57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti

Page 1

57 ZS 57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 15·09 — 20·11·2022
57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts SADRŽAJ . CONTENTS
STRATEGIES
5 30 PRIZORA ZA 30 GODINA . 30 SCENES FOR 30 Y EARS 123
24
UMJETNICI . ARTISTS 27
.
93 POPRATNI PROGRAM 118
LEILA TOPIĆ „PRIVREMENE STRATEGIJE I VJEČNA PITANJA“ . “TEMPORARY
AND ETERNAL QUESTIONS”
BORIS BUDEN „ŠTO NAKON HRVATSKE?“ . “WHAT AFTER CROATIA?”
BIOGRAFIJE UMJETNIKA . ARTISTS’ BIOGRAPHIES 84
OTVORENJE
OPENING NIGHT

Privremene strategije i vječna pitanja

„Kako možemo biti zdravo društvo ako u podrumu čuvamo tolike zločine?“

— ANA DANA BEROŠ

U VIDEO INSTALACIJI KRETANJA

Katkad su igla i konac snažnije od metka

— SELMA BANICH, IZ GOVORA

S DISKURZIVNOG PROGRAMA

Neki dan dok sam smireno griskao Albert kekse, ustanovih da mi to što sam Hrvat nabija komplekse. Što su Hrvati dali svijetu da mi je samo znati? Topi se, Hrvo, u brodetu, visi o kravati.

— BRODETO KRAVATA, IVAN SLAMNIG, 2000.

Hrvatsko je društvo 2021. obilježilo tridesetu godišnjicu samostalnosti pedesetu obljetnicu Hrvatskog proljeća. U svjetlu spomenutih obljetnica, 57. po redu Zagrebač ki salon, na temelju javnog poziva umjetnicima, predstavlja radove što reflektiraju, propituju analiziraju koncepte slobode, javnog prosto ra, kulture sjećanja, nacionalizma, građanstva ili suvereniteta unutar suvremenog društva. Nadalje, po zivom smo željeli predstaviti djela odnosno prakse koji u izložbenom kontekstu stvaraju nove mogućno sti za društveno-političku mobiliza ciju, kao i za otkrivanje mehanizama proizvodnje recentne prošlosti. Po ziv umjetnicima također je smjerao predstaviti radove koji osvješćuju, transformiraju ili interpretiraju ne pravde, zablude ili nesnalaženja povezana s konceptom suverene države, poput sustavnog provođe nja rasnih, etničkih, vjerskih rodnih nejednakosti, neučinkovitosti borbe protiv korupcije na državnom nivou, rasta opresivne države nad

zora, provođenja povijesnih revizija, rastuće društvene nejednakosti, bujanja birokratizacije u svim druš tvenim segmentima ili urušavanja države blagostanja. Uz javni poziv, Salon je predstavio radove četiriju pozvanih umjetnika: selme banich, Igora Grubića, Nicole Hewitt Da mira Očka. Također, namjera Salo na i njegova diskurzivnog programa bilo je podcrtati pitanje: što umjet nost može činiti kako bi skrenula pažnju na urušavanje suvremene Hrvatske u neliberalno, autoritarno, podijeljeno duboko nepravedno društvo? Trinaestog prosinca 1971.

Vlado Gotovac je zapisao – „Spasi ti čovjeka znači spasiti Svemir. Ali u našoj sudbini on se doista zbiva! Njeno znanje dakle i tako postoji.

— Mi smo se pojavili kao strategija vječnosti.“ Imajući na umu rezoni ranje i konvergenciju umjetničke proizvodnje i djelovanje suvere niteta, odnosno shvaćajući da se suvremeni oblici države-nacije i njezine neovisnosti snažno nasla njaju na umjetničku reprezentaciju

praksu, citat iz osobnog dnevnike Vlade Gotovca iz 1971. poslužio je kao naziv Salona.

Ističući kompleksna i sporna zna čenja termina suverenosti odnosno njegovu središnju ulogu u društvenim i intelektualnim borbama, pro izvedeni su brojni radovi raspra ve u umjetničkom i akademskom okruženju. Suverenitet se kritizira u recentnom političkom aktivizmu različitih vrsta, a suvremene umjet nice i umjetnici odnosno umjetnički kolektivi kroz svoje prakse nastoje podcrtati nejednakosti i nepravde ugrađene u suverene prakse naci onalnih država. Prosvjedujući protiv diskriminacije, uskraćenosti i mu čenja te zagovarajući pravo na slo bodno kretanje, radovi Ane Dane Beroš i Matije Kralja kao i radovi selme banich identificiraju proble matičnu ulogu koju igra suverenitet u stvaranju globalnih kriza, od isko rištavanja resursa, preko klimatskih promjena do neadekvatnog od govora na brojne društvene kata

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti

Visual Arts 4 5
57th Zagreb Salon of
LEILA TOPIĆ

strofe. Tako videoinstalacija Geo zoe Ane Dane Beroš i Matije Kralja Štefanića posredstvom pronađenih objekata videoprojekcije pokazuje opasnošću neizvjesnošću breme nit život ljudi u pokretu. Predmeti koje promatramo pronađeni su na pograničnim teritorijima takozvane balkanske rute gdje ljudi u pokretu stradavaju zbog provođenja politi ka nasilnog odvraćanja s europskih granica. Autori bilježe predmete povezujući dva poprišta „izbjeglič ke krize“: odlagalište prsluka za spa šavanje na grčkom otoku Lezbos i skrovišta u šipražju nedaleko od ranžirnog kolodvora i hotela Porin, prihvatnog centra za tražitelje azila u Zagrebu. Kako sami autori bilježe, namjera ovoga rada jest izdići se iznad „arheologije obične patnje“ te ponuditi mogućnost nade zahva ljujući pjesmi protestantskog pa stora Cedrica Nkokoa, izbjeglice iz Konga. „Upravo taj animistički glas, pretvara ne-život (geo) u život (zoe), poput disanja „usta na usta“ u tlo, zemlju kontinuirane metamorfoze, sugerirajući da je sve potencijalno živo(t).1“ Razumijevajući no-border aktivizam kao društveno transfor mativnu praksu koja podriva ideju državnih granica kao i ugnjetavanje nacionalnih država, audiovizualni rad i publikacija Kretanja / Move ments selme banich, nastao u su radnji sa Sarom Salamon, istražuje, dokumentira i promatra no-border pokret na Balkanu kao kontinuira nu feminističku borbu za slobodniji i pravedniji svijet. „Kritički gledajući na koncepte otpornosti održivosti koji se koriste za normalizaciju ljud ske neljudske patnje u kapitalizmu, Kretanja / Movements govore o na silju traumi, krhkosti kao iskustvu radikalnog otpora i iscjeljivanju kao alatu za društvenu promjenu oslo bođenje“2. Razmišljajući o konceptu prisvajanja teritorija sukobima uslijed iscrtavanja granica Kristina Marić iscrtava dugačak žuti trag na snježnim dinama u neposred noj blizini državne granice Litve i Rusije. Pozivajući se na univerzalnu akciju iz životinjskog svijeta, auto rica predstavlja čin obilježavanja i identifikacije teritorija kao pogub

1 Fragment teksta iz izjave umjetnika.

2 Iz izjave selme banich

nu ljudsku opsesiju. Serija radova na ovoj lokaciji započeta je 2019. godine, neovisno o današnjoj aktu alnosti ove tematike uslijed ruske invazije na Ukrajinu. Apsurdan čin metaforičkog uriniranja po državnoj granici komentar je na hermetičku zatvorenost fizičkog i mentalnog prostora, kojoj iznova svjedočimo. Ljudi, poput životinja, imaju speci fično teritorijalno ponašanje, obja snila je umjetnica. Međutim, puka biološka ili kulturna različitost ne može poslužiti kao kvalitetna pro gnoza kolektivnog ponašanja. Ni

nacionalizam ni ratovi nisu nam pri rođeni jer nacionalizam, naime, nije „prirodan“ izraz pripadnosti nekoj grupi. Najmoćniji simbol države-na cije – zastava – tema je koju proble matizira rad Ivana Prerada naslov ljen Tricolore. Njegove su zastave naslikane trima bojama: crvenom, zelenom i plavom. S obzirom na to da primjenjuje aditivni način miješa nja boja, odnosno niže boje jednu do druge u tankim linijama, stvara se dojam nalik na piksele na LCD ekranu, gdje se boje u svjetlosnim zrakama miješaju u ljudskoj percep

ciji. Razrađenim sistemom postav ljanja boja u tri sloja, na svakoj slici je zadnji sloj naslikan u debljem nanosu u jednoj od tri spomenute boje, pa se ovisno o kutu gledanja naboru platna ističe samo ta boja. Apstraktne kolorističke kompozici je naslikane su na obješeno platno, te se motiv zastave pojavljuje u sa moj formi i načinu izlaganja radova. Boju trobojnice ne određuje, dakle, država-nacija i njeni sustavi nego individualni slikarski proces, što istodobno postaje i sjajna metafora o svjetonazorskoj nekonzistentno sti i „mijenjanju zastava“ – jedinoj dosljednoj političkoj praksi ovih prostora. Crvenom bojom, koja je najčešći izbor boje zastava, bavi se i Luka Kušević Radaković. U svojoj izjavi on piše: „Mladen Stili nović nas je upozorio još 1976. da je crvena boja u socijalizmu dobila političku konotaciju simboličko značenje revolucije, napretka i bo lje budućnosti. I dok ju je Stilinović želio desimbolizirati i učiniti je samo bojom koja se može trošiti u raznim sadržajima, ja je ovom slikom želim rehabilitirati. Paradoksalno je da se crveni kvadratići nalaze u svim identitetskim simbolima Hrvatske, a istodobno ju se negira upravo zbog nekadašnjeg simboličkog značenja. Revolucija, napredak bolja buduć nost postali su nepoželjni – kao i crvena boja.“3 Radovan Kunić, pak, vješa zlatom optočene zastave ispred Meštrovićeva paviljona, a one su zapravo uvećani QR kodovi njegovih računa za kućanstvo ili atelje. Podrivajući simbolizam ko lektivnog identiteta, umjetnik želi istaknuti da usprkos ideološkim ra zlikama, postoje društvene katego rije koje nas snažnije povezuju od nacionalne pripadnosti. O vezama nacionalizma i nasilja progovara rad Tanje Dabo Kolekcija za pamćenje. Riječ je o zbirci u novinama zabi lježenih slučajeva govora mržnje, verbalnih i fizičkih napada, etnički rodno motiviranog nasilja te femi cida. Rad se sastoji od dviju ručno rađenih knjiga, svaka je tematski zaokružena i sadrži dvadeset gra fika, preciznije grafički oblikovanih tekstova koje opisuju zločine što su se zbili između 2014. 2019. u

3 Iz izjave Luke Kuševića Radakovića

Hrvatskoj. Knjiga I. obuhvaća naci onalističke i rasističke napade, dok Knjiga II. obuhvaća primjere femi cida. Budući da su žene ubijene, umjetnica govori umjesto njih, što ostavlja osobito mučan i tegoban dojam tijekom izvedbe rada. Naime, Tanja Dabo inzistira na izvedbenom odnosno kolektivnom čitanju Kolek cije, opravdano smatrajući da ona zaslužuje grupnu, usmjerenu i kritič ku pozornost, radije nego usputno neangažiran pogled upućen izlošku na zidu. Paradigmatski rad koji se kritički osvrće na veze umjetnosti država-nacija je onaj Siniše Labrovića. Bez naziva je multimedij ski rad u kojemu Labrović djeluje kao posrednik odnosno medij za umjetnike s kojima radi u Berlinu. Naime, uvjet za prijavu na Salon je hrvatsko državljanstvo, a za stran ce prijava prebivališta u Hrvatskoj. Julieta Ortiz de Latierro, Saša Tatić, Nikola Kekerović Nam Duc Nguyen u Berlinu su Labrovićevi kolege po umjetničkoj, doseljeničkoj radnoj

Francuski povjesničar Pierre Nora u eseju „Između pamćenja i Historije — Problematika mjesta“ zabilježio je kako je sve ono što zovemo pro plamsajem pamćenja završno izga ranje u „ognju povijesti“. U svjetlu tog saznanja, on navodi društvenu potrebu za pamćenjem odnosno opsjednutost arhiviranjem „koja obilježava suvremeno doba i koje se manifestira kao integralno kon zerviranje cjelokupne sadašnjosti integralno čuvanje cjelokupne prošlosti“. Osjećaj ubrzanog i ko načnog nestajanja sljubljuje se sa zabrinutošću za točno značenje sadašnjosti i nesigurnošću u bu dućnost, pa i najskromniji ostaci ili svjedočanstva potencijalno postaju dostojni zapamćivanja. Zato obveza pamćenja tako nemilosrdno pada na naša leđa, postajući dužnost oko koje se konstituira bitka za značenja jer su kolektivni identiteti i njihova značenja promjenji ve vrijednosti. Oni, naime, ovise o društvenim regulativama upravo kao sjećanja odnosno vrijednosti na kojima se ona temelje. Mjesta sjećanja, javni obredi memorijalne ustanove ili spomenici koji artikuli raju sjećanje postaju fenomeni oko kojih se vodi borba za reprezentaci ju i konstrukciju, kako prošlosti tako budućnosti.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts

sudbini, a te veze on smatra važ nijima od onih nacionalnih. Budući da, za razliku od svojih prijatelja, ispunjava uvjete izlaganja, odlučio je iskoristiti nacionalnu pripadnost za iskazivanje solidarnosti te pod svojim imenom izložiti radove svojih kolega.

Ponajbolji rad 57. Salona, prema mi šljenju njegova prosudbenog odbo ra, jest onaj Ane Mušćet naslovljen Horizont, koji proučava i predstavlja sudbine nestalih u Domovinskom ratu, poraće i posljedice etničkih či šćenja. Ono što promatramo zapra vo je objekt u obliku pravokutnika ilustriran digitalnim kolažom, a koji prikazuje obrađen multipliciran motiv ruja, grmolike biljke koja rađa bobičaste plodove zagasito crvene boje. Umjetnica u tekstu, na kojima je predano i kao jednakopravna koautorica projekta sudjelovala povjesničarka umjetnosti Jelena Pašić, širi referentni okvir prizora motivom ruja. Naime, taj motiv aso cira na tekstilni uzorak, na pokrivala, na koncu i na nekoć poznate „am basador deke“ koje je proizvodila vukovarska tvrtka Vuteks. Upravo se Vuteksovi prekrivači često pro-

6 7
8 9
57.
zagrebački salon vizualnih umjetnosti
57th
Zagreb Salon of Visual Arts

nalaze na mjestima masovnih grob nica Domovinskog rata odnosno na lokacijama za koje se sumnja da su bile prvobitno mjesto ukopa, prije nego što su preseljena na drugu, nepoznatu lokaciju. U razgraniče nju neba i zemlje – što je značenje pojma horizont – umjetnica nas odvodi na obale Dunava potičući našu sućut i inzistirajući na pitanju možemo li zamisliti godine i godine nemogućnosti odlaska na grob vo ljene osobe. Promatrajući Anin rad pitamo se na što ili na koga se oslo niti kada je horizont Dunava tako

velik da ravnodušno guta fizičke ostatke nečije egzistencije. Vjero jatno je to razlog što umjetnica na okviru objekta što ga promatramo postavlja dunavske školjke. One postaju vizualno sidrište, nešto za čiji se sedefasti odsjaj pogled može uhvatiti nakon što pomno proma tra geometriziranu strukturu motiva ruja.

Kolektivno je pamćenje društveno konstruirano, odnosno prošlost uistinu jest „socijalna konstrukcija čija se priroda nadaje iz potrebe za smi

slom“ kako je zabilježio Maurice Hal bwachs. U tom smislu brojni radovi na Salonu tematiziraju mehanizme konstrukcije kolektivnog pamćenja ističući potrebu za pronalaženjem individualnog značenja u zajednič koj prošlosti, koji će nam pomoći da postavimo smislom bremenit okvir za sadašnjost. Od instalacije Matije Debeljuha, koja je svojevrstan vizu alno fascinantan rekvijem za jednu od najljepših austrougarskih pulskih vila te ujedno višeslojna pripovijest o neumitnosti prolaska vremena i ljudske fragilnosti, pa do radova

Pauline Jazvić, Mihaela Klanjčića, Alema Korkuta, Glorije Lizde, Ivice Malčića, Tanje Vujasinović, Neli Ru žić, Renate Poljak ili Slavena Tolja. Riječ je redom o radovima koji više struko oblikuju način na koji pozna jemo svijet – što je jednako važno – oblikuju naše reakcije kao odgovor na to znanje. U tom kontekstu valja izdvojiti rad Nicole Hewitt Ova Žena se zove Jasna, dugogodišnji projekt koji koristi materijale iz raznih arhi va, od MM centra do Haškog suda,

kulturno-društvenih zbivanja kasnih 80-ih i početaka 90-ih, umjetničina sjećanja, Jasnina sjećanja, „diskur se koji su ju oblikovali kao autoricu, teorije koje su ju oblikovale kao su bjekt, prikaze koji su je petrificirali kao objekt, ratne migracije koje su nas obilježile kao izmještene nikad u skladu s vlastitom prošlošću.”4

Ovogodišnji Salon oslanja se di jelom i na javnu umjetnost odno sno na niz praksi temeljenih na konceptu javnosti. Ovo uključuje umjetnička djela koja su stvorena kao odgovor na specifične lokacije ili situacije, kao i djela koja istražuju univerzalne aspekte pojedinih mje sta. U tom slučaju, „javnost“ djela odnosi se ne samo na njihovo po stojanje izvan tradicionalnih institu cionalnih modela proizvodnje dise minacije, nego na uvjete nastanka ili predstavljanja. Riječ je o radu Darka Fritza Home Search Home koji je nastao kao dio dugogodišnjeg projekta Migrant Navigator, te radu Ksenije Kordić Zanimanje umjetnica, a oba su izvorno zamišljena za javni prostor oko Meštrovićeva paviljona. Tu je i dokumentacija izvedbi Maka Hubjera U sjeni te duhovito i ironijski kodirane skulpture Mišo Ivana Fijolića i Tata drži sinu glavu dok povraća Igora Rufa. U spomenutom kontekstu javnosti, nezaobilazan je rad Igora Grubića obilježen emo tivnom prodornošću, naslovljen U teoriji i praksi (zovite ga njegovim imenima). Grubić je, više od dvije godine putujući i provodeći svoje vrsno, kako ga sam naziva, „umjet ničko hodočašće“, pronalazio i istra živao raspela „krajputaše“, a pritom je Kristu oko vrata stavljao natpise poput feminist, socijalist, ekolo gist, situacionist, nadrealist ili tao ist, ostvarujući tako sasvim osobne kontemplativne akcije. Specifična težina autentičnih iskustava umjet nika razvidna je u ciklusu kolaža Damira Očka. Kolažirajući privatno javno, Očko je predstavio radove koji su alegorija brojnih fobija što definiraju život subjekta, poput kse nofobije, metateziofobija (straha od promjena), boljšefobije (straha od bolješevizma) ili filozofobije.

Umjesto zaključka, 57. Salon pripa dajući diskurzivni program smjerao je pružiti dragocjena znanja i uvide u odnose moći unutar suvremenog društva, potaknuti osvještavanje o urušavanju političke, znanstvene ili obrazovne sfere, emancipirati kon cept javnosti i aktivnog uključivanja u društveni život te vratiti vjeru u moć kulture. Uz razumijevanje ideje da su umjetnost i suverenitet me đusobno suprotstavljeni koncepti, izložba je, vjerujemo, načela usta ljene dihotomije iscrtala obrise perspektiva koje su, iako katkad nekonvencionalne, obećavajuće. Na koncu, izložba predlaže i inzi stira na kontinuitetu predanosti i sposobnosti umjetnika da predvide, pa čak katkad i na vizionarski način oblikuju, uvjete naše neposredne budućnosti.

57.
57th
Arts 10 11
zagrebački salon vizualnih umjetnosti
Zagreb Salon of Visual
4 Iz izjave Nicole Hewitt

Temporary Strategies and Eternal Questions

Neki dan dok sam smireno griskao Albert kekse, ustanovih da mi to što sam Hrvat nabija komplekse. Što su Hrvati dali svijetu da mi je samo znati?

Topi se, Hrvo, u brodetu, visi o kravati.

In 2021 the Croatian so ciety celebrated the 30th birthday of the country’s in dependence and the 50th anniversary of the Croatian Spring. In light of these, the 57th Zagreb Salon, based on an open call for artists, was meant to present works that reflect, challen ge or analyse the concepts of freedom, public space, culture of memory, natio nalism, citizenship or sove reignty in a contemporary society. Furthermore, with this open call we wanted to introduce works, i.e. practices, which open up new possibilities for so cio-political mobilisation in an exhibition context, as well as for discovering new production mechanism of the recent past. The open call for artists also intended to exhibit works that raise awareness, transform or interpret injustices, misa pprehensions or ineptitudes regarding the sovereign sta te concept, such as racial, ethnic, religious and gender inequalities, the inefficiency of anti-corruption fight on the state level, the growth of the oppressive surveillan ce state, historical revisions, growing social inequality, booming bureaucratisation in all the social segments or the collapse of the welfare state. In addition to the open call, the Salon also presented works by four invited artists: selma banich, Igor Grubić, Nicole Hewitt and Damir Očko. The intention of the Salon and its discursive program me was to underline the question: what can art do to draw attention to the collapse of contemporary Croatia into an illiberal, authoritarian, divided and deeply unjust society? On 13 December 1971 Vlado Gotovac wrote, “To save a man is to save the Universe. But in our fate, it is really happening! Its knowledge, therefore, exists as such. –We appeared as a strategy of eternity.” Bearing in mind the reasoning and conver gence of artistic production and action of sovereignty, i.e. comprehending that contemporary forms of nation-state and its inde

pendence strongly rely on artistic representation and practice, the 1971 quote from Vlado Gotovac’s per sonal diary served as the Salon title.

Highlighting the complex, i.e. controversial meanings of the term sovereignty, or its central role in social and intellectual fights, yielded numerous works and discu ssions in the academic and artistic sphere. Sovereignty is criticised in recent poli tical activism of different kinds and contemporary artists or art collectives through their practices stri ve to underline the inequa lities and injustices built in the sovereign practices of national states. Protesting against discrimination, de privation and torture, and advocating the right to free movement, works by Ana Dana Beroš and Matija Kralj, as well as works by selma banich, identify the proble matic role of sovereignty in creating global crises, from climate change to the inadequate response to many social disasters. The Geozoe video installation by Ana Dana Beroš and Matija Kralj Štefanić by means of found objects and video screenings illustrates the danger- and uncertain ty-burdened life of migrant people. The objects we see were found in bordering territories of the so-ca lled Balkan route, where migrant people suffered injuries and death because of the implementation of violent deterrent policies at European borders. The authors register objects connecting two scenes of the ‘migrant crisis’: the life vest landfill on the Greek island of Lesvos, the shel ters in the bushes near the freight railway station, and the Porin Hotel, a reception centre for asylum seekers in Zagreb. As the authors themselves note, the aim of this work is to rise above the ‘archaeology of ordi nary suffering’, and to offer a glimpse of hope through the song of the protestant pastor Cedric Nkoko, a refugee from Congo. “It is this animistic voice that

turns non-life (geo) into life (zoe), like mouth-to-mouth resuscitation into the soil, the land of ongoing meta morphosis, suggesting that anything can be life/living.”

Taking no-border activism as a socially transformative practice that subverts the idea of state borders, as well as harassment on the part of national states, the audiovisual piece and publication Kretanja / Mo vements by selma banich, made in association with Sara Salamon, explores, do cuments and observes the no-border movement in the Balkans as an ongoing fe minist fight for a freer and more just world. Critically approaching the concepts of resilience and sustaina bility used for normalisation of human and inhuman suffering in the capitali sm, Kretanja / Movements speaks about violence and trauma, about fragility as the experience of radical resistance and healing as a tool for social change and liberation. Examining the concept of territorial appropriation and conflicts caused by defining borders, Kristina Marić draws a long yellow trace on snow dunes in the close proximity of the Lithuanian-Russian state border. Referring to a universal action from the animal world, the author presents an act of marking and identifying territory as a destructive human obses sion. The series of works on this location was launched in 2019, independently of today’s relevance of the subject matter in light of Russia’s invasion of Ukraine. The absurdist act of me taphorical urinating on the state border is a comment on the hermetic closure of the physical and mental space to which we again testify. People, like animals, have specific territorial be haviours. However, the mere biological or cultural diver sity can’t serve as a good forecast of collective be haviour. Neither nationalism nor wars are natural to us, because nationalism isn’t a ‘natural’ expression of belon ging to a group. The most powerful symbol of nati

1 A fragment from the artists’ statement.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts

12 13
LEILA TOPIĆ
“How can we be a healthy society with so many crimes kept in the closet?”
“Sometimes a needle and thread are stronger than a bullet”
57.
14 15
zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts

on-state – a flag – is a subject dealt with in Ivan Prerad’s work Tricolore His flags are painted in three colours: red, green and blue. Since he uses an additive way of mixing colours, i.e. thinly lining the colours one by the other, a pixel on an LCD screen impression is made, where the colours in light rays mix in hu man perception. By way of an elaborate system of placing the colours in three layers, in each painting the last layer is painted thickly in one of the mentioned three colours, and depending on the point of view and the canvas crease only this one colour stands out. Abstract co lour compositions are painted on a hanging canvas and the flag motif appears in the very form and type of exhibiting the works. The tricolour’s colour is not defined by a nation-state and its systems, but rather by an individual painterly process which consequently becomes an amazing metaphor about the inconsistency of world views and ‘changing flags’ – the only consistent political practice in these areas. The colour red, the most frequent choice in flags, is also addressed by Luka Kušević Radaković. In his statement he says: “Mladen Stilinović warned us back in 1976 that red in socialism got a political connotation and the symbolical meaning of revoluti on, progress and a better future.

And just as Stilinović wanted to desymbolise it and make it just a colour to be utilised for different contents, so do I want to rehabilitate it with this painting. Paradoxically, red squares can be found in all the identity symbols of Croatia, and this is at the same time contra dicted because of its former symbolical meaning. Revolution, progress and a better future have become unwanted – just like the colour red.”2 Radovan Kunić hangs gold-plated flags in front of the Meštrović Pavili on, which are in fact enlarged QR codes of his household or studio bills. Subverting the symbolism of collective iden tity, the artist wishes to point out that despite ideological differences there are social categories that bind us more strongly than national identity.

Ties between nationalism and violence are the focus of Tanja Deman’s work A Collection to Remember. It is a collection of hate speech, verbal and physi cal attacks, ethnic and gender

violence and femicide reported in newspapers. The piece con sists of two handmade books, each thematically complete and containing twenty prints, more specifically graphically designed texts describing the crimes that took place in Cro atia between 2014 and 2019. Book encompasses nationalist and racist attacks, and Book II femicide examples. Since the women were killed, the artist speaks on their behalf, which leaves an extremely poignant and dreary impression during the performance. Tanja Dabo

between art and nation-states is the one by Siniša Labrović.

Untitled is a multimedia piece in which Labrović acts as a me diator or a medium for artists he works with in Berlin. One of the conditions for the open call was Croatian citizenship or Croatian residence for fore igners. Julieta Ortiz de Latierro, Saša Tatić, Nikola Kekerović and Nam Duc Nguyen are Labrović’s fellow artists from Berlin, similar in terms of their artistic, immi grant and work fates, and it is his belief that these ties are stronger than national. He the

we call a glimpse of memory is in fact the final burning in ‘the flames of history’. In light of that knowledge, he mentions the social need for memory, i.e. the obsession with archiving “which marks the contemporary age and manifests itself as integral conservation of the entire present and integral safe keeping of the entire past.” A sense of accelerated and final disappearance marries with worries over the exact meaning of history and uncertain future, so even the most modest re mains of testimonies potentially

just like memories, i.e. the va lues they’re based on. Places of memory, public ceremonies of memorial institutions or monu ments articulating memory have become the phenomena in the focus of the fight for represen tation and construction of both the present and the past.

One of the finest works of the 57th Salon, according to the opinion of its jury, is the one by Ana Mušćet under the title Horizon, which examines and presents the destinies of those missing in the Croatian War of

the text, equally co-authored in the project by art historian Jelena Pašić, expands the sce ne’s frame of reference with the sumac motif, which reminds of a textile pattern, of blankets and, finally, of the once famous ‘ambassador blanket’ manufa ctured by the Vuteks company from Vukovar. Vuteks blankets could often be traced around mass graves from the Croatian War of Independence which are suspected to be primary burial places and after the bodies were wrapped in them, they were moved to another, unknown location. On the border between heaven and earth – which is the meaning of the term horizon – the artist takes us to the shores of the Danube, inspiring our compas sion and insisting on the que stion whether or not we could imagine years and years of not being able to go to our loved ones’ graves. Observing Ana’s work we wonder who or what to lean on when the Danube’s horizon is so vast that it indi fferently swallows the physical remains of someone’s existence. This is probably the reason why the artist placed Danube shells along the frame of the object we watch. They become a visual berth, something whose mother-of-pearl shine catches a glance after carefully observing the geometricized structure of the sumac motif.

ongoing project using materials from different archives, from the MM Centre to the Hague tribunal, cultural and social events from the late 1980s and early 1990s, the artist’s memories, Jasna’s memories, “the discourses that shaped her as an author, the theories that shaped her as a subject, the re presentations that petrified her as an object, the war migrations that marked us as displaced and never in harmony with our own past.”3

This year’s Salon partly leans on public art, or a series of practi ces based on the concept of public. This includes works of art created for or in response to specific locations or situati ons, as well as those exploring universal aspects of individual places. In that case, the ‘publi cness’ of these works doesn’t rely only on their existence beyond traditional models of production and dissemination, but also on the conditions of their making or presentation.

In lieu of a conclusion, the 57th Salon and the accompanying discursive programme aimed to provide valuable knowledge and insights into the power rela tions of contemporary society, to spark awareness about the collapse of the political, scien tific or educational sphere, to emancipate the concept of public and active involvement in social life, to the restore faith in the power of culture. Understanding the idea that art and sovereignty are mutually opposing concepts, the exhi bition has, we believe, started to corrode the principles of settled dichotomy and outlined the perspectives which are pro mising albeit sometimes uncon ventional. Finally, the exhibition proposes and insists on the continuity of commitment and the artists’ capability to predi ct, even sometimes visionarily design, the conditions of our immediate future.

insists on the performative, i.e. collective reading of Collecti on justifiably believing that it deserves collective, focused and critical attention instead of a casually unengaged glance directed at an exhibit on a wall. A paradigmatic work critically examining the connection

2 From Luka Kušević Radaković’s statement.

refore decided that, unlike his friends, he meets the criteria for the open call, he should use his national identity to expre ss solidarity and exhibit their works under his name.

French historian Pierre Nora made a note how everything

become worth memorising. For that reason, the memory obli gation oppresses us so ruthle ssly, becoming a duty around which the battle for meanings is constituted, since collective identities and their meanings are changeable values. They depend on social regulations

Independence, the afterwar period and the consequences of ethnic cleansing. What we see is in fact a rectangular obje ct illustrated in digital collage, which depicts a processed and multiplied motif of the sumac, a bushy plant giving dark red berrylike fruits. The artists in

Collective memory is socially constructed, i.e. the past truly is “a social construct whose nature stems from the need for meaning,” as Maurice Halbwa chs put it. In that sense many works at the Salon focus on collective memory construction mechanisms, which could help us establish a meaningful frame for the present. From Matija Debeljuh’s installation which is a visually fascinating requiem for one of the most beautiful Austro-Hungarian villas in Pula and also a layered narrative on the relentless flow of time and human fragility, to the works by Mihael Klanjčić, Alem Korkut, Gloria Lizde, Ivica Malčić, Tanja Vujasinović, Neli Ružić, Renata Poljak and Slaven Tolj. All these are significant works that mani foldly shape the way we know the world and – equally impor tantly – shape our reactions in response to this knowledge. In that context, Nicole Hewitt’s work This Woman’s Name Is Ja sna should be highlighted – an

3 From Nicole Hewitt’s statement.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts

These are Darko Fritz’s Home Search Home, made as part of the ongoing Migrant Navigator project, Ksenija Kordić’s work Profession: Artist, both meant originally for the public space around the Meštrović Pavilion. There is also the documenta tion of performances by Mak Hubjer In the Shadow and the humorously and ironically co ded sculptures by Ivan Fijolić Mišo and Igor Ruf’s Dad Holding His Son’s Head While He Is Vomiting. In this context of the public, Igor Grubić’s work is irreplaceable, marked by emoti onal acuteness, under the title In Theory and Practice (Call Him by His Names). Travelling and making a sort of, as he himself calls it, ‘artistic pilgrimage’ for over two years, Grubić found and researched the crucifixes by the road, decorating the Christ’s effigy with signs like feminist, socialist, environmen talist, situationist, surrealist or Taoist, in his personal contem plative actions. The specific weight of the artist’s authentic experiences is evident in the cycle of Damir Očko’s collages. By collaging the private and the public, Očko presents works that serve as allegories of different phobias defining a subject’s life, like xenopho bia, metathesiophobia (fear of change), bolshephobia (fear of bolshevism) or philosophobia.

16 17
57th
Arts 18 19
57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti
Zagreb Salon of Visual
57.
57th
Arts 20 21
zagrebački salon vizualnih umjetnosti
Zagreb Salon of Visual
22 23
57.
zagrebački salon vizualnih umjetnosti
57th
Zagreb Salon of Visual Arts

Što nakon Hrvatske?

Nacionalistički koncept povijesne temporalnosti jednostavan je, lako razumljiv još lakše pamtljiv. Geo metrija za prvoškolce: na pravcu koji sugerira linearni protok pra znog vremena nanizani su događaji, razne bitke, ratovi, odluke vladara kojekakvih sabora, životi i smrti ak tera, uglavnom muških pripadnika vladajućih elita, i to je manje-više sve. Vrijeme teče samo od sebe, a s njim i nacija. Ishodišna točka je, naravno, opskurna i potpuno arbitrarna. U slučaju Hrvata, to je fantazija o naciji koja se najednom odnekuda doselila na prostor koji sada drži svojim teritorijem. Što se budućnosti tiče, nje na tom pravcu nema. Tek je naznačena strelicom koju percipiramo u temporalnoj for mi takozvane „relativne vječnosti“. Mi smo smrtni, ali nacija nije. Ona živi vječno, kao Hajduk.

Ova ideološka predodžba nacije njezine povijesti, koju je u osnovi reproducirao i obrazovni sistem komunističke Jugoslavije, funkcio nirala je manje-više bez problema kroz čitavo razdoblje industrijske moderne. Ali tomu je došao kraj. Razlozi su brojni i kompleksni, od globalizacije koja je iz temelja izmi jenila ideološku reprodukciju eko nomske i političke moći u svijetu, preko neoliberalne transformaci je koja je ne samo oduzela svaku društvenu legitimaciju nacionalnoj državi nego je doslovno uništila sam njezin društveni temelj, pa sve do takozvanog „kulturnog obrata“, simultane komodifikacije i kulturali zacije doslovno svega postojećeg. Ako se tomu pridoda stvarnost za sada nezaustavljivog globalnog zatopljenja, činjenicu sada već nei zbježnog prelaženja preko takozva

nih „tipping points“, dakle stupanje čitavog čovječanstva na put bez povratka, onda predodžba nacije koja u tom novom povijesnom kon tekstu i dalje, kao u vremenu najin tenzivnije modernizacije, „svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje“, u perspektivi vječnosti,

dakako, nije samo priglupa, nego opasna. Poricanje stvarnosti se pri je ili kasnije svakomu obije o glavu. Zato se valja otrijezniti. Nacije su, kao i ljudi koji u njima žive, smrtne. A mnoge među njima, posebice one male, nemoćne, siromašne ili naprosto nesretne, već nezaustav

ljivo odumiru. Hrvatska je jedna od njih. Danas ne odumiru samo amurski leopardi, planinski gorile, crni nosorozi, nego i Hrvatice i Hrvati.

Još prije zadnjeg popisa bilo je ja sno da se stanovništvo u Hrvatskoj ne samo ubrzano smanjuje nego postaje i sve starije. Ako se ge neralni trend odlučno ne zaustavi okrene u suprotnom smjeru, na kraju ovog stoljeća u zemlji će ži vjeti tek nešto više od milijun i pol stanovnika od kojih će šezdeset posto biti starije od šezdeset pet godina. Hoće li to još uvijek biti nacionalna država ili nešto drugo, masovni starački dom na primjer? Ako ti starci više ništa neće proi zvoditi, hoće li imati bar nekakvu kulturu? Tko će ju plaćati i za koga? Naposljetku, kojim jezikom će go voriti ti ostatci ostataka hrvatskog naroda? Hrvatskim? To nije nimalo izvjesno. Kao i većina nacionalnih jezika u Evropi, hrvatski je izložen ubrzanoj revernakularizaciji. Engle ski ga je već potisnuo iz svih važnih diskursa. Strateške odluke koje se tiču sudbine nacije, u područjima visoke politike, ekonomije, finan cija, vojske itd., niti se raspravljaju niti donose na hrvatskom. Tko se u procese proizvodnje i reprodukcije znanja, na fakultetima institutima, uključuje samo još na materinjem jeziku, tko dakle barem jedan dio obrazovanja nije stekao „vani“, već se danas prepoznaje kao luzer. Ta kvi sutra neće više biti ni pripušteni u područja znanja i obrazovanja. Ili, uzmimo katastrofalne posljedice koje po jezik ima deindustrijaliza cija? Kakvog smisla ima studirati brodogradnju na hrvatskom, kada više nema hrvatskih brodogradili šta u kojima bi se to znanje na tom

istom materinjem jeziku moglo praktično realizirati i iskustveno produbiti? Nije li slično s ostalim granama industrije? Jezik znanja na kojem su se obrazovale gene racije inženjera polako ali sigurno izlazi iz upotrebe. U najboljem slu čaju, završit će u arhivu samo još kao predmet filološkog interesa. A tu je još i tehnološka transformacija. Nedavno su objavljeni rezultati velikog istraživanja o utjecaju digital ne tehnologije na evropske jezike (Europe’s Languages in the Digital Age). Vodeći stručnjaci s tog pod ručja testirali su 30 od otprilike 80 evropskih jezika. Zaključili su da 21 od tih 30 jezika ili nema nikakvu di gitalnu podršku ili je ta podrška u najboljem slučaju „slaba“. Situacija je još gora kada je riječ o budućno sti. Stručnjaci predviđaju da većina evropskih jezika vjerojatno neće preživjeti digitalno doba. Needles to say, i hrvatski je među njima. Za razliku, na primjer, od njemačkog, koji se dobro drži pred digitalnim izazovom. To, međutim, ni ovaj jezik – sa stotinjak milijuna govornika u nekoliko najbogatijih zemalja svije ta – neće spasiti od regresije u novi vernakular koji se pred engleskim sve više povlači u sferu privatnog života, svakidašnjice ostale ne važne diskurse. „Njemački je jedan mali jezik, jezik u nestajanju,“ kako to danas kaže jedan od vodećih njemačkih filozofa jezika. Ako i pretjeruje, čini to s razlogom – da upo zori njemačku javnost na opasnost

propadanja i mogućeg odumiranja njemačkog jezika i kulture pota kne ju da nešto učini u vezi s tim.

To se nas, međutim, ništa ne tiče, mi imamo svoju Hrvatsku i u njoj svoju „strategiju vječnosti“, koja, upravo zato jer je strategija vječ nosti, ima odgovore na sva svjetov no temporalna pitanja, pa tako i na ono odumiranja smrti. Odumiranje smrt ne postoje. Hrvatska živi vječno, hrvatski narod živi vječno, hrvatski jezik hrvatska kultura žive vječno. I hrvatski nacionalistički intelektualni kič u hrvatskoj suvre menoj umjetnosti živi vječno. Bog Hrvati.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti

57th Zagreb Salon of Visual Arts 24 25
BORIS BUDEN

What After Croatia?

The nationalist concept of historical temporality is sim ple, easy to understand and even easier to remember.

Geometry for first graders: events, various battles, wars, decisions of rulers and all sorts of parliaments, lives and deaths of actors, mostly male members of the ruling elites, are arranged on a line that suggests a linear flow of empty time, and that’s more or less all. Time flows by itself, and with it, the nation as well. The starting point is, of course, obscure and completely arbitrary. In the case of the Croats, it is a fantasy about a nation that suddenly moved from some where else to the area it now claims as its territory. As for the future, it is not part of this line. It is merely indicated by an arrow that we perceive in the temporal form of the so-called “relative eternity”. We are mortal, but the nation is not. It lives forever, just like Hajduk.

This ideological idea of the nation and its history, which was basically also reproduced by the educational system of communist Yugoslavia, func tioned more or less smoothly throughout the entire period of industrial modernity. But that came to an end. There are numerous and complex for this, from globaliza tion, which fundamentally changed the ideological reproduction of economic and political power in the world, through the neoliberal transformation, which not only took away all social legit imacy from the nation-state but literally destroyed its very social foundation, all the way to the so-called “cultural revolution”, simultaneous commodification and cultural ization of literally everything that existed. We can add to this the reality of, for now, unstoppable global warming and the inevitable crossing over the so-called “tipping points”, i.e., the embarking of the entire humanity on a path of no return. Thus, the idea of a nation that, in this new historical context still, as in the time of the most in tensive modernization, “every day in every respect is get ting better and better”, with the perspective of eternity in mind, is not only stupid but also dangerous. Denial of reality backfires on everyone eventually. That’s why one

should sober up. Nations, like the people living in them, are mortal. And many among them, especially those that are small, weak, poor or simply unlucky, are already unstoppably dying out. Croa tia is one of them. Today, not only Amur leopards, mountain gorillas, and black rhinos are dying out, but also Croatian women and men.

Even before the last census, it was clear that the popu lation of Croatia is not only rapidly decreasing but also ageing. If the general trend is not decisively stopped and turned in the opposite direction, at the end of this century there will be just over one and a half million inhabit ants in this country, sixty per cent of whom will be over six ty-five. Will this still be a na tion-state or something else, a mass nursing home, for example? If these old people are no longer going to pro duce anything, will there at least be some form of cul ture? Who will pay for it and for whom? In the end, what language will these remnants of the remnants of Croatian people speak? Croatian? Not very likely. Like most national languages in Europe, Croatian is also subject to accelerated revernacularization. English has already pushed it out from all important discourses. Strategic decisions concern ing the nation’s fate in the areas of high politics, econo my, finance, military, etc., are neither discussed nor made in Croatian. Those who par ticipate in the processes of production and reproduction of knowledge, at faculties and institutes, only using their mother tongue, who there fore did not complete at least one part of their education “abroad”, are now seen as losers. Tomorrow, such peo ple will not even be admitted to the fields of knowledge and education. Or, let’s focus on the catastrophic conse quences that deindustriali zation has on the language. What sense does it make to study shipbuilding in Croatian when there are no more Croatian shipyards where this knowledge could be prac tically used and deepened experientially in this same mother tongue? Isn’t it similar with other branches of indus try? The language of knowl edge in which generations of engineers were educated is

slowly but surely falling out of use. In the best case, it will end up in the archive only as an object of philological interest. And there is also technological transformation.

The results of an extensive study on the impact of digi tal technology on European languages (Europe’s Languag es in the Digital Age) were recently published. Leading experts in the field tested 30 out of approximately 80 European languages. They concluded that 21 of those 30 languages either have no digital support at all, or that the support is “weak” at best. The situation is even worse looking at the future. Experts predict that most European languages are unlikely to sur vive the digital age. Needless to say, Croatian is also among them. Unlike, for example, German, which holds up well to the digital challenge. This, however, will not save this language - with about a hundred million speakers in several of the world’s richest countries - from regressing into a new vernacular, which is increasingly retreating be fore English into the sphere of private life, everyday life and other unimportant dis courses. “German is a small language, a disappearing language,” as one of the leading German philosophers of language claims. Even if he is exaggerating, he is doing it for a reason - to warn the German public about the danger of the decline and possible dyeing out of the German language and culture and to inspire the Germans to do something about it.

However, this is none of our business; we have our Croatia and, in it, our “strategy of eternity”, which, precisely by being a strategy of eternity, holds answers to all secular and temporal questions, in cluding those of dying out and death. Dying out and death do not exist. Croatia lives forever, the Croatian people live forever, the Cro atian language and Croatian culture live forever. And Cro atian nationalist intellectual kitsch lives forever in Croa tian contemporary art. God and Croats.

UMJETNICI

.

ARTISTS

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti

27
BORIS BUDEN

SELMA BANICH, u suradnji sa SAROM SALAMON – Kretanja

trokanalna videoinstalacija i publikacija, 21’, 2022.

SELMA BANICH, in collaboration with SARA SALAMON –Movements

three-channel video installation and publication, 21’, 2022

Razumijevajući no-border aktivi zam kao društveno transformativnu praksu koja subvertira granice ugnjetavanje nacionalnih država kapitalizma, audiovizualni rad publikacija Kretanja / Movements istražuje, dokumentira i promatra no-border pokret na Balkanu kao kontinuiranu feminističku borbu za slobodniji i pravedniji svijet. Kritički gledajući na koncepte ot pornosti i održivosti koji se koriste za normalizaciju ljudske i neljud ske patnje u kapitalizmu, Kretanja / Movements govore o nasilju traumi, krhkosti kao iskustvu ra dikalnog otpora i iscjeljivanju kao alatu za društvenu promjenu oslobođenje.

SUDJELUJU: ANA DANA BEROŠ, ASJA KORBAR,

Understanding no-border activism as a socially transformative practice that subverts the borders and oppression of nation-states and capitalism, the audio-visual work and publication Movements explores, documents and ob serves the no-border movement in the Balkans as a continuous feminist struggle for a freer and fairer world. Looking critically at the concepts of resilience and sustainability used to normalize human and non-human suffering under capitalism, Kretanja/Move ments speak of violence and trauma, fragility as an experience of radical resistance, and healing as a tool for social change and liberation.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts 28 29
FEATURING: ANA DANA BEROŠ, ASJA KORBAR, CYRILLE CARTIER, EMINA BUŽINKIĆ, JASENKA KOSIR, JOSIPA LULIC, KARLA CRNČEVIĆ, LEJLA JURANIĆ, MADDALENA AVON, MARIJANA HAMERŠAK, ROMANA POZNIAK, TEA VIDOVIĆ, AND TJAŠA KALKAN / EXHIBITION DESIGN: ANA DANA BEROŠ AND DAMJAN ŠPORČIĆ
CYRILLE CARTIER, EMINA BUŽINKIĆ, JASENKA KOSIR, JOSIPA LULIĆ, KARLA CRNČEVIĆ, LEJLA JURANIĆ, MADDALENA AVON, MARIJANA HAMERŠAK, ROMANA POZNIAK, TEA VIDOVIĆ I TJAŠA KALKAN / DIZAJN POSTAVA: ANA DANA BEROŠ I DAMJAN ŠPORČIĆ

ANA DANA BEROŠ, MATIJA KRALJ –GEOZOE

videoinstalacija i samostojeća vitrina, promjenjive dimenzije, 2022.

ANA DANA BEROŠ, MATIJA KRALJ –GEOZOE

video installation and freestanding display case, variable dimensions, 2022

Videoinstalacija Geozoe, kroz vi deoprojekciju izložene predmete pronađene na pograničnim terito rijima tzv. Balkanske rute, nastoji istaknuti prekarnost i ustrajnost ljudi u pokretu, suprotstavljenih režimima nasilnog odvraćanja s europskih granica. Autori bilježe nakupine ostavljenih predmeta koje izranjaju iz zatrovanog tla, čiji se metabolizam odvija u područ jima između života i smrti. Čine to povezujući dva poprišta „izbje gličke krize“, odlagalište prsluka za spašavanje na grčkom otoku Lezbos, te skrovišta u šipražju nedaleko od ranžirnog kolodvora i hotela Porin, prihvatnog centra za tražitelje azila u Zagrebu. Geozoe, onkraj „arheologije obične patnje“, bilježenja spaljenih putovnica, odbačene odjeće i obuće koje priro da proždire i zatravljuje, poziva nas na još jedan pogled. Pogled nad mrazom prekrivenim šipražjem uništenih dokumenata pruža nadu kroz pjesmu protestantskog pa stora Cedrica Nkokoa, izbjeglice iz Konga. Upravo taj animistički glas pretvara ne-život (geo) u život (zoe), poput disanja „usta na usta“ u tlo, zemlju kontinuirane meta morfoze, sugerirajući da je sve potencijalno živo(t).

With the video projection and exhibited objects found in the border areas of the so-called Balkan route, the Geozoe video installation seeks to highlight the precariousness and perseverance of people on the move, fighting against the regimes of violent deterrence from European bor ders. The artists record the accumulations of discarded objects emerging from the poisoned soil, the metabolism of which takes place in the areas between life and death. They do this by con necting the two sites of the “ref ugee crisis”, a lifejacket dump on the Greek island of Lesbos, and hiding places in the thicket near a shunting yard and Hotel Porin, the reception centre for asylum seekers in Zagreb. Geozoe, be yond the “archaeology of ordinary suffering,” the record of burnt passports, discarded clothes and shoes devoured and eliminated by nature, invites us to take another look. A view of a frost-covered thicket of ruined documents gives us hope accompanied by a poem by Protestant pastor Cedric Nkokoo, a refugee from Congo. This animistic voice transforms non-life (geo) into life (zoe), like giving “mouth to mouth” to the soil, the ground of continuous metamorphosis, suggesting that everything is potentially alive.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts 30 31

TANJA DABO –

Kolekcija za pamćenje

2 knjige umjetnice, 30×40 cm svaka, 2019.

TANJA DABO –

A Collection to Remember

2 artist’s books, 30×40 cm each, 2019

Kolekcija za pamćenje je kolekcija slučajeva govora mržnje, verbalnih fizičkih napada te etnički rodno motiviranog nasilja spram žena i muškaraca. Svi događaji zbili su se od 2014. do 2019. u Hrvatskoj, a njihov broj i njihova brutalnost raste nastavlja se do danas. Rad se sastoji od dviju ručno rađenih knjiga, a svaka je tematski zaokru žena i sadrži po 20 grafika. Knjiga I. obuhvaća nacionalistič ke i rasističke napade. Izjave u knjizi su citati ili parafraze izjava napadnutih ili svjedoka, policij skih drugih izvješća ili medijskih napisa. Jednoj sam osobi, koja je podlegla fizičkom napadu, dala svoj glas.

Knjiga II. obuhvaća nasilje spram žena, a svi navedeni primjeri za vršili su kobno, smrću najmanje jedne žene, a ponekad njezinog djeteta, roditelja ili rodbine. Budu ći da su u svim slučajevima koje sam u knjizi obuhvatila žene tra gično preminule, svima sam dala svoj glas. Progovaram umjesto njih jer im je nečijim nasilnim činom i nebrigom sustava oduzeta moć da zastupaju sebe.

A Collection to Remember is a collection of cases of hate speech, verbal and physical attacks, and ethnic and gen der-based violence against wom en and men. All these events happened in Croatia between 2014 and 2019, and their number and their brutality have been increasing and continuing to this day. The work consists of two handmade books, each as one thematic unit featuring 20 graph ic works.

Book I contains nationalist and racist attacks. The statements in the book are either quotes or par aphrases of statements given by the victims or witnesses, police and other reports or newspaper articles. I gave my voice to the one person who has suffered a physical assault. Book II contains violence against women, and all the exam ples within ended in a fatal out come, with the death of at least one woman, and sometimes even their children, parents or relatives. Since women have tragically passed in all the cases I have cov ered in the book, gave my voice to all of them. speak for them because their power to speak for themselves has been taken away by someone’s violent act and neg ligence of the system.

57. zagrebački salon vizualnih
57th Zagreb Salon of Visual Arts 32 33
umjetnosti

MATIJA DEBELJUH – Utopija

fotografija, video, promjenjive dimenzije, 2021.

.

HS AICA .

Utopija je posveta starosti, pro laznosti, propadanju. Svjetlo na horizontu kao jedina nada, vječna čežnja za boljim svijetom. Starost kao utočište. Posljednji bljesak na zaboravljenu arhitekturu, fragmen ti sjećanja koji ostaju kao tragovi u vremenu. (MATIJA DEBELJUH)

Riječ je o poetskoj posveti starosti koja je istovremeno i reminiscen cija na Villu Idola, jednu od naj ljepših austrougarskih vila u Puli i socijalistički starački dom, a danas devastiranu zgradu, prepuštenu propadanju kao posljedici politič ke trgovine. Drugi dio instalacije čine fotografije koje je umjetnik snimao u proteklih dvadesetak go dina. To su segmenti iz svakodnev nog života, fragmenti autorovog pogleda, vizure bez značaja. Kao printove velikih dimenzija postav lja ih, vješa, preslaguje, gomila na bočnim stranicama konstrukcije. U samu instalaciju postavlja kamen, s diskretnim, jedva zamjetnim intervencijama kao fragilnim oti skom ljudskog djelovanja na geološku konfiguraciju. Taj heterogeni materijal – fotografije, video ka men – različit uslijed materijalnosti medija i tvari, ali u ritmu, dinamici ekspresiji koje ostvaruje, povezu ju ishodišni postupak i zaključna intencija: to je dokumentiranje prolaznosti suptilno provučeno kroz trajanje različitih egzistencija simboličkih razina. (IRENA BEKIĆ)

Utopia is a dedication to old age, transience, decay. Light on the horizon as the only hope, eternal longing for a better world. Old age as a refuge. The last flash of forgotten architecture, fragments of memory that remain as traces in time. (MATIJA DEBELJUH)

This is a poetic dedication to old age, which is at the same time also a reminiscence on Villa Idola, one of the most beautiful Aus tro-Hungarian villas in Pula and a socialist nursing home; today a devastated building, left to decay as a consequence of political trade. The second part of the installation consists of photographs taken by the artist over the past twenty years. These are segments from everyday life, fragments of the author’s gaze, vistas without significance. As large format prints, he puts, hangs, restacks and piles them on the sides of the structure.

He places a stone within the in stallation, with discrete, barely per ceptible interventions that mimic the fragile trace of human impact on the geological configuration. These heterogeneous materials — photographs, video and stone — which differ in the materiality of media and matter, but also in the rhythm, dynamics and expression they achieve, are linked by the initial process and final intention: this is a documentation of transience subtly running through the dura tion of different existences and symbolic levels. (IRENA BEKIĆ)

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts 34 35
photography, video, variable dimensions, 2021 .

IVAN FIJOLIĆ

– Mišo

poliester i željezo, 192×95×70 cm, 2022.

– Mišo

polyester and iron, 192×95×70 cm, 2022

Poštujući koncepciju autorice izložbe Leile Topić, da se pred stave radovi koji reflektiraju, pro pituju, odnosno analiziraju, kon cepte slobode, javnog prostora, kulture sjećanja, nacionalizma, građanstva ili suvereniteta unutar suvremenog društva za izlaga nje na Salonu (2022.) predlažem skulpturu naziva Mišo. Oblikovana je s ciljem preispitivanja značenja uzora, uvjetovanih medijskom kulturom utkanom u vlastito ali kolektivno sjećanje generacija ro đenih na prostoru bivše Jugoslavi je. Pri tome preispitujem obilježja „malih“ te „velikih“ nacionalnih i kulturnih identiteta. Istražujem granice i korijene nacionalnog (autohtonog) izraza u glazbi i umjetnosti, propitujem ulogu medijskih upečatljivih diktata i sugestivnih zabrana, preispitujem učinke zapadnih trendova i nacio nalnih politika na formiranje druš tvenih modela miljenika uzora.

Respecting the concept de signed by the exhibition author Leila Topić; to present the works that reflect, question or analyse the concepts of freedom, public space, the culture of remem brance, nationalism, citizenship, and sovereignty within contempo rary society, I am submitting the sculpture titled Mišo to be exhibited at the Salon (2022). It was designed to question the mean ing of role models, conditioned by media culture woven into my own, as well as the collective memory of generations born in the ter ritory of the former Yugoslavia. In doing so, I examine the char acteristics of “small” and “large” national and cultural identities. I explore the boundaries and roots of national (original) expression in music and art, question the role of the most striking media dic tates and suggestive prohibitions, question the effects of Western trends and national policies on the formation of social models of favourites and role models.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts 36 37
IVAN FIJOLIĆ

DARKO FRITZ –Home Search Home (dio projekta Migrant Navigator)

tepih, vuna, 206×110 cm, 2022.

PRODUKCIJA: RE-GALERIJA, ZABOK

DARKO FRITZ –Home Search Home (part of the project Migrant Navigator)

carpet, wool, 206×110 cm, 2022

PRODUCTION: RE-GALERIJA, ZABOK

Naziv rada, ujedno i tekst ispisan na tepihu je Home Search Home. Tekstovi su preuzeti iz informa tičkog jezika i koriste se na virtu alnim ili fizičkim gumbima skoro svih interaktivnih elektronskih aparata, od internet pretraživača ili daljinskih upravljača za razne elektronske uređaje. Također, ova ko ispisani, tesktovi podsjećaju na frazu na engleskom jeziku Home sweet home.

„Projektna serija Migrant Na vigator Darka Fritza može se promatrati kao apstraktni stroj – vrsta GPS-a za nemoguć prostor (jer je on nedostupan): prostor dislokacije. „Dom“ se ne može dizajnirati, to sam naučio od Chri stophera Alexandera. Mogli bismo reći da je on „nekretnina koja izranja“, suprastrukturalni entitet. U tom svojstvu on „izranja“, ali bez razmišljanja, dizajna, svrhe ili namjere - to je rezultat niza loka liziranih interakcija. Nesvjesnim lokalcima dom je jednostavno dom, bez ikakvih daljnjih promi šljanja. (...) Zaista nije toliko važno je li egzil psihički ili fizički, prisilan ili rezultat „unutarnje potrebe“ –važna je poenta nedostatak „gumba za povratak“. Fritz domi šljato primjećuje koliko je očigled na neupitna metafora gumba „home“ na alatnim trakama za na vigaciju gotovo svih komercijalnih (ili open source) dostupnih web preglednika. „Home“ je točka sidrenja u prostoru bez prostora, nesputanom, deteritorijaliziranom prostoru interneta – prirodnom staništu migranta, a onda i u fizič kom svijetu.”

ERIC KLUITENBERG: NOT HOME

The title of the work, as well as the text written on the carpet, is Home Search Home. The texts are taken from computer language and are used on virtual or physical buttons of almost all interactive electronic devices, from Internet browsers or remote controls for various electronic devices. Also, printed like this, the texts re semble the English phrase Home sweet home.

“Darko Fritz’s Migrant Navigator project series can be seen as an abstract machine – a kind of GPS for an impossible (because it is inaccessible) space: a space of dislocation. ‘Home’ cannot be designed, that learned from Christopher Alexander. We might say it is an ‘emergent property’, a supra-structural entity. In that capacity it ‘emerges’ but without thought, design, purpose or in tent – it is the result of a series of localised interactions. To the oblivious locals, home simply is home, without any further thought. (...) It is really not so im portant whether the exile is mental or physical, forced or by ‘inner necessity’ – the important point is the missing back-button. Fritz cleverly observes how self-ev ident and unquestioned the metaphor of the home-button is on the navigation toolbars of vir tually all commercially (and open source) available web browsers. The home location is the anchor ing point in a placeless, non-con fined, deterritorialised space of the internet – the natural habitat of the migrant, but then in the physical world.”

57.
57th Zagreb Salon of Visual Arts 38 39
zagrebački salon vizualnih umjetnosti

umjetnosti

IGOR GRUBIĆ –

U teoriji i praksi (zovite ga njegovim imenima)

3 fotografske serije, akcije u javnom prostoru, 33×(60×80 cm), 2020.-2022.

IGOR GRUBIĆ –

In Theory and Practice (Call Him by His Names)

3 photographic series, actions in public, 33×(80×100 cm), 2020-2022

Realizirajući tijekom dvije pol godine, u stilu umjetničko-duhovnog aktivizma, male protestno-spi ritualne intervencije u javnom prostoru, suočavao sam se s različitim skulpturalnim i likovnim interpretacijama Isusova lika na raspelu i došao do zaključka da, nepostojanjem jednog određenog lika-simbola koji bi ga univerzalno predstavljao, zapravo svi ti različiti likovi i skulpture raspetog Krista kao da govore o mnoštvu različitih osoba koje se utjelovljuju kroz nje gov lik. Mnoštvo različitih razape tih likova kao da predstavljaju sva koga od nas. Svatko tko se bori i koji je spreman posvetiti se, pa i žrtvovati život za svoja uvjerenja, za boljitak zajednice i opće dobro čovječanstva, simbolično utjelovljuje ideju i lik toga duhovnog učitelja. Mnoštvo različitosti likova (antifašist, abolicionist, socijalist, sindikalist, feminist, suprematist, situacionist, utopist, pacifist…) u projektu U teoriji praksi (zovite ga njegovim imenima) predstavlja upravo ideju borbe za zajedničko dobro i više humane vrijednosti. Rad potiče slobodu govora i tole ranciju prema različitostimam kao potrebu za proširivanjem granica ljubavi, te ukazuje na mnoštvo onih koji su ostajali dosljedni i ustrajali na toj liniji borbe za pra vednije, odgovornije, solidarnije, duhovnije i sretnije društvo.

During the course of two and a half years, in the style of artistic-spiritual activism, and small protest-spiritual interventions in the public space, was faced with different sculptural and visual interpretations of the image of Jesus on the crucifix and came to the conclusion that the absence of one specific image-symbol that would represent him universally. In fact, as if all these different figures and sculptures of the crucified Christ are talking about a multitude of different persons who are embodied through his figure. A multitude of different crucified characters seem to represent each of us. Everyone who fights and who is ready to devote himself and even sacrifice his life for his beliefs, for the bet terment of the community and the general good of humanity, symbolically embodies the idea and image of that spiritual teach er. The multitude of the diversity of characters (anti-fascist, aboli tionist, socialist, unionist, feminist, suprematist, situationist, utopian man, pacifist...) in the project In Theory and Practice (Call Him by His Names) represents precisely the idea of fighting for the com mon good and higher human values. The work encourages freedom of speech and tolerance towards differences and the need to expand the boundaries of love. Also, it points to the multitude of those who remained consistent and persisted in that line of the struggle for a fairer, more respon sible, more solidary, more spiritual, and happier society.

Visual Arts 40 41
57. zagrebački salon vizualnih
57th Zagreb Salon of
REALIZIRANO UZ DJELOMIČNU POTPORU MUZEJA – MUSEO LAPIDARIUM REALIZED WITH THE PARTIAL SUPPORT OF THE MUSEUM – MUSEO LAPIDARIUM

NICOLE HEWITT –

Ova žena se zove Jasna

kombinirana tehnika, promjenjive dimenzije, 2013.-2022.

NICOLE HEWITT –

This Woman Is Called Jasna mixed media, variable dimensions, 2013-2022

Ova Žena se zove Jasna je dugo godišnji (2013.-2018.) epizodijalni projekt (video, performans, knji ga) Nicole Hewitt koji kao grad bene elemente koristi materijale iz raznih arhiva, od MM centra do Haškog suda, kulturno-društvenih zbivanja kasnih osamdesetih i početaka devedesetih, zatim vla stita sjećanja, Jasnina sjećanja, diskurse koji su je oblikovali kao autoricu, teorije koje su je obliko vale kao subjekt, prikaze koji su je petrificirali kao objekt, ratne migracije koje su nas obilježile kao izmještene nikad u skladu s vlastitom prošlošću. Forma povi jesnog romana u filmskom obliku dozvoljava pristup koji kreće iz dokumentarnog, ali implicira na rativni postupak i fikcionalizaciju prekinutih povijesti kroz različite formate, u ovom slučaju kroz tekst i sliku. Projekt je zaokružen 2021. publikacijom knjige koju je uredila Ivana Meštrov, a dizajni rao Damir Gamulin, te engleskom verzijom knjige koju je dizajnira la Tabea Nixdorff. Suradnici na projektu su Vida Guzmić i Ivan Slipčević.

This Woman Is Called Jasna is a long-standing (2013-2018) episodic project (video, performance, book) by Nicole Hewitt, the build ing blocks of which are materials from various archives; from the MM Centre to the International Court of Justice, cultural and social events of the late 80s and early 90s, own memories, Jasna’s memories, discourses that shaped her as an artist, theories that shaped her as a subject, rep resentations that petrified her as an object, wartime migrations that marked us as displaced and never in line with our own past. The form of a historical novel in film form allows an approach that starts from the documentary but implies a narrative process and fictionalization of interrupted his tories through different formats, in this case through text and image. The project was complet ed in 2021 with the publication of a book edited by Ivana Meštrov and designed by Damir Gamulin, and an English version of the book designed by Tabea Nixdorff. The project collaborators are Vida Guzmić and Ivan Slipčević.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts 42 43

MAK HUBJER –U sjeni

video, 26’25’’, video, 14’54’’, 2021.

MAK HUBJER –

In the shadow

video, 26’25’’, video, 14’54’’, 2021

Fokus na spomenicima proizlazi iz interesa za javne prostore kao zasebno mjesto sjećanja, naime prostor koji sjećanje čini samim činom monumentalizacije, dok istodobno, kroz opći nedostatak angažmana i promišljanja o po stavljenim spomenicima, stvara prostor nevezanosti za prošlost ili čak njezinog zaboravljanja, bilo djelomično ili potpuno. Rad sa spomenicima, dakle, istraživanje je konstrukcije, predstavljanja, pa čak i očuvanja sjećanja u javnim prostorima, a u produžetku istog, također je proučavanje kolektiv nih diskursa, narativa i (nacional nih) identiteta koji su institucional no isprepleteni u urbanom tkivu samim spomenicima koji se po dižu. Štoviše, baveći se sjenama ovih trenutaka monumentalizacije, ova studija figurativno, semiotički, pa čak i sasvim doslovno dotiče se načina na koje prošlost može postati sjena. Kao neizbježne i nerazdvojne pratiteljice, kada sjene predstavljaju mjesta za skri vanje, a kada mjesta koja treba sakriti?

The focus on monuments stems from an interest in public spaces as distinct places of memory, specifically, the space that cre ates memory with the very act of monumentalisation, while at the same time, through a general lack of engagement and reflection on the erected monuments, it creates a space that is detached from the past, where past is even forgotten, either partially or completely. The work with monu ments is, therefore, an exploration of the construction, presentation, and even preservation of remem brance in public spaces, and by extension, it is also a study of collective discourses, narratives and (national) identities that are institutionally intertwined with the monuments that are being erected in the urban fabric. More over, working with the shadows of these moments of monumen talisation, this study addresses, figuratively, semiotically, and even quite literally, the ways in which the past can become a shadow. When do shadows, as inescapa ble and inseparable companions, represent places to hide, and when are they places in need of hiding?

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts 44 45

PAULINA JAZVIĆ

This Is Not Another Party

kombinirana tehnika, promjenjive dimenzije, 2020.

PAULINA JAZVIĆ

This Is Not Another Party

mixed media, variable dimensions, 2020

Rad This Is Not Another Party po stavlja autorsko problematiziranje i propitivanje psiho-socijalnih aspe kata. Danas živimo u svijetu spek takla i isforsirane zabave; sve mora biti prezentirano na atraktivan i zavodljiv način te imati svojevrstan partijanerski štih. Istodobno, taj isti svijet obilježen je dramatič nim suprotnostima. U tom smislu globalni party svojevrsna je me tafora opisanog procesa – lako bi se mogao pretvoriti u krvavi pir. Prostor slobode u današnjem vremenu više je nego uzdrman. Sjekire u sebi nose potencijal razaranja pa ne znamo hoće li netko izroniti iz okolnog mraka kako bi se njima i poslužio. U radu se odražavaju traume i fantazme svakodnevnice, koje na nesvjesnoj razini, posredstvom suočavanja s traumatičnim iskustvima, utječu na identitet pojedinaca i skupina, stvarajući platformu za promišlja nje paralelnih, nerijetko prikrivenih osobnih narativa. Postavljen stol je posve primjeren različitim krizama s kojima se pojedinci, ali i čitava civilizacija, trenutno suočavaju.

This Is Not Another Party repre sents the artist’s problematization and questioning of psycho-social aspects. Today we live in a world of spectacle and forced enter tainment; everything must be pre sented in an attractive and seduc tive way and have a kind of party flair. At the same time, this world is characterized by dramatic contradictions. In this sense, the glob al party is a kind of metaphor for the process described — it could easily turn into a bloody wedding feast. In this day and age, the space of freedom is more than shaken. The axes carry the po tential for destruction, and we don’t know if anyone will emerge from the surrounding darkness to use them. The work reflects the traumas and phantasms of every day life, which, at an unconscious level, through dealing with trau matic experiences, influence the identity of individuals and groups, creating a platform for reflecting on the parallel, often concealed personal narratives. The table set is quite appropriate to the various crises that individuals, as well as the entire civilization, are current ly facing.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts 46 47

MIHAEL KLANJČIĆ

– Bez naziva (madrac)

pleksiglas u boji, madrac, 20.5×90.5×190.5 cm, 2022.

MIHAEL KLANJČIĆ

– Untitled (Mattress)

coloured plexiglass, mattress, 20.5×90.5×190.5 cm, 2022

Sat prestaje raditi, neki su stali. Stoje ukopani u vremenu.

The clock stops working, some have stopped. They remain buried in time.

57th
of Visual Arts 48 49
57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti
Zagreb Salon

KSENIJA KORDIĆ

– Zanimanje: umjetnica

prostorna instalacija, promjenjive dimenzije, 2022.

KSENIJA KORDIĆ

– Occupation: Artist

spatial installation, variable dimensions, 2022

Rad se sastoji od dvadesetak grafita ispisanih na različitim mjestima u galeriji. Ovim radom želim skrenuti pažnju na teške prekarne uvjete u kojima rade umjetnici, a naročito umjetnice, i status „samostalnog umjetnika“ koji bi trebao biti olakšavajući, ali ustvari puno toga u životu umjet niku otežava – umjetnik ne može biti zaposlen, primati plaću, dobiti kredit, mirovina mu je ispod pro sjeka, itd. Usto, društvena klima ne pogoduje tome da se umjetnošću može baviti netko tko nije financij ski osiguran, tako da ona sve više izgleda kao zanimanje za privilegi rane. Time se radničkoj klasi i že nama oduzima prostor za kulturu i stvaranje, kao i platforma na kojoj bi mogle autentično progovarati o svojim iskustvima i stanju. U nedostatku šire društvene mobili zacije i svijesti oko ovih problema, stvaram ovaj rad s tim ciljem da se barem u našim prostorima jasno artikuliraju naši problemi. Ispisiva nje grafita diljem izložbe i pojava poruka na mjestima gdje to nije očekivano upozorava na kontekst u kojem su svi umjetnici prisiljeni raditi.

The work consists of some 20 graffiti written in different places in the gallery. With this work I want to draw attention to the difficult and precarious conditions in which artists work, especially female artists, and to the status of “an independent artist” which should be facilitating, but in fact, makes many things difficult in an artist’s life—artists cannot be employed, receive a salary, get a loan, their pension is below av erage, etc. In addition, the social climate does not make it easy for someone who is not financially se cure to engage in art, so it seems that art is increasingly becoming the profession of the privileged. This deprives the working class and women of space for cultural engagement and creation, as well as of a platform where they could speak authentically about their experiences and circumstances. In the absence of a wider social mobilization and awareness of these issues, I’m creating this work to clearly articulate our problems within our spaces at least. Writing graffiti all over the exhibition space and the ap pearance of messages in places where this is not expected warn of the context in which all artists are forced to work.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts 50 51

kombinirana tehnika (elektroničke mehaničke komponente, bič, postament), promjenjive dimenzi je, 2019.

mixed media (electronic and me chanical components, whip, base), variable dimensions, 2019

Bič je oružje koje sugerira nerav notežu moći između dvije strane. Nesrazmjerna mogućnost jednih da upotrijebe bič kako bi vršili nasilje protiv drugih povećava simbolički značaj udaraca bičem koji su i sami po sebi zastrašujući, a kroz strah od fizičke boli poni ženja postižu i snažnu emocional nu i simboličku komponentu. Sam udarac bičem, odnosno fizička bol možda i nije najstrašnije što osoba koja drži bič može učiniti. Prijetnja, konstantan strah da bi do udarca moglo doći, simbolički racionalno čini ovaj predmet oružjem porobljavanja. Ovaj kine tički objekt u određenim intervali ma udara bičem o metalnu ploču na zidu proizvodeći prodoran zvuk, čime se stvara atmosfera u kojoj je moguće osjetiti istinsku ugrozu. Ritam kojim se udarci događaju je prilično spor, otprilike jedan udarac u minuti, što je do voljno da se promatrači „umrtve“ ne očekujući ništa, no udarac koji se dogodi nakon što ciklus dođe do kraja je iznenadan i zastra šujući. Ovakav polagani ritam je paradigma politike malih koraka kojima su se kroz povijest, ali i u suvremenim društvima, uvodili sve teži oblici ugrožavanja ljudskih prava i sloboda. Naziv rada je „!“, bez riječi upućen znak upozore nja.

The whip is a weapon that sug gests an imbalance of power between the two sides. The dispro portionate ability of one to use a whip to commit violence against others increases the symbolic significance of whipping, which is frightening in itself, and through fear of physical pain and humilia tion achieves a strong emotional and symbolic component. The whiplash itself, or physical pain, may not be the worst thing a whip holder can do. The threat, the constant fear that a blow might occur, symbolically and ra tionally makes this object a weap on of enslavement. This kinetic object strikes the metal plate on the wall at certain intervals with a whip, producing a penetrating sound, creating an atmosphere in which one can feel a real threat. The rhythm at which the blows occur is rather slow, about one blow per minute, which is enough to make observers “numb” with out expecting anything, but the blow that occurs after the cycle comes to an end is sudden and frightening. Such a slow rhythm is a paradigm of the policy of small steps by which more and more severe forms of endangering human rights and freedoms have been introduced throughout his tory, but also in modern societies. The title of the work is “!”, a warn ing without using words.

of Visual Arts 52 53
57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon
ALEM KORKUT – !
ALEM KORKUT – !

RADOVAN KUNIĆ

– Bez imena

instalacija u javnom prostoru, 3×(370×120 cm), 2021./2022.

RADOVAN KUNIĆ

– Without Name

installation in public space, 3×(370×120 cm), 2021/2022

Prilikom svojih posjeta Zagrebu često sam bio začuđen količinom zastava. Kao da se svaki moj dolazak poklapao s nekim važ nim državnim praznikom. Osim najupadljivijih političkih, tu su one komercijalno promidžbenog karaktera, koje također teže zbi janju mnoštva individualaca pod određeni ideološki kišobran. Odra stajući u Hrvatskoj devedesetih, kao dijete iz „miješanog braka“ stvorio sam averziju spram nametnutih kolektivnih identiteta, što zbog kućnog odgoja, što zbog vlastite neodređene pozicije. Zahvalan sam na toj skeptičnosti. Rad koji izvodim za ovu izložbu sastoji se od nekoliko svečanih zastava. One su zapravo uvećani QR kodovi s osobnih računa za kućanstvo ili atelje. Proturječe pojmu zastave jer je svaka likov no jedinstvena, a u svojoj global noj prepoznatljivosti anulira se amblematska aura koju zastava inače ima. I dok banalizira ikono grafiju kolektivnog identiteta, ovaj rad istovremeno sugerira da smo usprkos ideološkim podjelama i razlikama jako slični, tek obični ljudi sa svojim imenom i prezimenom, svojim računima (svakodnev nim životnim obvezama) i da nas sve ujedinjuje jedan nadidentitet – onaj potrošački.

When coming to Zagreb, I was often amazed at the number of flags. It was like every one of my visits coincided with some im portant public holiday. In addition to the most prominent political ones, there were also those of commercial and promotional character, which also seek to bring a multitude of individuals under a certain ideological um brella. Growing up in Croatia in the nineties, as a child from a “mixed marriage” I have developed an aversion toward imposed col lective identities, some due to home upbringing and some due to my own undefined position. I’m grateful for this scepticism. My work for this exhibition consists of several ceremonial flags. These are actually enlarged QR codes from the personal household or atelier bills. They contradict the concept of a flag because each is artistically unique, and in its global recognizability the emblematic aura that the flag normally has becomes annulled. While banalizing the iconography of collective identity, this work also suggests that despite ideological divisions and differences, we are very simi lar, just ordinary people with their first and last names, their bills (daily life chores) and that we are all united by a single supra-identity — that of the consumer.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts 54 55

LUKA KUŠEVIĆ

– Rehabilitacija crvene

ulje na platnu, 203×176 cm, 2022.

LUKA KUŠEVIĆ

– Rehabilitation of the Red

oil on canvas, 203×176 cm, 2022

Slikar sam razmišljam u bojama. Mladen Stilinović upozorio nas je još 1976. da je crvena boja u soci jalizmu dobila političku konotaciju simboličko značenje revolucije, napretka bolje budućnosti. I dok ju je Stilinović želio desimbolizirati učiniti je samo bojom koja se može trošiti u raznim sadržajima, ja je ovom slikom želim rehabiliti rati. Paradoksalno je da se crveni kvadratići nalaze u svim identitet skim simbolima Hrvatske, a istodobno se ovu boju negira upravo zbog nekadašnjeg simboličkog značenja. Revolucija, napredak i bolja budućnost postali su nepo željni – kao crvena boja. Doda jući vlastitoj slici rozu boju, opet u priču pozivam Stilinovića, koji je rekao: “Ružičasta, slaba boja koja u sebi nema ničeg herojskog ... Ili ti ... Pink socijalizam…” Oduzima jući herojstvo crvenoj boji, nadam se njezinoj rehabilitaciji, iznova, samo u boju koja se koristi u razli čitim sadržajima. Moguće i revolu cionarnim.

I’m a painter and think in colours. Mladen Stilinović warned us back in 1976 how in socialism the col our red acquired a political conno tation and the symbolic meaning of revolution, progress and a better future. And while Stilinović wanted to desymbolize it and turn it into just a colour that can be used in various contents, with this painting I want to rehabilitate it. Paradoxically, red squares can be found in all identity symbols of Croatia and, at the same time, this colour is dismissed precisely because of its former symbolic meaning. Revolution, progress and a better future have become un welcome — as has the colour red. Adding pink to my painting, I refer to Stilinović once again, who said: “Pink, weak colour with nothing heroic in it... Or... Pink socialism...” Taking away the heroism of red, hope for its rehabilitation, once again, into the colour that will be used in various contents. Possibly, even the revolutionary ones.

57. zagrebački
57th Zagreb Salon of Visual Arts 56 57
salon vizualnih umjetnosti

SAŠA TATIĆ – Lako je meni (iz serije „Između redaka“)

fotografija, poster edicije, 42×59.4 cm, 2022. – u tijeku

SAŠA TATIĆ – It Is Easy for Me (From the series ‘In between lines’)

photography, poster editions, 42×59.4 cm, 2022 – ongoing

NAM DUC NGUYEN

– Od prosinca do travnja ulje na platnu vlastite izrade, 45×50 cm, 2019.

NAM DUC NGUYEN

– December to April self-made oil on canvas, 45×50 cm, 2019

SINIŠA LABROVIĆ –

Bez naziva

kombinirana tehnika, 250×190 cm, 2022.

SINIŠA LABROVIĆ – Untitled

mixed media, 250×190 cm, 2022

NIKOLA KEKEROVIĆ

– Ekonomija & smrt (Verzija s bananama)

konceptualni rad, kombinirana tehnika, 22.5×31.2 cm, 2020.

NIKOLA KEKEROVIĆ – Economy & Death (Version with bananas), conceptual, mixed media, 22.5×31.2 cm, 2020

JULIETA ORTIZ DE LATIERRO – Štambilj (Marke)

izrezbareni krumpiri i otisci na papiru, 21×29,7 cm, 2018.

JULIETA ORTIZ DE LATIERRO –Stempel (Stamps)

izrezbareni krumpiri i otisci na papiru, 21×29.7 cm, 2018

Bez naziva je konceptualni multi medijalni rad koji zapravo okuplja radove četvero mojih kolega vi zualnih umjetnika, s kojima radim u berlinskoj firmi Paper & Tea, gdje pakiramo čajeve. Imigraci ja/emigracija jedna je od tema današnjice, bilo da se odlazilo svojevoljno ili zbog prisile. U Berlin sam se odselio 2018., a u P&T-u se zaposlio 15. 11. 2021. Jedna od tema ovogodišnjeg Salona je i pi tanje mogu li umjetnici reprezentirati državu, kao i nacionalizam. Uvjet za prijavu je posjedovanje hrvatskoga državljanstva, a za strance prijava prebivališta/bo ravišta u Hrvatskoj. Julieta Ortiz de Latierro, Saša Tatić, Nikola Kekerović Nam Duc Nguyen u Berlinu su stranci i moji kolege po umjetničkoj, doseljeničkoj i radnoj sudbini, a te veze držim važnijima od onih po nacionalnosti ili držav ljanstvu. Kao čovjek koji ispunjava uvjet za prijavu, odnosno ima hrvatsko državljanstvo, odlučio sam djelovati u njihovo ime, kao njihov agent.

“Untitled” is a conceptual multi media work in which the works of four fellow visual artists with whom I work at the Berlin-based company Paper & Tea, where we pack teas, are assembled as my work which I submit, i.e., the fifth work. Immigration/emigration is one of the hot topics of today, regardless of whether it happens willingly or forcedly. moved to Berlin in 2018 and got a job at P&T on 15 November 2021. One of the themes of this year’s Salon is the question of whether artists can represent the state, as well as nationalism. Having Croatian citizenship is a prerequisite for submission, and for foreigners the registration of residence/domicile in Croatia. Julieta Ortiz de Latierro, Saša Tatić, Nikola Kekerović and Nam Duc Nguyen are foreigners and my colleagues in Berlin with whom I share the same artistic, immigrant and work fate, and to me, these connections are more important than those by nation ality or citizenship. As a man who meets the necessary requirement to submit his work, holding Croa tian citizenship, I have decided to act as their agent.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti

of Visual Arts 58 59
57th Zagreb Salon

GLORIJA LIZDE

– Obiteljski portret

kombinirana tehnika, 200×158 cm, 2021.

– Family portrait

mixed media, 200×158 cm, 2021

Memory quilt je tradicionalni poplun koji se ručno izrađuje po vodom velikih promjena u životu pojedinca te služi kao uspomena obiteljske povijesti. Nakon selidbe iz obiteljskog doma započela sam ručnu izradu popluna, izre zujući i zatim spajajući vlastite komade odjeće koji su mi bili zna čajni tokom odrastanja, te ušiva jući na njih obiteljske fotografije koje prikazuju četiri generacije, koliko daleko naš fotografski album seže. Bojom konca razdva jam dvije strane obitelji, koje su u životu razdvojene rastavom rodi telja pa su fotografije s majčine strane ušivane crnim koncem, a s očeve crvenim. Na dnu popluna nalazi se jedina zajednička fo tografija dviju obitelji nastala na vjenčanju roditelja. Dugotrajan proces šivanja te automatizira nost pokreta ruke otvara prostor za ulazak u meditativno stanje te razmišljanja o vlastitoj pozi ciji unutar obitelji. Kao i sama sjećanja, fotografije prikazuju fragmente, dijelove sekunde i izdvojene scene koje okupljam na jednom mjestu, simbolički ih doslovno ušivam zajedno kako bih ih povezala te potencijalno stvorila novu, smislenu cjelinu.

A memory quilt is a traditional quilt that is handmade on the occasion of major changes in the life of an individual and serves as a memory of family history. After moving from my family home, started hand-making quilts, cut ting and then joining my own pieces of clothing that were sig nificant to me while growing up and sewing on them family pho tos that portray four generations, that is, as far back as our photo al bum goes. With the colour of the thread, I separate the two sides of the family, which are separat ed in real life due to my parents’ divorce, so the photos on the mother’s side are sewn with black thread and on the father’s with the red one. At the bottom of the quilt is the only joint photograph of the two families that was taken at my parents’ wedding. The long sewing process and the autom atism of hand movements open space for entering into a medi tative state and thinking about one’s own position within the family. Like the memories them selves, the photographs show fragments, fractions of seconds and isolated scenes that I gather in one place, symbolically and literally sewn together to connect them and potentially create a new, meaningful whole.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts 60 61
GLORIJA LIZDE

vizualnih umjetnosti

IVICA MALČIĆ

– Božićna slika

akril i kolaž na iverici, 130×59.5 cm, 2019.

IVICA MALČIĆ

– Christmas Painting

acrylic and collage on plywood, 130×59.5 cm, 2019

Rad Božićna slika sastoji se od dva dijela. Gornji dio je naslikan akrilom direktno na stranicu re klamnog kataloga nekog velikog trgovačkog lanca. Ostavljene su samo cijene koje simboliziraju da našnji konzumerizam i koruptivno potrošačko društvo, a ostalo je premazano bijelom bojom preko koje je naslikan anđeo koji u naručju čuva malu figuricu slikara s kistom u ruci i simbolom plodnosti. Drugi donji dio sastoji se od tri deset jednakih kaširanih božićnih čestitki na koje je nalijepljeno trideset poništenih poštanskih maraka s motivom druga Tita. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo je dozvoljeno slaviti Božić i ići u crkvu, samo to nije bilo poželjno, baš smo zato moja generacija ja išli svake godine na „polnoć ku“ za Božić. Sada, kada živimo u ideološki desno orijentiranom konzervativnom društvu, punom klerikalizma i kada nam se na meće vjera kao nešto obavezno, više nemamo motiva za odlazak u crkvu.

The work Christmas Painting consists of two parts. The upper part is painted in acrylic directly on the page of an advertising catalogue of a large retail chain. Only the prices that symbolize today’s consumerism and corrupt consumer society are left visible, and the rest is coated with white paint with an angel painted on top of it, holding in his arms a small figurine of a painter with a brush in his hand, and a symbol of fertility. The second, lower part consists of thirty identical papier mâché Christmas cards with thir ty cancelled postage stamps with the motif of Comrade Tito. During socialist Yugoslavia, people were allowed to celebrate Christmas and go to church, but this was not desirable, which is why I and my generation went to “Midnight Mass” every year at Christmas. Now, living in an ideologically right-oriented conservative soci ety, full of clericalism, where faith is imposed on us as something mandatory, we no longer have the motive to go to church.

62 63
57. zagrebački salon
57th Zagreb Salon of Visual Arts

.

KRISTINA MARIĆ

– Dune – the Desert Planet video instalacija (HD video), 9’20’’ (loop), 2019.

2. NAGRADA 57. ZAGREBAČKOG

SALONA

VIZUALNIH UMJETNOSTI .

Video prikazuje umjetnicu kako za sobom ostavlja dugi trag žute tekućine na snijegom prekrivenim pješčanim dinama, u neposrednoj blizini rusko-litvanske granice. Autorica je tako kreirala distopijski svijet koji nalikuje nekom udalje nom planetu. Preuzima univerzalni znak iz životinjskog svijeta kako bi naglasila apsurdnost ljudske opsesije za teritorijem i domina cijom.

Teritorijalno ponašanje ljudi kroz povijest rezultiralo je iscr tavanjem linija uslijed graničnih sporova i krvavih susreta; preko račivši granicu fizičkog prostora te su linije postale okovi koji ogra ničavaju slobodu i um. Posljedica svake markacije te vrste je izbje gavanje, izolacija i strah, koji će implicirati opetovano iscrtavanje teritorija. Čak i kada putujemo na drugi planet, vođeni smo opsesiv nom potrebom za ekspanzijom stjecanjem moći, dok su nove spoznaje i saznanja sekundarni. Na ovom je planetu markiranje teritorija postalo samo sebi svr ha. Apsurdan čin metaforičkog uriniranja po pustinjskom krajoliku državnoj granici, tihi je i intimni komentar na hermetičku zatvo renost fizičkog i mentalnog pro stora.

KRISTINA MARIĆ

– Dune – the Desert Planet video installation (HD video), 9’20’’ (loop), 2019

.

2ND AWARD OF THE 57TH ZAGREB SALON OF VISUAL ARTS .

The video shows the artist leaving behind a long trail of yellow liquid on snow-covered dunes near the Russian-Lithuanian border. The art ist thus created a dystopian world that resembles some distant plan et. She takes a universal sign from the animal world to emphasize the absurdity of human obsession with territory and domination.

Throughout history, the terri torial behaviour of people has resulted in lines being drawn as a result of borderline disputes and bloody encounters, which has ex ceeded the boundary of physical space, and the lines have become shackles that limit freedom and the mind. The consequence of any markup of this kind is avoid ance, isolation and fear, which implies the repeated delineation of territory. Even when we travel to another planet, we are driven by an obsessive need to expand and gain power, while new in sights and knowledge come as secondary.

On this planet, the delineation of territory has become an end in itself. An absurd act of metaphor ical urination on the desert land scape and state border is a silent and intimate commentary on the hermetic closure of physical and mental space.

57th Zagreb Salon of Visual Arts 64 65
57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti

ANA MUŠĆET

– Horizont

kombinirana tehnika, 120×400 cm, 2021.

. GRAND PRIX 57. ZAGREBAČKOG SALONA VIZUALNIH UMJETNOSTI .

Procesom kolažiranja, “sken-slika” se stvara, gradi prema fotografiji se uporno napreduje. Fotodoku mentacija konstruira tek moguć nost predodžbe o događaju koji joj je prethodio, kao i o onom koji joj slijedi. Kolaž je ovdje samo dio zamišljaja onoga što bi fotografi ja pokazala. Fotografija se nalazi negdje drugdje; u kontekstu istra živanja, na dezorijentirajućem ho rizontu, na kojem je jedino golom oku dosezljiv — rovokop ispunjen sjenama. Rad se sastoji od objekta i mape dokumentiranih i kolaži ranih mjesta stradanja, i terena koje je vojska obradila u pro cesu traženja osoba nestalih u Domovinskom ratu. Levitirajući objekt postavlja se u razini trupa promatrača, tako da zadire u prostor. Dimenzije objekta i nje gova dubina sugestivne su: je li u pitanju komad namještaja, la dica, ladica čega/za koga, kutija, te koliko se čega unutra može pospremiti. Kolažirani ruj, rijetki znak snimljen na cesti za Lovas, mijenja svoj predznak ovisno o udaljenosti promatranja: od rova, vojnički precizno pletivo i geometrijski pravilno obrađeni teren radarima koji funkcioniraju po principu brodskih sonara. Strojni iskop bagera izbliza izvija se u siluete još nepronađenih. Krupni i nijemi plaštevi dunavskih školjaka početkom su devedesetih živo svjedočili strujama kojima je ta rijeka, hladna i meka, raznosila svoje breme.

ANA MUŠĆET

– Horizon

mixed media, 120×400 cm, 2021

. GRAND PRIX OF THE 57TH ZAGREB SALON OF VISUAL ARTS .

Through the process of collag ing, a “scan-image” is created, constructed, which persistently advances towards photography. Photo documentation merely constructs the possibility of an idea of the event that preceded it, as well as the one that follows it. Here, the collage is just part of the idea of what the photo would show. The photograph is else where; in the context of research, on a disorienting horizon, where the only thing the eye can see is — a shade-filled ditch.

The work consists of an object and a map of documented and collaged sites of suffering, and ar eas that the army examined when searching for the persons who went missing during the Homeland War. The levitating object is placed at the level of the observ er’s body so that it intrudes into space. The dimensions of the object and its depth are sugges tive: whether it is a piece of furni ture, drawers, drawers of what/for whom, a box, and how much and what can be placed inside. Col laged sumac, a rare sign captured on the road to Lovas, changes its meaning depending on the distance of observation: from the trench, military precision knitting and geometrically examined ter rain using radars that function on the principle of a sonar. Close up, machine excavated soil distorts into silhouettes of the still miss ing persons. In the early 90s, the large and silent empty Danube shells vividly witnessed the cur rents of this river, cold and soft, that carried its burden.

57. zagrebački salon vizualnih
57th Zagreb Salon of Visual Arts 66 67
umjetnosti
68 69
57. zagrebački
salon vizualnih umjetnosti
57th Zagreb Salon of Visual Arts

I Phone A Box kolaž (gvaš i akril na papiru, tkanina), 58×76 cm, 2021.

BILJEŠKA: Ksenofobija je strah od nepoznatih ljudi ili stranaca.

Up Diabolic Hope

kolaž (gvaš na papiru, glitter, tkanina, zlatni listići), 58×76 cm, 2022.

BILJEŠKA: Pedikulofobija je strah od ušiju i muha.

His Oak Kip Boom kolaž (gvaš na papiru, glitter, tkanina, bakreno tonirani zlatni listići, prašina od krede), 58×76 cm, 2022.

BILJEŠKA: Kosmikofobija je strah od kozmičkih pojava.

Ah Bait Goal Poke

kolaž (gvaš na papiru, glitter, tkanina, filc, boja u spreju, prešani konfeti, prašina od krede), 58×76 cm, 2022.

BILJEŠKA: Katagelofobija je strah od ismijavanja.

Oh Polish Babe

kolaž (gvaš i akril na papiru, tkanina, metalik folija, svjetlucava pjena), 58×76 cm, 2021.

BILJEŠKA: Boljšefobija je strah od boljševika, komunista marksista.

A Ripe Hobo Hi

kolaž (gvaš na papiru, glitter, tkanina, zlatni listići, kreda), 58×76 cm, 2022.

BILJEŠKA: Hijerofobija je strah od svećenika ili svetih stvari.

Oho Gossip Lab

kolaž (gvaš i akril na papiru, svjetlucava pjena, tkanina, drvo (Oregon bor), metalik folija, boja u spreju), 58×76 cm, 2021.

BILJEŠKA: Glosofobija je strah od javnog govora ili od pokušaja govora.

Home Poise Habitat

kolaž (gvaš i akril na papiru, tkanina, metalik folija, svjetlucava pjena, boja u spreju), 58×76 cm, 2021.

BILJEŠKA: Metateziofobija je strah od promjena.

Ah Boil Approach

kolaž (gvaš na papiru, glitter, tkanina, bakreni list, akvarel), 58×76 cm, 2022.

BILJEŠKA: Falakrofobija je strah od ćelavosti.

Croatia Pot Bash

kolaž (gvaš i akril na papiru, tkanina), 58×76 cm, 2021.

BILJEŠKA: Katastrofobija je strah od katastrofe.

Taboo Pie Hour

kolaž (gvaš i akril na papiru, tkanina, metalik folija), 58×76 cm, 2021.

BILJEŠKA: Eurotofobija je strah od ženskih genitalija.

His Phobia Loop

kolaž (gvaš i akril na papiru, tkanina, metalik folija, svjetlucava pjena, reciklirani poliesterski filc), 58×76 cm, 2021.

BILJEŠKA: Filozofobija je strah od filozofije.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts

Ah Bait Goal Poke

collage (gouache on paper, glitter, fabric, felt, spray paint, pressed confetti, chalk dust), 58×76 cm, 2022

NOTE: Katagelophobia is a fear of ridicule.

Oh Polish Babe collage (gouache and acrylic on paper, fabric, metallic foil, glitter foam), 58×76 cm, 2021

NOTE: Bolshephobia is a fear of bolsheviks, communist and marxists.

A

His Oak Kip Boom

collage (gouache on paper, glitter, fabric, coper toned gold leaf, chalk dust), 58×76 cm, 2022

NOTE: Kosmikophobia is a fear of cosmic phenomenon.

Home Poise Habitat

collage (gouache and acrylic on paper, fabric, metallic foil, glitter foam, spray paint), 58×76 cm, 2021

NOTE: Metathesiophobia is a fear of changes.

Taboo Pie Hour

collage (gouache and acrylic on paper, fabric, metallic foil), 58×76 cm, 2021

NOTE: Eurotophobia is a fear of female genitalia.

His Phobia Loop

collage (gouache and acrylic on paper, fabric, metallic foil, glitter foam, recycled polyester felt), 58×76 cm, 2021

NOTE: Philosophobia is a fear of philosophy.

Ripe Hobo Hi

collage (gouache on paper, glitter, fabric, gold leaf, chalk), 58×76 cm, 2022

NOTE: Hierophobia is a fear of priests or sacred things.

Oho Gossip Lab collage (gouache and acrylic on paper, glitter foam, fabric, wood (Oregon pine), metallic foil, spray paint, 58×76 cm, 2021

NOTE: Glossophobia is a fear of speaking in public or of trying to speak.

Croatia Pot Bash

collage (gouache and acrylic on paper, fabric), 58×76 cm, 2021

NOTE: Catastrophobia is a fear of catastrophes.

I Phone a Box collage (gouache and acrylic on paper, fabric), 58×76 cm, 2021

NOTE: Xenophobia is a fear of strangers or foreigners.

Up Diabolic Hope

collage (gouache on paper, glitter, fabric, gold leaf), 58×76 cm, 2022

NOTE: Pediculophobia is a fear of lice and flies.

Ah Boil Approach

collage (gouache on paper, glitter, fabric, copper leaf, watercolour), 58×76 cm, 2022

NOTE: Phalacrophobia is a fear of becoming bald.

70 71 DAMIR OČKO DAMIR OČKO

RENATA POLJAK – dio serije „Vijesti“

23. 10. 2021. ugljen na papiru, tekst, 2021.-2022.

2. 2. 2022. ugljen na papiru, tekst, 2021.-2022.

24. 2. 2022. video animacija, loop, 2022.

RENATA POLJAK – part of “the News” series

23 October, 2021

charcoal on paper, text, 2021-2022

2 February, 2022 charcoal on paper, text, 2021-2022

24 February, 2022 video animation, loop, 2022

Oduvijek su me zanimali radovi koji imaju barem mali dio osobne priče autora/ice te radovi koji istovremeno govore o široj slici svijeta u kojem živimo. Na tom tragu nastaje i ovaj rad, koji se sastoji od crteža u ugljenu i nji ma pripadajućeg teksta, a serija završava videoinstalacijom. U ovoj seriji crteža slike iz dnevnih vijesti prisvajam crtajući ih uglav nom u tehnici ugljena te u odnosu na vijest pišem pripadajući tekst koji postaje sastavni dio rada. U početku nastajanja mislila sam da će fokus biti na klimatskim promjenama kao najvećem pro blemu današnjice, ali 24. veljače počeo je novi rat. Klimatske pro mjene stavljene su automatski na „hold“. Tada prestajem crtati i zadnji dio serije završavam video instalacijom.

have always been interested in the works that contain at least a small part of the artist’s personal story and works that at the same time speak of a broader picture of the world in which we live. I created this work following the same principle; it consists of a charcoal drawing and the cor responding text, and the series ends with a video installation. In this series of drawings, I appropri ate images from the daily news by drawing them mainly in charcoal and in relation to the news I write the corresponding text which becomes an integral part of the work. When started working, I thought the focus would be on climate change as the biggest problem of today, but the war began on 24 February. Climate change was put automatically on “hold.” This is when I stopped drawing and completed the last part of the series with a video installation.

57. zagrebački salon
57th Zagreb Salon of Visual Arts 72 73
vizualnih umjetnosti

.

IVAN PRERAD

Tricolore (crvena, zelena, plava)

akril i ulje na platnu, 3×(240×160 cm), 2022.

POHVALA 57. ZAGREBAČKOG SALONA VIZUALNIH UMJETNOSTI

.

Rad Tricolore sastoji se od tri slike, svaka naslikana s tri boje: crvena, zelena i plava (RGB). Koristeći oblik aditivnog načina miješanja boja, tj. nizajući boje jednu do druge u tankim linijama, dobiva se dojam sličan pikselima na LCD ekranu, gdje se stvara osjet nove boje u oku na temelju zbrajanja dviju ili više svjetlosti različitih valnih duljina (boja). Razrađenim sistemom postavljanja boja u tri sloja, na svakoj slici je zadnji sloj naslikan u debljem nanosu u jed noj od tri spomenute boje, te se ovisno o kutu gledanja i naboru platna ističe samo ta boja. Ap straktne kolorističke kompozicije naslikane su na obješeno platno, te se motiv zastave pojavljuje u samoj formi i načinu izlaganja radova. U ovim trobojnicama boje nisu odabrane, već su predeter minirane kao jedine tri boje iz perspektive ekrana. Samim time dolazimo do čiste suprotnosti u odabiru boja za jedan simbol na cionalnog identiteta s pristupom koji ne određuje osoba već sistem sami proces. Dobiva se dojam digitalne, neljudske intervencije u vidu ekrana na jednom prirodno obješenom materijalu u obliku zastave.

IVAN PRERAD

– Tricolore (Red, Green,

Blue)

acrylic and oil on canvas, 3×(240×160 cm), 2022

.

SPECIAL MENTION OF THE 57TH ZAGREB SALON OF VISUAL ARTS .

The work Tricolore consists of three paintings, each painted with three colours: red, green and blue (RGB). Using the additive way of mixing colours, i.e., adding the colours next to each other in thin lines, results in a pixel-like impression similar to the LCD screen, where the eye creates an impression of a new colour based on the sum of two or more lights of different wavelengths (col ours). With an elaborate system of stacking the colours in 3 layers, each painting has the last layer painted in a thicker coating in one of the three mentioned colours and depending on the viewing angle and the fold of the canvas, this is the colour that stands out. Abstract colouristic compositions are painted on a hanging canvas, and the motif of a flag appears in the form and manner of exhibit ing the works. In these tricolours, colours are not selected but pre determined as the only three col ours from the perspective of the screen. Thus, this results in pure contradiction when choosing the colours for a symbol of national identity with an approach not determined by the person but by the system and the process itself. One gets the impression of digital, inhuman intervention in the form of a screen on a naturally hanging material in the form of a flag.

57.
57th Zagreb Salon of Visual Arts 74 75
zagrebački salon vizualnih umjetnosti

IGOR RUF – Tata drži sinu glavu dok povraća

strojno izrađena skulptura –lamelirano drvo lipe, 195×175×175 cm (s postamentom), 2022.

IGOR RUF – Dad Holds

His Son’s Head while He Vomits

machine-made sculpture –laminated linden wood, 195×175×175 cm (with base), 2022

Skulptura prikazuje oca i sina koji stoje jedan iza drugoga, u nez godnom trenutku – sin povraća, a otac ga drži za glavu, dok su im noge uronjene u ispovraćanu masu. Tata drži sinu glavu dok povraća je rad što teži biti antipod mačizmu, koji je većinom prisutan u povijesti hrvatske figurativne skulpture gdje je muškarac najče šće prikazivan kao heroj-pobjednik ili heroj-mučenik. U ovom je sluča ju, međutim, muškarac brižni otac, koji pomaže sinu da se ispovraća. Osim što su profane teme poput ove često prisutne u naivnoj um jetnosti, hrvatskoj i uopće, naivitet poetike ove skulpture djelomično proizlazi i iz procesa izrade, gdje je skulptura od plastelina malih dimenzija skenirana i dana na uvećanje u drvetu lipe, pomoću 5-osnog glodala. Uvećanje ovoga tipa u skulpturi smatra se diletant skim postupkom, s obzirom na to da doslovan prijenos iz malog formata u veliki, zbog promjene očišta, često rezultira poremeće nim odnosima.

The sculpture depicts a father and a son standing behind each other, at an awkward moment — the son vomits, and the father holds his head, while their legs are immersed in the vomit. Dad Holds His Son’s Head while He Vomits is a work that tends to be an antipode to machismo, mostly present in the history of Croatian figurative sculpture; the man is most often portrayed as a hero-winner or hero-martyr, while in this case, the man is a caring father, who is helping his son to vomit. Apart from the fact that profane themes like this one are often present in naive art, Croa tian and in general, the naivety of the poetics of this sculpture partly stems from the creation process, where the small-scale sculpture made of plasticine was scanned and enlarged in linden wood, using a 5-axis milling cut ter. Enlargement of this type in sculpture is seen as a dilettante act, given that literal transfer from small to large format, due to the change of perspective, often results in disrupted relations.

57.
57th Zagreb Salon of Visual Arts 76 77
zagrebački salon vizualnih umjetnosti

NELI RUŽIĆ

– Golden Silver fotografija, 51×70 cm, 2022.

NELI RUŽIĆ

– Golden Silver photography, 51×70 cm, 2022

Golden Silver je makrofotografija ostatka razvaljene brave pronađene nakon provale člana obitelji u majčinu kuću na otoku. Probu šeni cilindar brave smatram reli kvijom, indeksom koji nije samo dokaz nasilnog djelovanja u obi teljskom konfliktu s elementima ‘turbo folk’ grčke tragedije, već paradigmatični objekt suvremene Hrvatske, uronjene u zamjene prioriteta i vrijednosti, nasilne od nose moći i prevlasti imovinskog nad afektivnim. Golden Silver je produkt aspiracije, normaliza cije korupcije i neutažive želje za posjedovanjem koji su u srži kriminalno-kapitalističkih odnosa posebno izraženi u postsocijali stičkim tranzicijskim društvima. Bušenjem cilindra pojavljuje se zlatna boja mesinga koja prodire u vanjski srebrnkasti sloj.

Golden Silver is a macro photo graph of the remains of a busted lock found after a family member broke into the mother’s house on the island. I see the pierced lock cylinder as a relic, an index that is not only evidence of a violent act resulting from a family conflict with elements of a ‘turbo folk’ Greek tragedy, but a paradigmatic object of contemporary Croatia, immersed in twisted priorities and values, violent relations of power and dominance of the material over the affective. Golden Silver is a product of aspiration, normaliza tion of corruption and unquencha ble desire for possession that are at the core of criminal-capitalist relations particularly pronounced in post-socialist transition societies. Drilling the cylinder reveals the golden colour of brass, which penetrates into the outer silvery layer.

57.
57th Zagreb Salon of Visual Arts 78 79
zagrebački salon vizualnih umjetnosti

SLAVEN TOLJ

– Sudbina / iskopine iz

Florinog vrta

kombinirana tehnika, različiti predmeti, promjenjive dimenzije, 2022.

SLAVEN TOLJ

– Destiny / Excavations from Flora’s Garden

mixed media, various objects, variable dimensions, 2022

Rad se sastoji od više elemenata tj. objekata. Na zidu je na običnoj drvenoj vješalici obješena jedna (moja) vojnička uniforma. Na voj noj uniformi zašiveni su svi džepovi na desnoj strani. Nakon prvog moždanog udara tri mjeseca bio sam potpuno nepokretan morao sam učiti sve ispočetka. Nakon drugog moždanog udara znatno i nepovratno mi je oštećena lijeva strana mozga i desna strana tijela. Zbog toga su na uniformi zašiveni džepovi na desnoj strani. Nakon odlaska iz Rijeke i povratka u Du brovnik (2021.) uređujem vrt u Galeriji Flora i zakopane u vrtu na lazim brojne životinjske kosti, žice, predmete, dijelove igračaka, posu đa, cipele, dijelove vojne uniforme ... i ostatke jedne zapaljene crvene zastave sa srpom i čekićem. Dan kada sam iskopao tu zastavu je 24. 2. 2022., koji se smatra početkom ruske invazije na Ukrajinu. Iskopani predmeti, zastava, uniforma, u meni potiču sjećanje i ponovni osjećaj užasa kao 1991. Zrcalo s crnim florom u uglu dio je moga umjetničkog rada iz 1991., a uni formu sam nosio 1992./93. Rad u cjelini kao skup predmeta asocijativna je slika neuspjeha i odu zetosti, odnosno nemogućnosti reakcije i/ili odgovora.

The work consists of several el ements i.e., objects. On the wall, on an ordinary wooden hanger one (my) military uniform is hung. On the military uniform, all the pockets on the right side are sewn shut. After my first stroke, was completely immobile for three months and had to learn everything anew. After the second stroke, the left side of my brain and the right side of my body have been significantly and irreversibly damaged. Therefore, the pockets on the right side of the uniform are sewn shut. After leaving Rijeka and returning to Dubrovnik (2021), I was upkeeping the garden at the Flora Gallery and buried in the garden found numerous animal bones, wires, objects, parts of toys, dishes, shoes, parts of a military uniform... and the remains of a burnt red flag with a sickle and a hammer. The day I dug that flag was 24 February 2022, which is now considered the beginning of the Russian invasion and the day of the military attack on Ukraine. The excavated objects, the flag, the uniform make me remember and feel a renewed sense of horror, just like in 1991. The mirror with black flora in the corner is part of my 1991 artwork, and I wore the uniform in 1992/1993. The work as a whole, as a collection of objects, is an associative picture of failure and immobility, i.e., inability to react and/or respond.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts 80 81

TANJA VUJASINOVIĆ

– Gospođo, gdje radite?

kombinirana tehnika, 50×140 cm, 2021.

RAD JE PRODUCIRAN U SKLOPU PROGRAMA GALERIJE GREEN ROOM

IZ ZABOKA. HVALA ANONIMNIM UMIROVLJENIM RADNICAMA ZIVT-A

TANJA VUJASINOVIĆ

– Ma’am, where do you work?

mixed media, 50×140 cm, 2021

WORK

Svojevrsna „spomen ploča“ radni cama Zagorske industrije vunenih tkanina (ZIVT) subverzivan je primjer kulture sjećanja. U radu se preklapa kolektivna memorija u formi osobnih sjećanja, osta taka asortimana tvornice i same lokacije rada.

Tekst otisnut na bali vunenog tekstila proizvedenog u ZIVT-u, odnosno na materijalnom ostatku tvornice, zasniva se na sjećanji ma bivših zaposlenica tvornice, proizvođača vunenih tkanina ugašenog devedesetih godina, nakon privatizacije i sustavne deindustrijalizacije novonastale države. Govori o egzistencijalnoj sigurnosti radnica, emancipaciji koju im je tvornica omogućila kritički se i osobno osvrće na privatizaciju. Propast tekstilne industrije uzrokovan maćehinskim odnosnom države, a time gubitak velikog broja većinom radnih mjesta žena gubitak mogućnosti njihove emancipacije, poklapa se s ideološkim preokretom jačanja patrijarhata na ovim prostorima.

Rad je realiziran kao site-spe cific intervencija postavljena u trgovini KIK, u trgovačkom centru City Park Zabok, izgrađenom unu tar bivših tvorničkih hala ZIVT-a.

Infiltriranje omanje bale ZIVTovog tekstila s otisnutim sjećanji ma na tvornicu unutar uvoznog tekstilnog asortimana u zgradi bivše tvornice ironično podcrtava činjenicu da je upravo politika po ticanja uvoza jedan od glavnih ra zloga propasti hrvatske industrije, naročito njene tekstilne grane.

A kind of “memorial plaque” to the workers of the Zagorje Wool Fabric Industry is a subversive example of the culture of remembrance. Collec tive memory in the form of personal memories, remnants of the factory assortment and the exhibition loca tion overlap within the work.

The text printed on the bale of woollen material manufactured at ZIVT, i.e. on the material residue from the factory, is based on the personal memories of former fe male employees of the factory, a manufacturer of woollen fabrics

that was shut down in the nineties, after privatization and systematic deindustrialization of the newly formed state. It talks about the existential security of female work ers, the emancipation that the factory provided, and critically and personally reflects on privatisation. The collapse of the textile industry caused by the hostile treatment by the state, and thus the loss of a large number of jobs, mostly for women, and the loss of the possibil ity of their emancipation, coincides with the ideological shift and the strengthening of patriarchy in these areas.

The work was realized as a site-specific intervention in the KIK store, in the City Park Zabok shop ping centre, built inside the former factory halls of ZIVT.

The infiltration of a small bale of ZIVT textiles with printed memories of the factory inside the imported textile assortment in the building of the former factory ironically un derlines the fact that the policy of encouraging imports is one of the main reasons for the collapse of the Croatian industry, especially its tex tile branch.

57. zagrebački salon vizualnih
57th Zagreb Salon of Visual Arts 82 83
umjetnosti
THE WAS PRODUCED AS PART OF THE PROGRAMME OF THE GREEN ROOM GALLERY FROM ZABOK. ACKNOWLEDGEMENT GOES TO THE ANONYMOUS RETIRED WORKERS OF ZIVT

BIOGRAFIJE UMJETNIKA

selma banich (1979, SFRJ) je umjetnica i aktivistica. Njezina je umjetnička praksa utemeljena u procesualnom, istraživačkom i aktivističkom radu, a politički je nadahnuta anarhizmom feminiz mom. Stvara samostalno i u su radnji s drugim umjetnicama_ima, kustosi_ca_ma, grupama inicijativama na Balkanu, u Europi i SAD-u. Sudjelovala je u brojnim plesnim, kazališnim i opernim produkcijama kao koreografkinja, a nastupala je i na filmu. Sudjeluje u lokalnim i transnacionalnim inicijativama solidarnosti koje su povezane s tekućim feminističkim, antifašističkim, migrantskim i radničkim borbama. Trenutno su to inicijative Zagreb grad-utočište, Transbalkan ska solidarnost Za KRUH.

istraživanja (recentni izbor): „Nela goda, tjeskoba“, instalacija (2016.), „Glosarij“, audio rad (2017.), „Opće dobro“, akcija, instalacija (2017.), „Popravljanje Ustava Republike Hrvatske“, instalacija (2019.), „Što umjetnica/umjetnik treba: studija slučaja“, umjetničko istraživanje (2019.), „Kolekcija za pamćenje“, 2 knjige umjetnice, instalacija (2019.), „Usputno zlo“, umjetničko istraživanje (2020.), „Mutne vode“, umjetničko istraživanje, instalacija (2021.), „Visoki kriteriji“, video, instalacija (2022.).

Krapina 2010., Sljeme 2011., Aleja skulptura, Zagreb (privremeno) 2014., Sinj 2015., Tehnički muzej, Zagreb 2015., Duga Resa 2016., Glina 2019.). Također je sudjelovao na tri međunarodne kiparske ra dionice (Vrsar 1999., Češka 2003., Pag 2021) i jednoj ljetnoj školi (Grožnjan, 2021.).

ARTISTS’ BIOGRAPHIES

.

Ana Dana Beroš je arhitektica koja se bavi kritičkim prostornim prak sama – umjetničkim istraživanjima, pedagoškim izložbenim projek tima, te izdavaštvom. Finalistica je nagrade Wheelwright Prize, Sveučilište Harvard GSD, 2014. U međunarodnoj selekciji na 14. Venecijanskom bijenalu arhitektu re nagrađena je Posebnim prizna njem za kustosko-istraživački rad Intermundia. Gošća je urednica časopisa Život umjetnosti na temu Trans/migrantnost: psihogeografije prijelaza, 2017. Ana Dana Beroš i Matija Kralj Štefanić autori su dokumentarnog serijala TROGLAS – Priče u pokretu, u produkciji In termundije i Videodroma, za kanal VIDA, 2022.

Tanja Dabo rođena je 1970. u Rijeci. 2003. Magistrira na ALUO u Ljubljani. Multimedijalna umjetnica, autorica umjetničkih instalacija, performansa, fotografskih radova, video radova dr. U svom radu bavi se temama položaja pojedinca u društvu, odnosa umjetnika/ica i institucija, individualnog spram kolektivnog, nametnutih očekiva nja, nacionalnog identiteta i slično. Od 1993. godine izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, kustoskim projektima i festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu, natječaj nog i pozivnog karaktera. Dobit nica je više nagrada i priznanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Umjetnički radovi i umjetnička

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon

Matija Debeljuh rođen je 1980. u Puli. Diplomirao je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, Odsjek za di zajn vizualnih komunikacija. Pred stavljao je Hrvatsku na Biennaleu mladih umjetnika Europe i Medite rana. Matija Debeljuh je dosad izlagao na mnogobrojnim skupnim i samostalnim izložbama. Od među narodnih radionica svakako treba izdvojiti sudjelovanje na Sarajevo Talent Campusu i Berlinale Talent Campusu. Eksperimentalni filmovi i videoradovi Matije Debeljuha pri kazivani su na međunarodnim festivalima gdje su osvojili značajne nagrade. Godine 2013. u Vodnjanu otvara Apoteku – prostor za su vremenu umjetnost. Godine 2020. završava postdiplomski studij Movies – Moving Images Arts pri Sveučilištu arhitekture u Veneciji. Kratka filmografija: K51, La cantina di ferro, Opsesija, Contrada, Grad od čelika, Gubilište.

Ivan Fijolić rođen je u Zagrebu (1976.), a diplomirao je kiparstvo na nastavničkom odsjeku Akade mije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2016. godine stekao je doktorat umjetnosti pod men torstvom red. prof. art. Peruška Bogdanića te izv. prof. dr. sc. Žarka Paića. Na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u umjetničko nastavnom zvanju docent zaposlen je od 2016. godine. Autor je preko 35 samostalnih izložbi, od toga šest inozemnih. Sveukupno je sudjelo vao u preko 70 zajedničkih izložbi, od toga 14 u inozemstvu. Javno sti se predstavio s deset javnih skulptura (Vrsar 1999., Češka 2003., Bosna i Hercegovina 2006.,

Darko Fritz (1966.) je likovni umjet nik i kustos koji svojim radom premošćuje medijske i suvremene umjetničke prakse. Od 1980-ih izvodi brojne instalacije u javnom prostoru, a od 1994. u njima uklju čuje i hortikulturu kojom se naj češće oblikuju sadržaji preneseni iz digitalne domene. Od 1980-ih ostvaruje videoradove uživo izvodi audiovizualne kompozicije koristeći tehnike ‘proširenog filma’. Kao član projekta Katedrala, 1988. ostvaruje multimedijalnu kom pjuterski generiranu interaktivnu instalaciju, a od 1994. ostvaruje umjetničke radove na internetu. Multimedijske radove predstavlja u galerijskim i muzejskim izlagačkim prostorima te na medijskim, film skim video festivalima i u javnim prostorima. Svoj umjetnički rad predstavio je na dvadeset samo stalnih i više od stotinu grupnih izložbi diljem svijeta. Uz odabir suvremene umjetničke produkcije kroz program Siva zona u Korčuli, kustos je niza izložbi o povijesti suvremene i medijske umjetnosti. Predaje Media Art Histories na sveučilištu Danube u Kremsu. Član je strukovnih organizacija HDLU, ULUPUH, HZSU i AICA.

Igor Grubić aktivan je kao multimedijalni umjetnik u Zagrebu od ranih devedesetih. Bavi se site-specific intervencijama u javnom prostoru, fotografijom i filmom. Njegovu kritičku, druš tveno-politički posvećenu praksu karakterizira dugotrajni angažman, a u radovima se posvećuje prošlim i sadašnjim političkim situacijama: od dubinskog istraživanja sudbine povijesnih spomenika i propasti industrije do istraživanja proble ma manjinskih zajednica. Iako se temelji na dokumentarnoj tradiciji, Grubićev rad u fotografiji i filmu obilježava afektivan i empatičan pristup, koji je duboko human i

Visual Arts 84 85
of

često poetičan. Izlagao je na ra znim međunarodnim izložbama: Tirana Biennial 2 (2003); Manife sta 4 (Frankfurt, 2002); Gender Check, MuMOK (Vienna, 2009); 11th Istanbul Biennial (2009); East Side Stories, Palais de Tokyo (Paris, 2012); Manifesta 9 (Genk, 2012); Gwangju Biennale (2014); Zero Tolerance, MOMA PS1 (New York 2014); Degrees of Freedom, MAMbo (Bologna, 2015); 5th The ssaloniki Biennial (2015); The Value of Freedom, Belvedere 21 (Vienna, 2018); 58th Venice Biennale (2019); Yerevan Biennial – The Time Complex (2020); Bigger than myself, MAXXI (Rome, 2021).

Nicole Hewitt se bavi filmom, instalacijama, performansom i tek stom. Diplomirala i doktorirala na Slade School of Art 2013. Mjesta i izložbe na kojima je prikazala svoje radove uključuju: Black Box MSU; Galeriju 90/60/90; Sonic Acts Aca demy, Amsterdam; MMSU Rijeka; Nevidljiva Savičenta, Savičenta; Perforacije, Zagreb; Izlog suvre menog zvuka, Zagreb; Museums Quartier, Beč; Galeriju Nova, Za greb; UrbanFestival, Zagreb; Spa port Biennial, Banja Luka; Walker Art Centre, Minneapolis; Insert, Retrospective of Croatian Video Art, MSU Zagreb; Here Tomorrow, MSU Zagreb. Njezini filmovi su prikazani na Defy Film Festivalu, Nashville; Rencontres Internationa les Paris-Berlin; Hiroshima Interna tional Festival of Animation; IDFF Amsterdam; Festival of New Film Split; IFF Rotterdam; EMAF/New Media Festival Seoul; Montreal International Festival of New Ci nema and New Media. Članica je kolektiva Zvukospjevi i suosnivači ca umjetničke organizacije Studio Pangolin. Predaje na Odsjeku za Animirani film i nove medije ALU Zagreb.

Mak Hubjer (1993.) je vizualni umjetnik i umjetnik društvene prakse. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split. Svoje rado ve izlagao je na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama. Radi na političkim i društvenim tema ma kroz performativne i vizualne medije. Radovi nastali u studiju su slike i mix-media instalacije. Osni

vač je i direktor Galerije Brodac Sarajevo.

Paulina Jazvić (Zagreb, 1973.) aktivna je na području mode i vizualnih umjetnosti od kraja 1990ih. Nakon stjecanja diplome na odsjeku Dizajn odjeće tekstila na Tekstilno tehnološkom fakul tetu u Zagrebu (1995.) diplomirala je grafiku u klasi prof. Šuteja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2001.). Zaposlena je kao izvanredna profesorica na Tekstil no-tehnološkom fakultetu Sveuči lišta u Zagrebu, u Zavodu za dizajn projektiranje tekstila odjeće. Članica je HDLU–a. Dobitnica je sedam nagrada te je izlagala na stotinjak izložbi.

Mihael Klanjčić (Zagreb, 1994.) diplomirao je 2019. na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (smjer: slikarstvo), u klasi prof. Da mira Sokića. Izlagao je na brojnim skupnim izložbama među kojima su: 36. salon mladih – Situacija (Pa lača Vranyczany), 35. salon mladih – Millenial, (Dom HDLU), 16. Erste Fragmenti (Lauba), Umjetnost je sumnja (LEXART Skladište), 14. Er ste Fragmenti (Galerija Kranjčar) te na samostalnim izložbama u gale riji SC, galeriji Academia Moderna, galeriji Zilik. Živi i radi u Zagrebu.

Ksenija Kordić maturirala je 1997. godine u Školi primijenjene umjet nosti i dizajna u Zagrebu, slikarski odsjek, a iste godine upisala Aka demiju likovnih umjetnosti u Za grebu, nastavnički odsjek. Diplomi rala 2004. godine u slikarskoj klasi profesora Miroslava Šuteja. U radu istražuje područja novih i najnovi jih medija (eksperimentalni video, videoinstalacija, 3D oblikovanje i animacija, performans, fotografija sl.), a tematski je zaokupljena feminizmom, politikama identiteta te kulturnim i sociološkim teori jama koje proizlaze iz marksizma. Članica je HDLU-a HZSU-a. Autori ca je tridesetak samostalnih izlož bi i performansa.

Alem Korkut rođen je 1970. u Travniku. Osnovnu i srednju ško lu završio je u Banjaluci. Upisao je studij kiparstva na Akademiji

likovnih umjetnosti u Sarajevu 1991. Nastavio je studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 1997. godine. Autor je više skulptura u javnim prostorima, između osta lih skulpture Karijatida u Pazinu (2002.), spomenika biciklu u Ko privnici (2005.), spomenika palim braniteljima Domovinskog rata u Šibeniku (2006.), Karlovcu (2009.) Koprivnici (2016.). Između ostalih, dobitnik je i Velike nagrade 27. salona mladih u Zagrebu, godiš nje nagrade HDLU-a za mladog umjetnika 2004. godine, Velike nagrade Splitskog salona 2009. godine, treće nagrade na izložbi T-HT nagrada@msu.hr 2011. godi ne, te Nagrade Trijenala hrvatskog kiparstva 2018. godine. Dobitnik je brojnih nagrada na natječajima za skulpture u javnim prostorima. Izlagao na pedesetak samostalnih dvjestotinjak skupnih izložbi u Hr vatskoj i inozemstvu. Od 1998. do 2007. bio je član HZSU-a u statusu samostalnog umjetnika. Od 2003. član je i voditelj umjetničke orga nizacije Atelijeri Žitnjak. Od 2007. predaje kiparstvo na ALU u Zagre bu, trenutno u statusu redovnog profesora.

Matija Kralj Štefanić je umjetnik koji je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na Odsjeku kiparstva, te Odsjeku za animaciju i nove medije. Radio je kao terenski snimatelj za N1, tre nutačno za SNV. Redovito doku mentira suvremenu plesnu scenu u Zagrebu, a s Anom Danom Beroš surađuje na projektu Geotrauma (2017. – 2022). Ana Dana Beroš i Matija Kralj Štefanić autori su do kumentarnog serijala TROGLAS –Priče u pokretu, u produkciji Inter mundije i Videodroma, za kanal VIDA, 2022.

Radovan Kunić rođen je 1987. u Rijeci. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci 2012. godine. Otad aktiv no djeluje na umjetničkoj sceni, izražavajući se pretežno u mediju slikarstva. Sudjeluje na međuna rodnim simpozijima i rezidencijama (Belgija, SAD, Njemačka) te izlaže na brojnim skupnim i samostalnim izložbama. Dobitnik je nekoliko

nagrada i priznanja, a njegovi se radovi nalaze u privatnim javnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Od 2015. radi i kao asistent na Akade miji Primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Član je HDLU-a HDLU-a Rijeka, a od 2016. do 2019. i HZSU-a. Živi u Matuljima.

Luka Kušević rođen je 1993. u Zagrebu. Diplomirao je 2017. na Slikarskom odjelu Akademije likov nih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Zoltana Novaka. Izlagao je na ne koliko samostalnih i više skupnih izložbi diljem Hrvatske. Dobitnik je nagrade Iva Vraneković/Vladimir Dodig Trokut na 6. bijenalu slikar stva. Jedna slika otkupljena mu je 2020. za kolekciju Erste fragmenti. Živi i radi u Zagrebu.

Siniša Labrović (1965., Sinj) mul timedijalni je umjetnik. U 2005. privukao je pažnju radom Flock. org, u kojemu su ovce bile natje cateljice u reality showu. Radovi mu se nalaze u zbirkama MSU-a u Zagrebu, Galerije umjetnina u Spli tu, Umjetničke galerije u Dubrovni ku, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, kao i u privatnim kolekcijama. Izlagao je na 11. istanbulskom bijenalu 2009. te predstavljao Hrvatsku na 13. Ve necijanskom bijenalu arhitekture 2012., s Pulskom grupom (H. Brku šić, I. Bezinović i B. Cvjetanović).

Glorija Lizde rođena je 1991. godine u Splitu. Završila je pred diplomski studij filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij fotografije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ostvarila je nekoliko samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je Dekaničine nagrade za rad na seriji fotografija F20.5. Nominira na je za World Press Photo Joop Swart Masterclass 2020 te je jedna od izabranih fotografkinja u međunarodnom programu za nadolazeće umjetnike Parallel –European Photo Based Platform 2018. i 2021. Dobitnica je stipendi je i rezidencije Dr. Éva Kahán Foundation za 2022. godinu. Dobitnica je nagrade Radoslav Putar 2022.

Ivica Malčić rođen 1964. u Zagre bu. Diplomirao na ALU u Zagrebu 1996. Dosad je izlagao na tridese tak samostalnih i stotinjak skupnih izložbi. Od 1998. do 2002. izlaže u Zagrebu svake godine 100 slika, a 2007., 2009. i 2017. izlaže 365 dnevničkih crteža, koji su dvaput u cijelosti objavljeni u časopisu Fantom slobode, izdavač Durieux. Triput je bio finalist THT nagrade u MSU. Njegov rad dio je stalnog postava Nacionalnog muzeja mo derne umjetnosti u Zagrebu. Član je HZSU. Živi radi u Zagrebu.

Kristina Marić diplomirala je 2015. na Umjetničkoj akademiji u Osije ku, na Odsjeku za likovnu umjet nost. Dobitnica je dviju nagrada za mlade umjetnike: Red Carpet Art Award (2017.) i Zlatna lubenica 5.0 (2021.). Godine 2018. finalistica je Nagrade Radoslav Putar (Institut za suvremenu umjetnost, Zagreb).

Boravila je na rezidencijama Art Quarter Budapest (Mađarska, 2013.), Nida Art Colony (Litva, 2019.), Kulturvermittlung Steimark Residence (Austrija, 2020.). Sudje luje na brojnim izložbama i festi valima, poput: HT nagrada za su vremenu umjetnost (MSU Zagreb, 2019.), 13festivalen Göteborg (Švedska, 2018.), Performance Art Festival (Osijek, 2017.), 27., 26. i 24. slavonski biennale (MLU, Osijek, 2021., 2018., 2016.), 34. salon mla dih (Dom HDLU-a, Zagreb, 2018.), 51. i 54. zagrebački salon vizualne umjetnosti (Dom HDLU-a, Zagreb, 2016. i 2019.), Device Art (Zagreb, 2015.), Crosstalk video art Festival (Budimpešta, 2013.) itd. Asistenti ca je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Ana Mušćet (1981.) magistrirala je 2016. godine na Odsjeku za kiparstvo Akademije likovnih um jetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Slavomira Drinkovića, s najvećom pohvalom Summa Cum Laude. Godine 2010. magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pri Odsjeku za hrvatski jezik i knji ževnost te Odsjeku za ruski jezik književnost. Dobitnica je nekoliko stipendija za izvrsnost, finalistica je Essl Art Award nagrade za 2015. godinu, dobitnica Posebne rekto rove nagrade te dviju Dekanovih

nagrada za uspješnost u radu. Za rad o Golom otoku, Na promjenu zraka, stručni žiri predvođen ame ričkim umjetnikom Geryjem Hillom dodijelio joj je 2015. Freedom Award na VII Passion for Freedom festivalu u Londonu. Dobitnica je Posebnog priznanja za ostvarenje od međunarodne važnosti, Dies Academicus 2015. Stipendistica je nizozemskog Woman Education Funda. Na 25. slavonskom bienna leu održanom 2016. osvaja Grand Prix za rad Zastave, a 2017. i nagra du publike na istoj izložbi. Godine 2019. Zaklada Adris dodijelila joj je nagradu u kategoriji Stvaralaštvo. Radovi joj se nalaze u zbirkama suvremene umjetnosti u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, Ga leriji umjetnina u Splitu, a od 2020. u fundusu Galerije Antun Augu stinčić. Umjetnička je suradnica pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu.

Damir Očko (Zagreb, 1977.) diplo mirao je na Zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti te je izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Njegove recentne samostalne izložbe održane su u Muzeju su vremene umjetnosti u Zagrebu, Nacionalnoj Galeriji u Pragu, Jeu de Paume muzeju u Parizu, Muzeju suvremene umjetnosti u Borde auxu, Muzeju Amparo u Meksiku, Tiziani di Caro galeriji u Napulju, Dazibao u Montrealu, Künstlerhaus u Grazu, Yvon Lambert galeriji u Parizu, Palais de Tokyo u Parizu, Kunsthalle Düsseldorf, Kunstverein Leipzig itd.

Izlagao je na brojnim skupnim izložbama u institucijama kao što su: FRAC Pays de la Loire, OFF Bijenale u Budimpešti, MUDAM u Luxembourgu, FRAC le Plateau, Württembergische Kunstverein

Stuttgart, Kunsthalle Vienna, Mu zej suvremene umjetnosti u Zagre bu, Fondacija Louis Vuitton, Centre for Contemporary Art Ujazdowski, Varšava, itd. Damir Očko predstavljao je Hrvatsku na 56. venecijan skom Bijenalu. Radovi mu se nala ze u brojnim muzejskim i privatnim kolekcijama, među kojima su Louis Vuitton Fondacija, CNAP – Centre national des arts plastiques in Paris, MUDAM, Luxembourg, Le

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts

86 87

Plateau u Parizu, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu te Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Renata Poljak diplomirala je kao profesorica likovne kulture u Spli tu, a postdiplomski studij završila je na Likovnoj akademiji École Régionale des Beaux-Arts u Nan tesu, Francuska. Njezini su radovi izlagani u sklopu mnogobrojnih sa mostalnih i međunarodnih izložbi te filmskih festivala i bijenala. Po ljak je dobitnica brojnih nagrada, uključujući nagradu za kratki film Golden Black Box Short Award na berlinskom festivalu Balkan Black Box Festival. Film Velika očekivanja dobio je i nagradu za najbolji film u domaćoj konkurenciji na 4. film skom Festivalu u Taboru, a Splitski Salon 2011. nagrađuje njezin video rad Režiranje glumaca / Režiranje uvjerenja, koji je dobio nagradu T-HT natječaja u Muzeju suvre mene umjetnosti (2012). Godine 2010. selekcija njezinog video i filmskog stvaralaštva prikazana je u Centru Georges Pompidou u Parizu, a fotografski radovi u Ca russelu muzeja Louvre u Parizu, u okviru Paris Photo 2010. U jesen 2012. izlagala je samostalno u centru Palais de Tokyo u Parizu, a Village Voice je proglasio njezinu samostalnu izložbu u galeriji Stephan Stoyanov jednom od triju najboljih u New Yorku za mjesec siječanj 2013. U studenom 2014. otvara dvije simultane samostal ne izložbe u dva montrealska art centra – Optica i Occurrence. Od recentnih grupnih izložbi, Poljak je sudjelovala na izložbi Prophetia u Fundazio Joan Miro u Barceloni te Stories from the Edge u Kunst haus Graz te na Biennaleu u Dres denu. Njezina tri recentna filma –Još jedan odlazak, Porvenir i Split – premijerno su prikazani na Ober hausen Film festivalu, Oberhausen, Njemačka. Porvenir je osvojio pet nagrada na filmskim festivalima.

Ivan Prerad (1988., Zagreb) završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu (2007). Upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo (2008), te stekao akademsko zvanje sve učilišnog prvostupnika (Baccalau

reus) slikarstva (2012). Završio je diplomski sveučilišni studij slikar stva, u klasi prof. Zoltana Novaka (2014). Izlagao je na pet samostalnih izložbi: Galerija SC, Zagreb (2013), Galerija Zlati Ajngel, Va raždin (2014), Galerija Galženica, Velika Gorica (2015), Galerija Šira, Zagreb (2016), Galerija Kranjčar, Zagreb (2020), te brojnim sku pnim izložbama. Dobitnik je više nagrada: Erste Grand Prix (2013), HPB nagrada za mladog umjet nika 3. bijenala slikarstva (2015) i HDLU godišnja nagrada za mladog umjetnika (2020). Član je Hrvat skog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Igor Ruf rođen je 1984. godine u Virovitici. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2012. zaposlen je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na izložbama u zemlji i inozemstvu, te je dobitnik nekoliko nagrada priznanja. Živi i radi u Zagrebu.

Neli Ružić je multimedijalna umjetnica koja istražuje percep ciju vremena, povijesne narative i preklapanja osobnog i kolektivnog sjećanja. Diplomirala je slikarstvo na Fakultetu primenjenih umet nosti u Beogradu i magistrirala na Facultad de Artes, UAEM, Meksiko. Imala je niz samostalnih izložbi i sudjelovala na brojnim izložbama, projektima i festivalima u Hrvatskoj inozemstvu. Krajem devedesetih godina odlazi u Meksiko te od 2003. do 2012. godine predaje na ENPEG La Esmeralda, Mexico City. Dobitnica je druge nagrade T-HTnagrada@msu.hr, MSU, Za greb (2016.), stipendije Conacyt, Meksiko (2012. – 2013.), stipendije ArtsLink (1996.) za rezidenciju u Headlands Center for the Arts, Sausalito, SAD, te Nagrade Bienna lea mladih, Moderna galerija u Rijeci (1993.). Njezini su radovi dio kolekcija Galerije umjetnina u Spli tu, MMSU-a Rijeka, MSU-a Zagreb, Galerije Marino Cettina, Umag, galerije Caixa Forum u Barceloni. Od 2013. predaje u Školi likovnih umjetnosti, gdje 2014. osmišljava koncept i program Galerije Škola koju vodi do 2018. godine. Od

2021. godine predaje na Slikar skom odsjeku Umjetničke akade mije Sveučilišta u Splitu. WEB: neliruzic.com

Slaven Tolj rođen je 1964. u Dubrovniku, a diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1987. Nakon povratka u Dubrovnik 1988. sudjeluje u kul turnom životu grada kao umjetnik, kustos, osnivač i voditelj Art radio nice Lazareti (ARL) do 2012. Godi ne 1997. izlagao je na Documenti X u Kasselu. Godine 2005. odabran je za hrvatskog izbornika 51. ve necijanskog bijenala. Od 2012. do 2020. ravnatelj je Muzeja moderne suvremene umjetnosti u Rijeci (MMSU). Godine 2016. godine izla že s Mirandom Veljačić, Eminom Višnić i Dinkom Peračićem na 15. međunarodnom bijenalu arhitek ture u Veneciji. Sudjeluje u pisanju prijave programa za Rijeka EPK, a poslije postaje i umjetnički direktor projekta Rijeka 2020. Godine 2019. izlaže s Marijanom i Izvorom Pende u Veneciji, u okviru poprat nog programa 58. venecijanskog bijenala. Godine 2021. vraća se u Dubrovnik aktivno sudjeluje u radu Art radionice Lazareti kao kustos suvoditelj programa, te u radu HDLU Dubrovnik – Galerija Flora kao voditelj programa medi jateke.

Tanja Vujasinović je vizualna umjetnica iz Zagreba. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i magistrirala Fine Art na Central Saint Martins College u Londonu. Radi u različi tim medijima i umjetničkim formama uključujući skulpturu, multime dijalne instalacije te site-specific intervencije u javnom i galerijskom prostoru i film. Sudjelovala je na brojnim izložbama filmskim festi valima u zemlji i inozemstvu i više je puta nagrađivana za svoj rad.

Vujasinović je jedna od autorica interdisciplinarnog edukacijskog projekta Grad na drugi pogled, koji prvenstveno kroz medije vi dea i urbanih intervencija istražuje javni prostor. Predaje kiparstvo i umjetnost u javnom prostoru na ALU Zagreb.

Selma Banić (1979, SFRY) is an artist and activist. Her art practice is grounded in process, research and activist work, and she is politically inspired by anarchism and feminism. She works independently and in collaboration with other artists, curators, groups and initiatives in the Balkans, Europe and the USA. She has participated in nu merous dance, theatre and op era productions as a choreog rapher and has also performed on film. She participates in local and transnational solidarity initiatives linked to the ongoing feminist, anti-fascist, migrant and workers’ struggles. These currently include the initiatives Zagreb city-refuge, Trans-Balkan Solidarity and For BREAD.

Ana Dana Beroš is an architect engaged in critical spatial prac tices – art research, pedagogi cal and exhibition projects, and publishing. She was a finalist for the Wheelwright Prize, Harvard GSD University, in 2014. In the international selection at the 14th Venice Biennale of Archi tecture she was awarded the Special Commendation for her curatorial and research work In termundia. She is a guest editor of the Život umjetnosti maga zine on the topic of Trans/mi gration: Psychogeographies of the Threshold, 2017. Ana Dana Beroš and Matija Kralj Štefanić are the authors of the docu mentary series THREE-VOICED –Stories on the Move, produced by Intermundia and Videodrom, for the VIDA channel, 2022.

Tanja Dabo was born in Rijeka in 1970. In 2003, she earned a master's degree from the Acad emy of Fine Arts and Design in Ljubljana. She is a multimedia artist, creator of art installations, performances, photographic works, video works, etc. In her work, she deals with the topics of the position of the individ ual in society, the relationship between artists and institutions, the individual versus the col lective, imposed expectations, national identity and the like. Since 1993 she has exhibited at numerous solo and group exhi bitions, curatorial projects and festivals in Croatia and abroad, at competition-exhibitions and by invitation. She has won sev eral awards and commendations in Croatia and abroad.

Artworks and art research (recent selection): "Discomfort, Anxiety", installation (2016), "Glossary", audio work (2017), "Common Good", action, in

stallation (2017), "Repairing the Constitution of the Republic of Croatia", installation (2019), "What an Artist Needs: Case Study", art research (2019), "Collection to Remember", two artist books, installation (2019), "Casual Evil", art research (2020), "Murky Waters", art research, installation (2021) "High Criteria", video, installa tion (2022).

Matija Debeljuh was born in Pula in 1980. He graduated from the Arts Academy in Split, Visual Communications Design Department. He represented Croatia at the Biennial of Young Artists from Europe and the Mediterranean. Matija Debel juh has exhibited in numerous group and solo exhibitions. The most notable international workshops he has participat ed in include Sarajevo Talent Campus and Berlinale Talent Campus. Matija Debeljuh’s experimental films and video works were screened at interna tional festivals where they also won notable awards. In 2013, in Vodnjan (Istria, Croatia) he opened the Pharmacy - a space for contemporary art. In 2020, he completed his postgradu ate studies in Movies – Moving Images Arts at the University of Architecture in Venice. Short filmography: K51, La cantina di ferro, Obsession, Contrada, City of Steel, Losing Ground.

Ivan Fijolić was born in Zagreb (1976). He graduated in sculp ture from the Art Education Department of the Academy of Fine Arts in Zagreb, and in 2016 he earned a PhD in Arts under the mentorship of Prof. Peruško Bogdanić and Assoc. Prof. Žarko Paić. He has been employed as an assistant professor at the Art Education Department of the Academy of Fine Arts in Zagreb since 2016. He has had over 35 solo exhibitions, six of these abroad. In total, he participated in over 70 group exhibitions, 14 of these abroad. He also creat ed ten public sculptures (Vrsar 1999, Czech Republic 2003, Bosnia and Herzegovina 2006, Krapina 2010, Sljeme 2011, Sculpture Alley, Zagreb (tempo rarily) 2014, Sinj 2015, Technical Museum, Zagreb 2015, Duga Resa 2016, Glina 2019). He has also participated in three inter national sculpture workshops (Vrsar 1999, Czech Republic 2003, Pag 2021) and one sum mer school (Grožnjan, 2021).

Darko Fritz (1966) is an artist and curator who bridges media and contemporary art practices in his work. Since the 1980s, he has been creating numerous installations in public space, and since 1994 he has also been incorporating horticulture that most often shapes con tent transferred from a digital domain. Since the 1980s, he has been making videos and performing audiovisual com positions live using ‘extended film’ techniques. As a member of the Cathedral Project, in 1988 he created a multimedia computer-generated interactive installation, and since 1994 he has been creating artworks on the Internet. He has exhibited his multimedia works in galleries and museums, at media, film and video festivals and in public spaces. He has exhibited in 20 solo and more than a hundred group exhibitions around the world. In addition to producing contemporary art through the Siva zona programme in Korču la, he has curated a series of exhibitions on the history of contemporary and media art. He teaches Media Art Histories at Danube University in Krems. He is a member of professional organizations: Croatian Associ ation of Artists, Croatian As sociation of Artists of Applied Arts, Croatian Freelance Artists’ Association) and AICA.

Igor Grubić has been active as a multimedia artist in Zagreb since the early 1990s. He deals with site-specific interventions in public space, photography and film. His critical, socio-po litically committed practice is characterized by long-term engagement and in his works he devotes himself to past and present political situations; from an in-depth exploration of the fate of historical monuments and the demise of the industry to exploring the problems of minority communities. Although based on a documentary tradi tion, Grubić’s work in photog raphy and film is characterized by an affective and empathetic approach, which is deeply humane and often poetic. He has exhibited in various interna tional exhibitions: Tirana Biennial 2 (2003); Manifesto 4 (Frankfurt, 2002); Gender Check, MuMOK (Vienna, 2009); 11th Istanbul Biennial (2009); East Side Stories, Palais de Tokyo (Paris, 2012); Manifesto 9 (Genk, 2012); Gwangju Biennale (2014); Zero Tolerance, MOMA PS1 (New York 2014); Degrees of Free

dom, MAMbo (Bologna, 2015); 5th Thessaloniki Biennial (2015); The Value of Freedom, Belve dere 21 (Vienna, 2018); 58th Venice Biennale (2019); Yerevan Biennial – The Time Complex (2020); Bigger than myself, MAXXI (Rome, 2021).

Nicole Hewitt is engaged in film, installations, performance and text. She graduated/earned her PhD from the Slade School of Art in 2013. She has exhib ited at Black Box Museum of Contemporary Art; 90/60/90 Gallery; Sonic Acts Academy, Amsterdam; MMSU Rijeka; Invis ible Savičenta, Savičenta; Perfo rations, Zagreb; Showroom of Contemporary Sound, Zagreb; Museums Quartier Vienna; Nova Gallery, Zagreb; UrbanFestival, Zagreb; Spaport Biennial, Banja Luka; Walker Art Centre, Min neapolis; Insert, Retrospective of Croatian Video Art, Museum of Contemporary Art Zagreb; Here Tomorrow, Museum of Contemporary Art Zagreb. Her films were screened at the Defy Film Festival Nashville; Rencon tres Internationales Paris-Berlin; Hiroshima International Festival of Animation; IDFF Amsterdam; Festival of New Film Split; IFF Rotterdam; EMAF/New Media Festival Seoul; Montreal Interna tional Festival of New Cinema and New Media. She is a mem ber of the Zvukospjevi col lective and co-founder of the artist-run organisation Studio Pangolin. She teaches at the Department of Animated Film and New Media of the Academy of Fine Arts in Zagreb.

Mak Hubjer (1993) is a visual art ist and artist of social practice. He is a member of the Croatian Association of Artists-Split. He has exhibited in numerous national and international exhibi tions. He works on political and social topics through performa tive and visual media. The works created in the studio are paint ings and mix-media installations. He is the founder and director of the Brodac Sarajevo Gallery.

Paulina Jazvić (born 1973) has been active in the field of fash ion and visual arts since the late 1990s. After graduating in fash ion and textile design from the Faculty of Textile Technology in Zagreb (1995), she graduated in graphics from the Academy of Fine Arts in Zagreb (2001) in the class of Prof. Šutej. She works as an associate professor at the Faculty of Textile Tech nology, University of Zagreb, at

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts

88 89

the Department of Fashion and Clothing Design. She is a mem ber of the Croatian Association of Artists. She has won seven awards and has exhibited in about 100 exhibitions.

Mihael Klanjčić (Zagreb, 1994) graduated from the Department of Art Education at the Acad emy of Fine Arts, University of Zagreb (major: painting), in the class of Prof. Damir Sokić in 2019. He has exhibited in numerous group exhibitions, including the 36th Youth Salon - Situation (Vranyczany Palace), 35th Youth Salon – Millennial, (Home of the Croatian Asso ciation of Artists), 16th Erste Fragments (Lauba), Art is Doubt (LEXART Warehouse), 14th Erste Fragments (Kranjčar Gallery), as well as in solo exhibitions at the SC Gallery, Academia Moderna Gallery, Zilik Gallery. He lives and works in Zagreb.

Ksenija Kordić graduated from the School of Applied Arts and Design in Zagreb, Painting Department, in 1997 and the same year she enrolled in the Academy of Fine Arts in Zagreb, Department of Art Education.

She graduated in 2004 in the painting class of Professor Miro slav Šutej. Her work explores the areas of new and contem porary media (experimental video, video installation, 3D design and animation, perfor mance, photography, etc.), and she is thematically preoccupied with feminism, identity policies and cultural and sociological theories arising from Marxism.

She is a member of the Croa tian Association of Artists and the Croatian Freelance Artists’ Association. She has had about 30 solo exhibitions and perfor mances.

Alem Korkut was born in Travnik in 1970. He completed elementary and secondary school in Banja Luka. In 1991, he enrolled in the Department of Sculpture at the Academy of Fine Arts in Sarajevo in 1991. He continued his studies in sculpture at the Academy of Fine Arts in Zagreb, where he graduated in 1997. He has creat ed several sculptures in public spaces, including the “Karijati da” in Pazin (2002), a monu ment to a bicycle in Koprivnica (2005), a monument to the fallen Homeland War veterans in Šibenik (2006), Karlovac (2009), and Koprivnica (2016). Among others, he won the Grand Prix

of the 27th Youth Salon in Zagreb, the annual Award of the Croatian Association of Artists for Young Artist in 2004, the Split Salon Grand Prix in 2009, the third prize at the T-HT exhibition nagrada@msu.hr in 2011, and the Triennial of Cro atian Sculpture Award in 2018. He has won numerous awards in competitions for sculptures in public spaces. He has exhibited in about fifty solo and about two hundred group exhibitions in Croatia and abroad. From 1998 to 2007, he was a member of the Croatian Freelance Art ists’ Association as a freelance artist. Since 2003 he has been a member and manager of the art organization Žitnjak Studios. Since 2007 he has been teach ing sculpture at the Academy of Fine Arts in Zagreb, currently as a tenured professor.

Matija Kralj Štefanić is an artist who graduated from the Acad emy of Fine Arts in Zagreb, the Department of Sculpture and the Department of Animation and New Media. He worked as a field cameraman for N1, cur rently for the SNV. He regularly documents the contemporary dance scene in Zagreb, and with Ana Dana Beroš collabo rates on the project Geotrauma (2017-2022). Ana Dana Beroš and Matija Kralj Štefanić are the authors of the documentary series THREE-VOICED – Stories on the Move, produced by Intermundia and Videodrom, for the VIDA channel, 2022.

Radovan Kunić was born in Rijeka in 1987. In 2012 he grad uated in sculpture from the Academy of Applied Arts in Rijeka. Since then, he has been actively participating in the art scene, expressing himself predominantly in the medium of painting. He has participated in international symposiums and residencies (Belgium, USA, Ger many) and exhibited in numer ous group and solo exhibitions. He has won several awards and commendations and his works can be found in private and public collections in the country and abroad. Since 2015, he has also been working as an assis tant at the Academy of Applied Arts, University of Rijeka. He is a member of the Croatian Asso ciation of Artists and Croatian Association of Artists Rijeka, and from 2016-2019 he was also a member of the Croatian Freelance Artists’ Association. He lives in Matulji.

Luka Kušević was born in Zagreb in 1993. He graduated in 2017 from the Painting Depart ment of the Academy of Fine Arts in Zagreb in the class of Zoltan Novak. He has exhibited in several solo and numerous group exhibitions in Croatia. He won the Iva Vraneković/Vladimir Dodig Trokut Award at the 6th Biennial of Painting. One of his paintings was bought for the Erste Fragments Collection in 2020. He lives and works in Zagreb.

Siniša Labrović (1965, Sinj) is a multimedia artist. In 2005, he got the public’s attention with the work Flock.org in which sheep were contestants on a reality show. His works are part of the collections of the Mu seum of Contemporary Art in Zagreb, the Art Gallery in Split, the Art Gallery in Dubrovnik, the Museum of Modern and Contemporary Art in Rijeka, as well as private collections. He exhibited at the 11th Istanbul Biennale in 2009 and represent ed Croatia at the 13th Venice Biennale of Architecture in 2012 with the Pula Group (H. Brkušić, I. Bezinović and B. Cvjetanović).

Gloria Lizde was born in Split in 1991. She completed her undergraduate studies in film and video at the Academy of Arts in Split and graduated in photography at the Academy of Dramatic Arts in Zagreb. She has had several solo exhibitions and participated in numerous group exhibitions in Croatia and abroad. She won the Dean’s Award for her work on the F20.5 photo series. She was nominated for World Press Pho to Joop Swart Masterclass 2020 and was one of the selected photographers in the interna tional program for up-and-com ing artists Parallel – European Photo Based Platform 2018 and 2021. She won the Radoslav Putar Award in 2022.

Ivica Malčić was born in Zagreb in 1964. He graduated from the Academy of Fine Arts in Zagreb in 1996. So far, he has exhibited in about thirty solo and around one hundred group exhibitions. From 1998 to 2002, he exhib ited 100 paintings in Zagreb every year, and in 2007, 2009 and 2017 he exhibited 365 diary drawings, which were twice published in full in the journal Phantom of Freedom, published by Durieux. He has been a finalist for the THT Award at the

Museum of Contemporary Art three times. His work is part of the permanent exhibition of the National Museum of Modern Art in Zagreb. He is a member of the Croatian Freelance Artists’ Association. He lives and works in Zagreb.

Kristina Marić graduated in 2015 from the Academy of Arts in Osijek, from the Department of Visual Arts. She has won two awards for young artists: Red Carpet Art Award (2017) and Golden Watermelon 5.0 (2021). In 2018, she was a finalist for the Radoslav Putar Award (Institute of Contemporary Art, Zagreb). She has participated in the following residencies: Art Quarter Budapest (Hungary, 2013), Nida Art Colony (Lithu ania, 2019), Kulturvermittlung Steimark Residence (Austria, 2020). She has participated in numerous exhibitions and festivals, such as: HT Award for Contemporary Art (Museum of Contemporary Art Zagreb, 2019), 13festivalen Gothenburg (Sweden, 2018), Performance Art Festival (Osijek, 2017), 27th, 26th and 24th Slavonian Biennale (Museum of Fine Arts, Osijek, 2021, 2018, 2016), 34th Youth Salon (Home of the Croatian Association of Artists, Zagreb, 2018), 51st and 54th Zagreb Salon of Visual Arts (Home of the Croatian Associ ation of Artists, Zagreb, 2016 and 2019), Device Art (Zagreb, 2015), Crosstalk Video Art Festi val (Budapest, 2013), etc. She is an assistant at the Academy of Arts and Culture in Osijek.

Ana Mušćet (1981) received her master’s degree in 2016 from the Department of Sculpture of the Academy of Fine Arts in Zagreb in the class of Prof. Slavomir Drinković, with Sum ma Cum Laude. In 2010 she received her master’s degree from the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb, the Department of Croatian Language and Literature, and the Department of Russian Language and Literature. She received several scholarships for excellence, was a finalist for the Essl Art Award in 2015, and won the Special Rector’s Award and two Dean’s Awards for excellence in her work. In 2015, for her work about Goli Otok, A Change of Air, an expert jury led by the American artist Gery Hill awarded her the Freedom Award at the VII Passion for Freedom Festival in London.

She received the Special Rec ognition for the achievement of international importance, Dies Academicus 2015. She is a fellow of the Dutch Woman Education Fund. In 2016, at the 25th Slavonian Biennale, she won the Grand Prix for the work of Flags, and in 2017 she won the Audience Award at the same exhibition. In 2019, the Adris Foundation awarded her in the Category of Creativity. Her works are included in the collections of contemporary art at the Museum of Fine Arts in Osijek, the Museum of Fine Art in Split, and from 2020 in the holdings of the Antun Augustinčić Gallery. She is an artistic associate at the Acade my of Fine Arts in Zagreb. She lives and works in Zagreb.

Damir Očko (1977, Zagreb) graduated from the Academy of Fine Arts in Zagreb. He has exhibited in numerous solo and group exhibitions in the country and abroad. His recent solo exhibitions were held at the Museum of Contemporary Art in Zagreb, the National Gallery in Prague, the Jeu de Paume Museum in Paris, the Museum of Contemporary Art in Bordeaux, Museo Amparo in Mexico, the Tiziana di Caro Gallery in Naples, DAZIBAO in Montreal, Küns tlerhaus Halle für Kunst und Medien in Graz, Yvon Lambert Gallery in Paris, Palais de Tokyo in Paris, Kunsthalle Düsseldorf, Kunstverein Leipzig, Temple Bar Gallery and Studios in Dublin, etc. He has participated in numerous group exhibitions internationally, at institutions such as FRAC Pays de la Loire, OFF Biennale in Budapest, MUDAM in Luxembourg, FRAC le Plateau, Württembergische Kunstverein Stuttgart, Kuns thalle Vienna, Museum of Con temporary Art in Zagreb, Louis Vuitton Foundation, Centre for Contemporary Art Ujazdowski, Warsaw, etc. Damir Očko rep resented Croatia at the 56th Venice Biennale with his solo exhibition “Studies on Shivering / The Third Degree. His works are included in numerous muse um and private collections, such as the Louis Vuitton Foundation, CNAP – Centre national des arts plastiques in Paris, MUDAM, Luxembourg, Le Plateau in Paris, the Museum of Contemporary Art in Zagreb and the Museum of Modern and Contemporary Art in Rijeka, among others.

Renata Poljak graduated as a professor of fine arts in Split and completed her post graduate studies at the École Régionale des Beaux-Arts Art Academy in Nantes, France. Her works have been exhibited in numerous solo and internation al exhibitions, as well as film festivals and biennials. Poljak has won numerous awards, including the Golden Black Box Short Award at Berlin’s Balkan Black Box Festival. Her film Great Expectations won the award for best film in the national competition at the 4th Film Festival in Tabor, and the Split Salon in 2011 awarded her video work Directing Actors/Di recting Beliefs. The same work also received the T-HT Award at the Museum of Contemporary Art (2012). In 2010, a selection of her videos and films was shown at the Georges Pompi dou Centre in Paris, and pho tographic works in Carrousel of the Louvre Museum in Paris, as part of Paris Photo 2010. In the fall of 2012, Renata Poljak had a solo exhibition at the Palais de Tokyo Centre in Paris and Village Voice declared her solo exhibition at the Stephan Stoyanov Gallery one of the top three exhibitions held in New York in January 2013. In No vember 2014, she opened two simultaneous solo exhibitions at two Montreal Art Centres - Op tica and Occurrence. Her recent group exhibitions include the Prophetia exhibition at the Joan Miro Fundazio in Barcelona and Stories from the Edge at Kuns thaus Graz and the Biennale in Dresden. Her three recent films – Another Departure, Porvenir and Split – premiered at the Oberhausen Film Festival, Ober hausen, Germany. Porvenir has won five awards at film festivals.

Ivan Prerad (1988, Zagreb) graduated from the School of Applied Arts and Design in Zagreb (2007). He enrolled at the Academy of Fine Arts in Zagreb, Department of Painting (2008), and earned a bache lor’s degree (Baccalaureus) in painting (2012). He graduated in painting in the class of Prof. Zoltan Novak (2014).

He has exhibited in five solo exhibitions: SC Gallery, Zagreb (2013), Zlati Ajngel Gallery, Varaždin (2014), Galženica Gal lery, Velika Gorica (2015), Šira Gallery, Zageb (2016), Kranjčar Gallery, Zagreb (2020), and numerous group exhibitions. He has won several awards: Erste

Grand Prix (2013), HPB Young Artist Award at the 3rd Biennial of Painting (2015) and Annual Young Artist Award of the Croatian Association of Artists (2020). He is a member of the Croatian Association of Artists and Croatian Freelance Artists’ Association.

Igor Ruf was born in Virovit ica in 1984. He graduated in sculpture from the Academy of Fine Arts in Zagreb. Since 2012 he has been employed at the Academy of Fine Arts in Zagreb. He has exhibited in the country and abroad and has won several awards and commendations. He lives and works in Zagreb.

Neli Ružić is a multimedia artist who explores the perception of time, historical narratives and overlaps of personal and col lective memory. She graduated in painting from the Faculty of Applied Arts in Belgrade and received her master’s degree from Facultad de Artes, UAEM, Mexico. She has had several solo exhibitions and partici pated in numerous exhibitions, projects and festivals in Croatia and abroad. In the late 1990s, she went to Mexico, and from 2003 to 2012, she taught at EN PEG La Esmeralda, Mexico City. She received the second award of the T-HTnagrada@msu.hr, Museum of Contemporary Art, Zagreb (2016), Conacyt Schol arship, Mexico (2012-2013); ArtsLink Scholarship (1996) for her residency at the Headlands Center for the Arts, Sausalito, USA and Youth Biennial Awards, Modern Gallery in Rijeka (1993). Her works are included in the collections of the Museum of Fine Arts in Split, Museum of Modern and Contemporary Art Rijeka, Museum of Contempo rary Art Zagreb, Marino Cettina Gallery, Umag and Caixa Forum Gallery, Barcelona. Since 2013, she has been teaching at the School of Fine Arts, where she designed the concept and pro gramme of the School Gallery in 2014, which he managed until 2018. Since 2021, she has been teaching at the Painting Depart ment of the Academy of Arts, University of Split.

WEB: neliruzic.com

Slaven Tolj was born in Du brovnik in 1964 and graduated from the Academy of Fine Arts in Sarajevo in 1987. After return ing to Dubrovnik in 1988, he participated in the cultural life of the city as an artist, curator,

founder and manager of the Lazareti Art Workshop (LAR) until 2012. In 1997 he exhibited at Documenta X in Kassel. In 2005, he was selected as the Croatian representative at the 51st Venice Biennale. From 2012 to 2020, he was the director of the Museum of Modern and Contemporary Art in Rijeka (MMSU). In 2016, he exhibited together with Miranda Veljačić, Emina Višnić and Dinko Peračić at the 15th International Bien nale of Architecture in Venice. He co-wrote the application and programme for Rijeka European Capital of Culture and later became the art director of the Rijeka 2020 project. In 2019, he exhibited with Marijana and Izovr Penda in Venice as part of the accompanying program of the 58th Venice Biennale. In 2021, he returned to Dubrovnik and has since actively partici pated in the work of the Lazare ti Art Workshop as curator and co-manager of the programme. He also works with the Croatian Association of Artists Dubrovnik – Flora Gallery as the media library manager.

Tanja Vujasinović is a visual artist from Zagreb. She grad uated in sculpture from the Academy of Fine Arts in Zagreb and earned her master’s degree in Fine Art from Central Saint Martins College in London. She works in various media and art forms, including sculpture, mul timedia installations, site-spe cific interventions in public and gallery spaces and film. She has exhibited in numerous exhibitions and film festivals in the country and abroad and has won numerous awards.

Vujasinović is one of the au thors of the interdisciplinary educational project City at a Second Glance, which explores public space primarily through the medium of video and urban interventions. She teaches sculpture and art in a public space at the Academy of Fine Arts in Zagreb.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts

90 91

OTVORENJE . OPENING NIGHT

57.
57th Zagreb Salon of Visual Arts 92 93
zagrebački salon vizualnih umjetnosti
94 95
57.
zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts
96 97
57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts
98 99
57.
zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts
57. zagrebački salon vizualnih
57th Zagreb Salon of Visual Arts 100 101
umjetnosti
57th
Arts 102 103
57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti
Zagreb Salon of Visual
Arts 104 105
57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual
106 107
57.
zagrebački salon vizualnih umjetnosti
57th Zagreb Salon of Visual Arts
108 109
57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts
110 111
57. zagrebački salon vizualnih
umjetnosti
57th Zagreb Salon of Visual Arts
112 113
57.
zagrebački salon vizualnih umjetnosti
57th
Zagreb Salon of Visual Arts
114 115
57.
zagrebački salon vizualnih umjetnosti
57th
Zagreb Salon of Visual Arts

Koncert stalno mijenjajućeg kolek tiva Živa voda (Maja Rivić (vokal), Mak Murtić (saksofon), Igor Pavlica (truba), Jurica Rukljić (tuba, elektro nika), Josip Šustić (gitara), Jelena Galić (bas gitara, vokal) Daniel Kadi jević (bubanj), koji je improvizirao na temu popularnih pjesama patriotske tematike i budnica.

A concert by a constantly changing collective Živa voda (Maja Rivić (vocals), Mak Murtić (sax ophone), Igor Pavlica (trumpet), Jurica Rukljić (tuba, electronics), Josip Šustić (guitar), Jele na Galić (bass guitar, vocals) Daniel Kadijević (drums), who improvised on the theme of popular patriotic and reveille songs.

57.
57th
of Visual Arts 116 117
zagrebački salon vizualnih umjetnosti
Zagreb Salon
57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts 118 119 57th ZAGREB SALON OF VISUAL ARTS PROGRAM PROGRAM 57. ZAGREBAČKOG SALONA VIZUALNIH UMJETNOSTI

15.9–20 11.2022

Dom HDLU, otvorenje 15. rujna u 19.00 sati

ODABRANI UMJETNICI: Ana

Dana Beroš, Tanja Dabo, Matija Debeljuh, Ivan Fijoić, Darko Fritz, Mak Hubjer, Paulina Jazvić, Mihael Klanjčić, Ksenija Kordić, Alem Korkut, Matija Kralj, Radovan Kunić, Luka Kušević, Siniša Labrović, Glorija Lizde, Ivica Malčić, Kristina Marić, Ana Mušćet, Renata Poljak, Ivan Prerad, Igor Ruf, Neli Ružić, Sara Salamon, Slaven Tolj, Tanja Vujasinović

POZVANI UMJETNICI: selma banich, Igor Grubić, Damir Očko

16.9–20 11.2022

Palača Vranyczany (HIS) u Berislavićevoj 6, otvorenje 16. rujna u 20 sati

Multimedijska umjetnica Nicole Hewitt s timom suradnika predstavit će publikaciju odnosno projekt koji pripovijeda o Jasni, nekadašnjoj studentici zagrebačkog Filozofskog fakulteta, današnjoj pedesetogodišnjakinji koja je zaposlena u Nizozemskoj, na poslovima vezanim uz rat i raspad Jugoslavije. O projektu govore Nicole Hewitt, grafički dizajner Damir Gamulin Gamba te urednica knjige Ivana Meštrov.

krajem 2016. godine započeli su mjesečni ciklusi eksperimentalnih sessiona gdje se kroz tematski koncept koji služi kao okosnica, stvara glazbeno scensko djelo. Svaki mjesec se okupljaju različiti glazbenici i performeri, s ciljem spajanja alternativne, jazz, pop, rock avangardne scene u jednu jedinstvenu suradnju. U okviru otvorenja 57. zagrebačkog salona i tematski koncept koncerta bit će vezan uz Salon kroz obradu popularnih pjesama patriotske tematike.

DISKURZIVNI PROGRAM

20 9.2022

Tanja Dabo čita Kolekciju za pamćenje, Galerija Bačva (dom HDLU), u 19 sati

G LAZBENI PROGRAM

30 PRIZORA ZA 30 GODINA

Knjiga umjetnika, projekt Tanje Dabo, Kolekcija za pamćenje, je zbirka u kojoj su prikupljeni slučajevi govora mržnje, verbalnih fizičkih napada, te rodno ili etnički motiviranog nasilja. Umjetnica ističe da ne želi normalizirati nasilje pa ga izdvaja, ukoričuje i osobno čita ne želeći prepustiti gledatelju tek letimičan pogled na izdvojene govore mržnje.

HDLU odgovarat će na pitanja publike o financiranju Salona, koncepciji, selekciji umjetničkih djela svim ostalim „nevidljivim“ aktivnostima koje tvore izlagačke projekte.

6 10 2022

O očevima nacije i majci domovini, Dom HDLU, u 19 sati Razgovoraju: feministica Lana Bobić i kustosica Leila Topić

Razgovaraju: umjetnik Darko Fritz, povjesničarka umjetnosti Petra Šarin kustosica Leila Topić

transformaciji i migracijama kao feminističkoj praksi.

10 11.2022

15.9.2022

Živa voda, ispred Doma HDLU, u 20.30 sati

Živa Voda je započela kao koncept suradnje glazbenika sa zagrebačke scene, koju je inicirao Mak Murtić. U suradnji s Vedranom Peternelom / klubom Vinyl u Bogovićevoj ulici u Zagrebu,

15–18 9 2022

Program u suradnji s udrugom Domino

U suradnji s udrugom Domino rekreirat će se kultni performansi, instalacije i happeninzi, realizirani u periodu od osamostaljenja Hrvatske, nastavljajući se na istraživanje povijesti političkog performansa. Prvi preformans „Možemo imati Zagreb bez grafita“, izvest će se 15.9. oko 20 sati na Trgu žrtava fašizma, dok je službeno otvaranje i predstavljanje ovog programa u petak, 16. rujna u 18 sati ispred Doma HDLU

NAPOMENA: Izvedba nije primjerena za djecu mlađu od 15 godina, osim uz odobrenje i pratnju roditelja.

22 9 2022

Generacija 91-95 – 20 godina kasnije, Dom HDLU, u 19 sati

Razgovoraju: redatelj Borut Šeparović kustosica Leila Topić Program u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih

FILMSKI PROGRAM

06 11.2022

Parallel Cinema, Multimedijalna dvorana Gorgona, MSU, u 19.30

Program u suradnji s Veleposlanstvom Republike Indije

Povodom 75 godina indijske neovisnosti, u Muzeju suvremene umjetnosti (Dvorana Gorgona) bit će predstavljena indijska kinematografija izvan konteksta poznatih, komercijalnih tzv. Bollywood filmova, tzv. Parallel Cinema.

Kazališna predstava ZKM-a Generacija 91-95 ili SAT HRVATSKE POVIJESTI hommage je skupini Montažstroj koja je s radom počela 1980-ih godina u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ova predstava iznijela je bolne činjenice o recentnoj povijesti hrvatske države i Domovinskom ratu, od prvog ubijenog hrvatskog branitelja Josipa Jovića, preko pada Vukovara pa sve do potpisivanja Daytonskog sporazuma, prokazujući pritom društvo koje ne obračunava sa svojom prošlošću, ostavljajući u naslijeđe mlađim generacijama prvenstveno ksenofobičan potencijal.

29 9 2022

Pitajte nas!, Dom HDLU, u 18 sati

Sudjeluju: Ivana Andabaka, Ivan Fijolić, Nika Šimičić Leila Topić

Razgovarat ćemo s jednim od pozvanih umjetnika – Ivanom Fijolićem, prošetati izložbom, a umjetnik, kustosice i ravnateljica

Dubravka Ugrešić je u djelu Doba kože zapisala: „Domovina je u svim slavenskim jezicima ženskog roda, domovina je majka, a njezina obrana posao je muškarca.” O uplitanju nacionalizma u jezik uslijed opće repatrijarhalizacije, jezičnoj mizoginiji muškoj dominaciji u prezentiranju domovine, države ili nacije razgovaraju feministica Lana Bobić i kustosica Leila Topić.

13.10.2022

This Woman Is Called Jasna, Palača Vranyczany (HIS), u 20 sati

O feminističkom dizajnu i tipografiji uz predstavljanje knjige Nicole Hewitt. Feministički kružok organiziraju urednica knjige Ivana Meštrov, grafička dizajnerica Tabea Nixdorff umjetnica Nicole Hewitt.

20 10 2022

Pobuna – politika – performans, Dom HDLU, u 18 sati Razgovaraju: Zvonimir Dobrović, Bruno Isaković, Suzana Marjanić i Leila Topić

„Pobuna – politika – performans“ –suvremeni aktivizam, razotkriva isprepleteni odnos između estetike i politike uz upotrebu tijela i simboličkih gesti u svrhu ostvarivanja određenih ciljeva. Međutim, koji su dosezi suvremenog političkog performansa? O političkom performansu i njegovoj svrhovitosti razgovaraju Zvonimir Dobrović, Bruno Isaković, Suzana Marjanić i Leila Topić.

20.10.2022

Migrant Navigator, Dom HDLU, u 19 sati

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts

Migrant Navigator dvadesetogodišnji je projekt, work in progress, multimedijskog umjetnika Darka Fritza, a bavi se pojmovima doma, raseljavanja, migracija, identiteta i nostalgije. O mogućnostima razvijanja dugogodišnjih projekata u javnom prostoru, razlikama u domaćoj i međunarodnoj praksi public arta razgovaraju povjesničarka umjetnosti Petra Šarin, Darko Fritz i Leila Topić.

27.10.2022

Što s hibridnim identitetima?, Dom HDLU, u 19 sati

Razgovaraju: Katarina Luketić Leila Topić

Subjekt je izgubio središte, identiteti iziskuju hibridnost, a društveni akteri uronjeni su u globalno umrežene prostore. Što ćemo s nacionalnim, odnosno kulturnim, identitetima u globalnom kontekstu? O spomenutim pojmovima pričati će Katarina Luketić u razgovoru s Leilom Topić. Katarina Luketić je nezavisna istraživačica koja se bavi temama književne povijesti, balkanskih post-jugoslavenskih kultura te odnosom književnosti i etike. Objavila je kulturološku studiju Balkan: od geografije do fantazije i izvornu audio knjigu Balkanska predavanja: šest prijedloga za sljedeće desetljeće (2021.). Dobitnica je stipendije Fondacije Robert Bosch, Literaturhaus Berlin i Herta Müller 2014. za istraživački rad na knjizi Suočavanje s književnom prošlošću: Nacionalizam u (post)jugoslavenskoj kulturi i književnosti od prve polovine 1980-ih do druge polovine 1990-ih.

3.11.2022

Razgovor s umjetnicama, Selmom Banich i Anom Danom Beroš, Dom HDLU, u 19 sati

Razgovor će obuhvatiti važne teme o životu žena u aktivizmu umjetnosti, o umjetničkim praksama koje teže društvenoj

Figura izbjeglice kao utjelovljenje golog života, Dom HDLU, u 19 sati Razgovaraju: Jerko Bakotin Leila Topić

Kao posljedica granične politike Europske unije na hrvatskim granicama odvija se sustavno nasilje. Istraživanje međunarodne novinarske mreže, koordinirano od strane nizozemske organizacije Lighthouse Reports, i Izvještaj Odbora za sprečavanje mučenja Vijeća Europe su dokazali da su „ljudi u crnom” – koji brutalno prebijaju i ponižavaju izbjeglice druge migrante na hrvatskim granicama, nanose im teške tjelesne ozljede, izvrgavaju ih mučenju, otimaju i uništavaju njihovu imovinu te ih masovno protjeruju, uskraćujući im međunarodnim konvencijama garantirano pravo da zatraže azil – pripadnici hrvatske policije. Razgovarat će se o tome što znači živjeti u svijetu u kojem (ne)posjedovanje komada papira odlučuje o životu i smrti. Riječima Giorgia Agambena, sama činjenica postojanja izbjeglica predstavlja anomaliju u međunarodnom sustavu država-nacija, sustavu u kojem je za ostvarivanje osnovnih ljudskih prava nužno biti državljanin neke nacije. Upravo je figura izbjeglice ta koja – kao utjelovljenje „golog života” –razara kontinuitet čovjeka i državljanina, rođenja i nacije.

15 11 2022

Dom HDLU, 19 sati

Na kraju ovogodišnjeg Salona, uz dodjelu nagrada i predstavljanje kataloga, Lidija Butković Mićin održat će kratko predavanje o povijesti Salona te će biti predstavljena nova web stranica s arhivom prijašnjih Zagrebačkih salona vizualnih umjetnosti kao i njegov vizualni identitet kojeg potpisuje Studio Hrvatin.

120 121 IZLOŽBENI
PROGRAM
POZVANA

17.11.2022

Centar za ženske studije, u 19 h Program u suradnji s Veleposlanstvom Republike Indije Supruga veleposlanika Indije u RH, gospođa Lakshmi Srivastava održat će prezentaciju na temu Neopjevane heroine indijskog pokreta za slobodu i predstaviti strip državne ministrice vanjskih poslova Indije Meenakshi Lekhi o 75 inspirativnih žena Indije, objavljenog u Delhiju u siječnju 2022.

54. ZAGREBAČKOM SALONU VIZUALNIH

6 9–9 10 2022

TINA GVEROVIĆ, u Galeriji umjetnina, Split 11.11.2022–15.1.2023

INES MATIJEVIĆ CAKIĆ, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka listopad / studeni 2022.

KATARINA ZDJELAR, u Muzeju suvremene umjetnosti, Zagreb travanj 2023.

IGOR EŠKINJA, u Umjetničkoj galeriji, Dubrovnik

30 PRIZORA ZA 30 GODINA

.

30 SCENES FOR 30 YEARS

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts

122 123
IZLOŽBE

30 prizora za 30 godina je projekt koji se realizirao u okviru Artupunkture i Zagrebačkog salona uz potporu Turističke zajednice Grada Zagreba u produkciji udruge Domino i umjetničke organizacije Malo sutra. Na poziv kustosice Zagrebačkog salona, Leile Topić, Bruno Isaković, kao autor koncepta, i Zvonimir Dobrović, kao producent, okupili su brojne umjetnike i umjetnice te rekreacijama nekih od kultnih domaćih performansa, instalacija i happeninga nudili pogled na proteklih 30 godina hrvatske samostalnosti. Cijeli projekt se naslanjao i na istraživanje bogate povijesti hrvatskog političkog performansa koje je provela udruga Domino. U predstavljenim umjetničkim intervencijama pojavile su se teme i promjene kojima smo kao društvo bili izloženi posljednjih desetljeća, a neke od njih su neovisnost Republike Hrvatske, ulazak u EU, ali i društvene i ekonomske krize, prirodne katastrofe te porast obiteljskog nasilja. Bruno Isaković je koreograf, plesač, performer i plesni pedagog. Diplomirao je suvremeni ples u Amsterdam School of the Arts 2009. godine. Dobitnik je Nagrade hrvatskog glumišta za koreografiju i nastupao je u više od 35 zemalja svijeta.

30 scenes for 30 years is a project realized within Artupunktura and the Zagreb Salon with the support of the Tourist Board of the City of Zagreb, produced by the association Domino and the art organization Malo sutra. Upon the invitation of the curator of the Zagreb Salon, Leila Topić, Bruno Isaković, as the author of the concept, and Zvonimir Dobrović, as the producer, gather numerous artists and offer a look at the past 30 years of Croatian independence with recreations of some of the iconic domestic performances, installations, and happenings. The entire project is also based on the research of the rich history of Croatian political performance carried out by the Domino association. In the presented artistic interventions, themes and changes that we as a society have been exposed to in recent decades appear, and some of them are the independence of the Republic of Croatia, the entry into the EU, but also social and economic crises, natural disasters and the increase in domestic violence.

Bruno Isaković is a choreographer, dancer, performer, and dance pedagogue. He graduated in contemporary dance from the Amsterdam School of the Arts in 2009. He is the winner of the Croatian Theater Award for choreography and has performed in more than 35 countries around the world.

15 CITATA . 15 QUOTES

instalacija / installation

Rub travnjaka Doma HDLU / The edge of the Home of HDLU lawn, Trg žrtava fašizma 16, Zagreb

TROKUT

instalacija / installation

Josipa Bubaš

JZ dio travnjaka Doma HDLU / SW part of the Home of HDLU lawn, Trg žrtava fašizma 16, Zagreb

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of

SPLAV EUROPE . THE RAFT OF EUROPE

instalacija / installation

Galerija Ispod (Dom HDLU) / Ispod Gallery (Home of HDLU), Trg žrtava fašizma 16, Zagreb

124 125
Visual Arts

VOLIM ZAGREB

. I LOVE ZAGREB performans / performance Bruno Isaković Ilica 8, Zagreb

30 KRIŽEVA ZA 30

GODINA . 30 CROSSES FOR 30 YEARS

interaktivna instalacija / interactive installation

Trg žrtava fašizma 16, Zagreb

ZASTAVA GRADA ZAGREBA . FLAG OF THE CITY OF ZAGREB instalacija / installation Lucija Žuti Zgrada Doma HDLU / Home of HDLU building, Trg žrtava fašizma 16, Zagreb

Bećarac performans / performance

Izvodi / Performing: Maja Jakoli koncept / concept: Arijana Lekić Fridrih

O LIJEPA, O DRAGA, O SLATKA SLOBODO . OH BEAUTIFUL, OH DEAR, OH SWEET FREEDOM video instalacija / video installation Galerija Ispod (Dom HDLU) / Ispod Gallery (Home of HDLU), Trg žrtava fašizma 16, Zagreb

ČITAJMO ZAGREBU . LET’S READ TO ZAGREB

participativno čitanje i piknik / participatory reading and picnic Park Ribnjak, Zagreb

Zvučna instalacija Vlado Gotovac – govor ispred 5. vojne oblasti . Sound installation Vlado Gotovac – speech in front of the 5th military district

Orkestar ZET-a izvodi skladbu Vice Vukova Tvoja zemlja . ZET Orchestra performs a song by Vice Vukov, Tvoja zemlja

Visual Arts 126 127
57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of

Rezanje slavljeničke torte Republike Hrvatske . Cutting of the Republic of Croatia birthday cake

STRAŽA NA RAJNI

. THE WATCH ON THE RHINE performans / performance Krov Doma HDLU / Home of HDLU roof, Trg žrtava fašizma 16, Zagreb Izvodi / performing: Mia Zalukar

MOŽEMO IMATI ZAGREB

BEZ GRAFITA . WE CAN HAVE ZAGREB WITHOUT GRAFFITI performans / performance Dom HDLU / Home of HDLU, Trg žrtava fašizma 16, Zagreb

STUDIJA JEDNOG

ZAGRLJAJA

. A STUDY OF

A

HUG

performans / performance Cvjetni trg / Cvjetni square, Zagreb

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th
Salon of Visual Arts 128 129
Zagreb

Nakladnik . Publisher

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika / Croatian Association of Fine Artists

Trg žrtava fašizma 16, 10 000 Zagreb hdlu@hdlu.hr, www. hdlu.hr

Za nakladnika . For the publisher Tomislav Buntak, predsjednik HDLU / President of HDLU

Ravnateljica . Director Ivana Andabaka

Upravni odbor HDLU Executive board of CCA

Tomislav Buntak (pred sjednik / President) Ida Blažičko (potpredsjednica / Vice president), Josip Zanki (potpredsjednik / Vice president), Fedor Fischer, Vida Meić, Romana Nikolić, Alen Novoselec

Producenti 57. za grebačkog salona vizualnih umjetnosti . Producers of the 57th Zagreb salon of visual arts

Ivana Andabaka Tomislav Buntak

Izvršna producentica 57. zagrebačkog salo na vizualnih umjetnosti . Executive producer of the 57th Zagreb salon of visual arts Nika Šimičić

Odnosi s javnošću . Public Relations Martina Miholić

Vizualni identitet Zagrebačkog salona vizualni umjetnosti . Visual identity of the Zagreb salon of visual arts

Studio Hrvatin

Vizualni identitet 57. zagrebačkog salona vizualni umjetnosti . Visual identity of the 57th Zagreb salon of visual arts

Studio Hrvatin

IZLOŽBA .

EXHIBITION

57. ZAGREBAČKI

SALON VIZUALNIH UMJETNOSTI –“Mi smo se pojavili kao strategija vječnosti” 57th ZAGREB SALON OF VISUAL ARTS – “We appeared as a strategy of eter nity”

15 9 20 11 2022

DOM HDLU, MEŠTROVIĆEV

PAVILJON / HOME OF HDLU, MESTROVIĆ PAVILION

PALAČA VRANYCZANY (HIS) / VRANYCZANY PALACE (HIS)

Članovi žirija za odabir umjetnika . Members of the jury for the selection of artists: Leila Topić (kustosica / curator), Vanja Babić, Branka Benčić, Petra Šarin, Matko Vekić, Mirjana Vodopija, Josip Zanki

Kustosica 57. zagrebačkog salona vizualnih umjetnosti . Curator of the 57th Zagreb salon of visual arts

Leila Topić

Likovni postav . Exhibition set up Nika Šimičić, Leila Topić

Pozvani umjetnici . Invited artists selma banich, Igor Grubić, Nicole Hewitt, Damir Očko

Odabrani umjetnici

Selected artist

Ana Dana Beroš

Tanja Dabo Matija Debeljuh Ivan Fijoić

Darko Fritz Mak Hubjer Paulina Jazvić Mihael Klanjčić

Ksenija Kordić

Alem Korkut Matija Kralj

Radovan Kunić Luka Kušević Siniša Labrović Glorija Lizde Ivica Malčić Kristina Marić Ana Mušćet Renata Poljak Ivan Prerad Igor Ruf Neli Ružić

Slaven Tolj Tanja Vujasinović

NAGRADE . AWARDS

Službena konkurencija

Pokrovitelj nagrada / Patron of the awards: REAL GRUPA d.o.o.

ODBOR ZA DODJELU NA GRADA 57. ZAGREBAČKOG SALONA VIZUALNIH UMJET NOSTI / AWARD JURY OF THE 57TH ZAGREB SALON OF VISUAL ARTS

Vanja Babić, Branka Benčić, Iva Čurić, Petra Šarin, Leila Topić, Matko Vekić, Josip Zanki

Grand Prix 57. zagre bačkog salona vizual nih umjetnosti (neto 20.000,00 kn) / Grand Prix of the 57th Zagreb salon of visual arts (net 20.000,00 kn): Ana Mušćet

2. nagrada 57. za grebačkog salona vizualnih umjetnosti (neto 10.000,00 kn) / 2nd award of the 57th Zagreb salon of visual arts (net 10.000,00 kn): Kristina Marić

Pohvala . Special mention Ivan Prerad

Strukovne nagrade

Nagrada HS AICA u iznosu od 2.000,00 kn, odlukom žirija u sastavu Silva Kalčić, Igor Loinjak i Patricia Počanić do djeljuje se / The HS AICA prize in the amo unt of HRK 2,000.00, by the decision of the jury composed of Silva

Kalčić, Igor Loinjak and Patricia Počanić, is awarded to: Matija Debeljuh

POPRATNI PROGRAM . SIDE PROGRAM

GLAZBENI PROGRAM . MUSIC PROGRAM

Živa voda (Maja Rivić (vokal), Mak Murtić (saksofon), Igor Pavlica (truba), Jurica Rukljić (tuba, elektronika), Josip Šustić (gitara), Jelena Galić (bas gitara, vokal) Daniel Kadijević (bubanj))

30 prizora za 30 godi na 30 scenes for 30 years

Program u suradnji s udrugom Domino umjetničkom organi zacijom Malo sutra / Program in collabora tion with the Domino assocciation and art organization Malo sutra

AUTOR KONCEPTA / CONCEPT AUTHOR

Bruno Isaković

PRODUCENT / PRODUCER Zvonimir Dobrović SUDIONICI SURADNICI / PARTICIPANTS AND ASSO CIATES

Josipa Bubaš, Bruno Isaković, Arijana Lekić Fridrih, Maja Jakoli, Mia Zalukar, Igor Zenzerović, Anom Zoricom, Lucija Žuti, Orkestar ZET – / ZET Orchestra

FILMSKI PROGRAM . FILM PROGRAM

Program u suradnji s Veleposlanstvom Republike Indije / pro gram in cooperation with the Embassy of the Republic of India

DISKURZIVNI PROGRAM . DISCURSIVE PROGRAM

Ivana Andabaka, Jerko Bakotin, selma banich, Ana Dana Beroš, Lana Bobić, Lidija Butković Mićin, Tanja Dabo, Zvonimir Dobrović, Damir Gamulin Gamba, Nicole Hewitt, Iva Hrvatin, Bruno Isakvović, Katarina Luketić, Suzana Marjanić, Ivana Meštrov, Tabea Nixdorff, Ivan Fijolić, Darko Fritz, Lakshmi Srivastava, Petra Šarin, Borut Šeparović, Nika Šimičić

Izložbe nagrađenih na 54. Zagrebačkom salonu vizualnih um jetnosti

6 9–9 10 2022

Tina Gverović, u Galeriji umjetnina, Split

11.11 2022–15.1.2023

Ines Matijević Cakić, u Muzeju moderne suvremene umjetnosti, Rijeka

studeni 2022. Katarina Zdjelar, u Muzeju suvremene umjetnosti, Zagreb

travanj 2023. Igor Eškinja, u Umjetničkoj galeriji, Dubrovnik

KATALOG

. CATALOGUE

Urednica kataloga / Catalogue editor Nika Šimičić

Predgovor / Preface Leila Topić

Tekst „Što nakon Hrvatske?“/ Text “What After Croatia?“ Boris Buden

Prijevod na engle ski jezik i lektura / English translation and proof-reading Zana Šaškin

Fotografije likovnog postava i otvorenja izložbi / Photographs of the exhibition set up and the exhibition openings Juraj Vuglač

Fotografije pojedinih radova / Photos of individual artworks Ana Opalić, str. 66, 68

Fotografije popratnih programa / Photographs of side programme Juraj Vuglač

Fotografije 30 pri zora za 30 godina / Photographs of 30 scenes for 30 years Dalibor Urukalović

Grafičko oblikovanje kataloga / Catalogue design: Studio Hrvatin

Tisak / Printed by Kerschoffset d.o.o.

Naklada / Edition 300 ISBN 978-953-8098-61-1

CIP zapis je dostu pan u računalnome katalogu Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001153309.

Zagreb, 2022.

57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti 57th Zagreb Salon of Visual Arts

130 131 IMPRESUM . IMPRESSUM

POKROVITELJI PATRONS

DIO
THE
SPONZORI
Odnos C Odnosi znaka logotipa Odnos A Odnos B ORGANIZATOR ORGANIZER UZ POTPORU . SUPPORTED BY PARTNERI
PROJEKTA PART OF
PROJECT
. SPONSORS MEDIJSKI POKROVITELJI MEDIA SPONSORS
PARTNERS POKROVITELJ NAGRADE . PATRON OF THE AWARDS
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.