Glasnik 2 2014 by Hrvatski Diplomatski Klub

Glasnik HDK

Godina XII., broj 2

Godina XII., broj 2, 20. travnja 2014. SADRŽAJ (1) Kolinda Grabar Kitarović: Hrvatska – dio euroatlantskih integracija (2) Bosiljko Mišetić: Bosna i Hercegovina – trokut interesa (3) Prva srijeda u travnju: Moć i nemoć diplomacije (zbivanja u Ukrajini) (4) Čestitka članovima HDK u povodu okruglog rođendana (5) Aktivnosti članova HDK - Hrvoje Kačić - Zvonimir Šeparović - Branko Salaj 2× - Đuro Njavro - Emilio Marin 2× - Đuro Vidmarović (7) Obavijesti o radu HDK

ISSN 1845-2876

1 11 20 27 28 28 28 29 29 29 31 31

civilizacijskom krugu nije bio upitan u proteklih više od jedanaest stoljeća, ali je i tražio jednakopravne međudržavne odnose. Ostvarenje tih višestoljetnih težnja postalo je izgledno tek osamostaljivanjem Republike Hrvatske kada je pristup euroatlantskim integracijama postavljen kao najvažniji vanjskopolitički cilj. Tek 1. travnja 2009. 17 godina nakon međunarodnoga priznanja RH i dvije godine sudjelovanja RH u programu Partnerstvo za mir, RH je postala punopravnom članicom Sjevernoatlantskog saveza (NATO-a). Toga je dana hrvatska veleposlanica u SAD Kolinda Grabar Kitarović položila pri Državnom tajništvu SAD instrumente potvrde Sjevernoatlantskog ugovora čime je stvoren pravni okvir za punopravno članstvo. A onda je 1. srpnja 2013. RH postala i punopravnom članicom Europske unije.

IZVANREDNO PREDAVANJE U HDK Hrvatski diplomatski klub (HDK) priredio je, mimo niza predavanja prve srijede u mjesecu, predavanje veleposlanice Kolinde Grabar Kitarović, pomoćnice glavnoga tajnika Sjevernoatlantskog saveza za javnu diplomaciju, pod naslovom: Hrvatska – dio euroatlantskih integracija. Predavanje je održano u velikoj čitaonici Hrvatskoga državnog arhiva (u zgradi bivše Sveučilišne knjižnice) u subotu, 22. veljače 2014. Usprkos jakoj kiši toga dana, dvorana je bila ispunjena slušateljstvom. Predsjednik HDK Sergej Morsan srdačno je pozdravio nazočne, među kojima posebno dvojicu počasnih članova HDK, akademika Vladimira Iblera (čiji je 100. rođendan HDK proslavio 27. lipnja zajedno s ulaskom RH u EU) i Žarka Domljana, prvoga predsjednika Hrvatskoga državnog sabora (HDS), te Vladimira Šeksa, također bivšega predsjednika HDS. Rekavši kako tema predavanja zadire i u povijest i u budućnost, preuzeo je sažeto izlaganje uvoda u povijesnu pozadinu. Počeo je s prvim međunarodnim priznanjem Hrvatske od 7. lipnja 879. – pismom pape Ivana VIII. hrvatskomu knezu Branimiru – čime je Hrvatska ušla u svijet zapadnoga kršćanskog svjetonazora i sustava vrijednosti. Taj osjećaj pripadnosti Hrvata zapadnomu

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Članovi UV i NO, te počasni članovi HDK s veleposlanicom Kolindom Grabar Kitarović

Kolinda Grabar Kitarović, pomoćnica glavnoga tajnika NATO-a za javnu diplomaciju HRVATSKA – DIO EUROATLANTSKIH INTEGRACIJA Poštovane dame i gospodo, dragi prijatelji, Iznimna mi je čast i zadovoljstvo govoriti o hrvatskom putu u euroatlantske integracije, ali i o našoj budućnosti kako ju ja vidim. Ne bih

Stranica 1

Glasnik HDK

pozdravljala nikoga posebno, jer su gotovo svi u slušateljstvu dali svoj obol ponovnom osamostaljivanju i međunarodnomu priznanju RH koja je danas članica EU i NATO-a. Svima vama zahvaljujem na suradnji svih ovih godina. Kada sam ušla u ovu dvoranu bio je to prilično emotivan trenutak zato što sam se prisjetila mnogih trenutaka iz prošlosti, kada je bilo teško, kada je bilo stalno napeto, a ponekad i smiješno. Nedavno sam na Diplomatskoj akademiji u Beču, gdje sam diplomirala sredinom 90-ih, održala predavanje novom naraštaju II. godišta studija diplomacije.

Veleposlanica Kolinda Grabar Kitarović i predsjednik Morsan uoči predavanja

Tada sam im ispričala kako je nastajala i izrastala hrvatska diplomacija i kakvim smo se sve sredstvima služili kako bismo sami sebe naučili poslu i kako smo kroz taj posao odradili izvrsne stvari zato što je postojao duh zajedništva i domoljublja koji je 90-ih godina vodio diplomate, a za što se bojim da je danas splasnulo i u MVEP-u i općenito u diplomatskom djelovanju. On doduše i dalje postoji, ali nije onako snažan kao tada, 90-ih godina. Prisjetila sam se i prvoga trenutka dolaska u Ministarstvo vanjskih poslova u Visokoj ulici gdje smo kolega Andro Krstulović i ja ušli u ured jedne kasne večeri u siječnju 1993. Kolegice koje su tu bile prije nas otišle su s predhodnim zamjenikom ministra. Rekle su: "Evo, tu su vam stolovi, telefoni, arhiv, pa doviđenja." Andro i ja smo se pogledali, a ja sam rekla: "O moj Bože, pomozi nam u onome što nam predstoji!" Jer ući u posao bez dostatne stručne podloge i iskustva nije lako. Međutim, imali smo hrabrost, zanos i iskrenu volju. Radili smo 24 sata dnevno. Kroz to sam razdoblje imala prigodu upoznati nekoliko doista krasnih i sposobnih ljudi (koji sjede ovdje u sluša-

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

teljstvu) i kada pogledam bilo kojega od vas, prisjetim se poneke priče iz tih prvih dana, koja bi mogla biti i građa za novi nastavak Pjevača diplomatskoga zbora. Ta je knjiga zapravo karikatura dogodovština iz diplomatskog života, ali i povijest iz koje se vidi kako se kroz posao i zanos stvara diplomacija i država. Stvaranje hrvatske diplomacije i njezin razvoj zapravo su pratili faze nastanka nove hrvatske države. Prva je faza bila fazom ustroja i borbe za međunarodnu opstojnost i priznanje. To nije bio lak posao, napose u početku kada je trebalo dokazivati naše pravo na postojanje, dokazivati da Hrvatska nije slučajna država, nastala tek tako iz bivše Jugoslavije, da ima mnogo dulju povijest, a da je razdoblje Jugoslavije vrlo kratak dio povijesti hrvatske države, te da postoje procesi što daju pravo hrvatskom narodu na samoodređenje i na vlastiti izbor budućnosti. Upravo taj izbor – kako ići dalje – za svaku je državu kroz procese 90-ih zacementiran. Danas kada se iz perspektive NATO-a gleda hoće li pojedina država postati članicom, npr. kada su u pitanju Ukrajina ili Gruzija, prepoznaje se to pravo država na samoodređenje i na odluku o vlastitoj budućnosti. To je i nešto čemu smo i mi kao država pridonijeli 90-ih godina. Druga bi faza bila nakon učvršćenja osamostaljivanja – proces pristupa Europskoj uniji i NATO-u, proces euroatlantskih integracija. Mislim da vrijedi prisjetiti se da će za nekoliko dana, 28. veljače, biti 25. obljetnica prigode kada je dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik RH, spomenuo put u euroatlantske integracije kao težnju hrvatskog naroda i kao cilj hrvatske države, dakle osamostaljenje i ulazak u zajednicu slobodnih europskih naroda. U toj su zajednici civilizacijske vrijednosti sloboda, demokracija, poštivanje ljudskih prava svakog pojedinca, otvoreno tržište, ali i socijalno osjetljiva država koja skrbi o svim svojim građanima. Predsjednik je spomenuo i iseljeništvo kao sastavnicu hrvatskog naroda, što je obveza i sada kada smo članica EU i NATO-a i postavlja okvir za naše vanjskopolitičko djelovanje – kako će se RH ponašati na prostoru jugoistoka Europe, ali i na svjetskoj pozornici. Taj put nije bio jednostavan: trebalo je riješiti mnoga pitanja, provesti iznimno bolne reforme čiji učinci nisu isprva bili prepoznati kao pozitivni, pa ih je bilo teško objasniti građanima. Međutim, mislim da smo to dobro odradili, nismo upali u zamku okrivljivanja Brussela za sve što je ljudima bilo teško prihvatiti, nego smo, barem u vrijeme dok

Stranica 2

Glasnik HDK

sam ja vodila te procese, isticali da nam za sve što radimo misao vodilja mora biti da to činimo za bolji život u boljoj Hrvatskoj, za dobrobit građana. Sve što ulažemo u predpristupnom procesu ulažemo u vlastitu državu i koliko god taj proces stajao, nije preskup, jer je riječ o uređenju državne uprave i sudstva, a i o ekološkoj zaštiti vodoopskrbe i kanalizacije, o slobodnom tržištu i o nebrojenim drugim pitanjima koja su se javljala u tom vrlo složenome procesu što se je odvijalo usporedno u vrijeme pristupa EU i NATO-u. Mi smo država kojoj je bilo teže nego bilo kojoj državi do sada ući u EU i NATO. To je sasma razumljivo, jer je proces tranzicije bio višestruk: od države iz komunističkog sustava, koja je postajala demokratskom, s prijelazom centraliziranoga gospodarstva na tržišno, koja je bila žrtvom agresije, u državu koja je postala čimbenikom stabilnosti u svojem okruženju. Oslobodila je sebe, svoj teritorij i prošla iznimno težak i složen postupak pomirbe i na kraju postala primjerom za rješavanje kriza u drugim područjima u svijetu. Usporedno s tim teškim postupkom teklo je usklađivanje zakonodavstva. Trebalo je uspostaviti nove ustanove, a važna je sastavnica bilo informiranje građana, za koje mi se čini da je nakon razdoblja intenzivnog informiranja, kada smo imali tzv. Nacionalni forum za integraciju RH u EU, pomalo posustalo. Nastojali smo uključiti građane i dopustiti im da izraze svoje mišljenje. Mislim da je upravo to poenta. Naime, bît je NATO-a i EU: zaštititi pravo građana na izricanje vlastitog mišljenja, čak i kada nam kažu da im se nešto ne sviđa ili da nas ne vole. Čini se da je taj postupak počeo polako odumirati kako smo ušli u NATO i EU (treća faza). Postoji cio niz nedostataka koje ću kratko sagledati, a onda pogledom u budućnost dati svoje mišljenje o onome na čemu mislim da smo se trebali više angažirati, što su nam izazovi i što su nam prilike koje nam se pružaju i u kojem bismo smjeru trebali ići. Mislim da je glavni nedostatak u politici informiranja kakva je bila i kakva je još uvijek, čega je rezultat to da se u RH među građanima, a i među političkom i gospodarskom elitom, nije promijenio mentalni sklop. Još uvijek kada razgovaram s građanima (kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a) pitaju me: "Dobro, što će NATO tražiti od nas?" Isto tako vjerujem da mnogi pitaju što će EU tražiti. Dobro, EU je malo drukčija institucija. U NATO-u se suverenost ne gubi ni na koji način.

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

NATO je savez 28 suverenih država članica koje zadržavaju pravo na svoju nacionalnu politiku i odluke o tome hoće li sudjelovati u zajedničkim politikama i njihovu donošenju. Dakle kada ljudi pitaju što će te institucije tražiti od nas, temeljna postavka koja mijenja postavke hrvatske diplomacije i koja bi trebala promijeniti razmišljanje hrvatskih građana jest: NATO i EU – to smo mi! Ne treba na te institucije gledati kao na nešto nadnacionalno, nadinstitucionalno, nego kao na prigodu kroz koju možemo dalje promicati svoje interese i iskoristiti prednosti koje imamo, te pokušati "pokrpati" nedostatke što postoje na određenim područjima.

Predsjednik Morsan pozdravlja predavačicu i slušateljstvo

Snažno sam protiv kada čujem od političara ili novinara da je Hrvatska mala država. Ima mnogo zemljopisno i po stanovništvu znatno manjih država od Hrvatske, a koje su iznimno aktivne i koje daju vrlo velik prinos na polju međunarodne politike. Dakle oslobodimo se toga da smo mala država! Nismo. U ovome svom poslu uvijek i svagdje, ne samo u središtu NATO-a kada razgovaramo o oblikovanju politike, nego i na bilo kojem javnom skupu, ističem da sam iz Hrvatske i govorim o našem specifičnom iskustvu. Ne biste vjerovali kolika je vrijednost tog iskustva što smo ga stekli u stvaranju države, diplomacije, državnih institucija, ali i u ostvarivanju pomirbe, u rješavanju otvorenih pitanja regionalne politike itd. Ne bih sada išla u samohvalu, jer je ovo što smo postigli plod rada svih nas, ali ljudi su silno impresionirani hrvatskim iskustvom, time što smo postigli i kolik prinos možemo dati. Konkretno, na području NATO-a mnogo je posebnih tema gdje Hrvatska doista ima što reći. Nismo bogati – pogodila nas je gospodarska kriza (kao i većinu

Stranica 3

Glasnik HDK

država članica i EU i NATO-a) – a oporavljamo se, na žalost, slabije od država u okruženju ili u krugovima kojima pripadamo. Međutim, to ne znači da se ne bismo smjeli i ne bismo morali nametati – ne agresivno, ali samouvjereno i ponosno – u tim međunarodnim institucijama, jer doista imamo što reći.

Veleposlanica Kolinda Grabar Kitarović govori

Putujući svijetom odlazim i na razne međunarodne okrugle stolove, na razna predavanja gdje sudjeluju i naši diplomati i drugi predstavnici RH. Još uvijek imam dojam kako nije sjelo u tu svijest što znači biti dijelom najsnažnije vojnopolitičke organizacije do sada, NATO-a. EU je svakako prostor blagostanja – pripadamo među 10 % najsretnijih ljudi kada je riječ o tvarnom blagostanju i načinu života. Naravno, možemo i moramo mnogo bolje, ali domoljubni zanos, optimizam i samouvjerenost trebali bi biti podlogom svega što radimo i moramo se osloboditi svih primisli o podaničkome mentalitetu. Sada bih htjela sagledati koliko smo do sada uspjeli iskoristiti prednosti članstva u EU. Na žalost, prvi dani nakon ulaska bili su prilično neslavni, obilježeni nepotrebnim sukobima s EU i činjenicom nepoštivanja gesla pacta sunt servanda (ono što je potpisano mora se poštivati – ako držite da je trebalo biti drukčije, trebali ste to postići u pregovorima; ako ste potpisali ono što ne želite, znači da ste pregovarali s figom u džepu). Pregovori s EU nisu bili laki (i zapravo nisu bili pravi pregovori – riječ je bila zapravo o vremenskim okvirima usklađivanja zakonodavstva i njegove provedbe). U tom procesu koji je trajao dosta dugo (otvorili smo pregovore 2005. g. a u izjavu što smo ju pročitali tada u Luxemburgu u dogovoru s EK unijeli smo kako se očekuje da će pregovori biti gotovi do kraja 2007. g.). To se nije dogodilo. Pregovori su trajali dulje zbog općeg euroskepticizma u Europi i zbog gospodarske krize što je

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

nastala, zbog naučenih lekcija u postupku pristupa pojedinih država članica, ali i zbog činjenice da mi sami nismo odrađivali posao tempom kojim smo trebali, te zato što u pojedinim područjima reforme nisu bile dostatno duboke niti su ljudima bili objašnjeni njihovi sadržaji i koje se prilike otvaraju za sve nas u tome. Mislim da je jedan od temeljnih nedostataka u današnjoj Hrvatskoj u državnoj upravi, u birokraciji i regulaciji svih vidova života. Na stari austro-ugarski, pa jugoslavenski, sustav nadograđen je europski. Imamo bezbroj zakona, podzakonskih akata, što reguliraju apsolutno svaki vid života. Kada sam se vratila iz SAD sa svojim sinom otišla sam izvaditi njegov rodni list u Rijeci. Dan prije izdavanja nismo provjerili točnost podataka u njemu. Tako smo dobili rodni list s nekoliko netočnih podataka, a nije bila upisana ni sinova narodnost. Zatražila sam da se tiska novi, ispravljen rodni list, na što je činovnica ustvrdila da to ne dolazi u obzir i predložila mi da ih tužim, pa ću u upravnom postupku dobiti novi rodni list s ispravcima na poleđini! To sam najodlučnije odbila i rekla kako ne idem odatle dok ne dobijem ispravan rodni list. Kako sam dojila maloga, sjedila sam tamo do kraja radnoga vremena; pustila sam maloga da vrišti i ide na živce svima. Na kraju, kada su uvidjeli da će morati zvati policiju, htjeli su riješiti problem i odveli me šefici. Rekla je kako će ispraviti dokument pod uvjetom da potpišem kako sam inzistirala na tome. Rekla sam da je to protiv zdrava razuma – zašto roditelji ne bi mogli biti odgovorni za takav jedan papir? Ovo je možda banalan primjer, ali mi se s takvima susrećemo svakodnevno. Kada smo pokušali napraviti regulatornu giljotinu, niz ministara i čelnika regulatornih agencija bili su protiv i ona nije uspjela. Međutim, da bismo mogli privući ulaganja (to je ono što Hrvatskoj nedostaje) to bismo morali učiniti. Ne možemo podizanjem poreza, osiromašivanjem građanstva, smanjenjem potrošnje i slabljenjem gospodarskih protoka vječno popunjavati rupe u proračunu, niti možemo nastaviti prodavati ono što imamo. Treba stvarati i izgrađivati novo i omogućiti pristup ulaganjima. Treba iskorijeniti korupciju, što, na žalost, nije moguće do kraja. Sve se države hrvu s korupcijom i postoje mehanizmi što osiguravaju dohvatanje i najniže, lokalne, razine. Birokracija i državna uprava trebaju doista biti servis građana i, naravno, treba stvoriti gospodarsko ozračje što

Stranica 4

Glasnik HDK

potiče stvaranje novoga i otvaranje novih radnih mjesta. U takvim prilikama više se hrvemo s fiskalnim i monetarnim pitanjima nego što razmišljamo o gospodarskom razvoju i napretku. Sljedeća je sastavnica odgoj i obrazovanje. EU ne regulira previše ta pitanja – postoji bolonjski proces – i samo poglavlje o znanosti i obrazovanju bilo je razmjerno kratko. To je bilo prvo poglavlje u kojem smo se uskladili, ali svakako nam treba modernizacija praćenja svjetskih tijekova i obrazovni sustav koji će odgajati odgovorne pojedince i koji će djecu učiti kako tražiti informacije i kako ih povezivati, a ne kako ih usvajati ("štrebati") ili kako izigrati sustav ako nisu spremna za ispit. U školi u kojoj su, na žalost, ona preopterećena, a profesori podplaćeni, teško je naći ravnotežu i krenuti naprijed uz nacionalni konsenzus i odgovarajuću ulogu lokalne zajednice (za koju držim da bi trebala biti mnogo više angažirana, posebice u dijelu osnovnoškolskog obrazovanja i predškolskog odgoja). U Hrvatskoj je prevažno pitanje populacijske politike (uz energetsku ovisnost o kojoj ne ću govoriti). Smanjuje nam se broj stanovnika, a onda i radna snaga. Neki sam dan pročitala u novinama kako ćemo još malo pa doći u stanje da će na jednoga zaposlenog doći jedan umirovljenik. To je pitanje populacijske politike što nije strogo vezano uz EU, ali je svakako jedan od problema koji trebamo riješiti želimo li se bolje pozicionirati u samoj EU, u kreiranju zajedničkih politika. Osobito nam je bitno ono što nas se izravno tiče – iskorištavanje fondova – koje su svi u početku držali najvećom prednošću, koju građani moraju osjetiti. Sada to ne ide dobro. Može se učiniti mnogo više, Hrvatska bi morala apsorbirati mnogo više i mora postojati mnogo bolje informiranje građana i privatnog sektora kako bi se iskoristila sredstva iz EU. Postoji još niz pitanja o kojima bih mogla govoriti, ali ne bih htjela duljiti. Malo ću se osvrnuti na NATO, pa zaključiti i vama dati prigodu za postavljanje pitanja. Mislim da je Hrvatska ulaskom u NATO i EU zacementirala svoju državnost i da nam sudjelovanje u tim organizacijama pruža mogućnost jačega promicanja hrvatskog identiteta i jezika, suprotno onome čega su se građani bojali prije ulaska u te saveze. NATO će ove godine u rujnu održati summit u Walesu. On sâm prolazi kroz određene faze, kroz različite mijene. Kako sam govorila o trima fazama hrvatske diplomacije, tako

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

i NATO ima tri faze. Prvo je bila faza hladnoga rata gdje je NATO bio statični instrument za koji se je znalo zašto postoji, gdje su crte podjele i tko je s druge strane. Zatim, nakon pada Berlinskog zida, nakon kratka razmišljanja u kojem smjeru krenuti, koje će se sile izprofilirati na globalnoj razini, ulazi u aktivnu fazu operacija, od Bosne i Hercegovine preko Kosova do danas Afganistana, što je najveća operacija u kojoj sudjeluje i RH, te uz članice NATO-a, još 22 države partnerice. Međutim, završetkom te operacije očito se otvara novo razdoblje. Prijetnje i ugroze se mijenjaju, postoji izrazita asimetrija, teško ih je prepoznati, teško je obraniti se od njih u izolaciji. Dakle svakako je nužna međunarodna suradnja. Naime, NATO pruža sigurnosni kišobran, ali i niz drugih mogućnosti. Jedna je od njih mnogo kvalitetnije i smislenije ulaganje u obrambene sustave: mjesto razvijanja cijelog raspona oružanih snaga, RH ima prigodu usredotočiti se na ono što je doista bitno i razvijati one sastavnice obrane koje su nužne za nacionalnu obranu i kojima možemo dati prinos zajedničkoj politici NATO-a, pogotovo u ovo vrijeme kada je doista teško očekivati da će se države vratiti na 2 % proračunskih sredstava za obranu iz BDP-a.

Veleposlanica Kolinda Grabar Kitarović sluša pitanje

Dakle ono što se nužno postavlja jest činjenica da sredstva koja imamo moramo ulagati odgovornije i moramo građanima pokazati za što smo ih uložili kako bi oni vidjeli što je to što NATO i RH kao njegova članica čine za njih. Držim da nijedno ulaganje u obranu i sigurnost nije suvišno; ako se zaštiti i jedan ljudski život, to nije prevelika cijena. Nadam se, bez obzira na to što svi nekako, osobito mlađi naraštaji, držimo sigurnost kao nešto zadano (zdravo za gotovo), da se ne će dogoditi

Stranica 5

Glasnik HDK

nešto poput onoga u Londonu ili Madridu ili u SAD 2001. g. što će nas opomenuti da sigurnost nije zadana, nego da na njoj treba aktivno raditi i aktivnoj joj pridonositi. Nešto što se događa u udaljenom dijelu svijeta u ovom vremenu globalizacije svakako ima utjecaja i na nas. Zbog toga se NATO prilagođuje novim izazovima pametnom obranom jer danas ne postoje samo vojne prijetnje. Sigurnost za mene znači život bez straha, život u kojem možemo mirno živjeti u krugu obitelji, u kojem možemo raditi bez vojne prijetnje, ne brinući se o onome što UN zove ljudskom sigurnosti: da imamo zdravstveno i socijalno osiguranje, ali prije svega pravo izbora, pravo na posao i pravo na to da kao aktivni građani, a ne samo kao promatrači, sudjelujemo u radu i napretku svoje zemlje.

Inozemni diplomati u slušateljstvu

Hrvatska je dala izniman doprinos u operacijama u Afganistanu. Znam da vijesti koje čujete nisu dobre – glavnina ih se tiče spektakularnih napada i ubojstava. Sigurno je da će se nesigurnost nastaviti još neko vrijeme. Međutim, netko tko je bio u Afganistanu 2006. g. može svjedočiti o golemim promjenama. Za razliku od 2001. g. kada djeca gotovo uopće nisu išla u školu, danas oko 8,000.000 djece pohađa škole. Obrazovanje i informiranje kao temelj razvoja društva, kao najjače oružje protiv radikalnih ideologija, prodiru u tu državu, a životni se je vijek produljio za oko 20 godina, zdravstvo se poboljšava, kao i pristup čistoj vodi, te se izgrađuje infrastruktura. Nakon završetka ove operacije 2014. g. nastavit će se suradnja s međunarodnom zajednicom kako bi se toj zemlji pomoglo da svojim vojnim snagama nastavi održavati red i mir i da ulaže u procese nužne za iskorjenjivanje terorizma i za prevladavanje nestabilnosti. Nove prijetnje o kojima danas treba razmišljati jesu ne samo proliferacija oružja za masovno

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

uništenje, protubalističke rakete, nego i trgovina ljudima, onečišćenje okoliša i nezaposlenost. Velik je broj mladih ljudi koji se nalaze na tržištu rada, a ne mogu naći posao. Pogledajte što se zbiva u Mediteranskom bazenu – tzv. europsko proljeće koje je preraslo u europsku zimu. U susjednoj Bosni i Hercegovini isto tako: gospodarska kriza vodi i u sigurnosnu nestabilnost i to moramo spriječiti zajedničkim djelovanjem. Dakle nakon 14 godina NATO će biti jedan novi NATO koji nije više deployed, tj. nije uključen u operacije iako će postojati operacije manjeg opsega, ali će NATO biti spreman na sve vrsti sigurnosnih izazova. U tome si i Hrvatska može pronaći svoje mjesto. Evo samo jedan primjer novih sigurnosnih izazova: naša djeca koja su na društvenoj mreži, nisu ni svjesna što se može dogoditi velikim cyber-napadom – nešto slično što se je dogodilo u Estoniji – gdje cijeli sustav može pasti i uništiti ne samo rad državne uprave nego i živote svih nas. U tom bezžičnom prostoru u kojem su podatci iz banaka i sve ono što nam je bitno, može nestati. NATO ima stotinjak cyber-napada na sustave, ali vrlo se rijetko dogodi da koji bude uspješan i potraje dvije, tri minute dok se sustav ponovno ne uspostavi. To je svakako jedno od područja na kojem moramo nastaviti raditi s državama kako bi se stvorili novi kapaciteti za suočavanje s ovim problemom. Hrvatska će se sve više suočavati s izazovima gospodarske naravi, s nezaposlenosti i s drugim prijetnjama. Ljudi često govore kako nijedna situacija u životu nije idealna – sve ima svojih prednosti i nedostataka. I ulazak u EU ima nedostataka, ali za NATO držim da ih apsolutno nema. Evo nakon 2,5 godine rada u toj organizaciji uočila sam, gledajući sveukupno, kako je RH doista profitirala od ulaska u EU, ali i da može i mora znatno više. Mora mnogo aktivnije raditi na promicanju vlastitog identiteta, na rad u svojem okruženju u prostoru jugoistoka Europe kako bi se riješila sva otvorena pitanja, jer sigurnost tih područja utječe na nas, te mnogo čvršće, ambicioznije i aktivnije uključiti se u kreiranje zajedničke europske politike. Hvala vam na pozornosti i veselim se vašim pitanjima. * * * * * Predsjednik Morsan srdačno je zahvalio predavačici, te je otvorio raspravu u kojoj su sudjelovali: veleposlanik Zlatko Stahuljak, član HDK; Lidija Čepulić Vukadinović s Fakulteta političkih

Stranica 6

Glasnik HDK

Godina XII., broj 2

znanosti; dr. Branimir Vidmarović iz Zagrebačke škole ekonomije i managementa i Nikica Daraboš, pripadnik akademske zajednice. Predavačičini odgovori označeni su kurzivom. 1. Nemam pitanja, a oduševila me je Vaša tvrdnja da nismo mala zemlja. To potvrđuje i činjenica da smo gotovo tisuću godina prije drugih imali misni obred na hrvatskom jeziku (popovi glagoljaši), a to je bio glavni argument uvođenju narodnog jezika u liturgiju u Katoličkoj crkvi na II. vatikanskom saboru 1962-'65. Takvo što ne može imati mali narod. Vrlo često vodim u Hrvatsku ljude koji žele doći incognito na odmor (ne bih spominjala koga sve, ali to su ljudi koji su doista utjecajni u američkoj i svjetskoj politici). Mogu vam reći da kada dođu u Hrvatsku, jednostavno ne mogu vjerovati viđenomu. Jako se je izmijenio naš image, što mi je vrlo drago. Nedavno sam vidjela na Googleu igricu s kartom svijeta i bilo je pitanje prve asocijacije o nekoj zemlji. Pitanje je bilo: zašto je ova zemlja tako... Uglavnom je za zemlje u našem okruženju pisalo poor (siromašna), bilo je svega i svačega. Ali za Hrvatsku je pitanje bilo zašto je tako prekrasna! Dakle to je ono što je ljudima bitno i htjela bih da svi mi budemo ponosni na to, jer i mi smo mijenjali sliku te zemlje, kao i naši športaši i turističke reklame o Hrvatskoj. Ali da je to asocijacija ljudima danas, razmjerno kratko nakon rata, iznimno je velik uspjeh i hrvatske diplomacije, napose vas koji ste bili prvi veleposlanici, koji ste tada objašnjavali: "Da, rat je gotov, oporavljamo se." Neke smo morali uvjeravati da imamo i kupaonice, da nemamo poljskih zahoda – ne biste vjerovali da je bilo i takvih pitanja. Danas je sasvim drukčije i Hrvatska se percipira kako rekoh. Ne smijemo se zvati malom zemljom, bez obzira na zemljopisnu veličinu ili broj stanovnika, jer smo zemlja koja se toliko ističe po mnogo toga: po prirodnim ljepotama, po kulturnoj baštini i povijesnim spomenicima. Ljudi su oduševljeni Splitom, Dubrovnikom ili kojim drugim mjestom, ali i ljudima. Moram vam reći (a to uočavaju i stranci) da su sada naši ljudi dosta tmurni, čak se i oblače u tamno, zato što je gospodarska kriza takva kakva jest i beskrajno mi je tužno vidjeti ljude kako kopaju po smeću tražeći hranu ili boce – mislim da se to nikako ne bi smjelo događati.

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Ipak, promijenio se je i mentalitet ljudi što se uočava kada razgovarate s njima i kada dolaze turisti. Koliko je to otvorenije i koliko barem ljeti djeluje sve optimističnije i ljepše! Kada živite vani poput mene i povremeno dođete, još više možete cijeniti ono što imamo. 2.

Gđa je Kolinda i kao hrvatska dužnosnica surađivala s institucijama u promicanju euroatlantske ideje u želji da se RH predstavi svijetu u ljepšem svjetlu i da postigne europske vrijednosti. I u početku je isticala potrebu za povezivanjem politike i diplomacije i obrazovanja, na čemu sam joj zahvalna. Vezano uz temu, RH je jedno vrijeme zapostavljala odnose s Ruskom Federacijom (RF), a onda se je uvidjelo da je RF velika zemlja i da, ako ništa drugo, već radi sigurnosti mora imati određene veze i s RF-om. Moje se pitanje tiče NATO-a i novih odnosa NATO-a i RF (uoči i nakon summita), a onda i u kontekstu ovoga svega što se zbiva.

Pitanje je vrlo široko. Da, trebamo razvijati odnose s RF-om. Mi smo se opredijelili (svrstali se): dio smo EU i NATO-a, ali to ne znači da nemamo i svoju vanjsku politiku i da ne trebamo surađivati s ostalim državama. Uostalom i NATO ima posebne odnose s RF-om – ima bilateralno partnerstvo kroz NATO – Russia Council (Vijeće NATO-a i Rusije) koje se redovito sastaje. Sjevernoatlantsko vijeće sastaje se s Rusijom na toj razini, a povremeno se održavaju i sastanci na razini ministara vanjskih poslova i ministara obrane. Često u medijima uočavam tendenciju usredotočavanja na pomalo kontroverzna pitanja. Postoji nekoliko područja na kojima se NATO i RF razilaze, npr. na pitanju proturaketne obrane iako nije riječ o bîti, jer i Rusi drže da su balističke rakete danas stvarna opasnost. Riječ je o načinu upravljanja proturaketnim štitovima nad sjevernoatlantskim prostorom i riječ je svakako o Gruziji i Ukrajini, o njihovu pravu (o čemu sam govorila na početku) da kao države određuju kojim će putom ići, hoće li biti članice EU i NATO-a, naravno, pod uvjetom da ispune za to neophodne kriterije. Međutim, ima i nekoliko područja na kojima jako dobro surađujemo. Prvo je borba protiv terorizma. RF je uključena u Afganistanu (ne vojno iz povijesnih razloga) – sudjeluje u projektu izobrazbe afganistanskih pilota helikoptera, a i u dostavi tih letjelica (ruske proizvodnje).

Stranica 7

Glasnik HDK

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

Stranica 8

Glasnik HDK

Iznimno snažno sudjeluju u programu borbe protiv narkotika, u izobrazbi afganistanskih institucija za tu borbu. Sudjeluju zajedno s nama u operacijama na Rogu Afrike u borbi protiv gusarstva i u nizu drugih inicijativa. RF je svjesna da je narav globalnih prijetnjā sigurnosti takav da se ni oni ni mi ne možemo izolirati. Ponekada se takvim pitanjima manipulira iz unutarnjepolitičkih razloga, npr. kada postoji percepcija vanjske prijetnje koja se može definirati – onda je lakše ljude organizirati na način da oni pruže potporu. Kada je ta prijetnja asimetrična kao što je danas, teško je o tome govoriti ako postoje unutarnjepolitičke manipulacije te naravi. Međutim, prostor za suradnju NATO-a i RF je velik i bit će sve veći, navlastito u području Srednje Azije, ali i u drugim prostorima. Pri tome UN i Vijeće sigurnosti ostaju primarnim mehanizmima zaštite globalnog mira i sigurnosti. Regionalna organizacija poput NATO-a (ponavljam: najuspješnijega vojnopolitičkog saveza do sada) koja se transformira jer želi ostati savez za XXI. st. spremna je i voljna surađivati s RF-om, naravno, na otvoren i razvidan način i uz međusobno poštovanje. 3. Kakva je Vaša vizija budućnosti Bosne i Hercegovine i kako smiriti Bosnu? Ovo je jedno od područja gdje RH može naći specifično mjesto i kao članica EU i NATO-a. Jugoistok Europe ne volim zvati Zapadnim Balkanom, a mislim da to nitko od nas ne voli, jednostavno zbog povijesnih konotacija. Na budućnost BiH treba gledati kroz neko svjetlije i optimističnije razmišljanje. Za Dayton kažu da je zaustavio rat i krvoproliće, ali nije bio savršen, a u međuvremenu nije se mnogo toga dogodilo. Dok sam bila veleposlanica RH u SAD iznimno sam, zajedno s kolegama, mnogo radila s pojedinim članovima Kongresna SAD kako bi BiH ušla u MAP (Membership Action Plan – plan aktivnosti za članstvo u NATO-u), jer je to samo jedan korak koji bi omogućio definiranje specifičnih obveza u tijeku jedne godine kako bi se moglo krenuti naprijed i barem postići da snage sigurnosti budu neovisne, dobro opremljene i profesionalne, te da njihov odnos prema građanima bude onakav kakav bi trebao biti u državama članicama NATO-a i EU. Tada je BiH dobila MAP uz uvjet da napravi popis vojne opreme i da ju

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

upiše u katastar i zemljišne knjige. To se do danas nije dogodilo. RH zajedno s drugim državama, a i ja osobno, iznimno se snažno zauzimamo za ulazak BiH u MAP, jer držim da bi to bio poticaj onim snagama u BiH koje žele vidjeti tu zemlju u euroatlantskim integracijama, dakle u okviru civilizacijskoga prostora u kojem se stvaraju uvjeti za razvoj političkih i gospodarskih elita i za razvoj državnih i društvenih struktura koje bi omogućile nekakav korak naprijed, iskorak iz ovoga stanja. I glavni tajnik NATO-a bio je u posjetu Sarajevu, a ja sam bila nekoliko mjeseci nakon njega. Razgovarali smo s državnim dužnosnicima, od članova Predsjedništva, preko ministara (ne bih nabrajala s kim sve) i dobili smo potrebna uvjeravanja. Rekli su nam kako je to pitanje koje oni mogu riješiti. Onda odete s optimizmom iz Sarajeva. Međutim, usprkos obećanju da će napraviti, ne dogodi se ništa. To je ono što je problem u BiH. Dobijete izražavanje političke volje, ali nema provedbe. Ne znam kada će ti političari shvatiti odgovornost prema građanima, jer imam dojam, pogotovo s nekima na nižim razinama, kako nemaju osjećaj da rade za građane. Na žalost, i nemiri koje smo vidjeli vjerojatno su rezultat toga, a ne samo gospodarskog nezadovoljstva. To je vrlo složeno pitanje o kojem je, čini se, nekako zamrlo razmišljanje o tome kako ga riješiti, pa i u RH. RH tu ima obveze i mora se iznimno angažirati zato što je hrvatski narod jedan od triju konstitutivnih naroda u BiH. To je naša ustavna obveza, a i obveza po potpisanim sporazumima i vjerujem da bi malo šire uključivanje akademske zajednice u pokušaju iznalaženja rješenja koje bi funkcioniralo u specifičnim prilikama u BiH trebalo biti jedno od gorućih pitanja vanjske i sigurnosne politike RH. Voljela bih kada bih imala rješenje, ali ga nemam, kao ni ljudi s kojima sam razgovarala do sada. Ali ne treba stati – treba nastaviti raditi na tome. 4. Došao sam čuti Vas prije svega kao osobu koja govori s optimizmom o Hrvatskoj. Svjedoci smo da kada izađemo izvan granica RH svi se volimo hvaliti svojom zemljom i biti ponosni na nju. A kada se vratimo kući, svjedoci smo depresije, beznađa i bezidejnosti. Slušajući Vas danas, prepoznajem osobu koja ima ideje, koja bi mogla povesti nas u neke bolje dane. Vidite li se osobno u jednoj takvoj ulozi u budućnosti?

Stranica 9

Glasnik HDK

Hvala Vam lijepa! Kada sam se vratila iz SAD gdje sam bila na srednjoškolskoj razmjeni – bilo je to 1986. onda kada se je počelo zakuhavati – vratila sam se u neuređenu državu. Na fakultetu mi nitko nije znao reći imam li pravo upisati se. Išla sam na III. rok i onda mi je rečeno da se ne mogu upisati iako sam na tom roku bila prva na ispitnoj listi od sva tri ispitna roka. To me je strahovito smetalo – ako su moji rezultati takvi, zašto mi izvlače neke svoje interpretacije pravila. Na žalost, morala sam i uz takve rezultate povući vezu kako bih se upisala. Naposljetku je ispalo kako je to bilo i moje pravo, ali je netko u toj referadi odlučio "filozofirati". Strahovito me je smetao taj nered. Kada sam izašla na autobus, ljudi su se gurali, nisu čekali u redu. Taj nekakav kolektivizam bio je toliko proširen da se je pojedinac izgubio u svemu tome. Pojedinac nije imao prava, ali ni obveza ni odgovornosti. Za to što se je dogodilo na fakultetu nisam mogla nikoga tužiti niti sam mogla nekoga upitati zašto mi to čine. Iz toga jednog razočaranja mora vam se javiti volja za promjenama i morate shvatiti: to je moja obveza i odgovornost. U ovom trenutku ne mogu to promijeniti, ne mogu lupati glavom o zid, ali moram raditi, razgovarati i vidjeti tko su ti koji razmišljaju jednako kao ja kako bi doveli do promjena. Nakon pada Berlinskog zida uključila sam se u rad Hrvatske demokratske zajednice (imala sam 21-22 godine). Kada radite, imate osjećaj da nešto stvarate. A onda se je uvidjelo da dolazi rat. Moja je obitelj došla iz SAD-a iz prekrasnog mjesta Los Alamos; rekli su kako su bili u Konzulatu i sve riješili i da se vraćamo tamo. Rekla sam da ostajem usprkos ratnoj prijetnji; ne ću biti ta koja nosi oružje, ali kada bismo svi otišli, tko bi ostao. Kako sam studirala strane jezike, mogla sam raditi za Crveni križ ili za kakvu nevladinu udrugu, ali sam ipak izabrala državnu upravu u kojoj su plaće bile deset puta manje. Moja je prva plaća bila oko 95 DEM i moram priznati da sam se švercala u Studomu, jer nisam više htjela tražiti novac od roditelja. Plaća nije bila dostatna, a rad u državnoj upravi nekada je bio 24 sata dnevno svih sedam dana u tjednu. U međuvremenu sam našla posao koji je za međunarodne organizacije, posao mnogo komotniji od onog u hrvatskoj državnoj upravi gdje sam svoju mladost uložila u dobro države. Međutim, kada

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

bi se vratile te godine, ne bih donijela nijednu drugu odluku, bez obzira na sve što sam prošla. Nikada ne treba žaliti za proljevenim mlijekom, nego učiti iz povijesti. Povijest me je naučila tome da sam spremna propustiti i neke bolje ponude negdje vani kako bih se vratila u Hrvatsku kada sam već toliko uložila, a moja djeca drže Hrvatsku svojom domovinom i žele se vratiti. U svakom slučaju, ne znam kada će to biti. Znam na što mislite pod tim pitanjem. Ne mogu Vam reći kada ću se vratiti, a vratit ću se sigurno, ako ne u državnu upravu, a ono u gospodarstvo – možda me netko primi. Nikada ne bih odustala. Lijepo je putovati i upoznavati svijet i jako sam mnogo naučila. Ovo iskustvo u NATO-u iznimno mi je važno, jer sam vidjela jedan drukčiji način rada i kako stvari funkcioniraju. Vidjela sam što znači doći na posao ne razmišljajući tko će ti danas zabiti nož u leđa, nego što znači timski rad, što znači dogovarati se. To znači da je moj uspjeh i uspjeh nekoga drugoga i obrnuto. Nadam se da ću imati priliku prenijeti svoje znanje, ne samo u onom akademskom smislu, što sam stakla na stranim sveučilištima kada je riječ o diplomaciji, o organiziranju države i gospodarstva, nego prije svega o novom mentalitetu timskog rada i suradnje i o činjenici da smo svi mi mali kotačić u pogonu koji treba osigurati da pogon funkcionira. Povijest ne počima niti svršava ni s kim od nas, ni s kojom vladom koja je na vlasti. Kada mi postave pitanje tko je najzaslužniji za stvaranje hrvatske države, kažem: to su hrvatski građani, to smo svi mi, svi koji su ostali i borili se, prvi hrvatski predsjednik. Moramo biti ponosni na sve što smo postigli, ali i shvatiti kako ne bismo to bili postigli da nismo bili zajedno. Duh zajedništva iz 90-ih i duh pomirbe – ne dijelimo se po ovome ili onome, gledajmo kakav je tko čovjek kako tko radi – treba vratiti i on treba dominirati u raspravama o trenutačnim problemima: gospodarstvu, nezaposlenosti, obrazovanju, zdravstvenom i mirovinskom sustavu. Teška su to pitanja, ali treba se usredotočiti na ono što je građanima bitno, jer mi smo odgovorni tim građanima i moramo ih voditi u pravom smjeru, a ne pokretati rasprave što produbljuju podjele. Pustimo povijesti da bude povijest, budimo ponosni na nju i izvucimo pouke, ali usredotočimo se na ovaj trenutak sada i na to što će biti sutra.

Stranica 10

Glasnik HDK

Godina XII., broj 2

* * * * *

Bosiljko Mišetić, specijalni opunomoćenik Predsjednika RH za odnose s Bosnom i Hercegovinom 1994. BOSNA I HERCEGOVINA – TROKUT INTERESA

Predsjednik Morsan zahvaljuje predavačici

Predsjednik Morsan još je jednom srdačno zahvalio predavačici i sažeo njezino izlaganje u bitne poruke. Nema mjesta malodušju i vrijeme je za građansku hrabrost, koja se je izgubila u našoj nedavnoj povijesti. A ona je temelj demokracije i bolje budućnosti. Teško je u nedaćama čekati bolje sutra, ali izbori su tu i na građanima je odgovornost da izaberu one od kojih mogu očekivati promjene na bolje. Zatim je rekao kako će predavanje biti objavljeno u Glasniku HDK, te dvojezično u posebnoj knjižici (posebnom izdanju Glasnika) i na mrežnim stranicama HDK.

PRVA SRIJEDA U OŽUJKU Prva srijeda obilježena je 5. ožujka 2014. predavanjem veleposlanika Bosiljka Mišetića, specijalnog opunomoćenika Predsjednika RH za odnose s Bosnom i Hercegovinom 1994., redovitoga člana HDK, pod naslovom: Bosna i Hercegovina – trokut interesa. Budući da je predsjednik Morsan bio spriječen, predavača i slušateljstvo pozdravio je generalni konzul Mišo Munivrana, dopredsjednik HDK. On je osobito pozdravio prvoga predsjednika i utemeljitelja HDK, veleposlanika Tvrtka Andriju Mursala, pa veleposlanika Gjuru Deželića, predsjednika NO HDK i dr. Hrvoja Kačića, počasnoga člana HDK, a zatim Nikicu Valentića, "jednog od vrlo uspješnih predsjednika Vlade samostalne RH". Za izbor teme rekao je kako je potaknut događajima u susjednoj zemlji zadnjih mjeseci, prema kojoj RH ima poseban odnos, određen i hrvatskim Ustavom: RH ima obvezu zaštititi interese Hrvata u BiH. Osvrćući se na spomenute događaje, kazao je kako treba utvrditi njihove uzroke i pokušati iznaći rješenja s kojima bi bila zadovoljna sva tri naroda (odatle naslov: trokut interesa).

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Poštovano slušateljstvo, najprije jedna isprika: ako govoreći o Bosni i Hercegovini spomenem samo Bosnu, pri tome ću misliti na zemlju BiH iz 1878. godine kada je ona konstituirana. Dakle mislim na cio prostor zemlje Bosne i Humske zemlje. U zadnje vrijeme pojedini ljudi koji se i profesionalno bave politikom zlonamjerno izostavljaju Hercegovinu. Bosnu se može živjeti, odživjeti, a nespoznati ju. Kada me je svojedobno pozvao predsjednik Tuđman (bio je nazočan i tadanji predsjednik Vlade Valentić) na razgovor o mojem postavljenju na mjesto Predsjednikova specijalnog opunomoćenika za odnose s Federacijom BiH, sjećam se da sam rekao kako onaj tko će se baviti Bosnom mora u najmanju ruku pročitati Na Drini ćupriju i proučiti Travničku kroniku, te pročitati Tvrđavu i proučiti Derviša i smrt. Možda se mnogi ne će složiti sa mnom, ali i u Hrvatskoj, tko će se ozbiljno baviti politikom, mora proučiti Krležinih Deset krvavih godina. Ta i takva Bosna i Hercegovina Hrvatima je kao da ih prati Zvonimirova kletva, pa nam je uvijek sadašnjost duboko zagledana u prošlost. No kako ne možemo imati pogled u budućnost ne osvrćući se na prošlost, ja ću ukratko dati pregled povijesti Bosne i Hercegovine. Godine 1463. Bosna je umrla i cijelo vrijeme pod osmanskom okupacijom to je prostor bez ijednog elementa državnosti. Prostor što 1878. g. ulazi u sastav Austro-Ugarske Monarhije također je bez ijednog elementa državnosti. Isto tako prostor što 1918. g. ulazi u sastav Pašićeve Srbije i Jugoslavije bez ijednog je elementa državnosti. Nadalje, prostor što g. 1941. ulazi u sastav (po jednima stvarne, po drugima tzv.) Nezavisne države Hrvatske bez ijednog je elementa državnosti. Na kraju, kada smo 1945. g. pali pod drugo oslobođenje, federalna jedinica s formalnom konstitutivnosti ulazi u sastav Jugoslavije s elementima državnosti. Međutim, državnost ne znači i suverenost, jer je to bila neke vrsti lenjinovskostaljinovska i brozovsko-brežnjevska ograničena suverenost. U takvim odnosima Bosnu i Hercegovinu zatječe mrak bosansko-hercegovačkog rata i

Stranica 11

Glasnik HDK

svi pokušaji međunarodne zajednice da se ustavno-pravno ustroji BiH ostali su, na žalost – pokušaji. Prvi je pokušaj bio Lisabonski sporazum, dotično Coutillerov plan, koji je u to vrijeme bio za Hrvate gotovo najprihvatljivije rješenje, jer je pošao od unije triju republika, odnosno triju suverenih naroda u BiH. Njega nadomješta1 Owen-Stoltenbergov plan, koji, na žalost, nudi rješenje po kojem se od Muslimana traži da priznaju Republiku Srpsku (RS, s kasnijim pravom na referendum i odcjepljenje), a zauzvrat RS bi priznala Muslimane u UN.

Podpredsjednik Munivrana predstavlja predavača

U takvim okolnostima dolazi do Washingtonskih sporazuma čija je pozitivna strana bila zaustavljanje rata između Hrvata i Muslimana, uređenje odnosa na prostoru BiH, s tim što je pri zaključivanju Washingtonskih sporazuma Hrvatima bila osigurana mogućnost konfederalnog povezivanja RH s Federacijom BiH, a unutar toga Federacija je trebala biti uspostavljena po etničkom, a ne samo po teritorijalnom načelu, gdje bi Hrvati unutar FBiH imali sve instrumente zaštite svojih nacionalnih prava. Nakon toga dolazi Bečki sporazum gdje su hrvatski predstavnici ili popustili ili propustili, čime je omogućeno formiranje Srednjebosanskoga kantona (ili županije) i Hercegovačkoneretvanske županije (ili kantona, po bošnjačku) što je praktično omogućilo da FBiH ne bude uspostavljena na etničkom načelu nego na teritorijalnom. Pri tome se nije vodilo računa o tome da županija bude poveznica teritorija s određenom većinom (ako se sjećate, bilo je govora o tome da općina Čitluk s Međugorjem uđe u Hercegovačkoneretvansku županiju kako bi se pojačao položaj Hrvata unutar nje). Međutim, vrijeme je pokazalo 1

Uz nekoliko međupokušaja

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

kako su Hrvati tu uletjeli u muslimansku zamku, jer je njihov koncept bio da županija s pretežnom većinom hrvatskoga pučanstva (što je Zapadnohercegovačka županija) nigdje ne dođe do Neretve – Neretva je trebala biti prostorom tzv. izlaska Sarajeva na hrvatsko more – dolinom Neretve na Neum. U takvim okolnostima dolazi nakon toga do zaključivanja Daytonskoga sporazuma. BiH je pomalo umorna od bosnofila, od hrvatskih intelektualaca koji nude univerzalna, europska rješenja za vrlo slojevite odnose unutar BiH, a Krleža je svojedobno rekao: "Sačuvaj nas, Bože, hrvatske kulture i srpskog junaštva!" A onda ga je Ninov2 kolumnist parafrazirao, dometnuvši: crnogorskog čojstva, slovenske radišnosti i bosanske pravovjernosti! Na konceptu bosanske pravovjernosti (kao pandan nekadanjoj podjeli Hrvata na europejce i ognjištare) bila je podjela na daytoniste i antidaytoniste, pa su b-h daytonistima par hrvatski europejci, a antidaytonistima – hrvatski ognjištari. Daytonski je sporazum jedan fenomen uređenja odnosa. Uspostavlja se država gdje se prostor dijeli na jedan dio koji se ne zove ni Bosnom ni Hercegovinom, a definira se oblikom vladavine i zove se RS. Drugi dio prostora definira se oblikom državnog uređenja bez učinkovitih elemenata federalizma i zove se FBiH. I onda se teritorij države dijeli na dva entiteta, tri naroda i čini jednu državu! To bi vam u praksi značilo da tri duše uđu u dva tijela i ta dva tijela obučete u jedno odijelo! Tako ustrojena BiH bez primjera je u svijetu države s više naroda nositelja suverenosti (ili, kako se u zadnje vrijeme govori: konstitutivnosti). Ona je već svojim utemeljenjem osuđena na to da mora uskoro pretrpjeti ustavno-pravne promjene ako želi ostvariti cjelovitost i osigurati budućnost. Unutar tako ustrojene BiH sada imate jedan obrat prijašnjih odnosa, jer često se govorilo kako je BiH Jugoslavija u malom. Međutim, ona to nije jer je Jugoslavija u velikom bila mnogo stabilnija zemlja od ovako ustrojene BiH. Postavlja se pitanje kako unutar tako ustrojene BiH (po Daytonskom sporazumu) osigurati Hrvatima ono što im Daytonski sporazum u načelu priznaje – to je njihova konstitutivnost i njihova suverena prava. Mnogi poznavatelji BiH o tome pišu i govore, a ne znaju kako u naravi funkcionira ovako ustrojena BiH. Dakle imate RS s dvjema razinama vlasti: entitetskom i lokalnom; imate 2

Nedeljne informativne novine (NIN) – beogradski politički tjednik

Stranica 12

Glasnik HDK

FBiH s trima razinama vlasti: entitetskom, županijskom (ili kantonalnom) i lokalnom. Istodobno unutar FBiH imate 140 ministara – glomazan državni aparat. I onda vam na konceptu bosanske pravovjernosti tvrde da hrvatsko nacionalno pitanje nije riješeno zbog političara koji su nesposobni i zbog toga što Hrvati imaju stranku s nacionalnim predznakom, a zanemaruju činjenicu da hrvatsko nacionalno pitanje nije riješio ni Daytonski sporazum niti ijedan pokušaj međunarodne zajednice. Sve dotle dok nacionalno pitanje jednoga naroda u višenacionalnoj zemlji ne bude riješeno stranke s tzv. nacionalnim predznakom ne samo da će postojati, nego će biti ključne stranke koje će odlučivati o sudbini toga naroda. Međutim, na konceptu bosanskoga pravovjerja kaže se: to su političari koji zavađaju narode, to su političari koji su krivi za ovako loše funkcioniranje daytonski ustrojene BiH, a vidjeli ste i nedavno kako se otpravnik poslova Veleposlanstva SAD umalo pa okomio na vlast koja da je kriva za ovakvo stanje u BiH, a zanemario je činjenicu da je upravo njegov predhodnik uspostavio ovakvu vlast. Tome je uzrok izborni sustav za koji je svojedobno međunarodni upravitelj Petritsch rekao kako je Daytonskim sporazumom BiH-i navučena luđačka košulja. Njegovom intervencijom u izborno zakonodavstvo – uvođenjem višestranih izbornih jedinica, te intervencijom u Statut grada Mostara ta luđačka košulja ne samo da je navučena, nego je zavezana tako da ju je vrlo teško razvezati. Međutim, od tih silnih europeiziranih bosnofila često ćete i dalje čuti teze o tome kako je Hrvatska dijelila BiH, kako je za to kriva hrvatska politika, a u prvom redu Franjo Tuđman i to je kod jednog dijela panislamista među Muslimanima u Bosni imalo odjeka. To nije glavni uzrok sukoba između Hrvata i Muslimana, ali je zasigurno jedan od uzroka. Pri tome se zanemaruje činjenica da su od stanovništva koje je izašlo na referendum za samostalnu BiH 23 % činili Hrvati, a 38 % Muslimani. Od tih 38 % Muslimana koji su izašli na referendum njih 68 % glasovalo je za samostalnu BiH, a od 23 % Hrvata – njih čak 96 %! Da nije bilo tog referenduma i da nije bilo odluke Hrvata, nikada ne bi bilo međunarodno priznate BiH. Nakon toga dolazi agresija i rat, ravna se Ravno, a neki izjavljuju: "Nije to naš rat!". Nešto kasnije dolazi do onoga nesretnog sukoba između Hrvata i Muslimana. No i taj sukob i ono što se u njemu

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

događalo podliježe krivim percepcijama u RH. Naime, sudbina je BiH da o njoj često odlučuju ljudi koji su i na prostornoj i na emotivnoj, pa i na političkoj distanci. Često se išlo iz krajnosti u krajnost u definiranju ne položaja ili odnosa Hrvata i Muslimana, nego i percepcije Muslimana. Jedna je percepcija bila da su oni cvijet Hrvatstva, što oni nisu ili već dugo nisu. Druga je krajnost da su oni fundamentalisti, mudžahedini ili balije, što jednako tako nisu. Ako jedna društvena, vjerska ili nacionalna skupina kaže za sebe da je narod, onda će uljuđena politika pristati na tu činjenicu i unutar toga tražiti načine uspostavljanja kvalitetnih odnosa s drugima.

Veleposlanik Bosiljko Mišetić govori

Ovako ustrojena BiH trebala je biti jamstvo Hrvatima da će ostvariti svu puninu svojih prava. Ključno je pitanje bilo u svezi s osnivanjem Herceg-Bosne (H-B) kako tvrde bosnofili i oni koji osuđuju Hrvatsku i dandanas na političkoj pozornici, a i izvan nje: je li H-B i osnivanje prvo Zajednice, a zatim Republike H-B, bilo cijepanje BiH. Ono u što sam siguran (tko se sa mnom ne slaže neka podastre argumente) jest: H-B bila je pokušaj definiranja i zaštite hrvatskih prava u BiH. Je li to učinjeno na najbolji mogući način, o tome se može raspravljati. Nije problem osnivanje H-B nego njezino dokidanje pri zaključivanju Washingtonskih sporazuma bez davanja prikladna nadomjestka – institucije u kojoj će moći u zemlji s trima suverenim narodima imati učinkovite instrumente zaštite svojih nacionalnih prava unutar ustavno-pravnog sustava da se o neotuđivim suverenim pravima Hrvata ne može odlučivati bez izražene njihove političke volje. Kakvo je trenutačno stanje u BiH i zbog čega u nas kažu: krivi su političari u BiH? Znate li da hrvatski političari u BiH nemaju načina institucionalno

Stranica 13

Glasnik HDK

Godina XII., broj 2

pokrenuti pitanje učinkovita ustavno-pravnoga preustroja BiH? Zbog čega? Jer ni u jednom tijelu nemaju većine. U Federalnoj skupštini u Zastupničkom su domu preglasovani. U Domu naroda oni to možda mogu ostvariti, ali samo ako je pitanje od strateškoga nacionalnog interesa. Međutim, o tome je li pitanje od strateškoga nacionalnog interesa ne odlučuje Dom naroda već prije o tome odlučuje Ustavni sud BiH gdje opet nemaju većine. S druge strane, jedino mjesto gdje ne mogu biti preglasovani jest Vlada ili Vijeće ministara. Ali ista je stvar i na razini države BiH. Zastupnički dom Parlamentarne skupštine mjesto je gdje uvijek mogu biti preglasovani i nikada ne mogu doći do izražaja, da ne govorimo o stanju u RS. Jedino mjesto gdje bi mogli učinkovitije djelovati jest Predsjedništvo, dotično izabrani član Predsjedništva. Onoga časa kada je Petritschevom intervencijom u izborno zakonodavstvo Mostar doveden u položaj da nije grad poput Zenice i Tuzle, da za nj vrijedi poseban režim, gdje većinski hrvatski narod ne može ni izabrati vijećnike ni gradonačelnika učinjeno je još i to da je tom dodatnom luđačkom košuljom nametnuto da hrvatskoga predstavnika u Predsjedništvu bira bošnjačka većina, a ne Hrvati u BiH.

Slušateljstvo prati izlaganje

Ovako ustrojena BiH (Daytonskim sporazumom) nije postala ni bolja ni stabilnija ni razvijenija ni sigurnija ni nacionalno sređenija niti je izvjesnija. U ovako ustrojenoj BiH ni jedan od triju naroda nije zadovoljan. Hrvati nisu zadovoljni svojim ustavnim položajem jer na svakoj razini mogu biti preglasovani. Muslimani drže da im ovako ustrojena BiH guši islamističke pokušaje od kojih Zapad strijepi i jednostavno ih ne želi. Srbi misle da se u ovako ustrojenoj BiH potkresava tzv. autoritet RS. Hrvati iz BiH pomalo su umorni od onih koji dragu Bosnu i meni predragu Herce-

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

govinu nazivaju Bosnom ili Bosniom. To je ono na što ne bismo smjeli pristati. Jednako su tako umorni od onih koji moj narod, Hercegovce i Bosance, nazivaju bosanskim Hrvatima, a često političari u Hrvatskoj kada govore o samima sebi, o Hrvatima iz BiH, kažu: mi iz redova hrvatskog naroda. Takva kvalifikacija i takvo naznačivanje naroda jednostavno je nedopustivo. Česta je pojava da hrvatski intelektualci, koji bi morali reagirati na ovakvo stanje u BiH, s figom u džepu čuvaju vlastito mišljenje za neka bolja vremena "dok se voda ne razbistri", pa će ga onda iznijeti. U Hrvatskoj, na žalost, ima toliko deklariranih Hrvata Europejaca i svoje europejstvo znaju stalno isticati, ali ne prihvaćaju vlastite sunarodnjake iz BiH. Na žalost, ključno je pitanje: ima li u BiH hrvatskog identiteta i suverenosti bez entiteta? Također je ključno pitanje u ovome trenutku: što činiti? U ovom trenutku može se intervenirati u izborno zakonodavstvo kako bi se riješilo sporno pitanje izbora predstavnika u Predsjedništvu iz redova drugog naroda uime jednoga naroda tako što bi se Predsjedništvo BiH biralo na način da ga predlaže Klub zastupnika hrvatskog naroda u Domu naroda, a da ga onda potvrđuje Zastupnički dom Parlamentarne skupštine. Međutim, to Međunarodna zajednica jednostavno ne želi. Kada govorimo o Međunarodnoj zajednici, mislimo da je to cijeli svijet, ali to su, na žalost, SAD i EU. Obama nije u ovom trenutku previše zainteresiran da EU preuzme ulogu političkog mentora nad BiH jednostavno zato što ili ne vjeruje da bi to oni učinili na najbolji način ili je, što je još gore, uvjeren da to ne bi odgovaralo Amerikancima u ovom trenutku. Ključno je pitanje: tko je taj tko treba potaknuti, nakon (evo za godinu i nešto) 20 godina od Daytonskoga sporazuma, ustavnopravni preustroj BiH kako bi se ona mogla urediti kao država i pripremiti za ulazak u EU, da budu institucionalno osigurani instrumenti zaštite svakog naroda i da se osigura onaj minimum što jamči da se o neotuđivim suverenim pravima svakog od triju naroda ne može odlučivati bez izražene njihove političke volje i bez instrumenata za zaštitu te njihove političke volje. Hrvatska često politički muca pa se s figom u džepu ne želi ni izjašnjavati o tome što bi trebalo urediti. Maloprije sam rekao kako narod ne može biti suveren u zemlji u kojoj nema svog identiteta. A da bi imao svoj identitet, on u ovako ustrojenoj

Stranica 14

Glasnik HDK

Godina XII., broj 2

BiH treba imati i svoj entitet. I, kao što sam rekao: država triju suverenih naroda, dvaju entiteta jednostavno nema budućnosti. Ovako ustrojena BiH nema budućnosti. Međutim, ljudi obično misle da treba netko sa strane to riješiti. Ne! To moraju riješiti narodi BiH. Muslimani ili njihovo vodstvo (ne mislim na većinu naroda) moraju shvatiti da ne mogu graditi unitarnu Bosnu na načelu jedan čovjek – jedan glas, a istodobno Srbi ne mogu s figom u džepu biti formalno u državi i čekati prvu prigodu da izađu iz nje. I, sada imamo jedan apsurd da je narod kojega se najviše okrivljivalo za cijepanje i podjelu BiH, Hrvati iz BiH, najintegrativniji čimbenik za kakvu-takvu cjelovitu BiH i za tzv. europsku budućnost BiH. Zato je potrebno da oni imaju politički okvir za izražavanje svojih stajališta. Hoće li to biti federalna jedinica, te županija ili kanton, nije toliko bitno. U svakom slučaju svako odugovlačenje ustavno-pravnoga preustroja BiH otvara prostor agoniji, nezadovoljstvu i nespokojstvu i takva BiH nema nikakve perspektive.

Uslijedila je rasprava, ali ne samo u obliku pitanja i odgovora3, nego i kao niz kraćih (pa i ne baš kratkih) pojedinačnih istupa što su se mogli shvatiti kao dopuna predavačevu izlaganju. U njoj su sudjelovali: veleposlanici Tvrtko Andrija Mursalo, Franjo Zenko i Milan Ramljak, generalni konzul Zvonimir Marić, te Vladimir Raspudić, bivši veleposlanik BiH u RH i Mirjana Piskulić iz Matice hrvatskih iseljenika.

Početak žive rasprave nakon predavanja

1. Sve se vrti oko pitanja koliko ima Hrvata, Bošnjaka i Srba u BiH. Nedavno je bio popis pučanstva. Procurila je vijest o broju Hrvata u toj državi. Zna li se nešto pobliže u svezi s tim velikim problemom – kakvi se rezultati mogu očekivati?

U FBiH se, na žalost, događa oseka (demografska) hrvatskog naroda, a plima bošnjačko-muslimanskoga. Pitanje što ga postavljam sebi, svojim sunarodnjacima, hrvatskoj državi, Hrvatima BiHe, građanima BiH jest: ostaje li ovo BiH bez najstarijega svojega naroda, bez hrvatskog naroda? Drugo pitanje: hoće li hrvatska država, RH, biti samo sklonište Hrvatima iz BiH ili će RH biti ono što je preuzela međunarodnim sporazumima i što je njezina ustavna obveza: jamac da hrvatski narod opstane na hrvatskim prostorima BiH, u svojoj zemlji, u BiH? Na kraju, završio bih jednom metaforičnom tvrdnjom: jedna je Bosna umrla 1463. g.; iz mraka rata nastale su tri Bosne – hoćemo li dopustiti da pred našim očima jedna Bosna zauvijek nestane? Hvala lijepa! * * * * *

U BiH je nakon ovoga rata i svih događanja, na žalost, svih manje: i Srba i MuslimanaBošnjaka i Hrvata. Hrvata je daleko najmanje u odnosu na prijašnje brojno stanje i to je porazno. Međutim, stanje nije onako katastrofalno (barem tako pokazuju preliminarni rezultati) kako smo mi očekivali. Žilav je to narod, iako je gotovo došao do granice istrjebljenja. Ako radnim danom oko 11 h prošećete Mostarom vidite da cvjeta mladost. Tamo je danas 15-16 tisuća studenata. Pošto završe studij, oni će moći raditi ili u kladionicama ili kao konobari ili ići van. Na žalost, ono što se sada događa u BiH, to je svojevrstan uvoz nečijih proljeća. Istina, narod dolje doista teško živi, ali ono što se dogodilo nije bila reakcija na težak život. Nisu isto događaji u Tuzli i u Sarajevu. Jeste li vidjeli koje se institucije napada? Napada se one ustanove koje u ovakvim odnosima Hrvatima koliko-toliko osiguravaju u tim kantonima nekakve mogućnosti. Je li 3

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Predavačevi odgovori označeni su kurzivom.

Stranica 15

Glasnik HDK

napadnuto Predsjedništvo ili ijedno vodstvo? Ne. Međunarodna je zajednica ustoličila ovu vlast, ali Veleposlanstvo SAD nitko nije napao. Znate li što su prvo zapalili u Sarajevu? Arhiv. Jer se želi prekrajati povijest. Zamislite: zapaliti Državni arhiv! Prije njega ima najmanje 20-30 ustanova koje bi se doživljavale krivima za težak život. Dakle čudna je ta BiH i zadaća je RH nepromatrati to sa strane. RH je članica EU, a ona ima i ustavnu obvezu i obvezu preuzetu Daytonskim sporazumom štititi Hrvate. Daytonski sporazum načelno osigurava Hrvatima jednakopravnost, a zadaća je RH, kao supotpisnice toga sporazuma, uvijek kada je ona narušena intervenirati, ako treba i preko Vijeća sigurnosti UN. Onoga časa kada EU pokaže zanimanje da bi išla u ustavno-pravne promjene kako bi se BiH uredila i pripremila za ulazak u EU (što Hrvatima samo treba) odmah se na to reagira – vidite kako. Ono što zbunjuje jest posvemašnja hrvatska šutnja. S Milanovićem nemam politički ama baš ništa zajedničkoga, ali bio sam ponosan kada je došao u Mostar i izjavio kako je kao premijer RH došao učiniti sve kako bi spriječio sukobe i smirio stanje. Istodobno žalostan sam što nije pokazao da je kao predsjednik Vlade RH došao reći Hrvatima: "Tu sam, mi smo uz vas, ne bojte se, naša je briga vaš položaj ovdje." Političarima dolje, koji nisu ništa bolji od ovih ovdje – možda su i lošiji – treba pomoći. Oni nemaju institucionalnog načina u uvjetima Petritscheve intervencije u izborno zakonodavstvo. SAD su postavile vlast od ljudi i stranaka s periferije života – oni su dovedeni u položaj da odlučuju, a stranke s tzv. nacionalnim predznakom potpuno su uklonjene iz toga. Ponavljam: dok se god ne riješi nacionalno pitanje Hrvata u BiH, stožerna je stranka HDZ BiH. Ako je loša, treba ju popravljati, ali i odavde treba raditi na tome da ona zadrži tu ulogu, jer ona, uz kulturne institucije, još uvijek okuplja Hrvate BiH. Postoji još jedna institucija, a to je Sabor. Međutim, iako ni ovdje ni tamo političari ne mogu preskočiti vlastite sjene, u stanju u kakvu je sada BiH, to se mora prevladati i stvar dovesti do granice, do oštrice u traženju prava od Međunarodne zajednice: zamrznuti svoja članstva u strankama i svi ući u Sabor hrvatskog naroda i onda jedinstveni štititi svoje nacionalne interese. Držim da je temeljna naša zabluda (koja je dolje namet-

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

nuta): lako ćemo mi sa Srbima, problem su Muslimani. Ne! Sve zlo što je učinjeno i Hrvatima i Muslimanima skovano je u Beogradu, u SANU-u. Sukob je s Muslimanima bio, ali oni su bili protivnici u tom sukobu, a Srbi su bili neprijatelji u ratu. U novom kolektivitetu u kojem nam je živjeti i u kojem je svako otrpljivanje individualno, nove saveze treba prvo graditi s bivšim protivnicima, a nakon toga i s bivšim neprijateljima pošto prestane neprijateljstvo. Mislim da je opasna teza distance. Rane su sukoba s Muslimanima strašne, ali oni ne će moći biti u Europi s panislamizmom i prirodna će biti njihova puno veća povezanost s Hrvatima nego sa Srbima (čime ne zagovarama nikakve otklone, dapače), ali to mora biti na načelima jednakopravnosti i uzajamnosti.

2. Drago mi je što ova tema zaokuplja i Zagreb i Hrvatsku. Nisam član ni jedne stranke (niti sam bio) i gledam na stvari malo drukčije. Na žalost, od sedam veleposlanika BiH od osamostaljenja ja sam jedini iz tzv. hrvatskoga korpusa. Dosta sam pozitivna i lijepa čuo kada je u pitanju povijest. Međutim, očekivao sam da će večeras biti mnogo više riječi o trenutačnom stanju u BiH. Imam 46 godina radnoga staža od čega 30 u gospodarstvu. Moje zadnje radno mjesto prije uključenja u diplomaciju BiH bilo je predsjednik 16 tvornica Šipada u SAD. Ne možemo zanemariti činjenicu da je BiH imala Energoinvest, Šipad, Unioninvest, Unis, Vranicu koje su bile okosnicom zaposlenosti. Danas stopa nezaposlenosti doseže i 50 %. Istina, tu malo pomaže rad na crno, tako da bi se ta stopa mogla svesti na 20 %. Žalosna je činjenica da su spomenute tvrtke, osim što su teško oštećene u ratu, privatizirane na nezakonit način, pa danas po određenim dijelovima Sarajeva, Mostara, Tuzle itd. imate vile i

Stranica 16

Glasnik HDK

dvorce. Od čega? Od novca stečena radom? Ovdje govorim o svim, baš svim predstavnicima tzv. bitnih stranaka u BiH. Tko brine o čovjeku, o narodu? Odgovorite mi na pitanje koji čovjek, koja stranka teži da BiH ide prema europskom putu. Koja je mogućnost da se Hrvati iz FBiH odvoje od Bošnjaka, od naroda koji ih stalno majorizira? Mislim da će to biti iznimno teško. Činjenica je da su Hrvati kao najstariji narod u BiH nositelji suverenosti. Oni tu suverenost dijele s dvama drugim narodima. Dogodio se apsurd. Kao što su Hrvate i Muslimane u Jugoslaviji majorizirali Srbi, danas u BiH (neke vrsti mini-Jugoslaviji) Srbi dobivaju ono što su nekada Hrvati u SRH imali: etiketu separatista, a ono što su Srbi bili u Jugoslaviji u ovako uspostavljenoj FBiH, gdje na svakoj razini Muslimani majoriziraju Hrvate, oni su unitaristi i oni zagovaraju koncept jedan čovjek – jedan glas. Potpuno Vas razumijem i Vašu tezu: bolje se živjelo. Točno. Ali Hrvati u RH nisu željeli samostalnu državu zato što su materijalno loše živjeli u Jugoslaviji, nego zato što su htjeli ostvariti svoje povijesno, prirodno i Božje pravo na zemlju u kojoj su se rodili i u kojoj će biti pokopani. Ako BiH misli prepisivati koncept Jugoslavije na odnose triju suverenih naroda, onda je ona unaprijed osuđena na propast. Dragi gospodine, Sarajevo je nekada bio multietnički grad, a sada ni od jednog političara ili javnoga djelatnika Muslimana nisam čuo da govori o Sarajevu kao multietničkome gradu. O njemu govore ljudi u Hrvatskoj, u Srbiji, ljudi izvan BiH. Ako oni misle uspostaviti FBiH majoriziranjem Hrvata, da u Mostaru Hrvati ne mogu izabrati svoju vlast, kao što mogu Muslimani u Zenici i Tuzli, onda hvala lijepa na takvoj Federaciji. Ali što prije Muslimani shvate da i njihova budućnost u Federaciji i u BiH zavisi od njihova odnosa prema Hrvatima, to bolje. E sada, možemo govoriti o tome kako se prije bolje živjelo. Ja sam odvjetnik cijeli radni vijek. Pet puta sam više zarađivao u Jugoslaviji. Imao sam 100 razloga biti zadovoljan. Vi ste bili direktor. Imala je i Hrvatska 31 % nekadašnjeg jugoslavenskoga gospodarstva; 400 je tisuća ljudi radilo u Zagrebu. Koncept nedavne privatizacije najtamnija je mrlja u najsvjetlijem dijelu hrvatske povijesti. Tu se je strašno pogriješilo,

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

a vjerojatno je toga bilo u BiH još i više. Ali sada ne govorimo o tome – govorimo o pretpostavkama da se pristupi uređenju i popravljanju odnosa. Jedna je teza: loše živimo i što će nam tu stranke s nacionalnim predznakom? Ponavljam, dokle god ne bude riješeno nacionalno pitanje svakog od triju naroda, stranke s nacionalnim predznakom imat će prednost. To što se je ovdje stvorila fama o tome kako je socijal-demokracija u BiH preslikana socijaldemokracija u Hrvatskoj – to je mačku za rep. Lagumdžija je danas panislamist više od Bakira Izetbegovića iako je socijal-demokrat. Tko prati politiku i postupke političara u BiH vidi to sasma jasno. Vi bolje poznajete BiH jer u njoj živite, ali ja osjećam za nju kao i Vi (iako na drugi način). To je moja zemlja. U njoj želim živjeti, ali dostojanstveno kao pripadnik naroda, najmanje onako kao oni iz dvaju drugih naroda. Hoće li ona biti trojedna, dvojedna ili jedinstvena – to je pitanje, ali ako misli biti unitarna, ne će je biti, dragi gospodine.

3. Držite li da se trećim entitetom (Hercegovina) rješava pitanje funkcioniranja FBiH? S tim povezano: što će biti s Hrvatima iz Srednje Bosne? To je ključno pitanje što se postavlja ako bi se federalizirala BiH i ako bi unutar nje bila hrvatska federalna jedinica. Ta hrvatska jedinica može biti u diskontinuitetu. Recimo, Vance-Owenov plan nudio je gotovo najbolje rješenje: 10 mini BiH, gdje bi bile neke vrsti županije (kantoni) ili federalne jedinice ustrojene tako da je u svakoj od njih većinski jedan narod, a prema manjinskim narodima odnosi se rješavaju proporcionalno i uzajamno. Prema tome strah od toga da bi se federalizacijom raspala BiH nije opravdan. Ona će se prije raspasti ovako neuređena. Ako ima neko drugo rješenje, ali potvrđeno u svijetu višena-

Stranica 17

Glasnik HDK

cionalnih država, prihvatili bismo ga. Ali ovakav, daytonski ustroj BiH nema potvrde ni u teoriji ni u praksi ustavnoga prava u svijetu. Ni jedna država u svijetu ne funkcionira po ustroju sličnu ovom u BiH i nema argumenata koji bi joj jamčili budućnost. Hrvatski, treći, entitet nije razbijanje BiH (Hrvati na njemu i ne ustrajavaju – ne mora ga biti), ali BiH mora biti ustrojena tako da Hrvati imaju instrumente zaštite svojih suverenih neotuđivih prava i da se o njihovim pravima ne može odlučivati bez izražene njihove političke volje. Mora postojati tijelo u kojem se stvari dogovaraju konsenzusom, a ovdje se sve rješava preglasavanjem.

4. Bila sam devet godina u Australiji, pa će moje pitanje možda zvučati prejednostavno. Rekli ste da se je smanjio broj Hrvata. Koliko ta činjenica da su malobrojni smeta u rješavanju ovoga problema? Izgleda da druga dva naroda pokušavaju na račun broja Hrvata rješavati probleme. Hrvata je 1991. bilo oko 780.000, a oni su mrakom b-h rata gotovo prepolovljeni. Međutim, ovaj popis pučanstva pokazuje da ih je nešto više nego što smo predviđali. Broj Hrvata ne smeta ništa dobronamjernim ljudima. Često se govori da ako im broj padne ispod 8 %, bit ćemo nacionalna manjina. To nije točno. Suverenost je nedjeljiva, neprenosiva i neotuđiva. Hrvati su nositelji suverenosti i to Muslimani u BiH moraju shvatiti. Dokle god postoji jedan jedini Hrvat, kao što je Retoroman u Švicarskoj, bez obzira na broj, sunositelj suverenosti sa Švicarskim Talijanima, Nijemcima i Francuzima. Ali to u glave naših ljudi ne može ući. Ja ih razumijem. postoji teza A. Izetbegovića: Hrvati imaju svoju državu, Srbi svoju, mi smo temeljni narod. Ako se govori o temeljnom narodu onda nema temeljnijeg

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

naroda u BiH od Hrvata. I tvrdim da nije slučajno Arhiv zapaljen. Ciljevi su jasni: Srbi žele izaći iz BiH što prije s polovicom ozemlja; Muslimani ju žele jedinstvenu, ne cjelovitu (a bitna je razlika između jedinstvenosti i cjelovitosti); Hrvati nikada nisu bili (niti su danas) za jedinstvenu BiH. Hrvatima je dosta i jedinstvene Jugoslavije i jedinstvene BiH. Oni su za cjelovitu BiH jer jedino u njoj mogu naći rješenje za sebe, ali i za budućnost BiH. Europa ne želi ovakvu konfliktnu BiH i što prije to Muslimani shvate, to bolje i po njih.

5. Drago mi je što je HDK priredio ovo predavanje i raspravu. Ima mnogo pitanja na koja bismo mogli odgovarati do sutra, ali htio bih istaknuti tri elementa u ovom kontekstu. Prvo, kada sam predavao preslike vjerodajnica ministru vanjskih poslova u Beču, pozvao me je nakon predaje u svoj ured (zajedno sa svojim suradnicima) i nije pitao ništa o Hrvatskoj. Njegovo jedino pitanje odnosilo se na BiH. To je doduše bilo 1994., g. dakle nešto prije Daytona, ali sam mu odgovorio nešto slično onome što nam je Bosiljko maloprije rekao, iz povijesne perspektive. U BiH uvode se, bez ikakve tradicije, tako složene političke i pravne institucije koje po logici stvari ne mogu funkcionirati ne u nerazvijenoj sredini kakva je BiH, nego ni u najrazvijenijim sredinama u svijetu. Ako ne mogu funkcionirati ustavnopravne institucije što predstavljaju granice kretanja svačije slobode (pojedinačne i skupne), što onda funkcionira? Funkcioniraju moćne skupine (regionalne, nacionalne, ovakve ili onakve). Koja je moćnija, ta je u svojoj sili neograničenija. Većina problema u BiH proizlazi iz toga. Predviđene su tako složene institucije koje ne mogu funkcionirati, a kada one ne funkcioniraju, funkcionira ono što vidimo svakodnevno u BiH. Drugo, u socio-

Stranica 18

Glasnik HDK

logiji je poznato da u sukobima interesa ili u sukobima moćnika, uza sve ostale čimbenike, igra jako veliku ulogu i tzv. konfliktni potencijal. To se proučava na razini obitelji, pa lokalne zajednice i na razini države, pa ako se sjetimo ili naših obitelji ili naših susjeda, najveću je pozornost u svakoj obitelji pobuđivalo najnestašnije dijete. Ne odličan učenik ili ono koje se ponaša u skladu s našim očekivanjima, nego ono koje pravi probleme. U BiH od triju konstitutivnih naroda Hrvati imaju najmanji konfliktni potencijal i ja bih dodao: nemaju konfliktnog potencijala. To se je vidjelo kada su međunarodni moćnici donosilo odluke kojima su dirali u egzistencijalne interese Hrvata u BiH. Mogli su činiti što su htjeli: zatvoriti banku u kojoj su svi hrvatski gospodarstvenici iz BiH štedjeli novac i – nikomu ništa. Da su to učinili Srbima ili Muslimanima, vidjeli biste što bi se dogodilo. Zato oni i ne diraju u njihove političke strukture. To je jedan od problema s kojima se Hrvati moraju nositi, a to nije lako. Ali i tome se može doskočiti samo kada se mudre glave skupe, slože sliku i vide koji su mogući izlazi. Treći tužan element u tome svemu (spomenuo ga je i predavač) to je držanje RH. Kada su se događale ove stvari i s bankom i s Mostarom i s drugim ustanovama u BiH u kojima je mijenjan Daytonski sporazum, RH ne samo šuti, nego tamo odlazi Mesić i drugi ključni političari iz RH i govore: za to što vi imate poteškoća, kriv je Zagreb. RH je potpisala Daytonski sporazum i u razgovorima sa svojim prijateljima i znancima redovito čujem: ako je RH učinila koji krivi potez za to cijelo vrijeme, to je potpisivanje Daytonskoga sporazuma. Daytonskim je sporazumom RH stavila Hrvate u BiH u nepovoljan položaj s pridržajem u glavi da će loše posljedke takva dogovora nekako neutralizirati tzv. konfederacijom FBiH i RH. Od toga ništa. Ali RH je na temelju međunarodnih sporazuma prihvatila određene obveze i stekla određena prava. U ovih gotovo 20 godina RH nije koristila ni jedno od tih prava, nije ih problematizirala na razini međunarodne zajednice i na relevantnim međunarodnim forumima, nego je, ako je mogla, dolijevala ulje na vatru, optužujući bivšega hrvatskoga Predsjednika i bivšu hrvatsku vlast. Ovo je vrijeme kada svi reagiramo pomalo s gorčinom, sa strašću, kada je svuda oko nas

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

deprimirajuće stanje, pa možda malo i pretjerano katastrofično gledamo na BiH. Ima jedan fenomen da istražiteljsko novinstvo proglašava loše političare političkom elitom. Bez uvrjede, mislim da smo odlaskom Predsjednika izgubili političku elitu. Zapravo se radi o političkim nomenklaturama i političkoj oligarhiji i ovdje i u BiH i kako se ovdašnja politika pomalo odnarodila, tako se vrlo vjerojatno događa i u BiH. Kada govorim o Srbima i Muslimanima, mislim na njihove političke nomenklature ili političke oligarhije – ne mislim na većinu naroda. Svaki narod ima u sebi dobrih ljudi i zasigurno i među Srbima i među MuslimanimaBošnjacima i među Hrvatima ima takvih. Te ljude treba povezati i dati im da budu pokretači novih pravednih odnosa, ali ne odnosa po kojima panislamizirani Muslimani misle graditi na prostoru hrvatske Bosne i Hercegovine neku Panislamiju – to ne će proći.

K. Žnidarić, T. A. Mursalo, B. Mišetić i M. Munivrana nakon predavanja

6. Ja bih samo, kako bih malo razagnao ove oblake katastrofičnosti, podsjetio na 1697. g. kada je Eugen Savojski u naletu gonjenja Turaka prodro sve do Sarajeva, spalio Sarajevo i povukao se. Na kome su Turci iskalili svoj osvetnički bijes nakon njegova povlačenja? Na Hrvatima, naravno. Pri popisu pučanstva 1705. g. u BiH je ostalo između 25 i 30 tisuća Hrvata. Bogu hvala, do 1991. dogurali smo do 820.000. Tako da i sada kada nas je malo, kada je splasnuo broj, to ne mora značiti da je zašlo sunce zauvijek. Oporavit ćemo se opet. * * * * * Dopredsjednik Munivrana zatim je zahvalio predavaču na iscrpnu prikazu stanja u BiH kroz povijest i u sadanjemu trenutku. Dometnuo je kako su i istupi veleposlanikā Raspudića i Ramljaka pridonijeli upotpunjavanju toga

Stranica 19

Glasnik HDK

prikaza. Za dosadanje pokušaje traženja rješenja za trokut interesa kazao je kako će tek vrijeme pokazati jesu li bili na tragu pravoga.

N. Valentić, I. Kujundžić (kipar), M. Vedriš, B. Mišetić i I. Kujundžić (liječnik) nakon predavanja

PRVA SRIJEDA U TRAVNJU Prva srijeda (zapravo druga, 9. travnja) obilježena je u Društvu sveučilišnih nastavnika projekcijom dokumentarnog filma Julija Timošenko autora Jakova Sedlara, uglednoga filmskog i kazališnoga redatelja. Nakon projekcije upriličen je razgovor. Na žalost, autor je filma morao otići odmah nakon kratka predstavljanja filma. Predsjednik Morsan srdačno je pozdravio autora filma i nazočne okupljene u velikom broju, rekavši kako je priredba te večeri potaknuta zbivanjima u Ukrajini pod naslovom Moć i nemoć diplomacije sentimentalno povezana sa zbivanjima u našoj Domovini od prije 24 godine. Zatim je najavio izlaganje (nakon projekcije filma) veleposlanika Đure Vidmarovića koji se je upravo vratio iz Ukrajine (kao i autor filma). Osvrćući se na naslov priredbe kazao je kako je on na tragu pitanja: je li diplomacija mogla više učiniti (ili je možda i učinila, ali je to ostalo skriveno javnosti). Uloga Međunarodne zajednice također nameće pitanja (osobito u svjetlu nedavnoga pripojenja Krima Rusiji): zašto je zatajila u predviđanju razvoja događaja. Mjesto sažetih podataka uobičajenih prigodom predstavljanja gosta slušateljstvu, zamolio je autora filma da sâm iznese osnovne činjenice o filmu, te o okolnostima u kojima je nastao.

Predsjednik Morsan pozdravlja slušateljstvo

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

Autor je prvo iznio kako je igrom slučaja "upao u ukrajinsku priču" prije sedam godina nakon čega je uslijedilo prijateljstvo s Julijom Timošenko i njezinom obitelji. O Ukrajini je prije toga malo znao, a tek je radeći na filmu stvorio cjelovitiju sliku i o J. Timošenko i o toj zemlji. U godinu i pol dana koliko je radio na filmu proputovao je s junakinjom filma gotovo cijelu Ukrajinu. Za film je rekao kako je već malo zastario (svaki film stari). Bio je 5. travnja u domu Timošenkovih i prikazao novi 33-minutni film posvećen Julijinu boravku u zatvoru (koji će uskoro biti prikazan i u Hrvatskoj, na svemreži). O upadljivoj sličnosti hrvatske i ukrajinske sudbine, rekao je, suvišno je govoriti. Iznio je kako je Hrvoje Hitrec napisao dramu Julija koja je prošlog ljeta igrana na festivalu u Edinburgu, najvažnijemu kazališnom festivalu na svijetu. Tada se je prvi put igrala hrvatska drama s hrvatskim redateljem i dvjema hrvatskim glumicama. H. Hitrec također je napisao scenarij za igrani film, za koji se nada da će ga snimiti, ali ne zna kada. Za J. Timošenko rekao je da je veliki vođa velikoga naroda, ali hoće li biti predsjednica, to se ne može znati. Iz filma o njoj može se mnogo doznati o stanju u njezinoj zemlji, a i podsjetiti se na naše prilike od prije gotovo četvrt stoljeća.

Redatelj Jakov Sedlar obraća se slušateljstvu Kada je autor nedavno posjetio gđu Timošenko u bolnici u Berlinu nakon njezina izlaska iz zatvora, zahvalila je svima koji su bili uza nju u zadnje dvije i pol godine, rekavši s gorčinom kako je bilo mnoštvo ljudi koji su joj bili jako bliski, a nisu se javljali za to vrijeme. Sada su se počeli javljati, ali ih ona više ne prihvaća. Prigodom spomenute projekcije filma u njezinu domu počeli su zvoniti mobiteli, ali ih je ona isključila – htjela je u miru pogledati film. U 20-ak minuta bilo je 30-ak poziva: svi su bili od predsjednika Parlamenta i predsjednika Vlade – radilo se o Donjecku i jugoistoku Ukrajine. Na autorovo pitanje kakva su njezina predviđanja, odgovorila je: samo je jedna stvar u pitanju – Putin ne želi da se izbori održe i učinit će sve da do njih ne dođe, jer bilo koji predsjednik što ga izabere narod značit će legitimnost vlasti. Kako će se to riješiti, teško je predvidjeti. Zamolila je autora da prenese njezine pozdrave svima u Hrvatskoj koje on zna, sve su to i njezini prijatelji. A prigodom susreta u Berlinu rekla je kako ga se je sjetila kada je vidjela snimke četnika na Krimu, jer onda, kada su se upoznali

Stranica 20

Glasnik HDK

i kada joj je govorio o našim prilikama, nije joj sve bilo jasno. Sada, kada je "odvrtjela film unatrag" vidjela je o čemu se radi. Na kraju je autor izrazio nadu u ponovni susret prigodom projekcije drugoga filma o Juliji Timošenko.

Predsjednik Morsan mu je zahvalio, pa je osobito pozdravio počasne članove HDK: akademika Vladimira Iblera, dr. Zdravka Tomca i dr. Hrvoja Kačića, zatim Hrvoja Hitreca, te prvog voditelja Ureda RH u Kijevu, g. Ivicu Trnokopa, redovitoga člana HDK. Prisjetio se njegove zdušne pomoći u pripremi prvoga posjeta predsjednika Tuđmana Ukrajini. Uslijedila je projekcija filma.

* * * * * Predsjednik Morsan najavio je nakon prikazivanja filma veleposlanika Đuru Vidmarovića, "vrsnog poznavatelja ukrajinskih prilika, koji se nedavno vratio odonuda s najsvježijim vijestima. On je poznavatelj ne samo političkih prilika (kao bivši veleposlanik RH u toj zemlji), nego i kulturnih, osobito književnih (osobno poznanstvo s tamošnjim književnicima)." "Vratio sam se prije nekoliko dana iz Ukrajine, gdje sam bio tri tjedna. Tamo sam bio kao član Društva hrvatskih književnika, zainteresiran za suradnju našega Društva i Spilki pismennikiv Ukrajiny4 (SPU). Dakako, kada sam stigao tamo, prva mi je misao bila: što se događa na Majdanu nezaležnosti5 (MN). Naime, bio sam na tom trgu u vrijeme Pomarančeve revoluciji6 (PR) 2005. g. kao izaslanik Europske pučke stranke. Tada sam upoznao gđu Juliju Timošenko i predsjednika Viktora Juščenka. Mogu sada reći (nakon stanovite vremenske udaljenosti, a to sam i napisao tadanjem predsjedniku SPU Javorivskomu) da su V. Juščenko i J. Timošenko propustili povijesnu prigodu i sebi potpisali političku smrtnu presudu. Radi se o tome da su nakon PR pojedini ministri 4

Društvo književnika Ukrajine

Trg nezavisnosti, glavni kijevski trg

Narančaste revolucije

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

(pa i drugi dužnosnici i direktori) počinili samoubojstvo, jer su svi bili ogrezli u kriminalu i očekivali su žestoku odmazdu pobjednikā. Međutim, to se nije dogodilo. Čak i predsjednik koji je bio trovan (to mu se vidi na licu) nije ništa učinio da se pronađu oni koji su ga trovali i da se primjereno kazne. A gđa Timošenko učinila je tada pomalo naivnu gestu: otišla je u Donjeck (gdje je sada žarište pobune) s crvenim srcem – ponuditi tamošnjim Rusima to crveno srce. Zanimljivo je da je ravnatelj tamošnje TV otvorio panel-diskusiju i prikazano je kako ju je na ulazu u zgradu TV dočekao špalir građana koji su joj se obraćali najodurnijim riječima, a kada je ušla u studio, ona je nudila ljubav, pomirbu. Vrijeđali su ju silno ružnim riječima, a ruski jezik ima nevjerojatno bogat rječnik prostih riječi (ima pet svezaka ruskih mata). Vidjelo se da je nuđenje ljubavi utopijska politika, jer je Stranka regija, koju vodi bivši predsjednik Janukovič, zagovarala dezintegraciju Ukrajine (za što bi ju trebalo zabraniti po postojećem ukrajinskom Ustavu). Ništa se nije dogodilo. Predsjednik Juščenko pokazao se dobrim bankarom, ali vrlo nedarovitim političarom. Sve što je uspjela gđa Timošenko, postigla je u potpunoj oporbi prema predsjedniku, koji s njom nije razgovarao šest mjeseci. Ako predsjednica Vlade ne može stupiti u vezu s predsjednikom, to je potpuno nenormalno stanje. Na žalost, oni su se raskolili i stranački i to je bilo porazno za državotvorni blok, jer su usitnili svoje snage, a Stranka regija, što okuplja prosovjetske snage i KP Ukrajine na čelu s Petrom Simonenkom, ujedinili su se i pobijedili na sljedećim izborima i prvo što je novi predsjednik učinio – jurnuo je na karizmatsku osobu Julije Timošenko.

Veleposlanik Đuro Vidmarović govori

Vidjeli ste na filmu zatvor u koji su ju smjestili – stari carski zatvor. U zatvoru su ju psihički zlostavljali, ali su tu dragu nježnu ženu i tukli, tako da je završila u bolnici. Lani kada sam bio u Kijevu rekli su mi to njezini suradnici. Uz put

Stranica 21

Glasnik HDK

rečeno, književnici u Ukrajini igraju u političkom životu mnogo važniju ulogu nego u nas, tako da se preko književnika može sve doznati, jer su u visokim državnim strukturama. Rekli su da je Janukovič imao nakanu da kada ju pusti iz zatvora ona bude ili psihička ili fizička bolesnica, nesposobna za bilo kakvu političku djelatnost, jer mu je objektivno ona bila jedina prepreka. Cijela njezina obitelj našla se na udaru. Vidjeli ste, češki ju je predsjednik rehabilitirao, što je bio znak da su sve optužbe lažne. Češka je vrlo ugledna zemlja, a i predsjednik Havel, i protiv njih se ne može ništa reći. Suprug joj Oleksandr (Saša) dobio je politički azil. To je bio znak potpore, a i Poljska je stala iza njih. On je iz Dnjipropetrovska, iz istočnoga dijela zemlje (vidjeli ste na filmu, on govori ruski). I ona je mogla, poput mnogih političara (npr. Janukovič) govoriti ruski, pa ne bi imala silnih tegoba. Ona je pomalo zauzela stajalište Evite Peron da Ukrajinom vlada narod, a ne birokratski aparat. Rekla je kako joj je cilj da Ukrajina bude snažna europska, demokratska i kršćanska zemlja. Vratila se kršćanstvu – vidjeli ste na filmu. Radi se o Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi, o Kijevskom patrijarhatu. Ovaj je film snimljen prije nego što je ona izašla iz zatvora, prije najnovijih događaja, dakle u sasma drugom povijesnom kontekstu i mi smo bili predlagali da se on prikaže u Zagrebu, ali to nigdje nismo uspjeli (ni na TV ni drugdje). Prikazali smo ga sada kada ima drugu konotaciju i drugi smisao. Ona je jedna od predsjedničkih kandidata, kao vođa stranke Batjkivšćina7. Kako su me obavijestili, bit će u drugome krugu s Porošenkom, biznismenom, i nije sigurno da će pobijediti. Iako je karizmatična osoba, ona je ipak žena u toj sredini. Imala je nesreću što u vrijeme PR nije ona bila predsjednicom, a Juščenko predsjednikom Vlade – to bi bila savršena kombinacija. On je izvrstan bankar i tu se sjajno snalazi, a preko žene u vezi je s Amerikancima – gđa Katharine je Amerikanka. Dakle da su uloge bile obrnute, zemlja ne bi bila u takvu stanju u kakvu je danas. Ali vratimo se onome zašto sam išao – vidjeti što se događa na MN. Naime, prošle godine kada sam boravio tamo bilo mi je neshvatljivo da u Kijevu, glavnome gradu Ukrajine, ne možete kupiti novine na ukrajinskom jeziku, ne možete gledati TV na ukrajinskom, da premijer Azarov ne zna ni reći dobrij denj8 na ukrajinskom (on je iz Rusije) i pitao sam se do kada će taj narod trpjeti tu jezičnu, kulturološku diskriminaciju. Ukrajinski je jezik bio potiskivan, zajedno s ukrajinskom povijesti. A 7 8

Domovina Dobar dan

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

sada da vam kažem nešto o floskulama što se čuju. Kada sam polazio u Ukrajinu pokušao sam uspostaviti vezu s našom novinskom agencijom. Ipak sam ja nekakav književnik, bivši diplomat – mogao bih izvješćivati s MN-a. Uopće nije bilo volje da se to prihvati. Sve emisije u nas u većem su dijelu bile čudne: ni jedan bivši hrvatski veleposlanik u Ukrajini nije zamoljen da nešto kaže, a ima ih od Vidmarovića do lijevih. Zvani su hrvatski veleposlanici iz Moskve! Zvani su hrvatski novinari iz Moskve da tumače stanje u Ukrajini, a ne znaju ukrajinski jezik, kulturu, povijest jednoga naroda, koji je temelj Slavenstva i istočnoga pravoslavlja. Ne može se tome pristupiti ne znajući tu povijest. Jasno, ako dobivaš obavijesti preko imperijalne susjedne sile, one su potpuno neodgovarajuće. Ne treba tu navijati nego biti objektivan. Što je to što nas onemogućuje da shvatimo taj narod? Naši mediji nam sasma sigurno nisu od pomoći. Htjeli bismo upoznati taj narod s kojim nismo nikada imali problema, a ne ćemo ih ni imati. To je država koja nas je prva priznala od članica UN. U tome je paradoks: umjesto da ih podupiremo, mi smo postali pomalo hladni i neutralni, a oni koji su nešto govorili bili su pristrani. Prva floskula što se je pojavila: kada su se pojavili prosvjedi radi pripojenja Krima, naš je tisak mirno prihvatio zaposjednuće dijela nezavisne, suverene, međunarodno priznate zemlje kao nešto normalno, jer da je Hruščov dao Krim. Kome je on to dao? Sve je išlo lege artis, preko Parlamenta, a zaboravlja se da su u to vrijeme granice unutar država bile administrativne, da su Čečenija, Dagestan i druge manjinske teritorijalne jedinice pretvarane u nove cjeline, te da su i između Tadžikistana i Kazahstana granice mijenjane. A pogotovo se zaboravlja da je Rusija dobila Belgorodsku oblast, s najplodnijom zemljom crnicom (čornozem, mjestimice debelom i 3 m) i s 2,5 milijuna Ukrajinaca. Oni u Rusiji nemaju ni jednoga vrtića, osnovne ni srednje škole. A i na Krimu je velika ukrajinska zajednica koja ima samo dvije gimnazije. Druga je floskula da postoji velik broj ruskojezičnih Ukrajinaca, iz čega proizlazi da su oni nešto drugo, da nisu Ukrajinci i da su bliži Rusima nego svojemu narodu. To uopće nije točno. U Ukrajini postoje, osobito u istočnim dijelovima, zbog snažne rusifikacije, gdje se ukrajinski etnos uništavao i proglašavao Malorusima, ne ruskojezični, nego dvojezični ljudi. Oni govore ruski javno, ali svi znaju ukrajinski. Ja sam kao veleposlanik razgovarao u Donjecku s gubernatorom, pa tako i u Harkivu i na Krimu. Rekao sam kako bolje znam ukrajinski nego ruski i oni su sa mnom razgovarali ukrajinski bez ikakvih poteškoća. Kolege književ-

Stranica 22

Glasnik HDK

nici koji pišu na ruskom jeziku rekli su mi da jezik ne određuje njihovo domoljublje i njihovu narodnosnu svijest. Muž gđe Timošenko govori ruski, ali je ukrajinski domoljub. To što netko govori ruski ne znači da ga odmah određuje kao Rusa; dapače mnogo je takvih Ukrajinaca. Dakle radi se o dvojezičnosti. Zašto je to važno? Zato što se ruski predsjednik (ponekad izravno, preko medija, a češće preko Žirinovskoga kao svojega zlogukoga porte-parolea) poziva na tri načela po kojima Rusija ima pravo na intervenciju u drugoj zemlji, a navlastito u Ukrajini. Prvo je načelo – ugrožavanje njihove nacionalne manjine. U Ukrajini ruska nacionalna manjina nije ugrožena. Većina tih Rusa tamo je doseljena 1932, '33. nakon strašnoga Gladomora kada su sovjetske vlasti uništile glađu najvitalniju seosku populaciju Ukrajine na najstrašniji način i onda je Staljin transportima doveo Ruse. On je etnička pitanja rješavao transportima. Isto su tako 1944. g krimski Tatari (kao i krimski Grci i Čečeni) preseljeni en masse u Kazahstan i na Daleki istok. I nekoliko je milijuna Ukrajinaca preseljeno u Kazahstan. I sada tamo žive jer se njihovi potomci nisu svi vratili. To je povijesna činjenica koju je nužno znati. Ponavljam: ruska manjina u Ukrajini nije ničim ugrožena. Ukrajina ima zakonodavnu infrastrukturu koja je, što se tiče zaštite nacionalnih manjina, među najkvalitetnijima u svijetu. U Donjecku i Harkivu Rusi su imali vlast. Pa čime bi bili ugroženi? Problem je u njihovu animozitetu prema Ukrajini i u njihovoj želji da se pripoje, jer oni nisu autohtona manjina. To je dakle to prvo Putinovo načelo: po etničkom pravu imamo pravo intervenirati ako su ugroženi Rusi. Drugo je načelo jezik. Stalno slušamo u našim medijima o ruskojezičnim stanovnicima Ukrajine. Putin se poziva na pravo da zaštiti ruskojezične građane od nekakvih podivljalih fašista Ukrajinaca. Nema ruskojezičnih Ukrajinaca, nego samo dvojezičnih! I Rusi su u Ukrajini dvojezični. Kada Rus iz Donjecka dođe u Moskvu i počne govoriti ruski, Moskovljanin mu kaže: ty hahól9. To je odraz utjecaja ukrajinskog jezika na njegov govor (interferencija jezikā). Treće načelo, koje Putin nije iznio, ali ga je Žirinovski izgovorio: Rusija ima pravo vratiti majčici zemlji sve one zemlje koje su nekada bile u sastavu Ruskoga carstva. Nakon toga su se i Finci prestrašili i traže ulazak u NATO, jer to je jedno potpuno novo načelo.

Ti si hohol. Hohol je čuperak kose nad čelom, jer su zaporoški Kozaci brijali glave i ostavljali taj čuperak. Ta riječ hohol (po ruskom izgovoru hahól) postala je u Rusa pogrdan naziv za Ukrajince.

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

Kada sam došao u Ukrajinu, upravo je bio dovršen taj nazovi referendum na Krimu. Tamo su svi Rusi dočekali vojsku Ruske Federacije (RF) koja je došla u maskirnim odorama bez oznaka – kao da su došli iz svemira. Nitko im se nije suprotstavio. Ukrajinske snage bile su u vojarnama i nisu vojno djelovale. Ruski su vojnici nakon toga u Georgijevskom zalu proslavili pobjedu. Koju pobjedu? Pripojili su dio ozemlja nezavisne države i time narušili međunarodno pravo koje jamči članicama UN suverenost i cjelovitost ozemlja. A da stvar bude još apsurdnija, velike su sile potpisale u Budimpešti 1994. g. da jamče Ukrajini (vidjeli ste na filmu predsjednika Kravčuka, koji je bio prilično naivan) suverenost i cjelovitost ozemlja, a ona se zauzvrat odriče atomskog oružja (kojeg je imala u priličnim količinama) i to je oružje premješteno u RF. Sada RF krši taj međunarodni sporazum i vrši agresiju. Žirinovski i oni blizu Putina izlaze s drugom inačicom. To je ono što Ukrajinu drži stalno u napetosti, a s druge strane ju homogenizira. Svi ljudi koji govore različito, svi su ujedinjeni nakon najezde na Krim da treba očuvati jedinstvenu Ukrajinu i njezinu nezavisnost. Doista, osim ruske manjine, svi su za to.

Žirinovski i njegovi idu dalje: izazivaju nerede u Donjecku, Luhansku i Harkivu što bi trebalo dati vojsci pravo (po jezičnom načelu) ruskoj vojsci da "sređuje stanje i spašava Ruse od povampirenih ukrajinskih fašista", a zatim slijedi, po želji naroda, referendum. Proglašavaju se nekakve republike koje žele ući u sastav RF, a onda će to Rusi svečano provesti. Treći je plan bio da se intervenira u središnjoj Ukrajini i da se osvoji Kijev, a ono što je za vrijeme austrougarske bilo grkokatoličko, zapadna Ukrajina, da se ostavi. Nakon pada Krima ukrajinska Vlada nije reagirala, jer je to postao svjetski problem. Narušen je svjetski poredak. Osim toga, tamo su tri domicilna naroda – Rusi nisu domicilni na Krimu, tamo su došli podkraj XIX. st. – kada je polovina Tatara izbjegla u Tursku. Dakle domicilni su krimski

Stranica 23

Glasnik HDK

Tatari, Krimčaki i Karaimi. U našem tisku nikada niste mogli pročitati ništa o tim Karaimima. Silno su zanimljivi kao jedini narod (osim nestalih Hazara) koji su prihvatili judaizam. Oni su malobrojni, ali Tatari nisu, jer su se vratili nakon što im je Ukrajina to omogućila. Sada je pitanje što će biti s njima. Za vrijeme mojega boravka oni su prebacivali obitelji u zapadnu Ukrajinu gdje se otvaraju kampovi za izbjeglice (žene i djecu), a muževi ostaju braniti, prema potrebi, svoje domove. Druga je floskula što se javlja u našem tisku da sadanja vlada nema legitimnosti. Vidjeli ste, demonstracije protiv Janukoviča bile su snažne. To je bila diktatorska vlast jednog oligarhijskoga klana. Pokazalo se da je samo on iznio oko 80 milijarda hrivna (oko 50 milijarda kuna). Njegova kuća (pokazana na TV) nešto je što nema ni šeik od Dubaija. Kada je Janukovič napuštao Kijev, mogao je otići u Harkiv ili drugamo, ali prešao je u RF. Ne zna se još zašto. Kada je prešao u RF nastao je ustavni vakuum (predsjednik je važan ustavno-pravni čimbenik), ali je ostao Parlament (Verhovna rada, VR). Vidjeli smo nešto zanimljivo: Janukovičeva Stranka regija i KPU, koje su imale većinu u VR, nisu napustile zemlju. Samo je nekoliko zastupnika prešlo na Krim, a drugi su ostali u zgradi VR. Izgubili su većinu, pa je nastalo pregrupiranje i stvorena je nova parlamentarna većina, koja je izabrala novu Vladu na čelu s Arsenijem Jacenjukom iz stranke Batjkivšćina J. Timošenko, a predsjednik VR privremeno obnaša dužnost šefa države. Dakle ništa spektakularno – sve je regularno. Inače, taj je predsjednik VR svećenik i to protestantski (pastor). Dogodilo se nešto vrlo zanimljivo (a to je i Putina iznenadilo): Vlada ima legitimnost – to je jedna široka koalicija. Sada se ta vlada suočava sa strašnim stanjem u kojem se zemlja nalazi. Putin je obećao plin, a EU je u početku demonstracija plesala kao na jajima. Naslov je večerašnje priredbe Moć i nemoć diplomacije. Kunktatorstvo je osuđivano već u starom Rimu. Teško se je snaći u kaosu propagande – to je ono što otežava njihovo stanje, a i to što Janukovič nije prihvatio pregovore o pristupu Ukrajine u EU. EU je obećala novčanu pomoć, a ako ona ne dođe Ukrajina će bankrotirati. Ona je opljačkana. S druge strane, Ukrajinci nisu kukavice, ali ne mogu se suprotstaviti. Janukovič je gotovo dovršio prvi mandat, a za njegova mandata cijeli je vodeći kadar zamijenjen. Svi koji su ukrajinski mislili, smijenjeni su i nadomješteni su Rusima. Nema ni višeg časničkoga kadra. Sada pokušavaju vratiti ljude iz mirovine, tako je i s policijom. To je vrlo

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

opasno. Vidjeli ste kako je zapovjednik vojne flote prešao na stranu Rusa. Međutim, Vlada odgovara na drugi način (ono što smo mi u Hrvatskoj u Srednjem vijeku zvali insurrectio) – poziva dragovoljce. Bio sam svjedok na MN gdje se mladi ljudi mnoštveno javljaju u vojsku da se stvori istinska ukrajinska narodna vojska, a s druge strane pripremaju se za gerilu ako dođe do okupacije zemlje. Na kraju Hrešćatyka10 još uvijek su prosvjednici, a na trg se može ući samo na ograničen broj ulaza. Oni čekaju predsjedničke izbore koji će biti 25. svibnja. To Putin želi zaustaviti kako se ne bi ustoličio taj drugi ustavno-pravni čimbenik. Zatim će biti izbori za VR nakon čega će prosvjednici otići s trga. Oni su druga vlast, reklo bi se. Treća su vlast rusofili u proruskim županijama. Na Euromajdanu, što je vrlo zanimljivo, vlada savršen red. Mladići i djevojke čiste trg, nema smeća, svi su šatori poredani vrlo uredno i na svakom je naziv pokrajine iz koje su. Ali ono što je strašno, tamo je veliki pano s fotografijama ubijenih. Prorusi su strijeljali snajperima goloruke prosvjednike. Poginule zovu nebesnom sotnjom11, a pokraj njihova panoa stoje panoi s fotografijama nestalih mladih ljudi. Piše: "Pomozite nam da ih nađemo!" O čemu se radi? Osim berkutovaca12 Janukovič je organizirao i civile (imali su čarape na glavi – maske) koji su snimali prosvjednike i kada bi ovi napustili trg, policajci bi ih uhićivali i odvodili u nepoznatu smjeru. Tamo su ih mučili i ubijali. Jednom od tih mladih vođa odrezali su dio uha, a on je kasnije postao ministrom mladeži. Skidali su ih do gola, pa su ih na -5 oC polijevali vodom. To su čudovišne stvari! Kasnije su i sami prosvjednici stavljali na glave maske kako ih ovi ne bi prepoznavali na snimkama. A kijevski Svjatomihalivskij zolotoverhyj monastyr13 pretvoren je u bolnicu s operacijskom dvoranom. Prosvjednici se nisu usudili ići u službene bolnice, nego su tamo doveli dragovoljce liječnike i medicinske sestre, a ljudi su donosili lijekove. Kako se prosvjednici uzdržavaju? Ljudi im donose hranu, književnici priređuju redovite književne večeri, nastupaju glumci, glazbenici. Vidite starice koje nose kantice s borščem14, kolače, a prosvjednici sami imaju poljske peći na drva. Dakle njih uzdržava narod Kijeva, a to je više od 4,000.000 ljudi. Dok su oni tamo ne će ni jedan režim proći samo tako. Pitao sam prosvjednike (koji sebe zovu 10

Vrlo duga ulica u središtu grada, na kraju koje je trg imena Euromajdan

Nebeskom satnijom

Pripadnici specijalne policije

Samostan sv. Mihovila sa zlatnim kupolama

Varivom od povrća s vrhnjem i mesom

Stranica 24

Glasnik HDK

Godina XII., broj 2

Narodnom revolucijom) što žele. Vrlo jednostavno: žele vlast bez korupcije. Tu riječ stalno rabe. Na jednoj strani u Ukrajini su krajnje siromašni, a na drugoj – enormno bogati. Prosvjednici silno žele nekorumpiranu narodnu vlast. Ne žele biti s Rusima – žele biti dijelom euroatlantskih integracija.

europska zemlja, spona Europe. Geometrijsko je središte Europe u Ukrajini – Europa je do Urala, to se zaboravlja. Nije Europa samo njezino zapadno krilo, nego i istočno. To je silno važna zemlja. Kada uđe u Europu imat će oko 120 zastupnika u Europarlamentu (10 puta više nego mi) i bit će važan politički čimbenik.

Sada kod novih izbora nastaje pitanje koji će predsjednik uspjeti djelovati integrativno. Hoće li gđa Julija pobijediti? Jedni su za euroatlantske integracije, a drugi za Ruse, jer Putin želi stvoriti svoju uniju, po uzoru na EU, i tu će se morati naći rješenje. Inače, grad živi mirno (osim na MN). Na ulicama je normalno, trgovine rade, pa i banke, taksiji voze. Međutim, osjeća se velika napetost, svuda se raspravlja, radio to prenosi. Vrlo su demokratski organizirani. Na TV svađaju se političari, pa sam, videći to, pomislio da sam u Hrvatskoj. Bojao sam se provokatora na MN-u, da će netko baciti bombu. Doista je bio jedan incident – netko je došao s oružjem. Sada nastoje razoružati one koji dolaze na trg kako ne bi došlo do bilo kakva incidenta većih razmjera koji bi mogao odgoditi predsjedničke izbore. Premijer Jacenjuk, mladi čovjek kojega su zvali (sjeća se kolega Kombol) političar-bebač (jer je mlad ušao u politiku), vrlo je sposoban i vrlo mudro vodi sve. Nema diskriminacije – neka govori kako tko hoće – bitno je da bude pravna država. Nema vjerske diskriminacije – neka svatko pripada crkvi kojoj hoće.

Da završim, silno su uzbuđeni u Moldaviji. Ako prođe u Donjecku ruska akcija, Moldavija će biti izravno ugrožena. Tamo je RF odvojila tzv. Transdnjistriju i proglasila Pridnjestrovsku Republiku, gdje su ruske vojne baze. Finska je na nogama, poljski su političari stalno u Ukrajini – i oni se osjećaju ugroženima. Postoji i zamisao da poljski generali pomognu u ustroju nove ukrajinske vojske. Dao sam dosta interviewa, ali uvijek kao književnik, a nikada mjesto našega veleposlanika, jer nemam mandata bilo što politički reći. Ipak, uzeo sam slobodu i rekao im da smo mi mnogo toga što oni proživljavaju prošli i da im nitko donijeti slobodu na tanjuru ne će ako ne pokažu odlučnost i želju da brane svoju slobodu i nezavisnost zemlje, a s naše strane imaju potporu i simpatije."

A kakva je diskriminacija vladala za donedavne vlasti, reći ću vam. Došao sam u Muzej Bulgakova čuti što su nova znanstvenici našli o velikom piscu, te potražiti novu literaturu. Zamolio sam jednoga mladića na ukrajinskom za to. On je rekao: "Ne! Ovdje se može govoriti o Bugakovu samo na ruskom, a ako ne na ruskom – na engleskom." U samome središtu Kijeva! Otišao sam u Pečersku lavru, koja pripada Ruskoj pravoslavnoj crkvi – nigdje ni na dobar dan ne će odgovoriti na ukrajinskom, pa ni u blagovalištu gdje bi gost mogao imati nekakvu prednost. Dakle nema diskriminacije Rusa na bilo kojoj osnovi. Nova Vlada želi graditi demokratsko društvo upravo onako kako govori J. Timošenko. Apeliram na naše koji pišu, koji se bave time, da objektivno pišu, a ne navijački, da se ozbiljno shvati kako na MN narod želi slobodu, nezavisnost, suverenost, želi se osloboditi korupcije. Kriminal je neviđen. Ovo u nas u Hrvatskoj – ovo je mila majka. Tamo oligarsi imaju kuće kakve prije nikada nisam vidio, jer su izvlačili golema sredstva u privatne fondove. Ta zemlja ima oko 600.000 km2 i oko 46,000.000 stanovnika. To je jedna vrlo važna

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

* * * * *

Predsjednik Morsan otvara raspravu.

Uslijedio je razgovor, i to i u obliku pitanja i odgovora,15 i kao niz kraćih, pa i poduljih pojedinačnih istupa, što su veleposlanika Vidmarovića potaknuli na podulje odgovore. U njemu su sudjelovali dr. Zdravko Tomac, počasni član HDK, predsjednik Morsan, veleposlanik Ivan Ilić, generalni konzuli Marin Mihanović i Zvonimir Marić, pa Branko Mikulić, hrvatski dragovoljac, zatim Jurij Lysenko, savjetnik u Veleposlanstvu Ukrajine u RH, i Ivica Trnokop, bivši voditelj Ureda RH u Kijevu. 1. Najprije zahvaljujem kolegi Vidmaroviću – dugo nisam slušao predavanje ovako bogato obavijestima. Predlažem da mi svi, kao HDK, pismeno zatražimo od HRT da g. Vidmarović

Istupi veleposlanika Vidmarovića označeni su kurzivom.

Stranica 25

Glasnik HDK

dobije emisiju u kojoj bi hrvatskom narodu rekao istinu koju je nama rekao i da izrazimo svoj prosvjed zbog toga što HRT zapravo dezinformira hrvatsku javnost. Bio sam podpredsjednik Vlade kada je Ukrajina bila prva koja je priznala RH i mislim da je sramotno na koji način se sada, kada Ukrajina prolazi ono što smo mi prošli, naša državna vlast, diplomacija, mediji drže kao da se to nas ne tiče (ne bi se šteli mešat'). Mislim da bi autoritet HDK, ako svi zajedno otvoreno i javno kažemo kako zahtijevamo da se istinito informira hrvatska javnost o tome što se događa u Ukrajini, morao pomoći u postizanju toga cilja. Tamo nije sve gotovo, Putin ima velike planove stvaranja Velike Rusije i svoga carstva i vrlo će brzo podgrijati i Republiku Srpsku (RS), tu na našim granicama, i mogli bismo imati velikih problema. On je čvrsto odlučio ne dati Amerikancima da više vladaju svijetom i da se ovdje na Balkanu ništa ne može dogoditi što bi ugrozilo ruske interese. Mislim da nam predstoje vrlo teški dani i zbog toga je važno da se javnost istinito informira, ali je isto tako važno da službena hrvatska politika zauzme jasne stavove o onome što se događa u Ukrajini.

Godina XII., broj 2

prošli tjedan ustrojili kao stranka – do sada su bili više kao pokret. Među njima nije bilo nikakvih incidenata iako je bilo pokušaja ubacivanja provokatora. Čak je ukrajinska Vlada otkrila da je Janukovič dio tih ljudi koji se predstavljaju kao Desni sektor novačio i plaćao kako bi na MN stvorio ozračje nekakva fašizma, antisemitizma i time kompromitirao cijeli pokret u očima svjetske javnosti.

3. Hrvatski sam dragovoljac, sudionik Domovinskog rata od 1991., branitelj Vukovara, Dubrovnika, Iloka itd. Prije Domovinskog rata bio sam sedam godina u izbjeglištvu i to mi je iskustvo bilo vrlo poučno. Dobro, nismo mogli napraviti lustraciju 1991., ali smo to mogli učiniti 1996. Tako je i J. Timošenko mogla napraviti lustraciju, pa bi onda stvari bile puno jasnije danas. Ovako nikada ne će biti stvari jasne ni u Hrvatskoj ni u Ukrajini. 4. Ako Zapad, a to znači EU i SAD, ostanu ovako gledajući prosvjede, a ne čineći ništa, što se Ukrajini piše?

Početak žive rasprave

[Predsjednik Morsan]: O ovome će prijedlogu Upravno vijeće HDK donijeti odluku na sutrašnjoj sjednici. 2. Obavijestili ste nas iz prve ruke (što je rijetkost) i pokazali ste što je jedna od najvažnijih dužnosti hrvatske diplomacije. U našem se tisku dosta piše o jednoj političkoj grupaciji koja se zove Desni sektor. Možete li nam kazati što je on – je li istina ono što se u našem tisku o njemu piše? Jednostavno: ono što se piše nije istina. Taj se Desni sektor prikazuje kao rulja podivljalih fašista. A to su ljudi državotvorne orijentacije iz zapadne Ukrajine, koji žele slobodu i nezavisnost zemlje, odvojene od RF. Oni su se tek

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

To je ključno pitanje koje si svi Ukrajinci postavljaju. Naime, čuo sam od kolega: ako je Krim cijena da se sačuva organizam – i to će žrtvovati. Međutim, ako Rusi budu išli dalje, prijeti opasnost da Ukrajina nestane kao država, ali to bi onda izazvalo rat širih razmjera – ne će se zaustaviti samo na Ukrajini. Teško je biti prorok, ali bila bi vjerojatno zahvaćena Moldavija, Finska, Poljska... Taj je scenarij teško zamisliv. To je najveća opasnost u ovome trenutku. Slijedimo li Putinovo načelo legalnosti, Turska bi išla na Cipar, Grčka na svoj dio, a Dodik je u RS najavio mogućnost referenduma poput onoga na Krimu i onda bi se zakotrljao ratni vihor poput grude snijega niz padinu. A Putin griješi (ne želim biti proturuski raspoložen, ne daj, Bože!) u svojim euforičnim izjavama da će biti pobjednik u mogućem atomskom ratu. Doista, tada bi bila pobjednica samo smrt.

Stranica 26

Glasnik HDK

5. Jedno razmišljanje uz naslov što smo ga dali večerašnjoj temi: Moć i nemoć diplomacije. Poznavajući donekle diplomatsku praksu, jednostavno ne mogu vjerovati da diplomacija i obavještajne službe nisu predviđale i taj scenarij za sva moguća događanja. Pitanje je samo je li RF izabrala ovaj trenutak sada, kada je energetska kriza. Igra li EU ulogu zajedno sa SAD i je li svjesna (vjerujem da jest) mogućeg razvoja događaja, od boljih do najlošijih. Na to je pitanje teško dati odgovor, jer nemamo insiderskih informacija, ali sam uvjeren da se o svim tim stvarima razmišlja i čak razgovara. Jer diplomacija je takva disciplina da se razgovara i s neistomišljenicima, pa i s protivnicima.

6. Ja sam Jurij Lysenko, savjetnik Veleposlanstva Ukrajine u RH. Htio bih prenijeti pozdrave veleposlanika Oleksandra Levčenka i srdačno zahvaliti na sjajnoj večeri i na osjećajima solidarnosti. I Vama, g. Vidmaroviću, hvala lijepa! Nema u Hrvatskoj nikoga tko bi mogao bolje, s poznavanjem Ukrajine i s toliko žara i osjećaja iznijeti i pravilno staviti naglaske, što je za diplomata vrlo važno. Tu je bilo i emocija, ali i točne dijagnoze, te iznošenja činjenica uz potpuno objektivnu procjenu. Puno Vam hvala i hvala svima! [Predsjednik Morsan:] Drago mi je što ste nam to rekli. Bio sam s veleposlanikom u kontaktu u pripremi za ovu večer. Žao mi je što nije mogao doći zbog drugih obveza, ali molim Vas, prenesite mu naše osjećaje za Vašu zemlju. 7. Pozvao sam na ovu večer dr. Evgenija Paščenka, profesora ukrajinskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali on, na žalost, nije mogao doći. Evo, prenosim vam i njegove srdačne pozdrave. 8. Pokušat ću ukratko opisati jedan događaj iz doba stvaranja naše diplomacije. Na povratku s puta nađem u svojem uredu u Kijevu današnjega predsjednika HDK. Odmah smo otpočeli pripreme za posjet predsjednika Tuđmana, što

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

je vrlo uspješno obavljeno. Tada smo mi Hrvati mogli uvidjeti kolika je ljubav Ukrajinaca prema Hrvatskoj. Doček predsjednika Tuđmana bio je veličanstven – dobio je tretman kao da je predsjednik međunarodno priznate države. U Ukrajini je običaj da na putu od zračne luke do grada ide eskort motorista pred limuzinom u kojoj je gost i takvu je pratnju dobio i naš Predsjednik, čime mu je iskazana iznimna počast. U to doba opskrba trgovina u Ukrajini nije bila najbolja, pa je moja supruga bila glavni manager uzvratnog objeda za dvojicu predsjednika, što je također iznimno uspjelo. Nakon uspostave diplomatskih odnosa dobili smo za Veleposlanstvo prostor u ulici usporednoj s Hrešćatykom – tu ga nisu imale ni SAD ni Njemačka

niti ikoja druga zemlja. Još bih dodao kako je predsjednik Tuđman već onda predviđao što će se zbivati na tim prostorima, a ja sam bio taj koji ga je obavješćivao o tadanjim zbivanjima u Ukrajini. U to smo doba radili iz čistog entuzijazma, bez ikakve novčane naknade.

ČESTITKA U povodu Vaše obljetnice želimo Vam u prvom redu dobro zdravlje kako biste još dugo uživali u plodovima svoga rada, djelatno sudjelujući u raznovrsnim djelatnostima Hrvatskog diplomatskoga kluba. Uredništvo Glasnika HDK

Stranica 27

Glasnik HDK

Godina XII., broj 2

Sljedeći su članovi u ovome i predhodnome dvomjesečju napunili okrugao broj (najmanje 70) godina života: Anđelko Mijatović 75 Ivan Ilić 80 Zoran Jašić 75 Niko Bezmalinović 75 Zvonimir Marić 70 Vinko Kandžija 70

(27. siječnja) (5. veljače) (25. veljače) (13. ožujka) (1. travnja) (15. travnja)

AKTIVNOSTI ČLANOVA HDK U Glasniku HDK redovito izlaze vijesti o vrijednim postignućima članova HDK. Međutim, time se zacijelo ne izvješćuje o svemu što naši agilni članovi čine u javnosti – do sada se uglavnom izvješćivalo o onome za što je urednik ili koji drugi član UV saznao. Pojedinim je članovima, izgleda, neugodno davati vijesti o svojim javnim nastupima ili objavljivanju knjige „na velika zvona“, ali za tu samozatajnost nema pravog razloga. Zato UV moli čitatelje da dostavljaju vijesti o osobnim uspjesima, a i onima drugih članova, a one će biti objavljivane u Glasniku. U zadnjem su dvomjesečju naši članovi bili ponovno iznimno aktivni, što se vidi iz sljedećih priloga.

Ukrajinski nakladnik Tempora iz Kijeva objavio je 2012. knjigu dr. Hrvoja Kačića, počasnoga člana HDK, U službi domovine. Croatia rediviva pod naslovom Хорватський прорив (Hrvatski prodor). Opsežan predgovor (na 44 stranice!) pod naslovom Od totalitarizma do neovisnosti: hrvatsko-ukrajinske paralele napisao je Oleh Hirnyk, ugledni ukrajinski književnik i publicist iz Lavova. U prikazu hrvatsko-ukrajinskih paralela autor kreće od povijesti Bijelih Hrvata (što je tema kojom se znatno češće i temeljitije bave ukrajinski povjesničari nego hrvatski), preko prigovorā hrvatskim uglednicima (npr. Jurju Križaniću) i znanstvenicima (u prvom redu Vatroslavu Jagiću, ali i Ivanu Golubu) za nekritičko prihvaćanje ruskih gledišta o ranijoj povijesti Ukrajine, pa i o njezinoj samobitnosti, do paralela iz života dvaju naroda pod dvjema hegemonijama – ruskom i srpskom. S druge strane, pohvalno govori o knjizi Đure Vidmarovića Nepoznata Ukrajina/ Povijest Ukrajine. Prikaz knjige H. Kačića u ovom predgovoru opsega je 10-ak stranica, gdje opet, uz osnovne crte iz autorova životopisa polazi od povijesti Dubrovačke Republike, pa prelazi na zbivanja iz Domovinskog rata. Iz predgovora je vidljivo kako njegov autor dobro poznaje hrvatske prilike, ali i to da – voli Hrvate i njihovu zemlju.

U SLUŽBI DOMOVINE Knjiga Hrvoja Kačića na ukrajinskome

HRVATSKA TUŽBA PROTIV SRBIJE Predstavljanje knjige Zvonimira Šeparovića

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Stranica 28

Glasnik HDK

Hrvatsko žrtvoslovno društvo (HŽD) priredilo je predstavljanje knjige veleposlanika Zvonimira Šeparovića, redovitoga člana HDK: HRVATSKA TUŽBA PROTIV JUGOSLAVIJE (SRBIJE I CRNE GORE) zbog genocida pred međunarodnim sudom pravde u Haagu (pred kojim je u ponedjeljak, 3. ožujka počela javna rasprava). Predstavljanje je priređeno u Velikoj dvorani Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu 1. ožujka 2014. O knjizi su govorili dr. sc. Josip Jurčević, povjesničar, dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalnodokumentacijskog centra Domovinskog rata, veleposlanik Nikola Debelić, redoviti član HDK, i autor. Dr. Jurčević istaknuo je autorov iznimni životopis i njegovu zauzetost za žrtve, u svezi s čim je i osnovao HŽD, kojem je na čelu. Dr. Nazor iznio je podatak kako je Centar kojem je na čelu priredio obilje dokaza za to da se je radilo o genocidu: na gotovo 5.000 stranica. Veleposlanik Debelić upozorio je na to da su u Srbiji na vlasti pristaše velikosrpske ideologije. Sâm autor imao je najdulje i najsadržajnije izlaganje. I on je upozorio na nezdravo ozračje u Srbiji, te je odlučno protiv povlačenja tužbe. Dio krivnje za genocid pripisuje i predstavnicima Međunarodne zajednice. Podsjetio je i na tzv. drugu Srbiju, koja je za miran suživot sa susjedima, ali dok ona ne prevlada u srpskome javnom životu, ne može biti pomirbe.

DIDOV SAN Branko Salaj jedan od predstavljača knjige Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i Institut za etnologiju i folkloristiku priredili su predstavljanje zbornika DIDOV SAN. Transgranična iskustva hrvatskih iseljenika, što je održano u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu 12. ožujka 2014. Zbornik su uredile Jasna Čapo, Caroline Hornstein Tomić i Katica Jurčević, a predstavili su ga Ivo Banac, Branko Salaj i Ivan Rogić. Zbornik predstavlja raznorodne perspektive i poglede na iseljeništvo i povratak, kako autora analitičkih priloga tako i samih iseljenika. Teži osloboditi hrvatsko iseljeništvo, napose ono koje je ostvarilo povratak, sjenā povijesti obilježenih prešućenim mjestima hrvatske iseljeničke tematike i negativnom retorikom o "neprijateljskoj emigraciji". Tekst veleposlanika Branka Salaja, redovitoga člana HDK, koji je i sâm dugo živio u inozemstvu, donosimo na mrežnim stranicama HDK.

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

NAPUŠTANJE MODELA PARTIJSKE DRŽAVE PREDUVJET JE SVAKOGA OPORAVKA I RAZVITKA Razgovor s Đurom Njavrom za Hrvatski tjednik Budući da se borba za gospodarski spas Hrvatske nameće već dulje vrijeme kao najvažnija, Hrvatski je tjednik zamolio dr. Đuru Njavru, glavnoga tvorca HDZ-ova gospodarskoga programa, za razgovor. Objavljen je u broju od 13. ožujka, str. 2225. Ovdje prenosimo naglaske, a cjelovit tekst predočen je na mrežnim stranicama HDK. Točno je da je ova Vlada naslijedila dugove, ali naslijedila je i velika bogatstva u izgrađenoj infrastrukturi, saniranim bankama, novoizgrađenome stambenom fondu, a i u drugim kapitalima. Imala je dovoljno vremena pripremiti planove za promjene. A gdje su joj? Predstečajne nagodbe pokazuju da se država miješa u gospodarstvo i da sama generira ono što zaustavlja rast. Dok se ministar financija diči kako je smanjio brdo stvarnih i iskonstruiranih dugova, država podhranjuje besparicu i nove stečajeve, naplaćujući, primjerice, porez na neostvareni dohodak. HDZ je zreo i spreman predvoditi naciju, ali nije stranka čarobnjačkih opsjena i krađe vremena. U 90-im godinama agresija nas je ugrozila egzistencijalno; sada smo izvrgnuti anonimnijem, no zato opasnijem rastakanju naše gospodarske supstance. Iz gospodarski srednje uspješnih novodošljaka u europsku obitelj brzo tonemo prema samome dnu, u ekonomiju koja poprima kolonijalne značajke.

OXFORDSKO-OPUZENSKA LIVIJA U KLOVIĆEVIM DVORIMA Više televizijskih nastupa Emilija Marina U zagrebačkome muzeju Klovićevi dvori otvorena je 27. ožujka velika izložba pod naslovom Klasični Rim na tlu Hrvatske – arhitektura, urbanizam, skulptura. Bit će otvorena do 25. svibnja. U svezi s tim imao je veleposlanik Emilio Marin, član UV HDK, više televizijskih nastupa potkraj ožujka i početkom travnja. U njima je ukazivao na brojne propuste u pratećem katalogu, a i na manjkavo, pa i netočno, izvješćivanje javnosti o bitnim pojedinostima. Jedna je od njih ponovno izlaganje cjelovitog oxfordsko-opuzenskoga kipa carice Livije, supruge cara Augusta, kojemu se upravo ove godine obilježava 2000. obljetnica

Stranica 29

Glasnik HDK

smrti – u katalogu izložbe nema snimke caričina tijela (što se čuva u Opuzenu) niti se navode ikakvi podatci o tijelu i glavi, pa ni o otkriću veleposlanika Marina (arheologa svjetskog ugleda) da oni pripadaju istom kipu. U ovim je televizijskim nastupima hrvatska javnost upozorena i na žalosnu činjenicu da je caričina glava vraćena iz Arheološkog muzeja u Splitu u Englesku krajem ljeta 2009. dok je tijelo ostalo neizloženo u Opuzenu. Zbog svega će toga u Hrvatskome slovu od 25. travnja biti objavljen opsežan veleposlanikov članak o izložbi i svim bitnim pojedinostima u svezi s caričinim kipom, a šire izvode iz toga članka prenijet ćemo u sljedećemu broju Glasnika HDK.

CIVILIZACIJSKI JE DUG HRVATSKOG SELJAKA OSLOBODITI OKOVA Razgovor s Brankom Salajem u Glasu koncila

Godina XII., broj 2

Spomenuta je i skupina Živo selo16. Načelo turbozarade uvozom loših proizvoda onemogućuje razvitak malih proizvođača i dugoročan rast proizvodnje. U zapadnim zemljama EU država podupire rast obiteljskih gospodarstava, čime se jača zaštita okoliša i društveni nadzor prostora – u nas pak razvoj ide u drugome smjeru. U Poljskoj i Madžarskoj seljak je oslobođen poreza, a u Austriji država mu daruje utrženi PDV, a u nas mediji spominju selo tek kada traktori krenu na Zagreb. Na pitanje koje je društveno uređenje najbolje, veleposlanik Salaj odgovara: švedsko – to je kombinacija društvene odgovornosti, solidarnosti i tolerancije, što se ne može jednostavno presaditi u hrvatske prilike. Ovdje ponajprije treba poraditi na kulturi javnoga dijaloga, koja je vrlo niska.

MOJI RIMSKI PAPIRI Predstavljanje knjige Emilija Marina u Matici hrvatskoj

U Glasu koncila od 30. ožujka 2014. objavljen je na str. 8. i 9. razgovor s veleposlanikom Brankom Salajem, redovitim članom HDK, iz kojeg razgovora prenosimo naglaske. Sadanji je trenutak najteži od ostvarenja pune suverenosti RH, a mi, građani RH, najodgovorniji smo za budućnost svoje zemlje. Nema napretka u politici, gospodarstvu i kulturi dok se ne oslobodimo autoritarnog nasljeđa prošloga društvenog sustava. Kriza je došla izvana (globalna je), ali smo njezinu trajanju kumovali sami. Nema mnogo vremena za oslobađanje kreativnih potencijala naroda – inače će nas dužničko ropstvo lišiti suverenosti. Dosadanji su rezultati ulaska u EU mršavi, uglavnom našom krivnjom. U pregovorima premalo se ustrajavalo na osobitim problemima hrvatskog položaja, a i preslab je bio otpor nametanju regionalnoga pristupa i Unijinu nepoštivanju međunarodnoga prava. Naše su "elite", kao i u prošlosti, uslužne prema stranim moćnicima i bez vizije što se želi postići. Zato se preuveličava učinak ulaganja iz predpristupnih fondova, a ne spominje se činjenica da ćemo morati više uplatiti u europsku riznicu nego dobiti iz nje. Zanemaruje se mogućnost povećanja BDP-a ostvarivom prehrambenom samodostatnošću. Premalo se ugledamo u EU u ostvarivanju napredne poljoprivrede – tamo se radi na tome da seljak bude gospodarski sigurniji, a i na izobrazbi seljaka.

Knjiga veleposlanika Emilija Marina Moji rimski papiri predstavljena je u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu 9. travnja 2014. Knjiga je objavljena u sklopu ugledne Male knjižnice Matice hrvatske 2013. Radi se o svojevrsnu zborniku auktorovih radova što ih je objavio na hrvatskom, engleskom i francuskom jeziku u znanstvenim časopisima i zbornicima, ali i u dnevnom tisku za 16

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Djelovanje skupine Živo selo sažeto je prikazano u Glasniku 12013., str. 27. i 28.

Stranica 30

Glasnik HDK

službovanja kao veleposlanik RH pri Svetoj Stolici. U ovoj su knjizi svi tekstovi na hrvatskom jeziku. Knjigu su predstavili akademik Ante Stamać, Romana Horvat, glavna urednica Matice hrvatske, te studenti Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta u Zagrebu: Maria Bajan, Maja Buljubašić, Robert Iveković-Misirača i Veronika Novoselac, a zatim sâm auktor. Valja reći da je sudjelovanje studenata u predstavljanju knjige, što je auktorova zamisao, izvanredno uspjelo. Glazbenu su pratnju činili Muzički trenutak, op. 16, br. 5 u des-duru Sergeja Rahmanjinova u izvedbi Franke Umiljanović (glasovir) i Neka cijeli ovaj svijet iz mjuzikla Jalta, Jalta Alfija Kabilja u izvedbi Nikoline Domović (sopran) i F. Umiljanović (glasovir). Slušateljstvo u prepunoj dvorani moglo je istinski uživati i u ljepoti i uznositosti izgovorenoga i u ljepoti glazbe.

ZBIVANJA U UKRAJINI Nastup Đure Vidmarovića u III. dnevniku HRT-a Veleposlanik Đuro Vidmarović, član Upravnog vijeća HDK, nastupio je, u povodu najnovijih zbivanja u Ukrajini, u III. dnevniku HRT-a u ponedjeljak, 14. travnja 2014. U svega nekoliko minuta nije ni moguće izreći ono što je potrebno kako bi gledatelji stekli valjan uvid u ta zbivanja. Međutim, naš je član, koji je ponajbolji hrvatski znalac tamošnjih prilika (bio je veleposlanik u toj zemlji 1995-'98. a osim toga već godinama zauzeto radi na uspostavljanju suradnje između ukrajinskih i hrvatskih književnika), u kratkim crtama, ograničujući se na najbitnije, dao prikaz uzroka nastale krize i potezā glavnih sudionika u sukobu. Čitatelji Glasnika HDK imaju u ovome broju opsežan prikaz njegova izlaganja na redovitoj klupskoj priredbi, pa se ovdje ograničujemo samo na obavijest o nastupu na HRT-u.

OBAVIJESTI O RADU HDK Od izlaska prošloga broja Glasnika do zaključenja ovoga održana su četiri sastanka Upravnog vijeća HDK: 27. veljače, pa 13. i 27. ožujka, te 10. travnja 2014. Valja reći da je na svim sastancima UV sudjelovao najmanje po jedan član Nadzornog odbora HDK. Na ovim je sastancima, uz pitanja

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

sadržaja sljedećega broja Glasnika i mrežnih stranica, prevladavalo ovih deset tema: - redovite aktivnosti, - izvanredno predavanje u HDK, - izdavačka djelatnost, - pripreme za obilježavanje Dana hrvatske diplomacije, - izvanredne aktivnosti HDK, - popis publikacija HDK u NSK, - rođendani (okrugli) članova HDK, - suradnja s Predstavništvom EK u RH, - buduće priredbe HDK, - novčana pitanja, U ovome dvomjesečju održane su dvije redovite priredbe u svezi s aktualnim događajima: predavanje Bosiljka Mišetića, specijalnog opunomoćenika Predsjednika RH za odnose s BiH 1994., redovitoga člana HDK, pod naslovom: Bosna i Hercegovina – trokut interesa i prikazivanje dokumentarnog filma Jakova Sedlara, uglednoga filmskog i kazališnog redatelja, o Juliji Timošenko, u svezi sa zbivanjima u Ukrajini. Neznatno skraćen sadržaj predavanja, kao i razgovorā u sklopu obiju priredaba, donosimo u ovome broju. Na samom početku dvomjesečja, u subotu, 22. veljače, dakle mimo redovitih predavanja prve srijede u mjesecu, održala je veleposlanica Kolinda Grabar Kitarović, pomoćnica glavnoga tajnika Sjevernoatlantskog saveza za javnu diplomaciju, predavanje pod naslovom: Hrvatska – dio euroatlantskih integracija. Sadržaj toga predavanja, kao i razgovora nakon njega, donosimo u ovome broju. Sve su tri ove priredbe ocijenjene vrlo uspjelima, i u pogledu organizacije i gledom na odziv slušateljstva. U svezi s izdavačkom djelatnosti HDK u ovom je razdoblju glavnina napora bila usmjerena na uređivanje mrežnih stranica. Namjeravamo uvesti sljedeće promjene: rubrika Vijesti i najave preimenovat će se u Vijesti, najave i izvješća. Donosit će se izvješća o važnijim odlukama UV i s mjesečnih sastanaka HDK srijedom. U impresumu mrežnih stranica bit će naveden urednički odbor u sastavu Verica Varga17, Ljerka Šimunić i Smiljan Šimac, kao i oblikovateljica (dizajnerica) Dina Vasić. 17

Naša članica gđa. Verica Varga zamolila je da zbog zdravstvenih razloga bude oslobođena dužnosti u navedenom odboru, pa ju je u tome zamijenila gđa. Vera Tadić. Od 24. travnja 2014. urednički odbor mrežnih stranica HDK djeluje u sastavu: Ljerka Šimunić, Vera Tadić i Smiljan Šimac.

Stranica 31

Glasnik HDK

Pojačat će se upotpunjavanje foto-albuma. Budući da je dovršen sav posao oko pripreme IV. knjige Sjećanja i priloga za tisak, otpočelo je poticanje autorā na pisanje tekstova za petu knjigu. Odlučeno je da će se u V. knjizi, kao dodatak, umetnuti poglavlje o gospodarskoj diplomaciji, a napisat će ga Zoran Jašić i Ljerka Šimunić. Pojačat će se upotpunjavanje foto-albuma. Budući da je dovršen sav posao oko pripreme IV. knjige Sjećanja i priloga za tisak, otpočelo je poticanje autorā na pisanje tekstova za petu knjigu. Odlučeno je da će se u V. knjizi, kao dodatak, umetnuti poglavlje o gospodarskoj diplomaciji, a napisat će ga Zoran Jašić i Ljerka Šimunić. Dogovoreno je da će svečano predavanje u povodu Dana hrvatske diplomacije održati 10. lipnja mons. Alessandro D' Errico, apostolski nuncij u RH. Budući da se ove godine obilježava 2000. obljetnica smrti rimskoga cara Augusta, veleposlanik Emilio Marin predložio je da HDK priredi putovanje autobusom svojih članova i članova Diplomatskoga zbora u Sv. Vid kod Metkovića gdje je on utemeljio Augusteum – muzej arheoloških nalaza iz Narone, rimskoga grada na tome mjestu. Za to će trebati priskrbiti novčanu potporu. Također će se nastojati da gđa Doris Pack, zastupnica u Europskom saboru, održi predavanje za članove i prijatelje HDK, te da Georges Santer, veleposlanik Luxemburga u RH, održi predavanje u povodu DMPRH u siječnju 2015. Veleposlanik Gjuro Deželić, predsjednik NO HDK, stupit će do polovice lipnja u doticaj s odgovornim osobama u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) kako bi se sredile kataloške jedinice izdanja HDK u katalogu NSK. Pri tome će i HDK morati podastrijeti nedostajuće publikacije. Predsjednik HDK Sergej Morsan predložio je da se, počev od ovoga broja Glasnika, članovima HDK čestita okrugli rođendan (počev od 70-oga) prigodnim tekstom i popisom slavljenika u danom dvo(četvero)mjesečju. To je jednoglasno prihvaćeno. Kako je veleposlanik Branko Baričević, nakon svojega predavanja u povodu Dana međunarodnoga priznanja RH održana 15. siječnja, iznio da bi Predstavništvo EK u RH i HDK mogli zajedno priređivati okrugle stolove o aktualnim temama, to je spremno prihvaćeno. O pojedinostima i konkretnim prijedlozima raspravit će UV.

U Zagrebu, 20. travnja 2014.

Godina XII., broj 2

U svibnju će se prirediti prikazivanje dokumentarnog filma Sunčica – o ženama koje su agresori silovali za Domovinskog rata, a u lipnju je obilježavanje Dana hrvatske diplomacije. Predstavljanje IV. knjige Sjećanja i priloga priredit će se nakon što izađe iz tiska, a i knjige profesora Miroslava Tuđmana, počasnoga člana HDK, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije, o čemu će se članstvo pravodobno obavijestiti. Prikazat će se (najesen) dokumentarni film Jajce – obrana i oslobođenje (scenarist veleposlanik Miroslav Međimorec). Također će se pokušati uvrstiti u kalendar priredaba predavanje Tihomila Maštrovića, bivšeg ravnatelja NSK, zaslužna za uvrštenje hrvatskog jezika u popis službenih jezika članica UN. Zahvaljujući rizničarovu predanu radu Klub i dalje nema poteškoća u podmirivanju novčanih obveza. Zbog višegodišnjeg neplaćanja članarine, četverici je članova, po Statutu, prestalo članstvo u HDK.

Glasnik Hrvatskog diplomatskoga kluba Izdaje Upravno vijeće HDK Izlazi dvomjesečno Adresa nakladnika: Petretićev trg 2, 10000 Zagreb Tel. (01) 4599 401, fax: (01) 4599 455 E-mail: hdk@mvpei.hr Internet: http://www.hdk-cdc.hr Za nakladnika: Sergej Ivan Morsan, predsjednik HDK Uredništvo: Zvonimir Marić, član UV HDK, urednik Đuro Deželić, predsjednik NO HDK, član uredništva Tvrtko A. Mursalo, član uredništva Žiro račun za uplatu članarine, IBAN: HR03 2340 0091 1100 9271 6

Stranica 32