More izgubljene ljubavi
Celestria se ogledala po visokim stropovima i bogatim drvenim pultovima, kamenom podu i velikim, teškim vratima. Mjestom su vladali službeno ozračje i raskoš koji su je podsjećali na oca. Mogla ga je zamisliti ondje u njegovu tamnom odijelu i kaputu, s aktovkom u jednoj ruci i kišobranom oko druge ruke. Banka je bila uglavnom prazna, osim starca u odijelu i s polucilindrom, koji je u kutu ispisivao ček. Napokon se pojavila gospođica Bentham. Bila je srednjih godina, u klasičnom kostimu i udobnim cipelama debelih potpetica i gustim smeđim čarapama. Kada je ugledala Celestriju, nasmiješila se. Njezino lice, mirno i hladno, sada se smekšalo. ≈Gospođice Montague√, rekla je pružajući ruku mnogo prije nego što je došla do nje. Celestria ju je prihvatila i gospođica Bentham čvrsto joj je stisnula ruku. ≈Dođite u moj ured, gdje možemo nasamo razgovarati.√ Celestria je pošla za njom, one debele potpetice lupkale su po ulaštenom podu i zvuk je odjekivao u obližnjoj gotovo praznoj sobi. Starac s polucilindrom se okrenuo, pažnju mu je privukla lijepa mlada žena plesna koraka. Celestria je uhvatila njegov pogled, a taj je pogled bio tako bahat da je starac bio uhvaćen nespreman i brzo je skrenuo pogled. Ured gospođice Bentham bio je zgodna soba s lijepo ukrašenom štukaturom po zidovima tik do stropa i velikim prozorom koji je gledao na tihu ulicu sa stražnje strane. Pozvala je Celestriju da sjedne na tapeciran stolac i ponudila joj čaj, koji je uljudno odbila. ≈Tu sam zato što želim razgovarati o mojem ocu√, rekla je stavljajući na koljena svoju smeđu torbicu od krokodilske kože. ≈Gospodin Montague je naš vrlo dobar klijent√, odgovorila je gospođica Bentham, iako joj je preko lica preletjela sjena nemira. ≈Bio je dobar klijent√, ispravila ju je Celestria. ≈Ne razumijem.√ 157