Page 1

MARIJAN RICHTER SLIKE POSLIJE NASLIKANIH SLIKA Otvorenje



izložbe



održat



će



se



16.



ožujka



u



19



sati



|







Opening



of



the



exhibition



on



16th



of



March



at



7:00



pm Galerija



 K aras



 |



 1 6.



 -



 2 9.



 o žujka



 2 015. Karas



 G allery







 |



March



16



 -



 2 9,



 2 015


Posljednjih



 nekoliko



 godina



 Marijan



 Richter



 uspješno



 ostvaruje



jedinstvenu



i



zanimljivu



strategiju



-



poništava



svoje



 već



gotove,



izlagane



i



katalogizirane



slike,



s



njih



uklanjajući



 sve



 ono



 bez



 čega



 one



 mogu



 funkcionirati



 kao



 slike.



 Riječ



 je



 „odslikavanju



 i



 raslikavanju,



 rasterećivanju



 slike



 od



 naslikana



sadržaja“



(Richter),



čime



se



autor



u



problemskom



 smislu



 jasno



 određuje



 prema



 bitnim



 pitanjima



 slikarstva



 danas,



 poručujući



 da



 se



 slikarstvo



 više



 ne



 može



 baviti



 velikim



životnim



problemima,



nego



se



treba



okrenuti



samoj



 sebi,



 konstitutivnim



 činiocima



 same



 slike.



 Bitno



 duhovno



 i



 morfološko



 polazište



 u



 formiranju



 ovakva



 slikarstva



 jest



 slikareva



potreba



da



zaniječe



sliku



kao



završen



rezultat,



da



 stalno



iznova



poriče



njezinu



dovršenost



i



nepromjenjivost,



 da



 prokazuje



 njezinu



 inertnost



 i



 statičnost,



 da



 je



 zaniječe



 kao



 gotovu



 estetsku



 činjenicu.



 Autor



 svoje



 već



 pokazivane



 slike



 ljušti



 i



 rastvara



 i



 potom



 nadograđuje,



 poručujući



 da



 umjetničko



djelo



nikad



nije



zatvoren



i



do



kraja



izrečen



sustav.



 Ustrajavajući



na



neprestanim



promjenama,



modifikacijama



 i



 transformacijama



 slike,



 Richter



 istodobno



 tjera



 motritelja



 da



 se



 odrekne



 navika



 u



 promatranju



 likovnoga



 djela



 i



 da



 ozbiljno



 preispita



 opravdanosti



 vladajućih



 estetskih



 i



 ideoloških



obrazaca.



Slikar



istodobno



ne



prihvaća



da



u



sliku



 uđe



išta



izvan



nje



same.



 U



najnovijim



slikama



-



pokazanim



u



Galeriji



Karas



-



svjedoci



 smo



 Richterova



 novoga



 slikogradbenog



 zaokreta



 -



 to



 više



 nisu



 radovi



 čija



 je



 problematika



 redefiniranje



 prethodno



 naslikanih



slika,



ali



i



ova



ostvarenja



rezultat



su



prethodna



 procesa



slikarskog



poricanja



apriorna



i



nepovrediva



izgleda



 naslikane



slike.



I



tu



autor



istražuje



do



koje



se



mjere



može



 osloboditi



slikarskih



apriorija



–



likovnih,



estetskih,



ikoničkih,



 simboličkih,



kolorističkih...



 Ciklus,



 predstavljen



 u



 galerijskom



 postavu,



 ponovno



 okrenuvši



 leđa



 modusu



 reprezentacije,



 predstavlja



 tri



 tipološki



 različita



 podciklusa.



 Počinje



 na



 katu



 galerije



 gotovo



 praznim



 bijelim



 platnima,



 a



 prevladavajuća



 lirska,



 profinjena



 i



 prosvijetljena,



 pamtljiva



 bjelina



 slikanog



 prostora



 posljedica



 je



 rasterećivanja



 slike



 od



 utilitarne



 funkcije



njezina



izgleda.



Projekt,



dakle,



počinje



realizacijama



 koje



 su



 bijeli



 monokromi



 s



 jedva



 uočljivim



 prisućem



 autorove



 intervencije



 čiji



 su



 rezultati



 tek



 plahe



 i



 krhke



 asocijacije,



a



čija



je



intencija



dogradnja



i



raščlamba



planova



 slikanog



 polja.



 Kultiviranu



 bjelinu



 autor



 postiže



 nanosima



 asimilirane



 izuzetne



 autorske



 slikarske



 senzibilnosti,



 sada



 još



upečatljivijeg



rafinmana.



 Na



 odmorištu



 koje



 razdvaja



 prizemlje



 i



 kat



 galerije



 postavljena



 su



 dva



 platna



 na



 kojima



 se



 iz



 bijele



 epiderme



 odlučno



 probija



 asketski



 grafizam



 postojane



 vizualizacije



 ali



 kriptofigurativna



 određenja,



 koji



 još



 uvijek



 nije



 znak



 a



 kamo



li



ideogram,



nego



je



tek



kohezijska



spona



koja



spaja



 kompozicijske



planove.



Grafemi



odlučno



prodiru



kroz



bijelu



 pozadina,



ali







istodobno



ih



percipiramo



i



kao



oblike



koji



kao



 da



su



pred



iščeznućem



-



kao



da



tonu



u



bjelinu.



 U



 galerijskom



 prizemlju



 postavljene



 su



 slike



 iz



 ciklusa



 Metastaze.



 Na



 lijevom



 zidu



 vise



 dvije



 slike,



 a



 na



 desnom



 zidu



 jedna



 slika



 velikih



 dimenzija.



 Kratke



 i



 duže



 vijugave



 linije



 meandriraju



 slikanim



 poljem,



 katkad



 kao



 gestualni



 tokovi



 jasno



 izdvojeni



 na



 bogatoj



 podlozi,



 ali



 i



 sporadično



 isprepletene



 ili



 u



 nesigurnoj



 međusobnoj



 različnosti



 i



 nepodudarnosti.



 Autor



 je



 posebnu



 pozornost



 posvetio



 neprikazivačkim,



 ali



 asocijativno



 potentnim



 aspektima



 anatomskih



 i



 arhitektoničkih,



 sažetih



 formi



 koje



 ishode



 iz



 slikareve



 analize



 prostora.



 Na



 slikama



 pratimo



 cijeli



 niz



 nenametljivih



 ali



 do



 kraja



 uobličenih



 grafizama,



 uzgibana



 crtovlja



 i



 oblika,



 koji



 također,



 u



 uzajamnim



 odnosima,



 stvaraju



 dinamizirane



 i



 delikatne



 kompozicijske



 sustave.



 Ti



 enigmatični



 grafizmi



 ne



 poprimaju



 vrijednost



 sadržaja,



 ne



 razvijaju



 se



 do



 stupnja



 simboličke



 znakovitosti



 jer



 im



 autor



 odriče



 označiteljsku



 ulogu.



 Dakle,



 nije



 riječ



 o



 znakovimašiframa,



nego



o



formama



koje



je



slikar



pronašao



u



samome





In



 the



 last



 couple



 of



 years



 Marijan



 Richter



 has



 been



 successfully



 applying



 a



 unique



 and



 interesting



 strategy



 –



 he



 has



 been



 deleting



 his



 already



 finished,



 exhibited



 and



 catalogued



 paintings,



 removing



 from



 them



 everything



 without



 which



 they



 can



 function



 as



 paintings.



 This



 is



 the



 process



 of



 “de-painting



 and



 unpainting,



 releasing



 the



 painting



from



its



painted



content“



(Richter),



which



the



author



 uses



to



take



a



clear



stance,



in



the



problematic



sense,



towards



 the



 important



 issues



 of



 present-day



 painting;



 stating



 that



 painting



can



no



longer



deal



with



the



big



problems



of



life,



but



 needs



 to



 turn



 inward,



 to



 the



 constituent



 factors



 of



 painting



 itself.



 An



 important



 spiritual



 and



 morphological



 starting



 point



 in



 creating



 such



 form



 of



 painting



 is



 the



 painter’s



 need



 to



 deny



 the



 painting



 as



 a



 finished



 result,



 to



 deny



 its



 completeness



 and



 unchangeability



 again



 and



 again,



 to



 expose



its



sluggishness



and



inactivity,



to



deny



it



as



a



finished



 aesthetic



 object.



 The



 author



 peels



 off,



 dissolves



 and



 then



 builds



onto



his



already



exhibited



images,



stating



that



a



work



 of



art



is



never



closed



and



fully



elaborated



system.



Pushing



 for



 constant



 changes,



 modifications



 and



 transformations



 of



the



image,



Richter



at



the



same



time



forces



the



observer



 to



 abandon



 his/her



 own



 habits



 in



 observing



 the



 work



 of



 art



 and



 seriously



 re-examine



 the



 justification



 of



 the



 dominant



 aesthetic



 and



 ideological



 patterns.



 At



 the



 same



 time,



 the



 painter



does



not



accept



anything



within



the



painting



except



 the



painting



itself.







































 In



Richter’s



latest



paintings



–



exhibited



in



Karas



Gallery



–



we



 are



witnessing



a



new



shift



in



constructing



his



paintings



–



these



 are



 no



 longer



 works



 which



 deal



 with



 the



 issue



 of



 redefining



 previously



 painted



 paintings;



 however,



 these



 achievements



 are



also



the



result



of



the



previous



process



of



artistic



denial



 of



a



priori



defined



and



untouchable



appearance



of



a



painted



 image.



And



this



is



where



the



author



explores



the



extent



to



 which



he



can



free



himself



from



a



priori



painting



postulates



–



 artistic,



aesthetic,



iconic,



symbolic,



colour,



etc.



 The



 series,



 exhibited



 in



 the



 gallery



 setting,



 once



 again



 turning



its



back



on



the



mode



of



representation,



represents



 three



 typologically



 different



 sub-series.



 It



 starts



 on



 the



 gallery’s



 first



 floor



 with



 almost



 empty



 white



 canvases;



 the



 prevailing



lyrical,



sophisticated



and



enlightened,



memorable



 whiteness



 of



 the



 painted



 space



 comes



 as



 a



 consequence



 of



releasing



the



painting



from



the



utilitarian



function



of



its



 appearance.



The



project



thus



starts



with



achievements



which



 are



 actually



 white



 monochromes



 with



 barely



 noticeable



 presence



 of



 the



 author’s



 intervention,



 which



 result



 in



 shy



 and



 fragile



 associations,



 and



 whose



 intention



 is



 to



 upgrade



 and



decompose



the



plans



of



the



painting



field.



The



author



 achieves



 the



 cultivated



 whiteness



 with



 the



 strokes



 of



 an



 assimilated,



 exquisite



 painterly



 sensitivity,



 of



 even



 more



 striking



refinement.







 On



 the



 mezzanine



 separating



 gallery’s



 ground



 and



 first



 floor,



 there



 are



 two



 canvases



 on



 which



 an



 ascetic



 graphism



 of



 stable



 visualization,



 but



 of



 crypto-figurative



 definition,



 decisively



 breaks



 through



 the



 white



 epidermis.



 It



 is



 not



 even



 a



 sign,



 let



 alone



 an



 ideogram;



 it



 is



 merely



 a



 cohesive



 bond



 connecting



 composition



 plans.



 Graphemes



 decisively



 penetrate



 the



 white



 background,



 but



 at



 the



 same



 time



 we



 perceive



 them



 as



 shapes



 facing



 disappearance



 –



 as



 if



 they



 are



sinking



into



the



whiteness.



















 The



 paintings



 from



 the



 Metastases



 series



 are



 exhibited



 on



 the



gallery’s



ground



floor.



Two



paintings



hang



on



the



left



wall



 and



 on



 the



 right



 wall



 there



 is



 only



 one



 large



 painting.



 Short



 and



long



lines



meander



through



the



painting



field,



sometimes



 like



gestural



flows,



clearly



emphasized



on



a



rich



background,



 but



also



sporadically



intertwined



or



in



shy



mutual



diversity



 and



 discrepancy.



 The



 author



 paid



 special



 attention



 to



 abstract,



 but



 associatively



 potent,



 aspects



 of



 anatomic



 and



 architectonic



 concise



 forms



 arising



 from



 the



 author’s



 analysis



of



space.



In



these



paintings,



one



can



follow



a



range






slikarskom



 činu.



 Upisujući



 grafizme,



 slikar



 definitivno



 ne



 polazi



od



podataka



iz



predmetna



svijeta,



nego



nudi



strukturu



 samostalne



 nepredmetne



 forme,



 što



 znači



 da



 sliku



 od



 sama



 početka



predmnijeva



kao



autonomni,



od



predmetna



svijeta



 emancipirani



 estetski



 predmet.



 Ovi



 semantički



 zamućeni



 stratusi,



 dakle,



 podupiratelji



 su



 apstraktne



 organizacije



 slike,



dio



pikturalne



i



linearne



održivosti



slike



kao



likovne



a



 ne



naracijsko-literarne



priče. Dakako,



izložba



se



može



razgledati



i



obrnutim



slijedom,



ali



 njezine



će



poruke



ostati



iste! U



 susretima



 dvaju



 planova



 slike



 autor



 u



 svakoj



 pojedinoj realizaciji



 propituje



 opću



 atmosferu



 slike,



 tu



 se



 zbiva



 intrigantan



suodnos



pozadine



i



nanesena



znaka.



Pozadina



je



 zapravo



izviranje



arheoloških



ostataka



prethodno



naslikane



 slike.



 Iz



 slojeva



 naknadno



 slikanih



 a



 potom



 struganjem



 poricanih



mjestimice



proviruje



prvotna



slika.



Ono



što



se



ovdje



 može



čitati



kao



znak,



zapravo



je



asemički



ostatak,



rezidijum



 prethodna



izgleda.



Otkazivanje



mandata



postojećem



izgledu



 naslikane



 slike



 generiralo



 je



 proces



 sukcesivnih



 slikanja



 i



 raslikavanja.



















Ivica



Župan

of



unobtrusive,



but



fully



shaped



graphisms,



ruffled



lines



and



 shapes,



 which



 also,



 in



 their



 interrelations,



 create



 dynamic



 and



 delicate



 compositional



 systems.



 Those



 enigmatic



 graphisms



 do



 not



 assume



 the



 value



 of



 the



 content;



 they



 do



 not



achieve



the



level



of



symbolic



meaning



because



the



author



 negates



their



signifying



role.



Therefore,



these



are



not



signscodes,



 but



 forms



 that



 the



 author



 has



 discovered



 in



 the



 very



 act



of



painting.



By



inscribing



graphisms,



as



his



starting



point



 the



author



definitely



does



not



take



objects



from



the



physical



 world,



 but



 offers



 a



 structure



 of



 an



 independent



 abstract



 form,



 which



 means



 that,



 from



 the



 very



 beginning,



 he



 sees



 painting



 as



 an



 autonomous,



 aesthetic



 object



 emancipated



 from



the



world



of



objects.



These



semantically



blurred



strata



 are,



therefore,



supporters



of



the



abstract



organization



of



the



 painting,



part



of



the



pictorial



and



linear



sustainability



of



the



 painting



as



an



artistic



and



not



narrative-literary



story.















 Of



 course,



 the



 exhibition



 can



 also



 be



 seen



 in



 reverse,



 but



 its



 messages



will



stay



the



same! Where



two



plans



of



the



painting



meet,



in



each



achievement,



 the



author



questions



the



general



atmosphere



of



the



painting;



 this



 is



 where



 this



 intriguing



 interrelationship



 between



 the



 background



 and



 the



 applied



 sign



 happens.



 The



 background



 is



actually



the



rising



of



archaeological



remains



of



a



previously



 painted



image.



The



first



painting



occasionally



peeks



through



 from



subsequently



painted,



and



then



scratched



out



layers.



 What



 can



 be



 seen



 as



 a



 sign



 is



 actually



 an



 asemic



 residue,



 residue



of



its



previous



appearance.















 Cancelling



 the



 mandate



 of



 the



 existing



 appearance



 of



 the



 painted



image



generated



the



process



of



successive



painting



 and



unpainting.











 Ivica



Župan


Marijan



Richter



rođen



je



1957.



u



Zagrebu.



 Doktorirao



 je



 slikarstvo



 s



 temom



 Slika



 između



 izgleda



 i



 pogleda



 2013.



 godine.



 Realizirao



 je



 preko



 trideset



 samostalnih



izložbi



u



Zagrebu,



Čakovcu,



Križevcima,



Sisku,



 Osijeku,



 Trogiru,



 Vinkovcima,



 Karlovcu,



 Slavonskom



 Brodu,



 Splitu,



Zadru. O



njegovom



radu



snimljeno



je



nekoliko



televizijskih



priloga



 (Slikanje



fotografije,



Tv



izložba).



Monografija



Marijan Richter u



izdanju



ArTresora



objavljena



je



2012.



godine. Docent



 je



 na



 odjelu



 za



 nastavničke



 studije



 u



 Gospiću



 Sveučilišta



u







Zadru.

Marijan



Richter



was



born



in



1957



in



Zagreb. He



received



his



Ph.D.



painting



with



the



theme



Figure



between



 layouts



and



views



in



2013.



He



had



over



thirty



solo



exhibitions



 in



 Zagreb,



 Cakovec,



 Krizevci,



 Sisak,



 Osijek,



 Trogir,



 Vinkovci,



 Karlovac,



Slavonski



Brod,



Split,



Zadar. His



work



has



been



presented



by



several



TV



reports



(Painting



 photos,



TV



show).



2012.



 ArTresor



published



Monograph



Marijan Richter. He



is



assistant



professor



in



the



department



of



pedagogical



 studies



in



Gospic,



University



of



Zadar.

Kontakt:



mrichter@unizd.hr,



www.marijanrichter.com mob:



0915547864

Contact:



mrichter@unizd.hr,



www.marijanrichter.com mob:



0915547864

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika | Croatian Association of Fine Artists Galerija Karas | Karas Gallery Praška



4,



10000



Zagreb,



Croatia



|



www.hdlu.hr Radno



vrijeme:



utorak



-



petak:



11



-



19



h,



subota



i



nedjelja:



10



-



14



h;



zatvoreno



ponedjeljkom



i



blagdanom. Working



hours:



Tuesday



-



Friday:



11



am



–



7



pm,



Saturday



and



Sunday:



10



am



-



2



pm;



closed



on



Mondays



and



holidays.

IMPRESUM



 |



Nakladnik/Publisher:



 Hrvatsko



 društvo



 likovnih



umjetnika/Croatian



Association



 of



Artists,



 Trg



žrtava



 fašizma



 16,



 10



 000



 Zagreb,



 hdlu@hdlu.hr,



 www.hdlu.hr



 |



 Za



 nakladnika/For



 the



 publisher:



 Josip



 Zanki



 |



 Upravni



 odbor



 HDLU/ Executive



 board



 of



 HDLU:



 Josip



 Zanki



 (predsjednik/president),



 Tomislav



 Buntak



 (zamjenik



 predsjednika/vicepresident),



 Fedor



Vučemilović



(zamjenik



predsjednika/vicepresident),



Ida



Blažičko,



Ivan



Fijolić,



Koraljka



Kovač



Dugandžić,



Anita



Kuharić



 Smrekar



 |



 Umjetnički



 savjet



 HDLU/Artistic



 board



 of



 HDLU:



 Tomislav



 Buntak,



 Leonida



 Kovač,



 Suzana



 Marjanić,



 Ivica



 Župan,



 Koraljka



 Kovač



 Dugandžić,



 Ivan



 Fijolić,



 Josip



 Zanki



 |



 Ravnateljica/Director:



 Ivana



 Andabaka



 |



 Stručna



 suradnica/Associate:



 Mia



 Orsag



 |



 Predgovor/Preface:



 Ivica



 Župan



 |



 Grafičko



 oblikovanje



 kataloga/Catalogue



 Design:



 Mia



 Orsag



 |



 Fotografija/ Photography:



Ivan



Richter



|



Prijevod/Translation:



Zana



Šaškin



|



Tisak/Printed



by:



Cerovski



|



Naklada/Copies:



150 Izložba



je



realizirana



uz



financijsku



potporu



potporu



Gradskog



ureda



za



kulturu,



obrazovanje



i



šport



Grada



Zageba



/



The exhibition



is



financially



supported



by



the



City



Office



for



Culture,



Education



and



Sports



Zagreb.

Marijan Richter - Slike poslije naslikanih slika  

Samostalna izložba u Galeriji Karas 16.03. - 29.03.2015.

Marijan Richter - Slike poslije naslikanih slika  

Samostalna izložba u Galeriji Karas 16.03. - 29.03.2015.

Advertisement