost, muzikalnost bez premca, fina agogička nijansiranja i dinamička kontrastiranja te vrhunska glazbena kultiviranost, potvrdili su da Kvartet pripada vrhunskim svjetskim ansamblima.

Nastavili su sa suvremenim djelima koja su im posvetili skladatelji s raznih strana svijeta — Quartet for saxophones Amerikanca Elliota Del Borgoa, s bravurozno odsviranim pasažima i Concerto For Saxophone Quartet br.

1 ljubljanskog brata po instrumentu, Milka Lazara, s blagim kabaretskim štihom i prostorom za vruće jazzy improvizacije Saše Nestorovića te virtuoznim uvodom Matjaža Drevenšeka. U dodatku je Zagrebački kvartet saksofona predstavio i dvije američke teme, s nešto većim prostorom za jazz improvizaciju, kad je publiku na noge digao Saša Nestorović. Počelo je jazzom, pa se njime moralo i završiti!

20-Jul-11 2:27:09 PM

NAGRADE HDS–a za 2010. godinu

8

BROJ 169, SRPANJ 2011.

Nagrada VATROSLAV LISINSKI za doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu dodjeljuje se udaraljkašu i pedagogu Igoru Lešniku za ukupan doprinos hrvatskoj glazbi

Nagrada BORIS PAPANDOPULO za autorsko stvaralaštvo u području ozbiljne glazbe dodjeljuje se skladatelju Daliboru Bukviću za ciklus Recits de l’autre monde — »Priče s drugog svijeta«

Nagrada MILIVOJ KÖRBLER za autorsko stvaralaštvo u području popularne glazbe dodjeljuje se Zvonku Špišiću za životno djelo

Nagra MIROS za aut u podr dodjel Tomis za uku hrvats poseb projek čistog

rvatsko glazbeno izvodilaštvo zacijelo bi drugačije izgledalo da u njemu ne sudjeluje izniman glazbenik Igor Lešnik, udaraljkaš i pedagog, organizator i animator u najplemenitijem smislu te riječi. Igor Lešnik dulje je od četvrt stoljeća prisutan u našem glazbenom životu i to u specifičnom dijelu kojega je upravo Lešnik učinio prepoznatljivim i u međunarodnim okvirima. Danas jedan od vodećih europskih udaraljkaša, od početka djelovanja nametnuo se iznimnom energijom i talentom kao lider jedne, do tada, u nas poprilično zapostavljene struke, sekcije udaraljki. Od zapaženog orkestralnog glazbenika do solista čije izvedbe oduševljavaju, put nije bio dug. Igor Lešnik ostvario je vrlo brzo karijeru, muzicirajući s najuglednijim ansamblima i dirigentima, osvajajući repertoar za udaraljke, ali dajući mu i posebni pečat vlastitim ostvarenjima. Temeljito poznavanje svakog udaraljkaškog instrumenta, kao i zarazna energija i strast kojima se upuštao u interpretacije, urodili su sve većim zanimanjem za ovu vrstu glazbala koji je svoju dugoročnu potvrdu dobio u Lešnikovu pedagoškom djelovanju. Kao utemeljitelj Odsjeka udaraljki na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ali i kao voditelj brojnih ansambala, primjerice popularnog Supercussion, Lešnik je postao promotor jedne nove vrste muziciranja koju su mladi s oduševljenjem prihvatili i s povjerenjem slijedili učitelja. Suvremena glazba naših i inozemnih autora dobivala je u Lešniku i njegovoj školi autentične interprete i promicatelje, i danas jedne od najzanimljivijih disciplina hrvatskog glazbenog izvodilaštva.

U

okviru ciklusa »Recits de l’autre monde« 1. travnja 2010. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskiog praizveden je četvrti dio Vers le ciel (Oraculum — Lux aeterna) za glumca, mješoviti i dječji zbor, orkestar i rasvjetu. Djelo je praizvedeno u okviru ciklusa »Glazba 21. stoljeća« Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, uz koji su sudjelovali Zbor HRT–a, Dječji zbor »Zagrebački dječaci«, Djevojački zbor »Zinka« i dramski umjetnik Luka Dragić u režiji Frane Marije Vranković.

vonko Špišić, skladatelj, interpret, autor tekstova, aranžer i organizator, prisutan je u hrvatskoj glazbi od 1958. godine. Od tada do danas razvio je višestruko bogatu djelatnost uvrstivši se među prvake zagrebačke škole šansone. U njoj zauzima posebno mjesto ističući se specifičnim autorskim rukopisom koji objedinjuje skladatelja, tekstopisca i interpreta na vrlo osebujan način. Pjesnik svakodnevnice, svoga grada i kvarta, Špišić svojim šansonama crta sebe i vlastite sugrađane, ali i društvenu situaciju lirskim, a često i britkim ironičnim diskursom. Posebnim scenskim šarmom, specifičnom bojom glasa i nadasve velikom muzikalnošću, Zvonko Špišić pjeva svog Milionera, Trešnjevačku baladu, Kockara, Zagrebačke špancirancije i mnoge druge šansone koje i danas, nakon nekoliko desetljeća, zvuče živo, nadahnuto i svježe, kao da su netom skladane. Osim u šansoni, autorske uspjehe postiže i kao skladatelj popularnih pjesama među kojima se svakako izdvaja antologijska Suza za zagorske brege. I publika i struka uvijek su ga prepoznavali kao autentičnog glazbenog umjetnika, nagradivši ga tijekom karijere brojnim priznanjima.

K

H

Igor Lešnik

cant 169 06.indd 8

Iako neovisne, namijenjene različitim sastavima, odnosno skladateljskom odabiru izričajnih elemenata, četiri skladbe Dalibora Bukvića objedinjuju cjelovitost promišljanja u kojemu je skladatelj postigao jedinstvo sadržaja, a razlog je istovrsna istraživačka pozadina u odnosu na fenomen zvuka i na dimenziju duhovnog.

Autorova pustolovina putovanja duhovnom stranom moći umjetnosti ujedinila je njegove rane i novije radove, a etape toga hermetično–intimnog putovanja kulminirale su u praizvedbi četvrtoga dijela ciklusa »Prema nebu«, ostvarenju koje zaziva latinsku liturgiju i njezinu kompleksnost Oraculuma — Proročanstva, odnos Lux aeterna — Vječnog svjetla. Rafinirani odnos prema reinterpretaciji starijih slojeva glazbene povijesti, kao načinu postizanja međusobne harmonije u povezivanju ciklusa, kulminirali su u dramskom prizoru mistične procesije koja je objedinila izniman autorski sustav znakova tvoreći jedan od najimpresivnijih doživljaja u suvremenoj hrvatskoj glazbi.

Dalibor Bukvić

Z

Valja istaknuti i društveno djelovanje ovoga umjetnika koji je, među ostalim, bio tajnik i predsjednik Hrvatskog društva skladatelja, zalažući se uvijek za dobrobit struke i kolega. I na kraju, treba pozdraviti i njegov dugogodišnji rad kao umjetničkog voditelja Chansonfesta koji se održao zahvaljujući Špišićevom neumornom entuzijazmu, dobrom ukusu i ljubavi prema svom prvom umjetničkom izričaju — šansoni.

Zvonko Špišić

ao dugo Hrvatsk Šaban već cij njem daje izn pljajući istod prilike i pred crossover pro organiziranih educiranom g jazz kompozi u Sjedinjenim skom zaljublj objedinjuje u slušateljstvom Kao skladate nim djelima ma, a njegove klasične skla kao i ona rub različite auto je projekt »Za kumentiran k rius Recordsa listopada 201 skog. Njime s glazbenikom glazbenih po zore na, do s vrsni ciklus p jedna kompo šansone u ino poetičan auto

Antun Tomislav

20-Jul-11 2:27:11 PM

9

BROJ 169, SRPANJ 2011.

ada SLAV SEDAK BENČIĆ torsko stvaralaštvo ručju jazza ljuje se Antunu lavu Šabanu upan doprinos skoj jazz sceni s bnim akcentom na kt »Za jednom kapi ga života…« ogodišnji umjetnički ravnatelj jazz projekata kog društva skladatelja, Antun Tomislav jelo desetljeće svojim razgranatim djelovaniman doprinos hrvatskoj jazz sceni, okudobno najuglednije jazz glazbenike, dajući dstavljajući nove jazz snage te organizirajući ojekte. Više od stotinu i pedeset, do sada h koncerata, svjedoče ne samo o iznimno glazbeniku koji je, među ostalim, studirao iciju i aranžiranje na Sveučilištu u Miamiju m Američkim Državama, nego i o istinjeniku u jazz koji svoje afinitete i stručnost u cilju propagiranja glazbe među najširim m. elj Antun Tomislav Šaban prisutan je brojna našim i inozemnim koncertnim podijie opuse izvode ugledni ansambli i solisti. Uz adbe, tu su i mnoga djela s područja jazza, bna koja pripadaju zanimljivim projektima orske poetike i izričajnosti. Jedan od takvih a jednom kapi čistoga života…« koji je dokao diskografsko izdanje Fonarta i Aquaa, promovirano na koncertu održanom 19.

10. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinse Šaban još jednom predstavio svestranim m koji se ne boji kročiti putem neotkrivenih odručja i predstaviti vlastite umjetničke nasada, nepoznati način. Iako je ovaj svojepjesama pisan za jazz orkestar, jazz je tek onenta koja se vješto prelama s elementima ovativnim aranžmanima, a osobito iskazuje orski svijet Antuna Tomislava Šabana.

v Šaban

cant 169 06.indd 9

Nagrada JOSIP ANDREIS za glazbenu publicistiku i muzikologiju dodjeljuje se Evi Sedak i Nadi Bezić za priređivanje knjige »Blagoje Bersa: Dnevnik i Uspomene« u izdanju Hrvatskog glazbenog zavoda znimno važan i vrijedan projekt istraživanja života i djela istaknutog skladatelja Blagoja Berse, pokrenut prije nekoliko godina u Hrvatskom glazbenom zavodu, okrunjen je u protekloj godini izdavanjem notnoga sveska skladateljevih glasovirskih djela te knjigom »Blagoje Bersa: Dnevnik i Uspomene«. Kako se ističe u obrazloženju prijedloga, riječ je o jedinstvenu prilogu hrvatskoj muzikološkoj literaturi koji na osebujan način povezuje dokumentarni autobiografizam, muzikološku interpretaciju njegova kulturološkog konteksta, analitičku interpretaciju bitnih skladateljsko–estetskih značajki odabranih opusa i panoramski pregled povijesnih zbivanja i osobnosti koje su činile kontekst skladateljeva ljudskog i umjetničkog životopisa a sve to uz višeslojnu prateću dokumentaciju.

I

Objavljivanje Bersinih dnevničkih zapisa bio je poseban urednički pothvat zbog transkripcijskih problema rukopisne građe na tri jezika, ali i zbog tumačenja brojnih detalja u tekstu o čemu svjedoči čak 570 uredničkih bilježaka uz glavni tekst. Uvodna studija Eve Sedak »Bilješke uz životopis Blagoje Berse« dragocjen je prinos cjelovitoga uvida u Bersin život i stvaralaštvo, kao i u kontekst vremena u kojemu je skladatelj djelovao. Važnost Bersinih dnevničkih zapisa — kaže se nadalje u obrazloženju prijedloga — nije samo u tome što pružaju dragocjen uvid u pokretačke impulse i u proces nastanka pojedinih djela, kao i u njegove prosudbe drugih djela i umjetničkih poetika, nego i u tome što omogućuju uvid u umjetnička, povijesna, politička i uže stručna previranja njegova vremena, presudnog za sveukupni kasniji razvoj hrvatske i ne samo glazbene kulture.

Eva Sedak i Nada Bezić

Nagrada FRANJO KSAVER KUHAČ za autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicijske glazbe dodjeljuje se za životno djelo Boži Potočniku, dirigentu, skladatelju i promicatelju hrvatskoga folklornoga nasljeđa

Nagrada ADALBERT MARKOVIĆ za djelovanje na afirmaciji položaja skladatelja u Hrvatskoj dodjeljuje se glazbeniku Huseinu Hasanefendiću

D

ulje od pet desetljeća, točnije od 1955. kada pristupa Ansamblu narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado, Božo Potočnik prisutan je u tom vrlo specifičnom području glazbenog djelovanja. Svira više glazbala, vodi orkestar i zbor te suosniva ansambl Ladarice za koji obrađuje pučke popijevke i piše originalne skladbe. Upravo s njima postiže najveće uspjehe i ostvaruje golemu popularnost narodne glazbe za čiju se autohtonost bori cijeli život. Nastupi Ladarica i Bože Potočnika u radijskim i televizijskim emisijama te na festivalima i gostovanjima, umnogome su pomogli afirmaciji narodne glazbe koja svojim umjetničkim dosezima postaje jedna od najvrednijih sastavnica hrvatske glazbene kulture.

P

Godine 1966., Božo Potočnik utemeljuje na Televiziji Zagreb Redakciju narodne glazbe i običaja te koncipira njezino djelovanje s primarnom zadaćom očuvanja izvornosti narodnoga melosa. U razdoblju od 25 godina, Redakcija, na čelu s Božom Potočnikom, ostvarila je više od pet tisuća emisija posvećenih hrvatskom folkloru koji na taj način, zahvaljujući brojnim suradnicima, postaje dostupan i inozemnoj publici, a osobito hrvatskoj dijaspori. U vrijeme koje bilježi poplavu komercijalne »novokomponirane« narodne glazbe, Potočnikovo djelovanje utoliko je dragocjenije jer čuva od zaborava pučko glazbeno blago i prenosi ga generacijama kao kulturološko naslijeđe.

Za prvog dobitnika predložen je i prihvaćen istaknuti skladatelj, producent i društveni djelatnik Husein Hasanefendić–Hus koji se tijekom proteklih godina iznimno istaknuo upravo u afirmaciji položaja glazbenika. Istupajući u brojnim situacijama u ime skladatelja i drugih glazbenika, kao predsjednik Hrvatske glazbene unije, ali i kao samostalni umjetnik, Hus se uvijek zalagao za dignitet kolega kako u okviru struke, tako i u različitim događajima u kojima je glazba bila jedan od važnih subjekata. Njegovi su istupi bili posebno dragocjeni u trenucima kada je cijela struka bila ugrožena, primjerice, nakon donošenja takozvanog Akcijskog plana za turizam u proljeće 2009. godine. Svjestan važnosti zaštite prava skladatelja i drugih glazbenika, Husein Hasanefendić–Hus svojim je društvenim i javnim radom upozorio na probleme, ukazao na rješenja i umnogome pridonio boljitku našega Društva u cjelini.

romišljajući o jednoj od najvažnijih aktivnosti Hrvatskog društva skladatelja, zaštiti autorskog prava te kontinuiranoj afirmaciji položaja skladatelja, Hrvatsko društvo skladatelja utemeljilo je, kao svoju najmlađu Nagradu, priznanje nazvano imenom pokojnog dugogodišnjeg zaslužnog člana, skladatelja Adalberta Markovića. Ove godine Nagrada se po prvi put dodjeljuje u spomen na kolegu koji se niz godina aktivnim društvenim radom uvijek zalagao za boljitak skladatelja.

Hvalevrijedan je rad Bože Potočnika kao dirigenta Tamburaškog orkestra Radio Zagreba te kasnije Tamburaškog orkestra Trešnjevka u Zagrebu. Od posebnog je značenja i njegova suradnja s hrvatskim iseljenicima u SAD, Australiji, Kanadi, Mađarskoj i Austriji, zahvaljujući kojoj hrvatska pučka glazba i običaji nisu zaboravljeni. Izniman rad Bože Potočnika zaokružen je s oko 150 izvornih skladbi te blizu tisuću obrada našeg glazbenog blaga.

Božo Potočnik

Husein Hasanefendić

20-Jul-11 2:27:13 PM

SJEĆANJA

10

BROJ 169, SRPANJ 2011.

ADALBERT MARKOVIĆ (1929.–2010.), SKLADATELJ, PEDAGOG I ZAGOVARATELJ AUTORSKIH PRAVA — NJEGOVIM IMENOM NAZVANA JE NOVOUSTANOVLJENA NAGRADA HDS–A, KAO I GLAZBENI MEMORIJAL KUD–A »GAJ« IZ ZAGREBA

Memorijal kao sjećanje na dragog Bertija Piše: dr. sc. Zdenka Weber morijala, održanom 10. lipnja u Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog, nastupio je odlično uvježbani Tamburaški orkestar KUD–a »Gaj« pod ravnanjem preciznog i pažljivog dirigenta Krešimira Račića, a cijela se manifestacija diči pokroviteljstvom hrvatskog predsjednika Ive Josipovića. Iz njegova je pozdravnog slova tiskana u lijepo opremljenoj programskoj knjižici vrijedno citirati: »Adalbert Marković istakao se kao glazbeni organizator, prije svega kao jedan od utemeljitelja suvremene zaštite autorskih prava u Hrvatskoj i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog društva skladatelja. Imao sam čast i zadovoljstvo dugo godina raditi s prof. Adalbertom Markovićem u Hrvatskom društvu skladatelja na brojnim kulturnim projektima. Iako to stvarno nisam bio, osjećao sam se njegovim učenikom.« Adalbert Marković

eđu članstvom HDS–a dovoljno je reći samo Berti da bi se vratila sjećanja na omiljenog i po stvaralaštvu plodnog skladatelja, dirigenta koji je često ravnao izvedbama ponajprije glazbenih amatera, glazbenog teoretičara i pedagoga koji je odgojio mnoge generacije budućih nastavnika, agilnog zagovaratelja autorskih prava, ukratko na Adalberta Markovića.

Njegovom smrću ostala je u hrvatskoj glazbenoj kulturi i u glazbenom

OBLJETNICE

M

amaterizmu praznina koju nije lako nadoknaditi, pa stoga ne čudi da je upravo Kulturno umjetničko društvo »Gaj« iz Zagreba ustanovilo Glazbeni memorijal Adalbert Marković koji će se održavati biennalno, a predstavljat će najveće dosege Markovićeva skladateljskog opusa.

Josipovićev neslužbeni učitelj Na koncertu novoustanovljenog Me-

Kako bi se odužilo vjernom članu, Hrvatsko društvo skladatelja ove je godine utemeljilo Nagradu Adalbert Marković za doprinos djelovanju na području zaštite autorskih prava i zaštite skladateljskog djelovanja, o čemu je u nadasve srdačnom govoru za vrijeme prvog memorijalnog koncerta izvijestila članica predsjedništva HDS–a Jagoda Martinčević.

Entuzijazam mladih glazbenika, kada je riječ o Markovićevoj glazbi, imali smo prigodu doživjeti tijekom cijelog

koncerta na kojemu su precizno uvježbani tamburaši izveli devet skladbi: Meditaciju, Osijeku u spomen, Poemu eroicu, Cantilenu, Razglednice iz starog Zagreba, Proljeće u Vukovaru, Melodiju, Idilu za dvoje i Tambure u srcu. Ljepota skladateljeve melodijske inspiracije i nadahnutost u glazbi izrazite komunikativnosti ogledala se posebno u djelima pisanima za soliste uz tamburaški orkestar. U tom su dijelu repertoara bariton Mirkoslav Živković, trombonist Hrvoje Marković (skladateljev unuk), violinist Anđelko Krpan i sopranistica Lidija Horvat Dunjko svojim predanim i muzikalnim interpretacijama dali osobiti obol spoju glazbe koja potiče iskrenu radost muziciranja.

Treba istaći domoljubne pjesme Osijeku u spomen i Proljeće u Vukovaru koje je u suptilnom iznošenju glazbe sa slavonskim asocijacijama interpretirao bariton Miroslav Živković, kao i delikatne vokalize skladbe Idila u dvoje u kojoj su se udružili Miroslav Živković i sopranistica kristalnih visina Lidija Horvat Dunjko. Raspjevanu Cantilenu predstavio je Hrvoje Marković tehnički pouzdanim sviranjem, a nadahnuta je Melodija u izvođenju violinista Anđelka Krpana plijenila pažnju svojom emocionalnom obojenošću. Kada je, pak, Lidija Horvat Dunjko, uz tamburaše, otpjevala Tambure u srcu, prolomio se dugotrajni pljesak upućen vrsnoj izvedbi, ali ponajviše skladate-

lju koji je s toliko iskrene proćućenosti znao zapisati naglašeno inspiriranu partituru.

Poznate su Markovićeve karakterne crte uvijek raspoložene i ljudski dobre osobe, pa ne čudi njegova trajna spremnost na pomoć, o čemu je govorila ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka Ljiljana Perišić, voditeljica Zagrebačkog glazbenog podija, koji okuplja 112 ansambala glazbenih amatera u Zagrebu, a u čijem je djelovanju Marković sudjelovao. Milan Pernar, predsjednik KUD–a »Gaj«, podijelio je zahvalnice Društva, na prvom mjestu predsjedniku Ivi Josipoviću, što je okupljenu publiku potaklo na burni pljesak. Kroz program je vrlo simpatično, mjestimice pomalo patetično, ali uvijek s naglascima na Markovićevu vjernost glazbenoj tradiciji iz koje je potekao, vodila Lejdi Oreb. Za pohvalu je inicijativa osnivanja Memorijala posvećena Adalbertu Markoviću, pa valja očekivati daljnja sjećanja na glazbu koja sigurnim putem osvaja slušatelje. Jer, kao što je zapisao Marković, bit ću sretan ako samo mali dio onoga što sam stvorio ostane zapamćeno i realizirano u budućnosti. Tu iskrenu želju nadarenog skladatelja treba doista ostvarivati. Glazbeni memorijal Adalbert Marković tome će nedvojbeno i u budućnosti doprinijeti.

100. OBLJETNICA SMRTI PRVOG HRVATSKOG PROFESIONALNOG OPERNOG PJEVAČA

Franjo STAZIĆ, tenor (1824.–1911.)

Umjetnik za kojega je Vatroslav Lisinski oblikovao lik Vukosava u prvoj hrvatskoj operi Ljubav i zloba Piše: Marija Barbieri raizvedba opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog 28. ožujka 1846. upisala je mladog ljekarničkog pomoćnika iz Bjelovara, Franju Stazića u hrvatsku povijest. Bio je to početak velike karijere prvog profesionalnog hrvatskog opernog pjevača.

Stazić je debitirao dva i pol mjeseca ranije, 10. siječnja kao Edgardo u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor.

P

Franz Steger čije je ime Dimitrija Demeter, jedan od osnivača hrvatskoga kazališta i libretist dviju opera Lisinskog, pohrvatio u Franjo Stazić

(na njemačkom der Steg znači staza), rođen je 3. prosinca 1824. u Szentendreu, gradiću na Dunavu uzvodno od Budimpešte. Orguljaš katoličke župne crkve i učitelj glazbe u Bjelovaru Alojzije Fleišer–Mesarić doveo je 20–godišnjeg Stazića u Zagreb, preporučio ga Albertu Štrigi, neumornom organizatoru glazbenih priredaba Ilirskog pokreta i doveo Lisinskom da ga podučava pjevačkoj tehnici. Lisinski ga je spremao za vrlo zahtjevnu ulogu Vu-

cant 169 06.indd 10

kosava i prema njezinoj tessituri mogla bi se razabrati vrsta Stazićeva glasa.

Očito je imao sjajan visoki registar, iznad visokog C. Za vrijeme priprema za izvedbu Ljubavi i zlobe Stazić je 29. srpnja 1845. skoro nastradao među žrtvama na Markovu trgu, ranjen je u nogu i neko je vrijeme odležao, što je odgodilo praizvedbu.

Pjevački »div« željeznih pluća Put je Stazića zatim odveo u Beč gdje je počeo profesionalno učiti pjevanje kod glasovitog basa Josepha Staudigla koji mu je omogućio nastup na koncertu i povjerio nekoliko uloga u operi. Ali nitko ga nije primijetio. Stazić se razbolio i vratio u Zagreb. Zatim je, razočaran što u Beču nije ništa postigao, otišao u Budimpeštu i 1848. počeo nastupati u tamošnjem Narodnom kazalištu. Postao je Ferenc Stéger ili, kako se poslije navodi, Xavér Ferenc Stéger. Nizao je ulogu za ulogom i od tada, pa do 1874., kada se povukao sa scene, redovito nastupao u Budimpešti kao gost ili stalni članu Narodnom ili Njemačkom kazalištu.

Nakon četiri godine uspješnog djelovanja u Budimpešti, Stazić je otišao u Prag uz godišnju plaću od četiri tisuće forinta i postao miljenik publike — František Steger. U Pragu je počela njegova briljantna karijera. Od pjevača, kako se u Beču činilo boležljiva glasa, razvio se u pjevačkog »diva« željeznih pluća koji je bez ikakva napora nizao najnapornije uloge. Njegov sjajan visoki registar oduševljavao je slušatelje i predstave u kojima je nastupao bile su redovito rasprodane. Prema svemu sudeći, Lisinski je skladao ulogu Porina imajući u vidu Stazićeve mogućnosti.

Na žalost, ostat će tajnom kako i za-

što u to doba nije došlo do praizvedbe Porina u Pragu. Lisinski se obratio ravnatelju kazališta Stögeru i svojemu prijatelju Staziću–Stegeru — ali odgovora nije dobio. Čudno, jer je Stazić poštovao Lisinskog i izvodio na koncertima njegove pjesme.

Glas o novoj tenorskoj zvijezdi ubrzo se proširio i Beč je preuzeo Stazića.

Prvi put je s golemim uspjehom nastupio 12. lipnja 1853. kao Arnold u Wilhelmu Tellu. Uskoro je, sada kao Franz Steger, postao član Dvorske opere i njezin veliki prvak, nositelj najtežih uloga u tenorskom repertoaru, s basnoslovnim honorarima od deset tisuća guldena, pod neposrednom zaštitom cara Franje Josipa, oca nadvojvode Franza Karla Josepha. Publika ga je oduševljeno prihvatila. S većim ili manjim prekidima, kao stalni član ili gost, Stazić je do ožujka 1871. u Dvorskoj operi ostvario 24 uloge i oko 350 nastupa. Svojim krasnim glasom sjaja i snage herojskog tenora s briljantnim visinama, sigurnom pjevačkom tehnikom i sugestivnom interpretacijom, s lakoćom je svladavao vrlo širok i raznolik repertoar od lirskih Elvina i Donizettijevog Gennara u Lucreziji Borgiji do izrazito dramskog Eleazara.

Stazić je bio omiljeni pjevač Ferenca Erkela koji ga je smatrao idealnim tumačem svojih tenorskih likova. Za njega je u ariju Laszla »O, szallj hozzam« (O, doleti k meni) iz prvog čina opere Hunyadi László za izvedbu 12. studenoga 1859. unio neke nove elemente.

Hrvat po uvjerenju Već europski slavan, Stazić nije zaboravljao Zagreb. Kad je 1858. pjevao u Ernaniju, Trubaduru i Luciji di Lam-

mermoor oduševljenje publike i kritike nije poznavalo granica.

Pjevao je visoki C iz prsnog registra, kao i glasoviti francuski tenor Gilbert Louis Duprez koji je u tenorsko pjevanje unio tu novinu (do tada se taj ton izvodio u falsettu). Sudeći po osvrtima na njegove zagrebačke nastupe, Stazić je imao izvrsnu pjevačku tehniku, vladao je svim potrebnim ukrasima, intonacija mu je bila čista, dikcija uzorna, pjevačka inteligencija razvijena pa je svoje likove i interpretativno oblikovao dajući im scensku uvjerljivost. Iz osvrta se razabire i da je bio srdačan i plemenit čovjek.

Gostovao je u mnogim velikim europskim kazalištima. U Italiji je u sezoni 1864./1865. u Teatru Regio u Parmi pred najstrožom publikom u Italiji pjevao Arnolda u Guglielmu Tellu, Edgarda i Don Sebastiana u istoimenoj Donizettijevoj operi. Godine 1866. u Teatru Comunale u Trstu pjevao je Eleazara. Bio je i prvi hrvatski pjevač koji je nastupio u Scali. Pod imenom Francesco Steger godine 1866. i 1867. pjevao je Pollionea, Vasca da Gamu u Meyerbeerovoj Afrikanki i Manrica. U Teatro Sao Carlos u Lisabonu nastupao je u sezoni 1869./1870. Pjevao je u Bukureštu i Londonu. Nakon dvadeset godina vratio se u sezoni 1873./1874. u Narodno kazalište u Budimpešti i ulogom Wilhelma Meistera u operi

Mignon Ambroisea Thomasa oprostio od pozornice. »Vitez kraljevskog španjolskog reda, posjednik hessen–darmstadtske zlatne medalje za znanost i umjetnost, počastni član nizozemskog i zagrebačkog glazbenog zavoda, jedan od osnivača Peštanskog konzervatorija« umro je u svojemu rodnom Szent Endreu prije stotinu godina, 1. ožujka 1911. godine.

Nedvojbeno je iz Stazićevih sjećanja da je njemačkog podrijetla, ali je isto tako posve jasno da je još u djetinjstvu govorio hrvatski i da se osjećao Hrvatom. Veliki biografski leksikon njemačkih pozornica u 19. stoljeću Ludwiga Eisenberga smatra ga Hrvatom, Hrvatsku njegovom domovinom, čak navodi da mu je Stazić pravo prezime te da je na svojim prvim bečkim nastupima pjevao s tim imenom. Leksikon je pisan za Stazićeva života, što potkrjepljuje tu tvrdnju.

20-Jul-11 2:27:16 PM

11

PRAIZVEDBA GUDAČKOG KVARTETA SLAVLJENIKA ANĐELKA KLOBUČARA NA KONCERTU LJETO GUDAČKOG KVARTETA RUCNER, HGZ, 8. LIPNJA 2011.

K’o da su brojke važne… ako je uobičajeno, svaki koncert komornog ciklusa Četiri godišnja doba obilježen je jednom praizvedbom skladbe hrvatskoga skladatelja. Tako je na početku koncerta (koji je inače bio u znaku mađarske glazbe iz opusa Béle Bartóka, Zoltána Kodályja i Ernsta von Dohnányja u suradnji s pijanistom Danijelom Detonijem) predstavljen gudački kvartet K’o da su brojke važne… za gudački kvartet Anđelka Klobučara (1931.). Valja podsjetiti da je naš ugledni akademik, orguljaš, glazbeni pedagog te plodan i aktivan skladatelj, za svoj iznimni doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi ovjenčan brojnim nagradama (Milka Trnina, J. Š. Slavenski, Ivan Lukačić, Porin) te Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo, Nagradom Grada Zagreba, Nagradom Lovro pl. Matačić za životno djelo, a odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi.

K

KONCERTI

Kako je došlo do tog neobičnog naslova djela objašnjava autor koji se uvijek rado odazivao molbama glazbenika da piše nove skladbe. Kada ga je Snježana Rucner u telefonskom razgovoru pokušala animirati da za svoj 80. rođendan (11. srpnja) napiše novo djelo za Kvartet Rucner, izrazila je kompliment da joj

skladatelj, unatoč visokim godinama, djeluje kao mladić, a duhoviti Klobučar je odgovorio »K’o da su brojke važne«. I eto zgodne ideje za naslov — bez naznake broja i opusa. Na partituru je zapisao: »Ah, te brojke! Kad mi novinari dodaju deset godina, nikom ništa. A ja moram znati koji mi je to kvartet po redu! Što god! Brojke stvarno nisu važne!« I zaista nisu, ali je važno da je svojom inspirativnom i nadahnutom glazbom maestro Klobučar često obradovao i glazbenike i publiku. Pa i ovim kraćim trodijelnim biserom komorne glazbe (Allegro, Largo, Vivace) u kojemu je svakom instrumentu kvarteta dao obol lijepim temama Anđelko Klobučar u skladnom suzvučju energičnog, razigranog, nježnog pić — Franković, Dragana i Snježanu ili pak plesnog karaktera, sublimirajući Rucner) na vrlo studioznu i dojmljivu klasičnu ljepotu na moderan i zanimljiv interpretaciju djela koje će se u daljnjim način. Djelo je inventivnošću, ljepotom izvedbama zacijelo još više iskristalizirati melodike te tonskim bogatstvom i ra- i postati dragocjenim dijelom repertoara, znolikošću inspiriralo glazbenike Kvar- privlačnim za umjetnike i za slušatelje. teta (Sidoniju Lebar, Anu Paulu Kna- (Višnja Požgaj)

POSVETA BOŠKU PETROVIĆU NA LIBURNIA JAZZ FESTIVALU

Orkestralne izvedbe Petrovićevih djela pozornicu, ali i stol i putovanja, a odsvirat ćemo njegove skladbe i skladbe drugih autora koje je najviše volio — kazao je na početku nastupa pijanist Neven Frangeš koji je u društvu Marija Mavrina, Primoža Grašiča i Ratka Divjaka otvorio koncert skladbom Bags Groove poznatog američkog vibrafonista Milta Jacksona.

Pri tome je naglasio kako je B. P. upravo tim jazz standardom rado započinjao nastupe. Hommage se nastavio Boškovim autorskim skladbama, primjerice Zagreb

by Night, nakon čega se početnoj četvorci na pozornici pridružila i druga generacija Petrovićevih suradnika — Tonči Grabušić i Elvis Stanić, glavni pokretač »Tribute to B. P.« večeri.

Big band HRT–a i gosti

jetna, ali i grandiozna bila je posljednja večer ovogodišnjeg Liburnia Jazz Festivala posvećena sjećanju na nedavno preminulog vibrafonistu Boška Petrovića, veliko ime svjetske jazz glazbe — kako i doliči oproštaju od osobe koja je bila blizak prijatelj većini umjetnika koji su toga 3. srpnja 2011. nastupili na opatijskog Ljetnoj pozornici. Na jednome mjestu okupili su se predstavnici nekoliko generacija hrvatskih jazzista — oni koji su živjeli i stvarali s Boškom Petrovićem te oni koje je upravo on »naučio«

RECENZIJE

S

živjeti i stvarati, a čitavu priču zaokružio je Big band HRT–a predvođen dirigentima Silvijem Glojnarićem i Sašom Nestorovićem. Oni su po prvi puta izveli nove big band aranžmane skladbi koje je napisao B. P. Palica i »vibrirajućih cijevi« prihvatio se 14–godišnji Šimun Matešić kojega je Petrović, u posljednjim medijskim istupima, proglasio svojim nasljednikom.

— Odajemo počast majstoru hrvatskog jazza, umjetniku i prijatelju. Ovdje se okupilo društvo koje je s Boškom dijelilo

ZLATKO GALL

Pojmovnik popularne glazbe Naklada Ljevak, 2011. drugo prošireno izdanje vi koji prate popularnu glazbu znaju što je »slide« način sviranja gitare, »world music«, »new age« ili »jam session«.

Znaju i zašto su Hammondice najomiljenije orgulje, zašto je Afro–pop neprecizan termin, što je bhagra, kako su bitnici utjecali na razvoj glazbe, zašto su Hell’s angelsi važni za rock glazbu, što je to Leslie efekt, kakvo je to nešvilsko štimanje...

Znaju, osjećaju ili naslućuju. Ali, kada bi radili anketu među, primjerice, deset osoba koje na razne načine sudjeluju u glazbi — kao izvođači, autori, slušatelji, novinari, promotori... — vjerojatno bi dobili deset različitih odgovora. Upravo zbog proizvoljnih tumačenja koja razmjenom informacija ponekad nekom terminu mijenjaju izvorni smisao, potrebno je osmisliti praktične, svima prihvatljive, ali referentne »definicije« koje će smanjiti zbrku i pomoći svim sudionicima spomenutih skupina u procesu glazbenog stvaranja. Diplomirani povjesničar umjetnosti i arheologije, jedan od najvažnijih hrvatskih glazbenih kritičara i pisaca, Zlatko Gall, uz dr. sc. Nikšu Gligu koji je napisao Pojmovni vodič kroz glazbu 20. stoljeća, jedini je koji se prihvatio tog nezahvalnog posla. Za razliku od N. Glige, Gall se pozabavio s više detalja vezanih uz popular-

S

cant 169 06.indd 11

Središnji dio koncerta bio je posvećen Big bandu HRT–a i orkestralnim aranžmanima Boškovih opusa, od kojih su mnogi premijerno odsvirani upravo te opatijske večeri. Nakon grandiozne središnjice s Big bandom u glavnoj ulozi, u završnom se dijelu koncert vratio intimnijoj atmosferi jedinstvene postave jazz benda hrvatskih »all–star« glazbenika i Boškovih suradnika koji su te noći svirali u čast najsjajnije zvijezde hrvatskog jazza.

(Davor Žic)

nu glazbu tako da obje knjige vrijedi smjestiti na policu i to onu najbližu radnom stolu na dohvat ruke.

Novo, nedugo objavljeno prošireno izdanje Gallova Pojmovnika popularne glazbe koje na više od tristo četrdeset stranica donosi niz pojmova, njihova pojašnjenja, primjere u kojima se koriste i poveznice s glazbenicima i diskografskim izdanjima, neophodan je priručnik svakom novinaru, promotoru i diskografu koji se bavi popularnom glazbom, zanimljivo štivo ljubiteljima te glazbe koji žele saznati više, a glazbenicima pomoć u boljem razumijevanju onoga čime se bave, jer nerijetko upravo oni, od kojih se očekuje potpuno poznavanje materije, površno znaju mnogo toga što je vezano uz njihovo stvaralaštvo — najčešći izgovor je da im tako nešto nije potrebno, da ne mare za formalnosti i da im je svejedno. No, to je itekako važno da, s vremenom, ne bi neka druga izmišljena istina postala opće prihvaćenom i referentnom. Uz ovu knjigu to se ne može dogoditi.

(Davor Hrvoj)

MEĐUNARODNI USPJESI

PRAIZVEDBE

BROJ 169, SRPANJ 2011.

Skladbe Miroslava Miletića u Češkoj lazba uglednog hrvatskog skladatelja Miroslava Miletića (1925.) često je, uz stalnu nazočnost na hrvatskim koncertnim podijima, izvođena i u inozemstvu. Najnoviji primjer su izvedbe njegova antologijskog Hrvatskog plesa za violinu solo

G

Miroslav Miletić

i Rapsodijskih varijacija za violinu i glasovir u Češkoj. Virtuoz međunarodne reputacije, češki violinist Tomaš Tulaček izveo je uz glasovirsku pratnju Svjatoslava Ščyhola navedene skladbe 14. lipnja u Hradec Kralovu, u koncertnom salonu tvornice glasovira Petrof i 15. lipnja u Pragu, u dvorani Mađarskog kulturnog centra.

Kako saznajemo, uspjeh je bio vrlo velik, prvenstveno zahvaljujući inventivnosti Miletićeva skladateljskog umijeća, ali i vrsnom tehničkom i glazbenom iskazu Tulačekove bravurozne interpretacije.

Koncertu u Pragu nazočio je i Tomislav Vlahutin, predstavnik hrvatskog Veleposlanstva u Češkoj. (Z.W.)

Osječki Dječji zbor Brevis pobjednik Međunarodnog natjecanja pjevačkih zborova u velškom Llangollenu ječji zbor Brevis iz Osijeka koji pod vodstvom dirigentice Antoanete Radočaj — Jerković i klavirskog suradnika Davora Dedića okuplja pedesetak djevojčica i dječaka u dobi od 13 do 18 godina, pobijedio je 6. srpnja 2011. godine na jednom od najprestižnijih međunarodnih natjecanja pjevačkih zborova, Llangollen International Musical Eisteddfod 2011. u Walesu. Zbor, utemeljen 2004. godine kao pomladak istoimenog Vokalnog ansambla, natjecao se u kategoriji starijih dječjih zborova u kojoj su nastupila 23 zbora iz Malezije, Slovačke, Australije, Kanade, Ukrajine, Estonije, Novog Zelanda, Engleske, Sjedinjenih Američkih Država i drugih zemalja. Riječ je o natjecanju sa 65–godišnjom tradicijom, na kojem je do danas nastupilo nekoliko tisuća pjevačkih skupina iz cijelog svijeta. Dječji zbor Brevis, kao jedini ovogodišnji hrvatski predstavnik, uvjerljivo je odnio pobjedu s osvojenih 178 od mogućih 180 bodova. Stručni žiri, u sastavu Peter Erdei (Mađarska), Ralph Allwood (Engleska), Patrick Russill (Engleska), osobito je pohvalio muzikalnost i vokalnu tehniku zbora te izvrstan odabir repertoara za natjecanje, sastavljen od skladbi Zoltána Kodálya i Josipa Štolcera Slavenskog. Njihov nastup uživo su pratile britanske i velške televizijske kuće (BBC, Llangollen TV), a BBC je emitirao i prilog o proglašenju pobjednika. (B.P.K.)

D

Samba za gudače Ive Josipovića u Moskvi i Kijevu a gostovanju u Moskvi 14. lipnja u okviru Festivala mediteranskih zemalja i Kijevu 16. lipnja, Zagrebačka filharmonija kao prvo djelo na programu imala je Sambu za gudače Ive Josipovića. Orkestar je nastupao u velebnoj moskovskoj koncertnoj dvorani Glazbenoga doma te u kijevskoj dvorani Nacionalne ukrajinske filharmonije po čijemu pozivu je ostvareno ovo gostovanje.

N

Gost dirigent Fabio Mastrangelo, talijanski glazbenik sa stalnim zaduženjima u Sankt Peterburgu, prvi gost dirigent Novosibirskog akademskog simfonijskog orkestra, Državnog simfonijskog orkestra Tatarstana, Hermitage orkestra te Orkestra Opere i Baleta Državnog kazališta u Jekaterinburgu, dao je izvedbi veliku dozu temperamentnog i nadasve šarmantnog ravnanja gudačkim sastavom, što je njegovoj interpretaciji, sada već antologijske Josipovićeve skladbe, osiguralo aureolu posebnoga glazbenog doživljaja, a publiku potaklo na oduševljeni pljesak. Bio je pravi užitak doživjeti tako veliki uspjeh Sambe, kao i cijelog programa. S izvrsnim pijanistom Lovrom Pogorelićem Zagrebačka je filharmonija izvela Lisztove klavirske koncerte Malédiction (Prokletstvo) za glasovir i gudače i Prvi koncert za glasovir i orkestar u Es–duru.

Završnica programa u ruskom i ukrajinskom glavnom gradu bila je Simfonija u A–duru, op. 90, Talijanska, F. M. Bartholdija, glazba koja svojim osunčanim ugođajima izvrsno odgovara nakanama festivala posvećena mediteranskim državama. U Zagreb smo se vratili s izrazito pozitivnim sjećanjima na gostovanje jer ovacijama nije bilo kraja, a koncerti su svečanom nakanom primjerno predstavili i posvetu Danu državnosti Republike Hrvatske. (dr. sc. Zdenka Weber)

20-Jul-11 2:27:17 PM

Srećko Bradić imenovan umjetničkim ravnateljem Samoborske glazbene jeseni kladatelj i redoviti profesor Muzičke akademije u Zagrebu, Srećko Bradić, imenovan je na četiri godine novim umjetničkim ravnateljem festivala Samoborska glazbena jesen. Rođen u Samoboru 1963., završio je studije glazbene kulture i kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Stanka Horvata. Redoviti je profesor teorijsko–glazbenih predmeta na Odjelu za kompoziciju i glazbenu teoriju Muzičke akademije u Zagrebu. U njegova važnija djela ubrajaju se Penetration za klavir i gudački orkestar, Credo za soliste, zbor i orkestar, Koncert za klavir i orkestar, Koncert za violu, violončelo i orkestar, Concerto da Chiesa (6. zagrebački koncert), Homo erectus (Salutes to Europa), Koncert za flautu i orkestar te opera Crux Dissimulata. (B.P.K.)

S

Pijanist Javor Bračić na Zagrebačkim ljetnim večerima izveo Sonatinu za klavir Davorina Kempfa vogodišnje Zagrebačke ljetne večeri u Klovićevim je dvorima otvorio mladi pijanist Javor Bračić, od 2009. polaznik poslijediplomskog studija na Mannes College of Music u New Yorku, u razredu Pavline Dokovske koji pohađa nakon završenog studija klavira na Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu, u razredu Karl–Heinza Kämmerlinga. Prvi dio recitala mladi je glazbenik posvetio stvaralaštvu Josepha Haydna, izvevši uz njegove dvije sonate i tri minijature francuskih skladatelja Mauricea Ravela, Paula Dukasa i Claudea Debussyja, nadahnute Haydnovom glazbom te Sonatinu za klavir Hommage à Haydn Davorina Kempfa, tehnički zahtjevno ostvarenje koje spretno sjedinjuje tradicionalnu formu sa suvremenim glazbenim izričajem. (B.P.K.)

O

Papandopulova glazba u Americi ahvaljujući zalaganjima Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb, u Sjedinjenim Američkim Državama snimljen je prvi nosač zvuka s djelima uglednog hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula. Američki pijanist i profesor klavira na Sveučilištu Eau Claire u Wisconsinu, Nicholas Phillips, snimio je za glasovitu američku izdavačku kuću Albany Records izabrana djela hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula, među kojima i antologijska klavirska ostvarenja Scherzo fantastico, Sonatinu, 10x1 impresiju, Partitu i Osam studija za klavir.

Budući da diskografska kuća Albany Records prvenstveno izdaje nosače zvuka s djelima američkih skladatelja, odluka o objavljivanju izdanja s djelima Borisa Papandopula ukazuje na činjenicu kako je njegovo vrijedno stvaralaštvo pronašlo svoj put i izvan okvira domovine. (B.P.K.)

Z

Španjolska kraljica uručila nagradu hrvatskom pijanistu i skladatelju Bruni Vlaheku runo Vlahek proglašen je najboljim studentom generacije u akademskoj godini 2010./2011. na Visokoj školi za glazbu kraljice Sofije u Madridu, na kojoj se usavršava kod glasovitog ruskog pijanista i pedagoga Dmitrija Baškirova. To visoko priznanje uručila mu je na svečanosti održanoj u kraljevskoj rezidenciji El Pardo u Madridu španjolska kraljica Sofija. Ceremoniji su, uz kraljicu i članove kraljevske obitelji, nazočili i brojni uglednici iz španjolskoga kulturnog i javnog života. (B.P.K.)

B

cant 169 06.indd 12

BROJ 169, SRPANJ 2011.

CANTUSOVA RUBRIKA

VIJESTI

12

PANOPTICUM DETONICUM (10.)

Moj prvi susret s Tanom Dunom (prisjećanja u povodu 50. obljetnice Muzičkog biennala Zagreb) Piše: Dubravko Detoni – Čujem da odlaziš na World Music Days 2000 u Luksemburg, prvi si delegat Hrvatske na skladateljskom Olimpu ISCM–a, kaže mi dobar prijatelj, poznati novinar. Molim te, molim te, nabavi mi broj Tan Dunova privatnog tajnog telefona. Pouzdano znam da ga ima, no nitko ne može do njega. Želim napraviti veliki intervju s njim, no menadžeri su preskupi za mene. Čuo sam za njegovu svjetski slavnu operu Marco Polo.

Ti nisi normalan — odgovaram prijatelju, slavnom novinaru. Pa Kinez Tan Dun danas je jedan od najčuvenijih i najčuvanijih skladateljskih glavonja u svijetu. A ja ga uopće ne poznam. Za takav bi mi podvig trebalo oklopno vozilo i ekipa najlukavijih gangstera, koju bi teško sastavio da okreneš naglavce i istreseš čitavu Hrvatsku.

debele provincije, uostalom, možda se moj prijatelj ipak samo šalio, poigravao sa mnom ili mi se prikriveno rugao. Osramotit ću se i pred skladateljskim, od mene mnogo iskusnijim, prijateljima i pred samim sobom, još jedanput ispasti provincijska šeprtlja. Oni su svakako u pravu: nije to samo naivno, glupo, opasno i riskantno, već doista, iz svega dosad vidljivoga, praktički neizvedivo. Pa ja nisam nikad u životu ni za svoj vlastiti probitak poduzimao slične poduhvate! A onda opet paklenski izazov hrabrosti i taštine: Pođi, kreni, pokušaj pošteno zaraditi prijateljevo povjerenje i usliši njegovu profesionalno vruću želju,

Ma nije to baš tako — kaže ugledni predstavnik sedme sile. Uopće ne sumnjam u to da ti to možeš izvesti, to je prava šala za tebe.

Letim u zrakoplovu za tajanstveni Luksemburg, razmišljam o realnoj neizvedivosti povjerene mi novinarove misije, a čitaTan Dun vim mi se putem čini kao da ispod mene kloparaju kotači oklopnog zračnog vozila u strogom, ničim nepomućenom ritmu: tan dun!, tan dun!, tan dun!... U Luksemburgu upoznajem bliske inozemne skladateljske kolege s od prijatelja zadanom, praktički neizvedivom zadaćom. Oni vrte glavom, smijulje se i kažu: — To ne može izvesti ni sâm Predsjednik svijeta, a kamo li ti. Jesi li svjestan apsurdnosti takva zahtjeva? Ako se unatoč svemu upustiš u to, valjda znaš da stavljaš glavu u torbu, da se poigravaš s vlastitom sudbinom.

U najboljem slučaju pobrat ćeš dobre batine.

Pa čovjek ima alcaponeovsko osiguranje, poznato je da nijedan novinar u svijetu ne može samo tako do njega.

Oluja u želucu U svečanoj, licitarski nacifranoj luksemburškoj dvorani izvodi se, kao svečani vrhunac Festivala, nekakva Tan Dunova igrano–svirano–plesano–filmizirano–zamaskirana zmešarija, lukavo spleteni vez svih mogućih stilova i podstilova. Ansamblom — uostalom, izvrsnim — u bijelim rukavicama (kao nekoć na svojim premijerama Ferenc Lehár, ili na pariškom Festivalu zvuka, čemu sam osobno nazočio, proslavljeni jazz–dirigent Kurt Edelhagen) ravna sâm autor, veliki Tan Dun, kojega je do same pozornice dopratila neprobojna gomila naoružanih policajaca i privatnih gorila te se za čitave izvedbe pažljivo zadržala u njezinoj blizini. Sve se odigrava u znaku nekakve tajnovite napetosti i opće, na sve nas vrebajuće opasnosti, pa sve to doživljavam kao zadnje, svevišnje upozorenje da, ako imam i malo pameti u glavi, moram zauvijek odustati od namjeravane akcije. Slavni skladatelj — kao uglavnom i svi njemu slični, svjetski čuveni stvaratelji tonskih sklopova — nema pojma o dirigiranju u profesionalnom smislu te riječi, no slava i moć su mu podarile takvo samopouzdanje i drskost da nevjerojatno sigurnim znakovima vodi to svoje mistično i poprilično nejasno glazbeno–scensko prikazanje, a ustravljeni i u takvim prigodama uvijek uslužni, točnije servilni umjetnici sviraju, pjevaju, glume i plešu iz svih svojih snaga, kao netom navijene lutke. Ipak, stvar je pomalo bljedunjava i isprazna, dosađujuće dugotrajna, a kako joj se ipak bliži kraj, premda i to traje i traje beskonačno dugo, u želucu mi se podiže dobro mi poznata i s još boljim razlogom izazvana oluja. Što da radim, hoću li pokušati ili neću, ima li sve to smisla, opasno je i riskantno, po svim dosadašnjim znacima doista neprovedivo, pa ja sam mali čovjek stigao iz

nabavi dragocjenu ceduljicu s tajnim privatnim telefonskim brojem skladateljskog velikana! Ne budi kukavica! Ništa na tome svijetu nije nemoguće, ukoliko se stvarno želi!

Golmanski refleks Kraj Tan Dunova beskrajnog djela, naravno, izaziva histerične ovacije, a ja potkraj nestvarno dugotrajna pljeska dovikujem svojim skladateljskim drugovima da ću se ipak pokušati probiti kroz olovnu masu velikanovih čuvara i obožavatelja. Kolege zabrinuto tresu glavom.

Smatraju da sam djetinjast i neozbiljan, možda i drski avanturist, kakva još nisu upoznali u meni. Osim toga, plaše me, Luksemburg je precizno mjesto, autobus za skladateljske delegate već upaljenih motora čeka napolju, začas će otići, sasvim me sigurno neće čekati, i ostat ću na ulici nepoznata mi grada, u noći, sâm i od svih napušten... Tan Dun konačno trijumfalno napušta pozornicu i, okružen onom istom, sivom gomilom policajaca i gorila, odlazi u prostor za umjetnike. Oprezno i dršćući krećem za njima, u neizvjesni i opaki mrak. U potpunoj se tami šuljam i posrćem preko nekakvih žičanih (vjerojatno radijsko– televizijskih) prepreka, a onda se u daljini, kao na dnu mračnog tunela, ukaže spasonosno svjetlo. Sav sretan pohitam prema njemu, no tamo stoji nepregledna hrpa Tan Dunovih fanova i fanica iz čitava svijeta, koja bi željela nekako prodrijeti do njega, već skrivenog u nekoj od pozlaćenih umjetničkih soba, ali joj to uslijed otpora neprobojnog policijsko– gorilskog kordona nikako ne uspijeva. Vodi se rat pun posrtaja, krikova, padova, urlika i jauka. Vidim, shvaćam, moja se nemoguća i neizvediva misija prodora do Velikoga Kana približila svojem sramotnom ali lako predvidivom završetku. No gle čuda! Hodnikom prema nedostižnoj skladateljevoj sobi upravo nadolazi nekakva svečana delegacija — da li se to luksemburški Car, Kralj, Predsjednik, Knez, Ministar, što li, s golemom pratnjom uputio ravno u Tan Dunovu sobu? — a policijsko–osiguravajući neljudski ormari počinju nasilno razmicati nadraženo povampirenu obožavateljsku gomilu i otvarati put svečanoj povorci. I tada u meni proradi moj mladenački golmanski refleks: kao da pred samim golom hvatam nedostižnu loptu, bacam se u najveću gužvu, uskoro se nađem u sredini svečane povorke, i nekako — kao bezimeni predmet nošen bujicom poplave — doprem do samih vrata velikanove sobe. No tamo me ipak nekako

nanjuši najdeblji osiguravateljski tip, hvata za ovratnik, grubo zaustavlja i izdvaja iz svečane skupine. Kriknem od glumljene uvrede i, vičući mu na uho iz svega glasa, lažem i dajem svoju posjetnicu: Maestrov sam prijatelj!!... Recite mu da je stvar hitna, izni–mno hitna!!...

On uzima posjetnicu u ruku, najprije nju a onda i mene sumnjičavo ogledava, pritom — s obzirom na običaje u okolini iz koje dolazim — očekujem udarac ili kakvu psovku, no onda me ipak napušta, okreće se, ubacuje u gomilu i upotrebom sve svoje nemale snage s mukom se probija do nedostižne, ponovno zablindirane prostorije.

(U međuvremenu je svečana povorka već unišla u nju.) Čekam i čini mi se da sanjam nekakav sumanuto pustolovni san (što kod mene baš i nije rijetkost). Tip će se, pomišljam, uskoro vratiti i dobro me namlatiti. Ali nekako se ne bojim; protivnička je nogometna akcija u tijeku i gol treba obraniti pod cijenu života. Međutim, gorile nekako dugo nema, vrijeme se prijeteći zaustavilo pa ja — okružen svom onom hukom i histerijom, osobito ženskim dovikivanjima i grupijevskim kricima — ipak počinjem pomišljati da bi možda bilo pametnije odustati i oprezno se izvući iz te usijane mase. Da li me delegatski autobus još uopće čeka? Što ću i kamo ću ako je već otišao?... No tada se naglo otvore čarobna zlatna vrata, tresnu o susjedni zid, svi nazočni iz sveg glasa kriknu, a kroz vrata iziđe, još uvijek s bijelim rukavicama na rukama, sâm slavni Tan Dun, ni star ni mlad (to se kod Kineza nikad ne zna), ali svakako naočit i markantan, pun neke energije što poput struje izvire iz njega, a gorostasni ga gorila vodi ravno do mene. Ukopao sam se i koliko–toliko sabrao, ni živ ni mrtav: sad će mi pucati jedanaesterac, ili će početi batinjanje. A Tan Dun mi, nekako (umjesto mene) sav crven u licu, s mojom posjetnicom u ruci, uzrujano kaže engleski: – Jeste li vi autor skladbe The Wonderful Monster of Time?

Ja pomalo zbunjeno i prestrašeno priznam krivicu pa tiho kažem: – Da, jesam.

On tada skine rukavice, uhvati me za ruke, počne ih uzrujano tresti pa mi govori: Ta je vaša stvar označila dragocjenu prekretnicu u mojem skladateljskom životu. Izvolite, dođite unutra...

Pa me obgrli i počne gurati u sobu, sâm se uspješno (čovjek je ipak potekao sa sela) naguravajući s ljubiteljima (koji mu, vrišteći, uzalud pružaju cedulje na potpis), policajcima i gorilama.

Budući da ja ne podnosim mobitel, luksemburški me autobus upaljenih motora sa svim slavnim svjetskim kolegama uzalud čekao puni sat vremena. Prijatelji su među njima, barem se tome nadam, vjerojatno već pomišljali na nešto najgore, pa su se iskreno obradovali mojem sretnom povratku; nitko mi zbog čekanja nije zamjerio ni riječ. A kad sam idući tjedan predao zagrebačkom prijatelju papirić s Tan Dunovom rukom ispisanim tajnim privatnim (newyorškim) telefonskim brojem i ukratko mu ispričao događaj, on mi sasvim mirno reče: — Bio sam siguran da ti to možeš izvesti...

Uostalom, nije on jedini skladatelj kojemu je tvoj The Wonderful Monster of Time nešto značio.

20-Jul-11 2:27:19 PM

13

CD izlog Dalibora Paulika

ki identitet (izvrstan tekst Voje Šiljka) i U teatru Dušana Šarca, na stihove Jakše Fiamenga, programska pjesma o životu i istini glumačkog poziva.

Eterović je našao odgovarajući instrumentalni izraz, nenametljiv i apartan koji do maksimuma može naglasiti glumačko–pjevački izraz Kostadinke Velkovske. Istaknuta je čistoća intonacije i što je još važnije, recitivni, upravo glumački izraz iz kojega sasvim prirodno izlazi i pjevni dio šansona, noseći u sebi razne emocije, od nostalgije sve do duhovita pogleda na svijet, obogaćena Kostinim sonornim altom.

KOSTADINKA VELKOVSKA

Moja priča (Arija) Movie Pabu u Zagrebu promoviran je 13. lipnja 2011. CD Moja priča Kostadinke Velkovske u izdanju nove izdavačke kuće Arija umjetničkog producenta Tonija Eterovića.

Dramska glumica Kostadinka Velkovska umjetnički djeluje više od 35 godina, od kazališnih dasaka koje život znače, preko filmova, TV serija i recitala, a među ostalim, godinama stvara mostove među narodima, posebno hrvatskim i makedonskim. No, uz to, dugo godina tragajući za osobnim glazbeno–scenskim izrazom, osim u etnu, Kosta je umjetnički izraz našla u šansoni. Učeći od Zvonka Špišića, Lade Kos, Radojke Šverko i pokojnog supruga, gitarista Damira Podkrajca, polako se otisnula u šansonjerske vode.

U

Lepa Minja morem opčinjena

DJEČJI PJEVAČKI ZBOR ZABOČKI MALIŠANI

(Ustanova Ivan Matetić Ronjgov Ronjgi, Viškovo)

Gle igre li krasne

ijetki su tako osmišljeni i kvalitetno realizirani izdavački projekti kao što je Lepa Minja morem opčinjena skladateljice Natalije Banov i pjesnikinje Ivanke Glogović Klarić koju potpisuju Darko Čargonja i urednik Ljubomir Stefanović.

(Arija)

R

CD izlog Vere Lončar

KONCERTI

Pjesmarica šansone Moja priča sadrži 11 ponajboljih Kostinih uradaka koje je sve, osim jedne, napisao skladatelj, aranžer i glazbeni producent Toni Eterović. Autobiografski zvuče dvije: Ne daj se Kosta koja uz rezignaciju, osjećaj prolaznosti krije i ustrajnu borbu za životni i umjetnič-

NATALIJA BANOV I IVANKA GLOGOVIĆ KLARIĆ

Riječ je o sadržajnom autorskom projektu pjesnikinja i skladateljica koje već deset godina stvaraju osebujne dječje pjesme, čakavske i štokavske, nagrađivane na festivalima, smotrama dječjeg stvaralaštva, od kojih su neke i u mjuziklu Novi dan. Tako se, uz CD s 20 pjesama, 10 pod zajedničkim nazivom Lepa Minja, 10 pod Morem opčinjena, u izdanju nalazi i bogata monografija s notnim zapisima skladbi, tekstovima pjesama i riječima recenzenata, ali i zapisom o autoricama: Nikola Petković ističe zaslugu Ivanke Glogović Klarić, rođene Opatijke, na očuvanju regionalnog izraza i upisivanja u mapu nacionalne jezične, leksičke i poetske vidljivosti.

Pero Gotovac ističe glazbenu edukaciju djece i mladih kroz, primjerice, Hrvatski dječji festival na kojemu je izvedeno niz skladbi iz ovih zbirki.

Također naglašava umjetnički »dvojac« ili »tandem« koji efikasno djeluje u dva tipa pjesama, onom posebno vrijednom zbog regionalnih karakteristika u stihovima te melodijskoj i harmonijskoj strukturi kojom se štiti autohtonost umjetničkog jezika i onom, s tipičnim dječjim pjesmama mediteranskog ozračja. I tako, među prvima, ističemo Lepu Minju (zapravo skladbu Lipa mala), Po nekadašnju, Skrivalo, a u onima na štokavici Morem opčinjena, Volim more, Obale svijeta, More, Novi dan, Oblaci, Moja pjesma. U njima se pojavljuju dječji zborovi Mići boduli, Tratinčice, Vežički tići , Ansambl mjuzikla za djecu i mlade Novi dan te brojni talentirani solisti. Svakako treba naglasiti sadržajne, produkcijski atraktivne aranžerske prinose Aleksandra Valenčića i Roberta Grubišića, stalnih suradnika autorskog tandema.

kladatelj, aranžer i glazbeni producent Toni Eterović na ovom CD–u objedinjuje 21 popularnu dječju pjesmu u izvedbi dječjeg zbora Zabočki mališani čija je voditeljica Jasenka Borovčak. Uz nju, u projektu sudjeluju Tomislav

S

Tamara Obrovac promovirala novi CD Madirosa jevačica i skladateljica Tamara Obrovac za promociju svojeg novog albuma Madirosa, u izdanju Aquarius Recordsa i Cantusa, odabrala je prostore koji na primjeren način korespondiraju s karakterom njezine glazbe. Prvi promotivni koncert održala je 20. lipnja 2011. u vrtu dvorca Lužnica u Zaprešiću, na 2. Međunarodnim glazbenim svetkovinama — Lužnica u smiraj ljetnih noći A.D. 2011., drugi 5. srpnja na trsatskoj Gradini u Rijeci, na priredbi Ljeto na Gradini, a treći 7. srpnja u Eufrazijevoj bazilici na 2. Valamar Jazz Festivalu u Poreču.

Upravo je prožimanje ambijenta, svakog na svoj način, s njezinom glazbom, doprinijelo posebnom ocrtavanju njezinih novih djela koja odišu osjećajnošću i meditativnošću.

P TAMARA OBROVAC

Madirosa (Aquarius Records) adirosa, intimistički je album na kojemu, iz skladbe u skladbu, iz teksta ka tekstu, pratimo žudnju koja postane sudbina — poput neispričane povijesti Miss Havisham iz ekranizacija Dikensova romana Velika očekivanja. A očekivanja su uvijek velika kad se radi o Tamari Obrovac i njezinu Transhistria Ensembleu čiji raspoznatljiv zvuk nadopunjuje češki Époque Quartet (David Pokorny, Vladimír Klánský, Víd Petrášek i Vladimír Kroupa), donoseći prizvuk klasične glazbe u zahtjevnim aranžmanima Tamare Obrovac.

M

Repertoar odabran na ovom albumu čini osam novih skladbi: Tango i ča ča ča na koji se nadovezuje Rožica, potom Dube sanjam, Ča će mi lipota, kao i Zoven, te, Lipo moje tilo. Slijede naslovna Madirosa i Sama bez tebe u kojima će, unutar zadane forme, vrhunski glazbenici ritam sekcije Transhistria Ensemblea, kontrabasist Žiga Golob i Krunoslav Levačić, iznaći ne samo prostor za improvizaciju, već će se i muzički šaliti podcrtavajući dojam live albuma s kojeg je, zahvaljujući čudima moderne tehnike, izbrisan pljesak publike. Zvučnu sliku južnog Mediterana upotpunjuju sjajni glazbenici — Uroš Rakovec koji svira gitaru i mandolinu i pogotovo harmonikaš Fausto Beccalossi.

Na album je uvršten i Tamarin veliki hit Daleko je... u aranžmanu koji je preradila za gudački kvartet, a uz vokalnu interpretaciju, svira i flautu. I dok je sudbina Miss Havisham u ekranizacijama viktorijanske Engleske izgorjeti zajedno sa Satis House, na Mediteranu vrijeme čudesnog stanja između zbilje i sna provedite u Villi Idolii kako bi sva, pa i vaša Velika Očekivanja doista bila ispunjena.

cant 169 06.indd 13

Goluban (na usnoj harmonici), Jasminka Končić (likovno rješenje) te Studio Carmen i Toneter.

Na albumu nalazimo Eterovićeve obrade popularnih dječjih pjesama iz Njemačke, Slovačke, Walesa, Švicarske, a na samom kraju CD–a, slavnu švedsku pjesmu Kad si sretan. Sve započinje s Mozartovom Gle igre li krasne. Posebno je važno da se na disku nalaze i snimke popularnih pjesama naših autora, Vladimira Tomerlina na stihove Ratka Zvrke (Naše pjesme), Nikše Njirića i Lidvine Lukete (Godišnje doba), Lovre Županovića i Nikole Miličevića (Mrav), Ivana Golčića (Moj djed), Josipa Kaplana (Saonice male sanje), dvije skladbe Eterovića na stihove Nikše Krpetića (Mačak vragoljačak, Smiješna pjesma...).

Među našim autorima treba posebno istaknuti efektne, popularne tri skladbe Pere Gotovca koje su već ušle u pjesmarice dječjih standarda: En ten tini, Tri mesara buhu klala i Pošla patka preko Save. Baš one svojom jednostavnom fakturom, pamtljivom melodijom, izražajnim ritmičkim sekvencama objedinjuju programsku orijentaciju CD–a. Dječji zbor pjeva s veseljem, ugrađujući ozbiljnost, ali i prijemljivost albuma koji afirmira i naše stvaralaštvo na ovom području u glazbenom i pjesničkom izrazu.

ne zamisli koje će zasigurno postati sastavnim dijelom pojedinih skladbi.

Ovim je koncertima Tamara Obrovac još jednom potvrdila skladateljski dar, maštovitost, veliku pjevačku vještinu i sposobnost suverenog vođenja sastava. Naime, iako nije dirigentica u konvencionalnom smislu, ona svojim interpretacijama, gestama, pokretima i upadicama, kao da dirigira sastavom, a glazbenici, spremni na sva iznenađenja, prate što se događa u svakom trenutku i slijede njezine, ponekad i skrivene, ali, iz dosadašnjeg iskustva zajedničkog muziciranja, njima dobro znane upute.

Madirosa — kao skladba i album, ali i kao glazbena filozofija zasnovana na spajanju tradicije Istre i Mediterana s onom srednje Europe — još je jedno kreativno, autentično i univerzalno djelo Tamare Obrovac koje hrvatsku umjetnost može predstavljati u svijetu. (Davor Hrvoj)

Nastupila je sa stalnom međunarodnom postavom Transhistria Ensemblea: slovenskim gitaristom i mandolinistom Urošom Rakovcem i kontrabasistom Žigom Golobom, talijanskim harmonikašem Faustom Beccalossijem i hrvatskim bubnjarom Krunoslavom Levačićem te gostujućim češkim gudačkim kvartetom Époque koji se pridružio i u snimanju albuma. Činjenica da je ostvarila suradnju s ansamblom koji čine klasični umjetnici, utjecala je i na njezine aranžmane koji su za skladbe što ih je pripremila za album nježniji, profinjeniji i dorađeniji.

No, to ju nije zaustavilo da na koncertima ipak »demantira« samu sebe izmjenjujući zapisanu glazbu na licu mjesta, izazivajući suradnike na duele, što su bili i najuzbudljiviji dijelovi koncerata.

U tim se spontanim vragolijama posebice oslanjala na Beccalossija i Levačića koji su sjajno parirali njezinim ekstravagantnim glazbenim »ispadima«. Ti su dvoboji iznjedrili neke nove glazbe-

DAVOR HRVOJ

CD IZLOG

BROJ 169, SRPANJ 2011.

Tamara Obrovac na otvorenoj pozornici pred dvorcem Lužnica

20-Jul-11 2:27:20 PM

CD IZLOG

14

BROJ 169, SRPANJ 2011.

CD izlog Jure Ilića

LIVE BLUESAX!

SEASON 2009/10 (Spona/Croatia Records/Blue Stone) ak tri izdavača, Spona, Croatia Records i Blue Stone (nastala pod okriljem Hrvatskih blues snaga), ujedinjena su oko projekta Live BlueSax! što je dovoljan signal da se radi o velikom i vrijednom izdanju. Riječ je o nastavku sličnog projekta iz ranijih sezona (2008./’09.), posvećenom glazbenoj večeri što se prošle sezone redovito održavala u zagrebačkom klubu Sax, a na kojoj su nastupila sva viđenija domaća imena i sastavi koji izvode blues. Rezultat je trostruka kompilacija sa čak 41 izvođačem svih generacija u trajanju puna tri sata, na kojoj je zabilježen izbor najboljih izvedbi.

Velik posao odradio je snimatelj Davor Rodik, a konačni izbor snimki napravio je urednik izdanja Siniša Bizović. Tako smo dobili odličan presjek situacije hrvatskog blues stvaralaštva za koje se odavno zna da ima dobre i duboke korijene na našoj sceni. Tu trostruku CD kompilaciju svakako će rado slušati »okorjeli» ljubitelji bluesa, a onima koji se tek upućuju u žanr može biti izvrstan vodič i dobra osnovna lektira.

Jer riječ je svakako o jednoj od najboljih ovogodišnjih kompilacija u hrvatskom diskografskom izdavaštvu.

COTA G4

ćim odredom zastao i nakon ove iznimne kompilacije uskoro ponuditi nove pjesme i koncerte.

HGF DEMO FESTIVAL ZABOK

FINALISTI 2011.

(Spona/Aquarius) inalisti 2011., prateći je (i već treći!) CD najpopularnijeg hrvatskog demo festivala 15.

HGF–a u Zaboku. Sadrži 19 pjesama finalista koje su izbornici HGF–a preslušali i izabrali između 270 pristiglih prijava. Kako su već dosad neki od sudionika napravili zavidne karijere, a četiri ovogodišnja već su pred potpisom ugovora, evo popisa svih ovogodišnjih finalista: Mjuzikl, Tix, Kevlar bikini, Lotus, Radio Aktiv, Ignor, Darkvud, Eat Your Brains, Teriyaki, Lee Moon, Tandemi prošlog sjećanja, L’Kok, Sufosia, Rewolti, Storm, Prežderani, Mighty Zazuum, Čudnoređe i Clavius.

F

Tko voli neopunk i teški metal, kome se sviđaju alternativni zvukovi i tekstualne bravure, tko uostalom voli sudjelovati u nečemu novom i uzbudljivom, takvima će album HGF Finalisti 2011. svakako biti nezaobilazna hrana za uši i um. Svima ostalima preporučujem preslušavanje kao pravi i potpuni uvid u trenutnu demo situaciju na hrvatskoj sceni. Jer svake godine netko od bivših finalista Zaboka uspije dobiti različite nagrade, pa čak i Porina. A tu valja biti i informiran, zar ne?

IVAN VRAGOLOVICH

I AM A MAN van Vragolovich, izvođač — kantautor, rođeni Brođanin (Vragolović), na glazbenoj sceni pojavljuje se prvi puta 2006. Te iste godine organizirao je, uz pomoć Grada i lokalnog tiskanog medija, samostalni koncert u kino dvorani »Hrvatski Dom« u Slavonskom Brodu te pred dvjestotinjak zadovoljnih posjetitelja snimio svoj prvi vlastiti promocijski CD/DVD. Tako piše na Facebooku u uvodu nevjerojatne biografije jednog od najzanimljivijih hrvatskih blues izvođača, čestog gosta rock festivala, ali i brojnih klubova gdje redovito nastupa.

I

No, i nastavak Vragolovicheve karijere jednako je zanimljiv. Ovih se dana pojavila njegova ploča I am A Man snimljena i miksana prošle godine u legendarnom Sun Studiju u Memphisu za samo dva sata i za dvjesta dolara! Jedanaest autorskih pjesama na engleskom jeziku govore o talentiranom autoru koji zna i osjeća ono što radi. Pomalo podsjećajući na Dylana ili Neila Younga i ponegdje sličeći na Eddiea Veddera (glazba za film), Ivan Vragolović ipak je na kraju apsolutno svoj i jedinstven, a da je rođen preko Atlantika već bi bio svjetska zvijezda. Ovako nam ostaje poslušati njegovih jedanaest novih pjesama gdje nećemo zamjeriti ni poneko falšanje, niti nesavršenost, jer s obzirom na uvjete, ploča je pravo remek djelo hrvatskog bluesa.

LETEĆI ODRED

ak četiri godine nastajao je novi, drugi album daruvarske metal skupine Cota G4. I premda smo dugo čekali, rezultat je dvanaest finih novih pjesama uz lijepo oblikovanu prateću knjižicu, sa svim tekstovima pjesama. Prosječni će slušatelj nakon prvog preslušavanja poželjeti još puno slušanja jer riječ je o vrlo prijemčivoj glazbi, dovoljno energičnoj, ali i posve intimnoj, u rijetko odličnom omjeru.

Koliko su Cota G4 popularni nabolje svjedoče bezbrojne stranice na Googleu, gdje se mogu skidati njihove ranije pjesme. Cota G4 je, kako sami navode, spojna točka četiri glazbene osobnosti, pjevača i gitarista Marka Osmanovića, gitarista i klavijaturista Danka Krznarića, basista Maria Kopeckog i bubnjara Daria Horvata, ali i niza suradnika od kojih valja izdvojiti saksofonistu Marka Križana. Na zvuku banda osjećaju se različiti utjecaji, od Azre i Bijelog dugmeta (jer Osmanovićevo pjevanje neodoljivo podsjeća na Alena Islamovića), preko Led Zeppelina i drugih metal velikana, no iz svega toga se Cota G4 izvlači specifičnim vlastitim zvukom, vrlo suvremenim i modernim. Tako je odličan uvod pjesma Za nas ne postoji kraj... Hit će sigurno postati Kada prođe prstima kroz kosu, a epsko Pismo najbolja je pjesma na albumu. Jedina zamjerka su pjesme u kojima je odličan vokal Marka Osmanovića gurnut u pozadinu iza zvuka instrumenata. No, Cotu G4 valja slušati ponovo.

cant 169 06.indd 14

U

Leteći odred i pjevao o ljubavi i drugim mladalačkim temama. Da su okolnosti bile drukčije Leteći odred i njegov vješti skladatelj i vođa Denis Dumančić, bili bi među većim zvijezdama na području nekadašnje države, baš poput Lošinog Plavog orkestra ili puno ranije, Bregovićeva Bijelog dugmeta. Ovako su postali utjeha za neke domaće izgubljene mladosti s desecima hitova na hrvatskim radiopostajama, na našem »malom« tržištu i uglavnom s curicama u prvim redovima publike. Ostali su bili znamo gdje. No, da je njihova slava ipak prešla hrvatske granice potvrđuju brojne fun stranice na internetu, torrenti za skidanje njihovih pjesama i postavljeni video snimci.

Slaveći punoljetnost sastava koji se u međuvremenu rasuo i odrastao, Denis Dumančić je prikupio krhotine sjećanja i sastavio čak dvostruku kompilaciju velikih hitova Letećeg odreda. S laganim pogledom u prošlost, taj CD izgleda impresivno, jer sadrži 33 velika hita i još dvije nove skladbe: Studeni (s Kristijanom Rahimovskim) i novi singl Dok se kuneš. Nekadašnje curice koje su danas žene i bivši klinci, sigurno će se rado sjetiti vlastite mladosti i pjesama poput Sanjao sam moju Ružicu, Hej lutkice, Večeras je dušo rođendan tvoj, Uzalud je mjesečina, Ljubav nije matematika, Priznajem, Kažu, Lijepa je naša puna odlikaša, Zbog tebe oženiti se neću, A bez vina, Ja sam mali Mate i još puno drugih. Treba se nadati da će talentirani Denis Dumančić nastaviti tamo gdje je s Lete-

CD izlog dr. sc. Irene Paulus

(Croatia Records/Spona)

BEST OF ODREDA U ČEMU JE ZAPRAVO THE (Dallas Records) STVAR sred Domovinskog rata pojavio se sastav (Dallas Records)

bezvremenske hitove u kojima su podjednako lijepi izabrani tekstovi, kao i Kozomarina glazba. Zapravo, ono što je na istraživačkom polju za klapsko pjevanje napravio Ljubo Stipišić Delmata, u skladateljskom je nastavio Pero Kozomara. Tako se sve sjajno uklapa u veliki patriotski projekt Ne damo te pismo naša, a zapravo fenomenalne stadionske nastupe gdje desetci tisuća ljudi uglas pjevaju najveće klapske hitove, među kojima se ističu upravo Kozomarine pjesme. One su moderne, suvremene, pjevne i nadasve lijepe, pune snage biranih muških vokala, a ponegdje njihova melodijska struktura, idilična atmosfera i starinske riječi kao da odaju gospodstvo i viteštvo hrvatske Dalmacije i njenih ljudi. Ploča Pere Kozomare pravi je glazbeni brevijar za svakog ljubitelja klapskog pjevanja, dokaz da imamo sjajnu pjevački scenu o kojoj se malo i rijetko piše. Ali se zato puno sluša i pjeva.

PERO KOZOMARA

NE MORE MI BIT — NAJVEĆI KLAPSKI BISERI (Scardona) a je riječ o bilo kojoj drugoj ploči bilo bi to samo »greatest hits« diskografsko izdanje, no kad se pojavi CD s klapskim hitovima autora Pere Kozomare, onda je to prava svečanost hrvatske glazbe. Jer, riječ je iznimno talentiranom skladatelju posvećenom klapskom pjevanju, a njegove pjesme izvodi sedam najpopularnijih hrvatskih klapa (Cambi, Maslina, Intrade, Iskon, Vokalisti Salone, Kampanel, Sv. Juraj HRM). Široj javnosti poznat je po pjesmama: Ne more mi bit, Bura, Zora bila, Još ne mogu pristat volit, Dugo nije pala kiša, Nasukan, Samo me čvrsto stisni za ruku, Kiša, Mala tica, Ne peri od mene ruke... Upravo te klape i te pjesme, nalaze se na albumu Ne more mi bit, Pero Kozomara — najveći klapski biseri.

D

I premda ima ljubitelja originalnog klapskog pjevanja kojima moderni aranžmani s bogatim instrumentalizacijama nisu pri srcu, u slučaju skladbi Pere Kozomare (rođen u Splitu 1964.) to se čini posve prirodnim i normalnim, posebice jer ih izvode naše ponajbolje klape, stvarajući

DALIBOR GRUBAČEVIĆ

ARTEDOX film music Aquarius Records alibor Grubačević jedan je od rijetkih filmskih skladatelja u nas koji su svjesni važnosti čuvanja glazbe skladane za filmove.

Soundtrack je, naime, u nas kategorija o kojoj redatelji, producenti, pa čak i sami skladatelji ne brinu previše, tako da su izdanja hrvatske filmske glazbe prilično rijetka. Zbog toga je Grubačevića briga oko vlastitih partitura (koja ide, na žalost, već iskušanim principom »ako sam ne organiziraš i ne snimiš, nitko drugi to neće učiniti«) vrlo važna i u smislu čuvanja glazbe jednog određenog skladatelja, ali i u smislu čuvanja hrvatske glazbene baštine. A Grubačeviću ovo nije prvi soundtrack.

D

Album Artedox zamišljen je kao presjek njegova dosadašnjeg djelovanja na području dokumentarnog filma. Ako je suditi po komentarima redateljâ (Nenada Puhovskog, Branka Ištvančića, Zorana Budaka, Višnje Starešine i Mira Brankovića), glazba je bila iznimno važna komponenta u svakom pojedinom filmu. U nekima je predstavljala osnovu već kod snimanja i montiranja (Hebrang), u drugima je gotovo preuzela primat nad filmskim slikama (Zaustavljeni glas), a u nekima je jednostavno na najbolji mogući način odrazila redateljsku ideju (o tome govore Miro Branković, autor filmova Tesla, Ode dućan i Josip Cvrtila te Branko Ištvančić, redatelj filmova Album i Izgubljeno blago).

Najveći dio soundtracka ipak zauzima glazba iz filma Zajedno Nenada Puhovskog koji uz pet različitih glazbenih pristupa donosi pet različitih priča o, kako redatelj piše, »zajedništvu i samoći«. No, unatoč pet stilski različitih epizoda (označenih brojevima Naslovna tema, Hrvoje na kavi s prijateljima, Ratka odlazi, Vožnja biciklima i Udovica u crkvi), ostaje ipak osjećaj jedinstvenog skladateljskog jezika. Taj je jezik primarno lirski, nježan, a održava se na različite načine — od kontrapunktičkog ispreplitanja dionica puhača u Naslovnoj temi filma Zajedno, preko nježnog govora glasovira u svim temama filma Hebrang, sve do suvremenijeg glazbenog jezika gudača upotrijebljena u teškoj priči o tri obitelji različitih nacionalnosti u domovinskom ratu u filmu Album te, također nešto suvremenijeg govora gudača, u pastirskom filmu Izgubljeno blago. U svakom slučaju, jasan je koncept u kojemu se prepoznaje specifičan stil, ali pretočen i prilagođen različitim dokumentarnim (dakle, istinitim) pričama predstavljenih filmova. Možda mali obrat na kraju doista donosi vedra Odjavna tema za film Ode dućan, toliko osvježavajuća i toliko radosna, da doprinosi jedinstvu i ne razbija osnovni lirski koncept albuma.

20-Jul-11 2:27:22 PM

15

CD IZLOG

BROJ 169, SRPANJ 2011.

CD izlog Bojana Mušćeta

URBAN & HAUSER

URBAN & HAUSER PRLJAVO KAZALIŠTE

(Aquarius) uradnja Damira Urbana i Stjepana Hausera, polovice svjetski poznatoga dua 2Cellos, dokumentirana je zajedničkim diskografskim uratkom koji donosi najbolje iz oba svijeta. Hauser pokazuje svoje umijeće u klasičnim skladbama koje uključuju i zaključuju, dok središnjicu čine pjesme iz repertoara Urbana i Laufera te dvije obrade — Everybody Hurts skupine REM i Ostavljam te samu Olivera Dragojevića. Obje pjesme Urban je već izvodio uživo, ali jednokratno.

Sve zajedno producirano je minimalistički, što daje dodatni efekt projektu. Povremeno čujemo klavir, tu i tamo glasom se javlja bivša Divasica Ivana Husar Mlinac i sve je, zapravo, podređeno glasu i violončelu. I dok je ovaj projekt, posve razumljivo, izvrsna referenca za Stjepana Hausera na domaćem terenu, pitanje je što njime dobiva Damir Urban. Jer, riječ je o reinterpretaciji njegovih pjesama na isti način, što sjajno zvuči, na primjer, u skladbi Black Tattoo. No, cijeli album napravljen na tom konceptu, uz dobrodošle klasične odmake i obrade, ipak predstavlja svojevrsni Urbanov off–projekt. Sve bi, dakako, bilo sasvim drukčije da su posrijedi nove, autorske pjesme, uz poneku obradu. No, paradoksalno, bez obzira što je posrijedi off–projekt, možda će upravo baš zbog svojih karakteristika Urbanu priskrbiti novu publiku.

SINGLES COLLECTION S ‘79–’90/B SIDES (Suzy/Hit Records) vije kompilacije Prljavog kazališta trebale bi obnoviti sjećanje na njihova singl izdanja u prvom dijelu karijere do 1990. godine. Posrijedi je 14 pjesama na svakom disku, jedan predstavlja A, a drugi B strane singlova. No, držimo li se faktografije, onda su ovo, zapravo, izmišljene kompilacije, odnosno složenci sastavljeni vjerojatno od promo–singlova napravljenih za potrebe radijskih postaja. Naime, Prljavo kazalište izdalo je tek tri singla, a na ovim kompilacijama nalazi se samo jedan — Crno–bijeli svijet/ Moderna djevojka. Čudi da nema singla Moj je otac bio u ratu/Noć koji je objavljen 1979. i to u izdanju Suzyja, dok je prvi singl Televizori/Majka/Moje djetinjstvo objavio Jugoton, pa se valjda autorima kompilacije nije dalo kompilaciju širiti na izvanalbumsku potrošnju. Tako su ove dvije kompilacije, zapravo, kolekcije manje ili više poznatih hitova s prvih sedam albuma banda iz razdoblja kad je realizirao ponajbolje glazbene uratke. Posrijedi je, dakle, svojevrsna Greatest Hits kolekcija prvog dijela karijere i svakako dobrodošao podsjetnik na razloge zbog kojih je Prljavo kazalište i danas jedan od najvećih hrvatskih bandova.

D

TONČI HULJIĆ & MADRE BADESSA BAND

KA HASHISH (Tonika/Croatia Records) akon inozemnih uspjeha i standardne rutine na domaćem tržištu s formacijski mu pripadajućim izvođačima, Tonči je Huljić odlučio napraviti nešto novo, pri čemu mu je ruku zdušno pružio Goran Bregović. Tako je nastao Madre Badessa Band, a glavni glas u bandu je Petar Grašo. Aranžmane i produkciju potpisuje Goran Bregović, glazbu, dakako, sam Tonči Huljić, dok je za stihove očekivano zadužena Vjekoslava Huljić. No, za razliku od standarda kakvog čujemo na splitskim festivalima, na ovom albumu čuje se kako autorica može dalmatinski dijalekt ipak napraviti atraktivnim i bez slaganja riječi u stihovima kao da slaže puzzle. Aranžerski i produkcijski, Bregovićev stil je itekako osjetan, pa donekle podsjeća na par pjesama s posljednjeg albuma Bijelog dugmeta Ćiribiribela gdje se u istu ravan stavljaju trubači iz Guče, mandoline i klape. I dok je tada ta kombinacija bila uglavnom besmislena, Tonči Huljić uspio je u ovom slučaju ispraviti krive Drine, pa je rezultat ipak kompaktan. Zapravo, imam osjećaj da bi upravo ovako zvučao sljedeći album Bijelog dugmeta da je ikada snimljen. U svakom slučaju, glazbeni koktel s albuma predstavlja jedan od najzanimljivijih i definitivno ponajboljih glazbenih uradaka Tončija Huljića.

N

RAZNI IZVOĐAČI

101 MEKSIKANSKA (Croatia Records) etverostruki box–set 101 meksikanska koji je priredio Siniša Škarica predstavlja ogledni primjer na koji način valja dokumentirati glazbeno nasljeđe. Osim četiri diska, box–set sadrži knjižicu s obimnim tekstom Siniše Škarice, kao i fotografijama omotnica vinilnih ploča, snimke kojih su remasterirane za ovu prigodu, a tu je i druga knjižica s potpunom dokumentacijom o svim snimcima na box–setu. Već ta činjenica upućuje da se fenomenu popularnosti prepjeva i obrada meksičke pjesme na području bivše Jugoslavije itekako studiozno pristupilo. Strast koja izbija iz te glazbe ne samo da je utjecala na popularnu glazbu na ovom području, njezine učinke možemo i danas čuti na svjetskoj razini.

Na primjer, jedna od najupečatljivijih pjesma iz filma Once Upon a Time in Mexico Roberta Rodrigueza je Maledeta Salerosa, a obradu te pjesme na ovoj kompilaciji izvodi Trio Los Caribes na snimci iz 1959. godine. To je samo jedan primjer, no već repertoar Trija Tividi, Slavka Perovića, pa i odabrane pjesme Miše Kovača (»darkerska« trilogija Miše Kovača — Jedan dan života, Ja nemam više razloga da živim i Malo mi je jedan život s tobom) upućuju na pomno preslušavanje cjelokupnog box–seta. Jer, ne bude li sličnog projekta, ovo je definitivno diskografski pothvat godine!

RAZNI IZVOĐAČI TBF CONNECT GOD.NAME

KRUGOVI (Aquarius) rugi album porečko–vrsarske skupine God.Name nastale ujedinjavanjem dva banda — Godine i No Name autorski i produkcijski svakako predstavlja cjelovitiju razradu prvijenca objavljenog 2007. godine. Odnosi se to na fokusiranu svirku gdje se stamenim pop–rock zvukom daje baza, a izletima u nešto drukčije stilove, nadgradnja. Tako rapper Silk Flow gostuje u skladbi Dno, a Đana Šegon, pjevačica negdašnje Kulture, gošća je u trip–hop skladbi Nema trikova. Uistinu, za God.Name nema baš trikova na ovom albumu, no možda bi bilo bolje da ih ima. Naime, album je prilično jednoličan.

Osim navedene pjesme Nema trikova i uvodne Kiše sve ostalo ostavlja dojam kako je posrijedi album koji je iznimno pomno rađen s neskrivenim komercijalnim pretenzijama, ali taj Vatra–Urban–Quasarr vokalni slijed, kombiniran s baražama u stilu novodobnih metal atrakcija, nije adut koji bi bandu mogao osigurati ciljeve koje su postavili. Da je ovo album prvijenac, potencijal banda bio bi iznimno jak, ovako, taj potencijal treba oslobađati na prave načine, više autorskim, a manje producentskim zahvatima.

Na produkcijskoj ravni, za što je zaslužan Ivan Arnold, band je optimalno iskorišten, na redu je autorski izraz lišen kalkulacija.

D

cant 169 06.indd 15

3JUMF (Menart) akon TBF–a i Elementala, Connect je treća inicijalno rap–posada koja je nadišla granice žanra i krenule u istraživanje drugih glazbenih krajolika. Na prva dva albuma tako su uspjeli nanizati nekoliko hitova, uključujući i neprijepornu nogometnu himnu Samo je jedno, posvećenu hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji.

Na trećem albumu kopaju i dalje, što rezultira prilično zanimljivim pjesmama. Na primjer, skladba Ajde van kao podlogu ima klasik Marthe & The Vandellas Heatwave (kao i u mnogim drugim slučajevima kod nas, taj autorski podatak nije naveden), na što je nadograđena vrsna instrumentalna nadgradnja u kojoj se osobito ističe saksofon Jakše Kriletića, prilično dobro uklopljen glas glumice Marije Borić i karakteristično zabavni stihovi banda (šteta što ih nisu stavili na ovitak CD–a). Jedna od zvučnijih karakteristika albuma jest gostovanje Jelene Rozge, a na slušatelju je da se iznenadi njezinim ugodnim glasom koji pop–refren hita Dalmatinka uvrštava u sam vrh svega što je ikad otpjevala.

Tercet ženskih vokala zaključuje sjajna Martina Vrbos u zaključnoj pjesmi Sve dok dišem. Ove tri pjesme na neki način predstavljaju kostur trećeg albuma Connecta koji band definitivno odvaja od inicijalne tinejdžerske glavom–kroz–zid filozofije i osigurava mu ozbiljan potencijal.

N

ZEMLJA PISTACCIO METALLIC OBEĆANA (Croatia Records) (Dallas) eti studijski album TBF–a i prvi za Dallas predstavlja intenciju vjerojatno najpopularnijega splitskog banda da kreira melodijske linije koje će naglasiti standardno upečatljive stihove Saše Antića. Iako i ovdje dominiraju himnička ubrzanja kako bi se naglasili pojedini stihovi, album ipak predstavlja glazbeni korak dalje u odnosu na Galeriju Tutnplok, prijašnji studijski album. No, prvi puta produkciju ne potpisuje Dragan Lukić Luky, svojedobno čak i član banda. To znači da je produkcija funkcionalna, ali ne predstavlja više onaj snažan dio njihovoga studijskog rada. Zato stihovi jesu, pa gotovo u svakoj pjesmi možemo naći neku efektnu poantu, što znači da već kolokvijalni vicevi o materi koja nije popila lijek, a okreće na jugo (iz pjesme Mater) mogu vrlo skoro biti zamijenjeni stihovima kao što su »vitar raznosi kese od Keruma/od alkohola nema boljeg seruma« ili zaključka kako sve prolazi, jedino je ondulacija trajna. U tom smislu, zacijelo će i veliki hit biti skladba Dalmatino posvećena autocesti. Utisak je, zapravo, kako na ovom albumu ima nešto više humora negoli na ranijim ostvarenjima, što je dokaz da se kritika društva kroz pop–forme može izvesti i na nešto lakši, zabavniji, ali i dalje izravan način. Pritom TBF i dalje zadržava svoju autorsku i interpretativnu razinu, no kao i prethodnik, ni Pistaccio Metallic ne dosiže razinu njihovoga ponajboljeg uratka Maxon Universal.

P

retenciozno, premda precizno podnaslovljena — prva hrvatska hard & heavy kompilacija — kolekcija Obećana zemlja donosi presjek recentnih snimaka na domaćoj H&H sceni gdje snage udružuju veterani kao što su Opća opasnost i nove snage poput Porto Franca. Dakako, da kompilaciju nije složio Gordan Penava Pišta, ovakva kolekcija bila bi golemo iznenađenje, ali njegovo višedesetljetno pregalaštvo po tom pitanju kroz band Hard Time, kroz organizaciju nastupa i medijske zahvate (na primjer, TV emisija Metal Mania), moralo je kad–tad rezultirati i ovakvim projektom. Bez obzira na varirajuću kvalitetu pjesama i snimaka, ono što veseli jest činjenica da se na tržištu pojavila kompilacija recentnih snimaka koja nije složena po sistemu recikliranja poluhitova s radijskih postaja i repertoara svadbarskih bandova, nego je jedna od rijetkih koja žanrovski dokumentira aktualni scenski trenutak. Osim već realiziranih zapisa, dodanu vrijednost kompilaciji daje sasvim nova snimka Anesthesije, iznimno potentnog banda iz devedesetih. No, kolekcija ima najveću vrijednost u predstavljanju mladih snaga oko kojih se regrutira fanovska baza koja pohodi koncerte i uobličava scenu koja, doduše, djeluje dalje od medijskih reflektora, ali uopće nije zanemariva.

Stoga, Obećana zemlja, uz efektno grafičko rješenje ovitka Igora CC Kelčeca, svakako predstavlja vrlo dobar diskografski potez Croatia Recordsa jer je riječ o stožernom izdanju ove produkcije.

P

20-Jul-11 2:27:23 PM

PRAIZVEDBE

16

BROJ 169, SRPANJ 2011.

ZAKAŠNJELA PRAIZVEDBA 26. MUZIČKOG BIENNALA ZAGREB

Opera Maršal Silvija Foretića u splitskom HNK MBZ–ova prijetnja tužbom učinila svoje Piše: Maja Stanetti posljednje glazbeno–scensko djelo Inacionalnim biennalskog projekta, u suradnji s kazalištima, napokon je stiglo na pozornicu u pomno pripremljenoj izvedbi na kreirani dan navodnoga rođendana maršala Tita, čije je nasljeđe, obožavano i osporavano, svako malo aktualno. akon svih peripetija i neugodnosti koje su se pokazale potpuno izlišnima, praizvedba opere Maršal Silvija Foretića našla se pred publikom splitskoga HNK ipak 25. svibnja kao što je Biennale prijetnjom tužbom uvjetovalo koprodukcijskom kazalištu. Treba li još uopće podsjećati da je Maršal u koprodukciji kazališta i Muzičkog biennala Zagreb, čiji je najveći projekt ove godine bila narudžba i praizvedba pet glazbeno–scenskih djela u četiri nacionalna kazališta u Rijeci, Osijeku, Zagrebu i Splitu te petom, HNK Varaždinu, gotovo odgođen za sljedeću sezonu, dapače, početak sljedeće godine. Haaška presuda generalima Gotovini i Markaču uznemirila je javnost, a splitska gradska uprava na čelu s gradonačelnikom Kerumom i produženom rukom, vječnim v. d. intendantom Duškom Mucalom, dan nakon toga odlučila je odgoditi praizvedbu 16. travnja. I možda je to, uz razne nepotvrđene glasine o telefonskim prijetnjama i neprimjernosti trenutaka za komičnu operu još bilo i razumljivo, sljedeća dva termina nekoliko dana naAnasambl Splitske opere u prizoru parade kon toga, to nikako nisu bila.

A još manje maglovita odgoda bijele, Dies irae, in- dinamičnoga protoka pod dirigentskim vodstsve do siječnja sljedeće godine, ternacionale koja vom Ive Lipanovića nije narušen. Redatelj Mario kao da se Maršal izbjegava. No, se pretvorila u tan- Kovač nadišao je zamku dodatnoga karikiranja prijetnja tužbom zagrebačkog go, naznake pje- jer su sasvim dovoljne bile uredne prvomaMuzičkog biennala učinila je smice »Radnička jske parade i efikasan doprinos koreografkinje svoje. I posljednje glazbeno– odmara se klasa«, Snježane Abramović Milković, uz duhovite scensko djelo biennalskog prosve do koračnice »pojašnjavajuće« akcente videa Vinka Pelicarića, jekta, u suradnji s nacionalnim iz Verdijeve Aide osobito dosjetke lohengrinskoga labuda na kraju kazalištima, napokon je stiglo i važnih akcenata na funkcionalnoj sceni Miljenka Sekulića i u na pozornicu u pomno pripreemocionalno za- prikladnim kostimima Hane Letica. Za svaku mljenoj izvedbi na kreirani dan sićena Wagnera, je praizvedbu važna kvalitetna priprema jer navodnoga rođendana maršala odnosno velikih o njoj djelomice ovisi i dalji scenski život noTita, čije je nasljeđe, obožavano motiva iz Tristana vog djela. Ansambl Splitske opere osigurao je i osporavano, svako malo aktui Izlode te Loh- to i s Orkestrom i zvučnim, ali i kultiviranim alno — od ozbiljnih povijesnih engrina i njegova Zborom (zborovođa Domeniko Briški), Dječjim preispitivanja do starih šala i još labuda koji u no- zborom glazbene škole Josipa Hatzea (Nela Bujas živahnih poštovatelja lika i djela vom kontekstu Luketić) i izborom solista koji su uložili nemali neprežaljenoga vođe. Napokon, dobivaju humorne trud u karakterizaciju likova i pritom se, čini se, štafeta agilnih obožavatelja koji elemente. U tim dobro zabavljali, što je zacijelo zarazno djelovalo žive u prošlim vremenima i n e p r e g l e d n i m na gledatelje. On, duh druga Tita, sablasno je ove je godine stigla u Beograd. smišljenim i do- progovorio o korupciji i još koječemu, kretao se Tako priča o duhu pokojnoga Stefan Kokoško kao Maršalov »duh« bro tempiranim poput dugo pokojnoga Maršala u zapanjujuće maršala, a zapravo staračkoj mutacijama svat- opipljivoj interpretaciji Stefana Kokoškova. demenciji, u malom otočkom ko se mogao naći Ekipu nostalgičara za »neumrlim« Titom predmjestu postaje doslovno opipljiva i kada se izađe bocnut i možda se nasmijati i na svoj račun, a vodio je Dinko Lupi, a tajkunski predvodnik, iz kazališta. Iskreni smijeh u tijeku praizvedbe završni, tekstom i glazbenim slogom »priprost« gradonačelnik Luka, pretvorbeni vlasnik svega tada dobiva gorkasti okus. zbor iz obrasca mjuzikla, samo stavlja točku na na otoku, pojavu duha Josipa odlučio je komerci-

N

Izbjegnuti dijalekt i psovke Maršal je prva opera Silvija Foretića, premda je njegovo iskustvo s glazbenom scenom obilno i stalno prisutno u njegovu stvaralaštvu, ponajprije u obliku instrumentalnog teatra u kojemu je i sam sudjelovao. Predložak za operu bio je popularni film Ive i Vinka Brešana koji je u kinima, za naše prilike nikad objašnjene nezainteresiranosti za domaću produkciju, vidjelo zavidnih sto tisuća gledatelja. Prijenos, prijevod, transformacija u drugi medij, onaj operni, svakako je velik i sklizak pothvat jer se nameću usporedbe ma koliko one izlišne bile. Kao uostalom i u drugim medijskim transferima. Međutim, autor je već s početka o vlastitoj ideji rekao da je nakon gledanja Maršala pomislio kako bi to bila zgodna opera.

Suglasnost autora teksta Ive Brešana i njegova sina, redatelja Vinka, dobio je vrlo lako, a obojica su prisustvovala praizvedbi te, sudeći prema izjavama, bili zadovoljni. Tekst Ive Brešana valjalo je malo prilagoditi opernim zakonitostima: izbjeći dijalekt i psovke. Operni kolažni Maršal, s brzom izmjenom slika, ciljano se poigrava pričom i formom opere. Maršal se služi, ali i polemizira s njezinim klišejima u mnoštvu spretno umetnutih citata, briše granice čistoga žanra miješajući takozvanu popularnu glazbu sa standardnim opernim brojevima poput arija, dueta, ansambala. Od revolucionarnih pjesama, nezaboravne ljubičice

cant 169 06.indd 16

»i«. »Tko će li ga znati, tko odgovor dati: Kad je netko mudar, a kada je lud?«. U Foretićevu opusu iza smiješka na licu uvijek se krije živahan angažman — iza vedrine i humora koji se doživljava pri prvom susretu, redovito se krije ozbiljno lice, osjetljivost i stanovita zabrinutost ako ne i rezigniranost nad nepromjenjivo prijetvornom ljudskom naravi. Toga je u Maršalu u izobilju.

com Marijom, što je uvjerljivo tumačio Armando Puklavec. Ljubav Marte odlične Adele Golac — Rilović, učiteljice koja se skrbi za dementnoga oca i revnog i srčanog policajca Ivana, u izvedbi Branka Robinšaka, pravi je i blagi osmijeh na srceparajuće operne konvencije. Tu je i neodoljivi, pomalo tupav i lukav rezervni policajac Miško Svete Matošića –Komnenovića, strogost dvojca iz Službe državne sigurnosti koju oplemenjuje »kreštavost« ženskog dijela u odličnoj interpretaciji Marije Buzdovačić, razigrani slikarski par Žane Marendić Bučević, jedan nagluhi veteran Tončija Banova, mjesni ridikul Ivana Jakusa...

Galerija pomaknutih likova koji se i u našoj današnjoj stvarnosti kada slični hodaju okolo, daju izjave, kradu i pljačkaju, svakodnevno se slikaju za narod i ne čine tako pomaknutima, dobro funkcioniraju u Foretićevu maršalskom opernom kaleidoskopu. Smiješnom, ali i vrlo stvarnom i još gore aktualnom. Svatko na Maršala može reagirati na svoj način, ovisno o sloju koji najbolje poznaje i prepoznaje — operu, popularnu glazbu, revolucionarne pjesme…, ali se u tome činilo važnim da razina komunikativnosti neosporno nailazi na odaziv najšarolikijeg sastava gledatelja, što nikako nije zanemariva kvaliteta za jedno glazbeno–scensko djelo.

jalizirati kao što je Međugorje to učinilo s Djevi-

Uredne prvomajske parade Na praizvedbi je jedna slika prerađena i jedna izbačena zbog bolesti jedne solistice, a to je učinjeno kako ne bi bilo dodatnih odgoda i peripetija. Ipak time osnovni dojam

Stefan Kokoško kao Maršalov »duh«

20-Jul-11 2:27:24 PM