Maša Bajc

O autorici

About the Author:

Maša Bajc rođena je 1980. godine u Čakovcu. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Godine 2010. stječe diplomu MFA in Imaging Arts na Rochester Institute of Technology u Rochesteru, savezna država NY. Trenutno radi kao asistentica na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.

Izlagala je na samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu od kojih ističemo: 2010. Kula Lotrščak, Zagreb. Scapes; 2014. Mala galerija, Poreč. Poslije tišine; 2015. Galerija Makina, Pula. Mašin Imaginarium; 2015.

Photon - Centar za sodobno fotografijo, Ljubljana. Drugačni svetovi: Mlada sodobna fotografija zahodnega Balkana; 2013. Bronx Museum, New York.

Bronx Calling: The Second AIM Biennial; 2011. Center on Contemporary Art, Seattle, WA. Superposition; 2011. 46. Zagrebački salon, Zagreb; 2011. Galerija Kortil Rijeka/MKC Split. Vrijeme nakon.

Godine 2012. sudjelovala je u programu za nadarene umjetnike “Bronx Museum AIM program” Bronx Museuma u New Yorku. U svojoj umjetničkoj praksi najviše koristi fotografiju i srodne medije. Njen se rad često temelji na osobnom iskustvu poimanja prirode i prostora te svijeta koji nas okružuje.

Maša Bajc was born in Čakovec, Croatia in 1980. She graduated from the Faculty of Economics and Business in Zagreb, Croatia. In 2010 she earned a Master of Fine Arts degree in Imaging Arts from Rochester Institute of Technology, Rochester, NY. She currently works as an Assistant Lecturer at the Department of Cinematography, Academy of Dramatic Art in Zagreb, Croatia.

Maša has exhibited in solo and group exhibitions in the country and abroad, including: 2010 Lotrščak Tower, Zagreb, Scapes; 2014 Mala Gallery, Poreč.

After Silence; 2015 Makina Gallery, Pula. Maša’s Imaginarium; 2015 Photon - Centar za sodobno fotografijo, Ljubljana. Drugačni svetovi: Mlada sodobna fotografija zahodnega Balkana; 2013 Bronx Museum, New York. Bronx Calling: The Second AIM Biennial; 2011 Center on Contemporary Art, Seattle, WA. Superposition; 2011 46th Zagreb Salon, Zagreb; 2011 Kortil Gallery Rijeka/MKC Split. Time After.

In 2012 she participated in the program for gifted artists “Bronx Museum AIM fellowship“, Bronx, NY. Her art practice is rooted in photography and related media. Her work often reflects on her personal experience of nature, space and the world that surrounds us.

BAJC

MAŠA NE-OBICNE

STVARNOSTI

Maša Bajc Ne-obične stvarnosti Hrvatsko društvo likovnih umjetnika | Croatian Association of Fine Artists Galerija PM , 23.5. – 4.6. 2017. | PM Gallery, May 23 – June 4, 2017 Centar za kulturu Čakovec, 6.7. - 1.9. 2017. | Cultural Centre Čakovec, July 6 - September 1, 2017 IMPRESUM Nakladnici/Publishers: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika/Croatian Association of Fine Artists, Trg žrtava fašizma 16, 10 000 Zagreb, hdlu@hdlu.hr, www.hdlu.hr, Centar za kulturu Čakovec, Trg Republike 3, 40 000 Čakovec, 040 311 488, info@czk-cakovec.hr, www.czk-cakovec.hr | Za nakladnike/For the publishers: Ladislav Varga, Josip Zanki | Upravni odbor HDLU/Executive board of HDLU: Josip Zanki (predsjednik/president), Tomislav Buntak (zamjenik predsjednika/vicepresident), Fedor Vučemilović (zamjenik predsjednika/vicepresident), Ida Blažičko, Ivan Fijolić, Monika Meglić, Melinda Šefčić | Umjetnički savjet Galerije PM/Artistic board of PM Gallery: Tomislav Buntak, Suzana Marjanić, Koraljka Kovač Dugandžić, Branka Benčić, Ivan Fijolić, Josip Zanki, Ivica Župan | Ravnateljica HDLU/HDLU director: Ivana Andabaka | Stručna suradnica/Associate: Martina Miholić | Urednice/Editors: Martina Miholić, Marina Oskoruš | Postav izložbe/Exhibition set up: Maša Bajc | Predgovor/Preface: Sandra Križić Roban | Grafičko oblikovanje kataloga/Catalogue Design: Mihael Puntarić | Fotografija/Photos: Maša Bajc | Prijevod/Translation: Zana Šaškin | Lektura/Proofreading: Zana Šaškin | Tisak/Printed by Cerovski Naklada/Copies: 200 Izložba je realizirana uz financijsku potporu Grada Čakovca i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

The exhibition was financially supported by the City of Čakovec and the City Office for Culture, Education and Sport Zagreb.

GRAD ČAKOVEC

Galerija PM 23.5. - 4.6. 2017.

PM Gallery May 23 -June 4 2017 Centar za kulturu Cakovec 6.7. - 1.9. 2017.

Cultural Centre Cakovec July 6 -September 1, 2017

Nabori Ponekad fotografije doživljavam kao nabore na koži u kojima su zaostala sjećanja. Nemoguće ih je izravnati, „poraditi” na njihovu izgledu. Oni su poput nevoljne skupine dokaza nevidljivih drugima; svjesni smo da su povezani s nečijom intimom, no jednako smo tako upozoreni da nam njihova značenja izmiču. Ponašamo se poput Georgesa Pereca dok je onomad sjedio u taksiju opisujući što je vidio tijekom nekoliko sati. Sve što se odvilo pred njegovim očima postalo je dio rada. Sadržajno, elemente sjećanja u njegovu, kao i mnogim drugim slučajevima, moguće je evidentirati, pobrojiti, arhivirati. No što zatim s tim?

Maša Bajc u seriji Ne-obične stvarnosti koristi se fotografijom kao idealnim (pomoćnim) sredstvom bez kojeg proces sjećanja nije moguće zamisliti. Odluka o trenutku okidanja perpetuira se kroz dulje razdoblje, uvijek iznova, bez obzira na doba dana ili mjesto. Ponekad snima dok boravi u prostoru između, u zraku, bilježeći optičke senzacije koje su okidači za čitanje intimnih stanja. Niz uzaludnih tragova malog psa koje je ostavio na dinama možda ćemo dovesti u vezu s općim ljudskim stanjem. A možda će to biti tek povod za rekapitulaciju vlastitog, kameri nevidljivog sjećanja.

Ponekad dok gledam nečije fotografije očekujem vidjeti strance zlokobnog izgleda, mračne kutove sirotinjskih ulica, scene snimljene iza čvrstih bedema koji nas štite od tuđih rizika i opasnosti (parafrazirajući Z. Baumana). Libim se ući u njihove prostore, ostajem na sigurnoj udaljenosti koju mi omogućuje ekran ili izložbeni postav.

Mašine snimke ipak ne pretpostavljaju ogradu, nisu prepreka. Razvijaju se podsjećajući me na film koji slučajno ispuštamo iz ruke i koji se odmotava pred nama. Zagledat ćemo se u pojedine sličice, iz tko zna kojeg razloga. Privlači nas ritam događaja koji su zbog slučaja ili namjere spojeni u labavu vezu. Ne povezuje ih narativ jer ne funkcioniraju kao ilustracije iz priče koju želimo slušati.

Ponekad se ponašamo kao neznanci koji slučajno susreću drugog neznanca – ne prepričavamo jedni drugima sjećanja, tek ih ovlaš

Pleats prepoznajemo bez potrebe da ih imenujemo. U namreškanom gorju prekrivenom snijegom vidim prostranstva preko kojih sam preletjela, ne obazirući se na njihovo postojanje. Bio je važan cilj, ne putovanje. No nejednak ritam svjetala koja su se „ukopala” u horizont druge snimke govore koliko je važan proces, a ne rezultat. Htjeli mi to ili ne, on na kraju skonča zamotan u plahte, izdvojen i pospremljen, zapisan tek djelomično, jer je ostatak teksta obrisan kao na Freudovoj mističnoj ploči za pisanje. Mučimo se sa zapisom, brišemo kako bismo napravili mjesta za nove riječi, nove slike, pomičemo ih i dovodimo u vezu sve do nekog novog rasporeda koji će potvrditi ili poništiti onaj prethodni.

Ponekad odustajem od brojenja koliko riječi pripada nekoj slici.

Prepuštam se gledanju a da ne žudim za značenjem, jer ono slijedi iz osobitog reda koji nisam sama zadala. Ne marim za kronologiju događaja, već promatram sudare (Didi-Huberman) koje fotografije omogućuju – sudare znanja, mišljenja, teksta i slike (čiji su međusobni poredci možda u sukobu). Sviđa mi se to što struji kroz fotografije Maše Bajc. One su dispozitiv čiju će mrežu između elemenata svatko uspostaviti sam.

Sandra Križić Roban Zagreb, 1. svibnja 2017.

Sometimes I see photographs as skin pleats preserving captured memories. It is impossible to straighten them out, “to touch them up“. They are like a grudging collection of evidence invisible to others; we are aware that they are related to one’s intimacy, but we are also warned that their meaning evades us. We act like Georges Perec back when he was sitting in a taxi, describing what he saw in a few hours. Everything happening before his eyes became a part of the work. In terms of content, the elements of memory in his, as in many other cases, can be registered, counted, archived. But what to do with that then?

In the series of works titled Un-Common Realities, Maša Bajc uses photography as an ideal (auxiliary) means without which the memory process is impossible to imagine. The decision on the moment of capture perpetuates over a longer period of time, always anew, regardless of the time of day or place. Sometimes she takes photos while being in a space between, in the air, recording optical sensations that function as triggers for reading intimate states. A series of futile tracks left by a small dog on dunes may be related to the general human condition. But this may just be a trigger to recapitulate one’s own memory, invisible to the camera.

Sometimes, while looking at someone else’s photographs I expect to see sinister-looking strangers, dark corners of slum streets, scenes captured behind the firm walls that protect us from the risks and dangers of the others (paraphrasing Z. Bauman). I am hesitant to enter their spaces, I stay at a safe distance enabled by the screen or exhibition set up. Maša’s photographs, however, do not presume the existence of a barrier, they are not an obstacle. They unfold, reminding me of a reel that accidentally slips out of our hands and spreads out before us. We will look closely at individual images, who knows why. We are attracted by the rhythm of events, put in a loose relation accidentally or on purpose. They are not connected by a narrative, because they do not function like illustrations from a story we want to listen to.

Sometimes we act like strangers who accidentally encounter another stranger – we do not retell our memories to each other, we only recognize them superficially without the need to name them. In snow covered wrinkled hills I see the open spaces I flew across, ignoring their existence. The destination was important, not the journey. However, the uneven rhythm of lights, “rooted” in the horizon of the second photograph, tells about the importance of the process, not the result. Whether we want it or not, it ends up wrapped in sheets, separated and put away, recorded only partially, because the rest of the text is erased just like on Freud’s Mystic Writing Pad. We struggle with the note, we erase in order to make room for new words, new images, we move and link them up until we make a new order which will confirm or erase the previous one.

Sometimes I give up counting how many words belong to an image.

I give myself in to looking without craving for meaning, because the meaning arises from a special order I did not define myself. I do not care about the chronology of the events, but I observe collisions (Didi-Huberman) enabled by photographs – collisions of knowledge, thoughts, text and image (the order of which might be in conflict).

I like what is flowing through Maša Bajc’s photographs. They are a dispositif whose network between the elements will be defined by each individual alone.

Sandra Križić Roban Zagreb, May 1, 2017