Screen Present Tense

Labanna Babalon Genevieve Belleveau Melanie Bonajo Elektra KB Tonči Kranjčević Bruna Radelja Andrea Resner Ivana Rončević Leah Schrager Erica Scourti Sandra Silađev Dinja Nora Turato Saoirse Wall 9. — 27. 6. 2017.

GALERIJA BAČVA

SCREEN PRESENT TENSE Kroz svoju povijest, umjetnički performans nikad nije bio potpuno neposredan, lišen određene medijacije. Štoviše, performans je često ovisio o tehnologiji, bilo da je riječ o tekstu, fotografskoj ili videodokumentaciji izvedbe. Paradoks svih oblika moderne tehnološke medijacije leži u tome da se stvarno tijelo neprestano pretvara u tijelo-sliku. U digitalnoj kulturi, tijelo je kao slika postalo dominantan oblik prisutnosti. Okruženi smo tuđim tijelima-slikama u ništa manjoj mjeri nego stvarnim tijelima i bilo bi krajnje naivno ignorirati taj fenomen. U novom tehnološkom okružju, na te slike, međutim, reagiramo na stari način — afektivno. Kako naglašava Ana Munster, australska umjetnica i teoretičarka, tehnološki posredovane informacije stvaraju privremene zone “udaljene blizine” u kojima virtualni svijet i dalje percipiramo kroz utjelovljeno, senzorno iskustvo. Na mjestu kompliciranog odnosa između tehnološkog i biološkog dolazi do kontakta koji, baš kao i u slučaju tehnologijom neposredovane komunikacije, može imati snažan, rastakujući učinak na naše tijelo. Živimo u svijetu koji upravo prolazi kroz još jedan stadij koevolucije čovjeka i tehnologije i ono što nazivamo realnošću nije ništa drugo do miješavina virtualne i fizičke stvarnosti, tvrdi američki teoretičar, Mark B. N. Hansen. Digitalna kultura nije promijenila naš način percepcije stvarnosti. Nju i dalje doživljavamo na isti način — putem tijela. Za Henrija Bergsona, materijalni nam se svijet pokazuje kao slika. Za Hansena, ono što percipiramo i poimamo u digitalnom tehnološkom okružju, pokazuje se kao digitalna slika. Bilo digitalna ili ne, sliku uvijek opažamo analogno. Tijelo, naime, sve svodi na analogni signal. Tako je, paradoksalno, u doba novih medija tijelu vraćena funkcija materijalnog nositelja komunikacije. Nismo s digitalnom tehnologijom, tvrdi Hansen, ušli u postljudsku fazu. S ove ili one strane komunikacijskog sistema, uvijek je neko tjelesno biće koje se opire digitalizaciji i demetarijalizaciji.

Izložba koja je pred vama rezultat je višegodišnjeg umjetničkog i kustoskog interesa za performans, digitalnu kulturu i feminizam. Na određeni način, ona je nusproizvod razgovora, mrežnog surfanja, dopisivanja, pedagoškog rada…Kada je zanimanje za nove umjetničke pojave ušlo u ekstatičnu fazu, odlučili smo svoje iskustvo podijeliti s javnošću. Izbor umjetnica i umjetnika, inače prilično heterogen, najvećim je dijelom određen sredinom našeg djelovanja. Istodobno smo željeli predstaviti nove, na međunarodnoj sceni već afirmirane, oblike umjetničkog rada, skrenuti pozornost na medij Interneta čija aktualnost — unatoč višekratnim najavama njegove “umjetničke” smrti — ne jenjava i predstaviti mlade hrvatske umjetnice/ke. Vjerujemo, ipak, da je prikazane radove moguće povezati nekom labavom, račvastom pričom. Ovo je naša verzija.

SANDRA STERLE KLAUDIO ŠTEFANČIĆ

PREDGOVOR Kroz svoju povijest, umjetnički performans nikad nije bio potpuno neposredan, lišen određene medijacije. Štoviše, performans je često ovisio o tehnologiji, bilo da je riječ o tekstu, fotografskoj ili video dokumentaciji izvedbe. Paradoks svih oblika moderne tehnološke medijacije leži u tome da se stvarno tijelo neprestano pretvara u tijelo-sliku. U digitalnoj kulturi, tijelo je kao slika postalo dominantan oblik prisutnosti. Okruženi smo tuđim tijelima-slikama u ništa manjoj mjeri nego stvarnim tijelima i bilo bi krajnje naivno ignorirati taj fenomen. U novom tehnološkom okružju, na te slike, međutim, reagiramo na stari način - afektivno. Kako naglašava Ana Munster, australska umjetnica i teoretičarka, tehnološki posredovane informacije stvaraju privremene zone “udaljene blizine” u kojima virtualni svijet i dalje percipiramo kroz utjelovljeno, senzorno iskustvo. Na mjestu kompliciranog odnosa između tehnološkog i biološkog dolazi do kontakta koji, baš kao i u slučaju tehnologijom neposredovane komunikacije, može imati snažan, rastakajući učinak na naše tijelo. Živimo u svijetu koji upravo prolazi kroz još jedan stadij koevolucije čovjeka i tehnologije i ono što nazivamo realnošću nije ništa drugo do mješavina virtualne i fizičke stvarnosti, tvrdi američki teoretičar, Mark B. N. Hansen. Digitalna kultura nije promijenila naš način percepcije stvarnosti. Nju i dalje doživljavamo na isti način - putem tijela. Za Henrija Bergsona, materijalni nam se svijet pokazuje kao slika. Za Hansena, ono što percipiramo i poimamo u digitalnom tehnološkom okružju, pokazuje se kao digitalna slika. Bilo digitalna ili ne, sliku uvijek opažamo analogno. Tijelo, naime, sve svodi na analogni signal. Tako je, paradoksalno, u doba novih medija tijelu vraćena funkcija materijalnog nositelja komunikacije. Nismo s digitalnom tehnologijom, tvrdi Hansen, ušli u postljudsku fazu. S ove ili one strane komunikacijskog sistema, uvijek je neko tjelesno biće koje se opire digitalizaciji i dematerijalizaciji.

Izložba koja je pred vama rezultat je višegodišnjeg umjetničkog i kustoskog interesa za performans, digitalnu kulturu i feminizam. Na određeni način, ona je nusproizvod razgovora, mrežnog surfanja, dopisivanja, pedagoškog rada…Kada je zanimanje za nove umjetničke pojave ušlo u ekstatičnu fazu, odlučili smo svoje iskustvo podijeliti s javnošću. Izbor umjetnica i umjetnika, inače prilično heterogen, najvećim je dijelom određen sredinom našeg djelovanja. Istodobno smo željeli predstaviti nove, na međunarodnoj sceni već afirmirane, oblike umjetničkog rada, skrenuti pozornost na medij Interneta čija aktualnost - unatoč višekratnim najavama njegove “umjetničke” smrti - ne jenjava i predstaviti mlade hrvatske umjetnice/ke. Vjerujemo, ipak, da je prikazane radove moguće povezati nekom labavom, račvastom pričom. Ovo je naša verzija.

SANDRA STERLE KLAUDIO ŠTEFANČIĆ

Dream Whale, video, 2015.

Andrea Resner Andrea Resner mlada je umjetnica koja u svom raznovrsnom radu (performans, fotografija, instalacija, tatooing itd.) ustrajno i sustavno gradi jednu osobitu poetiku koja korespondira s predmodernim nasljeđem. Podrijetlom je iz Dalmacije, ali je diplomirala na zagrebačkoj akademiji likovnih umjetnosti , pa joj se aktivnosti uglavnom odvijaju na ove dvije lokacije. Ipak, dalmatinski se otoci, za sada, nameću važnijim izvorištem nadahnuća. To najbolje pokazuje videoperformans Dream While (2015) u kojem se Resner vraća na Brač, na svoje, kako kaže, “sveto mjesto (...) na mjesto moga začeća (...) mog privatnog ljetnog raja”, ali i na mjesto “osobna traume i povrede”. Resner radi s materijalima ženske simbolike, primjerice s kosom, koju po matrilinearnoj liniji povezuje sa svojim pretkinjama. U videoperformansu koji pokazujemo, kosu je zamijenila vuna bračkih ovaca, koja nakon sezonskog šišanja ostaje razbacana po otoku. Od ovčje vune Resner je načinila kita. Performans završava ležanjem na kitovim leđima, čime je mjesto traume “zaliječeno kako unutar sebe tako i vanjskog prostora, te je ideja mira i liječenja prenešena na čitav svijet s tog jakog energetskog mjesta.” Suprotno patrijarhalnom mitu o Joni, u kojem Jona, za kaznu, od boga biva protjeran u utrobu kita, pri čemu utroba nosi žensku simboliku neracionalnog i instiktivnog, Resner leži na kitovim leđima, na leđima, kako sama kaže, suputnika i sigurnog vodiča kroz život.

Underground New Age Order, video, 2011.

Labanna Babalon Premda dolazi iz umjetničkog miljea, Labannu Babalon (SAD) bilo bi najpreciznije opisati kao slavnu osobu koja je svoj status stekla na društvenim mrežama. U njezinoj se pojavi u javnom prostoru Mreže na osobit način miješaju teorija Wilhelma Reicha, milenijalizam, twerking, dalekoistočna religioznost i feminizam, osobito onaj koji povijesnu ulogu žene vidi kroz mitove o božicama plodnosti, odnosno miroljubivim heroinama povezanih s kultom prirode. U njezinoj interpretaciji, starozavjetni Babilon je simbol rasute zajednice, otuđenih života i izgubljene ljubavne energije. Doba u kojem živimo, doba je novog Babilona.

Fascinirana mogućnostima komunikacije na Internetu, Babalon ustrajno izbjegava usko područje svijeta umjetnosti i nagoviješta novo doba u kojem je ljubav najviši zakon. Za nju nema dileme: prije nego sredstvo objektifikacije, Internet je mjesto emancipacije, najprije žena, a potom i čovječanstva.

#baegate, Vine video series, video, 2014.

Genevieve Belleveau U svom umjetničkom radu, Genevieve Belleveau (SAD), često kroz optiku queer kulture, utjelovljuje različite religiozne arhetipove: svetu kurvu, djevicu vestalku, prvosvećenicu itd. Kao i za Babalon, za Belleveau, Internet ne predstavlja samo komunikacijsku platformu, nego i ritualni prostor. Izložena mnoštvu pogleda, umjetnica prolazi kroz ekstatično iskustvo prepoznavanja i povezivanja s drugim korisnicima istog prostora. Njezino iskustvo Interneta obilježeno je krajnostima: ili se potpuno povlači iz njegovog javnog prostora, čitajući katoličkog redovnika Thomasa Mertona ili poduzima umjetničke akcije koje ili izravno izvodi ili dokumentira na Internetu. Za Belleveau, suvremena kultura selfie-ja samo je prvi korak u afirmaciji osobnosti. Umrežavajuća, interpersonalna komunikacijska logika Interneta ne dopušta subjektu samoreprezentacije da se zatvori, nego ga, jednom kada se tamo pokaže, neprestano prisiljava da se umnoži i otvori neočekivanim susretima. Opetovani pozivi za više privatnosti idu ruku pod ruku s promašenim kritikama društvenih mreža, tvrdi Belleveau i podsjeća da je korištenje Interneta, odnosno društvenih mreža određeno našom bazičnom potrebom za zajednicom. Svoje posljednje radove, u kojima povezuje društvene mreže, BDSM i psihoterapiju opisuje kao role-play therapy.

Feminizam, izbor video-radova s you tube kanala autorice, 2015. — 2017.

Sandra Silađev Dinja Sandra Silađev Dinja u privatnom je životu glumica i samohrana majka, rođena u Makedoniji, odrasla u Bosni i Hercegovini, s trenutnom adresom u Beogradu. U javnom životu, pak, poznatija je kao Dinja i zvijezda je ne samo društvenih mreža. Služeći se mrežnim platformama kao što su Instagram i You Tube, Dinja sarkastično komentira suvremeno srpsko društvo, prije svega parodirajući muško-ženske odnose određene patrijarhalnom ideologijom. U tim kratkim izvedbama, Dinja, služeći se klasičnim glumačkim tehnikama, igra određene tipove društvenih karaktera i razotkriva suvremenu mizoginiju i netrpeljivost prema drugima i drugačijima; riječju, društvo u kojem je svatko svakome neprijatelj. Njezina je popularnost u potpunosti viralna. Pojavivši se na društvenim mrežama pod pseudonimom, ubrzo je naišla na ogromno odobravanje. Danas je Dinja, na neki način, utjecajna javna osoba, gotovo jednako predana svojim zabavnim komentarima društva, kao i humanitarnom radu u kojem pomaže onima koje društvo odbacuje. Od sadržaja tih kratkih filmova, međutim, ništa manje zanimljiva nije njihova forma. U osnovi, riječ je o isječcima bez jasnog početka i kraja zbog kojih imamo dojam da nam je nešto promaknulo, da smo se samo navirili u neki tijek koji se odvija izvan našeg vidokruga i izvan naše kontrole. Dinjini filmovi su svojevrsni “jednostavni oblici”, filmizirani memovi i kao takvi predstavljaju savršenu metonimiju informacijskog doba u koje smo uronjeni do grla.

Strange Body, video, 2014/15.

Elektra KB Elektra KB je umjetnica koja je rođena u Ukrajini, no odrasla u Kolumbiji prije nego što je nastavila umjetničko školovanje na sjevernoameričkim sveučilištima. Širu je pozornost stekla umjetničkim radovima koji sadrže distopijski motiv totalitarne države pod nazivom “Theocratic Republic of Gaia”. Djelomično inspirirana građanskim ratom u Kolumbiji, kojemu je svjedočila iz prve ruke kao kćerka upravitelja bolnice, Elektra KB kroz svoju umjetničku distopiju, između ostalog, ukazuje na mizoginiju i konzervatizam koji sve više određuju suvremeno društvo. U radu “Strange Body” (2015), koji pokazujemo na izložbi, Elektra KB kao da povezuje osobno i društveno tijelo. Postoji analogija između osjećaja da si strankinja/stranac u vlastitom tijelu i osjećaja ili statusa stranca u društvu. Tijelo postaje zatvor, a zatvor (društvo) tijelo, upozorava ova umjetnica.

Woman Nature Alone, izbor video-radova s you tube kanala autorice, 2010.

Erica Scourti “Sklonija sam participaciji na Mreži, nego povlačenju u izolirani svijet muzejsko-galerijskog sistema i traženju auratičke pozicije umjetničkog rada, potpuno svjesna da na taj način pristajem na svojevrsni slikovni neoliberalizam kojim dominira estetika fragmenta i darvinovska logika jačega”, kaže Erica Scourti (GB), grčko-britanska umjetnica u čijem se radu tijelo i tehnologija višestruko preklapaju. Na određeni način, Scourti se nadovezuje na klasičnu medijsku kritiku, prokazujući mehanizme manipulacije i dominacije koji u obliku algoritma, a u ime kapitala stoje iza servisa i sučelja kojima se svakodnevno služimo. S druge strane, Scourti u tu kritiku unosi vlastito tijelo, intimni život. Scourti se na Mreži doslovno izlaže, ne samo muškom pogledu, koji dominira Mrežom, ne samo pogledu mnoštva, nego i nevidljivom radu različitih programa i algoritama koji oblikuju našu osobnost kroz svakodnevno korištenje Googlea, mobilnih aplikacija itd. “Afekti se ne opiru komodifikaciji”, tvrdi Scourti. U radu “Body Scan” (2014), Scourti podvrgava tijelo digitalizacji i komodifikaciji, prenoseći fotografije svoga tijela u Googleove slikovnu tražilicu. U radu “Woman Nature Alone” (2010), Scourti kao da obrće postupak: pretražujući Internet s tri ključne riječi (woman, nature, alone), umjetnica izvodi niz performansa na temelju naslova i opisa stock fotografija i videa do kojih je došla pretragom.

Body Scan, video, 2014.

Erica Scourti

Stegom morim I, video, 2015.

Stegom morim II, video, 2015.

Tonči Kranjčević Batalić Tonči Kranjčević Batalić splitski je umjetnik, kustos i LGBT aktivist. U videoperformansima koje donosimo pokazuje se, između ostalog, sav potencijal selfie-kulture kao prvog koraka u samoafirmaciji subjekta, o čemu nadahnuto u kontekstu suvremenog feminizma govori Genevieve Bellevau. Tehnološki je razvoj sredstva za proizvodnju i distribuciju slika učinio široko pristupačnima, pa radovi Kranjčevića Batalića nose tipičnu “uradi sam “estetiku. Upućeni gledatelj u njima, također, može vidjeti referencu na čest motiv u performansima Tomislava Gotovca (Brijanje i šišanje I, 1970.; Brijanej i šišanje II, 1971.; Šišanje i brijanje u javnom prostoru III, 1981.). Sam autor o radovima kaže: “Rad Stegom morim... video je performans u kojem tijelo postaje polje sukoba identiteta i normi. Discipliniranje tijela kroz simbolički obračun s dlakama ili komodifikaciju tijela kroz sekusalne fetiše razotkrivaju pritisak društva i tržišta na individualne identitete danas. Citat iz Biblije (Stegom morim svoje tijelo i tjeram ga poput roba da ne bih, pošto sam drugima propovijedao, sam bio odbačen.” Kor 9:27) koji se veže uz rad, pak razotkriva discipliniranje tijela, normiranje indentiteta u kršćanskoj kulturi.”

Furniture Bondage Diversion, video, 2009.

Courtesy the artist & AKINCI

Melanie Bonajo Kada bi raznovrsnim oblicima umjetničkog rada Melanie Bonajo (NL) tražili zajednički nazivnik, to bi najprije bio humor, a zatim nonkomformizam. Za Bonajo, vladajući društveni odnosi monolitan su sistem koji počiva na kapitalističkoj proizvodnji i patrijarhatu. Sistem međutim ima svoje napukline, U njima se otvara prilika za društvenu emancipaciju. Ravnopravnost spolova, alternativna stanja svijesti, alternativni oblici društvenih zajednica, ekonomija bazirana na solidarnosti i darivanju, kao i alternativni oblici ljubavi neke su od tema koje se provlače kroz rad Melanie Bonajo. U njezinom radu, također, možemo pronaći ne samo kritiku buržujskog društva i neoliberalne ekonomije, nego i puno dalekosežniju kritiku kartezijanskog subjekta predstavljenog bijelim, heteroseksualnim muškarcem koji je odvojio um od tijela, društvo od prirode. U svjetlu te kritike, pravo žene da se oslobodi od muškog pogleda samo je prvi korak prema novim oblicima suživota živog i neživog svijeta u doba antropocena.

Into Water out of Air, video, 2016.

Bruna Radelja Bruna Radelja mlada je splitska umjetnica i bliska suradnica Andree Resner, s kojom surađuje na produkciji radova. Trenutno na splitskoj akademiji likovnih umjetnosti, zajedno s Resner, pohađa MA. Rad koji donosimo na izložbi “Into water out of air” (2016) video je performans u kojem je Radeljina zaokupljenost tijelom kao sastavnim dijelom prirode najočitija. Na način koji nam je nepoznat, naše tijelo komunicira s prirodom, kaže Radelja. “Ljudsko tijelo i priroda oko nas su dio iste priče. Tjelesnu energiju možemo osjetiti kao elektromagnetizam, vitalnu snagu ili duh. Mi proizvodimo energiju kao i priroda oko nas, naši su pokreti potaknuti podjednako i našom unutrašnjošću i našom okolinom. Vjetar, more, pokret, elkricitet.

Promjene koje se odvijau u ljudskom tijelu su beskonačne i samo rijetki mogu osjetiti tu pulsaciju.”

HNP—Hrvatska Narodna Predaja, video, 2014.

Ivana Rončević Ivana Rončević je umjetnica i koreografkinja iz Zagreba koja djeluje na području križanja između suvremene umjetnosti i plesa. Videoperformans “Hrvatska narodna predaja” — Rončević ga radije naziva gestom — nastao je na Miljevačkom platou 2104. u okviru istraživačkog projekta koji je za cilj imao upoznati svakodnevicu stanovnika koji žive u okolici nacionalnog parka Krka. “Hrvatska narodna predaja” je zapravo citat ili, bolje rečeno, ponovna izvedba (re-enactment) performansa Selme Banić, zagrebačke plesačice i koreografkinje. Ona je, naime, 2010. ispred ulaza u zagrebačku upravu za kulturne djelatnosti izvela performans istog naziva. Povod zagrebačkoj izvedbi bilo je znatno uskraćivanje financijskih sredstava namijenjenih suvremenom plesu u Hrvatskoj. Banić je u najprometnijoj ulici u gradu nekoliko sati držala ruke podignute u zrak. U izuzetno iscrpljujućem performansu, pomagali su joj prijatelji i slučajni prolaznici, pridržavajući joj ruke da ne padnu niz tijelo. Četiri godine kasnije, daleko od buke grada, u regiji pogođenoj depopulacijom i ekonomskom krizom, Rončević izvodi svoju inačicu pobune i solidarnosti.

Riječ “predaja” u hrvatskom jeziku ima dva značenja: jedno se odnosi na odustajanje od borbe, a drugo na prenošenje kulturnog nasljeđa. “Hrvatska narodna predaja” u izvedbi Ivane Rončević i Antonija Kiselića nije samo hommage Selmi Banić; ona jasno konfrontira dva značenja ‘predaje’ i partikularnu, umjetničku problematiku diže na širu nacionalnu i povijesnu razinu.

ONA, Boy Love so Good, video, 2016.

Leah Schrager I kao umjetnica i kao kustosica, Leah Schrager (SAD) je zaokupljena fenomenom digitalne osobnosti, s jedne strane, i fenomenom slavne osobe, s druge. Sve je, kaže, počelo nakon školovanja na umjetničkoj akademiji, kada je poželjela preuzeti kontrolu nad prikazima vlastitog tijela. Nakon sukoba s fotografom oko vlasništva nad foto-dokumentacijom vlastitih performansa, Schrager se okrenula selfie-kulturi.

Selfie-kultura, tvrdi Schrager, nije samo suvremena inačica autoportreta, nego svojim sudionicima nudi veću pravnu i ekonomsku kontrolu nad slikama. Za Schrager nema dileme: muški pogled dominira ne samo Mrežom, nego i svijetom umjetnosti. Neprestano naglašavajući, kako se najprije morala razgolititi da bi privukla pažnju, a zatim bila pripuštena u svijet suvremene umjetnosti, Schrager nastavlja sa svojim projektima. 2010. pod imenom Sarah White, pokrenula je umjetnički projekt terapijske prakse pod nazivom Naked Therapy. Radi se o jednom obliku psihoterapije na daljinu koji dopušta razgolićavanje pred web-kamerama. 2015. pokrenula je projekt pod nazivom ONA koji bi trebao biti završen 2020. ONA je digitalna osobnost, kreirana na bazi Schragerinih autoportreta i performansa, a koja se na Instagramu i You Tubeu pojavljuje kao ONARTIST i ONAMANIA. U okviru projekta, Schrager je izdala i EP pod nazivom “Sex Rock”, čiji spot donosimo na izložbi. ONA ima za cilj postati ženski Elvis, imati 10 milijuna pratitelja na Instagramu i osvanuti na naslovnici Rolling Stonea s golom stražnjicom.

Gesture 1, video, 2014.

Saoirse Wall Saoirse Wall mlada je irska umjetnica. Diplomirala je na umjetničkoj akademiji u Dublinu, a magistrirala na Central Saint Martins školi u Londonu. U svom je radu zaokupljena predsvjesnim iskustvima, fenomenom intuicije i senzornim aparatom kao osobitim sredstvom spoznaje. Estetika je disciplina utemeljena na mogućnosti razdvajanja senzornog iskustva i subjekta, odnosno svijesti. Estetika postavlja granicu između osjetilnog doživljaja svijeta i refleksije o svijetu. Iz te perspektive, na tjelesne senzacije i osjećaje se gleda kao na nepouzdane pojave koje mogu čovjeka odvesti u grešku. Referirajući se na gastroenterološki sustav i na fenomene kao što su ASMR, Wall na određeni način negira tu podjelu, zalažući se za drugačije oblike percepcije i drugačije vrste spoznaje. U videoperformansu “Gesture 1” (2014) koji prikazujemo na izložbi, Wall kao da je zaokupljena mogućnostima prikazivanja tog osobitog procesa.

Wine Cork Wrapped in Paper Towels, Electrical Tape and a Condom, video, 2017.

Nora Turato Nora Turato rođena je u Zagrebu, a odrasla u Rijeci. Bila je predvodnica riječkog industrial benda Klaus, prije nego što je upisala i završila Gerrit Rietveld akademiju u Amsterdamu. Nakon toga, upisuje i završava studij Werkplaats Typografie na sveučilištu u Arnhemu. Trenutno u Amsterdamu boravi na rezdencijalnom programu na Umjetničkoj akademiji (Rijksakademie van Beeldende Kunsten). Performansi Nore Turato zapravo su recitacije, dugi monolozi u kojima u jednom trenutku kao da nešto pođe krivo. Naime, Turato izgovara veliku količinu teksta jako brzo, pa se naša pažnja sa značenja izgovorenih rečenica, neprestano prebacuje na način izgovaranja, na zvuk, ambijent, izvedbu itd. U zapadnoj filozofskoj tradiciji postojala je tendencija da se govoru u odnosu na pismo da prvenstvo u procesu subjektivacije. Kao tjelesni čin par excellance, govor je sve do pojave teorije dekonstrukcije bio shvaćen kao nositelj autentičnosti određenog subjekta. U binarnoj podjeli, pismo je bilo kultura, standard nametnut odozgora, a govor primarna ekspresija bića. No, i u okviru tog tumačenja, govor je uvijek nekako bio strukturiran. Najprije, retoričkim pravilima, a zatim književnošću. U glazbi, primjerice, govor je strukturiran ritmom i melodijom; u poeziji rimom, stihom, strofom ili prozodijskim sredstvima; u prozi, točkama, zarezima, pasusima itd. Turato izbjegava tradicionalne načine oblikovanja govora. Ako nešto prekida i nekako oblikuje tu bujicu riječi, to je najčešće dah, trenutak u kojem umjetnica uzima zrak da bi mogla nastaviti. Granice moga govora, granice su moga tijela, moga govornog aparata, mojih pluća, moje memorije, kao da sugerira Turato.

Show Personality Not Personal Items, performans, 9. 6. 2017., 19:30

Nora Turato

RAZGOVOR S UMJETNICAMA Izložbu je pratio razgovor s umjetnicama, koji se održao u subotu, 10.6. u 18.00 u Klubu Doma HDLU. U razgovoru su sudjelovale: Nora Turato, Ivana Rončević, Erica Scourti i Sandra Sterle, a razgovor je moderirala Ivana Ivković.

SCREEN PRESENT TENSE Kustosi izložbe Exhibition curators Sandra Sterle, Klaudio Štefančić Galerija Bačva | 9. – 27.6.2017.

Bačva Gallery | June 9 – 27.2017 Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Croatian Association of Fine Artists Nakladnik: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Publisher: Croatian Association of Fine Artists Trg žrtava fašizma 16, 10 000 Zagreb hdlu@hdlu.hr www.hdlu.hr Za nakladnika For the publisher Josip Zanki Upravni odbor HDLU Executive board of HDLU Josip Zanki (predsjednik president) Tomislav Buntak (dopredsjednik vicepresident) Fedor Vučemilović (dopredsjednik vicepresident) Ida Blažičko, Ivan Fijolić, Monika Meglić, Melinda Šefčić Umjetnički savjet Galerije Bačva Artistic board of Bačva Gallery Tomislav Buntak, Suzana Marjanić, Kristian Kožul, Branka Benčić, Ivan Fijolić, Josip Zanki, Ivica Župan Ravnateljica Director Ivana Andabaka Stručna suradnica Associate Martina Miholić Tekstovi Texts Sandra Sterle, Klaudio Štefančić Likovni postav izložbe Exhibition set up Roberta Bratović Grafičko oblikovanje kataloga Catalogue Design Roberta Bratović Prijevod Translation Dunja Opatić Izložba je realizirana uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

The exhibition was financially supported by the Ministry of Culture of the Republic of Croatia and the City Office for Culture, Education and Sport Zagreb.

Republika Hrvatska Ministarstvo kulture Republica of Croatia Ministry of Culture