Sanja Polak
Pobuna Pauline P.
– Sutra – odgovorila sam birajući postere koje ću zalijepiti na zid. – E, danas ćeš – cijuknula je, zakolutala očima i zakrenula bokovima. – Što radiš? – Gledam koje ću postere zalijepiti na zid. – Na zid? Pa svježe je obojan! Ne dolazi u obzir. – Onda ću ih zalijepiti na ormare. – Jesi li poludjela? Spremaj postere i dođi mi pomoći. – Ne da mi se. – E, dat će ti se – rekla je i otišla u dnevni boravak kako bi iz njega viknula: – Dođi po ove kutije. – Evo! – odgovorila sam i dalje birajući postere. Mislila sam da će zaboraviti na mene i pustiti me na miru. Odabrala sam četiri postera, odložila ih na stol, bacila se na krevet i počela brojiti madeže na lijevoj nozi. Kad sam stigla do dvanaestog, ponovno sam čula: – Paulina! – Evo! Na lijevoj nozi imala sam šesnaest madeža. – Paulina! – viknula je ponovno. – Evo! – viknula sam i nastavila brojiti. A onda je ušla, bolje reći – uletjela. Bjesnije od našega ravnatelja škole zaurlala je: – Dosta mi je više te tvoje evologije! 12