Issuu on Google+

četvrto izdanje

Pobuna Pauline P. Pobuna Pauline P.indd 1

SANJA POLAK rodila se 5. 11. 1968. godine u zagrebačkom rodilištu u Vinogradskoj ulici. Voli svoj Zagreb i gotovo sve njegove ulice. Pohađala je dječji vrtić u Prilazu Đure Deželića,

Pobuna Pauline P.

dvije osnovne škole u Bolničkoj ulici i gimnazije u Križanićevoj i Habdelićevoj ulici. Diplomirala je u Savskoj ulici i postala učiteljica razredne nastave. Od 1991. godine učiteljica je u Osnovnoj školi Davorina Trstenjaka u Krčkoj i Savskoj ulici. Stanovala je u Ulici Braće Cvijića i Peruanskoj ulici s mamom Ljerkom, tatom Brankom i sestrom Ivanom. Danas stanuje u Ulici Vincenta iz Kastva sa suprugom Zoranom, kćerima Petrom i Paulinom i psićem Flokijem. Od 1996. godine uređuje časopis za učenike od 1. do 4. razreda Prvi izbor i kao urednica ima radnu sobu u neboderu u Savskoj ulici. Osim navedenih, Sanja Polak voli i sve

59,00 kn

ISBN 978-953-14-0180-7

Sanja Polak

P.S. Sanja Polak dobila je za roman Drugi dnevnik Pauline P. nagradu Mato Lovrak (2004.). Za zbirku pripovijedaka Petrica Pričalica nominirana je za međunarodnu nagradu Mali princ (2006.).

P a a u n line P. u b o P

od iste autorice:

Sanja Polak piše često i puno. Do sada je napisala mnogo scenarija za emisiju Eko eko Hrvatskoga radija, nekoliko scenarija za emisije Dječjeg i obrazovnog programa Hrvatske televizije, nekoliko čitanki i udžbenika za hrvatski jezik i matematiku i četiri knjige za djecu: Dnevnik Pauline P., Drugi dnevnik Pauline P., Petrica Pričalica, Pobuna Pauline P. i Mali Jan ima plan. Često gostuje u knjižnicama i osnovnim školama u različitim ulicama Zagreba i drugih hrvatskih gradova. Djeca, njezini najbolji prijatelji, bez obzira u kojoj se ulici nalaze, vole Sanjine knjige. Nakon čitanja često joj kažu: »Hoćemo još.« Zbog njih će Sanja Polak još dugo voziti, šetati, trčati ili skakutati zagrebačkim ulicama, razmišljati, izmišljati i nakon toga pisati. Ona zna koliko je važno da djeca zavole knjige, čitanje i ulice svoga grada.

SANJA POLAK

ostale zagrebačke ulice kojima se vozi, hoda, skakuće ili trči i razmišlja o čemu će pisati.

Pobuna Pauline P. 22.1.2009 9:32:11


Sanja Polak

Pobuna Pauline p.


B

I

B

L

I

O

T

E

K

A

Urednik Zoran Maljković Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Alen Bodor Grafički urednik Marko Katičić Oblikovanje naslovnice Marija Morić Ilustracije Stjepan Bartolić Korektor Srđan Boban Lektor Jakov Lovrić Tisak Tiskara Zelina d.d., Sv. Ivan Zelina, siječanj 2009. ISBN 978-953-14-0180-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 645682

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.


SANJA POLAK

Pobuna Pauline P. Ä?etvrto izdanje


Onima koji Ä?uju molitve moje.


SADRŽAJ

VIDI, DNEVNIK!

11

NENORMALNO NORMALNO

19

BEZ PRAVOG POLJUPCA

27

ŠOPING

35

BAŠ VOLIM ŠKOLU

48

MINI MATURALAC S MAMAMA

59

ZALJUBLJENI PAR

70

NIKADA DOVOLJNO DOBRO

80

SRETAN ROĐENDAN

86

TREBAJU MI NOVCI

97

SVETI NIKOLA DOISTA POSTOJI

109

BOŽIĆNI DAROVI

118

SRETNA NOVA GODINA

128

ZIMSKE RADOSTI

137

HNOS – VUČE NAS ZA NOS

147

PROBLEMATIČNI PRIŠTEVI

155

ŠUBI, DUBI, DUBI, BIJELI SU MI ZUBI

163

NIŠTA BEZ TELEFONA

172

UKINITE LEKTIRU

183

BRZO ČITANJE

194

PEČAT DUHA SVETOGA

202


ZABRANJENO PUŠENJE

215

NESRETNO SRETNA

223

NE MOGU VIŠE

232

SAMO DA JOŠ OVO NAPIŠEM

243


VIDI, DNEVNIK!

Prije početka nove školske godine u našem stanu sve mora biti pospremljeno. Sve, baš sve! Tijekom cijeloga godišnjeg odmora mama razmišlja što u kući valja oprati, popraviti, obrisati, preseliti, presložiti… Svi normalni ljudi ne razmišljaju o poslu na godišnjem. Odmaraju se od njega. Ali moja mama ne! Njoj godišnji služi kako bi smislila nove poslove i u tome uživa. Kad se samo sjetim kako se blaženo smješkala na plaži sanjareći što sve treba napraviti kad se vrati u Zagreb. Pisala je čak i podsjetnik! Čim smo se vratili s mora, mama se primila posla. Premještala je, namještala, slagala. Prala je i brisala. Stvarno je bila dosadna s tim pospremanjem. A onda je trećeg dana pospremanja uletjela u moju sobu i postavila najgluplje moguće pitanje: – Kad ćeš mi malo pomoći? 11


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

– Sutra – odgovorila sam birajući postere koje ću zalijepiti na zid. – E, danas ćeš – cijuknula je, zakolutala očima i zakrenula bokovima. – Što radiš? – Gledam koje ću postere zalijepiti na zid. – Na zid? Pa svježe je obojan! Ne dolazi u obzir. – Onda ću ih zalijepiti na ormare. – Jesi li poludjela? Spremaj postere i dođi mi pomoći. – Ne da mi se. – E, dat će ti se – rekla je i otišla u dnevni boravak kako bi iz njega viknula: – Dođi po ove kutije. – Evo! – odgovorila sam i dalje birajući postere. Mislila sam da će zaboraviti na mene i pustiti me na miru. Odabrala sam četiri postera, odložila ih na stol, bacila se na krevet i počela brojiti madeže na lijevoj nozi. Kad sam stigla do dvanaestog, ponovno sam čula: – Paulina! – Evo! Na lijevoj nozi imala sam šesnaest madeža. – Paulina! – viknula je ponovno. – Evo! – viknula sam i nastavila brojiti. A onda je ušla, bolje reći – uletjela. Bjesnije od našega ravnatelja škole zaurlala je: – Dosta mi je više te tvoje evologije! 12


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

Rugala mi se: – Evooo! Evooo! Bila je smiješna. Nenašminkana, nenamirisana, nepočešljana… Imala je na sebi bakine smeđe kratke hlače, tatinu široku majicu, a na glavi kariranu maramu. I dalje je urlala: – Nema evo! Kreni! Ne mogu sve sama! Krenula sam u dnevnu sobu po te njezine kutije. – I? Kamo ću s tim? – pitala sam nezainteresirano. – Odnesi ih u svoju sobu. Popni se na stolac i spremi ih na najvišu policu svog ormara. – Ali, to nisu moje kutije. – Naše su! U drugim ormarima nema mjesta. – Onda ih baci! – Ne budi bezobrazna. – Pa što će kutije koje nisu moje raditi u mojoj sobi, na mojoj polici, u mom ormaru? – Ma, što je tebi? Ništa nije tvoje! Hajde, nosi te kutije i šuti. Nosila sam kutije, a mama je zvocala: – Pa, daj se požuri. Vučeš se ko puž. – Sve, baš sve moram sama. – Pa kako to nosiš? Sve će ti ispasti! – Kako si ti nespretna! – Pa kako je to dižeš? 13


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

– Daj, pazi malo… Ma, najradije bih joj te kutije bacila u glavu, tako mi je išla na živce. Počne me gnjaviti kad god je uhvati panika i kad joj se više ne da pospremati. Niti sam htjela pospremati niti mi je to bilo važno. Ako su njoj važne te kutije, neka ih sama nosi. – Jesi? – viknula je iz dnevnog boravka. – Sad još treba obrisati sve knjige i spremiti ih na police. Požuri! Obrisati sve knjige?! Pa mi ih u dnevnom boravku imamo tristo devedeset četiri! Baš sam ih jučer prebrojila čekajući da me nazove Dora pa da šmugnem van. – Pomoći ćeš mi brisati knjige. Pola ti, pola ja… – Neću! Ne da mi se! – pobunila sam se držeći kutiju u ruci. – E, dat će ti se! Inače nema van! E, na to poludim. Na to kad me ucjenjuje! Bila sam izvan sebe. Stajala sam na stolici s kutijom u ruci. U meni je vrištalo: »Poobuuuna!« I? Svom snagom tresnula sam kutiju na pod. Traaas! Kutija se otvorila, a stvari iz nje su se na sve strane razletjele. 14


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

Stajala sam na stolici i čula mamu: – Paulina! Pa, ne mogu vjerovati. Spasio me telefon koji je upravo zazvonio. Umjesto prema meni, mama je pojurila prema telefonu. Ja sam skočila sa stolice i stala skupljati stvari po podu. Bilo je tu starih fotografija, razglednica, pisama, figurica… Same neke gluposti. Bila je i jedna bilježnica. Bijele tvrde korice, veliki format… Otvorila sam je. Bila je ispisana debeljuškatim rukopisom. Bila je izlijepljena papirićima, sličicama, crtežima, porukama… Bio je to mamin dnevnik! Njega sam na brzinu šuknula u treću ladicu svojega pisaćeg stola, stvari pokupila u kutiju, popela se na stolicu i odložila kutiju u ormar. Potom sam sišla sa stolice, odšetala do mame koja je završila razgovor i rekla: – Ma daj, mama! Sutra ćemo brisati knjige. – Dobro! – rekla je iznenađujuće pomirljivo. – Dubravka me pozvala na kavu, a ti možeš van. Nisam otišla van. Otišla sam u svoju sobu, izvadila bijelu bilježnicu iz treće ladice pisaćeg stola, otvorila je i počela čitati. 15


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

Čitala sam, čitala, čitala… Bilo je uzbudljivo, smiješno, tužno… Otkrivala sam mamu na potpuno nov način. Nikad mi do sada nije pričala o svom odrastanju… Kad sam pročitala dnevnik, osjetila sam olakšanje. I ona se ponašala malo čudno. Ponekad i više nego čudno. Postala mi je bliža i slađa… Mamin dnevnik potaknuo me je da ponovno i ja počnem pisati što mi se događa. Dnevnik ću čuvati u posebnoj kutiji. Čuvat ću ga dugo, dugo. Najmanje dvadeset pet godina, kao moja mama. Kolovoz, 2007. Iz mamina dnevnika Dragi dnevniče! Zovem se Sanja i idem u osmi razred. Sve cure iz mog razreda već pišu dnevnik. Zato ga sad počinjem pisati i ja. Od danas ćemo se često družiti. Pisat ću što mi se događa. Ukrašavat ću te sličicama iz Brava. Od proljeća redovito kupujem svaki broj. Šteta što je pisan na njemačkom pa ga ne mogu čitati. Ali, ima odličan fotostrip! Ima i puno slika i postera. Sličice ću lijepiti na tvoje stranice, a postere na zidove svoje sobe. Već sam dva zida oblijepila. Jedva čekam 17


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

da i ostala dva oblijepim šarenim posterima i prekrijem glupe tepete s cvjetićima, za koje mama kaže da su preslatke. Meni su očajne! Kolovoz, 1982.

18


NENORMALNO NORMALNO

S nestrpljenjem sam očekivala putovanje u Vodice. Tamo sam se trebala sastati sa starim prijateljima, Anom i Šimom. S njima sam učila plivati prije četiri godine. I bilo mi je super. – Bit će mi i sada! – veselo sam pjevuckala spremajući stvari u kovčeg. Čim sam stigla u Vodice, mobitelom sam se javila Ani: – Bog! Stigla sam. – Bog, Paulina. – Vidimo se danas? – Može! Nađemo se na rivi. Svaku večer sam tamo s ekipom. Kad sam stigla na rivu, pratio me miris mamina novog parfema koji sam skrivečki špricnula s jedne i druge strane vrata. Anu sam jedva prepoznala. Krenula je veselo prema meni. – Bog Lina! – pozdravila me je i poljubila u obraz. – Nisi se baš puno promijenila. 19


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

– Bog Ane! – pozdravila sam i osjetila nelagodu. – Ti si se baš puno promijenila! Ljudi moji! Ana je izgledala kao da mi je mama! Od glave, na kojoj je bilo puno šminke i gela za kosu, do peta, koje su bile uzdignute visokim štiklama, Ana je izgledala potpuno nenormalno. Dok sam se čudila njezinu izgledu i razmišljala što bih joj dalje rekla da ne zvuči suviše glupo, do nas je došao neki tip, čini mi se, puno stariji od nas. Na crnoj kosi sjajili su mu se svijetli pramenovi, ispod bijele majice nazirali su se poprilični mišići. Oko pasa vidjela sam privezanu maramu koja mu je pridržavala na nekoliko mjesta poderane traperice. Između prstiju lijeve ruke držao je zapaljenu cigaretu, a desnom je rukom zagrlio moju prijateljicu Anu. – ‘Ko je ova mala, ha? – promrmljao je. – Frano, ovo je Paulina iz Zagreba. – A, vidi je! Mlađa je od tebe, ha? Bog, Paulina. »O, joj! Zar izgledam mlađe? Zar izgledam puno mlađe?« vrištalo je u meni, ali nije izlazilo iz usta. Došlo mi je da pobjegnem glavom bez obzira. Skoro sam krenula… – Ma koga ja to vidim? – čula sam glas iza sebe. Okrenula sam se i vidjela ogromnog dečka. Pogledala sam malo bolje i prepoznala Šimu. 20


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

– E, bog! – promucala sam. – Pa, nisi se puno promijenila? – rekao je krenuvši poljubiti me u obraz. – Pa, nisam! – promrmljala sam i odmaknula se kako bih izbjegla njegov poljubac. – Ovo je Ivona, moja nova cura – predstavio je Šime neku čupavu, plavu, malo nižu od njega. – Opa! Imaš i curu?! – upitno sam uzviknula. – Hodamo četiri dana. Znaš, i ona je iz Zagreba. – A-ha! – samo sam promumljala. – Ivona je stara ko mi… Ali, furamo se da imamo sedamnaest – zacerekao se Šime, zagrlio Ivonu i okrenuo mi leđa. I još je prišapnuo Ivoni, dobro sam čula: – Ej, i ona ima trinaest, ali izgleda ko da joj je deset. »Ooo, oooo! Uuu, uuuu!« tulila sam u sebi. »Kaaakaaav gluuupaaan!« Trebala sam se pobuniti. Trebala sam mu reći da izgleda kao klinac iz vrtića. Ali, nisam. Umjesto toga promrmljala sam: – Ha, ništa! Idem ja sad – promrmljala sam. – A kamo ćeš, tek si došla? – pitala me Ana. – Eh, moram… – slegnula sam ramenima i krenula svojim putem. 21


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

Kamo? Pa doma! U apartman, mislim. Odmah sam shvatila da Ana, Šime i ja više nismo sretan trio. Viđala sam ih tijekom ljetovanja u različitim pozama. Šime je ljubio Ivonu u usta. Ivona je sjedila u Šiminu krilu. Ana je grlila Franu. Ležala je na njegovoj ispruženoj nozi. Frane je škakljao Ani leđa. Ana je mrsila Franinu kosu. Mislim, ono, neee… Ja bi ih tu i tamo pozdravila i pobjegla glavom bez obzira. Razočarano sam tragala za novim prijateljima. Ali, bezuspješno. Zajedno s nama, na ljetovanje je stiglo i nekoliko maminih i tatinih prijatelja. Svaka obitelj imala je djecu vrtićke dobi. Svi su bili jako slatki i dosadni svojim umornim roditeljima. Jedne večeri starci su htjeli malo na rivu. – Bez djece, molim! – rekao je tata. – Lako je tebi kad ti je Lina velika – rekao je striček Franjo. – Mi nemamo kome ostaviti blizance – potužila se teta Dijana. – Ni mi nemamo kamo s djecom – potužile su se ostale mamine prijateljice. 22


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

– Ma, ne idemo mi nikamo – rekao je stiček Željko, oko kojeg su trčali trogodišnja Mia i dvogodišnji Sven. – Samo vi idite! Ja ću ih sve čuvati – nisam vjerovala da sam takvo što mogla izgovoriti. Nisu čekali da ponovim glupost koju sam maločas izjavila. Uglas su viknuli: – Odlično! Vraćamo se oko ponoći. Čuvala sam sedam predškolaca. Bili su poput sedam patuljaka. Prema tome, mogla sam biti Snjeguljica. Samo u mojoj priči nije bilo princa. Šteta! Patuljici su bili poslušni. Svi su zaspali s voljom i na vrijeme. Ja sam slušala glazbu s MP4 i razmišljala o svojoj dosadnoj sudbini. Odrasli su se vratili nešto prije ponoći. Odlučili su se još malo podružiti na terasi našeg apartmana. – Hvala ti Linice – cmokala me u obraz teta Dijana. – Spasila si nas – tapšao me je po ramenu striček Franjo. – Možeš li ih i sutra pričuvati? – pitala je teta Lidija. – Pa, stani malo! Nije Lina dadilja – pobunio se Željko, Lidijin muž. – A kako bi bilo da je zaposlimo kao dadilju? – nastavila je Lidija. – Platit ćemo joj. Njoj to dobro ide, 23


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

zaradit će džeparac, a i nama će biti lakše. Evo, trideset kuna po satu. »Trideset kuna po satu? Dnevno osam sati, osam puta trideset… Hej, pa to je lova! Dnevno zaradim za jedne cipele, ili tenisice, ili majicu… Vauuu«, misli su mi strujale glavom. – Može – ozbiljno sam odgovorila i veselila se lako zarađenim novcima. Jer, meni je s klincima bilo super. Tako sam za deset dana zaradila dvije i pol tisuće kuna. Bila sam više nego sretna i zadovoljna. Svi su me hvalili na povratku kući. I tapšali po ramenu. I ljubili i grlili i zahvaljivali mi. – Zbog tebe, ovo je bilo nezaboravno ljetovanje. – Puno si nam pomogla. – Lina je zakon. A onda sam od Lidije čula i ono što mi nije bilo baš po volji: – Blago tebi. Imaš tako dragu i normalnu kćer. Ima skoro četrnaest, a savršeno je normalna. Nisam više mogla slušati priče o svojoj normalnosti. Žudila sam za nečim nenormalnim u svom životu. I to, pod hitno! Ne želim više biti normalna. To stvarno nije normalno. 24


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

Želim uzbuđenje, rizik, hrabrost i ludost. Želim poput Ane i Šime svima pokazati da sam odrasla. Dobro, ne baš odrasla, ali barem poluodrasla. A meni je sve tako dosadno. I sve mi je tako normalno. Bez veze! U svojoj dosadnoj normalnosti tješile su me jedino zarađene kune. Njih sam spremila u Didley kutijicu za olovke i odlučila prestati biti dobra i normalna. Kolovoz, 2006. Iz mamina dnevnika Ovo ljeto bilo je ludo i nezaboravno. A samo zato jer sam na more krenula bez mame i tate. Mislila sam da će mi biti puno teže nagovoriti ih da me puste samu. Zapravo, ne samu. Bilo nas je osamnaest. Deset cura i osam dečki. I svi smo spavali pod jednim velikim šatorom u Velom Lošinju. Svi su bili stariji od mene. To mi je bilo super! Čuvali su me, mazili i pazili. Jedino mi je u početku išlo na živce što me zovu Mala. Ali i na to sam se brzo priviknula. Naučila sam puno o muško-ženskim odnosima. Hehe! Dobro, ja nisam imala baš nekog dečka, ali učila sam gledajući. I naplesala sam se kao nikad u životu. I svi su govorili: – Mala super čaga! 25


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

VeÄ?eri su bile prekrasne. Ili smo plesali u disku ili sjedili na plaĹži i pjevali uz gitare. Mami, naravno, nisam rekla da smo iĹĄli spavati tek pred jutro. Poludjela bi da zna! Kolovoz, 1982.

26


BEZ PRAVOG POLJUPCA

Deset dana prije početka nastave konačno sam vidjela svoje prijateljice. Dora, Nikolina, Karla i Ana čekale su me u parku pokraj crvenog tobogana. Čim smo se vidjele, počele smo jedna drugoj pričati kako nam je bilo na ljetnim praznicima. Dora je ljeto provela u Novom Vinodolskom. Nije joj bila baš neka idila… U vikendici je ljetovala i cijela njezina obitelj i svojta. – Ne morate vjerovati, ali jedno jutro sam brojila osobe koje izlaze iz kuće na terasu. Bilo nas je dvadeset troje! – Dvadeset troje?! – nismo vjerovale. – Stvarno! Kuća ima deset kreveta. Ostali su spavali na ležaljkama, luftićima, u vrećama za spavanje. Stric Franjo i ujak Joža spavali su na balkonu. Kino, kažem vam. – Fakat, kino – potvrdile smo. – Zato me uopće nije bilo doma. Dane sam provodila kod frendice Nine, koja je bila sama u kući s mamom. Nina je fakat bila u bedu. Prije ljeta, tata ih je ostavio i otišao novoj ženi. 27


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

– Stvarno?! – Najstvarnije. I mama joj je bila ful u bedu. Stalno je plakala. Tješila sam Ninu. Rekla je da mrzi sve dečke, zapravo sve muškarce i da se nikad neće udati. Zato sam joj tajila da furam s Ivanom. – Kojim Ivanom? – pitala sam. – Ivanom iz Prečkog. Ima vikendicu pokraj naše. – Stvarno ste furali? – Pa valjda. E, i poljubili smo se. Onako, za pravo! – Nemoj mi samo to reći – zakolutala sam očima i zavidjela joj na novom iskustvu. A onda je počela pričati Nikolina. Pričala je kao navijena: – Joj, curke, ovo ljeto prevalili smo tisuće kilometara. Prvo sam bila na viksi, onda na jedrenju, onda mala šetnjica po europskim metropolama. Bili smo i na moru kod tatinih prijatelja. Da samo znate kako velike i lijepe kuće imaju… Nije se gasila, a Dora, Martina i ja osjećale smo se baš jadno. Nikolina je bila puna doživljaja. Tijekom ljeta promijenila je tri dečka. Sa svima se ljubila i svima je ona prva rekla: – Oprosti, ali ne zanimaš me više… I dalje je brbljala: 28


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

– Čujte, curke, važno je biti transparentan. Prije početka svake veze posebno naglasim kako ne želim patiti. Mama mi je rekla da je najvažnije voljeti sebe. – Pa vidi se da voliš sebe – rekla je Dora. – A vi? Zar ne volite sebe? – pitala je Nikolina. – Pa, važnije ste mi vi, frendice – rekla sam ja. – Pa da! Važnije je da me drugi vole. Dečki, na primjer – dodala je Karla. – Ili, važnije mi je što će dečki misliti o meni – dodala je i Ana. – Ma, lažete! Ne usudite se priznati da ste sebi najvažnije. – Usudimo se priznati, ali imamo malo obzira i prema drugima. O. K.?! – živčano sam se pobunila. – O. K. Onda i dalje budite obzirne i nesretne. Moram ići… – A kamo ćeš? – Doma! Sutra me mama vodi u Graz pa se moram spremiti za put. Treba mi nova jesenska kolekcija. Mislim da ću rasturiti H&M. – Joooj, blago tebi. Mogu s tobom? Ma, zezam se… – zajapurila se Ana. – Nema mjesta u autu. Idu i neke mamine frendice. 29


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

Nikolina je odjurila, samouvjereno i otkačeno kao i uvijek. Zavidno i živčano zurila sam za njom. Pih, i ona se ljubila. Željela sam biti poput nje. Ali, to nikom ne bih priznala. Zato sam rekla: – Hvala Bogu da je otišla. Baš mi ide na živce. Strašno se pravi važna. – Pa, ima i čime – rekla je Ana. – Zar je ti braniš? – nisam mogla doći k sebi. – Ma, ne branim je. Samo, željela bih biti poput nje. Željela bih imati njezin izgled, njezine starce, njezin stan, njezin auto. Njoj je sve super – iskreno je priznala Ana. I njoj sam zavidjela. Ona uvijek ima petlje reći što misli. I baš je briga što će ostali misliti o tome. Nas četiri ostale smo i dalje u parku. Došao je red da i ja kažem kako mi je bilo. Što da im kažem? Petljala sam ni sama ne znajući kako: – Pa, meni je bilo dobro. U Vodicama ništa novo. Ane i Šime, plaža, mamini i tatini prijatelji… Na kraju sam se ipak pohvalila zarađenim novcima. – Isuse, pa to je dobra lovica – rekla je Dora. – Eh, da je meni toliko… – Meni bi bilo dosta i pola – rekla je Ana i počela pričati o svom ljetovanju, tako da je meni laknulo. 30


Sanja Polak

Pobuna Pauline P.

– Ja sam vam se, cure, dvostruko zaljubila. – Kako, dvostruko? – Čekajte, čut ćete! Prvo sam skoro prohodala s Tonijem iz Osijeka. Bila sam na Korčuli u jednoj uvalici koja se zove Brna. Kad smo stigli, skoro sam uvenula od razočaranja. Par kućica, jedan dućan, jedan kafić i hotelčić. Misla sam da ću umrijeti od dosade. – I onda? – Onda sam tako tri dana venula… – I onda? – Onda sam se upoznala sa Silvijom, koja me je upoznala s Martom. Marta me upoznala s Krunom. Ne, ne, mislim da me je upoznala s Davorkom, koja me upoznala s Krunom… – Ma daj, skrati. – Pa, evo. Toni je Krunin najbolji prijatelj. – I onda? – I onda smo se kupali i sunčali, skakali s mola… – I onda? – I onda me je Toni pozvao na večer van i sigurno bi me pitao za furanje, ali je tog poslijepodneva morao hitno otputovati… Obećao mi je da će mi se javiti. Kad je Toni otišao, mislim, on to ne zna, ja sam se nastavila zezati s Krunom. 31


četvrto izdanje

Pobuna Pauline P. Pobuna Pauline P.indd 1

SANJA POLAK rodila se 5. 11. 1968. godine u zagrebačkom rodilištu u Vinogradskoj ulici. Voli svoj Zagreb i gotovo sve njegove ulice. Pohađala je dječji vrtić u Prilazu Đure Deželića,

Pobuna Pauline P.

dvije osnovne škole u Bolničkoj ulici i gimnazije u Križanićevoj i Habdelićevoj ulici. Diplomirala je u Savskoj ulici i postala učiteljica razredne nastave. Od 1991. godine učiteljica je u Osnovnoj školi Davorina Trstenjaka u Krčkoj i Savskoj ulici. Stanovala je u Ulici Braće Cvijića i Peruanskoj ulici s mamom Ljerkom, tatom Brankom i sestrom Ivanom. Danas stanuje u Ulici Vincenta iz Kastva sa suprugom Zoranom, kćerima Petrom i Paulinom i psićem Flokijem. Od 1996. godine uređuje časopis za učenike od 1. do 4. razreda Prvi izbor i kao urednica ima radnu sobu u neboderu u Savskoj ulici. Osim navedenih, Sanja Polak voli i sve

59,00 kn

ISBN 978-953-14-0180-7

Sanja Polak

P.S. Sanja Polak dobila je za roman Drugi dnevnik Pauline P. nagradu Mato Lovrak (2004.). Za zbirku pripovijedaka Petrica Pričalica nominirana je za međunarodnu nagradu Mali princ (2006.).

P a a u n line P. u b o P

od iste autorice:

Sanja Polak piše često i puno. Do sada je napisala mnogo scenarija za emisiju Eko eko Hrvatskoga radija, nekoliko scenarija za emisije Dječjeg i obrazovnog programa Hrvatske televizije, nekoliko čitanki i udžbenika za hrvatski jezik i matematiku i četiri knjige za djecu: Dnevnik Pauline P., Drugi dnevnik Pauline P., Petrica Pričalica, Pobuna Pauline P. i Mali Jan ima plan. Često gostuje u knjižnicama i osnovnim školama u različitim ulicama Zagreba i drugih hrvatskih gradova. Djeca, njezini najbolji prijatelji, bez obzira u kojoj se ulici nalaze, vole Sanjine knjige. Nakon čitanja često joj kažu: »Hoćemo još.« Zbog njih će Sanja Polak još dugo voziti, šetati, trčati ili skakutati zagrebačkim ulicama, razmišljati, izmišljati i nakon toga pisati. Ona zna koliko je važno da djeca zavole knjige, čitanje i ulice svoga grada.

SANJA POLAK

ostale zagrebačke ulice kojima se vozi, hoda, skakuće ili trči i razmišlja o čemu će pisati.

Pobuna Pauline P. 22.1.2009 9:32:11


Pobuna Pauline P.