Vijenac od soneta mariji j

Goran Radičević Vijenac od soneta Mariji Kasalici (Jovović)

I.

Možda duša moja svjetom greha bludi dok dozivam tvoje, meni sveto ime, moleći te, danas, draga razumi me jer moj svijet nije svijet prostih ljudi

nego lutam jednom drugom vaseljenom gdje je riječ jednom - zauvijek data, gdje mržnje nema a brat voli brata, čovjek se ne mjeri u novcu cijenom.

Gdje je sonet pjesma koja ljubav slavi, gdje je san sreća dok se stvarnost budi, gdje su dani ljubav,gdje se vole ljudi

pa dan novi nebom radosti se plavi, nebom kojim zora rumenilom rudi

a radost u srcu novu ljubav budi.

II.

A radost u srcu novu ljubav budi pa se čuje samo cvrkut malih ptica, ti si moja divna, tiha djevojčica i ljubav za kojom ovo srce žudi.

Razigrani vetar zrelo klasje njiše i bulke crvene krase ga ljepotom, pa te zovem srećom, dušom i životom u svakom stihu koji ruka piše.

Kad Sunce lagano zaspe za granama i crveni Mjesec na nebu se javi tada mjesečinom našu ljubav slavi,

budi tihu sreću i nježnost u nama.

Pa ne znam, eto, dok mi srce žudi radost je li smijeh, ili suzom ludim.

III.

Radost je li smijeh ili suzom ludim ili nešto treće što ja jošte ne znam, radije bih pao u najdublji bezdan nego da me život samoćom osudi,

jer oči me tvoje pune neba zovu, usne mi se tvoje tajnama smiješe, svi koji ti kažu sigurno griješe da ja jednom mogu naći ljubav novu.

Žena kao ti tek se jednom rodi ljubav kao moja više ne postoji zato su stihovi posvećeni moji

samo tebi, kojoj sudbina me vodi.

Ne znam je li sudba ili udes hudi ili drhtaj slutnje je, kada srce žudi.

IV.

Ili drhtaj slutnje je kada srce žudi il vatra kovača kada gvožđe kova, znam samo to da si središte svih snova i da me u zoru tvoj osmijeh budi.

Pa umiren tvojih očiju ljepotom dan novi počinjem na izvoru sreće, dok se sunce prema smiraju okreće dan taj sjajni zovem srećom i životom.

Tako miran noću na počinak idem, znajući da ću u snu biti s tobom, biću tvojim drugom i biću ti robom

Dok životu cjelom sutoni se vide.

Pod oblacima i na toj zemlji dolje još mogu voljeti...Voljen biti opet.

V.

Još mogu voljeti.. Voljen biti opet ići za tobom i ljubiti te stope i još biti srećan od tebe sam voljen, zar trebam nečemu nadati se boljem.

Rijetko da čovjek sretne takvu ženu kojoj bi svu krv iz svoga srca dao i kada umire da mu nije žao što joj sav poklanja život u zamjenu.

A ti si ljubavi za mene rođena da ljubim te crne oči pune vatre i sjutra jednom kada me smrt satre

da znam da je sa mnom bila prava žena.

Da me je voljela sva, neštedimice i ako mi ljeta izbrazdaše lice.

VI. I ako mi ljeta izbrazdaše lice

i ako mi osta kusur od života još me tvoja mila zanosi ljepota još uvijek tebe volim djevojčice.

Jeste staro lice al je srce mlado i u njemu dosta još ljubavi ima, snage da se sreća daje i uzima ja bih ti i dušu svoju dao rado.

Pa kada se meni stari kosač javi i zamahne kosom iznad glave sijede, dok u oku zvijezde umiru blijede

biću srećan jer mi srce ljubav slavi.

I mrtav se tebi klanjati ničice...

Kako ljepše da te volim djevojčice.

VII.

Kako ljepše da te volim djevojčice no u trenu smrtnom kada se ne laže,

kad iskrenost nebo i anđeli traže a istina ima samo jedno lice.

No do toga trena još vremena ima da kraj tebe srećan nove čekam zore, da posmatram brda i nebo i more, sunce vrelog ljeta, snijeg kad je zima.

Da poljupce tvoje poljupcima vratim, osmijehom osmjeh, suzom suzu tvoju, da doživim ljubav ko sudbinu moju

kao vjerno kuče svuda da te pratim. kako ću da pišem o ljubavi opet ako ne vijencem stihova ko sonet.

VIII.

Ako ne vijencem stihova ko sonet kako o ljubavi mojoj da ti pišem i da kažem da si vazduh koji dišem

i da sam tobom kao srećom ponijet.

Ti si vjetar koji tjera moja jedra, ti si moja prva i zadnja misao, da te nema mila zašto bih disao kada meni ne bi bilo dana vedra.

Ni zora mi ne bi svitala rumena i kleo bih Sunce koje nebom plovi svi bi, noćne more, bili moji snovi

da mi tebe nije...Ljubavi da nema.

Ti si mi i život, snaga, novo ime sad kada su prošle moje strasti plime.

IX.

Sad kada su prošle moje strasti plime i kad mi je ljubav kao suza čista zvijezda mi tvoje ljepote još blista svakog jutra kada tvoj glas pozdravi me.

Iz tvoga mi oka Sunce ljepše sija nego ono gore što se nebom šeće, lice mi je tvoje ogledalo sreće a tvoj glas muzika meni najmilija.

Riječi su tvoje utjeha i nada ruke te bijele griju me toplotom i zvaću te srećom, zvaću te životom

i juče i sjutra i nekad i sada.

Duša je moja tobom puna sreće a tijelo vene ko košeno cvjeće.

X.

A tijelo vene ko košeno cvjeće ovo tijelo što je životom trošeno, samo neka vene, ti predivne ženo kada tvoje nikad uvenuti neće.

Jer ja sam tek samo tvoj pratilac sjetni koji kao baklja od ljubavi gori, za tu ljubav živim i za nju se borim sa nadom da ćemo dugo biti srećni.

Vrijeme ispiše rokove za svakog i tako će životu mom da dođe kraj ali sam i na zemlji ja imao raj

jer ti si mi bila i anđeo i Bog. I dok mi se bliži snijeg vječne zime liječe me samo par snova i rime.

XI.

Liječe me samo par snova i rime napisane rukom vječitog boema, kojem si ti bila ljubavi poema i vrelina ljeta i snjegovi zime.

A vijenac ovaj od stihova stvoren

ostaće ti kao draga uspomena da se sjetiš mene iz onog vremena kad nijesam bio životom umoren.

I ljubavi moje da se sjetiš draga, one što mi bješe cvjeće i proljeće, nikad više niko tako voljet neće

da mu ljubav bude i slabost i snaga.

Znam, stazom ljubavi danas novom krećeš iako me više nigdje sresti nećeš.

XII.

Iako me više nigdje sresti nećeš suzom iz tog oka ljubav ne skrnavi, kada ti se opet u snovima javim ne zaplači mila već zapali svjeće,

da se duša moja odlutala smiri i da znam da nekad pomisliš na mene

baš kao da su ti drage uspomene na tu ljubav našu što u tebi živi.

Kada vjetar tvoje pomiluje lice sjeti se moga nježnog milovanja i znaj da to, draga, i na javi sanjaš

našu ljubav prošlu nježna djevojčice.

Kada opet dođe ljeto posle zime crvenim ćeš bulkama šapnuti mi ime.

XIII.

Crvenim ćeš bulkama šapnuti mi ime da ga dugo, dugo cvjet crveni čuva, da i bulke ona čahura već suva kad na zemlju padne oglasi se njime.

Pa će zemlja da ga korijenu dade od cvjeta kojeg ćeš na ljeto ubrati a on će ti mojim tjelom mirisati

i šapatom mojim čuvaće ti nade.

I onda još draga ti sačuvaj suze neka ti ne kvare tog lica ljepotu jer takva je svakom sudba u životu

ono što Bog daje, na kraju Bog uzme.

Obećaj mi mila,znam ispunit nećeš i pustićeš suzu dok kraj mora šećeš.

XIV.

I pustićeš suzu dok kraj mora šećeš da slana u moru zauvjek nestane, a ti samo živi za buduće dane da vesela lica u nov život krećeš.

I sve što postoji rok trajanja ima i sve je prolazno i sreća i tuga, srećan sam čovjek jer ti a ne druga gledala si me s nadom u očima.

Taj tvoj mi je pogled poklonio sreću darovao mi je jedan život cjeli i kao što tebe i volim i želim

drugu poželjeti ne mogu i neću.

A već jutros dok se zora rujna budi možda moja duša svjetom greha bludi

Vez vijenca

Možda moja duša svjetom greha bludi A radost u srcu novu ljubav budi Radost je li smijeh ili suzom ludim Ili drhtaj slutnje je kada srce žudi

Još mogu voljeti...Voljen biti opet I ako mi ljeta izbrazdaše lice Kako ljepše da te volim djevojčice Ako ne vijencem stihova ko sonet

Sad kada su prošle moje strasti plime A tijelo vene ko košeno cvjeće Liječe me samo par snova i rime

Iako me više nigdje sresti nećeš Crvenim ćeš bulkama šapnuti mi ime I pustićeš suzu dok kraj mora šećeš