209

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 209 SVIBANJ 2018. | CIJENA 22 kn

Goran Bare o svojih sedam godina šutnje

Vukli su me kao da su ulovili srndaća!

Godišnja Opća skupština HDS-a 2018.

Objavljene godišnje nagrade za 2017.

Olja Jelaska u povodu 50. rođendana

Ne postoji ženska i muška glazba Spaladium Arena Split 2018.

S ponistre se čuje Porin Novi mjuzikli

Alphonsine i Magic Musical

UVODNIK RIJEČ UREDNICE Poštovane čitateljice i poštovani čitatelji, ako je prošli broj bio u znaku prisjećanja na umrle, ovaj proljetni broj, sasvim u skladu sa simbolikom godišnjeg doba, posvećujemo životu i slutnji ljeta. Na našoj naslovnici je Goran Bare, netom »uskrsnuli« autor i pjevač koji nakon sedmogodišnje stanke ponovno pronalazi »put ka sreći«. Umjetnik inače nesklon razgovorima za javnost, sad otkriva razloge svojega ponovnog povlačenja u osamu. Jednostavno nije tip koji uživa pod reflektorima slave, ignorira društvene mreže, ne voli nogomet, premda je nekoć bio nogometno čudo od djeteta, i uživa u blagodatima života u Novom Zagrebu. »Budući da nisam bogat, nemam auto, ne mogu se voziti limuzinom po gradu, vozim se javnim prijevozom i onda bude gadnih situacija. Nekad meni nije cool da me netko gnjavi i onda bude nategnuto«, objasnio je Bare zašto ga nije bilo te otkriva novu taktiku. Smatra svojom dosadašnjom greškom imati u bendu »plaćenike« koji samo s njim sviraju, pa ima obavezu »hraniti« ih i od sada nastupa uz glazbenike koji i drugdje zarađuju za svoj »kruh«. Početak ljeta uvijek je povezan s pomakom opće pozornosti od metropole k središtima na Jadranu – posebice na grad pod Marjanom. Donosimo reportažu s ovogodišnjeg Porina gledanog »kroz ponistru« vrhunskog televizijskog šoua, radujemo se nagradi HAZU-a prvoj profesorici-skladateljici na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ovogodišnjoj obljetničarki, Splićanki Olji Jelaski, kao i početku studija kompozicije u Splitu uz nositelja katedre Ivana Božičevića. Toliko o svemu.

Za sve prijedloge i upite na raspolaganju su elektronička adresa cantus@cantus. hr ili broj telefona 01/48 25 360.

Držite se hlada i dobre glazbe!

Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus 2

U m r o Ž e l j k o B r k a n o v i ć ( 19 3 7. — 2 0 1 8 . )

Neočekivani i nagli odlazak Napustio nas je bivši predsjednik HDS–a, ugledni skladatelj, pijanist, dirigent i pedagog. Hrvatsku glazbu zadužio je predivnim djelima klasičnih formi i melodioznih skladnih suzvučja koje jednako vole izvođači i publika

T

aman kad smo mislili objaviti broj bez ijednog in memoriama, na našu je adresu pristigla vijest koja nas je iznimno potresla: nakon kratke i teške bolesti u Crikvenici je 7. lipnja umro naš uvaženi član i bivši predsjednik HDS–a Željko Brkanović. Od 2000. do 2004. bio je dopredsjednik, a od 2004. do 2008. predsjednik Hrvatskog društva skladatelja, nakon čega je izabran za počasnog člana.

Skladna suzvučja

Taj je ugledni skladatelj, pijanist, dirigent i pedagog hrvatsku glazbu zadužio predivnim djelima klasičnih formi i melodioznih skladnih suzvučja koje jednako vole izvođači i publika. Usporedno je našu glazbenu scenu zadužio predanim pedagoškim radom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, odgojivši niz danas vodećih

U

mro je 7. lipnja 2018. nakon kratke i teške bolesti u 81. godini.

skladatelja kao što su Dubravko Palanović, Ivan Josip Skender, Mirela Ivičević, Tibor Szirovicza, Viktorija Čop. Od malih je nogu u izravnom kontaktu s glazbom, upijajući znanje od oca, skladatelja Ivana Brkanovića. Rođen 1937. u Zagrebu, diplomirao je klavir u klasi prof. Svetislava Stančića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te kompoziciju kod prof. Tome Proševa u Skoplju. U skladanju se usavršavao u Stuttgartu kod znamenitog skladatelja Erharda Karkoschke, a u dirigiranju na Akademiji Chigiana u Sieni. Kao stalni dirigent djelovao je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu i u Zagrebu, a od 1969. prelazi na RTV Zagreb (danas HRT) kao producent, urednik i dirigent Umjetničkog programa. Ostvario je nebrojene sate snimki djela hrvatskih autora te stvorio zavidnu glazbenu arhivu koja je temelj hrvatske diskografije. Godine 1980. postaje docent na Muzičkim akademijama u Podgorici (gdje je utemeljio Teoretsko–kompozitorski odjel) i u Zagrebu.

Predani profesor Od 1983. do umirovljenja 2008. bio je izvanredni, a potom i redoviti profesor teorijskih predmeta i kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 2011. surađuje s Umjetničkom akademijom u Splitu gdje predaje kompoziciju. Usporedno neprestano piše glazbu; u njegovu je opusu sedamdesetak solističkih, orguljskih, komornih, koncertnih, orkestralnih i scenskih djela, te zborskih skladbi i solo pjesama. Uz Tonalnu sonatu za klavir, u njegovu stvaralaštvu dominira čak pet klavirskih koncerata, Koncert za violinu, violončelo i orkestar te Suita mediterana za gitaru. Dovršio je oratorij Missa profana Croatica Ivana Brkanovića, za što je dobio nagradu Porin 1996., a 2014. primio je Porin za životno djelo. Za mnoge članove našeg Društva posljednji susret s finim i uvijek dobro raspoloženim gospodinom Brkanovićem bio je na 54. Glazbenoj tribini prošloga studenoga u Opatiji, gdje je u povodu 80. rođendana izveden njegov Koncert za violinu i orkestar in A posvećen Josipu Klimi.

D v o r a n a H r v a t s k o g d r u š t v a s k l a d a t e l j a , 13 . s v i b n j a 2 018 .

Održana redovita godišnja Opća skupština Hrvatskog društva skladatelja

O

vogodišnja Skupština prva je koja se održava prema odredbama novog Statuta, usvojenoga na Izvanrednoj skupštini u veljači ove godine, u koji su implementirane odredbe novog Zakona o autorskom i srodnom pravu. Prema novim odredbama, ovlasti i djelokrug rada Skupštine su uvećani,

tako da su prisutni članovi uz izvješća o poslovanju, financijama i izvješća Nadzornog odbora dobili na usvajanje i izvješće o transparentnosti. Skupština je također odlučivala i o izboru revizora za tekuću godinu.

njeni zbog izmjene Statuta. Također je detaljno pojasnio izvješća o poslovanju, financijama i izvješće o transparentnosti. Predsjednik Nadzornog odbora akademik Zoran Juranić obratio se prisutnima u ime Nadzornog odbora.

Glavni tajnik Antun Tomislav Šaban prisutnim je članovima još jedanput pojasnio promjene u radu Društva koje proizlaze iz izmjena Zakona i Statuta te niza pravilnika i ostalih akata koji su izmije-

Nakon rasprave, članovi su jednoglasno prihvatili sva četiri izvješća. Za revizora je odabrana tvrtka Deloitte d.o.o.

Usvojen je i financijski plan za 2019. godinu.

Na Skupštini su, prema tradiciji, objavljeni dobitnici godišnjih nagrada Društva za proteklu godinu. U ime svih nagrađenih prisutnima se emotivnim govorom obratio Ivica Krajač, dobitnik Nagrade Milivoj Körbler za životno djelo. Radni dio trajao je oko dva i pol sata, nakon čega su članovi nastavili druženje na prigodnom domjenku. (HDS)

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

U nedjelju, 13. svibnja 2018. u Zagrebu je održana redovita godišnja Opća skupština Hrvatskog društva skladatelja. Pod predsjedanjem predsjednika Ante Pecotića u njezinu su radu sudjelovala 52 redovita člana.

U ime nagrađenih dirljivim je tekstom zahvalio Ivica Krajač

3

4

Godišnje nagrade HDS–a za 2017. objavljene na godišnjoj Skupštini Društva, 13. svibnja 2018.

Nagrada Boris Papandopulo:

Nagrada Vatroslav Lisinski:

Margareta Ferek–Petrić za skladbu All the world’s a stage

Radovan Vlatković za izvođenje djela hrvatskih skladatelja

Nagrada Josip Andreis: Ennio Stipčević za knjigu Renesansna glazba i kultura u Hrvatskoj u izdanju Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog/ Muzičkog informativnog centra

U H K pogledu izvrsnosti glazbenih izvedbi, jedan od vrhunaca 54. Glazbene tribine u Opatiji, održane u studenome 2017., bio je koncert ansambla Zeitfluss iz Graza pod ravnanjem Ede Mičića. U nizu od pet izvedenih djela, Zeitfluss je predstavio i novo djelo hrvatske skladateljice Margarete Ferek–Petrić All the world’s a stage. Skladba je nadahnuta poznatim citatom iz monologa melankoličnog Jaquesa u pastoralnoj komediji As You Like It (Kako vam drago) Williama Shakespearea u kojoj je veliki dramatičar svijet usporedio s pozornicom, a ljude s glumcima koji ulaze i izlaze, imajući sedam razdoblja na raspolaganju za igranje svojih uloga. Ista se koncepcija svijeta kao pozornice pripisuje i Pitagori, a za skladateljicu Margeretu Ferek–Petrić bio je to poticaj za stvaranje glazbe kao »pokušaja satire«, budući da je inspiraciju crpila iz apsurdnih situacija koje čovjeka okružuju. U skladbi koja traje 12 minuta autorica je iskazala osobitu duhovitost u tretiranju glazbenog materijala i izvora zvučanja, kao i vještinu u kombiniranju različitih nerijetko vrlo kontrastnih situacija. U cjelini je ostvarila glazbu koja je nadasve prpošna i raznovrsna, s elementima tragičnosti, ali i tragikomičnosti. Otklon u svijet humora, ironije i satire, što autorici glazbeno odlično uspijeva, doista je jedna od umjetnički shvatljivih i prihvatljivih mogućnosti iskazivanja vjerovanja u preživljavanje u svijetu danas, pa tako i kao mogućnost preživljavanja glazbe kao komunikacije s publikom koja uz rješavanje egzistencijalnih pitanja upravo u umjetnostima, dakle i u glazbi, traži oazu duhovnog ispunjenja i sporazumijevanja na razini osjećaja i zanimljivih zvučnih senzacija.

rvatski

kornist svjetskoga glasa Radovan Vlatković (1962.) često na repertoar uvrštava skladbe hrvatskih skladatelja pisane za rog, od kojih su mnoge posvećene upravo njemu. Primjerice, uvrstio je djela Brune Bjelinskog, Frana Lhotke, Miroslava Miletića, Krste Odaka, Alfija Kabilja i Rudolfa Matza koje je izveo na solističkom recitalu na 41.

Osorskim glazbenim večerima 18. kolovoza 2016. i pripremio za izdavanje na nosaču zvuka u suradnji s violinistiom Marinom Marasom i pijanistom Danijelom Detonijem.

Javno je izveo Koncert za rog i orkestar Stjepana Šuleka na koncertu 15. prosinca 2016. sa Simfonijskim orkestrom HRT–a pod ravnanjem Mladena Tarbuka te Koncert za rog i orkestar Igora Kuljerića, koji je izveo s istim orkestrom pod ravnanjem Aleksandra Kalajdžića 19. ožujka 2015. godine. Kako su to javni koncerti koje snima Hrvatski radio, snimke su pohranjene u arhivi HRT– a. Naime, Radovan Vlatković snimio je proteklih godina, napose 2017., brojne skladbe hrvatskih autora i u pripremi je objavljivanje triju njegovih nosača zvuka s tim djelima. Doista, hrvatski glazbenici s tako relevantnim životopisom na međunarodnoj koncertnoj sceni koji kontinuirano izvode hrvatsku glazbu nisu česti i sve što je ugledni kornist do sada javno izveo, sa Simfonijskim orkestrom HRT–a ili s Varaždinskim komornim orkestrom, te kao solist uz pratnju klavira snimio za nosače zvuka, dovoljan je za dodjelu Nagrade Vatroslav Lisinski Hrvatskog društva skladatelja za doprinos hrvatskome glazbenom stvaralaštvu.

njiga Renesansna glazba i kultura u Hrvatskoj muzikologa Ennija Stipčevića objavljena je najprije na engleskom jeziku, u prijevodu Sonje Bašić (Renaissance Music and Culture, Turnhout: Brepols, 2016), a potkraj 2017. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog i Muzički informativni centar (urednica Jelena Vuković) otisnuli su hrvatsko izdanje knjige. Ta opsežna monografija prvi je sveobuhvatni sintetski pogled na renesansnu glazbu u hrvatskoj kulturi: obuhvaća 334 stranice velikoga formata s 37 slikovnih priloga i dvadesetak stranica nota.

U deset poglavlja autor nastoji pratiti tragove renesansne glazbe u hrvatskim zemljama. Deset poglavlja, primjerice Izvori: od rukopisa do tiska, Odgoj i glazba, Narodna i popularna kultura, Svjetovne svečanosti i pučke pobožnosti, Glazba i kazalište, Književnost i glazba — pružaju raznovrsna metodološka uporišta. To autorovo svjesno nepristajanje uz neki dominantni metodološki obrazac omogućilo mu je da neke otprije poznate činjenice sagleda u novom svjetlu te da upozori na dosad nezapažene fenomene. Proučavanje književno–glazbenih talijansko–hrvatskih veza iznjedrilo je niz novih spoznaja. Otprije je bilo poznato da su neki talijanski pjesnici pjevali u čast lijepe i samosvjesne poetese Cvijete Zuzorić, najslavnije žene hrvatske renesanse. No na stranicama ove knjige prvi put se iznosi činjenica da su neki od tih stihova talijanskih pjesnika, među kojima je najpoznatiji Torquato Tasso, pobudili zanimanje i talijanskih skladatelja.

Autor navodi da je takvih skladbi (a riječ je o svjetovnim madrigalima) sačuvano u dovoljnom broju za čak nekoliko cjelovečernjih koncerata.

Nadalje, upozorava da je Orlando di Lasso skladao na stihove nekog dubrovačkog učitelja, dok je jedan dubrovački konzul financirao mladog Gesualda da Venosu. Knjiga Renesansna glazba i kultura u Hrvatskoj svojevrsni je autorov životni work in progress, u koji su ugrađena neka od njegovih otkrića još iz studentskih dana (kao što je najraniji notni zapis hrvatskoga plesa, zabilježen u lutnjističkoj tabulaturi) pa sve do autorovih recentnih otkrića prvih tiskanih djela Marina Držića. U svakom slučaju, riječ je o opsežnoj knjizi koja je doista epohalna studija o glazbenim i kulturnim pojavama u razdoblju renesanse u Hrvatskoj pa postaje nezaobilazni izvor i referentna literatura za proučavanje renesanse u najširim europskim razmjerima.

Nagrada Miroslav Sedak–Benčić: Zagreb Jazz Portret, za 25. obljetnicu djelovanja

DAVOR HRVOJ

Godišnje nagrade HDS–a

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Piše: HDS

Zagreb Jazz Portret danas čine klavijaturist Hrvoje Galler, kontrabasist Nenad Jura Vrandečić, saksofonist Saša Nestorović, udaraljkaš Borna Šercar i gitarist Mario Igrec

Z

agreb Jazz Portret zauzima posebno mjesto u hrvatskom jazzu.

Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja publike i struke, među ostalima i nagrade Porin. Jedan je od najdugovječnijih hrvatskih jazz sastava. Na prvoj probi, 1991. godine, sudjelovali su bubnjar Jurica Ugrinović, saksofonist Saša Nestorović, kontrabasist Nenad Jura Vrandečić i gitarist Mario Igrec. Umjesto tragično preminulog Ugrinovića, 1998. kvartetu se pridružio Borna Šercar, a dolaskom klavijaturista Hrvoja Gallera sastav je 2011. proširen u kvintet. Portretovci su glazbenici bogatog iskustva koji su dobro upoznati s raznim aspektima jazza, ali i sa stilovima, ritmovima i motivima hrvatske narodne glazbe. Sve se to osjeća u njihovim skladbama pa tako i na novom albumu 25 koji je predstavljen 24. ožujka 2017. u Dvo-

Nagrada Milivoj Körbler: Ivica Krajač, za životno djelo

stima i izuzetnim optimizmom čovjeka čije je povjerenje u glazbu i pjesničku riječ neiscrpno. Krajač je jedan od utemeljitelja Zagrebačke škole šansone koja je donosila posebnu ljepotu glazbe i sadržajnost tekstova. Također je i utemeljitelj vokalnog ansambla Kvartet 4M koji je osnovao 1957. sa školskim prijateljima, a čiji su se osobiti dometi potvrdili kvalitetom pjevanja i duhovitošću vizualne predodžbe novostečenog uvida u mogućnosti nadasve kultivirane zabave. Ali Krajač je i autor tekstova koji su najbolje hrvatske skladatelje zabavne glazbe trajno poticali na pisanje antologijskih šlagera, a tada mladim pjevačicama u usponu, posebice Josipi Lisac i Terezi Kesoviji, pružili repertoar najšire prihvaćenih i svim generacijama omiljenih pjesama. Zbog svega toga Ivica Krajač ušao je u povjesnicu hrvatske estrade kao jedan od njezinih najdarovitijih i danas najdugovječnijih predstavnika čiji je svaki novi prilog postao istinskom uspješnicom. Kako se nakon prvog desetljeća estradne karijere okrenuo kazalištu, a diplomirao je glazbu na Pedagoškoj akademiji te potom i kazališnu režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, u razredu Koste Spaića, ostvario je Ivica Krajač nadasve bogatu karijeru i kao djelatni operni redatelj u zagrebačkom HNK–u, postavivši na pozornicu mnoge predstave poznatih svjetskih opernih i dramskih autora. Hrvatska ga javnost pamti i kao libretista prve hrvatske rock– opere Gubec–beg, s Karlom Metikošem, te mjuzikla Crna kraljica, a u novije vrijeme i kao suradnika na legendi/mjuziklu Mirakul koji je dramaturški obradio te napisao stihove nekih pjesama.

sa, naišli su na iznimno pozitivan odjek te lančanu reakciju niza novih projekata.

Uslijedio je veliki koncert Harmonija disonance: tragom tradicijskih pjevanja u sklopu ciklusa Lisinski subotom, 4. studenoga 2017., kad se ansamblu Harmonija disonance i voditeljima projekta Mojci Piškor i Jošku Ćaleti pridružuju Jazz orkestar Muzičke akademije pod vodstvom Saše Nestorovića i aranžer Zoran Šćekić.

Tradicijska pjevanja dalmatinske obale, otoka i zaleđa tu su bitno udaljeni od ishodišnih izvedbenih konteksta, ali ostaju bliski njihovoj osnovnoj zvukovnosti. Inspiriran tim pjevanjem, Šćekić je oblikovao instrumentalne minijature. Zajednički nastup članica vokalnog ansambla i studenata jazz modula koji su tradicijskim napjevima »odjenuli novo ruho improvizacijskog džezističkog izričaja« kulminirao je završnom slobodnom improvizacijom svih uključenih, iz koje su nastale zvukovne slike izvan ustaljenih granica.

Projekt je pobudio i izrazito razvio zanimanje studenata za tradicijsku glazbu,

Nagrada Franjo Ksaver Kuhač: Projekt Harmonija disonance: tragom tradicijskih pjevanja (dr. sc. Joško Ćaleta, dr. sc. Mojca Piškor, Saša Nestorović i Zoran Šćekić)

S P

Saša Nestorović i Jazz orkestar Muzičke akademije na koncertu Harmonija disonance

rojekt Harmonija disonance: tragom tradicijskih pjevanja nastao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Idejna začetnica projekta je dr. sc. Mojca Piškor, docentica za etnomuzikološke predmete i pročelnica Odsjeka za muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Eksperimentalnim radionicama željela je propitati zanimanje studenata Muzičke akademije za izvedbeni aspekt tradicijske glazbe, tj. za nadograđivanje akademskih znanja o tradicijskoj glazbi na temelju iskustva muziciranja unutar određenoga tradicijskoga stila ili žanra.

U osmišljavanju radionica te odabiru programa Mojci Piškor se pridružio dr. sc. Joško Ćaleta, a radionice započete u listopadu 2016. godine bile su mjesto susreta studenata Muzičke akademije te vrsnih poznavatelja tradicijske glazbe.

Projekt i rezultirajući koncert, održan 13. prosinca 2016. u Dvorani Blagoje Ber-

Tugomir Hrabrić

amo rijetkim osobama uspijeva da se potvrde kao umjetnici na različitim područjima i tijekom profesionalnog života obuhvate različita zanimanja, pritom postižući vrhunske uspjehe u svemu čega se prihvate.

Jedna od takvih rijetkih osoba u hrvatskoj je kulturi već šest desetljeća. On je skladatelj zabavne glazbe i šansone, pjevač, tekstopisac, kazališni redatelj, filmski i televizijski scenarist, libretist i prevoditelj s engleskog, njemačkog i ruskog jezika.

On je Ivica Krajač. Generacije koje su stasale kasnih pedesetih godina prošloga stoljeća, stasale su i uz hrvatsku popularnu glazbu, pogotovo koncerte i festivale, ali i uvrštavanjem takvoga sadržaja u televizijske programe. U kontekstu toga vremena, Ivica Krajač je — kao pjevač, autor glazbe i tekstova te kao angažirani djelatnik u filmskim i televizijskim programima — bio jedan od pionira i utemeljitelja mnogih novìna koje su svjedočile o tom novom vremenu. Pridonosio je svojim jedinstvenim umjetničkim sposobno-

kao i za etnografsko i umjetničko istraživanje, poosobljeno izgrađivanje glazbene interpretacije te razmicanje granica među ustaljenim žanrovima; stoga autori i voditelji projekta: Mojca Piškor, Joško Ćaleta, Saša Nestorović i Zoran Šćekić, ali i cijeli izvedbeni korpus koncerta, zaslužuju nagradu za autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicijske glazbe.

Nagrada Adalbert Marković: Vanja Lisjak za internetski kanal HDS Recording + Store

H

rvatsko društvo skladatelja kroz cijelu je svoju povijest nastojalo svojim članovima pružiti što bolje mogućnosti predstav-

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

rani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u sklopu festivala Jazz.hr/proljeće u organizaciji HDS–a. Djela uvrštena na album — Chez Krleža, Happy Lollipop i Homework Borne Šercara, Bojkić, Nova Blues i Zasvirba (sa stavcima Zaziv, Mantra te Drama i Opoziv) Marija Igreca, Intermezzo Nenada Jure Vrandečića, Just Going Hrvoja Gallera i Master D. D. (posveta Dubravku Detoniju) Saše Nestorovića, lišena su klišeja, otvorena, svježa i maštovita. Budući da godinama sviraju zajedno, iznimno su uigrani i poznaju se u dušu, a njihove su skladbe zamišljene baš za članove sastava, glazbenike koji ih izvode, njihove afinitete i karaktere. Stoga svaka skladba donosi svoju priču, dramatiku i ugođaj, poseže za drukčijim žanrom, ima vlastiti tempo i raspoloženje. Neke su vedre i rasplesane, dok druge izražavaju dubok unutarnji nemir. Pritom individualno autorsko sazrijevanje utječe na kreativnost sastava. Uvažavanjem i poštivanjem stvaralačkih impulsa članova sastava, te se skladbe na probama i koncertima oblikuju u zajednička djela, poticajna za improvizaciju i komunikaciju tijekom same izvedbe.

ljanja njihove glazbe na sve dostupne načine. Iako su koncertne izvedbe uvijek bile u prvom planu, Društvo je desetljećima bilo i izdavač tiskanih partitura i tonskih zapisa. Taj dio posla od početka 21. stoljeća preuzela je tvrtka–kći Cantus d.o.o. Suvremena komunikacija i distribucija glazbenih i vizualnih sadržaja uvelike se temelji na globalnoj digitalnoj mreži.

U suvremenom svijetu postoje bezbrojni tematski kanali specijalizirani za sve vrste kulturnih i zabavnih sadržaja, pa tako i oni posvećeni suvremenoj umjetničkoj glazbi. Od proljeća 2017. postoji takav kanal naziva HDS Recording + Score, čiji je inicijator i urednik član HDS–a, trombonist i skladatelj Vanja Lisjak. Iako isprva doživljen kao eksperiment, HDS–ov kanal, na kojem je moguće slušati snimke djela hrvatskih autora — članova Društva — uz istovremeno praćenje njihovih partitura, vrlo brzo je zaživio i postao popularan među samim članovima i među publikom u zemlji i inozemstvu. U prvih godinu dana urednik Lisjak objavio je 53 partiture 29 autora, uz kvalitetne snimke uz koje se mogu pratiti notni zapisi. Snimke potječu s 21 albuma, a sedam ih je nastalo na Glazbenoj tribini u Opatiji. Projekt je očito osmišljen na plodnom tlu jer do sada bilježi više od 100.000 minuta (oko 1700 sati) pregleda iz 75 zemalja svijeta, uz gotovo stotinu pretplatnika. Na taj je način za skladatelje i njihova djela otvorena potpuno nova platforma za emitiranje i promociju, odnosno pronađen put do nove publike. Za inicijativu i provedbu toga vrijednog inovativnog projekta, Vanja Lisjak je zaslužio nagradu koja se dodjeljuje za djelovanje na afirmaciji položaja skladatelja u Hrvatskoj.

5

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Gudačkim komornim orkestrom Muzičke akademije u Zagrebu na otvorenju Memorijala u Čakovcu dirigirao je Stjepan Vuger, student dirigiranja u klasi Mladena Tarbuka

Pr e g l e d ovo g o d i š n je g j u b i l a r n o g , 4 5. M a j s ko g m u z i č ko g m e m o r i j a l a J o s i p Š t olc er S laven s k i, 8 . — 10. svibn ja 2018 . u Čakovcu

Margareti Ferek–Petrić Nagrada Josip Štolcer Slavenski za 2017. godinu Za istu je skladbu All the world’s a stage, predstavljenu prošle jeseni na Glazbenoj tribini u Opatiji, Ferek–Petrić dobila i godišnju Nagradu HDS–a Boris Papandopulo

O

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

tvorenjem izložbe Majski memorijal kroz prizmu plakata svečano je 9. svibnja otvoren 45.

Majski muzički memorijal Josip Štolcer Slavenski koji se tradicionalno održava u Centru za kulturu u Čakovcu. Prostrani foyer i velika dvorana Centra za kulturu bili su u tri dana, do 11. svibnja, mjesto manifestacije koju Čakovec i Međimurje posvećuju uglednom hrvatskom skladatelju Josipu Štolceru Slavenskom, rođenom 1896. u Čakovcu i preminulom 1955. u Beogradu.

Izložba plakata koju je postavila viša kustosica Maša Hrustek Sobočan i otvorio ravnatelj Centra za kulturu Ladislav Varga, pokazala je bogat spektar vizualnog praćenja manifestacije

6

čija su središnja događanja koncerti i posebno dodjela Nagrade Josip Štolcer Slavenski, koju Grad Čakovec dodjeljuje pojedinom hrvatskom skladatelju čije je ostvarenje u prethodnoj godini posebno oduševilo za dodjelu nagrade imenovano povjerenstvo. Odmah na početku valja reći da je Nagrada Josip Štolcer Slavenski za 2017. godinu pripala skladateljici Margareti Ferek–Petrić za skladbu All the world’s a stage, izvedenu u sklopu 54. Glazbene tribine u Opatiji u studenome 2017. godine.

Krotka suzvučja Na prvom večernjem koncertu Memorijala, 9. svibnja, nastupili su studenti Muzičke akademije u Zagrebu, okupljeni u Gudačkom komornom orkestru koji vodi profesor Jože Haluza, i izveli Sinfoniu u G–duru, RV 146 Antonija Vivaldija, praizveli Elegiju za gudački orkestar Nevena Resnika, studenta kompozicije u razredu profesora Mla-

dena Tarbuka, obradu za gudače antologijske zborske skladbe Voda zvira Slavenskog, Goan Concerto za timpane i gudače i Notturno Berislava Šipuša sa solistom na timpanima Rupertom Čunkom i Water sculpture za marimbu i gudače Igora Lešnika, sa solistom na marimbi Luisom Camachom Montealegreom. Oba udaraljkaša studenti su na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u razredu Igora Lešnika. Svakako valja istaknuti praizvedbu djela studenta kompozicije Nevena Resnika, skladbu vrlo pitke protočnosti sa svojevrsnim retro postimpresionističkim zvukom i vrlo razrađene harmonijske strukture koja upućuje na nadarenost mladog autora spremnog da se zauzme za umjetnost zvukovlja osmišljenu na zasadama europske glazbene tradicije čije su karakteristike ponajprije suptilna i krotka suzvučja. Da partiture Šipuša i Lešnika traže virtuoze na udaraljkama, pokazali su i Čunko i student iz Španjolske Montealegre, koji učeći od vrhunskog

udaraljkaša kakav je Igor Lešnik doista imaju što pokazati.

Autorska večer Druga večer, 10. svibnja, bila je posvećena laureatkinji Margareti Ferek–Petrić, a nastupili su Trio GIG i Papandopulo kvartet. Treća večer, 11. svibnja, predstavila je mladu violinisticu Saru Domjanić uz Simfonijski orkestar HRT–a pod ravnanjem Tončija Bilića s prvom javnom izvedbom Koncerta za violinu i orkestar Josipa Štolcera Slavenskog, čija je partitura za tu prigodu tek dopremljena iz Beograda. Program su upotpunili orkestralna skladba Bel kamen za kampanela Igora Kuljerića i Simfonijsko kolo Jakova Gotovca. Margareta Ferek–Petrić, skladateljica koja je studirala te živi i radi u Beču, gdje postiže izuzetno vrijedne uspjehe i priznanja, ističe se osobitim pristupom suvremenoj glazbi koju očito doživljava kao bogatstvo izražajnosti, nerijetko

S

kladateljica koja je studirala te živi i radi u Beču, gdje postiže izuzetno vrijedne uspjehe i priznanja, ističe se osobitim pristupom suvremenoj glazbi

Goan Concerto Berislava Šipuša na timpanima je izveo Rupert Čunko

N potaknutu odmakom u ironiju i podsmijeh.

Izvedene skladbe Margarete Ferek–Petrić, kao i djela Mirele Ivičević, Borisa Papandopula i Davora Bobića upozoravaju na vrsnost skladateljskog pisma i kad notni papir ispisuju muški kao i ženski predstavnici skladateljskog poziva, a izvedbe vrhunskih ostvarenja Slavenskog, Kuljerića i Gotovca bile su potvrda izvrsnosti hrvatske glazbe 20. stoljeća, baštine koja oduševljava i koju

treba izvoditi i u manjim hrvatskim gradovima. Čakovečki su slušatelji s puno pozornosti pratili sve izvedbe, koncerte su svojom nazočnošću počastili i međimurski župan Matija Posavec i gradonačelnik Čakovca Stjepan Kovač. Dodjela Nagrade Josip Štolcer Slavenski vrijedna je tradicija kojom se podsjeća na velikana hrvatske glazbe i istovremeno se predstavljaju mlađi skladatelji pred kojima je budućnost.

Na autorskom koncertu Margarete Ferek-Petrić nastupio je Kvartet Porin

apisana na narudžbu ansambla Zeitfluss, skladba All the world’s a stage Margarete Ferek–Petrić u svojem se idejnom polazištu nadovezuje na duhovni svijet ne samo naslovom citiranoga Williama Shakespearea, nego i na Pitagoru, kojem je apokrifno pripisana prva eksplikacija koncepta svijeta kao pozornice. Djelo koje je, prema autoričinim riječima, »glazbeni pokušaj satire« koji »crpi inspiraciju iz apsurdne stvarnosti koja nas okružuje«, svojevrstan je apstraktni instrumentalni teatar u kojem se preoblikuju, pa i apstrahiraju tradicionalni melodijski, harmonijski i ritamski obrasci. U tom procesu, glazbenici su »glumci« koji slušatelje vode prema nekoj novoj glazbenoj »pozornici«. No u skladu s naslovnom idejom, publika je — svjesno ili nesvjesno — također dijelom te pozornice. Dvanaestominutna »glazbena drama« pritom se opire pokušajima kategorizacije — pitanje je li ova »satira« u svojoj srži komična, tragična ili tragikomična, ostaje trajno otvorenim. Autorica i njezini izvođači raznovrsnim prepoznatljivim glazbenim »signalima« slušatelje upućuju na stalno nove putove i stranputice kojima se može doći do ovog ili onog odgovora, ne nudeći jednoznačna rješenja. Jer, kao i brojnim velikim umjetničkim djelima, i ovome je manje bitno — ili posve sporedno — ponuditi gotove »odgovore«; umjesto toga, ono svoju bit pronalazi u postavljanju pravih pitanja. (Trpimir Matasović, predsjednik komisije)

Margareta Ferek-Petrić dvostruka je skladateljska laureatkinja godine, na slici s nagradom Slavenski nakon dodjele u Čakovcu

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Obrazloženje nagrade

7

Nagrada HA ZU – a skladbi Modri val Olje Jelaske, praizvedene u Ma jstorskom ciklusu HRT– a

Nastavak osobnog putovanja »Modri val nastavak je mojeg putovanja, ovaj put kroz element vode — kroz neku drugu realnost i dodir različitih svjetova«, kaže Olja

N

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Piše: Ana Vidić

a svečanoj sjednici u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, 28. travnja 2018. u povodu Dana HAZU–a, održana je i dodjela Nagrade HAZU–a. Nagradu je, za područje glazbene umjetnosti, dobila skladateljica Olja Jelaska za skladbu Modri val, praizvedenu u Majstorskom ciklusu Simfonijskog orkestra HRT–a pod ravnanjem maestra Aleksandra Markovića, 8. svibnja 2014. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Splitska skladateljica Olja Jelaska,

koja djeluje i kao redovita profesorica za glazbeno–teorijske predmete na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, upravo je u koncertnoj sezoni 2013./2014. bila rezidencijalna skladateljica HRT–a, pa je djelo nastalo na narudžbu RJ Glazba HRT–a te je snimljeno i studijski i pohranjeno u fonoteci HRT–a. Time su ujedno započete redovite rezidencijalne suradnje s hrvatskim skladateljima; nakon Olje Jelaske, u tom su angažmanu za Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a nove skladbe napisali i Frano Parać, Srećko Bradić, Mladen Tarbuk te Silvio Foretić.

U povodu praizvedbe Modrog vala, Olja Jelaska otkrila je da je ta skladba korak u novu fazu njezina stvaralaštva: »Modri val nastavak je mojeg putova-

nja, ovaj put kroz element vode — kroz neku drugu realnost i dodir različitih svjetova. Voda koja donosi novu energiju i promjenu, iz trenutka u trenutak ruši ono prethodno, a zatim ponovno gradi, i tako u krug. Glazba–voda–ljudska svijest–zakoni fizike, toliko blisko, a toliko različito.« More kao nadahnuće O osobitosti skladbe govori i obrazloženje nagrade koje je na dodjeli predstavila akademkinja, muzikologinja Koraljka Kos: »Simfonijska pjesma Modri val novost je u stvaralaštvu Olje Jelaske. More kao nadahnuće osobit je izazov, i ne tako čest motiv pisanja za velike orkestre, a skladateljici je bio poticaj

Nagrađenu skladbu Modri val praizveo je Simfonijski orkestar HRT-a pod vodstvom Aleksandra Markovića 8. svibnja 2014. u Lisinskom

Nazor za životno djelo Dubravku Detoniju

8

O

vogodišnju Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo s područja glazbe dobio je Dubravko Detoni, dok je godišnja nagrada pripala pijanistu Ivanu Krpanu za recital u Koncertnoj dvorani Bla-

goje Bersa u Zagrebu te za koncert sa Simfonijskim orkestrom HRT–a u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, u povodu osvojene nagrade na 61. Međunarodnom pijanističkom natjecanju Feruccio Busoni u Bolzanu u Italiji.

za istraživanje novih prostora vlastite invencije. Gotovo slikarski primjenjujući orkestralne i instrumentalne boje, spajanjem i sukobljavanjem suprotnosti u tijeku materije, kroz lirski doživljaj, pa i elemente lokalne, tijardovićevske provenijencije, skladateljica nepogrešivo dočarava mediteransko podrijetlo svojega nadahnuća.« Snimka spomenutog koncerta iz Majstorskoga ciklusa bila je uvrštena i u međunarodnu sezonu EBU–a (Europska radiodifuzijska unija) te se emitirala 12. svibnja 2014. u satelitskom prijenosu na radiopostajama klasične glazbe za članice EBU–a.

Želim ići svojim putem »Naravno da mi je drago što sam dobila nagradu, ali rekla bih da se ne živi od nagrada, nego od stalnog rada«, kaže skromno splitska skladateljica

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Olja Jelaska u prvom licu kao dobitnica Nagrade HAZU–a za skladbu Modri val

S

Razgovarala: Ana Vidić

kladbu Modri val Olje Jelaske Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nagradila je, na svečanoj sjedinici u povodu dana HAZU–a 26. travnja 2018., priznanjem za područje glazbene umjetnosti. Time je splitska skladateljica, koja je prije godinu dana svoj 50. rođendan najavila i profesionalno obilježila autorskim koncertom u Dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije u Zagrebu, pribrojila još jedno vrijedno priznanje opsežnom popisu nagrada za svoj rad. Novo razdoblje obilježava i novo zaposlenje: nakon pedagoškog rada na Glazbenom odjelu Umjetničke akademije u Splitu, Olja Jelaska odnedavno djeluje na Odsjeku za kompoziciju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, gdje se i sama školovala, diplomiravši kompoziciju u razredu prof. Marka Ruždjaka (nakon što je stekla i diplomu na Teorijsko–nastavničkom odsjeku). Time je ujedno postala prva profesorica–skladateljica na tom odsjeku, što je svakako važna promjena za zagrebačku Muzičku akademiju. Sve to bilo je povod za razgovor s Oljom Jelaskom prije njezina skorašnjeg putovanja na studijski boravak u Kinu, gdje će, zahvaljujući suradnji Ministarstva kulture Narodne Republike Kine i petnaest europskih zemalja, biti u skupini skladatelja (među kojima iz Hrvatske ide i Ante Knešaurek) koji će proučavati kinesku tradicijsku glazbu.

Najprije čestitke na Nagradi HAZU–a za Modri val. Skladbu je naručio HRT i 2014. praizveo ju je Simfonijski orkestar HRT–a. Postoji li razlog što je prošlo toliko vremena od praizvedbe do nagrade — je li to isključivo stvar prijave skladbe za natječaj za nagradu (s obzirom na to da se nagrađuju djela nastala pet godina prije raspisivanja natječaja)?

Suradnja sa Simfonijskim orkestrom HRT–a na 9

Ž

jem radu nisu strogo odijeljene i te promjene nisu dramatične, ali iskustva su dragocjena, talože se i stvaraju temelj za dalje. Manji komorni sastavi donose svoje izazove, drukčije od orkestralnih, i vrlo mi je zanimljivo vratiti se nekom komornom sastavu za koji sam već napisala skladbu možda prije deset ili petnaest godina. Danas osjećam da sam u fazi zrelosti, kad bih mogla produbiti svoj rad pa mi je žao što nemam više prilika za pisanje za velike orkestre. Nadam se novim pozivima.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

ao mi je što nemam više prilika za pisanje za velike orkestre. Nadam se novim pozivima.

skladbi Modri val bila je izuzetno iskustvo za mene, na čemu sam zahvalna, ali na drugi dio pitanja ne znam odgovor. Mislim da se svake godine izmjenjuju nagrade za muzikologe i skladatelje. A saznala sam da je moja skladba predložena za tu nagradu u jednom slučajnom susretu na ulici s profesorom Franom Paraćem.

Nova faza Dobitnica ste niza uglednih nagrada za svoja djela; što vam znači ova nagrada, nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti?

Naravno da mi je drago što sam dobila tu nagradu, ali rekla bih da se ne živi od nagrada, nego od stalnog rada. Bitan je kontinuitet u radu i posvećenost onome što radite. Moji uzori u tome su profesori na Muzičkoj akademiji od kojih sam učila i koji su uistinu bili posvećeni Glazbi i Umjetnosti. Njihov primjer mi je na određeni način bio i ostao zalog za cijeli život.

U vašem opusu prevladavaju skladbe za razne komorne sastave, no Modri val te, 2014. godine najavljuje novu fazu u vašem stvaralaštvu, ne samo zbog orkestralnog sastava nego i novog smjera u koncepciji i sadržaju djela. Što razgraničava faze vašega rada i kako se nakon Modrog vala ostvaruje treća faza?

10

Komorni sastavi su mi omogućavali da ulazim u dubine poznavanja instrumentacije, za što mislim da je stalno učenje i razvijanje. Istovremeno razvijajući zanatsko iskustvo, razvijala sam se i sama kao osoba, a onda s tim spontano dolazi i do mijenjanja odnosa prema glazbenom materijalu. Faze u mo-

Je li skladateljski poziv nešto što vam se nametnulo samo od sebe, kao unutarnji poriv? Smatrate li da bi bilo moguće živjeti isključivo od skladateljstva u Hrvatskoj a da to ne podrazumijeva neke kompromise?

Skladateljski poziv osjećam kao svoju primarnu vokaciju. Bilo je trenutaka kad sam morala zastati, ali nisam bila sretna zbog toga. Mislim da se ne može živjeti isključivo od skladateljstva. Skladateljica sam, ali i profesorica, i ta profesorska uloga me na neki način drži usidrenom u nečemu što smatram važnim za skladanje. Održava se subjektivna, ali i objektivna ravnoteža između emocije, intelekta i duha, znanja i iskustva. A što se tiče kompromisa, to su osobne i intimne odluke svakog skladatelja koje imaju veze samo s odnosom prema samome sebi. Smatram da moram biti i ostati svoja do kraja, nisam komformist — bez obzira na neke posljedice, ali jedino tako mogu biti vjerodostojna i slobodna u sebi.

Skladateljica na Akademiji Jeste li kao skladateljica zadovoljni svojim statusom na hrvatskoj glazbenoj sceni i onim što ona nudi?

Da, mislim da sam se afirmirala u ove 24 godine nakon diplome iz kompozicije. Sretna sam zbog mnogobrojnih suradnji koje sam ostvarila s hrvatskim glazbenicima i ansamblima, tj. orkestrima. Izdvojila bih Cantus Ansambl s kojim sam od početka imala nekoliko praizvedbi. Smatram izuzetnim da kod nas postoji takav ansambl koji se sustavno brine o nama skladateljima. Iza nas stoji i Hrvatsko

društvo skladatelja, ali u konačnici sve ipak ovisi o meni samoj.

Osim kao skladateljica, djelujete i kao profesorica — do sada na Glazbenom odjelu Umjetničke akademije u Splitu, a odnedavno ste prva profesorica– skladateljica na Odsjeku za kompoziciju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Koje predmete predajete i što za vas znači ulazak u društvo profesora toga odsjeka na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji?

U jednom trenutku donijela sam pravu životnu odluku, jedna vrata su se zatvorila, a druga otvorila; okrenula sam novi list prelaskom na Muzičku akademiju u Zagrebu. Tu predajem Harmoniju (instrumentalnim odsjecima), Polifoniju i Uvod u instrumentaciju.

Kolege s Odsjeka za kompoziciju poznajem još od studentskih dana i sretna sam što su me primili u svoje redove. Suvremeno društvo omogućilo je skladateljicama da upisuju studij kompozicije, da se umjetnički ostvaruju i razvijaju svoje karijere. I možda je zbog toga skladateljicama danas veći izazov sinkronizirati veći broj uloga koje donosi život, sa svojim stvaralačkim radom. Mislim da je uistinu bitno da s muškim kolegama koji stvaraju suvremenu umjetničku glazbu dijelimo zajedničke probleme, koji se odnose na to da živimo u društvu koje nije sposobno podupirati kulturu i umjetnost na pravi i autentičan način. Tu se svi isto mučimo. Mislim da je to primarno jer dijelimo istu kolektivnu sudbinu. I zato dolazak skladateljica smatram obogaćenjem, da zajedno možemo još afirmativnije utjecati na društvo u kojem živimo. Žensko pismo Primjerice 2007. Muzički biennale Zagreb imao je temu »žensko skladateljsko pismo«, a ni danas nije rijetkost da se ističe ono »žensko«; s jedne strane može se smatrati da se time kompenzira diskriminacija u prošlosti, a s druge se opet rad skladateljica stavlja u određeni okvir. Smatrate li da je korisno takvo isticanje »ženskog pisma« ili smo možda došli do vremena kad to više nije potrebno? Jeste li se vi susretali s nekim predrasudama u svojem radu?

Moje najdublje mišljenje je da žensko skladateljsko pismo zapravo ne postoji; tj. da ne postoji muška i ženska glazba, nego samo Glazba. To je bio određeni mentalni koncept kojim se pokušavao osmisliti ulazak skladateljica na scenu, a istovremeno (što je bio pozitivan aspekt) koji je služio kao potpora skladateljicama da na svojem početku ne odustaju od svojega stvaralaštva s obzirom na uvjetovanu prošlost. Još u vrijeme mojega studija kompozicije, bilo je neobično da neka djevojka upi-

še i završi taj studij. I sama sam znala osjećati poglede, koji bi upućivali na neku sumnjičavost. A u mom slučaju, to je osobito bilo izraženo u prvo vrijeme nakon studija, trebalo je izdržati tu fazu i ustrajati u pisanju. Mnoge nezrele sredine, osim onih uskih krugova koji su tada bili vezani uz Tribinu u Opatiji, Muzičku akademiju u Zagrebu i MBZ, čak su bile i destruktivne u tom smislu.

Danas, srećom, više nije tako. Generacije mojih profesora nisu imali predrasude u tom smislu i mislim da se zato i dogodio lom stare paradigme kod nas i u svijetu. Što vam je najvažnije u radu sa studentima? Koliko ste slobodni poticati njihovu kreativnost u nastavi svojih predmeta? Koliko profesor može utjecati na formiranje ukusa kod studenata glazbe?

Uloga profesora je izuzetno važna i odgovorna. Mislim da studenti vrlo dobro vide i osjećaju stav prema profesiji i ponašanje profesora, i više nego same riječi. Znaju jeste li i koliko autentični u onome što prenosite. Mislim da je dobar zanat osnova kreacije. Studenti kompozicije tu na Akademiji iz Harmonije, ili npr. Polifonije, na komisijskim ispitima pokazuju radove zavidne razine. Tada ste sigurni da će se takav profil studenta razviti u pravom smjeru.

Podilaženje ili snižavanje kriterija radi osobne komocije u konačnici je »medvjeđa« usluga. Kolege profesori–skladatelji u tom smislu ulažu golemu energiju i napor da se one vrijednosti i kriteriji koje smo baštinili od generacija naših profesora–velikana, održe i nastave. Zbog toga je velika opterećenost profesora satnicom i nastavnim obavezama pa djelomično trpi skladateljski rad. Ne otvaraju se radna mjesta za mlade, vrijedne i sposobne asistente skladatelje. Živimo u turbulentnim vremenima što se tiče vrijednosti i kriterija općenito i česte su situacije da društvo izvana pokušava nametnuti lažne norme. I to je neprekidna borba s demonima današnjice i pomodnih trendova. Dramatičnijim rječnikom rekla bih — »krvavi rat« za razinu svijesti u tom smislu. Upravo je zato veći angažman profesora neprocjenjiv, ali neprepoznat i nepriznat.

Nedavno ste navršili 50 godina. Je li to bio trenutak za rezimiranje dosadašnjih postignuća, primjerice na autorskom koncertu 15. svibnja 2017.? Možete li možda već sada predvidjeti i neke nove faze u svojem skladateljskom radu?

Na neki način Abrahamove godine donose to da zastanete i osvrnete se za sobom. Zadovoljna sam do sada napravljenim i, bez obzira na sve, vjerujem da ću nastaviti ići svojim putem.

Ne znam kakvi se putovi i faze mogu otvarati, ali postoji određeni skladateljski plan koji želim realizirati.

K o n c e r t n i c i k l u s s t u d e n a t a i p r o f e s o r a M u z i č k e a k a d e m i j e u Z a g r e b u V i v a t A c a d e m i a , 7. o ž u j k a 2 0 1 8 . u Dvorani Blagoje Bersa

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Otac i sin Ljubomir i Danijel Gašparović u izvedbi skladbe Perpetuum mobile Ivane Lang

Priča o Ivani

Ivana Lang u glazbu je slobodno pretakala svoja unutarnja previranja, misli i snove, ne pristajući na onodobne vladajuće estetike Piše: Ivana Jurenec

O

pus skladatelja koji ne pripada određenoj umjetničkoj, estetskoj ili političko–ideološkoj struji nerijetko biva zaobilažen, neistražen, nevaloriziran, a time i neizvođen. Takva bi sudbina vjerojatno utihnula i glazbu Ivane Lang da nije njezine kćeri Kristine Beck Kukavčić. Izvodeći njezine vokalne skladbe kao solo pjevačica te u pedagoškom djelovanju s učenicima i radu na izdavanju notnih izdanja, omogućila je glazbenoj javnosti uvid u dio stvaralaštva Ivane Lang, najvažnije hrvatske skladateljice nakon Dore Pejačević.

Ivana Lang stjecala je skladateljsko umijeće učeći kod Mile Cipre i Franje Dugana u rodnom Zagrebu te kod Josepha Marxa u Salzburgu, a iako je napisala i orkestralna djela te operu i dva baleta, danas je poznajemo prije svega kao autoricu klavirskih minijatura i solo pjesama.

Neukalupljen opus Ako pokušamo okarakterizirati njezino stvaralaštvo, možemo reći da iz njega izranja zanimanje za istarsku narodnu melodiku i težnja duboko individualnom izričaju. Ivana Lang nije pristajala na onodobne vladajuće estetike, nego je u glazbu slobodno pretakala svoja unutarnja previranja, misli i snove. Slušajući njezina djela, jasno se uočava da su neukalupljena i pomalo na tragu ekscentričnosti.

Vrckavost folklorom inspiriranih skladbi, zanimljiv harmonijski jezik i duboku emotivnost koji izviru iz njezine glazbe, na koncertno–filmskoj večeri predstavili su studenti i profesori Muzičke akademije 7. ožujka 2018. u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa. Između otprilike stotinu djela, koliko sadrži njezin opus, publika je upoznala desetak.

Vavek veselo Večer je počela zaigranom izvedbom vokalne skladbe Bilo vavek veselo (soprani Tea Zec i Lana Maletić te pijanist Roland Grlica) te muzikalnom Istarskom barkarolom koju je odsvirao pijanist Maro Taslaman, nakon koje smo upoznali pomalo »šašavu« stranu skladateljičina rukopisa, u interpretaciji djela Starinska vura harfista Brina Bernatovića. Dojmljivim vo-

kalnim i glumačkim nastupom sopranistica Josipa Bilić uz klavirsku pratnju Kristiana Keila izvela je pjesme Murve i Sumnja, koje su predstavile skladateljičinu ranu i srednju stvaralačku fazu. Nakon nastupa studenata, na pozornicu su izišli pijanisti Ljubomir i Danijel Gašparović, odsviravši Perpetuum mobile. Student Marko Biškup izveo je skladbe Tajanstvenim koracima i Toccata, a čuli smo i tri pjesme iz ciklusa Bezimenoj u emotivnoj interpretaciji mezzosopranistice Martine Gojčete Silić i pijanistice Eve Kirchmayer Bilić, dok su pjesmu Lan predstavili studenti Tea Zec i Kristian Keil. Koncert je zaključen Nokturnom koji su odsvirali pijanistica Katarina Krpan, violinistica Sidonija Lebar te violončelist Martin Jordan.

11

I

z opusa Ivane Lang izranja zanimanje za istarsku narodnu melodiku i težnja duboko individualnom izričaju, a njezino je stvaralaštvo neukalupljeno i pomalo na tragu ekscentričnosti

Osobnost Ivane Lang približio je Ljubomir Gašparović, ujedno jedini izvođač te večeri koji je poznavao skladateljicu i bio njezin učenik.

Glazba i fotografija BROJ 209, SVIBANJ 2018.

U kratkom izlaganju nakon interpretacije govorio je o »Ivančici koja je isijavala blagošću, ljubavlju i dobrotom, čija su djela sama odraz njezina bića«. Zbog brojnih obaveza kao profesorica klavira (diplomirala je u klasi Antonije Geiger–Eichhorn) i samohrana majka, Ivana Lang stvaralačkom radu posvećivala se ponajviše u kasnim večernjim satima.

Djelići njezina privatnog života bili su prikazani fotografijama i videopre-

dobnim književnicima čije je stihove uglazbljivala, interpretirala je glumica Marija Šegvić. Svjetlo je oblikovala Sara Bundalo, a režirao Hrvoje Korbar.

Valorizacija opusa Dinamika prikazivanja videoprojekcije i fotografija te koncertnog dijela programa bila je izvrsno osmišljena, stoga su dramaturški koncept te nadahnute i dobro pripremljene izvedbe svih interpreta uvelike pridonijeli uspješnosti cijelog projekta, naslovljenog Priča o Ivani. Njegove su voditeljice bile pijanistica Eva Kirchmayer Bilić, skladateljičina kći Kristina Beck Kukavčić i Vesna Ro-

Klavirski trio: Katarina Krpan, Sidonija Lebar i Martin Jordan

Profesorice: mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić i pijanistica Eva Kirchmayer-Bilić

Studenti: sopranistica Tea Zec i pijanist Roland Grlica obilježili su večer zaigranom izvedbom solo pjesme Bilo vavek veselo Ivane Lang

12

zentacijom koje je pripremio autoričin unuk Mihael Kukavčić, a u realizaciji su pomogli studenti Akademije dramske umjetnosti. Uz glazbenu podlogu triju skladbi različita sastava, ulomke iz skladateljičinih dnevnika te korespondencije s ono-

žić, muzikologinja koja se u svojem znanstvenom radu zanima za opus Ivane Lang, koji tek čeka da bude u većoj mjeri istražen i valoriziran te zastupljen u koncertnom životu.

Na tom je putu ovaj projekt odličan korak.

Napokon omogućen studij kompozicije i izvan Zagreba, u Splitu, koji vodi skladatelj i orguljaš Ivan Božičević

Budući studenti kompozicije, dobro došli u Split!

G

lazba 21. stoljeća nema jedinstven stil, sve je disperzivno pa je svakako poželjno za profesora kompozicije imati osobu širokih vidika i glazbenih interesa, poput Ivana Božičevića

Ivan Božičević

Z

Piše: Karmen Širović

amrznuto stanje kompozicije na Umjetničkoj akademiji u Splitu odledit će se pod vodstvom skladatelja i orguljaša Ivana Božičevića, koji će od akademske godine 2018./2019. obrazovati buduće skladatelje u sklopu Odjela za glazbenu teoriju i kompoziciju. Kompozicija u Splitu nije novost, jer postoji kao mogućnost već dugi niz godina, čiji je nositelj nasta-

ve bio prof. Željko Brkanović. Problem u izvedbi nastave bila je relacija Split — Zagreb, na kojoj su studenti trebali upijati znanja. Tako koncipiran studij financijski i vremenski je iscrpljujuć, a dosad je iznjedrio samo jednu diplomiranu skladateljicu — Hanu Huljić. Zato je doskorašnja prodekanica UMAS–a, prof. Davorka Radica, inicirala da se studentima osigura profesor u mjestu studiranja, a natječajno povjerenstvo je odgoj novih skladateljskih naraštaja predalo u ruke Ivana Božičevića.

Ivan Božičević skladatelj je i orguljaš s

čvrstim akademskim temeljima koje je nadograđivao i na inozemnim tečajevima, a iskustvo ima i u glazbenoj pedagogiji te kao slobodni umjetnik. U njegovoj karijeri ne može se ne primijetiti pomalo neobičan ciklički put jer je nakon diploma i magisterija kompozicije predavao na Višoj muzičkoj školi u Nišu, Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu i na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Potom je napustio pedagošku djelatnost, vodeći se uvjerenjem da glazbenik prije svega treba živjeti od svoje glazbe. Nakon dugogodišnjeg traganja za glazbom u nje-

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Novi će se skladatelji obrazovati od akademske godine 2018./2019. u sklopu Odjela za glazbenu teoriju i kompoziciju splitske Umjetničke akademije

zinim različitim oblicima, očito je došlo vrijeme da se ponovno vrati ulozi predavača, kako bi mlađim naraštajima prenio sve ono što je na svojem putu otkrio. Za razliku od romansirane vizije skladatelja koji je rođenjem predodređen za stvaranje glazbenih djela, Božičević je profesiju odabrao pri kraju srednjoškolskog obrazovanja, kad mu, unatoč savjetima profesora da studira klavir, nije bila primamljiva ideja o iscrpnom vježbanju. Profesoru je rekao da želi biti skladatelj, a kako do tada ništa nije napisao, do sljedećeg sata trebao je pokazati da umije skladati. Već je prvom skladbom opravdao svoj odabir profesije, a izveo ju je kao skladbu domaćeg autora na ispitu u srednjoj školi, na oduševljenje komisije. Uslijedio je studij kompozicije kod prof. Aleksandra Obradovića na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, zatim i studij orgulja u klasi prof. Edgara Krappa na Visokoj školi za glazbu i izvedbene umjetnosti u Frankfurtu.

Nadahnuće u poeziji Velik utjecaj na njegov skladateljski izričaj imali su ljetni tečajevi u Darmstadtu, gdje je upoznao djela skladatelja minimalističkog i postminimalističkog usmjerenja. Od tada je u Božičevićevim djelima primjetna misao vodilja da je manje uvijek više, ali uz izraženi estetski ideal da je neizrečeno jednako važno kao i izrečeno. Trajni izvor inspiracije postaje mu haiku–poezija, naročito

13

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

stihovi Matsua Bashe, a nadahnuće dolazi i sa Zapada, npr. poezija Jamesa Joycea te suradnja sa suprugom Ermom Sotirovom, koja je autorica tekstova većine njegovih zborskih skladbi te nekih naziva njegovih djela. Ivan Božičević ima iskustva i na području elektroničke glazbe, koje je stekao u Elektroničkom studiju Radio Beograda, stvarajući pod utjecajem minimalizma skladbe, što uz repetitivnost i suptilne izmjene modela slušatelje vode kroz različita raspoloženja i emocije. Prekretnica u karijeri, ali i životu, bila je preseljenje u Split 2001., kad počinje djelovati kao slobodni umjetnik, što mu donosi intenzivnu skladateljsku, aranžersku i izvođačku djelatnost u žanru jazza, zabavne, klapske i glazbe za kazalište. Brojni nastupi s njegovim bendom SplitMinders, s kojima je snimio i autorski CD Sotto mare, sopra aria, suradnja s Tedijem Spalatom, klapom Cambi, Harijem Rončevićem, na neko vrijeme udaljili su ga od skladanja suvremene umjetničke glazbe, ali i pružili novi inspirativni val njegovoj skladateljskoj osobnosti. Moderni jazz uvelike je utjecao na njegovu glazbu, koja opet djelomice crpi korijen u impresionizmu i Claudeu Debussyju, kojega Božičević navodi kao jednog od skladatelja čija su se djela odrazila na izgradnju njegove skladateljske ličnosti.

Autorski album Navedena glazbena iskustva donijela su svježe ideje i povratak suvremenoj glazbi, koja je oživjela u izvedbama domaćih sastava (ponajviše ansambla Splithesis) i CD izdanjima pretežito inozemnih glazbenika.

Među njima su pijanistica Kathryn Woodard, engleski ansambl London Schubert Players, Verismo Trio iz Amerike te američka čembalistica Elaine Funaro koja je izdala njegove skladbe na čak dva svoja CD–a. Niz tih uspjeha bio je povod i da Hrvatsko društvo skladatelja organizira autorski koncert Ivana Božičevića 2016. u Dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u izvedbi Cantus Ansambla te ansambla Gradilište iz Beograda. Uspješnost izvedbi i snimke zabilježene su na njegovu drugom autorskom CD–u, ali prvom u žanru suvremene glazbe. Priznanje hrvatskih kolega možda je dalo vjetar u leđa za nove izdavačke planove, jer u godinama koje dolaze Ivan Božičević planira snimiti orguljske skladbe u vlastitoj interpretaciji, djela za klavirski duo u izvedbi ansambla LP duo (Sonja Lončar i Andrija Pavlović) s kojim već godinama surađuje, a onda i djela za solo klavir, glazbu za gudače, zborska te elektronička djela. Niz nagrada za skladateljska ostvarenja Božičević aktivno nastav-

14

lja i u 2018. godini. Skladbu Shaken from a crane’s bill za klarinet, violinu i klavir američko udruženje skladatelja i izvođača suvremene glazbe RAM (Random Access Music) proglasilo je pobjedničkim djelom ovogodišnjega skladateljskog natječaja, a praizvedba je namijenjena svibanjskom izdanju 7. Queens New Music Festivala. Još jedno međunarodno priznanje Božičević je dobio od Međunarodnog klarinetističkog društva, koje je na natjecanju za skladatelje Božičevićev Circling za kvartet klarineta odabralo kao najbolji.

Vizija glazbe Glazba 21. stoljeća nema jedinstven stil, sve je disperzivno pa je svakako poželjno za profesora kompozicije imati osobu širokih vidika i glazbenih interesa, poput Ivana Božičevića. Još je jedna prednost i njegova snalažljivost da iskoristi sve tehnološke prednosti koje nam je donijelo novo stoljeće te da se internetom posluži kao medijem za predstavljanje svojega rada, ali i kao komunikacijskom platformom s potencijalnim izvođačima. Iako najčešće piše za instrumente kojima i sam odlično vlada, klavir i orgulje, instrumente i sastav ponekad mijenja ovisno o tome što nalažu predispozicije skladateljskih natjecanja, na kojima je osvojio niz nagrada. Uspješnost se možda krije u postavljanju pojma ljepote u prvi plan: »Glazba treba ostati glazba (kako je govorio Mozart), ali se može pisati s različitom porukom.

Manje me zanima Cageovo propitivanje što je glazba i što još sve može biti glazba.« Tečajevi u Darmstadtu ranih osamdesetih otvorili su Božičeviću vidike prema mnogim oprečnim smjerovima, a pitanje ljepote u glazbi tada se smatralo sumnjivim i zastarjelim: »Za osudu je bilo oslanjati se na svoj glazbeni instinkt, no to me nije pokolebalo. Instinkt ponekad može pogriješiti, ali ipak čvrsto vjerujem svojem osjećaju za oblikovanje forme i protok glazbenog vremena.« Rad i disciplina preduvjet su za razvoj kreativnosti, vjeruje Ivan Božičević, koji će u takvom duhu odgajati i buduće studente. Kod kompozicije, koja se smatra najširim i najkreativnijim studijem, često se nameće pitanje može li se ona uopće poučavati. »Možda se ne može poučavati, ali se može raditi na tome«, spremno odgovara Božičević, ističući da mu cilj nije imitacija njegova stila, nego da studenti nađu svoj put i osobni izraz.

Upravo je takvo razmišljanje i stav preduvjet za dobar početak u odgoju novih skladateljskih naraštaja za koje se nadamo da će obogatiti suvremenu glazbenu literaturu.

65. Međunarodno skladateljsko natjecanje Rostrum, 14 . — 19. s v i b n j a 2 018 . u B u d i m p e š t i

Nježić i Brekalo u međunarodnoj konkurenciji Najbolji plasman hrvatske glazbe u posljednjih sedam godina, otkako se 2012. u natjecanje ponovno uključio Hrvatski radio

U

Piše: Iva Lovrec Štefanović (HRT)

emisiji Putovi hrvatske glazbe 26. svibnja radijski eter Trećega programa Hrvatskoga radija bio je posvećen uspješnom predstavljanju i plasmanu hrvatske glazbe na ovogodišnjem obljetničkom, 65. Me-

Vjekoslav Nježić

đunarodnom skladateljskom Rostrumu koji je tjedan prije održan u Budimpešti.

Sudjelovalo je 26 radijskih postaja s 55 skladbi u općoj kategoriji. U kategoriji skladatelja mlađih od 30 godina dodatno su bodovane njihove skladbe — u općoj kategoriji bira se deset najboljih skladbi, a u mlađoj tri.

greb 2017., potom i studijsku snimku, ostvario je Simfonijski orkestar HRT–a pod dirigentskim vodstvom Pierre–Andrea Valladea, što je prvi put emitirano na radiju upravo u spomenutoj emisiji.

Jedini pobjednik Uz razgovore s ovogodišnjim predstavnicima na Rostrumu, Matkom Brekalom i Vjekoslavom Nježićem, u emisiji je urednica voditeljica podsjetila na još nekoliko zapaženih skladbi u dosadašnjih sedam natjecateljskih godina s hrvatskim kandidatima: Četiri krokija za ansambl flauta Sare Glojnarić (četvrto mjesto u mlađoj kategoriji, Prag, 2013.) te Sax and the Machine Ane Horvat (sedmo mjesto u mlađoj kategoriji, Tallinn, 2015.). Također je podsjetila i na uspješne skladbe hrvatskih natjecatelja prije 1991.

Jedini hrvatski skladatelj koji je pobijedio na Rostrumu bio je Srđan Dedić — upravo prije 30 godina, 1988. osvojio je tu sjajnu nagradu antologijskom skladbom Snake Charmer, a među preporučenim skladbama, odnosno drugo mjesto, osvojila su djela Borisa Ulricha Sin-

Novija povijest Iako nije postignuto uvrštenje u prestižni popis nagrađenih ili preporučenih skladbi, ukupni plasman dviju hrvatskih skladbi najbolji je otkako se Hrvatski radio ponovno uključio u to natjecanje 2012. godine.

Matko Brekalo, mladi skladatelj iz Osijeka, izvrsno se plasirao na četvrto mjesto u kategoriji mladih skladatelja, te je i u općoj kategoriji dobro rangiran, skladbom identification<changeability>stagnation koju je prošloga travnja na festivalu Sonemus u Sarajevu praizveo švicarski ansambl pre–art soloists te svirao i na festivalu Novalis u Zadru, gdje je Hrvatski radio ostvario snimku.

U općoj kategoriji HRT–ovom se studijskom snimkom skladbe Kako je Potjeh tražio istinu skladatelj i glazbeni producent Vjekoslav Nježić plasirao u gornjoj polovici rang–liste, odnosno na 19. mjesto. Izvedbu na Muzičkom biennalu Za-

Matko Brekalo

fonia Vespro, 1975. godine, i Song Igora Kuljerića, 1982. U povijesti prve su nagrade natjecanja pravovremeno prepoznale i usmjerile skladateljske karijere primjerice Luciana Berija, Witolda Lutosławskog, Krzysztofa Pendereckog, Luigija Nona, Györgyja Kurtága, Thomasa Adèsa i Esa–Pekke Salonena.

Emisija Putovi hrvatske glazbe emitirana je 25. svibnja na HR3 od 11 do 13 sati, a dostupna je na platformi hrti.hrt.hr te u Slušaonici na radio.hrt.hr.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Ansambl S/UMAS (Ansambl suvremene glazbe pri Umjetničkoj akademiji u Splitu) 8 . D a n i n o v e g l a z b e , 13 . s t u d e n o g a 2 0 17. u D o m u m l a d i h S p l i t

Što će biti s nama sutra?

S/UMAS–ovci, vi ste na redu!

Bio je to posljednji festival suvremene glazbe i srodnih umjetnosti u organizaciji pokretača i umjetničkih voditelja, skladatelja Mirele Ivičević i Gordana Tudora

O

Piše: Karmen Širović

vogodišnji Dani nove glazbe Split posljednji su u organizaciji pokretača i umjetničkih voditelja Mirele Ivičević i Gordana Tudora. Brojni angažmani i poslovi ne ostavljaju im više dovoljno vremena da se posvete Festivalu onoliko koliko bi htjeli, ali svoju su misiju već ispunili. Naime, omogućili su da splitska publika kontinuirano prati suvremena glazbena događanja, a posljednje Dane iznijeli su pretežito glazbenici sa splitske kulturne scene, što im je na samim počecima bilo nezamislivo. Velik broj izvođača mlade su snage S/UMAS–a (Ansambl za suvremenu glazbu pri Umjetničkoj akademiji u Splitu), koje je Tudor godinama neumorno odgajao šireći im glazbene vidike. Iako nisu svi rodom iz Splita i okolice, svojim radom već su zadužili splitsku glazbenu scenu te zaslužili priznanje, ali i veliku odgovornost koju će možda ponijeti. Naime, Tudor se nada da će se sljedeći Dani nove glazbe održati u njihovoj organizaciji, ako i kad budu htjeli.

Iako se koncepcijski to događanje po-

sljednjih godina smanjivalo brojem dana, dobro osmišljen sadržaj i kvaliteta glazbenika ostali su na razini.

Manje je više Glazbeni program osmih Dana iznijeli su studenti UMAS–a, ansambl S/ UMAS te Papandopulo kvartet. Na glazbeni maraton publiku su poveli studenti Umjetničke akademije u Splitu suvremenom glazbom po svojem izboru, mini koncertima pod nazivom UMAS NOVA Vol. 5, nakon čega je uslijedio nastup ansambla S/UMAS. Jedini ansambl specijaliziran za suvremenu glazbu izvan Zagreba slušali smo u pomlađenom sastavu te u izvedbi novog programa s djelima Dubravka Detonija, Guillaumea Ortija, Juliusa Eastmana te u novim aranžmanima njima omiljenog Franka Zappe, čije skladbe ansambl uvijek svira s posebnim žarom.

Akustička igraonica Koncerti su se nizali konceptom gradacije pa su na početku nastupili solisti, poput saksofonista Denija Pjanića (u izvedbi djela Mai Japanca Rya Node) ili Luke Jadrića (koji je na violini svirao Nocturno Finkinje Kaije Saariaho), do izvedbe Stay On It Afroamerikanca Ju-

liusa Eastmana, gdje se ansamblu S/ UMAS pridružilo i vokalno pojačanje.

Sopranistica Tea Požgaj u izvedbi navedenog djela javljala se poput jeke, smještena u samoj pozadini publike.

Amfiteatralno građena dvorana Doma mladih poslužila je izvođačima i kao eksperimentalna akustična igraonica pa je tijekom izvedbe Lieda Luciana Berija pozornica zjapila prazna, dok je zvuk klarineta Ivane Bandalo dopirao iz pozadine publike. Zanimljivu kombinaciju izvedbe instrumenta i elektroničke glazbe pružio je saksofonist Nereo Arbula u Grab It nizozemskog avangardnog skladatelja Jacoba ter Veldhuisa u kojem elektronička glazba sadrži semplove glasa koji djelu zadaju beat i tempo.

Imitacija kucanja Koncert studenata UMAS–a donio je i nekoliko praizvedbi. Putovanje kroz snove: I Kad se zaspi i II Noćna mora Ivane Jokić, skladateljice srpsko–kanadskih korijena, praizveo je saksofonist Deni Pjanić koji je praizvedbe svojih djela prepustio kolegicama, klarinetistici Ivani Bandalo i saksofonistici Erni Čizmić Rebić. Zatvorena vrata za solo klarinet Pjanić je gradio temom na

B

rojni angažmani i poslovi Mireli i Gordanu ne ostavljaju više dovoljno vremena da se posvete Festivalu onoliko koliko bi htjeli, pa ga od iduće godine predaju u naslijeđe mladim snagama ansambla S/UMAS

jednom tonu koji se ponavlja u cijeloj skladbi, a imitira kucanje. Suvremene tehnike sviranja mladom su skladatelju izazov pa za proizvodnju tona izvođač treba puhanje zraka, multifone, klapanje i kucanje. Skladba neobičnog i jednostavnog naziva E, napisana za saksofonisticu Ernu Čizmić Rebić, pruža tonalitetniji glazbeni jezik u odnosu na prethodno Pjanićevo djelo, a sadrži igru jeke čiji brzi dio podsjeća na tradicijsku glazbu. Iako je diplomirani glazbeni pedagog te student saksofona, Deni Pjanić već je uspješan u skladateljskom miljeu. Naime, Hrvatski sabor

15

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

novija djela, odnosno za skladateljske koncepte i prakse 21. stoljeća. Na drugi festival ISPOD BINE nadovezuje se i ove godine u istom prostoru partnerski projekt: 8. Dani nove glazbe, koji je 13. studenog 2017. u istom prostoru donio još tri koncerta suvremene glazbe. To je izdanje festivala koncipirano kao glazbeni maraton koji će publiku povesti na putovanje od nove glazbe za kvartet saksofona u izvedbi jednog od naših najistaknutijih komornih sastava — Papandopulo kvarteta (Detoni, Campo, Bobić, Brkanović, Lago i Lundera) do mini koncerata pod nazivom UMAS NOVA Vol. 5 — gdje nastavlja predstavljanjem studenata

Klarinetistica Ivana Bandalo

Č

lanovi ansambla S/UMAS uvijek s posebnim žarom izvode aranžmane skladbi Franka Zappe kulture 2016. dodijelio mu je prvu nagradu za skladbu Pisma Dalmaciji na stihove Dražena Maleša za osmeroglasni mješoviti zbor; ove je godine za skladbu Oče naš dobio prvu nagradu na istom natječaju, dok je na Cro Patriji 2012. proglašen najboljim mladim skladateljem.

Uvijek izvrsni

16

Papandopulo kvartet svoj dio programa počeo je kao »prateći« kvartet Tudorovim studentima okupljenim u Kvartetu UMAS u izvedbi Detonijeva djela 44 per 4 in 4. Kvartet studenata neposredno prije Dana osvojio je nagradu na regionalnom natjecanju plasirajući se time i na državno natjecanje, što sigurno nije iznenadilo nikoga tko ih je slušao. Koncepcijom programa sak-

Kvarteti UMAS i Papandopulo

sofonisti Papandopula željeli su razbiti predrasude koje se često vezuju uz suvremenu glazbu kao eksperimentalnu, atonalitetnu i često neshvatljivu. Izvedbom Kvarteta 3 Željka Brkanovića, prve skladateljeve skladbe za saksofon nastale na narudžbu 42. Osorskih glazbenih večeri, predstavili su suvremenu tonalitetnu glazbu, koja također može ponuditi novinu i suvremenost. Uslijedila su djela Campoa, Laga, Lundera te Bobića, među kojim se istaknula zanimljiva, očito i kvartetu omiljena, skladba Régisa Campoa Tintamarrea.

Ovogodišnji Dani pokazali su svu raznovrsnost suvremene glazbe te koliko je odgoj budućih naraštaja glazbenika bitna stavka za razvoj scene. U tom pogledu Tudor se pokazao naročito produktivan, pokrećući val nove generacije. Sada još treba poraditi na razvoju publike za takvu vrstu glazbe.

UMAS–ovci, vi ste na redu!

Koncertni maraton Festival Dani nove glazbe Split nastao je 2009. da bi se ispunila praznina u kulturnom životu Splita kad je riječ o suvremenoj umjetničkoj glazbi. Specijaliziran je za glazbu nastalu u posljednjih 25 godina, posebno za naj-

Skladatelj i saksofonist Deni Pjanić

Umjetničke akademije u Splitu sa suvremenom glazbom po njihovu izboru. I Dani nove glazbe Split uključili su se u proslavu 80. rođendana doajena hrvatske glazbene avangarde Dubravka Detonija koji je prošle godine okrugli rođendan proslavio u zanimljivom glazbenom susretu i zajedničkom koncertnom nastupu upravo 22. veljače u Splitu, uz nastup upravo toga dana Studentskog ansambla za suvremenu glazbu Umjetničke akademije u Splitu (S/UMAS).

Organizator Dana nove glazbe je umjetnička organizacija Split Sounds, a pokrovitelj Ministarstvo kulture RH.

Koncer t ri ječkog opernog z bor a i orkes t r a , 20. ož u jka 2018 . u H N K– u I vana pl. Z a jca u R i jeci

Praizvedba simfonije Jasan dan Dubravka Palanovića BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Djelo pisano na narudžbu riječke Opere, prvi je »pročitao« stalni dirigent riječkoga HNK–a, Finac Ville Matvejeff, a u praizvedbi je sudjelovala i mezzosopranistica Ivana Srbljan

Dubravko Palanović, Ivana Srbljan, Ville Matvejeff te Zbor i orkestar riječke Opere

Piše: Ramiro Palmić

U

riječkom HNK–u Ivana pl. Zajca priređen je programski i stilski zanimljiv simfonijski koncert orkestra i zbora riječke Opere kojim je ravnao maestro Ville Matvejeff. Neposredno prije koncerta u foajeu kazališta predstavljena je najnovija knjiga U potrazi za Ivom Malecom naše istaknute glazbene kritičarke Bosiljke Perić–Kempf, što je bio dobar uvod u glazbenu večer. Pred gotovo punim gledalištem riječkog teatra potom je počeo program koncerta poznatom četverostavačnom Prvom suitom Peer Gynt op. 46, Edvarda Griega, a nastavio se Prvom simfonijom u C–duru op.

21, Ludwiga van Beethovena. Matvejeff se u oba djela potvrdio kao dirigent s vizijom i autoritetom te kao vrsni poznavatelj glazbenih stilova koji ih izražajno prenosi na izvođače i slušatelje.

Svestrani umjetnik

Središnji glazbeni događaj te riječke koncertne večeri nedvojbeno je bila praizvedba simfonije Jasan dan Dubravka Palanovića (1977.), skladana upravo za zbor i orkestar riječke Ope-

re, a praizvedbi je nazočio i autor. Taj je svestrani glazbenik diplomirao kompoziciju u klasi prof. Željka Brkanovića (2008.), a prethodno i kontrabas (1999.) u razredu Josipa Novosela. Njegov skladateljski opus sadrži šezdesetak djela za različite sastave, između ostalih i za Zagrebačku i Salzburšku filharmoniju. Za svoj skladateljski rad dobitnik je više priznanja i nagrada, a njegova se djela izvode na festivalima poput Svjetskih dana glazbe, Muzičkog biennala Zagreb i Moskovske jeseni.

Osnivač je ansambla Acoustic Project u kojem i svira te za njega sklada i aranžira, a bio je i član uglednog Orkestra mladih Gustav Mahler koji je djelovao pod umjetničkim vodstvom Claudija Abbada.

Goranova ekspresivnost Tom dakle etabliranom zagrebačkom skladatelju ishodište i nadahnuće za skladanje simfonije Jasan dan bile su tri kontrastne i snažne pjesme Ivana Gorana Kovačića (1913.–1943.), hrvatskoga književnika, lirskog pjesnika i publicista. U trima pjesmama: Jasan dan (1942.), Mračno doba (1941.) i Smirenje (1931.) zrcali se snažna Goranova ekspresivnost, što je Palanović pretočio u bogatstvo harmonija, primjerenim glazbenim koloritom stvarajući slikovite

i opojne zvučne slike krajolika i intenzivnog pjesnikova emotivnog raspoloženja. U pristup i stvaranje toga opsežnog i izvođački zahtjevnog glazbenog djela, osim velikog orkestralnog korpusa, autor uključuje mješoviti zbor i vokalnu solisticu. Kao vrsni poznavatelj orkestracije, paletu nijansi tipičnog Goranova tmurnog raspoloženja s povremenim proplamsajima vedrine, Palanović uspješno ostvaruje naglim harmonijskim promjenama, vještom uporabom drvenih i limenih puhača, ritmičkim obrascima, snažnim akcentima te dinamičkim gradacijama. U izvedbi je uz orkestar sudjelovao i zbor riječke Opere potpomognut Akademskim mješovitim zborom pulske Muzičke akademije Jurja Dobrile koje su uvježbali Nicoletta Olivieri i Domeniko Briški.

Oni su ostvarili dosege zavidne zvučne vokalne sonornosti te ritmičku sigurnost u homofonim i polifonim dijelovima partiture.

Zamah i polet Mezzosopranistica Ivana Srbljan ugodnim je timbrom glasa i interpretativnim dosezima pružila cjelovitu i stilski profinjenu solističku vokalnu dionicu. Maestro Ville Matvejeff, inače stalni dugogodišnji gostujući dirigent riječkog kazališta, vrlo je ozbiljno i studiozno pri-

šao realizaciji toga složenog i zahtjevnog djela, demonstrirajući izuzetnu ekspresivnost i strastvenu predanost glazbi (budući da dobro poznaje ansambl, može se primijetiti da ga povremeno vodi nepotrebno pretjerano naznačenom gestikulacijom) te je izvedba zbora i orkestra (koncertni majstor Romeo Drucker) protekla u snažnom zamahu i emocionalnom poletu. Dodajmo da je koncert održan 20. ožujka, dan uoči obilježavanja 105. obljetnice rođenja Ivana Gorana Kovačića, pa je i ta činjenica aktualizirala taj uspješni glazbeni događaj u Rijeci.

Mnogobrojna je publika osjetila svu raznolikost i ljepotu glazbenog izričaja izvođenih djela te je s posebnim zanimanjem pratila interpretaciju i sve izvođače nagradila dugotrajnim i oduševljenim pljeskom. Imajući na umu simfoniju Jasan dan Dubravka Palanovića, valjalo bi nastojati da se to vrijedno suvremeno hrvatsko glazbeno djelo i dalje povremeno javno izvodi jer ono to svojim sadržajem i kvalitetom svakako zaslužuje. Ujedno bi to bio iskorak iz stare boljke naše javne glazbene reproduktive — da se potvrđeno dobra domaća glazbena djela čuju uglavnom samo na praizvedbi.

17

Marija_StilinoviĆ

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Alfi Kabiljo i Diego Matheuz uz Simfonijski orkestar HRT-a

A lfi Kabil jo i M at i ja Dedić u Ma js tor skome ciklusu H RT– a , 26. t r av n ja 2018 . u Velikoj d vor ani Lisinski

Susret majstorstva inicijalnih glazbenih interesa

Koncertna publika rijetko sluša Kabiljovu glazbu izvan estrade i mjuzikla, kao što rijetko doživljava i Matiju Dedića izvan jazz scene, stoga je ta večer po mnogočemu bila iznimna

U

Piše: Jagoda Martinčević

Marija_StilinoviĆ

Majstorskome ciklusu Hrvatske radiotelevizije u Lisinskom — dva naša glazbenika: skladatelj Alfi Kabiljo i pijanist Matija Dedić, svaki na svojem terenu velemajstor. Dvorana puna, pa još i slušatelji izravnoga prijenosa na Trećem programu Hrvatskoga radija i eto prilike da se još jedanput ponosimo, jer koncertna publika simfonijskih kon-

18

Matija Dedić u omiljenoj Rapsodiji u plavom

cerata baš i nema odveć mogućnosti slušati Kabiljovu glazbu izvan one koja mu je pribavila najveću popularnost na estradi i mjuzikalskoj sceni, baš kao i oni koji Matiju Dedića uglavnom slušaju u komornijim situacijama jazz scene.

Ovaj put susrelo se majstorstvo njihovih inicijalnih glazbenih interesa s nečim što nije uobičajeno, pa je i zadovoljstvo bilo veće.

Američka laska Odlučivši se napokon prvi put javno izvesti Kabiljovu skladbu Voda i vatra za G. F. Händela, Simfonijski orkestar HRT–a »platio« je dug svoje kuće od prije deset godina, kad je naš autor na narudžbu napisao djelo za proslavu 250. obljetnice baroknoga skladatelja u organizaciji Europske radiodifuzijske unije. Skladba je tada snimljena, preslušana je u Rimu, dobila je izvrsne recenzije, ali kod nas do danas nije bila izvedena. A zavrijedila je velik odjek, ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog kritike Paule Brochu koja je tada u New York Timesu napisala: »To je najzanimljivije djelo koje sam slušala u posljednje vrijeme.« Stranci su nas, dakle, pretekli u ocjenama jedno desetljeće, no bolje ikad nego nikad (što se također moglo dogoditi). Sada smo se i sami uvjerili da američka laska nije bila pretjerana, a da je Kabiljo uza svu popularnost na drugim terenima odli-

čan autor i na tzv. klasičnom ili »ozbiljnom« na kojemu se više puta ogledao kao komorni skladatelj.

Simfonijski hommage velikome baroknom prgavcu referenca je na zadani citat iz Händelove suite Glazba na vodi, jedne od najpoznatijih iz njegova opusa, one koju prate i omiljenost kod publike i anegdote kako je nastala, među kojima je najpoznatija navodna želja budućega engleskog kralja Georga I. da u orkestru svira čak 26 oboa (!).

Kraljevskoj neumjerenosti Kabiljo je doskočio tako da je u svoj hommage uvrstio 26 perkusionističkih instrumenata koji se uz preostali dio orkestra igraju zadanim citatom, ali i još nekim aluzijama na Händelov opus (Alleluja iz Mesije), čak i s tri tona g, f i h majstorovih inicijala. Impresivan doživljaj zvuka, duha i domišljatosti bio je potpun jer Kabiljo osim svojim urođenim talentom suvereno vlada i skladateljskim zanatom koji se ovaj put s punim pokrićem našao na tragu velikana glazbene prošlosti.

Dedić u Gershwinu »Kabiljova Händela« slijedio je »Dedićev Gershwin« uvučen u omiljenu Rapsodiju u plavom, jedno od onih amblematičnih djela koja ostaju povijesno važna, ali i vječno zelena u slušateljskom doživljaju. Jer Gershwin je upravo tom skladbom dokinuo granice između klasike i jazza na način koji je obje strane

obogatio, ali gotovo bez kamata, jer američkom se autoru s početka 20. stoljeća nikad nije našao pravi nasljednik. Onaj začudni klarinetski glissando kojim počinje Rapsodija, ostao je do danas amblemom američke glazbe, a partitura s velikom klavirskom dionicom tiha patnja mnogih pijanista. No jedni je nisu uspijevali odsvirati, ma koliko im tehnika bila savršena, a drugi su je pak izvodili školnički striktno, drugim riječima — bez duše. Kod nas je pokojni pijanist Branko Sepčić godinama ustrajavao na tom Gershwinu, povremeno su ga izvodili i neki gostujući pijanisti, a danas imamo Matiju Dedića koji je ostvario jednu od najboljih i, što je još važnije, najposebnijih interpretacija te kanonske skladbe. Osjetljivost prstometne Matijine igre bila je naime u savršenom dosluhu s njegovim ludičkim temperamentom i muzikalitetom kojima je doticao svaku frazu Gershwinova sloga, gotovo nas uvjerivši u čarobnu improvizaciju koja to ipak nije bila, s obzirom na nužnu suradnju s orkestrom.

Taj ga je mjestimice »htio« i pokriti zvukom kojim je zapovijedala palica venezuelskog dirigenta Diega Matheuza, no Matija nije ispuštao konce svoje koncepcije koja se pokazala hrabrom i dirljivom, vrlo individualnom, ali i bliskom Gershwinovu duhu.

Veliki bravo »našima« koji su se na tom koncertu našli u vrlo dobrom društvu Devete simfonije Dmitrija Šostakoviča.

Cant us A ns am bl u Laubi, 26. vel jače 2018 ., koncer t ni cik lu s Cant u s@ Lauba

Made in USA

O američkim autorima ne znamo previše, pa je koncert, kao i uvodni razgovor s gostom–skladateljem Peterom Askimom, bio vrlo zanimljiv

rostor Laube, kuće za umjetnost i ljude, sivog preuređenog tvorničkog ambijenta, ponovno se iskazao i kao vrlo dobro mjesto za koncerte. Cantus Ansambl već se udomaćio u tom prostoru, zajedno sa svojom vjernom, hrabrom, pretežito mladom, premda ne i prebrojnom publikom.

Najava Biennala

Naziv koncerta bio je Made in USA. Znatiželja je bila to veća što to Made in USA može značiti baš svašta, u vrlo velikom rasponu. Ujedno je uputilo na prorijeđen, ponekad i dvojben izbor američkih autora o kojima baš i ne znamo previše i koliko ih već može primiti samo jedna koncertna večer. Zato je Berislav Šipuš najavio nešto opširnije predstavljanje Amerikanaca dogodine u sklopu Muzičkog biennala. Uvod u koncert bio je razgovor s kontrabasistom i skladateljem srednje mlađe ge-

neracije Peterom Askimom. Kompetetno i zanimljvo razgovor je vodio Tomislav Oliver. U odgovorima elokventnog Amerikanca koji je spomenuo i svoje europsko usavršavanje, pretezala je tipična dobra volja, vedar pogled na svijet, pozivanje na iskrene osjećaje i cijeli paket svjetonazora koji bi se prepoznao kao američki i da je Askim govorio na nekom drugom jeziku i da se nije ništa znalo o njegovu porijeklu. Njegova skladba A Late Winter, An Early Spring (Kasna zima, rano proljeće) na neki način zvukovno opisuje oštre prirodne ljepote sjeveroistočnog dijela goleme zemlje na temelju poetskog teksta Elizabeth Bishop, a pisana je upravo za Cantus Ansambl i dirigenta Ivana Josipa Skendera.

Mjesečeve mijene Nakon Askimova zemaljskog zvučnog krajolika, pogled su usmjerio na Mjesec. Mrvice suvremene američke glazbe nastavila je izvedba skladbe Lunation 1113 Rogera Zarea, nagrađivanog i posvud aktivnog skladatelja. Mala mistifikacija s nazivima nikad nije naodmet, što Lunation 1113 zorno ilustrira.

U četiri stavka skladba navodno prati mjesečeve mijene. Proizvoljno izabrana početna točka potječe iz godine 1923. , a do vremena nastanka skladbe od prosinca 2012. do siječnja 2013. prošlo je 1113 mjesečevih mijena. Skladbu Lunation za violinu, bas–klarinet i izrazite udaraljke u svojoj zaigranosti dijalogom instrumenata, dinamičkom rastu i padu, eto baš kao i mjesečeve mijene, glatko bi se moglo nazvati i nekako drukčije. Ishod je dvojben i teško odgovara na pitanje bismo li još jedanput pratili Zareove mjesečeve mijene pretočene u glazbu. Ali cijela joj je nakićena priča, tako česta u današnja vremena, očito poslužila kao dobra mješavina začina.

i s naznakama poentilizma, te posebnim osvrtom na blistavu dionicu trombona. Bolest objašnjavanja »što je pjesnik htio reći« poprimila je razmjere epidemije. Stotinjak godina unatrag usred koncertne večeri vratilo nas je Neodgovoreno pitanje, kanonsko djelo veterana Charlesa Ivesa za trubu, drvene puhače i gudački ansambl. Slojevita skladba i danas ostaje mnogo izazovnija nego traženja i raznorazna koketiranja predstavljenih novijih skladbi. No ostaje činjenica da se u jednoj koncertnoj večeri moglo susresti s boljim dijelom Amerike, barem one koju viđamo u političkim djelatnostima pa i napastima stalne zabave kojoj smo ovdašnjim površnim uvozom uvelike izloženi.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

P

Piše: Maja Stanetti

Privlačnost i znanje Načelna težnja suvremenijih američkih skladatelja je nekakvo pomirenje privlačnosti i skladateljskih znanja pa se u opusima mogu pronaći i utjecaji jazza, efekti izrazitih ritmova, naznake popularne glazbe. Treba se svidjeti, zar ne?

Nico Muhly na kraju koncerta oslanja se na sjajne američke limene puhače u opširnoj skladbi Step Team, pokretljivoj

Ivan Josip Skender i Cantus Ansambl praizveli su ansamblu posvećenu skladbu Amerikanca Petera Askima, gosta koncerta (na slici gore s dirigentom koncerta, te voditeljem ansambla Berislavom Šipušem)

19

Ko m e m o r a c i j a z a s k l a d a t e l j a M i l k a Ke l e m e n a , 10. t r av n j a 2 018 . n a M u z i č koj a k a d e m i j i u Z a g r e b u

Sjećanje na jedinstvenog vizionara Kelemen nije sanjao samo o vlastitom probitku, nego je i svoju zemlju, kulturu svoje sredine želio obogatiti i uzdići, pomoći joj da uhvati korak sa zbivanjima u svijetu

M

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

ilko Kelemen i supruga Mela Hrvatskom društvu skladatelja oporučno su prepustili tantijeme Kelemenovih djela, a ta će sredstva biti uložena u poticanje i razvoj budućih glazbenih talenata

novih studentskih dana na Muzičkoj akademiji u razredu Stjepana Šuleka, ali i Kelemenova pedagoškog rada, jer je na toj instituciji, prije svojega odlaska u inozemstvo, Kelemen bio profesor velikim skladateljskim imenima, poput Rubena Radice, Bogdana Gagića ili Silvija Foretića. No Kelemen je oduvijek, pa i kao učenik glazbe u svojoj rodnoj Slatini, imao velike snove i vjerovao da će svojom glazbom osvojiti svijet.

Dar komunikacije Piše: Marija Saraga

U 20

Dvorani Stančić Muzičke akademije u Zagrebu 10. travnja održana je komemoracija za skladatelja Milka Kelemena, koji je preminuo 8. ožujka, u 94. godini u Stuttgartu. Taj skup bio je povod da se hrvatska kulturna javnost podsjeti na velike zasluge toga skladatelja, koji je uistinu nemjerljivo utjecao na razvoj

suvremene glazbe u Hrvatskoj. O Milku Kelemenu, njegovu radu, djelu i životu govorili su Dalibor Cikojević, dekan Muzičke akademije, Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja, te skladatelj Ivo Josipović, bivši predsjednik Muzičkog biennala Zagreb, možda Kelemenova najvećeg dara hrvatskoj kulturi. Biennale je Kelemen vizionarski, hrabro i svima usprkos, sanjao, osmislio, a onda i s velikim uspjehom realizirao.

Dalibor Cikojević prisjetio se Keleme-

svjetsku kartu suvremene glazbe. Vizionar čija će se energija teško nadmašiti imao je, kako je rekao Šaban, osim svojih vizija, i »onaj čudesni dar komunikacije kojim je za svoje vizije uspijevao pridobiti ljude«.

Tantijemi HDS–u O njegovoj zaraznoj aktivnosti i upornosti svjedočio je i Ivo Josipović, prisjećajući se i kako Kelemen nikad nije zaboravio svoje korijene te kako je često kontaktirao s kolegama, HDS–om i Biennalom, raspitujući se s velikim i iskrenim zanimanjem o novostima, aktivnostima, mlađim generacijama. Baš

Dekan Muzičke akademije Dalibor Cikojević

Prigodom komemoracije, u spomen na Kelemena, izjavu za HTV dala je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek

Da je uspio, slikovito je prikazao i Antun Tomislav Šaban, nabrajajući tek neke gradove i institucije diljem svijeta, od Japana, SAD–a do Australije, u kojima je Kelemen bio ugošćen kao autor, dirigent ili predavač. No Kelemen nije sanjao samo o vlastitom probitku, nego je i svoju zemlju, kulturu svoje sredine želio obogatiti i uzdići, pomoći joj da uhvati korak sa zbivanjima u svijetu, što mu je i pošlo za rukom, prije svega osnivanjem Muzičkog biennala Zagreb koji je uistinu, kako je to već mnogo puta rečeno, Zagreb pozicionirao na

novim naraštajima skladatelja Kelemen u naslijeđe ostavlja svoj rad, nastojanja i ostavštinu. I to ne samo simbolički — on i supruga Hrvatskom društvu skladatelja oporučno su prepustili tantijeme Kelemenovih djela, a ta će sredstva biti uložena u poticanje i razvoj budućih glazbenih talenata. Na komemoraciji nije propuštena prilika da se prisutni prisjete Milka Kelemena i njegovom glazbom. Izvedene su dvije njegove skladbe. Violinist Goran Končar, koji je s Kelemenom blisko surađivao niz godina, izveo je Incanto za violinu solo, a Kelemenove Sonete za gudački kvartet predstavio je Gudački kvartet Sebastian.

M uzič ki biennale Zagr eb juč er, danas , sut ra na t ribini S ubotom u G laz benom 5. svibn ja 2018 . u H G Z – u

HGZ kao impuls suvremene glazbe Nagrade HGZ–a kao diplomandi kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu svojedobno su primili Berislav Šipuš i Krešimir Seletković, što je bila dobra najava njihovih bogatih karijera

vaka je nagrada priznanje za dosad postignuto, ali i poticaj za nadolazeća ostvarenja. Uz to, ona ponekad ima i simbolično značenje, ovisno o trenutku primanja i instituciji koja je dodjeljuje. Nagrada Hrvatskoga glazbenog zavoda kao ishodišta glazbenog života Zagreba, ali i cjelokupne pedagogije, svakako je vrijedan pokazatelj izvrsnosti, želje za napretkom, pa i tradicije. O tome što je ta nagrada značila nekad, a što u ne tako davnoj povijesti, razgovarali su u HGZ–u muzikologinja Seadeta Midžić i skladatelji Berislav Šipuš i Krešimir Seletković. Bila je to prigoda i za otvaranje drugih tema, davanje sugestija te postavljanje pitanja (s već sadržanim prešutnim odgovorima). Razgovor je moderirala Seadeta Midžić, dajući povijesni kontekst, povezujući naslijeđe sa sadašnjošću i budućnošću te skrećući pozornost na »raspršenu legendu — Biennale«.

Nagrada HGZ–a

HGZ je najbolje diplomande Muzičke akademije počeo nagrađivati 1929., u godini u kojoj se slavila stota obljetnica osnutka konzervatorija, a s tom se praksom prestalo početkom ovoga stoljeća. Kandidate za nagradu predlagala je Muzička akademija, a dosad su je dobili mnogi ugledni skladatelji, poput Kelemena, Horvata, Radice, Sakača i Devčića... Među ostalima dobili su je Šipuš i Seletković. Odnosno, bilo bi točnije reći da je Seletković nije dobio, jer iako je komisija odlučila da se te godine (2001.) ona dodijeli njemu, do praktične realizacije te odluke nikad nije došlo. Gdje je zapelo, ne zna se, ali nagrada se od tada više nikome nije dodijelila. Šipuš je u razgovoru isticao kako smatra da je takve nagrade najbolje dodjeljivati potkraj studija kompozicije, kad bi one trebale motivirati mlade autore na usavršavanje (u inozemstvu), kako bi upoznali različitosti skladateljskih izričaja. Seadeta Midžić se suglasila s tim, napomenuvši da bi bilo dobro kad bi se nagrada ponovno pokrenula ili osmislila neka druga vrsta stimulacije mladim glazbenicima koja bi ih ohrabrila i otvorila im put prema pripadnosti skupini.

Prisjećajući se vlastitih studentskih dana, Seletković je istaknuo da su oni »živjeli u HGZ–u«, jer su ondje provodili mnogo vremena — zbog koncerata, ali i činjenice da je Akademija tada bila »podstanar« u prostorima HGZ–a. Ondje su prvi put predstavljali svoja djela, upoznavali rad kolega i raspravljali o razvojnom putu glazbe, a »simbioza Akademije i HGZ–a« bila je nadahnjujuća. Slični su bili i Šipuševi studentski dani. Nagradu HGZ–a dobio je 1988., a godinu prije toga iskoristio je priliku za praktičnu primjenu naučenog pa je u Maloj dvorani HGZ–a nastupio istodobno kao interpret i kao skladatelj u Varijacijama za klavir te počeo suradnju s Muzičkim biennalom kao pridruženi producent. Prisjetio se trenutka kad je tadašnje mlade skladatelje nedavno preminuli Milko Kelemen u jednom pismu nazivao »svojom djecom«, izrazivši pritom želju da se u budućnosti utemelji nagrada Kelemenu u spomen.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

S

Piše: Ivana Jurenec

Retrospektiva Biennala Gledajući restropektivno, Biennale se, kao i HGZ, posljednjih desetljeća drastično mijenjao, a iako su se svi sugovornici suglasili da je imao bolje i lošije trenutke, Šipuš je istaknuo kako smatra da nije Biennale to kojem nešto nedostaje, nego država. Zato je istaknuo da hrvatskoj glazbenoj kulturi uistinu treba jaki Muzički informativni centar, koji bi kao »nulta točka« evaluirao i razvijao strategiju razvoja i prepoznatljivosti hrvatske glazbe u domovini i svijetu. Osim toga, Šipuš smatra da bi u sklopu Hrvatskog društva skladatelja, koje se hvalevrijedno brine i o drugim vrstama glazbe, valjalo ustanoviti Centar za istraživanje suvremene glazbe.

On bi, kao i Centar za suvremenu glazbu, osnovan 1967. pri Biennalu, imao zadaće informiranja i dokumentiranja sve građe vezane uz hrvatsku glazbu te pedagošku funkciju. Seletković je istaknuo potrebu održavanja Biennala, posebno u današnje vrijeme, kad su festivali kreatori nove glazbe i kad zahvaljujući tehnologiji svatko sâm može pokrenuti svoj festival i time utjecati na razvoj i pozicioniranje suvremene glazbe. Iako nam se katkad čini da ona ne dobiva dovoljno prostora, Seletković je istaknuo da smo mi malo razmaženi, jer su inozemni skladatelji u više navrata primijetili da imamo mnogo mogućnosti predstavljanja suvremene glazbe.

O tome što su nekoć značile HGZ-ove nagrade govorili su Seadeta Midžić, te dobitnici, Krešimir Seletković i Berislav Šipuš

Problem izdavaštva Ono na čemu trebamo raditi, u čemu podjednako kao i Šipuš ističe važnost Muzičkog informativnog centra, jest notno izdavaštvo. Problem je što velik broj objavljenih djela ne prijeđe ni granice Zagreba, a kamoli Hrvatske. Danas, kad digitalna tehnologija to omogućuje, informacije bi trebale biti dostupne odmah i svugdje i to je područje na kojem moramo raditi, kako bismo svijetu pokazali što imamo. A imamo kvalitetne skladatelje i izvođače, što se i potvrdilo u glazbenom dijelu subotnjega jutra. Najprije smo čuli senzibilni drugi stavak djela Sami za violončelo i klavir Berislava Šipuša sa skladateljem za klavirom i uz Jasena Chelfija, zatim je saksofonist Tomislav Žužak (inače dobitnik Nagrade HGZ–a) odsvirao Portrete za alt–saksofon Krešimira Seletkovića, a na kraju je flautist Dani Bošnjak izveo Šipušev Dick Tracy and the

Story of the Sad Young Man za flautu solo. Njihove su interpretacije oplemenile razgovor o minulim vremenima i onima koja tek čekaju hrvatsku glazbu.

I

ako nam se ponekad čini da suvremena glazba ne dobiva dovoljno prostora, Seletković je istaknuo da smo razmaženi, jer su inozemni skladatelji u više navrata primijetili da imamo iznimno mnogo mogućnosti predstavljanja suvremene glazbe

21

P r e d a v a n j e d r. s c . Z d e n k e W e b e r u P a r i z u u p o v o d u 1 0 0 . g o d i š n j i c e s m r t i C l a u d e a D e b u s s y j a , 2 3 . o ž u j k a 2 018 .

Tr ib in a g r a d a Z a g r e b a i p r i g o d n i konce r t , 31. s i j e č n j a 2 018 . , u č a s t d r. s c . Z d e n k i We b e r

Debussy i želja za objašnjenjem U zagrljaju glazbe neobjašnjivoga

Svečana proslava 45. obljetnice rada muzikologinje i diplomatkinje

Premda Debussy nikad nije putovao izvan Francuske, niti je imao izravnog doticaja s našim prostorima, njegova se glazba oslobođena okova poput nekog sjetnog vala širila Europom, pa tako i hrvatskim stvaralaštvom

S

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Piše: Nika Jurčić

a željom da se osvijeste povijesne veze Hrvatske i Francuske, ovaj put bez već poznate priče o kravati kao modnog dodatka koji je uljepšavao vratove na dvoru Luja XVI., članovi AMCE (Društva bivših studenata hrvatskih sveučilišta u Parizu) uz pomoć hrvatskoga Ministarstva vanjskih i europskih poslova organizirali su predavanje u povodu 100. godišnjice smrti slavnog francuskog skladatelja Claudea Debussyja (1862.–1918.).

Dr. sc. Zdenka Weber, naša poznata i cijenjena muzikologinja i diplomatkinja u mirovini, održala je 21. ožujka 2018. u prostorijama Veleposlanstva Republike Hrvatske u Parizu zanimljivo i nadahnuto predavanje na francuskom jeziku o Claudeu Debussyju i hrvatskoj glazbi. Zahvaljujući širokom i osebujnom iskustvu i dugogodišnjem istraživanju Debussyeva utjecaja na razvoj hrvatskoga glazbenog stila, Zdenka Weber nas je podsjetila na velike društvene i kulturne promjene početkom 20. stoljeća u kojima je Debussyjev glazbeni izričaj uvelike utjecao na promjenu tradicionalnih, ustaljenih glazbenih oblika. Uvođenjem pentatonske ljestvice, novih glazbenih intervala (sekunde), ukidanjem harmonijske rigidnosti, Debussy je stvorio novi glazbeni smjer koji će nadahnjivati naraštaje tadašnjih i budućih glazbenika.

Debussyjeva želja bila je stvaranje nečeg novog, originalnog, nečega što se neće samo logično nadograditi na Wagnerov Gesamtkunstwerk, nego će omogućiti potpuno novu percepciju glazbe. Ključ je bio u improvizaciji, slično kao i u slikarstvu impresionizma, gdje improvizacija oslobađa klasično slikarstvo dajući mu slobodu percepcije i umjetniko-

22

ve impresije. Improvizacija se kod Debussyja očituje u melankoličnim slikovitim glazbenim pejzažima i u uvođenju glazbene dihotomije, po uzoru na tradicijsku glazbu s otoka Jave.

Njegova glazba kao i cijelo razdoblje s kraja 19. i na početku 20. stoljeća ujedno uvodi u nepoznato i novo s melankoličnim pogledom prema prošlom. U Hrvatskoj su upravo takvu glazbenu smjernicu njegovali ponajprije Božidar Kunc, Dragan Plamenac (koji je kao veliki frankofon, prije nego što je postao muzikolog, uglazbio pjesme Charlesa Baudelairea), Dora Pejačević i Blagoje Bersa. Gospođa Weber osvrnula se na vrlo turbulentnu društvenu i političku situaciju u Hrvatskoj na početku 20. stoljeća. Raspad Austro–Ugarske Monarhije, buđenje nacionalne svijesti u njezinim bivšim zemljama, potaknuli su u Hrvatskoj panslavenske ideje i zanos, koji su se očitovali i u razvoju glazbenog stila na našim prostorima. Takav novi stilski pristup u Hrvatskoj se oslanjao upravo na izvornu narodnu glazbu, pri čemu pentatonska ljestvica pronalazi svoje izvorište u istarskoj. Ta ideja potkrijepljena je primjerima iz djela Dore Pejačević, Blagoja Berse i Dragana Plamenca.

Debussyjeva opera Peléasse et Mélisande nastala je 1902. u Parizu, sa željom da se prekine s tipičnim vagnerizmom u operi. Premda je u početku izazivala brojne skandale, ta se opera počela često izvoditi i izvan pariškog miljea. U Hrvatskoj je prvi put izvedena 1922. u Zagrebu zahvaljujući Petru Konjoviću, srbijanskom skladatelju i tadašnjem direktoru Opere u Zagrebu, koji je uz Branka Gavellu uveo Debussyjevu operu na program, dok je Ljubo Babić bio zadužen za scenografiju. S obzirom na to da su političke i kulturne veze Srbije i Francuske tada bile vrlo jake, Zdenka Weber napominje kako je zahvaljujući tome Zagreb imao proboj francuskog glazbenog stila Debussyjeve glazbe. Opera je bila predstavljena samo nekoliko puta i tek je 1956. ponovno našla svoje mjesto na programu.

Usporedbom Debussyjeva Poslijepodneva jednog fauna koje evocira pojam mijene, sumraka i skriva ono tajnovito i simbolično, sa skladbom Rudolfa Matza Jutro jednog fauna, nadahnutom, doduše, Debussyjevim djelom (u ovom slučaju jutro evocira buđenje nacionalnog duha), muzikologinja je upozorila na glazbeni stil koji asocira na nešto potpuno suprotno: na jutarnju svježinu i nadolazeće novo. Premda Debussy nikad nije putovao izvan Francuske, niti je imao izravnog doticaja s našim prostorima, njegova se glazba oslobođena okova poput sjetnog vala širila Europom, mijenjajući svoju interpretaciju koja ima sjetni pogled prema prošlome, a opet nagoviješta nešto novo, slobodno.

M

Piše: Višnja Požgaj

uzikologinja i diplomatkinja Zdenka Weber, rođena 1950. u Varaždinu, gdje je pohađala proslavljenu srednju glazbenu školu, riječima i glazbom obilježila je 45. obljetnicu rada na mnogim područjima intenzivne i predane muzikološke, spisateljske i diplomatske djelatnosti. Stekla je znatan ugled ne samo zbog visokog stručnog obrazovanja, poznavanja stranih jezika i raznovrsnog djelovanja na polju glazbene kulture, nego i zbog ambicije, upornosti i snalaženja u zahtjevnim organizacijskim poslovima. Podsjetimo u kratkim crtama na njezin zanimljiv profesionalni put.

Zdenka Weber pojavila se u javnom životu 1972. godine objavljenom kritikom na jedan koncert u tjedniku Telegram, kad je bila još studentica anglistike i germanistike na Filozofskom fakultetu i muzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nakon tih diploma doktorirala je na pariškoj Sorboni na temu Recepcija Claudea Debussyja u Hrvatskoj te dalje usavršavala u Beču i Berlinu. Radila je kao stručna suradnica u Muzikološkom zavodu Muzičke akademije u Zagrebu, zatim je pet sezona bila osobna referentica glavnog glazbenog ravnatelja Njemačke opere u Berlinu te od 1997. u službi Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske u veleposlanstvima u Berlinu i Zagrebu te na kraju u Beču do umirovljenja 2015. godine. Također je održala brojna predavanja pretežito iz povijesti glazbe u Zagrebu, Osijeku i Berlinu. Dobitnica je nekoliko nagrada.

Uz sve to, redovito je aktivno sudjelovala na kongresima, simpozijima i znanstvenim skupovima u domovini i inozemstvu te posjećivala razna glazbena događanja i kao kritičarka napisala o njima više od tri tisuće tekstova za razne tiskovine i radijske emisije, što i danas neumorno radi, jer kako sama kaže »glazbe joj nikad nije dosta«. Dio tog opsežnog materijala objavila je i u zborniku radova U zagrljaju glazbe (Varaždin, 2012.). Također je društveno aktivna kao članica Hrvatskog društva skladatelja, Hrvatskog muzikološkog društva, Hrvatskog novinarskog društva i kao predsjednica Udruge poklonika Milke Trnine.

Na svečanoj proslavi 45. obljetnice rada, na Tribini grada Zagreba, o Zdenki Weber detaljno su i s puno hvale i uvažavanja govorili dr. Vesna Matić (u ime Udruge Collegium Hergešić, koja je uz Udrugu poklonika Milke Trnine bila organizator svečanosti), a napose ugledni maestro i veleposlanik u mirovini prof. dr. Nikola Debelić.

Glazbeni program izveli su slavljeničini prijatelji, neki i manje poznati u našoj sredini, ali i mladi umjetnici kojima Zdenka Weber uvijek daje prednost. Mahom su bili iz njezina rodnog grada Varaždina ili Beča, gdje je završila svoj radni staž kao opunomoćena ministrica u mirovini. Varaždinka mezzosopranistica Dora Dučakijević diplomirala je i magistrirala u Grazu, a nastupa u Austriji i Njemačkoj u operama i operetama, ali u Zagrebu je zasad nepoznata. Uz pratnju pijanista Danijela Ota, profesora i korepetitora iz Varaždina, izvela je zahtjevne arije Dore Pejačević (Zašto?), Richarda Wagnera (arija Erde iz opere Rajnino zlato) i Camilla Saint–Saënsa (arija Dalile iz opere Samson i Dalila). Predstavljena su i dva varaždinska skladatelja: Davor Bobić i njegov nekadašnji učenik, a sada student na pariškoj Sorboni Marko Gašparović. Bobićevu skladbu Prolaznosti i Gašparovićevu Hikikomori izveli su saksofonist Nikola Fabijanić, član vrsnog kvarteta saksofona Papandopulo i njegova supruga, pijanistica Linda Mravunac Fabijanić.

Na kraju je nastupio Vitomir Ivanjek Vito, Zdenkin prijatelj iz Beča, pijanist, skladatelj, crkveni orguljaš, improvizator i dirigent dječjeg zbora.

Na klaviru je najprije izveo popularne skladbe Kálmána (Komm mit nach Varasdin iz operete Grofica Marica), Vangelisa (tema iz filma Vatrene kočije) i vlastitu skladbu Rapska zvona. A u nastavku je sa svojim dječjim zborom Zagrebački anđeli, osnovanim 2015., izveo i nekoliko popularnih dječjih pjesama (Mrav Alfonsa Vučere, Nije lako bubamarcu i Kad se male ruke slože Arsena Dedića te dvije vlastite skladbe: Ako nas trebate i Svi glasovi našeg zbora). Mnogobrojni posjetitelji mogli su sa zanimanjem pogledati i prigodnu izložbu dokumenata iz bogate djelatnosti veleposlanice glazbene kulture Zdenke Weber i podsjetiti se na plodan i hvalevrijedan profesionalni put koji nakon 45 godina nipošto nije završen, već traje i dalje, i neka traje što dulje!

M u s i c o l o g y — f r o m l o c a l t o g l o b a l , 19 . r u j n a 2 0 17. u g l a z b e n o – s c e n s k o j d v o r a n i Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu

Japansko–hrvatska glazbena veza

P

Piše: Karmen Širović

osljednjih godina svjedočimo sve većem proboju azijskih klasičara na europsku scenu, a iako im se dugo pripisivala tehnička briljantnost, ali nedostatak muzikalnosti i suhoparna interpretacija, situacija se rapidno mijenja njima u korist. Moguće da porast kvalitete leži u činjenici da sve više azijskih klasičara dolazi u Europu na glazbene studije i usavršavanja, a to je bio slučaj i s japanskom pijanisticom Yoko Nishii, koju smo imali priliku slušati na čak dva rujanska koncerta u Hrvatskoj: 18. rujna u Muzeju Mimara u Zagrebu i dan poslije u glazbeno–scenskoj dvorani Umjetničke akademije u Splitu.

Studij u Lovranu

Nakon završetka studija francuskog jezika i književnosti na Sveučilištu Keio u Tokiju, uz koji je studirala i klavir u klasi Naofumija Kaneshigea, Koyoko Ogawe i Hitoshija Kobayashija, Yoko Nishii dobila je stipendiju za inozemni studij i sasvim neplanirano otišla na Visoku školu za glazbenu umjetnost Ino Mirković u Lovranu. Nakon što je 2001. stekla titulu magistra glazbene umjetnosti, odlazi na poslijediplomski studij na Muzičku akademiju u Zagreb, u klasu Jevgenija Zarafiantsa, kod kojega je studirala i u Lovranu. U vrijeme studija u Hrvatskoj otkrila je hrvatske skladatelje, koje i danas rado izvodi. Za japansku diskografsku kuću Herb Classic snimila je 2015.

CD s cjelovitim opusom Dore Pejačević.

Hrvatsku kasnoromantičnu skladateljicu izvodila je i na splitskom koncertu, kojemu su na programu bila djela skladatelja romantizma te kasnog romantizma.

Virtuozna gradacija Koncert u Splitu održan je u sklopu ciklusa muzikoloških predavanja, koncerata i predstavljanja Musicology — from local to global u organizaciji Glazbene mladeži Split u suradnji Studentskog zbora Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu te uz suradnju Veleposlanstva Japana u Republici Hrvatskoj i Službe za kulturu, umjetnost i staru gradsku jezgru Grada Splita.

Na koncertu je bio i Keiji Takiguchi, veleposlanik Japana u Republici Hrvatskoj. Program pijanističkog recitala Nishii je složila prema svojem ukusu; slušali smo djela

skladatelja ranog i kasnog romantizma uz neke japanske i hrvatske autore. Koncert je otvoren fantazijom za klavir Sakura, sakura Kozabura Hiraija, inspiriranom tradicijskom japanskom glazbom; uslijedila je skladba Karatachi no hana (Cvijet trolisne naranče) Kosaku Yamade. Nije nepoznanica da su se skladatelji inspirirali i naslijeđem folklorne i tradicijske glazbe, što je očito slučaj i s japanskim, ali i hrvatskim skladateljima, poput Božidara Kunca, čiji se Nokturno u fis–molu, op. 32 također našao na Yokinu repertoaru. Kao glasnica djela Dore Pejačević, Nishii je uvrstila dvije njezine skladbe u program: Ružu i Potočnicu iz njezina najizvođenijeg ciklusa Život cvijeća. Sve dosad navedene skladbe odlikuje liričnost i jednostavnost, zbog koje se interpreti naročito trebaju potruditi u izvedbi, da skladbe ne djeluju banalno i suhoparno. Nishii je svakako svladala navedene prepreke, pomno pazeći na svaki ton i frazu, zbog čega je publika disala upravo onako kako ona svira. Gradacija u smislu tehničke zahtjevnosti, ali i duljine djela rasla je prema kraju koncerta.

Tad smo čuli Lisztove transkripcije skladbi Auf Flügeln des Gesanges (Na krilima pjesme) Felixa Mendelssohna, Widmung (Posveta) Roberta Schumanna te Gretchen am Spinnrade (Marica na ko- Yoko Nishii i Marin Kaporelo, ravnatelj Hrvatske lovratu) Fran- glazbene mladeži Split za Schuberta, kao i izvanredno interpretiran skladateljev autorski Prvi Mefistov valcer u čijoj je izvedbi Nishii pokazala sve kvalitete pijanističkog poziva te ostavila prepunu dvoranu UMAS–a bez teksta i daha. Nakon koncerta uslijedila su dva bisa i razgovor s muzikologinjom Karmen Širović, inicijatoricom ciklusa Musiclogy — from local to global, u sklopu kojega smo doznali da Nishii neumorno radi na promicanju hrvatske glazbe, izvodeći je na svojim koncertima, ali i upoznavajući svoje studente na Umjetničkoj akademiji u japanskome Aichiju s hrvatskim djelima. Osim toga, priprema još jedno diskografsko izdanje hrvatskih skladatelja.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

U sklopu ciklusa muzikoloških predavanja, koncerata i predstavljanja održan je recital japanske pijanistice Yoko Nishii

23

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

S večani koncer t 20. g odiš n jice um jet ničkog d jelovan ja ans am bla , 18 . vel jače 2018 . u M aloj d vor ani Lisinski: Divno je baviti se glazbom

Razdragano slavlje s Gudačkim kvartetom Rucner

Kvartetu su se pridružila djeca bračnog para Rucner: violončelistica Ana i violist Mario te ansamblov dugogodišnji suradnik, američko–talijanski bandoneonist Peter Soave

O

bljetnički koncert u povodu obilježavanja 20. obljetnice umjetničkog djelovanja Gudačkog kvarteta Rucner, održan u Maloj dvorani KDVL u Zagrebu, objavljen je pod geslom

Slavni američki bandoneonist talijanskog podrijetla Peter Soave bio je gost obljetničkog koncerta Kvarteta Rucner jer je njihova suradnja duga vjerojatno kao i ansambl

24

Divno je baviti se glazbom. Svakome tko poznaje i prati rad toga uglednog zagrebačkog gudačkog kvarteta koji su 1998. godine utemeljili Snježana i Dragan Rucner, poznati glazbenici koji već punih 40 godina marno, uporno i nadasve uspješno javno djeluju kao solisti, članovi orkestara i komornih sastava, a u privatnom su životu bračni par i roditelji violončelistice Ane i violista Marija, dobro zna

da je to geslo iskrena izjava i kontinuirano doživljena stvarnost u životu tih umjetnika. Snježana i Dragan Rucner, a rekla bih prije svega upravo Snježana Rucner kao neumorni »motor« i pokretačka snaga mnogih inicijativa, glazbenici su koji u svojoj profesiji dokazano uživaju i svoj životni poziv ostvaruju neiscrpnim elanom. Prije utemeljenja Gudačkog kvarteta Rucner bili su Snježana i Dragan dugo-

godišnji članovi Gudačkog kvarteta Klima, koji je vodio, danas je moguće reći legendarni Pepi, Josip Klima (1927.–2012.), violinist izuzetne karizme i iskonske muzikalnosti, što nije moguće zanemariti u stjecanju dragocjenih iskustava u pogledu muziciranja i u pogledu cjelovitog odnosa prema glazbi.

Filip Bašić

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

Animiranje skladatelja Glazbeno je djelovanje uvijek blisko povezano s dvije druge karike u lancu te umjetnosti: s jedne strane sa stvaralaštvom i pisanjem glazbenih djela kao polazišnom točkom repertoara koji se uvježbava, i s druge strane s publikom, svim potencijalnim slušateljima kojima se želi približiti glazba i pružiti užitak u umjetnosti zvukovlja. Rucneri su tih karika kao interpreti, kao ona središnja i posrednička spojnica postojanja glazbene kulture, itekako svjesni, što dokazuje njihov kontinuirani angažman u animiranju suvremenih (ne samo hrvatskih) skladatelja na pisanje djela koja su oni uvijek spremni praizvoditi, kao i njihova neumorna aktivnost u organiziranju ciklusa koncerata Četiri godišnja doba, vrlo omiljenih komornih koncerata koji prate kalendarske mijene te se kao Proljeće, Ljeto, Jesen i Zima održavaju u Zagrebu i drugim hrvatskim sredinama. Činjenica da svaki od tih koncerata uključuje poneku praizvedbu i sudjelovanje uglednih hrvatskih i inozemnih solista (čime je postojano svaki nastup svojevrsna atrakcija), dodana je vrijednost djelatnosti Gudačkog kvarteta Rucner i posebni projekt u Republici Hrvatskoj koji, kao osobitu inicijativu, prepoznaju, pa i u skladu s tim podupiru, Ministarstvo kulture i Grad Zagreb.

Uz stalnu jezgru, utemeljitelje Snježanu i Dragana, trenutačno su članice Gudačkog kvarteta Rucner Ivana Penić Defar, prva violina, i Ana Paula Knapić Franković, druga violina, a na obljetničkom su se koncertu pridružili jedan od najpriznatijih svjetskih bandoneonista Peter Soave te violončelistica Ana i violist Mario Rucner (recimo to tako — »obiteljski podmladak«, koji s punim povjerenjem u glazbu i s očitom genetskom nadarenošću i naslijeđenim sklonostima već dulje vrijeme uspješno sudjeluje u javnom glazbenom životu). Pa ako je Ana Rucner odabirom električnog violončela, svojom specifičnom aurom i nerijetko za širu

publiku atraktivnijim scenskim nastupima zacijelo popularnija i prisutnija u medijima, tradicija ozbiljnosti u bavljenju ponajprije klasičnom glazbom zajednička je značajka obitelji (dakako, dobro je poznato da je glazbenička obitelj Rucner još mnogočlanija zahvaljujući i »krilu« Draganova brata violončelista Zlatka Rucnera i njegove supruge, kontrabasistice Dubravke te njihove djece, violinistice Korane i violončelista Vinka).

Predstavljanje albuma Svečanost obljetničkog koncerta Gudačkog kvarteta Rucner u do posljednjeg mjesta popunjenoj koncertnoj dvorani šarmantno je najavio Vojo Šiljak, a prigodno objavljeni novi CD s djelima Tomislava Uhlika, dodatak već dužem popisu nosača zvuka s izvedbama slavljenika, predstavila je muzikologinja Đurđa Otržan. Premijerno je prikazan i novi videospot za skladbu Mala slavonska rapsodija, sniman u živopisnim pejzažima i s prelijepim konjima u Slavoniji i Baranji, a sekstet autora Tomislava Uhlika, skladatelja koji s Rucnerima ostvaruje dugogodišnju suradnju, nalazi se i na navedenom nosaču zvuka. Koncert je posjetio i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, čestitavši umjetnicima na svim dosadašnjim inicijativama i glazbenim uspjesima.

Virtuozni Peter Soave i odlično uvježbani i sjajno raspoloženi Gudački kvartet Rucner, četvero vrsnih gudača, u bravuroznim su tempima, ali i vrlo emocionalnim pristupom odabranom programu s djelima Tomislava Uhlika, Astora Piazzolle, Krešimira Hercega (u obradama Stjepana Mihaljinca) i Carlosa Gardela (popularne skladbe El Dia Que Me Quieras u obradbi Duilija Dobrina) ispunili večer, prekidanu tek Soaveovim duhovitim anegdotama i gromoglasnim pljeskom slušatelja okupljenih da bi Gudačkom kvartetu Rucner iskazali zahvalnost i poštovanje te čestitali 20. godišnjicu. Dakako sa željom da se ponovno sretnu već na sljedećem sezonskom koncertu.

Obljet ničk i koncer t Kvar tet a R ucner u cik lusu Četiri godišn ja d o b a , 2 0. o ž u j k a 2 018 . , u M a l o j d vo r a n i L i s i n s k i

Dojmljivi melodijski vrtlozi Na programu je bila i praizvedba Salve Regina za dva soprana i gudački kvartet, moteta koji je mladi skladatelj Alan Kljajić posvetio interpretkinjama Lidiji Horvat Dunjko i Antoniji Dunjko

U

Piše: Martina Bratić

godini u kojoj slavi 20. godišnjicu postojanja, Gudački kvartet Rucner nastavlja i sa svojim ciklusom koncerata komorne glazbe Četiri godišnja doba, i to šesnaestu godinu, a prvi od njih, Proljeće, upriličili su 20. ožujka u Maloj dvorani Lisinski. Kako članovi Kvarteta ističu, temeljna je zamisao njihova ciklusa da uz standardni repertoar za gudački kvartet, na svakom koncertu predstave određen broj gostiju te upriliče praizvedbu djela iz hrvatske skladateljske produkcije.

K

vartet Rucner još je jedanput potvrdio misiju afirmiranja domaćega glazbenog autorstva kao svoje idejne stvaralačke misli

mor u programskom smislu, bez obzira na dostatnu kvalitetu izvedbe.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

S

nježana i Dragan Rucner, a prije svega upravo Snježana Rucner kao neumorni »motor« i pokretačka snaga mnogih inicijativa, glazbenici su koji u svojoj profesiji dokazano uživaju i svoj životni poziv ostvaruju neiscrpnim elanom

Slavljenici su za sam kraj, uz sopranistice, Lidiju Horvat Dunjko i Antoniju Dunjko, praizveli

Gošća na klaviru Prvi koncert ovogodišnje sezone donio je iscrpan program uz jednu domaću praizvedbu. Prva predstavljena skladba bio je Korizmeni diptih za sopran i gudački kvartet Anđelka Klobučara iz 2002., djelo koje je Kvartet snimio i na nosaču zvuka sa sopranisticom Lidijom Horvat Dunjko, također gošćom slavljeničkoga koncerta. Uz djela Dore Pejačević, Emila Cossetta i Miroslava Miletića, taj je sastav još jedanput potvrdio misiju afirmiranja domaćega glazbenog autorstva kao svoje idejne stvaralačke misli. U izvedbi Klavirskoga kvarteta u d–molu op. 25 Dore Pejačević, također prigodno predstavljenog u povodu 95. godišnjice skladateljičine smrti, Kvartetu se kao gošća pridružila i pijanistica Katarina Krpan.

Majka i kći uz Snježanu i Dragana Rucnera: Lidija Horvat Dunjko i Antonia Dunjko

Barokističke dispozicije Drugi dio koncerta bio je rezerviran za inozemne predstavnike, pa je Čajkovskijev Gudački kvartet u d–molu, br. 1 op. 11, u tehnički visoko dorađenoj izvedbi, uvjerljivo pripremio uši »za još«. S druge strane, motet Antonija Vivaldija Nulla in mundo pax sincera za sopran i gudački kvartet te motet Panis Angelicus Césara Francka u kombinaciji su, jedan za drugim, ipak prouzročili stanovit za-

skladbu Alana Kljaića Salve Regina za dva soprana i gudački kvartet. Autor ju je posvetio upravo majci i kćeri Dunjko. Barokističke dispozicije i zvučnoga spektra, skladba čini izazovan teren za dokazivanje obama glasovima, u neprekinutome motoričkom protjecanju i dojmljivim melodijskim vrtlozima.

Koncizno i uzbudljivo, Kljaićeva je skladba bila dobar odabir za zaključenje te slavljeničke večeri.

25

S olis t i, Z bor i S imfoni jsk i orkes t ar H RT– a , 2 5. si ječn ja 2018 . u H RT– ov u cik lu su Kanc oni jer u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog

Izvorniku vjerna koncertna izvedba opere Zrinjski Omiljenu smo operu slušali u tumačenjima mlađih pjevača, od kojih su neki već bili protagonisti scenskih izvedbi

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

N

akon albuma s prvom hrvatskom operom (Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog) HRT objavljuje album s dosad najizvođenijim hrvatskim opernim naslovom (Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl.

Zajca)

T

Piše: Jagoda Martinčević

ko o čemu nego vaša izvjestiteljica, dragi cantusovci, svako malo o Zrinjskom i Eri! No kako moja malenkost baš nimalo nije ni zaslužna ni kriva za dva najpopularnija naslova hrvatske opere, a s njima se stalno nešto događa, evo i jednog od najnovijih događaja, svakako pozornosti vrijednog. Dakle 25. siječnja u Lisinskom je održana koncertna izvedba opere Nikola Šubić Zrinjski pred očekivano rasprodanom dvoranom. Djelo plemenitog Zajca trajna je sastavnica repertoara Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu pa su se neki pitali što će nam sad još i koncertna izvedba?

Razlog je bio itekako valjan jer se radilo o produkciji Hrvatske radiotelevizije koja je tu izvedbu uvrstila u svoj ciklus Kanconijer, istovremeno snimajući Zrinjskog studijski, kako bi u formatu CD–a osvanuo ovih dana.

Hvalevrijedna praksa

Tako se operna priča o hrvatskom Leonidi nastavila na istovrsni projekt Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog, a u dogledno vrijeme HRT planira izvesti i 26

Valentina Fijačko Kobić, Kristina Kolar, Ivo Lipanović i Ljubomir Puškarić

snimiti i Porina našeg ilirca, a ako bude sluha i pameti, ta će se praksa nastaviti i sljedećih godina. Neki naslovi, od kojih dvjestotinjak hrvatskih opera, doista zavređuju trajne i cjelovite snimke ovoga našeg vremena, a ukoliko su još i »sporne« zbog povijesno nataloženih promjena, dopuna ili brisanja dijelova autorskih izvornih partitura, utoliko su takvi projekti vrijedni i kao kulturološke činjenice.

Bilo je to važno kod prve hrvatske opere Ljubav i zloba, kao što je važno i u slučaju Zrinjskog, a za obje uskrsnule partiture zaslužan je prije svih skladatelj, dirigent i u ovim slučajevima istraživač Mladen Tarbuk kojem je i kao praktičaru očito dojadila nebriga ili pak pretjerana »briga« mnogih koji su se rečenih partitura dohvaćali u brojnim izvodilačkom praksom obojenim inačicama.

Prosječnom slušatelju (pogotovo gledatelju) sve to možda i nije važno ako su izvedbe umjetnički dobre, no našoj povijesti glazbe svakako jest, a zacijelo bi bilo i autorima koji se nisu stigli pobuniti ni čuvati svoja djela.

Prepravljene dionice Kako sam Tarbuk ističe, desetljeći-

ma se Zrinjski izvodio iz nepreciznog klavirskog izvoda Nikole Fallera, Zajčeva nasljednika u zagrebačkoj Operi, i dionica prepisanih oko 1910. koje u mnogim elementima ne odgovaraju izvorniku. Partitura koju je Mladen Tarbuk kao glavni urednik revidirao prema dvama sačuvanim autografima i partituri HNK–a, objavio je 2012. Muzički informativni centar tada još postojeće Koncertne direkcije Zagreb i takva će kao Zajčev original zaživjeti u trajnom zapisu, a nadajmo se i na hrvatskim kazališnim scenama. Ono što je važno istaknuti u razlikama doživljaja Zrinjskog do sada i od sada, i u zvukovnom i u dramaturškom pogledu, prije svega su prepravljane pjevačke dionice, kao i dodavanje ili mijenjanje instrumentarija, ali i izbacivanje pojedinih dijelova, kao što su baletne slike s arijom Timoleona, dijalog Juranića i Jelene u sceni u tamnici, skraćen zbor i sola vila u Jeleninu snu, jedan ansambl Turaka, a bit će i još koji detalj koji je u koncertnoj izvedbi promaknuo čak i nama koji držimo da Zrinjskog poznajemo dobro.

Svakako, danas ga najbolje poznaje maestro Tarbuk i ansambl koji je starog/novog Zrinjskog koncertno izveo.

Uz Simfonijski orkestar i Zbor HRT–

a te dirigenta Ivu Lipanovića omiljenu smo operu slušali u tumačenjima mlađih pjevača od kojih su neki već bili i protagonisti scenskih izvedbi. Razmišljanja o dalekim prethodnicima bila bi kontraproduktivna to više što se danas stvorila »kritična masa« pjevača koji su sposobni iznijeti ljepotu Zajčeve melodike iznikle na dobrim sadnicama belkanta s primjesama nacionalnog izraza. To se ponajprije odnosi na baritona Ljubomira Puškarića kao plemenito zvučećeg naslovnog junaka, impozantnog Sulejmana Ivicu Čikeša i izražajno toplu Jelenu Valentine Fijačko Kobić.

Bojom glasa odgovarao je Leon Košavić kao Levi, srčanošću je bio obojen Juranić Domagoja Dorotića kao i uvjerljivi Ozren Bilušić kao Alapić i Davor Radić kao Timoleon. Nije se posrećio izbor Kristine Kolar kao Eve, ponajprije zbog odveć distanciranog pristupa tom herojskom liku, ali i zbog boje glasa koja se u dvopjevima s Jelenom gubila zbog nedostatka dramatike, a ni Stjepan Franetović karakterom interpretacije nije odgovorio liku prepredenog Mehmeda Sokolovića. No to su zamjerke »živoj« izvedbi. Kad stigne studijska snimka, možda se i neće zamijetiti.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Uz praizvedbu mjuzikla Alphonsine, skladatelj i dirigent Veseljko Barešić obilježio 40. godišnjicu umjetničkoga rada

Lijepa ali nestvarna, kao iz bajke Produkciju brodvejske kvalitete prati potpuno angažirani orkestar predvođen dirigentom koji je ujedno i autor mjuzikla, zbog čega poput chorusa na kraju prvog čina možemo reći da We believe in fairy tales… Koliko god to nevjerojatno bilo. Songovi su romantizirani zadržavanjem suvremenoga glazbenog govora i korištenjem »nevidljivog« zbora koji ih prati kao u starim, romantičnim holivudskim filmovima Piše: dr. sc. Irena Paulus

Č

etrdeset godina umjetničkog rada te bogatu i raznovrsnu karijeru, čijim početkom smatra davnu 1978. godinu kad je postao stalni član Kazališta Komedija, skladatelj i dirigent Veseljko Barešić okrunio je ne samo autorskim osmišljavanjem i dirigiranjem nego i redateljskim i scenografskim oblikovanjem mjuzikla Alphonsine. Inspiraciju je pronašao na mjestu za kojim često poseže — u književnosti (naime, gotovo su sva Barešićeva glazbeno–scenska ostvarenja inspirirana književnim djelom nekog slavnog autora: Williama Shakespearea, Edmonda Rostanda, Pierrea Choderlosa de Laclosa ili Slavka Kolara).

Za Alphonsine Barešić je duboko zaronio u roman Alexandrea Dumasa mlađeg, Dama s kamelijama. Junakinja toga romana, mlada zavodnica »anđeoskog lica i tamnih očiju«, bila je stvarna osoba, Alphonsine Plessis (ili Marie Duplessis, kako se sama prozvala). Alphonsine je zavrtjela umom i samom Dumasu, a njezinu su preranu smrt (umrla je sa samo 23 godine od tuberkuloze) oplakivali ne samo čitatelji njegova romana (nastalog u jednome dahu, netom nakon njezine smrti), nego i gledatelji slavne opere Giuseppea Verdija Traviata te filma Camille s Gretom Garbo u ulozi prelijepe kurtizane.

Prema Dumasu Premda bi priča o Alphonsine sama po sebi bila dovoljno intrigantna za postavljanje na pozornicu, autor mjuzikla odlučio se na korak dalje: postavivši je na nekoliko razina, zamislio je na pozornici ne jednu, nego čak tri glavne junakinje.

To su: sama Alphonsine koja je živjela u 19. stoljeću i koju je Alexandre Dumas ovjekovječio svojim romanom; njezina dvojnica u 21. stoljeću, studentica književnosti Manon; te Natalie, tajnica visokog vladina dužnosnika Fahrenheita, čiji se životni put isprepliće s onim nesretne Manon.

Mitska figura Romaneskna Alphonsine, u Barešićevu mjuziklu utjelovljena likom i glasom Ive Visković Križan, predstavljena je kao dostojanstvena mitska figura koja, poput duha–komentatora, podsjeća na sličnosti događanja u dva različita vremena (19. i 21. stoljeću), kao i dva različita medija (romanu i mjuziklu). Studenticu književnosti Manon, koja u trenutku kad je uvučena u prijetvorni svijet visoke mode i eskorta uzima drugo ime, Alphonsine, glumi i pjeva jednako krhka, violinistica i pjevačica Petra Golik. A Natalie, tajnica »svim mastima premazanog«

O

bljetnicu trenutka kad je postao stalnim dirigentom Kazališta Komedija, Barešić je okrunio ne samo autorskim osmišljavanjem i dirigiranjem nego i redateljskim i scenografskim oblikovanjem novog mjuzikla

27

SAŠA NOVKOVIĆ

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

B

arešić u mjuziklu tematizira mnoge suvremene teme, poput preopterećenosti mladih majki, raspada obitelji, lažnog sjaja haute monde, lažne opravdanosti politika i političkih poteza te nesigurnog svijeta interneta i mobitela

Fahrenheita, je Nataša Janjić. Ona u rijetkim slobodnim trenucima čita Dumasovu Damu s kamelijama i portretira suvremenu mladu ženu, koja se bori za svoju obitelj u vremenu u kojemu je posao postao važniji od privatnog života.

Njezina sudbina također — jer ona odbija »nemoralnu ponudu« koju joj nudi modna stilistica Valery (odlična Mila Elegović) — pruža mogućnost nekog drugog tijeka Dumasova romana — da je nastao i zamišljen u 21. stoljeću. Čežnja za romantikom Brojne suvremene teme (poput preopterećenosti mladih majki, raspada obitelji, lažnog sjaja haute monde, lažne opravdanosti politika i političkih poteza, nesigurnog svijeta interneta i mobitela…), koje su prepoznatljive svakome u Hrvatskoj i šire, preklapaju se u Barešićevoj Alphonsine s vizijama naslovnog lika iz 19. stoljeća. Na taj način čežnja za pravom romantikom, onom iz vremena Romea i Ju-

lije na koje se poziva i sama junakinja Manon, postaje sve jasnijom, vidljivijom i čujnijom. Ujedno, niz slika, mogli bismo reći tableauxa, od kojih je mjuzikl oblikovan, povezuje se nadidejom o američkom piscu Howardu Banksu, koji upravo piše roman o sudbini kurtizane Alphonsine Plessis.

Barešić, međutim, samo dotiče »holivudski štih«, poput nečega lijepog ali nestvarnog, te se čvrsto drži svojega svijeta, tonalitetno pomalo nestabilnog, ali dojmljivog i duboko intelektualnog.

Premda se sve to može učiniti previše »naguranim« i kompliciranim za razumijevanje tijekom standardnog trajanja jednog mjuzikla, radnju nije teško pratiti jer sve njezine elemente objedinjava prepoznatljiv skladateljski jezik.

Veseljko Barešić se u svojim ranijim ostvarenjima predstavio kao autor koji ne podilazi publici: njegov je harmonijski, melodijski i orkestracijski glazbeni govor gust, s tonalitetom prekrivenim bogatim slojem alteracija i modulacija. Zbog toga, na trenutke, nedostaju pravi, pjevni songovi tipični za mjuzikl (recimo, u sceni u kojoj Manon bez objašnjenja napušta svojega ljubavnika Alfreda) koji bi na pjevan, pa čak i patetičan način naveli publiku da ih vječno zapamti. Unatoč tome, songovi su romantizirani na drugi način: zadržavanjem suvremenog glazbenog govora, ali korištenjem »nevidljivog« zbora koji ih prati kao u starim, romantičnim holivudskim filmovima.

Isto će se tako skladatelj dotaknuti citata ili aluzija na druge glazbene žanrove (primjerice, na charlston, ragtime, country, Wagnera, Čajkovskog, Gershwina, Beethovena, Leonarda Bernsteina…), ali će svejedno ostati unutar vlastitih zamisli o ovladavanju glazbenim materijalom. Uostalom, aluzije su u službi priče, i namijenjene znalcima, čime postaje jasno da skladatelj njima testira publiku, nudeći joj intelektualističku igru za one koji znaju i razumiju ne samo glazbu nego i književnost, dramu, likovnost, politiku…

Testiranje publike

Mjuzikl Alphonsine Veseljka Barešića praizveden je 5. svibnja 2018. u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija. Za izvedbu toga zanimljivog djela Komedija je povukla mlade snage te se samo djelomice oslonila na starije i iskusne članove ansambla — što je možda bio riskantan potez, ali je osvježio produkciju. Izbor mlade Petre Go-

28

Nikad dosadan, uvijek zanimljiv: Dražen Bratulić kao Simon, pomoćnik u modnoj agenciji (ovdje uz članove Komedijina zbora)

SAŠA NOVKOVIĆ

Mlade nade hrvatskog mjuzikla: Petra Golik i Ivan Čuić

Istovremenu priču o suvremenom mladom bračnom paru čija se obiteljska sreća raspada zbog njezinih brojnih obaveza, ispripovijedao je još uspješniji par: izuzetna Nataša Janjić u ulozi Fahrenheitove tajnice Natalie, te odlični Matko Knešaurek, koji se pojavljuje u nešto manjoj ali ne manje impresivno izvedenoj ulozi njezina supruga iz Irske, Liama. Treći par je ponešto nekonvencionalan, ali stariji i iskusniji: to je nevjerojatna Mila Elegović u ulozi vlasnice modne agencije, Valery, čije su pjevačke, plesačke i glumačke izvedbe iz predstave u predstavu sve fascinantnije. U mjuziklu je njezin asistent, pomoćnik u modnoj agenciji, Simon: njega utjelovljuje nikad dosadan i uvijek zanimljiv Dražen Bratulić. Iva Visković Križan, kao što je rečeno, dostojanstveno oblikuje Alphonsine Plessis, kao lik iz romana koji je tu i prisutan, kao alter ego dviju mladih protagonistica, kao svojevrsna naratorica/komentatorica događaja iz nekog drugog svijeta i drugog vremena.

Ervin Baučić kao visoki dužnosnik Fahrenheit je glasovno odličan, ali glumački nešto manje, zbog čega je odulja (dramaturški važna) glumačka scena na početku drugog čina između njega i Golik izvedena relativno neuvjerljivo i bez strasti.

Ujedno, time je naglo usporeno nemirno nizanje prizora iz života različitih Barešićevih Alphonsinea u prvome činu, što je tražilo brzu adaptaciju gledatelja na sporiji tempo prizora drugog čina (sve do još jednog sjajnog komičnog broja sa zlatnim »anđelčićem«). Svoje su mjesto u priči također dobili: Zlatko Ožbolt, koji se pojavljuje na početku i kraju kao pisac Howard Banks (alter ego Alexandrea Dumasa ili/i čak samog autora, Veseljka Barešića) te isto tako izvrsna Lana Blaće koja se pojavljuje u samo jednoj, ali doista dojmljivoj sceni, gdje kao Tarot Girl pjevajući komentira karmu mlade Manon.

Papirići kao dekor Scenografija, koju je oblikovao sam autor uz pomoć iskusnog dizajnera kazališne rasvjete Denija Šesnića, u Alphonsine izgleda i jednostavno i bogato u isto vrijeme: pozadinu najčešće čine

slova — ispisana na velikim »papirićima«–podsjetnicima, ali i na namještaju, kao dekor. »Papirići« mijenjaju funkciju, ovisno u kojoj se sceni pojavljuju zahvaljujući rasvjeti i videoprojekcijama koje je sastavio Vid Begić.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Fascinantna Mila

S

ongovi su romantizirani zadržavanjem suvremenoga glazbenog govora i korištenjem »nevidljivog« zbora koji ih prati kao u starim, romantičnim holivudskim filmovima

Također su impresivni plesni brojevi koje je osmislio engleski koreograf Mark Boldin. Primjerice, pozornost odmah na početku zaokupljaju neobični »crni« plesači–siluete (crni kostimi im pokrivaju lica!), koji uvode u mjuzikl predstavljajući »crni prah«, možda čak i suvremeni odraz pjevanih komentara Alphonsine iz 19. stoljeća. Isto tako, šareno društvo u broju Summertime, detektivi koji se pojavljuju uz Milu Elegović na početku drugog čina, nezaboravni broj koju Valery pjeva s pjevačkim i baletnim chorusom u kadi i mnogi drugi, oblikuju pred gledateljstvom raznovrsni svijet koji je istovremeno neobičan, živahan i strastven.

Predstavi je, dakako, pridonijela pomno osmišljena kostimografija Barbare Bourek, koja je bez problema povezala odjeću iz 19. st. (crna čipka za Dumasovu Alphonsine) s onom iz 21. stoljeća (poderane traperice za Barešićevu Manon).

Cijela ekipa koja je radila iza pozornice povlačila je konce onih koji su njihove zamisli ostvarivali na pozornici. Mlade snage Komedijinih produkcija izuzetno su podatne za »scensko oblikovanje«: plesači pjevaju songove, pjevači plešu koreografije, vladanje vokalnom tehnikom svakoga od njih je zavidno, kao što je i, obratno, plesačko sudjelovanje u dramaturškom oblikovanju priče dubinsko i uvjerljivo. Izvedbe glazbenih i scenskih brojeva su toliko dobre da sudionici bez problema manipuliraju publikom, koja se smije komičnim ispadima, uživa u plesnim brojevima, plače s glavnom junakinjom, ljuti se s Natalie na Fahrenheita, napeto prati zlokobne spletke Valery ili vedro sluša songove kao što je onaj o zlatnom »anđelčiću koji nosi koferčić« i koji nam je »došao ukrasti nešto«.

Produkcije su, moglo bi se reći, brodvejske kvalitete, a kad sve to prati potpuno angažirani orkestar, predvođen dirigentom koji je ujedno i autor mjuzikla, doista možemo reći, poput chorusa na kraju prvog čina da da, We believe in fairy tales… Koliko god to nevjerojatno bilo.

Nataša Janjić portretira suvremenu mladu ženu koja se bori za svoju obitelj u vremenu u kojemu je posao važniji od privatnog života

SAŠA NOVKOVIĆ

lik, koja je ulogu Manon/Alphonsine preuzela od Vande Winter (čije se ime pojavljivalo u ranim najavama), bio je jako dobar. Dapače, Barešić je odmah iskoristio njezinu violinističku »pretpovijest« pa mladu Manon već u prvoj sceni vidimo kako svira violinu. Krhkost njezine pojave kao da je precrtana iz povijesnih dokumenata o Alphonsine Plessis koje je Barešić tako dobro proučio. Partner joj je odlični Ivan Čuić, koji je mladu Golik snagom glasa, pa i glumačkom uvjerljivošću, uspio nadmašiti, unatoč tome što je uloga Alfreda, Fahrenheitova sina i Manonina ljubavnika, sporedna (premda ne i nevažna).

29

Nadograđena inačica glazbeno–scenskog djela Magic Musical autora Olje Dešića i Davida Petrovića, p r a i z v e d e n a 17. o ž u j k a 2 0 1 8 . u V e l i k o j d v o r a n i L i s i n s k i

Magična Mia u Magičnom mjuziklu Songovi su prije svega namijenjeni predstavljanju mlade Mije Negovetić u ulozi Malog diva, talentirane pjevačice iz Rijeke, poznate po pobjedi na dječjem pjevačkom talent–showu Zvjezdice na RTL–u

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

I

skušavajući svoje magične moći, Čarobnjak smanji svoju dragu Sestricu. Ali Čarobnjak nije naročito spretan — izgubio je svoj čarobni štapić, a time i svaku nadu da će Sestricu ikada vratiti na njezinu prirodnu veličinu. Pomaže mu Small Giant, Mali div, kojega susreće slučajno i koji ga neprestano bodri. U međuvremenu,

Sestrica je zaključana u kovčegu, gdje se druži s dva simpatična mrava, Travkom i Mravkom…

Zabavno i edukativno To je kratki sadržaj mjuzikla autora Olje Dešića i Davida Petrovića čiji je izvorni naslov na engleskome jeziku Magic Musical. Naime, autori mjuzikl nisu zamislili samo kao zabavnu priču za male i velike, nego su ga učinili i edukativnim: kratke rečenice, ri-

ječi i uzvike koje Small Giant izgovara na engleskom jeziku, Čarobnjak ponavlja na hrvatskom, pitajući se je li sve dobro razumio. Kad se radnja razvije, osim dvojezičnosti, postajemo svjesni postojanja dvaju svjetova: svijeta »malih« i svijeta »velikih«. Dva su svijeta vjerojatno nastala po uzoru na Guliverova putovanja Jonathana Swifta, a oblikovana su podjelom pozornice na lijevu (veliku) i desnu (malu) stranu. Mališanima u publici nije bilo teško zamisliti kako svijet velikih utje-

če na svijet malih, naročito kad se kovčeg, u kojemu su Sestrica i mravi, pomiče ili nosi — što izaziva burne reakcije njegovih stanovnika koji se »tumbaju« po cijeloj desnoj strani pozornice. Zanimljiv je »geg« i iskorištavanje projekcija na platnu kako bi se prikazala enormna Čarobnjakova glava, kad on s Malim divom gleda u kovčeg. Istodobno, sićušna Sestrica i mali mravi mašu i viču (pred platnom) pokušavajući Čarobnjaku i Malom divu privući pozornost.

V

30

Glumac, te jedan od autora, David Petrović i zvijezda mjuzikla Mia Negovetić uz članice plesne skupine Flame iz Rijeke

Sandra Polić Živković

esela predstava i jednako veseli izvođači oduševili su publiku Lisinskog jedne kišne, vjetrovite i hladne subotnje večeri

Mlada zvijezda Dio glazbene zamisli bili su i nezaobilazni songovi, maksimalno prilagođeni gledateljskom uzrastu. Atraktivni u svojoj jednostavnosti (na primjer: Impossible, Possible; Ha, ha, he, he, ho, ho; Smile; Magic Song i drugi), bili su prije svega namijenjeni predstavljanju mlade Mije Negovetić, talentirane pjevačice iz Rijeke, poznate po pobjedi na dječjem pjevačkom talent–showu Zvjezdice koji se prikazivao na televiziji RTL. Mia se u Magičnom mjuziklu pojavljuje u ulozi Malog diva te djecu uči (uz pravilan izgovor engleskih riječi) o nadi, vjeri i životnom veselju. U svojoj prvoj kazališnoj ulozi, Mia nije razočarala obožavatelje: njezino pjevanje je besprijekorno, a odlično se snalazi i glumeći i plešući jednostavne koreografije. U izvedbama su joj, osim Orkestra mladih glazbenika, često pomagale i plesačice, članice plesne skupine Flame iz Rijeke.

Svoju pozitivnu energiju uspjela je prenijeti čak i na razočaranog i tužnog, pomalo smotanog Čarobnjaka, kojega je odlično utjelovio jedan od autora, glumac David Petrović. Petrović je, pomalo »fuflajući«, te osluškujući Mijin savrše-

ni engleski jezik, do kraja mjuzikla uspio skuhati čarobnu juhu, pronaći čarobni štapić i otkriti da mu je Sestrica cijelo vrijeme bila pred nosom — u kovčegu na podu njegove sobe.

Dva mrava

sna koreografkinja Martina Hrlić Rogić i njezina asistentica Nina Petrić Dešić.

Svi oni, a naročito izvođači, donijeli su iz svoje matične Rijeke mnogo topline te su razveselili male i velike Zagrepčane uljepšavši im kišnu, vjetrovitu i hladnu subotnju večer.

Sestricu je glumila Anamaria Brižan, koja je također otpjevala nekoliko songova (npr. Manja od zrna, Sve će biti kao prije), otkrivajući kako joj lirske vokalne situacije jako dobro leže. Uz nju su, kao dva smiješna i radišna mrava, nastupile Nataša Tepša (kao Travko) i Lorena Vulić (kao Mravko). Izvele su nekoliko hitova — na primjer, Mi smo prava family, gdje naizmjenično repaju i pjevaju, stupaju i vesele se — a velika se razlika u godinama (jer Lorena je sa svojih osam godina najmlađa sudionica u predstavi) uopće nije osjetila.

Dapače, Mravko je djelovao jednako odraslo kao Travko, a Travko jednako simpatično »blesasto« kao Mravko.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Osim toga — a to je kod ovakvih produkcija rijetkost — Dešić se odlučio na »živu« glazbenu izvedbu: njegov score, ako bismo ga tako mogli nazvati, izveo je Orkestar mladih glazbenika (studenata Muzičke akademije u Zagrebu), koji su vodili sam skladatelj i mladi dirigent Maro Rica. Premda je na pozornicama koje nisu namijenjene izvedbama glazbeno–scenskih predstava uvijek problem pronaći mjesto za orkestar, Orkestar mladih glazbenika ugodno se smjestio na povišenom mjestu te je pomalo skriven u polumraku iza ku-

lisa aktivno pratio događanja i radnju.

Neke brojeve, nažalost, nije bilo moguće izvesti bez matrica, ali raznolikost dobivenih zvučnih slika samo je pridonosila živopisnosti doživljaja.

Vesela predstava i jednako veseli izvođači oduševili su publiku koja je pohrlila u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog u tolikom broju da se tražila karta više. Njihovu uspjehu pridonijeli su i oni koji se nisu pojavljivali na pozornici tijekom predstave: producent Branimir Rogoznjan, scenografkinja i kostimografkinja Nisa Hrvatin Petrović, oblikovatelj rasvjete Sven Jelović, ple-

Mia Negovetić, pobjednica RTL-ova talent-showa Zvjezdice, u Magičnom se mjuziklu pojavljuje u ulozi Malog diva

Sandra Polić Živković

No za čar mjuzikla nije dovoljna samo zanimljiva priča, šarena kostimografija i scenografija, te zanimljive dosjetke s platnom i projekcijama. Za čar mjuzikla iznimno je važan »sastojak« — glazba. Skladatelj Magičnog mjuzikla Olja Dešić osmislio je glazbenu »podlogu« koja je pratila magiju tako da su je djeca bez problema doživljavala i zamišljala. K tome, glazbena je »podloga« po funkcionalnosti bila izrazito filmska (Dešić je specijalizirao orkestraciju za film i televiziju na Berkeleyju) — dramaturški je sudjelovala u radnji do te mjere da su pokreti i koraci bili orisani efektom mickey–mousing koji se inače primjenjuje u animiranim filmovima. Glazbeni jezik je bio jednostavan, melodičan, čak pomalo začinjen umjerenom dozom »holivudskog« kiča — što ga je činilo bliskim publici kojoj je namijenjen.

31

Dejan Štifanić BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Voditelj Neven Radaković (stoji za miks-pultom) i polaznici radionice: plesačica Ivana Vojnić Vratarić, bubnjar Andrej Barac, klavijaturist Carlos Fagin, Branko Nikolić na električnim orguljama te klarinetist Henry Marić M u l t i d i s c i p l i n a r n i m i z v e d b e n i m p e r f o r m a n s o m s r e d i n o m p r o s i n c a 2 0 17. predstavljen rad Soundpainting platforme Pula

Kad izvođači postaju skladatelji Neformalna organizacija posvećena istraživanju i stvaranju suvremene izvođačke umjetnosti Plakat Elvis Šuke

S

Piše: Nuša Hauser

32

redinom prosinca 2017. u pulskom Društvenom centru Rojc održao se multidisciplinarni performans koji je predstavio posljednji ciklus rada Soundpainting platforme Pula. Riječ je o neformalnoj organizaciji posvećenoj istraživanju i produkciji suvremene izvedbene umjetnosti koja od 2015. djeluje pod umjetničkim vodstvom dirigenta, skladatelja i teoretičara glazbe Nevena Radakovića.

Performans koji je spojio medije zvuka, pokreta, govora i glazbe izveli su uz Radakovića (Fender Rhodes mk1, sintetizator, glas, efekti i loopovi) polaznici ovogodišnje radionice soundpaintinga održane u listopadu: Ivana Vojnić Vratarić (pokret, ples, zvučni objekti), Vinka

Burić (pianino, zvučni objekti), Carlos Fagin (midi klavijatura), Henry Marić (klarinet, efekti), Elvis Šuke (električna gitara, alt–saksofon), Andrej Barac (bubnjevi, udaraljke) i Branko Nikolić (električne orgulje, efekti).

Radaković svoje radionice, prvotno dominatno edukativne, a od 2017. umjetničko–performativne, temelji na vlastitom autorskom znakovnom jeziku za skladanje u realnom vremenu koji se »oslanja« na soundpainting (autorski znakovni jezik Waltera Thomsona), conduction (autorski znakovni jezik Lawrencea Butcha Morrisa), game kompoziciju (»Cobra« Johna Zorna), a u središte pozornosti donosi pojmove izvođačke »slobode«, »spontanosti« i »prisutnosti«. »Performans se izvedbenim konceptima ‘fluidnog vodstva’ i ‘izvođačkog pozivanja’ bavi promišljanjem pitanja ‘autorstva’ i ‘decentralizacije’ (paradigme skladatelj–izvođač / dirigent–ansambl),

podrazumijevajući mogućnost da svatko od izvođača u bilo kojem trenutku preuzme ulogu skladatelja (zaustavljanjem, preusmjeravanjem, kreiranjem novog ili paralelnog sadržaja, strukture ili izvedbene igre), odnosno da svatko od izvođača potaknut autorskim impulsom postane ‘paralelni’ skladatelj slobodnim ulaskom u izvedbeno polje«, pojašnjava Radaković. Dodaje da je zajednički nazivnik izvedbenog djelovanja načelo komunikacije znakovima koje izvođači pokazuju jedni drugima, a iza kojih stoje jasne ideje kako treba djelovati, ostavljajući autorsku slobodu izvođačima da izaberu čime će djelovati, odnosno, što će donijeti.

Te su igre u sat vremena provele publiku kroz kontrastne izvedbene situacije s različitim skladateljima/soundpainterima — »pokazivačima« (koji svojim tijelom i pokretom određuju smjer kretanja skladbe/performansa). Temelj takvog izvedbeno–umjetničkog djelovanja je konceptualna i slobodna improvizacija

u kojem je ključan element iznenađenje, što od izvođača zahtijeva odmak od poznatog i predvidivog te usredotočenost na svaki kreativni čin bez znanja o tome kamo vodi. Evidentno je da takve prakse donose delikatne rezultate i posljedično neuredno događanje i/ ili nedosljedan sadržaj, međutim, teško je utvrditi koliko je takvih trenutaka bilo jer je riječ o suvremenim performativnim praksama u kojima se neravnoteža i propusti teže utvrđuju, a dojam na kraju svodi na osobne preferencije ili simpatije prema takvim umjetničkim načinima.

Ono što je bitno i primjetno kod navedenog performansa jest inspiracija izvođača i, ništa manje važna, zabava u izvođenju. U dobroj mjeri to je i pridonijelo efektnijem prijemu slušatelja i gledatelja. Soundpainting platforma Pula, koju podupiru Upravni odjel za kulturu grada Pule i Istarske županije, nastavit će sa svojim radom nizom novih radionica i performansa.

M a k M u r t i ć u p o v o d u n a s t u p a s a n s a m b l o m Ž i v a v o d a n a Z E Z f e s t i v a l u u K S E T – u , 17. t r a v n j a 2 0 1 8 .

Tragom Johna Zorna Na rubu između jazza i suvremene ozbiljne glazbe, stvaranje glazbenog djela Cobra prema točno određenim uputama na način društvene igre

ak Murtić vrlo je nemiran mladi zagrebački glazbenik. Studirao je arhitekturu, a onda se predomislio, otisnuo u London i ondje se počeo ozbiljno baviti jazzom. Svirao je saksofon, skladao, aranžirao i sastavio big bend s kolegama glazbenicima sa svoje londonske škole, s kojima je i nastupao. Nakon povratka u Zagreb prije desetak godina ulazi iz projekta u projekt. Osnovao je više sastava, objavio nekoliko albuma, redovito nastupa i stalno istražuje.

Mak Murtić održao je i koncert sa svojim orkestrom Mimika

Njegov posljednji projekt Cobra izveden je u KSET–u, u sklopu ZEZ festivala, a najavljen kao skladba Johna Zorna. Budući da se radi ne o partituri, odnosno klasičnoj glazbenoj notaciji, nego o nizu pravila prema kojima glazbenici improviziraju i traže što će se dalje događati u skladbi, ovaj projekt sve ono tonalitetno, melodijsko ili harmonijsko, kao i pitanje ritma i mjere, prepušta samim glazbenicima. Na neki je način to odmak od dosad uvriježenih Murtićevih interesa, korak dalje prema suvremenoj ozbiljnoj glazbi, možda i uvod prema najavljenom zagrebačkom Muzičkom biennalu na kojem bi za tri godine glavni gost trebao biti sam John Zorn i njegova glazba. Bila je to prigoda i povod za razgovor s Makom Murtićem.

Prije svega, što je to Cobra? Očito neka njegova skladba. Što ta skladba sadrži, kako je organizirana i što izvođenje te skladbe po Zornu podrazumijeva?

Cobra je skladba Johna Zorna zamišljena kao arkadna igra. To je skladba koja nema partituru nego niz pravila te tzv. promptera, tj. dirigenta koji odlučuje čije su ideje dobre, a čije loše, prema njegovu mišljenju. Glazbenici traže ideje signalima (ruke na usta, prst na oko itd.) a prompter ih »omogućuje«dizanjem određenih karata koje signaliziraju tzv. event ostalima u ansamblu. Sami glazbeni eventi su npr. Solo sekcija, Grupno sviranje, Promjena glasnoće, Promjena volumena, Memorija itd. Znači, pravila koja se mogu različito interpretirati.

John Zorn je Cobru napisao osamde-

setih godina prošloga stoljeća, u čemu je, barem djelomice, bio inspiriran arkadnom igricom istog naziva.

Koliko ste to dugo vježbali i što je na probama dogovoreno?

Vježbali smo u više navrata, već prije, za nastup u Vinylu, a nedavno smo imali tri probe (jednu s gostima na radionici) i na tim probama smo usvajali pravila. Prvu probu smo radili bez instrumenata, dakle imitirajući evente glasom, pokretom ili pak nekim radnjama (npr. točenje kave, trčanje po prostoriji) i mijenjali smo se u ulogama dirigenta, tj. promptera.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

M

Razgovarao: Saša Drach

Koja su pravila izvođenja? Što znače svi ti papiri pred prompterom? Razne boje, razna slova...?

33

C

obra je skladba Johna Zorna zamišljena kao arkadna igra, nema partituru, nego niz pravila

đenim okolnostima ljudskog života, kao i u društvenim sustavima. Doduše, publika se lako može i priključiti, ako poznaje pravila, i igra ne mora funkcionirati samo na glazbenim razinama. Tu je moguće utkati i glumu, ples, govor...

Kako ste se skupili? Koliko vas je bilo u sastavu i tko je što svirao?

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

To je projekt ansambla Živa voda koji u Zagrebu vodi rezidenciju u klubu Vinyl, gdje svakog mjeseca radimo potpuno drukčiju obradu nekog glazbenog dje-

Zorn, dakle, nije napisao glazbu, nego samo niz pravila. A što ste onda vi svirali?

Sociološki eksperiment Kakve je veze imala publika s izvođenjem, osim slušanja?

Radi se, zapravo, o sociološkom eksperimentu u kojem glazbenici, tj. izvođači predstavljaju društvo. Netko može tražiti više toga, a netko želi slušati druge. Netko želi »solirati«, a netko svirati u ansamblu. Netko traži melodije, a netko kaos. Uglavnom, publici se predstavlja i sigurnost i nesigurnost u odre-

Ovo nije jam session, poglavito zato što se ne bavi ni harmonijom ni melodijom, iako se to može i ne mora dogoditi.

Stvar je zvuka i apstraktnije interakcije. Zanimljivo je da sve to postaje neko zajedničko, rekao bih, gotovo spiritualno iskustvo.

Sav taj jazz Vidite li u tome budućnost nove glazbe? Uostalom, je li to uopće bio jazz? Improvizacija ili kontrolirano skladanje u trenutku izvođenja? Ima li razlike u tome?

Mi smo svirali naš senzibilitet.

Poznajete li još koji bend koji tako

Maja Rivić

Ukratko, postoji nekoliko nizova pravila koja omogućuju određene evente. Glazbenici ih pozivaju određenim brojem prstiju, na određenom dijelu tijela (usta — ansambl/solist, nos — duo ili event holder, oko — crtić ili humor, uho — promjene stila, volumena ili grupe, tjeme — memorije eventa 1,2 i 3 te načini završetka skladbe na dlanovima). Prompter omogućuje te zahtjeve stavljajući korespondirajuću kartu na stol. Dakle, svaki poziv korespondira s nekom bojom i slovom na pojedinoj karti.

Mak Murtić

34

Moderator dopušta ono što želi u skladbi, a bend se dobro zabavlja tražeći ga. Katkad se razočaramo kad moderator ne uvaži prijedlog glazbenika, a katkad smo sretni kad uvaži. Moderatori se mijenjaju, a igra ne prestaje, kao na izborima.

la (albuma, skladbe, sistema, jezika…). Sastoji se od članova drugih bendova (Mimika, On, Yaye, Truth or Tribe, Antenat, x Porto Morto i sl.) s lokalne progresivne i jazz scene. Prošle godine smo radili obradu jedne druge Zornove skladbe pa su nas ove godine pozvali i na ZEZ festival. Uz naše stalne članove (Nenad Kovačić, Maja Rivić, Leo Beslač, Luka Ćapeta, Mak Murtić) pridružili su nam se gosti na drugim instrumentima pa bih rekao da nas je bilo desetak u krugu.

Igra ne prestaje Kako su organizirani krugovi izvođenja? Koja je uloga voditelja, da ne kažemo moderatora, dirigenta?

svira? Je li nešto takvo već negdje objavljeno?

Mislim da ova skladba kod nas još nije bila izvođena, ali svakako je vrijedno proučiti pravila i otvarati se takvim nastupima improvizatorski i društveno. Toplo preporučujemo drugim glazbenicima.

Sugestija svjetla Je li vam palo na pamet u tu igru uključiti i svjetla? Light show nije bio usklađen. Šteta, jer se na trenutke činilo kao da jest. Meni je djelovalo kao da se iz one najveće činele diže plavičasta glazbena prašina — kad je bubnjar raspali.

Nismo to radili, ali bilo tko može sudjelovati, pa tako i tehničari zvuka i svjetla.

Dakle, svaki put je drukčije. Naravno, to je zgodna ideja.

Koja je razlika između vaše igre i standardnog jam sessiona? Koliko je to bilo drugačije od svega drugog što ste dosad radili?

Mislim da je to tek jedan od elemenata glazbe, no više se tiče ljudske društvenosti. Općenito mi se čini da se to može lijepo iskoristiti u edukativne i zabavne svrhe. Svakako to nije nova skladba, nego relativno zaboravljeno djelo i među glazbenicima i među publikom, iako nije nepoznato. Recimo da je to postjazz, možda. Ne znam, općenito jazz kao pojam određuje neki navodni žanr. Ako se maknemo od tog idioma, možemo reći da je sve jazz, ali ne bih se time zamarao.

Primjerice Zoran Šćekić ima partiture u boji. Vi ste imali papire u bojama sa slovima. I jedno i drugo su grafički sustavi. Crtovlje je očito nedovoljno. Je li to free jazz? Ili nešto drugo? Kod Šćekića je to bilo zapisano, a vi ste sve kombinirali u trenutku izvođenja Tu nema crtovlja. Partitura su karte i pravila. Mogli bismo reći da je free jazz, ali mogli bismo reći i da je to nastavak prog rock tradicije ili suvremene klasike. Ili pak obična društvena igra. Je li Monopoli free jazz? Što planirate s tim ansamblom i tim stilom izvođenja? Živa voda je istraživački projekt i svaki put istražujemo nešto svima nama nepoznato, a sve se to pretače i u druge stvari koje radimo, izravno ili neizravno. Prenošenje toga istraživanja (apstraktnijim skladbama poput ove ili pak izvedbom, recimo, Rundekova Trećeg svijeta u našoj interpretaciji) nadam se da se pojačava snaga na sceni, a nadahnjuje i druge na neke manje tipične pristupe i na kraju nas sve zbližava i time stvara Zagrebačku scenu. S druge strane, sad s grupom Mimika planiram predstaviti novi album, pokrećemo novi postjazz sastav Truth or Tribe i uživamo u svemu što se događa.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

M u z i ko l o g i n j a d r. s c . H a n a B r e ko Ku s t u r a p r e d s t a v l j a p r o j e k t C R O M U S C O D E X 70

U potrazi za izgubljenom glazbom Projekt u suradnji Hrvatske zaklade za znanost (HRZZ) i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) bavi se istraživanjem srednjovjekovnih kodeksâ važnih za hrvatsku kulturu Razgovarao: Dario Poljak

N

ajstariji slojevi hrvatske glazbe svojevremeno su išli ukorak s vremenom, od pojave višeglasja do različitih »trendova« prisutnih u srednjovjekovnoj liturgijskoj praksi — o tome najviše govore rukopisni izvori koji se danas čuvaju u hrvatskim knjižnicama (među važnijima je, primjerice, Metropolitanska knjižnica u Zagrebu), samostanima ili arhivima. Tijekom minulih stoljeća rukopisi su nerijetko mijenjali vlasnike i adrese, a neki od njih, pisani za područje današnje Hrvatske, razasuti su diljem svijeta. Najbolji primjer je Dubrovački misal iz 12. stoljeća koji se čuva u knjižnici Sveučilišta u Oxfordu (Bibliotheca Bodleiana), a kao zanimljivost može poslužiti primjer do sada ne baš dobro poznatog rukopisa napisanog za Poreč, za koji

je ustanovljeno da se čuva u Malibuu u Los Angelesu.

Cjelokupnim istraživanjem sadržaja i funkcije srednjovjekovnih kodeksâ važnih za hrvatsku kulturu od prošle se godine bavi skupina znanstvenika okupljena u projektu CROMUSCODEX70, koji je nastao u suradnji Hrvatske zaklade za znanost (HRZZ) i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). U razgovoru nam projekt predstavlja njegova voditeljica, dr. sc. Hana Breko Kustura.

Odakle projektu naziv CROMUSCODEX70? Što on označava?

Akronim CROMUSCODEX70 potječe od latinskog, a zapravo označava »hrvatski glazbeni kodeks«. Riječ »kodeks« u glazbeno–medievalističkom kontekstu zapravo je rukopisna liturgijska knjiga pisana na pergameni i notirana srednjovjekovnom notacijom koju nazivamo skupnim pojmom »neume«.

Broj 70 (poput neke tajne šifrirane po-

ruke) zapravo je uputa znalcima na jedan »zagrebački« misal s njemačkim neumama bez crtovlja iz 13. stoljeća, MR 70, koji se danas čuva u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu. Tom je misalu posvećena moja prva knjiga iz 2003. u izdanju HMD–a. Njegova je obrada i istraživanje tada nagrađeno Nagradom HAZU–a i prepoznato u krugu europskih kolega kao suvremeni, i s njihovim metodama konkordantan, način obrade srednjovjekovnih glazbenih knjiga s hrvatskih prostora.

Hrvatski srednjovjekovni glazbeni kodeksi predstavljaju znakoviti početak glazbene pismenosti na hrvatskim prostorima, a ujedno su i važan relikt davne glazbe, koja je u srednjem vijeku bila podudarna s europskim strujanjima.

Povijesnom kontekstualnošću bila je dijelom latinske glazbene tradicije zapadne, rimske crkve.

Riječ je o interdisciplinarnom projektu u kojem sudjeluje niz domaćih

istraživača uz pridružene stručnjake iz inozemstva. Tko čini istraživačku skupinu i po kojim je ona kriterijima okupljena?

Najveći autoriret našeg projekta i znanstvenik svjetskog ugleda s velikim stručnim i međunarodnim iskustvom je prof. dr. Andreas Haug, predstojnik Instituta za muzikologiju, nositelj katedre za prednovovjekovnu europsku glazbu Sveučilišta Julius Maximilian u Würzburgu i aktualni voditelj opsežnog glazbeno–medievalističkog projekta Corpus monodicum. On je devedesetih godina prošloga stoljeća u mojoj generaciji poslijediplomskoga studija muzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu bio gostujući docent i stipendist DAAD–a. Njegovi su postulati rada od samog početka uključivali interdisciplinarnost: surađuje i objavljuje knjige s filolozima, specijalistima za srednjovjekovni latinski jezik i obred, liturgičarima…

35

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

pjevača, osobe koja je u stanju tu glazbu interpretirati, otpjevati.

Naš svojevrsni »kantor« te izvrsna kreativna glazbenica (i muzikologinja prije svega) jest doc. dr. sc. Katarina Livljanić. Znalac za iluminacije jest dr. sc. Rozana Vojvoda, znanstvenica koja predaje na Sveučilištu u Dubrovniku; jedina je u Hrvatskoj bila na usavršavanju na studiju beneventanskog pisma i tradicije na prestižnom Pontifikalnom institutu (PIMS) u Torontu. Tu je i jezikoslovka dr. sc. Marijana Horvat s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) koja izvrsno poznaje stariji hrvatski jezik, naročito iz crkvenih knjiga nastalih od srednjega vijeka do 17. stoljeća. Najmlađi u znanstvenom timu je franjevac provincije Presvetog Otkupitelja, asistent i predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, mr. sc. Domagoj Volarević. Liturgičar je koji trenutačno radi na svojoj disertaciji na Pontifikalnom liturgijskom institutu Muzikologinja dr. sc. Hana Breko Kustura istražuje Sant’ Anselmo u Rimu i ono što najstarije slojeve hrvatske glazbe je možda najzanimljivije — liturgičar koji je i formalno glazbeno obrazovan.

C

ilj je projekta istražiti provenijenciju hrvatskih glazbenih i liturgijskih kodeksa u stranim i domaćim arhivima

Odabir ostalih četiriju kolega koji čine istraživački tim nije samo logičan nastavak te ideje, nego i nasušna potreba današnjega medievalističkog glazbenog rada u Hrvatskoj. Osim toga, podsjetimo se, u jednom srednjovjekovnom skriptoriju, gdje nastaju i gdje se prepisuju liturgijske i glazbene knjige, interdisciplinarnost se podrazumijevala. Primjerice, skriptor je imao iluminatora koji je kodeks oslikavao, ukrašavao inicijale liturgijskog teksta, imao je i sam zavidno iskustvo i znanje latinskog jezika. Morao je ili konzultirati se s kantorom ili pak biti sam toliko glazbeno obrazovan da u zapisu glazbe neumama bude besprijekorno točan.

Nužna interdisciplinarnost

36

Dakle, sve je već odavno definirano u skriptorijima srednjega vijeka (mislim naravno na ideju). Trebalo je samo priznati da su današnja znanja muzikologa–medievalista nedovoljna bez liturgičara, povjesničara umjetnosti, filologa– jezikoslovca i naposljetku »kantora«,

Na ovome sam mjestu dužna spomenuti da je upravo postulat međunarodnih kontakata i suradnji ono što odavna promiču i za što se zalažu voditeljica Odsjeka za povijest hrvatske glazbe HAZU–a, akademkinja Koraljka Kos, moja mentorica na magisteriju i doktoratu (u suradnji s prof. Haugom), i upraviteljica Odsjeka, članica suradnica HAZU–a, prof. dr. sc. Vjera Katalinić.

Gdje se nalaze rukopisi koje obuhvaća istraživanje projekta CROMUSCODEX70? Jesu li među njima i neki koji su »promaknuli« dosadašnjim istraživačima?

Hrvatski glazbeni rukopisi kojima se bavimo, osim u crkvenim arhivima Dalmacije i Istre (samostani i drugi arhivi u Dubrovniku, Makarskoj, Splitu, Trogiru, Zadru, Kamporu, Šibenku, Sinju itd.) nalaze se i u inozemnim arhivima.

Među njima su glasovita Bodleiana (knjižnica Sveučilišta u Oxfordu), Mađarska nacionalna knjižnica Szechenyi u Budimpešti, Knjižnica Akademije znanosti u Petrogradu, Apostolska biblioteka u Vatikanu, Muzej J. Paul Getty u Malibuu u Los Angelesu itd. Među njima su i neki rukopisi, primjerice u Budimpešti ili pak Los Angelsu, koji su nominalno poznati, ali je njihova provenijencija upravo zbog manjka komparativnog interdisciplinarnog istraživanja do danas ostala nepoznatom, a ona je upravo regionalno već naslućena — hrvatska! I sigurna sam da ćemo ovim projektom doći do novih otkrića nekih nepoznatih rukopisa koji su poznati u smislu ubikacije, ali nepoznati u

smislu njihova repertoara, usporedbi s europskim repertoarom i, što je najvažnije, otkrića načina na koji su dospjeli u arhive gdje ih danas nalazimo.

Hrvatske specifičnosti Kakvu nam sliku o stanju (glazbene) kulture u srednjem vijeku na prostoru današnje Hrvatske mogu dati rukopisi koji su predmetom ovoga istraživanja?

Istraživanja suradnika projekta usmjerena su na dvije razine. Prva je sintezna slika europskih konkordancija glazbenih i liturgijskih izvora, kakav je primjerice rad na knjizi o beneventanskoj rukopisnoj tradiciji u Dalmaciji koju piše Rozana Vojvoda. Druga slika koju želimo prikazati jesu »posebnosti«, unikati, kojima se hrvatski glazbeni izvori, iako potpuno pripadaju zapadnome, rimskom uzusu, ipak razlikuju u načinu i inzistiranju na svojoj lokalnoj tradiciji, poput jednog pontifikala iz Dubrovnika koji osim rimskog načina posvete crkve sadrži i zapis crvenom tintom »secundum Dalmatinos«, želeći svjesno istaknuti vlastiti crkveni identitet — dalmatinski. U tom smislu moja »dionica« projekta su izvori za cantus fractus, taj l’altro gregoriano korpus napjeva, koji i nakon oficijelne faze gregorijanskog pjevanja nastavlja život među dominikanskim i franjevačkim zajednicama sve do kraja 18. stoljeća, uvrštavajući postupno na hrvatskim lokalitetima i napjeve na hrvatskom jeziku.

Tri knjige Koji su ciljevi projekta CROMUSCODEX70? Je li projekt usmjeren znatiželjnoj publici ili isključivo znanstvenicima koji se bave srednjovjekovnom glazbom?

Cilj projekta je istražiti provenijenciju hrvatskih glazbenih i liturgijskih kodeksa u stranim i domaćim arhivima. Točno ih temeljem komparacije sa srodnim izvorima smjestiti u europske mape glazbe i liturgije od karolinškog vremena do kraja 17. stoljeća. Jedan je od ciljeva dakako i njihova inkorporacija u opću sliku poznatih glazbenih izvora u cilju rekonstrukcije cjelovite slike glazbe hrvatskog srednjovjekovlja s dominantnim tradicijama beneventanskih, mađarskih, njemačkih i talijanskih europskih utjecaja.

Poseban dio bit će posvećen likovnim karakteristikama hrvatskih kodeksa u usporedbi s drugim europskim iluminatorskim školama. Očekuje se dovršetak doktorske disertacije s područja liturgike; tema je Šibenski Liber — Analiza sakramentara fra Domagoja Volarevića. Rezultat kojem težimo jest i knjiga o temi beneventanskih iluminiranih kodeksa iz Dalmacije koju priprema Rozana Vojvoda te napokon izrada multimedijske e–knjige o Barlaamu i Jozafatu koju priprema Katarina Livljanić.

U tri knjige i nekoliko znanstvenih radova na kraju projekta toliko spominjanoj Europi želimo ponuditi svoj dio mozaika, koji je na istoj kvalitativnoj razini kao repertoari primjerice gregorijanskih ili novogregorijanskih napjeva u susjednoj Italiji ili pak na njemačkome govornom području. Istovremeno radimo na tome da se hrvatski rukopisi napokon uvrste u komparativne radove kolega s drugih govornih područja.

Osim filološkim istraživanjem, u sklopu projekta jedna od članica, Katarina Livljanić, bavit će se i »praktičnim« radom, tj. izvođenjem do sada široj javnosti nepoznate glazbe. Što će točno proizaći iz njezina istraživanja?

Katarina Livljanić na ovom projektu radi komparativno–povijesno istraživanje hrvatskih, staroslavenskih i talijanskih rukopisa u svrhu znanstvene obrade i glazbene rekonstrukcije legende o sv.

Barlaamu i Jozafatu, svojevrsne kristijanizirane inačice života Bude. Ta je srednjovjekovna legenda u Europu donijela život Bude, kojega su brojni prijevodi s gruzijskoga, grčkoga i latinskoga jezika na gotovo sve vernakularne jezike srednjovjekovne Europe pretvorili u kršćanskoga sveca. Izvori koji se čuvaju u Hrvatskoj pripadaju različitim tradicijama i inačicama prijevoda legende. To je priprema za rezultat njezina istraživanja koji će biti multimedijska knjiga uz novi CD u izdanju diskografske kuća Arcana (Outhere Music) u 2018. godini.

U kojoj je trenutačno fazi projekt? Što vas uskoro očekuje?

Projekt je u fazi prikupljanja arhivske građe i digitalizacije do sada neobrađenih pergamenih glazbenih kodeksa, iščitavanja relevantne nove literature inozemnih autora koji se bave srodnim područjem te u fazi terenskih istraživanja, i to od hrvatskih arhiva do posjeta inozemnim bibliotekama i arhivima.

Napravili smo i znanstveni korak dalje te smo odradili prve obrade i priredili za tisak nekoliko znanstvenih radova. Primjerice, već smo u tisak predali dva znanstvena rada za objavu u Italiji i Francuskoj, i to na engleskom jeziku, u pripremi je jedan joint–paper kolegice Livljanić i mene na francuskom, za objavu u elektroničkom obliku. Rozana Vojvoda radi na poglavljima svoje buduće knjige o beneventanskim iluminiranim rukopisima u Dalmaciji, a fra Domagoj marljivo ispisuje poglavlja svojega liturgijskog doktorata i priprema završne konzultacije s glavnim mentorom u Rimu.

Međutim, sav rad na projektu vodi istome cilju — traganju za napuštenim liturgijskim glazbama, latinskim i hrvatskim tekstovima te karolinškim i beneventanskim iluminacijama koje željno čekaju neke nove poglede, transkripcije i interpretacije.

Dva svečana koncerta u povodu 30. dodjele Nagrade Ivo Vuljević, 28. s t u d e n o g a 2 0 17. u M u z e j u M i m a r a i 2 8 . p r o s i n c a 2 0 17. u K D V L

30 godina prepoznavanja kvalitete

Svečani koncerti u povodu obljetnice Nagrade Ivo Vuljević koju svake godine za najbolje dosege u klasičnoj glazbi dodjeljuje Hrvatska glazbena mladež

H

rvatska glazbena mladež prošle je godine obilježila 30. obljetnicu Nagrade Ivo Vuljević dvama koncertima dobitnika te ugledne nagrade prijašnjih godina. U povodu te obljetnice, uoči prvog koncerta održanog 28. studenoga 2017. u Muzeju Mimara, predstavljena je publikacija Ivo Vuljević — ostavština vizionara, uz prigodne riječi predsjednika HGM–a Tončija Bilića, glazbenog kritičara i komentatora Branimira Pofuka te urednice izdanja Erike Krpan.

Trideset najdarovitijih Ivo Vuljević (1919. — 1987.) jedna je od najistaknutijih osobnosti kulturnog, napose glazbenog života u rodnom Zagrebu. Njegovo je djelovanje bilo višestruko razgranato i dojmljivo, s iznimnim smislom za dobru organizaciju.

Bio je direktor Zagrebačke opere, Ansambla LADO te prvi direktor Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Jedan je od osnivača Zagrebačkih solista, Simfonijskog orkestra Radio Zagreba (danas Zagrebačke filharmonije), suosnivač je i Muzičkog biennala Zagreb te Tribine muzičkog stvaralaštva u Opatiji, a uvelike je zaslužan i za promicanje rada Muzičke omladine, danas Hrvatske glazbene mladeži. Stoga je bilo logično i opravdano osnivanje godišnje Nagrade Ivo Vuljević neposredno nakon njegove smrti 1988., koju HGM dodjeljuje za najistaknutije ostvarenje mladih glazbenika. Trideset godina — trideset nagrada — trideset najdarovitijih, koji su poslije itekako opravdali povjerenje stručnog povjerenstva i razvili dojmljive karijere, poput prvog dobitnika — kornista Radovana Vlatkovića ili violončelistice Monike Leskovar, pijanistice Martine Filjak, gitaristice Ane Vidović, mezzosopranistice Renate Pokupić i da ne nabrajamo dalje, jer su svi oni vrijedni pažnje. O njima se piše detaljno u opširnim biografijama, uz obrazloženja i fotografije u lijepo opremljenoj knjizi u izdanju HGM–a.

Publikacija je posvećena i rasvjetljavanju lika i djela Ive Vuljevića, navodeći različite aspekte njegovih interesa i djelovanja, primjerice u Hrvatskoj glazbenoj mladeži, kao čimbeniku nacionalne kulture, publici i hrvatskom glazbenom stvaralaštvu, fenomenu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, Glazbenoj tribini u Opatiji, uključujući i dragocjena svjedočenja njegovih suvremenika i suradnika.

Dragocjena svjedočenja Nakon predstavljanja publikacije, proglašen je ovogodišnji dobitnik Nagrade Ivo Vuljević — violinist Luka Ljubas. Taj iznimno daroviti mladi umjetnik rođen je 1996. u hrvatsko–japanskoj glazbeničkoj obitelji. Prvu poduku iz violine dobiva od Najnoviji dobitnik Nagrade Ivo Vuljević hrvatski je, a ujedno i austrijsko–japanski violinist, Luka Ljubas majke. Nastavlja školovanje u Beču, Klagenfurtu i ponovno u Beču, usavršavajući se na mnogim majstor- de 1992.) odsvirala je Walzer u Ges– udaraljkaš Filip Merčep (dobitnik naskim tečajevima. Od nagrada na me- duru Franza Schuberta i Intermezzo u grade 2011.) uz elektroniku kolege Niđunarodnim natjecanjima podsjetimo Es–duru op. 117 Johannesa Brahm- colasa Sinkovića. Od prijašnjih dobitnitek na pobjedu i osvojene posebne na- sa te praizvela Dva nocturna Frane ka Nagrade koncert je otvorio orguljaš Pavao Mašić (Bachove Toccata i fuga u grade na Međunarodnom violinistič- Đurovića. kom natjecanju Vaclav Huml 2017. u Udaraljkašica Ivana Bilić (dobitnica na- d–molu), zatim su violinisti Marco Graziani, Katarina Kutnar, Anđelko Krpan i Zagrebu, kao prvom Hrvatu kojem je grade 1998.) i gitarist Petrit Çeku (doMarin Maras izveli svaki po jedan stato uspjelo u četiri desetljeća otkako po- bitnik nagrade 2005.) odsvirali su zavak iz Vivaldijeva ciklusa Četiri godišstoji to natjecanje. jedno drugi stavak iz Bachova Kon- nja doba uz Gudački orkestar Hrvatcerta u f–molu BWV 1056 u vlastitoj ske glazbene mladeži. Nakon uručeobradi za marimbu i gitaru te duo za nja 30. Nagrade Ivo Vuljević, dobitnik Praizvedba Nocturna marimbu i gitaru Calienta Emmanue- Luka Ljubas izveo je Introdukciju i RonNa prvom koncertu dobitnika Nagrade la Séjournéa. Na kraju se predstavila do capriccioso Camillea Saint–Saënsa Ivo Vuljević iz prethodnih godina nastu- i sopranistica Valentina Fijačko Kobić uz klavirsku suradnju pijanista Danijela pio je najprije pijanist Ivan Krpan (do- (dobitnica nagrade 2003.) uz klavirsku Detonija (dobitnik Vuljevićeve nagrade bitnik nagrade 2015.). Izveo je Noctur- pratnju Katarine Krpan, otpjevavši tri 2008.). no Blagoja Berse i pet Preludija op. 28 popijevke Josipa Hatzea (Lađa u noći, Frederica Chopina. Slijedio je zajed- Ljuven sanak i Serenada).

Slijedio je solistički nastup pijanistice nički nastup tubista Krunoslava BabiMartine Filjak (Lisztove parafraze na ća (dobitnika nagrade 2001.) i pijanistiteme braće Donizetti), a na kraju naSredišnji događaj ce Srebrenke Poljak (dobitnice nagrastup ansambla Cellomania koji je pod de 2001. kao članice Zagrebačkog gla- Jubilarna, 30. Nagrada Ivo Vuljević uru- umjetničkim vodstvom Valtera Dešpasovirskog trija). Izveli su izbor iz ciklusa čena je violinistu Luki Ljubasu na sve- lja dobio posebno priznanje 2008. (KuEscenas Latinas (Candombe–Balada čanom koncertu 28. prosinca u Velikoj ljerić: Milonga para Jorge Luis Borges India–Choro) Enriquea Crespoa. Pijani- dvorani Lisinski. U predvorju Dvorane i David Popper: Polonaise de Concert, stica Katarina Krpan (dobitnica nagra- posjetitelje je muziciranjem dočekao za ansambl violončela).

DAMIL KALOGJERA

Piše: Višnja Požgaj

37

U R i j e c i o d r ž a n i j u b i l a r n i 2 0. M a t e t i ć ev i d a n i , 16 . — 19. t r a v n j a 2 018 . u G u ve r n e r ovo j p a l a č i

Osebujna zbirka tradicijskih vrijednosti

Svečanost zbornog pjevanja posvećena drugom izdanju zbirke narodnih napjeva Istre i Hrvatskog primorja Zaspal Pave Ivana Matetića Ronjgova

M

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Piše: Ramiro Palmić

atetićevi dani, jedna od važnijih kulurnih i glazbenih manifestacija Ustanove »Ivan Matetić Ronjgov«, utemeljeni su 1980. godine u povodu 100. obljetnice rođenja barda istarsko–primorske tradicijske glazbe Ivana Matetića Ronjgova (Viškovo–Ronjgi, 10. travnja 1880. — Lovran, 27. lipnja

godinama postojanja vrlo važna u očuvanju, promicanju i notnoj ediciji vokalne i instrumentalne narodne glazbe te domaće besede čakavskog podneblja.

Ovogodišnji, jubilarni 20. Matetićevi dani, održani od 16. do 19. travnja, bili su posvećeni predstavljanju drugog, dopunjenog izdanja opsežne i hvalevrijedne zbirke narodnih napjeva i plesova Istre i Hrvatskog primorja Zaspal Pave Ivana Matetića Ronjgova. Svečanost Dana koji se održavaju u organizaciji Ustanove »Ivan Matetić Ronjgov«

pni melografski opus skladatelja, melografa i pedagoga Ivana Matetića Ronjgova. Prva zbirka sadrži 556 zapisa koje je Matetić zapisivao po mjestima Istre te otokâ Krka, Cresa i Suska. U njoj su Novljani (Novi Vinodolski) sa svojim tradicijskim napjevima te starim junačkim i domoljubnim pjesmama bili zastupljeni tek četirima napjevima. Drugo, dopunjeno izdanje obuhvaća 114 pjesama Novog Vinodolskog koje je 1972. i 1973. zabilježio Matetićev učenik i sljedbenik njegova djela, prof. Dušan Prašelj, čime je ispravljena stanovita nepravda prema zavičajnim napjevima toga kraja.

Oaza izvornosti

KUD »Ilija Dorčić« iz Novog Vinodolskog izveo je segmente novljanskoga kola

38

1960.). Nekoliko glazbenika i zaljubljenika u čakavsku tradicijsku baštinu istarsko–primorskog područja, među kojima posebno mjesto pripada maestru Dušanu Prašelju, okupljeni u KPD–u »Ivan Matetić Ronjgov«, danas istoimenu Ustanovu, odlučilo je dostojno obilježiti tu važnu obljetnicu. U svojim nastojanjima i odluci bili su složni da se skladateljeva obljetnica najuvjerljivije može obilježiti izvedbom njegovih djela.

U realizaciji te zamisli okupilo se desetak amaterskih zborova regije s oko tri stotine pjevača. Priređeni su veličanstveni koncerti s Matetićevim velikim zborskim djelima 11. i 12. travnja 1980. u Rijeci i Puli. Tako su utemeljeni Matetićevi dani, bijenalna svečanost zbornoga pjevanja i manifestacija koja je u

i Primorsko–goranske županije, počela je prigodnom komemorativnom svečanošću na Matetićevu grobu u Opatiji. Istoga dana navečer u Mramornoj dvorani Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka (prostor u kojem se održavaju i ostali programi Dana), uspješnu koncertnu večer priredili su profesori riječke Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova. Svečani koncert uz predstavljanje dopunjenog izdanja zbirke narodnih pjesama Zaspal Pave održan je sljedećega dana, što je bio središnji programski dio manifestacije. Prvo izdanje zbirke objavljeno je 1990. godine, a priređivač je bio (kao i drugog, dopunjenog izdanja) maestro Dušan Prašelj. To je iznimno važan izdavački projekt koji obuhvaća cjeloku-

Matetić je znao kazati da je Novi jedina živuća oaza izvornoga folklora i starinskog pjevanja toga kraja pa taj dodatak u knjizi zaokružuje novljansku ostavštinu. Na predstavljanju knjige govorili su dr. sc. Marija Riman, urednica izdanja, i priređivač izdanja Dušan Prašelj.

U osobito živom, nadahnutom i opširnom kazivanju, Prašelj se prisjetio terenskih istraživanja, snimanja, druženja i rada s Matetićem te istaknuo značenje naše arhaične pučke glazbe i ove knjige za reproduktivne i produktivne glazbenike, posebno značenje zapisa s područja Novog Vinodolskog. Ta svojevrsna monografija istarsko–primorskih napjeva sociokulturološki je doprinos ukupnoj hrvatskoj glazbeno– tradicijskoj baštini. Prašeljeva izlaganja o posebnostima i značajkama pojedinih plesova i napjeva Istre, Hrvatskog primorja i vinodolskog kraja bila su popraćena lijepo osmišljenim nastupima KUD–a »Ilija Dorčić« (koji je izveo segmente novljanskoga kola), ženske i muške klape Puntape i Vinčace iz Novog Vinodolskog, potom vrsnim krčkim parom pučkih sopaca i kantura, braćom Ivanom i Slavkom Kosićem, te kanturima KUD–a »Mate Balota« iz istarskog mjesta Rakalj. Glazbeno osvježenje programa bio je nastup poznatog i svestranog istarskog kantautora Brune Krajcara, koji se u svojim autorskim skladbama nadahnjuje istarskim melosom i vrlo ih vješto uključuje u svojoj jazz glazbi. To je potvrdio i ovim riječkim nastupom, osebujnom i individualnom vokalnom interpretacijom i klavirskom pratnjom dviju po tempu i karakteru kontrastnih istarskih narodnih pjesama: Blizu Žminja grada i Da bi

znalo sunce govoriti, što je nagrađeno oduševljenim pljeskom mnogobrojnih posjetitelja.

Svečanost je svojim nastupom uveličao mješoviti pjevački zbor Ronjgi. Ansambl je osnovan 2011. godine, ima tridesetak članova, a djeluje kao jedna od katedri Ustanove »Ivan Matetić Ronjgov«. Otpjevali su jednu od najljepših pirnih (svadbenih) pjesama Vinčace te Mantinjadu i tanac i Draga nam je zemlja, sve skladbe Ivana Matetića Ronjgova, i stavak Baška iz kantate Bašćanska ploča (klavirska pratnja Tanja Butković–Verzon) koju je na tekst Vladimira Nazora skladao Dušan Prašelj.

Zbor se predstavio kao vokalni ansambl zvučno izbalansiranih zborskih skupina i respektabilnih interpretativnih mogućnosti, a zborovođa Darko Čargonja, ujedno i ravnatelj Ustanove, demonstrirao je osobine vještog vokalnog dirigenta koji redovito postiže intonativnu čistoću, ekspresivne dinamičke gradacije i ritmičku živost izvođenih djela.

Trećeg dana koncertnu večer priredili su učenici riječke Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova s gostima glazbenih škola Blagoje Bersa, Vatroslav Lisinski i Elly Bašić iz Zagreba, Franjo Kuhač iz Osijeka, Ivan Matetić Ronjgov iz Pule te Umjetničke škole Luke Sorkočevića iz Dubrovnika. Izvodili su djela I. M. Ronjgova, ali i drugih hrvatskih i svjetskih autora, što je bila i lijepa prilika za upoznavanje s programskim opredjeljenjima spomenutih škola te s njihovim pedagoškim i umjetničkim dosezima.

Na zatvaranju jubilarnih, 20. Matetićevih dana u prostorima Spomen–doma Ronjgi zanimljivo stručno predavanje za učenike riječke glazbene škole s temom Život i djelo Ivana Matetića Ronjgova uz prikladne glazbene primjere održala je osoba najkompetentnija za to područje, Dušan Prašelj, što su učenici pratili s posebnim zanimanjem i svojim pitanjima aktivno sudjelovali.

Programi Matetićevih dana tijekom godina su se dopunjavali i proširivali različitim sadržajima, čime je ta važna bijenalna kulturno–glazbena manifestacija u gotovo četiri desetljeća postojanja imala važnu ulogu u promicanju istarsko–primorske tradicijske glazbe, čakavske riječi i izdavaštva te je ostala aktualna i zanimljiva za posjetitelje i za profesionalne i amaterske glazbenike raznih profila i svih naraštaja.

d r. s c . S v a n i b o r P e t t a n , b i v š i g l a v n i t a j n i k , a s a d a š n j i p o t p r e d s j e d n i k M e đ u n a r o d n o g s a v j e t a z a tradicijsku glazbu (ICTM)

Put, izazovi i utjecaji hrvatsko–slovenskog etnomuzikologa u predsjedništvu ICTM–a

V

Razgovarala: Dora Dunatov

eć je šesta godina otkako je na mjestu glavnog tajnika ICTM–a (Međunarodni savjet za tradicijsku glazbu / International Council for Traditional Music), drugim riječima — vodeće svjetske udruge na području etnomuzikologije, Svanibor Pettan. Riječ je o hrvatskom etnomuzikologu sa slovenskom adresom, trenutačno redovitom profesoru na Sveučilištu u Ljubljani i predsjedniku Katedre za etnomuzikologiju na tamošnjem Filozofskom fakultetu, čije je ime prije svega neraskidivo povezano s pojmom primijenjene etnomuzikologije, zbog njegova aktivnog zalaganja na području glazbe, politike i rata. Štoviše, upravo je on jedan od začetnika i prvih voditelja istoimene studijske grupe osnovane pri udruzi ICTM, a samim tim je i jedan od važnijih kotačića u šarolikom, a opet

prilično harmoničnom etnomuzikološkom »stroju«, koji će pak, od svojih komparativnih početaka, evoluirati u samosvjesnu istraživačku disciplinu s visokim stupnjem empatije i samarićanskog djelovanja. Tako je i globalna predstavnica etnomuzikologije, udruga ICTM, u formalnom savjetodavnom odnosu s UNESCO–om, a njezine aktivne predstavnike čine etnomuzikolozi iz 128 zemalja svijeta.

Najzaposleniji etnomuzikolog U srpnju 2017. godine ICTM je proslavio 70. godišnjicu postojanja (1947.– 2017.) na 44. Svjetskom kongresu koji se održao u prostorima irskog Sveučilišta u Limericku. Istom je prigodom završilo šestogodišnje djelovanje Svanibora Pettana koji je s mjesta glavnog tajnika te udruge uspio ostvariti više zapaženih rezultata i time pridonijeti ne samo dobrobiti udruge nego i cjelokupne struke. U razgovoru za Cantus

Svanibor Pettan na Svjetskoj konferenciji ICTM–a, Astana, Kazahstan, 2015.

sam je Pettan detaljnije istaknuo rezultate vlastita djelovanja, izazove s kojima se susretao tijekom svojega šestogodišnjeg mandata, kao i razloge odstupanja s te odgovorne pozicije na trenutačnu poziciju potpredsjednika iste udruge.

Kako glavni tajnik vodeće svjetske udruge na području etnomuzikologije odgovara na pitanje što to znači biti etnomuzikolog?

Funkcija glavnog tajnika ICTM–a donosi neslužbeni naziv »najzaposlenijeg etnomuzikologa na svijetu«, što na temelju šestogodišnjeg iskustva (od 2011. do 2017.) te brojnih neprospavanih noći mogu odgovorno potvrditi.

Upravo sam u tom razdoblju potvrdio, ali i nadogradio svoje shvaćanje o tome da je biti etnomuzikolog itekako odgovorna zadaća, a u mnogočemu i povlastica. Drago mi je što sam svoja znanja i vještine uspješno koristio za dobrobit struke, koja je u velikoj mjeri oblikovala ne samo moj profesionalni nego i pri-

I

straživačka disciplina s visokim stupnjem empatije i samarićanskog djelovanja dovela je do toga da je globalna predstavnica etnomuzikologije (udruga ICTM koja okuplja članove iz 128 zemalja svijeta) u formalnom savjetodavnom odnosu s UNESCO–om

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Hrvatski etnomuzikolog sa slovenskom adresom, trenutačno redoviti profesor na Sveučilištu u Ljubljani i predsjednik Katedre za etnomuzikologiju na tamošnjem Filozofskom fakultetu, ključni je međunarodni predstavnik tzv. primijenjene etnomuzikologije

39

Licitarsko srce iz samoborske medičarnice Oslaković, koje je iz Limericka poslano na Havaje jednoj od najstarijih članica ICTM–a, Barbari Barnard Smith, u znak zahvalnosti na izdašnoj donaciji studijskoj skupini Glazba i ples Oceanije. Budući da je u kasnim devedesetim godinama, Smith se nije mogla pridružiti kongresu, nego je poslala ljupku fotografiju. Kako je u Limericku proslavljena 70. godišnjica ICTM–a, više je zaslužnih članova dobilo na poklon licitarska srca s imenima i porukama.

vatni život te da je na svjetskom kongresu u Limericku to prepoznalo 600 kolega iz cijeloga svijeta, nagradivši me stojećim ovacijama i potpredsjedničkim mandatom.

Kako biste, u nekoliko rečenica, objasnili djelovanje ICTM–a?

Međunarodni savjet za tradicijsku glazbu je vodeća svjetska udruga etnomuzikologa i etnokoreologa. U formalnom je savjetodavnom odnosu s UNESCO– om i ima aktivne predstavnike u 128 zemalja i regija diljem svijeta. Organizirajući raznovrsne znanstvene susrete — svjetske kongrese, simpozije studijskih skupina, kolokvije i forume — ICTM aktivno pridonosi unapređenju studija, prakse, dokumentiranja, zaštite i promocije glazbe i plesa diljem svije-

N

ajpoučnije i najizazovnije iskustvo bilo je istraživanje glazbe, politike i rata u Hrvatskoj u 1990–im godinama, na temelju kojega sam počeo razvijati ideju primijenjene etnomuzikologije. ta. Uvažavajući raznovrsnost studijskih tradicija, zalaže se za teorijska i metodološka poboljšanja znanstvenih istraživanja i omogućuje međusobno upoznavanje i suradnju istraživača.

Vodeća udruga

40

ICTM se često naziva vodećom svjetskom udrugom na području etnomuzikologije, premda uz njega postoje i udruge, poput SEM–a, ESEM–a i primjerice IASPM–a. Čime je upravo ta

udruga zaslužila takvu titulu, odnosno po čemu se razlikuje od navedenih?

Kad ste i kako došli na mjesto glavnog tajnika ICTM–a?

koji ostaje na istom položaju, zalog su nastavka procvata udruge.

ICTM je nastao 1947. godine na ruševinama Drugog svjetskog rata i u mnogočemu je nadahnut UNESCO– ovom organizacijom u raznim državama. SEM (Society for Ethnomusicology) je definiran kao američka udruga s međunarodnim članstvom i formalno je SAD–ova podružnica pri ICTM– u. ESEM (European Seminar in Ethnomusicology) je opsegom znatno manji, a IASPM (International Association for the Study of Popular Music) je usredotočen na popularnu glazbu. Sve su to udruge s kojima odlično surađujemo. Primjerice, prvi forum imali smo 2015. godine u Limericku, a na njemu su nastupili članovi ICTM–a, SEM–a i ESEM–a. Već na drugom forumu, održanom u travnju 2017. u Abu Dhabiju, povezali smo ICTM, IAML (International Association of Music Libraries) i IMS (International Musicological Society), dok ćemo na trećem forumu u Pekingu, koji će se održati u srpnju ove godine, povezati ICTM, SEM, IMS, IAML i IASPM.

Oko 2003. tadašnji glavni tajnik Anthony Seeger (UCLA) prišapnuo mi je kako vjeruje da bih se ja odlično snašao u toj ulozi i da bi ujedno bilo dobro da se ICTM, nakon 25 godina boravka u Americi (Sveučilište Columbia u New Yorku i Kalifornijsko sveučilište u Los Angelesu), »vrati« u Europu. Shvatio sam to kao mogućnost provjere demokratskih načela unutar udruge, jer bi tako prvi put boravila dulje vrijeme u Sloveniji, dakle razmjerno maloj državi (najmanjoj u povijesti udruge) u kojoj engleski nije službeni jezik. Na sastancima Upravnog odbora dogovorili smo se da udruga dođe u Sloveniju nakon mandata u Australiji (od 2005. do 2011. godine).

Kako je konkretno vaše šestogodišnje djelovanje kao glavnoga tajnika ICTM–a pridonijelo razvoju discipline na tom području?

Zanimanje za drukčije Kako države članice i sami etnomuzikolozi profitiraju sudjelovanjem u ICTM–ovim događanjima?

Bijenalni svjetski kongresi sjajna su prilika za upoznavanje najnovijih istraživačkih rezultata u raznovrsnim svjetskim kontekstima, a i za testiranje vlastitih postignuća. Uzmimo za primjer 43.

Svjetski kongres u Kazahstanu 2015. godine, koji je bio prvi na području bivšeg Sovjetskog Saveza, prvi u središnjoj Aziji i prvi u državi s većinskim muslimanskim stanovništvom. Okupio je nevjerojatno mnogo kolega iz regije i svijeta. ICTM trenutačno ima 21 studijsku skupinu koja održava redovite bijenalne simpozije. Približno polovica definirana je zemljopisno, npr. Glazba i ples u jugoistočnoj Europi ili Glazbe slavenskog svijeta, dok je druga polovica definirana tematski, npr. Glazba i manjine ili Primijenjena etnomuzikologija. Kolokviji okupljaju male skupine pozvanih vrhunskih autoriteta za određenu temu, a smisao foruma je povezivanje srodnih udruga. Jasno je da se suradnjom smanjuju tenzije i pobuđuje zanimanje za druge i drukčije ljude i njihove izričaje, a samim tim ICTM doslovno pridonosi pozitivnom ozračju i miru u svijetu.

Kad ste prvi put aktivno ili pasivno sudjelovali u nekom od ICTM–ovih ostvarenja?

Godine 1983. u Piranu sam, još kao student, bio na simpoziju studijske skupine Glazbala, a 1989. sam, stjecajem okolnosti, na svjetskom kongresu u austrijskom Schladmingu predstavio referat odsutnog kolege Zdravka Blažekovića.

Biste li rekli da ste svojoj »mandaturi« pristupili kroz prizmu primijenjene etnomuzikologije koja je velikim dijelom obilježila vašu karijeru?

To ste lijepo povezali. Doista sam se te dužnosti prihvatio s primijenjenom etnomuzikologijom u mislima. Preuzimajući dužnost glavnog tajnika ICTM– a, prihvatio sam brigu za sve studijske skupine, zato sam se 2011. odrekao vođenja skupine Primijenjena etnomuzikologija, koja je itekako obilježila razmišljanje o struci u cjelini. Trenutačno vodim studijsku skupinu Glazba i manjine, što se sjajno upotpunjuje s projektom moje istraživačke skupine u Sloveniji, posvećenoj istoj temi. U proteklih dvanaest mjeseci u Ljubljani smo ugostili prve simpozije studijskih skupina Audiovizualna etnomuzikologija i Glazbe slavenskog svijeta te 15. simpozij studijske skupine Glazbena arheologija.

Procvat udruge Kako biste saželi rezultate svojega šestogodišnjeg »mandata«? Članstvo se povećalo za 55 %, a broj sudjelujućih država i regija više nije 75, nego 128! Objavili smo šest brojeva vodeće etnomuzikološke periodičke publikacije (Yearbook for Traditional Music) i tridesetak biltena te brošure na ukupno šest jezika. Održali smo skupove i dobili predstavnike u brojnim, prije neuključenim dijelovima svijeta.

Bilježimo veću prisutnost u Latinskoj Americi. Premda smo objektivno učinili mnogo na uključivanju subsaharske Afrike i arapskog svijeta, postoji još mnogo prostora za poboljšanja.

Usuđujem se ustvrditi da ICTM u svim aspektima funkcionira bolje nego ikad prije. U bliskoj budućnosti čekaju nas svjetski kongres na Tajlandu, simpoziji studijskih skupina po cijelom svijetu, kolokvij u Kanadi i forum u Kini. Moja sjajna nasljednica Ursula Hemetek (Sveučilište za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču) i asistent Carlos Yoder,

U Makedoniji sam 2007. pomogao u osnivanju studijske skupine Glazba i ples u jugoistočnoj Europi koja je pripomogla uspostavljanju duha zdrave, dobrosusjedske suradnje. ICTM je u cjelini postao mjesto susretanja, testiranja vlastitih postignuća i uvida u svjetska događanja u struci. Što je domaćinstvo udruzi donijelo mojoj matičnoj ustanovi — Filozofskom fakultetu u Ljubljani? Posjetio nas je niz gostujućih predavača, pristigle su na poklon mnoge vrijedne publikacije, ostvarene su veze s kvalitetnim partnerskim ustanovama, a povećao se i broj studenta iz drugih dijelova svijeta. U ovoj akademskoj godini imam poslijediplomske studente iz Kine i SAD–a koji su došli studirati na naš odjel.

Kako je Hrvatska uključena u ICTM? Odlično. Naila Ceribašić je članica Upravnog odbora i predstavnica za kontakte s UNESCO–om, a Tvrtko Zebec je predsjednik hrvatskog nacionalnog odbora. Tu su i Joško Ćaleta, Irena Miholić te ostali kolege koji redovito sudjeluju na svjetskim kongresima i simpozijima studijskih skupina. Ovogodišnji je šesti simpozij studijske skupine Glazba i ples u jugoistočnoj Europi bio upravo u Sinju (15. — 20. travnja), a prije nekoliko godina simpozij studijske skupine Glazbala bio je u Stubičkim Toplicama. Dva su simpozija studijske skupine Etnokoreologija organizirana na Korčuli, dok je simpozij studijske skupine Glazba i manjine održan u Ceru. Usto, još je tijekom rata u Puntu na Krku simpozij imala studijska skupina Glazba i spol. Moram istaknuti i muzikologa Zdravka Blažekovića, koji sjajno vodi studijsku skupinu Ikonografija izvedbenih umjetnosti koja je prošle godine imala čak dva simpozija: jedan u Italiji, drugi u Kini.

Nove ideje Koji je razlog vašeg odstupanja s mjesta glavnog tajnika ICTM–a?

Promjene su zdrave. Jedan od mojih cijenjenih prethodnika bio je glavni tajnik punih dvadeset godina, tijekom kojih se potpuno poistovjetio s udrugom i mnogi su na nju počeli gledati kao na njegov osebujni klub. Ja sam svoje ideje realizirao i sad je vrijeme za nove ljude i ideje. A i za oporavak mojih umornih očiju, koliko to bude moguće. /Svanibor Pettan je, dakle, formalno na čelu reda nemalo hrvatskih etnomuzikologa sa zavidnim rezultatima na međunarodnoj fronti. Ipak, njegov su studijski put i karijerne početke obilježile

N

a kongresima udruge smanjuju se tenzije i pobuđuje zanimanje za druge i drukčije ljude i njihove izričaje, a samim tim ICTM doslovno pridonosi pozitivnom ozračju i miru u svijetu

Početak vašeg školovanja obilježila je muzikologija, no što vas je privuklo etnomuzikološkoj disciplini? Drugim riječima, je li postojao kakav krucijalni trenutak u vašem školovanju koji je predodredio životno usmjerenje?

Tu bih na prvom mjestu istaknuo ljudske i profesionalne kvalitete profesora Jerka Bezića, koji mi je tijekom studija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji predavao etnomuzikološke predmete. Pod njegovim mentorstvom obavio sam i prvo samostalno terensko istraživanje u selu Gradišće nad Samoborom, gdje sam upoznao sjajnog tradicijskog glazbenika Franju Kirina. Kao gradsko dijete, koje je uz oca skladatelja i muzikologa te majku nastavnicu glazbenog odgoja odrastalo uz umjetničku glazbu, a u dobi od dvanaest godina već sviralo s vršnjacima u pop–ansamblu, susret s tradicijskom glazbom i životnom mudrošću Franje Kirina, koja je odudarala od svega što sam poznavao, bila je prava prekretnica. Na temelju takvih susreta i sve prisutnije svjetske etnomuzikološke literature, počeo sam uviđati da je svijet glazbe mnogo bogatiji od onoga koji nam se nudio tijekom studija muzikologije. Profesor Bezić mi je svojom otvorenošću omogućio razvoj i postupno širenje opsega struke u nas, na čemu mu uvijek iznova izražavam veliku zahvalnost.

Otkriće Afrike Pionir ste kad je u pitanju etnomuzikološko istraživanje izvan granica Jugoslavije. Kojim ste putem realizirali svoja putovanja u Zanzibar 1982. i Egipat 1986. godine, odnosno, tko vam je, kao studentu, pomogao u realizaciji puta i boravka na terenu?

Jugoslavija je kao jedina nesvrstana zemlja u Europi imala znatan ugled diljem svijeta izvan blokovske razdiobe. Tu je bio silan potencijal za terenska istraživanja izvaneuropskih glazbi, koji je u najvećoj mjeri, nažalost, ostao neiskorišten. Od kasnih 1970–ih družio sam se sa studentima iz Afrike i Azije; ključna ustanova bio je tada Međunarodni studentski klub prijateljstva u sklopu Studentskog centra u Zagrebu. Tako je zapravo postupno došlo do ideje, a onda i do realizacije, diplomskog istraživanja u Zanzibaru te, posljedično, magistarskog istraživanja u Egiptu. S druge strane, doktorski studij u SAD–u bio bi mi nedostižan bez svesrdne potpore sarajevske profesorice etnomuzikologije Ankice Petrović. Što se novca tiče, u Zanzibaru sam ovisio o sebi, a u Egiptu sam imao malu stipendiju dovoljnu za stan, dok sam troškove istraživanja namirivao glazbenim instruiranjem djece diplomata. U Americi sam kao asistent imao redovitu plaću, od koje sam si odvajao sredstva za ljetna istraživanja romske glazbe na Kosovu — upravo je to, naime, bila tema moje disertacije.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

nešto egzotičnije staze, čak pomalo hazarderske naravi. Budući da se radi o rijetkoj prilici razgovora s etnomuzikologom, ne samo takvog kalibra nego i sličnih početaka s onima mladih hrvatskih studenata etnomuzikologije, smatram prikladnim i iznimno zanimljivim u daljnjem tekstu izložiti neke izazove s kojima se Svanibor Pettan susretao za studentskih dana koji su ga odveli izvan granica domovine, sve do dalekog Zanzibara.../

S kakvim ste se izazovima susreli na nepoznatom terenu kao netom diplomirani etnomuzikolog?

O tome sam nedavno, u koautorstvu s tri američke kolegice, objavio članak u časopisu Yearbook for Traditional Music. To su mahom negativna iskustva, o kojima obično ne govorimo i ne pišemo jer nam je neugodno, a s druge su strane silno korisna i potrebna našim studentima koji odlaze na terene po svijetu. Opisujem tako pogađanja s časnikom tanzanijske vojske u Dar es Salaamu, etičke dvojbe nakon istraživanja u Egiptu te neočekivanu konfliktnu situaciju tijekom istraživanja u Šri Lanki koja je mogla imati kobne posljedice, a sretno je privedena kraju zahvaljujući hrabroj intervenciji tamošnje kolegice. Ta je kolegica danas moja supruga Lasanthi.

Na koji vas je način takav izlaz izvan konvencionalnih etnomuzikoloških okvira tadašnje države modelirao kao istraživača?

Rekao bih da se odstupanje od konvencija nije očitovalo samo u izboru neuobičajenih istraživačkih lokacija, nego i u načinu istraživanja. Na Kosovu sam nekoliko godina u ljet-

Dr. sc. Svanibor Pettan na 44. svjetskom kongresu u Limericku 2017.

41

P

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

ogađanja s časnikom tanzanijske vojske u Dar es Salaamu, etičke dvojbe nakon istraživanja u Egiptu te neočekivana konfliktna situacija tijekom istraživanja u Šri Lanki — svakodnevica su etnomuzikologa na terenu.

nim mjesecima živio u obitelji romskih glazbenika, s njima odlazio na nastupe za pripadnike različitih etničkih, vjerskih i jezičnih zajednica, u seoskim i u gradskim sredinama, a s druge strane, bilježio sam i glazbene interakcije unutar same zajednice. Za razliku od kratkih istraživačkih posjeta koji su tada bili

uobičajeni i neupitni, bio sam u poziciji upoznati predmet istraživanja na bitno drukčiji način. Značajke i posebnosti romskoga glazbeništva znatno su utjecale na moja poimanja glazbe, a u nedavno objavljenoj knjizi s filmom predstavio sam i dinamiku promjena u tri desetljeća duge istraživačke nazočnosti na Kosovu, s ratnom stankom od 1991. do 1999. godine.

Najdojmljivije istraživanje Što biste rekli, koliko je takvo »vatreno krštenje« bitno za mladog etnomuzikologa?

Nezahvalno je uopćavati, no za mene je svako novo iskustvo bilo poticaj. Sjećam se prvog buđenja u Zanzibaru uz nevjerojatno glasan zvuk. To je bio poziv na jutarnju molitvu iz susjedne džamije, pojačan zvučnikom u neposrednoj blizini moje hostelske sobice. O ezanu [o kojem je ovdje riječ] prije te daleke 1982. godine sam samo čitao i tek sam poslije o njemu, kao i o drugim aspektima glazbenog i neglazbenog u islamu više saznavao posjećujući i druge dijelove svijeta, posebice, na primjer, jugoistočne dijelove Jugoslavije.

Vaša je impresivna karijera obilježena nizom istraživanja u zemljama diljem svijeta. Možete li izdvojiti neko iskustvo kao najdojmljivije, najpoučnije ili najizazovnije iz određenog razloga?

Svako je iskustvo bilo posebno, no možda će vas iznenaditi moj izbor: istraživanje glazbe, politike i rata u Hrvatskoj u 1990–im godinama. Postalo mi je jasno da ni kao čovjek ni kao znanstvenik ne mogu zatvoriti oči pred surovom realnošću i baviti se drugim temama i terenima. Tada sam, na temelju istraživačkog iskustva s izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine u Norveškoj, počeo razvijati ideju primijenjene etnomuzikologije, odnosno strateške upotrebe etnomuzikološkog znanja, razumijevanja i vještina za opću dobrobit. U to sam uključio i svoje studente na zagrebačkoj i ljubljanskoj Muzičkoj akademiji. Godine 1998., uoči selidbe iz Zagreba u Ljubljanu, objavio sam tri međunarodne publikacije u kojima su bile ideje primijenjene etnomuzikologije: zbornik Music, Politics, and War: Views from Croatia, zatim tematski broj časopisa The World of Music: ‘Music and Music Research in Croatia’ te nosač zvuka u UNESCO–ovoj seriji Cro-

atia: Traditional Music of Today. Zahvaljujem svim dragim kolegama na sudjelovanju u tim projektima. Čime se trenutačno bavite i u kojem smjeru razvijate svoje interese?

Upravo sam se vratio sa simpozija na Cetinju, kojim Crna Gora stupa na međunarodnu etnomuzikološku scenu.

Pripremam paperback izdanje Oxfordova Handbooka za primijenjenu etnomuzikologiju i javno predavanje o glazbenom eksperimentatoru s »neandertalčevom sviralom«, Ljubenu Dimkaroskom. U ovom sam semestru uz redovita predavanja u Ljubljani bio i na mnogobrojnim studijskim gostovanjima (Nova Gorica, Beč, Maribor, Katmandu, Osaka i Budimpešta).

Koliko često imate priliku boraviti u Zagrebu i surađivati s hrvatskim institucijama, primjerice zagrebačkom Muzičkom akademijom kao gostujući profesor na etnomuzikološkoj katedri?

Kolegica Mojca Piškor, trenutačna pročelnica Odsjeka za muzikologiju na zagrebačkoj Akademiji, bila je moja studentica i vrlo sam ponosan na njezina postignuća. Predavanja iz etnomuzikologije smo tada, u ratnim 1990–im godinama, održavali u Teatru &TD, zahvaljujući osobnom angažmanu profesora Nikše Glige. Udaljenost između Zagreba i Ljubljane je samo 140 kilometara i suradnja nikad nije bila upitna, baš kao ni s drugim ustanovama u Hrvatskoj koje ostaju dio mene, kao što su Hrvatski radio, Institut za etnologiju i folkloristiku te sveučilišta u Puli i Splitu. Zahvalan sam i Hrvatskom društvu skladatelja, u kojem sam, inicijativom glavnog tajnika Antuna Tomislava Šabana, predavanjem proslavio svoj 50. rođendan. Što biste, kao pojedinac s naših prostora koji je ostvario impresivnu etnomuzikološku karijeru i došao na mjesto glavnog tajnika, odnosno trenutačno potpredsjednika vodeće svjetske udruge u etnomuzikološkoj disciplini, poručili mladim hrvatskim etnomuzikolozima koji tek počinju s ozbiljnim radom?

Jednostavno — imati viziju i raditi bez kalkuliranja, sa zdravom motivacijom i s ljubavlju prema ljudima i svijetu.

Svanibor Pettan sa suprugom, dr. sc. Lasanthi Manaranjanie Kalinga Dona koju je upoznao prigodom istraživanja na Šri Lanki

Hrvatski skladatelji u Bugarskoj

U

z potporu Hrvatskog društva skladatelja, Ministarstva kulture Republike Hrvatske te Nacionalne muzičke akademije Pančo Vladigerov u Sofiji, 12. listopada 2017. u 18 h u dvorani broj 48 sofijske Akademije Vladigerov održan je koncert bugarskog gudačkog kvarteta Ars musica s djelima isključivo hrvatskih skladatelja. Kvartet je odlično izveo sljedeća djela: Quartetto Stanka Horvata, Ars diaboli Ive Josipovića te Četiri strofe Mladena Tarbuka.

42

Osim toga, 15. ožujka 2017. u ciklusu redovitih koncerata Gabrovskog komornog orkestra, pod ravnanjem dirigenta Ivana Stojanova, u gradu Gabrovu, uz potporu Grada Gabrova i Hrvatskog društva skladatelja izveden je Notturno za gudače Stanka Horvata. U 2016. godini obilježavala se deseta obljetnica smrti akademika Stanka Horvata, a spomenuti su koncerti dio aktivnosti dvogodišnjeg projekta Republike Hrvatske i Republike Bugarske u kojem se revitalizirala glazba Stanka Horvata i njegovih studenata. Projekt je organizirala zagrebačka Udruga Svetkovina za promicanje umjetnosti i kulture življenja, koji su s hrvatske strane vodile Sanda Majurec i Žanina Bilić, a na bugarskoj strani Velislav Zaimov i Galina Apostolova. (Žanina Bilić)

Ja z z hr/pr ol jeće od 2 . do 5. svibn ja 2018 . u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja

Dašak nove njujorške scene u Zagrebu

Novi Kadoićev iskorak na autorskom planu

Pretposljednji koncert ciklusa Jazz.hr pobudio je veliko zanimanje publike, donio mnogo glazbenih uzbuđenja, dosad najposjećeniju glazbenu radionicu i sjajan jam session

Festival su obilježile nove skladbe i nove obrade Kadoićevih djela koje su nadahnule glazbenike, među njima i slavnog Chica Freemana, na uzbudljiva sola i spontanu komunikaciju

F

Piše: Saša Drach

estival Jazz.hr/proljeće u Dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i pod vodstvom umjetničkog ravnatelja Davora Hrvoja, ponudio je ove godine četiri koncerta. Prve večeri nastupila je hrvatska pjevačka diva Radojka Šverko u pratnji pijanista Vladimira Babina, kontrabasista Henrija Radanovića i bubnjara Tončija Grabušića.

Linda May Han Oh prigodom boravka u Zagrebu posjetila je Tehnički muzej Nikola Tesla i ondje dala intervju za HTV

U

Piše: Saša Drach

sklopu ciklusa Jazz. hr mlada Australka maležanskih korijena, Linda Oh, kontrabasistica s njujorškom adresom, održala je 29. ožujka 2018. na Muzičkoj akademijj u Zagrebu sa svojim kvartetom koncert za pamćenje. Nastupila je uz gitarista Mathewa Stevensa, saksofonista Grega Warda i bubnjara Artura Hnateka.

Linda Oh jedna je od zanimljivijih svjetskih jazz zvijezda u usponu. U anketi prestižnog američkog časopisa Jazz Times uvrštena je na drugo mjesto među kontrabasistima, odmah nakon nedostižnog Christiana McBridea. Na današnjoj njujorškoj sceni, najokrutnijoj jazz areni na svijetu, gdje se neprestano nadmeće na tisuće mladih lavova, kao i velikih zvijezda pod svjetlima reflektora, situacija je standardno konfuzna. New York je mjesto najprestižnijih jazz klubova na svijetu, ali je i mjesto na kojemu tisuće izvrsnih mladih glazbenika jedva preživljava.

Ipak, Linda Oh se uspjela izdvojiti. Nevjerojatno uporna, marljiva i nadasve muzikalna, ne samo da se sjajno pozicionirala u New Yorku nego je njezina slava stigla i do nas pa je njezin koncert na Muzičkoj akademiji u Zagrebu bio popunjen do posljednjeg mjesta. A njezinu radionicu, održanu toga popodneva prije koncerta, također na Akademiji, osim studenata pohodili su i mnogi naši etablirani glazbenici od kojih su neki i zasvirali s njom.

Kako scena nove njujorške glazbe ne poznaje žanrovske granice, tako i ono

što Linda svira spaja jazz sa suvremenom glazbom, daleko od mainstreama, u neprestanom nastojanju da se bude nekoliko koraka ispred ostalih. Svirati svaki dan, nametnuti se kao glazbenica koja može svirati sve i bilo kad, s bilo kim, kao pouzdani član benda, nije lako. Njujorške gaže za one koji nisu zvijezde toliko su potplaćene da glazbenici, i to sjajni glazbenici, od svojega rada jedva žive. Pogotovo žene, koje žele ne pjevati, nego svirati jazz. Lindi Oh to je poznato. Ona je tu školu prošla. Danas, nakon tri objavljena samostalna albuma i nakon što se sasvim etablirala u suradnji s najeminentnijim imenima nove njujorške scene, od Davea Douglasa i Vijaya Iyera do Johna Zorna, predaje na New School of Music te putuje i koncertira po cijelom svijetu. Tako je s njom u Zagreb došao i dašak te nove, nama tako daleke njujorške scene. Predstavivši svoj posljednji album, Walk Against the Wind, ponudila je progresivni jazz zakučastih harmi, novu glazbu uskovitlanih ritmova i nesputane improvizacije snažnih disonanci, čudesne dinamike i zagonetne forme, u teškom programu kojim je uspjela na juriš osvojiti publiku. Ta sitna, tiha i skromna glazbenica kad stane uz svoj veliki, teški bas, kao da ga nadraste. Njezina čvrstina, odlučnost i znalačko vođenje sastava rezultirali su u Zagrebu ovacijama kakve se na modernom jazzu rijetko čuju.

Naposljetku, kasno navečer, nakon što je pola dana provela na snimanju emisije Svijet jazza, sjajno odradila popodnevnu radionicu i cijeli dvosatni koncert, rado se odazvala pozivu na noćni jam session u novom klubu KCM (nekadašnji restoran Lady Šram) u Mesničkoj. Zadivljujuća energija!

Erica, koju je Kadoić napisao upravo za tu priliku. U drugom dijelu koncerta ansamblu se pridružio sjajni američki saksofonist Chico Freeman, dobar poznavalac Dolphyjeve glazbe. Freeman je prije koncerta održao vrlo posjećenu radionicu sa studentima Muzičke akademije. Izuzetno muzikalan glazbenik, sjajne tehnike, sasvim opušten i predan svirci, puno je toga pokazao i na koncertu, na primjer kad je istovremeno svirao na saksofonu i melodijsku liniju i pratnju (!?). Taj gotovo dvosatni koncert završen je efektno, obradom Kadoićeve skladbe Monster in the Garden, s cijelim nizom dueta u kojem su se izredali gotovo svi članovi ansambla.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Linda May Han Oh nastupila u ciklusu Jazz.hr u organizaciji HDS–a

Gospođa Šverko prošle je godine, proslavljajući pedeset godina umjetničkog rada, napunila Veliku dvora- Treće je večeri nastupio poljski pijanist nu Vatroslava Lisinskog. Ona je jed- Krzysztof Kobylinski, koji je na festival na od rijetkih naših pjevačica iz zlatnog doba estrade kraja šezdesetih i sedamdesetih godina koja i danas uspješno nastupa. Prigodno, na jazz festivalu repertoar su činili američki, mahom brodvejski standardi s kojima je, kako je sama na koncertu rekla, znala često nastupati po inozemstvu, dok je kod nas uglavnom izvodila domaće šlagere, kako je već diktirala scena na kojoj je radila. Odabrani standardi, uglavnom u Babinovim aranžmanima lijepo su zabavili publiku, s ne previše prostora za instrumentalne solističke proboje. Da sve ne ostane na stra- Skladatelj, flautist i saksofonist Miro Kadoić oformio je noj glazbi, gospođa Šverko četrnaesteročlani Mirokado Large Ensemble izvela je svoj vjerojatno najveći estradni hit, sa Splitskog festiva- došao u sklopu netom započete razla 1970., koji je, pretpostavljamo, i za mjene poljskih i hrvatskih jazz glazbeovu priliku posebno aranžiran — Kud nika. Nakon što je naš Ratko Vojtek plovi ovaj brod Esada Arnautalića i Ar- nastupio na festivalu Palmjazz u Gliwisena Dedića — ovaj put u jazzy vari- cama, gospodin Kobylinski održao je janti, kojim je koncert završen. solo recital vlastitih skladbi inspiriranih Druga je večer bila posvećena velikanu američkog jazza, Ericu Dolphyju, u povodu devedesete godišnjice njegova rođenja. U glavnoj ulozi bio je Miro Kadoić, skladatelj, flautist i saksofonist koji je za tu priliku oformio četrnaesteročlani Mirokado Large Ensemble, gotovo big bend. Kadoić je za sastav prearanžirao i uz Introduction pospajao u skladnu cjelinu svoje ranije skladbe Dark Energy, 12 godina čekanja i Dark Matter, s albuma Endless Summer i Human Link. Uslijedila je praizvedba trodijelne Suite za

Gershwinom, Chopinom, Jarrettom i Chicom Coreom.

Četvrte večeri nastupio je Saxofour, sastav koji čine austrijski saksofonisti Christian Maurer, Florian Bramböck, Klaus Dickbauer i Wolfgang Puschnig, uz ritamsku pratnju basista Robina Gadermaiera i Wolfija Raunera na bubnjevima. Bila je to večer funka, s puno plesa i rastrčanih zabavnih točaka veselog benda koji bi sigurno rasplesao publiku da se sviralo u nekom za to primjerenijem prostoru.

43

Izvan fokusa

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Porinova pozornica bila je površine nogometnog šesnaesterca i sastojala se od tri manje pozornice Jubilarna , 2 5. dod jela H r vat ske gla z bene nag r ade Porin, 23. ož u jka 2018 ., S paladium A r ena u S plit u

S ponistre se čuje Porin

Četvrti put održana u Splitu, najvažnija hrvatska glazbena manifestacija u visokim produkcijskim uvjetima bila je poligon za trijumf Mije Dimšić, ali i poprište dirljivih posveta dobitnicima nagrada za životno djelo: Pavici Gvozdić, Jakši Fiamengu i Oliveru Dragojeviću Piše: Bojan Mušćet

U 44

splitskoj Spaladium Areni održana je jubilarna, 25. dodjela hrvatske glazbene nagrade Porin. Velika, osporavana, hvaljena, napadana i u konačnici ipak prestižna nagrada tako već četvrt stoljeća odražava mišljenje glazbenika i glazbenih djelatnika o aktualnoj hrvatskoj glazbi. Jednostavno, nagrada koju su profesionalci osmislili za profe-

sionalce, odrađena prema visokim uzusima struke.

Izbrušena kvaliteta Ono što se iskristaliziralo tijekom 25– godišnjeg brušenja nagrade jest činjenica da se u svakoj kategoriji nalaze kvalitetna izdanja, pa se danas nikako ne može dogoditi da Porina dobije neki kvalitativni promašaj. Također, dodjela Porina upućuje na većinu najdaljih dometa u hrvatskoj glazbi, što može biti vrstan putokaz slušateljima/gledateljima koji nasumce »vršljaju« TV ekranima, YouTubeom ili formatiranim radij-

skim stanicama osluškujući što se kvalitetno izvodi na hrvatskom jeziku ili što sviraju naši izvođači. I ono što je još neprijeporno — trosatni TV šou apsolutni je produkcijski vrhunac na hrvatskim televizijama.

zane za dobitak Propadalove statue i presjeka najzanimljivijih trenutaka, izdanja i izvođača hrvatske glazbe u 2017. godini.

Uistinu, impresivna pozornica i rasvjeta, vrlo dobra organizacija manifestacije, uvijek pouzdani voditelji Iva Šulentić i Ivan Vukušić, scenarij koji ovaj put nije patio od nepotrebnih pretencioznosti i nategnutih duhovitosti (što se povremeno zna događati na dodjelama) i precizan odabir izvođača donijeli su vrlo osvježavajući koktel tenzije ve-

Na pozornici su nastupila neka od najpopularnijih imena hrvatske glazbene scene: Boris Štok, Chui, Detour, Fluentes, Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije, Josipa Lisac, klape Dišpet, Sinj, Bunari..., Massimo, Mayales, Mia Dimšić, Mile Kekin, izvođači iz mjuzikla Naša bila štorija (Goran Karan, Giuliano…), Natali Dizdar, Nina Badrić, Pa-

Raskošna pozornica

pandopulo kvartet, Parni valjak, Pavao Mašić, Psihomodo pop, tamburaški sastavi Dike i Šokci i Željko Bebek.

ca Pavica Gvozdić, legenda glazbene scene Oliver Dragojević te autor i književnik Jakša Fiamengo.

Također, prostor Spaladium Arene pokazao se prilično zahvalnim, mnogo bolji od dvorane Gripe u jednoj od prijašnjih splitskih inkarnacija Porina. U Spaladium Areni postavljena je kružna pozornica veličine 600 m2, odnosno površine nogometnog šesnaesterca, koja se sastojala od središnje pozornice, gdje su nastupali solisti i klape, od rock–pozornice te lijeve pozornice na kojoj je bio orkestar. Uz tri pozornice postavljen je i »otok« unutar publike na kojemu su se dodjeljivale nagrade.

Pavica Gvozdić uvažena je hrvatska pijanistica i pedagoginja. Koncertna pijanistica i profesorica na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji ujedno je i gostujuća profesorica majstorskih tečajeva na više sveučilišta i konzervatorija u Kanadi, Portugalu, Japanu i na Kubi. Nastupala je u najvećim europskim glazbenim središtima, svirajući recitale te nastupajući s najuglednijim orkestrima i dirigentima.

U izravnom televizijskom i radijskom prijenosu na HRT–u podijeljeni su kipići u 12 kategorija, a u pretprijenosu u 23 kategorije. Možda je jedini ozbiljniji »kiks« u TV prijenosu bila činjenica da su informacije o nagradama u pretprijenosu ostavljene za sam kraj emisije: sigurno bi bilo demokratskije da su pobjednici objavljivani sukcesivno, tijekom cijelog prijenosa.

Dakako, o kategorijama i izvođačima koji su uvršteni u pojedinu kategoriju bit će uvijek polemika, no heterogeno biračko tijelo bira iz ponuđenoga; to je ono što diskografi prijavljuju, a stručno tijelo raspoređuje, tako da u svakoj kategoriji uistinu kvalitetno izdanje ili izvođač dobije priznanje za svoj rad.

Mijin trijumf Mia Dimšić dobitnica je Porina u dvije najprestižnije kategorije. Album Život nije siv, koji je producirao Branimir Jovanovac, dobitnik je Porina za album godine, a njezina autorska skladba Bezimeni za pjesmu godine. Zanimljivo je da je lani naslovna pjesma njezina albuma bila nominirana za pjesmu godine, ali Porina je dobila skupina Detour za pjesmu Zaljubila sam se. Kako je u pretprijenosu Život nije siv dobio tri Porina, a drugi Mijin album Božićno jutro proglašen je najboljim albumom popularne duhovne glazbe, nositeljica devet nominacija i suradnici zajedno su osvojili šest Porina.

Tako je Mia Dimšić na najbolji način zaokružila uistinu zvjezdani početak na hrvatskoj glazbenoj sceni i dobila priznanja i od publike i od kritike. Uistinu, 20 godina nije se dogodilo da neki izvođač iz pop–miljea omeđenog s jedne strane rock–natruhama, a s druge klasičnim šlagerskim pristupom na taj način osvoji scenu. Posljednji takav bljesak na nacionalnoj razini bio je meteorski uspon Alena Vitasovića. Šesnaest knjiga poezije Iako je Mia Dimšić dominirala jubilarnom dodjelom Porina, osobito emotivni trenuci bile su dodjele Porina za životno djelo. Ovogodišnji dobitnici su pijanisti-

Akademik Jakša Fiamengo cijenjeni je hrvatski pjesnik i autor tekstova mnogih klapskih, pop i zborskih pjesama dalmatinskog melosa (Piva klapa ispo’ volta, Nadalina, U prolazu, Infiša san u te i mnogih drugih). Također je i autor 16 knjiga poezije te dobitnik državnih priznanja za književnost. Njegove pjesme pjevaju najveća imena hrvatske glazbene scene, a ta legenda dalmatinske pjesme dobitnik je Porina 2002. i 2007. godine. Zbog bolesti, na pozornicu je stigao u pratnji splitskoga gradonačelnika Andre Krstulovića Opare. Nagradu mu je uručila ushićena Radojka Šverko, a Jakša Fiamengo je na zasluženo osvojenoj statui zahvalio ovako: »Na početku su me pokušavali odgovoriti od ovog zanimanja. Govorili su mi da je to zanimanje drugog reda, ali nije lako napisati pjesmu koju će prihvatiti ljudi koji znaju što je poezija, kao i oni koji je doživljavaju kao nešto svakodnevno. Ja vam neću duljiti, nego s vama uživati u ovoj večeri. Živjeli i neka vas drži glazba!« rekao je Fiamengo.

Akademik Jakša Fiamengo autor je mnogih hitova, a Porin za životno djelo uručila mu je Radojka Šverko

Najnagrađivaniji na Porinu Oliver Dragojević jedan je od najistaknutijih glazbenika na domaćoj glazbenoj sceni. U karijeri dugoj 50 godina ima više od 40 snimljenih albuma, live albuma i kompilacija, a višegodišnju plodonosnu suradnju imao je sa Zdenkom Runjićem. Jedan je od Porinom najnagrađivanijih izvođača i jedan od rijetkih hrvatskih glazbenika koji se mogu pohvaliti nastupima u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji te Opera Houseu u Sydneyju. Spektakularnim koncertom u rasprodanoj zagrebačkoj Areni prošle je godine proslavio 70. rođendan te obilježio pola stoljeća uspješne glazbene karijere. »I prije 25 godina uredno je mogao dobiti nagradu za životno djelo. Ne znam di u mom životu Oliver počinje, a di završava. Oliver živi jedno kilometar odavde i vjerujem da ovo sad gleda, a njegova najveća pobjeda bit će da prepješači taj kilometar, uđe u dvoranu i odradi ona dva koncerta koja je dužan«, istaknuo je Petar Grašo, koji je govorio u čast Oliverove nagrade za životno djelo.

Pijanistica Pavica Gvozdić dobitnica je nagrade za životno djelo

Pavao Mašić i suradnici dobitnici su četiriju Porina

45

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Mia Dimšić i suradnici osvojili su šest Porina

Četverostruki porinovac– klasičar Osim Porina za životno djelo, Oliver je dobio i Porina za najbolju vokalnu suradnju: onu sa Željkom Bebekom u pjesmi Ako voliš ovu ženu. Tako je suradnja negdašnjih pjevača Bijelog dugmeta i Dubrovačkih trubadura rezultirala priznanjem struke. Ali to nije sve i potvrđuje onu teoriju da bi Oliver imao hit i da otpjeva telefonski imenik. Naime, Elvis Stanić dobio je Porina za najbolji aranžman skladbe Rusulica, koju Petar Grašo, Gibonni, Goran Karan, Giuliano i Mladen Badovinac zapjevali su Oliverove hitove

Ultimativni ljubavnik mora i pjesme

46

»Trijumfom s Gibinom Cesaricom u Oliverovoj izvedbi prije 25 godina počeo je Porin. Oliver je prošloga prosinca navršio 70 godina, 50 godina je od prve ploče, Picaferaja. Oliver je ultimativni ljubavnik mora i pjesme, duša i nadahnuće svijeta naše glazbe. Oliver s punim pravom životnu nagradu daje ovom trenutku i zaključuje ovu priredbu. Ovdje pobjeđuje njegova divota pjevanja. Oliver je zakon!« uzviknuo je Siniša Škarica, poručujući Oliveru preko ekrana: »Spremi marendu, sutra ti Grašo, Gibo i ja donosimo ovu nagradu!«

Zbog bolesti, nažalost, Oliver se u Spaladium Arenu javio samo preko videowalla: »Ovoga puta me bolest spriječila da budem s vama, ali neke stvari se dogode ni sam ne znaš kako. Još ka malo dite sanja san o tome da pivan i sviran i taj moj san je na neki način sada prekinut. Zahvalio bih svim mojim prijateljima koji su bili uz mene i koji su me podržali u mojoj krizi, ali i ljudima na splitskoj Onkologiji koji su mi pomogli da kroz sve prolazim lakše. Nadam se da će potrajati ovo moje putovanje kroz život i da ćemo još pivat i svirat! Nemojte sidit, guštajte, jer ča je život vengo fantažija!« rekao je Oliver.

Mia Dimšić i suradnici

izvodi Oliver, a nalazi se na albumu Air / Zrak. Za tu pjesmu Oliver je dobio Porina za najbolju mušku vokalnu izvedbu.

S Ivanom Popeskićem je Elvis Stanić dobio Porina za najbolju snimku albuma Air / Zrak.

Bebekov album Ono nešto naše, koji je producirao Branimir Mihaljević, proglašen je najboljim albumom zabavne glazbe.

Na drugom kraju spektra, najbolji album ozbiljne glazbe ima orguljaš Pavao Mašić: Johann Sebastian Bach:

Grupa Chui i Jazz orkestar HRT–a dobili su Porina za najbolji album jazz glazbe — Chui ovu glazbu — producenta Igora Geržine, ali i za najbolju izvedbu jazz glazbe. Posrijedi je skladba Punch. Josipa Lisac dobitnica je kipića za najbolju žensku vokalnu izvedbu pjesme Tebi putujem upravo u suradnji s grupom Chui. Taj je bend imao i izvrsne nastupe uživo na samoj manifestaciji. Najbolja skladba jazz glazbe je Kanbal autora Zvjezdana Ružića u izvedbi Zvjezdan Ružić Sexteta.

Porin za Kravu Najbolji album rock–glazbe ima grupa Mayales za album Simbol za sunce producenata Pavla Miholjevića, Jure Ferine i Petra Beluhana. Album su i kritičari u tradicionalnoj Nacionalovoj godišnjoj anketi proglasili najboljim u prošloj godini, a novi izvođač godine je osječka grupa Fluentes. Parni valjak za singl Vrijeme dobitnik je Porina za najbolju izvedbu grupe s vokalom, a album Live in Pula dobitnik je u kategoriji najboljeg koncertnog albuma. Također su Marijan Brkić Brk i Nenad Zubak dobitnici Porina za najbolju produkciju albuma Live in Pula. U toj je kategoriji Porin za najbolju produkciju dobio i Branimir Jovanovac za album Mije Dimšić Život nije siv jer su imali jednak broj glasova.

Cinkuši i album Krava na orehu, koji je producirao Dragutin Smokrović Smokva, dobitnici su Porina za najbolji album folklorne i etno glazbe, najbolji album klapske glazbe je 51. Festival dalmatinskih klapa Omiš 2017. — Nove skladbe raznih izvođača u produkciji Dušana Šarca, a 12. Glazbeni festival Šokačke pisme Županja, 2017., u produkciji Ilije Nikolića dobitnik je Porina za najbolji album tamburaške glazbe.

Najbolji album pop–foklorne glazbe ima Klapa Luka Zbog ljubavi, a producenti albuma su Olja Dešić i Sveto Popović.

Porin grupi Fluentes za debitantski album Igra čekanja dokazao da se strpljivost isplati

Na sceni su 14 godina, a tek su sada ostvarili konkretan uspjeh Pjevač, tekstopisac i skladatelj Goran Bošković u Đakovu je s bendom počeo kao s autorskim projektom

I

Piše: Ivana Lulić

ako su osnovani davne 2004., grupa Fluentes tek je posljednjih nekoliko godina probila slušateljsku barijeru i počela ostvarivati konkretan uspjeh. Nakon prošlogodišnjeg debitantskog albuma znakovitoga naslova Igra čekanja objavljenog za Menart, pokazali su kako se strpljivost itekako isplati. Slavonski je bend posve zasluženo osvojio Porin u kategoriji novoga izvođača godine na ovogodišnjoj dodjeli nagrada.

Romantične, nježne i melankolične pjesme idealna su podloga za tekstove o ljubavi s potpisom Gorana Boškovića, osnivača benda, koji se pokazao kao izuzetan autor s visokim umjetničkim pragom, dok je iskrena izvedba ono što ih približava širokoj publici.

Ljubav kao motivacija

»Najviše me nadahnjuje ljubav. Ona je polazna i završna točka svega što radim. Bilo da je to ljubav prema ženi, bilo prema djetetu ili nečemu drugom, ona

je najveći motivator i najveća inspiracija u mojem pisanju«, izjavio je Bošković.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Die Kunst der Fuge BWV 1080; Contrapunctus 1. S tri Porina u pretprijenosu, a jednim u prijenosu, album toga renomiranog klasičara dobio je ukupno četiri nagrade. Zanimljivo je da se u kategoriji najbolje skladbe klasične glazbe našlo dvoje dobitnika, jer su imali jednak broj glasova: Bruno Vlahek za skladbu Sonata za klarinet i klavir op. 42 i Olja Jelaska za skladbu Rodinova meditacija.

Iako je Fluentes počeo kao njegov autorski projekt, okupio je Andreja Cara na gitari, Matiju Nikolina na bas–gitari, Davora Dedića na klavijaturama i Tomislava Hajdukovića na bubnju, s kojima napokon ostvaruje san i počinje stvarati glazbu s bendovskim pristupom. Osvajanje Porina konkretna je potvrda njihova dugogodišnjeg rada i vrijednosti glazbe, unatoč tome što se s bazom u Osijeku povremeno osjećaju izvan glazbene vreve koja se događa u metropoli. Međutim, upravo njihov slučaj dokazuje koliko je zapravo hrvatskoj glazbenoj industriji izuzetno potrebna međusobna suradnja izvođača, menadžera, diskografa, organizatora koncerata, Fluentes medija i strukovnih udruga kako bi se Igra čekanja domaća glazbena Menart scena pomladila, a novi autori postali primijećeni.

Urbanovi praščići Matija Dedić ima najbolji instrumentalni album izvan klasične i jazz glazbe Male ljubavi (Susreti) koji je koproducirao sa Silvijom Pasarićem te najbolju instrumentalnu izvedbu izvan klasične i jazz glazbe za pjesmu Potraži me u predgrađu (obrada standarda Zdenka Runjića, no bez stihova Drage Britvića) koju izvodi s Merimom Ključo.

Vjerojatno je najveseliji Porin onaj koji je dobio najbolji album za djecu 3 praščića / Slavuj u izvedbi Damira Urbana i članova Leta 3: Damira Martinovića Mrleta, Mateja Zeca i Zorana Prodanovića Prlje, u produkciji Igora Karlića. Najbolji album s raznim izvođačima je 64. Zagrebački festival čiji je umjetnički ravnatelj Neno Belan, a najbolji videospot imaju 2Cellos za Game of Thrones, koji je režirao Darko Drinovac.

Posljednje, ali ne i najmanje važno, kolekcija 100 originalnih pjesama Ive Robića koji nas je napustio prije 18 godina dobila je Porina za najbolji povijesno–tematski album, a urednik te antologije potpisnik je ovoga izvještaja.

Izvan fokusa

U gradu Ultre, Porina za najbolji album alternativne i klupske glazbe dobio je Kozmodrum s albumom Gravity, u produkciji Janka Novoselića.

47

Dr ag o Dik lić 20. t r av n ja 2018 . u zagrebačkoj Kinoteci

Željko Bebek koncertom u zagrebačkoj Ciboni 8. 3. 2018. uspješnu godinu nastavio je regionalnom turnejom Ono nešto naše u Osijeku, Splitu i Beogradu

Povratak u zlatno doba domaće glazbe

Očevi i sinovi u trosatnom spektaklu

Dotjeran kao i uvijek, s manirama pravog gospodina i s nevjerojatnim smislom za humor, Diklić je koncert otvorio evergreenskim hitovima

Za ovu je prigodu okupio bend u proširenom sastavu s gudačkom i puhačkom sekcijom te pratećim vokalima, a zasvirali su i sinovi njegova producenta te autora njegovih hitova Branimira Mihaljevića

eljko Bebek počeo je svoju turneju Ono nešto naše u povodu izlaska istoimenog novog albuma u prepunoj Dvorani Dražena Petrovića. U pozitivnoj i vrlo energičnoj atmosferi i brojnim Bebekovim hitovima publika je uživala gotovo tri sata. Bebek je za tu priliku okupio bend u proširenom sastavu s gudačkom i puhačkom sekcijom te pratećim vokalima, a za sjajne aranžmane pobrinuo se producent albuma i autor njegovih hitova Branimir Mihaljević.

ljevića koja je odmah publiku digla na noge. Uslijedila je Tijana koju su svi pjevali uglas, zatim novi hitovi Ja po kafanama i Gdje sam bio koje su užarile atmosferu. Takvo veselo i vrlo pozitivno ozračje stvorio je sam Bebek vrlo uvjerljivom i snažnom interpretacijom te potpomognut pratećim glazbenicima »zaraženima tom vibrom«. Odavno s pozornice nije dopirala tako moćna, pozitivna i snažna energija kao na tom sjajnom spektaklu. Sa Željkom je kao gošća zapjevala i Franka Batelić, pjesmu Jabuke i vino. Veliko iznenađenje priredili su Bebek i Branimir Mihaljević premjestivši se na malu pozornicu na drugi kraj dvorane u emotivnom, vrlo intimnom, akustičnom ozračju.

Koncert je počeo vrlo energično naslovnom pjesmom albuma Ono nešto naše, velikim hitom autora Branimira Miha-

Taj dio spektakla nazvan je Očevi i sinovi jer su se Bebeku i Mihaljeviću na pozornici pridružili njihovi sinovi Zvonimir

Piše: Ines Pavić

Anita Nađ

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Ž Drago Diklić i kvartet vrsnih glazbenika: Julije Njikoš, Josip Cvitanović, Mario Igrec i Mladen Baraković

48

studenome će proslaviti 81. rođendan, iza njega je 65 godina uspješne karijere, a on i dalje radi punom parom. Kralj šansone Drago Diklić potkraj travnja to je i dokazao koncertom u zagrebačkoj Kinoteci — publika je poslije fenomenalne svirke bila složna u jednome — Dragini bezvremenski hitovi, na kojima i danas odrastaju nove generacije, definitivno su ih vratili u zlatno doba domaće glazbe. Dotjeran kao i uvijek, s manirama pravog gospodina i s nevjerojatnim smislom za humor, Diklić je koncert otvorio evergreenima kao što su Samo jednom se ljubi jednako legendarnog kolege Ive Robića i Jesenska ruža. Na pozornici ga je pratio kvartet vrsnih glazbenika: Josip Cvitanović na bubnjevima, Julije Njikoš na klaviru, Mladen Baraković na basu i Mario Igrec na gitari, a Drago je, po dobrom starom običaju, stanke između pjesama iskoristio za prepriča-

vanje uvijek zanimljivih crtica i anegdota iz mladosti. Tako se prisjetio kako se svojedobno u Zagrebu u kino išlo isti film gledati i dvadesetak puta, samo da bi se »skinula« jedna pjesma, zapamtili njezini tekst i note...

Bez pretjerivanja se može reći da je to bio fantastičan početak turneje i sjajan poklon publici za Dan žena koji će oni koji su sudjelovali u tom spektaklu sigurno dugo pamtiti.

Pokazao je da je i nakon više od 40 godina uspješne karijere jedan od najboljih pjevača na domaćoj sceni i da je pun pozitivnog duha i dobre »vibre« kojom će se otisnuti na brojne nadolazeće koncerte.

Omiljeni pjevač dio koncerta posvetio je i hitovima stranih zvijezda koje su mu oduvijek bile veliko nadahnuće — izveo je, između ostaloga, New York, New York Franka Sinatre i Unforgettable Nata Kinga Colea, a nije izostavio ni kultne kajkavske popevke. Na repertoaru se našla i pjesma Gde si sad, moj prijatel za koju je Drago rekao kako je postala »vrlo popularna na sprovodima«.

Diklićev prepoznatljiv bariton posebno je oduševio u hitu Opet si plakala, koji je njegovo autorsko djelo, i Zagreb je najljepši grad, a intimna atmosfera Kinoteke samo je pridonijela dojmu cjelokupnog koncerta.

Pljesak koji je od početka do kraja pratio legendarnog Dragu još jedanput je podsjetio na to kako je publika u metropoli itekako željna »glazbe koja nikad ne stari«.

Ivana Drinjak

U

Piše: Ivana Vašarević

Bebek na gitari te Marko i Matej Mihaljević na drugoj gitari i violini. Očevi i sinovi odsvirali su neke od najljepših pjesama koje je Bebek otpjevao s Dugmetom: Selma, Ima neka tajna veza, Loše vino i novu Ako voliš ovu ženu koje je oduševljena publika, uz osjetan emotivni naboj u dvorani, unisono pjevala. Nastavilo se brže i žešće s pjesmama Svi marš na ples, Doživjeti stotu, Ne spavaj, mala moja…

S Bebekom je zasvirao i njegov sin Zvonimir

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Branimir Mihaljević dolazi iz uspješne glazbeničke obitelji. Njegov djed Branko bio je skladatelj, književnik i novinar, a otac Mario skladatelj je i tekstopisac zabavne glazbe Skladatelj, aranžer i glazbeni producent Branimir Mihaljević

Nakon 25 godina rada, iza mene je najuspješnija godina Prvi hit–aranžman koji se našao na nekom izdanju prodanom u zlatnoj nakladi napravio je sa 16 godina. Danas je jedan od najtraženijih skladatelja i producenata Razgovarala: Eta Kočić

B

ranimir Mihaljević već 25 godina gradi uspješnu karijeru u glazbenoj industriji. Njegovi izvođači za koje sklada pjesme redovito osvajaju top–liste, a ove godine ponovno je opravdao status jednoga od najtalentiranijih skladatelja i producenata. Sa Željkom Bebekom dobitnik je Porina za najbolji album zabavne glazbe Ono

nešto naše, a napisao je i glazbu za pjesmu Crazy u izvedbi Franke Batelić, koja je predstavljala Hrvatsku na ovogodišnjem Eurosongu. S pravom se može reći da je ovo jedna od njegovih najboljih godina. Kako je bilo na Eurosongu u Lisabonu, koliko mu gode nagrade te što misli o domaćoj glazbenoj sceni ispričao je za Cantus.

Hrvatska se na ovogodišnjem Eurosongu predstavila pjesmom Crazy za koju ste napisali glazbu. Kako je bilo u Lisabonu?

Eurosong je najpopolarniji televizijski šou u Europi i treba ga tako shvatiti. Stručni žiri HRT–a odabrao je Franku i našu pjesmu za taj šou i moram priznati da je imponiralo ponovno predstavljati Hrvatsku na tom televizijskom spektaklu. Pretpostavljam da bi ondje bilo predivno kad ne bismo nosili taj teret nacionalnog predznaka. Sve je bilo podređeno nastupu i sve naše pripreme odnosile su se na to da se u te tri minute što izravnije prenese energija pjesme s Franke na gledatelje.

Franka je nevjerojatna interpretkinja, pjesma joj je savršeno legla.

N

ikad ne počinjem neki projekt ako ne znam kome se obraća

49

M

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

oje najuspješnije pjesme su jednostavno samo ‘izašle’ iz mene bez puno razmišljanja

Nismo taj album radili zbog nagrada, ali čak četiri nominacije su nam imponirale. Osim Porina za zabavni album, Željko i Oliver dobili su Porina za vokalnu suradnju u meni najdražoj pjesmi koju sam dosad napisao — Ako voliš ovu ženu. U toj je pjesmi sve što volim. Moja supruga Sandra je s Igorom Ivanovićem snimala spot u kojem glume moj stariji sin i nećak, mlađi sin Matej je svirao violine, a pjesma je na neki način posveta našoj ljubavi za dvadeset godina koliko smo u braku.

Izlazak pjesme popratila je i priča o navodnom plagiranju koju je u medije plasirao rumunjski glazbenik Guez. Što se dogodilo?

Karijeru ste počeli kao pjevač i objavili ste tri albuma. Zašto ste prestali pjevati i odlučili se posvetiti pisanju pjesama i produkciji?

Zanimljivo je da mi samo hrvatski mediji postavljaju to pitanje, dok je svim svjetskim to odavno jasno i irelevantno, no eto, hvala na prilici da još jedanput i to razjasnimo. Greškom je dio matrice na kojoj sam radio sa svojim suradnikom i koproducentom pjesme Denisom Mevljom došao na internet. Na našu matricu netko u Rumunjskoj snimio je rap–dionicu. Radi se o našem autorskom instrumentalu koju smo proizveli u mojem studiju na koji je Rumunj snimio potpuno drukčiju melodiju, tako da o plagijatu nema govora.

Moram vas ispraviti. Ja sam oduvijek bio aranžer i producent. Prvi hit–aranžman koji se našao na nekom izdanju prodanom u zlatnoj nakladi napravio sam sa 16 godina. Otada sam po studijima. Najprije kao klavijaturist i asistent ne bih li što više naučio, pa onda kao aranžer. Tim suradnjama stvorila se prilika da se i sam izrazim i pokušam iznijeti neke pjesme. Bilo je tu nekih lijepih radofoničnih pjesama, a Daj, daj s Dore ‘98. iste je godine bila najizvođenija pjesma u radijskom eteru.

No cijelo to vrijeme bio sam i producent, pa sam primjerice te godine primio Zlatnu pticu za 100.000 prodanih albuma drugog izvođača. S vremenom sam shvatio da mi kod publike prolaze isključivo pjesme lakšeg karaktera, što nije bilo loše za posao jer sam u to vrijeme znao imati i po tri–četiri svirke tjedno, ali nekako nisam želio biti pjevač takvih pjesama, a one «ozbiljnije« postajale bi hitovi tek kad bi ih otpjevali »ozbiljniji« izvođači.

Svašta se piše Je li vam ta priča naštetila ili mislite da je svaki PR dobar PR? Ne uzrujavam se zbog toga, ali nisam pristalica takvog PR–a jer je važno da prije nastupa izvođaču glava bude potpuno čista, a u današnje vrijeme interneta i društvenih mreža na kojima svatko može pisati bilo što, ponekad nije lako ostati imun.

U ožujku ste sa Željkom Bebekom dobili nagradu Porin za najbolji album zabavne glazbe Ono nešto naše. I Bebeku i vama kao producentu albuma

U

usporedbi s ostalim europskim zemljama koje imaju jaku domaću produkciju, kao što su Italija, Francuska, Njemačka i Španjolska, premalo je domaće glazbe u eteru

50

to je bio prvi Porin. Kakav je osjećaj kad i struka nagradi vaš rad?

Član ste HDS–a. Koliko ste aktivni u tom društvu? Član sam skupštine predstavnika u Hrvatskom društvu skladatelja i nastojim pozitivno utjecati na stvari oko sebe u koje se razumijem. Svakome u životu dođe trenutak kad se iz pasivnog promatrača treba prometnuti u aktivnog sudionika.

Također ste u Upravnom odboru nagrade Cesarica. Riječ je o nagradi za najbolju pjesmu prema izboru publike.

Smatrate li da je Cesarica uspješno zamijenila hit godine, nagradu koja se prije dodjeljivala na Porinu?

Nagrade koje dodjeljuje struka često daju iskrivljenu sliku i zato mislim da postoji velika potreba za nagradom publike. Kad su me pozvali da sudjelujem u stvaranju takve nagrade, rado sam se odazvao i mogu priznati da me jako raduje što je Cesarica prepoznata kao relevantna nagrada koja će s vremenom sve više dobivati na težini i ozbiljnosti.

Bitna je publika Što je danas mjerilo uspjeha na glazbenoj sceni? Broj gaža, emitiranja na radiju ili klikova na YouTubeu i društvenim mrežama?

Kao što ste rekli, postoji više kriterija.

Nikad ne počinjem neki projekt ako ne znam kome se obraća. Kad to odredimo, onda je jasno koje kriterije primjenjujemo. Meni kao autoru najviše godi kad vidim rasprodane dvorane u kojima ljudi uglas pjevaju moje pjesme. No lijepo je vidjeti i milijunske poglede na YouTubeu. Postoji glazba koja je namijenjena isključivo airplayu, a postoji i ona namijenjena zabavama i svatovima. Ne vidim u tome ništa loše. Bitno je da pjesma ima svoju publiku. Drago mi je što smo s posljednjim Bebekovim albumom uspjeli prema apsolutno svim tim kriterijima.

Napisali ste više od 700 pjesama, radili na albumima Olivera Dragojevića, Severine, Crvene jabuke, Nine Badrić, a posljednjih godina uspješno surađujete sa Željkom Bebekom i odnedavno s Frankom Batelić. Kako nastaju vaše pjesme?

Kako kada. Katkad se probudim usred noći da zapišem neku ideju, katkad na pjesmi radim danima, ali su nekako najuspješnije one koje su jednostavno samo »izašle« iz mene bez puno razmišljanja.

Inozemni hitovi Radili ste i s talijanskom pjevačicom Anom Oxom. Kako je došlo do suradnje?

Je li lakše raditi s inozemnim ili našim glazbenicima? Često mi se događalo da neki inozemni izvođači snime neku pjesmu iz mojeg postojećeg »kataloga«. Tako mi se dogodilo da je pjesma koju sam napisao za Nedu Ukraden nekoliko godina poslije postala hit godine u Bugarskoj u izvedbi druge pjevačice. Bilo je puno takvih primjera, a posljednji je od proljetos, kad je trenutačno najveća šlagerska zvijezda na njemačkom govornom području, Beatrice Egli, snimila moju pjesmu za CD koji je upravo na drugom mjestu najprodavanijih u Njemačkoj. Kako oni snimaju već postojeće pjesme, ja se s njima ne susrećem, to odrade moji lokalni publisheri. Uglavnom samo čujem gotovu pjesmu.

Kako komentirate stanje u radijskom eteru? Mislite li da domaće glazbe ima premalo i koji je razlog tomu?

To bi slobodno mogla biti tema za potpuno novi i opsežniji intervju, ali pokušat ću skratiti. Glazba je jedan od bitnih kulturnih indentiteta naroda, sam hrvatski jezik se njeguje i pjesmama. Razvoj domaće glazbe je nemoguć bez adekvatne zastupljenosti takvih pjesama u eteru i koliko god zakoni propisivali, u

usporedbi s ostalim europskim zemljama koje imaju jaku domaću produkciju (kao što su Italija, Francuska, Njemačka i Španjolska), premalo je domaće glazbe u eteru. Često i sami autori i producenti teže nekom drugom anglosaksonskom izričaju, zaboravljajući da nam je u krvi da se radujemo i plačemo uz autohtonu pjesmu nebitno iz kojeg kraja Hrvatske dolazi.

Kako doživljavate podjelu domaće glazbene scene na urbanu i zabavnu?

Je li nestala moćna mainstream scena?

Tko kaže da je nestala mainstream scena? Pop i zabavna glazba su i dalje najzastupljenije, i to je pravi mainstrem. Mislim da su nestali hrabri mladi ljudi koji imaju nešto reći. Imam osjećaj da mladi autori koji bi trebali biti glasnogovornici svoje generacije, umjesto da pišu pjesme — pišu statuse na društvenim mrežama koje vide samo njihovi prijatelji i koji nestaju nakon 24 sata.

Tko zna za koliko bismo pjesama danas bili zakinuti da su Štulić, Houra, Dedić, Bregović ili neki drugi imali internet i razmišljali tako.

Sinovi glazbenici Pogađaju li vas kritike i kako se nosite s time?

Iza mene je, nakon 25 godina aktivnog rada, vjerojatno najuspješnija godina. Brojne nagrade, milijunski pregledi dokazanih hitova, rasprodane turneje u kojima sudjelujem... i zato me raduju i ispunjavaju brojne pozitivne kritike, ali i statistika koja je neumoljivo na mojoj strani. Lijepo je pregledati Top 40 i vidjeti da sam u svakom trenutku imao barem tri pjesme na listi, katkad i pet, šest... isto tako lijepo je doći u svatove gdje su prvi svadbeni ples, ali i pjesme sa špice zabave, upravo neke od mojih novih pjesama.

I vaši sinovi se bave glazbom. Koji je najbolji savjet koji ste im dali?

Koliko god mladi bili, oni su već vrlo profilirani ljudi koji se glazbeno vrlo sigurno grade. Imaju ispravno mišljenje o stvarima oko sebe, što je na žalost kod mladih danas vrlo rijetka vrlina i ne sumnjam da će obojica pronaći svoje kvalitetno mjesto u glazbi. Najbolji savjet koji bih im mogao dati je da budu strpljivi. Sve u svoje vrijeme...

Koji su vam planovi?

Nedavno smo proširili djelatnost i na vlastiti diskografski label Karpo Media. Zanimljivo je da je upravo naš label diskograf Frankinih pjesama, među kojima i eurovizijske. Trenutačno radim na novim pjesmama za Giuliana, Indiru Levak, Luku Nižetića i još neke druge izvođače. Nadam se da ćemo do kraja godine objaviti i Frankin prvijenac.

Komentar na nastup i plasman Hr vatske na Eurosongu

Ludost nije bila dovoljna za prolaz u finale

U

Piše: Antonija Petrić Andabak

subotu, 12. svibnja 2018. završilo je 63. najhvaljenije, ali i najkritiziranije natjecanje pjesama — Eurosong (Eurovizija).

Spektakularan festival ove je godine održan u Portugalu, u lisabonskoj Areni Altici u kojoj su nastupile 43 zemlje pred desecima tisuća fanova.

Igračka na tronu

Ove je godine pobijedila izraelska natjecateljica Netta s pjesmom Toy koja je poput Eurosonga obasuta jednakim brojem pozitivnih i negativnih komentara. Iako je izraelska pjesma mjesecima bila jedna od najpregledavanijih na kanalu YouTube, njezina je pobjeda ipak izazvala opće iznenađenje na društvenim mrežama, posebice nakon prošlogodišnje portugalske balade i nenametljivog nastupa Salvadora Sobrala.

Bez obzira na oprečne komentare na Eurosong, ni njezini najveći kritičari ne bi mogli tvrditi da je predvidiv. Jer da jest, mnoge bi zemlje znale recept za dobar plasman, pa čak i pobjedu. Ne možemo sakriti da glasovanje ima veze i sa susjedskim odnosima i političkim lobiranjima, ali ne možemo ih ni staviti u prvi plan. Na njih se najčešće poziva u nemogućnosti opravdanja lošeg plasmana.

Element iznenađenja Iako ne možemo znati kad je eurovizijska publika spremna na promjene, povijest Eurosonga pokazuje da se publika nakon nekoliko godina pobjeda pjesama istog ili sličnog žanra zaželi novosti, kakve god one bile. Nakon niza pobjeda pjesama brzog tempa s dojmljivim koreografijama u prvoj polovici 2000–ih, 2006. pobjeđuju zamaskirani finski Lordi s pjesmom Hard Rock Hallelujah, čija je pobjeda najneočekivanija u posljednjih dvadesetak godina. Odmah godinu nakon te pobjeđuje srpska predstavnica Marija Šerifović s baladom na srpskom jeziku (a dotada su godinama pobjeđivale pjesme na engleskom jeziku) kojom pokazuje izvrsne vokalne sposobnosti. Da eurovizijska publika voli promjene, pokazuje i činjenica da je Švedska u posljed-

Franka Batelić na Eurosongu zadovoljila je mnoge eurovizijske kriterije

njih šest godina dva puta pobijedila, a ove je godina bila među favoritima. Loreen, švedska pobjednica 2012., izvodila je mainstream, »klupsku« pjesmu uz koreografiju s elementima suvremenog plesa koji do tada nisu bili prisutni na pozornici, a Måns Zelmerlöw 2015. godine publiku je oduševio scenskim nastupom i interaktivnom videoprojekcijom.

Povijest neuspjeha Nepredvidivost Eurosonga dovela je i hrvatsku pjesmu Crazy u izvedbi Franke Batelić do lošeg plasmana u prvoj polufinalnoj večeri natjecanja zbog kojeg nije nastupila u finalnoj večeri Eurosonga. Hrvatska prvi put nije nastupila u finalu 2007. godine kad su je predstavljali Dado Topić i Dragonfly s pjesmom Vjerujem u ljubav (tada još izabranoj na domaćem natjecanju Dora), a nakon nekoliko neuspješnih godina, pa i dvije godine pauziranja od natjecanja (izričitom odlukom HRT–a), Franka je peta predstavnica od početka sudjelovanja Hrvatske na Eurosongu koja nije uspjela ući u finalnu večer. Povijest hrvatskih neuspjeha na Eurosongu još čine i pjesme Lako je sve ženskog trojca Femminem 2010. (skladatelj Branimir Mihaljević), Celebrate Njemice Darije Kinzer 2011. (autori Boris Đurđević i Marina Mudrinić), Nebo Nine Badrić 2012. (autorica Nina Badrić) i Mižerja Klape s mora 2013. (skladatelj i tekstopisac Goran Topolović). Franka, pjevačica velikih vokalnih sposobnosti, izabrana je internim dogovorom s obzirom na to da nacionalni izbor Dora ne postoji od 2012. godine. Predstavnik HRT–ova tima koji s hrvatske strane vodi eurovizijski projekt bio je Tomislav Štengl, koji se savjetovao s Hrvatskim društvom skladatelja i Hrvatskom

glazbenom unijom o izboru pjesme čiji tekst potpisuje Franka Batelić, a glazbu Branimir Mihaljević.

Nezgoda sa sampleom Već nakon izlaska pjesme u javnost, iz Rumunjske stižu optužbe da je Crazy plagijat pjesme Ceca ce iubim rumunjskog glazbenika Gueza koje stvaraju prijetnju Frankinu nastupu na Euroviziji.

Iako su pravila o plagiranju vrlo jasna, ne možemo reći da ih Eurovizija vjerno poštuje. Švedska pobjednička pjesma Heroes iz 2015. godine neodoljivo je podsjećala na pjesmu Davida Guette Lovers on the Sun pa EBU, bez obzira na razne medijske natpise i komentare na društvenim mrežama, nije reagirao.

Ipak, Crazy, kako objašnjava Branimir Mihaljević, nije plagijat. Dogodila se nezamislila situacija u kojoj je Denis Melja, producent pjesme uz Mihaljevića, zabunom ostavio sample pjesme Crazy na stranici za prodaju pa je Gueza mogao do njega doći za samo 80 dolara.

Bez obzira na optužbe, Franka je nastupila u prvoj polufinalnoj večeri, stojeći sama na pozornici uz minimalne pokrete ruku. Što je pošlo krivo?

Izostala sceničnost Nastup Franke Batelić zadovoljio je mnoge eurovizijske kriterije — od teksta na engleskom jeziku, izvrsnih vokalnih sposobnosti pa i predivnog izgleda mlade pjevačice. Ipak, ti elementi nisu bili dovoljni da pjesma bude zamijećena. Kako ne bismo krivili tzv. blokovsko glasovanje i lobiranja, moramo se osvrnuti na elemente koji nisu posve zadovoljeni, dojmljivost pjesme i scenski nastup. Možemo li reći da su Nebo, Lako je sve pa i Crazy loše pjesme? Pitanje je u najmanju ruku pro-

blematično jer se o ukusima, navodno, ne raspravlja. Ali ako ih promatramo unutar Eurosonga, ne trebamo se iznenaditi što nijedna od njih nije prošla u finale. Mnogi komentari na društvenim mrežama hvale Frankinu pjesmu, ali i govore da nije dovoljno catchy (pamtljiva), za razliku od pobjedničke pjesme Toy koju smo, svidjelo nam se to ili ne, danima čuli u glavama. Uz to, Frankin je nastup bio gotovo prolazan kao i pjesma. Jedan od onih gdje ništa nije pošlo krivo, ali ih se za deset minuta ne možemo sjetiti. Ni Salvador Sobar nije imao ništa osim mikrofona u ruci, ali Crazy definitivno nije tako glazbeno dojmljiva kao što je to bila Amar Pelos Dois. Hrvatska mora »izračunati« kad je vrijeme da za Eurosong spremi nešto novo, nešto riskantno. U godini kad šaljemo grupu Femminem, na Eurosongu pobjeđuje mlada pjevačica Lena koja natjecanje osvježava minimalnim scenskim nastupom, a dvije godine poslije Hrvatsku predstavlja Nina Badrić, a pobjeđuje već spomenuta pjevačica Loreen s do tada neviđenim elementima suvremenog plesa. Na tom tragu je 2017. bio Jacques Houdek s pjesmom My Friend, koji je bez obzira na kritike i čak ismijavanja zbog »dueta« koji izvodi sam sa sobom, bio zapažen, ali i hvaljen zbog hrabrosti.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Ni najveći kritičari Eurosonga ne mogu tvrditi da je moguće predvidjeti pobjednika

Povratak Dore?

Nakon stanke od dvije godine, Hrvatska je odabranim pjesama izišla iz dosadašnjih okvira prema europskim, pa čak i svjetskim tredovima, što je za svaku pohvalu, ali uz pjesmu su u posljednjih desetak godina jednako važni scenski elementi — light show, razne projekcije i plesne točke. Bez obzira na očitu nepredvidivost ukusa stručnih žirija i publike, svakako bi se trebalo poraditi na atraktivnijem scenskom nastupu. Od prestanka Dore malo je pjesama ostvarilo zadovoljavajući plasman na tom spektakularnom natjecanju.

Hoće li odgovorni razmisliti o vraćanju »prilike za sve« ili se možemo nadati da će hrvatski predstavnik ili predstavnica dogodine u Izraelu imati jednak uspjeh kao Sveta ljubav Zrinka Tutića iz 1996. ili Marija Magdalena Vjekoslave i Tončija Huljića iz 1999. godine? To su zasad najbolji hrvatski plasmani (oba 4. mjesto) na Eurosongu od osamostaljenja Lijepe Naše.

51

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Prvi album Sextasy otpjevali su na engleskom jeziku, a djelovanje su počeli pod nazivom High Jinx

S lavl jeničk i koncer t Jin xa , 4 . svibn ja 2018 ., u z ag r ebačkom Domu s por t ova

Sretan vam 25. rođendan,

Jinxi!

C

oco Mosquito uspijeva i posve neočekivane teme provući kroz ružičaste naočale i tako ih približiti publici svih godina, čime je dokazao da je jedan od najautentičnijih domaćih autora

52

Piše: Ivana Lulić

P

unih je 25 godina prošlo od objave singla Smijem se kojima su Jinxi nagovijestili da se radi o posebnom sastavu. Nakon prošlogodišnjeg koncerta u prepunoj Tvornici kulture, kad su predstavljali posljednji studijski album Pogrebi & pomiriši, Jinxi su podigli ljestvicu očekivanja i svoj obljetnički koncert 4. svibnja održali u Domu sportova.

Prošavši kroz bogatu karijeru, odsvirali su svoje najveće hitove: Tamo gdje je sve po mom, Na plaži, Smijem se, Na zapadu, Bye, bye, bye, baby, bye, ali uključili i najuspješnije pjesme s aktualnog albuma.

Gosti su očekivano bili Dubravko Ivaniš Ripper u jedinoj pjesmi Jinxa koju ne pjeva Yaya, Na zub su me uzeli, mama, a vrhunac je bio dolazak Davora Gopca, koji je otpjevao hit Maradona. Vortex Strings su sjajnim gudačkim aranžmanima upotpunili Ljeto i Brazil, a kao gost pojavio se i Jakša Kriletić Jordes, inače originalni

saksofonist benda. Jinx nije klasičan pop–bend jer Coco Mosquito uspijeva i posve neočekivane teme provući kroz ružičaste naočale i tako ih približiti publici svih godina, čime je dokazao da je jedan od najautentičnijih domaćih autora. U Domu sportova plesali su i odrasli, ali i njihova djeca, dok je bend na pozornici uživao u apsolutno svakom trenutku, što se odrazilo i na izvedbu. Jinxi su održali jedan od svojih najboljih koncerata uz slavljeničku atmosferu, što nije nimalo teško kad je sukus svega toliko pjesama visoke kvalitete.

Goran Berović

Koncert organiziran točno godinu dana nakon rasprodanog koncerta u Tvornici kulture, gdje su premijerno predstavili svoj dugoočekivani album Pogrebi&pomiriši

Goran Bare nakon vraćanja na scenu s najboljim rock–albumom godine

Ljudi se ne mrze, nego vole i poštuju Frontmen Majki u razgovoru za Cantus otkrio je zašto nikad nije htio nikome napisati pjesmu, što misli o današnjim klincima i društvenim mrežama, te je iskreno progovorio o razlozima povlačenja u osamu nakon uspjeha albuma Teške boje

oran Bare & Majke imaju novi album Nuspojave — sedam pjesama koje smo čekali dugih sedam godina. Nakon što je CD ugledao svjetlo dana, tjednima nije silazio s vrha najprodavanijih albuma u Hrvatskoj. Ako tome pridodamo i sjajne kritike, ne iznenađuje što se za Nuspojave već sada govori da je najbolji rock–album godine. Svime time Bare je ponovno privukao veliku pozornost medija i došao pod svjetla reflektora. Nas je ugostio u jednoj novozagrebačkoj četvrti u koju se nedavno preselio. I to dan nakon što se vratio iz Beograda, gdje je promovirao album Nuspojave. Uz to, Teške boje su na regionalnom MTS Vision festivalu u Beogradu osvojile nagradu za najbolji spot u 21. stoljeću.

Kako je bilo u Beogradu?

Bilo je lijepo, zato što sam napokon doživio da je ta spika oko te mržnje zaista producirana od politike. Ljudi se uopće ne mrze, ljudi se vole i poštuju. Bila su to dva prekrasna dana provedena u Beogradu, gdje sam shvatio da to što se govori u njihovoj Skupštini i našem Saboru, da to nema veze sa stvarnošću. Gledao sam tamo na TV–u njihovu Skupštinu, to je show, rikavao sam od smijeha. Koje su tamo njuške.

Teške boje su zapravo »krivac« za tvoju sedmogodišnju pauzu?

Nakon posljednjeg albuma nisam očekivao takvu eksploziju… uglavnom dogodilo se to da su me bake, žene od sedamdeset godina na benzinskim pumpama, lovile za ruku i vikale: »Evo ga, evo ga…«, kao da su lovile nekog srndaća, ili »Evo, sine, unuče, evo ga, dođi da se slikamo...«

Marica za ovo. Ovo je bio hardcore.

Kako to objašnjavaš?

Ne znam. Uopće mi nije jasno. Nit’ je pjesma nešto spektakularna… ali odjednom je počeo takav šou da je postalo neizdrživo. Budući da nisam bogat, nemam auto, ne mogu se voziti limuzinom po gradu, nego se vozim javnim prijevozom i onda bude gadnih situacija. Ponekad meni nije cool da me netko gnjavi i onda bude nategnuto. Nisam na to navikao, a nisam to ni planirao. No to se dogodilo i jednostavno sam se povukao. I nakon jedno šest–sedam godina malo se smirila situacija pa sam objavio album koji je totalno suprotan od onoga prije.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

G

Piše: Željkica Makanec

Kako to izgleda kad se Bare povuče u osamu? Sedam godina je dugo razdoblje.

Nisam znao što bi sa sobom.

Nisam uopće izlazio van. A kad ne izlaziš van, nemaš ni inspiraciju. Ne možeš ti inspiraciju naći u četiri zida. Možeš možda napisati jednu pjesmu. Meni treba hodanje po gradu, gledanje, razgovor s ljudima. Bilo je neizdrživo.

Kako su nastajale Nuspojave?

Ja sam takav album htio izdati još davno, ali nisam imao s kim, zato što su ti ljudi s kojima sam radio odgojeni u g l av n o m n a

Morao se povući Zar je moguće da je bilo gore nego kad si objavio Put ka sreći. To je isto bila popularna pjesma za široku publiku?

Ono je bilo bajka.

Ono je bila Ivica i

53

Rolling Stonesima, blues stvarima. Međutim, oni su tu stali… recimo, i Jimi Hendrix je odgojen na bluesu pa je opet napravio čudo. A ovi ljudi s kojima sam radio prije, držali su se nekih šablona i to mi je malo išlo na živce. Tako da sam onda odlučio. Mislio sam snimiti čak i radikalniji album.

Nadahnuće u svemu

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Gdje si napravio kompromis?

Pomislio sam — ako budem snimao tako radikalno kao što snimam sad za sebe, to onda mogu snimiti samo za sebe. Izbacili smo jedno pet pjesama s albuma jer se jednostavno nisu uklapale, recimo neke su bile previše ljubavne.

Cijeli je album nekakva apstraktna slika koju svatko može tumačiti kako želi.

I dobio si sjajne komentare i kritike?

Da budemo iskreni, nisam siguran jesu li to shvatili kako treba, ali u redu je. Recimo za pjesmu To nije igra, inspirirala me situacija kad se manjina igra većinom, tj. ovi ljudi koji su na vlasti igraju se s četiri milijuna stanovnika, Ljubav krvari je o tome da jednostavno stare vrijednosti odlaze, dolaze neke nove koje nemaju veze s čovjekom i njegovim osjećajima, telefoni su već sad pametniji od nas. Romantična ljubav, engleski romantizam 19. stoljeća, sa Shelleyjem, Byronom, Rimbaudom i sa svim onim stvarima koje su meni bile mrak… to nestaje, odlazi, toga više nema. Ljudi danas vrednuju neke druge vrijednosti, ne snalazim se baš u tome. Ali eto, pokušavam nekako.

Odakle ideja za pjesmu Skarabej?

Skarabej je pjesma ni o čemu i o svemu. Jednostavno sam mislio napisati pjesmu ni o čemu i o svemu. Tako je i ispalo. To je neka vrsta igre, kao Eci peci pec, ti si mali zec… Znači, nikakva filozofija.

Suradnja s Bajuk Kako je došlo do suradnje s Lidijom Bajuk na pjesmi I dok pleše sama s kišom?

Već sam je sâm prethodno snimio za album Srce, međutim nisam bio zadovoljan, ali sad mislim da je nisam trebao staviti na ovaj album; bilo je boljih pjesama koje sam trebao staviti. Nekako mi je muzika bila cool, tekst je fantastičan, ali previše je vesela naspram drugih pjesama. Imao sam boljih pjesama, ali mi je ova nekako ostala kao nezavršena i zato intrigantna. Što radiš s pjesmama koje izbaciš s albuma?

54

Sve što smo izbacili s ovog albuma, ostavio sam u upotrebi jer su pjesme dobre, ali nisu se uklapale u ovaj kon-

cept. I napravio sam sad jednu pjesmu, zapravo tri–četiri… Budući da imam ugovor s Croatia Recordsom koji mi jamči da mogu otići u Novo Mesto snimiti pjesmu kad god želim… možda ove godine izađe još jedan album.

Vidjet ćemo.

Kako to da si za snimanje odabrao baš Novo Mesto?

Tamo su jako dobri ton–majstori, to su ljudi koji rade i s Laibachom. Studio je velik, možeš snimati uživo, možeš pojedinačno, kako te volja. Priroda je oko tebe, šuma, vidiš srne… Prekrasno.

mene, oni su frikovi za te nove tehnologije. Govore mi tko je što rekao, gdje je što pisalo, što da pogledam. Nemam ni kompjuter. Imam iPhone pa na njemu nešto pogledam. Na TV–u volim pogledati filmove, sport i dokumentarce.

A novu glazbu na TV–u?

Pa ne. Pogledaj MTV! Što tamo možeš vidjeti? Ništa. Jedino Mojo ili Uncut koji imaju CD s novitetima sa svjetske scene. Vidiš koji ti se bend svidi pa ga nađeš i slušaš.

Podijelio ploče Preko kojeg medija slušaš glazbu — u digitalnom obliku ili na pločama?

Dobre zgrade Što se života tiče, već si godinama u Novom Zagrebu?

Sad je bila gadna situacija. Umrla mi je stanodavka pa sam našao novi stan. Živio sam ja i u centru, ali mi je to bilo naporno jer čim izađeš iz stana, odmah se s nekim sudaraš… Novi Zagreb mi je cool zato što ima puno zelenila. Iako zgrade izvana izgledaju kao istočni Berlin u vrijeme hladnog rata, to su dobre zgrade.

Kroz pjesme ti se provlači i tuga i tjeskoba? Kako se nosiš s tjeskobom? Što se tiče mog zdravlja, ja sam psihički bolestan. Uzimam lijekove. Kad uzmem lijek, on izravna, nema one depresije koja mi ne da da ustanem iz kreveta. Mislim da je već došlo vrijeme da se toga riješim. Sad, hoću li to moći ili neću, to ne znam. Napravio sam si neki plan za sljedeće tri godine. Za dvije godine moram objaviti otprilike tri albuma. Imam dosta pjesama, bila je dosta duga pauza. Moj najveći cilj je da se riješim tih lijekova i toga svega, da odem u svijet čist, bistrog uma.

Imao sam ploče i gramofon, ali zato što sam podstanar, to mi je previše za vući pa sam ih dao dečkima iz grupe.

To mi je jednostavnije nego da imaš sto tisuća CD–ova koje trebaš nositi. Evo, kao što mi se sad dogodilo: gazdarica umre i onda to moram nositi. Zato sam podijelio ploče. Imao sam ploče u tri faze. Prva faza je bila do moje 17. godine, onda sam to sve prodao da bih mogao ići na more. Onda sam opet kupovao ploče pa su se pojavile kasete. Imao sam punu veliku košaru kaseta, sve moguće. Onda to nekom daš, ne vrati ti, tako da je to sve nestalo. Mp3 mi je cool jer na jednom CD–u možeš imati cijelu diskografiju jednog benda pa sam skupio sve što me zanima. Deezer je cool stvar. Iako me malo muči to što sam ja ipak klinac koji je odrastao u vrijeme LP–a i plastike —

Bez društvenih mreža Nisi aktivan na društvenim mrežama?

Nije to za mene. Znaš ono — gledati svaki dan što je tko napisao, prijatelji, ovo, ono, neprijatelji. Jednostavno, ne zanima me to. Draži mi je moj mir.

Malo sam eksponiraniji, pa si ljudi svašta uzimaju za pravo. Ali internet je dobra stvar zato što mladi klinac u najzabačenijem selu, ako ima kompjuter i ako je umrežen, zna što se događa u svijetu. Ne može mu otac reći: »Sine, ti moraš mrziti ovoga, onoga, mrziti tamo, mrziti vamo…« Sam će odlučiti ako pogleda na internetu.

Goran Bare&Majke

Nuspojave Croatia Records

Ali ipak si upućen u puno stvari, situaciju u državi i svijetu. Kako dolaziš do informacija?

Klinci koji sviraju sa mnom i ekipa oko

kad vidiš najprije ploču pa je izvadiš pa onaj miris tog vinila pa staviš iglu, to je bio cijeli ritual.

Koja je tvoja najemitiranija pjesma?

Mislim — Teške boje. Nemam podatke, ali mogu se kladit da su to Teške boje. Sluša se od Makedonije do Slovenije. Čak sam dobio neke podatke da je bila jako slušana negdje u Aziji.

Ne skrivaš da ti nije više gušt svirati pjesmu A ti još plačeš, ima li još pjesama koje ti je dosadilo svirati?

Dojadilo mi je bilo sve i sve sam bio svirao prije svega radi benda. Pogriješio sam što sam osnovao grupu koja je samo moja i koja samo mene prati. A kad tako nešto napraviš, onda te ljude moraš hraniti, davati im plaću i te stvari. Sad sam totalno promijenio taktiku. Radim s glazbenicima koji sviraju i s drugim bendovima. Radit ću možda deset koncerata godišnje, nekad sam radio 130. Tih deset će biti na najvišem produkcijskom nivou. Ne idem više na kvantitetu nego na kvalitetu. Sad kad bude koncert, to će biti za pamćenje, a ne kao prije — vatrogasni domovi i slično. Kombinirat ću i staro i novo. Koncert ne može proći bez nekih pjesama. Imali smo jedan pokus u Ljubljani i prošlo je izvrsno. Najprije smo odsvirali cijeli novi album i onda zakucali sa starima. Bilo je iznad mojih očekivanja.

Traže li ljudi od tebe da im napišeš pjesmu?

Prije su me pitali, ali su skužili da to ne ide. Nisam nikad osjetio potrebu da nekom napišem pjesmu, nisam vidio nikog tko bi to izveo onako kako ja mislim da bi trebalo. Moje su pjesme dosta intimne i dosta vezane za mene pa to ne bi baš išlo. Nudili su i meni neke pjesme da

pjevam, ali navikli su se na to da neću pjevati pa je to sve prekinuto.

Uspavljuje me nogomet Hoćeš li pratiti Svjetsko nogometno prvenstvo? Je li ti napet nogomet?

Znači, ne bi mogao napisati navijačku pjesmu?

Nemam ja u sebi taj senzibilitet prema nogometu i sportu. Bio sam sportaš i naglo prestao jer sam shvatio da tu zaista nije moje mjesto. Vidio sam da tu dolaze ljudi iz drugog svijeta.

Ja sam u isto vrijeme igrao nogomet i bio zakačen za rock and roll. To je bilo između 11. i 14. godine. I onda sam vidio da ja tamo nemam ekipu. Nisam išao igrati nogomet da bih postigao neku karijeru. Dok je bilo zabavno, bilo je cool. Kad su me počeli gurati dalje, čak je došao Mladinić iz Hajduka pitati bih li išao u Hajduk, vidio sam da to više nije to, da tu nema zabave i samo sam sve napustio. Čak su žicali mog starog da me nagovori. Pokušao me nagovoriti, ali nije uspio. Već sam osnovao bend.

B

udući da nisam bogat, nemam auto, ne mogu se voziti limuzinom po gradu, nego se vozim javnim prijevozom i onda bude gadnih situacija

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Napet mi je kad ne mogu zaspati, onda uključim nogomet, tamo gdje oni nabijaju loptu, bilo kakvu loptu, pa je gledam kako ide vamo–tamo i zaspim.

Samo za to mi služi nogomet.

I je li mu se ikad svidio bend?

Nikad mu se to nije svidjelo.

Moj tata je jako radikalan tip.

Kad mu se nešto ne sviđa, ne sviđa mu se do kraja života.

Jesi li i ti takav tip?

Nisam, nisam. Ja sam više na staru.

55

U p ovo d u 10 0 0. e m i s i je S ac r o r i t am n a H r va t s ko m k a t o l i č ko m r a d i j u

Eter hrvatske duhovne glazbe Zahvaljujući emisiji, mnoga su imena hrvatske duhovne glazbene scene (tzv. cro sacro) dobila prigodu predstaviti se javnosti

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

ruhu u kojoj je najprije pokrenuta akcija novih i suvremenih obrada pučkih adventskih pjesama. Rezultat su dva albuma obrada adventskih pjesama u vlastitoj produkciji, od kojih je jedan, Advent u novom ruhu, 2003. nominiran za Porin za najbolji album duhovne glazbe. Ta je akcija potaknula i druge izvođače (Izvor, Novo svitanje, Aposto-

ne, Zvonka Palića, Božja slava banda i drugih. Koncert je imao i ekumenski karakter jer su na njemu nastupali ne samo katolici nego i baptisti, adventisti te pripadnici još nekih reformiranih crkava.

Pokušaj reprize (Cro sacro Maksimir 2001.) bio je dvije godine poslije (17. lipnja) na istom mjestu. Koncert je u 13

Grupa Fides na najvećem dosadašnjem koncertu duhovne glazbe na Maksimiru 1999.

U

Piše: Slavko Nedić

56

programu Grupa Agape na koncertu Cro Sacro Maksimir 1999.

Hrvatskoga katoličkog radija li mira, Čedo i Matija Anto- sati otvorio urednik emisije Slavko Ne19. travnja lić) da krenu istim putem dić, a Gospod ga je pola sata poslije 2018. emipa je dosad snimljeno još zatvorio. Naime, odmah nakon nastutirana je tisućita emisija Sacro nekoliko albuma, od kojih pa Electro spitirusa na pozornicu se ritma, koja se bavi hrvatskom su neki i osvojili Porin. Dvije popeo sastav Libertas za čijeg je naduhovnom glazbom novijih godine poslije pokrenuta stupa doslovce u pet minuta nakon glazbenih oblika ili kako bi se je slična akcija s korizme- sunčanog vremena stiglo veliko nevrito pojmovno i žanrovski prenim pjesmama — Korizma jeme i dvosatni pljusak pa je koncert ciznije opisalo — popularnom u novom ruhu, u kojoj se prekinut. Vođeni izrekom »sigurno je duhovnom glazbom. Emisija Voditelj Tomislav Meštrović, tonski realizator Mario Kurtović te autor sigurno«, već tradicionalni rođendanje radijski put počela 26. lipnja i urednik Slavko Nedić pokrenuli su godine 1998. emisiju Sacro ritam ekipa HKR–a zaputila u Rijeku, Osijek, Split i Dubrov- ski koncert emisije Sacro ritam koji se 1998., a realizirali su je: voditelj koja je u već u prvoj godini emitiranja došla do 50. izdanja nik i ondje snimala zborove održava svake dvije godine preseljen je Tomislav Meštrović, tonski remladih koji su pripremili ne- u prostorije HKR–a. Tako je za peti roalizator Mario Kurtović te autor đendan 10. srpnja 2003. održan radiji urednik Slavko Nedić. Nakon Tomi- najave koncerata, promocije albuma, koliko korizmenih skladbi. I iz te akciski koncert 250 minuta za 250 emisija. slava vođenje emisije preuzima Tanja izvođača i zajednica mladih... nego je je nastao je istoimeni album Korizma u Sve je počelo u 17.30 i trajalo do 0.50.

Popec, a od 2004. urednik emisije po- sudjelovala i u pokretanju mnogih inici- novom ruhu.

U režijama 1 i 2 uživo su nastupili: Čedo staje i voditelj. Nakon prve sezone, emi- jativa i akcija koje su na hrvatskoj glazAntolić, Agape, Apostoli mira, Božja sija je s petka prebačena na četvrtak beno–duhovnoj sceni ostavile traga.

Rođendanske inicijative slava band, Luka Balvan, Magnificat i od tada se redovito emitira od 20.30 Neke od njih su: Naša misa — projekt band iz Grubišnog Polja, Željka Marido 22 sata. U tih tisuću emisija priliku pomoći u organizaciji pjevanja na mi- Za prvi rođendan emisije Sacro ritam nović, vlč. Perica Matanović, Mirvama, za predstavljanje svojega rada dobila sama mladih; Popularni Porin — inici- priređen je, do tada, a i do sada, najDanijela Sisgoreo Morsan, Navještesu ne samo poznata imena hrvatske ranje ponovnog pokretanja kategorije veći koncert duhovne glazbe Cro sanje, Novo svitanje, Sve boje ljubavi, Ivo sacro scene nego i imena koja tek do- za najbolji album popularne duhovne cro Maksimir 1999. koji je 19. i 20. lipŠeparović i Bljesak, vlč. Ljubo Vuković, laze. Mnogi od njih, upravo zahvaljujući glazbe unutar diskografske nagrade nja održan u zagrebačkom parku Nebeski grad, Davor Terzić, Trinitas, emisiji Sacro ritam dobili su priliku da Porin te sudjelovanje u radu ekspertne Maksimir. Na koncertu je nastupilo 50 komisije; pokretanje etikete Cro sacro izvođača iz Hrvatske i dijaspore, ra- Damir Topić i Prijatelji, Danko Tomasvoje pjesme predstave široj javnosti. kao diskografske suradnje Hrvatsko- znih glazbenih smjerova (od šansone, nić te čak dva biskupa: šibenski mons. ga katoličkog radija i Croatia Record- popa, gospela, tamburaške glazbe, Ante Ivas te tada pomoćni zagrebačPokretanje akcija sa, s ciljem objavljivanja i predstavljanja jazza, do hard i heavy rocka) te raznih ki, a danas sisački biskup mons. Vlado Košić. Cijeli spektakl izravno je prenoEmisija Sacro ritam nije samo pratila, albuma popularne duhovne glazbe. razdoblja od samih početaka: grupe silo 12 radiopostaja. Uz Hrvatski katopredstavljala i najavljivala događanja sa Posebnu pozornost zavređuje akcija Quo vadis, Zora i Jukić do mladih salički radio, u cijelosti ili djelomično suscene, poput festivala duhovne glazbe, Sacro ritma pod nazivom ...u novom stava i izvođača koji tek dolaze: Kristi-

E

misija je u svojih tisuću dosadašnjih emitiranja ne samo predstavljala sve sudionike odabrane glazbene scene nego je sudjelovala i u stvaranju mnogih inicijativa i akcija

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

djelovali su: Primorski radio, Radio Varaždin, Radio Istra. Radio postaja Mir Međugorje, Hrvatski radio Orašje, Radio Samobor, Radio Marija Bistrica, Radio Valpovština, Radio Grubišno Polje, Radio Marija i Radio Daruvar.

Radijski koncert Veliki radijski koncert upriličen je 1. listopada 2009. u povodu 500. emisije Sacro ritam. Obilježena je i osma obljetnica internetske stranice Duhovna scena, tada najpoznatijeg internetskog portala hrvatske glazbeno–duhovne scene.

Malo drukčije od uobičajenih rođendanskih tuluma, 15 godina emisije obilježeno je pokretanjem sestrinske emisije Kristonalitet na DMC televiziji. Nadalje, 18. obljetnica emisije Sacro ritam (900. izdanje) obilježena je 19. svibnja 2016. koncertnom emisijom koju je vodila Tanja Popec, a u glazbenom dijelu nastupili su: obitelj Bardun, Emilio Kutleša i Kefa, vlč. Ljubo Vuković, Antonio Tkalec, Dragutin Hrastović, Jelena Vuković, Hanna i Jerko, zbor Anima Una, Andrej Grozdanov, Nina Vodal, Alan Hržica, sestre Palić, Marija Husar Rimac, Branko Požgajec te grupe Glasnici nade, Zakon neba i RiM te za tu priliku okupljeni Slavljenički tim na struju te Akustični slavljenički tim.

Emisiji je dodijeljeno priznanje Fender Mega muzika za ukupni doprinos hrvatskoj duhovnoj glazbi. I naposljetku, tisućita emisija emitirana je 19. travnja 2018. u zajedništvu slušatelja i izvođača duhovne glazbe kojima je ta emisija bila, a i danas jest, jedna od rijetkih prilika da upoznaju tu glazbenu scenu. Hrvatsko društvo katoličkih novinara u sklopu dodjela godišnjih nagrada 16. svibnja emisiji je dodijelilo priznanje za 20 godina postojanja i predstavljanja hrvatske glazbeno–duhovne scene. Ta je scena vrlo živa, premda je vrlo malo zastupljena u našem medijskom prostoru; godišnje objavi više od 20 albuma, u njoj se održi najmanje 15 festivala duhovne glazbe s novim skladbama te još više koncerata. Većina izvođača svake nedjelje ima »nastup« predvodeći pjevanje na misnim slavljima za mlade, a za to se pripremaju na najmanje jednoj probi. Za rijetko se koji dio hrvatske glazbene scene može reći da je tako aktivna i dok postoji, bit će potrebe za barem jednom emisijom koja će je sustavno pratiti.

Majka i kći udružene u pjesmi Ja sam ti tu: Meri Cetinić za klavirom i Ivana Burić s mikrofonom Meri Cetinić gošća četvrte tribine Moje pjesme, moje molitve

Emotivna večer glazbene dive Za tu su umjetnicu oduvijek bili zanimljivi svi segmenti stvaranja pjesama Piše: Aleksandra Marković

»Pjevajući o ljubavi i obraćajući se nekome pjesmom, njezin smisao poprima drugo značenje kad mali ‘ti’ pretvorimo u veliki ‘Ti’. U drugom se slučaju obraćamo Bogu i pjesma tada postaje iskrena molitva.« Tim je uvodnim riječima četvrtu tribinu Moje pjesme, moje molitve posvećenu našoj velikoj glazbenici i autorici Meri Cetinić, otvorio moderator Slavko Nedić, urednik glazbenog programa Hrvatskoga katoličkog radija. Tribina je održana 25. travnja 2018. u dvorani Hrvatskog društva skladatelja u Zagrebu.

50 godina u glazbi Meri Cetinić, redovita članica Hrvatskog društva skladatelja, još je kao djevojčica »uhvatila glazbu pod ruku« i skladno s njom hoda gotovo 50 godina. Svoje je misli, osjećaje i doživljaj svijeta, sljubljena sa svojim glasovirom, tijekom dugogodišnje glazbene karijere pretapala u brojne melodije i tekstove. Neke od njih upravo su autorske pjesme duhovnog karaktera, a na ovoj je tribini predstavljeno njih pet. Prema već poznatom konceptu tribine, stihove pjesama ovaj je put čitala Ana Šašo, akademska glumica i lutkarica. Pjesme Marijo propetoga Isusa Petković i

Svu Ti ljubav vraćam izvela je Meri Cetinić, dok je pjesmu Bože moj, uz Merinu klavirsku pratnju, otpjevala pjevačica popularne duhovne glazbe Željka Marinović. Ta je pjesma na Željkinu albumu Želim ti dati najbolje, koji je 2001. nagrađen Porinom za najbolji album popularne duhovne glazbe. »Moja najranija mladost i odrastanje bili su povezani sa ‘zvukom’ i glazbom Meri Cetinić. Ona je bila i ostala moj glazbeni uzor. Cijelo to vrijeme maštala sam o tome kako bih je voljela upoznati i nešto s njom otpjevati. Jednom smo se prilikom sasvim slučajno upoznale i povezale, a poslije mi je i ponudila ovu pjesmu. Za mene je naše druženje i poznanstvo nešto posebno«, rekla je Željka.

Nastup s kćeri Pjesmu simbolična naziva Ja sam ti tu s Meri je izvela njezina kći Ivana Burić.

Ivana je (po struci profesorica glazbene kulture) govorila o važnosti glazbe u svojem životu. Ona s glazbom živi od rođenja i njezina je velika ljubav. I sâma je autorica, a s majkom se izvrsno dopunjuje, jedna su drugoj podrška i često zajedno nastupaju. »Najljepše je kad majka kaže kćeri ‘Ja sam ti tu’ i obratno«, zaključila je Ivana.

D

inamika procesa stvaranja uvijek je Meri Cetinić tjerala naprijed, pa i kad se umorila. Tada bi Bog za nju uvijek otvorio novi list

Meri je rekla da su svi segmenti stvaranja i kreiranja novih pjesama njoj oduvijek bili zanimljivi. Osim pisanja svojih i izvođenja pjesama kolega glazbenika, uvijek je voljela snimanje u studiju, produciranje, aranžiranje… Dinamika cijelog tog procesa tjerala ju je naprijed, pa i onda kad se možda malo umorila. No kaže da je i u tim trenucima Bog za nju uvijek otvorio novi list. Upravo je to jedan od stihova pjesme Moga srca Ti si glas koja je izvedena na ovogodišnjem Uskrs festu, a kao prva predstavljena na ovoj tribini. Kad sve stane i kad se čini da nema više, Njegov je list ponovno prazan i spreman za slikanje najljepšim bojama. To je i poruka cijele večeri, Merinih razmišljanja i njezinih pjesama–molitvi.

57

Tribina Moje pjesme, moje molitve predstavila st varalašt vo Luke Balvana

Note i anegdote

Njegove pjesme dolaze Zabavlja vas: Vojo Šiljak do srca ljudi Tijekom dugogodišnjeg rada na duhovnoj sceni, Luka je snimio 25 nosača zvuka s pjesmama i meditacijama

N

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Piše: Aleksandra Marković

a trećoj tribini Moje pjesme, moje molitve predstavljeno je stvaralaštvo kantautora popularne duhovne glazbe Luke Balvana. Tribina je ujedno bila i proslava 30 godina njegova djelovanja na duhovnoj sceni, tijekom kojega je

Prava mala zvijezda večeri bila je osmogodišnja Aurelija Stašić na slici uz strica Leopolda Stašića

svojim pjesmama ostavio dubok trag. Iako nije bilo planirano, znakovito je Lukino gostovanje na tribini upravo na Svjetski dan poezije.

U razgovoru sa Slavkom Nedićem, voditeljem tribine, Luka je govorio o svojem životu od ranog djetinjstva, kad je na njega iznimno utjecalo i pjevanje u crkvenom zboru, s majkom i sestrama, u rodnoj Banjaluci. Dolaskom u Zagreb 1988. počeo se ozbiljnije baviti duhovnom glazbom. Prisjetio se i teškog razdoblja u vrijeme studiranja, kad je tražio ispravan put i dublji smisao života. Tada se susreo s Psalmom 23, čiji je tekst i uglazbio. Tako je nastala pjesma Gospodine, Ti si pastir moj, jedna od njegovih najpopularnijih pjesama koje izvode mladi diljem zemlje. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim, jer Ti si sa mnom, Oče. Oče, Oče moj! Tvoj štap i palica Tvoja utjeha su meni… »Taj me tekst duboko dirnuo i u njemu sam pronašao sve odgovore«, rekao je Luka.

58

I na ovoj tribini, kao i na prethodnima, predstavljeno je pet pjesama. Glumac Zvonko Novosel najprije je recitirao svaki tekst u izvornom obliku

(odvojeno od glazbe), a potom su pjesme otpjevane. Sonet raspetom Kristu izveo je sâm Luka.

Marija Husar Rimac, koja je pjesmu Moj je put na Tvome sada putu otpjevala u snimljenoj verziji, nije mogla doći na tribinu pa je s Lukom u duetu pjesmu otpjevala Ivana Sopta, jednim dijelom i zaslužna što je pjesma objavljena. »Luku sam upoznala na duhovnom seminaru fra Zvjezdana Linića, u Taboru. Kad mi je pokazao tekst, odmah mi se svidio, a čim je pjesmu uglazbio, postala je hit među mladima i u mnogim župnim zajednicama«, kaže Ivana, sretna zbog njihova poznanstva. Zvonko Novosel je, izrecitiravši tekst pjesme Majko, rekao da je ona poveznica Luke i njega jer su im obojici majke umrle vrlo rano, te dodao: »Luka je i krsni kum Martininu i mojem sinu Lavu pa nas veže i kumstvo. No svakako bih ovom prilikom spomenuo svima dobro znani citat iz Malog princa: ‘Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.’ Smatram da upravo Lukine pjesme imaju tu vrijednost jer dolaze do srca ljudi.« Prava mala zvijezda večeri bila je osmogodišnja Aurelija Stašić koja je uz pratnju strica Leopolda Stašića i zbora Maranatha izvela pjesmu Ne boj se jer ja sam s tobom. Aurelija je s mamom na tribinu stigla ravno s aerodroma s kojega su ispratile tatu, violinista Antuna Stašića, na dvotjednu turneju u Peking. Luka je prisutnima otkrio kako je ponosan što je uspio okupiti tri velika band aida u povodu dolaska trojice papa – Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. u Hrvatsku, a Franje u BiH. Posebno ga raduje to što su se tada pjevale upravo njegove pjesme. U nastavku programa pjesmu Gospodine, Ti si pastir moj otpjevao je zbor Maranatha, pod ravnanjem Matije Škvorca. Zbor djeluje u župi Blažene Djevice Marije Žalosne u Španskom, u Zagrebu. »Lukine pjesme rado pjevamo na našim misama i zato nam je iznimno drago što nas je pozvao da uveličamo današnju proslavu«, rekao je Matija Škvorc.

Tijekom dugogodišnjeg rada na duhovnoj sceni Luka je snimio 25 nosača zvuka s pjesmama i meditacijama. Osim njegova glazbenog opusa, vrijedno je istaknuti i znanstvenu naobrazbu. Diplomirao je na studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu te stekao akademski naziv magistar novinarstva.

Završio je Diplomatsku akademiju pri Ministarstvu vanjskih i europskih poslova u Zagrebu i doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S banjalučkim biskupom, msgr.

Franjom Komaricom napisao je službenu himnu 2. Susreta hrvatske katoličke mladeži u BiH. »Monsinjor Komarica tada je isticao da svi trebamo biti graditelji mira. To je i moja glavna poruka večeras«, kazao je Luka te potom izveo i dvije završne pjesme.

Meksički filmovi i pjesme

M

oja bi se generacija trebala sjećati da smo jedno vrijeme slušali meksičke pjesme koje su snimali tadašnji jugoslavenski pjevači. A to je bila posljedica toga što smo gledali kojekakve meksičke filmove, od kojih je najpopularniji bio Mama Huanita. Slovenski pisac Miha Mažini objašnjava (nemojmo to uzeti zdravo za gotovo, ali je lahko mogoče), da priča o jugomeksikancima počinje 1948. godine, u vrijeme rezolucije Informbiroa i Titova odlučnog »ne« Staljinu. Do tog povijesnog trenutka emitirana je prije svega ruska glazba, a u kinima su prikazivani uglavnom ruski filmovi. »Jugoslavija tada nije bila u dobrim odnosima sa Zapadom,« piše Mažini, »a onda se dogodilo da su se njezini odnosi sa Sovjetskim Savezom pogoršali. I onda se javio problem: ako odeš i od jednih i od drugih, koji ćeš film prikazivati u kinima? Pa je Moša Pijade došao na ideju — uvoziti meksičke filmove.« Pjevači iz toga vremena bili su Nikola Karović, Slavko Perović… I dr. Nikica Kalođera imao je jedno vrijeme Meksički orkestar, meksičke pjesme pjevao je i Ivo Robić. A koliko je suza samo proliveno uz Trio Tividi...

Jarbol u Tučepima

Š

ezdesetih godina, u vrijeme ljetne glazbene »gaže« u Makarskoj (a najbolje gaže tada su bile u Makarskoj, Tučepima…) jedne su se noći posebno lijepo »razigrali i razveselili« glazbenici, kazat ću im samo skraćena imena: Mrva, Bara i Sajo.

Kad su se probudili sljedećega dana u svojoj sobi (imali su zajedničku sobu), ugledali su brodski jarbol postavljen dijagonalno od desnog gornjeg kuta sobe do lijevog donjeg kuta iste sobe, i to vrlo tijesno, na milimetar. Uspjelo je dečkima prisjetiti se da su jarbol njih trojica te noći našli na rivi i da su ga donijeli u sobu, ali nikako nisu mogli odgonetnuti kako su jarbol stavili u taj položaj. Zagonetka unošenja jarbola u sobu povećavala se iz dana u dan, a kulminirala je onoga trenutka kad je trebalo jarbol iznijeti iz sobe. Bilo je to nemoguće. Pozvani su »specijalci« — ostali kolege iz benda, konobari, kuhari, gosti, prolaznici... Pokušavalo se na razne načine. Jarbol se nije dao. A slomiti ga bila bi šteta.

To je jedna od najzanimljivijih priča i stvarnih događaja koje sam čuo, a završava, navodno (nije provjereno) tako, da su se ponovno jedne noći Mrva, Bara i Sajo opet »razigrali i razveselili«... pa kad su se sljedećega jutra probudili, jarbola više nije bilo.

Dječja suita Pavla Dešpalja u notnom izdanju

Drugi gudački kvartet Krešimira Šipuša pisan u formi mise za mrtve

Poseban trenutak u glazbeničkom stasanju sedmogodišnjaka

Kvartet kao rekvijem

od samog početka studiranja i rada na toj kompoziciji fasciniralo, prije svega kao muzičara, kako sedmogoakon prošlogodiš- dišnji dječak prenosi atmosferu odrenjeg objavljivanja đenih situacija u notni zapis. On je tih CD–a Mlada glaz- sedam prizora iz djetinjstva karakterba u izdanju vlasti- no pretočio u note, glazbu. Meni se te etikete Sunlight, već rodila ideja o izdanju nota prije na koji je, uz ostalo, snimanja CD–a, no nisam ništa žeuvrstio gotovo nepoznate skladbe za lio predlagati prije nego što maestro djecu i mlade Stjepana Šuleka (Malo Dešpalj čuje snimku. Nakon toga pa ništa, Muzika za sam i ja odahnuo i mališane) i Pavla predložio mu da se Pavle Dešpalj Dešpalja (Dječja sunapravi notno izdaita), pijanist Berislav nje, što je on objeručDječja suita Arlavi odlučio se na ke prihvatio.« još jedan vrijedan (note) izdavački potez: Dječje skladbe Pavla Sunlight objavljivanje i notnog Dešpalja iz zaborava izdanja Dječje suite je »spasio« maestrov Pavla Dešpalja. Osim brat Valter, našavši ih što se dostupnošću u obiteljskoj ostavštini na internetskoj stranakon smrti njihova nici Sunlight.com.hr, oca Šime Dešpalja Glazbenom odjelu 1981., a privukle su Knjižnica grada Zapažnju pijanista Vlagreba te knjižnicama dimira Krpana koji je pojedinih glazbepak na njih skrenuo nih škola (za sada) pozornost svojem nastoji svrstati u nekadašnjem sturepertoar najmlađih dentu Berislavu Argeneracija učenika laviju u povodu sniklavira, partitura ramanja CD–a Mlada svjetljava i poseban glazba. trenutak u glazbe»Ugledni hrvatski ničkom stasanju diklavirist Berislav Arrigenta i skladatelja lavi ugodno me iznePavla Dešpalja. Dječja suita objedinjuje sedam skladbi koje je maestro nadio kada je odlučio izvesti, sniminapisao u drugoj polovici 1942. go- ti i tiskati moju Dječju suitu. Kako je dine na Korčuli, a odražavaju doživ- sve to i ostvario, dugujem mu veliku ljaje i dojmove tada sedmogodišnjeg zahvalnost za sjajno obavljena sva tri dječaka; Čestitka, Lastavicama, Moje zadana cilja, ali i zbog toga što me sjećanje na more, Mrtvoj sekici Sofiji, podsjetio na divne dane mog djeLeptir na našem jorgovanu, Uspa- tinjstva, kada sam tek počinjao upovanka sekici Mariji, Tanac patuljaka znavati čarobni svijet glazbe i zapisinaslovi su koje je mali Pavle već tada vati svoje prve skladbe. Oduševljen dao skladbama, a naslov Dječja suita sam izgledom tiskane Dječje suite zajednički su odabrali maestro i Beri- i vjerujem da bi entuzijazam njezislav Arlavi za potrebe CD–a i notnog na glavnog urednika mogao prijeći i na djecu«, otkrio je maestro Dešpalj, izdanja. priznavši da je ponajviše sudjelovao Zanimljivo je i da je maestro Deš- u izradi predgovora, iznoseći svoja palj unio tek nekoliko sitnih korekcija sjećanja autorici Tatjani Čunko, koja za to izdanje, ne želeći se udaljava- zaključuje kako je tim »tiskanim izti od izvornika »kako bi se sačuvala danjem ispunjena nakana priređivadječja nevinost i svježina«. Redaktor- ča da skladbe maloga Pavla, koji je skog posla prihvatio se Berislav Arlavi postao veliki maestro Dešpalj, lakše za kojega je to bilo novo iskustvo, no nađu put do malih pijanista kojima su motivacije nije nedostajalo: »Mene je i namijenjene«.

N

Piše: Ana Vidić

Podnaslov skladbe je Requiem Minor, a stavci slijede dispoziciju misnog ordinarija

P

Piše: Đurđa Otržan

artituru djela objavio je Ca ntus d.o.o. 2015., godinu dana nakon skladateljeve smrti 2014. u Oslu. Ponajviše poznat kao dirigent, Krešimir Šipuš (stric također skladatelja Berislava Šipuša) znatni je dio svoje karijere kao Kresimir Sipusch proveo u inozemstvu, dirigirao je u Francuskoj i Norveškoj, držao majstorske tečajeve, ali je djelovao i u Hrvatskoj kao šef–dirigent Zagrebačkih simfoničara i dirigent zagrebačke Opere. Stvaralački zainteresiran za skladanje, napisao je nekoliko komornih djela i glazbi za pozornicu (baleta i opera).

Ovaj je gudački kvartet najzapaženiji i najzanimljiviji. Istovremeno jest gudački kvartet u klasičnom smislu, ali je istovremeno i sažeti rekvijem u pet stavaka: Pristup (Introitus) — Lento e grave, Proslijed (Sequentia) — Moderato/ Allegro /Presto/Andante funebre, Prikaz (Offertorium) — Allegro, Počast (Sanctus) — Largo i Proslov (Communio) — Lento e grave.

Poznati stavci misnog ordinarija za duše preminulih i pokoj vječni tu su sažeto stavljeni na latinskom jeziku kao mogućnost da ih izgovaraju sami svirači, gudači ili da stihove izgovara glumac. Veza riječi i teksta gusta je i unutarnje motivirana, gotovo kao suzvukovlje zvuka instrumenta i ljudskoga glasa. Skladba je suvremenog izričaja, intimistička, ali oštrih dinamičkih i tonskih opreka, sugestivno izaziva poistovjećenje s porukama tek-

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Nakon prošlogodišnjeg objavljivanja CD–a Mlada glazba u izdanju vlastite etikete Sunlight, pijanist Berislav Arlavi odlučio se na objavljivanje nota

Krešimir Šipuš

Requiem

sta. Sklonost malim Minor, drugi intervalskim pomagudački cima u gustom tkivu, ali velikih raspokvartet na u tonskim visinaCantus d.o.o. ma, sugerira snažnu osjećajnost. Nije neobično da se skladbe posvećene umrlima ili duhovnog karaktera povjeravaju manjim gudačkim sastavima; sjetimo se samo Haydnovih Sedam posljednjih riječi. Ono što izdvaja ovaj gudački kvartet je prožetost anticipacije poruke i njezina komentara putem zvuka, u bliskoj vezi s izgovorenim riječima.

Notografija partiture rad je Andreja Skendera, redigirao je Berislav Šipuš (broj izdanja Can.123–3650).

59

Peti album u novom ciklusu orguljašice Ljerke Očić

Hrvatske povijesne orgulje u prvom licu U travnju 2017. umjetnica je doktorirala na Zagrebačkom sveučilištu s temom stilskih interpretacija europskih orguljaških škola, a njezin je interpretativni rad dopunjen muzikološkim aspektom

U

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Piše: Đurđa Otržan

četvrt stoljeća diskografskog djelovanja ovaj je novi ciklus Ljerke Očić, svestrane umjetnice, pedagoginje, slikarice i spisateljice, nastavljen petim nosačem zvuka, kojim se zaokruživanje predstavljanja hrvatskih povijesnih orgulja bliži kraju. Premda je i u prethodnim diskografskim ciklusima, za koje je primila najizvrsnije nagrade, Ljerka Očić nastojala istovremeno približiti Ljerka Očić hrvatsko i europsko orguljaško stvaZvuci hrvatskih ralaštvo, ovim je povijesnih posljednjim dodala još blaga u riznicu orgulja vol.5 / koju stvara dugoEuropska renesansna i barokna glazba godišnjim radom: snimanjima i živom Croatia Records koncertantnom djelatnošću. Kako je u travnju prošle godine doktorirala na Zagrebačkom sveučilištu s temom stilskih interpretacija europskih orguljaških škola, još se više možemo uvjeriti u to da je njezin rad brižljivo i pomno pripreman i na muzikološkoj razini.

Otkrivajući i potičući restauraciju mnogih lijepih, ali zapuštenih glazbala, Ljerka Očić udahnula je nov život umjetnički zamišljenim, izvanserijskim glazbalima i uz pomoć tvrtke Heferer mnoga su od njih uskrsnula u ovom ruhu i zvuku. Na prvom nosaču zvuka koji je predstavio Knjižicu za Annu Magdalenu Bach, Johanna Sebastiana Bacha, čuli smo orgulje Antuna Römera u Trškom Vrhu iz 1763. godine. Drugi nosač zvuka obradio je hrvatski orguljski klasicizam, na orguljama Ferdinanda Heferera iz 1894. u Svetom Križu Začretju. U trećem nastavku serije slušali smo glazbu južnonjemačkog baroka na orguljama Antoniusa Weinera iz 1737. u Samoboru. Prethodni CD bio je posvećen talijanskoj ranobaroknoj glazbi koja je izvedena na orguljama Petra Nakića na Rabu, iz 1756. godine.

60

Novi album pijanista Bartolomeja Stankovića s recentnim autorskim klavirskim opusom

Susret različitih kulturnih identiteta, skladateljskih ideja i glazbenih žanrova Naziv Balkan Madness uzet je prema početnoj skladbi Samira Fejzića te odlično ocrtava raznolikost cijelog albuma, ali i specifičnosti spoja Istoka i Zapada u BiH Dražana Kosorića (1976.) te niz djela Diskografski prvijenac mladog bo- nadahnutih narodnom umjetnošću. sanskohercegovačkog pijanista Tu se ubrajaju Četiri minijature u koBartolomeja Stankovića dobar je jima je Milan Prebanda (1907.–1979.) primjer susreta različitih kultur- koketirao s folklorom rodne Dalmanih identiteta, skladateljskih zami- cije, Refrain IV — Nijemo glamočko sli i glazbenih žanrova. Naziv Bal- kolo, avangardno djelo koje je Vokan Madness uzet je prema počet- jin Komadina (1933.–1997.) posvenoj skladbi Samira Fejzića te odlič- tio Vladimiru Krpanu, zatim Sonano ocrtava raznolikost cijelog albu- ta za klavir Asima Horozića (1958.), ma, ali i specifičnosti spoja Istoka i u čijem završnom rondu odjekuje Zapada u društvu i kulturi BiH. Bar- istarska ljestvica te vrlo senzibilna, sevdalinkom nadahtolomej Stanković, nuta Bentbaša Josiinače diplomand Bartolomej pa Magdića (1937.). zagrebačke MuzičStanković Naslovom i sadrke akademije (klažajem intrigantno je Balkansko sa Pavice Gvozdić) djelo Ritual za klai docent na Muzičludilo vir i čovjeka najmlakoj akademiji u Sađeg autora Davida Nota Bene Records & rajevu, svojom je Mastikose (1992.).

Publishing interpretacijom izZavršetkom CD–a vrsno ilustrirao luBalkan Madness (4 dilo ritmova, melanpreludija za Lorenu) količnosti, moderBartolomej Stannog izričaja, odjeka ković predstavlja jazza te hrvatskog se u dvojakoj uloi bosanskohercezi — interpreta i govačkog folklora skladatelja. koji prožimaju djePiše: Ivana Jurenec

Orguljašica Ljerka Očić

I sada, na petom nosaču zvuka povijesne serije, dva su orguljska pozitiva zazvučala u novom stilu: orgulje u crkvi sv. Florijana u Varaždinu, nepoznatog graditelja iz 17. stoljeća, i orguljski pozitiv Antona Scholza, iz 1799., u kapeli sv. Roka u Svetoj Nedelji.

Informacije o glazbalima i o njihovu before–after procesu dane su u priloženoj knjižici s fotografijama i tehničkim detaljima dispozicija, kao i opis rada majstora iz radionice Heferer. Raspored skladbi nastoji svako glazbalo predstaviti u svjetlu doba i stila kojem je pripadalo. Na varaždinskim orguljama slušamo sedam skladbi iz Španjolske (Cabezon), Engleske (Byrd), Francuske (Daquin), Istre (Andrija Motovunjanin) i Italije (Frescobaldi).

Nakon te diskretno iznijansirane palete zvukovlja »morskih« zemalja, na orguljama u Sv. Nedelji Ljerka Očić svira dvije skladbe Španjolca Juana Cabanillesa, na talijanski način, te tri njemačke barokne skladbe i obrade protestantskih korala Heinricha Scheidemanna, Vincenta Lübecka te Georga Böhma. Nemalu izvrsnost pokazali su tonski majstori Božidar Pandurić i Alan Šnajder u snimanju poslovično teških akustičnih odnosa u crkvama u kojima stoluju orguljski instrumenti.

Raznovrsnost stilova i ugođaja čine ovaj nosač zvuka privlačnim i ugodnim za slušanje, posebice otkrivajući paletu tonskih boja komornih glazbala koja nam prenose duh renesanse i baroka u iskrenom i jednostavnom ozračju.

la deset bosanskohercegovačkih skladatelja 20. i 21. stoljeća.

Na suvremenu glazbu mladom pijanistu Stankoviću pažnju je još za studentskih dana skrenula Katarina Krpan, uključivši ga u HR Projekt, a prijelomni trenutak bilo je upoznavanje s djelom Neurosis Krešimira Seletkovića i mogućnost suradnje sa živućim skladateljima, koja je prisutna i na CD–u Balkan Madness.

Nešto više od sat vremena glazbe za klavir solo pažljivo je odabrano te prikazuje presjek raznovrsnih skladateljskih rukopisa u razdoblju od sedamdesetak godina. Osim spomenute naslovne skladbe, CD sadrži i programne skladbe Tri burleske Vlade Miloševića (1901.–1990.), The First Rain, At the Night i Fantasia in Jazz Armena Škobalja (1980.) i Sjetni princ Samira Fejzića (1966.), zatim virtuozne Dvije tokate Milana Jeličanina (1935.–1999.) i Tri etide

Budući da u diskografiji već neko vrijeme vlada svojevrsni paradoks da je uz sve brojnije tehničke mogućnosti zbog hiperprodukcije distribucija glazbe sve teža, izdavač CD–a NOTA BENE d.o.o. odlučio je snimku postaviti na digitalne platforme. Tako su glazbu bosanskohercegovačkih autora slušali u Meksiku, Siriji, Japanu te Rusiji čak i prije službenog predstavljanja CD–a (zagrebačka promocija, održana 14. travnja 2018. u dvorani Matice hrvatske, prethodila je onima u Banja Luci, Sarajevu i Visokom, održanima istoga mjeseca). Zanimljivost s programskog i interpretativnog aspekta, jednostavan dizajn, popratni tekstovni prilog na bosanskohercegovačkom i engleskom jeziku te visoka kvaliteta zvuka zasigurno će pridonijeti tome da to izdanje dopre do svih zainteresiranih za suvremeno klavirsko stvaralaštvo, ali i raznolikost kulturne baštine BiH.

Četvrti album varaždinske grupe koja d j e l u j e o d 2 0 0 7.

Momci koji hrabro djeluju na kajkavskome narječju

Previše »lajanja« predugog trajanja

Momci čijim se falsetima vjeruje

Poštuje format albuma u trajanju od jednog sata, za razliku od mnogih kolega koji su u posljednje vrijeme ponosni na samo pola sata novog materijala.

Nažalost, katkad je manje više

Deset pjesama nakrcano je emocijama, koje bi stale u još koju pjesmu

Ogenj — bend koji morate poslušati

S

Piše: Maja Trstenjak

plit ZOO daleko je od neopterećenog ispijanja kava na rivi, to je Sodoma i Gomora u kojoj hedonizam i kriminal idu ruku pod ruku. Ponosno to ističe Krešo Bengalka na novom studijskom izdanju. Život je grub, nema zezancije, splitska ulična spika na centralnoj je poziciji.

I dok je Vojko krenuo u telekomunikacijske te uskoro i kulinarske sfere, Krešo još uvijek »brije« na kriminal. »Brije« ozbiljno i tvrdo, ali nažalost ovaj put razočaravajuće jednolično. Singlovima je prikupio golem broj mlađe, tinejdžerske publike koja zasigurno ne shvaća njegove pjesme kao ironiju. Radi li se tu uopće o ironiji? Uvjerljiv pristup i stav »hardkor gengsta« repera odvaja ga od jedKrešo Bengalka nako (ne)ozbiljnog rada u Kiši metaka, ali i nudi nespretnije rješenje od prethodnog albuma Croatia Records Finale.

Split ZOO

Album otvara vrhunski i sa stilom. Pjesma Sine sa svojim refrenom jedno je od najboljih otvaranja desetljeća. Eksplozija na samom početku itekako zainteresira i impresionira slušatelja. Stav je jasan i iskren, direktan i beskompromisan, no nažalost ne zadugo.

Poštuje format albuma od sat vremena, za razliku od mnogih kolega koji su u posljednje vrijeme ponosni na samo pola sata novog materijala. Nažalost, ponekad je manje više. Bijeli se Split, život ulice vrišti iz zvučnika, ogorčenosti i frustracija ne manjka. Ne manjka ni droge, ni kriminala. Tvrd, tvrđi, najtvrđi, Bengalka kroz album nastoji što opasnije predstaviti svoje glazbeno djelovanje.

Od velike želje da se predstavi u što opasnijem svjetlu, u jednom trenutku jednostavno počinje malaksati. Monotonija u instrumentalnom, ali i u tematskom smislu ublažila je utjecaj koji je album mogao imati. Nitko me ne dira jer odmah repetiram — konstantno »nabrijavanje« bilo bi efektnije kad bi se s ponuđenog popisa od 17 pjesama odabralo deset najjačih. Uvij zakolji, Balzamiko, Šta ćeš, Jim Morrison i John 3 16 nose kvalitetnu osnovu albuma koja se uz poneku jaku stvar mogla pretvoriti u opasno djelo domaće hip–hop scene, no Lipilo, Amfetamini, Supersport i Ostavila si me umanjuju vrijednost cjelokupnog ostvarenja. Premda je obilježje trap glazbe sveprisutno, autotune je pravilno doziran. Flow generalno nije očekivano gladak, na trenutke prilično nespretan, uz oskudicu jakih i inteligentnih rješenja rima. Čak i kad Slobo Indijanac uđe u igru.

Očekivanja od Split ZOO–a bila su mnogo veća.

N

Piše: Vid Jeraj

ovi album Ivana Ščapeca iz varaždinske grupe Seine koja postoji od srednjoškolskih dana, toga gitarista i tekstopisca zatječe s četvrtim albumom na pragu njegovih tridesetih. To je razorna bilanca jedne dugogodišnje veze, formativnog odnosa dvoje ljudi dostojna rukopisa francuskog novog vala s obzirom na svoju inspiraciju, navodni rukopis francuskog znanstvenika iz 16. stoljeća. Daleko od toga da je to crno–bijela poetika. Prije je to trubadurska paskvila s potpisom Willa Oldhama i Satana Panonskog. Dakle, to su momci koji se nisu upjevavali ljestvicama uoči nastupa, ali čijim se falsetima svejedno vjeruje. Kao pjesnici, ne boje se tema s bilo koje grane zabranjenog voća, bio to incest, moral ili nešto treće.

Budući da je Seine bend u kojem surađuju i Dimitrij Petrović iz Svemira i Radosti! na bubnjevima, te sveprisutni Ivan Grobenski na električnoj bas–gitari, suosnivač kolektiva Moskau, Seine doprinos sve trojice primjetan je otpočetka i sanjivom ugođaju daje kompaktni predumišljaj. Od uvodne Sanjam, MoonLee Records/ preko Privatno tijelo i Kritika Vox Project čistog razuma nemoguće je ne prisjetiti se Uslovne slobode s prvog EP–ja beogradske rock–grupe Jarboli iz 2003. godine.

Sno sna

Ili možda Pejotla Denisa Katanca, albuma koji je kao i Sno sna također dnevnik muške ranjivosti — uspona i pada jedne ljubavne veze. Katanec i Ščapec dijelili su prostoriju, dobro i zlo u bendu Felon koji je s americana i alt–country potpisom djelovao i uoči albuma Jasno, nečujno i suviše glasno iz 2011. godine. Naime, Katančeve poredbe o pijanima koji padaju u ocean i stijenama koje bacaju svoju djecu u raj, iz pjesme Bizoni, oslobađaju primordijalnu snagu koja očito pripada country psihodeliji. Iako je autor često isticao sklonost frekvencijama Sparklehorsea, on je pjesnik s nogometne tribine — i to ne zbog prezimena. Tradiciji poetike Rockya Eriksona, kantautora koji se smatra američkim Sydom Barretom, aplikabilna je pjevnost višeglasja, sudeći prema apokaliptičkoj viziji kojoj ne nedostaje ni opijumski dalekozor Williama Blakea ili Edgara Allana Poea. Međutim, Ščapec je mnogo prisutniji autor, nećemo reći prisebniji, njegovi su uzusi etički postulati, o čemu govori prošivni bod albuma Sno sna, ali i stihovi Ja nemam pojma, ali imam srca i Moral se ne mora, ali potreba se treba. Raspon od sarkastične Bubamare, koja zvuči kao soundtrack za dječju emisiju, do nadrealističke Puške, atak je na veliki raspon emocija refrenom Perpetuum mobile, perpetuum nasilje, mati je nasilja mati je nasilje, nas. A cappella pjesma Janko (na melodiju dječje narodne pjesme Kiša pada, trava raste) ulaz je u čistu gotiku kakvu se nisu usudili izvoditi ni dečki iz Grča, a najbliža bi asocijacija bila famozni shock–punkeri Školjke iz Kastva. Album od deset pjesama nakrcan je emocijama koje bi stale u još koju pjesmu. Ah, votko, prolivena stranicama Jesenjina.

Ako niste rođeni kajkavac, vjerojatno nećete razumjeti osamdeset posto stihova, no to nije bitno jer ćete poželjeti osjetiti atmosferu na izvođenju pjesme »Ljubaf na najjakše« uživo. Tko tad ne poludi, nije normalan

U

Piše: Maja Trstenjak

glazbi se pojam kajkavskog najčešće posprdno povezuje s Dreletronicom i Zadrugom (isključujući pritom izvođače narodne glazbe, koji su priča za sebe i nisu poznatiji široj javnosti). Kao i Cinkuši, i Ogenj je svoje djelovanje hrabro odlučio formirati na kajkavskome narječju. Nakon nekoliko odrađenih svirki i tri godine kreativnog procesa, pred nama je Ogenj njihov debitantski album Domaj.

S pankerskim stavom, uz tamburu i violinu, slušatelj se brzo navikne na njihov specifični izričaj koji je zaslužio jednu od vodećih pozicija na domaćoj glazbenoj sceni. Kvaliteta izlazi iz sigurnosti u vlastito stvaralaštvo i iskrenog karaktera jer, kako i kažu u naslovnoj pjesmi: Sigdi je lepo, al’ doma je naj. Energija benda je tako zarazna da će vas sigurno osvojiti već na prvo slušanje.

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Žestoki splitski reper Krešo Bengalka objavio novi album

Domaj Dancing Bear

Lagano privikavanje uz ljubavne Jedina i Lepa Mara, a onda situacija naglo i distorzirano eskalira. I premda etno–punk zvuk nije ništa novo, solaža na tamburici u Samo sam ja zvuči nevjerojatno simpatično.

Ako niste rođeni kajkavac, vjerojatno nećete razumjeti osamdeset posto stihova, no to nije kritično i nije ni bitno, samo ćete poželjeti osjetiti atmosferu na izvođenju pjesme Ljubaf na najjakše uživo. Tko tad ne poludi, nije normalan.

Poznati riff pjesme Smells Like Teen Spirit »podebljan« tamburicom i kajkavskim napjevom?

To je Hote hote, to je Ogenj.

Osim dobre glazbe, njihovi članovi skrivaju priče koje zaslužuju pohvale. Violinistica Tara Knežević primljena je na poseban NASA–in dvotjedni program United Space School u Hustonu, nakon posebnih razgovora koje je vodila s dvanaest stručnjaka iz Teksasa. Pridružit će joj se ovoga ljeta još pedesetak sretnika, bolje reći genijalaca, iz cijeloga svijeta.

Nije li ovo i više nego dovoljan poziv da istražite stvaralaštvo zabavne ekipe iz Ognja?

61

Zoran Majstorović

Play Time

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

Bono Records Suradnje naših i stranih jazz glazbenika nisu česte. Međutim, riječkog multiinstrumentalista Zorana Majstorovića to kao da se ne tiče. Uz česte nastupe s Atma Mundi Ensembleom po Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, preko ljeta ga čeka turneja s jamajačkim saksofonistom Kennom Baileyjem te jedna u duu s američkim gitaristom Russom Spiegelom. U travnju je u triju s talijanskim kontrabasistom i profesorom na jazz akademiji u Veneciji Alviseom Seggijem i američkim bubnjarom Bruceom Ditmasom nastupio u Veneciji, Zagrebu i Rijeci. U svim tim kombinacijama Majstorović redovito svira standarde, skladbe svojih kolega, ali i vlastite. Na albumu Play Time od osam skladbi članova toga trija, Majstorovićeve su četiri, jednu je napisao basist Reginald Veal, jednu bubnjar Jimmy Weinstein, a jednu su zajednički potpisali Majstorović i Veal. U ovom su slučaju obojica Majstorovićevih glazbenih partnera rodom iz Chicaga, no karijere su im išle različitim smjerovima. Veal je veći dio karijere proveo u New Orleansu, no nedavno je primjerice bio u pratećem bendu Diane Reeves u Zagrebu, a Weinsteina je, koji je dugo radio u New Yorku, upoznao u Padovi, na sjeveru Italije, kamo često odlazi. Glazba koju je taj trio ispremiješao i sastavio u dopadljiv album daleko je od Majstorovićevih world music težnji ili pak modernoga jazza i istraživanja zvuka kojim se također bavi. Njegov gitaristički rukopis je prepoznatljiv, kao i njegov ton, a postava klasičnog gitarističkog trija očekivano stavlja gitaru u prvi plan. Ipak, skladbe s ovog albuma su raznovrsne; od Majstorovićeve nježne balade About You i njegove funky skladbe Squating, s izvrsnim solažama na basu, do razigrane, naslovne, znatno modernije Weinsteinove skladbe Play Time u kojoj se sasvim nenametljivo isprepliću solaže basa i gitare, gotovo bez ikakvih harmonijskih kočnica, sve do dugog i impresivnog sola na bubnjevima. Ritmična je i gotovo plesna zajednička Majstorovićeva i Vealova skladba Instant Calypso, istančano producirana i duhovita, posebno u poigravanju kubanskim ritmovima, što je dug Vealovu bogatom iskustvu sviranja na američkom jugu. Majstorovićeva skladba Quiet Jive, vrlo dopadljive teme, pisana je i izvedena kao razgovor gitare i basa, uz gotovo neprimjetni bubanj u pozadini; u njoj se solaže nenametljivo izmjenjuju i lijepo privode album kraju. (Saša Drach)

Jazz orkestar HRT–a

Nove skladbe za Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije Cantus d.o.o.

62

Riječ je o skladbama koje su konkurirale na natječaju koji je HRT objavio na ljeto 2016. i koje su odabrali članovi žirija: dirigent Orkestra Andreas Marinello, skladatelj i gitarist Zoran Šćekić i predsjednik Umjetničkog vijeća

Jazz orkestra, trubač Davor Križić. Partiture su dorađene na radionicama HDS–a te je 7. prosinca 2016. održan koncert na kojem su skladbe praizvedene.

Koncert je snimljen za emisiju Vrijeme je za jazz na Trećem programu HTV–a. Ova je snimka, međutim, nastala mjesec dana poslije, studijski, a odabranim skladbama pridodana je Suita za rog i orkestar Andreasa Marinella koja nije bila u konkurenciji natječaja. Projekt nastavlja tradiciju koja seže do pedesetih godina prošloga stoljeća, kad je Miljenko Prohaska, kao vođa Jazz orkestra, počeo inzistirati na domaćim skladbama koje će biti okosnica programa. Ta je strategija predstavila Orkestar u svijetu te pridonijela razvitku domaće jazz scene. Na ovom albumu zastupljeni su Aleksandar Vešić (As Cool as Stevie), Zoran Majstorović (Čaj protiv sedam lopova), Lana Janjanin (Locked Hearts, Open Sea), Mak Murtić (Song of Sorrow), Ivan Božičević (Osti za manistru), Marko Prepelić (Parker Motivation), Borna Šercar (Rise After All), Renato Rožić (Koncert — op. 29 — Dreams) te spomenuti Marinellov trodijelni Koncert za rog i jazz orkestar. Šaren je to album, neka vrsta reprezentativnog kataloga mlađeg skladateljskog naraštaja, raznih žanrova i ugođaja, lijepo izdanje opremljeno raskošnom knjižicom s tekstovima Davora Hrvoja koji pružaju mnogo važnih podataka o orkestru, svim autorima, ali i skladbama.

Vjekoslav Crljen Trio

Cotton Club Hichtone Music & Promotion Nakon vrlo zanimljivog i hrabrog prošlogodišnjeg albuma Solo Double Bass, zagrebački kontrabasist Vjekoslav Crljen objavio je prvi album kao vođa sastava. Snimio ga je s dva sjajna mlada lava: klaviristom Petrom Ćulibrkom i bubnjarom Borkom Rupenom. Crljen je album postavio u okvire poznatih jazz standarda, kako sam kaže, na tragu «albuma koji bih volio sam poslušati«. Mješavina je to swinga, bopa, bluesa, latina, balada, valcera i funka, od Jobima do Zawinulla, vrlo emotivan album na kojemu su i četiri njegove skladbe. Nakon dva standarda: Orange Colored Sky i Sister Sadie, dolazi Crljenov Post Express kao hommage vremenu kad je morao raditi kojekakve poslove jer nije mogao živjeti od svirke i kontrabasa. Pulsirajući kontrabas otvara prostor klaviru, razigrano, nimalo sjetno, koji u bop–maniri sigurno vodi i razigrava. Sjećanja na dostavljačke dane nisu traumatična, kako pokazuje i dojmljivi, ali ne i razmetljivi bas solo. Inače Crljen, osim rijetkih iznimaka, bas skromno drži u drugom planu. Nakon smiraja u Corcovadu slijedi brzi Crljenov Jelsa Blues, kao sjećanje na neku tamo održanu očito dobru i važnu svirku. Slijedi Mercy Mercy Mercy u Crljenovoj funk groove obradi, a potom balada My One and Only Love s Ćulibrkom u sjajnoj glavnoj ulozi. Nakon toga Crljen ubrzava živahnom vlastitom skladbom opet u duhu be bopa, Improvisation in Granny’s Kitchen, u sjećanju na majstorije svoje bake. Poslije romantičnog standarda Days of Wine and Roses s dosta prostora za mekane majstorije na basu, Crljen album poentira najemotivnijom skladbom, Wheat of Vojvodina. Tu su se na ravničarski melos autorova djetinjstva nataložile razne naslage jazza. Citati u uvodnom solu u skladbi How Insensitive, s glasovitog albuma Some Other Spring Kevina Kroga i Dextera Gordona, pokazuju Crljenovu odanost velikom N. H. O. Pedersenu,

dok su Ćulibrkovi klavirski pasaži umotani u valcerski »celofan«, u istančanoj pratnji gotovo neprimjetnog, ali uvijek točnog i rafiniranog Borka Rupene. Nipošto epohalan, ali osmišljen album koji u ujednačenoj čaroliji romantike i nostalgije može ponijeti slušatelja.

(Saša Drach)

Ratko Zjača Nocturnal Four

Life on Earth In + Out Records Gitarist i skladatelj Ratko Zjača (koji već desetljećima živi i radi u Nizozemskoj) objavio je album Life on Earth za njemačku izdavačku kuću In + Out Records.

Time Zjača bilježi 25 godina samostalne diskografske karijere u kojoj je nanizao dovoljan broj albuma da ga se može smatrati jednim od naših najagilnijih, a u inozemstvu svakako najprisutnijih glazbenika.

I ovaj je put njegov sastav međunarodni. Uz Zjaču na gitari, njegov kvartet Nocturnal Four čine orguljaš Renato Chicco, saksofonist Stefano Bedetti i glasoviti bubnjar Antonio Sanchez. Šareni kvartet glazbenika iz čak četiri zemlje (Hrvatska, Italija, Austrija i SAD) pokazuje da Zjači i dalje nije problem okupiti oko sebe vrhunske umjetnike (do sada je radio i snimao sa zaista zavidnim svjetskim jazz zvijezdama: John Patitucci, Randy Brecker, Steve Gadd, Adam Nussbaum, Miroslav Vitous, Reggie Workman, Al Foster, Ron Carter, Gary Peacock...).

Zjača se odlučio za drugačiji zvuk, što duguje izboru orgulja i saksofona. Od početka albuma, od skladbe Baracoa, do zaključne, Colours of Dance, čini se da je Zjača počeo s nostalgičnim previranjem po svojim sjećanjima na glazbu koja je formativno utjecala na njega, na fusion sound koji se sluša sasvim neopterećno, na uglavnom mekoj podlozi gitarističke ili saksofonske solističke bravure, a odmjereni bubnjevi kao da nemaju potrebe odviše se isticati. Tako su i ti Sanchezovi uvodi na nekoliko skladbi nekako prirodni, kao i povremene orguljaške dionice. Čini se da je namjera skladatelja, benda i producenta bila dobiti zajednički zvuk. To nije album atraktivnih rifova ni monumentalnih zvučnih kulisa, nego opušteno istraživanje skupine skladnih i discipliniranih glazbenika.

(Saša Drach)

Nina Romić

Sloboda Aquarius Records Koja je cijena slobode?

Cvjetna ljepota i nježna bjelina novog albuma Nine Romić skriva tužne trenutke, bolnu ljubavnu čežnju koju je moguće najvjerodostojnije izraziti i prebroditi samo glazbom. Premda je na domaćoj glazbenoj sceni aktivno nekoliko kantautorica, album Sloboda pokazao je Nininu glazbenu zrelost i ostalim kolegicama postao respektabilna konkurencija. Lagani ritam, sjetna atmosfera uz obilje emocija kombinacija je različitih glazbenih stilova i utjecaja koji su iskorišteni da bi se isprofilirao specifičan glaz-

Franz Kafka Ensemble

Circus Noir Dirty Old Label

Pojava

Ans a m b l a Franz Kafka (FKE) unatrag nepune tri godine na zagrebačkoj alternativnoj sceni označila je desetak godina suradnje kasne novovalne scene s bendovima čiji su se članovi tek izlegli u vrijeme osnutka ovih starijih...

Apartnost od dvije dekade isprva je bila otežana inozemnom dislokacijom benda Haustor koji iz kultnog statusa s vremenom prerasta u neizostavnu i popularnu činjenicu. Pokretačka persona pokojnog Dragana Pajića, oko kojega će se obrtati generacije glazbenika, sve je aktere dovela u ansambl Cul–de–Sac, odnosno njegovu anarhoidniju inačicu — Orkestar za ubrzanu evoluciju. Postumno Pajiću, nastao je i bend u kojem će osim Damira Kafke Caprija na saksofonima i klaviru, koji je doveo trubača Igora Pavlicu, gitaru preštimavati Franjo Glušac, koji je iz benda Peach Pit dovukao bubnjara Brunu Vidovića, a kao bas–gitarist bendu se pridružuje Roko Crnić iz Porto Morto te Ivan Marincel iz Antenata, akademski trombonist koji je karijeru počeo kao jazz–bubnjar. Upornost se, očito, isplati. Album Circus Noir objedinjuje instrumentale koji se poput virova planinske rijeke prelijevaju iz jednog žanra u drugo agregatno stanje — prepoznajemo rukopis druge, »festivalske« faze američkog punk–jazz sastava Lounge Lizards. Poput govorenja punih usta, a o sviranju glave pune referenci da se i ne govori, pri čemu se na špajzkarti prepoznaje kuharičin žargon, ovi familijarni čušpajz–maheri istresaju zalihosni jazz u kojem su repeticije i emocija poklopile međusobno nadigravanje. Afrička tržnica na kojoj pregladnjeli kultur–globtroteri susreću sideshow dostojan Moondoga obilježje je prijelaza iz skladbe Unaokolo u Venga,

venga, a upravo ona sporna izmještenost koja drži zajedno obje polutke ovog kikiriki–maslac sendviča s humusom od curryja odnosi relativnu prevagu. S tim elementom iznenađenja, momci su uspjeli u naumu da snime slow food za slušanje, a horror show za kušanje… (Vid Jeraj)

stpunka, uz nazivnik opozicijskog rocka, od 2005. godine svira bas s bubnjarom i samsonite–udaraljkašem [sic!] Julienom Israelienom koji nadodaje loopove, glas i efekte, dok im se na posljednjem od šest live izdanja pridružila saksofonistica, klarinetistica i čelistica Naima Bourquin. Zvučnu sliku Rojnić nadograđuje roženicama, kaos–padom, tereminom i efektima. Instrumentalni zid odlikuje se najprije procesualnošću, epizodičnošću i idejnošću, ali opet ne traži slušateljevu pažnju. Mogao bi se podvesti pod sintagmu kontroliranog freeja, samo što ženevski Srušitelji radije preferiraju teksture.

Međutim, razbarušena Rojnićeva kreativnost prenosi se u Israelienov trance–krautrock projekt Orchestre Tout Puissant Marcel Duchamp gdje aranžmani postaju kompaktniji, a poslovični opozicijski štih anglizirane frankofonije i posve šarmantan. Skice švicarske alternativne scene, odnosno Rojnićev udio u njoj, iz potonjeg su rakursa ipak razumljivije. (Vid Jeraj)

Kim Verson

Vrati mi moj svijet Dallas Records Vrati mi moj svijet drugi je album mlade gla zbenice Kim Verson koja je karijeru počela u jednom od brojnih talent showova. Od neiskusne djevojčice kojoj je diskografska kuća osmislila imidž, Kim se prometnula u mladu ženu sa stavom koja piše vlastite pjesme. Na albumu je deset pjesama, od kojih je njezinih čak šest. Možda bi ih bilo i više da je vrijeme nastajanja albuma bilo kraće, ali ovako su se na njemu našle njezine rane suradnje s provjerenim autorima Antom Pecotićem i Miroslavom Lesićem (Jača si od svih, Ako jesen zaplače, Sve što sada trebam na kojoj je gostovala saksofonistu Igoru Geržini). Na pjesmi Nismo uzalud ovom cestom hodali ugostila je Bojana Jambrošića, a jedino Čista ljubav donosi neki novi i zanimljivi pristup aranžiranju. U pretjeranom trudu da iznese ozbiljnu poruku, ipak je izostala radijska prihvaćenost.

S producentima Dejanom Oreškovićem i Silvijem Pasarićem, Kim Verson je objavila dobar pop–album koji će njezini obožavatelji zasigurno voljeti, međutim, nedovoljno jak da osvoji neku novu publiku jer ne donosi ništa novo. Pohvalno je to što se ostvaruje kao autorica i taj će talent sigurno razvijati s vremenom. (Ivana Lulić)

Crash Landing

Crash Landing 33:33 Byondo Istarski bas–gitarist, ton–majstor, ilustrator, skladatelj i producent Nadan Rojnić jedan je od zanimljivijih glazbenika švicarske scene i nezaobilazno ime produkcije one domicilno »puležanske«. Osim aranžiranja stihova Predraga Lucića na XXXXII–oj ploči poklon–bon.ton–tin–don, omastio je prste i u projektu Šikuti Machine, a potpisao je produkciju većeg dijela Blaškovićeve troznamenkaste diskografije. Dočim, s triom Crash Landing koji se nastavlja na europsku klupsku avangardu u tradiciji po-

Urar

40+ bandcamp Trio Urar na svojem nastupnom albumu 40+ predstavlja autorsku viziju Dejana Gotala, bubnjara KUD–a Idijoti, institucije ex–Yu punka, odnosno trija Dark Busters koji djeluje još od sredine devedesetih. Iako uvodna Tito već u prvom stihu spominje kredit, a švenkanje ska–punkom sljedeće pjesme, Cinik završava u melodičnom HC aražmanu, već je Nazi Dredloks osebujni dub u kojem se koketira s psihodelijom ranih Haustora. Očita je to aluzija na Marleyjevu Natty Dread. Osim Gotala, pjevača i svirača e–gitare, Aide Dražić iz Puhaćeg orkestra Grada Pule na bariton–saksu i backovima, te Emila Jurcana na bubnjevima, pridruženi su članovi trombonist Toni Turković i Vedran Vojnić na tapanu, te prateće pjevačice Edna Jurcan i Antonella Bertoša Guetat. Album je producirao Edi Cukerić, a masterirao Hrvoje Pelicarić. Bojom glasa i etičkom vertikalnošću, Gotal će podsjetiti na Francija Blaškovića, ali aranžmani koketiraju i s etnom te afro–punkom. U pjesmi Pirati osjeća se i slavenska melankolija s Jadrana, dok stih »koliko sam puta morao sam« odlikuje sljedeću — Sam. Kao lokalna legenda koja se nikome više ne mora dokazivati, Gotal je posložio album koji pršti idejama i autorskim angažmanom. Oni su definitivno »zericu« predugi (posljednje dvije od devet skladbi na 40+ traju po sedam i pol minuta), a zaključna pjesma Slovenci je na hrvatsko–slovenskom idiomu. Dobrodošlo eklektične pjesme podsjećaju na rane albume Francija Blaškovića, a Gotal je tekstopisac s potpisom koji je sve drugo samo ne osoba prema uobičajenoj rock– lyrics šabloni, dok je bend blizak produkcijskoj dojmljivosti Dead Kennedys. Anarhija all over Istria!

IZDAVAČI Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio New Flyer d.o.o.

Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

beni izričaj uz poneko optimistično iznenađenje. Kako ponovno upoznati sebe, kako krenuti dalje, kako čvrsto i hrabro stati na noge i koračati dalje — odgovori se skrivaju u izrazito poetičnim stihovima koji su mala zbirka poezije koja može jednako dobro funkcionirati kao zasebno umjetničko djelo. Ironija se sakrila u pjesmi Ti si, a nisi, dok prljavi gitarski riff obavijen posebnim zvučnim efektima prilično efektno i izuzetno radiofonično dočarava samoću u pjesmi Svjetlost. Kontrast poletnog ritma, vedre instrumentalne melodije i crnih stihova u pjesmi Crno može iznenaditi slušatelje, što tu pjesmu čini jednim od najzanimljivijih trenutaka albuma. Ugodan album za proljetne i ljetne večeri, kvalitetan sadržaj, autorski na impresivnoj razini. Sloboda je plava, sjajna ptica. (Maja Trstenjak)

e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa.

Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene.

Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

63

BROJ 209, SVIBANJ 2018.

28 06 29 06

MASSIMO

30 06

VEČER NOVIH SKLADBI

EKSKLUZIVNI KONCERT

DALMACIJA U MOM OKU

večer Krste Jurasa

64 WWW.SPLITSKIFESTIVAL.HR