Page 1

Idilično ljeto u Cornishu godine 1958. Aristokratska obitelj blagoslovljena je bogatstvom i bezbrižnošću. No kada se dogodi strašna nesreća, slama se srce mlade Celestrije Montague i ruše sve njene iluzije. Uz potporu djeda, američkog magnata, djevojka odlučuje razriješiti strašnu i bizarnu zagonetku. Na žarkom suncu talijanskog juga, u labirintu privida i prijevara, na kušnji je sva njezina vjera u obitelj i ljubav. I tek kad upozna neobičnog slikara, spoznaje da je istina srž ljubavi… Santa Montefiore ovom nas raskošnom romansom majstorski vodi iz stjenovitog Cornwala na sunčani talijanski jug i još jednom priča uzbudljivu ljubavnu priču koja ljubavnike odvodi u posve drugi kraj svijeta gdje će se njihova ljubav naći na kušnji. Omiljena među čitateljima zbog romana Kraljevstvo uspomena i Magična ljubavna kutijica, Santa Monetfiore ovim romanom potvrđuje svoj status jedne od vodećih britanskih autorica ljubavnih romana. Roman je s engleskoga prevela Mirjana Paić-Jurinić.

ISBN 978-953-14-0703-8

www.mozaik-knjiga.hr

139,00 kn

Daily Express

Roman

Santa Montefiore MORE IZGUBLJENE LJUBAVI

„Pravi uzbudljivi zaplet, koji danas nedostaje mnogim romanima… Odjednom shvatite da More izgubljene ljubavi ne možete prestati čitati, a na posljednjoj stranici prožme vas jeza…“

Santa Montefiore

MORE IZGUBLJENE LJUBAVI


Santa Montefiore More izgubljene ljubavi


MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga osamdesetosma Naslov izvornika

Sea of Lost Love Copyright ∂ 2007 by Santa Montefiore Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga, 2010. Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Alen Bodor Grafički urednik

Ivica Jandrijević Fotografija na naslovnici

Shutterstock Korektor

Srđan Boban Tisak

Denona d.o.o., Zagreb, ožujak 2010.

ISBN 978-953-14-0703-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 731358. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.


Santa Montefiore

More izgubljene ljubavi S engleskoga prevela Mirjana Paić  Jurinić


Za moga brata Jamesa, s ljubavlju


U vrijeme kada sam razmišljala o tome gdje smjestiti radnju ove knjige, imala sam sreću što sam dobila poziv da posjetim Pugliju u Južnoj Italiji, gdje je jedna od mojih najstarijih prijateljica, Athena McAlpine, zajedno s mužem Alistairom u starom samostanu, u kojem su nekoć živjeli redovnici, otvorila prenoćište i stvorila sebi očaravajući dom. Odmah me je osvojila čarolija u koju su pretvorili svoj kutak Italije i odlučila sam veći dio radnje smjestiti ondje. Izražavam im najdublju zahvalnost jer bez Il Convento di Santa Maria di Constantinopoli ova knjiga ne bi nikada bila napisana. Htjela bih zahvaliti svojoj šurjakinji Sari Palmer-Tomkinson i njezinoj majci, Christini Millard Barnes, za to što su mi odgovorile na pitanja o katoličanstvu, no želim da bude posve jasno kako ni na koji način nisu odgovorne za ono što sam napisala! Zahvaljujem također Victoru Sebestyenu, autoru knjige Dvanaest dana ∑ revolucija 1956., koji mi je pomogao za manji odjeljak o Mađarskoj; mojem prijatelju psihologu Johnu Stewartu, koji mi je pomogao uroniti u misli mojih likova; te Jayne Roe, Karen i Malcolmu Weavingu i Dorothy Cosgrove, koji su u meni probudili ljubav za Yorkshire i Lancashire. Zahvaljujem svojoj majci, Patty Palmer-Tomkinson, koja se potrudila pročitati prve verzije ∑ njezini su komentari bili neprocjenjivi. Hvala također mojoj urednici Sue Fletcher, koja mi je još jedanput pomogla da dam sve od sebe; mojoj agentici Sheili Crowley za savjete, zarazni entuzijazam i prodor na američko tržište; Lindi Shaughnessy, za to što moje knjige prodaje diljem svijeta; te Karen Geary, Ariane Galy i svim mojim prijateljima u Hodderu koji tako marljivo rade iza scene. Kao i uvijek, najveća zahvala ide Sebagu. Bez njega ne bih ni pisala.


PRVI DIO


I.

Cornwall, kolovoz 1958.

D

ok se svojim biciklom vozio prilazom prema obiteljskom domu obitelji Montague, otac Miles Dalgliesh uživao je u zlatnom suncu koje je prodiralo kroz krošnje lipe, bacajući blistave točke svjetlucave svjetlosti na šljunčanu stazu i okolnu paprat i očima iza naočala prešao preko bujnih polja na kojima su pasle svijetlosmeđe krave. S mora je zapuhao svjež povjetarac i pod plavetnim nebom kružili su galebovi. Otac Dalgliesh bio je nov u mjestu. Stari župnik William Hancock umro je nedugo prije toga da svoj rad nastavi na onome svijetu, ostavljajući svojega mladog nasljednika u teškom položaju ranije nego što se očekivalo. No, Bog mu je poslao iskušenje i on će na njega odgovoriti s veseljem u srcu. Danas će upoznati obitelj Montague, najvažniju obitelj u Pendriftu. Pendrift Hall bio je kuća od svijetla kamena ukrašenog glicinijom, visokim prozorima i razigranim perivojem koji se strmo spuštao do mora. Na samome vrhu dimnjaka gukali su golubovi, a pod strehom nad ulaznim vratima svake se godine gnijezdile lastavice. Kuća je bila velika i pomalo ofucana, kao djetetova omiljena igračka istrošena od ljubavi. Odisala je zadovoljstvom i otac Dalgliesh još je više živnuo kad ju je vidio. Znao je da će mu se obitelj svidjeti i slutio je ugodno popodne. Stao je i sjahao s bicikla. Krupan labrador svijetle dlake istrčao je kroz ulazna vrata mašući repom i uzbuđeno lajući. 11


Santa Montefiore

Otac Dalgliesh se sagnuo da ga pomiluje i pas je prestao lajati, osjećajući blagu narav mladoga svećenika, i umjesto toga prešao na nuškanje njegovih sjajnih crnih cipela. Svećenik je podigao pogled i vidio batlera, koji je sada stajao u okviru vrata, odjevenog u crn frak i izglačanu bijelu košulju. Muškarac je s poštovanjem kimnuo. ≈Dobro jutro, oče. Gospođa Montague vas očekuje.√ Otac Dalgliesh naslonio je bicikl na zid i pošao za batlerom kroz veliko kameno predvorje kojim su dominirali kamin i dug niz jelenjih rogova. Zrak u kući bio je sladak od sjećanja na zimske vatre, cimet i stoljeća življenja u njoj. Uočio je otvorenu škrinju pod stubištem punu teniskih reketa i loptica te velik sat u kućici na uteg, koji je stajao na zidu poput pospana stražara. Iz salona je dopirala klasična glazba s tihim žamorom udaljenih glasova. Duboko je udahnuo. ≈Otac Dalgliesh, gospođo Montague√, ozbiljno je najavio batler, pokazujući pokretom ruke da otac Dalgliesh treba ući u prostoriju. ≈Hvala, Soamese√, rekla je Julia Montague ustajući da ga pozdravi. ≈Oče, dobrodošli u Pendrift.√ Otac Dalgliesh stisnuo joj je ruku i odmah se opustio zbog njezina srdačnog osmijeha. Bila je putena, mekane bijele kože, pepeljasto plave kose i srdačna, blaga lica. Julia Montague toliko je zračila, da je u njezinu društvu uvijek bilo zabavno. S ogrlicom od krupnih perla svijetlozelene i plave boje da joj se slažu s očima, sa smijehom toliko zaraznim da mu nitko nije mogao odoljeti ∑ čak ni onaj kiseli Soames ∑ i smislom za humor koji je i u najgorem uvijek vidio nešto dobro, Julia je bila kao živopisna rajska ptica koja je svoje gnijezdo svila u samome srcu ladanjskog Cornwalla. ≈Obitelj vas čeka na terasi√, nastavila je uz osmijeh. ≈Jeste li možda za piće prije nego što vas bacim vukovima?√ Otac Dalgliesh se nasmijao i Julia je pomislila kako je zgodan za jednog svećenika. Bilo je nečeg privlačnog u 12


More izgubljene ljubavi

borama oko njegovih usta kada se smiješio, a njegove oči iza naočala bile su duboko usađene i pametne. Usto, bio je iznenađujuće mlad. Nije mu moglo biti više od trideset. ≈Bit će dovoljna čaša vode, hvala√, odgovorio je. ≈Imamo domaćeg likera od bazge, zašto ne biste kušali?√ ≈Zašto ne? To bi bilo lijepo.√ ≈Soamese, dvije čaše bazge na terasu, molim.√ Soames je kimnuo i povukao se. Julia je uzela svećenika pod ruku i provela ga kroz staklena vrata na sunce. Terasa je bila široko unutarnje dvorište popločeno kamenom s nepravilnim stubama koje su se spuštale prema vrtu. Među kamenjem su rasle divlje jagode i sitne se potočarke borile za prostor. Oko velikih glinenih posuda s kalama i frezijama zujale su krupne pčele i opijale se u gustom lavandinu grmlju koje je raslo uz ogradu oko terase. U vrtu je kvrgava žalosna vrba vukla grane po ukrasnom ribnjaku, gdje je gnijezdo svio par divljih pataka. Kada se otac Dalgliesh pojavio s Julijom, svi su zašutjeli. Archie Montague, Julijin muž, prvi je istupio naprijed. ≈Drago mi je√, srdačno je rekao rukujući se sa svećenikom. ≈Bilo nam je veoma žao kada je umro otac Hancock. Bio je čovjek koji nadahnjuje.√ ≈Doista. Ostavio mi je nezavidnu zadaću da nastavim njegovim stopama.√ ≈Koju ćete vi, uvjeren sam, hrabro obavljati√, ljubazno je dodao Archie prelazeći prstima preko smeđih brkova koji su nad njegovom gornjom usnom stajali kao uredno složen slamnati krov. ≈Da vas upoznam s Archiejevom sestrom Penelope i njezinim kćerima, Lotty i Melissom√, rekla je Julia, još uvijek držeći oca Dalgliesha pod ruku zato što je znala da obitelj njezina muža zna biti pomalo naporna. Penelope je stupila naprijed i rukovala se s njime. Lecnuo se kada mu je 13


Santa Montefiore

svojski stisnula ruku. Velika i krupna, s upadljivim prsima i podbratkom, podsjetila ga je na jednu od mliječnih krava njezina brata. ≈Vrlo mi je drago, oče.√ Penelopin glas bio je dubok i sladunjav i samoglasnike je izgovarala s takvom slašću kao da joj izgovor svakog od njih predstavlja poseban užitak. ≈Mnogo ste mlađi nego što smo mislili.√ ≈Nadam se da vas moja dob nije razočarala√, odgovorio je. ≈Upravo suprotno. Katkada su oni stariji previše godina slušali zvuk vlastitih glasova da bi bili osjetljivi na glasove drugih ljudi. Sumnjam da ćete vi upasti u tu zamku.√ Okrenula se i pozvala kćeri da se upoznaju. ≈Ovo je Lotty, naše najstarije dijete, i Melissa, koja je netom napunila dvadeset pet.√ Ponosno im se nasmiješila dok su se pozdravljale sa svećenikom. Lijepo odjevene u cvjetičaste ljetne haljine, dugih kosa počešljanih od lica i prikvačenih na tjemenu, bile su oku ugodne i vrlo dobra držanja. Bile su međutim prazne, glava punih tričarija, uz majku koja ih je u tome ohrabrivala i koju je zanimalo samo da ih uda za fino odgojene imućne mladiće. Prema Penelopinu mišljenju bile su dvije od najpoželjnijih djevojaka u Londonu i dolazilo je u obzir samo ono najbolje. Rugala se onima koji su govorili o braku iz ljubavi. To je za nju bilo krajnje neostvarivo, a prije svega glupo: ne možeš se pouzdati u to da će se srce zaljubiti u pravoga. Ona sama bila je najbolji primjer svoje teorije. Miltona Flinta zavoljela je s vremenom, iako se potajno nadala da će njezine kćeri proći bolje od nje. Iako se udala za Flinta, u duši je ostala Montague. ≈Ovo su Milton, Penelopin suprug i David, njihov sin√, nastavila je Julia vodeći svećenika dalje na terasu. Milton je bio visok i sportski građen, guste plave kose počešljane sa široka čela unatrag i živahnih plavih očiju. ≈Drago mi je, oče. Igrate li tenis?√ 14


More izgubljene ljubavi

Otac Dalgliesh izgledao je kao da mu je neugodno. ≈Na žalost, ne√, odgovorio je. ≈Tata je opsjednut√, upao je David kao da se ispričava, ≈ali ostavlja reket kad je misa!√ David se nasmijao i otac Dalgliesh umirio se u nazočnosti mladog muškarca svoje dobi. Julia mu je pustila ruku i sjela. Otac Dalgliesh sjeo je na stolac pokraj nje i prekrižio noge u pokušaju da izgleda ležerno. Pomalo se plašio. Njegovo uvjerenje bilo je čvrsto kao stijena, njegovo poznavanje Svetog pisma i filozofije nenadmašno, njegovo znanje latinskoga iznimno. Ahilova peta međutim bili su mu ljudi. Otac William Hancock jednom mu je bio rekao: ≈Nije dobro biti toliko okrenut nebu da na zemlji nisi ni od kakve koristi. Moraš naučiti ophoditi se s ljudima, Milese, na njihovoj razini, inače si slobodno mogao postati redovnik.√ Znao je da je stari svećenik imao pravo. Biskup ga je poslao da bude među ljudima i širi Božju riječ. Podigao je naočale, odlučan da ga ne razočara. ≈Naši su mlađi sinovi u šumi s njihovim bratićem Har­ ryjem, postavljaju zamke za nametnike√, rekla je Julia. ≈Lovočuvar im daje šest penija po štakoru, ako mu ga donesu mrtvog. Mislim da će se obogatiti. Moj trogodišnji sin, kojeg zovemo Bouncy, pravi je mali vrag, a sada je na plaži s dadiljom. Uskoro bi trebali doći, a Celestria, moja nećakinja...√ Julia se ogledala oko sebe. ≈Ne znam gdje je ona. Možda je kod svoje majke, Pamele, koja je udana za Archiejeva i Penelopina brata Montyja. Legla je, ima migrenu. Na žalost, pati od migrena. Možda poslije siđe. Ona je Amerikanka.√ Julia je na trenutak oklijevala jer je Pamela Bancroft Montague, kako je voljela da je zovu, bila krajnje razmažena i često je po cijele dane ležala u krevetu i žalila se ako je svjetlo bilo previše jako, stenjala kad je bilo previše tamno, tražila da je se ostavi samu s Poochijem, njezinim napudranim pekinezerom, a istodobno je zahtijevala svu moguću pažnju od Celestrije i Harryja, i stalno zvonila da 15


Santa Montefiore

joj dođe posluga. Sumnjala je da će otac Dalgliesh Pamelu ikada upoznati, jer nije bila katolkinja i gnušala se crkve, smatrajući je gubitkom vremena. ≈Monty večeras stiže vlakom iz Londona. On je divan čovjek i nadam se da ćete ga upoznati. Harryja i Celestriju, njihovu djecu, sigurno ćete upoznati. Harry vrlo lijepo pjeva i u školskom je zboru.√ Julia je zapalila cigaretu i povukla dug dim. Soames je ušao na vrata noseći na poslužavniku piće. Kada je ocu Dalglieshu dao čašu bazgina likera, Julia je primijetila da se mladome svećeniku ruke tresu. Nije prošlo dugo i iz šume su se s Harryjem vratili Wilfrid i Sam, Julijini i Archiejevi stariji sinovi. Razigrani nakon prijepodneva provedenog u gradnji tabora i postavljanju zamki, bili su zdravo rumeni i sjajnih očiju. ≈Našli smo tri mrtva štakora!√, doviknuo je svojoj majci Wilfrid. ≈To je divno!√, odgovorila je. ≈Dušo, htjela bih da pozdraviš oca Dalgliesha.√ Tri su dječaka zašutjela pri pogledu na bijeli ovratnik oca Dalgliesha i oprezno ispružila ruke. ≈Što ste učinili s tim štakorima?√, pitao je otac Dalgliesh nastojeći postići da se dječaci opuste. ≈Objesili ih na vrata za repove!√, rekao je Sam i s radošću namreškao svoj pjegavi nos. ≈Ogromni su, veliki kao Poochi!√, dodao je. ≈Pazi da njega ne objesiš za rep!√ nasmijao se David. ≈Morao bi zajedno s njim objesiti i tetu Pamelu√, dodao je Archie i nasmijuljio se. ≈Nikad ga ne ispušta iz vida.√ ≈Ah, zločest si, dragi√, rekla je Julia gledajući Harryja. Bilo je nepromišljeno šaliti se na Pamelin račun ne razmišljajući o njezinoj djeci. ≈Gdje je mama?√, pitao je Harry. ≈U krevetu je, ima migrenu√, Julia je odgovorila. ≈Ne opet!√ ≈Žao mi je, ali pati od migrena.√ 16


More izgubljene ljubavi

≈Ne kad je tata doma√, nedužno je rekao Harry. To je bilo točno. Kada je Monty bio tu, Pameline su migrene čudesno nestajale. U idilu zvanu Pendrift Monty je dolazio i odlazio, stižući vlakom u pola osam iz Londona, na vrijeme za viski i cigaru i partiju tenisa s Archiejem, Miltonom i Davidom. Stigao bi smiješeći se obješenjački pod obodom svoga panama šešira, u svijetlom lanenom odijelu zgužvanom od vlaka, novinama stisnutim pod miškom, noseći samo aktovku i svu radost svijeta. Pamelino bi se raspoloženje podiglo poput sive magle što je katkada visjela nad Pendriftom prije no što bi granulo sunce, no ponašala se zločesto kao uvijek, postavljajući zahtjeve i skrećući razgovor na sebe u svakoj prigodi. Bila je razmažena i egocentrična, kći jedinica bogatoga američkog biznismena Richarda W. Bancrofta II. Dječaci su poveli labradora Purdyja na plažu na kriket, upravo kada se dadilja vratila stazom s Bouncyjem i Celestrijom. Ocu Dalglieshu usne su se rastvorile u čudu dok je gledao nestvarno lijepu mladu ženu koja je hodala prema njemu. Na njegovu sramotu srce mu je počelo ubrzano kucati i obrazi su mu se zarumenjeli. Nadao se da je tu iznenadnu uzbuđenost izazvala podnevna žega. Celestria je nosila kratku suknju na crvene i bijele točke i majicu s naramenicama koja joj je otkrivala trbuh. Plava kosa bila joj je raspuštena, padala je valovito preko glatkih preplanulih ramena, a ona je hodala kao da nema ama baš nikakvih briga na svijetu. Oči joj nije vidio, bile su skrivene iza velikih sunčanih naočala bijelih okvira. ≈Ah, Celestria, dođi upoznati oca Dalgliesha√, pozvala ju je Julia kada se približila. Kada je Bouncy čuo majčin glas, pustio je dadiljinu ruku i potrčao stazom, cičeći od uzbuđenja. 17


Santa Montefiore

≈Mama!√, viknuo je. ≈Zdravo, dušo!√, odgovorila je Julia. Kada je dječačić shvatio da ima publiku stavio je ruke na bokove i počeo izvoditi smiješan, samouvjeren hod, vrteći stražnjicom i smijuljeći se, vireći ispod gustih obrva. Svi su zapljeskali i grohotom se smijali. Bouncy je bio dijete koje ih je sve ujedinjavalo. Njegov vragolanski osmijeh, naslijeđen od Julije, svakog bi osvojio. Imao je gustu svijetlu kosu s primjesom narančaste i tople smeđe oči, boje domaćeg nugata. Obožavao je izvoditi predstave i na to su ga poticali, iako je dadilju ljutilo što je u svakoj prigodi svlačio sa sebe odjeću i uokolo trčao gol. Šušljao je u govoru i to je bilo neodoljivo slatko. Julia i Pamela, koje osim činjenice da su se udale za braću nisu imale mnogo zajedničkog, našle su u Bouncyju most koji ih je povezao. ≈Dušo, presladak si!√, rekla je njegova majka oduševljeno podižući ga na svoja koljena i s ljubavlju ga trljajući nosom. Celestria je prišla, još uvijek se smijući i plješćući rukama. Otac Dalgliesh zurio je u nju kao začaran. ≈Ovo je moja nećakinja Celestria. Harryjeva starija sestra√, rekla je Julia ne skidajući pogled sa sina. Celestria je skinula naočale i zakvačila ih između dojki, a zatim pružila ruku svećeniku. ≈Mnogo ste mlađi nego što sam mislila. Otac Hancock bio je star kao dadilja!√, rekla je. ≈Ma daj, Celestria√, viknula je Penelope s neodobravanjem. ≈Dadilja je zdrava kao dren.√ Svećenik se još više zajapurio, a Celestrijino arogantno lice srdačno se nasmiješilo. ≈Izgledate kao da bi vam dobro došlo plivanje, oče. More je jutros divno. Hladno, ali osvježavajuće.√ ≈Doista, skinite kaputić, oče√, rekla je Julia, koja je iznenada primijetila da jadnom čovjeku nije dobro. ≈U redu je, zaista√, odgovorio je. ≈Naviknut sam na vrućinu, živio sam u Italiji.√ 18


More izgubljene ljubavi

≈Nema ničeg kao što je englesko ljeto√, rekao je Archie. ≈Baš kad pomisliš da će biti hladno i tmurno, izađe sunce i ispeče te. Potpuno nepredvidivo.√ ≈Ja idem gore vidjeti mamu i skinuti kupaći kostim√, rekla je Celestria spretno vijugajući između stolaca. Otac Dalgliesh gledao je kako odlazi i shvatio da može ponovno početi disati. Celestrijina ljepota doista je bila izvanredna. Nije bila tajna samo u njezinoj gustoj plavoj kosi koja je blistala poput polja kukuruza oko Pendrifta niti u svijetloplavim očima koje nikada nije nagrdio ni trenutak nesreće, kao ni u punim usnama i finim kostima koje su njezinom licu davale osobit oblik, nego u njezinu držanju. Bilo je ležerno, samouvjereno i oholo, ne bahato ∑ jednostavno, bila je svjesna svojeg mjesta u svijetu i uvjerena u to da je drugi ljudi visoko cijene. Bila joj je dvadeset jedna godina i, prema riječima njezine majke, ≈nesigurno je balansirala na granici ženstvenosti√. No Celestria se nije osjećala nimalo nesigurnom, a da je Pamela znala tek pola toga, kako je pustila da joj Aidan Cooney klizne rukom u gaćice i kako je osjetila tvrdo uzbuđenje u njegovim hlačama, ne bi govorila takve gluposti. Već je bila slavna po ljepoti i imala je istaknuto mjesto na londonskoj društvenoj sceni, na koju je izašla kada joj je bilo osamnaest. Mnogi su mladići razmišljali o tome da se njome ožene. Mnogi su je gledali dubokim pogledima i ponašali se prema njoj kao da je od porculana, što je njoj bilo glupo, osim naravno kod Aidana Cooneya, čije su oči bile ispunjene nečim mračnijim od divljenja. No Celestria je bila više od engleske ljepotice. Bilo je u njoj nečega egzotičnoga, što je muškarcima bilo neodoljivo. Zabrinuta za njezinu sigurnost, kada je izbio rat majka ju je odvela u New York. Živjele su kod Pamelinih roditelja u stanu na vrhu zgrade u Park Avenue, sa stropovima 19


Santa Montefiore

tako visokim da ih je Celestria jedva vidjela i prekrasnim pogledom na Central Park. Šest godina bila je djedova najveća radost. Dugo prije toga bio je ostao bez svoje kćeri, koja je sada pripadala Montyju i Engleskoj, pa se radovao maloj curici u kući i obasipao je pažnjom i darovima koje je donosio zapakirane u kutije, umotane u svileni papir, koje su mirisale na novo. On joj je bio otac kojeg nije imala zbog rata, otac kojeg je mogla zagrliti dok je njezin bio preko mora i u vrlo tankim omotnicama koje su s vremena na vrijeme dolazile da bi rasplakale njezinu majku. Celestria je naučila plesti svoj šarm i pokriti njime sobe pune ljudi, onako kako ribar baca svoju mrežu i povlači je malo po malo dok ne ulovi i posljednju ribu. Naučila je opčiniti i očarati, vrlo rano shvativši što djed od nje očekuje. Bila je ovisna o njegovoj pohvali, željno je pila njegovu ljubav i opijala se njome. Pokazivao ju je pred gostima prije večere, sa sedam godina guvernanta joj je složila vitice, izglačala haljinu i ulaštila cipele, a djedov ponos bio je sladak kao bombon. Pjevala je pjesmice i crvenjela se kad bi svi pljeskali. Bilo je lako manipulirati ljudima. Mislili su kako je previše mala da bi bila svjesna svoje karizme, no ona je znala koliko je lijepa i nije joj trebalo dugo da shvati kako oponašanjem odraslih može pridobiti njihovo divljenje. ≈Kako zgodno dijete!√, gukali bi. ≈Kako je samo pametna!√ A što je više starmala postajala, to su je više svi voljeli. Unatoč svoj glumi, njezin se djed nije dao prevariti. Poznavao ju je bolje od njezine vlastite majke i više je s njom suosjećao. Zanimao ga je svaki aspekt njezina života, probudio je u njoj ljubav prema knjigama ∑ čitao joj je svake večeri prije spavanja, a poslije joj je posuđivao klasike koje je kao mala obožavala. Nije bio muzikalan i jadao se da nikada nije imao tu povlasticu da nauči svirati neki instrument, no glazbu je duboko cijenio i redovito je odlazio u operu. Odveo 20


More izgubljene ljubavi

je Celestriju na balet kad joj je bilo tek pet godina i osobno je nadgledao njezine sate glasovira. Nijedna mu pojedinost nije promicala, ma koliko mala bila. Ohrabrivao ju je u školi, hvalio njezine pobjede i pokazivao razočaranje kada ne bi uspjela. Ali nikada joj nije dao da zaboravi koliko je jako voli. Pamela Bancroft Montague nikoga nije mogla voljeti više nego što je voljela sebe. Nije ona za to bila kriva. Problem je bio u tome što su je roditelji razmazili. Naučila je biti sebična, misliti da je središte svemira, pa nije ostajalo mnogo mjesta ni za koga drugoga. Celestriju je voljela kao svoj vlastiti produžetak; to je bila ljubav koju je instinktivno razumjela. Razmazio ju je i njezin muž. Sjala je kao dragulj i on ju je kao takvu brižno čuvao. Imala je ljepotu koja očarava, onu vrstu ljepote koja izaziva strah u srcima muškaraca koliko i žena. Muškarci su takvu ljepotu smatrali neosvojivom, a žene su znale da njihova ljepota gubi sjaj na svjetlu njezine. Tih prvih godina života Celestriji otac nije nedostajao. U Ameriku je bila došla s dvije godine i u London se vratila kad joj je bilo osam. Nije se čak sjećala kako izgleda. Nedostajao joj je djed kada je otišla iz New Yorka, pamteći tjedan što su ga svake jeseni provodili u bajkovitom dvorcu koji je bio kupio u Škotskoj u lovu i šetnjama, kao i ljeto u obiteljskom domu obitelji Bancroft na otoku Nantucketu. Kao i njezina majka, naučila je više voljeti sebe. Kada je Monty pokušao darovima nadoknaditi te godine otuđenja, rado ih je primala, manipulirajući njime poljupcima i ljupkim osmijesima zahvalnosti. Onda je on njezinoj majci dao dječačića, Harryja. Od trenutka kada se Harry rodio, Pamela Bancroft Montague otkrila je da može voljeti nekoga više nego sebe. Celestria se nije osjećala zasjenjenom bratom; još uvijek je uživala u blistavom svjetlu djedove ljubavi. * 21


Santa Montefiore

Kada se Celestria vratila, odjevena u jednostavnu bijelu haljinu izvezenu tratinčicama, obitelj je zauzimala svoja mjesta za ručak za dugim stolom ispod velikog četvrtastog suncobrana. Oca Dalgliesha postavili su na čelo, Archieja njemu nasuprot. Julia mu je sjela s jedne, a Penelope s druge strane. Pamelinu je stolicu Soames diskretno odnio. Gospođa Bancroft Montague bila mu je krajnje zamorna. Kuharičin sin, Warren, toga je jutra već šest puta bio kod nje, noseći na poslužavniku vruće napitke i zdjelice hrane i vode za njezina vražjeg psa. Imao je živu volju da joj priguši zvuk zvonca kako ga ne bi čuo. Otac Dalgliesh napravio je znak križa i potom, spuštene glave i sklopljenih ruku, izgovorio molitvu: ≈Benedict, domine, nos et haec tua dona quae de tua largitate sumus sumpturi.√ Kada je rukama iznova napravio znak križa, Celestria je podigla pogled i susrela se s njegovim. Podsjetio ju je na uplašenu lisicu. Htjela mu se nasmiješiti u znak ohrabrenja, kada je Archie sve pozvao da sjednu riječima: ≈Neka bitka počne!√ Celestria je bila smještena između Lotty i Davida, no bila je svjesna svećenikova pogleda iako se svjesno trudio ne pogledati je ponovno. Nije to bilo nikakvo iznenađenje. Većini je muškaraca bila privlačna. Bilo je zgodno uhvatiti pogled jednog svećenika i gotovo biti u kušnji da ga zavedeš iz zabave. Imala je tu i tamo suparnica, ali nikada nekog tako moćnog kao što je Bog. Bila je fascinirana celibatom, osobito kod jednog tako naočita muškarca. Imao je inteligentne smeđe oči, koščato lice isklesanih jagodica i snažnu liniju brade. Zapravo, da skine te naočale, bio bi posve zgodan. ≈Oče Dalgliesh√, rekla je prikrivajući smješak. ≈Što vas je navelo da služite Crkvi?√ Za trenutak je izgledao zaprepašten i podigao je naočale više na nos, zapanjen učinkom koji je na njega imala ta mlada žena. Nisu li njegova vjera i posvećenost izgradili otpor na takve stvari? 22


More izgubljene ljubavi

≈Kao mali, imao sam jedan san√, odgovorio je. ≈Stvarno? Ispričajte nam√, poticala ga je. Čvrsto ju je gledao u oči. ≈Ukazao mi se anđeo i jasnim glasom rekao mi da je moja budućnost u katoličkoj crkvi. To je bila vizija, svjetlo je bilo tako jako da nisam nimalo sumnjao da me Bog poziva da mu služim. Otada sam htio postati svećenik i ništa drugo. Tu viziju nisam nikada zaboravio i u trenucima sumnje, sjetim je se.√ ≈Kao svjetlo na putu u Damask√, rekao je Archie žvačući kobasicu. ≈Kako čudesno√, uskliknula je Penelope glasom sladunjavijim nego ikad. ≈I kako je divno što se čuda događaju u suvremenom svijetu√, dodala je Julia. ≈Da, doista√, odgovorio je otac Dalgliesh. ≈Muče li vas sumnje, oče?√, pitala je Celestria uz nagli uzdah svoje tete Penelope. Oca Dalgliesha mučilo je kako odgovoriti na drskost njezina pitanja. ≈Svi smo mi samo ljudi√, pažljivo je rekao. ≈I bilo bi s moje strane pogrešno misliti da sam nešto više zbog neke vizije i poziva. Bog mi je dao iskušenje, i ono se katkada čini velikim. To što sam svećenik, samo po sebi ne znači da sam otporan ili čak pošteđen životnih zapreka i zamki. Imam svojih slabosti kao i svi drugi. Ali, moja mi vjera daje snagu. Nikada nisam posumnjao u nju ili u svoje uvjerenje, samo u vlastitu sposobnost.√ Dok je govorio, dobio je na visini. Izgledao je stariji od svoje dobi, kao da je imao zrelost koja se stječe nakon desetljeća iskustva, a opet, negdje u najtamnijem kutku njegova srca, bilo je posijano prijeteće malo sjeme. Kasnije, kada se vratio u župni dvor koji se nalazio uz crkvu Blažene djevice Marije, gospođica Hoddel donijela je ocu Dalglieshu njegov čaj na poslužavniku. Sjedio je u tišini u 23


Santa Montefiore

primaćoj sobi, gledajući negdje u daljinu, daleko od knjige koja mu je ležala na koljenu. Ona se ogledala oko sebe, po hrpama papira i knjiga stisnutih na police, ne znajući kamo staviti čaj. Nestrpljivo frknuvši ljutito je otišla do niskog stolića i stavila ga na vrh kule od pisama. Otac Dalgliesh trgnuo se iz transa i pohitao da joj pomogne. ≈Ne mogu čistiti ako je uvijek sve neuredno, oče√, rekla je trljajući rukama gore-dolje po svojim širokim bokovima kao da briše s njih prašinu. Otac Dalgliesh slegnuo je ramenima ispričavajući se. ≈Bojim se da čak ni ova kuća nije dovoljno velika za moje knjige√, odgovorio je. ≈Zar ne možete neke od njih prodati?√ Izgledao je zapanjen. ≈To ne dolazi u obzir, gospođice Hoddel.√ Ispustila je težak uzdah i zatresla glavom. ≈Dobro, ostavila sam u smočnici vama i ocu Brocku hladne šunke i malo salate.√ ≈Hvala vam√, odgovorio je saginjući se da natoči čaj. ≈Uzela sam vaše ruho da ga doma pokrpam. Imam svoju staru dobru singericu, pa mogu obaviti posao kako treba. Ne možete nam u crkvi izgledati pohabano, oče, zar ne?√ Ponovno joj je zahvalio. ≈Onda, idem ja. Vidimo se sutra, rano ujutro, da se primim sve te prašine. Morat ću čistiti samo oko vaših stvari. Nije najbolje, ali što mogu?√ Gledao je kako odlazi i zatvara za sobom drvena vrata. Odahnuo je od olakšanja. Gospođica Hoddel bila je pobožna žena, u to nije bilo nikakve sumnje. Nevolja je bila u njezinoj zlovolji ∑ u njoj nije bilo ničega pobožnog. No, nitko nije savršen, čak ni on. Neudana, u kasnim šezdesetima, bila je posvećena služenju Crkvi, sretna što za vrlo malu plaću može brinuti o njemu i ocu Howelu Brocku. Ljudi poput nje bili su blagoslov. Zamolio je Boga za strpljivost. Zamolio ga je također za snagu i oprost. Nije 24


More izgubljene ljubavi

mogao prestati misliti na Celestriju Montague od trenutka kada ju je vidio kako u svojoj suknji na točkice dolazi preko vrta. Još jedanput je iz džepa izvadio krunicu i polako, pomičući zrna prstima, počeo tihim glasom izgovarati deset Zdravomarija.

25


2.

Š

to se obitelji Montague tiče, nije u tome ljetu 1958. bilo ničega neuobičajenoga. Ni daška nezadovoljstva. Ni traga nesreći. Ničega. Te su godine, kao i svake prije toga, otišli u Cornwall na cijeli kolovoz. Sezona je bila prošla. London je izgledao umoran i više nego ofucan, kao sajmište u rane jutarnje sate nakon što su se svi zabavili i otišli kućama. Monty je još uvijek Pendrift doživljavao kao dom, iako ga je Pamela mrzila. ≈Prokleto je hladno√, tužila se čak i kad je sunce peklo sredinom kolovoza i njezina se djeca žalila da su izgorjela na suncu. Možda je bilo posve prirodno što su joj nedostajala ljeta koja je u djetinjstvu provodila u Nantucketu, a i bilo je u Cornwallu nečega zbog čega je bio vlažan, bez obzira na vrijeme. Razgrnula je zastore i pustila da sunce prodre u sobu, uzrujana jer joj je unatoč tome bilo hladno. Navukla je vestu i zagrnula ramena mekanim šalom. Nadala se da je svećenik dotad već otišao. Nije voljela crkvu, a još manje pobožne ljude; uvijek su druge ljude pokušavali obratiti. Pamela je vjerovala samo u one stvari koje je mogla dodirnuti, a one koje je mogla dodirnuti, često nije imala. Pogledala je na ručni sat. Monty je dolazio ranije nego što se očekivalo, nakon deset dana službenog putovanja u Francusku. Mnogo je putovao, no posao je posao i Pamela se morala naviknuti na ta bolno duga razdoblja odsutnosti. Razmišljala je o svojem mužu. Za Montyja nitko nije imao ružnu riječ ∑ kad je ona bila posrijedi imali su ih napretek, no Montyja su svi voljeli. U mladosti je bio živahno 26


More izgubljene ljubavi

najmlađe dijete, poznat po nadimku koji mu je tako dobro pristajao. To se ime tako lijepo prilijepilo za njega, da ga više nitko nije oslovljavao pravim imenom, Robert, osim njegove majke, udovice Elizabeth, koja je živjela u kući na imanju koja joj je ostala iza muža i koja bi se u svakoj mogućoj prigodi dovukla u veliku kuću kako bi prigovarala. Nitko nije bio tako svadljiv kao Elizabeth Montague. Za svako su ljeto mislili da će joj biti posljednje, no stara se držala kao da se bojala da na nebu nije dopušteno kvocati. Iako naizgled lišena suosjećanja, Montyja je voljela više od ikoga u svojoj obitelji. Kad bi on ušao u prostoriju, oči bi joj zasjale i zajapurili se inače blijedi obrazi. Bilo je kao da je na licu svoga sina vidjela sjenu voljenoga muža i uvijek se iznova zaljubljivala. Kao mlađi sin, Monty je bio oslobođen dužnosti koje su išle uz Pendrift Hall. Te su dužnosti pale na Archiejeva pleća nakon što je četrnaest godina prije naslijedio posjed, i zato je sada malo pogrbljeno hodao i često je satima nestajao u svojem uredu, gdje ga se nitko nikada nije usudio uznemirivati. Archie Montague možda se doimao bezazleno, no ispod blagog pokrova skrivala se nagla narav, koja je samo čekala na najmanju provokaciju. Žderala ga je stalna tjeskoba zbog pritiska održavanja tako velikog imanja, kao i nadziranja svih koji su na njemu bili zaposleni, a da se odgoj trojice sinova i dobro poznata ekstravagancija njegove žene i ne spominju. Dok je Monty uvijek činio što mu se htjelo, Archie je morao stjecati znanje o farmi i održavanju obiteljskog imanja koje je njegov pradjed bio kupio u osam­ naestom stoljeću. Archie je rintao na farmi s ocem dok je njegov brat putovao po svijetu tražeći ugodu u sunčanim zemljama. A onda se Monty jednoga dana vratio i od oca zatražio da mu posudi novac kako bi uložio u neki posao sa šećerom u sjevernom Brazilu. Archieju je ta zamisao bila nerazumna, no Monty je znao kako dobiti to što želi. Imao 27


Santa Montefiore

je šarm koji nije opčinjavao samo njegovu majku, nego je i oca začarao. Za razliku od jadnoga Archieja, Monty nije mogao pogriješiti. Svi su se drugi pobojali da je momak izgubio pamet i da će izgubiti i bogatstvo obitelji Montague. No njegovi su mu roditelji slijepo vjerovali i ni od koga nisu htjeli čuti ni riječ sumnje. Njihov je nepouzdani sin na godinu dana nestao, za koje su vrijeme Montaguesi zadržavali dah. Vratio se kao bogataš i svi su opet mogli prodisati. Elizabeth je likovala, a Ivan je novac dobio natrag uz kamate. Kasnije, kada je čula tu priču, Pamelu se dojmila njegova hrabrost. Ne bi bila razmišljala o udaji za muškarca koji je strašljiv, a niti o udaji za muškarca koji je siromašan. Povukla se od prozora i sišla u prizemlje, noseći Poochija kao bebu. Soames je bio u predvorju, skupljao je srebrninu s police nad kaminom za laštenje. ≈Dobar dan√, učtivo je rekao, prikrivajući razdraženost. Nadao se da će je izbjeći kada napokon izađe iz svoje sobe. ≈Ah, Soamese, umirem od gladi. Hoćeš li biti tako dobar da mi doneseš nešto na pladnju?√ ≈Naravno, gospođo Bancroft Montague√, odgovorio je. ≈Je li svećenik otišao?√ ≈Otišao je prije sat vremena.√ ≈Dobro. Gdje je gospođa Julia?√ ≈Na terasi s gospođom Penelope.√ ≈A Celestria?√ ≈Gospođica Celestria je dolje na plaži s Lotty i Melissom. Harry je u šumi s rođacima, postavljaju nove zamke.√ ≈Dobro. I Poochi bi nešto pojeo. Donesi mu malo ostataka kobasice. Voliš kobasice, zar ne, dragi? O da, voliš ti, voliš.√ Protrljala je nosom pseće krzno. Soamesu je bilo žao jadnoga psa kad ga je tako dirala nosom. Od njezinog parfema svatko bi se onesvijestio. Pamela je kroz staklena vrata izišla na terasu. Julia je sjedila u sjeni, s cigaretom koja joj se dimila među prstima, 28


More izgubljene ljubavi

a Pelenope je propovijedala o udaji. ≈Ti imaš sreću, Julia√, govorila je. ≈Tebe to nikada neće brinuti jer imaš samo dečke. A mene, draga moja, mene brine dan i noć. Ima toliko mnogo nitkova koji bi bili posve neprimjereni. Nevolja je u tome što mlade djevojke vole nitkove.√ ≈Nema ničeg lošeg u nitkovu, samo dok je bogat nitkov√, rekla je Pamela žmirkajući na suncu. Spustila je Poochija i potom poravnala odjeću prije nego što je sjela na jastuke na klupi. ≈Nitkov katkada zna biti prilično zabavan.√ ≈Ah, Pamela!√, uzviknula je Julia. ≈Kažeš to samo zato da bi se prepirala.√ ≈Ti ne bi htjela da se Celestria uda za nitkova√, uključila se Penelope. Pamela se nasmiješila samozadovoljnim smješkom žene koja je sigurna da se njezina kćer neće udati za takvoga. ≈Ah, Celestria, mislim da ona ima ono što je potrebno da se ukroti nitkova.√ Penelope je pogledala Juliju i okrenula očima. ≈Mislim da je vrlo dobro da muškarac drži ženu na oprezu. Monty ima u sebi nešto neuhvatljivo. Možda mi se to ne sviđa, ali me sigurno sprečava da pobjegnem s nekim drugim!√ Prije nego što je Pamela mogla nastaviti, na šljunku pred kućom čulo se škripanje kotača. Iz šume ga je čuo i Purdy i sjurio se poljem lajući. Vrata automobila su se otvorila i zalupila. Trenutak poslije pojavio se Monty, sa slamnatim šeširom naherenim na glavi, aktovkom u ruci i Daily Telegraphom pod miškom. Smiješio se, a njegovo glatko preplanulo lice bilo je išarano sitnim borama veselja. ≈Dobar dan, moje dame√, rekao je skidajući šešir. Potom je dugim koracima otišao do mjesta gdje se njegova žena protezala na klupi i sagnuo se da je poljubi. ≈I tebi, moja draga. Dobar ti dan!√ Dolje na plaži Celestria je ležala na pijesku sa svojim sestričnama. Bila je plima, a more bezopasno kao velik lav u 29


Santa Montefiore

popodnevnom drijemežu. Gore su kružili galebovi, odmarajući se na liticama koje su zaklanjale istočni kraj plaže i kljucajući ostatke raka koji je bio toliko glup da se popne iz svojeg jezerca u stijeni. Sunce je peklo i od toga su bile pospane. Celestria se izvrnula na leđa i stavila ruke iza glave. ≈Misliš da nikada nije doživio seks?√, rekla je, misleći na oca Dalgliesha. ≈Naravno da nije√, odgovorila je Melissa. ≈Ako je viziju imao kao dječak, znači da nije bilo vremena.√ ≈Što misliš, bi li pao u kušnju?√, pitala je Lotty. ≈On nije neki stari čudak kao što je bio otac Hancock.√ ≈To sigurno√, izjavila je Celestria sjećajući se načina na koji ju je gledao. ≈Nezgodno je to što je nepoznat neprijatelj najopasniji. Lakše je boriti se protiv nečega ako si to već upoznao.√ ≈Ali, položio je prisegu na krepost. Ne smije je prekršiti√, rekla je Lotty.√ To je muškarcu sigurno vrlo teško. Uostalom, sam je rekao da ima slabosti kao mi ostali.√ ≈Šteta. Privlačan je, zar ne?√, rekla je Celestria uz dubok uzdah. ≈Ma zapravo ti se ne sviđa√, rekla je Melissa. ≈Ona samo voli izazove√, dodala je Lotty i zahihotala se. ≈A nema većeg izazova nego što je osvojiti srce svećenika.√ ≈To bi bilo vrlo okrutno√, ozbiljno je rekla Melissa. ≈Nadam se da nećeš biti tako neodgovorna, Celestria.√ Obje su sestre znale da ako je itko imao moć to učiniti, imala ju je Celestria. ≈Dobro, ako što prije ne odem, možda bih mogla samo pokušati, iz dosade. Ovdje se ne događa baš bogznašto.√ S vrha staze koja je vijugala od kuće do stijena čuo se glas. Podigle su pogled i vidjele Montyja, a iza njega išli su Wilfrid, Sam i Harry. Purdy je skakutao naprijed i uzbuđeno mahao repom. Purdy je volio obalu, to je značilo da će se igrati. Tog popodneva značilo je to vožnju barkom, a to je 30


More izgubljene ljubavi

obožavao. Djevojke su ustale i, zaklanjajući oči od sunca, gledale malu skupinu kako se približava. Monty je pozdravio kćer širokim osmijehom. ≈Što vas tri vještice smišljate?√ nasmijao se ljubeći je u vruć obraz. ≈Strašne stvari√, odgovorila je Celestria i nacerila se svojim sestričnama. ≈Želite li nam se pridružiti?√, pitao je. Iako u barci nije bilo dovoljno mjesta za sve njih, Monty je volio svima ugoditi. ≈Ne mogu zamisliti ništa gore√, rekla je Celestria gledajući barku kako izgubljeno leži na prudini. Bio je to crven motorni čamac, očeva strast. Nazvao ga je Princeza, a i njegova supruga i kći mislile su da je dobio ime po njima. ≈Svidjelo bi ti se kad bi pokušala. Ima malo stvari koje su ljepše od sjedenja nasred mora, kad ne vidiš ništa osim neba i vode.√ ≈Idemo loviti ribu√, rekao je Harry ponosno se razmećući svojim ribičkim štapom. Monty je držao kablicu živih mamaca i ostatak mreža i štapova. Celestria je zavirila u kablicu i zgroženo ustuknula. ≈Ne približavaj mi ta odvratna stvorenja. Ostajem tu na suhom, tu sam najsretnija!√ ≈Idemo, dečki!√ vedro je obznanio Monty. ≈Naprijed! Ne želimo pustiti gusare da nas čekaju.√ Monty je štapove, kablicu i mreže stavio u barku i uz pomoć ostatka grupice odvukao je do mora. Dok su djevojke mahale, motor je kašljucao i klokotao dok nije napokon rit­ mično zabrektao, režući valove i odnoseći Montyja, dječake i silno oduševljenoga Purdyja na tamnomodro more. Nije prošlo dugo i već su bili točke na obzoru. ≈Ne volim more√, iznenada je rekla Celestria.√ Ispunjava me strahom.√ ≈Ne budi luda√, rekla je Lotty. ≈Nema se što dogoditi. Stric Monty je stručnjak.√ ≈Svejedno√, odvratila je ozbiljno, ≈more je veće i od najvećeg stručnjaka. Jedan gutljaj i nema te.√ * 31


Santa Montefiore

Monty je iz barke gledao svoju kćer. Njezina vitka, elegantna silueta podsjećala ga je na Pamelu kada je bila mlada. Stajale su na isti način: težine prebačene na jednu nogu, s jednom rukom samouvjereno položenom na struk, naglašavajući ženstvenu krivulju kuka. Bile su vrlo slične, iako Celestria nije bila tako naporna. Bila je mekana, kao glina spremna da je oblikuju, a ruka koja je bude oblikovala odlučit će o njezinom konačnom izgledu. To neće biti njegova ruka. Nikada nije bila. Previše je vremena proveo u inozemstvu pokušavajući držati sve loptice istodobno u zraku, pokušavajući biti sve svakome, prostirući se tako tanko da katkada, u tišini svojih snova, nije više bio siguran tko je zapravo. No sada nije bilo vrijeme za prepuštanje osjećajima. U barci je imao tri uzbuđena dječaka i more puno ribe i rakova za ulov. Gledao je dok se Celestria nije stopila s pijeskom i za trenutak je njegovo srce, jednom tako pomno sputano, bilo puno žaljenja. No sada nije ni na što mogao utjecati. Više nije bio slobodan čovjek. Došao je trenutak da požanje ono što je posijao. Pogled mu je pao na vodu, i na trenutak ga je hipnotizirala mutna zelena dubina pod njim. Za Celestriju je vrhunac praznika bila rođendanska proslava njezina strica Archieja krajem kolovoza. Julia je uvijek priređivala bal u vrtu, pozivajući njihove prijatelje sa svih strana da cijelu noć plešu u veličanstvenom šatoru koji bi ukrasila cvijećem iz vlastitih gredica i staklenika. Te je godine bilo još posebnije jer je slavio pedeseti rođendan. Celestria je žudjela za zabavom. Na selu joj je bilo dosadno i čeznula je za povratkom u grad. Nije voljela igrati tenis. Uživanje u pokazivanju dugih nogu u kratkim hlačicama brzo je minulo i ostala joj je samo dosada igre. Dodijalo joj je sjediti na terasi s tetama i nećacima i slušati 32


More izgubljene ljubavi

njihove uvijek iste tračeve. Mnoga jutra provela je na plaži s Bouncyjem. Dadilja je bila zahvalna za društvo. Celestria je gledala dječačića kako gradi kule u pijesku i igra se svojom lopaticom i bilo joj je jasno zašto njezina majka toliko voli Harryja; mali dječaci slamaju srca. Kasnije će saznati da ih, kad odrastu, uvijek iznova slamaju. Bio je kraj ljeta. Archiejeva proslava bila je već za tjedan dana. Celestrija je večeri počela provoditi u čitanju u malom skrivenom vrtu koji je bio poznat kao Penelopin, jer kada je njezina teta bila mala, dadilja je njezina kolica uvijek stavljala ondje za popodnevni odmor. Ležala je ravno ispod prozora knjižnice, kada ju je iz Francuzova zatona* odjednom prenuo očev glas. Govorio je Juliji, koja je zvučala kao da plače. ≈U strašnim je nevoljama. Ah, dragi Monty, grozno mi je što te svim tim opterećujem, ali nisam znala kome bih se obratila.√ ≈Drago mi je što si zaključila da možeš doći k meni.√ ≈Ti si tako dobar čovjek√, naglasila je riječ ≈dobar√ tako da je u sebi nosio težinu svih mogućih značenja. Celestria je znala da misli na njezinu majku. ≈Koliko su te nevolje velike?√ Julia je teško uzdahnula. Poput uhode, Celestria se naslonila na zid i usudila se viriti kroz prozor. Njezin je otac zapalio cigaru i stajao je uz prozorsku klupčicu na drugoj strani prostorije. Njegov glas, čvrst i samouvjeren, čini se da je ublažio Julijinu tjeskobu. ≈Pa, farma vrlo dobro stoji√, nastavila je i šmrcnula. ≈Ali znaš ti Archieja, uvijek jednim okom pogledava na London. Mislio je da nije mudro staviti sva jaja u istu košaru, pa je neka odlučio uložiti u dionice.√ Monty je ozbiljno kimnuo. * povijesni roman s ljubavnom pričom spisateljice Daphne du Maurier ∑ op. pr. 33


Santa Montefiore

≈Loše je prošao s nekim investicijama. Onda je kupio dio zemlje od Toma Pritchetta, koja je spojena s našom, kako bi proširio imanje. Pozajmio je novac i sada, ovaj, ne može ga vratiti. Mislim da je kamata velika, a o porezu da i ne govorim.√ Sjela je na kauč i ponovno se rasplakala. Celestria je bila zaprepaštena. Strašno je bilo vidjeti Juliju, obično tako veselu, kako se sada slama od očaja. Nije imala pojma da su ona i stric tanki s novcem. No dobro, mislila je, tata će sve to srediti. On ima mnogo novca. Monty je prešao prostoriju i sjeo pokraj Julije. ≈Ne brini, Julia draga√, rekao je smiješeći se. ≈Sredit ću ti to. Prvo, pusti da platim troškove za Archiejev rođendan. Znam koliko te stvari koštaju. Bit će mi zadovoljstvo, ali to također mora ostati naša tajna. Bilo bi mi grozno da Archie sazna. On je ponosan čovjek.√ ≈Sve ću ti vratiti…√ ≈Shvati to kao dar. Uostalom, ugošćuješ mene i moju obitelj tu u Pendriftu svakog ljeta, i to je najmanje što mogu učiniti.√ Julia se uspravila i duboko udahnula, tapkajući oči rupčićem. ≈Hvala ti, Monty. Znala sam da se na tebe mogu osloniti. Uvijek si tu, predivan vitez u sjajnom oklopu. Što bismo mi bez tebe? Ti si duša od čovjeka.√ ≈A ti si sjajna žena, Julia. Divna supruga i majka. Drago mi je što si smatrala da me možeš pitati.√ ≈Znam da bi Archieju bilo grozno kad bi znao da mu radim iza leđa. Ali, očajna sam. Ne mogu ga gledati tako opterećenog. To ga ubija, vuče ga nadolje kao da sve vrijeme nosi taj teški teret pun briga.√ Sjećajući se, s ljubavlju se nasmiješila. ≈Bio je mnogo drugačiji kada sam se za njega udala. Naravno, kad si mlad, misliš da si nepobjediv, a on uopće nije mislio da će naslijediti Pendrift prije nego što ostari. Svakako nije mislio da će to biti takav teret. Svi smo zamišljali da će Ivan vječno živjeti. Povremeno je znao 34


More izgubljene ljubavi

gadno pobjesnjeti. To mu nikada nisam zamjerila. Mnogo mi je draže da u bijesu sve živo uništi nego da bjesni sam u svojoj radnoj sobi. Ondje ne mogu doprijeti do njega, znaš.√ Uzdahnula je i položila ruku na rame svojem šurjaku. ≈Doista ga puno volim. Hoću samo da mi se moj stari prijatelj vrati. Znam da razumiješ.√ ≈Razumijem. Više nego što misliš. I želim učiniti sve što mogu da pomognem.√ ≈Neću to više tražiti, obećavam.√ ≈Traži koliko god često hoćeš. Obitelj smo, a obitelj se mora držati skupa.√ Iz predvorja se čula buka. Julia je skočila na noge i poravnala bluzu. ≈Bože, to je dadilja s Bouncyjem. Sigurno su se vratili s plaže.√ Prije nego što je izletjela iz sobe, okrenula se. ≈Naša tajna√, ponovila je smiješeći mu se zahvalno. Celestria je ostala stajati uz prozor i promatrati oca. Opet je sjeo na kauč i prebacio nogu preko noge. Nastavio je otpuhivati dim iz cigare, vrteći je među prstima i gledajući kroz tanki kolutić dima koji je lebdio u zraku. Pogled mu je postao lijen, misli su nekamo odlutale, a lice je bilo ne­ uobičajeno ozbiljno. Htjela je znati o čemu razmišlja. Zašto izgleda tako sumoran. Uopće nije sličio na sebe. Odjednom je osjetila nelagodu što ga tako uhodi, prisluškujući i čuvši stvari koje nije trebala čuti. Vratila se svojoj knjizi i uskoro sve to zaboravila. Umjesto da čita, razmišljala je o Archiejevu rođendanu. Mogla se odlučiti između dviju haljina: jedna je bila od svijetloplave svile i isticala je boju njezinih očiju, a druga blijedoružičasta s vatreno crvenom vrpcom oko pasa, koja joj je isticala uzak struk. Odluka je bila teška. Uostalom, Julia je pozvala braću Wilmotte, koji su bili na praznicima u Rocku, a ako se dobro sjećala, Dan Wilmotte bio je prilično uglađen.

35


3.

C

elestria je trebala shvatiti da stvari nisu onakve kakve bi trebale biti. Posljedice Archiejeva neugodna položaja sve će ih dotaknuti na načine koje nikada nije mogla ni zamisliti. No, bila je mlada i sebična. Mogla je misliti jedino na rođendansku zabavu. Njezine su haljine visjele u ormaru kao čarobni plaštevi spremni da je tajno otpreme u dvoranu za ples koja svijetli svjetlošću svjećnjaka i kristala, gdje je muškarci u bijelim frakovima gledaju s divljenjem, a žene sa zavišću. Gdje glazba odjekuje od zidova pokrivenih zrcalima i šampanjac se pjeni u visokim čašama. Bila joj je dvadeset jedna i htjela je biti zaljubljena. Julia se bavila pripremama za muževljevu rođendansku proslavu kao i svake godine i nitko ne bi pogodio da se ispod osmijeha guši od tjeskobe. Kombi pun muškaraca stigao je postaviti šator i ljudi iz restorana počeli su se pojavljivati s kutijama čaša i jedaćeg pribora. Celestria je s velikim uzbuđenjem promatrala kako grade ono o čemu je maštala. Neće biti onako profinjeno kao londonske zabave, ali toliko joj je nedostajalo nešto što će razbiti dosadu, da joj nije smetalo. Bit će mnogo ljudi da joj se dive i cijelu će noć plesati s Danom Wilmotteom u haljini koju odabere. Napokon će nešto pokrenuti taj pospani Cornwall i tko zna, možda se čak zaljubi. Njezina je majka uvijek govorila da ljubav dođe kad joj se najmanje nadaš. Lotty i Melissa bile su uzbuđene jednako kao Celestria i suočene s vrlo stvarnom brigom da nađu muževe. Sa svojom dugom crvenkasto smeđom kosom Lotty je bila ljepša 36


More izgubljene ljubavi

no, kao što je Pamela okrutno znala reći, ≈u kraljevstvu slijepaca, kralj je onaj jednooki√. Nijedna nije mogla zabljes­ nuti, jadnice. Poput tolikih engleskih djevojaka imale su ovalna lica s malim bradama i vodnjikave plave oči, što su sve naslijedile od svoje majke Penelope. Pamela je za taj tip djevojaka govorila da su ≈jajolike√. Jajoliko lice često je bilo znak plemićke krvi ∑ no, naravno, ne u Lottynu i Melissinu slučaju. Milton je imao markantno, naočito lice i krupne oči te čvrstu, četvrtastu vilicu, koju je imao sreću naslijediti David, koji je usto bio visok i atletski građen. Šteta što njegove kćeri nisu imale tu sreću. Pamela je bila patetična i sebična, ali je barem Celestriji dala lijepo lice. Dolje na plaži, ujutro na dan proslave, Celestria je pobjegla kako ne bi morala pomagati Juliji s cvijećem. Melissa je bila previše dobrodušna da pobjegne s njom, no Lotty je uspjela nagovoriti da joj se pridruži. Djevojke su ležale na ručnicima na suncu, dok je Bouncy kopao rupu s dadiljom, a dječaci igrali kriket s Purdyjem. Celestria je bila u bijelim kratkim hlačicama i ispod grudi je svezala u čvor tirkiznu majicu, od koje su njezine sivo-plave oči postale modre. Lotty je nosila bijele sportske hlače ∑ nije voljela pokazivati noge, bile su jake kao u ponija ∑ a šešir joj je zaklanjao kosu i pjegavu kožu. ≈Jesi li sigurna da ne bismo trebale pomagati?√, pitala je namrštivši se. Celestria se lijeno protegnula. ≈Samo bismo smetale. Previše babica, kilavo dijete. Osim toga, netko mora čuvati dečke jer dadilja misli samo na Bouncyja.√ ≈Zar ne mislimo svi? Čeznem za djetetom√, dodala je Lotty uz uzdah. ≈Prvo moraš naći muškarca, ili ti mama možda nije objasnila neke stvari?√ Slabašan osmijeh preletio joj je licem. ≈Možeš čuvati tajnu, zar ne?√ 37


Santa Montefiore

≈Znaš da mogu√, Celestria je odgovorila pridižući se na lakat. ≈Nisam rekla čak ni Melissi.√ ≈Ah, sumnjam da bi ona mogla sakriti tajnu od tvoje majke, a Penelope odmah sve rastrubi.√ ≈Znači, mogu ti vjerovati?√ ≈Naravno.√ Zašutjela je i potom izjavila: ≈Zaljubljena sam, Celestria. Stvarno i istinski zaljubljena.√ Oči su joj sjale od sreće. ≈U koga? Poznajem ga?√ ≈U tome je problem. Nije jedan od nas.√ ≈Nije baš iz najbolje obitelji?√ Celestria je bila zgranuta, no istodobno znatiželjna. Ako je bogat, što ima veze? ≈Skorojević?√ ≈Mislim da baš i nema novca. Pijanist je.√ ≈Francis Browne√, rekla je Celestria veselo. Lotty je izgledala zapanjeno. ≈Kako znaš?√ ≈To ti je novi učitelj glasovira. Mama razmišlja o tome da se riješi stare gospođe Gilstone i zamijeni je njime, što bi, ja mislim, bio blagoslov. Gospođi Gilstone smrdi iz usta. Tvoja majka kaže da je prilično dobar. Očito je previše dobar!√ ≈Darovit je, senzibilan i ljubazan.√ Lottyno lice, osvijetljeno ljubavlju, izgledalo je gotovo lijepo. ≈Ah, draga. Pretpostavljam da i on tebe voli?√ ≈Da. Želi da se vjenčamo.√ ≈Uvijek možete pobjeći. To je vrlo romantično i takvi kao on uvijek su takvi, pretpostavljam.√ ≈Mama i tata bi umrli. To im ne bih smjela učiniti.√ ≈No, ali oboje ne možeš imati. Je li zgodan?√ ≈Vrlo. Svijetle puti s dugim nosom i najljepšim smeđim očima koje si ikad vidjela. Zove me ‘Afrodita’.√ ≈Uopće ne sumnjam. Je li te već poljubio?√ Lotty se zacrvenjela kao rak. ≈Da. Samo jedanput. Čeznem da se vratim u London kako bih ga vidjela. Tu mi ne 38


More izgubljene ljubavi

može čak ni pisati. Mama bi odmah saznala. Hoće da se udam za Eddieja Richmonda.√ ≈Zato što je bogat i naslijedit će tatin posjed u Northumberlandu.√ ≈On je sasvim na mjestu, samo ∑ jednostavno mi nije privlačan.√ ≈Ne čini muškarca samo brada, Lotty√, rekla je Celestria duhovito. Lotty se nije nasmijala. ≈Ima lijepe oči. Prednji zubi mu malo strše, ali ima mnogo novca. Pred tobom je gadan izbor: ljubav ili novac?√ ≈U tom pogledu nema zbora. Uvijek bih odabrala ljubav. Mama je problem.√ ≈I to povelik!√ ≈Pedesete su. Djevojka bi se trebala moći udati za koga god želi. Napredovale smo od vremena kada se Emmeline Pankhurts vezala za ogradu.√ ≈Ako se udaš za Francisa Brownea, svi ćemo imati bes­ platne satove glasovira!√, vedro je dodala Celestria. ≈Ne budi smiješna, Celestria, morat ćemo vam naplaćivati dvostruko da preživimo! Mama i tata će me razbaštiniti.√ ≈Ne, ne bih rekla. Moglo bi biti i gore. Mogla bi biti zaljubljena u oca Dalgliesha!√ Lotty se nasmijala. ≈To se kosi sa svim mojim principima, a nadam se i tvojim!√ S mora je zapuhao leden vjetar. Celestria se stresla. Na obzoru su se navukli ljubičasti oblaci i dadilja je izvadila pulover za Bouncyja. Vidio je kako mu maše i otrčao je na plažu, ravno prema vodi. Vjetar je njegov smijeh nosio kao krik galeba. Pred njim su valovi postajali sve veći i bješnji, udarali su po moru kao goleme lavlje šape. Ispustio je svoju lopaticu, koju je Purdy s radošću uzeo, i bacio u stranu lopticu za kriket. Dadilja se ukočeno podigla na noge i požurila prema liku koji je bio sve dalje. Celestria i Lotty užasnuto su gledale kako Bouncy nastavlja ići, kao gluh na 39


Santa Montefiore

silovitu lavlju riku. Harry, Wilfrid i Sam nastavili su igrati kriket, nesvjesni onoga što se zbiva. Samo je Purdy ispustio lopaticu i počeo lajati u znak uzbune. Dječačić je došao do mora i iznenada stao. Okrenuo se k dadilji i počeo plakati. Pod sve tamnijim nebom, valovi su izgledali još zlokobnije. Zgrabila ga je za ruku i povukla k sebi, oštro ga koreći što je pobjegao, na što je on još jače zaplakao. ≈Ne znaš plivati√, govorila je kada je došla k djevojkama. ≈More je opasno za male dječake kao što si ti.√ ≈Hvala bogu što je dobro√, bijesno je protisnula Lotty svojoj rođakinji. ≈Nasmrt sam se prepala.√ ≈I dadilja. Pozelenjela je! Pogledaj.√ Celestria se okrenula k Lotty i odjednom joj je bilo hladno. ≈Nemoj donositi prenagljene odluke. Ne bih rekla da je osobito zabavno biti siromašan. U svakom slučaju, romantično nije. Odrasla si s novcem. Navikla si na njega. Imala bi dobar život s nekim kao što je Eddie Richmond. Pazio bi na tebe i lagodno bi živjela. Možda bi ga čak s vremenom zavoljela.√ Lotty je zatresla glavom. ≈Za jedno sebično stvorenje, povremeno znaš zvučati vrlo razumno.√ ≈U stara vremena žene su se udavale radi novca i zemlje i onda su uzimale ljubavnike. Meni se to čini posve razum­ no, zar ne?√ ≈Ali većinu vremena govoriš besmislice! Brak je svetinja, Celestria. Čovjek priseže pred Bogom. Kad se udam, prisegnut ću da ću muža voljeti svim srcem. Preljub ne dolazi u obzir, a to bi i za tebe trebalo vrijediti.√ ≈Odakle mi samo te grozne ideje?√, rekla je Celestria s nestašnim smješkom. ≈Sigurno od tvoje majke. Ipak je ona Amerikanka.√ Dadilja je stresla pijesak s Bouncyja, obrisala mu suze i navukla mu njegov mornarski modar pulover. ≈Postaje hladno√, žalio se Harry. ≈Vratimo se i provjerimo zamke.√ 40


More izgubljene ljubavi

≈Kladim se da smo ih nekoliko uhvatili√, rekao je Wilfrid oduševljeno. ≈Ukrali smo mamin najbolji sir.√ ≈I umočili ga u tatin viski√, dodao je Harry smijuljeći se. Njih trojica izgledala su kao lupeška družina puna sebe nakon uspjele pljačke. ≈Hajde!√, viknuo je Sam i već krenuo stazom prema kući. ≈Bolje da te odvedemo doma√, dadilja je rekla Bouncyju. ≈Trebat će ti šalica toplog mlijeka nakon straha koji si pretrpio. Neću reći gospođi Juliji, samo bih je zabrinula. Hvata me jeza od takve blizine mora.√ Kada joj je vjetar podigao pramenastu srebrnu kosu koja je ispala iz punđe, lice joj je izgledalo izborano i blijedo. ≈Poznavala sam jednog čovjeka koji se utopio. Njegovo tijelo su našli na stijenama tjedan dana poslije, ono što je od njega ostalo. Gadna stvar. Nije pomoglo što je znao plivati. To uopće nije važno. Jadnik. Hajde Bouncy, pusti tu morsku travu, prljava je.√ Djevojke su hodale sprijeda jer je staza bila uska, a Bouncy je polako išao za njima, s ručicom u dadiljinoj staroj ruci. ≈Misliš da bi ga dadilja stigla da nije sam stao?√, pitala je Lotty tiho. ≈Ne√, odgovorila je Celestria. ≈A mislim da u toj hladnoj vodi ni ona ne bi preživjela. Oboje bi se utopili.√ ≈Da kažem teti Juliji?√ Lotty je bila potresena onim što je vidjela. ≈Ne. Bouncy neće drugi put tako pobjeći. Užasno se uplašio. Zvuk valova bio je dovoljan da ga odvrati. Osim toga, tata i tvoja majka su živi i zdravi, zar ne?√ ≈Dadilja je tad bila mlađa.√ Stigli su u kuću, u kojoj je bilo vrlo živo. Julia se bila pretvorila u šeficu, časničku namjesnicu, izvikujući upute svojoj maloj vojsci pomagača. Šator je bio podignut, stolovi sa stolnjacima ukrašeni čašama i tanjurima bili su složeni za bife. Hodnikom se širio miris kuhanja, Purdy je pohlepno 41


Santa Montefiore

slinio i požurio u kuhinju. Milton je s Montyjem unosio stolce, dok je David rukama davao znakove da se stave vrata za zahod, a Melissa i njezina majka pomagale su Juliji aranžirati cvijeće. Lotty se odmah ponudila da joj pomogne, obasipajući je isprikama što to nije prije učinila. Celestriji je ostala još jedna saveznica: njezina majka. Znala je izvjesno da se maknula najdalje moguće od sveg tog zdušnog pomaganja. Kada se Celestria raspitala za nju, njezin je otac odgovorio da se ne osjeća baš dobro i da se povukla u mali dnevni boravak čitati. Odlučna da je ne pridobiju za ispomoć, Celestria je rekla da ide pogledati kako joj je. U predvorju je prošla mimo Harryja, koji je izgledao zlovoljan. ≈Nema štakoraa?√, vedro je pitala. ≈Moram pomoći strini Juliji√, odgovorio je. ≈No, muško si, a njima trebaju snažne ruke.√ ≈Kamo ćeš ti?√ ≈Ah, i ja pomažem√, slagala je. ≈Strini Juliji treba neki pamuk, na šatoru je rupa.√ Načinila je grimasu kako bi povjerovao da je jednako ljutita kao on, a potom pohitala naći majku. Doista, Pamela je ležala podignutih nogu na kauču, na stoliću pokraj nje pušila se šalica, klasična glazba davala je prostoriji ugođaj spokoja, a njezin pekinezer bio joj je smotan na krilu i gladila ga je dugim bijelim prstima. ≈Poochija plaši sva ta gužva tamo. Kao na kolodvoru u špici, a on mrzi kolodvore√, rekla je kada je vidjela Celestriju u dovratku. ≈Obrazi su ti rumeni, gdje si bila?√ ≈Na plaži.√ ≈Po tom vremenu?√ ≈Daj, mama, pa nije hladno.√ ≈Isti si otac. Za mene su sivi oblaci, kišica i vjetar čisti jad. Ne mogu zamisliti ništa gore od sjedenja po takvom vremenu iz zabave.√ ≈Ne pada kiša.√ 42


More izgubljene ljubavi

≈Počet će svake minute. Pogledaj te oblake, strašni su. Smrznem se već pri pogledu na njih. Zašto mi se ne pridružiš, strašno mi je dosadno samoj.√ Celestria se svalila u naslonjač. ≈Pozvoni Soamesu. Mogao bi nam upaliti kamin.√ Činilo se da je još dublje utonula u svoj bijeli kašmirski džemper. Celestria se ogledala oko sebe tražeći zvonce. ≈Zar tu nema zvona? Zašto ne odeš i kažeš mu, dušo, prije nego što tvoja jadna majka umre od pothlađenosti?√ Celestria nije bila voljna vratiti se u predvorje iz straha da će joj dati neki zadatak, ali je njezina majka bila odlučna u želji da se kamin upali. Zato je učinila nešto što joj nije bilo nimalo nalik, sagnula se da ga sama upali. Pamela je bila zapanjena. ≈Ne smiješ to činiti, Celestria. Sva ćeš se uprljati, a tek nokti! Otiđi po Soamesa, on će to sam obaviti. Posluga tome i služi. Hajde, dušo, inzistiram.√ No, Celestria je već bila na koljenima, kresnula je šibicu i potpalila loptice novina koje je Soames ugurao pod rešetku. Bilo je lako. Drvo je bilo suho i odmah se zapalilo. Bez prljavih ruku i slomljenih noktiju. Ustala je i pobjedonosno gledala u vatru. ≈Ne znam zašto si toliko zadovoljna sobom, Celestria, nije damski obavljati muške poslove.√ ≈Ne želim da me uhvati strina Julia√, objasnila je i opet sjela u naslonjač. ≈Bit ću iscpljena kad svi stignu.√ ≈Tako je, dušo, neka to svi drugi rade. Previše babica, kilavo dijete. Jesi li odlučila koju ćeš haljinu nositi? Rekla sam ti da ih doneseš više. Smrznut ćeš se u tim tankim stvarima.√ ≈Mislim da ću uzeti ružičastu. Danas se osjećam ružičasto√, odgovorila je. ≈Morat ćemo ti malo posvijetliti te obraze. Ovo vrijeme ovdje nije dobro za ženin ten.√ ≈Ležala sam na suncu s Lotty.√ 43


Santa Montefiore

≈Nadam se da je nosila šešir. Ta je cura strašno svijetla.√ ≈Bila je. Ali pogodi što se dogodilo? Zaljubila se.√ Pamela je razrogačila oči. ≈Je li on dobra prilika?√ ≈Nimalo.√ ≈No? Tko je to?√ ≈Ne smijem ti reći, mama, prekršila bih obećanje.√ Pamela se snuždila. ≈Mogu ti reći samo da je običan.√ ≈Priprost?√ ≈Nije jedan od nas, ne.√ Pamela Bancroft Montague dopustila je da joj na usnama zatreperi slabašan smiješak. ≈O bože√, rekla je s izrazom lica kao da se naslađuje. ≈Što će Penelope reći kad sazna?√ ≈Teta Penelope hoće da se ona uda za…√ ≈Edwarda Richmonda, znam. Edward bi bio dobra partija za Lotty. Ona i nije baš neka ljepotica, a ruku na srce, nije ni on. Definitivno su na istoj razini hranidbenog lanca.√ ≈Kako to misliš?√ Njezini prsti prestali su gladiti Poochijevo napudrano krzno dok je kratko razmišljala. ≈Pa, Lotty nije pantera, ili tigar, zar ne? Više je kao jelen. Slatka i bezazlena. Mnogo ih je takvih. Edward nije ni lav niti leopard, on je također pripadnik krda, ne odveć originalna vrsta. Rekla bih da je divlja zvijer.√ ≈Ah, to je tako pametno, mama! Što sam ja?√ ≈Ti, Celestria? Ti si lavica, naravno, i tebe će zadovoljiti samo lav. Ti si na vrhu hranidbenog lanca, dušo. Jednostavno ti ne bi odgovaralo da se udaš za bivola ili za lasicu, čak ni za pastuha.√ ≈Znači to je spoj ljepote, klase i inteligencije?√ ≈Točno tako. Ti nisi biće čopora. Imaš ljepotu i dražest koje te izdvajaju od ostalih, pa iako nisi kći neke grofice, imaš u izobilju sve njezine osobine.√ ≈Osim što nisam jajolika!√, nasmijala se. ≈Jaku bradu naslijedila si od mene.√ 44


More izgubljene ljubavi

Kada je Monty ušao, bile su zaposlene raspoređivanjem obitelji u hranidbeni lanac, jednog po jednog člana, osim njih samih. ≈Što je tata?√, pitala je Celestria kada ih je blago pogledao. Pamela je stisnula oči. ≈On je gepard√, rekla je promuklim glasom. ≈Zato što je to najbrža životinja na svijetu.√ ≈A ti, draga moja, ti si snježni leopard: lijep, osamljen i vrlo, vrlo rijedak.√ Nježno joj se nasmiješio. ≈Znači, tu se ti skrivaš!√, rekao je Celestriji. ≈Sad je zrak čist. Sve je gotovo. Julia je otišla gore okupati se. Pretpostavljam da bi i ti trebala učiniti isto.√ ≈Možda večeras upoznam svoga lava√, rekla je ustajući. ≈Ne prihvaćaj ništa manje, Celestria. Ja nisam.√ ≈Dobra vatra, nije li?√, dodala je. ≈Sama ju je upalila, luckasto dijete√, rekla je Pamela mužu. Monty nije htio dodati da je još ljeto. ≈Ove godine sam ponijela svoju stolu od nerca√, nastavila je. ≈Večeras ću je nositi.√ ≈Budeš li imala sreće, odbit će sve manje zvijeri√, rekao je Monty dobroćudno. ≈Ah, mislim da joj za to ne treba stola√, našalila se Celestria dok je izlazila iz sobe. ≈Slabije zvijeri prepoznaju leoparda kada ga vide.√

45


4.

C

elestria je stala na prozor gledati sunčev zalazak. Dani su polako postajali sve kraći, ljeto se moralo povući pred nasrtljivom jeseni. Svjetlost je bila jantarno žuta. Mekana i topla i nekako tužna. More je blistalo i svjetlucalo poput bakra pod nebom što se preuranjeno pokrivalo tamnim oblacima. Od svih večeri, kiša je odlučila pasti baš te. Možda će čak biti oluje, pomislila je sa sve većim uzbuđenjem, zamišljajući kako se stišće uz Dana Willmottea tražeći utjehu dok gromovi budu parali nebo. More je bilo mirno. Zlokobno mirno. Kao da zadržava dah prije neminovne bure. Proučavala je svoj odraz u zrcalu i smiješila se od zadovoljstva. Ružičasta je haljina izgledala fantastično, dopunjena sjajem majčinih dijamanata. Isprsila se, diveći se nježnom sjaju ulja na koži. Večeras će biti sjajnija nego ikad. Samo lav dolazi u obzir, mislila je samodopadno. Bivola će prepustiti Melissi. Jadna Lotty, tako je luda da si dopušta zaljubiti se u nedostojna muškarca, veselo je razmišljala, sigurna da je sama previše pametna da bi ikada počinila istu pogrešku. Čekala je u sobi dok nije bila sigurna da je ostatak obitelji u prizemlju. Uvijek je bilo zabavno pojaviti se posljednji. Čula ih je u salonu, tih žamor njihovih glasova isprekidan iznenadnim provalama smijeha. Navukla je zastore. Nebo je sada bilo tamnoljubičasto, kao modrica, a more se već uskomešalo čekajući nadolazeću oluju. Kad je izlazila iz sobe čula je kako prve kapi kiše udaraju o prozorsko staklo. Dok je išla hodnikom glasovi su postajali sve bučniji. Došla je do stuba i naišla na Poochija i jak miris tuberoze. 46


More izgubljene ljubavi

Mogli su značiti samo jedno: da je i njezina majka čekala teatralan ulazak. To je mogla i predvidjeti. Kada je Pamela ugledala kćer, lice joj se ozarilo od zadovoljstva. ≈Dušo, prekrasno izgledaš!√, uzviknula je zadivljeno gledajući haljinu. U svojoj je kćeri vidjela ljepoticu kakva je jednom i sama bila i koja bi mogla uvijek iznova biti, preko nje. ≈Sve ćeš ih oboriti s nogu, Celestria.√ ≈I ti izgledaš sjajno√, iskreno je odgovorila Celestria, iako je ≈sjajno√ bez sumnje bila za nju preblaga riječ. Sa svojih četrdeset osam godina Pamela Bancroft Montague još je bila zapanjujuće lijepa. Njezina plava kosa bila je podignuta otraga u sjajan šinjon, naglašavajući sada punije lice i oči hladne plave boje, pažljivo uokvirene trepavicama crnim kao ugljen. S ušnih resica visjele su joj naušnice, oko vrata, gdje je koža još bila čvrsta, nosila je dijamantnu ogrlicu te na grudima velik dijamantni broš. Bila je pametna i znala je da u njezinoj dobi mršavost ženu čini starijom. Njezine usne bile su boje kupinova soka i isticale su blještavo bijele zube. Preko ramena je prebacila stolu od nerca, koja se lijepo slagala s tamnozelenom bojom svilene haljine; pune boje ljepše su pristajale njezinoj koži, koja je tada izgledala još sjajnija. Nosila je crne rukavice koje su sezale do lakata i crnu mekanu torbicu s dijamantnom kopčom u obliku cvijeta. Unutra je držala ruž Elizabeth Arden, zlatnu pudrijeru i bočicu parfema. Pamela je znala kako iskoristiti sve svoje adute, i taj je dar prenijela na kćer. Uzimajući Celestriju za ruku, smiješila se puna ponosa. Uostalom, njezina je kći bila produžetak nje same, živi podsjetnik svakome na veličanstvenost njezine mladosti. U salon su ušle zajedno. Njihova nazočnost, u punom sjaju u dijamantima i svili, izazvala je iznenadan muk koji je zavladao cijelom prostorijom. Članovi obitelji odmah su se okrenuli, njihovi razgovori zamrli su na usnama dok su se divili u tišini. Samo je Bouncy nastavio brbljati 47


Santa Montefiore

pokušavajući nagovoriti Poochija da se igraju tako što će ga vući za rep. Napokon, prišao im je Monty. ≈Kakve čarobne djevojke!√, veselo je uzviknuo. ≈Jesu li doista moje?√ Uzeo je Celestriju za ruke i poljubio ih uz naklon, a potom rukom obujmio ženu oko struka i utisnuo joj poljubac u obraz. Izgledao je naočito u bijelom fraku, svijetlu kosu narančasta tona začešljao je unatrag, a koža mu je bila preplanula jer je cijelo popodne proveo na moru. Lice mu je blistalo od ponosa kada ih je uveo u sobu. Dvije su žene uklizile među okupljene kao par labudica. Julia je bila u dugoj haljini svijetle tirkizne boje. Držala se sigurno i zahvalno, njezin srčani smijeh dizao se nad žamorom uzbuđene obitelji. Da nije bilo mahnitog povlačenja dima cigarete, Celestria ne bi znala koliko je napeta. Sjetila se razgovora koji je prisluškivala u knjižnici i pitala se nije li Archieju možda malo nelagodno zbog ekstravagancije zabave. Stajao je s Harryjem i dvojicom starijih sinova, smijao se njihovim pohodima u lov na štakore i gladio brkove. Očito je svoje dečke obožavao. Pozorno ih je slušao, strpljivo ih poticao pitanjima i veselo se smijuljio njihovim pričama. Pogladio je Wilfrida i raskuštrao Samovu kosu, a dječaci su ga gledali s divljenjem. Celestria se pitala zna li za dar njezina oca ili je Julia, kako je rekla da će učiniti, zadržala to za sebe. Sada je usmjerila pozornost na svojeg najmlađeg nećaka. Mali je Bouncy sjedio na Montyjevu koljenu, pretvarajući se da jaše konja dok ga je stric podizao i spuštao preko zamišljenih zapreka. ≈Opet!√, tražilo je dijete nakon svake ≈utrke√, a Monty se povinovao bez i najmanjeg znaka da se možda umorio ili da mu je dodijalo. Celestria je mislila da je posljednji član obitelji koji je došao, a onda je u prostoriji još jedanput zavladao muk. Uzrujana, istegnula je vrat da vidi tko stoji na vratima. Ondje je, isisavajući zrak iz prostorije raširenim nosnicama, stajala Elizabeth Montague. ≈To je zla vila√, protisnula je Celestria 48


More izgubljene ljubavi

svojoj majci kada je vidjela krupnu crnu figuru svoje bake čvrsto postavljenu u okviru dvokrilnih vrata. Pamela joj je odgovorila šaptom: ≈U hranidbenom lancu, ja bih rekla da je tvoja baka hijena, a ti?√ ≈Ali je rodila lava?√, odvratila je Celestria. ≈Samo jednog lava, a to je bilo zbog tvojeg djeda, koji je također bio lav√, odvratila je Pamela značajno. ≈Sada je u ovoj obitelji samo jedan lav, i ja sam se za njega udala. Archie je jazavac, a što se Penelope tiče, ona je divlja svinja.√ ≈Mama, baš si okrutna!√ ≈Životinjsko carstvo okrutan je svijet, dušo. Velika riba jede malu, a hijena jede ostatke svačijega jela.√ Elizabeth Montague dopratio je u sobu njezin prvi rođak, Humprey Hornby-Hume, bačva od čovjeka rumenih obraza i izbuljenih očiju koje su sjale kao nedokuhana jaja. Na Elizabethinom licu bio je urezan uobičajeni mrki izraz. Godine gnjeva izbrisale su svako sjećanje na radost. Njezino se lice jednostavno zaboravilo smijati i sada je bila prestara za preodgoj. Navečer je uvijek nosila crno, tvrdeći da je za ženu koja je jednom nogom u grobu to najlaskavija boja, i hodala je sa štapom zbog ukočenog i bolnog artritičnog kuka. Neprekidno je pušila, podsjećajući sve na to da su cigarete i hrana jedina zadovoljstva koja su joj ostala ∑ osim Montyja, kojeg je obožavala žarkom i posesivnom ljubavlju, i unuka Bouncyja, za kojeg je tvrdila da je isti njezin pokojni brat, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Elizabeth je obožavala muškarce. Možda zato što nije mogla podnijeti ljubomoru koju je osjećala prema ženama mlađim i ljepšim od sebe. Bilo je nemoguće zamisliti da je ta krupna žena širokih, nakrivljenim kukova i omašnih nogu nekoć bila zgodna i strašna koketa. Kada su ušli u sobu, Monty, poslušan sin, prišao joj je i poljubio joj kvrgave ruke, a za njim je revno došao Archie, slavljenik. Staričino se lice smekšalo pri pogledu na 49


Santa Montefiore

voljenoga sina i usne se malo trznule kao nagovještaj osmijeha. Archie se povukao, naviknut na to da ga zasjeni karizmatičniji brat. Julia je primijetila, kao i uvijek, i srce joj je potonulo od suosjećanja. Usprkos tome pozdravila je svoju svekrvu jednako toplo kao što je pozdravila sve druge. Julia se nije opredjeljivala, bila je zraka sunca koja pada na sve bez razlike. Ako joj se svekrva i nije sviđala, sigurno nikada nije dopustila da se to vidi. Umjesto toga joj je laskala, a za njom i bučni Humphrey, koji čini se nikada nije shvatio kiseli humor svoje rođakinje. ≈Sad kad je tu najvažniji član obitelji, mislim da bismo mogli poći u šator. Gosti uskoro stižu√, predložila je Julia. ≈Ah, previše si velikodušna! Ne zaslužujem takvu hvalu!√, rekao je Humphrey podrugljivo svojim tihim, piskavim glasom. ≈Tvoje šale nikada nisu bile smiješne, Humphrey√, odgovorila je Elizabeth prezrivo frknuvši. ≈Ja sam ovdje sigurno najstarija. Došla sam na Archiejevu proslavu samo zato da podsjetim ljude da sam još živa.√ ≈Onda, pođimo i pokažimo im√, ustrajala je Julia, pokušavajući ih uvesti u sobu. ≈Ne želim da slave ako se nemamo zbog čega radovati√, nastavila je starica. ≈Draga moja rođakinjo, ako je ikada postojala žena tako puna života…√, počeo je Humphrey. ≈I smijeha√, upala je Elizabeth mrzovoljno. ≈Znam, Humphrey, ja unosim duh i život u proslavu. Donesi mi piće i stolac, inače ću doslovce postati duh proslave, a to ne želimo, zar ne?√ ≈Archie, dušo, možda bi ti mogao najaviti√, predložila je Julia, koja je odjednom izgledala umorno. Archie je pročistio grlo. ≈Pažnja molim!√, uzviknuo je i važno se isprsio. No kao da ga nitko nije čuo. 50


More izgubljene ljubavi

≈Glasnije, dečko, ne čujemo te!√, viknula je Elizabeth, neprestano lupajući svojim štapom o drveni pod dok posuđe nije počelo zveckati u ormaru uza zid. Odjednom su svi prestali govoriti i okrenuli se k Archieju. ≈Julia bi htjela da sada svi pođemo u šator.√ Zvučao je prilično plaho. Za razliku od njega, Montyjev glas bio je čvrst i zapovjednički. ≈Prije nego što se svi razmilite po šatoru, htio bih svojem bratu poželjeti sretan rođendan i još mnogo ljeta. Ovo je, uostalom, vrlo poseban rođendan. Veliko mi je zadovoljstvo biti sa svojom obitelji, a znam da to i Archieju pruža veliko zadovoljstvo. Krv nije voda, a ništa osim krvi ne ujedinjuje sve nas u neraskidivu vezu. Archie, dragi moj brate i prijatelju, oče, mužu i sine, želimo ti svi sretan rođendan i još mnogo više sreće u godinama koje dolaze, a što god budućnost donijela, znaj da sam ti se ja, tvoj brat, uvijek divio.√ Julijino se lice smekšalo na Montyjeve ljubazne riječi, a Archie je posramljeno spustio pogled. Mislio je da nimalo ne zavređuje Montyjevo divljenje. Dok su svi pljeskali, Elizabeth je uspjela navesti razgovor još jedanput na sebe. ≈Mislim da će mi ovaj biti zadnji, Humphrey. Iduće godine imat će dvostruk razlog za proslavu.√ ≈Bok, bako√, uzviknula je Celestria primivši je za lakat tako da je ušla u šator između svoje unuke i Humphreya. Prije nego što je mogla odgovoriti, upao je njezin rođak, kojem su oči zabljesnule pri pogledu na mlado tijelo, a njegov piskavi glas bio je nekoliko tonova viši zbog uzbuđenja. ≈Ah, čarobna i sjajna Celestria. Pomislio sam da prostoriju obasjava neka nebeska, a ne zemaljska svjetlost. Izgledaš sjajnije nego ikada.√ Spustio je pogled na njezina prsa, gdje je na trenutak zaronio između dojki. ≈Divite se mojim dijamantima, Humphrey?√, zadirkivala ga je Celestria. S naporom je podigao pogled. ≈Oni su sjajni, ali ti si neusporedivo sjajnija od njih.√ 51


Santa Montefiore

≈Ne slušaj starog gnjavatora!√, upala je Elizabeth.√ Da je pedeset godina mlađi, zabrinula bih se.√ ≈Pogodila si me u srce, rođakinjo. Kako si okrutna!√ ≈Celestria, ta je haljina gotovo nepristojna!√, izjavila je. ≈U moje vrijeme su samo drolje nosile haljine koje toliko otkrivaju. Takva će ti haljina samo donijeti nevolje.√ ≈Ali ja volim nevolje, bako!√ ≈S iskusnim muškarcem, draga moja, mogu biti vrlo zabavne.√ Humphrey se počeo znojiti. ≈Takva haljina šalje pogrešne poruke√, nastavila je njezina baka. ≈Ti si Montague i trebala bi se ponašati promišljenije. Pogledaj svoje sestrične. Eto, te su haljine najprimjerenije. Penelope sam odgojila sa snažnim osjećajem za moral, i drago mi je što vidim da je to prenijela na svoje kćeri. Tvojeg sam oca odgajala na isti način. Kod tvojega je oca jedina nevolja tvoja majka. Amerikanci nemaju nikakav osjećaj za pristojnost.√ Celestria se nasmijala kad joj je Humphrey namignuo preko Elizabethine krute frizure. ≈Ja Amerikance obožavam√, rekao je. ≈A tvoja majka je sjajna. Zapravo, odmah idem rezervirati ples s njom prije nego što bude rasprodana. I s tobom bih otplesao jedan, Celestria. Obećavaš da ćeš usrećiti jednog ružnog muškarca?√ ≈Naravno√, slagala je s bezbrižnim smješkom. Pri pomisli na to da bude stisnuta uz taj naduti trbuh, koji se već pušio od znoja, ledila joj se krv u žilama. Humphrey je nestao u šatoru u potrazi za Pamelom ∑ uzaludan pokušaj, jer Celestria je znala da će njezina majka odbiti njegovu ponudu prije nego što uspije dovršiti rečenicu. Pamela nije imala strpljenja za muškarce kao što je bio Humphrey; uostalom, ona je bila snježni leopard, a snježni leopardi vrlo prezrivo gledaju na bradavičaste svinje. ≈Daj da te odvedem do nekog stolca, bako√, rekla je Celestria, želeći se brzo osloboditi tereta kako bi mogla šetati među gostima, koji su sada masovno pristizali. 52


More izgubljene ljubavi

≈Nađi mi pepeljaru, htjela bih zapaliti√. S mukom je sjela, naslanjajući štap na stol, i pretražila svoju torbicu tražeći cigaretu. Elizabeth je uvijek pušila na muštiklu od bjelokosti koju joj je otac donio iz Indije za dvadeset prvi rođendan. Celestria je otišla naći pepeljaru, konobar je kresnuo šibicu i pripalio joj i stavio na stol pred nju visoku čašu pjenušava šampanjca. Kada se htjela vratiti k stolu, Celestria je ugledala vrlo privlačna muškarca. Za trenutak je stala kao zalijepljena za sag, pazeći da joj donja vilica ne padne kao što se to događalo Melissi. Nije ju vidio. Bio je previše uronjen u razgovor s Danom Wilmotteom, čija je privlačna vanjština sada bila blijeda u usporedbi s njim. Obojica su se smijala zabacujući glave unatrag, bezbrižno kako to čine muškarci koji nemaju nikakvih problema. Nešto u četvrtastom obliku njegove brade silno ju je privuklo. Usne su mu bile iskrivljene u naheren smješak, nos mu je bio nepravilan, a tamnosmeđa kosa, prilično duga, padala je na čelo i odavala divnu bahatost. Njegova karizma došla je do nje s druge strane prostorije onako kako signal sa svjetionika dolazi do broda i govori da je tu kopno, ali i upozorava na opasnost. Trenutačno se ukočila, sluteći obećanje hrpe nevolja. Topao osjećaj uzbuđenja sklupčao se uz njezinu kralježnicu kao vruća zmija. ≈Celestria!√ Okrenula se i vidjela bijesnu baku, sada u društvu vremešnih muškaraca, kako srdito drži u ispruženoj ruci cigaretu s koje pepeo samo što nije pao. ≈Moja unuka je nepodnošljivo lakoumna√, rekla je napućenih usana. Celestria je držala staklenu pepeljaru ispod cigarete kako bi mogla istresti pepeo i zatim je stavila na stol. Po tome kako su dvojici staraca pale vilice, vidjela je da njima malo lakoumnosti nije nimalo smetalo. Bili su razočarani što nije pričekala da im bude predstavljena, nego se okrenula na peti u potrazi za zgodnim neznancem. 53


Santa Montefiore

Mogla je pretpostaviti da će on naći nju. To se uvijek dogodi, na ovaj ili onaj način. ≈Celestria!√, viknuo je Dan, grleći je kao stari prijatelj. Da Celestria nije opazila njegova zgodnoga druga, godila bi joj njegova srdačnost. Ne želeći ga poniziti, potapšala ga je po ramenu kad ju je poljubio u obraz.√ Da te upoznam s Raffertyjem√, rekao je. Rafferty joj je uzeo ruku i prinio je usnama, ni na trenutak ne skidajući pogled s nje. Celestria je bila opčinjena. ≈Drago mi je, Rafferty√, rekla je gledajući ga ispod trepavica na način koji će ga sigurno zaluditi i prenaglašavajući lagano unjkanje u izgovoru. ≈Ti si Amerikanka√, rekao je iznenađeno, puštajući joj ruku. ≈Mama je Amerikanka, ja sam Engleskinja.√ Uživala je u egzotici dviju kultura kojima je pripadala. ≈Ja sam Irac, iz Corka. U Cornwallu sam prvi put.√ ≈Odsjeo je kod nas√, rekao je Dan blistajući od zadovoljstva. ≈Dane dragi, hoćeš li mi donijeti čašu šampanjca?√, pitala je Celestria dodirujući mu rame rukom u rukavici. Dan je odmah reagirao, okrećući se u svojim ulaštenim crnim cipelama i probijajući se kroz gomilu k stolu koji je Julia bila postavila kao bar. Rafferty se nasmijao na prozirnost njezina trika. Celestria je bila odveć besramna da bi pocrvenjela. ≈Živiš tu?√, pitao je. ≈Čarobno mjesto.√ ≈To je kuća obitelji. Svi dolazimo k stricu Archieju i ostanemo veći dio kolovoza. Ostatak godine živim u Londonu, u Belgraviji. Pretpostavljam da si bio u Londonu?√ Nasmijao se zapanjeno. ≈Sigurno misliš da sam vrlo ograničen!√ ≈Jesi li? Ne može se uvijek ocijeniti.√ ≈Studiram pravo u Oxfordu. U Londonu provodim mno­ go vremena.√ 54


More izgubljene ljubavi

≈Odsjeo si kod Wilmotteovih?√ ≈Oni su stari obiteljski prijatelji.√ Pogled mu je za trenutak skrenuo i lijeno se zadržao na njezinim grudima. ≈Vrlo si lijepa√, promrmljao je, odjednom ozbiljan. Zamijetila je da su mu oči neuobičajene nijanse zelene, kao lišaj. ≈Hvala, Rafferty.√ ≈Pretpostavljam da ti to stalno govore.√ ≈Djevojka se nikad ne umori od komplimenata.√ ≈Ne crveniš se, to bi značilo da si ih već mnogo dobila.√ ≈Ti bi htio da se crvenim?√ ≈Da.√ ≈Zašto?√ ≈Zato što bih onda mislio da imam šanse.√ Nasmijala se, ne znajući zasigurno zadirkuje li je ili ne. Uporno ju je gledao. Ona je ustrajala i uzvraćala mu pogled, pokušavajući ustanoviti što se skriva iza tog zelenog pogleda dok joj se ona vruća zmija ponovno sklupčala uz kralježnicu. Nato se Dan vratio s čašom šampanjca i taj je trenutak prošao. Nadala se da će za večerom sjediti uz Raffertyja. Nastavili su razgovarati, njih troje, o laganim i površnim temama dok je u dubini između Raffertyja i Celestrije tekla struja želje. Njegove su se oči zadržavale na njoj dulje nego što je bilo normalno, i jednom ili dvaput njegovi su prsti dotaknuli kožu njezine podlaktice, kada joj se želudac okrenuo od uzbuđenja. Sjetila se divnog osjećaja pri dodiru prstiju Aidana Cooneya i želudac joj je opet poskočio, sam od sebe. Otac Dalgliesh promatrao ju je s druge strane šatora. Okružen starijim damama koje su bile sretne što im se pruža prigoda razgovarati sa zgodnim novim svećenikom, nije se mogao suzdržati da preko glava gostiju ne gleda prema 55


Santa Montefiore

mjestu gdje je Celestria govorila s dvojicom mladića. Njezina je ljepota oduzimala dah. Glasovi oko njega gubili su se u dalekom žamoru, poput rojenja komaraca, dok se uvjeravao kako je to što ga privlači ljudski, kušnja koju mu Bog šalje, čime njegov otpor postaje još pohvalniji. Ja sam svećenik, rekao je samome sebi. Ali sam i čovjek. Đavao me može iskušavati, ali neću popustiti. ≈Rekao sam svom unuku da nije dobro ići na misu tu i tamo, čovjek mora ispuniti dužnost i ići svake nedjelje. To pročišćava dušu. Jednostavno ne razumijem ove današnje mlade.√ ≈Dapače√, odgovorio je otac Dalgliesh odsutno. Drugi su se spremno složili, natječući se tko će dodati svoj primjer. No otac Dalgliesh nije učinio ništa da im objasni. Njegov um je bio drugdje i sjeme u njegovu srcu počelo je rasti. Odjednom je šator pogodio silovit nalet vjetra. Stranice šatora su zategnule užad koja ih je držala privezane za tlo, i na krovu se čuo zvuk kao da po njemu skaču kamenčići. Sve su se oči podigle uvis jer je pljusak prijetio da probije kroz platno i sve ih smoči. Julia je mahnito pušila svoju cigaretu, skrivajući napetost iza širokog i bezbrižnog osmijeha. Pamela je očito uživala u drami, stojeći u središtu skupine obožavatelja, čvršće se zagrćući svojom stolom da se ugrije. ≈Nadam se da šator neće povući vrt u more√, rekla je Celestria. ≈Ako tako nastavi, nećemo se moći odvesti kući√, rekao je Dan veselo. ≈Svi ćemo morati tu prespavati.√ ≈Ah, baš je zabavno!√, uzviknula je Celestria, čeznući da se zabava nastavi do idućeg jutra. ≈Pijmo onda za oluju√, predložio je Rafferty. ≈Da traje cijelu noć, s grmljavinom i munjama. Bit će kao da se Blitz­ krieg opet nastavlja.√ Nitko od njih nije se baš sjećao rata. Netremice ju je gledao onim zelenim očima boje lišaja i kutovi njegovih usana iskrivili su se u vragolast smješak. Podigla je čašu. 56


More izgubljene ljubavi

≈Za oluju√, odgovorila je koketno se smiješeći.√ I za nove prijatelje. Uvijek je lijepo upoznati nove ljude.√ Podigla je glavu i uhvatila pogled oca Dalgliesha, koji ju je uporno gledao iza naočala. Podigla je čašu prema njemu i nasmiješila se. Postiđeno se zarumenio jer ga je uhvatila kako je promatra i nezgrapno kimnuvši podigao svoju čašu s tonikom od limete. Brzo se vratio k svojim damama, nastojeći povezati dijelove razgovora kako bi uvjerljivo reagirao. Celestriju je uzrujalo kad ju je Julia stavila da sjedi pokraj Dana a ne uz Raffertyja, no oprostila joj je zato što ju je Dan upoznao s tajanstvenim Ircem. Uz nju je sjedio Humphrey, rumen u licu od alkohola i uzbuđenja. Srce joj je potonulo. Sudeći prema širini njegova osmijeha, očito je likovao zbog mjesta koje je dobio. ≈Ah, Celestria√, rekao je ushićeno stavljajući ruku na njezinu stražnjicu. ≈Krasna Celestria!√ Pomicao je ruku i ispustio teatralan jecaj. ≈Što mi radiš, ti zloćko mala.√ Spustila je predmet njegove želje na stolac i koljena pokrila ubrusom. Upravo mu je htjela grubo odgovoriti kada joj je pažnju privukao susjedni stol, gdje je Rafferty sjedio pokraj Melisse i pokušavao uhvatiti njezin pogled. Dok je Melissa zračila radošću, Rafferty je uputio Celestri pogled očajnika, na koji je odgovorila podižući pogled u nebo. Nije bilo nikakve sumnje, Rafferty i ona su se razumjeli, već ujedinjeni svojim nesretnim smještajem. Očito je da bi više volio sjediti pokraj mene, mislila je sretno i uputila mu plah osmijeh. Uzvratio joj je smješkom samo jedne strane usana. U želucu joj je opet zatitralo. Ah, kako je divno bilo biti zaljubljena.

57


5.

O

tac Dalgliesh bio je s ljudima uvijek u nelagodi. Pred ljudima u crkvi je blistao. Vodio je misu, recitirao latinski kao da mu je materinski i svakoga ispunjao željom da izađe kreposniji nego što je ušao. To je razlog zbog kojega ga je, unatoč njegovoj mladosti i neiskustvu, biskup postavio da vodi tu i dvije susjedne župe. U svojem poslu imao je karizmu: ljude je nadahnjivao, poticao ih je, nalijevao ulje u zahrđale karike njihove vjere. No, kada je bila riječ o svakidašnjim razgovorima o svjetovnim brigama njegovih župljana, imao je osjećaj da sjedi iza staklene pregrade kroz koju ih ne može dohvatiti. To ga je plašilo. Ipak, shvaćao je da je to zadatak s kojim se mora suočiti, pa kada je sjeo između Penelope Flint i živahne žene u šezdesetima, znao je da svoje društvene vještine može popraviti samo vježbom. Gledao je kako Celestria zauzima svoje mjesto za stolom na drugoj strani šatora i osjetio kako mu srce splašnjava od razočaranja. Kako bi volio da sjedi pokraj nje! Odjednom, pogledao je svoja stopala. Želudac mu se stisnuo od užasa kada je vidio da ima jednu crvenu i jednu zelenu čarapu. Brzo je gurnuo noge pod stol, skrivajući ih od Penelopina prodorna pogleda. Bilo je sramotno biti tako rasijan da se zaboraviš dolično odjenuti. ≈Ima tvoja baka pravo, Celestria. U takvoj haljini izazivaš nevolje. Ali, kako si i sama rekla, ti nevolje voliš. Puno ih voliš, zar ne, draga?√ 58


More izgubljene ljubavi

≈Ne znam o čemu govorite, Humphrey. Taj vam je šampanjac zbilja lupio u glavu√, odgovorila je. Osjetila je kako starčeva ruka stišće njezino koljeno. ≈Mene nećeš prevariti√, šapnuo je. ≈Zašto bih vas htjela prevariti, Humphrey?√ ≈Zato što izgledaš kao da ne znaš nabrojiti do pet, ali bila si zločesta curica, je li tako?√ ≈Sada mi već dosađujete√, rekla je umorno. Njegova je ruka ostala čvrsto na njezinu koljenu. ≈Ja namirišem na curi ako je zločesta, znaš. Imam njuh kao pas. Voliš malo ljubakanja, zar ne? No, pa to ti je u obitelji. I tvoja baka je bila vesela, kad je bila mlada. Nije bila tako lijepa kao ti, ali je bila seksi. Ja sam joj rođak, pa za mene nije bilo ništa. Ali ti, ti…√ Na licu je osjećala njegov vrući dah. ≈Voliš tjelesne užitke, zar ne, Celestria? Senzualna si ti žena, vidim ja.√ Njegova ruka popela joj se uz bedro. ≈Voliš osjetiti mušku ruku na sebi, je l’ da? Samo izazivaš.√ ≈Kako se to ponašate, Humphrey? Jeste li se zaboravili?√, pitala je glasno. Shvatila je da je privukla pozornost nekolicine drugih gostiju, među njima i svojeg rođaka Davida. ≈Što će reći moja baka kad joj kažem da ste mi stavili ruku na bedro?√ Hitro je sklonio ruku i stavio je na stol. ≈Je li sve u redu, Celestria?√, pitao je David s druge strane stola. Smijuljio se, no vidjela je iz njegova pogleda da je istinski zabrinut. ≈Samo mala šala, je li tako, dušo?√, smijuckao se Humphrey. ≈Možda za vas√, Celestria je oštro odgovorila. Još jedanput je uhvatila Raffertyja kako je gleda. Nadala se da je vidio grešnu ruku. Uvijek je dobro probuditi u muškarcu osjećaj za junaštvo. U većini muškaraca spava nešto od viteza u sjajnom oklopu. Namjestila je izraz očaja na licu. Još jedanput je podigla pogled prema nebu i zatim se okrenula 59


Santa Montefiore

k Danu, zadovoljna što će, čim večera završi, biti u Raffertyjevu zagrljaju i vrtjeti se po plesnom podiju. Celestria se obično užasavala govora i radije je razgovarala s muškarcima sa svoje lijeve i desne strane. A te večeri mogli su joj i bolji dopasti. Dan je bio divan, no Humphrey svakako nije. Pijan i pohotan, spuštao je ruku sa stola i svaki put stisnuo joj bedro centimetar više, odlučan da iskoristi rijetku priliku da je drži kao zatočenicu tijekom cijele večere. Znala je da će, ako ispriča baki, ova za to okriviti haljinu. Posve jasno mogla je čuti njezin glas: ≈Dušo draga, da si nosila nešto malo diskretnije, Humphrey ne bi bio u iskušenju.√ Kada je njezin stric uzeo mikrofon, Humphreyeva je ruka još jedanput uspuzala uz bedro. Tad joj je prekipjelo. Nije mogla izdržati ni sekundu više. Dok je Archie provjeravao mikrofon lupkajući po njemu prstom, pobjegla je u primaću sobu u koju se išlo iz predvorja. Osjećala je na sebi pogled Raffertyjevih baršunastih očiju i nadala se da će doći za njom. U primaćoj je sobi bilo tiho, osim što je iza zastora udarala kiša. Nekoliko konobara užurbano je prošlo s pladnjevima kave i porculanskim šalicama, mrmljajući ≈Dobra večer, gospođice√ dok su prolazili. Udahnula je duboko koliko joj je dopuštao korzet haljine i otišla u predvorje. Bilo je jasno da Rafferty neće doći. Bila je razočarana, no znala je da bi se njegov odlazak od stola protumačio kao nepoštovanje prema njezinu stricu, a da se ne spominje nepristojnost prema damama s njegove lijeve i desne strane. Od kojih je jedna bila njezina sestrična Melissa. Celestria je prekrižila ruke i isturila donju usnu, njišući kukovima slijeva nadesno da bolje vidi donji dio svoje plesne haljine. ≈Pssst!√, čulo se s podesta iznad nje. Harry, Wilfrid i mali Bouncy čučali su na vrhu stuba i virili kroz stupove ograde. 60


More izgubljene ljubavi

≈Gle ti njih!√, radosno je uzviknula. Nikada nije vidjela ljupkiju skupinu ružičastih lica. Bili su u pidžamama, dadilja im je uredno počešljala kosu na razdjeljak. ≈Mmmi fpijuniramo!√, glasno je viknuo Bouncy, koji je šušljao još više nego inače zbog umora. Pretpostavljala je da nikada nije bio tako kasno budan. ≈Zar ti ne bi trebao biti u krevetu, Bouncy?√, pitala je penjući se stubama da im se pridruži. ≈Previše je bučno za spavanje√, potužio se Wilfrid iskreno. ≈Šator je odmah ispod našeg prozora.√ ≈Hoćemo gledati zabavu!√, rekao je Harry. ≈Mmmi fpijuniramo√, ponovio je Bouncy, smeđih očiju široko otvorenih od uzbuđenja. ≈Zna li dadilja da ste tu?√ ≈Ona nije moja dadilja√, ispravio ju je Harry. ≈Ni naša. Ona je Bouncyjeva√, potvrdio je Sam. ≈Čuješ kišu?√, rekao je Wilfrid. ≈Vrlo je glasna.√ ≈Hoće li grmjeti?√, pitao je Sam. ≈Sigurna sam da hoće, i bit će munja. Ti se ne bojiš groma i munje, zar ne, Bouncy?√ Dječačić je izgledao uznemiren. ≈Znaš li što je grom?√ Gurnuo je prst u usta i polako kimnuo. ≈To je kad se oblaci naljute pa se potuku. To je sve. N-n-nemaf se čega bojati.√ ≈Kladim se da će nam kiša potopiti stupice√, rekao je Harry malodušno. ≈Budete li imali sreće, štakori će vam se podaviti√, odgovorila je Celestria. ≈Onda ih možete odnijeti Cyrilu i on će vas bogato nagraditi.√ ≈Je li dobro na proslavi?√, pitao je Harry malo zavidno. ≈Jako dobro. Ali ovo je dosadan dio kad stric Archie i tata drže govore. Mnogo je zabavnije ovdje. Vjerujete mi.√ Provukla je prste kroz Bouncyjevu gustu kosu. ≈A ti, mladiću, mislim da bi trebao poći u krevet. Vrlo je kasno. Što će dadilja reći ako te vidi?√ 61


Santa Montefiore

≈N-n-neće me naći, jer ću se fakriti√, rekao je i zločesto se nasmijao. Celestria mu je uzvratila smješkom. Čovjek se nije mogao ne nasmiješiti na sve što je Bouncy rekao. Nagnula se naprijed i utisnula poljubac u njegov zdravi obraščić. ≈A sad bježi, dušo. Laku noć.√ Odskakutala je niza stube držeći podignutu haljinu tako da joj se poput padobrana napuhala oko nogu. Čekala je na kauču u primaćoj sobi kao strpljiva lavica svoga lava, napola slušajući monoton zvuk govora kada su prvo Archie i potom njezin otac uhvatili ritam i očito počeli uživati u zvuku vlastitih glasova, koji su nadjačavali buku kiše. Bacila se na jastuke i sanjarila o plesu s Raffertyjem. Provirio je Soames. ≈Je li sve u redu, gospođice Celestria?√ ≈Samo težak slučaj dosade, Soamese. Ništa što ne može izliječiti malo glazbe i plesa.√ Kada su govori napokon završili, požurila je u kupaonicu provjeriti kako izgleda prije nego što krene u romantičnu noć sa svojim zgodnim novim obožavateljem. No, njezine je nade raspršila sestrična Melissa, koju je zatekla pred zrcalom u stanju krajnjeg uzbuđenja. ≈Zaljubljena sam!√, rekla je gledajući u svoje zajapureno lice u zrcalu. Celestria je primijetila kako joj je donja vilica pala i podsjetila se da sebi to nikada ne dopusti. ≈U Raffertyja?√, pitala je. Bilo je previše zamorno morati se pretvarati da ne zna. ≈Poznaješ ga?√, odgovorila je, iznenađena. ≈Upoznala sam ga prije večere. On je Danov prijatelj.√ Lice joj se razvedrilo. ≈Sviđa ti se Dan, zar ne? Lotty je rekla da ti se sviđa.√ ≈Ne baš√, bezbrižno je odgovorila Celestria. ≈Vrlo je drag, ali nije moj tip.√ ≈Dakle, Rafferty mi je obećao prvi ples√, brzo je rekla. 62


More izgubljene ljubavi

≈Možda meni obeća drugi√, odvratila je Celestria, a lice njezine sestrične govorilo je da se uvrijedila. Znala je jednako dobro kao i svi drugi da nema nikakva smisla natjecati se s Celestrijom. ≈Ah, čujem glazbu√, uzviknula je Melissa glasom koji je zvučao gotovo kao jauk i sva smetena izjurila iz prostorije. ≈Zašto plače?√, pitala je Pamela ulazeći da napudra nos i stavi ruž. ≈Sigurno je neki muškarac. Uvijek je neki muškarac!√ ≈Zaljubila se u Raffertyja.√ ≈Koga?√, pitala je njezina majka. ≈On je Irac i ne možeš ni zamisliti koliko je zgodan. Doveo ga je Dan Wilmotte.√ ≈Očito nije na njezinoj razini hranidbenog lanca.√ Pamela je stavila svoju torbicu na mramor i izvadila zlatnu pudrijeru. ≈On je lav√, ponosno je odgovorila Celestria. Pamela je tapkala nos. ≈Sad su mi jasne one suze. Jadna Missy, ne bi smjela tako visoko letjeti, samo će se natući kad padne. Rekla bih da se sviđa tebi.√ ≈Cijelu večer ne skida pogleda s mene.√ ≈Kako drsko od njega.√ ≈Ohrabrivala sam ga, mama.√ ≈Je li to pametno? O njemu ništa ne znaš.√ ≈Divan je i šarmantan.√ Njezina je majka uzdahnula i vratila jastučić u kutijicu zatvorivši je uz škljocaj. ≈To ne znači da ima osobine zbog kojih te je vrijedan.√ ≈Ako misliš na novac, ne znam.√ ≈Nisam baš toliko plitka, dušo. Hoću reći, je li dobar? Odan? Ima li integritet? Poštuje li te? Ili bi se samo malo povaljao u krevetu?√ ≈Ma daj, mama. Uopće nije takav. Barem mislim da nije.√ Sjetila se Humphreyeve tople ruke na bedru i odlučila reći majci. 63


Santa Montefiore

≈Humphrey! Kako ogavno!√ odgovorila je Pamela zapanjeno. ≈Prljavi starac. Znaš, Celestria, svi su ti muški isti. Svi hoće malo mesa. Samo moraš odlučiti hoćeš li im dati ili ne.√ ≈Tata nije takav!√ ≈Da, tata. Zato se moram truditi da budem lijepa kako mi ga ne bi uzela neka slatka mlada ženska.√ Celestria je bila užasnuta. Nikada nije čula da joj majka tako govori o ocu. ≈Mrzim pomisao na to da je tata bez­ obrazan kao Humphrey.√ ≈Naravno da nije ni izdaleka kao Humphrey. Zaboga, ne! Tvoj je otac i previše dobro odgojen i fin. Nikada ne bi tako nepristojno očijukao s djevojkom koja je vršnjakinja njegove kćeri, iako tvoj otac voli očijukati.√ Celestria je osjetila gorčinu u njezinu glasu. Malo se zanjihala pred zrcalom, popravljajući kosu rukom. Bila je pripita. Celestria je bila zapanjena, to uopće nije bilo nalik njezinoj majci. ≈Ovo mi je tvoj otac dao kada je zaradio prve novce√, rekla je prelazeći rukom po dijamantnom brošu koji joj je bio prikvačen za haljinu. ≈Rekao je da je morao naći zvijezde koje su dovoljno velike da zasjene zvijezde u mojim očima. Tako tipično za Montyja.√ Nasmijala se, oštrina se sada smekšala od topline sjećanja. ≈Rekla sam mu da čak ni moj otac ne bi bolje izabrao i bio je tako ponosan. Znam da je bio pod pritiskom što se ženi s nasljednicom. Htio je sam zaraditi novac, stati na vlastite noge. Od mojeg oca nije htio uzeti ništa, osim mene! I tako, sam je zaradio bogatstvo. Moj je otac na njega vrlo ponosan, iako mu to nikada nije rekao. Muški! Nisu baš dobri u izražavanju osjećaja.√ Celestria je gledala kako dvije isprepletene zvijezde svjetlucaju na žutoj svjetlosti. Tako je ona vidjela svoje roditelje, prepletene i blistave. ≈Ne bi li život bio divan da ga možemo zamrznuti prije nego što padnemo s vrha i potonemo na manje zadovoljavajuću razinu?√ ≈Što hoćeš reći?√ 64


More izgubljene ljubavi

≈Pa, nije baš sve kao u raju, čak ni s tvojim ocem. Na braku se mora raditi, a meni ne odgovara nikakav rad.√ Uzela je papirnati rupčić i dršćućom rukom potapkala kut oka. Tihim glasom je dodala: ≈Pokušat ću. Tvoj je otac vrijedan truda, slažeš se? Samo bih voljela da je više tu. Pretvara se u stranca.√ ≈Samo previše radi. Možda da porazgovaraš s njim...√ ≈Dosadni su oni koji samo rade i nikad se ne zabavljaju.√ ≈Tata nije dosadan.√ ≈Zbog njegove odsutnosti moj život postaje dosadan, dušo. Poslije rata smo se morali iznova upoznati. Sada osjećam da idemo unatrag, samo što nema nikakva rata da to opravda. Sve je to u redu ako si odsutan zato što se moraš boriti da spasiš svoju zemlju. Zarađivanje novca u to ne ulazi. Više ne.√ Celestria je položila ruku na majčinu. Nije bilo lako na taj način razgovarati o njezinu ocu. Postavila ga je tako visoko na pijedestal, da ga je jedva vidjela, a kamoli poznavala. Nije bila spremna prihvatiti da ima mane. Vratile su se u šator kada je prva tutnjava grmljavine potresla zrak. Sastav je počeo izvoditi Franka Sinatru i parovi su već plesali, predvođeni samim slavljenikom i Julijom. Vidjela je Raffertyja i Melissu stisnute jedno uz drugo i bila je sigurna da Irac to čini samo iz pristojnosti. Uostalom, Melissa nije bila nimalo privlačna. ≈Slobodno?√, čula je glas iza sebe. ≈Dan!√, uzviknula je Pamela. ≈Baš mi je drago što te vidim. Tko ti je taj vrlo elegantni prijatelj kojeg si doveo?√ ≈Rafferty O’Grady, gospođo Montague.√ ≈Je li stvarno tako šarmantan kao što svi govore?√ ≈Mislim da bi prikladnija riječ bila divlji√, odgovorio je i nasmijao se, gledajući Celestriju. ≈Irci su svi divlji.√ ≈U tom slučaju rado ću predati svoju jedinu kćer u tvoje sposobne ruke.√ Podigla je obrve kao da kaže: ≈Rekla sam ti√, zatim se udaljila vijugajući nesigurno oko stolova 65


Santa Montefiore

i tražeći muža. U Celestriji se probudila znatiželja. Dan je bio dobar i zgodan, a Rafferty mračan i zagonetan. Sama ideja da je ≈divalj√ dala mu je veću draž. Stali su na plesni podij i namjestili se, iako Celestria nije bila sklona privinuti se uz Dana kao što je to Melissa tako preuzetno učinila jadnom Raffertyju. Vani je lijevala kiša i nad njima je tutnjala grmljavina. Pretpostavljala je da i more tutnji, da se one veličanstvene lavlje šape podižu u valovima i udaraju u obalu. Pitala se je li mali Bouncy otišao u krevet kao što mu je rekla ili još sjedi na vrhu stuba u strahu od nevremena. Onda je Rafferty uhvatio njezin pogled i prestala je razmišljati o bilo čemu drugom. Pretvarala se da uživa u plesu s Danom. Nije bilo dobro da Rafferty misli kako ju je već osvojio, a osim toga, malo lova pridonijet će uzbuđenju. Nastavila je plesati i potom, kada joj je igra dodijala, vratila se k svojem stolu držeći Dana pod ruku, zahvalna što je dosadni stari pohotnik napustio svoj stolac i nestao u mnoštvu. Dan joj je dolio šampanjca. Kako bi lakše podnijela mučno čekanje na Raffertyja, otpila je velik gutljaj. ≈Dragi, nemaš pojma kako je to ukusno. Zašto da se ponovno ne natoči? Uostalom, stric Archi slavi rođendan i on bi se jako uvrijedio kad ne bih pila u njegovo zdravlje.√ Dan je učinio kako mu je rekla. Iz nekog razloga te je večeri mrzila njegovu pažnju. Odjednom je poželjela da joj kaže kako previše pije, da joj zapovjedi, da je dovede u red. Svi su u njezinim rukama bili mekani. Pa je otpila još jedan gutljaj. Pa još jedan. Onda još jedan, dok čaša nije bila prazna. ≈Još samo malo. Ne smijemo uvrijediti slavljenika!√, inzistirala je, svjesna da joj se počinje vrtjeti u glavi. Iako ju je to silno smetalo on je i dalje nalijevao, ni na trenutak ne oklijevajući. Bila je na rubu da ga otjera zato što joj ugađa, kada se pojavio Rafferty s Melissom. ≈Slobodno zamolim damu za ples?√, rekao je uz iskošeni osmijeh. 66


More izgubljene ljubavi

≈Ako ja smijem plesati s tvojom damom√, odgovorio je Dan, ustajući. Celestria ga je gledala dok je uzimao Melissu pod ruku i vodio je prema plesnom podiju. ≈Celestria?√, rekao je Rafferty i njezino joj ime nije nikada zazvučalo tako divno. Ispružila je ruku, svjesna da je vjerojatno bila skinula rukavice i da će osjetiti njegovu kožu na svojoj. Prsti su im se dotaknuli i ona vruća zmija uskomešala joj se u dnu kralježnice. Suzdržala se da se ne nasmije osjetivši mjehuriće šampanjca kako je draškaju u trbuhu. S bahatim smiješkom koji je smatrala vraški zavodničkim, poveo ju je kroz šator. Kad su se našli na plesnom podiju, vrtio ju je i privlačio k sebi, pritišćući obraz uz njezin. ≈Sada si samo moja√, mrmljao je. ≈Sad sam tu gdje sam htio biti cijelu večer.√ Celestria je bila polaskana. Njihali su se u ritmu glazbe, a što se više njihala, u glavi joj se više vrtjelo. Nije se sjećala koliko je čaša šampanjca popila, no bila je previše sretna da bi za to marila. Ugledala je svoje roditelje kako plešu, i čak i kroz mag­ licu izazvanu alkoholom bilo joj je jasno da nisu sretni. Njezin otac je izgledao mrk, a Pamelino lice bilo je upalo i nesretno. Celestria je zažmirila i udahnula oštri miris Raffertyjeve kože. Uzbuđena blizinom njihovih tijela, jedva svjesna toga što čini, počela se u pospanom ritmu trljati o njega. Nije prošlo dugo prije nego što je osjetila tvrd dokaz njegova uzbuđenja. Ne znajući kakve opasnosti nastaju kad uzbudiš muškarca, bila je znatiželjna i pomalo nemarna s moći koju joj je davala ljepota. ≈Idemo odavde√, šapnuo joj je na uho i poveo je iz šatora. Dok su hitali kroz predvorje Celestria je pogledala gore na stube, gdje su se prije skrivala djeca. Očito su svi otišli u krevet. ≈Kamo me vodiš?√, smijuljila se hineći da se opire. ≈Nekamo gdje ćemo biti sami√, odgovorio je ne okrenuvši glavu. Otvorio je vrata male primaće sobe i ušuljao 67


Santa Montefiore

se unutra. Nije se zamarao paljenjem svjetla. ≈Tu miriše na drva√, rekao je zatvarajući vrata za njom. ≈Danas popodne sam upalila vatru za mamu. Ona mrzi hladnoću.√ ≈Ništa ne vidim. Kvragu, gdje je kauč?√ ≈Sad ćeš ti mene pratiti.√ Pažljivo ga je povela oko stolića, na koji je Julia bila stavila uredno složene hrpe knjiga o umjetnosti i veliku zdjelu punu razglednica skupljanih godinama. Rafferty nije gubio vrijeme. Svukao je svoj smoking i bacio se na jastuke, povlačeći je sa sobom tako da je bila stisnuta između njegova tijela i naslona kauča. Bez ijedne riječi više, počeo ju je ljubiti. Vruća zmija sada je bila posve budna i mahnito je vijugala uz njezinu kralježnicu, od čega joj se koža uvijek iznova naježila i među nogama je sve više rastao osjećaj bolne topline. Zvuk kiše koja je lupkala o prozore pojačavao je romantiku i njezino srce ubrzalo se od sreće. Njegove su ruke bile tople kad joj je milovao lice, povlačeći prste po njezinu obrazu i vratu i k izbočini grudi, koje je sada gornji dio haljine još jedva sputavao. Odignula je leđa da ga ohrabri. Za trenutak se odmaknuo i ona je osjetila kako se smiješi kroz tamu.√ Ti si prava zagonetka, Celestria, zar ne?√ Jezikom je oblizao usne. Na trenutak ju je podsjetio na Humphreya i njegovu ruku na sebi. Pokušala je izbaciti iz glave Humphreyevo oznojeno lice i usredotočiti se na Raffertyja, koji je sada milovao njezine grudi i glavom joj zaranjao u vrat. Oštra dlaka na bradi grebla joj je kožu, njegov vlažni jezik prešao je preko nje, a zmija, umirena mislima na Humphreya, sada je ponovno živnula. Rafferty joj je uzeo ruku i povukao je dolje, gdje se pružala njegova vlastita vatra i tražila pažnju. Stavio ju je na krut štap među svojim nogama i zastenjao kad ga je dodirnula. Znači, to je to. Ta uporna stvar koji začinje generacije, uništava reputacije, pokreće ratove, nadahnjuje 68


More izgubljene ljubavi

junaštvo i odvažnost, otkrića i pobjede, ali jednako često uzrokuje pad mnogih sjajnih muškaraca. To, što je sada držala u ruci, bilo je to. Osjećala se kao Delila sa škarama. Jedan rez i to će biti kraj njegove moći. ≈Divna si√, promrmljao je dahćući. Došlo joj je da se počne smijati zbog načina na koji se muškarci izgube pred tijelom lijepe žene. Aidan Cooney bio je isti takav: teško disanje, oznojeno čelo, uvijanje bokovima, uzbuđeno šaptanje, kao lud zbog štapa koji se neće smiriti dok se ne zadovolji. Sada su njegovi prsti našli put pod donji dio njezine haljine. Nježno su prelazili po svilenom rubu čarape i potom se zavodljivo igrali oko kopče njezinih haltera. ≈Voliš ti to, zar ne?√, dahtao je, podižući glavu da je pogleda kroz tamu. Vidjela je jedino dva sjajna bisera, gdje se svjetlo koje je prodiralo ispod vrata odražavalo u njegovim očima. Njegovi su prsti kružili na vrhu bedara dok nisu dospjeli do čipke na gaćicama. Sjetila se divnog osjećaja pod Aidanovim prstima i malo razmaknula noge da mu otvori pristup. ≈Znao sam da to voliš od trenutka kad sam te upoznao√, nastavio je, a glas mu je imao u sebi onu istu samodopadnost kao Humphreyev. Bijesna zbog njegova komentara, brzo je skupila noge, zarobivši mu ruku. Nasmijao se, uživajući u igri. ≈Nemoj se pretvarati da nisi uzbuđena. Mi smo isti, ti i ja.√ Pokušao je izvući ruku, ali su joj bedra ostala čvrsto stisnuta. ≈Daj, Celestria, pusti me unutra.√ Nije vidio da se ona ne smije. Sjela je. On je povukao ruku. ≈Što je bilo?√ ≈Očito si pogrešno razumio. Ja nisam takva cura. Nevina sam, naravno!√ Poravnala je donji dio haljine. ≈Nisam te mislio uvrijediti.√ Izgledalo je da mu je doista neugodno. ≈Misliš da sam laka, zar ne?√ ≈To je samo mala zabava.√ ≈To je i Humphrey rekao!√ 69


Santa Montefiore

≈Tko je Humphrey?√ ≈Odvratni stari gnjavator koji mi je dok smo bili za večerom, sve vrijeme držao ruku na koljenu. Mislim da je ovo otišlo dovoljno predaleko!√, ljutito je viknula penjući se preko njega. Osjećajući se zastrašujuće trijezno i jednako odljubljena koliko jedna djevojka uopće može biti, otišla je prema vratima. ≈Jesam li nešto krivo rekao?√, zamuckivao je začuđeno. ≈Radi se o nesporazumu√, odgovorila je pipajući oko kvake. U sljedećem trenutku bio je iza nje, obgrlio je rukama oko struka i zagnjurio joj glavu u kosu. ≈Nisam htio ići tako brzo. Žao mi je, jednostavno sam se zanio. Ti si lijepa žena, a ja samo pohotan Irac. Izluđuješ muškarca!√ ≈I ja sam se zanijela√, hladno je rekla. Našla je kvaku i okrenula je. ≈Ali, sad smo se zabavili. Vratimo se na proslavu.√ Ženino je srce duboka i zamršena stvar, pomislila je i uzdahnula. Čak ga ni ona nije razumjela. Otišla je iz primaće sobe više nego razočarana jer više nije bila zaljubljena. Ali, nije mogla voljeti muškarca koji je ne poštuje. Rafferty naposljetku uopće nije bio lav; bio je pas u lavljem ruhu. Dok je hodala kroz predvorje, zapazila je svjetlo u Archie­ jevoj radnoj sobi i odškrinuta vrata. Kada je Rafferty opet nestao u šatoru, okrenula se i pošla u radnu sobu. Iznenadila se vidjevši oca kako stoji uz prozor i promatra nevrijeme vani, igrajući se prstima s cigarom koja se dimila u toplom, zagušljivom zraku. Isprva je nije vidio i ona se opet našla u nezgodnu položaju da ga uhodi. Njegov je profil bio ozbiljan, usta stisnuta u tvrdu, mrku crtu. Bilo je kao da igra ulogu žovijalna, dobroćudna muža, oca i strica kada je u društvu, a kad siđe s pozornice i ostane sam, postaje netko sasvim drugačiji. Celestria se na trenutak zapitala tko je pravi Robert Montague. Nakon uznemirujućega razgovora s majkom u toaletu, od toga joj se vrtjelo u glavi. 70


More izgubljene ljubavi

Odjednom se okrenuo i uhvatio je kako ga promatra. Glasno je uzdahnula, no lice njezina oca smekšalo se i raz­ vuklo u širok osmijeh. ≈Dušo√, rekao je, ostavljajući nevrijeme i svoje teške misli i pridružio joj se pokraj vrata. ≈Obično nisi tako tiha!√ ≈A ti obično nisi tako ozbiljan, tata. Jesi li dobro?√ Nasmiješio se i zatresao glavom. ≈Večeras je vani gadno nevrijeme. Vrlo neobično za ovo doba godine.√ ≈Izgledao si tako tužan√, nije popuštala. Monty je upitno pogledao kćer. ≈Dobro si, zar ne?√ ≈Nikada nisam bio bolje√, odgovorio je i njegov ju je smješak uvjerio da je to istina. ≈Više volim kad si nasmijan√, rekla je. ≈Onda ću se pobrinuti da uvijek budem takav.√ ≈Gdje je mama?√ ≈Hoćeš zaplesati sa mnom, Celestria?√, naglo je upitao i Celestria nije znala je li prečuo njezino pitanje ili ga nije čuo. ≈Voljela bih. Ja sam ona mlada cura za koju mami ne bi smetalo da je uzmeš u naručje.√ Začudio se. Celestria mu se nasmiješila, svjesna da je zbog vina postala neoprezna. Osjetila je drhtaj uzbuđenja što je izazvala takvu reakciju. On je zatresao glavom i potapšao je po ruci. ≈Dođi, idemo na plesni podij prije nego što kažeš nešto što ćeš zažaliti.√ Kasnije te noći Monty je opet stajao pokraj prozora u bratovoj radnoj sobi. Svi su se drugi povukli na spavanje. U zraku je lebdio miris cigareta i vina, koji je postajao kiseo kako su prolazili sati. U ruci je držao praznu bocu šampanjca. Bio je otkopčao prsluk i odvezao leptir-kravatu, koja mu je sada labavo visjela oko vrata. Kiša je još udarala po staklu i vjetar je sablasno zavijao dok je trčao oko kuće i lovio vlastiti rep. Nije više bio žovijalni Monty kojega su svi poznavali i voljeli, već čovjek opterećen svojom prošlošću 71


Santa Montefiore

i praznom stvarnosti svoje budućnosti. Polja svojeg života posijao je ne misleći na žetvu. Užitak je bio u uzgoju, no izgubio je nadzor nad urodom. Iz toga je postojao samo jedan izlaz.

72


6.

U

jutro poslije zabave Julia je upala u Celestrijinu sobu, lica siva poput hladne kaše, objavljujući glasom promuklim od brige da Bouncy nije u svojoj sobi i da ondje nije bio otkako su ga bratići ostavili prethodne noći na stubama. ≈I ti si ga vidjela, Celestria, zar ne?√ Glas joj je pukao i počela je plakati. Odjednom je izgledala tako sitna dok je stajala ondje u dovratku u svojem kućnom haljetku, nepočešljane kose koja je stršala kao peruška za prašinu. Celestria se izvukla iz kreveta. ≈Rekla sam mu da ode spavati√, odgovorila je, lecnuvši se od boli u glavi. Skinula je svoj jutarnji ogrtač s unutarnje strane vrata i glasno zijevnula. ≈Jesi li vidjela da je ustao? Je li otišao u krevet?√ ≈Ne.√ ≈Nije s dadiljom. Mogla bih ubiti tu rasijanu ženu što je dopustila da se to dogodi.√ Protrljala je čelo dlanom i duboko udahnula. ≈No dobro. Kuća je velika. Naći ćemo ga.√ ≈Zar ga Harry i ostali nisu otpratili u njegovu sobu?√ ≈Naravno da nisu. To su samo dječaci.√ ≈Pretražimo kuću od podruma do tavana. Negdje mora biti!√ Julia je bespomoćno zatresla glavom. ≈Sve smo pročešljali. Svi traže, ali nigdje ga nema.√ ≈Prestrašio se nevremena. Ne bi otišao van, to je sigurno!√ Celestria se sjetila kako je dan prije trčao prema moru i želudac joj se digao od mučnine. Pridružila se potrazi. Počela je od potkrovlja. Otvorila je svaki ormar, zavirila pod svaki krevet, komodu s ladicama, 73


Santa Montefiore

kauč i stolac. Zvala ga je po imenu, no instinktivno je znala da ga nema. Kuća se doimala praznom. Srce joj je stalo kada je pomislila na jezovite mogućnosti. Pritisnula je nos na prozor. Kiša je prestala i nebo je bilo svijetlo modro na nedužnoj svjetlosti zore. U daljini, more je bilo mirno. Je li Bouncy sam otišao na plažu? Tražili su svi zajedno, u tišini, ne izgovorivši ono čega su se najviše bojali. Celestria je zamišljala strašnu sliku kako ga je more uzelo. Kako ga je progutalo. Odvuklo ga na dno, gdje sada leži, ne miče se i ne diše. Vidjela je dadilju, koja je poput duha izvikivala njegovo ime slabašnim i beznadnim glasom. Nije se usudila uhvatiti njezin pogled. Dijelile su tajnu koja je sada imala teške posljedice: koliko je malo nedostajalo da ga izgubi dan prije. Archie je pretraživao vrtove. Zabrinuta lica, svako bi malo stao, podbočio se i u očaju odmahnuo glavom. Kako jedan dječačić može nestati usred noći? Celestria je otrčala mokrom stazom na plažu. Kamenje je ranjavalo njezina bosa stopala, no previše se žurila da bi se vratila po cipele. Morala je znati je li se mali Bouncy utopio. Nikome nije mogla reći zašto sumnja da je ondje, zapravo to ni sama nije znala. Znala je samo to da je nešto vuče onamo, pokušavajući joj reći da odgovor leži u moru. Iako je bilo rano, sunce joj je grijalo lice. Zrak je mirisao na čistoću i travu nakon oluje. Došla je do stijena i gledala hoće li vidjeti svoga malog nećaka. Srce joj je jako lupalo, u grudima ju je stezalo, no osim osamljenoga galeba koji je kljucao školjke koje je nanijela plima, žal je bio pust. Tada ju je vidjela, ili bolje, nije ju vidjela. Očevu barku. Pogledala je mjesto na kojem je obično ležala na pijesku, privezana za kolac koji je stršao iz pijeska. Nije je bilo. Kolac je stajao sam. Isprva je pomislila da je barku odnijelo nevrijeme. No, valovi nisu poremetili pješčane dine i u pijesku su još bili svježi tragovi povlačenja barke po žalu. 74


More izgubljene ljubavi

Nekoliko stotina metara dalje gubili su se, što je značilo da je bila odvučena samo nekoliko sati prije. Morala je ocu odmah reći da mu je netko ukrao barku. Možda je uzeo i Bouncyja. Trčala je najbrže što je mogla, posrćući po stazi, trepćući da otjera suze zbog spoznaje da se dogodilo nešto zaista strašno. Budući da su joj noge bile mokre odlučila je ući u kuću kroz praonicu posuđa, odakle se išlo u prostorije u kojima je boravio Purdy i gdje su stajali hrana i sudoperi Julijine posluge. Svjetla nisu bila upaljena pa je zaključila da je Purdy u potrazi za svojim jutarnjim keksom. U panici potrage za Bouncyjem, svi su zaboravili na Purdyja. Otvorila je vrata i ušuljala se. Osjećao se jak pseći vonj. Kroz polumrak ga je vidjela kako leži u košari. A potom, zapanjena, ugledala je nešto malo sklupčano pokraj njega, s krpicom čvrsto stisnutom u šakama i pritisnutom na usta. To je bio Bouncy. Od olakšanja joj se zavrtjelo u glavi. Shrvana, Celestria je počela jecati. Purdy je otvorio oči i uzdahnuo. Očito je neko vrijeme bio budan, čekajući da se njegov mali prijatelj probudi pa da može ustati. Dijete se nije pomaknulo. Celestria je kleknula i pogladila ga po čelu. Koža mu je bila topla i svilena. Zagnjurio je nos u krpicu i ispustio dug uzdah. ≈Bouncy√, tiho je rekla. Otvorio je oči i sjeo, omamljen i dezorijentiran, s dubokom borom na čelu. Purdy je iskoristio priliku i ustao, veselo mašući repom. ≈Bouncy, dragi. Što tu radiš? Svi smo te tražili.√ ≈Bojim se ol-l-luje√, tiho je rekao motajući svoju krpicu u loptu i pritišćući je pod bradu. ≈Gdje je mama?√ Podigla ga je u naručje i poljubila ga u tjeme. Mirisao je na Purdyja. ≈Idemo je naći. Ne možeš ni zamisliti koliko će biti sretna što te vidi.√ Julia je bila spremna na najgore. Njezino najmlađe, najdragocjenije dijete odlutalo je u noć i utopilo se u moru. Samo 75


Santa Montefiore

je pitanje vremena kada će naći njegovo malo tijelo izbačeno na pijesak. Vidjela je policajca na vratima, sprovod, sićušni lijes i svoju tugu, koja će je uroniti u vječnu tamu i očaj. ≈Strina Julia!√, viknula je Celestria zatekavši je sklupčanu na kauču u predvorju, okruženu Archiejem, Penelope, Miltonom, Lotty i dadiljom, koja je izgledala prestrašena. ≈Mama!√, uskliknuo je Bouncy kada ju je ugledao, pružajući ruke prema njoj. Julijino lice otvorilo se poput suncokreta, prije nego što je briznula u plač. ≈Dragi moj Bouncy!√, jecala je. ≈Gdje si bio?√ Držala ga je na grudima, obujmila ga rukama i zagnjurila glavu u njegovu kosu. ≈Našla sam ga kako spava u psećoj košari s Purdyjem√, rekla je Celestria. ≈S Purdyjem? Za boga miloga, pa što si ondje radio?√ Julia se počela smijati. ≈Bojao sam se o-l-l-luje√, Bouncy je odgovorio, gnijezdeći se u majčinu zagrljaju. ≈Purdy me šuvao.√ ≈Pametni Purdy!√, uzviknuo je Archie, malo prejako tapšući sina po leđima. ≈Dobar je on momak. Fini lovački pas, kao i naša dadilja! Lotty, budi dobra curica i reci Davidu da prestane tražiti. Otišao je pogledati u ribnjak.√ ≈Ja idem probuditi dečke√, rekla je dadilja tihim glasom. ≈Da Bouncy ostane s vama, gospođo Julia?√ ≈Da, molim√, rekla je Julia gledajući staricu kako odlazi. ≈Dadiljo√, nastavila je i ova se okrenula, ruku skupljenih kao u molitvi. ≈Da, gospođo Julia?√ ≈Niste vi krivi.√ ≈Hvala, gospođo Julia.√ Celestria je gledala dadilju kako se teška i spora koraka penje stubama. Imala je živu želju da strini kaže za događaj dan prije. Imala je Lotty pravo, dadilja je prestara. Postoje domovi za ljude poput nje. Onda se sjetila očeve barke. 76


More izgubljene ljubavi

≈Gdje je mama?√, pitala je. ≈Netko je ukrao tatinu barku.√ ≈Kako to misliš?√, rekao je Archie. ≈Nema je.√ ≈Valjda ju je odnijelo nevrijeme√, rekao je Milton. Montyjeva barka bila je manje važna u usporedbi s Bouncyjevim nestankom, koji se zamalo pretvorio u tragediju. ≈Ne, netko ju je vukao po plaži. Još se vide tragovi.√ ≈Reći ću tvom ocu kad siđe na doručak√, rekao je Archie. Bouncy se sada topio uživajući u pažnji. Sjedeći na majčinu krilu, potanko je pripovijedao svoju pustolovinu. Netko se nakašljao. Bio je to Soames, koji je ukočeno stajao na vratima, izglačan i ulašten u svježoj bijeloj košulji i fraku, poput šake u oko među kućnim ogrtačima i nepočešljanim kosama. ≈Doručak je poslužen u blagovaonici, g. Archie√, rekao je i lagano kimnuo. Bilo mu je neugodno što je gospođa Julia u spavaćici. Skrenuo mu je pozornost zvuk na vrhu stuba, gdje se iznenada pojavila Pamela odjevena u ružičast svileni haljetak koji je sezao do poda, plave kose začešljane unatrag, s Poochijem koji joj se udobno smjestio pod rukom. Bez daljnjeg ustručavanja, diskretno se povukao. ≈Čujem da smo izgubili Bouncyja√, rekla je i potom se s olakšanjem nasmiješila vidjevši svojeg malog nećaka kako se igra na majčinu koljenu. ≈Hvala nebesima da je dobro. Poochi već satima grebe po vratima. Psi znaju kad nešto nije u redu. Eto, ti ludo pseto, sad se možeš opustiti, pronađen je. Gdje je bio?√ ≈Kod Purdyja√, rekao je Milton. ≈Idem ja doručkovati√, objavio je i krenuo u smjeru blagovaonice, gdje je kuharica poslužila pržena jaja i slaninu, prepečenac, zobenu kašu i sardine. ≈Nakon prošle noći, umirem od gladi. A ti, gospodine?√ Archie je pokazao glavom na svojeg šurjaka. ≈Jutro je bilo gadno√, rekao je. ≈Svi na doručak. Ne želimo da se sve ohladi.√ 77


Santa Montefiore

≈Gdje je tata?√ pitala je Celestria majku koja je klizila niza stube. ≈Ne znam. Zar ga nisi jutros vidjela?√ Nije se činila zabrinutom. ≈Netko je odvezao njegovu barku√, nastavila je Celestria. Pamela je izgledala zbunjena. ≈Ne vjerujem da bi tvoj otac tako rano isplovio.√ ≈Ja mislim da je ukradena. Netko ju je vukao po plaži. Vjerojatno prije koji sat.√ ≈Dobro, svakako mu reci kad ga vidiš. Ne brini se, dušo, može kupiti drugu. Bila je ionako stara i zapuštena.√ Celestria je pošla za majkom u blagovaonicu. Archie i Milton već su sjedili za velikim okruglim stolom i jeli svoja kuhana jela. Prostorija je mirisala na kavu i slaninu i Poochi je počeo sliniti. ≈Ah, pa ti si gladan, mali čovječe√, rekla je Pamela spuštajući ga na pod i nježno ga potapšala. ≈Što kažeš na komad slanine?√ Podigla je krišku prstima i njihala je pred njegovom njuškom. Archie je podigao obrve kada je psić zagrizao i kad je cijeli komad odjedom progutao. ≈Šteta bacati takvu deliciju na tu životinju√, rekao je gledajući ispražnjeni tanjur s jajima i slaninom na bifeu. ≈Cijelo jutro je bio nesretan√, rekla je Pamela nalijevajući si kavu. ≈Mali su psi vrlo senzibilni.√ ≈Ne budeš li pazila, Purdy će misliti da je komad slanine i slistit će ga za doručak.√ Pamela se nije nasmijala. Kad se radilo o njezinu voljenom ljubimcu, nije imala nimalo smisla za humor. Pogledala je svojeg šurjaka ledeno plavim očima i nastavila nalijevati kavu. ≈Taj bezvezni pas nije par za mojeg Poochija. Možda je malen, ali zna biti zao. Zubi su mu kao nokti.√ Archieju se nije dalo prepirati. ≈Je li svima bilo lijepo na zabavi?√, pitao je kada su odrasli zauzeli svoja mjesta za stolom. Celestria je primijetila da 78


More izgubljene ljubavi

je Melissu oblilo tamno rumenilo. Čak joj je u ušima srce počelo bubnjati. ≈Bilo je sjajno√, rekla je Penelope oduševljeno. ≈Melissa, ti si se zarumenjela!√ ≈Melissa?√, rekla je Lotty iznenađeno, a onda se sjetila kako je svoju sestru vidjela kako pleše s onim neodoljivo zgodnim Ircem koji je došao s Wilmottima. Celestria je i više nego rado Raffertyja prepustila Melissi, ako ga je ova htjela. Njihovo prevrtanje po kauču dokazalo je da, unatoč tome što je tada bilo posve zabavno, nije za nju dovoljno dobar. ≈Mislim da je Melissa zaljubljena√, hladno je ustvrdila Celestria, posve zaboravivši na očevu barku. Milton se okrenuo k svojoj kćerki. ≈Melissa?√, rekao je. Jadna djevojka nije više mogla izdržati i rekla je tiho: ≈On je vrlo šarmantan.√ ≈Tko?√, pitala je Pamela glasno. ≈Rafferty O’Grady√, odgovorila je Celestria. ≈Vrlo je zgodan.√ ≈Tvoj Rafferty?√, pitala je Pamela, okrećući se k Celestriji. ≈Nije on moj Rafferty. Samo smo plesali, to je sve. Šarmantan je. Gledao je samo Melissu.√ Činilo se da je Melissi laknulo kad je to čula i krv joj se povukla iz lica, pa je sada bila blijeda kao palačinka. ≈Drago mi je što se djevojke ne svađaju zbog muškaraca√, rekao je dobroćudno Archie. Pamela se nasmijala i ispustila još jedan komad slanine u Poochijeva usta. ≈Ah, mislim da im se ne sviđa isti tip muškarca√, rekla je samozadovoljno, sjećajući se Lottyne neprimjerene ljubavne veze i uvjerenosti svoje kćerke da će se udati bolje nego sve one zajedno. Nakon nekog vremena sišla je Julia u bijelim hlačama i dugom svijetloplavom kardiganu. Veliki akvamarini oko 79


Santa Montefiore

njezina vrata slagali su joj se uz oči, koje su blistale od sreće. Popila je svoju kavu i priuštila si cigaretu, koja joj je smirila živce pa su joj se ruke prestale tresti. Smiješeći se na svoj uobičajeni blistavi način, sve ih je zabavljala pričama od protekle noći. Harry, Wilfrid i Sam upali su, zajapureni, vrativši se iz šume kamo su otišli provjeriti što je s njihovim zamkama. Objavili su da se nijedan štakor nije utopio zbog kiše, ali da su svi zbog nje ostali u svojim rupama pa su zamke bile prazne. David je sjedio pred velikom porcijom jaja s prepečencem, a Lotty i Melissa su se došaptavale i smijuljile zaklanjajući usta rukama. Lottyne širom otvorene oči i Melissini ružičasti obrazi govorili su Celestriji da Rafferty nije s njezinom rođakinjom samo plesao. Uopće joj nije bilo stalo. Barem je ona njega odbila, pa joj je ponos bio neokrnjen. Prešla je pogledom oko stola. Raspoloženje je bilo veselo. Proslava je bila uspješna. Juliji je laknulo što je prošla. No, obitelj nije bila potpuna. ≈Mama√, rekla je Celestria. ≈Dušo, mislim da bismo ti i ja trebale danas otići u grad. Ovdje će se puno pospremati, a mi ne želimo smetati.√ ≈Gdje je tata?√ Pamela se ogledala oko sebe. ≈Pa, to je stvarno malo čudno. Nemam pojma kamo je otišao. Ne voli preskočiti doručak. Možda doručkuje u gradu. Znaš koliko voli razgovarati s ovdašnjim ljudima.√ Celestria se nagnula preko stola. ≈Striče Archie? Je li tata jutros uzeo vaš auto?√ ≈Ne. Kada sam otišao u garažu tražiti Bouncyja, još je bio ondje. Pomislio sam da se vražičak ušuljao unutra tijekom noći. Tko bi samo pomislio da će se ugnijezditi kod Purdyja, ha?√ Celestria je nestrpljivo kucnula prstima po stolu. ≈Zar nitko neće ništa učiniti?√ uzviknula je uzrujano. ≈Ja se ne bih brinuo√, rekao je Archie. ≈Doći će kad nanjuši slaninu.√ 80


More izgubljene ljubavi

≈Ali, barku je netko odvukao. Što radi nasred mora u ovo doba dana?√ ≈Peca?√, rekao je David nasmijuljivši se. ≈Možda hoće haringe za doručak.√ ≈Ne budi smiješan. Nešto nije u redu, osjećam.√ Za stolom je zavladala šutnja. Svi su se pogledali, potom su se sve oči zaustavile na Pameli. ≈Je li Monty sinoć otišao leći?√, pitao je Archie, skupljajući ostatak žumanca komadom prepečenca. Nije se činio nimalo zabrinut; zapravo, samo se pretvarao zbog svoje nećakinje. ≈Naravno da jest.√ ≈Je li bio pripit?√ ≈Nismo li svi bili?√ ≈Bio je ondje kad si ustala?√ ≈Ne.√ Izgledala je posramljeno, što joj nije bilo nalik. ≈Ali to se ionako rijetko događa, s obzirom na to da ja često uopće ne ustanem.√ ≈Mislim da bismo ga trebali potražiti√, rekla je Celestria ustajući. ≈Ja ću ti pomoći!√, javio se Harry uzbuđeno, a za njim bučno i njegova dva bratića. ≈Možda se uhvatio u neku od naših zamki.√ ≈Nije smiješno, Harry!√, prasnula je Celestria. ≈Mislim da nemamo razloga za zabrinutost√, rekao je Milton. ≈Ako je ikada postojao tip koji se zna brinuti za sebe, onda je to Monty. Vjerojatno je otišao u šetnju da razbistri glavu. Ne okrivljujem ga. Što ti kažeš na to, stari? Mojoj bi glavi dobro došlo malo prozračivanja.√ Dva su muškarca ustala. ≈Otvorit ćemo četvore oči za Montyja.√ ≈Majko, zar ti nećeš ništa poduzeti?√, rekla je Celestria raz­draženo. ≈Ja idem na plažu vidjeti je li ondje.√ ≈Ma daj, dušo, previše dramatiziraš!√ ≈No, pa netko ga mora potražiti. Ako je tom barkom isplovio po nevremenu, gotovo se sigurno utopio. Onda, kako vam sada godi vaša kava?√ Bijesno je izašla iz prostorije. 81


Santa Montefiore

≈Uvijek sam govorila da je rođena za pozornicu√, rekla je Pamela kada je više nije bilo. ≈Kakvo jutro!√, rekla je Julia uz uzdah. ≈Sada od zabave nije ostalo ništa, osim smeća koje treba odnijeti. Ipak, vrijedilo je truda. Archieju se svidjelo, a to je uostalom bio smisao svega toga.√ ≈I djevojkama se svidjelo, iako malo previše, sudeći prema izrazu na Melissinu licu√, rekla je Pamela i nasmijala se. ≈Mlade su√, rekla je Penelope. ≈Ja se i dan-danas sjećam svojeg prvog poljupca.√ ≈Stvarno? Tko je to bio?√, pitala je Julia, tresući pepeo u staklenu pepeljaru koju je Soames bio stavio pred nju. ≈Čovjek po imenu Denis√, odgovorila je i potom frknula nosom. ≈Nadam se da je poljubac bio sve što je Denis učinio√, hladno je rekla Pamela. ≈Žena mora uvijek paziti i na rimu!√ Celestria je pohitala stazom prema moru. Za njom su išli Harry, Wilfrid i Sam, iako oni nisu bili nimalo zabrinuti. Monty je bio najpouzdaniji, najrazumniji čovjek kojeg su znali. Bio je junak koji je uvijek spašavao sve druge. Kada je trebalo postaviti zamku, Monty je znao kako je složiti i kamo je postaviti. Ako je trebalo podići logor u šumi, Monty je znao najbolje drvo i kako umetnuti treske između cjepanica sa sijenom. Znao je kako se kremenom pali vatra i kako se peku kesteni. Kako se iz daljine ubija zečeve, kako ih se odere i ispeče za večeru. Osim toga, bio je izvrstan pomorac. Jednom je od svoje male barke napravio gusarski brod i poveo ih na pučinu u potragu za lađama iz Španjolske krcatim zlatom. Nosili su poveze za oči, poderane majice i boce limunade, koju je Monty zvao ≈rum√. Nitko nije poznavao more bolje od Montyja. Bilo je nezamislivo da bi se utopio na moru. 82


More izgubljene ljubavi

Celestria je sada znala zašto ju je more toga jutra povuklo k sebi. Nije to bilo zbog Bouncyja, nego zato što je upravo progutalo njezina oca. Mirnoća njegove površine bio je jednostavno san puna želuca. Zrak je bio vlažan i slan, sunce joj je grijalo lice, nebo je bilo blistavo modro, oprano kišom. Iako je jutro bilo savršeno, Celestria je osjećala mučninu u želucu. Dok je stajala nasred široke plaže, sjene izobličene liticama i stijenama i bespomoćno gledala u more, neki je ribar, izvlačeći svoju mrežu, podigao pogled prema maloj barci koja se njihala na obzoru. ≈Hej, Skippere, vidiš ono tamo?√ doviknuo je prijatelju. Merlin, nadimkom Skipper, stao je trenutak zaklanjajući oči od sunca žuljevitom rukom. ≈Izgleda kao čamac√, polako je odgovorio. ≈Ribarski čamac?√, ponovio je Trevor. ≈Motorni čamac√, rekao je Merlin upućeno. ≈Vidiš koga unutra?√ ≈Ne, osim ako spava√, nacerio se Trevor otkrivajući veliku rupu na mjestu gdje su nekoliko godina prije bila istjerana dva prednja zuba u tučnjavi ispred Snout & Hounda. ≈Bolje da odemo pogledati√, rekao je Merlin. ≈Hajde da prvo obavimo ovo.√ Završili su sa svojim poslom istresavši ribu u velike bačve, gdje se izvijala hvatajući zrak i polako ugibala. Potom su se prevezli do barke. Privukli su svoje plovilo uz bok pa je barka poskočila na valu. ≈K vragu!√, rekao je Trevor naginjući se da bolje pogleda unutra. ≈Prazna je.√ Zamišljeno je protrljao čekinjastu bradu. ≈Nema žive duše√, rekao je Merlin začuđeno. ≈Kamo je mogao otići?√ ≈Pojma nemam. Pojela ga velika riba.√ Merlin se počeo smijati na vlastitu šalu. Trevor mu se pridružio. Njemu je bilo smiješno sve što bi Merlin rekao. ≈Što ti misliš?√, pitao je Merlin nakon nekog vremena vrteći glavom. 83


Santa Montefiore

≈Jadnik se napio i utopio. Gle, eno boce tamo.√ Doista, u jednom kutu ležala je odbačena boca šampanjca, kotrljajući se pod sjedalom. ≈Je li što ostalo?√ ≈S ovog mjesta gdje stojim izgleda prazna.√ ≈Što je onda ono?√ ≈Koje?√ ≈Ono zlatno, pored boce.√ ≈Znači, ja moram po to? Sranje!√ Trevor je prekoračio i ušao u barku. Sagnuo se i uzeo zlatan sat na lancu. ≈Lijepo!√, rekao je okrećući ga. ≈Džepni sat. Vrlo otmjeno!√ ≈Radi?√ Trevor ga je otvorio jednim potezom kao da otvara kamenicu. ≈Pokazuje vrijeme kao dama.√ Zazviždao je s odobravanjem. ≈Znaš moj vic o dami?√ ≈Ne znam, ispričaj mi.√ Merlin se počeo smijati i prije nego što ga je ispričao. ≈Pozoveš damu na sudar. Ako kaže ne, to znači možda, ako kaže možda, znači da, a ako kaže da, nije dama!√ Trevor je opet okrenuo sat. ≈R.W.E.M.√, pročitao je, škiljeći. ≈Tko bi to bio?√ ≈S takvim zlatnim satom? Može biti samo jedna obitelj u kraju.√ ≈Na koga misliš?√ ≈Na Roberta Montaguea.√ Trevor je zazviždao i podigao obrve. ≈Ti bokca√, rekao je i glupo se nasmijuljio. ≈Idemo natrag javiti loše vijesti.√ ≈Nemaš ti pojma koliko će biti loše√, ozbiljno je odgovorio Merlin. Više se nije smijao.

84


7.

K

ada je Princeza bila dovučena u pendriftsku luku ljudi su se počeli okupljati na pristaništu, privučeni znatiželjom i mirisom tragedije koji je puhao s mora. Merlin je privezao barku za bitvu, a Trevor je uzeo zlatni sat. ≈Što se dogodilo gospodinu Montagueu, Skippere?√, viknuo je neki muškarac. ≈To je njegova barka ako se ne varam.√ Merlin nije znao kako odgovoriti. Instinktivno, znao je da obitelj treba biti prva koja će doznati. ≈Ništa√, prepredeno je odgovorio. ≈Razbila se, to je sve.√ Okupljeni su počeli mumljati među sobom i Merlin je znao da mu ne vjeruju. Pohitao je cestom prema Snout & Houndu. Bijela gostionica s crnim gredama i tamnim prozorčićima ugošćivala je umorne ribare i krijumčare već više od tristo godina. ≈Moram se poslužiti telefonom√, rekao je Merlin kada je ušao. U prostoriji je zavladao muk i kroz zadimljeni zrak vidjeli su zabrinuto lice i po tome shvatili da se dogodilo nešto strašno. Koliko god mu je bilo draže da je s gospođom Julijom mogao razgovarati bez svjedoka, telefon je bio na šanku gdje je nekolicina mještana rano ručala. Nitko se od njih nije trudio ni izgledati kao da ne sluša, a Merlin nije imao volje reći im da gledaju svoja posla, jer ionako će uskoro svi saznati. ≈Htio bih govoriti s gazdaricom√, rekao je Merlin kada se Soames javio svojim napuhanim glasom. ≈Bojim se da se gospođa Julia ne osjeća dobro√, odgovorio je. 85


Santa Montefiore

≈Gospodin Archie?√ ≈Ni on.√ ≈Hitno je. Radi se o gospodinu Montyju. Ovdje Merlin.√ Soames je bio prepoznao Merlinov promukli glas u trenutku kad ga je čuo, ali se nije htio upuštati u čavrljanje s mještanima. Nije namjeravao uznemiravati gospodina Archieja, koji je bio u radnoj sobi iza zatvorenih vrata, a gospođa Julia nadgledala je posao pospremanja u šatoru, trčeći uokolo poput Purdyja u lovu na fazane. No, Merlin je zvučao vrlo uznemireno, a Soames je znao da gospodin Monty nije bio na doručku. ≈Pričekajte trenutak, idem potražiti gospođu Juliju√, rekao je i stavio slušalicu na bife. Merlin je čekao dobrih pet minuta. Čuo je kuharičin mlitav glas kako se žali na količinu hrane koja je ostala od zabave. ≈To je nepristojno√, govorila je. ≈Ovim bi se moglo nahraniti cijelu vojsku. Nije prošlo dugo otkako smo još imali racioniranje hrane.√ Napokon se Soamesov glas opet čuo na vezi. ≈Preuzet će vaš poziv u dnevnoj sobi√, rekao je. Čuo se škljocaj, potom se s druge strane javila Julia. Soames je pomalo nevoljko spustio slušalicu. ≈Halo, Merline?√ Zvučala je zabrinuto. ≈Dobro jutro, gospođo Julia.√ ≈Što se dogodilo?√ ≈Barka gospodina Montyja. Jutros smo je našli na moru.√ ≈Zar gospodin Monty nije bio u njoj?√ ≈Samo njegov džepni sat, gospođo Julia. Trevor ga čuva za vas.√ ≈O bože!√, uzviknula je. ≈Odmah ću poslati Archieja.√ Za trenutak je oklijevala. Merlin je vidio da su svi pogledi u gostionici upereni u njega. Otvorena usta, oči iskolačene od znatiželje. Njezin glas je bio tih, kao da se bojala vlastitih riječi. ≈Ne mislite da je pao u more, zar ne?√ 86


More izgubljene ljubavi

≈U trupu barke nalazi se boca šampanjca, gospođo Julia. Mislim da biste trebali nazvati službu spašavanja.√ ≈Hvala vam, Merline.√ Julia je spustila slušalicu, ne usuđujući se gotovo ni disati. Prešla je sobu u transu. U nogama je osjećala težinu kao i u noćnim morama kada je pokušavala pobjeći od bezimene opasnosti. Archieja je zatekla u njegovu uredu. ≈Dogodilo se nešto strašno.√ Stajala je u dovratku, bijela kao duh. ≈Merlin je našao Montyjevu barku na moru. Od Montyja nema ni traga, a u barci su našli njegov sat i praznu bocu šampanjca.√ Archie je skočio na noge. ≈K vragu! Odmah ću nazvati službu spašavanja. Ne misliš valjda...√ Glas mu se izgubio. Julijin pogled bio je dovoljan odgovor. ≈Reci Miltonu da me čeka u autu√, dodao je glasnije. ≈Smjesta ćemo se odvesti u luku.√ Julia je učinila kako joj je rekao. Jedino na što je mislila, bila su ona jadna djeca. Ako se nešto dogodilo Montyju... Celestria se vratila kući zavojitom stazom u pratnji dječaka i Purdyja. Harry nije razumio njezin strah. Kao dvanaestogodišnjak, nije mogao zamisliti da bi išta uzdrmalo njegov sigurni mali svijet. Brbljao je sa svojim bratićima kao da je sve u redu. Celestria je osjećala mučninu. Od trenutka kada se probudila svijet se promijenio, kao da se u noći okrenuo oko svoje osi, i sve je izgledalo isto samo što je bilo posve drugačije. Kada je došla do kuće, ondje je vladao kaos. U jeku pospremanja Julia je sjedila na terasi s Penelope, Davidom, Melissom i Lotty. Mahnito je pušila, upala i siva lica. Celestriji je stalo srce. Mogla je naslutiti o čemu je riječ jer su govorili tihim glasovima i naglo zašutjeli kada su je ugledali. Pamelu nije nigdje vidjela. Niti svoje stričeve. Kada je došla do skupine nisu ništa rekli, samo su se kratko pogledavali, smrtno ozbiljnih lica. 87


Santa Montefiore

≈Celestria√, rekla je Julia napokon, polako ustajući. Nije bilo laka načina da se djetetu kaže kako mu je otac nestao na moru i da je vjerojatno mrtav. ≈Našli su barku tvoga oca.√ ≈A tatu?√, pitala je, svjesna da joj je glas tek nešto više od piska. Julia je odmahnula glavom, zatim pogledala mimo Celestrije u Harryja. ≈Što je bilo?√, pitao je gurajući ruke u džepove. ≈Tata. Rekla sam ti!√ Celestria je zaplakala. Julia im je brzo prišla i zagrlila ih. ≈Našli su njegovu barku, Harry. Nije bio u njoj, ali je bio njegov sat pa zbog toga vjerujemo da je noćas u neko doba bio u njoj. Uvijek ga nosi s bijelim frakom. Osim√, dodala je s nadom, ≈ako mu je ispao a da nije primijetio kada se iskrcao, prije nego što je netko ukrao barku. To je moguće, zar ne?√ Lotty je obgrlila Celestriju jednom rukom. ≈Traži ga služba spašavanja√, rekla je. ≈Sigurna sam da je dobro. Svi se brinemo bez razloga.√ ≈Vjerojatno postoji neko vrlo jednostavno objašnjenje√, složila se Julia. ≈S obzirom na to koliko poznajem svojeg brata, složila bih se s Julijom√, rekla je Penelope. ≈Monty nije tip koji bi se bacio u more. Život je previše dobar!√ ≈Što je uopće ondje radio? Tako rano ujutro?√ Celestria je bila zbunjena. ≈Gdje je mama?√ Nitko nije ništa rekao. ≈Ona ne zna?√ Celestria je bila zgranuta, ali ne i iznenađena. Svatko se previše plašio reakcije njezine majke da bi bio taj koji će joj reći lošu vijest. ≈Dobro, idem je naći√, rekla je i izašla. Gore na katu, Celestria je zatekla majku u njezinoj spavaćoj sobi, pokraj prozora, još uvijek u kućnom haljetku, s Poochijem na rukama. Gledala je more kao da je već znala da joj je progutalo muža. ≈Mama√, rekla je Celestria. ≈Tata je nestao na moru. Našli su njegovu barku i njegov džep­ ni sat.√ 88


More izgubljene ljubavi

Pamela je okrenula glavu i pogledala kćerku. ≈O čemu govoriš?√ ≈Tata je nestao. Našli su njegovu barku, ali nije bio u njoj.√ ≈Jesi li sigurna?√ ≈Posve. Stric Archie i stric Milton otišli su u luku. Služba spašavanja ga već traži.√ Pamela se gušila u suzama. ≈Misle da je mrtav?√ Spustila se na klupčicu uz prozor. ≈Ne mogu vjerovati. Zašto bi isplovio tom starom barkom u tako grozno jutro?√ ≈Jeste li se noćas svađali?√ Pamela je bila uvrijeđena. ≈Naravno da nismo!√ ≈Jeste li bili pijani?√ ≈Ne posebno.√ ≈Sigurna si?√ Sjetila se kako su se njezinoj majci tresle ruke i kako je nesigurno hodala. ≈Naravno da sam sigurna. Dobro, možda je bio malo pripit, ali ne dovoljno da učini nešto glupo. Monty nije takav, kao što znaš. Osim toga, bio bi ostavio poruku.√ U tom trenutku čuo se zvekir na vratima. Obje su žene pogledale u vrata u nadi da će na njih ući Monty, no umjesto toga provirilo je Harryjevo zabrinuto lice. ≈Je li to istina?√, pitao je tihim glasom. ≈Ne brini, Harry, dušo√, uzviknula je njegova majka, pohitavši k njemu u ružičasto-bijeloj svili da ga zagrli. ≈Tvoj tata će biti dobro. Vjerojatno pije kavu u gradu i čita novine. Znaš ti njega. Svi se moramo prestati brinuti. Što će misliti kad nas zatekne u ovakvom stanju?√ Privukla ga je u zagrljaj, pritišćući svoj napudrani obraz na njegov. Dolje u luci Merlin je čekao Archieja. U pristaništu se skupilo mnogo svijeta, mrmljali su među sobom i zamišljali sve moguće vrste nevjerojatnih razloga za nestanak gospodina Montyja. Najvjerojatniji je bio, svi su se složili, da su ga oteli, možda gusari. Zašutjeli su kada je Archie došao svojim Roverom i parkirao pred Snout & Houndom. U gostionici nije više bilo 89


Santa Montefiore

nijednoga gosta, konobara pa ni samoga gazde, koji se priključio mnoštvu vani u nadi da će barem vidjeti truplo. ≈Blagi bože√, rekao je Archie svojem šurjaku. ≈Što se tu zbiva?√ Izašli su iz automobila i krenuli. Ljudi su se razmaknuli da ih propuste, muškarci su skidali šešire da izraze poštovanje. Archie je prepoznao većinu lica, ali ih nije poznavao tako dobro kao njegov brat. Unatoč svojoj klasi, Monty je popio mnogo piva i odigrao mnogo partija pikada u Snout & Houndu i puno se s njima smijao na svoj tipično neopterećen način. Merlin je rukom dotaknuo šešir. ≈Evo tu je√, rekao je tužno pokazujući na barku. Trevor se pojavio iza prijatelja i otvorio dlan pokazujući džepni sat. Archie ga je uzeo. ≈Da, to je izvjesno njegov sat√, polako je rekao, prateći pogledom inicijale koje je njihov otac bio urezao da zabilježi Montyjev dvadeset prvi rođendan. Sada se činilo kao da je to bilo u nekom drugom životu. Spustio ga je u svoj džep. ≈Kako ste ga našli, Merline?√ Merlin se počešao po bradi. ≈Išli smo u ribe. Jutros oko devet. Bilo je maglovito, pa si mislim, ako je gospon Monty rano isplovio, možda se bio izgubio.√ Archie je zamišljeno kimnuo. Merlin je nastavio. ≈Trevor ju je prvi ugledao. Bila je daleko. Sigurno je otplutala. Kad smo došli do nje, Princeza je bila prazna, našli smo samo sat i bocu.√ Archie ga je upitno pogledao. ≈Bocu?√, ponovio je. Stisnuo je oči i pogledao Miltona. Milton je slegnuo ramenima. Monty nije bio pijanac. Merlin je kimnuo Trevoru, koji je ušao u barku i spustio se na koljena da dohvati bocu šampanjca koja je bila skrivena ispod sjedala. Dao ju je Merlinu. ≈Pogledaj ti to!√, uzviknuo je, držeći bocu u zraku tako da je svatko može vidjeti. ≈Unutra je poruka.√ ≈Poruka u boci?√, rekao je Milton u nevjerici. ≈To je sigurno neka šala.√ 90


More izgubljene ljubavi

≈Ako je šala, onda je neslana√, dodao je Archie klizeći pogledom po radoznalim mještanima. Uzeo je bocu od Miltona i pokušao treskanjem doći do poruke, no ona je ostala čvrsto u boci. ≈Morat ćete je slomiti, gospon Archie√, rekao je Milton. Okupljeni su postajali nestrpljivi. Mrmljanje je postalo glasnije. Možda je to poruka od otmičara. Ili njegova vlastita šala. Svi su znali da je Monty bio sklon smišljati sitne psine. Odjedanput, okupljeni su se morali razići jer se kroz gomilu probijao policajac. ≈Ah, inspektore Trevelyane√, rekao je Archie rukujući se s muškarcem. Inspektora Trevelyana niste mogli promašiti s njegovim bijelim pjenastim brkovima i nakostriješenim sijedim obrvama, nabreknute donje usne koja se nikada nije smiješila i sjajna nosa koji je izgledao kao nakupina otopljenog voska. Sa svojom kapom od tvida i bež kišnim ogrtačem bio je jednako koliko i Snout & Hound zaštitni znak Pendrifta iz vremena kojeg se više nitko nije sjećao. ≈Ni traga od njega, na žalost√, mrko je obavijestio Archieja. ≈Naš tim pretražuje litice, a služba spašavanja već je na moru. Zasad, ništa.√ Inspektor Trevelyan sada je gledao bocu. ≈Što je to unutra?√ ≈To i mi pokušavamo saznati√, Archie je odgovorio. ≈Prokleta stvar se ne miče.√ ≈Morat ćete je slomiti, gospodine√, rekao je inspektor Trevelyan. Archie nije bio siguran da želi da cijeli grad svjedoči onome što je stajalo u poruci. Ako je doista bila šala, ispast će vrlo glup. Ako je nešto gore, to ih se ne tiče. Prošao je kroz okupljene, kao što je često prolazio kroz svoje stado goveda, razmičući ih rukama. Zatim se spustio na jedno koljeno i grlićem boce udario o stijenu ispod pristaništa. Grlić 91


Santa Montefiore

se odlomio u komadu i bućnuo u more. Pazeći da se ne poreže na slomljeno staklo, izvadio je poruku. Bio je to komad papira uzet iz kuće. Iz Archiejeve radne sobe, točnije rečeno. Iz gornje ladice lijevo, gdje je držao svoj papir za pisanje i dopisnice. Na njemu je stajala samo jedna riječ. Riječ koja nije imala nikakva smisla, ali rukopis je bio Montyjev. Oprostite Milton je pogledao preko njegova ramena. ≈Što to sad zaboga znači?√ rekao je zbunjeno. ≈Sam bog zna!√ ≈Svakako ne samoubojstvo? Monty je posljednji za kojeg bi se reklo da bi se ubio. Zašto bi učinio takvo što?√ Archie nije osjećao ništa osim zbunjenosti. Bio bi tužan da je bio uvjeren kako je njegov brat učinio nešto takvo. Ali nije bio. Prvo, Monty je bio najsretniji čovjek kojeg je poznavao. Drugo, bio je pravi katolik. Treće, volio je svoju ženu i djecu. Tri vrlo dobra razloga da sve to ne okonča. ≈To je ludilo!√, bijesno je uzviknuo. ≈Kad se pojavi, sam ću ga ubiti!√ Pokazao je poruku inspektoru Trevelyanu. ≈Meni to izgleda kao samoubojstvo√, rekao je ovaj vraćajući je. ≈I moglo bi biti tako√, složio se Archie, ≈da je to napisao bilo tko drugi osim moga brata. Ja u to jednostavno ne vjerujem.√ ≈Mi ćemo nastaviti potragu√, rekao je inspektor Trevel­ yan. Ramena su mu se zgrbila, napeta od groznog posla koji je obavljao. ≈Ako se bilo što otkrije, dolazimo ravno u Hall.√ ≈Hvala√, rekao je Archie mršteći se. Archie i Milton vratili su se kući smeteni. Merlin i Trevor sjedili su u gostionici i po stoti put prepričavali događaj dok su svi drugi iznosili svoja mišljenja o tome što se prema njima stvarno dogodilo. Ništa nije tu zajednicu bolje ujedinjavalo od dobre zagonetke. 92


More izgubljene ljubavi

Kada se Rover zaustavio pred Pendrift Hallom ostatak obitelji istrčao je van na šljunčani kolni prilaz, očajnički želeći čuti vijesti. Archie je odmahnuo glavom. ≈Taj je stvarno lud!√, rekao je srdito. ≈Ostaviti onu blesavu poruku u boci šampanjca. Zašto bi takvo što uopće učinio?√ Pamela je uzela poruku. ≈Rukopis je njegov√, rekla je. ≈Ti ne misliš da se... Ne bi on to. Monty, ne. Ovo je neka šala!√ Bilo je prekasno da zaštiti Celestriju i Harryja. Poruka je već bila dodana dalje i svi su je smatrali besmislenom. ≈Možda je ono što je počelo kao šala, kada je bio pijan i veseo na kraju zabave, završilo katastrofom√, rekla je Penelope. ≈Hoćeš reći da je mrtav?√, rekla je Pamela ljutito. ≈Kažem da je možda slučajno pao i utopio se.√ ≈A to znači da je mrtav. Zašto to nitko ne priznaje? Moj muž i otac moje djece je mrtav!√ Položila je ruku na čelo i zavrtjelo joj se u glavi. ≈O bože. Moram leći. Imam osjećaj da ću izrigati dušu!√ Julia i Penelope priskočile su joj u pomoć, uzimajući je svaka pod jednu ruku i povele je natrag u kuću. Celestria i Harry su ih gledali. Nijedno nije imalo želju poći za njima. Kada bi Pamelu uhvatio jedan od njezinih napadaja slabosti, bilo je bolje skloniti joj se s puta. ≈Trebam nešto žestoko. Soamese!√ Archie je koračao za njima. ≈Soamese!√ Soames se pojavio u predvorju, bezizražajna lica, nadajući se da se neće vidjeti kako je cijeli razgovor prisluškivao kroz prozor smočnice. ≈Odmah mi donesi viski. I jedan za gospodina Miltona.√ Celestria i Harry, u pratnji Melisse i Lotty, Wilfrida i Sama, pošli su za Davidom i dvojicom muškaraca u Archiejevu radnu sobu. Bila je to knjižnica s policama za knjige do stropa i s praznim kaminom okruženim tamnocrvenom kožnom ogradom i dvjema izlizanim kožnim sofama. 93


Santa Montefiore

Archiejeva stolica u kojoj je čitao oblikovala se prema njegovu tijelu otkrivajući pjenastu nutrinu, poput crijeva jednog od mrtvih zečeva koje su ulovili dječaci. Zrak je bio zagušljiv, kao da prozor dugo nije bio otvaran. Celestria se, uz probadanje srca, sjećala mrka izraza na očevu licu noć prije, kada ga je neopaženo gledala s vrata. Bacila se na sofu pokraj Harryja, koji je postao vrlo tih i blijed. Obgrlila ga je jednom rukom i privukla ga bliže. Bio je jadan poput ispuhana balona i oči su mu sjajile novim suzama. Melissa i Lotty stisnule su se lijevo i desno od njih. Celestria je pogledala Archieja. ≈Mama ima pravo, zar ne? Tata je mrtav.√ Soames je donio piće na pladnju. Archie je otpio gutljaj i progutao s izrazom očaja na licu. Sve je to bilo vrlo zbunjujuće.√ ≈Neću ga otpisati dok ne vidim tijelo√, rekao je, a brkovi su mu se prkosno trznuli. ≈Ili barem neke dokaze da je mrtav.√ ≈A umorstvo?√, rekao je David, tonući u naslonjač svoga strica. Archie je bio previše uzbuđen da bi sjedio. Milton je otišao k prozoru, s rukama u džepovima i gledao van kao da očekuje da Monty prijeđe preko tratine. ≈S kojim motivom?√, rekao je Archie. ≈Novac√, odgovorio je David slegnuvši ramenima. Archie je to odbacio snažno odmahnuvši glavom. ≈Ni u kom slučaju. Možda jest bogat, ali nije Krez*.√ ≈Možda Penelope ima pravo√, složio se Milton. ≈Ono što je počelo kao vic, završilo je katastrofom.√ Celestria je pogledala Wilfrida i Sama, koji su sjedili na sofi prekoputa ukočeni od šoka. ≈Što ste vi svi radili kad ste bili s njim u barki?√ ≈Igrali se gusara√, odgovorio je Sam. * kralj Lidije u 6. st. pr. Kr.; u grčkom i perzijskom svijetu njegovo ime postalo je sinonim za bogata čovjeka ∑ op. pr. 94


More izgubljene ljubavi

≈Jeste li ikada stavljali poruke u boce?√ Wilfrid i Sam zamišljeno su se pogledali. Okrenula se k bratu. ≈Je li tata ikada izvodio ludorije, kao na primjer da pada u more?√ ≈Pravili smo se da pucamo na španjolske trgovačke brodove√, rekao je Harry. ≈Nikada nismo stavljali poruke u boce, ali smo razgovarali o tome√, rekao je Sam. ≈Stric Monty nam je rekao da je, ako se izgubimo na moru, najbolje poslati poruku kući. Valovi će je odnijeti na obalu.√ ≈Divno√, rekao je Archie cinično. ≈Sumnjam da je poruka napisana na barci. Kao prvo, papir je bio iz mojeg radnog stola. Mislim da ju je tu napisao, našao praznu bocu i otišao s namjerom da učini nešto bedasto.√ ≈Znate da se volio igrati potrage za blagom u pijesku. Što ako je ta poruka u boci bila dio igre koju je smišljao?√, rekao je David. ≈Zašto onda napisati ‘Oprostite’?√ Archie je iskapio svoju čašu. ≈Ako sam ikada vidio neku poruku o samoubojstvu, to je takva poruka.√ ≈Ako se tata htio ubiti, u što veoma sumnjam√, nestrpljivo je rekla Celestria, ≈bio bi napisao dulju poruku. Jeste li ga ikad čuli da kaže nekoliko riječi kad je mogao ispričati cijeli roman? Ne bi nas ostavio u dvojbi. Bio bi rekao: ‘Nesretan sam, ovo je jedini izlaz.’ Ili nešto u tom smislu. Ne bi bio tako zagonetan. Tata nije nikada bio zagonetan.√ Za trenutak su svi šutjeli. Sve je upućivalo na samoubojstvo, ali nitko od njih nije vjerovao da je moguće. Potom se začuo neki tih glasić. ≈Tata ne bi htio da budemo tužni. On nas voli.√ Harryjevo jadno lice ostalo je nepokretno, osim jedne jedine suze koja je klizila niz njega, ostavljajući tanak, sjajan trag. Iz misli ih je prenula uporna zvonjava na ulaznim vratima. Nitko se nije pomaknuo. Činilo se da je soba zadržala dah jer su se Soamesovi koraci mogli čuti kako lupkaju po 95


Santa Montefiore

kamenom podu dok je išao prema ulaznim vratima, praćeni žamorom tihih glasova kada je razgovarao s osobom koja je zvonila. Hladan vjetar puhnuo je unutra i kliznuo po podu u radnu sobu, gdje je mala družina u strahu čekala vijesti. Celestria se stresla i prekrižila ruke. Osjećala je kako joj se grlo sve više steže i sramila se što ne može zaplakati. Kao da joj je bol oduzela moć da izrazi osjećaje. Zrak koji je dolazio bio je vlažan i mirisao je na more. Je li napokon izručilo tijelo njezina oca? Soames je napokon pokucao na vrata radne sobe. ≈Što je bilo?√, pitao je Archie napeta glasa. ≈Došao je inspektor Trevelyan√, odgovorio je Soames. Archie je za trenutak pogledao mlađu djecu. Pitao se gdje je dadilja i zašto ih Julia nije sve poslala nekamo da ne moraju prolaziti kroz agoniju čekanja. ≈Otprati ga u primaću sobu√, rekao je. Celestria je ustala u znak prosvjeda. ≈Sam ću ga odvesti√, rekao je odlučna glasa. Svi su gledali kako odlazi iz sobe i zatvara vrata za sobom. ≈Našli su tijelo√, rekla je Celestria rezignirano, trljajući vrat. ≈Znam da jesu.√ ≈Nemojmo prebrzo zaključivati√, rekao je Milton ne­ uvjerljivo. ≈Točno√, složio se David. ≈Ne budi luda, Celestria√, rekla je Lotty. ≈Ne vjerujem da je mrtav. Sve je to strašan nesporazum. Ima tata pravo, donosimo zaključke a ne znamo ništa.√ ≈Imamo poruku√, prasnula je Celestria. ≈Nema drugog zaključka koji bismo prebrzo donijeli.√ Činilo se da je prošlo jako mnogo vremena prije nego što se Archie vratio u radnu sobu. Lice mu je bilo sivo. ≈Našli su njegove cipele√, rekao je. ≈More ih je izbacilo na stijene.√ Celestria je uzdahnula. 96


More izgubljene ljubavi

Harry je zajecao. ≈Znači li to da je tata mrtav?√, pitao je. Celestria je razmijenila pogled sa stricem. On je tužno zatresao glavom. ≈Bojim se da gotovo sigurno jest√, odgovorio je. ≈Ali ne bi li čovjek izuo cipele da može plivati?√, rekla je Melissa. ≈Nije namjeravao ići plivati. Kakva glupost!√, odvratila je Celestria. Archie je zatresao glavom. ≈Bojim se da sve, poruka u boci, njegov džepni sat, cipele, govori da je oduzeo sebi život. Koliko god se činilo nevjerojatnim, Monty je počinio samo­ubojstvo.√

97


8.

O

tac Dalgliesh otišao je biciklom u Pendrift Hall čim je čuo vijest. Donijela ju je gđica Hoddel, iako nije u tom trenutku shvaćala razmjere glasine koju je čula. ≈Noćas se gospodin Monty napio i pao u more√, bila je rekla, radujući se obećanju skandala. ≈Svi pričaju o tome.√ Madež iz kojeg su rasle tri duge crne dlake drhtao joj je na desnom obrazu kada je uzalud pokušala prikriti veselje. Otac Dalgliesh bio je previše zgrožen da bi je dalje ispitivao, a osim toga, već je znao da su njezine vijesti često tek prazna naklapanja, iskrivljena i pretjerana kao u igri pokvarenih telefona. Čekao je kraj svojeg radnog stola da ona završi s pražnjenjem koša, poslom koji je mrzila, nadajući se da će je ispitivati, a potom gledao kako odlazi iz sobe s glasnim, ljutitim uzdahom. Odmah je nazvao policijsku postaju i govorio s uredom inspektora Trevelyana saznavši da gđica Hoddel nije onako slabo obaviještena kako se nadao. Monty nije bio viđen od zabave noć prije. Sada, nakon otkrića njegovih cipela, Trevelyan nije nimalo sumnjao da se siroti čovjek doista utopio, ostavivši dvoje djece bez oca i ženu bez muža da se o njoj brine. Strašna tragedija. Nesretan slučaj, nema sumnje. Obitelj je sigurno u potpunom šoku. Otac Dalgliesh mislio je na Celestriju, onu prelijepu, bezbrižnu djevojku koja je hodala kao da pleše, i znao je da mora otići k njoj. Još jedanput je išao biciklom kroz sunčane zrake, sada kroz jantarno svjetlo dana na izmaku. Na cestu su padale duge sjene, a raspršena svjetlost narančasta lišća podsjećala 98


More izgubljene ljubavi

ga je da se ljeto bliži kraju. Nije prošlo ni tjedan dana otkako se vozio tom istom cestom, vedra duha dok je toplo kolovoško sunce odozgo sjalo na njega. Nije mogao predvidjeti tragediju koja će ga nagnati da se opet uspne istom vijugavom stazom, srca teška kao kamen. Svoje je misli usmjerio na misu idućeg jutra i u sebi zamolio Boga da mu pokaže najbolji način da utješi obitelj Montague. Njegovo putovanje prekinulo je sporo krdo svijetlosmeđih krava koje su polagano hodale stazom pred njim. Oko njihovih raščupanih glava zujale su muhe dok su one raz­ draženo mukale, poput hrpe debeloguzih žena na ribarnici u subotnje jutro. Neki mladac sa štapom tjerao ih je da požure, no one su tvrdoglavo odbijale slušati naredbe. Otac Dalgliesh strpljivo je čekao da skrenu u polje, praćene uzbuđenim psom ovčarom koji svoj posao očito nije obavljao previše dobro. Uz pomoć molitve i meditacije, uspio je odagnati sve neprimjerene misli o Celestriji, toj očaravajućoj djevojci. Vrlo jednostavno, bio je izbačen iz ravnoteže. Znao je da, kada je opet vidi, više neće biti zabljesnut njezinom ljepotom, nego će vidjeti nutrinu lijepoga pakiranja, ljudsku dušu kojoj je sada silno trebala utjeha. Sramio se svoje slabosti, no znao je da će putovanje njegova života biti začinjeno kušnjom. Odlučio je oduprijeti se svakom izazovu s hrabrošću i uvjerenjem. Njegova će ga slabost samo ojačati i podsjetiti ga da je slab grešnik kao i svi drugi. Naučit će ga poniznosti. Tako je razmišljao otac Dalgliesh kada je stigao do Pendrift Halla. Pročelje kuće bilo je u sjeni jer je sunce stajalo nisko iza nje. Purdy nije istrčao da ga pozdravi kao što je učinio prvi put. No nije prošlo dugo a vrata su se otvorila i Soames je stajao poput starog stražara na najvišoj stubi, zabačenih ramena, visoko podignute glave, umornih očiju dok je gledao niz padinu svojeg dugog, zapovjedničkog nosa. Udisao je kroz raširene nosnice i, bez osmijeha, kimnuo 99


Santa Montefiore

pozivajući svećenika da uđe. Bila je to mrka dobrodošlica koju je širila sama kuća, koja je već izgledala kao da žaluje. ≈Pričekajte molim vas u predvorju√, rekao je Soames. ≈Obavijestit ću obitelj da ste tu.√ ≈Ako me ne žele vidjeti, potpuno razumijem√, taktično je rekao otac Dalgliesh. Batler je polako koračao po kamenom podu i pokucao na vrata primaće sobe. Ušao je i za sobom tiho zatvorio vrata. Otac Dalgliesh naćulio je uši, no nije čuo ništa osim ritmičnog kucanja staroga sata i napokon njegova tihog odbijanja kada je otkucao šest. Podigao je naočale više na nos i obrisao znoj s čela. Naporno je bilo uspinjati se biciklom. Uz sablasnu škripu otvorila su se vrata primaće sobe i Soames je stao u stranu da pusti oca Dalgliesha. Julia je sjedila na jednoj sofi s Penelope, a Melissa i Lotty na sofi nasuprot. Celestria je bila za glasovirom, kao da se sprema svirati. ≈Oče√, rekla je Julia, ustajući da ga pozdravi. ≈Tako sam zahvalna što ste došli.√ Ako ju je njegovo iznenadno pojavljivanje i zasmetalo, nije dopustila da se vidi. ≈Htio sam izraziti sućut√, rekao je, a pogled mu je odlutao do glasovira, odakle ga je Celestria tupo gledala. ≈Čuo sam strašnu vijest.√ ≈Izvolite sjesti√, rekla je Julia pokazujući rukom na naslonjač. Osjećala je da mu je neugodno i pokušala ga je na svoj uobičajeni vedri način opustiti. No, sama se osjećala tako malo vedro kao kišno nebo nad Cornishem. ≈Sve je to prilično zbunjujuće. Monty je ostavio poruku u kojoj moli da mu oprostimo i vjerojatno se bacio u more. No to mu je toliko nenalik, da nitko od nas ne želi vjerovati.√ Poseg­ nula je za svojim cigaretama. ≈Sviraj nešto veselo, dušo√, rekla je Penelope Celestriji. Pogledala je svećenika. ≈Imali smo naporan dan.√ Celestria je počela svirati, glazba je odjekivala prostorijom tako da je Julia morala govoriti glasnije da bi je se čulo. 100


More izgubljene ljubavi

≈Dječake sam poslala s njihovim bratićem Davidom da pucaju na zečeve. Bilo što, samo da skrene pažnju jadnom malom Harryju. Obožavao je svoga oca.√ ≈Kako je njegova supruga?√ Penelope je odgovorila ne razmišljajući. ≈U postelji je, ima migrenu. Sumnjam da će ikada više ustati.√ ≈Hoće li doći sutra na misu?√, pitao je otac Dalgliesh. ≈Ne, zaboga√, brzo je odgovorila Julia. ≈Ona nije vjernica.√ Nije htjela ponoviti stvari koje je Pamela bila rekla o Crkvi. Nije bilo pošteno prikazati je u lošem svjetlu nekom strancu. No, ako se otac Dalgliesh nadao dati joj utjehu, morat će se zadovoljiti molitvom. ≈Archie je otišao reći našoj majci, a Milton je u potrazi za tijelom√, rekla je Penelope svojim jakim, punim glasom, ne misleći na nećakinju. ≈Ako su našli cipele, onda moraju postojati i stopala. Ako ima stopala, mora biti i noga. Monty negdje mora biti, osim ako nije u trbuhu neke ribe.√ Celestria je iznenada prestala svirati i ustala je. Bila je blijeda kao smrt, što je naglašavalo njezine plave oči. Kosa joj je bila začešljana od lica i prikvačena na tjemenu odakle se valovito spuštala niz leđa, pa je izgledala mlađa i krhkija. ≈Ja uopće ne mislim da se utopio√, rekla je. ≈Zašto bi se svezane cipele same od sebe pojavile? Vjerovala bih da su u cipelama bila stopala.√ ≈Ja se slažem s Celestrijom√, rekla je Melissa. Lotty je odrješito kimnula. ≈Ja mislim da je otet.√ ≈A čemu onda poruka?√, ljubazno je pitala Julia. ≈Bio je prisiljen napisati je√, odgovorila je Celestria. Prošla je mimo svećenika i pridružila se svojim rođacima na sofi. ≈Ali papir je uzet iz Archiejeve radne sobe√, prosvjedovala je Julia i povukla dug dim. Od svega ju je toga boljela glava. ≈Onda je netko provalio i natjerao ga da to učini.√ Odjednom bijesna, pogledala je svoju tetu i strinu. ≈Tata 101


Santa Montefiore

nije počinio samoubojstvo.√ Okrenula se prema svećeniku. ≈On je pobožan čovjek. Vjeruje u raj i pakao. Svatko zna da se time što se ubiješ ne dolazi brzo u raj nego u vječno prokletstvo. Zašto bi vječno prokletstvo bilo bolje nego život?√ Pogledala je u njegova stopala i zamijetila da nosi rasparene čarape. Otac Dalgliesh pratio je njezin pogled i htio je propasti u zemlju. Opet se dogodilo isto: jedna čarapa crvena, druga žuta. Pogledali su se i Celestria mu je uputila slabašan smješak. Unatoč tragičnom tonu toga dana, svećenik nije mogao a da ne uzvrati osmijehom. ≈Onda nema druge nego čekati√, rekla je Julia uz uzdah. ≈I moliti√, dodao je otac Dalgliesh ozbiljno. ≈Što god se dogodi, Božja je volja.√ ≈Ili Montyjeva√, rekla je Penelope hladno. Kada je Elizabet Montague čula novosti, isprva nije mogla vjerovati. ≈To nije istina. Robert nikada ne bi bio tako sebičan!√, bjesnila je, a lice joj je dobilo boju svježe modrice. Archie je pokušao racionalno razmišljati. ≈Znam. Nevjerojatno je. Ali to je jedino objašnjenje. Monty je nestao. Poruka u boci, cipele u moru, barka ostavljena na pučini, sve to upućuje samo na jedno. Da se Monty ubio.√ ≈Robert takvo što ne bi nikada učinio. Čak i ako je bio nesretan. Što nije bio, zato što bih ja za to znala. Majka sam mu, za boga miloga. To je sigurno neka šala. Bolesna šala. Ili otmica.√ Archie je uzdahnuo. Takvu je prepirku već imao s Davidom. Umorno je protrljao čelo. ≈Bojim se, majko, da u ovoj fazi ne možemo vjerovati ni u što drugo osim u najgore. Kako i zašto, to možda nikada nećemo znati, no Monty je najvjerojatnije mrtav.√ Elizabeth je utonula u sofu. ≈Ako je tako, onda neće proći dugo prije nego mu se i ja pridružim√, rekla je, glasom tihim od potisnute tuge. 102


More izgubljene ljubavi

Archie joj je natočio džin i zatim otišao k prozoru i zagledao se u sve slabiju svjetlost. Do njezine kuće dolazilo se od Halla brzo preko vrta i gledala je na more. Lijepa bijela kuća velikih prozora bila je izgrađena istodobno kada i glavna kuća, ali nije bila tako voljena i bila je neobično vlažna. Ostavljala je jednaki hladni dojam kao njezina gospodarica i kamin je morao gorjeti cijelo ljeto. Vani, more je bilo mirno pod nebom ružičastim poput plamenca. Po obzoru su plovili pernati oblaci i dobivali duboku nijansu sive dok je sunce tonulo za njim. ≈Čemu ta poruka? ‘Oprostite.’ Što da ti oprostimo, Monty? To što si ostavio ucviljenu obitelj? To što nisi rekao da si nesretan? Što si sve držao u sebi? Što nisi nikada tražio pomoć?√ Archie kao da je govorio sa samim sobom. ≈Nije bio nesretan√, prasnula je Elizabeth i zatim otpila velik gutljaj džina. ≈Bio je veseo. Oduvijek je bio veseo. Robert nikada nije ništa skrivao. Nije bilo iznenađenja. Uvijek je bio takav. Kao njegov otac. Otvorenijeg, čestitijeg čovjeka jednostavno nisi mogao naći. Ako je mrtav, onda to nije zato što je to htio. Smrt je našla njega i ugrabila ga.√ Uspravila se, ukočene vilice dok se borila s osjećajima. ≈Ali neću vjerovati dok se ne nađu dokazi. Nema pokopa dok se ne nađe tijelo. Dotad, moj je Robert još živ.√ Archie se okrenuo prema njoj. Bila je krupna žena, širokih bokova i snažna, dojmljiva lica, a ipak, u toj je hladnoj sobi izgledala vrlo sitna. ≈Zašto na neko vrijeme ne dođeš u Hall?√, ljubazno je predložio, iako mu Julia ne bi bila zahvalna što je to učinio. Njegova ga je majka strogo pogledala. ≈Možda jesam stara, ali četrnaest godina preživljavam sama. Nema razloga da sada ikome budem na teret. Sutra ću vam se kao i obično pridružiti na misi i voljela bih naći se nasamo s ocem Dalglieshom. Ako je Robert mrtav, onda će me jedino Bog moći utješiti.√ 103


Santa Montefiore

Dok je izlazio iz sobe Archie je čuo zvuk lomljenja stakla. Pohitao je natrag i majku našao na koljenima kako drhtavim rukama skuplja krhotine. Kleknuo je pokraj nje. ≈Pusti me na miru√, zarežala je. Žestina njezine reakcije ga je osupnula, no poslušao ju je. Okrenuo se još jedanput i vidio kako se spustila na pod i zagnjurila lice u ruke. Njegov prirodni poriv bio je da je utješi, ali ona se nije dala tješiti. Otišao je s osjećajem nedostatnosti koji ga je cio život progonio. Kako to da se Monty divio njemu? Čemu se imao diviti? Otac Dalgliesh prihvatio je svoj bicikl. Suton je bio težak, zrak hladniji, a vjetar je s mirisom mora nosio prvi dimni miris jeseni. Zastao je trenutak, pitajući se je li njegov posjet donio ikakvo dobro. Otac Hancock znao bi točno što treba reći. Ali on ne. On nije znao prave riječi ili nije imao govorničkog dara. Odjednom je osjetio nekoga iza sebe. Još uvijek držeći ruke na upravljaču bicikla, okrenuo se. Ondje, na pragu, sjedila je Celestria. Kresnula je šibicu i zapalila cigaretu i njezino ljupko lice odjednom je bilo obasjano u sumraku. ≈Mama mrzi kad pušim. Kaže da nije damski.√ ≈Mislim da vjerojatno ima pravo√, odgovorio je otac Dalg­liesh. ≈Ja mislim da se danas može oprostiti više nego ikad, što vi mislite?√ ≈Vrlo mi je žao, Celestria.√ ≈I meni. To je teška sramota. Izludili su me unutra. Stalno ista priča: ‘Čini se da je samoubojstvo, ali to toliko nije slično tati. Zašto bi to učinio?’ I tako dalje i tako dalje. Želim zapušiti uši i ništa više ne čuti. Što se mame tiče, ona opet ima migrenu i leži, a nema tate koji bi je riješio jada. Ima pravo teta Penelope, nikada se neće oporaviti.√ Podigla je pogled i ispuhnula dim u zrak. ≈Što čovjeka navede da sebi oduzme život?√ 104


More izgubljene ljubavi

≈Nepodnošljiva nesreća√, odgovorio je. ≈Depresija koja je toliko teška da je alternativa, ono što on misli da je alternativa, bolja od života.√ ≈Gledajte, to je ono što ja ne razumijem. Tata je bio tako sretan. Sve vrijeme. Uvijek se smiješio. Imao je vremena za svakoga. Njemu nitko nije bio previše malen ili nevažan da se njime ne bi bavio. Znate, bilo mu je stalo do ljudi. Bilo mu je stalo do nas. Volio je život. Zašto bi netko takav napisao poruku, stavio je u bocu, isplovio usred noći i onda skočio u more?√ Otac Dalgliesh naslonio je svoj bicikl na zid i otišao sjesti pokraj nje. Osjećao je da ima potrebu govoriti i bilo mu je drago što može biti od koristi. ≈Vi uvijek idete biciklom?√, pitala je i on je odjednom osjetio kako se miris zumbula ugrijava na njezinoj koži. Bilo je nečega zamamnog u mirisu proljeća zbog čega mu je u trbuhu zatreperilo. ≈Kada je vrijeme lijepo, idem√, odgovorio je. ≈A što kada pada kiša?√ ≈Pokisnem ili idem automobilom.√ ≈Znači, imate ga?√ ≈Imam.√ Nasmiješio se. ≈Ali ne volim voziti.√ ≈Bojite se?√ ≈Malo sam napet, recimo.√ ≈Kad ja budem učila voziti, mislim da će svi biti mnogo napetiji od mene.√ Držala je cigaretu na usnama i gledala ga kroz dim koji je ispuhala. ≈Ide li se u pakao kad se ubiješ?√, pitala je. ≈Nije na nama da uzmemo život koji nam je dao Bog.√ ≈Znači, ako se tata ubio, onda je vječno proklet?√ ≈On je u paklu dok Bog ne odluči oprostiti mu. Moramo moliti za njega.√ ≈Sluša li nas Bog?√ 105


Santa Montefiore

≈Zato i molimo, jer On sluša.√ Podigao je naočale malo više na nos. ≈Gledajte, da ste vi učinili nešto loše, bi li vam vaš otac to vječno zamjerao?√ ≈Naravno da ne bi.√ ≈Onda ste sami odgovorili na svoje pitanje. Bog je otac koji prašta. Ja međutim ne vjerujem da čovjek ostaje nekažnjen za umorstvo, a ništa manje i za vlastito umorstvo.√ ≈Cijeli život idem u crkvu zbog tate. Mama do toga nimalo ne drži. Ona nije pobožna i misli da je sve to smišljeno kako bi se jednostavne ljude držalo u pokornosti i neznanju. Ne mogu reći da sam ikada zaista razmišljala o Bogu.√ ≈Ali sada o njemu razmišljate.√ ≈To je zato što sam prisiljena. Ako je tata mrtav, nalazi se na mjestu kamo mu ja ne mogu doći. Tim mjestom vlada Bog, pa bih mogla pokušati govoriti s Njime.√ Otac Dalgliesh osjetio je kako mu se srce širi. ≈To je jedan način gledanja na to√, odgovorio je s nesigurnim smješkom. ≈Bog može biti velika utjeha u ovakvim trenucima.√ ≈Ipak, ja se i dalje nadam√, rekla je, okrenula se i otresla pepeo na šljunak. ≈To je posve prirodno. Dok nema dokaza, nada uvijek postoji.√ ≈Moj djed mi je govorio kako ljudi koji umru postaju zvijezde.√ ≈Lijepo razmišljanje.√ ≈Htjela bih da je sada tu.√ ≈Vaš djed?√ ≈Da. On bi znao što treba učiniti. On je od onih ljudi koji sve znaju.√ ≈Gdje živi?√ ≈U New Yorku.√ Povukla je posljednji dim cigare. Žar je svijetlio poput krijesnice. ≈Mami je Harry oduvijek bio najdraži, poslije nje same, naravno. A ja sam djedu posebna.√ ≈A vaš otac?√ 106


More izgubljene ljubavi

≈Tata? Njemu je svatko poseban.√ Otac Dalgliesh oprostio se s Celestrijom i gledao ju kako ulazi u kuću. Ostao je sam u tami, samo s blagim mirisom zumbula. Na prozoru na katu stajao je netko u sjeni i gledao ga. Pamela se ogrnula svojim šalom i drhtala. Nije se pomak­ nula dok svećenik nije zašao za ugao i nestao dolje na stazi. Potom je podigla oči k nebu, pitajući se postoji li uopće raj. Te noći Celestria je osjetila snažan poriv da pogleda malog Bouncyja u njegovu krevetu. Svi su se bili povukli. Osjećala se izmoždeno i plačljivo i čudno gnjevno. Sjećala se jutra kada je pretraživala plažu tražeći Bouncyja, ne znajući da je umjesto toga more uzelo njezinoga oca. Odšuljala se hodnikom do Bouncyjeve sobe, ukrašene bež tapetama s uzorkom svijetloplavih slonova. Bouncy je obožavao slonove, nazivao ih je ≈lonići√. Otvorila je vrata najtiše što je mogla. Na blijedoj svjetlosti svjećice pod uljem eukaliptusa na stoliću uz postelju, Bouncy je ležao u svojem krevetu, ruku podignutih do ušiju, u plavoj pidžami, raširenih nogu i otkriven. Oči su mu bile zatvorene, koža prozirna, njegove pune usne mekane u toploj utjehi snova. Nježno ga je pokrila dekom i noge, jednu pa drugu, podvukla pod deku. Nije se ni pomaknuo, nastavio je disati duboko i sporo kako to samo djeca čine. Odjednom, osjetila je kako joj se oči pune suzama i teku niz obraze. Izgledao je tako lijep i nedužan. Čula je neki pokret i okrenula se. Julia je stajala u okviru vrata u kućnom haljetku. Celestria se nasmiješila kroz suze. Julia joj je prišla na prstima i jednom rukom obgrlila svoju nećakinju. ≈Jutros smo mislili da je Bouncy√, Celestria je prošaptala. ≈Sramim se što osjećam zahvalnost, sada kada je Bog uzeo Montyja√, odgovorila je Julia. ≈Moje srce puno je zahvalnosti i tuge.√ 107


Santa Montefiore

≈On je blago√, rekla je Celestria. ≈Utješno je vidjeti ga kako sigurno spava u svojem krevetu. On mi daje nadu. Bouncyja smo našli, možda ćemo naći tatu.√ Dugo su šut­ jele, utonule u misli. Napokon je Julia progovorila. ≈Nisi sama, Celestria, dušo√, rekla je. Celestria je bila previše ganuta da odgovori. Pustila je da je strina privuče k sebi i spustila joj glavu na rame. Obje su gledale usnulo dijete i plakale.

108


9.

O

tkako je prethodnoga jutra bila nađena barka gospodina Montyja, Pendrift nije govorio ni o čemu drugom. Nitko nije vjerovao u to da je Monty počinio samo­ ubojstvo. U tome su svi bili složni. Svatko je tvrdio da ga dobro poznaje jer je bio čovjek koji je rado provodio vrijeme sa svakim tko mu je ponudio društvo. Ne, Monty kojeg su oni znali bio je zadovoljan svojim životom i više nego spreman podijeliti to zadovoljstvo s ostatkom svijeta. Doista, Monty je bio dio malog Pendrifta koliko i savijača i tučeno vrhnje. Uživao je u čitanju novina uz kavu u čajani Maggie Brewick, u kupnji cigareta u trgovini na uglu i ispijanju piva u Snout & Houndu. Svi su ga srdačno pozdravljali i svakog je znao po imenu, od žene na šalteru ambulante do staroga Taleka, koji je sjedio na klupi i gledao more, iz dana u dan, poput odbačena kaputa koji poslije svake kiše izgleda sve pohabanije. Zanimale su ga najsitnije pojedinosti u njihovim životima: žena čiji je muž zabludio, bolestan pas, nevolje s vodovodnim instalacijama, dijete koje je dobilo neku nagradu u školi, inflacija, vlada, kraljica, priče o tome kako je prije sve bilo bolje. Čak ni Archie nije znao da je sin gospođe Craddick u bolnici zbog dječje paralize. Gospođa Craddick vodila je poštanski ured i ne bi ni pomislila da će brbljati s Archiejem ili Penelope, no Monty bi se zadržao kad ne bi bilo gužve i premda je sada dolazio iz Londona samo ljeti, pamtio je sve o njezinoj obitelji i o njima se brinuo više od njezinoga vlastitog muža. Jednom se zbog 109


Santa Montefiore

njegova suosjećanja rasplakala. Povjerila se svojim prijateljima i mještani su ga još više zavoljeli ∑ iako možda ne i gospodin Craddick. Pamela, na drugoj strani, nikada nije otišla u poštanski ured, a Celestria je išla u grad samo da bi kupila stvari koje joj nisu trebale, samo radi malo uživanja u kupnji. Nikada joj nije palo na pamet razgovarati s mještanima. Zurili su u nju u čudu, njezina ih je ljepota zbunjivala. ≈Dobro jutro, gospođice Montague√, rekli bi; muškarci bi dodirnuli rub šešira, žene uljudno kimnule ∑ znala je da je labud među guskama. ≈Pozdravite oca√, rekli bi i ona bi im uputila ljubak osmijeh koji bi oni gladno gutali, no zaboravila bi ih čim bi okrenula glavu. Najbolju obitelj Pendrifta moglo se poštovati i diviti joj se s udaljenosti; Monty je međutim bio jedan od njih. Bila je nedjelja ujutro. Dok je većina mještana pripadala Anglikanskoj crkvi, neki, kao obitelj Montague, bili su katolici i odlazili su na misu u crkvu Blažene Djevice Marije, jednu od malo izvornih katoličkih crkava koje su preživjele nakon što je Henrik VII. veliku većinu dao sravniti sa zemljom. Te nedjelje međutim bilo ih je znatno više, dok je protestantska crkva Svih svetih bila praktički prazna. Velečasni Woodley češkao se po glavi u čudu i pitao se kamo su svi otišli. Celestria, odjevena u crninu, pošla je na misu s ostatkom obitelji. Harry od očeva nestanka gotovo uopće nije govorio. Lice mu je bilo tužno, a oči prazne. Pamela je ostala u krevetu tražeći od Soamesa da nazove veterinara jer je Poochi odbijao hranu. ≈U depresiji je√, rekla je. ≈I ne okrivljujem ga. Ja sam također u depresiji.√ David je hodao sprijeda s dječacima, no nije ni pokušavao sve razvedriti. Julia je vodila Bouncyja za ruku a dadilja je hodala sa strane, primjećujući da je dječaku razvezana vezica na cipeli, 110


More izgubljene ljubavi

ali nije htjela usporavati ih time što će se sagnuti i svezati je. Elizabeth je hodala s Archiejem, oslanjajući se na njega kad nije bilo Montyja. I ona se odlučila na crninu. ≈Još tugujem za Ivanom√, objasnila je kada je Archie došao po nju. ≈Ne želim oplakivati i Roberta. Preživio je rat, preživjet će i ovo.√ Milton je išao sa svojom ženom, koja prema slavnoj engleskoj tradiciji žalovanja nije pokazivala osjećaje. Lotty i Melissa hodale su uz Celestriju, svaka sa svoje strane, poput para posmrtnih djeveruša, a njihovi diskretni crni šeširi gubili su se uz kićena pera na Celestrijinu šeširu. Lotty je bila toliko shrvana tugom zbog stričeva nestanka, da se usred noći iskrala iz kreveta i pisala Francisu Browneu. Nakon što se tjednima susprezala, sada je pustila da se sva bol i čežnja izlije iz srca na papir ispisan njezinim sitnim, urednim rukopisom. Dok je sjedila sama u stričevoj radnoj sobi, upotrijebivši onaj isti papir koji je Monty uzeo da napiše svoju poruku prije samoubojstva, pitala se je li Celestria imala pravo kada je rekla da će biti mnogo lakše da zajedno pobjegnu nego da njezinim roditeljima otkriju istinu. Suočena sa smrću, osjećala se hrabrom i neustrašivom. Čemu provesti cio život s muškarcem kojeg ne voliš, samo radi toga da ti bude lagodno? Francis možda nema novca, ali bogat je svim onim osobinama koje su njoj istinski važne. ≈Spoznala sam√, napisala je, ≈da nam život može biti u svakom trenutku oduzet. Ne želim život koji je pun kompromisa. Želim imati sve, a ti si to sve.√ Pismo je sada bilo skriveno u njezinoj torbici, čekajući da idućeg jutra bude poslano. Kada je obitelj Montague pošla kroz prolaz među sjedalima, sve su se oči okrenule prema njima i dok su prolazili ljudi su u znak poštovanja sjedili pognutih glava. Julia je stis­ nula Bouncyjevu ruku jer se plašio velikog mnoštva ljudi. Dječačić je posegnuo za dadiljom, koja ga je uzela za drugu ruku i palcem mu protrljala mekanu kožu. Julia je susrela 111


Santa Montefiore

Merlinov pogled. Skinuo je kapu i pritisnuo je na grudi, poželjevši da može vratiti unatrag sat i umjesto one grozne poruke u boci naći njezina šurjaka kako spava u barci. Obitelj je zauzela svoja mjesta ispred dviju klupa. Celestria je sjela pokraj svoga brata i uzela ga za ruku. On je nastavio gledati preda se, kao da ju ne primjećuje. Bilo im je oboma teško; tijelo nije bilo nađeno i zato je iskrica nade još postojala. A opet, nisu je mogli uhvatiti, onako kako se ne može uhvatiti zraku svjetla. Celestrijine su misli počele lutati, kao i uvijek na misi. Latinski nije razumjela i bio joj je beskrajno dosadan. Došla je zato što je znala da bi to njezin otac volio i, premda je ona mala nada da je preživio ostala, vjerovala je da se Bog još nije odlučio hoće li ga dozvati u život ili ne. Možda ga je trebalo malo nagovarati, a u tom slučaju mogla bi možda upaliti molitva. No, kada je otac Dalgliesh stajao pred njom, uza svoju pobožnu prisutnost pojačanu sjajem zelenog crk­ venog ruha, misli su joj prestale besciljno lutati. Svećenik je izgledao posve drugačije od onog nezgrapnog muškarca s kojim je večer prije razgovarala na pragu kuće. Imao je autoritet i pojavu koji su ispunjavali crkvu. Zarumenjela se, poželjevši odjednom da mu nije postavila onako glupa pitanja, kao da je njegov celibat nešto čemu se treba smijati. ≈Prije nego što započnem misu, htio bih vam danas poželjeti dobrodošlicu u crkvu. Znam da su mnogi od vas došli izraziti poštovanje Robertu Montagueu i njegovoj obitelji u ovim tužnim i teškim trenucima. Sve vas pozdravljam i zahvaljujem vam za vašu potporu i utjehu.√ Pogled mu se zaustavio na Celestriji, s izrazom lica punim suosjećanja. ≈Molimo Boga da se kroz molitvu Robert Montague sretno vrati svojoj obitelji i da se kroz ljubav svi mi možemo ujediniti i dati snagu onima koji je trebaju.√ Celestria je primijetila da je Harryjeva donja usna počela drhtati, a i njoj su suze navirale na oči. Iznenada je sve 112


More izgubljene ljubavi

izgledalo tako stvarno. On se nije vratio i od njega nije došao ni glas. Iako joj je srce govorilo da to nije moguće, razum je počeo prihvaćati činjenicu da sve upućuje na samoubojstvo. Sve osim naravi njezina oca, koju možda i nije poznavala tako dobro kako je mislila. Na kraju mise župljani su izašli na jako sunce, koje kao da se rugalo ozbiljnosti toga dana. Mještani Pendrifta izrazili su poštovanje Elizabeth, Juliji i Archieju, Penelope i Miltonu, tužno se smiješeći djeci koja su stajala uokolo poput životinja u zoološkom vrtu i pokušavala ignorirati znatiželjne promatrače. Celestria je stajala dalje od okupljenih s Lotty i Melissom, koje su bile odlučne spasiti svoju rođakinju od razgovora s mještanima. ≈Kao da nisi dovoljno propatila√, oštro je rekla Melissa gledajući svoju majku kako se rukuje s ljudima koje nikada prije nije vidjela. ≈To ti je pokora kad si najvažnija obitelj u gradu√, rekla je Lotty uz uzdah. ≈Svatko misli da ima pravo na dio tebe.√ ≈Ne√, rekla je Celestria odmahujući glavom tako da joj je perje na šeširu lebdjelo gore-dolje kao da će odletjeti. ≈To je zato što su svi toliko voljeli tatu. Svatko ovdje misli da mu je bio blizak prijatelj. Nisu izgubili samo nekog dalekog pripadnika zajednice, nego prijatelja. Ja jedva da koga poznajem, a tata ih je sve znao po imenu. A oni stariji, kao što je onaj stari bradonja√, pokazala je na Merlina, koji je stajao sa šeširom u ruci i razgovarao s Archiejem, ≈kladim se da tatu poznaje otkako je bio dijete.√ Odjednom se neka sredovječna žena odvojila i prišla trima djevojkama. Bila je prsata i atraktivna, kose boje poljskog miša smotane u punđu ispod mornarski modrog šešira. Celestria je znala da ju je prije već negdje vidjela, ali nije znala kamo bi je smjestila. Žena je na trenutak oklijevala i kao da je klonula pod Celestrijinim zapovjedničkim pogledom. Brzo je uvukla ramena, potaknuta poštovanjem koje je osjećala prema djevojčinu ocu. ≈Ja sam gospođa 113


Santa Montefiore

Craddick√, rekla je mekanim glasom kao u djevojčice, koji se poput dima iz gorućeg drva uvijao oko njezinih samoglasnika. Celestria je pružila ruku. ≈Samo sam vam htjela reći koliko mi je žao zbog vašeg oca. Bio je dobar, prijazan čovjek. Najbolji.√ Nasmiješila se i spustila pogled kada su joj se obrazi zarumenjeli. ≈Hvala√, rekla je Celestria, želeći da žena ode. Umjesto toga je gospođa Craddick podigla pogled; oči su joj se sada sjajile od suza i nastavila je. ≈Znate, moj sinčić je bio jako bolestan. Jako. Mislili smo da će umrijeti. A onda je vaš otac, gospodin Montague, našao najboljega liječnika i platio za njegovo liječenje. Rekao mi je da nikada nikom ne kažem. Ovaj, nije htio posramiti moga muža. Znate, ja ne želim da njegova dobrota prođe nezabilježena. Vi i ostatak obitelji trebali biste znati što je činio za druge. Bio je nesebičan čovjek, gospođice Montague.√ ≈Kako je sada vaš sin?√, pitala je Lotty. ≈Ah, ide nabolje, gospođice Flint.√ Ponovno je pogledala Celestriju. ≈Da nije bilo vašega oca, moj bi Rewan...√ Naglo je zašutjela, hvatajući dah. ≈No, da vas ne zadržavam.√ Okrenula se i otišla, opet nestajući u moru tamnih odijela i šešira. ≈Jesi li ti znala za to?√, pitala je Melissa Celestriju. Njezina je rođakinja zatresla glavom. ≈Ne.√ ≈Kako nas je iznenadio stric Monty√, rekla je Lotty impresionirano. Celestria je stisnula oči, prisjećajući se razgovora između Julije i Montyja u knjižnici koji je prisluškivala. ≈Toliko da je to za ne vjerovati√, suho je dodala. ≈Počinjem misliti da svog oca uopće ne poznajem.√ Kada se vratila u Hall, Celestria je odmah otišla na kat vidjeti majku. Pamela je sjedila u krevetu u kašmirskom kardiganu i spavaćici pokušavajući nahraniti Poochija 114


More izgubljene ljubavi

komadom kruha i paštete. Kada je vidjela kćerku, podigla je pogled. Oči su joj bile crvene i sjajne. ≈Ne želi jesti.√ ≈Jest će kad ogladni√, odvratila je Celestria otkopčavajući kaput. ≈Izgubio je tek.√ ≈Svi smo.√ ≈Nikada nisam mislila da je Poochi volio tvog oca. Ali, očito je shrvan.√ ≈Jesi li poslala brzojav djedu?√, Celestria je skinula šešir i počela vaditi igle iz kose pred zrcalom Pamelina toaletnog stolića. ≈Ne želim ga uznemiravati dok ne budemo sigurni.√ Celestrijina ramena su se spustila i odsutno se igrala jednom od igala. ≈Ah, mislim da smo sigurni.√ ≈Dok ne nađu tijelo, ja u to odbijam vjerovati.√ ≈Tijelo se možda nikada neće naći, mama. Kako to taktično kaže teta Penelope, možda je u utrobi neke ribe.√ ≈Na moru kod Cornwalla nema tako velike ribe√, prigovorila je Pamela. ≈Što ta šašava žena uopće zna?√ Odjednom je počela plakati. ≈Ah, za boga miloga, ti ludo pseto, jedi!√ Celestria je sjela na rub kreveta i uzela majku za ruku. ≈Što ćemo sad?√ zajaukala je Pamela. ≈Ne mogu dalje bez Montyja. Bio mi je sve. Kako mi je to mogao učiniti? Ako je bio nesretan, mogao mi je reći. Riješili bismo to. Ali otići i ubiti se, to je nevjerojatno sebično.√ ≈Jednostavno ćemo se morati snaći√, rekla je Celestria, koja je morala biti jaka radi majke. ≈Harry će opet u školu. Mi ćemo se vratiti u London. Život će se nastaviti po starom. Samo tate više neće biti, to je sve.√ Zavladala je duga šutnja dok je Pamela probavljala Celestrijine riječi. Potom je naglo zgrabila Celestrijinu ruku. ≈Ah, Celestria. Ja sam ti lagala.√ ≈Lagala? O čemu?√ ≈O tvojem ocu i meni. O noći kada je nestao. Ipak smo se posvađali.√ 115


Santa Montefiore

≈Oko čega?√ ≈On je strašan ženskar.√ ≈Tata?√ ≈Ah, dušo. Previše si mlada da bi znala nešto o tome. Nedužna si, naivna.√ Celestria je pomislila na Aidana Cooneya, ali nije osjetila ništa osim neizdržive unutarnje praznine. Pamela ju je pomilovala po obrazu. ≈On voli lijepe žene. Naravno, navikla sam se na njegovo očijukanje i uglavnom se pravim da ne vidim. Ali to ne znači da me ne boli kad vidim kako milo gleda neku koja je mlađa i ljepša od mene. Kada ih pogleda tako, nijedna ne može odoljeti. Kao da gleda ravno kroz tebe i u tebe i zna što hoćeš i što ti nedostaje u životu. Ali te noći, čaša se prelila. Kada smo došli gore, napala sam ga. Rekla sam mu kako je previše star da osvaja mlade djevojke, da zbog toga ispada smiješan.√ Prešla je prstima po očima da otare suze. Nokti su joj bili dugi i crveni, besprijekorno manikirani. ≈Onda sam mu rekla kako ne želim da ubuduće toliko putuje. Da nije pošteno ostavljati me tako često samu.√ ≈Što je on rekao?√, pitala je Celestria tihim glasom. Pamelino lice zgrčilo se od jada. ≈Toliko se naljutio, da uopće nije sličio na sebe. Bilo je kao da je odjednom u njega ušao neki stranac. Rekao je da je njegovo očijukanje bezazleno. Da je to samo zabava. Tvrdio je da se ubija od rada kako bismo ti i ja imale sve najbolje i da Harry može dobiti najbolje obrazovanje koje se nudi u Engleskoj. Bjesnio je da ga Elizabeth stalno tjera da bude savršen i da su njena mjerila tako visoka da ih nikako ne može sve vrijeme ispunjavati. Rekao je da mu je dosta da ga uništavamo, da je kao stijena u golemom moru ljudi koji svi nešto traže i koji ga malo po malo troše sve dok ne bude mogao ništa dati. Rekao mi je da sam razmažena i pohlepna.√ Ramena su joj se počela tresti. ≈Rekao je, što se prije udaš to bolje, jer ćeš postati ista ja i izluđivati ga svojim prohtjevima.√ 116


More izgubljene ljubavi

≈To je rekao?√ ≈Rekao je neke strašne stvari, dušo. To je sigurno bilo zbog alkohola. Kunem se, nikada prije nisam ga vidjela takvoga. Sada će me to pratiti do kraja života jer ću ga se tako sjećati.√ Celestria je sjedila u tišini, namrštena čela. Osjećala se kao da je njezina majka upravo izrezala temelj njezina svijeta, ona je sada nad rupom i nema se za što uhvatiti kako ne bi pala. Progutala je knedlu i pokušala ignorirati bol u grlu. ≈Je li se ubio zato da nas kazni?√, pitala je. Glas joj je bio tanak i hrapav. ≈Zato što smo previše tražile? Pa, to nije ništa u usporedbi s paklom koji je on priredio svima, zar ne? Otac Dalgliesh kaže da je samoubojstvo smrtni grijeh i da će ići ravno u pakao.√ ≈To je rekao?√, pitala je Pamela. ≈Monty je u paklu?√ ≈Ne znam zašto izgledaš tako iznenađeno, ti ne vjeruješ u raj i pakao.√ ≈Ne, ne vjerujem. Nema pakla, postoje samo drugi ljudi.√ Cinično se nasmijala. Celestria je uzdahnula i ustala. ≈Dobro, mama, nemoj zaboraviti nazvati djeda. On mora znati. Ja ću mu pisati.√ Tog popodneva Celestria je sjedila za radnim stolom svoga strica i otvorila gornju ladicu slijeva. Unutra, u urednim hrpama, nalazili su se papiri za pisma sa zaglavljem i dopis­ nice za korespondenciju. Pokušala je zamisliti u kakvu je stanju bio njezin otac kada je sjedio ondje usred noći i razmišljao što da napiše u oproštajnoj poruci. Svakako, mislila je, ako se čovjek hoće ubiti, htjet će objasniti svojoj obitelji, nekako ih umiriti. Umjesto toga, njezin je otac napisao tek jednu besmislenu riječ. Što da mu oproste? To što je sebi oduzeo život? To što zbog njega obitelj prolazi kroz pakao? Što se svađao sa svojom ženom? To što je rekao tako strašne stvari za svoju kćerku, koja usput rečeno ne želi nikada postati ista majka? 117


Santa Montefiore

Zamislila ga je kako stoji pokraj prozora, gdje ga je zatekla u noći rođendanskog slavlja. Izgledao je toliko drugačiji. Ozbiljan i zabrinut. Uplašila se zbog okrutnosti njegova lica. Kada ju je ugledao ondje lice mu se smekšalo, i to je opet bio onaj ushićeni otac kojeg je voljela. Polako je počela sklapati djeliće svojih razgovora s majkom i strinom Julijom i dvaju razgovora koje je potajice slušala kada nije znao da ga netko gleda. Bila je sigurnija nego ikad da je obitelj bezbrižno uživala u ljetnim praznicima, a da je Robert Montague skrivao neku mračnu tajnu. Izvadila je list papira i uzela kemijsku olovku iz zdjelice na radnom stolu. Dragi djede, počela je. Dogodilo se nešto strašno i treba mi tvoja pomoć... Elizabeth Montague stajala je u primaćoj sobi oca Dalgliesha i gledala kroz prozor u vrt. Rukom je čvrsto držala svoj štap i lice joj je bilo kruto od ogorčenja. Ponudio joj je stolac, no nije htjela sjesti. ≈Moj sin nije mrtav√, izjavila je ne gledajući u svećenika. Osjećala je sažaljenje u njegovu izrazu, a ako je išta mrzila, to je bilo sažaljenje. ≈Vi moga sina niste upoznali, oče, zar ne?√ ≈Nisam imao to zadovoljstvo, gospođo Montague√, odgovorio je. ≈Pa dopustite da vam nešto kažem o njemu. On je izniman čovjek ∑ meni divan sin i divan muž, otac, brat i prijatelj. Ne bi nas ovako ostavio na cjedilu. On nije takav. On je sjajniji od najsjajnije zvijezde. Svi ga vole. Kladila bih se da u Pendriftu ne postoji osoba koja o njemu ne misli sve najbolje. I zašto bi si onda takav čovjek oduzeo život?√ Brada joj je zadrhtala, no učvrstila ju je stiskanjem vilice. ≈Ne znam što bih rekao√, kazao je. ≈On je oličenje uspjeha. Sve što dotakne pretvori se u zlato. Ima onaj montaguovski šarm, kao njegov otac. Ima ga i mali Bouncy, kao i Celestria, ali kakve to ima vajde kod 118


More izgubljene ljubavi

cure koja je tako površna kao Celestria? Čisto razbacivanje. Znate, svoj prvi veliki novac Robert je zaradio kao vrlo mlad čovjek. Putovao je svijetom odlučan da se dokaže. Archie se rodio s mjestom koje je za njega već bilo uređeno. Njegova sudbina bila je tu u Pendriftu. Robert je svoje mjesto morao sam osigurati. Nikada nisam sumnjala da će se vratiti uspješan. Robert ima u sebi više sposobnosti, inteligencije i duha nego oboje moje druge djece zajedno. Nagovorio nas je da uložimo u neki posao sa šećerom u Brazilu. Nismo oklijevali i dobro smo učinili što smo mu vjerovali. Zahvaljujući Robertu, svi smo se obogatili.√ Pogledala je svećenika svojim reumatičnim očima. ≈Znam da majka ne bi smjela voljeti jedno dijete više od druge djece, ali ja njega volim. Roberta volim najviše. Njime se veoma ponosim.√ Otac Dalgliesh nije znao što bi na to rekao. Samo je stajao u nelagodi i prepletao prste dok je ta impresivna žena prkosno gledala u njega. Htio je da ga Bog nadahne pravim riječima, ali ništa nije čuo. ≈To je u Božjim rukama√, nespretno je rekao. ≈Možda√, prasnula je i licem se ponovno okrenula k vrtu. ≈Mislila sam da ću nadživjeti muža, ali nikada nisam mislila da ću nadživjeti sina. Svoje najmlađe dijete. Mojeg miljenika Roberta. Ne, ne prihvaćam to. Ako je bio u nevolji, bio bi mi rekao. Majka sam mu. Bio bi došao k meni.√ ≈Možemo jedino moliti za njegovo spasenje.√ ≈Molitva√, posprdno je frknula. ≈Ja sam pobožna. Neprestano molim. I kamo me je to dovelo?√ Tromim korakom prošla je mimo njega. ≈Nadala sam se da ćete mi ponuditi čudo, oče Dalgliesh.√ ≈Da barem mogu.√ ≈Ako ne možete pretvoriti vodu u vino, bolje da molite. Ja ću također moliti, zajedno s ostatkom moje obitelji. On je sada u Božjim rukama. Više ništa ne možemo učiniti.√ 119


10.

P

rošla su tri dana, a od Roberta Montaguea nije bilo ni traga. Pendrift je utonuo u stanje žalovanja. Više nije bilo sumnje u njegovo samoubojstvo, čak ni u Snout & Houndu, tom leglu tračeva i spletki. Obitelj je tugovala za njim ∑ uz iznimku Elizabeth, koja je odlučno izjavila da nijedno njezino dijete ne bi takvo što nikada učinilo. Otac Dalgliesh većinu je vremena provodio u savjetovanju mještana. Zrak u njegovoj primaćoj sobi bio je težak od parfema uplakanih žena koje su sve voljele Montyja, ne kao ljubavnika, nego kao dobra i prijazna čovjeka kojemu su drugi uvijek bili važniji od njega samoga. Kako čovjek koji je imao sve razloge da živi, pitale su, može svoj život odbaciti? Otac Dalgliesh odgovarao je najbolje što je znao, oslanjajući se na obuku koju je dobio u sjemeništu. Tijekom tih posjeta počeo je bolje razumijevati čovjeka kojega su svi poznavali kao gospodina Montyja. On ih je sve na ovaj ili onaj način dirnuo, od obična čavrljanja u Snout & Houndu do plaćanja bolničkih troškova za maloga Rewana Craddicka. Bez obzira na to u kojem obliku, nije bilo sumnje da je gospodin Monty popravljao njihove živote. Zašto bi, pitao se, ponavljajući pitanje koje su mu uvijek iznova postavljali, jedan čovjek koji je imao sve razloge da živi, odbacio svoj život? A onda je, u četvrtak ujutro, dobio neočekivana posjetitelja. Otac Dalgliesh bio je za svojim radnim stolom i sređivao prepisku, za koju je proteklih nekoliko dana imao malo vremena, kada se čulo kucanje na vratima. Ispustio je 120


More izgubljene ljubavi

uzdah. Još jedna zbunjena duša koja je došla k njemu, nema sumnje. Spustio je olovku. ≈Uđite√, rekao je. Mladi kapelan, Howel Brock, provirio je kroz vrata. ≈Žao mi je što vam smetam, oče, ali došla vam je jedna gospođa. Kaže da je važno.√ ≈Je li rekla kako se zove?√ ≈Ne. Kaže da se radi o osobnoj stvari.√ Otac Brock upitno ga je pogledao. ≈Nosi šešir i sunčane naočale√, dodao je. ≈Vrlo tajnovito.√ Otac Dalgliesh postao je znatiželjan. Ustao je, poravnao svoj prsluk i krenuo k primaćoj sobi. Gospođica Hoddel prala je pločice u hodniku ofucanom krpom na štapu. Kada je vidjela oca Dalgliesha, ustala je i naslonila se na držak, brišući prljavu ruku o svoju pregaču na cvjetiće. ≈Čeka vas Greta Garbo√, rekla je i nasmijuljila se. Otac Dalgliesh nije se osvrnuo i otvorio je vrata. Neka žena sjedila je u neobičnu položaju na rubu kauča, a na krilu joj je pospano ležao pahuljast psić. Bila je zapanjujuće lijepa u crnom kostimu sa suknjom i crnim cipelama od gušterove kože koje je podvukla poda se. Oko vrata je nosila kratku ogrlicu s biserima i dijamantima. Šešir je bio malen i pričvršćen postrance na glavu, a tanak mrežasti veo spuštao joj se do nosa. Kada ga je ugledala nije se nasmiješila, samo je skinula sunčane naočale i otkrila ledeno plave oči, hladne ali privlačne. Ocu Dalglieshu srce je stalo. Bila je ista kći. ≈Zovem se Pamela Bancroft Montague√, rekla je s američkim naglaskom. ≈Robert je moj suprug.√ Izgovorivši njegovo ime, spustila je pogled tako da su joj duge crne trepavice gotovo očešale obraze. Bila je vrlo pomno našminkana, ali puder i ruž nisu mogli prikriti njezin jad. Milovala je psa rukom u rukavicama. ≈Veoma mi je žao zbog vašeg gubitka, gospođo Bancroft Montague√, rekao je svećenik spuštajući se u naslonjač prekoputa. 121


Santa Montefiore

Mučno je uzdahnula i odmahnula glavom. ≈Moj je suprug bio pobožan katolik, kao što sigurno znate.√ ≈Tako je.√ ≈Ja, pak, nisam ništa. Ateist sam.√ ≈Ne vjerujete u Boga?√ ≈Ne znam√, promrmljala je, ne mogavši ga pogledati u oči. ≈Znači da ste agnostik.√ Uputio joj je umirujući osmijeh. ≈To ne zvuči tako loše, zar ne?√ ≈Bog je tu, gospođo Bancroft Montague, vjerovali vi u njega ili ne. Strpljivo čeka da otvorite srce i oči. Njegova je ljubav bezuvjetna.√ ≈Ja želim vjerovati, oče. Doista želim.√ Čula je kad je držak metle gospođice Hoddel udario o vrata. ≈Ovo će ostati među nama, zar ne?√ promrmljala je. ≈Naravno.√ ≈Ne želim da obitelj moga muža sazna da sam došla.√ ≈Samo trenutak√, rekao je i ustao. Otac Dalgliesh otišao je do vrata. Kad ih je otvorio, zajapurena gospođica Hoddel zamalo je upala unutra. Uspravila se i poravnala pregaču. ≈Biste li bili tako dobri, gospođice Hoddel, da nam skuhate čaj? Možda biste poslije mogli pospremiti moju radnu sobu. Primijetio sam da u posljednje vrijeme ima prilično prašine.√ ≈Morat ću čistiti oko vaših knjiga, oče√, odgovorila je osorno. ≈Bojim se da još nisam našao vremena da ih proberem.√ ≈Kako hoćete√, rekla je i sagnula se da podigne čeličnu kablicu prljave vode. ≈Iako to za moja leđa nije nimalo dobro.√ Kada je odlazila kratko je pogledala u primaću sobu, gdje je neobična žena sjedila leđima okrenuta vratima. ≈Nemam se kome obratiti√, nastavila je Pamela kada se otac Dalgliesh vratio na svoje mjesto. ≈Znate, moram biti snažna radi svoje djece.√ ≈Celestrije i Harryja√, rekao je kimajući glavom. ≈Upoznali ste ih. Na žalost, onoga dana kada ste došli na ručak imala sam migrenu. Imam ih povremeno. U svakom 122


More izgubljene ljubavi

slučaju, oče, Monty je bio moja stijena. Cijeli moj svijet. Sad kad ga nema, osjećam se posve sama.√ ≈Što je s obitelji vašeg supruga?√ ≈Svi su oni Britanci do kosti, ako znate što mislim. Penelope se drži kao da se ništa nije dogodilo. Milton se povukao u sebe. Archie se grize u sebi i nije baš jak. Julia, njegova žena, nesretna je kao i ja, ali se i ona svladava. Sve je vrlo dostojanstveno, onako kako bi se i očekivalo od Montagueovih, a moju tugu svi mogu vidjeti i mislim da sam im svima velik teret.√ ≈A vaša djeca?√ ≈Ah, Harryju je lako skrenuti pozornost na nešto drugo, hvala bogu, a Celestria sada misli da je njezin otac umoren. Ali ništa čudno, zar ne? Djevojčice uvijek obožavaju svoje očeve. Ili barem većina.√ Spustila je pogled. ≈Celestria je spomenula da u New Yorku ima djeda√, rekao je. ≈To je, pretpostavljam, vaš otac.√ ≈Da, to je moj otac, točno.√ Lice joj je otvrdnulo. ≈S njim imam čudan odnos. Celestria ga obožava. Dok je trajao rat, povela sam je u Ameriku. Harry se tada još nije rodio, pa smo bile samo nas dvije. Moj otac je uvijek bio dalek lik. Od onih muškaraca koji nikada nemaju vremena i misle da to mogu nadomjestiti darovima. Bio je previše zauzet zarađivanjem novca. Usto, htio je sina. Jednog Richarda Bancrofta III. koji će preuzeti njegovo carstvo kad se povuče. No, umjesto toga dobio je Pamelu. To nije bilo dovoljno dobro. Mislila sam da je, kada je stigla Celestria, shvatio što je propustio jer ju je stalno obasipao ljubavlju i pažnjom.√ Gorko se nasmijala. ≈To mu nisam nikada oprostila. No Celestria misli da je divan...√ Naglo je zašutjela, prisjećajući se gdje je stala i dodala: ≈Misli da je savršen.√ ≈Pretpostavljam da ga ne viđate previše često.√ ≈Provodili smo po tjedan dana u onom njegovom smiješnom kićenom dvorcu u Škotskoj, ali meni je bilo jako hladno. 123


Santa Montefiore

Kao i mojoj majci, koja više voli biti u Americi. Već godinama nismo otišli onamo. I običavali smo ostati cijeli srpanj u Nantucketu, gdje sam provodila ljeta kao dijete, no nismo bili ondje već dvije godine. Sve u svemu...√ Glas joj se izgubio. ≈Celestriji sigurno nedostaje.√ ≈Bila je očajna kad smo se na kraju rata vratili u London. Oca nije prepoznala i strašno joj je nedostajao djed. Monty se silno trudio, i na kraju su se sjajno složili. No, to je taj njegov šarm. Niste mogli ne voljeti ga.√ Kada je govorila o njemu, glas joj se utišao. ≈U usporedbi s New Yorkom, London je bio siv grad. Bonovi za hranu i takve stvari. Bilo je teško priviknuti se. Onda se rodio Harry. Moj dragi Harry.√ Oči su joj zasjale. ≈I on je volio oca, ali uvijek je bio moj mali dečkić. Djeca jednostavno znaju kako se prilagoditi životu, zar ne? Harry nije sklon depresiji kao ja. Otišao je u šumu sa svojim bratićima, hvataju štakore i pucaju u zečeve s Davidom. Pitam se što mu prolazi glavom noću, kad mu ništa ne skreće pažnju.√ ≈Čini se da se djeca možda bolje od odraslih nose s gubitkom, no to ne znači da ih to ne plaši. Imaju samo drugačiji način da s time žive.√ ≈Srce mi krvari pri pomisli na bol koju mu je nanio moj suprug. Zar nije na to mislio one noći kada se ubio? To je najsebičniji zamisliv čin. Moja su djeca ostala bez oca i ja bez muža.√ Počela je plakati. ≈A i crna nije moja boja.√ ≈Gospođo Bancroft Montague√, počeo je otac Dalgliesh, no Pamela ga je prekinula melodramatičnim jecajem. ≈Što da radim? Kako ću dalje? Trebao me je povesti sa sobom.√ ≈Imate djecu na koju morate misliti. Trebaju vas više nego ikada.√ ≈Nikome nisam od koristi. To je prava istina. Ja sam beskorisna majka.√ Uz škljocaj je otvorila torbicu na sofi pokraj sebe i izvadila bijeli rupčić. Tapkajući oči, nastavila 124


More izgubljene ljubavi

je. √Montyja nikada nije bilo, znate. Puno je putovao poslovno. Kad smo se uzeli, nije bilo tako. Uložio bi u neki neizvjestan posao, koji bi mu donio mnogo novca, ili ne bi donio, ali bio je tu. Onda je poslije rata otvorio ured u Parizu, pa je pola tjedna boravio ondje, a drugu polovicu u Londonu. Potom se to pretvorilo u svaki drugi tjedan. Teško ga je bilo vezati za sebe. Nikako nisam mogla do njega. Onda bi se vratio i pokušao biti dobar otac i muž, i u mnogim stvarima je i bio. Kupovao mi je divne darove, govorio mi kako sam divna, vodio je Celestriju na čaj kod Fortnumsa i Harryja je vodio u Hamley, gdje bi mu kupio neki nov vlakić i slično. Bio je savršen, a opet tako prokleto nesavršen. Kad se sad osvrnem, shvaćam da je samo klizio po površini našeg obiteljskog života i da nikada nije prodro unutra zato što nam nikada nije dao vremena i nikada nije s nama podijelio svoje misli. Uvijek je bio tako...√ Trudila se naći pravu riječ. ≈Odsutan, kao da su njegovo srce i um bili negdje drugdje ∑ a opet, uvijek je bio šarmantan, uvijek zabavan, duša i srce svake zabave. Zavidjela mi je svaka udana žena u Londonu, vjerujte mi. Stvarnost je bila manje glamurozna.√ Uzdahnula je i tiho šmrcnula. ≈Samo sam htjela da bude s nama. Posao mu se širio. Sve je više bio u Parizu. Nema gdje ga nije bilo. Možda ga ne bih smjela tako koriti, uostalom, radio je tako mnogo ∑ za nas. Mislit ćete da sam strašno razmažena, oče, ali ja sam katkada mislila da se ljudima koje jedva poznaje daje toliko pa ostaje malo toga što može dati nama.√ ≈Uopće ne mislim da ste razmaženi√, rekao je otac Dalg­ liesh ljubazno. ≈Mislim da ste izgubljeni, to je sve.√ ≈Kako ću se ikada naći?√, pitala je susprežući jecaj. ≈Ne znam gdje tražiti.√ ≈Bog će vam pomoći.√ ≈Ako ga ne vidim, kako ću znati da je tu?√ ≈Zatvorite oči i pogledajte u svoje srce.√ 125


Santa Montefiore

≈Ali, to svi kažu. Kako da pogledam u svoje srce? Nemam oči u glavi.√ Ocu Dalglieshu došlo je da se nasmije. No, Pamela je bila smrtno ozbiljna. ≈Kad sljedeći put vidite lijep zalazak sunca, stanite malo i pogledajte ga. Kad sljedeći put vidite neki divan prizor, neko čarobno svitanje, ili čujete ptičji pjev na kraju dana, kad vas zapanji veličanstvenost prirode, kada vam srce preplavi onaj melankolični osjećaj strahopoštovanja, usmjerite svoje misli k onomu koji je sve to stvorio. Neka se njegova ljubav ulijeva u vaše srce. Stanite i recite, ‘Otvaram svoje srce tebi, Bože, da ga možeš ispuniti svojom ljubavlju i pretvoriti me u cjelinu.’√ Šmrcnula je i vratila rupčić u torbicu, i ponovo je zatvorila uz škljocaj. ≈Pokušat ću√, blago je rekla. ≈Uzdam se da Bog može naći sve dijelove.√ Gospođica Hoddel pokucala je na vrata i vukući noge unijela pladanj sa šalicama i čajnikom, zajedno sa žutim podmetačem za održavanje topline koji je sama isplela. Otac Dalgliesh skočio je da joj pomogne. ≈Sad bih malo legla i podigla noge ako nemate ništa protiv. Jučer sam vam pospremila radnu sobu i ne bih to ponavljala ako baš ne moram. Možda bih mogla popiti čaj. Naporni su ovi dani.√ Uživala je u pogledu na elegantnu gošću, nadajući se da će je uvući u razgovor. Zamalo su se potukli kad ju je otac Dalgliesh morao izgurati kroz vrata. ≈Svakako ste zaslužili čaj, gospođice Hoddel. Puno vam hvala za naš.√ Gospođica Hoddel vratila se u kuhinju srdita i sjela pojesti kolač, dok je otac Dalgliesh ostao u primaćoj sobi još sat vremena. Napokon je otpratio gospođu Bancroft Montague do vrata i rekao: ≈Uvijek možete doći i vidjeti me kad god trebate. Možda ćete doći na nedjeljnu misu. Mislim da ćete zaključiti kako crkva pruža veliku utjehu.√ 126


More izgubljene ljubavi

Okrenula se k njemu i uzela obje njegove ruke. ≈Želim da znate, oče, da ja nisam dobra osoba.√ ≈Ja ne sudim ljude, gospođo Bancroft Montague. Na to nemam pravo niti me to zanima. Vodim ih putem za koji vjerujem da je ispravan. Svi smo mi grešnici.√ ≈Ušica igle i te stvari√, odvratila je nasmijuljivši se. ≈Znači da poznajete Pismo.√ ≈Donekle√, rekla je uz osmijeh. ≈Upoznaš ga u obitelji kao što je moja.√ Dok je hodala cestom iznenadila se shvativši da se osjeća mnogo bolje. Nitko nije htio započeti s bolnom zadaćom sređivanja Montyjevih poslova, a najmanje od svih Pamela, koja bi najradije bila nekamo pobjegla. No o tome nisu mogli odlučivati jer ih je nazvao obiteljski odvjetnik, gospodin Scrunther, koji je tražio da se što prije nađu. Od Montyjeva nestanka bilo je prošlo više od tjedan dana. U međuvremenu se ništa više nije saznalo. More je progutalo sve njegove tragove zajedno s tajnama zauvijek zapečaćenim u nepristupačnom dnu od stijena i kamenja. Ured gospodina Scrunthera bio je u obližnjem gradiću Newquayu, u glavnoj ulici iznad agencije za iznajmljivanje prekrasnih kuća na obali. S Pamelom i Celestrijom pošao je i Archie jer nijedna od njih nije znala baš ništa o Montyjevim poslovima, a on je u tome bio prilično neodređen. Kao izvršitelj bratove volje, Archie je i trebao biti ondje, iako Monty službeno nije mogao biti proglašen mrtvim jer nije bilo pronađeno njegovo tijelo. Bit će provedena istraga, nedvojbeno, te uložena molba sudu da se izda potvrda o smrti. Monty se ponio krajnje neodgovo­rno. Najmanje što je mogao učiniti bilo je da im ostavi tijelo da ga pokopaju. Gospodin Scrunther pozdravio ih je neveselo, rukujući se s njima i mrmljajući izraze žaljenja kroz gustu bijelu bradu. 127


Santa Montefiore

≈Doista tužno√, rekao je uvodeći ih u svoj ured. Bio je u polumraku i vonjao je na vlažnu vunu i ustajali dim cigareta. ≈Gospodina Montaguea poznavao sam još od njegovih mladih dana kada je otišao u Brazil u potragu za zlatom. Bio je tada odvažan čovjek. Tko bi mogao predvidjeti ovo?√ ≈Šteta je što nije imao hrabrosti suočiti se sa svojim problemima, kakvi god bili√, rekao je Archie sjedajući. Gospodin Scrunther ukočeno ga je obišao i sjeo na svoj stolac. Cornwall nije bio mjesto za čovjeka artritičnih kostiju. Pažljivo je sjeo i nagnuo se natrag na kožni naslon, dok je dugmad na njegovu prsluku gotovo popucala pod pritiskom krupna tijela. Skinuo je naočale debelih stakala i počeo ih brisati bijelom krpicom i potom ih vratio na svoj veliki krumpirasti nos. ≈Bojim se da je gospodin Montague imao brdo problema√, rekao je gospodin Scrunther, gledajući kao ravnatelj koji s roditeljima razgovara o djetetu koje je počinilo neki prekršaj. ≈Monty?√, rekla je Pamela. ≈Kakvih problema?√ Odvjetnik se nagnuo naprijed i otvorio veliku crnu mapu. Podigao je bradu i pogledao dolje preko nosa, u kojem su se vidjele sitne kovrčave bijele dlačice. ≈Kao što zacijelo znate, Imperial Amalgamated Invest­ ments bankrotirao je prije dvije godine.√ Zastao je čuvši kako Pamela oštro uzima zrak. ≈Tvrtka mu je propala?√, ponovio je Archie, užasnut. Obratio se Pameli: ≈Jesi li ti znala išta o tome?√ ≈Ne.√ Namrštila se i izgledala je zbunjeno. ≈Sigurno je pokrenuo nešto novo, jer je posljednje dvije godine radio kao crnac.√ Gospodin Scrunther odmahnuo je glavom i pogledao preko ruba naočala. ≈Bojim se da su ostale njegove tvrtke otišle u likvidaciju u proteklih šest mjeseci. Buckingham Trust Company i St James’s Holding. Nema lakog načina 128


More izgubljene ljubavi

da vam to kažem, gospođo Montague. Vaš je suprug bio u strašnim dugovima.√ ≈To je sigurno neka strašna zabuna√, upao je Archie. ≈Pa prije samo dva tjedna bio je poslovno odsutan u Parizu.√ ≈Rekao je da mu poslovi vrijede milijun funta!√, objašnjavala je Pamela. ≈Nije valjda sve to izgubio?√ Odvjetnik je ozbiljno odmahnuo glavom. ≈Većinu je izgubio na burzi. Svi su ulagači izgubili njegov novac. Ostatak je sam povukao.√ ≈Što je s tim učinio?√, pitala je Pamela. ≈Bojim se da vam to ne mogu reći, gospođo Montague, zato što ne znam. Došao je k meni pretprošlog četvrtka. Htio je srediti svoje poslove za slučaj prerane smrti. Naravno, ja nisam sumnjao što namjerava.√ ≈Došao je k vama dan prije rođendana? Što je rekao?√ Pamela je pogledala Celestriju, koja je mirno sjedila i slušala svaku riječ. Usta su joj se stvrdnula u mrku crtu, koja se nije smekšala kad je uzvratila majčin pogled. ≈Bio je zabrinut. Rekao je da je sve izgubio. Možda je iz tog razloga otišao u Pariz, da vidi što može spasiti.√ ≈Zašto mi nije rekao?√, pitala je Pamela, tonući u svoj stolac. ≈Ako su mu sve tvrtke bankrotirale, pa od čega smo onda dovraga živjeli?√ ≈Štednja, investicije...√ Gospodin Scrunther je zastao. ≈Vaš je suprug znao imati mnogo novca, gospođo Montague.√ ≈Pa kamo je onda sav taj novac otišao?√ Odvjetnik je slegnuo ramenima. ≈Ne znam. Znam samo ono što mi je rekao. Da mu nije ostalo ništa.√ ≈No, to onda objašnjava zašto se ubio. Nije mogao podnijeti da nas razočara√, rekla je Celestria. ≈Svi govore samo o divnom Montyju, koji ih je sve vadio iz nevolja i ∑ kamo ga je to dovelo? Sam je upao u nevolje. Jednostavno nikome nije znao reći ne. Čak je ponudio platiti troškove za tvoju rođendansku proslavu, striče Archie.√ Archie je 129


Santa Montefiore

izgledao zbunjen. Julia je održala obećanje. ≈Da, čula sam kako tata i strina Julia razgovaraju o tome u knjižnici tjedan dana prije proslave. Ona je plakala. I tata je rekao da će joj pomoći.√ ≈Monty opet priskače u pomoć.√ Archie je udahnuo na nos. Nije volio razgovarati o svojim problemima pred neznancima i osjećao se poniženim pri pomisli na to da njegova vlastita žena moli za novac. ≈Platio je također bolničke troškove za sina gospođe Craddick√, nastavila je Celestria pogledavajući svoju majku. ≈Čini se da se tata brinuo za svakoga, osim za sebe.√ ≈Svima je pomagao? Čime, ako nije imao svojeg novca?√ Odjednom je Pamelino lice postalo beskrvno. Vilica joj je pala i usta su ostala otvorena kao u morskog psa. ≈O, bože!√, uzviknula je užasnuto. ≈Uzeo je i moj. Znam to.√ Odvjetnik je pročistio grlo. ≈Prije dvije godine gospodin Montague je kuću u Belgraviji prepisao na vas, gospođo Montague, i time izbjegao porez na nasljedstvo u slučaju njegove smrti.√ ≈Je li to učinio u doba kada je propao Imperial Amalgamated Investments?√, pitao je Archie. ≈Jest.√ ≈Barem je pomislio na nas√, rekla je Pamela i šmrcnula. ≈Zlo mi je pri pomisli da budemo siromašni.√ ≈Za vas je smrt gospodina Montaguea možda bila potpuno iznenađenje. Ja međutim pretpostavljam da ju je pomno planirao. Žao mi je što vam je tajio. Možda sam vam ja trebao nešto reći.√ Počešao se po bradi. ≈Niste mogli zlorabiti njegovo povjerenje, gospodine Scrunther√, diplomatski je rekao Archie. ≈Potpuno razumijemo.√ ≈Ako je to značilo da smo sve ovo mogli izbjeći, bilo bi vrijedno toga√, dodao je odvjetnik. * 130


More izgubljene ljubavi

Na povratku, u automobilu, Pamela je sjedila i šutke gledala kroz prozor. Sada su barem imali motiv, ma koliko neshvatljiv bio. Archie je čvrsto držao upravljač. Pendrift Hall iznenada je bio u ozbiljnoj opasnosti. Nadao se da će moći Montyja zamoliti za pomoć. Sada nije bilo izgleda za pomoć niotkuda, osim s neba. Njegova mu žena nije rekla da je već odala kako imaju novčanih poteškoća. Nije mogla znati da je i sam bio na rubu da to isto učini. Pri pomisli na to osjećao se kao manje muško, ali očaj mu nije ostavljao drugu mogućnost. Sada nije znao što učiniti ili komu se obratiti. Celestria je gledala kako kišne kapi vijugaju niz prozor kada je počela sitna kiša iz niskih sivih oblaka. Tmurno je bilo vani i tmurno je bilo unutra. Nitko nije govorio, svatko je bio u svojem vlastitom tihom svijetu pokušavajući shvatiti ono što su saznali o čovjeku za kojeg su svi mislili da ga poznaju. ≈Zašto mi nije kazao?√, rekla je Pamela nakon nekog vremena. ≈To me toliko ljuti. Da nije mrtav, sama bih ga ubila!√ ≈Bi li razumjela?√, rekao je Archie, koji nije htio biti grub. ≈Očito je mislio da ne bih√, odgovorila je Pamela. ≈Nisam ga ispitivala o njegovim stvarima. O poslu nismo nikada razgovarali. Rekao je da je bolje da o tome razgovaraju muškarci uz čašu porta poslije večere. Pretpostavljam da je prilično toga imao u Whiteu. Nije bilo potrebe da to donosi sa sobom kući.√ ≈Ne znaš je li tata uzeo tvoj novac√, rekla je Celestria. ≈I uostalom, kako je mogao do njega?√ ≈Tako što je otvorio račun, dušo. Naravno da je mogao do njega. Ja stanje nikad nisam ni pogledala. Jednostavno sam trošila kad mi se trošilo. Tvoj djed mi je taj novac dao kad sam se udala. Tada se činilo da je to jako mnogo, nisam mislila da ću ga ikada potrošiti. I sigurno nisam očekivala da će to učiniti moj muž!√ ≈Nitko nije kriv dok mu se ne dokaže. Nije li to zakon koji vrijedi u ovoj zemlji?√ Celestria je bila bijesna što njezina majka već optužuje oca da ju je opljačkao. 131


Santa Montefiore

≈Nazvat ću banku čim dođemo kući√, rekao je Archie kroz stisnute zube. ≈Ne brini, Pamela, saznat ćemo kako stoje stvari.√ ≈Ja to ne mogu podnijeti√, rekla je melodramatično i jedna suza potekla je niz njezino pepeljasto sivo lice. ≈Mislila sam da poznajem čovjeka za kojeg sam se udala. Sve sam izgubila. Ako je potrošio moj novac, što da radimo? Što ću sa školarinama i našim domom? Kako ću je bez novca održavati i, bože, svi ti ljudi, kako ću ih plaćati? Bit ćemo siromašni. Beskućnici. Zašto Monty nije na to mislio prije nego što se bacio u more?√ ≈Upravo se zato i ubio√, rekao je Archie. ≈Zato što nije mogao podnijeti da sve nas razočara.√ ≈Što će reći vaša majka?√ uzviknula je Pamela. ≈Mnogo toga, pretpostavljam.√ ≈Neću joj reći√, rekao je Archie odlučno. ≈Zašto joj nanositi nepotrebnu bol?√ Pamela je podigla obrve u znak neodobravanja. ≈Ne brini, sve ću ja to umjesto nje trpjeti√, zajedljivo je rekla. Archie je zaškripao zubima. Žena je rastezala njegovu strpljivost do krajnjih granica. Bilo je čudo što nije izgubio živce. Ona nije znala značenje riječi siromaštvo. On i Julia bili su u stvarnoj opasnosti da izgube Pendrift Hall i nisu se imali kome obratiti za pomoć, a mažena i pažena Pamela kukala je o siromaštvu. Je li zaboravila da ima oca milijunaša? Ili je glavna uloga u tekućoj drami bila previše primamljiva da joj odoli? Te večeri Archie se odjenuo za spavanje u garderobi uz spavaću sobu svoje žene. Iz kupaonice je dopirao miris ulja za kupanje. Svi su otišli u krevet, iscrpljeni i emocionalno iscijeđeni. Zbog šoka koji je doživjela kada je umalo izgubila Bouncyja, Julia se za njega mahnito vezala. Čitala mu je priče, mazila ga u svakoj prigodi i noću odlazila k njemu u 132


More izgubljene ljubavi

sobu po pet puta, da provjeri je li u postelji. Montyjevo samoubojstvo bilo je za sve strašan udarac, no on je znao da je njegova žena zahvaljivala Bogu što je more uzelo njega i poštedjelo njihova sina. Njoj je to dvoje bilo povezano. Muškarac umjesto dječaka. Kao da je ondje dolje vrebalo čudovište kojem se mora žrtvovati neka duša, kao u kakvom grčkom mitu. Otišao je u njezinu sobu. Četkala je kosu za svojim toaletnim stolićem, pogleda izgubljena u prostoru negdje između nje i zrcala. Kada je vidjela da je ušao, trepnula je i vratila se. ≈Dragi, jesi li dobro?√ pitala je, kao da je tek tada primijetila da je uznemiren. Hrabro je kimnuo. Očito nije bio. Ustala je i otišla k njemu. Nije se odmaknuo i pustio je da ga obgrli rukama. ≈Radi se o Pendriftu?√ prošaptala je. Isprekidano je disao u pokušaju da potisne jad. ≈Ne znam što da učinim√, odgovorio je. ≈Razočarao sam te.√ ≈Nisi me razočarao. Bila bih sretna i u kolibi, samo da smo skupa.√ ≈Ne misliš tako, draga. Poslije djece, Pendrift Hall je tvoja najveća ljubav.√ Odmaknula se i namrštila se. ≈Poslije djece? Poslije djece i tebe. Ti si moja najveća ljubav, Archie. Tebe sam voljela prije nego što sam voljela njih, upamti.√ ≈Baš si dobra.√ ≈Nisam dobra, nego sam iskrena. Radije bih da sve prodaš i da živimo u zadovoljstvu nego da živimo ovako, s brigama, da jedva komuniciramo i zanemarujemo jedno drugo.√ ≈Kad bih prodao Pendrift, nijedno od nas ne bi bilo sretno. Pendrift nam je u krvi. On je dio nas, kao da nam je dijete. To bi bilo kao da si odrežemo jedan ud ili izrežemo komad srca. Možeš li zamisliti malog Bouncyja, ili Wilfrida 133


Santa Montefiore

i Sama, kako žive bilo gdje drugdje? Radije ću prodati slike i pokućstvo nego njihov dom. Ne, mora postojati neko drugo rješenje.√ ≈Razmišljala sam, Archie. Dadilja je sve starija. Vrijeme je da je pustimo. To nema veze s onim jutrom ili s time što moramo štedjeti novac. Htjela bih sama brinuti za Bouncyja. Mogli bismo je smjestiti u neku od kućica na imanju i davati joj malu mirovinu.√ Upitno ju je pogledao. ≈Jesi li sigurna?√ ≈Umalo sam ostala bez Bouncyja. On je tako dragocjen. Ne želim propustiti ni minutu njegova odrastanja.√ Poljubio ju je u čelo. ≈Ako je to ono što želiš, podržavam te. Bouncy bi radije bio sa svojom majkom.√ ≈Tako mi je drago što se slažeš.√ ≈Ako si ti sretna, draga, i ja sam sretan.√ ≈Naći ćemo način da sačuvamo Pendrift. Znam da hoćemo.√ ≈Montyju neću nikada oprostiti što nas je izdao. Ostavio je kaos iza sebe.√ ≈A i udovicu i dvoje djece bez oca√, rekla je Julia. ≈Preživjet će oni. Richard će ih poslati u onaj svoj dvorac. A mi, što će s nama biti?√ ≈Nemojmo na to misliti, dragi√, brzo je rekla Julia vodeći ga prema krevetu. ≈Odspavajmo malo. Sve se uvijek čini gorim kada je čovjek umoran. Legnimo zajedno i utješimo se međusobno. Zahvaljujem Bogu što to nisi bio ti ili jedno od naše djece. Tako sam zahvalna što smo svi živi i što smo skupa. Osim naše obitelji, ništa drugo nije važno.√ Legli su u tami, prepletenih ruku kao u onim prvim godinama braka prije nego što su došla djeca i ugnijezdila se među njih. Julia je zagnjurila glavu u njegov vrat, a on je nju gladio po kosi. ≈Što bih ja bez tebe?√, nježno je rekao. ≈Tako si jaka i otporna, draga. Sretan sam što sam te našao.√ ≈Ne budi lud. Sretni smo oboje što smo jedno drugo našli. Sve će biti dobro, vidjet ćeš. Nije svako zlo za zlo. Samo 134


More izgubljene ljubavi

što još ne vidimo svjetlo na kraju tunela. A kad ga ugledamo, sve će se srediti.√ ≈Kad si ti tu, uvijek sja sunce, Julia√, rekao je ljubeći je u čelo. ≈Ne govorim ti to tako često kao što bih trebao. Ali volim te, stara moja.√ ≈I ja tebe volim.√ Pospano se nasmijuljila. ≈Baš si lud, stari.√

135


11.

B

ože, to je tako ponižavajuće!√, plakala je Celestria trpajući svoju odjeću u putni kovčeg ne trudeći se da je prije toga složi. Lotty i Melissa ležale su na krevetu i gledale je, ne znajući kako bi je utješile. ≈Tata nije potrošio samo svoju ušteđevinu, nego i maminu. Nemamo više ništa. Zapravo, potpuno smo švorc. Ode moje nasljedstvo. Bože, tako sam bijesna!√ ≈Ali, djed će vas sigurno izvući? Zar on nije jedan od najbogatijih ljudi u Americi?√, rekla je Lotty. ≈Naravno da će nas izvući. Mamu će sigurno izvući, ali što je sa mnom? Imala sam nasljedstvo, a da i ne spominjem finu svotu koja je samo čekala prsten i bračne zavjete. Sad je sve nestalo! Kao da je netko podmetnuo požar i sve je izgorjelo. Znate li da tata posljednje dvije godine nije radio? Poslovi su mu propali. Živio je od ušteđevine.√ Skinula je svoje svilene haljine s vješalica. ≈Neće mi više trebati ako budem na socijalnoj pomoći!√ Ubacila ih je u kovčeg, koji se već prelijevao od čarapa i cipela. ≈Pretjeruješ, Celestria√, mirno je rekla Melissa. ≈Vjerojatno ćeš otkriti da je novac negdje sklonjen. Stric Monty ne bi te ostavio bez ičega. Uostalom, što je mislio, tko će plaćati Harryjevu školarinu?√ ≈Djed!√ Celestria se cinično nasmijala. ≈Tata se bogato oženio, nemojte zaboraviti. Možda je sve vrijeme znao da je nepouzdan. Nego, stric Archie je nazvao banku. Nema ničeg osim ogromnog prekoračenja. Ne mogu vjerovati da se tata zbog toga ubio! Možete li samo zamisliti što će ljudi 136


More izgubljene ljubavi

reći? O tome će sigurno govoriti cijeli London. Tko će se htjeti oženiti s kćerkom samoubojice koja nema ni penija?√ ≈Zbog tragedije ćeš postati još privlačnija√, ljubazno je rekla Lotty. ≈Upravo suprotno. Mislim da će me svi izbjegavati u slučaju da je bolest genetska, ili još gore, zarazna. Upamti, Lotty, vrlo je neugodno biti siromašan.√ Melissa je upitno gledala. ≈Baka je to vrlo teško podnijela√, brzo je rekla Lotty i jako se zacrvenjela. ≈Odbija vjerovati. Samo sjedi na prozoru i gleda more, nadajući se da će se on uspeti stazom kao da je sve u redu.√ ≈Nemoj je žaliti√, rekla je Celestria odlazeći k prozoru. ≈Uskoro će mu se pridružiti.√ Gledala je preko mora prema mjestu gdje su se niski oblaci i magla spajali s uzburkanim valovima i morskom pjenom. Par galebova klizio je na vjetru poput jedrilica. ≈Mislim da nikada više neću uživati u moru√, tiho je rekla. ≈Uvijek ću se sjećati da mi je uzelo oca i donijelo nam takvu nesreću. Što prije dođem u London, to bolje.√ ≈Čemu takva žurba? Harry se vraća u školu tek devetog rujna.√ ≈Više ne mogu biti tu.√ Dvije su sestre šutjele. I one će se uskoro vratiti u London: Melissa mukotrpnom poslu traženja muža, a Lotty svojoj vezi s Francisom i odlukama koje će naposljetku morati donijeti. Nije htjela misliti na njih. ≈Jadni Harry√, rekla je Lotty uz uzdah. ≈Grozno je tako mlad ostati bez oca.√ ≈Dječaku je u životu potrebno muško, da mu služi za primjer√, složila se Melissa. ≈Lijep je primjer naš otac dao√, rekla je Celestria mrko, naprskavši se parfemom prije nego što ga je stavila u svoju kozmetičku torbicu. Sobu je ispunio miris zumbula, no kroz otvoren prozor ušao je jesenji zrak. ≈Sve je gotovo√, 137


Santa Montefiore

rekla je glasom s prizvukom oštrine i bijesa. ≈Ljeto, naša djetinjstva, Cornwall ∑ sve se okrenulo naglavce. Želim pregledati tatine stvari, radi toga odlazim. Hoću doznati što je još skrivao od nas. Kamo je odlazio protekle dvije godine, navodno poslom. Imam osjećaj da ga više ne poznajem.√ Stavila je kozmetičku torbicu na vrh odjeće koja je ležala u neurednoj hrpi u kovčegu. ≈Lotty, sad ti sjedni na vrh, a Melissa i ja ćemo povući zatvarač. Prokleti kovčeg, nije dovoljno velik.√ Pokazalo se da je zadaća neizvediva. Celestria je ponijela previše odjeće, od koje mnogo toga nije uopće nosila. Napokon je odlučila ostaviti u ormaru sve stvari za plažu. ≈Tamo kamo idem neće mi trebati√, rekla je mrzovoljno, gledajući kako Melissa konačno uspijeva zatvoriti kovčeg. Kada je ušla u predvorje, Soames je otvorio vrata noseći pisma na srebrnom pladnju. ≈Gospođice Celestria√, rekao je, a pogled mu je pao na kovčeg koji je vukla za sobom. ≈Trebali biste pustiti Warrena da vam ga ponese, izgleda težak.√ ≈I jest. Pun je tuge, Soamese.√ ≈Svakako.√ Pročistio je grlo. ≈Imam za vas desetak pisama.√ ≈Stvarno? Vjerojatno u svima piše koliko je moj otac bio divan čovjek.√ ≈I to s pravom√, složio se Soames, koji je gospodina Montaguea uvijek veoma poštovao. Posprdno je šmrcnula i uzela pisma. ≈Možete li molim vas vidjeti kada ide vlak za London? Večeras odlazim.√ ≈Tako brzo?√ ≈Ne brinite, Soamese. Ostavljam vam mamu.√ Celestria se nasmijala, no Soamesu to nije bilo nimalo smiješno. U salonu, Julia je sjedila, pušila i gledala stare fotografske albume; Penelope je rješavala križaljku, a Wilfrid, Sam i Harry tiho slagali slagalicu koju im je Archie rasprostro na svojem stolu za kartanje presvučenom baršunom. Bio je to 138


More izgubljene ljubavi

ugodan prizor. Da nije bilo tragedije koja je bacala sjenu na svaki trenutak zadovoljstva, Celestria bi uživala u prizoru obiteljskog sklada. Archie, Milton i David otišli su igrati skvoš s prijateljima koji su živjeli na drugoj strani Pendrifta, a mali Bouncy pio je čaj u dječjoj sobi s dadiljom. Pamela je bila u krevetu s Poochijem, koji je, na njezino veliko olakšanje, počeo grickati keks. ≈Večeras se vraćam u London spavaćim kolima√, obznanila je Celestria kada je ušla u sobu. ≈Dobila sam tonu pisama√, dodala je. ≈Pretpostavljam da se baš ne događa svaki dan da ti se otac ubije.√ Julia je podigla pogled s Montyjevih fotografija iz djetinjstva. ≈Danas?√ ≈Da.√ ≈Sama?√ ≈Da.√ ≈Je li to pametno?√ Pogledala je Penelope, koja je bila posve usredotočena na križaljku. ≈Penelope, misliš li da je pametno da Celestria ode sama u London?√ Penelope je pogledala preko naočala. ≈Mi idemo idući tjedan. Zašto ne pričekaš pa da zajedno otputujemo?√ ≈Ne mogu čekati√, rekla je i sručila se u naslonjač. Počela je prelistavati pisma kao da u rukama drži špil karata. ≈Što mislite, da ih sad otvorim ili ne, jer će me rasplakati?√ ≈Što kaže tvoja majka?√, Julia je bila uporna. ≈O čemu?√ Celestria je izabrala pismo s najljepšim rukopisom i poderala omotnicu. Bilo je od gospođe Wilmotte. ≈O tome što ideš u London?√ ≈Nisam joj rekla. Osim toga, mislim da joj je svejedno. Ona misli samo na sebe. Mislim da se još jako dugo neće maknuti dalje od kreveta.√ ≈Zar ne misliš da te treba?√, pitala je Penelope, koju je razgovor počeo zanimati. 139


Santa Montefiore

≈Ne mislim. Ima onoga svoga groznog psa, zar ne? Uzgred rečeno, počeo je jesti. Mislila sam da će vam svima biti drago.√ Julia je kod Celestrije osjetila bijes koji nije bio privlačan. Bilo joj je žao što Archie nije ondje da stane na njezinu stranu. Uostalom, što će raditi sama u Londonu? Teško da je imala novca za šoping u Bond Streetu. ≈Gledajte, znam što svi mislite. Da nisam pri zdravoj pameti. Pa, imate pravo. Nisam. Očajna sam i šokirana. Tata nas je sve ostavio na cjedilu. Ne možemo ga pokopati jer nemamo tijelo. Ne možemo čak potvrditi da je mrtav ako nam neki prokleti sud negdje ne izda potvrdu o smrti, a ionako nam ništa nije ostalo. Zašto se nije ustrijelio ili nešto takvo, zaista ne znam. Barem bismo imali tijelo da ga pokopamo. Da, bijesna sam i uzrujana. Nije li prirodno da želim biti kod kuće? Djed će se o svima nama brinuti, ima mnogo novca i ako dođe do najgoreg, otići ću u New York i živjeti kod njih. Ionako mi je velik dio djetinjstva on bio otac.√ Slegnula je ramenima kada su se i Julia i Penelope zagledale u nju. Julia je bila odveć zgranuta da išta kaže, no Penelope je spustila kemijsku olovku i podigla bradu te sporo, promišljeno udahnula na nos. Skinula je naočale i sklopila ih na krilu. ≈Dobro, dušo. Vrlo si jasno objasnila kako razmišljaš. Da sam na tvome mjestu i ja bih otišla u London i provela neko vrijeme sama, da o svemu razmislim. Možda bi dio te energije mogla usmjeriti u suosjećanje umjesto u mržnju, i sjetiti se da ti je upravo Monty omogućio da u životu imaš sve što hoćeš te da je posljednja dva desetljeća proveo odgajajući te i dajući ti najbolju naobrazbu koja se može kupiti novcem. ≈Nisam tako mislila√, promrsila je Celestria, gledajući u svoja stopala. 140


More izgubljene ljubavi

≈Reći ću Archieju da te odveze na kolodvor√, zajedljivo je rekla Julia, koju je povrijedila Celestrijina bešćutna nebriga za sve druge, osim za sebe samu. Pogledala je Harryja, zgroženog time što si je njegova sestra dopustila reći tako grozne stvari pred njim. Osjećajući da je temperatura u prostoriji naglo pala, Celestria je odlučila otići sama na stijene. Uzela je kišnu kabanicu i obula gumene čizme, zabila ruke u džepove, uzela sa sobom Purdyja i zalupila vrata za sobom. Nitko je nije shvaćao. Čak ni strina Julia, koja je uvijek bila tako draga. Zar ne shvaćaju da je čovjek koji se utopio netko posve drugačiji od Roberta Montaguea? On je onaj koji je potratio i ženino i svoje vlastito bogatstvo. I nasljedstvo svoje kćeri. Čovjek koji je lagao. Čovjek koji u dvije godine nije ni dana radio. Čovjek koji je redovito odlazio poslovno u Pariz i Milano, a nije imao što obaviti. Bio je lakouman i sebičan i strašna kukavica. Razbio je njihove živote u stotine djelića koje nitko nikada više neće moći sastaviti. Taj je čovjek bio stranac; on uopće nije bio njezin otac. Pa gdje je onda bio Monty, čovjek kojeg su svi poznavali i voljeli? Što mu se dogodilo? Je li ikada postojao? Dok se vukla po mokroj stazi što se poput zmije uvijala oko stijene, znala je da to mora otkriti. Osim toga, razum joj je govorio da je sigurno još netko upleten. Netko ga je, negdje, na to natjerao. Sitna kišica koja joj je prskala po licu bila je slana. Nije bilo hladno, no činilo joj se da joj vlaga prodire kroz odjeću i da je od toga bole kosti. Purdy je kaskao pokraj nje, njuške priljubljene uz tlo, skupivši se zbog vjetra koji mu je slijepio krzno na leđima. Celestria je spustila glavu i gledala u stazu, zadubljena u razmišljanje o svojoj sudbini. Odjednom je čula da netko izvikuje njezino ime. Okrenula se i ugledala oca Dalgliesha kako žuri stazom prema njoj. Purdy ga je odmah prepoznao. Počeo je mahati repom i otrčao da ga pozdravi, gurajući mu mokru njušku u ogrtač. 141


Santa Montefiore

≈Oče Dalgliesh√, rekla je, misleći da nikoga neće sresti na vrhu te litice. ≈Gospođice Montague, i mislio sam da to vi hodate preda mnom. Purdyja sam prepoznao prije nego vas u toj kabanici i šeširu. Upravo sam bio kod vaše bake.√ Naočale su mu bile pokrivene sitnim kapljicama, a ogrtač i šešir namočeni. ≈Nemojte mi reći da niste uzeli auto?√ Iskrivila je nos u nevjerici. Odmahnuo je glavom. ≈Mislio sam da će žustra šetnja po kišici biti prava stvar da me oraspoloži.√ ≈Ja sam mislila da su svećenici uvijek sretni.√ ≈Ovo je tužno vrijeme za sve nas√, ozbiljno je rekao. ≈Znam, tata je u paklu. Tužno je i za njega!√ Otac Dalgliesh osjetio je gorčinu u njezinu glasu i znao je da ju je Bog s razlogom doveo k njemu. Počeli su polako hodati zajedno. ≈Ja nisam rekao da je u paklu, gospođice Montague.√ ≈Zovite me Celestria, molim vas. Smiješno zvuči to ‘gospođice Celestria’.√ ≈Bog određuje gdje je on, Celestria. Mnogo toga treba uzeti u obzir. Je li to doista bilo samoubojstvo, je li na to bio natjeran, je li tada bio sam.√ ≈Ah, mislim da nije bio svoj, ma što to značilo.√ ≈Zašto to kažete?√, pitao je otac Dalgliesh. Celestria mu je rekla za njihov odlazak u Newquay i ispričala kako je njezin otac prethodne dvije godine, a možda i duže, živio i duže. ≈Ja idem u London otkriti o čemu je riječ√, kazala je. ≈Netko, negdje, mora znati o tome što je radio. Što je sve vrijeme namjeravao. Strina Julia misli da bih trebala ostati u Pendriftu. Teta Penelope misli samo da sam grozna. Od strica Archieja nikakve koristi, a stric Milton najradije bi sve to zaboravio uz partiju tenisa. Oni ne razumiju. Ne razumiju mene.√ Otac Dalgliesh čuo je očaj u njezinu glasu i sav se snuždio. Na kiši, mokra do kosti, doimala se izgubljena i osamljena. Prestao je hodati i pogledao je 142


More izgubljene ljubavi

s takvim sažaljenjem, da je počela plakati. ≈Ah√, jecala je. ≈Oprostite.√ ≈Dobro je da sve izađe van√, rekao je blago i dodirnuo joj mokru ruku. ≈Mislim da nisam zaplakala otkako je tata nestao.√ Sad kad je počela plakati, nije znala hoće li moći prestati. Kao da joj se srce otvorilo i oslobodilo tone otrova. ≈Onda je vrijeme da zaplačete.√ ≈Znate, ne razumije me nitko osim vas.√ ≈Siguran sam da vas razumije√, rekao je, misleći kako su majka i kći vrlo slične. ≈Ne poznajete vi njih. Mami je više stalo do njezinog glupog psa. Djed je u New Yorku. Čim nekom kažem kako se osjećam, svi postanu neprijazni, kao da sam rekla nešto grozno. Ostaje činjenica, tata je bio prokleto sebičan.√ Stavila je ruku na usne. ≈Oprostite zbog izražavanja.√ ≈U redu je. Nije nešto što prvi put čujem.√ ≈Nemam se kome obratiti. Sama sam na svijetu i što je još gore, moram biti snažna za sve druge, a želim samo da za promjenu netko drugi mene tješi.√ Otac Dalgliesh oklijevao je trenutak, tražeći prave riječi. Sve se više navikavao na ženski plač, ali nijedan nije parao srce toliko koliko Celestrijin. ≈No, no, dušo, uskoro ćeš biti bolje√ kod nje jednostavno ne bi djelovalo. ≈Zašto ne biste došli u župni dvor?√, rekao je umjesto toga. ≈Gospođica Hoddel skuhat će nam oboma čaj pa možemo razgovarati u toplome.√ Nasmiješio se, a lice mu je zračilo takvom dobrotom da Celestria nije mogla odbiti. Purdy je bio sretan što se mogao ispružiti na sagu pred kaminom koji se gospođica Hoddel pametno sjetila upaliti dok je otac Dalgliesh bio vani. ≈Ne želim da taj pas uneredi kuću√, požalila se kada je vidjela Purdyjevo prljavo krzno. ≈Može leći na stari ručnik pred kaminom da se osuši. Vatra usred ljeta; imat ćemo toplotni val za Božić!√ Odjurila 143


Santa Montefiore

je po ručnik, a Celestria i otac Dalgliesh svukli su kabanice i skinuli šešire. ≈Kakav dan!√, uzviknuo je on, otresajući vodu s kabanice. ≈Zaista je kao pravi kraj ljeta.√ ≈Dan kada je umro moj otac bio je posljednji dan ljeta i kraj mojeg djetinjstva√, odvratila je dramatično, dajući svoju kabanicu ocu Dalglieshu da je objesi o kuku u hodniku. Gospođica Hoddel donijela je čaj i tanjur s keksima u primaću sobu. ≈Hoćete li trebati još štogod, oče?√, pitala je podbočivši se. ≈Ništa drugo, hvala gospođice Hoddel.√ ≈Otac Brock mi je rekao da vam kažem kako ga neće biti do šest, skočio je u Newquay.√ ≈Hvala, gospođice Hoddel.√ ≈Dobro, bit ću u kuhinji ako me budete trebali. Moram odmoriti noge ako nemate ništa protiv, a i leđa me polako ubijaju. U ovoj kući je svaki dan maraton, a ja sam sama.√ Pogled joj je počivao malo dulje nego što je pristojno na mladoj ženi koja je izgledala čak još ljepše s mokrom kosom i nenašminkana. No, nije joj se osobito svidjela; malo je uobražena, mislila je. Nije kao njezin otac. Dakle, on je bio pravi gospodin. Uvijek je za svakog imao osmijeh i lijepu riječ. Frknuvši nosom, izašla je iz sobe i zatvorila za sobom. ≈Osjećam se tako jadno, oče, i tako zbunjeno√, rekla je Celestria pijuckajući čaj. ≈Kao da je cijeli moj život bio laž.√ Njezine plave oči potamnjele su od suza. ≈To je normalno i ne biste se trebali sramiti. Nije ne­ obično osjećati gnjev i srdžbu, osjećati se izdano. Samo­ ubojstvo je nešto s čime se čovjek teško nosi. Oni koji ostanu, osjećaju se krivi zato što nisu mogli pomoći. Osjećaju se odbačeni jer je osoba koju su voljeli radije izabrala smrt nego da bude s njima. Osjećaju se nevoljeno i bezvrijedno. 144


More izgubljene ljubavi

Činjenica je da se samoubojstvo najviše tiče dotične osobe. Toliko je očajna, da samo želi sa svime prekinuti. Ništa joj drugo nije važno.√ ≈I ja baš zato želim otkriti što se stvarno dogodilo. Bila sam s njim one noći kada je umro i bio je daleko od čovjeka koji pati.√ ≈I vi ste zato srditi.√ ≈Da, srdita sam zbog toga, ali i zato što sam voljela nekog tko nije postojao. Prema mišljenju moje obitelji, ne bih se smjela srditi. Trebala bih za njim tugovati dostojanstveno kao svi oni.√ ≈Suzdržano?√ Ponovio je upravo riječ koju je njezina majka rekla. ≈Da. Želim vikati i plakati, a svi oni tuguju tiho i dostojanstveno, kako priliči obitelji Montague. Najgore je to što će to trajati i trajati, jer sve dok se ne nađe tijelo neće biti pokopa, pa dakle svemu tome neće biti kraja. Možda će onaj stari bradonja uhvatiti u mrežu neku veliku ribu s tatom u trbuhu pa da možemo završiti s cijelom tom tužnom pričom.√ Ramena su joj se počela tresti i glasno je zajecala. ≈Ne mogu ovdje više izdržati. Dosađivala sam se ovo ljeto i čeznula za povratkom u London. A sada ću se vratiti i slušati ogovaranja i nitko se neće mnome oženiti zato što sam siromašna. Dosad nisam još bila siromašna, ali znam da će mi biti grozno.√ Zagrizla je usnu, znajući da laže u Božjoj nazočnosti. Znala je da joj djed neće nikada dopustiti da bude siromašna. ≈Ako ne siromašna, onda kći osramoćena čovjeka!√, brzo je dodala. Celestria je izgledala tako žalosno, kose posve mokre i zamršene, lica koje je peklo od vjetra i suza, potištenih ramena, da je otac Dalgliesh poslušao svoje porive i sjeo pokraj nje na sofu gdje je njezina majka sjedila prethodnoga četvrtka, i zagrlio je. Položila je glavu na njegove grudi i jecala poput djeteta. 145


Santa Montefiore

Malo sjeme koje je bilo posijano u tajnom kutku srca oca Dalgliesha sada se probudilo u toplini tjelesnog kontakta i počelo je rasti. Osjetio je to buđenje, ali je nije odgurnuo. Na svoju sramotu, godila mu je njezina blizina. Udahnuo je miris mokrih zumbula i osjetio da mu se vrti u glavi. Znao je da mu je Bog postavio izazov. Bio je daleko veći nego što je mogao zamisliti. Ali Krist je odolio kušnji pa će i on. Nije međutim bio pripremljen za to da će se Celestria prepustiti svojim porivima. Osjetio je njezine mekane usne na vratu i njezin topli dah kako dodiruje njegovu kožu. Više nije jecala, samo je tiho disala. Na trenutak se ukočio, umrtvljena uma, nijema jezika, osjetila življih nego ikada. Osjetio je kako mu se čelo znoji od sve toplijeg tijela. Njegova su osjetila opsjeli osjećaji koje nikada nije doživio, a jači od svih njih bio je ponižavajući osjećaj srama. Kako je dopustio da se to dogodi? Je li popustio slabosti iz taštine? Bio je jadan. Sama taština je smrtni grijeh. Prikupivši ono malo snage koju je mogao smoći, nježno ju je odgurnuo. ≈Ne, Celestria√, prošaptao je, pokušavajući gledati mimo lijepoga lica u dušu iza njega. ≈Ne smiješ.√ Celestria je zurila u njega. Odjednom je u užasu ustuk­ nula kao da je vidjela nešto ružno u tim dubokim, samilosnim očima. Ustala je, smetena od zbunjenosti i, ne slušajući njegove prosvjede, otrčala k vratima. Purdy se nevoljko rastegnuo i pošao za njom na kišu. ≈Celestria!√, povikao je otac Dalgliesh za njom. ≈Celestria!√ No, bilo je prekasno. Bila je zgrabila svoju kabanicu i šešir iz hodnika i ušla u čizme prije nego što ju je mogao spriječiti. Gledao je kako odlazi, gubeći se u daljini, u magli koja se sada spustila nad Pendrift.

146


12.

C

elestria je legla na krevet u garderobi svoga oca i zag­ njurila lice u jastuke. Namučila se na putovanju natrag u London. U vlaku je bilo neudobno, a da se ne spominje to što je bila tako dugo posve sama. Poželjela je da su s njom Lotty ili Melissa, ali Penelope nije za to htjela ni čuti. ≈Što ćeš tamo posve sama?√, pitala je i u glasu joj se osjećalo snažno neodobravanje. No, njezina je majka pokazala iznenađujuće razumijevanje, ne zamarajući se njihovim mišljenjima dokle god je Celestria svaki dan nazove. U svakom slučaju, još samo tjedan dana i svi će joj se oni pridružiti u Londonu, a gospođa Waynebridge, domaćica, bit će tu tijekom dana i brinuti za nju. Svaki put kada je pomislila na oca Dalgliesha, Celestriji su se prsti na nogama skvrčili od srama. Bio je tako dobar i senzibilan, odvajao je vrijeme kako bi s njom razgovarao, kako bi shvatio njezina razmišljanja i nije ju osuđivao, a ona je osjećaj duboke zahvalnosti pobrkala s ljubavlju. Sjećala se izraza na njegovu licu. Neće ga zaboraviti sve dok živi i nikada se neće osloboditi srama. Odjednom je postao veći, kao onoga nedjeljnog jutra na misi, a njegove oči postale su udaljene i nepoznate, odvajajući ga od drugih, daleko izvan domašaja. Bila je glupa što je pokušala spustiti ga na svoju razinu. Razmislila je o hranidbenom lancu i zaključila da otac Dalgliesh uopće nije životinja. Čak ni lavica ne može uhvatiti zraku svjetla. ≈Ah, što li samo misli o meni?√, zajecala je. Okrenula se na leđa i zagledala u strop u koji je njezin otac sigurno gledao stotinu puta, kad ga je Pamela prognala 147


Santa Montefiore

u njegovu garderobu zato što je previše popio ili popušio previše cigara, čiji miris nije podnosila. Bilo je teško povjerovati da je mrtav. Njegova je soba još bila puna njegovih stvari, kao da je tu još jučer bio. Njegova odijela visjela su čista i izglačana u ormarima; cipele uredno složene u redove, ulaštene do visokog sjaja; zdjelica na toaletnom stoliću puna kovanica, klinova za golf i dugmadi za manšete; modra majica prebačena preko naslona stolca; njegove četke od bjelokosti i srebra složene u niz; njegov tamnocrveni kućni haljetak obješen s unutarnje strane vrata; papuče pokraj kreveta; nedovršena knjiga na noćnom ormariću. Zrak je još mirisao po njemu. Vani, tiho je brujanje automobilskih motora podsjećalo na to da se zemlja i dalje okreće kao što se uvijek okretala. Da se svatko bavi vlastitim životom dok se Celestria muči naći smisao svoga života. Gospođa Waynebridge donijela joj je doručak na pladnju, pušući kao stara parna lokomotiva dok se penjala stubama. ≈Evo, dušo√, prijazno je rekla stavljajući ga na priručni ležaj u dnu kreveta. Bilo je nečega divno utješnoga u jorkširskom izgovoru gospođe Waynebridge; Celestriji je bio blizak kao tost s namazom od kvasca i toplo mlijeko i med. ≈Pretpostavljam da se niste naspavali prošlu noć u vlaku.√ Uspravila se i zagladila svoju bijelu pregaču. Bila je mekana i okrugla kao sljezov kolačić, golublje sive kose i topla, punašna lica. Njezine smeđe oči bile su crvene i sjajne od plača, iako nije htjela da Celestria zna koliko je plakala. ≈Ne znam što bih sa sobom√, uzdahnula je Celestria silazeći s očeva kreveta. ≈Kao da je on još tu, zar ne, Waynie?√ ≈Kad je moj otac umro, ja sam cijeli dan provela u njegovoj sobi i razgledavala njegove stvari.√ Gospođa Waynebridge suosjećajno se nasmiješila. ≈Odjednom je svaka stvar dobila veće značenje zato što je pripadala njemu. Stvar je u tome da upamtite sve ono što ste kod njega voljeli. Da se sjećate lijepih dana, a ne da mislite na godine pred vama 148


More izgubljene ljubavi

bez njega.√ Uzalud je pokušavala slijediti vlastiti savjet. Bila je osjetila da se nešto sprema kada je u srpnju u vrt sletjela samo jedna svraka. Uzalud je tražila drugu. A kad vidiš samo jednu svraku, to je znak nesreće. ≈Želim razumjeti zašto je to učinio.√ ≈Možda to nećete nikada saznati. To samo on zna.√ ≈Moraju postojati neka objašnjenja√, ustrajavala je Celestria. ≈Pretražit ću svaki centimetar i ove i njegove radne sobe. Naći će se negdje neki trag, uvjeravam vas.√ ≈Nema od tog nikakve vajde. Da sam na vašem mjestu, ja bih to pustila.√ Gospođa Waynebridge gledala je dok je Celestria jela tost s medom koji joj je donijela. Med je potjecao iz Archiejevih košnica u Pendriftu. ≈To je moja cura√, rekla je i oči su joj se ispunile zadovoljstvom. ≈Morate nešto pojesti. Vama treba hrana i da vas netko mazi.√ Znala je da djevojka nije mnogo toga drugoga imala od svoje majke. ≈Ispeći ću vam lijep omlet za ručak i ostaviti vam nešto u hladnjaku za večeru.√ ≈Hvala vam, Waynie.√ Staričine su oči počele blistati. ≈Znam vas od rođenja√, rekla je i na trenutak zatvorila oči da potisne osjećaje. ≈Svi smo preživjeli rat i gubitak osoba koje smo voljeli. Ja sam preživjela bombardiranje. Ni na trenutak nisam izašla iz ove kuće iako me sestra pokušavala nagovoriti da budem kod nje u Yorkshireu. Stvar je u tome, Celestria, da se ružne stvari događaju. A mi idemo dalje zato što nam nema druge. Možda nikada nećete saznati zašto se vaš otac ubio, ali to sada nema veze s Harryjem, kao ni s gospođom Pamelom. Muški su priča za sebe, njima upravljaju stvari koje mi žene ne razumijemo. Ja sam svog Alfieja voljela, ali bome nisam razumjela njega i njegove ludosti. Izrasli ste u krasnu mladu ženu. Naći ćete dobra muškarca koji će vas voljeti i paziti na vas i imat ćete svoju djecu. Život dobiva drugačiju dimenziju kad čovjek ima vlastitu obitelj na koju 149


Santa Montefiore

treba misliti.√ Celestria je već otvarala ladice u očevim noćnim ormarićima. ≈Sam Bog zna što ću unutra naći. Ne znam čak ni što tražim.√ ≈Naći ćete sve pospremljeno, eto što ćete naći. Gospodin Montague je jako pazio na red i čistoću. Svoj dom je vodio kao vojnu operaciju. Poslije vaše majke uvijek sam morala pospremati, ali gospodin Montague, on je bio nešto drugo.√ Celestria je već bila u svom svijetu, vadila je knjige i gledala stare fotografije i pisma svezana vrpcom. ≈Dobro, odoh ja dolje√, rekla je gospođa Waynebridge zastajući na vratima. ≈Onda, ostavljam vas.√ Celestria je podigla pogled. ≈Hvala, Waynie. Ne znam što bih ja bez vas.√ Gospođa Waynebridge živnula je na pohvalu i polako se spustila stubama. Celestria je u očevoj sobi provela cijelo prijepodne. Našla je ploču s igrama koja je izgledala kao da ih nitko nije nikada igrao i izblijedio zeleni album s fotografijama iz njegova djetinjstva, pun slika obitelji u Pendriftu. Njezin je otac uvijek bio odjeven po posljednjoj modi, široko nasmiješena lica, pokazujući neki štap ili kišobran i šešir. Celestria se iznenadila vidjevši da se i njezina baka smješka; zbog radosti je bila jedva prepoznatljiva. Našla je kutije sa značkama i dugmadi, suvenirima i razglednicama, povijesnim knjigama i starim stripovima, ali ništa što bi upućivalo na to da je bio nesretan. Sve je bilo pažljivo složeno u ladice, kao da je morao znati gdje je točno koja stvar u slučaju da je žurno zatreba. Za jednog čovjeka koji je toliko vodio računa o detaljima, Celestriji su zagonetke koje su ostale nakon njegova samoubojstva bile tako malo nalik njemu. Popila je čaj, ustala, podbočila se i pogledala unaokolo. Soba je bila ugodna unatoč duhu koji ju je napustio i sadržavala je samo sitnice jednog zadovoljnog života. To samo potvrđuje moju teoriju, mislila je u sebi. Tata nije htio skončati sa svojim 150


More izgubljene ljubavi

životom. Nije imao izbora. Netko ga je u to gurnuo. A ja ću saznati tko, makar mi to bilo posljednje u životu. Prekopala je njegovu radnu sobu, veliku prostoriju s visokim prozorima na podizanje koji su gledali na vrt. Jedan je zid bio potpuno pokriven policama, nakrcanim povijesnim knjigama i klasičnim romanima, iako se nije sjećala da ga je ikada vidjela čitati išta drugo osim novina. Kamin je bio prazan, no orašast miris dima još se miješao s aromom njegovih cigara, upijenim u tamnu grimiznu tkaninu zastora i presvlake na sofi. Njegov baršunasti naslonjač izgledao je velik i pust, pred njim je stajala klupčica za noge, iako ih na nju nikada više neće staviti. Na zidu iznad police povrh kamina stajao je portret njegova oca Ivana, koji je gledao dolje duboka pogleda ispunjena ljubavlju, a na polici je otkucavao velik sat od orahovine, prolazeći kroz minute s neumornom redovitošću. Sada je njezin otac bio mrtav kao taj portret, a vrijeme je usprkos tome i dalje išlo. Otvorila je ladice u radnom stolu i pretražila ih. Nije znala što je očekivala naći i napokon, u vrijeme ručka, shvatila je u očaju da vjerojatno nikada neće moći dokazati svoju teoriju. Gospođa Waynebridge joj je ispekla omlet na štednjaku, njezini debeli prsti vješto su baratali tavom i jajima s djelotvornošću žene koja je cijeli svoj život posvetila služenju drugima. ≈Svugdje sam pogledala, Waynie√, rekla je Celestria pokunjeno. ≈Ne mogu naći ništa sumnjivo. Možda je najbolje da sve skupa zaboravim i tugujem za njim kao teta Penelope.√ Tetkino ime izgovorila je naglašeno artikulirano. ≈Zvučite baš kao ona√, nasmijuljila se gospođa Waynebridge. ≈Mislim da ona ne vidi ništa sumnjivo u tatinu samoubojstvu.√ ≈Što ste mislili, na što ćete naići?√ ≈Ah, ne znam. Na nešto što bi govorilo da je bio nesretan?√ Gospođa Waynebridge sklonila je tavu sa štednjaka i okrenula se prema Celestriji, koja je legla na stol, glave 151


Santa Montefiore

naslonjene na ruku. Izgledala je blijeda i umorna, tamni krugovi oko njezinih očiju bili su gotovo ljubičasti. ≈U smočnici se nalazi jedna kutija s dokumentima√, rekla je gospođa Waynebridge slegnuvši ramenima, htijući biti od pomoći. ≈Sumnjam da je to ono što tražite. Gospodin Montague dao mi ju je prije nekoliko tjedana da je bacim, prije nego što je otišao u Cornwall. Bio je u velikoj žurbi. Ali, kutija je teška pa to još nisam obavila. Mislila sam pričekati da Jack Bryan dođe nabrusiti noževe. Vaš je otac temeljito pospremio radnu sobu, znate. Htio je sve smeće baciti u vatru, ali sam ga podsjetila da je posljednji put kad je to učinio zamalo zapalio kuću!√ Celestria se uspravila i upitno pogledala gospođu Waynebridge. ≈Pospremio je radnu sobu? Zašto bi to učinio ako je sve već bilo tako uredno?√ ≈Imao je tako mnogo stvari. Sve je bilo složeno, imate pravo. Ali on jednostavno nije mogao ništa baciti. Bio je kao svraka. Ne znam zašto sve to nije držao u uredu.√ Zato što nije imao ured, pomislila je Celestria. Znao je da se može pouzdati u to da Waynie neće ništa pročitati zato što je bila nepismena. Grickala je kožicu oko palca, razmišljajući o tome zašto bi njezin otac usred ljeta, kada je njegova obitelj bila u Cornwallu, pobacao sve svoje dokumente? Osim ako je htio iskoristiti prigodu da uništi stvari koje nije htio da itko nađe poslije njegove smrti. Celestria je brzo jela svoj omlet. ≈Budete li tako jeli, dobit ćete zatvor√, rekla je gospođa Waynebridge i uzela zalogajčić. ≈Je li se tata čudno ponašao?√, pitala je Celestria usta punih jaja. Gospođa Waynebridge stisnula je oči pokušavajući se sjetiti. ≈Bio je vrlo zaposlen√, rekla je. ≈Ne bih rekla da se ponašao čudno, ne, nije. Ali rastreseno, to možda. Žurio se da sve svrši prije nego što ode u Cornwall.√ 152


More izgubljene ljubavi

≈Što je to točno trebao obaviti?√ ≈Mnogo je telefonirao. Ostavljala sam mu čaj u radnoj sobi, ali jedva da bi ga pipnuo. Nije htio da ga se uznemirava. Zatvorio je vrata.√ ≈Zašto mi niste jutros sve to rekli?√ ≈Kako rekoh, nije to bilo ništa neobično. Vaš tata je bio zaposlen čovjek.√ ≈Jeste li išta čuli? Bilo što?√, Celestria je bila uporna. Gospođa Waynebridge izgledala je uvrijeđeno. ≈Ne mislite valjda da prisluškujem kod vrata, Celestria?√ ≈Naravno da ne mislim. Ne. Samo pokušavam spojiti dijelove slike njegovih posljednjih dana, to je sve.√ Gospođa Waynebridge je duboko uzdahnula. ≈Govorio je s nekom ženom√, rekla je pomalo oklijevajući. Celestria je podigla obrve. ≈Ženom?√ ≈Da. Rekao je ‘Baš si draga, Gitta.’ Potom je spustio slušalicu. Učinilo mi se čudno jer kao prvo, mislila sam da je ta žena gospođa Pamela, a kao drugo, ime je strano. Zato ga se sjećam, znate.√ Celestria je zapanjeno zatresla glavom. ≈Za boga miloga, Waynie, nemogući ste. Ima li još nešto što mi niste rekli?√ Bijela koža gospođe Waynebridge postala je ružičasta. Spustila je pogled. ≈Bojala sam se reći vam u slučaju da je vaš otac... znate.√ ≈Bio u vezi s drugom ženom?√, rekla je Celestria bezbrižno. ≈Zaboga, ne bi to gospodin Montague učinio√, odvratila je smeteno. ≈Ne brinite, Waynie. Neću reći mami. To će biti naša tajna.√ Unaprijed se radujući, Celestria je otvorila kutiju u smočnici. Osjećala je da počinje otkrivati dokaze prljave igre. Ako je njezin otac viđao drugu ženu, možda ga je ubio njezin muž? Sa sve većim uzbuđenjem počela je kopati po papirima. Bila su to pisma koja njoj nisu ništa značila. Pisma od 153


Santa Montefiore

banke o ulaganjima i od ljudi stranih imena. Neka od njih bila su poslana na poštanski pretinac u Južnom Kensingtonu, druga na kuću u Belgraviji. Jedno joj je pismo privuklo pozornost zato što je sadržavalo fotografiju njezina oca na kojoj je sjedio u nečem što je izgledalo kao samostan, sa suncem koje mu je obasjavalo lice i s njegovim panama šeširom naherenim na glavi. Izgledao je bezbrižan, usta iskrivljenih u polusmješak kao da je upravo ispričao neki vic. Pismo je bilo od neke osobe koja se zvala Freddie i koja je, prema adresi u zaglavlju pisma, živjela u samostanu u Italiji. ≈Dragi moj Monty√, pisalo je urednim, kitnjastim rukopisom. ≈Bilo je zadovoljstvo vidjeti te opet. U naš si dom unio svjetlo i ljubav. Samo da si još mogao staviti osmijeh na Hamishevo mrzovoljno lice. Na žalost, za sada je to još daleko čudo. Ispričavam se za njegovo grozno ponašanje, ali znam da razumiješ. Žao mi je samo što nisi mogao dulje ostati. Pišem ti da ti kažem da smo, s obzirom na naše sadašnje okolnosti, moj suprug i ja odlučili otvoriti Convento kao prenoćište. Hamish je protiv te zamisli, iz očitih razloga, no to je jedini način. Kad bi samo prodao neke svoje slike, ili ih čak izložio, možda bismo se izvukli iz ove rupe, ali on za to ne želi ni čuti. Ako itko treba žaliti, onda sam to ja. Što je sa živima? Nije zdravo živjeti među mrtvima. Želim ti također zahvaliti, dragi Monty, na tvojoj velikodušnosti. Zaista nisi trebao posezati u džep. Sramim se i ponizno sam ti zahvalna. Moji srdačni pozdravi, Monty. Neka te Bog blagoslovi i čuva. Freddie. Celestria je dugo gledala u pismo. Je li ta druga žena bila opijena njezinim ocem? Je li joj dao i novac? Je li mu bila ljubavnica? Što je radio u Italiji? Potražila je datum na omotnici, ali ga nije bilo i marka je bila nečitljiva. Očito je postojao dobar razlog zašto njezin otac nije htio da ga itko nađe ∑ samo što ona još nije znala koji je to razlog. Odložila je pismo, fotografiju spustila u džep i nastavila potragu. Nije prošlo dugo kada je došla do bankovnih izvoda, njih nekoliko desetaka, povezanih vrpcom. Svi su bili složeni po 154


More izgubljene ljubavi

redu, kao da ih je neka revna tajnica sve uredno spremala. Prelistala ih je, ali zapravo nije znala što traži. Potom joj je pogled pao na duge nizove brojki koje su odlazile s njegova računa. Zapanjila se vidjevši da su sve to isplate u gotovini na ime koje nije prepoznala: F.G.B. Salazar. Znači, tu je otišao sav novac, pomislila je, a srce joj je lupalo od uzbuđenja. Svote su bile velike i redovite. Zgranula se koliko je to bilo novca... Također, nije joj promaknulo da su u posljednja dva mjeseca isplate bile sve veće i sve češće. Toliko se zadubila u bankovne izvode da nije čula telefon. Trenutak potom okvir vrata je ispunila gospođa Waynebridge. ≈Za vas je, Celestria. Gospodin Aidan Cooney.√ Celestria je nevoljko ostavila papire i preuzela poziv u kuhinji. ≈Aidane√, rekla je. ≈Draga, tako mi je žao zbog tvoga oca. Kakva tragedija!√ ≈Znam. Grozno.√ ≈Nazvao sam u Cornwall. Neki umišljen batler rekao mi je da si tu.√ ≈Soames√, nasmiješila se. ≈Prilično je napuhan, žao mi je.√ ≈Jesi li sama?√ ≈Da. Nisam mogla izdržati više ni trenutka. Ne možeš zamisliti kako je ondje grozno. Svi tuguju. Nema tijela. Nema pokopa. Samo strašan pretpakao. Morala sam pobjeći.√ Riječi su kuljale iz nje. ≈Daj da te izvedem na večeru√, predložio je. ≈Samo nas dvoje. Ja ću paziti na tebe.√ Glas mu je bio dubok i zrnat, kao smeđi šećer. Osjetila je da joj se oči pune suzama i neodoljivu potrebu da bude u njegovim rukama. ≈Voljela bih√, odgovorila je, zahvalna što joj se činilo da zbog očeva samoubojstva nije o njoj promijenio mišljenje. ≈Pokupit ću te u sedam.√ Oklijevao je trenutak. ≈Znaš moj broj ako me trebaš. Doći ću isti tren kad me nazoveš.√ ≈Hvala ti. Dobro sam, stvarno. Vidimo se.√ Spustila je slušalicu i nasmiješila se. Aidan Cooney bio je točno ono što je 155


Santa Montefiore

trebala. ≈Waynie!√, viknula je. ≈Izlazim na večeru.√ Gospođa Waynebridge pojavila se iz drugog dijela kuće, sopćući. ≈Netko dobar?√, pitala je podbočivši se. ≈Da, dobar je. Mama bi ga sigurno smatrala dobrim materijalom za udaju, iako ja baš i nisam sigurna u to.√ ≈Što je onda za vas materijal za udaju?√ ≈Ah, ne znam√, uzdahnula je i slegnula ramenima. ≈Netko daleko nepredvidljiviji. Netko tko me ne gleda samo kao ženu.√ ≈Da sam na vašem mjestu, ja ne bih poklonjenom konju gledala u zube.√ ≈Tako je. Nisam sigurna da možda ipak nije jedan krasan konj.√ ≈Niste me razumjeli.√ ≈Ja tražim lava.√ ≈Miriše na nevolju.√ ≈Upravo tako√, rekla je Celestria uz smješak. ≈To ja tražim.√ Gospođa Waynebridge odmahnula je glavom. ≈Što hoćete da učinim sa svim onim papirima?√, pitala je vidjevši ih rasprostrte po cijelom podu smočnice. Da je gospodin Montague bio živ, ne bi mu bilo nimalo zabavno. ≈Ništa. Samo ih ostavite tu. Recite Jacku Bryanu da nabrusi one noževe. Možda će mi zatrebati!√ Celestria je uzela taksi i odvezla se u banku Coutts u zapadnom dijelu grada, gdje je tražila da vidi upravitelja. ≈Gospodin Smith je na ručku√, rekla joj je blagajnica. ≈Prilično je hitno√, rekla je Celestria nestrpljivo lupkajući prstima po pultu. ≈Ja sam Celestria Montague.√ Uzrujala se kada je shvatila da blagajnica nije prepoznala njezino prezime. ≈Možda da razgovarate s gospođicom Bentham√, rekla je žena, svjesna da je arogantna mlada dama netko važan. ≈Ja sam tu nova.√ Nakašljala se u znak isprike i nestala potražiti kolegicu. 156


More izgubljene ljubavi

Celestria se ogledala po visokim stropovima i bogatim drvenim pultovima, kamenom podu i velikim, teškim vratima. Mjestom su vladali službeno ozračje i raskoš koji su je podsjećali na oca. Mogla ga je zamisliti ondje u njegovu tamnom odijelu i kaputu, s aktovkom u jednoj ruci i kišobranom oko druge ruke. Banka je bila uglavnom prazna, osim starca u odijelu i s polucilindrom, koji je u kutu ispisivao ček. Napokon se pojavila gospođica Bentham. Bila je srednjih godina, u klasičnom kostimu i udobnim cipelama debelih potpetica i gustim smeđim čarapama. Kada je ugledala Celestriju, nasmiješila se. Njezino lice, mirno i hladno, sada se smekšalo. ≈Gospođice Montague√, rekla je pružajući ruku mnogo prije nego što je došla do nje. Celestria ju je prihvatila i gospođica Bentham čvrsto joj je stisnula ruku. ≈Dođite u moj ured, gdje možemo nasamo razgovarati.√ Celestria je pošla za njom, one debele potpetice lupkale su po ulaštenom podu i zvuk je odjekivao u obližnjoj gotovo praznoj sobi. Starac s polucilindrom se okrenuo, pažnju mu je privukla lijepa mlada žena plesna koraka. Celestria je uhvatila njegov pogled, a taj je pogled bio tako bahat da je starac bio uhvaćen nespreman i brzo je skrenuo pogled. Ured gospođice Bentham bio je zgodna soba s lijepo ukrašenom štukaturom po zidovima tik do stropa i velikim prozorom koji je gledao na tihu ulicu sa stražnje strane. Pozvala je Celestriju da sjedne na tapeciran stolac i ponudila joj čaj, koji je uljudno odbila. ≈Tu sam zato što želim razgovarati o mojem ocu√, rekla je stavljajući na koljena svoju smeđu torbicu od krokodilske kože. ≈Gospodin Montague je naš vrlo dobar klijent√, odgovorila je gospođica Bentham, iako joj je preko lica preletjela sjena nemira. ≈Bio je dobar klijent√, ispravila ju je Celestria. ≈Ne razumijem.√ 157


Santa Montefiore

≈Moj otac je mrtav√, hladno je rekla. Gospođica Bentham je uzdahnula. ≈Na žalost, umro je u nesreći na moru u Cornwallu.√ Gospođica Bentham stavila je ruku na usta. ≈Kada?√ Glas joj je bio prigušen i Celestria je instinktivno osjetila da je gospođici Bentham njezin otac značio mnogo više od novca. ≈Ah, bože! Oprostite. To je takav šok.√ Sručila se na svoj stolac. ≈To je bilo prošli tjedan.√ ≈Žao mi je. To je grozno.√ ≈Ovo je teško vrijeme za cijelu obitelj, kao što možete pretpostaviti. Ja sam došla u London srediti njegove poslove.√ ≈Naravno. Ako vam mogu ikako pomoći, bilo kako, izvolite.√ Gospođica Bentham izvadila je bijel pamučni rupčić iz rukava i potapkala oči ispod naočala. Celestria je zamijetila da joj se ruke tresu. ≈Bio je tako dobar čovjek, gospođice Montague. Uvijek je imao vremena za razgovor. A većina ljudi nema, znate. To je razumljivo. Svi su zauzeti.√ Nasmiješila se i zarumenjela. ≈Bio je gospodin. Radovala sam se njegovim posjetima.√ ≈Htjela bih znati zašto su one velike svote novca prebacivane na ime F.G.B. Salazara.√ Dodala je gospođici Bentham izvode; ona je podigla naočale i pribrala se. Trajalo je neko vrijeme, pogledom je prelazila svaki papir odozgo nadolje. Napokon, odmahnula je glavom i izvode vratila Celestriji. ≈Žao mi je, ne mogu vam pomoći.√ Oklijevala je, kao da važe svoje osjećaje za gospodina Montaguea naspram odanosti banci i njezinim načelima. Celestria je nanjušila slabost i to iskoristila. ≈Moja je majka u bolnici zbog strašnoga šoka, a moj dragi mlađi brat Harry nije prozborio ni riječ otkako je tata umro. Još je mali i tatu je obožavao. Zaista moram znati.√ Celestria nije imala grižnju savjesti kad je trebala lagati. 158


More izgubljene ljubavi

Spustila je pogled da pojača učinak i čula kako je gospođica Bentham ispustila dug uzdah. ≈Pa, mogu vam reći da je on u južnoj Italiji√, rekla je tihim glasom. ≈Ne znam gdje. Mene se to nije ticalo. Trebali biste pitati groficu Valonyju.√ ≈Koga?√ ≈Tajnicu gospodina Montaguea. Ja gospodina Montaguea nisam vidjela nekoliko mjeseci, no grofica Valonya dolazila je svaki tjedan kako bi obavila transfere i transakcije.√ ≈Imate li adresu?√ Gospođica Bentham skinula je naočale i protrljala korijen nosa, odjednom klonula. ≈Na žalost, nemam. Ako vam to može pomoći, često joj šaljem stvari u Mađarski klub u Hampsteadu.√ ≈Hvala vam, gospođice Bentham. Bili ste vrlo ljubazni. Moj vam je otac očito veoma mnogo vjerovao.√ Celestria je spustila izvode u svoju torbicu i ustala. ≈Bio je gospodin, gospođice Montague. Njegova smrt je gubitak za sve nas.√ Celestria je ostavila gospođicu Bentham da nastavi brisati oči svojim urednim malim rupčićem, očito šokiranu. Bila je sreća što je gospodin Smith otišao na ručak; on možda ne bi bio tako susretljiv. Pogledala je na svoj sat ∑ imala je dovoljno vremena za kratak posjet Mađarskom klubu.

159


13.

S

tvari su se sve više zahuktavale. Celestria nije nikada bila čula za groficu Valonyju, a možda je to bila ona Gitta s kojom je njezin otac razgovarao telefonom. Celestria je zaustavila taksi i pola sata poslije izašla podno stuba koje su vodile u Mađarski klub. Bio je slabo osvijetljen, visokih stropova i tamnog drvenog poda od širokih, ulaštenih dasaka. Staro stubište ekstravagantno je zavijalo do odmorišta, gdje je visjelo široko pozlaćeno zrcalo. U zraku se osjećao kiseo vonj trulog cvijeća. Dolje nije bilo nikoga, ali se na katu iznad čuo tih žamor glasova. Popela se stubama, stiščući svoju torbicu, ne znajući što da očekuje. Gore su bile dvije goleme prostorije s hodnikom između u kojemu su dvije stare gospođe sa šeširima i rukavicama sjedile na grimiznoj baršunastoj dugoj sofi, govorile prigušenim glasovima i silovito mahale rukama izražavajući bijes. Kada su ugledale Celestriju prestale su govoriti i oprezno je gledale očima s opuštenim vjeđama. Pretvarajući se da ih ne vidi, Celestrija je ušla u prvu sobu gdje su za stolovima sjedile male skupine ljudi ispijajući kavu i palinku* i pušeći u polumraku. Ozračje je bilo turobno kao da se njihova tuga pretvorila u sivu maglu što je visjela nad njima i odbijala podići se. Većina ih je bila stara i vrlo elegantno odjevena. Neke od gospođa nosile su pera na šeširima i krznene stole unatoč toplom vremenu. Vratovi su im bili ukrašeni biserima, a dijamantni broševi svjetlucali su na slabom svjetlu. Manja * tradicionalna mađarska voćna rakija ∑ op. pr. 160


More izgubljene ljubavi

družina gospode sa šeširima i u odijelima igrala je karte i gorko se smijuljila, umjesto nekadašnjeg smijeha, dok je u kutu uz šank gudački trio izvodio cigansku glazbu. U polumraku je jedan stariji par sporo plesao. Neki su govorili mađarski, drugi engleski s teškim, sjetnim naglascima, ali svi su razgovori bili o istom: ≈Revolucija... Izdali su svoju zemlju... Izginuše hrabri ljudi... Mi smo stari, trebali bismo se barem nadati da ćemo umrijeti na vlastitom tlu...√ Celestria je osjetila da je gledaju, osobito žene, čije je neprijateljstvo bilo jednako veliko kao i njihov jad. Bilo je to razumljivo; ona je bila stranac, uljez. Odlučivši da će biti mudrije pristupiti muškarcima, odlučno je otišla k stolu gdje su sjedila četiri čudaka i igrala karte, držeći se samouvjereno iako se tako nije osjećala. ≈Ispričavam se√, rekla je svojim najljupkijim glasom. ≈Tražim nekoga.√ Jedan od muškaraca podigao je čupave obrve, pahuljaste i crvene poput lisičjih repova i kimnuo. Celestria je nastavila. ≈Grofica Valonya√, rekla je. Na spomen njezina imena četiri su muškarca odmah brzo razmijenila poglede. Lisičja obrva je slegnuo ramenima i otpuhnuo dim iz lule. ≈Grofica nije bila ovdje tjedan dana√, odgovorio je. ≈Znate li gdje bih je mogla naći?√ Nabacila je samouvjeren smješak. ≈Tko je treba?√ ≈Zovem se Celestria Montague.√ ≈Grof Badrassy√, odgovorio je muškarac pružajući ruku. Nije se smiješio. ≈Hoćete li sjesti i usrećiti jednog starog starca?√ ≈Ne mogu ostati, hvala√, odgovorila je ne htijući ga uvrijediti. ≈Radi se o nečem hitnom.√ Grof Badrassy rekao je nešto na mađarskom svojim kolegama i svi su se nasmijali, očito na njezin račun. Celestria je osjetila da u njoj sve više raste bijes. Onda se nečeg dosjetila. 161


Santa Montefiore

≈Radi se o njezinoj obitelji√, rekla je lukavo. ≈Imam neke strašne vijesti.√ Uozbiljili su se: te su im riječi bile poznate kao smrt. Grof Badrassy govorio je držeći lulu u kutu usana i pokupio svoje karte da pokaže kako njihov razgovor završava. ≈Ona živi u Weymouth Mewsu. Broja se ne sjećam, ali znat ćete kad vidite kuću.√ Shvatila je da su to svi podaci koje će dobiti. Kad je napokon izišla van, laknulo joj je što je mogla opet udisati topli londonski zrak i ostaviti razočarane starce da nastave životariti. Weymouth Mews bio je dovoljno blizu da može uzeti taksi. Uličica popločena kamenom s lijepim kadicama za cvijeće na prozorima i pročeljima od crvenih pločica kupala se u toploj svjetlosti kasnog popodneva. Na jednoj prozorskoj dasci spavala je bijela pahuljasta mačka, rep joj se trzao jer je sanjala mlijeko i debele miševe; mlada žena gurala je kolica preko kamenih ploča prema glavnoj cesti. Grof Badrassy bio je rekao da će prepoznati kuću kad je vidi. Požalila je što mu nije postavila još koje pitanje, jer nije znala što da traži. Mlada žena s kolicima sada je bila predaleko da je pita i ostala je sama s mačkom, koja joj očito neće biti od velike pomoći. Odlučila je poći ulicom i zagledati se u svaki prozor. Možda je grofica Valonya izvjesila mađarski stijeg pred vratima, premda ga Celestrija ne bi bila prepoznala. Hodala je neko vrijeme dok joj napokon posljednja kuća slijeva nije privukla pozornost. Bila je jednako velika kao druge. Ono što ju je izdvajalo bio je vijugast grm glicinije koji se uspinjao i pokrivao cijelo pročelje bogatim zelenim lišćem. Gotovo uopće nije ostalo mjesta za prozore, koji su se upinjali proviriti kroz lisnatu guštaru i jato ptica koje je u njoj živjelo i koje su na gniježđenje očito ohrabrivale drvene kućice pričvršćene za grane napunjene zrnevljem. Izvana je izgledalo lijepo: iznutra, pretpostavljala je Celestria, sigurno je prilično klaustrofobično. 162


More izgubljene ljubavi

Nakratko je stajala u sjeni i razmišljala što će reći grofici. Prije nego što se uspjela pribrati međutim vrata su se otvorila i iz kuće je bijesno izletjela ekstravagantno odjevena plavokosa kreatura. ≈Pokušavaš mi ukrasti ptice?√, prosiktala je glasom dubokim kao u muškarca i s jakim naglaskom. Napravila je grimasu tako da je šminka koju je nabacila na lice pucala kao suha glina. Celestrijin pogled pao je na njezin dekolte, koji je bio bijel i besraman, otkrivajući golema prsa stegnuta u usku plavu haljinu zbog koje je imala uzak struk i manjak daha. ≈Ne, naravno√, odgovorila je i užasnuta ustuknula. Žena je posprdno frknula. ≈I nadam se da ne. Tu ima rijetkih vrsta. Ja ih hranim, znači da su moje. Je l’ to jasno?√ ≈Ispričavam se, grofice. Moje ime je Celestria Montague.√ Sjetila se majčinog savjeta da uvijek odgovori tonom suprotnim od onog osobe koja je napada, kako bi je zbunila. Upalilo je. Grofica Valonya bila je, barem za trenutak, bez riječi. ≈Bolje da uđeš√, odgovorila je napokon povlačeći se u mračnu kućicu. Celestria je pošla za njom, osjećajući u zraku iza nje trpki smrad alkohola zajedno s mučno slatkim mirisom mošusa. Kuća je bila nakrcana kao i pročelje i podsjećala je na neki kićen budoar. Sofa je bila presvučena svijetlozelenom i ružičastom svilom: ljubičasti baršunasti zastori bili su obrubljeni čipkom i visjeli su kao raskošan kazališni zastor. Pod je bio ukrašen perzijskim sagovima, a na svakoj površini nalazile su se lončanice na čipkanim podlošcima. Celestria je uočila otvorenu bocu džina na okruglom stolu za ručavanje bez čaše. Vonj alkohola bio je jak kao da je žena znojem isparavala džin i pokušavala ga prikriti litrama mošusa. Celestriji, koja je imala dobar njuh i osjetljiv želudac, išlo je na povraćanje. Bila je zahvalna kada je grofica zapalila cigaretu pa je zrak odmah ispunio miris duhana. 163


Santa Montefiore

≈Sjednite√, rekla je i potom sama sjela na stolac visokog naslona koji je stajao pred praznim kaminom. ≈Je li te otac poslao?√ Prije nego što je Celestria uspjela odgovoriti grofica je nesigurno ustala i naslonila se na policu iznad kamina pretrpanu porculanskim figurama. ≈Ili možda tvoja majka?√, zlobno je kokodakala. ≈On je mrtav√, odgovorila je Celestria pokušavajući dokučiti odnos između te nevjerojatne žene i svojega oca. Bila je sigurna da nisu bili ljubavnici. Njezin otac nikada ne bi pao tako nisko. Grofica se okrenula, gledajući je optužujuće. ≈Mrtav?√ Usta su joj ostala otvorena. Činilo se da nema snage zatvoriti ih. ≈Ne to nije istina. Obmanjuješ me.√ ≈Istina je√, odgovorila je Celestria otvarajući svoju torbicu i tražeći cigarete. Što prije izađe odatle, to bolje. Stavila je cigaretu među usne i zapalila upaljačem. ≈Stradao je u nesreći na moru u Cornwallu prošli tjedan√, dodala je ispuhujući dim u smrdljivi zrak. Grofica je izvrnula oči kao da se pokušava nečeg sjetiti. ≈Prošli tjedan sam s njim razgovarala√, oštro je odvratila. ≈Bio je i te kako živ.√ ≈Očito ste razgovarali prije nego što je umro.√ Nije izgledala kao netko tko se mogao sjetiti što je radio tog jutra, a kamoli tjedan prije. Grofičino lice raširilo se u pobjedonosan osmijeh. ≈Ne možeš me spriječiti da ga viđam, znaš. Zabranjena ljubav je najslađa.√ Celestria je nestrpljivo uzdahnula. Bože, umorno je pomislila, još jedna žena očarana tatom. ≈Ne zanimaju me vaši osjećaji prema mom ocu. Zapravo, to me uopće nije briga. Radi se, grofice Valonya, o tome da vas ja ništa ne sprečavam. Ako baš želite znati, počinio je samoubojstvo. Sve nas je odbacio.√ Grofica Valonya neko je vrijeme šutjela. Zurila je u daljinu, izgubljena u vlastitim mučnim mislima. Celestria je 164


More izgubljene ljubavi

to iskoristila da smisli sljedeći potez. Dok je grofica sjedila tako izgubljena, ona je tiho sjedila na sofi i gledala je. Tako nepomična, lice joj se otopilo i palo, kao da je glina još bila vlažna. Pune su se usne objesile, povlačeći za sobom bradu. Celestria je primijetila crni izrastak na glavi zbog kojeg je plavuša izgledala još vulgarnije. Kao da je uvenula i smanjila se. Napokon se okrenula i pogledala u Celestriju sjajnih očiju. ≈Došla si da mi to kažeš?√ ≈Da√, rekla je Celestria. ≈I da uđem u trag novcu koji ste umjesto njega slali u Italiju.√ Na spomen novca grofičina su se ramena ukočila. ≈Ne znam o čemu govoriš.√ Sad je izgledala sumnjičavo, kao da je to bila nekakva stupica kojom je gospodin Montague iskušavao njezinu odanost. ≈Čemu skrivati? Zar vi niste bili tajnica moga oca?√ Grofica se uvrijedila. ≈Tajnica?√, na silu se nasmijala. ≈Misliš da sam ja, grofica Valonya, bila obična tajnica?√ Sada je na Celestriji bio red da se zbuni. ≈Svaki tjedan bili ste u banci√, rekla je pokušavajući ne popustiti. ≈Da, ja sam radila s tvojim ocem. Nikada nisam bila tajnica. Bila sam mu jako važna. Ništa od svega toga ne bi uspjelo da nije bilo mene. Izgled vara, to ti je sigurno poznato? Za jednu fino odgojenu djevojku, vrlo si nepristojna.√ ≈Čime ste se bavili?√ Tata dvije godine nije imao posao, pomislila je u sebi, zbunjenija nego ikad. ≈Ako tvoj otac nije s tobom nikada govorio o poslu, nije na meni da te prosvjetljujem. Ako je slao novac van, imao je dobar razlog. Ako se nadaš da ćeš taj novac uzeti natrag, onda...√ Slegnula je ramenima. ≈Neka ti Bog pomogne, ja to nisam dužna.√ Grofica je ustala. Malo se zanjihala na nogama i ponovo se uspravila pridržavajući se za policu nad kaminom. Bacila je opušak u rešetke kamina i oteturala do stola za 165


Santa Montefiore

ručavanje te dršćućim rukama uzela bocu džina i stavila je na usne. ≈Rijetko pijem√, rekla je napadački i potegnula. ≈Voljela sam Montyja. Ti takvu ljubav nikada ne bi mogla razumjeti, tako si mlada i razmažena. Da si prošla ono kroz što sam ja prošla, sa smrti uvijek za vratom, onda bi znala da je ljubav jedina stvar koju poneseš sa sobom kad umreš.√ Otpila je još jedan gutljaj i glasno ga progutala. Celestria je bila zgrožena. Taj je zvuk mrzila više od ijednog drugog. Podsjećao ju je na tetu Penelope, koja nije mogla jesti ili piti, a da ne mljaska kao svinja. ≈Sve bih učinila za tvoga oca.√ Glava joj se klimala kao u lutke. Uspravila se uhvativši naslon stolca. ≈Sve. Ali što ti znaš o tome. Kladim se da oca nisi ni poznavala. A tek tvoja majka, ha! Monty joj je bio stranac. Ja sam ga poznavala bolje od svih vas. Razumiješ? Svih vas!√ Počela je gutati glasove. Celestria je gledala, skamenjena, kako odlazi k stubama i mučno tetura. ≈Ako smrt uzme i mene, bit ćemo skupa u raju.√ Stavila je nogu na prvu stubu, zastala i pala uz mukao udarac. Celestria je na trenutak ostala ukočena, ne znajući što da poduzme. Grofica je ležala na podu u položaju koji je izgledao krajnje neudoban, a još manje dostojanstven. Znala je da treba nazvati i tražiti pomoć, no bila je iznenađujuće hladne glave. Otišla je do grofice i opipala joj bilo. Bila je živa, ali bez svijesti. Umjesto da učini pravu stvar za groficu, Celestria je učinila pravu stvar za sebe: počela je pretraživati kuću, a taj put je znala što traži. Počela je gore na katu. Nije znala koliko ima vremena prije nego što žena dođe k sebi, pa je radila hitro. Otvorivši vrata kupaonice, zapanjila se vidjevši u umivaoniku mrtvu vjevericu. Prozor je bio širom otvoren. Bez obzira na vjevericu, Celestria je duboko udahnula. Nije mogla shvatiti kako netko može živjeti tako, no još joj je zagonetnije 166


More izgubljene ljubavi

bilo kako je njezin otac mogao biti povezan s jednom takvom ženom. U kupaonici nije našla ništa osim bočice morfija, skrivene iza noćne posude u noćnom ormariću. To je očito bio motiv da se onako iznenada pokuša uspeti stubištem. Celestria je požurila u prizemlje i počela tražiti po papirima na pijaninu. Pogledala je groficu, koja se nekoliko puta trz­nula. Lice joj je sada bilo smrtno blijedo. Celestria je osjetila da se gubi. Rastrzana između suosjećanja i svojih želja, užurbano je prošla kroz papire nadajući se da će grofica izdržati dok ne nađe ono što je tražila. ≈Evo sad ću nazvati hitnu, obećavam√, rekla je znajući da je grofica ne čuje. Napokon je naišla na hrpu priznanica naslovljenih ni na koga drugog nego na F.G.B. Salazara u Pugliji, u južnoj Italiji. Puglia ∑ to joj je bilo poznato. Sjetila se neobičnoga pisma od Freddie. Ona je živjela u Pugliji. Bili su tu također liječnički računi s adresa u Harley Streetu. Većina je bila za morfij, neki za lijekove čija imena nisu Celestriji ništa značila, a sve ih je platio Salazar. Usto također novčane uplate s istoga mjesta. U kakvoj su to vezi bili njezin otac, Salazar, grofica i Freddie? Presavila je papire i spustila ih u torbicu. Grofica je bila potpuno mirna. Celestria je podigla telefon i nazvala hitnu. Nakon što je rekla nužne podatke i okvirnu adresu te dala lažno ime, otišla je ne provjerivši je li žena živa ili mrtva. U sedam sati oglasilo se zvono na vratima. Celestria je imala tek toliko vremena da se okupa i presvuče, ali gotovo nimalo da razmisli o svemu što je toga dana otkrila. Računi i drugi papiri još su joj bili u torbici, da ih pregleda kasnije kad bude imala vremena razmisliti o njima i njihovim posljedicama. Na razmišljanje o tragičnoj grofici, čiju je mutnu ulogu u životu njezina oca tek trebalo otkriti, 167


Santa Montefiore

nije potrošila ni minute. Kada je pritisnula obraz uz Aidanov i udahnula miris kreme za brijanje koji je ostao na njegovoj koži, s olakšanjem je sebi dopustila da se prepusti sadašnjosti. ≈Tako je dobro vidjeti te, Aidane√, rekla je kad ju je poljubio. ≈Nedostajala si mi, draga√, odgovorio je i njezin je trbuh zatreperio kad ju je njegov glas u uhu podsjetio na njihov divan susret u stakleniku. Ako joj je itko mogao pomoći da zaboravi strahote protekloga tjedna, to je bio Aidan. ≈Rezervirao sam u zgodnom malom restoranu u Pimlico Greenu√, rekao je. ≈Ugodno je i tiho. Mislio sam da ti ne bi odgovaralo neko bučno mjesto s hrpom ljudi.√ ≈Večeras ne bih podnijela da nabasam na ikoga poznatoga√, rekla je, uzela ga za ruku i pustila da je povede stubama do svojeg automobila. ≈Nisam spremna.√ ≈Naravno da nisi spremna, draga. Tako mi je drago što si tu, gdje mogu paziti na tebe. Bilo mi je grozno pri pomisli na to da si se zakopala u onaj prokleti Cornwall, za boga miloga.√ Kada su dospjeli do Aidanovog sjajnog zelenog Austin Healeya otvorio joj je vrata i dopustio si da lijeno i s divljenjem prijeđe pogledom gore-dolje po njezinu tijelu. ≈Mislim da ti nisam rekao kako lijepo izgledaš večeras.√ Glas mu je bio dubok i iskren. Celestria mu se zahvalno nasmiješila. Prvi put u životu osjećala se nesigurnom, kao da joj je otac odnio samopouzdanje na dno mora. Restoran je doista bio ugodan. Stolovi su bili postavljeni na malom trgu uz cvjećarnicu koja je još radila. Miris ljiljana i ruža stapao se s blagim londonskim zrakom i davao gradu nepoznato ozračje. ≈Ovo bi mogao biti Pariz√, veselo je rekao Aidan kada je konobar izvukao Celestrijinu stolicu. ≈Čak imaju crvenu ružu na stolu√, dodala je Celestria, vadeći je iz staklene vazice i mirišući je. ≈Šteta, ovo je jedna od onih koje ne mirišu.√ Aidan je podigao laktove na stol i 168


More izgubljene ljubavi

položio bradu na šake. Njegove plavozelene oči svjetlucale su dok ju je gledao s ljubavlju. ≈Volio bih te odvesti u Pariz√, rekao je. Nasmiješila se i nakrivila glavu u stranu. ≈Možda ti dopustim√, odgovorila je. ≈Nakon nekoliko čaša vina, ‘možda’ bi moglo postati ‘da’√, rekao je pucnuvši prstima u zraku da dozove konobara. ≈Bocu Sancerrea√, rekao mu je a da nije morao ni pogledati vinsku kartu. Kada je konobar nestao u restoranu Aidan je uzeo Celestrijinu ruku i držao je preko stola. ≈Ako ne želiš, ne moramo govoriti o tvojem ocu.√ ≈Danima nisam radila ništa drugo nego samo govorila o njemu. Od svega me toga boli glava.√ ≈Mogu pretpostaviti. Najgore je to što ne znate. Još ga nisu našli, zar ne?√ ≈I neće. Sada ne.√ ≈Tvoj otac mi se strašno sviđao. Bio je od onih ljudi koje jednostavno ne možeš ne voljeti.√ ≈Zato baš cijela ta stvar izgleda tako nestvarno. Tata se ne bi bio nikada ubio. Mislim da su ga ubili.√ Aidanove su se oči raširile. ≈Ubili?√ ponovio je. ≈Tko?√ Celestria je odmahnula glavom. ≈Ne znam. Ali počinjem doznavati o ocu mnogo toga što nisam znala.√ Zatresla je glavom. ≈Ne želim o tome govoriti u ovoj fazi. Još ne znam što da mislim o svemu tome.√ ≈Onda pijmo i razgovarajmo o drugim stvarima√, predložio je. ≈Što kažeš o tome da te obavijestim o tuđim nesrećama?√ Celestria se nasmiješila i povukla ruku. ≈Zvuči kao zanimljiva tema.√ ≈Ah, tajni životi naših dragih Londonaca. To je da čovjek jednostavno ne povjeruje, da nemam tako krajnje pouzdane izvore.√ Konobar je natočio malo Sancerrea u Aidanovu čašu. Zavrtio ju je, pomirisao i potom otpio gutljaj. ≈Savršeno√, rekao je. ≈Prava stvar!√ 169


Santa Montefiore

Aidan je ispričao Celestriji sve skandale za koje je znao, a ostatak izmislio. Zabacivali su glave unatrag i smijali se i Celestria je potpuno zaboravila na oca i groznu poruku u boci. Pila je vino, koje je bilo tako lagano da gotovo nije primijetila koliko je popila dok joj se u glavi nije počelo vrtjeti i dok joj duša nije postala tako vesela da joj više i nije bilo važno. Aidan je bio lijep na ležeran, elegantan način, svijetle crvenkaste kose i snenih očiju boje jezeraca u stijenama Cornisha. Bio je visok, širokih muževnih ramena i mišićavih nogu koje su trčale po igralištu za ragbi u danima provedenim u Etonu. Obožavan od majke, Mary-Rose, žene su mu cijeli život ugađale. Znao je kako se omiliti damama svih dobi i prijatelji su ga smatrali savršenim zetom. Celestriji je njegova samouvjerenost bila uzbudljiva. Gledao ju je tako da bi joj u trbuhu zaigralo. Kao da je očima vodio ljubav s njom. Sjećala se njegova dodira, njegove zloće, i posegnula za njegovom rukom i primila je. ≈Ovo večeras je upravo ono što mi je trebalo, Aidane√, rekla je, a glas joj je bio hrapav i sanjarski. ≈A to je tek početak√, odgovorio je stišćući joj ruku. ≈Gle, još nije ni pala noć. Ne možeš kući dok ne prođe.√ Oči su mu postale teške. Zaustavile su se na njezinim usnama, koje su se rastvorile pri pomisli na ono što će tek doći. ≈Ne puštam te√, dodao je tiho. Celestria je shvatila da se zarumenjela zbog neminovnosti njihova susreta i spustila pogled pod težinom njegova pogleda. ≈Vodim te kući sa sobom. Mislim da nije u redu da sada budeš sama.√ ≈Onda ćeš me morati trpjeti cijeli tjedan√, nasmijala se, igrajući se njegovim prstima preko stola. ≈Mama se vraća tek idući utorak.√ ≈Onda ostaješ cijeli tjedan. Možeš ostati dva, ili do kraja...√ Zastao je, odjednom ozbiljna izraza lica. ≈Dokle god mi dopustiš√, rekao je i smješkom komentirao rečenicu koju nije dovršio. 170


More izgubljene ljubavi

Platio je račun i vozio kratko do svojega stana u Chelsei. Sunce je zašlo nisko iza zgrada i nebo je poprimilo zamućenu nijansu ružičaste. Bilo je toplo, zrak je bio ljepljiv i vlažan, bez povjetarca. Na ulicama je vladao mir, osim jata debelih golubova koji su ispadali s neba da pokljucaju mrvice hrane bačene na pločnike. Ljudi su još bili na ljetovanju, djeca na školskim praznicima. London je bio sablastan. Nije bilo zabava, večera, veličanstvenih objeda u Ritzu da joj skrenu misli od ozbiljnih pitanja o životu. Celestria je pogledala kroz prozor i pitala se hoće li stvari ikada opet biti kakve su bile. Potom joj je sinula strašna misao: želi li ona to? Odjednom joj se pred očima stvorila slika: zabave, zaruke, brak, djeca, još zabava, vječni krug površnosti. Otresla se te slike prijetećom slutnjom razočaranja. To je sigurno od vina, razmišljala je osjećajući kako se zrak pokreće od toplih prstiju u njezinoj kosi dok je Aidan ulazio na Cadogan Square. Očito nisam popila dovoljno! Aidanov je stan bio velik, visokih stropova i s elegantnim staklenim vratima koja su vodila na balkon koji je gledao na trg. Celestria je stajala na sve slabijem svjetlu i gledala u sumrak. ≈Noć je divna√, rekla je dok je ružičasta boja blijedjela do sive. Aidan je stajao iza nje i obgrlio je rukama. ≈To nije ništa u usporedbi s tobom√, prošaptao je i utisnuo joj poljubac u vrat. Okrenula se, očiju odjednom ispunjenih tugom. ≈Poljubi me, Aidane. Poljubi me tako da ne moram misliti ni na što drugo, osim na tebe.√ Aidan je uzeo njezino lice u ruke i spustio joj poljubac na usne. Zatvorila je oči i uživala u njegovu okusu, i napokon su sve druge misli nestale. Njegov je poljubac bio mekan i nježan, dah topao na njezinoj koži. Njegove su je ruke obgrlile i privukle je blizu i više se nije osjećala nesigurnom. Svjestan da su na balkonu gdje ih može vidjeti svatko tko ide ulicom, Aidan ju je poveo unutra. Ondje na 171


Santa Montefiore

smeđoj baršunastoj sofi ležali su isprepleteni i uopće se nije bunila kada joj je njegova ruka pošla pod haljinu i milovala kožu iznad čarapa. Nije čak ni pomislila na Raffertyja jer je s Aidanom sve bilo tako poznato. Osim toga, trebala ga je. Nije htjela misliti na oca i previše ulaziti u svoje osjećaje gubitka i napuštenosti. Htjela se izgubiti u Aidanu i upiti ljubav koju joj je tako željno htio dati. ≈Želim voditi ljubav s tobom√, promrmljao je. ≈Vjenčajmo se, Celestria, draga. Pusti da se brinem o tebi.√ Glas mu je bio uporan. ≈Reci da ćeš zauvijek biti moja.√ ≈O, da, Aidane√, odgovorila je promukla od želje, dopuštajući sudbini da je nosi poput prazne ljušture na valu. Kao da je bila zaboravila na oca, na izgubljene tisuće funta i groficu Valonyju. Više ništa nije bilo važno, osim Aidana i njegovih širokih i darežljivih ruku. On će paziti na mene, mislila je opijeno dok je gol stajao pred njom. I nikada više neću biti sama.

172


14.

C

elestria se probudila oko dva ujutro uz probadajuću bol u glavi. Trebalo joj je neko vrijeme da shvati gdje je. Soba joj je bila nepoznata, sofa strana, njezino tijelo bez odjeće pomalo zabrinjavajuće. Potom je prepoznala Aidana, koji je zadovoljno spavao na slabom svjetlu koje je sjalo s ulice. Ležao je pored nje, lica uronjenoga u krivulju njezina vrata. Gledala je u strop pokušavajući sastaviti dijelove događaja prethodne večeri. Vodili su ljubav. Toga se sjećala bez poteškoća. Kao prvo, osjećala je nelagodu u međunožju. Nije se mogla sjetiti je li joj se svidjelo ili ne, što je bila sramota s obzirom na to da joj je bilo prvi put. Sjetila se da se bila zanijela tijekom predigre. Aidan je u tome bio prilično darovit. Bila bi se nasmiješila na to sjećanje da je glava nije toliko boljela. Nema sumnje da je tada bilo divno. Sada se međutim osjećala jeftino. Dok se trudila ustati tako da ne probudi svojeg ljubavnika, sjetila se da je bio rekao nešto o braku. Nije se sjećala da je odgovorila. Uspjela je naći svoju odjeću, nemarno razbacanu po primaćoj sobi. Gaćice su bile ispod sofe, jedna cipela u hodniku. Žurno se odjenula i na prstima izašla iz sobe ne osvrnuvši se. To je druga osoba koju sam ostavila bez svijesti u posljednja dvadeset četiri sata, pomislila je u sebi. No ovaj se put ja osjećam iskorištenom. Hodala je prema Pont Streetu. Cesta pred njom bila je pusta, osim jednog taksija koji je projurio mimo, dok su njegova žuta svjetla svijetlila u mraku. Zaustavila je drugi. Svjesna svojeg neurednog raskuštranog izgleda, nije pokušala 173


Santa Montefiore

čavrljati s taksistom. Umjesto toga je gledala kroz prozor, osjećajući se iznutra praznom. Tjelesna ljubav trebala bi biti nešto sveto i posebno. Sjedinjenje dvoje ljudi koji se vole i ljube. Ne pijana noć na sofi i mutno sjećanje jutro poslije. Celestria Montague, stara dvadeset jednu godinu, koja više nije nesigurno stajala na pragu ženstvenosti, uvukla se u vlastite plahte, pokrila se prekrivačem preko glave da izbriše svijet oko sebe i pala u dubok san bez snova. Probudila se šest sati poslije na upornu zvonjavu telefona u majčinoj sobi, odmah do njezine. Gdje je Waynie, mrzovoljno je pomislila čekajući da se ona javi. Zvonjava se nastavila. Gunđajući okrenula se u krevetu i stavila jastuk na uho. Bilo je prerano da se suoči s Aidanom. Osim toga, nije znala što osjeća za njega. Bolje da još ništa ne osjeća. Poslije ću o tome misliti, pomislila je i ponovno zaspala. U 11 i 25 telefon ju je opet probudio. Zvonio je i zvonio. O bože, stvarno mu je stalo, mislila je, ne mogavši se ovaj put oglušiti. Vukući svoje pospano tijelo iz postelje, oteturala je u majčinu sobu i podigla slušalicu. Na njezino čuđenje, s druge strane veze zagrmio je jaki glas Richarda W. Bancrofta II. ≈Lisice? Zovem te cijelo jutro.√ ≈Djede?√, odgovorila je osupnuta. Lisica je bio nadimak kojim ju je zvao još od djetinjstva. ≈Ne nego Djed Mraz! A tko bi drugi bio?√ ≈Gdje si ti?√ ≈Ja sam u Claridgesu.√ ≈Tu si!√ Imala je osjećaj da joj je ubrizgana injekcija adrenalina. ≈Bi li mi moja unuka učinila tu čast da danas sa mnom ruča u Ritzu?√ ≈To je zbilja iznenađenje.√ ≈Ugodno, nadam se. Koliko sam čuo, nedavno si imala jedno prilično gadno.√ 174


More izgubljene ljubavi

≈Blago rečeno.√ Promuklo se nasmijala. ≈Sve mi to možeš ispričati za ručkom. Točno u pola jedan.√ ≈Jesi li se čuo s mamom?√ ≈Tako sam i saznao gdje ću te naći, Lisice. Skrivaš se tu sasvim sama. Pomislio sam da bi ti dobro došlo malo društva. Nemoj kasniti!√ Čula je kako se smijulji i zamislila ga kako sjedi u raskoši svojeg apartmana u Claridgesu, pućkajući cigaru, umotan u kućni ogrtač boje burgundca sa svilenim suvratcima. Oko njega su fotografije na kojima igra golf s Eisenhowerom, otvara gradsku knjižnicu s Bernardom Baruchom, daje poljubac Mariji Callas nakon predstave u Rimu. Njezin je djed bio posljednji od bezobzirnih magnata, kralj nafte. Amerikanac koji je Britaniju toliko volio da je kupio najekstravagantniji škotski dvorac koji je mogao naći i cijelog ga preuredio. Putovao je s vlastitim kristalnim i srebrnim priborom za jelo, a njegove sobe u Claridgesu ukrašavali su prije njegova dolaska bijelim orhidejama i ljiljanima. Richard W. Bancroft II. nije bio čovjek koji je stvari radio napola. Volio se okružiti lijepim stvarima i dolazilo je u obzir samo ono najviše kvalitete. Celestria se spustila na majčin krevet, pokušavajući srediti zbrku u glavi. Imala je osjećaj da umjesto mozga ima klupko vune. Pogledala je na svoj sat; pola dvanaest. Imala je manje od sata da se okupa i odjene, a znala je da za njezinog djeda Lisica mora biti u svojem najboljem izdanju. Kada je uronila u kadu i pustila da je prekrije voda s mirisom zumbula, čisteći njezino tijelo od zloće prethodne večeri, počela je osjećati golemo olakšanje zbog djedove prisutnosti. Konačno, došao je brinuti se za nju. Moći će mu sve ispričati i on će je slušati i gledati onim svojim mudrim plavim očima. Ono što nije dobro on će ispraviti, jer Richard W. Bancroft II. Bio je čovjek velike moći i bogatstva. Možda joj neće moći vratiti oca, ali će ih spasiti 175


Santa Montefiore

od prijetećeg siromaštva. Možda čak ode živjeti kod njega u New York, naći nekog finog bogatog Amerikanca s kojim će stanovati na Manhattanu i imati ljetnikovac u Nantucketu. Ta joj se misao silno sviđala. Do trenutka kada je ušla u svijetlu ljetnu suknju i žuti kompletić s vestom, sa sjajnim biserima oko vrata i na ušnim resicama, osjećala se već gotovo potpuno oporavljena. Kosu je pričvrstila sa strane i valovito je padala preko ramena i niz leđa; pažljivo je nanijela maskaru i ruž. Na izlasku je pogledala svoj odraz u zrcalu u hodniku i zapitala se izgleda li drugačije sada, kada je prava žena koja je otkrila tajne tjelesne ljubavi. Ili je možda njezina iznenadna preobrazba bila zbog majčinoga grimiznog ruža i bisera. Celestria je u Ritz stigla taksijem. Kada je stala na pločnik osjetila je uzbuđenje pri pogledu na sjajni crveni Bentley, koji je stao kod vrata, predući poput kakve jako velike mačke. Besprijekorno odjeven vozač s crnim šeširom i u rukavicama izašao je i otvorio stražnja vrata uz pomoć dvojice vratara iz Ritza u odorama, obraza rumenih od uzbuđenja, jer Richard W. Bancroft II. nije bio samo vrlo važan gost, nego i osoba koja je bila poznata po visokim napojnicama. Celestria je stajala i gledala kako Rita, pomoćnica njezinoga djeda, hitro izlazi na suvozačka vrata dok je njezin šef pažljivo izlazio na stražnja, pozdravljajući Ritzove vratare svojim karakterističnim sigurnim držanjem. Krupan poput medvjeda, pogrbio je ramena i pošao sporim korakom čovjeka prisiljena da se pomiri sa zubom vremena. Imao je međutim gustu sijedu kosu, oštre inteligentne oči i živahnost čovjeka mnogo mlađeg od njega. Podigao je ruku u znak zahvale vozaču i krenuo stubama. Rita, koja je gospodina Bancrofta svuda pratila, pošla je naprijed kako bi obavijestila direktora da je gospodin Bancroft stigao. Nije se morala mučiti. Gospodin Windthorne već je stajao u predvorju kako bi primio cijenjenoga gosta. 176


More izgubljene ljubavi

Celestria je društvo gledala kroz vrata i pitala se koliko će im dugo trebati da je zamijete. Bila je redovit gost u Ritzu i većinu osoblja znala je po imenu. Dok se rukovao s njezinim djedom, gospodin Windthorne slučajno je pogledao preko njegova ramena i pozornost mu je trenutačno odvukla lijepa plavuša koju je vidio krajičkom oka. ≈Gospodine Bancroft√, rekao je zacrvenjevši se od zadovoljstva, ≈stigla je gospođica Montague.√ Richard Bancroft sporo se okrenuo i nasmijao unuci. ≈Na vrijeme i sjajna kao uvijek!√, uzviknuo je s jakim američkim naglaskom, pruživši ruku da mu priđe i poljubi ga. Celestria ga je s ljubavlju zagrlila, pritišćući lice uz njegovo s divnim osjećajem da uplovljava u luku s uzburkanog, nesigurnog mora. ≈Mirišeš na zumbule a još nije proljeće√, rekao je i nasmijuljio se, osjećajući se iznenada mnogo mlađi. Lagano je provukla ruku pod njegovu i on ju je nježno potapšao. ≈Dobro jutro, gospođice Montague√, rekla je Rita pomalo hladno. U petnaest godina koliko je radila kod gospodina Bancrofta nije voljela vidjeti ga blizu drugih žena, osobito njegove unuke. Kada je bio sa Celestrijom, gotovo je zaboravljao da ona postoji. ≈Gospodin Bancroft bi htio poći ravno za svoj stol√, priopćila je Rita gospodinu Windthorneu važno, idući odlučno naprijed na prijeteće visokim potpeticama. ≈U najljepšoj blagovaonici u Londonu, nećemo imati nikakva razloga otići prije kasnog popodneva√, dodao je gospodin Bancroft idući hodnikom prema restoranu. ≈Drago mi je vidjeti da se u godinu dana nije ništa promijenilo, gospodine Windthorne.√ Celestria je ugledala svoj odraz u velikim pozlaćenim zrcalima dok su prolazili i pomislila kako su zgodan par njih dvoje. Zamislila je kako je djed vodi prolazom među sjedalima katoličke crkve u Farm Streetu. Barem je imala nekoga tko će je moći predati. 177


Santa Montefiore

≈Onda, Lisice, što se to pobogu događa?√ Richard Bancroft gledao je ravno u svoju unuku, ozbiljna lica. Rita i gospodin Windthorne bili su se povukli, ostavljajući gospodina Bancrofta da uživa u društvu svoje unuke i odličnom vinu za okruglim stolom u lijevome kutu blagovaonice uz prozor. ≈Tata je navodno počinio samoubojstvo√, odgovorila je. ≈U boci u njegovoj barci nađena je poruka u kojoj piše ‘Oprostite’, na papiru za pisma strica Archieja. U barci su našli i njegov džepni sat i more je izbacilo na stijene svezane cipele, iako mi je i dalje zagonetno kako su mogle spasti s nogu! Ako mene pitaš, umoren je.√ Richard Bancroft se nasmijao i otpio gutljaj Bordeauxa. ≈Pun okus, sviđa mi se√, komentirao je zadovoljno. Somelijer im je napunio čaše. ≈Nego, nemojmo brzati, Lisice. Dobar detektiv najprije prouči sve činjenice prije nego što iznese takav zaključak.√ ≈Pa, otišli smo k odvjetniku, koji nam je rekao da tata dvije godine nije imao posao i da su mu tvrtke bankrotirale. Poslije je ‘poslovno’ putovao po cijeloj Europi. Kakav je to mogao biti posao, pitam se.√ ≈Zaista.√ ≈Ne samo što je potrošio svoj novac, nego i mamin.√ ≈Razumijem.√ Richard Bancroft stisnuo je oči i preko lica mu je preletjela sjena unatoč suncu koje je sjalo kroz visoka staklena vrata. ≈Nastavi.√ ≈Potrošio je moje nasljedstvo, djede. Mama, Harry i ja nemamo od čega živjeti. Siromašni smo kao crkveni miševi.√ Njezin se djed nasmijao i zavrtio glavom. ≈Zbilja govoriš gluposti!√ ≈Zar nisi zgrožen?√ ≈Dovrši priču.√ Pokraj stola je stajao konobar i čekao da naruče. Ne pitajući unuku, Richard Bancroft naručio je za oboje. 178


More izgubljene ljubavi

≈Treba ti nešto hranjivo, blijeda si kao smrt√, rekao je Celestriji. ≈Malo crvenog mesa je recept ovog doktora. I popij malo vina, vratit će ti boju u obraze.√ Celestria je nevoljko otpila gutljaj da mu udovolji. Osjećala je da je noć prije popila dovoljno vina za cijeli mjesec. ≈Dosad izgleda loše√, rekao je. ≈Pričaj mi još.√ Celestria je nastavila, zahvalna što o zagonetki može govoriti nekome tko je sposobniji od nje rješavati je. ≈Nisam mogla više ni trenutka podnijeti da ostanem u Pendriftu. Mama je zalegla u krevet, žaleći se da Poochi ima živčani slom zbog sveg tog stresa. Atmosfera mi je bila klaustrofobična. Bez tijela nema pokopa. I što da sad radimo? Kada će sve to završiti?√ ≈Dakle drugih dokaza nema osim onoga što vam je rekao odvjetnik, da je Monty bio nesretan?√ ≈Baš nikakvih. Zapravo, ja bih rekla da je bio najsretniji čovjek na svijetu!√ Richard Bancroft zamišljeno je kimnuo glavom. ≈Ali to nije sve, zar ne?√ ≈Tu u smočnici našla sam kutiju sa smećem. Waynie je rekla da je tata pospremio radnu sobu prije odlaska u Cornwall.√ ≈I što si našla, Sherlokice?√ ≈Našla sam ljubavno pismo od žene koja se zove Freddie i koja živi u nekom samostanu u Pugliji, koliko sam shvatila. U njemu je bila tatina fotografija na kojoj izgleda nevjerojatno zadovoljan sobom. Na pismu nije bilo datuma. Onda sam našla bankovne izvode na kojima se vide golemi novčani iznosi koji su slani u Italiju. Htjela sam znati kamo je sve to išlo. Pa sam otišla u banku, gdje mi je rečeno da su sve to povjerljive informacije. Ali...√ ≈Upotrijebila si svoj šarm, Lisice, zar ne?√ Nacerio se, očito pod snažnim dojmom. ≈Saznala sam ime tatine tajnice, iako je ona tvrdila da mu je partnerica. Grofica Valonya, koja je najgrotesknija i 179


Santa Montefiore

najstrašnija žena koju možeš uopće zamisliti. Ona obavlja poslove u banci i bog zna što još. Našla sam je preko Mađarskog kluba u Hampsteadu. Živi u čudnoj kućici pokrivenoj grmljem i pticama. Bila bi fantastična cirkuska atrakcija. Nije mi ništa htjela reći. Najsmješnije od svega je to što me je pokušala uvjeriti da je tatu nedavno vidjela živoga. Naravno da joj nisam povjerovala. Bila je očito pijana. Mislila je da je to neki moj i mamin trik da je spriječimo u daljnjem viđanju s tatom, kao da mu je nekakva tajna ljubavnica ili tako nešto. Voljela bih misliti da je tata imao bolji ukus. Sudeći prema tome koliko tuguje polovina žena u Pendriftu, sigurno je imao bogat izbor ako je tome bio sklon.√ ≈Volio je žensko društvo, to je sigurno√, rekao je njezin djed. ≈Nije to nikakav zločin.√ Celestria je posegnula za svojom torbicom i potražila račune. Stavila ih je na stol pred djeda. ≈Našla sam ih u njezinoj dnevnoj sobi. Očito je ovisnica o morfiju. A i pila je džin, ravno iz boce, čist. Sigurno je bilo odvratno. Taj Salazar očito joj plaća račune, možda joj daje i plaću i osim toga živi u Pugliji, isto gdje i Freddie. Slučajnost? Ne bih rekla. Tata je njemu slao sav taj novac. Želim znati zašto i želim taj novac natrag. To je naš novac. Misliš li da je ucjenjivao tatu? Možda je tata plaćao njegovu šutnju o nečemu. Stvar je u tome što ja mislim da je taj Salazar osoba koja je odgovorna za tatinu smrt. Možda je tata bio u vezi s tom Freddie i Salazaru plaćao šutnju. Jedno je vrlo jasno, tata nije htio da išta o tome znamo.√ Richard Bancroft neko je vrijeme proučavao papire, zamišljen. Pijuckao je svoje vino, zatim se naslonio na naslon stolca kako bi konobari mogli pred njega staviti tanjur s guščjom jetrom. Celestria je pogledala dolje u svoje jelo od školjki i osjetila kako joj trbuh krulji od gladi. Nije jela od prethodne večeri. Razvedrila se zahvaljujući djedovoj umirujućoj prisutnosti i radosno je navalila. 180


More izgubljene ljubavi

≈E pa, Sherlokice, sada sam posve siguran da si svoje najbolje osobine naslijedila od mene.√ ≈A moje najgore osobine?√ ≈Od svoje majke.√ Celestria bi se bila od srca nasmijala da se nije iznenada sjetila majčine svađe s ocem one noći kada je nestao. ≈Rekao je, što se prije udaš to bolje, jer ćeš postati ista ja i izluđivati ga svojim prohtjevima.√ Djedova šala više joj nije bila smiješna. ≈Slažeš li se da sve to zvuči prilično sumnjivo?√ pitala je. Slegnuo je ramenima i vratio joj račune. ≈Ti si detektivka. Možda nije ništa, a opet s druge strane, moglo bi biti mnogo toga.√ ≈Želim otići u Italiju i naći tog Salazara.√ ≈To sam i mislio.√ ≈Možda griješim?√ Uzeo joj je ruku i pogledao je s razumijevanjem svojim mudrim staračkim očima. ≈Možda, ali nikada ne griješiš ako slijediš svoj osjećaj. Gdje bih ja danas bio da nisam slijedio svoj?√ ≈Jesi li ti krenuo od slutnje, djede?√ ≈Da. Krenuo sam od slutnje, baš kao ti. Ti ne znaš odakle ja potječem. Ne bi vjerovala što sam sve učinio da bih dospio tu gdje sam danas.√ Pomislila je na njegovo carstvo. Od rudnika u Pennsylvaniji, preko nafte u Kaliforniji, novina u Chicagu do skijaškog kompleksa koji je gradio u Coloradu. ≈Da nisam slušao svoje instinkte, ništa ne bih bio postigao. Sve bi ostalo na slutnji.√ Zašutio je i nasmiješio se kockarskim osmijehom. ≈Financirat ću tvoju istragu, Lisice.√ ≈Hoćeš?√, vedro je uskliknula. ≈Što da kažem mami?√ ≈Što manje to bolje. Ideš na odmor. Moraš od svega pobjeći.√ ≈Znala sam da ćeš se brinuti za nas, djede√, sretno je rekla. ≈Što? Ideš u Italiju? A radi čega?√ Pamela je bila srdita. ≈Djed kaže da mi treba odmor.√ 181


Santa Montefiore

≈Cijeli je tvoj život jedan odmor√, rekla je Pamela osjetivši žalac ljubomore. Njezin otac ne šalje u Italiju nju. ≈Moram se oporaviti od tatine smrti.√ ≈Zar ne moramo svi? Ovdje je pravi pakao. Svi smo u groznom stanju. Jedva čekam da se idući tjedan vratim u London i pošaljem Harryja u školu. Po cijele dane je vani s Davidom i dečkima. Hvala bogu na Davidu. Ne znam što bih s Harryjem da nema Davida da mu skrene misli. Imam užasne glavobolje. Taj me šok dotukao.√ ≈Djed će se brinuti za nas. Nećemo biti siromašni.√ ≈Novac ne može izliječiti osjećaj izdaje. Osjećam se pogođena u najslabiju točku. Čovjek kojeg sam voljela, s kojim sam podijelila najbolje godine života, lagao mi je i potrošio moj novac. Mislila sam da ga poznajem. Nemaš ti pojma kako je to. Čovječe, dijelio je sa mnom krevet više od dvadeset godina. Nego, kad misliš otići i gdje ćeš odsjesti?√ ≈Idem idući tjedan.√ ≈Ne ideš prije nego što te vidim. Uostalom, zašto se toliko žuriš?√ ≈A zašto ne? London je trenutačno mrtav. Nikoga nema. Užasno je dosadno.√ Pomislila je na Aidana kako spava na sofi i upitala se da li ju je pokušavao dobiti dok je bila na ručku s djedom.√ ≈Gdje ćeš boraviti?√ ≈U Pugliji.√ ≈Pugliji? Gdje je Puglia?√ ≈Južna Italija. Dolje na peti.√ ≈Zašto ne odeš negdje u civilizaciju, na primjer u Toskanu? Sigurna sam da tvoj djed ima ondje prijatelje kod kojih možeš biti.√ ≈Ima prijatelje u Pugliji, koji žive u Convento di nešto, ne sjećam se. Ondje je vrlo lijepo i mirno, baš ono što mi treba. Nalazi se na moru.√ Ugrizla se za usnu, nadajući se da je majka neće zadržati. 182


More izgubljene ljubavi

≈Kao i Pendrift√, rekla je Pamela suho. Ispustila je težak uzdah. ≈Tko ide s tobom?√ ≈Nitko. Mogu sama.√ ≈Ne dolazi u obzir. Neće moja dvadesetjednogodišnja kći sama putovati po svijetu. Otet će te ili tako nešto.√ Celestria je splasnula. ≈Tko bi mogao poći sa mnom?√ Pamela je oklijevala. Celestria je za trenutak pomislila da bi majka mogla predložiti sebe. ≈Waynie√, rekla je napokon, očito zadovoljna prijedlogom. ≈Možeš povesti Waynie. Sumnjam da je godinama bila na odmoru.√ ≈Ali ona nikada nije otišla dalje od Yorkshirea!√ ≈Ona je savršena pratiteljica. Pored Waynie neće proći nijedan pokvareni Talijan.√ ≈Ona ne zna čitati ni pisati!√, bunila se Celestria. ≈Kakve to ima veze? Sve će ionako biti na talijanskom.√ ≈A što ako ne želi?√ ≈Dat ću joj plaću.√ Pamela je oklijevala, sjetivši se da nema novca. ≈Tvoj joj djed može platiti godišnji. Neka to smatra nagradom!√ Celestria je zamislila Waynie kako joj smeta u istrazi i kako njezino oduševljenje splašnjava. ≈Koliko djed ostaje u Claridgesu?√ pitala je Pamela mijenjajući temu. ≈Nije rekao.√ ≈Znači da ću ga vjerojatno vidjeti prije nego što ode u Škotsku.√ Nije zvučala previše sretna zbog toga. ≈Možda sad, kad sam izgubila muža, dobijem natrag oca.√ ≈Kako je strina Julia?√ pitala je Celestria prelazeći preko majčinih zajedljivih komentara. ≈Puši kao Turčin. Čak je i njoj teško smješkati se, pa onda možeš misliti kako je nama ostalima bez njezine prirodne vedrine. Archie mnogo vremena provodi s Elizabeth. Ona odbija vjerovati da je Monty mrtav. Našla se s ocem Dalglieshom i rekla mu da njezinog sina nipošto ne smije držati mrtvim. Dok nema tijela, za to neće ni čuti. Kaže da 183


Santa Montefiore

nosi crninu jer oplakuje njegov nestanak, a ne smrt. Bog zna što ona misli da mu se dogodilo. Ide okolo po zemlji s amnezijom, valjda ∑ bez cipela! Zaista, ovo su mi bila najgora tri tjedna u životu. Ne vjerujem da ću se ikada više oporaviti.√ ≈Mogla bi pokušati ići na misu.√ Celestria nije znala zašto je uopće predložila vjeru ženi koja ni u što nije vjerovala, iako je bilo očito da je, nakon Montyjeva nestanka, jedina osoba koja je njezinu majku mogla izvući iz depresije bio sam Bog. ≈Možda√, odgovorila je. Celestria je bila iznenađena. Pamelina reakcija bila je nesvojstveno njoj blaga. ≈Zbilja moram ići. Nazovi me sutra, dušo.√ Pamela je spustila slušalicu uz uzdah. Nikako nije mogla reći kćeri da se već vidjela s ocem Dalglieshom. Nije mogla priznati koliko je osamljena. Stajala je na prozoru i gledala sunčev zalazak. Večer je bila divna. Nebo je bilo vodenkasto modro, duboko jantarno sunce miješalo se s obzorom kao tekući med. Sjetila se savjeta oca Dalgliesha. ≈Kad idući put bude lijep zalazak sunca, zastanite i pogledajte ga.√ ≈Kamo toliko žuriš?√, pitala je Penelope kad je Pamela projurila mimo nje u svojem kućnom ogrtaču. Pamela se nije bila pojavila iz svoje sobe protekla tri dana. ≈Idem gledati zalazak sunca√, odgovorila je i krenula prema liticama. Bože mili, pomislila je Penelope u sebi. Ta je žena na kraju poludjela.

184


15.

C

elestria je otkrila da su se događaji koje je pokrenula večer prije sada počeli sami odmatati. Aidan se pojavio kod nje natovaren nevjerojatno velikim buketom ruža. Njihov slatki miris osjetila je mnogo prije nego što ga je vidjela, a to ju je maglovito podsjetilo na prosidbu. Celestria nije bila osoba koju se moglo lako prisiliti na nešto što ne želi. Zapravo, bila je spremna iznositi isprike, okriviti vino i svoje zbunjeno srce, što god treba samo da poništi dogovor koji je možda sklopila. Aidanov je izraz lica međutim bio tako pun straha, da je popustila. ≈Ne žališ zbog prošle noći, zar ne?√, pitao je, a riječi koje je pomno smišljao sada su izletjele iz njegovih usta. ≈Nije te bilo kad sam se probudio. Stalno sam te zvao. Nitko se nije javljao. Umro sam od brige. Nadam se da ne misliš kako sam te iskoristio. Ne bih nikada...√ ≈Ne budi lud! Waynie ne radi vikendom, a ja sam spavala√, prekorila ga je Celestria s ljubavlju. ≈Nije dolično da se mlada dama probudi u muškom krevetu. Ja nisam od takvih.√ ≈Naravno da nisi√, rekao je, a ramena su mu se opustila od olakšanja. ≈I dalje se hoćeš udati za mene?√ Oklijevala je trenutak i potom izbacila iz glave sve svoje sumnje. ≈Da. Hoću. Vidiš, nisi se trebao brinuti.√ Uzela je cvijeće i otišla natrag u hodnik. ≈Divne su. Obožavam ruže.√ Možda prošla noć i nije bila takva greška, dopustila je. Uostalom, Aidan bi bio dobar muž. Bio je bogat, naočit, šarmantan, duhovit i poštovan. Pa što ako ga nije voljela? Uvijek može uzeti kakvog god ljubavnika ako joj se hoće. Realno govoreći, on će se za nju brinuti i to je najvažnije... 185


Santa Montefiore

Ništa joj neće nedostajati i, osim toga, bio je strašno dobar u predigri, što je drugi najvažniji uvjet za muža. Njezinoj majci laknut će kad je se riješi, a uz to im je svima trebalo nešto lijepo da im skrene pozornost s nedavne strave Montyjeva samoubojstva. Položila je ruže na stol i okrenula se prema svojem zaručniku. Pustila je da je uzme u naručje. ≈Jesi li sretna, ljubavi?√ Aidan je gledao dolje u nju i milovao joj lice pogledom. ≈Vrlo√, odgovorila je. To je bila istina. Više se nije osjećala jeftino zbog prethodne noći, uostalom Aidan će joj biti muž, a njezin djed došao je u pravi čas poput obalnog spasitelja s gumenim kolutom kako ne bi potonula. Bila je sretna onoliko koliko je mogla biti sretna u danim okolnostima. Uzvratila mu je pogled onako kako je gledala odrasle kad bi joj se divili dok je bila mala, očiju punih ljubavi, a srca prazna kao lijep mjehurić. Aidan se ponosno nasmiješio. Stvarno me voli, pomislio je sa zahvalnošću. ≈Jedva čekam da te razmazim, draga. Zajedno ćemo kupiti prekrasnu kuću i ispuniti je djecom. Bit ćeš gospođa Cooney. Kako ti to zvuči?√ Iskreno? Ne baš sjajno, pomislila je, ali joj se ono ≈gospođa√ svidjelo. ≈Treba mi pristanak tvoje majke√, ozbiljno je dodao. ≈Kada se vraća iz Cornwalla?√ ≈Ah√, rekla je Celestria povlačeći se unatrag. ≈Moramo o nečem razgovarati.√ ≈O čemu se radi?√ Pošao je za njom u dnevni boravak. ≈Mama se vraća u utorak, ali ja idem u Italiju.√ ≈Italiju?√ Bio je osupnut. ≈Kada?√ ≈Idući tjedan.√ ≈Pa to mi uopće nisi rekla.√ ≈Tek jučer mi je palo na pamet. Moj djed je u gradu i predložio mi je da odem na odmor.√ ≈Ali svakako ne ideš sama?√ ≈Sa mnom ide gospođa Waynebridge, naša domaćica, iako to još ne zna. Djed će sve organizirati. Zar ne misliš da 186


More izgubljene ljubavi

mi treba neko vrijeme da prebolim očevu smrt?√ Svalila se na sofu i protegnula kao elegantna bijela mačka. ≈Naravno da ti treba. Sebičan sam. Koliko te neće biti?√ ≈Ne dugo. Dva tjedna, mjesec dana. Ne znam, ne dulje od mjesec dana.√ Aidan se opustio. ≈Valjda ću nekako izdržati bez tebe.√ ≈Naravno da hoćeš, dragi.√ Celestria ga je povukla na sofu i obasula mu lice poljupcima. ≈Nećeš se zaljubiti u nekog Talijana dok budeš ondje?√ ≈Ne sviđaju mi se Talijani√, rekla je, ne znajući točno je li ikada kojeg upoznala. ≈Znači da ću samo morati čekati da se vratiš. To će mi biti najgori mjesec u životu. Znajući da sam zaručen za najljepšu djevojku na svijetu, a ne moći nikome reći.√ ≈Ni slučajno ne smiješ nikome reći√, rekla je Celestria u strahu, nesvjesno bušeći rupicu u njihovu dogovoru za slučaj da joj bude trebao izlaz. ≈Moji će te roditelji obožavati√, nastavio je. ≈Jedva čekam da te upoznaju.√ Njegovo oduševljenje malo ju je smelo, a spomen upoznavanja s roditeljima prilično uznemirio. Kad bi se gledalo po hranidbenom lancu, sigurno je bio pri vrhu u pogledu bogatstva i klase, ali nije bila sigurna da je lav. Nije bilo važno. Lav ili pastuh, važno da nije gnu. U svakom slučaju, nije o tome morala misliti sada. Za sada može potisnuti sumnje. Za tjedan dana odlazi u Italiju. ≈Kamo te vodim na večeru?√, pitao je. ≈Kasnije√, promumljala je Celestria. Aidan je pritisnuo usne na njezine i počeo je strastveno ljubiti. Kasnije, pomis­ lila je, o tome ću misliti kasnije. Pamela je stajala na vrhu litice i gledala more koje joj je prije samo tjedan progutalo muža. Još uvijek nije mogla shvatiti. Osjećala se kao da hoda u nekoj noćnoj mori i 187


Santa Montefiore

čeka da se probudi, ali taj divan trenutak nije dolazio. Bila je za­uvijek zatvorena u tu moru. Voda pod njom bila je mirna i nedužno je oplahivala pijesak kao da nije sposobna nikoga utopiti. Podigla je oči prema nebu, koje je izlagalo veličanstvene boje sunčeva zalaska. Samo sunce bilo je duboko zlatno, bojilo je obzor krvavo crvenom i ružičastom boje fuksije, osvjetljujući oblačiće koji su po njemu plovili poput kolutića dima. Čekala je da nešto osjeti, ali njezino srce bilo je puno mržnje za sve oko nje: za dvolično more i njezina bešćutna supruga. Očekivala je da će se Bog pojaviti na nebu u kočijama koje vuku anđeli ili u bljesku kao Pavlu na putu u Damask. Očekivala je da joj se skine teret s leđa. Ali nije osjetila ništa, samo onaj isti zamorni osjećaj osamljenosti. Julia je također gledala sunčev zalazak s terase na kojoj je bila sama s Purdyjem. Pušila je cigaretu na ugodnom večernjem zraku i razmišljala o strašnim posljedicama samoubojstva svojeg šurjaka. Archie i ona imali su jako malo novca. Pomoć koju im je bio obećao Monty bile su samo kule u zraku. Nije im imao što dati, samo prazna obećanja. Je li se zato ubio? Zato što je toliko toga obećao tolikim ljudima i nije mogao živjeti sa sramotom jer ih ne može ispuniti? Nisu se imali kome obratiti. Ni Elizabetha nije imala bogznašto. Na imanju je bilo manjih kuća, no one su davale mršavu najamninu. Pendrift Hall bio je strašan teret. Kao prvo, trebalo je popraviti dio krova. Održavanje takve kuće bilo je mukotrpno, a da se školarine za djecu i ne spominju. A opet, svi su je toliko voljeli. Bio je jedini dom koji su djeca imala, a mali Bouncy upravo je obožavao more. Samopouzdanje mu je sve više raslo, počinjao je sam istraživati kuću i njezine mnoge hodnike i sobe. Nasmiješila se sjetivši se kako je nalazila blaga posijana na čudnim mjestima. Komadiće slagalice stavljene u ladice gostinjske sobe, plišanu lutku pod krevetom, dadiljine naočale za čitanje 188


More izgubljene ljubavi

bezbrižno ubačene u lončanicu s cvijetom, tragove nestašluka koje je nalazila po cijeloj kući. Julia je počela plakati. Nije pokušavala zadržati suze, koje su se sada skupljale u očima i slijevale niz obraze. Što da učine? To da će morati prodati Pendrift Hall već odavno joj je bilo u podsvijesti, a sada je isplivalo na površinu kao strašna činjenica. Kad bi barem mogli naći novac da otplate Archiejeve dugove. Ali takav se novac nije lako nalazio. Razmišljala je i o mogućnosti da se zaposli: imala je dobro oko za dekoriranje i dizajn, ali odakle početi u njezinoj dobi? Osim toga, potrajalo bi da razvije posao, a njima je novac trebao sada. Pomislila je na Wilfrida i Sama i na svojeg dragog Bouncyja. Kakva je budućnost čeka ako se Pendrift Hall proda? Lako je Pameli, koja bez razloga govori o siromaštvu. Njezin otac nedvojbeno će intervenirati i ubaciti joj na račun poveliku gotovinsku injekciju. Julija nije imala oca koji bi je izvukao. Jedina osoba koja im je sada mogla pomoći bio je Bog. Otac Dalgliesh gledao je kako se Montyjeva obitelj postupno uništava tugom. Molio je za njih i davao sve od sebe da ih utješi kada su mu dolazili u župni dvor. Elizabeth Montague očekivala je od njega da zna je li joj sin živ ili mrtav i izgledala je zapanjeno kada joj je rekao da je njegova komunikacija s Bogom jednosmjerna. ≈Ja Boga osjećam u srcu√, objasnio je. ≈Ne dobivam od njega pregled najnovijih vijesti.√ Elizabeth nije razumjela. ≈Bio je moj miljenik, znate√, bila je rekla dok su joj čelično sive oči sjale od ganuća. ≈Bio je tako sličan mom mužu. Ako je Bog uzeo i Roberta, neću imati mnogo razloga za život.√ Pamela Bancroft Montague htjela je nekoga na koga se može osloniti. Muža joj nije bilo, od oca se otuđila i nije bilo nikoga osim Crkve, prema kojoj je prije osjećala samo 189


Santa Montefiore

prijezir. Nakon sastanka s ocem Dalglieshom nije bila otišla na misu, vjerojatno iz straha ili ponosa jer ju je tolike godine ismijavala pred suprugovom obitelji. Otac Dalgliesh molio je za nju da otvori svoje srce i pusti u njega Boga u tišini vlastite kontemplacije. Možda će tada biti spremna pridružiti se svojoj obitelji bez srama u prvom redu crkvenih klupa. Julia Montague, koju je otac Dalgliesh zavolio, bila je pobožna i draga žena. Često ga je posjećivala kako bi olakšala dušu. ≈Brinem se za Harryja, tako je malen. Što se Celestrie tiče, ona je kao njezina majka, najviše se brine za sebe samu.√ Otac Dalgliesh sjetio se svojeg posljednjeg susreta s Celestriom. Još ju je vidio kako trči i nestaje u magli zajapurena lica. Od tada nije o njoj čuo ništa, ali nešto mu je govorilo da više nije u Pendriftu. Ondje ju je osjećao. ≈Nije ona loša osoba√, pažljivo je rekao. ≈Samo je izgubljena.√ Osjetio je da mu obrazi gore dok je o njoj govorio. ≈Ah, ne mislim ja, oče, da je ona loša, samo je previše lijepa. Nevolja je u tome što ju je majka strašno razmazila. Nikada nije morala misliti ni na koga drugoga osim na sebe.√ ≈Život nas sve na čudne načine oblikuje. Mlada je i očeva smrt sigurno ju je strašno pogodila. Ako nije dosad za njim žalovala, žalovat će kasnije.√ ≈Njezin djed je stigao u London. To je golemo olakšanje. On je izvanredan čovjek. Divan čovjek. Sada se brine za nju. Pamela mi kaže da je šalje na odmor u Italiju.√ ≈U Italiju?√ ≈Da. Jadni mali Harry čamit će u internatu dok se njegova sestra bude protezala na suncu u Italiji.√ Odmahnula je glavom. ≈Mislim da to nije pošteno, što kažete?√ ≈Škola je trenutačno za Harryja vjerojatno najbolje mjesto. Bit će okružen prijateljima i školska rutina skrenut će mu misli.√ ≈Celestria je poput svoje majke, oče. Svaki put kad ima neki problem Pamela završi u krevetu s glavoboljom a 190


More izgubljene ljubavi

Celestria izbjegava suočiti se s Montyjevom smrću skrivanjem u Italiji.√ Svi mi reagiramo na različite načine. Možemo bježati koliko hoćemo, od sebe nikada nećemo pobjeći.√ ≈Ali ona je tako sebična.√ ≈Ali ima veliko srce, Julia.√ Julia ga je čudno pogledala. ≈To je zato što ste vi svećenik. U svakome vidite dobro.√ Da ste vi vidjeli osamljenost u njezinim očima kao ja, shvatili biste da se nalazi u tami, pomislio je, no umjesto toga je rekao: ≈U svakom zlu ima i nekog dobra.√ Otac Dalgliesh volio bi da je znao istinu o Montyjevoj smrti, no morao je samog sebe podsjećati da nije istražitelj; njegov posao bio je sastavljati djeliće umjesto onih koje je on ostavio za sobom. Taj bi posao bio mnog lakši međutim da su ga mogli pokopati. Sve je to bilo vrlo teško za cijelo mjesto. Jedina osoba koja je uživala u skandalu bila je gospođica Hoddel, koja je imala vlastita objašnjenja. ≈Ako mene pitate√, rekla je ne mareći za to što je nitko nije pitao, ≈ubio se zato da se riješi gospođe Pamele.√ ≈Pa zašto bi je se htio riješiti?√, pitao je otac Dalgliesh strpljivo. ≈A da ste vi oženjeni za gospođu Pamelu, zar se ne biste htjeli ubiti?√ Otac Dalgliesh morao je izići iz sobe. Nikada u životu nije čuo nešto tako besmisleno. Gospođa Waynebridge bila je zapanjena i pomalo uplašena kada ju je Pamela nazvala sa zahtjevom da prati Celestriju u Italiju sljedećega tjedna. Zajapurila se pa posivjela i na kraju postala nezdravo blijeda, kao pire od krumpira. Spustila je slušalicu i čekala dok se Celestria nije vratila kući oko pet popodne. Stavila je svoju torbicu od krokodilske kože na bife. Gospođa Waynebridge sporo je ustala. ≈Ne izgledate dobro, Waynie. Što je bilo?√ 191


Santa Montefiore

≈Vaša majka me pitala da putujem s vama u Italiju.√ Celestrijino se lice ozarilo. ≈Ah, dobro! Idete, zar ne?√ ≈Čini se da baš i nemam mnogo izbora.√ Celestria je pohitala k njoj i primila gospođu Waynebridge za ruke. ≈Bit će zabavno, Waynie. Nikada nismo bile u Italiji.√ ≈Ja se nikada nisam maknula iz Londona. Rodila sam se i odrasla u Yorkshireu. Seljačko dijete!√ Gospođa Waynebridge izgledala je kao da će zaplakati. ≈Što ću ja u Italiji?√ ≈Ležati na suncu i pustiti da vas dvore kao kraljicu.√ ≈Ah, mislim da mi se to ne bi sviđalo. Gdje ćemo boraviti?√ ≈U božanstvenom hotelčiću u Pugliji. To je na jugu Italije.√ ≈Ne zvuči baš privlačno.√ ≈Nalazi se na moru. Pomislite samo na svu onu talijansku hranu i vino. Dobro ćemo se provesti nas dvije.√ ≈Znate što se govori za Talijane?√ ≈Da su šarmantni. Zaboravite rat, to je bilo prije puno godina. Osim toga, mogli biste se zaljubiti.√ Gospođa Waynebridge opet se zacrvenjela. ≈Dajte, Celestria. U mojim godinama!√ ≈Brinut ćemo jedna o drugoj. Osim toga, ne mislite li da je već vrijeme da vidite malo svijeta?√ ≈Idem skuhati taj čaj√, rekla je, povukla ruke i požurila napuniti čajnik. ≈Bolje bi bilo da se pripazite tih digića, Celestria. Majka će vam dobiti srčani udar ako se zaljubite u nekog od njih.√ ≈Kao i Aidan√, dodala je Celestria tiho, sretna što je gospođa Waynebridge odlučila poći. Sjela je i izula cipele. ≈Ne, ne idem čak u Italiju da bih ondje ostala. Ne dao Bog! Ne mogu zamisliti veću zabit nego što je jug Italije. Ne, otkrit ću tko je natjerao moga oca da se ubije i onda mu prirediti najstrašniju moguću osvetu. Vi, Angela Dorothy Waynebridge, vi ćete mi pomoći.√ ≈Ponekad znate govoriti mnogo gluposti draga.√ Gospođa Waynebridge stavila je čajnik na štednjak. 192


More izgubljene ljubavi

Celestria se nasmijala. ≈To kaže i moj djed!√ Elizabeth Montague stajala je na vrhu litice i puštala da slani vjetar puše oko nje. Stajala je oslanjajući se na svoj štap. Njezina crna pelerina lepršala je po zraku poput šišmišovih krila, a ona je stajala nepokretna i gledala tmurni Atlanski ocean. Bila je večer. Nebo je bilo mliječno sivo, prelazeći u prigušene nijanse ružičaste i narančaste ondje gdje je sunce zašlo ispod granice mora i pretapalo se u tekuće zlato. Prkosno je isturila bradu, no žalost je probila mekano tkivo njezina srca i ispunila joj tijelo očajem. Otjerala je suze treptajem, srameći se što popušta i osjetila kako joj usne počinju drhtati. Kada je Ivan umro, nije plakala. Pospremila je bol na samo dno svoje duše i dobro ga začepila ne dopuštajući da išta iz nje izađe, ali ni da uđe. Sada kad je čep bio izvađen i sve je pokuljalo van, stara tuga pomiješala se s novom u nezaustavljivu rijeku. Rukom je tako čvrsto stiskala štap da su joj zglavci pobijeljeli i žile iskočile poput plavih crva pod kožom. Nije skidala pogleda s mora. Izdajničkoga mora. Cijeli svoj život provela je uz njega. Kao mlada žena na njemu je plovila, veslala i plivala: kao stara žena, dobivala je utjehu od njegovih ritmova i valova, malih dragocjenosti koje je izbacilo na pijesak i divljih ptica koje su uz njega živjele i uranjale u valove poput palih anđela. Evo kako joj je uzvratilo ljubav: smrću. Ostala je ondje sve dok nije promrzla do kostiju. Bila je umorna, a opet neobično mirna. Obrisala je lice dlanom i potom hramljući pošla prema Hallu misleći na maloga Bouncyja. Svoga jedinoga unuka koji je se nije bojao. Sa sve većim osjećajem hitnje dospjela je do kuće i kroz staklena vrata ušla u salon. Nije se zamarala najavom dolaska. Dok je prelazila hodnikom čula je tihe glasove u Archiejevoj radnoj sobi. Julia i Archie bili su zadubljeni u razgovor. Stala je za trenutak, dovoljno dugo da čuje riječi ≈prodati 193


Santa Montefiore

kuću√. Srce joj je stalo. To nije moguće. Govore li oni to o njezinoj kući? Hallu? Oči su joj se opet napunile suzama dok se penjala stubama prema Bouncyjevoj sobi, nadajući se da je pogrešno čula. Prisluškivanje nije nikada donijelo ništa dobroga. Na Bouncyjevu krevetu sjedila je dadilja i čitala djetetu Malu lokomotivu kada je velika crna figura Elizabeth Montague ispunila okvir vrata. Dadilja je podigla pogled i stala usred rečenice. Nije se sjećala kada je Elizabeth Montague posljednji put došla gore. Starica je izgledala beskrvno, kosa joj je bila raščupana, a oči se sjajile od suza. Dadilja je ustala. ≈Jeste li dobro, gospođo Elizabeth?√, pitala je, sjećajući se zgodne žene za koju je radila u svojoj mladosti. ≈Došla sam vidjeti svojeg unuka√, objavila je i hramljući krenula naprijed. Dadilja se pomaknula u stranu tako da može sjesti na rub kreveta. Potom je pojurila brzo koliko su je noge nosile pronaći gospođu Juliju. Elizabeth je naslonila svoj štap na zid i udobno se smjestila na krevetu. Toplina sobe prolazila je kroz njezinu odjeću do hladne kože. Bouncy je pogledao baku i nasmiješio se. ≈Ne budi tužna, bako√, rekao je i nju je potresla njegova nedužnost. Primila je njegovu ruku, tako malu i punašnu, svojom uvenulom rukom i palcem milovala mekanu kožu. ≈Više nisam tužna√, odgovorila je i niz obraz joj je kliznula suza i zastala u dubokim borama koje su se širile od usta prema bradi. ≈A zašto onda plačeš?√ ≈Zato što sam sretna da te vidim√, rekla je i nasmiješila se. Dječaćić je izgledao zbunjen. ≈Odrasli ponekad plaču kad su sretni√, objasnila je. Čula je zvuk koraka u hodniku. Trenutak poslije u sobi su se pojavili Archie i Julia. ≈Jesi li dobro, majko?√, pitao je Archie. Pogledao je svoju ženu, koja je na njegov pogled odgovorila slegnuvši ramenima. 194


More izgubljene ljubavi

≈Došla sam poželjeti laku noć svojem unuku√, rekla je. Podigla je knjigu. ≈Ah, moja omiljena knjiga. Hoćeš da ti čitam?√ Bouncy je kimnuo i pogledao svojim krupnim smeđim očima roditelje uživajući u pažnji. Elizabeth je počela čitati glasom punim žara. Čitala je bez prekida, osim za trenutak kada je Bouncy prešao prstima po njezinim rukama na mjestu gdje su još bile glatke, ali pokrivene smeđim staračkim mrljama. ≈Popravljam ti√, prošaptao je. Elizabethin glas je zadrhtao no stegnula je vilicu i nastavila. ≈Hvala, dušo. Već je mnogo bolje√, odgovorila je. Julija je Archieja primila za ruku i povukla ga zajedno s dadiljom. Osjećala je da njezina svekrva mora biti sama s Bouncyjem. Ako joj je itko mogao okrijepiti srce, to je bio njezin trogodišnji sin. Možda je to imalo nekakve veze s raščupanom kosom i vodnjikavim očima, no bila je sigurna da već osjeća kako se topi.

195


16.

K

ada se vratila u grad Pamela je zatekla kuću punu crvenih ruža. ≈O bože, ljudi su tako dragi√, rekla je i ispustila svoj kovčeg na podu predvorja. Celestria nije imala srca reći joj da su sve one od Aidana i to za nju. Nije joj rekla ni to da je zaručena. Pričekat će da se vrati iz Italije. Sada nije mogla misliti ni na što drugo osim na rješavanje zagonetke očeve smrti. Godfrey, njihov batler, vratio se s godišnjeg odmora kada je čuo strašne vijesti o gazdinom samoubojstvu. Žilav muškarac srebrne kose i kljukaste nosine, za gospodina Montaguea radio je gotovo jednako dugo kao gospođa Waynebridge. S formalizmom koji je došao s godinama odane službe, u nekoliko kratkih rečenica izjavio je sućut gospođi Pameli, ukopnički ozbiljnog izraza lica, stavio srebrn pladanj pun pisama na stol u predvorju i uzeo njezin kovčeg da ga odnese na kat. Kada je došao do njezine sobe zastao je nakratko na vratima koja su vodila u garderobu gospodina Montyja. U zraku se još osjećao njegov miris, koji se uvukao u tapecirano pokućstvo. Poput izgubljenog psa dugo je tako stajao ne znajući što bi. ≈Tako je pusto bez tvoga tate√, rekla je Pamela kćerki, osjećajući hladnoću u sobama koje prije nije bilo. Harry je požurio mimo nje i odvukao svoj putni kovčeg na kat. Cornwall je bio mjesto puno nesreće, ali i mnogo toga što je odvlačilo pozornost. Sada, kada je bio kod kuće, sve je odjekivalo od strašnog gubitka. Sobe su izgledale veće, stropovi viši, zrak nepoznat, a uspomena na njegova oca bila 196


More izgubljene ljubavi

je poput duha koji je vidio gdje god pogledao. Sjeo je na svoj krevet i pustio da ga osjećaj tuge i očaja preplavi poput golema vala. Sada je on bio glava kuće, a iznutra se osjećao kao dječačić koji jedva drži glavu nad vodom. Pamela je jedva imala vremena doći do daha kada se čulo zvono na vratima. Netko je zvonio uporno, kao da se strašno žuri. ≈Gdje je Godfey?√, prasnula je podižući pogled s hrpe pisama koja je prelistavala. ≈Na katu√, odgovorila je Celestria. Pamela je frknula. ≈Zar ne čuje zvono?√ ≈Ja ću otvoriti.√ Celestria je okrenula očima; vrata su bila samo nekoliko koraka dalje. ≈Reci Waynie da uzme Poochija u kuhinju. Mogao bi nešto prigristi.√ Pamela se udaljila uzbuđena zbog rukopisa na jednoj od omotnica. Celestria je otvorila vrata i na pragu vidjela Lotty u oblaku Chanela br. 5. ≈Blagi bože!√, uskliknula je povlačeći svoju sestričnu unutra. ≈Za što si se tako napirlitala?√ Odmah je uočila crven ruž i frizuru. ≈Moram s tobom govoriti√, brzo je rekla Lotty dok je pogledom prelazila po predvorju kao životinja u bijegu. ≈Što se dogodilo?√ ≈Gdje je teta Pamela?√ Celestria se okrenula oko sebe. ≈Bila je tu prije minute.√ ≈Reci joj da sam tu, samo da zna.√ ≈Ah, kopčam. Ideš nekamo drugamo. Mama, to je samo Lotty!√ Čula je majku kako joj vičući odgovara iz dnevne sobe. ≈Ne zaboravi Poochija, a djed ti dolazi u šest.√ ≈Idemo gore√, predložila je Celestria. ≈Ne, ne mogu ostati. Idem se naći s Francisom.√ ≈Znači, hoćeš da te pokrivam?√, rekla je Celestria sa smješkom. ≈Dakle, donijela si odluku? Pobjeći ćete?√ Lotty je izgledala smetena. ≈Nisam sigurna. Hoću reći, ne znam. Moram s njim govoriti.√ 197


Santa Montefiore

≈Mislim da ništa nećeš postići razgovorom. Mene takvi razgovori samo zamaraju. Osim toga, imala si cijelo ljeto da o tome razmisliš. Ako me je smrt moga oca ičemu naučila, to je da netko mora brinuti za curu, ako ne otac, onda njezin muž. Nikome ne bih preporučila da bude siromašan. Bilo je grozno. Na sreću, imam bogatog djeda.√ Lotty je zasmetala melodrama njezine sestrične. Nije ona imala nikakvo iskustvo siromaštva, ni na kojoj razini. Celestria se utišala i uozbiljila. ≈Nikada više ne želim otići onamo, Lotty, a ne bi htjela ni da ti odeš.√ Lotty je promijenila temu. ≈Melissa i Rafferty misle ozbiljno, uzgred budi rečeno. Veoma su zaljubljeni. Mislila sam da će te zanimati.√ Glas joj je zvučao ravnodušno. Celestria je za trenutak izgledala malo zabrinuta. ≈Ah√, zajedljivo je odgovorila. ≈Baš dobro, s obzirom na to kako se kompromitirala na plesu.√ ≈Kako to misliš?√ ≈Ponašala se kao životinja.√ ≈Stvarno?√ ≈Naravno. Vidjelo joj se u očima. Ne možeš se tako ponašati s muškarcem i ne udati se za njega. Čovjek jako lako dođe na loš glas. London je malen grad.√ Lotty je izgledala zbunjena. ≈Ipak, nedvojbeno je bogat i zgodan, bit će savršen muž. Nije stvar samo u ljubavi, znaš.√ ≈Mislim da jest√, tiho je odvratila Lotty. ≈Mislim da je ljubav važnija od novca. Život je kratak...√ Glas joj se izgubio. Ako je Montyjeva smrt nju nečem naučila, bilo je to da osim ljubavi ništa nije vrijedno. ≈Ti si nepopravljiva romantičarka. Ne, čovjek bi morao biti hladne glave kad odlučuje o svojoj budućnosti. Kasnije će biti vremena da pobijedi strast. Udaje se za Eddieja, Lotty, a voli Francisa. Vrlo jednostavno. Tako ćeš imati najbolje od oboje.√ 198


More izgubljene ljubavi

Lotty je izgledala uvrijeđena. Uspravila se, raširenih nos­ nica. ≈A ti, Celestria, što ćeš ti poduzeti u vezi sa svojom budućnošću?√ Celestria joj je okrenula leđa. ≈Udati se iz komfora, kao što sam ti rekla. Možda ga čak s vremenom zavolim. Nema u tome ničega lošeg. Tata je znao reći da jedanaesta zapovijed glasi ‘Ne daj da te ikad uhvate’. I imao je pravo, to ne namjeravam. ≈Dobro, ti i ja smo vrlo različite, Celestria. Molim te da me pokrivaš. Hoćeš, zar ne?√ ≈Naravno da hoću.√ Otvorila je vrata. Ulica se kupala u suncu, maleni općinski vrt bio je bujno zelen, na rubu da počne mijenjati boje. Sjetila se predstojećeg putovanja u Italiju i osjetila kako joj srce raste od uzbuđenja. U tom stanju sreće bilo je lako biti darežljiv. ≈Odluči kako god hoćeš, Lotty. Uvijek ću biti uz tebe.√ ≈Hvala, sestrično. Nadam se da će tvoje putovanje u Italiju biti uspješno.√ ≈Ne brini. Već sam na tragu.√ ≈Pisat ćeš mi, zar ne?√ ≈Ako mi odgovoriš i kažeš mi što si odlučila. Ako ti svega bude previše, uvijek mi se možeš pridružiti u Pugliji. Ne mogu zamisliti da će teta Penelope zavoljeti Francisa.√ Toplo su se zagrlile i Celestria je gledala kako Lotty žuri ulicom prema Belgrave Squareu. Mi smo vrlo različite, samozadovoljno je mislila kada je Lotty zašla za ugao. Ja se svoga lagodnog života nikada neću odreći zbog ljubavi. Pamela je počela raspremati svoje stvari. Sva njezina odjeća bila je oprana i izglačana, pa joj je jedini posao bio staviti stvari na mjesto. Nije se usudila otići u Montyjevu garderobu. Pogled na pustu sobu donijet će joj još jednu migrenu. Obično je raspremala i njegove stvari, što joj je uvijek bila gnjavaža. Sada je čeznula za tim da može slagati njegove čarape i košulje. Dok je vadila svoje stvari otkrila je da 199


Santa Montefiore

broša u obliku zvijezde, koji je nosila na Archiejevoj rođendanskoj proslavi, onaj koji joj je dao Monty, nema. Isprva tome nije pridala posebnu pozornost, misleći da je vjerojatno pao na dno kovčega. No kada je izvadila posljednje stvari, nije ga bilo. ≈Celestria!√, viknula je na hodnik. ≈Jesi li vidjela moj broš?√ Celestria je došla u sobu. ≈Ne.√ ≈Sigurno ga nisam ostavila u Pendriftu.√ ≈Jesi li ga imala poslije zabave?√ ≈Slabo se sjećam onoga što se događalo poslije proslave. Zbog šoka.√ ≈To je samo broš√, tješila ju je Celestria. ≈Ne√, Pamela je oštro odvratila. ≈Bio je mnogo više od toga.√ Te večeri Richard W. Bancroft II. stigao je u Upper Belgrave Street pred broj 13. Njegov je vozač ostao vani u crvenome Bentleyu, čekajući prigodu da nabrzinu popuši cigaretu pokraj ulaza u Crkvu sv. Petra, odmah do ulaza u kuću. Godfrey je otvorio vrata i otpratio gospodina Bancrofta u primaću sobu, gdje su ga čekali njegova kći i unuci. Celestria ga je prva zagrlila i on ju je s ljubavlju potapšao po leđima, utiskujući joj poljubac u čelo. Harry nije svog djeda poznavao tako dobro kao sestra i osjećao se nelagodno, ne znajući bi li ga poljubio ili se rukovao, sada kada je bio glava kuće. Ali Richard Bancroft nije bio neodlučan čovjek. Privukao je dječaka u zagrljaj pa i njega poljubio. Harry se zacrvenio, no to je bio prvi tjelesni kontakt koji je imao s drugim muškarcem otkako mu je umro otac i svidjelo mu se. ≈Izrastao si u krasna momka√, rekao je Richard. Dugo je zadržao pogled na unuku, diveći se njegovu pametnom licu i žaleći zbog strašnog gubitka koji se odražavao u njegovim bistrim plavim očima. ≈Kladim se da je tvoj otac bio na tebe jako ponosan. I to s pravom.√ 200


More izgubljene ljubavi

Harry nije bio sposoban odgovoriti. Osjetio je da ga suze peckaju u očima, no uspio je potisnuti osjećaje stegnuvši vilicu i nije pustio ni suzu. Pamela je, noseći Poochija pod rukom kao torbicu, primila očevu ruku i poljubila ga u rumen obraz. ≈Zdravo, tata√, rekla je. Unatoč njihovim razlikama, bila je zahvalna što je došao. ≈Žao mi je, dušo. Žao mi je zbog svih vas.√ Sjeo je. Godfrey je natočio Pameli šeri sa stolića s pićima koji je stajao iza sofe, gdje su zlatne tekućine svjetlucale u bocama od brušena stakla ispod velike posude u kojoj je rastao jasmin. ≈Natočite mi viski, Godfrey. Čist, bez leda.√ Batler je učinio kako mu je rečeno i donio mu čašu na srebrnom pladnju. ≈Želi li gospodin još nešto?√ ≈Za sada ne, Godfrey. Zašto malo ne odmorite?√ Otpio je gutljaj i gledao kako batler napušta sobu, lagano zatvarajući vrata za sobom. Kada je bio siguran da su potpuno sami, spustio je glas i ozbiljno progovorio. ≈To je strašna stvar, ali hoću da svi znate da iako Montyja ne mogu vratiti, barem vam mogu pomoći financijski tako da se život nastavi kao i prije. Kada se vraćaš u školu, Harry?√ ≈Devetog√, odgovorio je Harry, osjećajući veliko olakšanje što njegov djed uzima stvar u svoje ruke. ≈Večeras ću nazvati tvog nastavnika. Ti si sada glava kuće, sinko. To je teška dužnost za nekoga tako mladog, ali to bi ti mogla biti i velika prilika. Sve nas u konačnici čeka smrt, a tebi je tvoj otac dao najbolje godine svog života. Znaš onu jezuitsku izreku? Daj mi dječaka do njegove sedme godine i vratit ću ti čovjeka. Tih je sedam godina najvažnije. To su oni temelji na kojima ćeš graditi svoju budućnost, a tvoji su, dragi moj, vrlo čvrsti. Sada ti je trinaest, mladiću. Ovo te može samo ojačati. Razumiješ li?√ Harry je sumnjičavo gledao. Njegov se djed nasmiješio. ≈Razumjet ćeš.√ 201


Santa Montefiore

Iz unutarnjeg džepa sakoa izvukao je debelu bijelu omotnicu i dao je Celestriji. ≈Ovo je plan putovanja za tebe i gospođu Waynebridge. Odlazite u četvrtak. Sutro ujutro doći će Rita pa ćete sve proći s njom. Fred će vas odvesti na aerodrom. Sve je isplanirano do u tančine. Mislim da tvoja majka ne bi voljela da išta prepustim slučaju.√ Celestria je osjetila navalu uzbuđenja. ≈Hvala ti, djede!√, uzviknula je, sretna što samo ona i njezin djed znaju za razlog putovanja. Richardu nije promaknulo da je Pamela dotad vrlo malo govorila. Sjedila je na klupici pred kaminom, bijelim prstima gladila psa i slušala sve što je rekao lica napeta od nelagode. ≈Dobro, zašto sad vas dvoje ne biste ostavili vašu majku i mene da raspravimo dosadne teme√, rekao je i iskapio svoju čašu. Celestria i Harry izašli su iz sobe. ≈Hvala bogu što nećemo biti siromašni√, rekla je Celestria bratu dok su se penjali stubama. Harry je pucnuo jezikom. Njegovo se samopouzdanje vratilo s djedovim dolaskom. ≈Ti i mama ste ponekad smiješne√, odgovorio je. ≈Nikada nije dolazilo u obzir da budemo siromašni.√ Richard Bancroft pomno je gledao svoju kćer. Tako ju je dobro poznavao, iako su se posljednjih dvadeset godina polako udaljavali. ≈Što te muči, curo?√, rekao je. ≈Vidim da te nešto muči po tome što šutiš. Jesam li te čime uvrijedio?√ Pamelini su se obrazi zarumenjeli. ≈Osjećam se tako jadno√, rekla je tihim glasom spuštajući pogled. ≈Dvadeset godina nisam od tebe tražila ni centa!√ ≈Možda jesi udana, Pam, ali ja sam ti i dalje otac.√ ≈Monty mi je sve ukrao.√ ≈Znao je da ću se pobrinuti za tebe.√ ≈Nije mislio na sramotu koju će nam nanijeti.√ ≈Nema nikakve sramote, Pam. Oni koji te vole, suosjećaju.√ ≈Mnogo je onih koji ne suosjećaju, vjeruj.√ Gorko se nasmijala. 202


More izgubljene ljubavi

≈Ako je imao probleme, sumnjam da je mislio na išta osim na to kako izaći iz toga. Sigurno je došao do dna kad se odlučio ubiti.√ ≈To uopće nije nalik na njega.√ ≈Nismo svi crno-bijeli.√ Podigla je pogled i zagledala se u njega. Iznenada je pitanje koje je više od dvadeset godina spavalo u najdaljem kutku njezinog uma izašlo na površinu. Nikada se nije usudila postaviti ga bojeći se njegova odgovora. Sada kada je njezin muž bio mrtav, to više nije bilo važno. No to bi međutim objasnilo mnoge stvari. ≈Jesi li vidio ispod površine?√ Richard je polako kimnuo. Uvijek je znao gledati ljudima u dušu, gdje se nalaze njihove namjere, težnje i želje. Monty nije bio iznimka. ≈Nikada mi se nije sviđao√, odgovorio je odmahujući glavom. ≈To sam i mislila√, rekla je Pamela, osjećajući da se zid među njima ruši na svjetlu iskrenosti. ≈Zašto?√ ≈Nikada mu nisam vjerovao.√ ≈Zašto, kad svi drugi jesu? Zašto si ti bio drugačiji?√ ≈Zato što si mi značila više nego što si značila ikome drugome. Ti si moja kći jedinica, Pam. Nije bio dovoljno dobar za tebe.√ ≈Je li ga mama voljela?√ ≈Ona nije vidjela dalje od njegova šarma i izgleda. Kad ti i tvoja majka uvrtite nešto u glavu, ništa vas ne može zaustaviti. Pustio sam te. To je bilo jedino što sam mogao. Nadao sam se da ću biti tu da pokupim krhotine.√ ≈Nisi mogao predvidjeti da će ovako završiti.√ ≈Naravno da nisam. Trenutačno čak ne mogu reći ni zašto mu nikad nisam vjerovao. Možda zato što je bio previše dobar da bi bio stvaran. Nije bilo nikakvih napuklina. Svatko ima napukline, čak i ja, a ja sam prilično savršen.√ Oboje su se nasmijali. Niz Pameline obraze tekle su suze i s brade padale na svijetložut kašmirski pulover. 203


Santa Montefiore

≈Prilično si savršen, tata. Tužna sam što smo se s godinama udaljili. Sigurno ti je bilo teško gledati me s Montyjem ako si vidio njegove karakterne mane.√ ≈Tvrdoglava si, Pam, kao i ja. Nisam te mogao okrivljavati što si se udala za čovjeka kojeg je htjelo tvoje srce. Ja bih bio učinio isto bez obzira na to što o tome mislio moj otac. Nitko mi neće govoriti što da činim. Divim se toj osobini kod tebe.√ ≈Osjećam se tako izdanom, jer sam ga voljela.√ ≈Ali, nisi sama. Dođi, sjedni tu pokraj tate.√ Pamela se privinula uz oca i udisala miris svojeg djetinjstva. Bio je to miris doma, bez obzira na to gdje bila. ≈Što da radim?√, pitala je. ≈Harry je u internatu. Celestria odlazi u Italiju. Ostajem potpuno sama.√ ≈Potrebna si Celestriji i Harryju.√ ≈A što je s mojim potrebama?√ Poljubio ju je u tjeme i nasmijao se na njezinu sebičnost. ≈Ti se uopće ne mijenjaš, zar ne, Pam? Mlada si i lijepa. Kad budeš spremna, možda se opet zaljubiš.√ ≈Mislim da u mom srcu za to nema mjesta.√ ≈Ah, mislim da je tvoje srce puno skrivenih kutaka u koje nikada nisi zavirila.√ Pamela se iznenada uspravila i zagledala u njega. ≈Vjeruješ li ti u boga, tata?√ Slegnuo je ramenima. ≈Naravno. Mora postojati neka sila veća od mene.√ ≈Ozbiljno te pitam. Da li stvarno vjeruješ?√ ≈Da, vjerujem.√ ≈Zašto ja ne vjerujem?√ ≈Možda zato što ga još nisi našla.√ ≈Zvučiš kao otac Dalgliesh.√ ≈Otac Dalgliesh očito je vrlo mudar čovjek!√ ≈Ne želim vjerovati da nakon svih ovih patnji nema ničega. Želim vjerovati da svi nekamo idemo. Da je Monty negdje.√ 204


More izgubljene ljubavi

≈Ako si dobar, ideš u raj bez obzira na to u što vjeruješ.√ Zvučao je kao da govori djetetu. ≈Ali u tome je problem, ja uopće nisam dobra.√ Pogledao ju je s ljubavlju. ≈Nikada nije prekasno za početak.√ ≈Ali to je tako strašno teško.√ ≈Nije ako pokušaš. Ja sam počeo jutros i nije tako teško kao što sam mislio da će biti.√ Nasmijala se; bilo joj je smiješno i iritantno. ≈Zadirkuješ me!√ ≈Ja ne znam odgovore, Pam. Ne zna ih čak ni taj tvoj otac Dalgliesh. Sama ih moraš otkriti i imati vlastitu vjeru koja dolazi odavde.√ Stavio je ruku na srce. ≈Ne odande odakle ti drugi kažu da dolazi.√ ≈Tako si dobar, tata! Spasio si nas.√ Nije svoju kćer vidio da ga gleda s takvom ljubavlju punih dvadeset godina. Osjetio je kako je njegovo staro srce zalepršalo, poput feniksa koji ustaje iz pepela. ≈To je tek početak√, rekao je uz osmijeh. ≈Moram nadoknaditi šezdeset godina koliko nisam bio dobar. Što misliš, kako bih inače izgradio svoje carstvo? Bez žrtava nema ni uspjeha.√ Gospođa Waynebridge spakirala je svoju torbu. Kao žena jednostavna ukusa i skromnih sredstava, nije imala mnogo odjeće. Pri pomisli na letenje spopadao ju je smrtni strah iako ju je Celestria uvjerila da će ići prvim razredom. No bez obzira kojim razredom putovala morat će biti u zraku, a oni strojevi baš i nisu pripadali nebu. ≈To je protuprirodno. Da je Bog htio da letimo, bio bi nam dao krila√, žalila se. No, morala je priznati da se velik dio nje raduje pri pomisli na pustolovinu. Da je mogla nadići strah, mogla je zaista uživati. Tog jutra gledala je kako na njezinu malu terasu slijeću dvije svrake... to je bilo vrlo ohrabrujuće. Bila je udovica i živjela je osamljenički, uronjena u ugodnu ali ne osobito uzbudljivu rutinu. Za Talijane nije bila 205


Santa Montefiore

sigurna, ali za Italiju je znala da je slavna po ljepoti. Složila je svoj pulover na kopčanje i stavila ga preko nedjeljne haljine. Kraj je ljeta, bila je rekla Celestria, ali večeri mogu biti hladne. Pregaču nije trebala ponijeti. Ustala je i pogledala dolje na svoju malu putnu torbu. Pri pogledu na nju počela se tresti. To je značilo da napušta dom. Da napušta Englesku. Da odlazi nekamo u nepoznato. Odnijela je torbu u prizemlje i stavila je u maleni hodnik, gdje će ostati dok vozač gospodina Bancrofta u četvrtak ujutro ne dođe po nju. Otišla je u dnevnu sobu i sjela na stolac spustivši ruke u krilo, osjećajući mješavinu uzbuđenja i mučnine. Bilo joj je lakše što ne gleda putnu torbu. Vani je pao mrak. Pogledala je na svoj ručni sat. Bilo je pola devet. Bila je previše napeta da jede, čak da prigrije malo juhe. Prelazeći pogledom po pokućstvu u malenoj kući, iznenada se osjetila izgubljenom. Kao da je sve što joj je pripadalo odnosio neki nepoznat val. Hoće li sve biti tu kada se vrati? Celestria se nije pakirala. Znala je da će joj Waynie idući dan pomoći. Umjesto toga ležala je u vrućoj pjenušavoj kupki i osjećala kako je s vodom s mirisom zumbula prekriva val spokoja. Aidanu je rekla da je umorna. Istina je bila da je bila umorna od hodanja uokolo kako bi prikratila vrijeme do odlaska u Italiju. Aidan je predložio da odu u kino, ali nije joj se dalo ljubakati u posljednjem redu. Leći će rano i dobro se naspavati. Trebat će joj sva snaga želi li naći osobu zbog koje joj se cijeli svijet okrenuo naglavce. Sunce je zašlo i nebo nad Londonom bilo je sve tamnije. Isto to nebo postajalo je tamno nad Puglijom, no zvijezde su ondje bile mnogo sjajnije a mjesec, pun i okrugao kao loptica mozzarelle, nisu zaklanjali oblaci nakupljeni nad Engleskom; svjetlucavo je sjao nad Egejskim morem, koje je postajalo mliječno zeleno. Ondje, na peti talijanske čizme pod tim sveznajućim mjesecom, jedan malen plamen održavao se u mirisavom 206


More izgubljene ljubavi

gradu mrtvih koji je stajao nad Conventom di Santa Maria del Mare. Bilo je tiho, osim blagog povjetarca koji je šumio kroz borove i bacao rasplesane sjene po travnatoj četvorini i kamenim stazama što su vodile kroz redove tihih grobnica. Zrak je bio ispunjen mirisom ljiljana i male svijeće bacale su treperave zlatne sjene po kamenim zidovima gdje su duhovi mrtvih počivali u miru. Osim jednoga duha, koji nije smio počinuti. Muškarac je kleknuo pred njezinim grobom i zaplakao. Njezin plamičak održavao se na životu samo snagom njegove tuge. Koliko god pokušavala otići, nije mogla.

207


DRUGI DIO


17.

P

utovanje u Pugliju trajalo je dva dana. Gospođa Waynebridge jedva da je došla do daha otkako su napustile London u četvrtak rano ujutro. Padala je kiša. Velike kapi koje su se pušile padale su na isušene pločnike i slijevale se u odvode začepljene prvim jesenjim lišćem. Gospođa Waynebridge bila je spremna i čekala je sat prije nego što ju je Celestia trebala pokupiti djedovim automobilom s vozačem, čvrsto držeći torbicu na koljenima, u baloneru zakopčanom do grla i sa šeširom u kojem su ostale njezine mekane sive kovrče, lica upala od straha. U ruci je držala putovnicu, koju joj je Rita uspjela izvaditi zahvaljujući debelim vezama gospodina Bancrofta. Gledala je sat iznad kamina s mješovitim osjećajima: dio nje osjećao se kao tuka u božićno jutro koja čeka da je nasijeku; drugi dio kao tuka obdarena čarobnim krilima koja čeka da prvi put poleti. Koja god nakraju ispadne, i dalje je bila tuka jer si je dopustila da je prisile na tu smiješnu pustolovinu. Gledala je po kući koju je četrdeset šest godina dijelila s mužem i u kojoj je poslije živjela kao udovica, znajući da ostavlja sve što joj je poznato i, što ju je najviše plašilo, svoju svakodnevnu rutinu. Kako će živjeti bez svojih obveza? Život joj je bio točno uređen od trenutka kada je počela raditi po kućama još kao šesnaestogodišnjakinja. Bit će kao tijelo bez kostura. Što će zaboga sa sobom ako ne bude imala nikakvih dnevnih obveza? No Celestria je stigla pola sata ranije, samouvjereno se smješkajući, i njezine brige progutalo je djevojčino oduševljenje. 211


Santa Montefiore

Napustile su sivo nebo i niske oblake i stigle u Rim, gdje je zrak bio gust, vruć i mirisao je na karamel. Nebo nad njima bilo je modrije nego što su ikada prije vidjele, graja ptica u pinijama nadglasavala je buku prometa u veseloj kakofoniji i iznenada, nakon što je u zrakoplovu sve vrijeme brbljala od živčanosti, gospođa Waynebridge ostala je bez riječi. Barem jednom nije imala komentara. Sve je to bilo previše lijepo. Ukrcale su se u vlak iz Rima za Spongano te presjele u Caserti, Brindisiju i opet u Leccu. Celestria je čitala Maupassantov roman Bel-Ami, djedov dar. Gospođa Waynebridge plela je vestu na kopčanje za Celestriju, koja je mislila da je zelena boja koju je odabrala najružnija na svijetu. Gospođa Waynebridge nazvala ju je ≈papagajsko zelena√, objašnjavajući da je papiga vrlo sretna ptica. Celestria se usredotočila na svoj roman, potiskujući želju da kaže kako bi praktički svaka druga boja bila bolja od papagajsko zelene, bez obzira na praznovjerje. Gospođa Waynebridge gledala je kroz prozor i pustila da joj pogled prelazi preko čempresa i maslinika i nakupina kućica obojenih u boju pijeska koje su svjetlucale na podnevnoj žegi. Pazila je da ne prekine djevojku u čitanju; Celestria nije imala strpljenja za prekidanje. No kada su otišle jesti u vagon-restoranu, brbljala je s oduševljenjem psa puštena s lanca. ≈Voljela bih da sam vidjela svijeta√, rekla je igrajući se s vjenčanim prstenom, koji je još nosila. ≈No na dan našeg vjenčanja u crkvu je ušetala guska, i tako sam znala da su mi suđeni dom i obitelj, a ne pustolovan život.√ ≈Guska?√ ≈Guska. Dogegala se niotkuda. To je bio znak, znate. Naravno, to sam znala zato što razumijem tajnu narav ptica. To nije bila slučajnost. Alfie nije mislio da sam bedasta, ali me nikada nije nikamo odveo. Možda je iskoristio moje praz­ novjerje. Da nisam ugledala tu gusku, možda smo mogli imati zanimljiviji život.√ Čeznutljivo je uzdahnula. 212


More izgubljene ljubavi

≈Mislim da ste vi bedasta stara guska, Waynie, zato što vjerujete u takve gluposti.√ ≈Kad ostarite, znat ćete što mislim. Svijet je pun poruka ako znate gdje ih treba tražiti.√ ≈Neću dopustiti da mojim životom upravlja praznovjerje.√ ≈Ne, draga, vi razmišljate svojom glavom.√ ≈Ne znam hoće li mi se htjeti putovati, Waynie. Sjedila sam u ovom vlaku dovoljno dugo da više ne želim sjesti ni u koji.√ Waynie se nije složila. ≈Prvi razred, dušo. Mogla bih tjedan dana sjediti u prvom razredu a da mi ne dodija.√ Celestria je mislila da je vidjela onoliko svijeta koliko samo može poželjeti gradska djevojka pred udajom. Ništa se nije moglo usporediti s New Yorkom i Londonom. Majka ju je nekoliko puta odvela u Pariz i užasno se dosađivala u Louvreu. Kada se vratila kući, mislila je da joj se neće htjeti otići dalje od Cornwalla. Ovo je trebala biti pustolovina u potrazi za istinom. Nakon što se neopisivo osveti osobi odgovornoj za očevu smrt, vratit će se svojem lagodnom životu u Londonu, gdje će se Aidan do smrti brinuti o njoj u doličnom visokom stilu. Pomisao na Aidana sve ju je više ispunjavala nelagodom. Bilo je nečega nezadovoljavajućeg u cijeloj toj situaciji. Podsjetila je sebe da njezin cilj nije ljubav; ljubav može naći kasnije ako poželi. Važno je da on nju voli. Što je više o tome mislila, to je manje vjerovala u svoju logiku. Podigla je vilicu i igrala se tjesteninom kao da je pred njom jelo od vrtnih glista. Dok je sunce slabjelo, vlak je uz škripu stao. Waynie i Celestria umorno su sišle na malen peron odakle ih je tek nekoliko milja zemljanog puta dijelilo od kraja putovanja. Udahnule su zrak ispunjen mirisom pinija i malo se oporavile. Umirivala ih je tišina nakon bučanja vlaka, a morski povjetarac blagoslov nakon vrućine u njihovu vagonu. Celestria se protegnula, uživajući u prizoru lijepe plave ptice 213


Santa Montefiore

koja ih je sa zanimanjem gledala s vrha rogača. E, ta bi boja bila divna za vestu. Pozornost im je privukao nizak, zdepast muškarac s beretkom i u prsluku, koji je dugim koracima išao prema njima. Pozdravio ih je na talijanskom uz tako šarmantan osmijeh, da je gospođa Waynebridge opet ostala bez glasa. Njegove sjajne plave oči bile su suprotnost poodmakloj dobi. Svjetlucale su kao poludragi turmalin u stijeni, odražavajući svjetlost s mješavinom iskrenosti i zlobe. ≈Vengo da parte dalla signora Gancia, dal Convento di santa Maria del Mare√, rekao je, a glas mu je bio mekan i lagan kao brašno. ≈No parlo Italiano√, rekla je Celestria, oslanjajući se na svoj francuski odgoj i naglasivši jedno ≈o√ na kraju. Muškarac se nasmijao i odlučno kimnuo. ≈Io, Nuzzo√, rekao je pritisnuvši ruku na prsa i izgovarajući svoje ime polako i jasno kao da govori nekom tko slabo čuje. ≈Dobar dan, Nuzzo√, odgovorila je Celestria. ≈Ja sam gospođica Montague, a ovo je gospođa Waynebridge.√ Nuzzo se namrštio, skupljajući svoje čupave obrve. Pogledao je nijemu gospođu Waynebridge i lice mu se smekšalo od suosjećanja. Bila je siva i umorna. Rekao je nešto nerazumljivo, potom se sagnuo uzeti njihove torbe. Gospođa Waynebridge imala je svoju malu torbu, a Celestria tri mornarsko plava kovčega marke Globetrotters s puno naljepnica. Nuzzo se morao nekoliko puta vratiti, ali se nije prestao veselo smješkati. Celestria se zapanjila kad je shvatila da će se morati voziti u kočiji s konjima. Krupna životinja strpljivo je stajala na večernjem suncu dok su joj debele muhe zujale oko glave, kojom je svako malo stresla u pokušaju da ih otjera. Nuzzo je kovčege stavio jedan na drugi na jednom sjedalu i potom rukom dao znak damama da se ukrcaju. Gospođi 214


More izgubljene ljubavi

Waynebridge to je trebalo ići kao od šale jer je uz sličan prijevoz odrasla, i prihvatila je Nuzzovu ruku da se osloni. Za trenutak je oklijevala, ne znajući hoće li je njezine umorne noge slušati. Nuzzo ju je ohrabrivao riječima koje nije razumjela, no govorio je blagim i uvjerljivim tonom i smiješio se tako simpatično, da je osjetila kako se crveni i uspela se u kočiju. Celestria je bila zgranuta. Bio je to strašan pad u usporedbi s djedovim otmjenim crvenim Bentleyem. Kao da reagira na njezin snobizam, konj je podigao rep i pustio smrdljiv vjetar. ≈Bože mili!√ uzviknula je s gađenjem. ≈Nisam radi toga došla sve do Italije! Došle smo na kraj svijeta, Waynie√, rekla je mašući rukom pred nosom. ≈Meni je ovdje lijepo√, odgovorila je gospođa Waynebridge. ≈Ako ovo nije raj, ne znam što je.√ Nuzzo je uzeo uzde i konj je polako krenuo prašnjavim putem. ≈Mislim da nikad u životu nisam vidjela nešto tako divno!√ Gledala je Nuzzova široka leđa dok se saginjao nad uzde; bijeli zasukani rukavi otkrivali su snažne preplanule podlaktice, a sijedi i bijeli čuperci kose izvirivali su iz beretke. Iznenadila se koliko ju je njegova prisutnost veselila. Dok su išli uz obalu u tišini su gledale neobrađene, sušne krajeve. To nisu bili bujni, zeleni bregovi koje su vidjele na fotografijama Toskane, već uglavnom ravno tlo posuto bijelim stijenama i stadima ovaca koje su pasle travu i divlji kopar. Kameni zidovi koji su dijelili zemlju podsjetili su Celestriju na Cornwall, ali je miris majčine dušice i ružmarina bio mnogo egzotičniji. Ispod njih posve bijele litice spuštale su se u svjetlucavo tirkizno more koje se steralo sve do Albanije. Na vrhu tih litica stajale su stare stražarnice, koje su nekoć služile za promatranje stranih napadača, a sada su bile tek beskorisni i napušteni ukrasi. Prošli su kroz seoca s kućama od pješčenjaka ravnih krovova i balkona s ogradama od kovana željeza, gdje su psi lutalice 215


Santa Montefiore

hodali kamenom popločenim ulicama obrubljenim borovima i trešnjama: stare žene sjedile su pred kućama, u crnini; starci s beretkama ljenčarili su po klupama na seoskim trgovima, gledali kako se sjene izdužuju, pućkali lule i žalili za starim vremenima. Masline su rasle iz suhe, neobrađene zemlje po kojoj su koze slobodno lutale i igrala se djeca, ne osvrćući se na majke koje su ih zvale na spavanje. Obje su bile umorne i iscrpljene od razdaljine koju su proputovale. Pri pogledu na nepoznati kraj Celestria se počela pitati zašto je uopće došla. Svakako, bilo bi bolje da je prihvatila da se njezin otac ubio i nastavila dalje sa svojim životom, umorno je razmišljala, i postajala sve neraspoloženija što joj je više istjecala snaga. U Engleskoj se sve činilo kao vrlo dobra zamisao. Nuzzo nije znao ni riječ engleskoga, a njezin talijanski bio je ograničen na nekoliko fraza. Sramila se što je pretpostavljala da svi stranci govore engleski. Što ako taj Salazar govori engleski koliko i Nuzzo? Hoće li iz njega ikada išta uspjeti izvući? Umirila se sjetivši se da u Conventu sigurno ima nekoga tko će moći prevoditi. Gospođa Waynebridge osjetila je Celestrijinu nelagodu pa se i sama uznemirila. Zagledala se u pouzdana pleća koja su konja vodila kući i to ju je odmah utješilo. Napokon su stigli u gradić Marelatte. Dočekao ih je čopor mješanaca koji su njuškali tlo u potrazi za ostacima jela i mahali tankim repovima. ≈Dei cani della signora Federica Gancia√, rekao je Nuzzo kimajući glavom. Ah, pomislila je Celestria sjetivši se pisma koje je našla u hrpi koju je njezin otac htio spaliti, to je ta slavna Freddie, nema sumnje. Kočija je skrenula s puta i zaustavila se pokraj jednostavne, neupadljive građevine od pješčenjaka spojene s lijepom crkvom s visokim hrastovim vratima ispod oslikanih prozora. Ponosno smješten na krovu od ružičastih pločica stajao je četvrtast zvonik, spreman da ljude sazove na bogoslužje. Nuzzo je pomalo ukočeno sišao i pokazao na široka vrata Conventa, 216


More izgubljene ljubavi

u kojemu su bila još jedna, manja vrata. ≈Il Convento di Santa Maria del Mare√, uzviknuo je hvatajući dah. Gospođa Waynebridge nesigurno je stajala u kočiji, ne znajući kako bi sišla. Nuzzo je pohitao da pomogne i ispružio ruku. Čim ju je prihvatio pogledi su im se sreli i iskra u njegovu oku, tako svijetla i zarazna, prouzročila je da joj srce načas stane i da joj lagano rumenim licem prijeđe malen osmijeh. ≈Va bene, signora√, rekao je ljubazno kada je bolna stopala spustila na suho, prašnjavo tlo, zahvalna što se ne pomiče. ≈Hvala√, odgovorila je i pribrala se. ≈Fa niente, signora√, rekao je, a njegov blagi pogled zadržao se na njoj malo duže nego što je bilo potrebno. Celestria je sišla bez ičije pomoći, previše zaokupljena vlastitim mislima da bi primijetila očijukanje Nuzza i gospođe Waynebridge. Pošla je k vratima, pritisnula zvono i čekala. Neko vrijeme se ništa nije događalo. Zatim je čula kako netko vuče noge, okreće kvaku i napokon su se mala vrata otvorila i pokazala široko, lijepo lice Federice Gancia. Celestriji je laknulo jer je odmah shvatila da ta žena nije bila očeva ljubavnica; bila je previše stara! Federice Gancia gledala je toplim, svjetlosmeđim očima Celestrijino blijedo lice i nasmiješila se, otkrivajući divno nepravilne zube. ≈Dobrodošli, gospođice Montague. Izvolite ući, sigurno ste umorni.√ Njezin engleski bio je savršen, tek s blagim nagovještajem stranog naglaska. Pogledala je iza Celestrije, gdje je gospođa Waynebridge oklijevala u sjeni, pritiščući svoju torbicu na prsa. ≈Jeste li ugodno putovali? Mi smo daleko od Engleske.√ Gospođu Waynebridge uplašilo je što se žena obraća njoj i hitro je kimnula. Federica je zahvalila Nuzzu, a gospođa Waynebridge riskirala da se još jednom okrene i pogleda ga kad je povukao uzde i krenuo u grad. ≈Nadam se da je bio jasan√, rekla je Federica, još uvijek mašući. ≈Nuzzo je divan čovjek, ali ne 217


Santa Montefiore

govori engleski. Bila bih poslala svog muža, Gaitana, no on je večeras u Brindisiju.√ Celestria i gospođa Waynebridge ušle su u popločano dvorište okruženo sa svih četiriju strana samostanom. Osvjetljavalo ga je desetak velikih crkvenih svijeća koje su plamtjele u sumraku, osvjetljavajući duboku crvenu boju zidova. Pod svodovima su se nalazile hrpe debelih jastuka jarkih boja izvezenih zlatnim koncem koji je hvatao svjet­ lost i blistao. Dvije mačke gledale su ih netremice svojim svijetlim očima koje su podsjećale na srebrenjake. Nad njima je blijedo nebo otkrilo prvu svjetlucavu zvijezdu, a u prozorčiću izdubljenom u zidu svijetlo siv golub pospano je zagukao. Gospođa Waynebridge ostala je bez daha kada je ugledala pticu, jer golub je simbol ljubavi. Pogledala je Celestriju. Bila je sigurna da joj ljubav nije suđena, u njezinoj dobi, i to je upravo htjela reći, no bila je odjednom odveć umorna da bi govorila, a osim toga njezina je mlada družica gledala oko sebe, tiha zbog neobične čarolije toga mjesta koja je titrala na hipnotičnom žaru plamenova i stajala u zraku prožetom mirisom ljiljana. Unatoč iscrpljenosti Celestrijino srce iznenada se ushitilo i razgalilo, ispunjeno nečim nepoznatim ali divnim. Odmah je znala zašto je njezin otac to mjesto toliko volio: osjećala se kao kod kuće. ≈Dobrodošli u Convento. Tako mi je drago što ste odlučili odsjesti tu. Vaš otac je naš drag prijatelj.√ Celestria je gledala u Federicu, shvativši odjednom da ona nije čula za njegovu smrt. Malo je oklijevala, ne znajući kako joj priopćiti vijest. Pogledala je gospođu Waynebridge. Njezino je lice bilo upalo od umora i Celestria je znala da od nje neće dobiti nikakvu pomoć. Izraz na Federicinu licu postao je ozbiljan. ≈Što je bilo?√, pitala je primivši se za privjesak s likom Bogorodice koji joj je visio na bujnim grudima. ≈Moj otac je mrtav√, rekla je Celestria. 218


More izgubljene ljubavi

Federica je gledala u nju. ≈Ne znam što bih rekla√, promrmljala je. Duboko je udahnula i među obrvama joj se usjekla duboka bora. Dugo je gledala u Celestriju, kao da se trudi shvatiti ono što je upravo čula. Napokon je položila ruku na Celestrijino rame, a kada je progovorila, glas joj je bio slab i promukao. ≈Žao mi je zbog vašeg gubitka, i mog. Sada morate obje ući nešto popiti i pojesti. Sigurno ste umorne.√ Federica ih je povela preko dvorišta do malih vrata koja su vodila u uzak prolaz i potom u vrt pred kućom, gdje su se nalazile skupine velikih glinenih posuda s bosiljkom i kaduljom, udoban dom za mladu obitelj sjajnih crnih mačaka. Celestria je podigla pogled i ostala bez daha pred prizorom golemoga mjeseca koji je stajao naizgled tek nekoliko metara od nje, fosforescentna kugla na sve tamnijem nebu. Nikada prije nije vidjela mjesec koji je tako jedar i tako velik kao taj kojeg je vidjela te noći iznad Marelattea. Federica je bez riječi otvorila kuhinjska vrata. Unutra je zrak mirisao na svježe mljevenu kavu. Jedan zid bio je ukrašen kolažom grubo ukrašenih dasaka za kruh, drugi crnim zaimačama koje su visjele u nizu. Dugačka polica koja se pružala iznad sudopera i bifea bila je krcata veselim loncima i vrčevima različitih veličina i boja poput onih koje se mogu naći na nekoj marokanskoj tržnici. Celestria će uskoro, istražujući mjesto, otkriti da je Federica Gancia strastvena kolekcionarka. Kad bi se zaljubila u neki predmet, ne bi joj bilo dovoljno da kupi jedan; morala ih je kupiti mnogo. Od lončića za kavu i dasaka za kruh do afričke umjetnosti i meksičkih lutaka, kupovala je mnogo toga i sve slagala u skupine. Svaka prostorija bila je tematska i jedna ljepša od druge. Imala je jedinstven smisao za slaganje boja i tekstura, stvarajući toplo i životno ozračje u sobama koje su nekoć bile jednostavne redovničke ćelije. Na drugoj strani kuhinje bila su vrata koja su vodila u vrt i nasade naranača poslije njega. 219


Santa Montefiore

≈Mogu li vas ponuditi vinom, ili možda kavom?√, pitala je, a njezine zlatne oči bile su umorne i zabrinute. ≈Luigi je ostavio vruću juhu i pršut za večeru. Sami pečemo kruh i izvrstan je.√ Gospođa Waynebridge čekala je da se Celestria prva izjasni, nadajući se da će tražiti čaj. ≈Po čašu vina za obje, signora Gancia√, odgovorila je Celestria i gospođa Waynebridge se snuždila. Alfie je pio kao smuk, dok je ona pazila da se ograniči na čašu šerija navečer, na kraju naporna dana. Od toga bi se razbrbljala, što nije bilo primjereno u Upper Belgrave Streetu, gdje je diskrecija bila najvažnija, kao ni kod kuće, gdje je Alfie volio da je tiho. Otkako je obudovjela nikada se nije usudila piti sama od straha da ne počne pričati i da onda neće moći stati. Sada je bila previše umorna da bi joj to bilo važno. ≈Molim vas, zovite me Freddie, svi me tako zovu. Sa signora se osjećam starom.√ Celestriji nije bilo jasno zašto bi ženi smetalo da se osjeća starom: pa bila je stara ∑ bila je dobrano prevalila šezdesetu. Natočila je vino i povela ih kroz blagovaonicu ukrašenu golemim zdjelama punim šipka i krušaka, u prostoriju niskih nadsvođenih stropova s ofucanim, izlizanim sofama i naslonjačima raspoređenim oko kamina, koji u to doba godine nije gorio. Okrugao stol, vjerojatno za osam osoba, bio je postavljen za dvoje. Celestriji su krenule sline pri pogledu na pršut i netom pečen kruh. Sjele su i kušale vino. Gospođa Waynebridge osjetila je kako joj se raspoloženje popravlja. Nikada nisam pila tako dobro vino, mislila je i otpila još jedan velik gutljaj. Federica je sjela i natočila sebi čašu. Malo je otpila i potom se ozbiljno obratila Celestriji. ≈Tako mi je strašno čuti da je vaš otac umro. Zapravo to je za mene šok. Silno sam ga voljela. Bio je gotovo kao član obitelji. Ne možete ni zamisliti. Kako bih vam to objasnila?√ Duboko je uzdahnula i oči su joj zasjale na blagoj svjet­losti svijeća. ≈Smijem upitati kako je umro?√ 220


More izgubljene ljubavi

≈Utopio se u moru. Nesretan slučaj.√ Celestriji je bilo previše neugodno da bi pogledala gospođu Waynebridge. Otpila je velik gutljaj vina i utješila se da se radi o sitnoj laži. ≈To je strašno. Mora da ste izvan sebe!√ Žena je dodirnula Celestrijinu ruku. ≈Zašto ste odlučili doći ovamo?√ ≈Zato što je moj otac toliko volio ovo mjesto. Želim imati osjećaj da sam mu blizu. Osim toga morala sam pobjeći iz Engleske i imati malo vremena samo za sebe. Ovo je bilo najgore ljeto u mom životu.√ Federicine su se oči smekšale i tužno se nasmiješila. ≈Tako mi je drago što ste izabrali Pugliju. Vaš se otac zaljubio u ovo mjesto. Dolazio je kad god je mogao.√ ≈Je li ovdje imao kakav posao?√ Federica se nasmijala. ≈Nema ovdje nikakva posla, draga moja. Došao je kao i vi. Da pobjegne od svijeta.√ Gospođa Waynebridge bila je tako sretna zbog puna želuca i lagane vrtoglavice, da joj je bilo svejedno koliko Celestria laže. Osim toga, razumjela je. Samoubojstvo nije nešto o čemu bi čovjek htio trubiti na sav glas. ≈Bio je marljiv čovjek√, rekla je gospođa Waynebridge, i sada se Celestria zapanjila čuvši njezin glas. Gospođa Waynebridge nije bila rekla ni riječ otkako su stigle. ≈Ispričavam se, nismo se valjano ni upoznale√, rekla je Federica gospođi Waynebridge pružajući joj ruku. ≈Zbog tužnih vijesti zaboravila sam na pristojnost.√ ≈Gospođa Waynebridge√, rekla je Celestria usta punih kruha i pršuta. ≈Radi za našu obitelj bog zna koliko već dugo. Koliko, Waynie?√ ≈Više od četrdeset godina. Prije deset godina prestala sam brojiti. Radila sam kod Celestrijine bake dok sam bila još dijete. Na gospodina Montaguea pazila sam kao da mi je sin. Svoje djece nisam nikada imala, nije mi bilo suđeno. Jednom sam našla mrtvog crvendaća u vrtnoj kadici za ptice, i time je sve bilo rečeno. Mrtvi crvendać: neplodna utroba. 221


Santa Montefiore

Alfie je mislio da sam luda, ali nisam pogriješila. Logično je, zar ne? Nikakva dobra od mrtve ptice. Ili kad smo već kod toga, ni iz čega mrtvog, ali što znače mrtve životinje nisam nikada naučila, samo ptice.√ Celestria je užasnuto pogledala gospođu Waynebridge. Nakon što od Spongana nije gotovo ni riječ prozborila, sada nije namjeravala stati. ≈Mama mi nije dala da dođem sama, pa mi se jadna Waynie morala pridružiti. Nikada nije otišla dalje od Londona!√, rekla je nadajući se suzbiti brbljavost svoje suputnice. ≈Drago mi je, gospođo Waynebridge√, rekla je Federica i gospođa Waynebridge sretno se, iako malo nesigurno, nasmijala. Bilo joj je drago što je došla. Dok su jele, čopor onih pasa koji su bili vani kada su stigle sada je ušao u primaću sobu. Federica ih je s ljubavlju dočekala. ≈Ovo su moji četveronožni prijatelji: Pompea, Fiametta, Primo, Cyrus i Maialino. Prvo sam našla Pompeu, a onda su malo po malo došli i drugi. Moja obitelj se sve više i više širi.√ ≈Živite ovdje sami s mužem?√, pitala je Celestria gledajući je kako se saginje da ih pomiluje. Svi su bili mješanci, no Federica ih je očito voljela. ≈Imali smo kći koja je živjela s nama, no ona je prije tri godine umrla. Pokopana je s druge strane ceste u mauzoleju koji smo za nju izgradili. Njezin muž Hamish ostao je živjeti s nama.√ Licem joj je prošla sjena. ≈Znate, i ja poznajem gorki okus smrti.√ Primila je Celestriju za ruku. ≈Razumijem vaš gubitak zato što proživljavam vlastiti.√ Glas joj je bio promukao. Povukla je ruku i nekoliko trenutaka gledala u svoju vinsku čašu dok se pribirala. Pompea ju je njuškao pod rukom pa ju je podigla da se uvuče. Položio je glavu na njezino krilo i duboko uzdahnuo. ≈Gubitak djeteta daleko je teži nego gubitak oca. Tata je barem uživao u dijelu života√, rekla je Celestria spuštajući svoju žlicu za juhu. 222


More izgubljene ljubavi

≈Ne možeš prestati živjeti, premda Bog zna da bi bilo lakše√, rekla je Federica trljajući palcem i kažiprstom srebrni privjesak s Bogorodicom. ≈Imate li još djece?√ ≈Imam sina koji radi u Milanu i još jednu kćer, ona s mužem i djecom živi u Veneciji. Natalia je bila najmlađa. Tu su naravno i moji gosti od kojih neki, poput vašeg oca, postanu i članovi obitelji.√ Ponovno je spustila pogled i zagledala se u cvjetove izvezene na stolnjaku. Celestria je gledala Federicu. Bila je lijepa žena sitnih kostiju i mekane, svijetle kože s iznenađujuće malo bora. Duga sjeda kosa bila joj je podignuta i na zatiljku zakvačena u čvrsto, neuredno klupko. Nije se šminkala, imala je samo sjajnu žutu ogrlicu, srebrni privjesak s Bogorodicom i velike zlatne naušnice na punim resicama. Bila je u maslinasto zelenim pamučnim hlačama, ravnim cipelama i dugom zelenom puloveru na kopčanje koji joj je dosezao do koljena. Celestria je mislila da su Talijanke tamnopute i crnokose kao Sophia Loren. Federica se nije nimalo uklapala u taj stereotip. Poslije večere Federica ih je otpratila u njihove sobe. Ponovno su prešle dvorište i popele se širokim kamenim stubištem koje je vodilo u spavaonice. Nepravilan hodnik slijedio je liniju samostana i išao oko triju zidova zdanja. Pod je bio prekriven bogatim perzijskim sagovima na kojima su stajale klimave kule knjiga, a uz jedan zid u udubini pred prozorom nalazio se manji koncertni glasovir. ≈Hamish svira√, rekla je. ≈Ili bolje rečeno, svirao je. Dugo nije sjeo za glasovir, no budete li imali sreću da ga čujete, ostat ćete bez daha.√ Dok je prolazila mimo knjiga, ispod glasa je promrmljala: ≈Počinju smetati. Hvala bogu da Gaitano pretvara mali paviljon u vrtu u knjižnicu. Gomilaju se po cijelom samostanu. Knjige su njegova strast. Najsretniji je kada je okružen knjigama. Njemu su one kao kućni ljubimci koje mazi i pazi.√ Otvorila je mala drvena vrata koja 223


Santa Montefiore

su vodila u prekrasnu spavaonicu. ≈To je vaša soba, Celestria. Vaš otac je uvijek tu boravio.√ Celestria je pošla za njom unutra i odmah ju je očarao miris ljiljana koji je ispunjavao sobu. Ugledala je mjedenu postelju na četiri stupa s baldahinom pokrivenu vedrom tkaninom u ružičastoj, zelenoj i žutoj boji. Kameni pod bio je pokriven sagom, a na drugom kraju sobe nalazila se gusana kada i prozor koji je gledao dolje na dvorište. ≈Nikada nisam bila tako sretna da vidim krevet!√, sretno je uskliknula. ≈Divno je!√ ≈I vašem se ocu sviđalo√, tiho je odgovorila Federica. Preko lica joj je brzo preletjela sjena. Uputila je Celestriji dug ozbiljan pogled prije nego što je udahnula na nos, kao da odbacuje misao koja joj je upravo pala na pamet. ≈Samo da znate da imam trenutačno još jednu gošću, gospođu Halifax. Ona je također Engleskinja. Slikarica. Divna žena. Mislim da će vam se svidjeti. Vrlo je ekscentrična. Svaki dan nosi druge cipele i to vrlo... živopisne!√ Urotnički se nasmiješila i podigla obrve. ≈Ne znam što bih o njoj mislila, ali silno mi se sviđa.√ ≈Koliko gostiju možete primiti?√, pitala je Celestria vidjevši da je netko već odnio njezine kovčege na kat i unio ih u sobu. ≈Jedanaest, no sada, s obzirom na to da je kraj sezone, prilično je mirno. Ljeti smo uvijek puni. Idući tjedan dolazi nam još jedna gospođa. Jadni Gaitano i Hamish, žene će ih brojčano jako nadmašiti. Mada to i nije tako važno, ionako ih ne viđam previše. Hamish, no... što ja tu mogu?√ Slegnula je ramenima i prisilila se na smješak, no bilo je jasno da ju je u vezi sa zetom nešto veoma mučilo. Lice joj je postalo napeto kad god je spomenula njegovo ime, što je iz nekog razloga bila prisiljena često činiti. ≈Da vam pokažem vašu sobu, gospođo Waynebridge√, predložila je. Gospođa Waynebridge bila je oduševljena bogatim bojama i mirisima. Vino je bilo ublažilo njezinu iscrpljenost, 224


More izgubljene ljubavi

ali joj je također oduzelo osjećaj za ravnotežu. Uzela je Celestriju pod ruku, osjećajući se iznenada vrlo starom, i hramljući pošla hodnikom iza Federice. Soba gospođe Waynebridge bila je manja, ali je kao i Celestrijina bila namještena pokućstvom živih presvlaka i velikim bračnim krevetom. Zidovi su bili prazni, osim nekoliko draperija i triju malih prozora sa škurama koji su gledali na dvorište. ≈Vaša je kupaonica u hodniku, prva vrata desno. Sljedeća su vrata sobe gospođe Halifax. Nadam se da vam ne smeta dijeliti s njom kupaonicu.√ ≈Nimalo mi ne smeta, gospođo Gancia√, odgovorila je gospođa Waynebridge i iznenada osjetila želju da se zavuče u plahte. ≈Ako nemate ništa protiv, mislim da ću se povući u krevet. Za jednu staru pticu koja je otišla najdalje do Londona, Maraj... ili kako se već zove, predstavlja kraj svijeta.√ Federica se suosjećajno osmjehnula. ≈Laka noć, gospođo Waynebridge. Lijepo spavajte. Doručak će biti poslužen u blagovaonici od osam, no vi siđite kad god hoćete. Luigi će se pobrinuti za vas.√ ≈Možda se nikad ne probudim√, rekla je i uzalud se pokušavala nasmiješiti. Obrazi su joj visjeli kao vodeni baloni koje su Celestria i Harry pravili kad su bili mali. ≈Laku noć i vama, Celestria. Ako me trebate, ja sam u sobi odmah do vaše.√ Dok su Celestria i Federica polako išle hodnikom Celestria je postavila pitanje koje je žarko željela postaviti cijelu večer. ≈Znači li vam što ime Salazar?√ Federica je kimnula. ≈Naravno. Francisco Salazar je jedan poznati odvjetnik tu u Marelatti.√ ≈Pokušavam srediti tatine poslove. Imam njegovu korespondenciju i razne stvari koje moram raščistiti. Mislila sam da bih to možda mogla obaviti dok sam tu.√ Federica se namrštila i za trenutak joj je lice prekrila sjena sumnje. ≈Naravno√, odgovorila je sliježući ramenima. ≈Reći ću Nuzzu da pođe s vama.√ 225


Santa Montefiore

≈Ponedjeljak će biti u redu√, rekla je Celestria, žaleći što su došle u petak. Za boga miloga, što da rade cijeli vikend? Koliko god bilo lijepo, nije htjela ostati ni trenutka više nego što je bilo nužno. ≈Da niste kojim slučajem upoznali jednu Mađaricu, groficu Valonyju?√ Federica je odmahnula glavom. ≈Nisam, žao mi je. Takvo bih ime zapamtila.√ Stisnula je oči. ≈Tražite li još koga?√ Celestria je slegnula ramenima. ≈Nikad se ne zna.√ Kratko je frknula, ušla u svoju sobu i uz zijev se bacila na krevet. ≈Naravno. Ako vam treba kakva pomoć, rado ću učiniti sve što mogu. Slobodno mi se obratite. Va bene, nadam se da ćete lijepo spavati.√ Federica je ostala stajati na vratima otvorenih usta, kao da je htjela reći još nešto. Celestria se okrenula i upitno je pogledala, no starija je žena zatvorila oči i odmahnula glavom uz osmijeh isprike. ≈Niente√, rekla je i okrenula se da ode. ≈Vidimo se ujutro.√ ≈Laku noć√, odgovorila je Celestria zatvarajući vrata. Znala je da su je vino, juha i svježi morski zrak pripremili za dug noćni san.

226


18.

C

elestriju je probudilo jarko talijansko sunce koje je prodiralo kroz dva mala četvrtasta prozora iza kreveta i zvonki zvuk zvona s crkve u susjedstvu, koja su pozivala ljude na bogoslužje. Udahnula je osjećajući mirise borova i ružmarina koje je donosio povjetarac te trajni miris ljiljana. Zadovoljno se protegnula i pogledala oko sebe. Soba je na danjem svjetlu bila još ljepša. Jake boje tkanine miješale su se s prigušenim crvenim i smeđim nijansama sagova i davale sobi toplinu. Federica je očito te stvari izabrala iz ljubavi a ne radi toga da se uklope u neku strogu shemu boja. Znala je da se njezinom ocu to sviđalo jednako kao što se njoj sviđa. Okrenula se na bok i razmišljala o njemu. Sama u sobi koju je jedino ona s njim dijelila, dopustila si je da joj nedostaje. Ne na onaj način na koji joj je nedostajao u Engleskoj, gdje je izbjegavala bol i razmišljala samo o praktičnim lošim posljedicama njegove smrti, već tugu zbog njegove odsutnosti. Činjenice da ga nikada više neće vidjeti. Zatvorila je oči i zamišljala ga. Sigurno je ležao tu u svojoj pidžami, udišući iste mirise, slušajući iste zvukove, bježeći od svijeta. Je li došao ovamo kada su mu poslovi propali kako bi pobjegao od toga što nije imao kamo na posao? Je li možda sanjao o tome da možda zauvijek pobjegne? Ako je toliko volio to mjesto, zašto bi želio smrt? Čemu takva konačnost kad je imao toliko toga za što je mogao živjeti? Te su misli osnažile njezinu odluku, ustala je iz kreveta i odjenula bijele pamučne hlače i svijetloplavu košulju, a oko 227


Santa Montefiore

vrata svezala svilen Hermésov šal. Dugu plavu kosu očetkala je unatrag tako da se valovito spuštala preko ramena. U prizemlju su Federicini psi uzbuđeno navalili na nju. Dvije sobarice nasmiješile su se prolazeći s čistim ručnicima i plahtama. Bile su sitne, preplanulih lica i sjajne crne kose koja im je padala niz leđa. Očito ih se dojmila, jer su počele brbljati čim su malo odmaknule. Waynie je već jela doručak u blagovaonici za dugim samostanskim stolom na kojem su bili posluženi kruh, pršut i voće. ≈Dobro jutro, Celestria√, rekla je vedro. ≈Mislim da u životu nisam spavala tako dobro. Ovaj krevet je bolji od onog starog koji je Alfie kupio kad smo se preselili u Anslem Road. Uzeo ga je od Petea Duffa, koji je držao skladište u Harrogateu, puno svakojakog smeća, u zamjenu za neke popravke. Ako je mogao, Alfie nikada ništa nije plaćao. Čak ni moj prsten.√ Pogledala je dolje na svoju ruku i nasmiješila se. ≈Meni je tako svejedno. Važna je namjera.√ Celestria je prošla pored šanka i gladno promatrala drvene zdjele pune šipka i smokava. ≈Ovdje mi se stvarno sviđa, Waynie√, rekla je odlučno uzimajući šipak. Waynie se nasmiješila. ≈Znate, nisam ovo očekivala. Da vam pravo kažem, bila sam vrlo uplašena. Ali ovo mjesto ima u sebi nešto čudesno.√ Spustila je glas sumnjičavo gledajući po prostoriji i nagnula se naprijed. ≈Osjećate li miris ljiljana? Nisam vidjela ni jednog jedinog ljiljana otkako smo stigli. To je čudesno.√ Uspravila se i nastavila normalnim glasom. ≈Ne znam reći zašto, ali već se osjećam stoput mlađe. Zar nije divan zvuk tih zvona? Uopće nisu kao zvona u Engleskoj. Trebala sam spavati kao top, ali sam se probudila s uzbuđenjem u trbuhu. Dogodit će se nešto izvanredno, osjećam to.√ ≈Ima tu neka ptica da potvrdi taj osjećaj?√, našalila se Celestria sjedajući. 228


More izgubljene ljubavi

≈Vučete me za nos, a to baš nije pametno. Star je i mogao bi otpasti!√ Obje su se okrenule kada je ušao visok muškarac srebrne kose u pratnji mlađeg muškarca, koji se široko smiješio. ≈Dobrodošle√, rekao je stariji. ≈Moje ime je Gaitano, ja sam Federicin muž.√ I on je kao i supruga govorio dobar engleski, ali je njegov naglasak bio izraženiji. Celestria je ispružila ruku, koju je on uzeo objema rukama i ponovno se naklonio gotovo prinijevši njezinu ruku usnama, dok su je njegove sitne smeđe oči toplo gledale iza lijepih srebrnih naočala. Srce joj je zaigralo od čežnje; jedini drugi muškarac koji ju je ikad tako pozdravljao bio je njezin otac. U iznenadnoj bujici sjećanja sjetila se onoga dana na plaži kada je isplovio u svojoj barci s Harryjem i njegovim bratićima; tada joj je poljubio ruku. Još uvijek je pamtila sjaj u njegovim očima pun ljubavi kada joj je ponudio mjesto u barci. Odagnala je tu bolnu sliku iz glave i usredotočila se na Gaitana. Lice mu je bilo plemenito, ravna rimskog nosa, isklesane brade i visokih jagodica; još je bio izvanredno zgodan mušakrac. ≈A ovo je Luigi, najdarovitiji kuhar u Pugliji. Luigi nimalo ne govori engleski√, dodao je i s ljubavlju potapšao mladićeva leđa. ≈Ali hrana je jezik koji svi govorimo, nije li tako?√ ≈Naravno!√, rekla je Celestria kimnuvši. Gaitano joj se već sviđao. ≈Ovo je gospođa Waynebridge√, dodala je. ≈Nijedna od nas ne govori talijanski, ali obje volimo vašu hranu!√ Gaitano se naklonio, no gospođa Waynebridge bila je previše preplašena da pruži ruku. Mislila je da ne pripada ondje. Stavila ju je na krilo, gdje je ostala dok nije prošla opasnost. ≈O, gospođo Halifax√, rekao je Gaitano kada je punašna starija žena ušla u blagovaonicu uz pomoć štapa koji je pratila zvonjava sićušnih zvona. Imala je veselo, oblo lice, prošarano borama smijeha i borama tuge koje je njezin pun i aktivan život utisnuo u svoj svojoj raznolikosti na kožu 229


Santa Montefiore

ružičastu poput breskve. Celestria se sjetila Federicinih komentara o cipelama njezine gošće i spustila je pogled niz zgužvani baršunasti kućni haljetak, na njezina stopala. Nisu je razočarala, uredno smještena u zelene baršunaste papuče ukrašene na prstima krznenim i zlatnim kuglicama. ≈Dobro jutro, mladiću√, rekla je Gaitanu muklim glasom. ≈O, imamo društvo. Baš lijepo. Jeste li Amerikanka?√ Celestria se pitala kako je ta stara žena zaključila to samo na temelju pogleda na nju. Gospođa Halifax je objasnila. ≈Čula sam vas sinoć dok ste razgovarale pred mojom sobom.√ ≈Ah√, odgovorila je Celestria. ≈Moja majka je Amerikanka, a moj otac je... bio je Englez.√ Gospođa Halifax primijetila je brzu promjenu glagolskog vremena i diskretno nastavila. ≈Pa, lijepo je biti u društvu sa zemljacima.√ ≈Ovo je gospođa Waynebridge√, dodala je Celestria. ≈Drago mi je√, rekla je gospođa Waynebridge spuštajući šalicu s čajem i pruživši desnu ruku s krila da se rukuje s gospođom Halifax. ≈Ah, vi ste sigurno iz Yorkshirea√, rekla je gospođa Halifax naslonivši štap na stol i sjedajući na stolac koji joj je bio izvukao Gaitano. ≈Provela sam vrlo lijepo razdoblje na sjeveru, blizu Skiptona. Čuli ste za Skipton? Ima veličanstven stari dvorac. Obitelj Fattorini moji su dragi prijatelji, znate.√ Gospođa Waynebridge je kimnula. Znala je za taj dvorac. Bio je vrlo poznat, ali nikada nije bila ondje, a što se tiče obitelji Fattorini, nikada ne bi ni pomislila da bi ih mogla upoznati. ≈Sol zemlje√, nastavila je gospođa Halifax. ≈Imaju puno topline i humora.√ Zatresla je glavom i ružičasta pera koja je zakvačila u kosu zaplesala su u zraku. ≈Rado bih kavu, Luigi√, rekla je. ≈I jaje. Mogu li vas zamoliti za jedno jaje? Četiri i pol minute i prepečenac, slabo pečen, ne pregorio. Stvarno mrzim kad prepeku tost, a vi?√ Luigi, koji je njezin zahtjev razumio zato što je samo to i naručivala posljednjih mjesec dana, okrenuo se i otišao u kuhinju ostavljajući Gaitana samoga sa ženama. 230


More izgubljene ljubavi

≈Ako vam išta treba, Luigi će vam rado pomoći, a Nuzzo vas odvesti kamo god želite.√ Obraćao se Celestriji, ali se na spomen Nuzzova imena zarumenjela gospođa Waynebridge. ≈On vam može biti osobni vodič.√ ≈To bi bilo vrlo lijepo. Voljele bismo malo razgledati uokolo, zar ne, Waynie?√ Gospođa Waynebridge oduševljeno je kimnula. ≈Vraća se u podne. Morao sam ga poslati nekim poslom u Castellino. Slobodno vam predložim vožnju uz obalu i mali piknik na plaži?√ ≈Zvuči baš kao u Cornvallu√, odgovorila je. ≈U dvanaest ćemo čekati u dvorištu.√ ≈Dobro. Luigi će pripremiti nešto za jelo. Ja vas sada ostavljam da se bolje upoznate√, rekao je i opet se naklonio. Na licu mu se vidio ironičan smiješak. Sigurno su mu tri žene izgledale kao prilično čudna družina. Luigi je donio gospođi Halifax njezino jaje i malu šalicu crne kave, koja je mirisala tako dobro da Celestria nije mogla odoljeti. ≈Obično ne pijem kavu, ali to divno miriše!√, rekla je naginjući se preko stola da udahne miris. ≈Svježe je mljevena, znate. Uvjeravam vas, nigdje na svijetu ne kuhaju tako dobru kavu. Zašto je ne biste kušali s toplim mlijekom?√ predložila je gospođa Halifax. ≈Dođe kao vruća čokolada.√ ≈Dobra ideja, hoću. Luigi?√ Kada se Luigi vratio Celestria je pokazala na kavu gospođe Halifax, zatim na vrč sa mlijekom. ≈Puno mlijeka, mucho, mucho√, rekla je uputivši mu šarmantan osmijeh. Oči su mu se zacrvenjele i u trbuhu mu je zatreperilo. ≈Si signora, molto latte√, odgovorio je zaneseno. Vratio se u kuhinju s namjerom da joj napravi najbolju caffé latte koju je ikad napravio. ≈Jeste li već bili tu, gospođo Halifax?√ ≈Da, dolazim svakog ljeta već četiri godine. Freddie i Gaitana upoznala sam kada sam prije kojih šest godina živjela 231


Santa Montefiore

blizu Pise. Znate, oni su živjeli u Toskani. Onda su otkrili ovaj divni samostan i kupili ga. Uložili su puno ljubavi u njegovu obnovu. Bio je u ruševnom stanju. U posljednje vrijeme nije im išlo dobro pa su ga morali otvoriti za goste.√ Spustila je glas. ≈S dužnim poštovanjem za krasne ljude kao što ste vi, mislim da im nije bilo lako. Ali nikada neće otići odavde. Previše uspomena. No to je već druga priča i nije na meni da vam to govorim.√ Duboko je uzdahnula i uspravila se. ≈Znate, ja volim slikati. Nađem neko mjesto koje mi se sviđa i vraćam se svake godine kao lastavica. Prije sam putovala s dvjema prijateljicama, ali onda je Debo umrla i bilo je previše tužno kad smo ostale samo nas dvije. Osim toga Gertie i ja smo se stalno svađale. Štimalo je dok smo bile tri, Debo je bila dobar tampon, ali kad smo ostale samo nas dvije, ne znam, nije bilo isto. Bila sam na mnogim mjestima, no nakon Maurilliaca u Francuskoj nisam nalazila ništa tako ljupko ili posebno dok nisam otkrila Convento. Sad su mi Freddie i Gaitano kao obitelj.√ ≈Živite u Francuskoj?√, pitala je Celestria. ≈Ne. Slikale smo ondje poslije rata, u veličanstvenom dvorcu pretvorenom u hotel. Engleska je bila tako siva i jadna. A Francuska tako lijepa. Kada smo se sljedeće godine vratile, sve se promijenilo.√ Izgledala je tužno, kao da se njezino veselo lice odjednom istopilo i otpila gutljaj kave. ≈Ja sam vam jedna luda starica koja se previše vezuje za prošlost. To je duga priča i jedne ću vam je večeri možda ispričati ako budem raspoložena.√ ≈Bilo bi mi drago√, blago je rekla Celestria. ≈Znači, vi ste ovdje prvi put?√, živnula je gospođa Halifax. ≈Da.√ ≈Mnogo toga ima se za vidjeti. Crkva u susjedstvu je divna, a preko ceste nalazi se čudesan grad mrtvih.√ ≈Grad mrtvih?√, rekla je gospođa Waynebridge pomalo uznemireno. 232


More izgubljene ljubavi

Gospođi Halifax zasjale su oči. ≈Groblje, jednostavno je čarobno. Osjećate li miris ljiljana? Morate ga vidjeti. Blaži dušu. Nekoliko sam ga puta slikala. Uvijek je drugačije, ovisno o svjetlu. Odgovara na neku moju potrebu i ispunjava me. Ne znam, možda zato što sam stara pa mi pruža umirujući osjećaj kad je riječ o smrti.√ ≈Tko je tu pokopan?√, upitala je Celestria naboravši nos na odbojni spomen smrti. ≈Svi iz ovog kraja. To je grad opasan zidovima od prekras­ nog bijelog kamena i s mramornim grobnicama: velikim, malim, općinskim, jednostavnim, bogato ukrašenim, a sve s puno svijeća i cvijeća. Nevjerojatno je što ondje nećete naći ni jedan jedini uveli cvijet. Baš ni jedan. Oni brinu za svoje pokojnike s ljubavlju i odanošću. Tako bi i trebalo biti. Ne kao u Engleskoj, gdje puštaju da grobovi propadaju.√ U Celestriji se odmah pobudila znatiželja, dok se gospođa Waynebridge sva naježila pri pomisli na grad s mrtvacima. Groblja su za nju bila osamljena mjesta na kojima se nije voljela zadržavati ako je to ikako mogla izbjeći. Cijeli grad od grobova bilo je nešto posve drugo. ≈Mislim da ću vas pustiti da odete sami√, rekla je Celestriji. ≈Ne budite ludi, Waynie. Idete sa mnom htjeli vi to ili ne. Važno je da upijete cijeli doživljaj.√ ≈Nemojte pritom zamišljati ništa slično engleskim grob­ ljima, gospođo Waynebridge√, ubacila se gospođa Halifax. ≈To nema veze s tim√, vidjet ćete. ≈Čarobno je.√ Cmoknula je usnama. ≈Jednostavno čarobno!√ Poslije doručka gospođa Halifax je ustala i otišla slikati, a Celestriju i njezinu družicu prepustila je čudima grada mrtvih. Izašle su iz samostana na blješteće sunce. Celestriji je već bilo vruće pa je odvezala šal, provukla ga kao remen oko hlača i svezala sa strane. Stavila je sunčane naočale i udahnula miris mora, koje je sada vidjela kako svjetluca u daljini iza skupine kućica koje su bile izgrađene izvan 233


Santa Montefiore

zidova grada mrtvih. Gospođa Waynebridge stavila je bijeli šešir i iz rukava izvadila rupčić kako bi tapkala znoj koji joj je već počeo izbijati ispod pudera i skupljati se u kapljice na nosu. Sve je bilo tiho; mještani Marelattea bili su na misi u crkvici uz Convento. Cesta je bila pusta i vodila je izvan grada u krševit, stjenovit kraj s poljima razdijeljenim zidovima od opeke i ovcama na ispaši. Prošli su mimo čopora pasa lutalica; repovi su im stajali visoko, njuškali su tlo, a kroz tanko krzno vidjela su im se rebra. Pred njima se uzdizao grad mrtvih; zidovi su dobili toplu žutu boju na jutarnjem suncu. Ulaz­ na vrata bila su velika i dojmljiva, otvorena ljudima i psima podjednako. No činilo se da nema nikoga. Celestria i gospođa Waynebridge ušle su bez riječi. Obje su stale i gledale duge popločene prolaze između redova malih mauzoleja podignutih od kamena u kojima su se nalazili ostaci onih koji su nekoć živjeli. ≈Idemo√, tiho je rekla Celestria bojeći se da ne razbije mir tog mjesta. Miris ljiljana, toplog voska i borova bio je opojan. Gospođa Waynebridge uplašeno je išla za njom; Celestria je hodala dalje, tako lagano da se činilo da poskakuje. U sredini se nalazila travnata četvorina visokih borova u kojima je cvrkutalo mnoštvo ptica, a njihove tamno zelene iglice nakostriješile su se na povjetarcu. Kroz njih je prolazilo sunce i na uredno pokošenu travu bacalo kaleidoskop blještavih točkica sunca. ≈Eto vidite√, rekla je Celestria i nasmijala se. ≈Uopće nije tako strašno. Zapravo je lijepo. Kad ja umrem, bila bih sretna da počivam na takvom mjestu.√ Uzdahnula je. ≈Tako je spokojno i blaženo, što kažete?√ ≈Ipak je jezovito, kad pomislite da su sve te kućice pune mrtvih ljudi√, rekla je gospođa Waynebridge i stresla se. ≈Ah, ja mislim da je to prilično romantično. Hajde da uđemo u jednu od njih.√ ≈Mislim da ne bismo smjele√, pobunila se gospođa Wayne­bridge. ≈To nije naše.√ 234


More izgubljene ljubavi

≈Mislim da to nikome ne bi smetalo. A osim toga, mrtvi se ne mogu žaliti.√ Celestria se popela nekim stubama i ušla u jednu općinsku grobnicu. Grobovi su bili obilježeni dugim nizovima malih spomen-ploča i na svakom grobu nalazila se vaza puna svježeg cvijeća. Pokrivale su oba zida sve do stropa. Cijele obitelji bile su ukopane zajedno, jedni do drugih. Kada je gospođa Waynebridge ušla, zatekla je Celestriju kako zamišljena prelazi rukom po slovima. ≈Pogledajte, ovdje je cijela obitelj Salvatore.√ Pokraj svakog imena nalazila se mala fotografija. ≈Svi su bili stari. Lijepo je živjeti dugo i završiti ovdje. Mislim da ne bih voljela naći neku mladu osobu.√ Na kraju grobnice stajao je malen oltar pokriven svijećama; njihovi plamenovi blago su podrhtavali u teškom mirisu cvijeća. Pomislila je na oca, mrtvog kao i ti stari ljudi. Za razliku od njih, pred njim su bile još mnoge godine. ≈Pitam se hoćemo li ga ikada naći da ga pokopamo. Da imamo neko mjesto kamo ćemo dolaziti i sjećati ga se. Ne mogu ga zamisliti kako leži u lijesu, beživotan.√ Okrenula se gospođi Waynebridge, glasom koji je bio šapat. ≈Vidite, ne mogu shvatiti da je mrtav.√ Gospođa Waynebridge uznemireno je kršila ruke. ≈Idemo van. Tu je previše smrti. Hvata me jeza√, rekla je glasom koji je podrhtavao. Celestria je pošla za njom na sunce. Dok su se vraćale Celestria je ugledala grobnicu koja se izdvajala od drugih. Bila je na povišenom, malo odmaknuta, i činilo se da je bila nedavno izgrađena ∑ kamen je bio bjelji i noviji od drugih. Nije bila veća, samo je nekako dominirala mjestom sa svojeg položaja. Bila je jednostavna, samo su u mramor nad vratima bila uklesana slova N.McC. Ne rekavši ni riječ, Celestria je osjetila da ju je nešto privuklo unutra. Na malom oltaru gorjele su dvije svijeće, pokraj njih u srebrnom okviru stajala je fotografija i uz nju golema vaza s 235


Santa Montefiore

bijelim ljiljanima, koji su mirisali jače nego igdje. Celestria je prišla da bolje pogleda. Na fotografiji je bila mlada žena. Lice joj je bilo blistavo i nasmiješeno i zapanjujuće lijepo, na pozadini tamno modroga neba, kao da je već u raju i smješka se odozgo s ljubavlju. Kosa joj je bila tople smeđe boje, vijorila se na vjetru, a izraz njezina lica bio je vedar i bezbrižan. Celestria se okrenula prema kamenom grobu s njezinim lijesom. Bio je od mramora, ukrašen reljefnom lozom s obiljem grozdova. Pitala se tko je bila ta djevojka i kako je umrla, i odjednom se rastužila zbog gubitka takva mladog i blistavog života. Bez upozorenja, na ulaz je pala sjena. Trznula se i kada se okrenula, vidjela je visokog, dojmljivog muškarca. Lice mu je bilo sivo od bijesa. Oslanjao se na štap, no nije bio star. Imao je svijetlu, neurednu kosu, mnogo dulju od tadašnje mode. Viknuo je na nju na talijanskom, glasom dubokim i hrapavim poput medvjeđe rike i stao u stranu da ona može otići. ≈Oprostite, samo sam bila znatiželjna√, brzo se ispričala i odmah postiđeno stavila ruku na prsa. ≈Nisam mislila ništa loše.√ ≈Prokleta Amerikanka!√ Prešao je na engleski. ≈Svi ste vi isti. Zašto ne možete gledati svoja posla?√ Nikada prije nitko nije sa Celestrijom govorio tako nepristojno i grubo. Nije znala kako reagirati. Nije znala kako se treba ophoditi prema takvim osobama. Gledao je u nju, njegove svijetle zelene oči sijevale su od gnjeva. Osjetila je da joj lice gori od srama i bilo joj je neugodno kad su joj se oči počele puniti suzama. Iznenada, činilo se da se čovjek obuzdao. Njegov bijes je popustio i tiho je rekao, pokazujući prema ulazu: ≈Samo otiđite.√ Celestria se progurala pored njega. Bio je vrlo visok, dobrano viši od metar devedeset i širokih pleća tako da je, dok je prolazila, prema njoj bio kao div. Gospođa Waynebridge čekala ju je vani, blijeda od šoka. Grad mrtvih bio joj je već dovoljno jezovit i bez nekog raščupanog, neobrijanog 236


More izgubljene ljubavi

demona koji se pojavljuje niotkuda i viče na njih. Celestria ju je primila za lakat i brzo se udaljila. Osjetila je da je gleda, njegove oči palile su rupe u njezinoj svijetloplavoj košulji. Čekala je da se prilično udalje prije nego što se usudila osvrnuti. Na njezin užas još je stajao ondje, mrka lica, pogleda uprta u nju. Celestria se okrenula i požurila. ≈Blagi bože, kako je divlji taj čovjek!√, uzviknula je gospođa Waynebridge kada su izašle na vrata. Skinula je šešir i njime hladila vruće lice. ≈Tresem se kao vrhnje u vrču.√ ≈Bio je grozan√, složila se Celestria. ≈Nadam se da više nećemo nabasati na njega.√ Noge su joj se tresle. Rukom je otrla oči. ≈Kako se usuđuje govoriti sa mnom tako? Nije nikakav gospodin. Mislila sam da su Talijani šarmantni.√ ≈On je Talijan isto koliko i ja√, rekla je gospođa Waynebridge posprdno. ≈Odakle je onda?√ ≈Iz Škotske.√ ≈On je Škot?√ ≈Taj naglasak uvijek bih prepoznala, vjerujte.√ ≈Bila sam previše šokirana da primijetim.√ ≈Što jedan Škot radi tu, pitam se.√ ≈Vjerojatno čuva one ovce koje smo jučer vidjele.√ ≈Nisam čak ni vidjela da dolazi.√ ≈Samo sam se divila grobnici.√ Celestria je to rekla tišim glasom. ≈Bila je prekrasna.√ ≈Mlada žena?√ ≈Da, možda mu je kći. Ušla sam nepozvana. Imali ste pravo, Waynie, nisam trebala ulaziti. To me se ne tiče. O bože, napravila sam budalu od sebe.√ ≈Vi se tresete.√ ≈Da, i ja se tresem kao vrhnje u vrču√, odgovorila je sretna što je došla u sigurnost Conventa. ≈Niste napravili budalu od sebe, draga√, rekla je gospođa Waynebridge umirujući je sa suosjećajnom grimasom. ≈Više 237


Santa Montefiore

ga nećete vidjeti. A ako ga vidite, samo prijeđite na drugu stranu ulice. Tako ja radim kad s nekim ne želim razgovarati.√ Celestria je s velikim olakšanjem ušla na vrata. Psi su pohitali da je pozdrave i ona je čučnula i pritisnula lice na njihovo krzno da sakrije suze. Ustala je i pogledala na svoj sat. Bilo je pola dvanaest. ≈Nuzzo ubrzo dolazi. Idem gore osvježiti se.√ Pobjegla je prije nego što ju je gospođa Waynebridge vidjela kako plače. Celestria je zatvorila vrata svoje sobe i nekoliko trenutaka stajala naslonjena na njih. Zažmirila je i duboko udahnula. ≈O bože√, promrsila je, dok su joj noge i ruke još drhtale od onog susreta. Što da radim? Protrljala je lice rukom i potom počela uzrujano grickati kožicu oko nokta na palcu. Pošla je k prozoru i pogledala van duboko zamišljena. Odatle je vidjela dvorište i zvonik susjedne crkvice. Grad mrtvih nije se vidio iako je bio odmah iza, no osjećala je miris ljiljana iz one grobnice kao da su bili tu samo da joj se rugaju. Nikada, u cijelom njezinom životu, nitko s njom nije tako grubo govorio. Osjećala se poniženom, ljutitom i, na svoj užas, malo ustrašenom. Uzdavala se u Boga da toga čovjeka više nikada neće vidjeti. Obavimo posao i pođimo kući, mislila je u sebi. Ne želim biti ovdje ni trenutak dulje nego što moram.

238


19.

P

ola sata poslije izašla je na dvorište, osjećajući se mnogo bolje, i zatekla gospođu Waynebridge kako razgovara s Nuzzom. Bio je u crnom odijelu s prslukom i izglačanoj bijeloj košulji, a svoju beretku držao je u ruci pa mu je tanka sijeda kosa stršala u kovrčavim čupercima. Nestašno se nasmiješio otkrivajući velike razmake između prilično sitnih zuba, pogledao Celestriju svojim okruglim, turmalinskim očima i uljudno se naklonio: ≈Buon giorno, signorina√, rekao je glasom mekanim kao šećer demerara. Gospođu Waynebridge bio je očito već osvojio jer su joj obrazi bili rumeni kao u mlade djevojke koja prvi put otkriva ljubav. ≈Dobar dan, Nuzzo√, odgovorila je Celestria, pitajući se kako gospođa Waynebridge uspijeva s njim komunicirati ako on ne zna engleski. Kao da joj je čitao misli. ≈Io parlo moalo englesku√, odgovorio je pokazujući kažiprstom i palcem pred očima udaljenim nekoliko centimetara. ≈Bolje išta nego ništa√, brzo je rekla Celestria. ≈Jeste li spremni, Waynie?√ Žena je kimnula i čvrsto primila svoju torbicu. ≈Sprem­ nija nego ikad√, rekla je bez daha i pošla za Nuzzom van na sunce. Celestria je zatvorila teška drvena vrata za njima uz glasan zveket. Kada je bila vani, brzo je bacila pogled na prašnjavu cestu iza koje je u miru i spokoju ležao grad mrtvih, s mješavinom nade i straha da će neugodni Škot iznenada izaći odatle. Nuzzo je čekao ispod drvoreda borova koji se pružao uz cestu koja je vodila u grad. 239


Santa Montefiore

Nuzzo im je kao pravi kavalir pomogao pri ulasku u kočiju, kao kakav vitez iz davnih vremena. Gospođa Waynebridge dala mu je ruku rado, iako malo presporo, pomislila je Celestria, kako bi taj trenutak produljila. Celestria se hitro uspela. Nuzzo se njome međutim malo bavio; on je vidio samo gospođu Waynebridge. Kada su se smjestili, izvadio je iz sakoa papirnatu vrećicu. ≈Mele√, rekao je i izvadio dvije sjajne crvene jabuke. ≈Kako pažljivo√, uzdahnula je gospođa Waynebridge uzimajući jednu, a drugu pružila Celestriji. ≈Mislila sam da vi ne vjerujete talijanskim muškarcima√, tiho je rekla Celestria. ≈Točno√, odgovorila je okrećući jabuku među prstima. ≈Ali uživam u tome da netko skače oko mene. Nijedan muškarac nije me mazio već... bogzna koliko, pedeset godina. Alfie je odustao jednom kad me osvojio. Takvi su muški. Njima je najvažniji lov.√ Stabla čempresa rasla su u vedro modro nebo, gdje je nekoliko ptica velikih krila lebdjelo u zraku nad liticama. More se blago njihalo, valovi su na suncu svjetlucali kao cekini. Nakon nekog vremena čula su se zvonca s polja, gdje su pasle ovce; sagibale su bijele glave i žvakale samoniklo bilje i trave koje su ondje rasle. Gospođa Waynebridge se razved­ rila jer su joj novi prizori ispunili dušu okusom pustolovine. Vrućina joj je odgovarala, voljela je miris majčine dušice i ružmarina koji su rasli među stijenama, i voljela je pogled na Nuzza kada se okrenuo i nježno joj se nasmiješio. Celestria je mislila o svome ocu i o tome što bi on mislio da vidi kako je daleko otputovala u želji da se osveti za njegovu smrt. Nadala se da bi se ponosio. Čak i ako ništa ne nađe, barem je pokušala. Na svježem zraku koji je dolazio s mora Celestria je protresla glavom i pustila da joj povjetarac propuše kosu, ostavljajući blag trag borova. Sunce joj je grijalo kožu i obzor se 240


More izgubljene ljubavi

pružao dokle god joj je pogled sezao, budeći u njoj nešto ugodno i melankolično. Skupina musave djece petljala se oko stijena, mašući Nuzzu dok su prolazili, a mršav mješanac trčao je za kočijom i zaigrano grizao kotače. Nekoliko je drugih kočija s konjima prokaskalo pored njih i Nuzzo je stao popričati, od srca se smijući starcu čiji je konj vukao velik tovar drva namijenjenih Gaitanovoj novoj knjižnici. Nuzzo je napokon stao uz stazu koja je vodila dolje u osamljenu dragu. Staza je bila utabana stopalima djece koja su se tu voljela igrati poslije škole. Toga dana bilo je tiho. Ugniježđena uz litice, draga je spokojno ležala kao kakav skriven zaljev. Kada su stali na stijene trio bijelih ptica zalepršao je krilima i raspršio se u nebo, ostavljajući valovima ostatke morske trave koju su kljucale. ≈Nije li divno√, rekla je gospođa Waynebridge, skidajući šešir i pipkajući po kosi da vidi je li još tu. ≈Trebala sam ponijeti kupaći kostim√, rekla je Celestria. ≈Ne mogu se svući tu pred vašim prijateljem, zar ne?√ Nuzzo nije razumio. Našao je mjesto u sjeni i spustio košaru za piknik koju im je priredio Luigi. Rasprostirući deku, pokazao je rukom prema gospođi Waynebridge. ≈Hvala√, rekla je smiješeći se. ≈Grazie√, rekao je Nuzzo, kimajući da je ohrabri. Ona je pogledala Celestriju, no ona je bila zauzeta izuvanjem cipela kako bi mogla hodati u plićaku. ≈Grazie√, ponovila je gospođa Waynebridge. ≈Brava!√, bio je oduševljen Nuzzo. ≈Grazie.√ ≈Hvala√, rekla je Waynie i nasmijala se. ≈Vuala√, ponovio je Nuzzo. ≈Ne, ne. Hvala√, ponovila je gospođa Waynebridge i naglasila ≈h√ u ≈hvala√. Nuzzo ju je oponašao pokušavajući ga izgovoriti. ≈Hvala√, rekao je zadovoljan sobom. ≈Vrlo dobro!√, uskliknula je plješćući rukama. Nuzzo je otvorio košaru i izvadio bocu vina i dvije čaše. 241


Santa Montefiore

≈Ah, to je zbilja krasno√, rekla je gospođa Waynebridge iznenađeno. ≈Vino√, rekao je podižući bocu. ≈Vino.√ ≈Vino√, ponovila je gospođa Waynebridge. ≈Grazie.√ ≈Bravissima!√, rekao je tako razigrano da se gospođa Waynebridge uhvatila kako se grohotom smije. Natočio je obje čaše i jednu dao gospođi Waynebridge. ≈La signorina?√, rekao je gledajući Celestriju, koja je sada stajala u vodi i držala hlače podignute da se ne smoče. ≈Pustite je√, rekla je gospođa Waynebridge dodirujući mu ruku. Pogledao je njezine prste na svojoj ruci i nasmiješio se. Gospođa Waynebridge povukla je ruku, zapanjena svojom drskošću. Brzo je otpila gutljaj vina. ≈Vrlo je dobro. Dajte, uzmite. Vino, vi.√ ≈Io?√ ≈Da, vi. Vrlo je dobro.√ Popila je još jedan gutljaj. Nuzzo je sjeo pokraj nje i prinio vino usnama. ≈Dobro√, rekao je. ≈Dobro√, ponovila je za njim. ≈Buono√, dodao je. ≈Buono√, ponovila je. ≈Lei è brava e buona√, rekao je gledajući je blistavim očima, znajući da neće razumjeti. ≈E bella√, dodao je tiho. ≈Buona e bella.√ ≈Voda je hladna!√, viknula je Celestria široko se osmjehujući. ≈Ali je divna.√ ≈Dođite nešto pojesti√, doviknula joj je gospođa Waynebridge. ≈Nisam gladna√, odgovorila je. ≈Osim toga, previše sam uzbuđena da bih jela.√ ≈Zašto ste uzbuđeni?√ Celestria je uzdahnula. ≈Ne znam. Osjećam se uzbuđeno, a ne znam zašto.√ Nožni prsti su joj zebli, njezina kosa je plesala na povjetarcu i srce joj je, na njezino iznenađenje, 242


More izgubljene ljubavi

raslo od sreće. ≈Ovo je mjesto upravo divno. Hoću da pripada samo meni. Moj vlastiti zaljev.√ ≈Draga, mislim da je ovo jedina stvar koju vam vaš djed ne može kupiti.√ Celestria se okrenula prema moru. Koliko je bilo drugačije od pristanišne vode Cornwalla. Zatvorila je oči i pustila da joj sunce grije obraze. Koliko je daleko bila od Engleske, svoje majke, strica Archieja i strine Julije, strica Miltona i Penelope, svoje bake i dječaka, Davida, Lotty i Melisse ∑ bila je stotinama milja daleko od kuće. Dolje u tom osamljenom zaljevu, tako daleko od strašnih događaja koji su je tu doveli. Preplavio ju je posve nov i radostan osjećaj. Osjećala se slobodnom. Osjećala je da je njezin otac tu, pokraj nje. Pripadao je Marelatteu. Što god ga tu privlačilo, sada je privlačilo i nju. ≈Mislim da bismo trebali jesti√, rekla je gospođa Waynebridge Nuzzu, osjećajući da joj želudac zavija od gladi. ≈Samo smo vi i ja.√ Zagledala se u njegove nepravilne crte i nasmiješila se od zadovoljstva. ≈A u takvom društvu ne mogu biti sretnija.√ U Convento su se vratili oko pet popodne. Gospođa Waynebridge otišla je gore urediti se jer joj je vjetar s mora pokvario frizuru. Celestria, koja nije ručala, sada je umirala od gladi. Prešla je preko dvorišta, mimo usnulih pasa, pa kroz kuhinjski vrt, gdje je mlada obitelj crnih mačaka drijemala među posudama s bosiljkom i kaduljom te ušla u kuhinju. Luigi je prao posuđe od ručka. Osjetila je miris rižota. ≈Je li što ostalo?√, pitala je podižući poklopac s tave. ≈Čovječe, kako dobro miriše!√ ≈Lei vuole mangiare?√, pitao je podižući zdjelu prema njoj. ≈Divno!√, uskliknula je. ≈La signora Halifax mangia a tavola√, nastavio je pokazujući prema blagovaonici. Celestria je razumjela riječ ≈Halifax√ i pohitala. 243


Santa Montefiore

* ≈Ah, gospođo Halifax, i vi jedete kasno!√ ≈Bila sam vani i slikala i potpuno sam zaboravila na vrijeme√, rekla je. ≈Mislim da mi je izgorio nos. Strašno me boli.√ Bojažljivo ga je protrljala. ≈Malo je crven. Meni su izgorjeli obrazi, peku me. Ali baš me briga√, rekla je sjedajući. ≈Mama bi me izgrdila što upropaštavam kožu. Ona misli da je preplanula koža vrlo prosta i ružna.√ ≈Griješi. Pristaje vam√, odgovorila je Daphne. ≈Vama bi sve pristajalo, draga. Imate divno lice, bez obzira na to kak­ ve vam je boje koža.√ Luigi joj je donio zdjelu rižota i malo kruha. Kad joj je ponudio vino, prihvatila je bez oklijevanja. ≈Jeste li proveli ugodan dan?√ pitala je gospođa Halifax, gledajući kako Celestria uzima punu vilicu rižota i zatvara oči od užitka. ≈Zapravo, dan je bio predivan, unatoč tome što je počeo šokom.√ ≈Šokom? O bože, to ne zvuči dobro.√ ≈Sjećate se kako ste rekli da bih trebala obići grad mrtvih?√ ≈Nije li čudesan!√ ≈Lijep je. Zapravo, Waynie i ja bile smo toliko dirnute, da smo čak ušle u neke grobnice.√ ≈Kladim se da niste našle nijedan uveli cvijet na cijelom groblju.√ ≈Ne, ali sam ja našla najnepristojnijeg muškarca u Italiji.√ Gospođa Halifax iznenađeno je podigla obrve. ≈O bože, mora da je zaista bio nepristojan; Talijani nemaju dlake na jeziku. Tko je to bio?√ ≈Ne znam. Bio je toliko neugodan, da se nisam predstavila.√ Bilo joj je uzbudljivo govoriti o njemu. Možda će joj gospođa Halifax pomoći da otkrije tko je. ≈Ja sam se samo divila prekrasnoj fotografiji na malom oltaru, kad je počeo 244


More izgubljene ljubavi

vikati na mene, urlajući s vrata kao kakvo čudovište.√ Gospođa Halifax spustila je svoju vilicu i pokušala ju je prekinuti, no Celestria se nije dala. ≈Pretpostavljam da mu je ta djevojka kći. On je Škot. Što Škot radi tu, nemam pojma. Možda čuva ovce. U Škotskoj ima ovaca, zar ne? Moram reći, nikada me u životu nitko nije tako uvrijedio. Nije se čak potrudio počešljati. Pravo strašilo.√ Prije nego što je gospođa Halifax mogla reći i riječ, obje su postale svjesne muškarca koji je sada ispunio prolaz pod svodom što je vodio u malu dnevnu sobu svojom tamnom, nepokornom pojavom. Celestria je ispustila vilicu u rižoto i uzdahnula. ≈O, bože!√, uzviknula je. ≈To ste vi!√ Prišao je i pružio ruku. Rukavi njegove bijele košulje bili su zavrnuti i otkrivali su preplanule, mišićave ruke pokrivene svijetlom smeđom dlakom. ≈Zovem se Hamish McCloud√, rekao je ozbiljno. ≈Ne mogu reći da mi je drago što sam vas upoznao.√

245


20.

C

elestria nije znala što bi rekla. Kao na daljinski upravljač predstavila se i pustila da joj primi ruku. Od osjećaja njegove kože na njezinoj zatreperilo joj je u trbuhu. Prkosno mu je uzvratila pogled, ali se njezina utroba pretvorila u žele. Napokon je progovorio, škotskim naglaskom koji je bio mekan i promukao. ≈Trebao bih se ispričati što sam vikao na vas, ali u svoju obranu mogu reći da ste vi krivi. Osoba na fotografiji bila je moja žena. Što se ovaca tiče, s njima nemam veze osim kada su mi na tanjuru, srednje pečene, s malo umaka od metvice i želea od ribiza. Kosu ne češljam često, ne vidim svrhe. Ja sam umjetnik, a ne činovnik. Ako vam se ne sviđa, nemojte gledati. Mislim da ćemo se moći izbjegavati ako se potrudimo. Nadam se da sam odgovorio na sva vaša pitanja. Ako vas opet sretnem, nastojat ću ne vikati.√ Celestria nije znala šali li se ili ne. Izraz lica bio mu je smrtno ozbiljan. Kako je mogla znati da je u susjednoj prostoriji i da sluša svaku riječ? Kad nije odgovorila, okrenuo se na peti i otišao kroz kuhinju, nestajući vani u vrtu. Celestria se osjećala kao da ju je smlavio tornado. Gospođa Halifax uzela je svoju vilicu i nastavila jesti rižoto. ≈Ah, draga moja√, rekla je ležerno. ≈Pokušala sam vas upozoriti, ali vi ste zabrazdili.√ Celestria je izgubila tek. ≈Što će on tu?√ ≈On je Freddiein i Gaitanov zet.√ ≈Ah√, rekla je Celestria. Sada joj je sve bilo jasno. ≈Bio je u braku s njihovom kćeri.√ 246


More izgubljene ljubavi

≈Natalijom. Stradala je prije tri godine. To je bila strašna tragedija. Pala je s litice. Odmah je umrla.√ ≈Moja nametljivost bila je neoprostiva.√ ≈Ne nije√, rekla je gospođa Halifax prijazno. ≈Grad mrt­ vih otvoren je svima. Smijete hodati kamo god želite dokle god se prema njemu odnosite s poštovanjem. Hrpa bučne djece koja igra nogomet sigurno ne bi bila dobrodošla, ali vi i gospođa Waynebridge niste stvarale nikakve neprilike. Ne, bojim se da je Hamish duboko uznemiren još otkad je njegova žena pala s te litice. Bio je najzabavniji čovjek kojeg ste mogli zamisliti. Imao je divno zarazan smisao za humor i vedrinu duha koja je svima godila. Nadaren je pijanist i slikar, no sumnjam da je mnogo naslikao otkako je Natalia umrla. Mračne prizore, bojim se. Šteta, okružen je takvom ljepotom.√ Nekoliko trenutaka gledala je Celestriju. ≈Ne brinite, više laje nego što grize. Jednostavno mu je teško sa samim sobom, to je sve. Smrt je teško preboljeti. Sigurno se osjeća napušten i sam. Jako ju je volio.√ Spustila je pogled i pojela preostali rižoto. ≈Meni je sinčić umro od dječje paralize. Nikada to nisam preboljela. Godine prolaze, izgledamo i zvučimo starije, a iznutra smo još isti, s istim srcem. Sada mi nedostaje jednako mnogo kao i one prve, strašne godine. Razumijem jadnoga Hamisha, ali nastavit će on na jednom sa svojim životom. Naravno, sada to ne zna. Svi mi na kraju moramo ići dalje. Život treba živjeti, a trenutak kada ćemo se svi naći na drugom svijetu brzo će doći.√ ≈Žao mi je zbog vašeg sina.√ ≈Bio je zlatan dječak.√ ≈Što je Hamishu s nogom?√ ≈Pao je s konja, u lovu. Bilo je to davno, imao je dvadesetak godina. Sve otad ga muči. Ima dana kad mu je bolje. Ne mora uvijek imati onaj štap.√ Uputila je Celestriji urotnički pogled. ≈No ipak je privlačan, zar ne?√ ≈Nepristojan je√, razdražljivo ju je ispravila Celestria. 247


Santa Montefiore

≈Da, jest, da, ali zna biti vrlo šarmantan.√ ≈Mislim da me to ne bi zanimalo.√ Gospođa Halifax nasmiješila se s čašom vina na usnama. Federica je bila u malome paviljonu koji je trebao postati Gaitanova knjižnica kada je na pod pala Hamisheva sjena. ≈Uplašio si me√, rekla je i na silu se nasmiješila. Znala je zašto je tako ljutit i osjećala je krivnju što ga nije upozorila. ≈Što će ona tu?√ ≈Misliš na Celestriju?√ ≈Celestriju Montague. Koga vraga ona radi u Pugliji?√, Gaitano je uzeo metar i prislonio ga uza zid. ≈Pridrži drugi kraj√, rekao je svojoj ženi ne osvrćući se na Hamishev srditi ton. Ako je Gaitano išta mrzio, to je bilo sukobljavanje. Njegov zet bio je svađalački nastrojen i prije nego što je Natalia umrla. Navikao je izdići se iznad toga. ≈Ne znam√, Federica je slegnula ramenima uzimajući metar i držeći ga na zidu sa svoje desne strane. ≈Zašto, jesi li je upravo upoznao?√ ≈Ušetala je u Natalijinu grobnicu kao grozan američki turist, što i jest. Bez ikakvih obzira.√ ≈To je krasna grobnica. Trebao bi se njome ponositi.√ ≈Nije stvar u tome. Nije ušla zato da bi se divila.√ ≈Pretpostavljam da si bio grub.√ Dodala je metar mužu, a on je zapisao mjere u notes. ≈Ona je kći Roberta Montaguea√, srdito je progunđao. ≈Mrzio sam tog čovjeka.√ Federica je uplašeno pogledala muža. ≈Nisi imao nikakva razloga da ga mrziš√, rekla je izlazeći na sunce. Hamish je pošao za njom. ≈Ne, žene iz moje obitelji radosno su se bacale u njegovu mrežu. Zašto bih ga mrzio? Trebao sam ga čak voljeti?√ ≈Nisi ga ni upoznao!√ prosiktala je Federica brzo pogledavajući u paviljon. 248


More izgubljene ljubavi

≈Nisam ništa propustio.√ ≈Znaš li zašto? Zato što je tvoje srce zatvoreno, Hamish. Misliš li da bi Natalia htjela da njezin grob čuvaš poput psa, grizući svakoga tko se usudi prići? Život prolazi mimo tebe. Nje nema. Bilo da živiš ili samo vegetiraš, ostaje činjenica da je Natalia mrtva i da je ne možeš vratiti. Nitko od nas ne može. Misliš da je moje srce radosno? Ne, moje dijete je mrtvo. Nikada je više neću uzeti u naručje. Nikada neću osjetiti miris narančina cvijeta u njezinoj kosi. Nikada joj neću dodirnuti kožu i doživjeti onaj jedinstven osjećaj da sam dio drugog ljudskog bića. Nosila sam je u svom trbuhu i odgojila je dok nije postala žena. Vidjela sam sreću koju ste jedno drugom donijeli i vidjela sam kako je vaša zajednička budućnost prekinuta. Zar misliš da ja svaki dan ne žalim zbog njezine smrti? Ali, ne okrivljujem te. Mrzim tvoje samosažaljenje i tvoju mržnju. Ako te Natalia gleda, sigurno žali zbog gubitka muškarca u kojeg se zaljubila i za kojeg se udala. Katkada te ne prepoznajem, Hamish, a to boli zato što si dio moje kćeri koji je ostao iza nje. Ne, moje srce nije puno radosti, a ja pokušavam biti sretna kao što pokušava biti sretna žena koja je ostala bez ruke ili noge. Predlažem ti da i ti pokušaš jer tvoj bijes ništa neće promijeniti.√ ≈Ti ne razumiješ√, tiho je rekao tresući raščupanom glavom. ≈Umorna sam od pokušavanja.√ ≈Nije riječ o Nataliji. Nego o Robertu Montagueu.√ ≈Zašto jednostavno ne porazgovaraš sa Celestrijom? Možda ćete ti se svidjeti?√ ≈Ništa ti ne znaš, Freddie. Gledaš je kroz one iste ružičaste naočale kroz koje gledaš njezinog oca.√ Zagledala se u njega grizući donju usnu. ≈Mislim da ćeš zaključiti da je vrlo mila djevojka√, brzo je rekla. ≈Poznajem taj tip i uopće mi se ne sviđa.√ Federica je uzdahnula. ≈Ah, čemu trud? Tvoje srce je tako puno mržnje. Ja te jednostavno više ne razumijem.√ 249


Santa Montefiore

Hamish je nekoliko trenutaka oklijevao. Gledali su jedno drugo. Kada je napokon progovorio, glas mu je bio bolan i tužan. ≈Ja te ne mogu prosvijetliti√, odgovorio je. Oslonivši se na svoj štap, počeo se udaljavati. ≈Ne dopuštam ti da budeš grub prema njoj, Hamish√, vik­nula je Federica za njim. ≈I ne zaboravi da moraš Gaitanu pomoći oko knjižnice.√ ≈Što je to bilo?√, Gaitano je izašao van na svjetlo, škiljeći iza naočala. Federica je zatresla glavom. ≈Taj dečko!√ ≈On je odrastao čovjek√, ispravio ju je Gaitano. ≈Ali se ponaša kao dječak.√ Gaitano je stavio ruku na ženino rame. ≈Mlad je. Opet će se zaljubiti i na Natalijinu smrt gledati iz druge perspektive.√ ≈Tko će ga htjeti, za boga miloga?√ Gaitano se nasmijao i podigao obrve. ≈Negdje postoji netko, vjeruj mi.√ Okrenula se prema njemu. ≈Ako misliš na Celestriju Montague, promisli opet.√ ≈Lijepa je djevojka i izazov za najsnažnijeg muškarca, pretpostavljam.√ ≈Ona je kći čovjeka kojeg je mrzio.√ ≈Mrzio? Nije mi jasno zašto bi netko mrzio čovjeka kao što je Robert Montague.√ ≈Ni meni√, složila se Federica tiho, vraćajući se u paviljon. Gaitano je ostao i gledao kako pogrbljeni lik njegova zeta prolazi kroz mala vrata u ogradi i nestaje na cesti gdje je mirno ležao grad mrtvih okrenut moru. Počešao se po glavi. Sve je to bilo vrlo zbunjujuće. Celestia je zatekla Waynie u njezinoj sobi. Bila je izula cipele i ležala je na krevetu zadovoljno se smiješeći. ≈Waynie, nikada nećete pogoditi koga sam upravo srela!√ Gospođa Waynebridge naglo je sjela. ≈O bože, prepadoste me!√ 250


More izgubljene ljubavi

≈Žao mi je, Waynie, ali moram s vama govoriti.√ Gospođa Waynebridge potapšala je krevet pokraj sebe. ≈Onda bolje da sjednete.√ Celestria se spustila pokraj nje. ≈Nećete vjerovati. Onaj grozni čovjek koji je vikao na mene na groblju nije nitko drugi nego Federicin i Gaitanov zet Hamish!√ Gospođa Waynebridge je uzdahnula. ≈Nevjerojatno!√ ≈Sjedila sam za stolom u blagovaonici s gospođom Halifax i pričala joj sve o našem neugodnom jutrošnjem susretu, kad se iz dnevne sobe pojavio čovjek o kojem sam joj upravo govorila. Čuo je svaku riječ.√ ≈Ah, bože. Valjda nije opet vikao na vas? Ne dok je gospođa Halifax sjedila pored?√ ≈Ne, ali nije bio baš sretan. Nisam joj propustila reći nijedan detalj. Pružio je ruku i hladno se predstavio. Rekao mi je da je Natalia bila njegova žena i da će, ako me opet vidi, nastojati ne vikati. Ne bih rekla da se šalio.√ ≈Trebao se barem ispričati√, ogorčeno je rekla gospođa Waynebridge. ≈Gdje mu je odgoj?√ ≈Mislim da ga uopće nema. Gospođi Halifax nije uputio ni riječ.√ ≈Kako je neotesan. Obje ste gošće u njegovom domu.√ ≈Ah, Waynie, baš me briga, ignorirat ću ga. Uopće nemam vremena za takve ljude. Očito nema nikakvih manira. Tuga nije izlika da se čovjek zaboravi uljudno ponašati.√ ≈Upravo tako, dušo. On će biti na gubitku.√ Hamish je kleknuo pred ženin grob. Osjećao se sam i izgubljen. Nitko to nije razumio, čak ni Natalia. Razmišljao je o Robertu Montagueu. Prisjećao se toga naočitog muškarca s panama šeširom i u lanenom odijelu. Njegova ležernog smiješka i nasmijanih očiju. Privlačnih bora oko očiju, koje su se duboko urezivale u preplanulu kožu i onog ozračja ležernosti koji je ljude k njemu privlačio kao 251


Santa Montefiore

što miris nektara privlači leptire. Sjećao se kako se Federica hihotala u njegovu društvu kao da je opet mlada djevojka, rumenjevši se i dobacujući mu stidljive poglede, igrajući se uvojkom sijede kose među prstima. Sjećao se kako ga je Natalia tiho gledala, poput miša hipnotizirana mačkom koja vreba. Sklupčana u naslonjaču u vrtu, u strahu je grizla nokat na palcu i gledala ispod gustih trepavica, ozbiljna izraza, jedva trepćući da nešto ne propusti. Kako je tada prezirao tog čovjeka. Zato što je probudio nešto tamno i opasno u njegovoj ženi, nešto što ne bi bilo isplivalo da se nisu nikada upoznali. Ali sada to nije bilo važno. Natalia je bila mrtva. Zatvorio je oči i naslonio se na tvrdu kamenu površinu groba. Još uvijek je vidio Natalijino potrgano tijelo u dnu litice, razjapljenih usta, s krvlju koja je curila niz njezino bijelo lice očiju širom otvorenih od iznenađenja. Iznenađenja zbog iznenadnog pada ili zbog onoga u što se pretvorila? ≈Ah, Natalia√, zajecao je udarajući čelom o kamen. ≈Što si učinila?√ Te večeri Federica se spustila odjevena u jednostavnu crnu haljinu, noseći svoju krunicu u džepu. Gaitano je bio s Hamishem, koji mu je pomagao izgraditi knjižnicu. Još je bilo toplo, sunce je bilo goruća jantarna lopta što se spuštala s neba koje mu je davalo vodenkasto plavu nijansu. Psi su pokušali poći za njom, no zatvorila ih je unutra kako ne bi lajali na cesti i lovili mačke po groblju. Zrak je bio gust i mirisao je na borove, a rosa se već hvatala po travi i lišću koje je svjetlucalo. Polako je došla do crkvenih vrata i kliz­nula unutra. Dočekao ju je gust dim svijeća i kadila, kroz koji se padre Pietro okrenuo vidjeti tko je ušao u crkvu. Pogledao je na svoj sat. Ispovijed je počinjala tek u osam. Kada je vidio da je Federica, vratio je Bibliju na stalak i nasmiješio joj se. 252


More izgubljene ljubavi

Uzvratila mu je nesigurnim smješkom. Ušla je u crkvenu lađu i prekrižila se pred oltarom, pobožno kleknuvši. ≈Što vas muči?√, pitao je. ≈Moram se ispovjediti√, ozbiljno je odgovorila. ≈Ali, uranili ste. Ispovijed počinje tek u osam.√ Bio je čovjek koji je volio sigurnost rutine. ≈Znam, oče, ali tada ne mogu doći. Moram biti s gostima.√ ≈Razumijem.√ ≈Molim vas, oče. Moram ispovjediti grijehe.√ Pogledala ga je i očaj u njezinim očima ga je dirnuo. ≈Ako je tako hitno, onda se morate ispovjediti.√ Duboko je odahnula od olakšanja. ≈Hvala vam. Mnogo vam hvala.√ U nedjelju ujutro Celestriju su opet probudila crkvena zvona koja su mještane pozivala na misu. Ležala je u krevetu i protezala se, ne osjećajući ni najmanju želju da obavi svoju nedjeljnu dužnost. Sjetila se oca Dalgliesha, koji je sada bio dalek lik u njezinim mislima. Udaljivši se tjelesno, odvojila se i duhom. Bilo je dobro biti sam negdje gdje te nitko ne poznaje, naravno, osim Waynie. Osjećaj slobode bio je opojan. Ispunjavao je njezino tjelo mjehurićima pa se osjećala lagano, poletno i sretno kao nikada prije. Zatvorila je oči i slušala tihi pjev ptica, zvuk koji je odjekivao od malog kamenog zvonika i iznenadni povremeni lavež Federicinoga čopora pasa. Lagani jutarnji povjetarac češao je njezinu kožu cvjetnim mirisom ljiljana. Nepomično je ležala produljujući taj trenutak mira. Federica i Gaitano otišli su na misu. Gospođa Halifax pila je kavu u vrtu i čitala Očarani travanj, dok je gospođa Waynebridge hodala drvoredom naranača, izgubljena u lijepim mislima. Psi su ušli unutra, dahćući od jutarnjeg izleta, mašući repovima od sreće što su joj jednom obilježili svoje područje i zastrašili buduće uljeze. Celestria se sagnula 253


Santa Montefiore

da pomiluje Maialina, koji joj je njuškao stopala poput male svinje po kojoj je nazvan. Gospođa Halifax kratko je podigla pogled i opet ga spustila, ne htijući da je prekidaju u čitanju njezine divne knjige. Celestria je uzela jabuku iz zdjele u blagovaonici. Bila je gladna. Trbuh joj je bio pun mjehurića. Prešla je šljunčanu stazu, mimo posuda punih trava i gredica ružičastih ruža koje su uživale u svojem posljednjem cvatu. Maialino je pošao za njom, ostavljajući ostale pse da leže u sjeni, piju vodu iz fontane i beznadno gledaju veliku narančastu ribu koja je ondje plivala. Otvorila je vrata na cestu i stala za trenutak gledajući preko u svijetle zidove grada mrtvih. Miris ljiljana bio je jači nego ikad. Okrenula se i zatvorila vrata za sobom. Osjetila je kako joj srce ubrzava, sigurna da je, iako ga nije vidjela, Hamish ondje i da čuva grobnicu svoje žene ljubomornije nego mrtvi. Počela je hodati uz drvored borova koji je vodio u grad. U samom Marelatteu nije bila otkako je stigla. Nije se imalo što drugo raditi u nedjelju, osim istraživati. U tom trenutku pozornost joj je privukao pokret s druge strane zida i okrenula se. Hamish je stajao pred malim kamenim paviljonom koji je trebao postati Gaitanovom knjižnicom. Nosio je samo hlače svijetlosmeđe boje, spuštene nisko na bokovima i zgnječen slamnati šešir koji je bacao sjenu na njegovo lice. Tijelo mu je bilo mišićavo i preplanulo. Nije si mogla pomoći, pri pogledu na njega ostala je bez daha. Stala je i podbočila se, izazivajući ga bez riječi. Činilo se da je prošlo prilično vremena koliko su se gledali. Pokušala je razabrati izraz njegova lica. Iako su njegove crte bile u sjeni, vidjela je da je zamišljen. Podigao je ruku i protrljao čekinje koje su mu izbijale na licu. Za trenutak je bila sigurna da će doći k njoj i ona se napela u očekivanju, spremna za sukob. Potom se predomislio, odbacio tu misao lagano zatresavši glavom i ušao unutra. 254


More izgubljene ljubavi

Celestria se ispuhala. Bila je bijesna. Zašto je izbjegava? Je li njezin ulazak u grobnicu bio tako strašan? Maialino joj je opet njuškao stopala. Pucnula je jezikom, odupirući se kušnji da pođe za njim, okrenula se i krenula prema malim vratima. Više nije imala želju istraživati Marelatte. Jutro joj je propalo. Hamish je stajao u hladnoj sjeni paviljona, pila u njegovoj ruci mlitavo je visjela uz nogavicu kao da je na nju potpuno zaboravio. Ispustio je uzdah, skinuo šešir i protrljao vruće čelo, koje ga je svrbjelo. Već sam pogled na kćerku Roberta Montaguea raspalio je bijes u njegovu srcu. Što će ona tu? Zašto je došla? Kako se usudila? Njega nije osvojila njezina ljepota ili očigledni šarm, kao Federicu. Bila je poput svoga oca. Imala je onu istu površnu ljepotu, isto isprazno svjetlo u očima, ista mušičava usta nekoga tko je naviknut na očijukanje i obožavanje. Prezirao ju je onako kako je prezirao njezina oca, i bio je kivan na Federicu više nego ikada. Još jedanput je pogrešno procijenila karakter. S odlučnošću tipičnom za staroga Hamisha, Hamisha prije nego što mu je Natalijina smrt oduzela samopouzdanje, požurio je k Gaitanovoj prašnjavoj Lanciji Flaminiji koja je stajala pred Conventom i kojoj je hitno trebalo pranje. Odvezao se u Castellino, vilice stegnute u izrazu odlučnosti, misli punih Celestrije, da je malo mjesta ostalo za išta drugo. Constanzu nije posjetio više od mjesec, nije imao volje. Sada je bio napet kao puška, trebao mu je njezin umirujući dodir da ga opusti. Constanza se bila vratila s mise. Laka žena, puna strasti, imala je mnogo toga za što se trebala kajati. Bila je udovica, muž joj je bio umro od gangrene deset godina prije ostavivši je samu, bez djece. No, s vremenom je počela uživati u neovisnosti i nije imala nikakvu želju ponovno se udati iako se mogla pohvaliti bezbrojnim ponudama. Talijanski muškarci bili su ljubomorni i to joj se nije sviđalo. Oni su 255


Santa Montefiore

htjeli posjedovati svoje žene. Constanza se sada sama izdržavala, no rado je s vremena na vrijeme pružala usluge kada bi naišao pravi muškarac. Imala je različite ljubavnike, no nijedan nije bio tako zgodan i snažan kao njezin Škot, niti je itko tako patio. Razveselila se kada je vidjela da se pojavio u njezinu vrtu. Odbacila je svoj crni šešir i veo i svaki preostali simbol pokajanja i pustila da je uzme u naručje. Bio je samo u hlačama. Koža na njegovim ramenima bila je vruća i ljepljiva od znoja. Poljubila ga je, smijući se zbog iznenađenja koje joj je priredio svojim dolaskom i kušala sol na njegovim usnama. Nisu govorili. Uzela ga je za ruku i povela kroz kuću u spavaću sobu, koju je poznavao kao vlastitu. Hodao je uz pomoć štapa, uz osjećaj ukočenosti u koljenu jači nego ikad. Ležali su goli i vodili ljubav. Nježno ga je ljubila i milovala mu kosu, otvorila mu svoje baršunasto tijelo i pustila da svoj očaj istrese energičnim nasrtajima i hrapavim stenjanjem koje je dolazilo iz dubine njegova bića. Uzeo ju je sa žestinom koju je Constanza zamijenila za strast, i tako nekoliko puta. Potom su se rastali s istim nijemim razumijevanjem: poljubac, topao pogled, osmijeh zahvalnosti, mahanje rukom. Sa žaljenjem je gledala kako odlazi. Nikada nije dugo ostajao. Nikada joj nije ništa govorio. Čeznula je da prodre u njegove misli i shvati ga. Znala je da ga može usrećiti, samo da je pozove. No on je ostao bez svoje voljene žene. Možda je izgubio volju da ponovno nekog voli. Mahala je dok automobil nije zašao za ugao i potom se vratila unutra sa smješkom; nikada dotad kad su vodili ljubav nije bio tako vatren.

256


21.

C

elestria je provela nemirnu noć; trbuh ju je bolio pred sastanak sa Salazarom idućeg jutra, mučilo ju je zašto Hamish nikada s njima ne večera. Znala je da se ne smije baviti njime nego traženjem osvete za očeva ubojicu, no nije ga mogla izbaciti iz misli. Punio ih je, vladao je njima i krv joj je kuhala od bijesa. ≈Dobro, jeste li spremni odvesti me da upoznam Salazara?√ pitala je Celestria Nuzza stojeći sljedećega jutra u dvorištu. ≈Salazar, si signorina√, spremno je kimnuo i potom se okrenuo ka gospođi Waynebridge. ≈Ciao, signora√, rekao je s osmijehom od uha do uha. ≈Mislim da mu se sviđate√, rekla je. ≈Pravi je šarmer√, složila se gospođa Waynebridge. ≈Nemojte na to nasjedati. Čula sam da se Talijanima ne može vjerovati.√ Gospođa Waynebridge načas se pokunjila, a onda je vidjela ironičan osmijeh na Celestrijinu licu. ≈To sam ja rekla?√, uzdahnula je i boja joj se vratila u obraze. ≈Jeste.√ ≈Ah, bože. Sramim se same sebe. Talijani mi se sviđaju.√ ≈U svakom slučaju, sviđa vam se jedan od njih.√ Gospođa Waynebridge podigla je pogled prema prozorčiću u zidu samostana, gdje je onaj golub gukao one večeri kada su stigle. Je li ptica mogla sjesti tamo radi nje? ≈Sreća, draga√, rekla je tapšući Celestriju po ruci. ≈Nadam se da ćete naći ono što tražite.√ ≈I ja√, odgovorila je Celestria. ≈Onda možemo kući.√ Lice gospođe Waynebridge se snuždilo. Celestria je poželjela da to nije rekla jer ni ona nije htjela kući. 257


Santa Montefiore

Celestria je stavila sunčane naočale i pošla za Nuzzom kroz niska drvena vrata te izašla na paklenski vruće sunce. Nuzzo joj je pokazao male atrakcije za koje je mislio da bi se signorini mogle svidjeti. Bacila je pogled na Gaitanov mali paviljon, nadajući se da bi ondje mogla vidjeti Hamisha s pilom u ruci i preplanulim torzom koje blista na suncu. Marelatteom je dominirala Piazza della Vittoria. Među stablima maslina i naranača stajale su visoke palme, uz popločene staze redale su se željezne klupice, kamene fontane i gredice koje su blistale od cvijeća jarkih boja. Drveće je bilo puno ptica koje su glasno cvrkutale s grana. Preko sjena je hodao mlad par držeći se za ruke, a dva bezuba starca sjedila su na klupi u sjeni i zavidno ih gledala. Celestria i Nuzzo prošli su mimo Piazze i potom ulicom gdje je u središtu ponosno stajala barokna gradska vijećnica, veća i s više ukrasa od skromnijih zdanja koja su je okruživala. Uska ulica odvajala se na mjestu gdje je stajala kuća jednostavna pročelja; na balkonima s ogradama od kovana željeza nalazile su se glinene posude s crvenim pelargonijama, a malo dalje u sjeni je ležala svijetlo ružičasta crkva, gdje je zakrivljeni zabat davao ugodnu siluetu. Dok su hodali, Nuzzo je pozdravljao mještane. Celestria je primijetila kako gledaju u njezinom smjeru. Skupina dječačića preplanulih lica prestala je udarati loptu, njihovi zaigrani vriskovi prestali su kada su stali na hrpu i gledali anđeoski plavu damu krupnih, znatiželjnih očiju. Nasmiješila se i oni su se počeli gurkati, prepirući se koga je pogledala. ≈I ragazzi misle da ste zgodni√, rekao je Nuzzo keseći se. Celestria se nasmijala, ne razumijevajući riječi koje su sada počeli izvikivati za njom. Napokon, Nuzzo je skrenuo u kamenom popločenu ulicu do koje sunce nije dopiralo. Bilo je hladnije tu u sjeni. Jedna se siva mačka češala o zid, lagano poskočivši na svoje tri dobre noge kada je vidjela da prilaze. Nuzzo je stao 258


More izgubljene ljubavi

pred drvenim vratima zgrade jednostavna pročelja i ravna krova. Kroz prozor s desne strane nije se vidjelo zbog zastora, no Celestria je ipak razabrala obrise nekog ureda. ≈Ci siamo√, rekao je. Na zidu pokraj vrata nalazilo se zvono i mjedena pločica: F.G.B. Salazar. Celestria je oklijevala trenutak, skupljajući snagu. Nije smislila što će reći. Sada više nije imala vremena. Pritisnula je zvono i, dok joj je srce lupalo, čekala odgovor. Činilo joj se da je prošlo puno vremena prije nego što su se vrata otvorila i provirila žena koja je izgledala uplašeno. ≈Buon giorno, signora, è arrivata la signorina Montague per il signor Salazar√, rekao je Nuzzo skidajući šešir u znak poštovanja. ≈Non c’è√, odgovorila je žena tresući glavom. Nuzzo joj je postavio nekoliko pitanja. Odgovorila je oštro, slegnula ramenima i zatvorila vrata. ≈Što je rekla?√, pitala je Celestria. Nuzzo ju je suosjećajno pogledao. ≈Il signor Salazar, no.√ ≈Nije tu? Dobro, a kad će se vratiti?√ Uzrujano je gledala u Nuzza. Jadnik je napravio grimasu. Nije razumio njezino pitanje, a čak i da jest, ne bi mogao odgovoriti na engleskom. ≈To je smiješno!√, prasnula je. ≈Došla sam čak u Italiju da ga vidim. Koliko će biti odsutan? Koliko dugo moram gubiti vrijeme ovdje čekajući ga?√ Bila je razočarana. Nuzzo je izgledao ustrašen. Celestriji je bilo žao, nije on bio kriv. ≈Idemo natrag u Convento i pitajmo Federicu√, dodala je blaže. ≈Convento? La signora Gancia?√ Nuzzove su oči zasjale. Stavio je šešir i pohitao na sunce. ≈Andiamo!√, rekao je, pozivajući je rukom da pođe. Ostala je nekoliko trenutaka gledati u prozor, priželjkujući da se Salazar pojavi. Nestrpljivo uzdahnuvši, pošla je za njim. Kada je stigla u samostan, Celestria je bila uzrujana i bilo joj je vruće. U dvorištu je zatekla Gaitana u razgovoru sa starcem s kolima punim drva s kojim je Nuzzo govorio na 259


Santa Montefiore

putu dan prije. Gaitano joj se nasmiješio i starac je u znak poštovanja skinuo šešir. Zaključili su razgovor i rastali se; starac je bio radostan kad je vidio Nuzza kako besposleno stoji u predvorju. Gaitano je upitno podigao obrve. ≈Ne izgledate baš sretno√, rekao je kada je Celestria prišla. ≈Nadala sam se da ću se danas vidjeti s gospodinom Salazarom√, odgovorila je. ≈Nije bio ondje. Ovdje nitko ne govori engleski.√ Nuzzo je prekinuo razgovor sa svojim prijateljem i požurio van u sjenu. Razmijenili su nekoliko riječi. Gaitano je ozbiljno kimnuo. Okrenuo se k Celestriji i slegnuo ramenima ispričavajući se. ≈To vam je Italija. Poslovno je odsutan i ona ne zna kada se vraća.√ ≈Što da radim? Moram s njim govoriti. Važno je.√ ≈Siguran sam da će se vratiti za nekoliko dana√, rekao je Gaitano pokušavajući zvučati optimistično. Djevojčino lice ostalo je napeto od nezadovoljstva. Gaitano je kimnuo Nuzzu, koji se vratio u sjenu. ≈Za nekoliko dana? Što ću raditi dok budem čekala?√ ≈Volite li knjige?√, pitao je Gaitano. ≈Da√, mrzovoljno je odgovorila. ≈I ja. Upravo gradim knjižnicu u vrtu. Dođite, pokazat ću vam svoju zbirku knjiga na engleskom.√ Poveo ju je preko kamenja do malih vrata koja su vodila u veliku, nadsvođenu prostoriju punu knjiga. Bile su složene u hrpe uza zidove, na stolovima te u klimavim kulama u sredini prostorije. ≈Sve je to na engleskom?√, zapanjeno je pitala. ≈Volim čitati na jeziku izvornika kad mogu.√ Gaitano ih je gledao s ljubavlju kao da su mu djeca. ≈Jasno mi je zašto morate izgraditi knjižnicu√, rekla je, osjećajući se bolje na hladnom, dalje od sunca. Hodala je 260


More izgubljene ljubavi

među knjigama, saginjući se da pročita što piše na hrptovima, potpuno zaboravljajući na Salazara. ≈Vidim da i vi volite knjige.√ ≈Sva sam u književnosti√, odgovorila je uzimajući Words­ worthovu zbirku pjesama. ≈Knjige mi kupuje djed. On ima najbolji ukus. Nikada mi nije dao knjigu koju nisam zavoljela. Wordswortha sam oduvijek obožavala.√ Pomilovala je prstima prašnjave korice. ≈Samotan sam ko oblak luto, Što lebdeć’ i brijeg i dol hvata, Odjednom spazih mnoštvo žuto, Obilje zlatnih sunovrata.√ ≈Uz jezero pod stabla skriše, Oni se s vjetrom što ih njiše...√*, Gaitano je dovršio stih. Oči su mu zasjale od divljenja. ≈Koja vam je najdraža knjiga?√ ≈Grof Monte Cristo√, odgovorila je bez oklijevanja. ≈Alexandre Dumas√, rekao je Gaitano podižući obrve. ≈To je i Hamisheva najdraža knjiga.√ ≈Ah√, promrsila je posprdno. Bilo joj je teško povjerovati da bi takav neotesan čovjek cijenio dobru književnost. ≈Čitao ju je u izvorniku?√, pitala je vraćajući Wordsworth­a na njegovu hrpu. Gaitano se nasmijao. ≈U to čisto sumnjam. Kada je stigao u Italiju, govorio je samo engleski. No, otkrio je da ima dar za jezike, što me i nije iznenadilo s obzirom na to da je muzikalan. Muzikalni su ljudi često daroviti lingvisti.√ ≈Mene je baka tjerala čitati je na francuskom, no moram priznati da sam je poslije ponovno pročitala na engleskom. Tek sam se tad u nju zaljubila.√ ≈To je, naravno, ispit za dobru knjigu. Možeš je čitati iznova i iznova i svaki put naći nešto novo. Dobra knjiga nikada ne gubi draž.√ ≈To je također točno.√ Uputila mu je čaroban osmijeh. ≈Što je vama najdraže?√ * Iz pjesme ≈Sunovrati√, prev. Luko Paljetak ∑ op. pr. 261


Santa Montefiore

≈Proust, A la Recherche du Temps Perdus.√ Francuski mu je bio besprijekoran. ≈Mnoge volim, ali Prousta najviše.√ ≈Voljela bih da ih sve mogu pročitati na izvornim jezicima√, uzdahnula je i uzela Anu Karenjinu. ≈Ruski me ubija√, rekao je, gledajući je novim očima. ≈Nama je vrlo lako naučiti romanske jezike. Svi su vrlo slični. Ruski je, pak, posve drugačiji. Tolstoja moram čitati na engleskom.√ ≈Ja mislim da je prevoditeljski posao jako podcijenjeno umijeće. Prevoditelji su neopjevani junaci. Zahvaljujući njima uživala sam u toliko mnogo stranih knjiga. Sram me je reći da ne znam nijednoga prevoditelja po imenu.√ ≈Dopustite da vam posudim knjigu koja će vas zabaviti dok čekate Salazarov povratak√, oduševljeno je predložio, hodajući oko knjiga u potrazi za onom koja će joj se svidjeti. ≈To bi bilo krasno. Hvala√, rekla je, osjećajući uzbuđenje pri pomisli na neku novu knjigu. ≈Meni je doživljaj uranjanja u nov svijet najuzvišeniji osjećaj na svijetu√, rekao je. ≈Slažem se. Svaka je knjiga kao malen svijet za sebe. Možeš je nositi u ruci, a opet, prostor koji stvara u tebi beskonačan je.√ Stao je, čučnuo i prešao prstima uz hrptove druge hrpe. ≈Ovo je moj američki dio√, rekao je. ≈Jeste li čitali Doba nevinosti?√ ≈Edith Wharton. ‘Amerikanci žele pobjeći od zabave čak brže nego što je žele dobiti.’√ Promuklo se nasmijala. ≈Pročitala sam je.√ ≈To vidim.√ ≈Djed mi je Amerikanac.√ ≈Onda možda ne bih trebao gledati u toj hrpi.√ Otišao je u drugi dio prostorije, podigao naočale više na nos i sagnuo se. ≈Ovo je dio na engleskom, dvadeseto stoljeće√, obznanio je, potom počeo mumljati sebi u bradu dok je zamišljeno 262


More izgubljene ljubavi

prelazio pogledom gore-dolje po knjigama. Napokon je uzeo savršeni roman. Saga o Forsyteima. ≈To još nisam čitala√, rekla je gledajući ga kako ga izvlači i potom razmješta knjige tako da kula ostane stajati. ≈John Galsworthy. Dobar pisac. Uživat ćete u njemu.√ Dodao joj je knjigu. ≈To će me zaokupljati danima!√, uzviknula je. ≈Velika je kao Rat i mir. ≈Ali neizmjerno zanimljivija!√ ≈Ako nestanem na tjedan dana, vi ćete biti krivi.√ Nasmijala se. ≈Ako nestanete na tjedan dana, Celestria, ja ću sam sebe okriviti!√ Gledao ju je kako prelazi dvorište. Kakvo iznenađenje, mislio je, ošamućen od zadovoljstva zbog njihova susreta. Nikada ne bih pomislio da čita. Još uvijek se smješkao kada ga je našao Hamish. ≈Tražio sam vas√, rekao je svojem puncu. ≈Da?√, odgovorio je Gaitano skidajući naočale i stavljajući ih u džep na prsima. ≈Moram znati koliko duboke trebaju biti te police.√ ≈Upravo sam razgovarao sa Celestrijom√, rekao je ležerno. ≈Dijelili smo našu ljubav prema knjigama.√ Hamish nije odgovorio, pa je Gaitano nastavio. ≈Pogodi koji joj je najdraži roman?√ ≈Ne znam.√ Ravnodušno je slegnuo ramenima. ≈Isti kao tebi.√ Izgledao je zatečen. ≈Grof Monte Cristo?√ Hamish se namrštio. Nije mogao zamisliti da bi se jedna tako površna djevojka probila kroz takav roman. ≈Prvo ga je pročitala na francuskom. Citirala je Words­ wortha i Edith Wharton.√ ≈Vjerojatno nema ništa bolje raditi nego lagati o čitanju.√ Gaitano ga je upitno pogledao. ≈Postoji li išta bolje?√ 263


Santa Montefiore

Hamish mu nije odgovorio. ≈Hoćete li doći pogledati te police? Ne želim da ispadnu previše plitke.√ Gaitano je pošao za njim u dvorište. ≈Moram staviti dva reda knjiga na svaku policu, inače jednostavno neće sve stati.√ ≈Morat ćemo vam naći drugi paviljon√, nasmijao se Hamish. ≈Freddie kaže da bih neke trebao podijeliti.√ ≈Zar ona ne shvaća da imate jednu od najboljih knjižnica u Italiji?√ Gaitano je patetično uzdahnuo. ≈Ona nije zaljubljenik u književnost kao ti i ja, Hamish. Ona jadna ne razumije. To bi bilo kao da dajem okolo dijelove sebe.√ Hamish ga je snažno potapšao po leđima. ≈Ne brinite, sve ćemo ih mi zgurati, a ako ne uspijemo, napravit ćemo vam police u samostanu. Morat će samo osloboditi mjesto tako da podijeli neke svoje zbirke.√ ≈Ako dođe do toga, Hamish, ja neću biti taj koji će joj reći, nego ti. Ti si jedina osoba koja kad zareži, njezino lajanje zvuči kao meket!√ Obojica su se grohotom nasmijali. Celestria je čula buku u dvorištu i povirila je iza zastora. Vidjela je Hamisha i Gaitana kako idu po kamenom podu prema ulaznim vratima. Hamish je jednom rukom bio zagrlio punca, koji je izgledao krhak i ćelav pokraj Hamisheva mišićavog tijela i guste raščupane kose. Bilo je nečega vrlo dirljivoga u načinu na koji je Hamish potapšao punca po leđima, kao da su dva prijatelja jednake dobi i snage. Ali kako ga je Gaitano mogao voljeti? Dosada nije svjedočila nekakvome njegovom šarmu o kojem je gospođa Halifax govorila s toliko žara, niti je u njemu našla ikakvih dokaza da je čovjek koji voli Dumasov slavni roman. Bio je nepristojan i grub, a trebao je biti uljudan. Gledala je kako odlaze i u njoj je sve više rastao bijes. Ako je bio tako drag prema gospođi Halifax i tako privržen Gaitanu, zašto nije mogao biti ljubazan prema njoj? 264


More izgubljene ljubavi

* Ručala je s Waynie, Federicom i gospođom Halifax i s gorčinom se žalila zbog osujećenog plana da upozna Salazara. ≈Možda se još danima ne vrati!√, uzviknula je. ≈Onda je vaša nesreća naša sreća√, rekla je gospođa Halifax. ≈Jer ćemo malo dulje uživati u vašem društvu.√ ≈Barem mi je Gaitano posudio roman.√ ≈Ah, Gaitano je otkrio još jednog knjigoljupca√, rekla je Federica s ironičnim osmijehom. ≈Njemu će biti drago. Ja nemam živaca za čitanje. Natalia je bila kao ja, nije imala želju probijati se kroz romane. Više je voljela lijepe stvari koje je mogla nositi. Hamish, međutim, on također obožava knjige. On i Gaitano mogu cijelu večer razgovarati o jednom jedinom romanu.√ ≈Moj djed to naziva ‘kljucanjem mesa’ dobrog romana√, rekla je Celestria prelazeći preko Federicina spominjanja neotesanoga Hamisha. ≈Znamo kljucati do ranih jutarnjih sati. Ima nečega čudesnoga u trenucima kada zora puca i svi spavaju, a nas dvoje zajedno ulazimo u neki drugi svijet.√ ≈Točno znam što mislite√, uzviknula je gospođa Halifax uzimajući još jednu šnitu pršuta. ≈Ja više volim rane jutarnje sate, kada je svjetlost najsuptilnija i kada si potpuno svjestan prolaznosti svega. Da je tvoj život tek treptaj oka vremena. Volim biti sama kako bih to doživjela bez ometanja. Na taj način mogu razmišljati o svom životu i cijeniti ga.√ ≈Vi također čitate, gospođo Waynebridge?√, pitala je Federica. Gospođa Waynebridge se zacrvenjela i odmahnula glavom. Nije htjela reći da je nepismena. ≈Ona plete prekrasne džempere√, ubacila se Celestria, osjećajući njezinu nelagodu. ≈Pletem Celestriji vestu√, dodala je gospođa Waynebridge. ≈Papagajsko zelenu.√ ≈Papagajsko zelenu?√, ponovila je gospođa Halifax. Oči su joj sjale od radosti. ≈Papagajsko zelena je moja omiljena boja. 265


Santa Montefiore

Imam predivan par cipela u papagajsko zelenoj ukrašenih ružičastim šljokicama. Baš ste sretnica, Celestria. Jedva čekam da vas vidim u njemu.√ Celestria se uspjela slabašno nasmiješiti pri pomisliti na to da će morati nositi papagajsko zelenu. ≈Ah, još dugo neće biti gotov√, dodala je s nadom. Gospođa Waynebridge odmahnula je glavom. ≈Baš naprotiv, ako vas taj gospodin Salazar pusti čekati, Celestria, završit ću ga u tren oka!√ Te večeri Celestria se okupala i odjenula sva uzbuđena. Bila je sigurna da će Hamish biti za večerom. Nije međutim znala kako bi bilo najbolje odnositi se prema njemu. Treba li ga ignorirati? Uzvratiti mu grubošću? Pomisao na to da će s njim morati razgovarati bilo je nešto najgore u njezinom životu. Nikada joj se dotad nije dogodilo da se nekome ne sviđa. Ta je novost bila krajnje neugodna. Navukla je svijetloplave pamučne hlače i lagan kašmirski džemper jer su noći znale biti hladne, a kosu svezala u konjski rep. Nije se našminkala; nije htjela da pretpostavi kako se uredila za njega. Sišavši stubama odlučila je biti hladna i ravnodušna. Mai­ alino i Fiametta ležali su pod trijemom na hrpi grimiznih jastuka. Više nisu skakali kad bi je ugledali jer su se već bili navikli na njezinu prisutnost u samostanu. Iako još nije bio mrak, svijeće su već bile zapaljene i miris voska miješao se sa slanim mirisom mora. Svjetlo je bilo mutno i ružičasto, padalo je kroz prozorčić u zidu. Na kamenje u dvorištu koje sjena još nije bila progutala. Prošla je kroz kuhinju i izašla u vrt, gdje su ostali uživali u čaši vina. Hamish je bio za glavu viši od svih, čak i od Gaitana, koji je bio visok. Kada je Celestria izašla u vrt, podigao je pogled i promatrao je. Uložila je svjestan napor da ga ne gleda, iako je osjećala nelagodu njegova pogleda na sebi. Federica joj je donijela čašu i povela je do mjesta gdje je gospođa 266


More izgubljene ljubavi

Halifax razgovarala s gospođom Waynebridge, komentirajući ljepotu neba, ružičaste oblake koji su na povjetarcu lebdjeli poput šećerne vune. ≈Sad znate zašto volim doći tu i slikati. Nebo je svaki dan drugačije. Priroda neprekidno čini čuda.√ Okrenula se k Celestriji. ≈O, draga moja. Večeras divno izgledate.√ ≈Hvala vam√, odgovorila je i potom ugledala ekscentričan par cipela ispod duge ljubičaste haljine gospođe Halifax. ≈Papagajsko zelena!√, uzviknula je i nasmijuljila se. ≈Moje najdraže cipele. Obula sam ih posebno za gospođu Waynebridge√, rekla je. ≈Možda biste trebali isplesti džemper za gospođu Halifax, Waynie√, predložila je Celestria. ≈Ako ostanemo dovoljno dugo, isplest ću svakoj po jedan√, odgovorila je gospođa Waynebridge. ≈Ah, stvarno!√, uzviknula je gospođa Halifax. ≈Jako bih voljela imati papagajsko zeleni pulover, možda s malo ružičaste da mi ide uz cipele.√ ≈Bilo bi mi zadovoljstvo√, ushićeno je rekla gospođa Waynebridge, koja je osjećala da joj se vrti od vina. Celestrijinu pozornost privukao je Gaitano, koji je razgovarao s Hamishem. Podigla je pogled i susrela se s Hamishevim. Trgnula se kao opečena, uputila mu svoj najbahatiji pogled i potom se usredotočila na gospođu Halifax. Federica je otišla k svome mužu i zetu. ≈Hoćemo li imati to zadovoljstvo da nam se pridružiš za večeru?√ pitala je Hamisha. Odmahnuo je glavom. ≈Neću ostati√, odgovorio je. ≈Ne misliš da se ponašaš pomalo djetinjasto?√ ≈Nisam dužan zbližavati se s gostima√, odbrusio je. ≈Ovo je obiteljski posao, a ti si dio obitelji. Voljela bih s vremena na vrijeme vidjeti te za večerom.√ ≈Onda ću s vremena na vrijeme doći. Ali ne večeras. Imam druge dogovore.√ Iskapio je svoju čašu. ≈Vidimo se sutra.√ 267


Santa Montefiore

≈Otići ćeš, a da je nisi ni pozdravio?√ Federica je bila bijesna. ≈Mislim da ona nema ni najmanju želju biti pozdravljena, Freddie. A niti ja.√ S tim riječima ljutito je prošao mimo nje i ušao u kuhinju. Celestria je ustuknula, kao da ju je iznenadan vjetar bacio u stranu, i pogledala Federicu i Gaitana tražeći objašnjenje. ≈Pusti ga na miru√, rekao je Gaitano ženi. ≈Tako je nepristojan√, ljutito je odgovorila. ≈Proći će.√ ≈To govoriš već mjesecima.√ ≈Nikada nisam rekao da će biti brzo.√ ≈Morao bi se pribrati.√ Smatrala je da Celestria zaslužuje objašnjenje. ≈Idemo sada jesti√, objavila je i uzela Celestriu pod ruku. ≈Bojim se da je moj zet malo eksplozivan√, rekla je dok su kroz kuhinju odlazili u blagovaonicu. ≈Molim vas, nemojte misliti da se morate ispričavati za njegovu nepristojnost.√ ≈Neki bi se mogli uvrijediti.√ ≈Ja nisam jedna od njih, budite uvjereni. Gaitano√, poviknula je. ≈Htjela bih sjesti do vas da možemo još malo razgovarati o knjigama. Mislim da imamo tako mnogo tema za razgovor.√ ≈I ja√, složio se izvlačeći joj stolac. ≈Tek smo zagrebli površinu.√ Celestriji je bilo ugodno u Gaitanovu društvu. Kljucanje mesa nekog romana bilo je jedino što je njezine misli moglo odvući od muškarca koji je, zbog sitnog prijestupa na grobu njegove žene, bio odlučan pretvoriti je u svojeg neprijatelja.

268


22.

H

amish je sjedio u Sverijevu lokalu i kartao skopu sa starim Leopoldom, njegovim sinom Manfredom i svojim dobrim prijateljem Vitalinom. Sunce je bilo zašlo i na polumračnoj cesti bilo je tiho, osim nekog zalutalog psa koji je prolazio kroz sjene u potrazi za otpacima. Severio je bio nagnut nad šalicom kave i žalio se dvojici suosjećajnih prijatelja zbog žene koja je bila mrzovoljna i više nije htjela s njim spavati. Kratko je pogledao Hamisha, čije je izmučeno lice djelomice skrivala ruka s kartama koje je samo naizgled proučavao, i osjetio je krivnju; on je barem imao ženu na koju se mogao žaliti. Hamish je gledao u karte, ali ih nije vidio. Bio je nezadovoljan, kao da ga je netko izvukao iz vlastita tijela i onda nemarno tresnuo natrag pa ništa nije bilo kako treba. Vrpoljio se na stolcu u pokušaju da se vrati u svoju kožu, ali uzalud. I dalje se osjećao uznemireno i nelagodno. Vitalino ga je pomno promatrao. Bio je prvi prijatelj kojeg je Hamish stekao kada je pet godina prije stigao u Italiju i razumio ga je bolje od ikoga. Htio je uhvatiti njegov pogled i uputiti mu osmijeh suosjećanja, no Hamish je bio izgubljen u mislima. Hamish je prije Natalijine smrti, razmišljao je Vitalino, bio posve drugačiji čovjek. Slikao je sa žarom, svirao glasovir s osjećajem i strašću i sve ih očaravao svojim darom da najobičnije dnevne zadaće pretvori u najveselije moguće priče. Nitko se nije znao smijati kao Hamish. Pravim srčanim smijehom, kada bi zabacivao glavu unatrag. Sada se rijetko smijao takvim grohotom, a Vitalino nije mjesecima 269


Santa Montefiore

vidio nijednu sliku. Ipak, nedavno se počeo otvarati. Kao da je u sebi donio odluku da se počne opet uspinjati liticom s koje je Natalija pala. Počeo je ponovno slikati i posao izgradnje Gaitanove knjižnice ispunio ga je žarom jer su mu knjige, kao i njegovu puncu, bile jedna od velikih ljubavi. Sve do prije nekoliko dana, kada se iz nepoznata razloga njegov uspon iznenada usporio. Ispod kože mu je opet izbijala bljedoća, onaj uznemireni izraz opet je ulazio u bore oko očiju. Opet je imao onaj tajnovit izgled kao u danima nakon Natalijine smrti, kada su se zlonamjerno, u stankama između izražavanja sućuti, šaptom izgovarale optužbe za mutnu priču. Stari Lorenzo pogledao se sa sinom i slegnuo ramenima. Njemu nije bilo lako oduprijeti se želji da ispriča neku dosjetku kako bi Hamisha trgnuo iz odsutnosti. Leopoldo je pogledao Vitalina tražeći savjet. Nije bilo svrhe. Nijedan od njih nije znao što bi. Ako Hamish nije htio govoriti o svojim nevoljama, ništa ga nije moglo na to natjerati. ≈Uzmimo još jednu rundu√, predložio je Vitalino i raz­ igrano potapšao Hamisha po leđima. ≈Ja ću kavu√, odgovorio je Hamish stavljajući svoje karte na stol. Primijetio je zabrinut izraz na licima svojih suigrača. Gledajući jednog pa drugog, ironično im se nasmiješio i zavalio u stolcu. ≈Što je bilo?√, pitao je. ≈Nisi baš svoj√, rekao je Leopoldo; njegov osorni glas bio je iznenađujuće nježan. ≈Jesi li dobro?√ Hamish je uzdahnuo. ≈Večeras baš nisam za igru, žao mi je .√ Manfredo je skupio svoje karte. ≈Pustimo onda karte. Nije dobro za tvoj moral ako stalno gubiš!√, nasmiješio se i Hamish mu je uzvratio mlakim smiješkom. Vitalino je pozvao Severia, koji je teškom mukom prekinuo svoj monolog kako bi im skuhao kavu. ≈Radi se o onoj plavuši, zar ne?√, rekao je Vitalino. Hamish je izgledao zapanjeno. ≈Svi smo je vidjeli. Iskače kao labud među svinjama.√ 270


More izgubljene ljubavi

≈Prava ljepotica√, složio se Leopoldo tresući svojom sjedom glavom. ≈Moraš nastaviti živjeti. Prošle su tri godine. Natalija je kod Boga.√ Hamishevo lice pocrvenjelo je od bijesa. ≈Ne znaš što govoriš, Leopoldo√, zarežao je. ≈Osim toga, nije moj tip.√ ≈Onda će biti moja√, našalio se Manfredo. ≈Samo izvoli√, odgovorio je Hamish ustajući. Bacio je nekoliko lira na stol. ≈Za kavu. Na mene je red.√ Krenuo je prema vratima hvatajući dah. Vani je stao na mjesečini, oslonio se na svoj štap i duboko disao. Iza njega su se otvorila vrata i pojavio se Vitalino, silno zabrinuta lica. ≈Raspalila te je, zar ne?√ ≈Da√, progunđao je Hamish. Krenuo je cestom. Vitalino je išao uz njega. ≈Moraš opet naučiti voljeti, prijatelju. Mlad si...√ ≈Nemoj se truditi!√, prasnuo je Hamish. ≈Leopoldo ne zna o čemu govori. On je ne pozanje.√ ≈Tko je ona?√ Hamish je stao i okrenuo se prema Vitalinu. Nekoliko trenutaka prikupljao je snagu kao da ga košta spomenuti omrznuto ime. ≈Kći Roberta Montaguea.√ Vitalino je uzmaknuo. ≈Bože, što će ona tu?√ ≈Ne znam.√ Nastavio je hodati. ≈Ali volio bih da ode.√ Vitalino je razmišljao. Vidio ju je kako hoda gradom s Nuzzom dan prije. Zadivila ga je njezina ljupkost ∑ bila je bjeloputa i dražesna kao anđeo. Cijeli je grad o njoj govorio. ≈Čuj√, pokušao je. ≈Ona nije Robert Montague. Mislim da nije pošteno osuđivati je samo zato što su u rodu.√ ≈Ne mogu je gledati.√ ≈To se lako rješava√, rekao je Vitalino. ≈Nije šala.√ ≈Zar ne praviš slona od mrava?√ ≈Mislio sam da ćeš od svih ljudi ti razumjeti.√ ≈I razumijem. Ali ona nije njezin otac. Ona je osoba za sebe. Tako se prema njoj trebaš i odnositi. Jeste li razgovarali?√ 271


Santa Montefiore

≈Ne baš.√ Hamish nije spomenuo njihov prvi susret u Natalijinoj grobnici; previše se sramio govoriti o njemu. ≈Dakle ti je uopće ne poznaješ?√ ≈Ne√, priznao je. ≈Unaprijed si je osudio.√ ≈Da.√ ≈Za jednog inteligentnog čovjeka, stvarno si glup!√ Hamish je zatresao glavom. Kako od prijatelja može očekivati da razumije kad ne zna cijelu istinu? Jedino on i Natalija znali su ono što je bilo previše strašno da bi se izreklo. Sljedeća dva dana Celestria je hodala mjestom u nadi da će se vidjeti s neuhvatljivim Salazarom, no svaki put je našla onu istu ženu s istim usplahirenim izrazom na sve mršavijem licu. Dok je čekala da se čovjek vrati, provodila je ugodne trenutke sjedeći u vrtu i čitajući Sagu o Forsyteima, koja joj je odvukla misli s jadne situacije, kao što je Gaitano dobro predvidio. Patnje druge obitelji privremeno su joj pomogle zaboraviti patnje vlastite. Glava ju je boljela od razmišljanja o ocu. Knjiga je donosila olakšanje, kao led koji spušta temperaturu u vrućici. Osjećala je Hamishevu mračnu prisutnost u Conventu iako ga je rijetko viđala. Znala je da radi na Gaitanovoj knjižnici, ali se nije usudila prići joj bliže iako joj je zbog bijesa što je ignorira bilo teško ne misliti na njega. Njegova je bahatost bila nevjerojatna i budila u njoj neprestanu znatiželju. U Conventu je bila pet noći i za to vrijeme oca jedva da je spomenula. Postojao je jedino u njezinim mislima; gurnula ga je u stranu uz pomoć obitelji Forsyte i uz pomoć bilo čega što joj je skretalo pozornost i pomagalo da izbjegne bilo kakvu bol. No to je bilo i pet noći očaja zato što nije uspjela naći Salazara. Zbog Gaitanove djedovske pažnje, Hamisheve grubosti i previše vina preplavila ju je tuga. Otišla je u krevet potištena i samo je htjela zagrliti jastuk i plakati, ali suze 272


More izgubljene ljubavi

nisu dolazile. Izvadila je očevu fotografiju s panama šeširom koju je našla s Federicinim pismom i stavila je na grudi. Nije mogla zaspati i čeznula je da nekako izrazi bol, pa je navukla kućni ogrtač i hodnikom bešumno otišla do glasovira. Sjela je na stolac pred prozorom kroz koji je ulazila srebrnkasta zraka svjetla i obasjavala tipke. Glasovir ju je privlačio od prvog trenutka kad ga je vidjela. Nije željela svirati melodije koje je od djetinjstva marljivo učila nego vlastite pjesme, koje je čula u glavi i koje je čeznula otpjevati. Znala je da ne pjeva dobro. Glas joj nije bio čist nego promukao i nesiguran. Katkada čak nije pogađala note. No to je bio najbolji način na koji je izražavala osjećaje. Kada je pjevala osjećala je da lakše diše, nešto toplo i iscjeljujuće utjecalo je u njezino srce i osjećala je lakoću bivanja. Bio je to njezin tajni užitak. Nikada prije nije joj trebao više nego tada. Oslonivši fotografiju na stalak, položila je ruke na tipke. Polako je počela svirati. Pazila je da svira tiho. Nikoga nije htjela probuditi. Dok su njezini prsti pritiskali akorde osjetila je da se pomalja melodija i počela je pjevušiti. Pjevušenje je preraslo u riječi, a riječi u rečenice koje su govorile o njezinoj ljubavi i njezinoj tuzi, završavajući u pripjevu koji je ponavljala i ponavljala dok joj suze nisu prošle kroz trepavice i izlile se niz obraze. Nije znala da je i Hamish bio nemiran. Izbjegao je susret s njom radom na Gaitanovoj knjižnici i večerom s Vitalinom i njegovom velikom komunikativnom obitelji. Da, upamtio je prijateljev savjet. Nije ga mogao zanemariti zato što je Vitalino imao pravo. Nepravično je suditi ženi prema postupcima njezina oca. Hamish je nemirno spavao. Prevrtao se u vrućini svoje sobe, mučen noćnim strahovima i neugasivim očajem. Otišao je u svježinu svojeg atelijera do kojeg se išlo malim stubištem nedaleko od glasovira. Isprva je mislio da sanja kada je čuo tihe tonove što su dopirali iz hodnika. Suspregnuo je dah i podignuo pogled prema vratima napeto osluškujući. 273


Santa Montefiore

Osim njega, nitko nije svirao. Glas nije čuo, ali je odmah znao tko dodiruje tipke. Vođen znatiželjom na prstima je pošao hodnikom i zavirio iza ugla, pazeći da ostane u sjeni kako ga ne bi vidjela. Ono što je vidio dirnulo ga je duboko i neočekivano. Celestria je sjedila na blijedoj mjesečini, lice joj je sjalo od suza i tiho je pjevala. Kosa joj se valovito spuštala na ramena i padala preko bijelog kućnog ogrtača, labavo svezanog tako da je otkrivao glatki dekolte i čipkani gornji dio negližea. Svirala je tužnu melodiju, spotičući se o tipke, griješila, ali toga kao da nije bila svjesna. Glas joj je bio dubok i prigušen i nije bilo važno što je pjevala pomalo nevješto. Izgledala je lijepo, ali ponajviše ranjivo. Zaboravio je na svoje predrasude i htio ju je zagrliti. Dugo je tako ostao stajati i gledati sa strahopoštovanjem ženu za koju je mislio da je okrutna i bahata. A najviše od svega osjećao je sram. Imao je Vitalino pravo: zaista je glup. Gledao ju je čitav sat, zaboravivši na vrijeme. Napokon je ustala, iscrpljena od plakanja. Obrisala je lice rukavom kućnog ogrtača, nježno spustila poklopac glasovira i vratila se u svoju sobu. Hamish se povukao u sjenu pa ga nije vidjela kad je prolazila. Udahnuo je blag miris zumbula i gledao kako otvara vrata i nestaje unutra. Svladan čežnjom prišuljao se k mjestu gdje je sjedila, kao da će mu biti bliža ako osjeti toplinu sjedala. Iznenada je na stalku vidio fotografiju. Odmah ga je prepoznao. Bila je snimljena tu u Conventu, u svojem prepoznatljivom svijetlom odijelu i s panama šeširom. Uzeo ju je i upitao se: zašto plače zbog oca? Celestria je bila u krevetu kada je fotografija gurnuta pod vrata. Čula je šuškanje kad ju je netko gurnuo ispod. Sjela je i zagledala se u nju, previše uplašena da bi se pomaknula jer je naslutila tko stoji iza toga. Najviše ju je uzrujalo međutim to što ju je sigurno čuo ne samo kako pjeva, nego je također vidio kako plače.

274


23.

K

ada se sljedećega jutra probudila Celestria je vidjela fotografiju na podu pokraj vrata. Danje svjetlo preplavilo je sobu suncem i protjeralo demone iz sjena. Više nije osjećala strah ili sram. Možda su to bili Gaitano ili Federica, a ni jedno od njih neće o njoj misliti ništa lošije zato što je plakala. Podigla ju je i stavila na toaletni stolić, naslonivši je na zrcalo tako da je vidi svaki put kad četka kosu. Doručkovala je rano i, nošena poletom zore, pošla u Salazarov ured. Hoće li danas biti nešto drugačije? Pozvonila je i pričekala da joj žena otvori. Iznenadila se kad ju je jedva prepoznala ∑ našminkanu, s crvenim ružem, frizurom i malo previše rumenila. Žena se nasmiješila i pokazala joj da uđe. Celestria se obradovala. Vratio se neuhvatljivi gospodin Salazar. Žena je rekla nešto nerazumljivo na talijanskom i blago je pogurnula u čekaonicu. Ondje je stajala sofa s dvama naslonjačima, jedna slika mora te vaza sa žutim cvijećem na stoliću. Ponudila je Celestriji piće. ≈Caffé?√ Celestria je odmahnula glavom. Bila je previše napeta da bi gubila vrijeme na ispijanje kave. ≈Pričekajte molim√, rekla je tajnica, koja se očito mučila sa svojim lošim engleskim. Celestria je sjela, pokušavajući izgledati samouvjereno i uzela neki časopis. Tajnica je nestala. U hodniku je čula tih žamor. Vrata su se napokon otvorila i u čekaonicu je ušao naočit sredovječni muškarac koji je nosio izglačano odijelo boje bjelokosti i cipele u dvije nijanse. Bio je nizak i zalizane crne kose, niska čela, debelih obrva koje su podsjećale na dlakave gusjenice i širokoga, 275


Santa Montefiore

samodopadljivog osmijeha čovjeka koji je navikao šarmom probijati obrambene zidove drugih ljudi. ≈Signorina Montague√, brzo je rekao šireći ruke kao da će je zagrliti. ≈Drago mi je što smo se napokon upoznali.√ Njegov engleski bio je dobar, premda s izrazitim naglaskom. Njegove oči boje gorke čokolade procjenjivale su je s divljenjem. ≈Ljepši ste od svojeg oca√, rekao je uz smijeh. ≈Molim, dođite u moj ured.√ Prošla je uz njega, kroz oblak slatkaste kolonjske vode, u prostoriju obloženu drvom, s cijelim jednim zidom pokrivenim policom za knjige, dvama ormarićima za kartoteku od mahagonija između dvaju prozora koji su gledali na omanje popločeno dvorište te širokim stilskim pisaćim stolom primjerenijim gradonačelniku nego provincijskom činovniku. Ponudio joj je da sjedne i potom se spustio u svoj kožni stolac. ≈Ja također imam kćeri√, rekao je pokazujući na obiteljske fotografije koje su stajale u srebrnim okvirima na stolu usred hrpa papira i pored kožne aktovke. ≈Talijanske žene su lijepe, ali vi, signorina, sve ih zasjenjujete.√ Celestria nije bila raspoložena za njegovo prazno laskanje. Bilo je čak nečega uvredljivog u njegovoj pretpostavci da će mu za to biti zahvalna. ≈Došla sam zbog moga oca√, oštro je rekla. ≈Naravno. Signor Montague bio je moj dobar klijent.√ Celestria je bila iznenađena. Nije očekivala da će znati za njegovu smrt. ≈Tko vam je rekao da je umro?√, pitala je. Sada je na Salazaru bio red da se šokira. ≈Umro?√ Zatresao je glavom i uspravio se. ≈Ja uopće nisam rekao da je mrtav.√ ≈Upotrijebili ste prošlo vrijeme.√ ≈I?√ slegnuo je ramenima. ≈Više ne radimo zajedno.√ Zamišljeno je protrljao bradu. ≈Znači, umro je?√ Osmijeh mu je skliznuo s lica ostavljajući opuštene i bezoblične usne. ≈Stradao je na moru.√ 276


More izgubljene ljubavi

≈Kako?√ ≈U nesreći na barci. Utopio se.√ ≈Utopio?√ Salazarove oči uplašeno su se raširile. Iznenada je jako problijedio. ≈Žao mi je zbog vašeg gubitka.√ ≈I meni.√ ≈Kako vam mogu pomoći?√ Otpustio je kravatu jer se počeo znojiti i prisilio se na smješak koji je nesigurno stajao na njegovom licu. ≈Sređujem njegove poslove. Ne znam ništa o njima. Znam samo da vam je redovito slao novac. Voljela bih znati kamo je taj novac otišao.√ Salazar je trenutak oklijevao. Posegnuo je za srebrnom tabakerom, otvorio je i izvadio malu cigaru. ≈Neće vam smetati ako pušim?√ Celestria je odmahnula glavom. Prtljao je po džepu sakoa tražeći upaljač. Znala je da pokušava dobiti na vremenu. ≈Život je samo jedna velika iluzija√, rekao je slegnuvši ramenima. ≈Što hoćete reći?√, Celestria je bila uzrujana. ≈Posao mu je propao. Uzeo je ono malo što je ostalo i nestao. Što da vam kažem?√ ≈Kamo su otišle sve one tisuće funta?√ ≈Potonule, draga moja. Pretpostavljam da su se, da tako kažemo, utopile, kao vaš otac.√ Njegove sitne oči zlonamjerno su zasjale. ≈Ne razumijem. Kakav je to bio posao?√ Salazar je ispustio uzdah i povukao dug dim prije nego što je stavio cigaru na rub staklene pepeljare već pune pepela. Nagnuo se naprijed. Lice mu je sada bilo crveno i oznojeno. ≈Signorina, to je muški svijet. Da sam na vašem mjestu, ja bih poslove prepustio dečkima. Osim toga i sami ste već priznali da ne razumijete. Ja nemam vremena niti strpljenja da vas prosvjetljujem.√ Celestria je bila uvrijeđena. Ustao je i otvorio ladicu iz jednog od ormarića iza sebe. Celestria je pogledala van na 277


Santa Montefiore

dvorište. Na vrhu male kosine sa stubama nalazila se ograda od kovana željeza, odakle se vidjelo nešto što je izgledalo kao lijep voćnjak s jabukama. Stube su je podsjetile na mauzolej u gradu mrtvih i njezine misli opet su se vratile na Hamisha. Salazar se okrenuo donoseći sa sobom neku mapu i sjeo. Stavio ju je na stol i otvorio je. Celestria je gledala preko stola. Prelistavao je nešto što je izgledalo kao prepiska i popisi s brojkama i imenima. ≈Ovo je, draga moja, sve što mi je ostalo od vašeg oca.√ Udario je gornjom stranom dlana po papiru. ≈Što je to?√ ≈Popisi vjerovnika.√ Pogledao je Celestriju i podigao čupavu obrvu. ≈Iza vašeg oca nije ostalo ništa osim srditih ljudi koji traže novac.√ U tom trenutku čulo se kucanje na vratima. Pojavila se usplahirena tajnica. ≈C’è una signora alla porta che dice di volerti vedere, dice che è urgente. E’ arrivata dirattamente da Parigi.√ Nasmiješio se, ali je opet opustio kravatu. ≈Reci joj da sam zauzet√, hladno je odgovorio. ≈Reci joj da dođe opet sutra.√ Tajnica je kimnula i zatvorila vrata za sobom. Celestria se namrštila. ≈Čini se da su me danas žene okupirale. Baš sam sretnik.√ Uzeo je svoju cigaru i ponovno povukao dim. ≈Gdje smo ono stali?√ ≈Kod posla mog oca. Je li radio sam?√ ≈Ne, imao je partnera i, naravno, groficu.√ ≈Groficu?√ Celestria je napravila grimasu. ≈Groficu Valonyju?√ Tajnica je opet pokucala, no sada je sama otvorila. ≈Dice che la vedrá. E furiosa.√ Uzrujano se nasmijuljio. Tajnica je bila vrlo blijeda. Kršila je ruke. Govorila je velikom brzinom, glas joj je bio notu ili dvije viši nego prije. Nakon što je otišla, on je ponovno slegnuo ramenima. ≈Ta žena je zaljubljena u mene√, uzdahnuo je umišljeno. ≈Što da radim? Francuskinje su vrlo nametljive. Njima ne 278


More izgubljene ljubavi

vrijedi reći ne. Svaki dan me zvala iz Pariza i tražila da se vidimo. Možete li vi to zamisliti? Povukao je dim i zastao za trenutak. ≈Imam posla sa svakojakim ljudima, signorina. Od bivšeg kralja Italije do sadašnjeg kralja maslinova ulja. Prema svima imam isti odnos. Poštovanje. Moj posao traži diskreciju. Moji su klijenti važni ljudi koji imaju novac i položaj i baš ne vole da se netko s njima poigrava.√ Stisnuo je oči i gledao je kroz prozirni dimni zastor. ≈Vaš otac je bio špekulant. Nekad je dobio, nekad izgubio, ali igrao je malo previše žestoko. Razumijete li što govorim?√ Celestria je polako kimnula, iako bi voljela da je bio jasniji. ≈Kakvu je ulogu igrala grofica u poslovima moga oca?√ ≈Nikad mi se nije sviđala. Recimo samo to da je bila žalostan lik. Slao ju je kad nije mogao sam doći. Ona više ništa ne znači.√ Iznenada je cijelom zgradom odjeknuo glasan tresak. Utrčala je tajnica. Nastala je strašna strka. Salazar je ustao i nazvao karabinjere. Celestria je provirila iza ugla, gdje je bio razbijen prozor na pročelju. Razbijenoga stakla bilo je po cijelom podu. Za nekoliko minuta stigla su dva policajca u svijetlosmeđim odorama. Salazar je bijesno prošao mimo nje. Uputio je nekoliko odsječnih talijanskih riječi ženi koju je sada odvodila policija. Ona ih je zasula psovkama, pokušavajući se osloboditi. Celestria ju je nakratko vidjela. Bila je lijepa, srednje dobi, sjajna smeđa kosa bila joj je počešljana na stranu i pomno skupljena u čvrstu punđu na zatiljku. Bila je u kostimu boje bjelokosti, sako je bio stegnut u struku a uska suknja sezala je točno do ispod koljena. Bila je u cipelama visokih potpetica od svijetle kože koje su se slagale s torbicom. Nije izgledala kao netko tko baca cigle u prozor, više kao žena koja u jednoj ruci drži čašu šampanjca a u drugoj muštiklu. Salazar se rukovao s Celestrijom. Znala je da joj uskraćuje informacije. No, bio je neuhvatljiv kao i briljantin koji 279


Santa Montefiore

je upotrijebio da zagladi kosu počešljanu unatrag. Za sada nije mogla ništa više učiniti. Otišla je nevoljko, svjesna da nije baš ništa doznala. Dakle grofica je obavljala očeve prljave poslove, ali što je to točno uključivalo? Salazar joj nije ništa odao. Nije imala načina da sazna jer je novac doista bio povučen, a koliko je vidjela nije ni bilo načina da se sazna. Bože, da je barem djed došao s njom. Nije bila sposobna sve to obaviti sama. Otišla je na Piazzu i sjela na sunce na klupu. Mimo nje vukao se konj s kolima natovarenim s pokućstvom od borovine. Gledala ga je i zavidjela čovjeku koji ga je vodio jer se činilo da ga ništa na ovom svijetu ne mući. U trbuhu joj je zakrulilo i shvatila je da je dva popodne i da od doručka nije jela. Mislila je na golemu količinu novca koju je njezin otac navodno podigao u tjednu prije smrti. Kome ga je grofica dala? Je li ga tko ucjenjivao? Ako je tako, što to nije htio da itko sazna? Dvije godine nije imao tvrtku. Potrošio je novac svoje obitelji. Kamo je sve to otišlo? Od čega je bježao? Ustala je kako bi se vratila u Convento kada je na drugom kraju Piazze uočila policijsku postaju. Znatiželja je nadvladala glad i pošla je vidjeti što je bilo s onom Francuskinjom. Činilo se da uokolo nikoga nema. Pogledala je gore, potom niz cestu i stala u podnožje stuba koje su vodile do vrata. Čula je provalu smijeha i potom ženski glas, gladak i svilen kao kondenzirano mlijeko. Odmah ga je prepoznala. Možda, ako bi je Celestria nagovorila da joj pomogne, mogla bi baciti malo svjetla na zagonetnoga Salazara. Celestria je smatrala da nema što izgubiti ako pokuša. Kada je ušla u policijsku postaju ugledala je Francuskinju kako sjedi na stolcu okružena skupinom osmorice ushićenih policajaca. Jedan je pripaljivao cigaretu koju je držala uz grimizne usne, drugi joj je pružao malu šalicu kave. Smijali su se na sve što je rekla. Njezin je talijanski bio čini se besprijekoran. Kada je vidjela Celestriju, oči su joj se 280


More izgubljene ljubavi

suzile i osmijeh pretvorio u mrk pogled. ≈Chi è lei?√, pitala je pokazujući glavom prema Celestriji. ≈Bila sam na sastanku kada...√ ≈...sam ja bacila ciglu u njegov prozor.√ Njezin engleski bio je dobar, no s jakim naglaskom. ≈Što je vaš problem?√ povukla je dim i gledala mlađu ženu s omalovažavanjem. Policajci su se očito zabavljali. ≈Mislim da dijelimo istu sudbinu.√ ≈Možete vi misliti što god želite, chérie.√ Nije pokazala nikakvu želju za udruživanjem. ≈Možemo li govoriti nasamo?√ Francuskinja se podlo nasmijala. ≈Ja sam uhićena, ako možda niste primijetili.√ Prešla je pogledom preko svoje publike i poravnala kapu jednom od policajaca i zatim raz­ igrano potapšala po njoj. ≈Zašto ne odete?√ Celestria se žacnula. Žena je počela govoriti s muškarcima na talijanskom. Svi su se okrenuli k Celestriji i nasmijali. Ona se okrenula i pohitala van dok su joj obrazi gorjeli od poniženja. Prekriživši ruke na prsima bijesno je išla natrag u Convento u sjeni drvoreda borova. ≈Ovaj dolazak ovamo bio je ogromna greška√, ljutito je promrmljala sebi u bradu. ≈Zašto su svi tako grozni?√ Pogledala je prema gradu mrtvih. Kada je ušla na vrata Conventa nabasala je ravno na Hamisha. Ne birajući riječi, ustobočila se i zapanjila ga rekavši točno ono što joj je bilo na umu. ≈O bože, opet vi! Upravo ona osoba koju danas ne želim vidjeti.√ ≈Ja...√, počeo je, ali ga je prekinula glasnim uzdahom. ≈Nemojte se truditi. Ne znam o čemu se radi u ovom mjestu, ali puno je vrlo neuljudnog svijeta. Ondje odakle ja dolazim ljudi su dobroćudni i uljudni. I znate što? Nisu nepristojni Talijani. Ne, Nuzzo je mio, a Freddie i Gaitano su oličenje šarma. Takvi su Škoti i Francuzi, koji bi stvarno trebali biti bolji.√ 281


Santa Montefiore

≈Trebao bih se ispričati√, rekao je namrštivši se, vidljivo uznemiren njezinom provalom gnjeva. ≈Prekasno je za to. Imali ste jako mnogo prilika. Uostalom, nije me ni briga. Moram se pobrinuti za posao. Ja nisam došla ovamo na odmor, znate. Zaista je tako svejedno hoću li se složiti s ljudima kao što ste vi. Moja je zadaća neusporedivo važnija. Zašto ne odete vikati na nekoga drugoga? Ja nemam vremena.√ Prekrižila je ruke i prkosno ga gledala. ≈Zapravo, trebali biste upoznati Francuskinju na koju sam upravo imala nesreću naići. Vrlo biste se lijepo složili!√ Hamish je nevoljko stao u stranu. Bio je zbunjen. Nije od nje očekivao takvu grubost. I to ga je smelo. Gledao je kako brzim korakom prelazi dvorište i nestaje na stubama ne osvrnuvši se. Čak nije prihvatila njegovu ispriku.

282


24.

N

akon ručka Celestria je sastavila brzojav svome djedu. Napisala je da je Salazar bio krajnje nesusretljiv, da najvjerojatnije skriva istinu. To nikako nije mogla otkriti. Ne govori talijanski i nema nikakve ≈veze√ na koje bi se oslonila. Također je spomenula Francuskinju i ciglu koju je ova bacila u prozor. ≈Što da sad radim?√, napisala je i potom se uputila u grad naći poštanski ured. Gospođa Waynebridge i Nuzzo hodali su po vrhu grebena gdje je kamenito tlo prelazilo u čuperke trave i mladice samoniklog bilja. Po vrtoglavom obronku pasle su pahuljaste ovce, koje se očito nisu bojale da će pasti u more. Zrak je bio sladak od ljekovita mirisa stabala eukaliptusa, a zvuk valova koji su zapljuskivali stijene u podnožju predstavljao je glazbenu pratnju njihovoj šetnji. Nuzzo je bio skinuo svoj kaputić i zavrnuo je rukave otkrivajući mišićave preplanule ruke. Beretka mu je štitila glavu od sunca, ali koža na njegovu licu bila je gruba i isušena zato što je većinu života proveo na otvorenom, izložen na milost i nemilost prirodi. Gospođi Waynebridge bilo je vruće pod šeširom i godio joj je povjetarac koji je dolazio s mora. Sunce je stajalo visoko na nebu i već je vidjela kako njezina bijela koža postaje ružičasta na pjegavim podlakticama. Nuzzo se razigrano trudio učiti je talijanski pokazujući stvari i izgovarajući njihova imena s onom istom jasnoćom s kojom se predstavio kada su prve večeri došle. 283


Santa Montefiore

≈Pecora√, rekao je pokazujući ovce. ≈Pecora√, odgovorila je. Lice mu se ozarilo od uzbuđenja. ≈Pecora, brava!√ Gledao je uokolo tražeći nešto drugo. ≈Mare√, rekao je pokazujući more. ≈Mare.√ ≈Mare√, odgovorila je. ≈Brava, signora. Mare.√ Gospođa Waynebridge osjećala je da joj srce raste. Nuzzovo oduševljenje utjecalo je na to da se ponovno osjeća mladom. ≈Cielo√, rekao je zamahujući rukom prema nebu. ≈Cielo.√ ≈Cielo√, ponovila je. Oduševljeno je zatresao glavom. ≈Bravissima!√, uzviknuo je. Potom se sagnuo i ubrao žut cvjetić koji se skrivao između dviju bijelih stijena. ≈Fiore√, rekao je pružajući joj ga. ≈Fiore√, tiho je ponovila. Gledao je u nju očima punih ljubavi. ≈Bella√, sramežljivo je rekao. Gospođa Waynebridge se zbunila. Čak je i ona znala što znači bella. Spustila je pogled na cvjetić. ≈Bella√, rekla je. ≈No, signora√, odmahnuo je glavom pokazujući na nju. ≈Lei é bella.√ Gospođa Waynebridge ga je pogledala. ≈Ja?√ ≈Si, signora. Lei è bellissima.√ Celestria se vratila iz pošte i prošla kroz kuhinju kako bi sjela na klupu u vrtu okružena glinenim posudama s lavandom. U mirisnom spokoju vrta s biljem razmišljala je o svojem sljedećem potezu. Njezin sastanak sa Salazarom nije urodio plodom. Nije joj preostajalo drugo nego čekati djedove upute. Koliko god se trudila nije mogla ignorirati Hamishevo lice, koje joj je stalno iskrsavalo pred očima u svim mogućim prigodama i tražilo da ga primijeti. S prijezirom ga je izbacila iz glave kada se gospođa Waynebridge konačno vratila sa svojeg izleta, rumena i blistavih očiju, ljupko poskakujući u hodu. Među prstima je vrtjela malen žuti cvijet. 284


More izgubljene ljubavi

≈Ništa nisam saznala√, rekla joj je Celestria. ≈Ne znam gdje sada tražiti.√ Gospođa Waynebridge sjela je pokraj nje, zahvalna za sjenu velikog platnenog suncobrana. ≈Možda tražite nešto čega nema.√ ≈Ne, tu nečega ima. Ali mi čovjek ne želi reći. Poigravao se sa mnom kao mačka s mišem. Ne govorim jezik. Nema načina da saznam je li govorio istinu.√ ≈Zašto se jednostavno ne izvalite i uživate u odmoru?√ Gospođa Waynebridge tajnovito se nasmiješila, skinula šešir i počela se njime hladiti. ≈Mjesto je prekrasno. Bella, pecora, cielo, mare, fiore, bella...√ ≈Zato što se neću smiriti dok ne saznam zašto se moj otac ubio. Slutim da je to bila ucjena.√ ≈Ucjena?√ ≈Žao mi je, Waynie. Ne mogu očekivati od vas da razumijete ako vas nisam obavještavala o situaciji. Moj sastanak nije donio rezultate ali sam upoznala jednu strašnu Francuskinju koja je bacila ciglu u prozor Salazareva ureda pa ju je odvukla policija. Očito da nije baš omiljen. Ovaj grad je pun neotesanih ljudi.√ ≈Kao i nekih vrlo dragih ljudi.√ Gospođa Waynebridge gledala je narančina stabla koja su se pružala od vrta do male skupine kuća koje su se borile za sjenu ispod golemih borova. ≈Bolje rečeno ljudi od flerta, rekla bih. Doista Waynie, ja sam u šoku. Niste ovdje ni tjedan dana!√ Gospođa Waynebridge igrala se s cvjetićem. ≈Malo flerta ne škodi. Mislim da nisam pogledala drugog muškarca otkako je moj Alfie umro. Taj Nuzzo je pravi vrag.√ ≈Kako komunicirate? On ne zna engleski.√ ≈Snalazimo se.√ Celestria nije mogla mirno sjediti i predložila je da pođu u šetnju. Gospođa Waynebridge je odbila, umorna od 285


Santa Montefiore

svojega jutarnjeg izleta. Bila je sretna tu na suncu sama sa svojim mislima. Već jako dugo nije imala tako lijepe misli. I tako je Celestria otišla sama. Uzrujala se kada je shvatila da je svuda gdje je pogledala tražila Hamisha, no umjesto toga našla je gospođu Halifax na vrhu grebena kako slika malenu utvrdu koja više ničemu nije služila. ≈Znate li√, rekla je gledajući more, ≈da su Puglijom vladali Grci, Rimljani, Bizantinci, Normani, Franci, Španjolci i Napolitanci. Te su promatračnice bile izgrađene zbog mogućnosti dolaska Turaka. Slali su signale po obali paleći vatre i upozoravali jedni druge na napad. Strašno je romantično, slažete se?√ Celestria je sjela na suhu, šiljastu travu i pogledala prema moru. ≈Ima tu i lijepih maorskih zdanja. Sjajna mješavina različitih kultura. Obožavam je.√ ≈Mislila sam da će izgledati kao Toskana.√ Gospođa Halifax se nasmijala. ≈To svakako ne. U tome je cijela draž.√ ≈Vi vrlo dobro slikate√, rekla je Celestria gledajući platno. ≈Imam već godine prakse.√ ≈Zar vam ne dodija?√ ≈Nikako. Zašto bi mi dodijalo? Svaki je prizor koji slikam drugačiji.√ ≈Ali vi ste sve vrijeme sami.√ ≈Ali okružena sam čudesnom ljepotom prirode. Ona mi ispunjava dušu. Osim toga, volim biti sama sa svojim mislima. Prisjećam se prošlosti. To me čini sretnom.√ ≈Zašto se niste vratili u Francusku?√ ≈Ah, probudila sam vašu znatiželju.√ ≈Rekli ste mi da ćete mi ispričati.√ Prestala je slikati. ≈Zaljubila sam se.√ Celestria je izgledala iznenađena. ≈Zaljubili ste se?√ ≈Znam što mislite. Stare žene se ne zaljubljuju. Ali nije ono što mislite. Zaljubila sam se u jednog malog dečka koji je živio u Châteauu.√ ≈A√, kimnula je Celestria. 286


More izgubljene ljubavi

≈Majka mu je radila ondje. Bio je nijem. Prekrasno malo biće. Tako divan, s dječje plavom kosom i krupnim, radoznalim, pametnim plavim očima. Podsjećao me na moga sina.√ Uzdahnula je i počela ponovno slikati. ≈A onda jednoga dana na misi, dogodilo se čudo. Bog mu je vratio glas.√ ≈Pravo čudo?√ ≈Da. Čuda se događaju, znate, ponekad. Ako im dopustite.√ ≈Što je bilo s njim?√ ≈Otišli su u Ameriku. Njegova majka se zaljubila u Amerikanca. Ne okrivljujem je. Bio je pravi frajer. Châteauu je tada za mene izgubio privlačnost. Bez Mische izgledao je hladan pust i neveseo. Nikada više nisam otišla. Ali uvijek ga se sjećam. Postoji u mojem srcu jedno mjesto gdje počiva zajedno s mojim sinom i mužem.√ ≈To je sigurno tužno mjesto√, rekla je Celestria. ≈Tužno? Ne, dušo, to je najsretnije mjesto na svijetu, puno sjećanja na ljude koje sam voljela. Naučit ćete da ljubav može imati najrazličitije ruho. Pogodi vas kad najmanje očekujete i često kad je baš i ne želite. Katkada se to dogodi tako brzo da vas cijelu obuzme. U konačnici, ništa nije tako važno kao ljubav. To je jedina stvar koju nosite sa sobom kad umrete.√ Gospođa Halifax gledala je more, a sjetan osmijeh grijao je njezino lice zajedno sa suncem. ≈Ovdje je vrlo tiho, zar ne?√, rekla je Celestria. ≈Trebat će neko vrijeme da izbacite iz organizma onaj grozni grad.√ ≈Ah, ja London obožavam√, rekla je vedro. ≈I meni se sviđa u vrlo malim dozama! Želite li nešto naslikati?√ ≈Ah, mislim da ne bi bilo baš dobro.√ ≈Zašto ne biste pokušali? Pogledajte u moju torbu, tamo ćete naći blok za skiciranje, pa možete uzeti komad ugljena i pokušati. Ako ne želite, ne morate nikom pokazati.√ Kako nije imala što drugo raditi dok djed ne stigne, Celestria je crtala gospođu Halifax. Stara je žena sjedila 287


Santa Montefiore

zaklonjena slamnatim šeširom u sjeni skvrčena zimzelena stabla čije su grane stajale nisko i imale bodljikave, neprijateljske listove, i svako malo stavljala je ispred nosa kist kako bi mjerila udaljenosti. Dok je crtala, Celestria je gospođu Halifax zabavljala zgodama o svojoj obitelji u Cornwallu. Gospođa Halifax glasno se smijala. ≈O bože, baš ste duhoviti√, rekla je otirući oči. ≈Vaša teta Penelope zbilja je čudnovata.√ ≈Vrlo je sladunjava√, rekla je Celestria gledajući gospođu Halifax kako se opet smije. ≈Kao zdjela prezrelih crvenih šljiva!√ Celestria je grozno crtala, ali to nije bilo važno. Otkrila je da uživa u miru tog popodneva, nježnom zvuku mora koje je zapljuskivalo stijene i udaljenom lavežu nekog psa. Uživala je i u gospođi Halifax. ≈Vi ste lijepa djevojka, Celestria. Sigurno imate nekoliko kavalira u Engleskoj?√ Celestria je pomislila na Aidana. ≈Pa i ne√, odgovorila je, a onda zaključila da nema smisla lagati nekome tko nema nikakve veze s njezinim životom kod kuće i dodala: ≈Zapravo, pristala sam udati se za nekoga.√ ≈Ah, morat ćete to razvrgnuti, zar ne?√ Celestria je izgledala iznenađena. ≈Zašto bih to učinila?√ ≈Zato što niste zaljubljeni. To je očito.√ ≈Ali, on je jako fin.√ ≈Ako je ‘fin’ najbolji pridjev kojeg se možete sjetiti, ja bih definitivno izbjegla putovanje do oltara. Zar vam nisu branili koristiti tu riječ u školi? Meni jesu. Draga moja, ako se zemlja ne pomakne, to nije to.√ ≈Ali gospođo Halifax, zemlja se nikad nije pomaknula.√ ≈Bože, dušo, pa vi ste još dijete! Imate puno vremena za potrese. Vjerujte mi, zemlja će se pomaknuti. Drhtat će i tresti se i okretati oko sebe, i nećete nimalo sumnjati da ste zaljubljeni preko ušiju. Uzgred, zovite me, molim vas, Daphne.√ * 288


More izgubljene ljubavi

Te večeri, u Conventu, Celestria se okupala i odjenula za večeru. Pitala se kako je njezin djed shvatio brzojav i nadala se da je odlučio pridružiti joj se. Dugo je boravila u svojoj sobi utrljavajući ulje u tijelo i stavljajući svijetloružičasti lak na nokte na nogama. Onda je u dvorištu pod prozorom čula sada već poznat glas. Omotala se ručnikom i požurila proviriti kroz škure. Ondje je, razgovarajući s puncem, stajao Hamish. Stisnulo joj se u trbuhu. Pokazivao je na različita mjesta ispod samostanskog trijema, a Gaitano je zamišljeno trljao bradu. Govorili su talijanski. Celestria se odjenula, a cijelo joj je tijelo drhtalo od iznenadne navale adrenalina. Dobro je postupila kada mu se suprotstavila. Umjesto da se osjeća bijesno i defanzivno, upornost ju je osnažila. Uvukla se u lijepu ljetnu haljinu bez rukava koja joj je dopirala do sredine listova i isticala njezinu vitkost te svijetloplavi kašmirski kardigan. U zapešća i iza ušiju utrljala je parfem s mirisom zumbula. Bila je uvjerena da će nakon njihova prethodnog sukoba večeras doći na večeru, makar zato da njegova bude posljednja. Sjurila se kamenim stubištem i izašla na dvorište. Pogledala je niska vrata kroz koja su Hamish i Gaitano bili izašli tek nekoliko minuta prije i ponadala se da će opet doći odatle. Sagnula se pomilovati Prima, koji je pospano ležao na jednom od grimiznih jastuka koji su stajali jedan na drugom pod trijemom pokraj niskog stola s lijepim ručno izrezbarenim lutkama iz Afganistana. Nastojala je dobiti na vremenu, no nisu se pojavili. Napokon, kada je u dvorištu postalo tamnije, znala je da bi trebala otići u blagovaonicu. Gospođa Halifax već je bila u srdačnom razgovoru s gospođom Waynebridge i Federicom. Od muškaraca nigdje nije bilo ni traga. ≈Oprostite što kasnim√, ispričala se Celestria zauzimajući mjesto pokraj Federice, nasuprot drugim dvjema ženama. 289


Santa Montefiore

≈U Conventu ne postoji ‘kasno’√, rekla je Federica. ≈Vi ste naše gošće i možete doći i otići kad god želite. Osim toga, niste posljednji.√ ≈Divno izgledate, Celestria√, rekla je gospođa Waynebridge. ≈Ne mislite li tako, gospođo Halifax?√ ≈Ah, da mi je biti opet mlada i moći nositi tako lijepe, ženstvene stvari√, odgovorila je starija žena smiješeći se Celestriji. ≈To nadoknađujem time što nosim luckaste cipele.√ Celestria je primijetila da je stol postavljen za još dvije osobe i pretpostavila da su to Gaitano i Hamish. Osjetila je kako joj srce ubrzano tuče pri pomisli na mogućnost još jednog sukobljavanja s mračno privlačnim Škotom. ≈Večeras je za vas došao brzojav√, rekla je Federica. ≈Bolje da vam ga dam prije nego što zaboravim.√ Gurnula je ruku u džep i izvadila bijelu omotnicu. Celestria ju je uzbuđeno otvorila. ≈Sigurno je od moga djeda√, rekla je sretno. Onda se snuždila. ≈Neće doći√, promrsila je razočarano. ≈Što kaže?√, pitala je gospođa Waynebridge, nadajući se da neće morati otići sada kada je počela uživati. Žuti cvjetić već je bila stavila među stranice svoje knjige. ≈Najdraža moja Sherlockice, ako itko može ući u bit stvari, onda si to ti. Upotrijebi svoje lukavstvo i maštu. Nije li već vrijeme da se Engleska sprijatelji s Francuskom?√ ≈Što sad to znači?√, pitala je gospođa Waynebridge. ≈Znam što hoće reći. Samo sam se nadala da će mi doći pomoći. Znate√, rekla je Federici, spuštenih ramena, ≈nisam došla samo na odmor. Došla sam otkriti zašto se moj otac ubio.√ Federica je problijedjela. ≈On se ubio?√ ≈Bojim se da vam nisam rekla cijelu istinu.√ ≈Nemojte se ispričavati√, blago je rekla Federica dodirnuvši joj ruku. ≈Nemate se za što ispričavati.√ No lice starije žene objesilo se od tuge. ≈Ne bi li bilo bolje pustiti ga da počiva u miru?√ ≈To nipošto. Odlučila sam.√ 290


More izgubljene ljubavi

Prije nego što je uspjela reći još koju riječ, kroz kuhinju je ušla Francuskinja koju je Celestria posljednji put vidjela u policijskoj postaji. ≈Kakav dan√, rekla je ljutito ≈Sada ste već dvije√, rekla je gospođa Halifax. Celestria je užasnuto gledala Francuskinju. Više nije bila u svojem svijetlom kostimu nego u mornarsko plavim pamučnim hlačama i bijeloj prugastoj majici. Oko vrata je bila svezala svilen šal. Kosa joj je bila očešljana od lica u konjski rep i padala je niz leđa. Tik iznad gornje usne nalazio se tanak bijeli ožiljak, koji je dopirao gotovo do nosa. ≈Mislim da Celestriju niste upoznali√, rekla je Federica. Francuskinja je pogledala mladu ženu. Odmah ju je prepoznala. ≈Srele smo se. Bojim se da sam bila prilično nepristojna. Ispričavam se. Zovem se Armel.√ Pružila je ruku. ≈Imala sam jednostavno loš dan.√ ≈Meni se baš ne čini tako loš√, suho je rekla Celestria. ≈No, dobro, izgled zna prevariti. Ne znate vi ni pola toga.√ Sjela je. Luigi joj je natočio vino. Prvo ga je pomirisala i zatim otpila gutljaj. ≈Vrlo dobro√, rekla je, ≈za talijansko vino.√ Federica nije ništa rekla na njezin komentar, koji je Celestria smatrala beskrajno nepristojnim. ≈Što ste vi radili kod onog prevaranta?√, pitala je Celestriju. Celestria je osjetila kako se stisnula; nje se to nije ticalo. No sjetila se djedova savjeta i zaključila da, želi li nešto saznati, mora nešto i ponuditi. ≈Vjerujem da je ukrao novac moga oca√, rekla je uporno gledajući Armel. Federica je zatresla glavom. ≈Bojim se da ja tom Salazaru ne bih nimalo vjerovala.√ ≈Arogantni gad√, dodala je Celestria. ≈Vi i ja imamo nešto zajedničko√, rekla je Armel mrko, kršeći duge preplanule prste. ≈Mislim da je ukrao i novac moga muža.√ 291


Santa Montefiore

≈Mislite li da mu žene svaki tjedan razbijaju prozor ciglama?√, rekla je Celestria uz slabašan smješak. ≈To je nevjerojatno!√, poviknula je Federica. ≈Da se obje pojavite u isto vrijeme.√ ≈Taj tip, Salazar, ne zna što ga je snašlo√, rekla je gospođa Halifax i promuklo se nasmijala. ≈Pokušala sam nešto saznati od policije√, rekla je Armel ozbiljno, gledajući Celestriju ispod puštenih vjeđa. ≈Mislila sam da ste samo predsjedali sudom√, rekla je Celestria. Armel se nije nasmiješila. ≈Uz malo nagovaranja, nadala sam se otkriti da ima nekakav dosje s takvim stvarima.√ Celestria je sigurno izgledala skeptično, jer je Armel pucnula jezikom i mrzovoljno dodala: ≈To ne mogu sama. U Italiji nemam nikakvih veza. Sasvim sam slučajno otkrila da je moj muž slao novac Salazaru. Hoću znati kamo je sve to nestalo. Salazar je rekao da ga je podigao. To nije točno.√ Celestria se prestala smijati. Osjetila je slabost kada joj se krv povukla iz lica. ≈Vaš suprug šalje novac Salazaru?√ polako je ponovila. ≈Slao je novac Salazaru. Moj suprug je mrtav.√ Federica je gledala jednu pa drugu. ≈Sada se već bojim√, rekla je hvatajući se za krunicu koja joj je visjela oko vrata. ≈To je ludilo.√ Celestria je osjetila da se prostorija okreće oko nje. Zurila je u Armel. ≈Imamo više zajedničkoga nego što mislite√, rekla je. ≈Moj je otac također mrtav.√ Armelina hladna fasada sada se urušila. Oči su joj zasvjetlucale i usne počele drhtati. ≈Oprostite√, prošaptala je. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se pribere, a za to su se vrijeme Celestria i gospođa Waynebridge začuđeno pogledale. Gospođa Halifax nije znala što da misli o naglom obratu događaja, a Federicin strah je porastao. U Marelatteu se događalo nešto vrlo zloslutno. ≈Moramo razgovarati, vi i ja√, rekla je Armel napokon. ≈Možda nismo same.√ 292


More izgubljene ljubavi

≈Mislite da bi moglo biti i drugih?√ ≈Uvjerena sam. Zašto ne?√ Slegnula je ramenima. ≈Salazar je nepošten čovjek. Mislim da je moj suprug umoren. Mislim da je iza toga stajao Salazar.√ ≈Što ćemo poduzeti?√, pitala je Celestria grickajući kožicu oko nokta na palcu. Armelino lijepo lice izgledalo je sada starije i manje strogo. ≈Ne znam. Ali imamo jedna drugu.√ Na silu se nasmiješila, no u očima se nije vidjelo ništa osim bespomoćnosti. ≈Nemojte nas izostaviti√, rekla je Federica, kojoj se boja vratila u obraze. ≈Imate i nas. Ne zaboravite, ja sam Talijanka i imam veze.√ Okrenula se k Celestriji, a sumnja koja je bila bacila sjenu na njezino lice sada se raspršila. ≈Želim pomoći√, rekla je. ≈Doista želim pomoći.√ U tom trenutku u prostoriju je ušao Gaitano praćen Primom i drugim psima. ≈Ispričavam se√, rekao je vedro i zauzeo posljednje preostalo mjesto. Celestriju je preplavio val razočaranja kada je shvatila da im se Hamish očito neće pridružiti na večeri. ≈Morao sam neke stvari raspraviti sa svojim zetom. To je projekt koji traje. Rad iz ljubavi.√ ≈Još uvijek preuređujemo sobe√, dodala je Federica, pokušavajući raspršiti zlokobnost ozračja koje su dvije žene naglo stvorile u prostoriji. No njezina muža nije moglo prevariti njezino veselo raspoloženje. ≈Što se događa?√, ozbiljno je pitao prelazeći pogledom preko lica četiriju žena. Federica je uzdahnula i ispričala mu cijelu priču. ≈To je vrlo neobično√, rekao je napokon. ≈Jedan Englez i jedan Francuz umru nakon što su prebacili golem novac Salazaru.√ ≈Moj muž nije bio Francuz√, upala mu je u riječ Armel. ≈Bio je Englez.√ ≈Moj otac je puno radio u Parizu√, rekla je Celestria. ≈Moj muž je puno radio u Londonu.√ 293


Santa Montefiore

≈Ne mislite valjda...√ Celestrijin se glas izgubio. Doista, bila bi to prevelika slučajnost. ≈... da su se poznavali?√, rekla je Armel. Otpila je gutljaj vina. ≈Sad kad ste to spomenuli, zašto ne?√

294


25.

P

oslije večere Armel je izvadila svoju treću cigaretu i iskapila svoje vino. ≈Samo ću vam reći da ne odlazim dok ne razotkrijem ubojicu mog muža√, rekla je nesigurno ustajući. Sada više nije bila ni sjena one nagle, bahate žene koju je Celestria bila vidjela u policijskoj postaji. Izgledala je krhka i očajna, sjene pod očima naglašavao je jantarni sjaj svijeća. Gaitano je izvukao svoj stolac. ≈Dopustite da vas otpratim do vaše sobe√, rekao je i nije odbila. Gospođa Waynebridge predložila je Celestriji da ranije legne. ≈Imali ste dug dan√, blago je rekla. ≈Sada vam treba dobar san.√ Celestria se nije bunila. Iznenada je od iscrpljenosti među očima osjetila težinu. Federica i gospođa Halifax zaželjele su joj laku noć i napustile prostoriju s gospođom Waynebridge, koja se vukla iza nje. Dok je išla hodnikom uočila je malo stubište koje je vodilo u sobu koju prije nije bila vidjela. Vrata su bila odškrinuta. Unutra je gorjelo svjetlo, činilo se da nema nikoga. Razabrala je samo stol s posudama za boju. Srce joj je stalo. To je sigurno Hamishev atelijer, pomislila je otkrivajući skriven izvor energije kada je razočaranje ishlapjelo. S gospođom Waynebridge rastala se pred svojom sobom. Stajala je pred zrcalom u lijepoj bijeloj haljini i gledala svoj odraz. Sva sređena, a nemam kamo ići, mislila je. U Marelatteu nije bilo nikakvih zabava. Samo Hamish sa svojom mračnom zagonetnom prisutnošću. Očito ju je i dalje izbjegavao. Ne razmišljajući dalje izašla je iz sobe i bešumno došla do mjesta gdje je malo stubište obećavalo blizinu muškarca 295


Santa Montefiore

koji je raspalio njezinu maštu. Ogledala se oko sebe kako bi se uvjerila da nema nikoga i potom se popela stubama. Srce joj je lupalo kada je pogurnula vrata i otvorila ih uz laganu škripu. Našla se u kvadratičnoj sobi s prozorčićem koji je gledao na more. Mjesec je bio pun i osvjetljavao je vodu jakim srebrnim zrakama. Slijeva se nalazio stol pokriven isušenim bojama te raznobojnim limenkama i tubama vodenih i uljanih boja. Bili su tu i zamrljani vrčevi s kistovima i tanke smeđe kutijice složene jedna na drugu. Na desnoj strani uza zid su bila prislonjena velika platna. Prišla je da ih pogleda. Užasnula se kada je vidjela da su mnoga bila turobni i mračni prikazi demonskih lica. Neke su slike bile tako apstraktne, da nije znala što predstavljaju. Slike Daphne Halifax bile su u usporedbi s paklenskim Hamishevim kompozicijama upravo rajske. Razmišljala je o tome u kakvom je on duševnom stanju kad stvara takve mučne slike. Naslonila ih je natrag na zid i okrenula se platnu koje je stajalo na stalku. Slika je još bila sjajna i vlažna. Sigurno ju je naslikao tog dana. Kao i ostale, bila je mračna. U dnu slike zgrbio se neki muškarac umotan u crn ogrtač, okrenut tako da mu je nije mogla vidjeti lice. Pred njim, u desnom kutu slike, bila su odškrinuta vrata, a oko vrata zlatna svjet­lost koja je dopirala s druge strane. Bila je tako blještava u usporedbi s mutnošću svijeta u kojem je živio pogrbljeni čovjek. Pružila je ruku i dodirnula platno. Boja je još bila ljepljiva. Povukla je prste i protrljala ih da ukloni boju koja joj se uhvatila za kožu. Stresavši se cijelim tijelom, osjetila je njegovu osamljenost i želju da otvori vrata i pusti svjetlo da uđe. Slika je uzburkala u njoj nešto čudnovato i neki nepoznato dubok osjećaj sućuti. Iznenada je čula korake u hodniku. Ukipila se. Nije se imala kamo sakriti. Okrenula se, njezin um je smišljao prikladnu izliku za još jedan upad u njegov svijet. Prije, osjećala se tako hrabro. Sada se osjećala glupo. Kada je sjena 296


More izgubljene ljubavi

nekog muškarca pala s mjesta gdje su bila vrata, preznojila se od straha i srce joj je počelo glasno i brzo tući. Silno joj je laknulo kada je vidjela da je to Gaitano, a ne Hamish. Pogledao ju je sa smješkom. ≈Bojim se da me svladala znatiželja√, priznala je. Nasmiješio se i odmahnuo glavom. ≈Hrabri ste u toj svojoj znatiželji.√ ≈Možda previše hrabra. On me prezire zato što sam ušla u grobnicu njegove žene. Da me je našao kako gledam njegove slike, vjerojatno bi me udavio.√ ≈Za njega je Natalijin grob sveto mjesto.√ ≈Sada to znam. Pogriješila sam. Nisam trebala ući. Hodala sam po njezinom grobu.√ ≈Ja ne vjerujem u zadržavanje mrtvih. Moramo ih pustiti da odu.√ ≈Sudeći prema ovim slikama, ne bih rekla da je on spreman pustiti je.√ Gaitano je uzdahnuo. ≈To je zato što to ne želi. Prepun je krivnje zato što je bio s njom kada je pala s litice. Misli da je to bila njegova krivnja. Freddie i ja ne mislimo tako. Bio je nesretan slučaj.√ ≈Žao mi je.√ Celestria je gledala u sliku i sada joj je bilo jasno zašto nije mogao dohvatiti svjetlo iza vrata. Smatrao je da to ne zaslužuje. ≈Natalija je umrla prije tri godine. Ona ne bi htjela da je stalno oplakujemo. Bila je vedar, bezbrižan duh koji je vjerovao u svijet poslije smrti. Nije ga se bojala, pa ga se ni mi ne trebamo bojati.√ ≈Smrt moga oca skršila je moju obitelj√, rekla je htijući da zna kako i ona razumije gubitak. Kako nije netko tko se naslađuje tuđom nesrećom. ≈Moja majka je neutješna. Moj otac joj je bio sve. Bez njega je izgubljena.√ Okrenuo se prema njoj zamišljeno trljajući bradu. ≈Ako mogu učiniti bilo što da pomognem vama i Armel, učinit 297


Santa Montefiore

ću to. Najbolje je da sve prespavamo. Svatko ima svoje slabe točke, čak i Salazar.√ ≈Hvala vam√, odgovorila je. ≈Ne dajte da vas Hamish zastraši. Ispod tvrdog oklopa vrlo je mekan.√ ≈Ah, uopće ga se ne bojim. Možemo se jednostavno izbjegavati.√ Gaitano se lukavo nasmiješio. ≈Naravno da možete.√ Kada su napuštali sobicu Gaitano je ugasio svjetlo i zat­ vorio vrata. Celestria je htjela pitati gdje je Hamish, zašto im se nije pridružio za večerom, no znala je da se to nju ne tiče. Gaitano ju je otpratio do njezine sobe i zaželio joj laku noć. Svukla se i oprala zube. Kad je ulazila u krevet, čula je treskanje ulaznih vrata i korake u dvorištu. Nešto ju je natjeralo da ode do prozora. Kad je povirila kroz proreze u škurama zapanjila se vidjevši da Hamish gleda gore u njezin prozor. Prošao je rukom kroz kosu, oklijevajući trenutak kao da razmišlja što dalje učiniti. Pogledi su im se načas sreli. Trgnula se kao oparena, a obrazi su joj gorjeli od srama što ju je uhvatio kako ga gleda. Ostala je ukočena žaleći što je provirila kroz škure i što nije pričekala da se koraci izgube. Napokon je legla u krevet i ugasila svjetlo. Taj trenutak bezglasnog razgovora ucrtao se u njezin um kao fotografija iz nekog filma; njegovo lice, uhvaćeno u grimasi, iznenada postaje lijepo na svjetlosti mjeseca. Osjećala je da su nekako povezani, kao da ju je privlačio k sebi poput snažna mag­ neta. Ležala je i osluškivala svaki zvuk. Nije prošlo dugo i čula je njegove korake vani na hodniku. Ukočila se u krevetu, jedva se usuđivala disati. Nije bilo nikakva razloga da pokuca na njezina vrata, čak ni da zastane pred njezinom sobom. Ipak, kako su se koraci približavali, bila je sigurna da se pred njezinom sobom usporavaju. Srce joj je tuklo u ušima. Koraci su se sada čuli s druge strane vrata. Osjećala je kako ih njegov pogled progorijeva, kao da vidi u tamnu sobu u 298


More izgubljene ljubavi

kojoj ona leži i dršće u krevetu. Potom su se koraci ponovno čuli i njoj je ostalo pitati se je li joj se sve to samo učinilo. Sljedećega jutra zatekla je Armel u vrtu, skrivenu iza velikih sunčanih naočala, sa šeširom na glavi i malom šalicom kave u ruci. Bila je u onim istim mornarsko plavim pamučnim hlačama koje je nosila večer prije. Kada je ugledala Celestriju, podignula je ruku i mahnula. ≈Bon jour√, rekla je srdačnim glasom. ≈Zašto mi se ne pridružite?√ Celestria je sjela u pleteni naslonjač pokraj nje. ≈Jeste li vidjeli Waynie?√ ≈Mislim da je otišla u grad√, odgovorila je. ≈Sama?√ ≈Ne, s njom je bio neki čovjek.√ ≈Nuzzo√, rekla je Celestria i nasmiješila se. ≈Mislim da je Waynie našla ljubav.√ ≈Blago njoj√, rekla je Armel. ≈Ja sam svoju izgubila.√ Otpila je gutljaj kave. ≈Sinoć sam previše popila. Boli me glava.√ ≈Mnogo je toga trebalo podnijeti√, priznala je Celestria. ≈Što da radimo, Armel?√ Starija žena je odmahnula glavom. ≈Ne znam.√ ≈Sigurno nešto možemo učiniti. Jače smo kao tim.√ ≈Prošle noći poderala sam si mozak razmišljajući o tome kako da se ušuljam u Salazarov ured, ali ako u tom njegovom uredu postoji išta što bi ga moglo teretiti, možete biti sigurni da se toga riješio.√ ≈U onim cipelama izgleda kao neki mafiozo.√ ≈Slutim da se bavio nekakvim poslom, ili ulaganjem, s mojim mužem i vašim ocem, vjerojatno i s drugima, i ostao bez novca. Nitko ne bi povezao dvije smrti u dvjema raz­ ličitim zemljama.√ ≈Kako se zvao vaš muž?√ ≈Benedict Devere. Upoznali smo se na konjskim utrkama prije rata. Bio je tako zgodan, da nisam mogla skinuti pogleda s njega.√ 299


Santa Montefiore

≈Imate li djece?√ ≈Ne. Htjela sam djecu, ali mi nije bilo suđeno. Sada sam previše stara. Da mi je barem nešto ostalo od njega. Dijete koje je dio njega. Vaša majka ima barem vas za utjehu.√ Okretala je prstenje na srednjem prstu lijeve ruke. Jedan prsten imao je krupan dijamant. ≈Imam i mlađeg brata.√ ≈Imate jedno drugo.√ ≈Čovjek shvati koliko se na nekog oslanjao tek nakon što ga više nema.√ ≈Salazar mi nije ukrao samo muža, ostala sam bez ikakva svojeg novca. Imam samo kuću u Parizu i nakit koji mi je Benedict davao tijekom godina i koji malo po malo zalažem. Uskoro mi više ništa neće ostati. Znate, moram taj novac dobiti natrag.√ ≈Čime se Benedict bavio?√, pitala je Celestria. ≈Bio je poduzetnik. Kupovao je i prodavao umjetnička djela, vrhunske konje, nekretnine.√ ≈Podsjeća na moga djeda√, rekla je Celestria. ≈Tek nakon što je umro morala sam se upoznati s njegovim poslovima. Čini se da je sve do posljednjeg novčića dao Salazaru.√ Namrštila se i iskapila šalicu. ≈Sigurno je otkrio ovdje neku dobru mogućnost za ulaganje. To je jedini odgovor. Ali kakvu?√ ≈Mislite li da su Benedict i tata u tome bili zajedno? Ja ne znam točno što je tata radio. No, otkrila sam da su njegove tvrtke prije dvije godine propale. Sve vrijeme koje je navodno bio poslovno u Parizu, bio je ovdje. Je li Benedict ikad spomenuo tatu? Zvao se Robert Montague, Monty.√ Armel je skinula sunčane naočale i u očima joj je zasjalo prepoznavanje. ≈Da, to mi je ime vrlo dobro poznato. Monty je bio vaš otac?√ ≈Da. Jeste li ga upoznali?√ 300


More izgubljene ljubavi

≈Ne. Ali Benedict je govorio o njemu. Nisam imala pojma da su nešto zajedno radili, no sigurno je on bio onaj prijatelj kojeg je imao u Londonu. Vaša majka je Pamela?√ ≈Da.√ ≈Naravno. Amerikanka je kao vi. Benedict mi je pričao o njoj.√ Nasmiješila se sjećajući se. ≈Rekao je da je vrlo lijepa, ali i vrlo zahtijevna.√ ≈Bojim se da joj treba posvetiti mnogo pažnje. Mrzila je kad je tata putovao. Zato ju je toliko potreslo kad se otkrilo da posljednje dvije godine nije radio.√ ≈Možda to nije bio posao koji je prije radio, ali ako je poslovao s Benedictom, radio je, vjerujte mi. Možda to nije bio uredski posao koji je prije obavljao, no ipak, morao je zbog posla putovati.√ ≈Lakše mi je sad kad znam√, rekla je Celestria i srce joj je bilo puno zahvalnosti. ≈To me je toliko mučilo. Pomisao da je moj otac možda putovao kako ne bi bio s nama.√ ≈Čujte, Benedict nije govorio o tome što radi i kamo ide. Sve je to bio dio njegova posla. Nekad bi izgubio, nekad dobio. Nisam se previše upletala. Bio je nezavisan duh. Nije htio da neka čangrizava žena stalno od njega nešto traži.√ ≈Mislim da je mama tatu izluđivala svojim zahtjevima.√ Sjećala se s gorčinom posljednjega razgovora koji je majka vodila s ocem. ≈Rekao mi je da sam razmažena i pohlepna. Rekao je što se prije udaš, to bolje, jer ćeš ispasti ista kao ja i izluđivati ga svojim zahtjevima.√ ≈Pušite?√, Celestria je uzela cigaretu. ≈Mama ne zna što bi sa sobom sad kad tate nema. Znate, nije on Salazaru dao samo vlastiti novac nego i mamin, a da ne spominjem ono što je pripadalo meni i Herryju.√ ≈Mondieu!√ Armel je zatresla glavom i ispuhala dim kroz kut usana. ≈Mora da se radilo o nekoj nevjerojatnoj prilici kad je toliko riskirao.√ 301


Santa Montefiore

≈Znači, vi ne mislite da ga je ukrao?√, Celestriju je bilo sram što su svi bili došli do tog zaključka. ≈Ne nužno. Možda je mislio da će za sve vas dobiti bogatstvo.√ ≈Već smo ga imali√, rekla je Celestria. ≈Možda je mislio da će ga udvostručiti. Ako je bio iole sličan Benedictu, sumnjam da je ikad pomislio da će ga izgubiti. Benedict je ulagao moj novac. I uglavnom se isplatilo.√ ≈Je li i vaš novac dao Salazaru?√ ≈Imala sam ga jako malo, Celestria. Na kraju ga nisam ni smatrala svojim. On se brinuo o meni. Sad kad ga nema, ostala sam sama. Nema se tko brinuti o meni. Četrdeset pet mi je godina i nemam ništa. Morat ću prodati kuću i kupiti stančić. Možete samo zamisliti. Bila sam naviknuta na određeni životni standard. Ostati udovica bilo je već dovoljno gadno, a biti udovica i siromašna, nezamislivo.√ Celestria je barem imala djeda. Armel i Celestriji nije preostajalo drugo nego čekati povoljan trenutak. Armel je bila sigurna da se uz Freddieinu i Gaitanovu pomoć može kod Salazara naći slaba točka. Celestria je bila za čekanje. Što dulje bude čekala, to je bilo vjerojatnije da će nabasati na Hamisha, koji je njezine misli sada zaokupljao gotovo više nego otac. Popodne je provela s gospođom Waynebridge i Daphne Halifax u pratnji razigranoga Nuzza. On i gospođa Waynebridge imali su neku svoju šalu jer su se zadirkivali izgovarajući riječi na svom jeziku, koje je ono drugo moralo ponoviti. Ušli su u grad. Svi su ih mještani srdačno pozdravljali. Djeca su ih s onom istom radoznalošću, hihoćući se i skrivajući usta preplanulim rukama, pratila u malim, vragolastim skupinama poput patuljaka. Ušli su u malu trgovinu s hranom i razglednicama. Za pultom je stajala mlada žena, a njezina ostarjela majka, u crnini od glave do pete, vezla je na stolici u kutu šal, dok se 302


More izgubljene ljubavi

u veži igralo dvoje male djece. Šalili su se s Nuzzom, koji je skinuo beretku kada je ušao. Smijali su se, čak se i sumorna stara gospođa glasno smijala njegovu nestašnom šarmu. Celestria je kupila razglednice za Lotty, Melissu i majku. Izabrala je i jednu za Aidana iz osjećaja krivnje jer Daphne je imala pravo: nije joj nedostajao. Gospođa Waynebridge također je kupila neke razglednice, dok je Daphne razmijenila nekoliko riječi s gazdaricom na lošem talijanskom. Poslije toga su laganim korakom pošli niz obalu, uživajući u stjenovitim dragama po putu. Nuzzo je brao cvijeće i davao ga ženama, no Celestria je znala da sve to bere za Waynie. Htjela je pitati gdje je poginula Hamisheva žena. Litice su bile visoke i strme i mogla je pasti s bilo kojeg mjesta. Nuzzo bi znao. Osjećala je međutim da ne smije pitati. Hamish se nije pojavio ni te večeri. Celestria je bila očajna. Tako je mnogo viđala Freddie i Gaitana, pa kako ju je uspijevao izbjeći? Poželjela je da se nikada nisu sreli na onom groznom mjestu. Onda ne bi čuo kada je o njemu u blagovaonici razgovarala s Daphne. Možda bi se čak sprijateljili. Za večerom je razgovor neočekivano skrenuo na Hamisha. Federica je spomenula kako u Severijevu lokalu u gradu provodi svaku večer i ostaje do jutarnjih sati igrajući skopu s mještanima. Celestriji je sinula luda zamisao. Poslije večere zaželjela je laku noć gospođi Waynebridge, no umjesto da i sama ode na spavanje, iskrala se iz Conventa i pošla u grad. Hodala je žustro pod borovima. Mjesec je blještao i bacao sjene po kamenju na tlu kao da je kakvo srebrno sunce. Zrak je bio ispunjen jakim mirisom drva i trava iz samostanskog vrta, a hladan povjetarac koji je puhao s mora donosio je preko zida grada mrtvih miris ljiljana. Celestria se stresla, pitajući se bi li se trebala vratiti. Što će on misliti 303


Santa Montefiore

kad se ona jednostavno pojavi? Nikoga nije poznavala. Što ako ne bude ondje? A ako bude, što će mu dovraga reći? Stigla je do lokala. Muškarci su u malim skupinama sjedili vani, kartali, pušili i pili. Odjednom je shvatila da nigdje nema žena. Jedan po jedan podizali su poglede. Neki su u nju zurili s neprijateljstvom, drugi s loše prikrivenim veseljem. Pokušala je izgledati samouvjereno, no u sebi se osjećala izgubljeno. Znala je da nije dobrodošla. Iznenada je čula poznat glas kako je oslovljava po imenu. Okrenula se i vidjela kako iza nje stoji Salazar u pretjerano ekstravagant­ nom kaputu sa širokim krznenim ovratnikom i onim staromodnim cipelama u dvije nijanse. Izgledao je smiješno. ≈Gospođice Montague√, rekao je, zabavljajući se što je vidi na tako nesigurnu mjestu. ≈Zadovoljstvo mi je vidjeti vas opet.√ Smiješio se široko i nekako nedolično. Ponovno je ispružio ruke kao da će je zagrliti. ≈Dopustite da vam kupim limoncello. Red je da vam poželim dobrodošlicu u moj grad. Moram se ispričati za naš žurni sastanak. Ona je žena bila prava napast.√ Zatresao je glavom i podigao ruku da je otprati u lokal. Celestria se pravila da mu vjeruje, znajući da je to jedini način da se izvuče iz onoga što je bila očita pogreška. ≈Bila je vrlo nepristojna√, odgovorila je nadajući se da će ga uvući u lažan osjećaj prijateljstva. ≈Francuskinje nemaju nikakvih manira. Mnogo više volim poslovati s Britankama.√ Kada je ušla, osjetila je kako je gleda mnogo pari očiju, srditih, kao da je došla nepozvana na privatnu zabavu. Salazar joj je naručio limoncello i kavu za sebe. ≈Dakle√, rekao je i neskriveno je procjenjivao. ≈Vrlo ste hrabri što ste ovamo došli sami. Severijeva žena radi na šanku samo danju, a ona je zle volje i tvrdoglava kao mazga.√ 304


More izgubljene ljubavi

≈Da?√ mirno je rekla, primjećujući kako njegove grabežljive oči klize po njezinu tijelu kao da se odlučuje koji će dio prvi požderati. ≈Pretvaraju li se talijanski muškarci u vampire čim zađe sunce?√ Nasmijao se. ≈Zar vas vaša majka nije upozorila? Noć nije sigurna za male djevojčice.√ ≈Trebam li se brinuti?√ Slegnuo je ramenima. ≈Sad kad ste sa mnom, ne. Salazar će se brinuti za vas.√ Podigao je pogled prema skupini u kutu, koja se bučno smijala. Celestria se okrenula i za stolom vidjela Hamisha kako karta sa skupinom muškaraca u kapama. Zabacivao je glavu unatrag, smijao se ričući kao lav, a kosa mu je padala s glave poput kuštrave grive. Laknulo joj je. On je međutim nije mogao vidjeti jer je gledao na drugu stranu. Opet se okrenula k Salazaru, zbog kojeg se osjećala sve nelagodnije. ≈Vi ste došli sami?√, pitala je. ≈Naravno√, drsko je odgovorio. ≈Ovo je malen grad, teško da se mogu izgubiti.√ ≈Dokle god ne hodate u sjeni.√ Nasmijao se i dim cigare ispuhnuo joj u lice. ≈Poverina!√ Njegove su se oči zadržale na njezinim usnama dulje nego što je bilo pristojno. ≈Ovo nije mjesto za djevojku, zašto vas ne bih otpratio? Gdje ste odsjeli? U Conventu?√ Prije nego što je uspjela odgovoriti, iza nje se čuo Hamishev glas. ≈U redu je, Salazare. Ja ću je otpratiti. Odsjela je kod nas.√ Celestriji je laknulo previše da bi glumila. Okrenula se prema njemu. ≈Idemo?√, pitao je podigavši obrve, dok mu se na usnama vidjela naznaka smijeha. ≈Ja sam spremna√, odgovorila je. ≈Che peccato*√, rekao je Salazar stavljajući cigaru među usne. ≈Baš smo se počeli bolje upoznavati.√ ≈Reci to svojoj ženi√, rekao je Hamish stavljajući joj ruku na križa i izvodeći je van na ulicu. * kakva šteta ∑ op. pr. 305


Santa Montefiore

≈Hvala√, rekla je prekriživši ruke i tresući se, više od straha nego od živaca. ≈Za što? Što ne vičem na vas?√ Cinično se nasmiješio. ≈Ne, nego za to što ste me spasili od Salazara.√ ≈Vi ste lakoumna Amerikanka√, rekao je, jednom se rukom oslonio na svoj štap, a drugu gurnuo u džep hlača. ≈Što ste mislili, gdje ste? Na Manhattanu?√

306


26.

P

ošli su cestom prema Conventu. Hamish se oslanjao na štap i zbog šepanja nije mogao hodati brzo. Celestria je osjećala svako vlakno u svojem tijelu, živci su joj bili napeti kao životinji koja se sprema reagirati, ne znajući je li joj prijatelj ili neprijatelj. Jedno je međutim bilo izvjesno: sada je više nije mogao izbjeći. ≈Što vam je zaboga došlo da odete u taj lokal?√, pitao je grubo. ≈U Conventu mi je bilo dosadno. Nije mi se još spavalo.√ ≈Je li vam to običaj noću sama lutati ulicama?√ ≈Naravno da ne! Što hoćete reći?√ ≈Šalim se. Ovo možda jest malo mjesto, ali ne bih rekao da je sigurno za djevojku poput vas.√ ≈Djevojku poput mene?√ Pogledao ju je. ≈Više pripadate u Ritz nego u provincijski lokal u koji zalaze sirovi seljaci.√ ≈Pogrešno ste me ocijenili.√ ≈Ja nikoga pogrešno ne ocijenim.√ ≈Gledate samo vanjštinu. Vi me uopće ne poznajete.√ Stao je i pogledao je od glave do pete, kao da procjenjuje kakvu kobilu na prodaju. ≈Skupa, dobro održavana kosa. Plavuša, što je rijetko u ovim krajevima. Manikirani nokti, glatka koža, čista odjeća, nova haljina svaki dan, ravne kožne cipele, nalakirani nokti na nogama, usto elegancija, rafiniranost i uobraženo držanje, koje dolazi od toga što su vas roditelji razmazili. Nemojte misliti da ste se uklopili u lokal, jer niste, iskakali ste kao labud među svinjama.√ 307


Santa Montefiore

Polaskana jer je na njoj zamijetio toliko pojedinosti, Celestria je zadovoljstvo prikrila prkosom. ≈Ako bi čovjek zaključivao samo po izgledu, ne biste ni vi baš dobro prošli.√ Pogledala ga je od glave do pete s jednakom bahatošću. ≈Kosa kojoj bi dobro došlo pranje i češljanje, a možda ni brijanje ne bi bilo zgorega. Pogrbljena ramena, koja upućuju na čovjeka koji se ne osjeća dobro u svojoj koži ili mu smeta vlastita visina, što bi trebala biti prednost. Zapuštena odjeća koja više pristaje pastiru nego umjetniku, koji bi zapravo trebao imati više ukusa. I cipele kojima bi dobro došlo čišćenje. Ali, ja ne sudim samo prema vanjštini.√ ≈Vi ne znate što govorite.√ ≈Griješite. Ali u jednome imate pravo, lokal mi se nije nimalo svidio.√ Nastavio je hodati. ≈To je zato što vas je upecao najnepošteniji čovjek u Marelatteu.√ ≈I spasio najgnjevniji čovjek u Marelatteu.√ Razdraženo ju je pogledao, no njezin je smijeh bio iznenađujuće zarazan, pa se i sam morao nasmiješiti. Celestria je osjetila da je pobijedila. ≈Imam dobar razlog za gnjev.√ Lice mu se namrštilo. ≈Ali nikome ne dugujem objašnjenje, vama najmanje.√ ≈Mislim da ste dovoljno stari da postupate kako želite.√ ≈Što mislite, koliko sam star?√ Nasmijala se, iako joj je bio napet svaki mišić na licu i u vratu. ≈Ne znam. Stariji od mene.√ ≈Većina ovoga grada je starija od vas. Vi tek isplovljavate, kao lijepa jedrilica. Slutim da je ovo prvi put da ste izašli iz sigurnosti svojeg zaljeva. Ja bih trebao ostati sa starima. Sigurnije je unutar zidova Conventa.√ ≈Uz vašu prisutnost, mislim da taj zaljev nije nimalo siguran.√ ≈Nećete mi reći da se bojite muškarca koji hramlje? Čak i ako je malo sirov.√ 308


More izgubljene ljubavi

≈Čula sam da ste imali nesreću u lovu√, rekla je. Podrugljivo ju je pogledao i ona je shvatila da je nehotice otkrila kako se o njemu raspitivala. Bila je sigurna da ga to zabavlja. ≈Otad nisam jahao√, odgovorio je gledajući ravno preda se. ≈Nedostaje vam?√ ≈Bome, da.√ Odmahnuo je glavom. ≈Mislim da nikada nisam doživio takvu slobodu kakvu sam osjetio na konju. Letiš kao vjetar. Preskačeš sve što ti se nađe na putu. A i bio sam dobar u tome.√ ≈Ja se nisam čak ni popela na konja.√ ≈Ne?√ ≈Ali što se taksija tiče, bila sam u mnogo taksija. U žutima u New Yorku i crnima u Londonu. U tome sam stvarno dobra, kao i u lakiranju noktiju i sjedenju u frizerskom salonu.√ Nasmijao se, a bore oko očiju i usta usjekle su se dublje u njegovo lice ogrubjelo od vremena. Odjednom je osjetila želju da po njima prijeđe prstima. ≈Ali zato volite knjige√, blago je rekao i ona je na svoju radost shvatila da se i on o njoj raspitivao. ≈Gaitano kaže da imamo istu najdražu knjigu√, išla je na rizik. ≈Grof Monte Cristo.√ ≈I strašni dvorac d’If√, dodao je uz smiješak. ≈Što još volite?√ Zamišljeno je uzdahnula. ≈Volim plesati, svirati glasovir...√ ≈Da, znam.√ Osjetila je da je pocrvenjela i brzo je nastavila. ≈Freddie mi je rekla da ste vi jedini koji svira.√ ≈Više ne sviram.√ ≈Zašto?√ ≈Jer me rastužuje.√ ≈Mene melankolične melodije najbolje razvedre.√ 309


Santa Montefiore

Okrenuo se i znatiželjno je pogledao. ≈Da?√ Tada je znala da je vidio njezine suze. Okrenula je glavu. ≈Da, lakše mi je kad izrazim osjećaje.√ Hodali su ispod borova, preko tamnih sjena i srebrnih pruga mjesečine koja je osvjetljavala popločeni put pod njihovim nogama. Naizgled neprobojan, Convento je izronio iz noći. Vrata su bila zatvorena, a prozorčić uklesan u zid, gdje je one večeri kada su stigle gukao golub, sada je bio pust. Zvonik na krovu crkve privukao je svjetlo i postao srebrn. Oboje su osjećali cvjetni miris iz grada mrtvih s druge strane ceste. Celestria nije htjela da ta noć završi. ≈Hoćete da pogledamo more sa stare tvrđave? Bit će divno na ovoj mjesečini√, pitao je i prestao gledati preko ceste. Lice mu je iznenada postalo ozbiljno, čelo naborano i zamišljeno, kao da je neki nevidljiv teret odjednom ubio svaku radost. ≈Voljela bih√, odgovorila je Celestria, shvaćajući da privlači i njezin pogled, znajući da on misli na Nataliju. Osjetila je ljubomoru prema duhu koji je još zadržavao pravo na njegovo srce. A opet, jedva da su se poznavali. Opet joj je položio ruku na križa dok su prelazili cestu, premda ovaj put nije u to doba noći bilo opasnosti da naiđe Nuzzo sa svojim konjem i kočijom. Toplina njegove ruke progorjevala joj je haljinu. Bez riječi su prošli mimo ulaza; grobnice su bile tamne u tišini noći. Hamish je zabrinuto pogledao unutra, gdje se park kupao u sjenama koje su bacali visoki borovi i dalje, gdje oko nije vidjelo, gdje je ostao duh njegove žene, zatvoren u onom malom, svijećama osvijetljenom mauzoleju s tajnama koje su samo oni znali. ≈Tama je samo odsutnost svjetla√, promrsio je. ≈Jeste li na nekom tamnom mjestu, Hamish?√, blago je pitala, dirnuta težinom koja ih je obavila. ≈Što vi znate o tami?√, osorno je odvratio. 310


More izgubljene ljubavi

≈Osjećam je√, odgovorila je idući za njim po stazi koja je vodila prema liticama na kojima je stajala stara tvrđava, obrisa ocrtanih u noći. ≈Osjećam je kada sam s vama.√ Stao je i za trenutak je pogledao, a njegov je pogled prodirao u njezine oči kao da nešto traži. ≈Što ste upravo rekli?√, pitao je naginjući se prema njoj. Glas mu je bio pun boli. ≈Osjećam tamu koja vas okružuje.√ Nije odgovorio, okrenuo se i nastavio hodati stazom. Napokon, sjeo je na suhu travu gdje je dan prije ona sjedila dok je Daphne slikala. Tvrđava je bila ispunjena sjenama, osamljenim i praznim kao i sam Hamish, opsjednuta demonima i prožeta dubokom, nedokučivom tugom. Sjedili su zajedno i u tišini gledali namreškano more i golemo, zvijezdama osvijetljeno nebo. U tom trenutku, sjedeći pokraj muškarca za kojeg je sada znala da ga voli, Celestria je osjetila blago gibanje zemljinih ploča pod sobom. ≈Što ćete vi tu u Pugliji?√ rekao je napokon. Gledala je njegov profil, snažnu liniju njegove brade, dugi svinuti nos i svijetle bademaste oči dugih, perjastih trepavica. ≈Došla sam pronaći ubojicu moga oca√, mirno je odgovorila. ≈Otac vam je ubijen?√ Gledao je u nju s nevjericom. ≈Moj je otac prije dva tjedna u Cornwallu navodno počinio samoubojstvo. Utopio se u moru. Našli su njegovu barku i oproštajno pismo. No da ste poznavali moga oca, bili biste sigurni kao i ja da on sebi ne bi nikada oduzeo život. Otkrila sam da je slao velike svote novca Salazaru, zato sam i otišla k njemu. Salazar tvrdi da je novac opet podigao, ali ja mu ne vjerujem. Mislim da je taj novac on ukrao i nekako se riješio moga oca.√ Hamishu se zavrtjelo u glavi. ≈Nisam znao√, promrmljao je, igrajući se zamišljeno ručkom svoga štapa. ≈Sigurno ste shrvani.√ Sada je znao zašto je plakala i srce mu je ispunilo suosjećanje. Kao i on, dobro je poznavala tugu. 311


Santa Montefiore

≈Znate čega se najviše bojim?√ Osjetila je kako joj se grlo steže i oči se pune suzama. Samo zbog ljepote noći i zbog toga što je i Hamish patio zbog gubitka, otpustila je kočnice. Prvi put otkako je njezin otac umro osjećala je da njezino srce popušta pred tugom, kao da ju je napokon pustila unutra. ≈Bojim se da možda nemam pravo. Da je ukrao naš novac i ubio se jer nije mogao živjeti s tom sramotom. Ako je to točno, onda se bojim da ga uopće nisam poznavala.√ Obrisala je krupnu suzu koja joj se polako spuštala niz obraz. Hamish ju je zagrlio jednom rukom i privukao je k sebi. Položila je glavu na njegove grudi i zatvorila oči. Možda zbog tame noći ili zato što je i on patio, mogla je tugovati bez srama. ≈Ljudi za koje misliš da ih poznaješ često su puni iznenađenja. Oni koje najviše cijeniš, samo te razočaraju√, rekao je tonom punim gorčine. ≈Čak i oni koji su ti najbliži, oni za koje misliš da ih najbolje poznaješ. Uopće ih ne poznaješ. Imaš samo svoju vjeru.√ Hamish je povukao ruku i ponovno se počeo igrati svojim štapom. ≈Nadam se da tamo u Engleskoj imate nekog finog mladića koji će vas usrećiti.√ Celestriju je žacnuo njegov komentar. Nije htjela nekog finog mladića koji je površan kao i ona. U Hamishevim je očima vidjela oceanske dubine koje je pomicala tuga, potresala radost i koje su više od svega bile nepredvidive. Znala je da sada nikada više neće prihvaćati plićine i mlake na čijem se dnu jasno vide kamenčići. Njezino se srce napinjalo da ga dosegne, žudeći da je zagrli. Njegove su je riječi osupnule. Ako tako doista misli, što onda radi tu s njom sam usred noći? ≈Ima ih mnogo√, odgovorila je kako bi i ona njega povrijedila. ≈Čim dobijem odgovore na svoja pitanja, vraćam se kući.√ ≈Djevojke poput vas mogu biti sigurne da će se dobro udati√, ironično je rekao. ≈Ne samo što su vas naučili pjevati 312


More izgubljene ljubavi

i plesati, naučili su vas razmišljati u kategorijama bogatstva i vlasništva. U Engleskoj sam proveo veći dio života i poznajem takve kao što ste vi. Dobro obrazovane djevojke poput vas žive u zrakopraznom, mada bih mogao dodati ∑ i siromašnom svijetu. Ližete plod života ali ga ne zagrizete i ne osjetite slatkoću i gorčinu mesa.√ ≈Upravo u tome griješite. Kad se ja zaljubim zemlja će se tresti i okretati oko svoje osi, imao muškarac u kojeg se zaljubim novca ili ne.√ Ustala je i pošla niz padinu prema tvrđavi, iznenađena svojim riječima koje su odjekivale poštenjem i iskrenošću koje nije osjetila nikada prije. U tvrđavi je bilo tamno. Zemlja je bila vlažna, kameni zidovi hladni i tvrdi. Čula je kako more dolje zapljuskuje stijene svojim mokrim jezicima. Srce joj je lupalo, bubnjalo u ušima. Nadala se da će Hamish poći za njom. Pohitala je uzduž stijena na drugu stranu, gdje su se zidovi rušili, ali je ostao visok prozor koji je gledao na svjetlucavo more i tamno modro nebo, na kojem je nisko i teško visio krupan mjesec. Stajala je i gledala dok joj je vjetar hladnim prstima mrsio kosu, sigurna da će ga moći čuti kad joj se približi odostraga. Ali nije to bio vjetar na njezinom vratu, nego njegovi prsti. Milovali su joj kožu, poklapali ramena i okretali je prema njemu. Pogledao ju je odozgo, taj veliki, snažni muškarac očiju ranjivih kao u djeteta. ≈Žao mi je. Bio sam smiješan. Igrao sam glupu igru√, rekao je nježno prelazeći po njezinu obrazu i vratu. ≈Zašto si igrao ikakvu igru?√ ≈Zato što te ne želim voljeti.√ Proučavao je njezino lice kao da je hipnotiziran onim što vidi. ≈Privlačiš me. Nemoj misliti da ti se nisam pokušao oduprijeti.√ ≈Zašto bi mi se odupirao? Zar ne zaslužuješ biti sretan?√ Sada joj je bio vrlo blizu. Osjećala je toplinu njegova tijela 313


Santa Montefiore

uz svoje, njegov dah na čelu, njegove usne samo nekoliko centimetara dalje i divnu toplinu u dubini trbuha. ≈Mislim da više ne mogu√, zastenjao je zatvarajući oči i ljubeći je. Svjesna samo njega, ostala je samo u sadašnjem trenutku, uživajući u nježnosti njegova dodira, doživljaju njegove grube kože na svojoj, njegovih glatkih, toplih usana i osjećaja da je gurnuta u središte oluje odakle neće biti povratka. Više nisu govorili. Previše mu je toga bilo umu da bi uopće počeo. Nije znao kako objasniti. Nije bio siguran da će ona razumjeti. A sada, i on je postojao samo u sadašnjem trenutku, uživajući u okusu te žene koja ga je očarala od njihova prvog nesretnog susreta na groblju. Potajno ju je gledao, pokušao je ignorirati svoju fasciniranost, upinjao se odoljeti snazi njezine privlačnosti, sve vrijeme znajući da je iza vrata svjetlo, samo da ga može dohvatiti. Kad bi samo bila netko drugi. Samo ne kći Roberta Montaguea. Znao je da je nije smio poljubiti. Ali koji je muškarac mogao odoljeti toploj prozračnosti njezine kože, senzualnosti njezinih usana, zapanjujućoj drskosti njezine seksualnosti na podlozi hladne ukočenosti njezine klase? Borio se protiv svojih misli i popustio svojim nagonima poput životinje koja nema ništa osim pet osjetila. Kako bi bio sretan izgubiti se u njoj, zaboraviti prošlost i tragediju koja će neminovno trovati svaku čašu radosti iz koje pokušava piti. Napokon, odmaknuo se. ≈Dođi, vratit ću te u Convento.√ Glas mu je bio pun žaljenja, odajući zbunjenost koja ga je cijepala nadvoje. Primio ju je za ruku, uzeo štap koji je bio naslonio na zid i zajedno su pošli stazom. Prošli su mimo zidova grada mrtvih, i premda nije bila izgovorena nijedna riječ, činjenica da se svjesno trudio ne pogledati onamo govorila je Celestriji da ga je izgubila. Kada su došli do Conventa, prozorčić u zidu više nije bio prazan. Ne jedan, dva su goluba spavala na mjesečini. 314


More izgubljene ljubavi

Okrenuo je ključ u bravi i otvorio joj vrata. Shvatila je da ne bi mogla ponovno ući natrag da ga nije srela u lokalu. Kada su se našli u utočištu tih zidova, odšuljali su se preko dvorišta i po stubama ne razmijenivši ni riječ. Celestria je željela da on nešto kaže. Bili su prešli nevidljivu crtu. Sada se više nisu mogli vratiti. Tiho ju je hodnikom otpratio do njezine sobe. S prstima na kvaki, oklijevala je čeznući da je umiri. ≈Kako ćemo dalje?√, napokon je rekla i okrenula se prema njemu. Zatresao je glavom i namrštio se. Lice mu je bilo u sjeni. ≈Ne znam.√ ≈Ne možeš si dopustiti da odumreš zato što voliš duha, Hamish.√ Pogledao ju je neprijateljski. ≈Ne znaš što govoriš√, prošaptao je. Pružila je ruku i dodirnula mu rame. Njezina ruka izgledala je kao da joj ondje nije mjesto. ≈Želiš se pretvarati da se ovo nije nikad dogodilo?√ ≈Dogodilo se zato što smo to oboje htjeli. Ali ti mene ne želiš√, rekao je bez samosažaljenja. ≈Vjeruj mi, tvoji udvarači u Londonu mnogo su bolja partija.√ ≈Nemoj sa mnom igrati na tu staru kartu. Dakle u kasnim si tridesetima, šepaš, moraš očetkati kosu, steći neke manire i malo strpljivosti; sve to mogu preživjeti. Ali se ne mogu nadmetati sa ženom koja nije tu pa da se možemo pošteno natjecati.√ Na spomen njegove žene, umirio se zrak oko njih. Gledao je u nju, iznenada dalek, a bliskost koju su dijelili u tvrđavi gotovo je potpuno isparila. ≈Ti ne razumiješ√, počeo je i zatvorio oči kao da potiskuje bijes. ≈Mlada si. Ne znaš ništa o ljubavi.√ ≈Ako ne razumijem, onda je to zato što mi nisi objasnio. Imaš pravo, mlada sam, ali znam nešto o ljubavi.√ 315


Santa Montefiore

≈Da?√ ≈Da, znam. Zato što shvaćam da se u ljubavi za koju sam prije mislila da je osjećam radilo samo o meni. Želim prijeći prstima po tvojim ranama i iscijeliti ih. Želim poljupcem odagnati prošlost i tvojoj budućnosti donijeti svjetlo i sreću.√ Razoružala ga je njezina iskrenost. ≈Ti me ne poznaješ√, rekao je skeptično, pomalo uplašen. ≈Ali te ipak volim.√ Uporno ga je gledala, posve sigurna u sebe. ≈Tvoja me prošlost ne zanima; ona nema nikakve veze sa mnom.√ ≈Ah, bože√, tiho je rekao. ≈Ima itekakve veze s tobom.√ Dugo su gledali jedno u drugo. Napokon, dodirnuo je njezin obraz grubom, žuljevitom rukom, zbunjeno odmahujući glavom. ≈Ne znam što da mislim o tebi.√ Okrenula je njegov dlan i poljubila ga. ≈Ja sam ono svjetlo iza vrata.√ Iznenađeno ju je pogledao. ≈Nalaziš se u tami koju si sam stvorio.√ ≈Volio bih da je tako. Laku noć, Celestria√, rekao je saginjući se i utisnuo joj dug poljubac u čelo. Potom se okrenuo i otišao.

316


27.

Cornwall

U

to vrijeme u Pendrift Hallu Archie i Julia zabrinuto su čekali automobil. Bio je lijep sunčan dan, pa će se kuća pokazati u najljepšem svjetlu. Wilfrid i Sam bili su u školi, a maloga su Bouncyja poslali da prijepodne provede kod bake kako bi je budući kupci mogli u miru razgledati. Trgovac nekretninama procijenio ju je mnogo bolje nego što je Archie predvidio, ali je ni on ni Julia nisu htjeli prodati. Archie je izgubio živce, Julia se ozlovoljila, no oboje su došli do zaključka da im nije preostala nijedna druga mogućnost. Dugove je trebalo vratiti. Nijedno od njih nije imalo hrabrosti reći Elizabeth. Archie je pokušavao ne postati sentimentalan. Uostalom, sve su to ipak bile samo cigle i žbuka. Julia si međutim nije mogla pomoći i stalno se vraćala na uspomene iz djetinjstva svojih sinova koje su ostale u svakom kutku, pod svakim stolcem i stolom gdje su se igrali, u vrtu i dolje na plaži. Zrak je još treperio od njihova smijeha i smijeha njihova oca i njegove sestre i brata. Nije mogla podnijeti pomisao da otrgne svoju djecu od jedinoga doma koji su ikada imala. Znala je da će uništiti njihovu sigurnost. U jednom nesigurnom svijetu, ona im je htjela pružiti jednu sigurnu stvar od koje će krenuti svojim putem. Što god im život donese, nitko im nikada neće uzeti taj čarobni temelj. Sada su njezine nade bile razbijene. Napokon se pred Hallom zaustavio Mercedes kabriolet. Soames ih je čekao na stubama koje su vodile do ulaznih 317


Santa Montefiore

vrata. Stajao je ukočeno u svojem crnom fraku i sjajnim cipelama, lagano se njišući naprijed-natrag, držeći bradu visoko tako da može naduto gledati dolje preko nosa. Izašlo je troje ljudi: gospodin Townley, nalickani trgovac nekretninama u trodijelnom odijelu na tanke svijetle pruge i kravati, te gospodin i gospođa Weavel, budući kupci, za koje je Soames smatrao da izgledaju zastrašujuće obični. Nevoljko ih je uveo u predvorje, posrćući od slatkaste kolonjske vode u kojoj se gospodin Weavel očito toga jutra okupao, a i očito ju je i pio, jer je curila iz svake pore. Archie i Julia znali su da su stigli, no ostali su sjediti u salonu pretvarajući se da čitaju novine. Oboje su bili previše napeti da bi mogli čitati. Julia je pušila svoju treću cigaretu od jutra, a Archie prstima gladio brkove. Pogledali su se na zvuk Soamesovih koraka po hodniku. Julia je ugasila cigaretu, a Archiejevi prsti ukipili se na dlakavom krovu koji je sada bio tako zaglađen da se sjajio. ≈Naprijed√, rekla je Julia kada je Soames pokucao. Batler je ušao; izgledao je nesretno kao i oni. ≈Gospodin i gospođa Weavel i gospodin Townley.√ Archie je presavinuo novine i ustao. Julia je slijedila njegov primjer, bacivši svoje novine na stolić u sredini sobe. ≈Drago mi je√, rekao je Archie pružajući ruku. ≈Imate divnu kuću√, rekla je gospođa Weavel glupo se smijuljeći, stavivši ruku u njegovu mlako kao da je uginuli golub. ≈Točno je onakva kako sam očekivala.√ ≈Mi smo ovdje bili vrlo sretni√, odgovorio je Archie, svjestan da je Julia gotovo previše izbezumljena da bi govorila. Nije joj nimalo bilo nalik da se ne uspije čak ni nasmiješiti. Gospodin Townley rukovao se čvrsto i srdačno. Njemu će to biti velika prodaja. Weaveli su bili vrlo bogati. ≈Imate li djece?√, pitala je Julia, gledajući sa zgražanjem kako gospođa Weavel hoda po salonu u svojem uskom 318


More izgubljene ljubavi

sivom kostimu od f lanela i salonkama, zavirujući u sve. Zar ne zna da pokućstvo nije na prodaju? ≈Ne, nemamo√, odgovorila je. ≈Paul i ja djecu zapravo i ne volimo.√ Lažno se nasmijala, malo šmrcnula i slegnula ramenima kao da se ispričava. ≈Ovo je pravi obiteljski dom√, dodala je Julia naglašeno. ≈A ne, nećemo mi ovdje živjeti√, rekla je gospođa Wea­ vel. Pogledala je muža, koji se nasmijuljio na tu smiješnu pretpostavku. ≈Ne, zar vam gospodin Townley nije rekao? Pretvorit ćemo je u hotel.√ Julia je bijesno pogledala Archieja. Archie je skrenuo pogled. Zar je važno što će učiniti s kućom? ≈Zašto vas ne bih malo proveo?√, predložio je i dugim koracima pošao u predvorje. ≈Kuća je velika, a siguran sam da vi imate puno posla.√ Gospodin i gospođa Weavel pošli su za njim. Gospodin Townley bio je isključen, iako bi kuću radije bio sam pokazao. Nekretnina se uvijek proda lakše ako se vlasnici pokupe. Julia je čula kako razgovaraju u predvorju. Ostala je stajati stegnutih šaka, razmišljajući kamo bi mogla otići i sakriti se. Ti će prokleti ljudi ući u svaku prostoriju u kući. Kako se usuđuju prekapati po njezinim stvarima, vrijeđati nje­ zine uspomene? Nije to mogla podnijeti. Čak ne vole djecu. Gospođa Weavel bila je tako suha da je Julia sumnjala da uopće može zanijeti, a gospodin Weavel bio je upravo nevjerojatan s onim svojim odvratnim mirisom. Zbog toga su joj išle suze na oči i još gore, počeo se upijati u mekani namještaj. Čim odu, morat će otvoriti prozore. Utonula je u sofu i gledala u prazno. Znači, to će biti hotel? Divni salon bit će kičast foaje pun stranaca koji puše i plaćaju hrpe novca da okuse malo povijesti. Mogla je zamisliti tapisone s grimizno-zlatnim uzorkom i police s novinama. Pomisao na to što će učiniti s dječjim sobama 319


Santa Montefiore

nije mogla podnijeti. Zagnjurila je glavu u šake i zaplakala. Da je Monty živ, ništa od toga ne bi se događalo. On bi već nešto smislio. Nakon sat vremena Archie je ušao u predvorje praćen oduševljenim gospodinom Townleyem, koji je veselo trljao ruke. Weaveli su bili oduševljeni. Okolicu su obožavali. Morat će, naravno, posjeći nešto drveća da stane otvoreni paviljon, a ni tog ribnjaka neće više biti, kao ni male četvorine travnjaka pred kućom jer im trebaju parkirna mjesta za goste. Na mjestu gdje je sada terasa ima mnogo mjesta za staklenik. Gospođa Weavel jako je voljela staklenike. ≈Gosti tako mogu uživati u vrtu čak i kad pada kiša√, rekla je. Gospodin Townley pohvalio je njezin ukus. Stajali su u predvorju i smiješili se, svi osim Archieja, koji je izgledao tako povrijeđen da je njegov smješak više sličio na grimasu. ≈Savršeno je√, uzbuđeno je rekla gospođa Weavel uzimajući muža za ruku. ≈Htio bih vam dati ponudu koju nećete moći odbiti√, rekao je gospodin Weavel. Bio je očito od onih koji se vole hvalisati. Mislio je da će Archie izgledati ozareno. Archie je izgledao jadno. ≈Neće vam biti žao√, rekao je gospodin Townley, koji se počeo znojiti. ≈Ovo je rijedak komad Engleske. Dragulj, i uz to dolazi ljupki gradić Pendrift.√ ≈Mi to cijenimo√, odgovorio je gospodin Weavel isprsivši se. ≈A to će cijeniti i naši gosti. Sramota je što se dopušta da ovakve stare kuće propadaju zato što slavne obitelji koje u njima žive nemaju novca da ih održavaju. Tu dolazimo mi. Voljeli bismo vam baciti uže za spašavanje i spasiti vašu kuću.√ Pogledao je gore u lijepu ukrasnu štukaturu na stropu i zatresao glavom. ≈Kad čovjek pomisli da je ovo divno mjesto bilo tristo godina skriveno od pogleda. Prava šteta, ako mene pitate. Sada će u njemu svatko moći uživati.√ 320


More izgubljene ljubavi

Archiejevo lice postajalo je sve crvenije dok je pokušavao potisnuti bijes i poniženje. Nikada u životu nije bio tako uvrijeđen. Usredotočio se na dugove i ponudu koju su mu trebali dati te pokušao ignorirati njihovu glupost. Iznenada je kućom odjeknulo Bouncyjevo pijukanje i Archiejevo je srce poskočilo. No taj je osjećaj bio kratka vijeka jer je s dječakom, držeći ga za ruku, došla Elizabeth, a gornja usna izbočila joj se od bijesa. Troje posjetitelja okrenulo se kada je krupna figura Elizabeth Montague ispunila okvir vrata koja su iz krila s kuhinjom vodila u predvorje. ≈Majko!√, viknuo je Archie, koji je izgledao zapanjeno. ≈Što...√ ≈Kako se usuđuješ ne obavijestiti me da namjeravate prodati Pendrift! Moram to saznati od svojeg unuka.√ Udarila je štapom o pod, kao da njezino bijesno lice nije dovoljno dobro govorilo koliko je ogorčena. Bouncy je baku gledao u čudu jer su joj uši postale jarko crvene. ≈Ispričavam se√, rekao je Archie Weavelima nadajući se da će je uspjeti ugurati u salon. Poput neke od svojih junica, nije se htjela pomaknuti. ≈Htjeli smo ti reći kada sve bude dogovoreno√, blago je objasnio kroz stisnute zube. Julia, koja je čula poznatu grmljavinu glasa svoje svekrve, pohitala je u predvorje. Iznenada, ugledavši zapanjeni izraz na savršeno našminkanom licu gospođe Weavel, došlo joj je da pukne od smijeha. Soames, koji se skrivao u smočnici, čuo je sve; i on se smješkao za sebe. Uz malo sreće, Elizabeth Montague odbit će svakog kupca koji bude imao tu nesreću da je sretne. Elizabeth se okomila na posjetitelje. ≈Znate li koliko sam dugo živjela u Pendriftu? Gotovo šezdeset godina. Šezdeset godina! Znate li koliko je moj pokojni muž, Ivan Montague, živio ovdje? Cijeli svoj život. Ova kuća pripada obitelji moga muža tri stotine godina. Ako mislite da ću mirno 321


Santa Montefiore

stajati i pustiti da mi je dvoje skorojevića otme pred nosom, gadno se varate.√ Gospodin Townley izgledao je kao da će se onesvijestiti. Sve je to bilo prestrašno. Weaveli sada nikada neće kupiti kuću. ≈A vi!√ bijesno je pogledala gospodina Townleya, koji se vidljivo smanjio od straha. ≈Vašu facu više ne želim vidjeti u ovoj kući. Jeste li me razumjeli? Možda jesam stara, ali s ovim štapom postajem opasan protivnik.√ Ponovno je njime udarila o pod da to potvrdi. Bouncy je isplazio jezik gospođi Weavel, koja je uzmaknula. ≈Dušo, odlazimo√, rekla je mužu. Gospodin Weavel stajao je kao ukopan. ≈Smjesta!√, vrisnula je i pošla k vratima. Kao da je pao s neba, Soames je došao i otvorio im. Nije mogao prikriti zadovoljstvo, od kojeg mu je zasjalo nezdravo žuto lice. Gospodin Townley nije ništa rekao. Pošao je za gospodinom Weavelom i šmugnuo na stražnje sjedalo automobila poput ofurena štakora. Kotači su zaškripali na šljunku jer je gospodin Weavel prejako stisnuo gas. Potom su otišli. Julia je počela plakati od sreće. Ne razmišljajući što će učiniti, otrčala je k Elizabeth i zagrlila je. ≈Obožavam vas!√ uskliknula je. Elizabeth je za trenutak izgledala zapanjeno, no zatim su joj se usne malo trznule i potom razvukle u širok osmijeh. Julia je osjećala kako se trese ispod ljušture svoga tijela. ≈Kao da bih ikada pustila da itko kupi Pendrift. Preko mene mrtve.√ Bila bi i ona zagrlila Juliju da nije bilo Bouncyja, koji ju je još držao za ruku, i štapa u drugoj ruci. Dobar je bio osjećaj smiješiti se, osjećati kako ti srce raste od radosti. Sada se sjećala toga osjećaja. Tako joj je nedostajao. ≈Sramim se, majko√, rekao je Archie gledajući u svoja stopala. ≈Jeste li u tolikim nevoljama?√, blago je pitala i hramljući došla do njega. 322


More izgubljene ljubavi

≈Bojim se da jesmo√, rekao je i ponovno počeo gladiti brkove. ≈A zašto onda niste došli razgovarati sa mnom?√ ≈Nismo te htjeli uzrujati.√ ≈Glupost. Sada sam se uzrujala više nego ikada u životu.√ Zatresla je glavom. ≈Volim ovu kuću i sve u njoj. To je mjesto kojem pripadaju Wilfrid, Sam i mali Bouncy. Oni su Montague, ne zaboravite.√ Bouncy je izgledao zadovoljan što je spomenut i otrčao je skakati po sofama u salonu. Otkako se dadilja povukla u manju kuću na imanju, mnogo je vremena provodio u igranju po dijelovima kuće za odrasle. Njegova majka bila je previše meka srca i nije mu govorila da prestane, ili je možda uživala u tome što je tako sretan. ≈Boli me što ste smatrali da sa mnom ne možete razgovarati. Zar sam ja takvo čudovište?√ ≈Što da radimo?√, pitala je Julia, koja je opet izgledala tjes­kobno. ≈Ne znam, draga√, rekla je Elizabeth uspravljajući se, spremna za novu bitku. ≈No bez obzira na sve, Pendrift ne prodajemo. Nešto će se već pojaviti. Tvoj bi se otac okrenuo u grobu pri pomisli da kuća ode u ruke onih klipana, a i mene bi to dokrajčilo. Zapravo√, rekla je plaho se smiješeći, ≈mislim da mi je ovo uzbuđenje produljilo život. Soamese, molim te džin-tonik, i to brzo. Idemo sad u salon. Gdje je otac Dalgliesh? Vrijeme je da nazove izravno Gospodina. Treba nam malo Božjeg posredovanja!√ Julia je upitno pogledala muža, koji se samo zbunjeno namrštio. Nikada nije svoju majku vidio u tako dobroj formi. Penelope, s druge strane, nije bila u dobroj formi. Lotty je pobjegla s Francisom Browneom. Nije znala što joj je spopalo kćer da odustane od svoje budućnosti radi ljubavi prema jednom čovjeku bez sredstava. Darovitost ne vrijedi 323


Santa Montefiore

ništa ako od toga nema kruha. ≈Čovjek mora biti realističan i stajati čvrsto na zemlji√, objasnila je Melissi, koja je bila zgranuta jednako kao majka. Nije znala što ju je uzrujalo više: činjenica što je njezina sestra pobjegla s nekim ili to što joj nije odala tajnu. Cijelu je stvar dodatno pogoršala Montyjeva smrt. Dvije nesreće u jednoj obitelji bile su više nego što itko treba podnijeti. ≈U današnje doba daleko je važnije živjeti lagodno nego biti zaljubljen. Muža možeš zavoljeti s vremenom, kao što sam ja. Milton i ja smo primjer sreće.√ (To nije bilo posve točno, no bila je u strahu da će Melissa krenuti sestrinim stopama i pobjeći s onim groznim Raffertyjem, koji je bio neprikladan gotovo kao i Francis Browne.) ≈Osim toga, žarka ljubav zapravo i ne traje. To je kao požar. U prvom naletu sve proguta i na kraju ostane samo žeravica. Prijateljstvo je trajnije i iskrenije. Jadni Edward, satrt će ga kad čuje novost. Naravno, ako se cijela stvar izjalovi, neće je htjeti primiti natrag. Nitko neće. Ne vjerujem da je mislila na to kada je odlučila pobjeći s gospodinom Nulom. ≈Nije prekasno√, rekla je Melissa. ≈Možda će promijeniti mišljenje.√ ≈Nadam se da neće√, oštro je odgovorila njezina majka. ≈Šteta je već učinjena.√ ≈Ne može si dopustiti da bude siromašna!√ ≈Sama je odlučila, neka snosi posljedice. Mi ćemo morati trpjeti sramotu.√ ≈Svi će o tome govoriti√, Melissa je rekla nesretno. ≈Ionako već ne govore ni o čemu drugom osim o Montyjevoj smrti. Zaista, nikada nismo bili toliko zanimljivi.√ Ispustila je uzdah; grudi su joj se podigle sve do trećeg jastučića pod bradom. ≈Da ti nije palo na pamet učiniti istu stvar, Melissa. Ovo mogu samo jednom izdržati.√ Melissa je pomislila na Raffertyja O’Gradyja i samo poslušno kimnula. 324


More izgubljene ljubavi

Te večeri otac Dalgliesh večerao je u salonu Halla s Archiejem, Julijom i Elizabethom Montague. Stigao je na svojem biciklu i prislonio ga uza zid. Soames se po svojem običaju pojavio na ulaznim vratima, no to je bio Soames drugačiji do onog kiselog batlera koji ga nikada nije pozdravio bez mrgođenja. Lice mu je bilo nekako drugačije. Nos kao da mu se smanjio. Otac Dalgliesh bolje ga je pogledao dok se penjao stubama. Onda mu je sinulo. Batler više nije gledao dolje preko svoga nosa. ≈Dobra večer, oče√, rekao je; čak mu je i glas bio drugačiji. Bilo je u njemu nečega poletnog, kao da su mu riječi bile od gume. ≈Dobra večer, Soamese√, odgovorio je otac Dalgliesh. ≈Ovo je lijepo iznenađenje√, dodao je misleći na kasni poziv na večeru. ≈Dapače, oče. Gospođa Elizabeth je inzistirala da dođete.√ Otac Dalgliesh osjetio je da mu se želudac stisnuo. Ta ga je dominantna žena prilično plašila. No Soames ga je poveo u predvorje i nije bilo vremena za razmišljanje o njihovim susretima u župnom uredu koji su mu ulijevali strah. Na iznenađenje oca Dalgliesha vrata salona bila su otvorena i iz njega je dopirao smijeh. Čuo je dječji glas i raspoloženje mu se popravilo; nije mogao ne voljeti tog dječačića, koji je svake nedjelje ujutro neumorno trčao gore-dolje crkvenom lađom. ≈Ah, oče√, rekao je Archie ustajući. Lice mu je bilo zdravo rumeno i oči crvene, no ushićeno se smiješio. ≈Izvolite ući.√ Julia i Elizabeth sjedile su na velikoj sofi, gledajući kako Bouncy skače s niskog stolića na manju sofu. Bio je u bijelo-plavoj prugastoj pidžami i kosa mu je bila počešljana i s razdjeljkom u stranu. Njegovo bucmasto lice bilo je rumeno, a smeđe su oči blistale. Prizor je bio veseo. Oca Dalg­ liesha najviše je iznenadilo to što se Elizabeth smješkala. Na njezinom licu nikada prije nije vidio osmijeh. Bilo je to neočekivano privlačno. 325


Santa Montefiore

≈Dajte uđite i pogledajte Bouncyja√, rekla je mašući mu rukom da uđe. ≈Stavili smo ga na spavanje, ali majmunčić se iskrao.√ ≈Drago mi je što ga vidim√, rekao je otac Dalgliesh. ≈Ah, i nama je. Uvijek je prava radost vidjeti to drago dijete!√ ≈Dobra večer, oče√, rekla je Julia. ≈Ubrzo će on u krevet. Vrlo je umoran.√ ≈To je zato što se cijeli dan igrao sa mnom√, ponosno je uzviknula Elizabeth. ≈On je moj mali prijatelj, je li tako, Bouncy?√ Dijete joj se nasmiješilo prije nego što se zaletjelo sa stolića i spustilo na sofu cičeći od radosti. Kada se tako smješkao, toliko je sličio njezinu mlađem bratu. ≈Kako ste mi svi?√, pitao je otac Dalgliesh sjedajući u naslonjač, dok mu je svakih nekoliko minuta dijete u letu zaklonilo pogled na dvije žene. ≈Zapravo, i ne baš dobro√, rekao je Archie trljajući brkove. ≈Nismo nimalo dobro.√ ≈Ah, mogu li kako pomoći?√, pitao je otac Dalgliesh. ≈Naravno da možete!√, srdačno je odgovorila Elizabeth. ≈I sami kažete da je snaga molitve vrlo jaka. Pa, mogli biste ubaciti koju dobru riječ za nas. Molitva nije mogla vratiti Montyja, bila sam glupa što sam mislila da može. Čovjek mora prihvatiti ono što se dogodilo i ići dalje. Moj sin i muž međutim okrenut će se u svojim grobovima ako nanjuše da ne možemo zadržati njihov obiteljski dom. Ne, to jednostavno neće biti dobro. Vi ste nam posljednji izlaz.√ ≈Bog je to obično√, rekao je otac Dalgliesh suho, podižući naočale više na nos. ≈Dat ću sve od sebe. Mislim da se čuda događaju, ali na najnevjerojatnije načine. Ako vam bog usliši molbu, očekujte iznenađenje.√ Bilo mu je nelagodno što su sve svoje nade položili u njega. Skrenuo je pogled; slučajno mu je pao na Celestrijinu fotografiju, koja je stajala u okviru na stolu pokraj njega. Bila je vedra i nasmiješena, njezina plava kosa lepršala je na vjetru; bila je u haljini na točkice golih leđa i sjedila je na 326


More izgubljene ljubavi

pijesku, uz svjetlucavo more. Srce mu je načas stalo kada se sjetio onoga nezgodnog trenutka u župnom dvoru. Bio ga je uzdrmao do temelja, ne zato što bi nešto pogrešno učinio nego zato što ga je, duboko dolje, u dnu želuca, uzbudilo. ≈Nije li Celestria na toj slici divna?√, rekla je Julia povlačeći Bouncyja sebi na krilo. ≈Snimljena je prije nego što joj je otac umro. Još je bila sretna.√ ≈Kako je ona sada?√, pitao je, nadajući se da ga drhtanje u glasu nije odalo. ≈Još je u Italiji. Nisam od nje čula ni glasa. Ali bolje nikakve vijesti, nego loše.√ ≈Udaljenost će joj dobro činiti√, dodao je skrećući pogled. Udaljenost je dobra i za mene, pomislio je s olakšanjem. A kada se ona vrati, bit ću opet snažan.

327


28.

Marelatte

U

jutro je Celestria u vrtu zatekla Armel i Federicu kako tiho razgovaraju uz kavu. Kada su je ugledale, prestale su govoriti i široko se nasmiješile. ≈Dođite√, rekla je Federica uzbuđeno i rukom joj mahnula da priđe. ≈Moram vam nešto reći.√ Celestria je sjela pokraj njih. ≈Luigi, un caffé latte per la signorina, per favore√, doviknula je Luigiju, koji je odmah zagrabio žlicom mljevenu kavu, stavio je u caffetiere i potom na štednjak. ≈Imamo neke novosti√, rekla je igrajući se velikom srebrnom Bogorodicom koja joj je ležala na grudima. ≈I to sve zahvaljujući vašem zetu√, dodala je Armel. ≈Misterioznome Hamishu.√ Celestria je osjetila kako se crveni. No dvije su žene bile toliko zaokupljene svojim otkrićem, da nisu primijetile. ≈Hamish je došao jutros, dok sam postavljala stol za doručak. Izgledao je kao drugi čovjek√, rekla je Federica. ≈Ispitivao me o Salazaru. Rekao je da vas je jučer vidio s njim i da je zabrinut. Salazar je vrlo sumnjiv tip. Ne može mu se vjerovati. Nadam se da vam ne smeta, no ja sam mu sve ispričala, onako kako ja to razumijem, a on je rekao da ako želimo doznati istinu od Salazara, mora nam pomoći njegova ljubavnica, Rosanne.√ ≈Salazar je obiteljski čovjek√, nastavila je Armel, odsutno prelazeći prstima gore-dolje po svojem ožiljku. ≈Ima petero djece i dobru i odanu ženu, čija je obitelj u ovom kraju vrlo poštovana. Ne bi htio da saznaju za Rosannu.√ 328


More izgubljene ljubavi

≈Kako ćemo je nagovoriti da nam pomogne?√, pitala je Celestria. ≈Ona je Nuzzova sestra√, rekla je Federica. ≈Nuzzo zna?√ Federica je kimnula. ≈Nuzzo ne samo što zna, nego je i zaljubljen u gospođu Waynebridge. Sve bi za nju učinio. On je rekao Luigiju, a Luigijeva žena rekla je meni.√ ≈Glasine se brzo šire√, rekla je Celestria. Barem još nisu počeli govoriti o njezinom noćnom pohodu u lokal. U tom trenutku se Luigi pojavio iz kuhinje sa srebrnim poslužavnikom, noseći Celestrijinu kavu s mlijekom. Šut­ jele su dok ju je stavljao na stol, pitao treba li još štogod i potom se vratio unutra. ≈I što ćemo sad?√, pitala je Celestria nestrpljivo. ≈Nuzzo će danas govoriti sa sestrom.√ ≈Što ako ona ne pristane?√ ≈Zamolit ćemo je zajedno. Kao žena sa ženom√, rekla je Armel. ≈Mi Talijani doživljavamo smrt vrlo ozbiljno, Celestria√, mirno je rekla Federica. ≈Ako je Salazar doista naveo dvojicu ljudi na samoubojstvo, Rosanna ga neće htjeti štititi.√ Celestria je zbunjeno gledala u Armel. ≈I Benedict je počinio samoubojstvo?√ Armel je kimnula. ≈Niste rekli.√ ≈Nisam mislila da je to važno.√ Slegnula je ramenima. ≈Sličnosti su previše zapanjujuće.√ Celestria je zatresla glavom. ≈Postoji neki uzorak, ali ga ne mogu razabrati. Možda vi vidite nešto što ja ne vidim?√ Armel je odmahnula glavom. ≈Samo da obojica nisu bili tip ljudi koji bi se ubio. Mislim da su bili umoreni.√ ≈I ja√, suosjećajno se složila Celestria. ≈Idemo vidjeti o čemu se tu radi√, rekla je Federica energično trljajući ruke. ≈Osim toga, taj mi se čovjek nije nikada sviđao. Previše je samodopadan.√ Armel je zapalila cigaretu i ispuhala dim u topli zrak. Stisnula je oči. ≈Ako je Salazar ubio moga muža√, rekla je važno, ≈ubit ću ga.√ 329


Santa Montefiore

≈Ima i drugih načina za osvetu osim pribjegavanja nasilju√, ozbiljno je rekla Federica. ≈Mnogo je teže živjeti s krivnjom nego pobjeći od nje kroz smrt.√ Celestria je pomislila na Hamisha i znala je da je to točno. Je li on često htio pobjeći? Je li zato toliko vremena provodio u mauzoleju, moleći da ih smrt spoji i oslobodi ga krivnje? Je li smrt bila ono svjetlo iza vrata? Te večeri, dok se presvlačila za večeru, Celestria je čula melankolične note glasovira. Odmah je znala da je to Hamish. Nije ga bila vidjela cijeli dan, iako ga je tražila u svakoj sjeni. Uza sve veće razočaranje, osjećala je da se udaljava. Nije očekivala takvu reakciju na njihov poljubac. S Hamishem nije bilo nikakvih unutarnjih pravila koja je mogla slijediti; imala je samo svoje instinkte i vjeru da im je suđeno biti zajedno. Uvukla se u svijetloplavu haljinu i požurila predvorjem, napeta dok ne sazna želi li je on ili ne. Kada je zašla za ugao, zvuk se pojačao. Ondje, među hrpama knjiga i figurica koje je prikupila njegova punica, sjedio je za glasovirom na stolcu koji je bio daleko premalen za njegove duge noge. Nesigurno se nasmiješila i on joj je uzvratio osmijehom, kao da u njegovoj odsutnosti nije bilo ničega čudnog. ≈Gdje si bio?√, pitala je naslanjajući se na poklopac glasovira. Nastavio je svirati. ≈U svojoj glavi, misleći na tebe√, odgovorio je i želudac joj je poskočio od radosti. Spustio je pogled. Njegovi su prsti s lakoćom nalazili akorde i iznenada se uozbiljio dok se cijelo njegovo tijelo gibalo s glazbom koja je sada bila dramatičnija. ≈Sviraš tužnu melodiju√, rekla je. ≈Ali se osjećam sretno. Imaš pravo, glazba je olakšanje. Prodire u dušu i ublažava bol. Ispunjava me iznutra i zbog nje mislim da je sve moguće.√ Zatvorio je oči i nastavio svirati još nekoliko minuta. 330


More izgubljene ljubavi

Iznenada je stao usred fraze. ≈Dođi√, rekao je ustajući i uzeo je za ruku. Poveo ju je hodnikom do malog stubišta koje ih je dovelo do njegova atelijera. Osjećao se miris svježe boje. Shvatila je da je tu proveo dan. Čeznula je vidjeti što je naslikao, no stalak joj je bio okrenut leđima. Zatvorio je za njom, okrenuo je i pohlepno je poljubio. Obgrlila ga je oko vrata, topeći se uz njegovo tijelo, ne osjećajući se više kao da joj tu nije mjesto. U atelijeru, s prozorom široko otvorenim blagoj večernjoj svjetlosti i mirnom moru, nije bilo tame u koju bi se mogao skriti, nije bilo noći da je okrivi za nepromišljenost, ni mjeseca da stvori čudesan svijet u kojem nema stvarnosti. Poljubio ju je iskreno, otvoreno i bez žaljenja. Celestria ga nije više uspoređivala s drugim muškarcima s kojima se ljubila: bilo je to neusporedivo. On je bio drugačija zvijer, tako daleko od londonskoga hranidbenog lanca koliko je uopće mogao biti. A ondje, u sočnom zraku Italije s mirisom borova, i ona se osjećala udaljenom od svega što je ostavila za sobom. ≈Ti si anđeo, Celestria, dođi i izvuci me iz mene samoga. Pogrešno sam te procijenio. Sada to vidim.√ Zagnjurio je lice u njezinu kosu. ≈Trebam te.√ ≈I ja tebe trebam√, priznala je. ≈Nemojmo ostajati u prošlosti. Vrijeme je da je pustimo.√ ≈Ako ti želiš.√ ≈Želim. Želim da ti i ja počnemo iznova. Želim da zaboraviš da sam ikada vikao na tebe. I ja to želim zaboraviti.√ Celestria je žudjela pitati ga za Nataliju. Htjela je znati kako je umrla, zašto osjeća toliku krivnju. Ali, znala je da ga ne smije pritiskati. Ako joj želi reći, reći će kad bude vrijeme. Zasad, bila je zadovoljna već time što je s njime, iako je osjećala da one dvije svijeće gore jače nego ikad u mauzoleju preko ceste, ne želeći da ih se zanemari. Te noći, poslije večere, iskrali su se i zapalili vatru na žalu malog zaljeva koji joj je onoga prvog dana zarobio srce. 331


Santa Montefiore

Bio je zaštićen stijenama kao raj od ostatka svijeta, dovoljno velik tek za dvoje i ples koji su zajedno plesali. Mjesečeva svjetlost odbijala se od namreškana mora i vatra je pucketala i gorjela, izbacujući iskre u vlažan i slan zrak. ≈Siguran sam da život uz more ne čini nimalo dobra mojoj nozi√, rekao je čvrsto je držeći dok su polako išli preko stijena. ≈Trebao sam ostati u brdima.√ ≈Zašto si ostao ovdje?√ Slegnuo je ramenima. ≈Zato što je tu moja prošlost.√ ≈Ali, tvoja je prošlost tužna. Zašto ne odeš nekamo? Počneš iznova. Sve ostaviš.√ Pogledao ju je blagim pogledom punim ljubavi. ≈Zato što mi je ovdje divno. Volim zvukove, mirise, mir. U tlo je ugrađena duboka čarolija koja me vezuje za njega.√ Okrenuo se prema moru i namrštio. ≈Nikada ne bih mogao otići.√ ≈Rekao sam da sam tvoj anđeo koji će te izvući iz tebe samoga. Možda sam tvoj anđeo koji te treba odvesti od svega ovoga.√ Nasmijao se i prstima je pogladio po obrazu. ≈Možda, ali uvijek bih se vraćao.√ ≈Škotska ti ne nedostaje?√ ≈Nimalo.√ ≈Nikada ne osjetiš želju da se vratiš?√ ≈Nema toga na svijetu što bi me natjeralo da se onamo vratim. Sva sreća koju sam ikada upoznao, nalazi se tu. Na neko sam je vrijeme izgubio, no ti si je opet vratila u moj život. Donijela si je tu i tu će ostati.√ Osmijeh mu je izblijedio i iznenada se uozbiljio promatrajući crte njezina lica. ≈Znaš, mogao bih te voljeti√, rekao je vrlo tihim glasom. ≈Mogao bih te jako mnogo voljeti.√ Prije nego što je mogla razmisliti o značenju tih riječi, ponovno ju je poljubio i na njih je posve zaboravila, izgubljena u mliječnoj svjetlosti mjesečine Marelattea. 332


More izgubljene ljubavi

Sljedećega jutra Celestria se našla s Rosannom u crkvici koja je stajala uz Convento, zajedno s Federicom, Armel, gospođom Waynebridge i Nuzzom. Dnevna je misa bila gotova i svećenik se povukao. Na oltaru su samo ostale upaljene svijeće kao simbol prošaptanih molitava i važnih želja, trepereći među duhovima koji su se tu vrzmali da ih pokupe. Celestria je pošla za njima prolazom između jednostavnih drvenih klupa; njezine espadrile mekano su hodale po mozaičnom podu koji je, na njezino iznenađenje, predstavljao znakove zodijaka. Pred oltarom se prekrižila i zapalila svijeću. Mislila je na oca i tiho je izrekla molitvu: da njegova duša počiva u miru, ma gdje bila. Pogledavši desno od sebe, vidjela je da je i Armel učinila isto, no njezine su oči bile pune suza koje su kliznule između trepavica kada ih je zatvorila. Sjedili su u kapelici koja je od ostatka crkve bila odvojena crnom ogradom i vratima. Oltar je bio prekriven bijelim platnom na kojemu su stajale dvije debele svijeće u boji bjelokosti i na velikom srebrnom pladnju mramorni kip Isusa na križu. Pitala se što bi otac Dalgliesh rekao kad bi vidio kako kuju urotu u božjoj kući i osjetila žalac krivnje sjetivši se trenutka kada je kompromitirala i njega i sebe. No, nije imala vremena razmišljati o Pendriftu jer se na vratima pojavila Rosanna, odjevena u crno s crnim čipkanim rupcem prebačenim preko glave, skrivajući lice. Izgledala je uplašeno, uvlačila je ramena, okretala glavu s jedne na drugu stranu kao ptica koja provjerava gleda li je tko. Nuzzo je skočio na noge i primio je za ruku, predstavljajući je Armel i Celestriji. Rosannina je ruka bila mala ali mekana, uredno manikiranih noktiju. Veo nije podigla, samo je sjela pokraj brata i preplela prste na krilu. Govorila je uglavnom Federica. Armelin talijanski bio je činilo se besprijekoran i svako malo prekidala je Federicu glasnim neodobravanjem, divlje gestikulirajući, ne mogavši 333


Santa Montefiore

prikriti bijes ili tugu. Celestria je primijetila da gospođa Waynebridge stalno gleda Nuzza. Njegovo je lice bilo vragolasto unatoč ozbiljnosti teme i mjesta, kao da mu je bilo teško zadržati ozbiljnost. Gospođa Waynebrige se promijenila, primijetila je Celestria. Nuzzo joj je vratio njezinu mladost, njezinu neovisnost i pustolovan duh. Celestria ju je rijetko viđala otkako su stigle. Dane je provodila u istraživanju okolice s Nuzzom u njegovoj kočiji s konjem i vraćala se s proširenim rječnikom talijanskih riječi i novim cvijećem za svoju knjigu. Izgledala je toliko vedrije sada kada je nije pritiskao strah, a svjetlucanje iz Nuzzovih očiju sada se odražavala u njezinim očima. Federica je počela objašnjavati kako su Benedict i Monty umrli i kakva je njihova veza sa Salazarom. Rosanna je slušala, njezine krupne oči treptale su ispod vela i nije ništa govorila. Potom je Nuzzo rekao svoje, glasom uvjerljivim i zaklinjućim. Podizao je dlanove prema nebu, slijegao ramenima, pravio grimase koje su trebale izgledati tužno, no usta su mu i dalje bila izvijena u kutovima. Naposljetku je zavladao muk. Svi su se pogledavali. Celestria se bojala da Rosanna neće htjeti pomoći. Izgledala je previše plašljiva. Polako je podigla veo. Ispod krinke njezino je lice bilo boje caffé latte, debelih obrva i dugih, sjajnih trepavica oko krupnih smeđih očiju. Usne su joj bile putene i pune, istak­ nute crvenim ružem koji je pomno nanijela da joj se slaže s bojom noktiju. Lice joj je bilo punašno i meko i bilo je jasno iz njezinoga suosjećajnog izraza da ju je njihova priča dirnula i da se svoga ljubavnika boji. Iz onoga što je govorila Celestria je zaključila da im daje neke važne informacije. Rosanna je potom spustila veo i stala pred oltar križajući se. Nestala je u trenu, kao ptica koja odleti u sjenu. Mala skupina otišla je desetak minuta poslije i okupila se u Conventu, gdje je Federica sve prepričala Celestriji i 334


More izgubljene ljubavi

gospođi Waynebridge. ≈Trebalo ju je malo nagovarati. Boji se, Salazar je opasan čovjek. No, pristala nam je pomoći. Nalaze se u nekoj kućici u Castellinu. Vi i Armel morate biti ondje danas u pet. Poslat ću Hamisha da pođe s vama. On je krupan čovjek, Salazar neće htjeti s njim ući u sukob.√ ≈Hoće li Salazar znati da ga je Rosanna izdala?√, pitala se Celestria, zabrinuta za ženinu sigurnost. ≈Ne, pretvarat će se da je jednako kao i on iznenađena što vas vidi. Ne smijete je odati. To je jako važno.√ Potom je pažljivo dodala: ≈Salazar je umišljen, ali to ne mora značiti da je ubojica. Ne znam što se dogodilo vašem ocu i Armelinu suprugu, i imate pravo da postoje neke sličnosti koje su previše zapanjujuće da bi se ignorirale, ali upamtite, Salazar je u svemu tome možda nevin.√ ≈Možda√, rekla je Celestria. ≈Ali, ja sam odlučila vjerovati da je itekako kriv.√ Nuzzo se vratio svojem poslu, a Federica dnevnim obvezama koje su je zaokupljale u Conventu. Armel je sjedila na suncu s Celestrijom i gospođom Waynebridge, raspravljajući o Salazarovoj nevinosti. ≈Hoću da Salazar zna da ja u svakom trenutku mislim na muža. To je kao bodež u srcu koji se uvijek iznova okreće√, gorko je rekla Armel. ≈Oduzeo mi je život. Razlog da idem dalje. Rekla sam vam da je moj muž bio poduzetnik.√ ≈Da.√ ≈Da, dakle, to je bio. A radio je i za vladu. Bio je vrlo važan čovjek. Bio je međutim mutan. Kompleksan. Čovjek s mnogo slojeva, kao luk. U srži je, bojim se, bio kriminalac.√ Umorno je podigla pogled. ≈Tek kada sam se nakon njegove smrti upoznala s onim što je radio, otkrila sam da je bio i trgovac oružjem. Kupovao je i prodavao oružje za Izrael. Objema stranama. Tako se sramim, ali to me ne sprečava da ga volim.√ 335


Santa Montefiore

≈Kako ste došli na Salazara?√ Nekoliko je trenutaka grizla unutarnju stranu obraza i potom teško uzdahnula i zapalila cigaretu, uvlačeći nikotin u pluća i vidljivo se opuštajući. ≈Našla sam različite račune na njegovo ime, koje je platio Salazar. Tu je bila i ona odvratna Mađarica. Isprva sam mislila da su ljubavnici. Moj muž je gledao žene i sigurna sam da nisam bila jedina u njegovu životu. Francuskinja sam. Mi Francuskinje razumijemo da muškarci imaju svoje potrebe. Ali kad sam je vidjela...√ ≈Groficu Valonyju?√ ≈Vi poznajete groficu Valonyju?√ Armel je izgledala iznenađena. ≈Imala sam tu nesreću da je upoznam, da. Radila je za moga oca.√ ≈I za mog je muža radila.√ Dvije su se žene gledale, ne usuđujući se izreći strah koji je sada poput kiseline ulazio u njihova srca. Gospođa Waynebridge odjednom se trgnula iz svoga transa. ≈Meni zvuči kao da su vaš suprug i gospodin Montague jedan te isti čovjek.√ Nasmijala se jer joj je ta pomisao bila nevjerojatna, no Celestria i Armel nisu se smijale. ≈Imate li očevu fotografiju?√, pitala je Armel tiho, lica bijelog kao pogrebni ljiljan. ≈Ne mislite valjda... to nije moguće!√ Celestria je jedva izgovorila te riječi; zastale su joj u grlu, za koje je sada imala osjećaj da je puno pamuka. Smušena od straha, otrčala je gore u svoju sobu. ≈O Bože, molim te!√, promrmljala je gledajući lice čovjeka kojeg je gubila, malo po malo. Uskoro ga neće uopće poznavati. Kada se vratila, Armel je bila zapalila drugu cigaretu i groz­ ničavo je pušila. Bez riječi, Celestria joj je dodala fotografiju. Armel je ispustila dug prigušen uzdah, poput smrtnog hropca, i presamitila se stavivši ruku na glavu. 336


More izgubljene ljubavi

≈Mon dieu!√, rekla je i oštro uzdahnula. Celestria je sjela. Odjednom se osjećala tako mala i krhka. ≈To je Benedict?√, pitala je kroz šapat, iako je odgovor već znala. ≈Trebale smo naslutiti.√ Ptice su cvrkutale u krošnjama, na cesti pred Conventom lajali su psi i iznenadno rzanje nekog konja razbilo je mirnu podnevnu žegu. Marelatte je nastavio živjeti kao i uvijek, a za Armel i Celestriju svijet se promijenio. Iz kuhinje se pojavila Federica. ≈Što se dogodilo?√, pitala je jer je Armel još držala ruku preko lica; pepeo cigarete visio je kao duga siva gusjenica i cigareta joj je dogorijevala do prstiju. Celestria nije mogla govoriti. Ostala je bez glasa. Pokušala je, ali nije izlazilo ništa osim slaba pištanja. ≈Ja sam rekla da bi Armelin muž i Celestrijin otac mogli biti isti čovjek, ali ni na trenutak nisam pomislila da bi moglo biti tako. Bog zna da nisam.√ Gospođa Waynebridge primila se za prsa i odmahnula glavom. ≈To je takav šok.√ Oči su joj blistale od suza i mladenački sjaj koji je Nuzzo donio njezinim obrazima pretvorio se u prah. Federica je utonula u stolac, beskrvno blijeda lica. Zurila je u pod ne trepćući. ≈No, time se mnogo toga objašnjava, zar ne?√, gorko je rekla kao da govori sama sebi. ≈Bojim se da je tako√, složila se gospođa Waynebridge gledajući je zabrinuto. ≈Tako mi je žao√, rekla je Federica i dodirnula Celestrijinu ruku. Djevojka se nije pomaknula. ≈Jeste li ga pokopali?√, jedva je rekla. Armel je podigla glavu i pepeo je pao na kamenom popločen pod. ≈Ne.√ ≈Znači, nije bilo tijela?√ ≈Ne. Utopio se u moru.√ Armel je kimnula. ≈Benedict se utopio u moru. Mora da je to pomno isplanirao.√ Namignula je Celestriji kao da joj 337


Santa Montefiore

je iznenada sinula sjajna zamisao. ≈Mislite li vi isto što i ja?√ Pogled joj je odjednom postao težak i hladan kao stijena. Celestria je kimnula. Vilica joj je bila pala dok se mučila da sve to shvati. ≈Je li moguće da je to istina?√ ≈Nisam baš razumjela√, rekla je gospođa Waynebridge okrećući se bespomoćno k Federici. ≈Jeste li vi shvatili?√ ≈Pa baš i ne√, odgovorila je Federica uzbuđeno povlačeći svoj medaljon. ≈Pada mi na pamet nešto nemoguće√, slegnula je ramenima Armel. ≈Da Benedict Devere, Robert Montague, uopće nije mrtav. Da je isplanirao svoju smrt, Salazaru prebacio novac koji je grofica Valonya podigla umjesto njega kako bi negdje drugdje započeo nov život. Ako je sposoban voditi dvostruki život, zašto ne i trostruki?√ ≈Ako je to točno, onda nas je podcijenio√, rekla je Celestria. Glas joj je bio čvrst. ≈To sigurno√, složila se Armel. ≈Ako je živ, naći ćemo ga.√ Federica je ustala i žurno otišla u kuhinju. Stajala je nekoliko trenutaka naslonjena na vrata, držeći se za grudi, dišući isprekidano i plitko. Kada se pribrala, uzela je bocu vina, prekrižila se i tiho zamolila za oprost. Celestria je otrčala stazicom koja je vodila do tvrđave. Grlo joj je bilo stegnuto, teško je disala, glava joj je pucala od potrebe da se isplače. Napokon je u osami stare kamene ruševine stala uz prozor, zagledala se u umirujuće podizanje i spuštanje valova u dubini i ispustila jecaj, više nalik na krik divlje životinje. A kada je počela, nije mogla stati. Kao da je sva ona bol što se nagomilala u tjednima nakon očeva nestanka našla pukotinu u njezinoj obrani i provalila. Njegova izdaja potpuno ju je slomila. Kao da je uzeo gumicu i izbrisao njezinu prošlost i samo tlo na kojem je stajala. Najstrašnije otkriće bilo je da nje u svemu tome nije bilo. Isključio ju je. Otac kojeg je voljela nikada nije uistinu postojao. Suze su joj pekle obraze i padale s brade na lijepu bijelu haljinu. Uhvatila se za prozorsku klupicu da ne padne. 338


More izgubljene ljubavi

Hamish ju je tu našao. Zagrlio ju je bez riječi i pustio da se isplače. Nježno joj je milovao kosu i otirao suze, ljubeći je u uzaludnom pokušaju da se iznova pribere. Nakon nekog vremena disanje joj se ujednačilo i prestala je plakati. ≈Federica mi je rekla. Žao mi je.√ ≈Lagao mi je cijeli moj život. S Armel se oženio odmah poslije rata, kad smo se mama i ja vratile iz Amerike. Sve vrijeme dok je bio odsutan zbog posla, zasnivao je novu obitelj.√ Odmaknula se i pogledala gore u njega. ≈Slijepo sam mu vjerovala. Bezuvjetno ga voljela. A on nas uopće nije volio. Da nas je volio, kako bi mogao podnijeti da ode? Što će mama misliti? A Harry? O bože, što će učiniti moja obitelj kad im kažem? To će nas sve uništiti.√ ≈Dobro promisli prije nego što im kažeš√, ozbiljno joj je predložio Hamish. ≈Ali, on je živ√, rekla je mršteći se. ≈Živ je. Uopće nije mrtav. Bez razloga sam ga oplakivala.√ Uhvatio ju je bijes. ≈Lila sam suze za njim. Proklinjala more što ga je uzelo. Brinula se zbog patnje kroz koju je možda prolazio. Molila se da bude spašen od pakla. A on je pomno isplanirao svoju smrt. Isplanirao da nam svima nanese bol. Uzeo nam je naš novac kako bi mogao uživati u budućnosti negdje drugdje. Što je s našom budućnosti?√ ≈Tvoja budućnost je tu sa mnom√, rekao je iznenada, čvrsto je držeći. ≈Tvoja je budućnost u Marelatteu. Tu pripadaš.√ ≈Ne znam više kome vjerovati√, odgovorila je tankim glasom. ≈Meni možeš vjerovati.√ Pogledala je u njegove beskrajno duboke oči i vidjela koliko je drugačiji od njezina oca, Aidana, Raffertyja i Dana. Kod Hamisha nije bilo ničega uglađenog: nije bilo lažnog sjaja, širokog očaravajućeg osmijeha, nikakve afektacije. Hamisheva iskrenost bila je sirova i prirodna. I na tome je bila zahvalna. 339


29.

H

amish je vozio Gaitanovu Lanciju Flaminiju pra­ šnjavom cestom za Castellino, maleno mjesto maurskog izgleda južno od Marelattea. Armel je sjedila sprijeda pokraj njega, Celestria otraga. U automobilu je vladala napetost, koja se gotovo mogla čuti, poput visokih tonova violina. Stigli su u gradić, lica mrkih i odlučnih. Građevine su bile od jednakoga svijetlog kamena kao u Marelatteu, s ravnim krovovima i visokim smeđim vratima iza kojih su skrivena dvorišta bila zaklonjena od pogleda prolaznika. No u Castellinu je maurski utjecaj bio očit: lukovi na prozorima, bogato ukrašeni stupovi i pomno dekorirani rešetkasti balkoni koji u Maroku ne bi izgledali neprikladni. Na morskom povjetarcu šuštala su stabla eukaliptusa. Na klupama je sjedila nekolicina staraca koji su gledali sunčev zalazak, ne znajući koliko će još takvih zalazaka doživjeti, a skupina pasa lutalica mirno je prolazila u potrazi za kantama sa smećem, nadajući se ostacima. Kuća u koju ih je uputila Rosanna bila je malena, svijetložuta i odvojena od ostalih, podignuta na padini koja se spuštala do izbijeljenih hridina. Nije bila dojmljiva. Zapravo, izgledala je poludovršena, kao da je vlasnicima ponestalo novca pa su morali prekinuti gradnju na pola puta. Hamish je pogledao na svoj sat. Malo su uranili. Okrenuo se otraga, gdje je Celestria tiho sjedila na stražnjem sjedalu i uzeo je za ruku. ≈Jesi li dobro?√, pitao je, zabrinut. ≈Zlo mi je. A vama, Armel?√ 340


More izgubljene ljubavi

≈I meni. Cigareta će mi smiriti živce. Hoćete i vi?√ Premetala je po svojoj kožnoj torbici. ≈Definitivno√, odgovorila je Celestria, dobivajući snagu od topline Hamisheva dodira. S rukom u njegovoj velikoj gruboj ruci osjećala se sigurnom. ≈Barem ćete doznati istinu√, rekao je i potom skrenuo pogled namrštivši se. ≈Možda sam trebala ostati u Engleskoj i oplakivati ga zajedno s mojom obitelji. Neznanje je blagoslov.√ ≈Što ako ga nađemo?√, nastavila je Celestria, naginjući se nad plamen koji joj je pridržavala Armel. Vrh njezine cigarete zasvijetlio je poput krijesnice prije nego što se ugasi. ≈Ne znam√, tiho je odgovorila odmahujući glavom. ≈Bilo bi bolje da je mrtav. Barem bismo imali nešto što je sigurno√, rekla je Celestria čvrstim glasom. ≈I bez poniženja. Sigurno nas nije baš mnogo volio ako je bio spreman lažirati vlastitu smrt kako bi nas se riješio.√ Cinično se nasmijala, pogleda izgubljena u daljini. ≈Ne znate istinu√, rekao je Hamish. ≈Možda je nikada nećete saznati. Možda je bolje ovako.√ Izašli su iz automobila na narančasto sunčano svjetlo. One su ugasile cigarete u pijesku na tlu i polako su krenuli prema kući. Hamish je uzeo Celestriju za ruku. Ako je i primijetila, Armel nije ništa rekla, samo je mrko gledala preda se. Bili su na zadatku i ništa ih od njega nije moglo odvratiti. Kao što je bila obećala, Rosanna je ostavila vrata odškrinuta. Hamish je pošao naprijed i ušao. Kada ih je gurnuo, šarke nisu ispustile nikakav zvuk. Unutra je zrak bio hladan i mirisao je na svježe mljevenu kavu. Pod je bio od škriljevca, zidovi posve prazni. Samo je nad kaminom stajao jednostavan drveni križ. Nije bilo nikakvih stuba, jer je kuća bila prizemnica. Hamish se okrenuo k ženama i kimnuo. Bile su spremne. Celestria je osjetila kako je želudac boli 341


Santa Montefiore

od straha. Bila je zahvalna što je Hamish pošao s njima. Ne bi imala hrabrosti doći sama s Armel. U sobi na kraju hodnika čuli su se glasovi, potom žubor Rosannina smijeha. Ispod vrata dopirao je miris jeftina parfema. Hamish je bešumno otišao po pločicama i stao pred vrata. Zastao je trenutak kao da se hoće pribrati. Potom ih je naglo otvorio. Unutra, Rosanna je ležala u krevetu u satenskom bež ogrtaču, smeđa kosa padala joj je u sjajnim uvojcima preko ramena. Salazar je stajao u gaćama u podnožju kreveta. Da poniženje bude veće, bio je u čarapama pričvršćenim kod koljena elastičnim crnim podvezicama i u onim svojim ulaštenim cipelama u dvije nijanse. Isprva je izgledao bijesan, njegovo glatko lice prošarao je gnjev. Potom je izgledao iznenađen, i naposljetku uplašen, kada je shvatio zašto su došli. Ne bi mu nikada bilo palo na pamet da će se Celestria svrstati uz Armel. Viknuo je na njih na talijanskom. Hamish je odgovorio mirno i dobacio mu zeleni kućni ogrtač koji je stajao preko stolca. Rosanna se skvrčila u dnu kreveta i hinila strah. Bila je dobra glumica. Salazar ih je preklinjao da poštuju njezinu čast i puste je da ode. Hamish je pristao i Rosanna je otrčala u kupaonicu, gdje se brzo odjenula i bez riječi otišla. Bilo je očito kako ne želi da njegova ljubavnica čuje što ima reći. ≈Tako√, rekla je Armel brzo, sjela na krevet i prekrižila noge, ≈imate ljubavnicu.√ ≈To se vas ne tiče√, prasnuo je Salazar, vidljivo zbunjen. Hamish je dugim koracima došao do prozora i prekrižio ruke. ≈Ne brini. Ako ti nama nešto učiniš, nitko neće saznati.√ ≈Rekao sam vam sve što znam!√, bunio se. ≈Rekli ste da je Robert Montague imao partnera√, rekla je Celestria. ≈Tko je to bio?√ 342


More izgubljene ljubavi

≈Benedict Devere√, odgovorio je Salazar. Armel je uhvatila Celestrijin pogled i kimnula. Salazar je izgledao kao da mu je nelagodno. Kosa mu više nije bila zalizana unatrag briljantinom, padala je na čelo u gustim kracima. Prošao je rukom kroz nju, posramljen i ponižen što ga vide takvoga. ≈Senti*, nikad ga nisam upoznao. Poslovao sam s Robertom Montagueom i groficom. Upute sam dobivao u pismima, telefonom ili brzojavom. Grofica Valonya ih je zastupala i bila je plaćana iz mog ureda. Ona je obavljala njihove prljave poslove. Ja sam samo posredovao u poslovima kako ne bi kršili zakon.√ ≈U kojim si to poslovima posredovao?√, pitao je Hamish. ≈Zrakoplovi. Prodavali su američke i britanske borbene zrakoplove Egipćanima.√ ≈Mon dieu!√ ≈Otkada?√ ≈Otprije osamnaest mjeseci. Devere je već bio u poslu s prodajom oružja. Roberta Montaguea sam upoznao dok je boravio u Conventu. Dogovorili smo se da ćemo zajedno raditi. Postojao je hangar i Devere je nabavljao zrakoplove. S Egipćanima se upoznao u kasinu u Monacu. Htjeli su ih kupiti. Ja sam imao veze u Italiji. Trebali su me. Ako su mrtvi, ja ih nisam ubio. To su učinili Egipćani ili mafija.√ ≈Zašto?√, pitao je Hamish. ≈Hoćeš znati zašto? Onda daj da te odvedem u hangar pa ćeš sam vidjeti. I ja sam bio obmanut.√ Bilo je očito da Salazar nije imao pojma da su dva muškarca bila jedna ista osoba. Celestria je osjetila da govori istinu. On im je bio posrednik. Vjerojatno nije kao oni sumnjao da je njezin otac lažirao svoju smrt. Odvezli su se dalje na jug dok nisu došli do velikog bijelog hangara, koji je stajao sam usred velikog stjenovitog * tal. čuj - op. pr. 343


Santa Montefiore

područja. Kuća nije bilo dokle god je pogled sezao. Salazar ih je poveo do velikih kliznih vrata. Ključem je otvorio lokot i potom gurnuo vrata. Zazveketala su u znak prosvjeda. ≈Pogledajte!√, uzviknuo je pobjedonosno i ušao unutra. ≈Ne iznenađuje što su ta dva čovjeka ubijena. Nitko neće zahrđale, beskorisne zrakoplove koji ne mogu letjeti!√ ≈Pa kako su onda uspijevali?√, pitao je Hamish ogledajući se oko sebe, zapanjen prizorom šarenih ofucanih zrakoplova koji su se raspadali u tmini kao kosti na nekom groblju slonova.√ ≈Vrlo jednostavno. Dječja igra! Montague i Devere prikupljali su novac da kupe zrakoplove. Egipćani su uplatili polog. Devere i Montague uzeli su novac i nestali. A meni su sad ostali vjerovnici koji ne vole da se netko s njima poigrava. Razumijete li što govorim?√ Gledao ih je pogledom punim očaja. ≈Salazarove ruke nisu okrvavljene.√ ≈On nije mrtav!√, zarežala je Armel i laganim korakom pošla bolje pogledati. ≈Skriva se. Ako cijenite svoj život, ne petljate se i ne družite s takvim ljudima.√ ≈On?√ Sada je Salazar bio zbunjen. ≈Za boga miloga, probudite se, čovječe božji!√ Armel je izgubila strpljenje. ≈Moj muž i njezin otac su jedan isti čovjek!√ Salazar se počešao po glavi. Iznenada je izgledao umoran. ≈Ona mađarska kuja obavljala je za njih prljave poslove pa nitko ne bi nikada saznao da su ‘oni’ bili jedan.√ Sjajan je. Pomalo mu se divim sad kad znam kako se upustio u tako hrabru muljažu. Obmanuo me je. Sve nas je obmanuo. I vas, Salazare√, zlobno se nasmijala. ≈U svim vašim dogovorima uzeo je za dvojicu. Što kažete na to?√ Salazar se opet počešao po glavi. ≈Ne vjerujem vam.√ ≈Onda ste budala!√, prodorno je viknula. ≈Ali još se on nije izvukao.√ ≈Čuvaj se osvete prezrene žene...√, rekao je Hamish, susreo Celestrijin pogled i suosjećajno se nasmiješio. 344


More izgubljene ljubavi

≈Možemo pretpostaviti da je živ, znači. Ne bježi od nas nego od Egipćana√, tiho je rekla Celestria. ≈To je barem nešto.√ ≈Ah, imao je dvije žene! Zašto ih ne bi imao više? Negdje je s našim novcem započeo nov život.√ ≈S novcem Egipćana√, rekao je Salazar. ≈Za njegovo dobro, nadam se da nikada neće biti pronađen.√ ≈Ja se nadam, za vaše dobro, da nećete postati žrtveni jarac√, rekao je Hamish Salazaru. ≈Ne volim ni pomisliti što bi ti učinili Egipćani.√ Salazar je nekoliko trenutaka izgledao uplašeno. Potom je slegnuo ramenima i ponovno se pribrao. ≈Život je takav, jednom dobiješ, drugi put izgubiš, ali za poslovnog čovjeka kao što sam ja uvijek ima posla. A sada, ako dopustite, izgubio sam cijelo popodne. Ne bih htio upropastiti i večer.√ Hamish ih je dovezao natrag u Castellino i Salazar se iskrcao kod svojeg ljubavnog gnijezda. ≈Još uvijek mislim da je itekako kriv√, rekla je Celestria gledajući ga kako se vraća u kuću i za sobom zatvara vrata. ≈Kriv je za krađu novca, sigurna sam. Piše mu na faci√, rekla je Armel. ≈Ali nije kriv za umorstvo.√ ≈Gdje je onda tata?√ ≈To je, draga moja, pitanje za milijun dolara.√ Te su večeri Hamish i Celestria sjedili pored stare tvrđave i gledali ružičasti sjaj sunčeva zalaska što se odbijao od vode. Hamish se naslonio na kvrgavo zimzeleno stablo, s rukama oko Celestrije koja je ležala uz njega. ≈Mogao bi biti bilo gdje√, rekla je. ≈Gledala sam more i zamišljala kako se utapa u njemu. Priredio nam je pravi pakao, a on vjerojatno živi negdje na nekoj pješčanoj plaži.√ ≈Ako spašava život, onda neće imati nikakav život.√ U Hamishevu se glasu osjećala gorčina. ≈Nije baš pametan, zar ne? Poslala sam brzojav djedu. Zaprepastit će se√ Cinično se nasmijala. ≈Nije baš dobro prikrio tragove.√ 345


Santa Montefiore

≈Vjerojatno nikada nije pomislio da ćeš posumnjati u njega.√ ≈Znala sam da nije mogao počiniti samoubojstvo. Ostatak obitelji je prihvatio da se ubio. A ja sam osjećala da nije. To jednostavno nije bilo nalik na njega. Pomisli samo što je učinio mojoj majci i jadnom Harryju. Oni misle da je mrtav. Uništio im je život. Što će mama misliti ako joj kažem da je imao drugu ženu? To će je dotući. Sad bih najradije da se doista ubio. Smrt je bolja od izdaje.√ Hamish nije ništa rekao, no Celestria je osjetila da se ukočio. ≈Sramim ga se. Mislila sam da je pametniji!√ ≈No, podcijenio te je.√ ≈I što sad? Ne mogu pretražiti zemljinu kuglu zbog njega. Osim toga, ne želi da ga se pronađe. Vjerojatno je otišao najdalje što je mogao.√ ≈Moraš ga pustiti.√ Hamish joj je poljubio tjeme. ≈Možeš se kladiti da Arel neće.√ ≈Ona nema ništa drugo. Ti imaš obitelj i život je pred tobom.√ Čvrsto ga je gledala. ≈Voliš li me?√ Hamish je šutio, a zatim je vrlo pažljivo odabrao riječi. ≈Znam da bih te mogao voljeti.√ ≈Volim te. Vjerojatno sam se u tebe zaljubila kad sam te prvi put vidjela.√ ≈Iako sam na tebe vikao?√ ≈Možda baš zato što si vikao. Bio si iskren, a ja sada shvaćam da u mojem životu nije bilo mnogo iskrenosti.√ Nasmijao se. ≈Imaš čudan neki način voljenja.√ ≈Vidjela sam koliko patiš i jedino što sam htjela bilo je da prestaneš patiti.√ Nagnula se naprijed i utisnula mu poljubac na usne. ≈Znaš, nikada nisam mislila ni na koga drugoga osim na sebe. I zato znam da te volim. Zato što mi je do tebe stalo više nego što mi je stalo do same sebe.√ ≈U Pugliji nema otmjenih zabava.√ ≈Bila sam na dovoljno otmjenih zabava da mi potraje do kraja života.√ 346


More izgubljene ljubavi

≈Ja nemam novca.√ ≈Bogat si talentom.√ ≈Od toga se ne živi.√ ≈Da, ako ga prodaješ.√ ≈Nosim teret tuge.√ ≈Bit će lakši ako ga budem nosila s tobom.√ Zašutio je i ozbiljno je gledao. ≈Znaš li što primaš na sebe?√ ≈Nemojmo više govoriti. Voli me, Hamish. To je sve što tražim.√ Ponovno ga je poljubila. Nije joj mogao odoljeti i obgrlio ju je rukama, gorljivo je ljubeći, brišući tragediju koja je prebivala u tami njegove vlastite sjene. Nadajući se da će vodeći ljubav s njom moći ispuniti dušu svim onim što je dobro i veselo. Sunce je zašlo za obzor i more je postalo crno poput tinte. Hamish joj je svukao haljinu otkrivajući zrelost njezine puti, blijede na fosforescentnoj svjetlosti mjeseca. Prešao je prstima po njezinoj koži, oko dojki koje su bile teške od mladosti i obećanja majčinstva i znao je da u njoj leži budućnost koja je plodna i puna svjetla, samo ako će sebi moći dopustiti da je uzme. Celestria je osjetila njegov nemir, no to je bila ona stvar koju mu Natalija više nije mogla dati. Otkopčala mu je košulju i prebacila je preko ramena. Bio je dlakav, mišićav i preplanuo. Kontrast s njezinim tijelom prožeo ju je uzbuđenjem. Imala je Daphne pravo. S pravim muškarcem zemlja se trese. Dršće i okreće se oko svoje osi. U tim nježnim trenucima Celestria je mislila da ih ništa ne može rastaviti. Da će Hamish izabrati život a ne smrt, svjetlo a ne tamu i budućnost umjesto prošlosti. No one su svijeće nastavile gorjeti u gradu mrtvih i jedino ih je on mogao ugasiti.

347


30.

C

elestria je ležala u krevetu zatvorenih očiju i slušala tiho cvrkutanje ptica i povremeno lajanje pasa. Nasmiješila se sjećajući se prethodne noći i protegnula se. Vodili su ljubav. Bilo je divno. Bila je ispunjena neobuzdanom radošću. Htjela je vikati s prozora, da svatko zna kako je sretna. Za trenutak se osjetila krivom. Njezin je otac izdao nju i cijelu njezinu obitelj; bilo je nedolično biti tako sretan dok svi kod kuće pate. A opet, njezina je ljubav za Hamisha nadjačala sve druge osjećaje. Odjenula je svijetloplavu točkastu haljinu. Pogled joj je pao na očevu fotografiju koju je ostavila na stolu, među zbirkom Federicinih ručno oslikanih glinenih figura. Smješkao joj se, s panama šeširom naherenim na glavi, osmijehom širokim i obješenjačkim, sa svodovima samostana u pozadini. Njezina je ruka neko vrijeme neodlučno stajala nad njom. Preplavila ju je tuga. Muškarac koji joj se smiješio mogao je jednako tako biti stranac, netko koga je davno upoznala i o kojem je malo toga znala. Ne, to nije bio njezin otac. Ne onaj čovjek koji se u svojoj barci igrao gusara s dječacima, crtao im u pijesku staze da mogu naći blago i činio da nestanu migrene njezine majke. Ne, njezin otac, čovjek kojeg je voljela, umro je onoga dana u Cornwallu. U to je sada bila sigurna. I dobro je da ga oplakuju, jer on se nikada neće vratiti. Stavila je fotografiju u džep haljine i izašla iz sobe. Kada je izašla u hodnik, Daphne Halifax upravo je izlazila iz svoje sobe. Nosila je dugu ružičasto-tirkiznu haljinu i vrlo neobične cipele, ljubičaste sa zlatnim perima na prstima. 348


More izgubljene ljubavi

≈Dobro jutro, dušo√, rekla je srdačno se smiješeći. ≈Danas divno izgledate. Blistate.√ ≈Hvala vam! Sretna sam.√ ≈Neki poseban razlog?√ ≈Ah, Daphne, mogu li načas doći u vašu sobu?√, pitala je čeznući da ispriča nekome. ≈Naravno. Iako mislim da naslućujem.√ Celestria je ušla za njom i sjela na krevet. ≈Zaljubljena sam!√, rekla je oduševljeno. ≈Zemlja se pokrenula, zaista! Baš kao što ste rekli!√ Daphne je sjela na kraj kreveta, očito sretna. ≈Znala sam da ste vi i Hamish stvoreni jedno za drugo. U povjerenju vam mogu reći da to zna i Federica. Čim ste stigli, rekla je ‘To je djevojka za Hamisha’.√ ≈Stvarno?√ ≈Naravno. Mi stari katkada vidimo stvari koje mladi ne mogu. Upamtite, ja već dugo živim.√ ≈Mušičav je i nepredvidiv, ali mi je do njega stalo više nego što mi je ikada do ikoga bilo stalo. Njegova bol boli i mene, kao da je i ja osjećam. A kada se nasmiješi, cijeli je svijet obasjan. Ima čaroban osmijeh. A njegova karizma, ona ispunjava prostor poput svjetla. Ah, Daphne, ne mogu misliti ni na što drugo. Mojoj bi majci zatajilo srce da zna. Zapravo, ne bi mi odobrio nitko iz obitelji.√ ≈A zašto, zaboga?√ ≈Zato što je petnaestak godina stariji od mene. Već je bio oženjen. Siromašan je. Ne češlja se. Mama bi mu sigurno rekla neka se ošiša. Teta Penelope pitala bi ga gdje mu se nalazi posjed i zapanjila bi se kad bi čula da ga nema. Samo bi me djed podržao jer je i on krenuo od nule.√ ≈Hamisheva obitelj ima divan posjed u Škotskoj.√ ≈Zaista?√ ≈Razišao se s njima i otišao zauvijek. Mislim da godinama nije onamo otišao. Znate, on je slobodan duh. Gušili su 349


Santa Montefiore

ga tamošnji običaji. Prezire britansku opsjednutost društvenim položajem i novcem. Ne okrivljujem ga. To je strašno plitko.√ ≈Mislim da mu se moja obitelj ne bi baš svidjela.√ Daphne je nekoliko trenutaka šutjela i lice joj je iznenada postalo zabrinuto. ≈Nikada se on neće vratiti, Celestria. U Škotskoj je bio vrlo nesretan. To znate, zar ne?√ ≈Da, znam.√ ≈Ako ga povedete, morat ćete pristati na vrlo velik kompromis.√ ≈Sve ću za njega učiniti.√ Daphne joj je dodirnula ruku. ≈Ljubav nije samo žrtva. Nadam se da će i on vas usrećiti.√ ≈O, hoće. Sada oboje idemo dalje.√ ≈Ah, da, jadni vaš otac. Što ste otkrili?√ ≈Da je bio trgovac oružjem. Prodavao je stare američke zrakoplove nekim Egipćanima koje je upoznao u kasinu u Monacu. Sigurno je mnogo zaradio i pobjegao je s novcem.√ ≈Hoćete li reći da nije mrtav?√ ≈Nisam sigurna. Ali, uvjerena sam da je izmislio vlastitu smrt kako bi nestao.√ ≈Blagi bože! Freddie mi nije ništa od toga rekla.√ ≈Zar vam nije rekla da je bio u braku i s Armel??√ Daphne je izgledala užasnuta. ≈S Armel?√ ≈Da, možete li zamisliti kako je to strašno? Vodio je dvostruki život.√ ≈Ali draga, pa kako ste to otkrili?√ Celestria je izvadila fotografiju i dala joj je. ≈Pokazala sam joj ovo. Osim što je bio Robert Montague, bio je i Benedict Devere.√ ≈Kakvo smiješno ime!√ rekla je Daphne posprdno. ≈Svatko bi pogodio da je to ime lažno. Zaista, taj je čovjek trebao imati više mašte! Dajte da stavim naočale. Ah, sad ga 350


More izgubljene ljubavi

dobro vidim.√ Iznenada, donja joj je vilica pala. ≈Pa dakle!√, uzviknula je podižući pogled prema Celestriji. ≈Za boga miloga!√ ≈Što je bilo? Niste valjda i vi bili s njim u braku?√, zadirkivala ju je Celestria. Daphne se nije nasmijala. ≈Što je?√ ≈Pa, ne znam trebam li reći.√ ≈Reći što?√ Daphne je nekoliko trenutaka razmišljala, čvrsto stišćući usne, odlučujući kome treba biti lojalna. Napokon, vratila joj je fotografiju. ≈Dušo draga, cijela ta priča nema veze sa mnom. Ja međutim vjerujem da treba govoriti istinu, pa što bilo. Imate pravo znati.√ Celestria je osjetila da joj želudac tone. ≈Nastavite.√ ≈Tog sam čovjeka vidjela dva dana prije nego ste stigli.√ ≈Sigurni ste?√ ≈Potpuno. Znate, radi se o načinu na koji nosi taj šešir. I osmijehu. Taj osmijeh jednostavno ne možeš zaboraviti.√ ≈Je li tu odsjeo?√ ≈Ne. Mislim da nije htio da ga vidim.√ ≈I što je radio?√ Daphne je ispustila težak uzdah. ≈Bio je s Freddie.√ ≈S Freddie?√, ponovila je začuđeno. ≈Dva dana prije nego što sam ja stigla?√ ≈Tako je. Slikala sam blizu stare tvrđave. Bio je tu kad sam stigla. Kad sad razmišljam o tome, rekla bih da je bio uznemiren. Nije mogao biti na miru. Zapalio je cigaru i ovako ju je vrtio među prstima.√ Pomicala je prste kako bi pokazala. ≈To je definitivno moj otac√, rekla je Celestria, otkrivajući kako joj ipak može oduzeti radost. ≈Onda se pojavila Freddie i on se nasmiješio. Tada sam primijetila taj osmijeh. Nezaboravno.√ ≈Nemojte mi samo reći da su ljubavnici!√ 351


Santa Montefiore

Daphne je zatresla glavom. ≈Ne znam. Zagrlili su se i razgovarali kojih sat vremena. Kako je razgovor odmicao, on je bio sve uznemireniji i na kraju joj se rasplakao u naručju. Bila sam strašno dirnuta. Jedan takav čovjek sav u suzama. Freddie je izgledala skršena. Onda joj je dao neki paketić i otišao. Ne znam je li ga negdje čekao automobil ili je išao pješice. Jednostavno je nestao ostavljajući Freddie da jeca na onoj travnatoj padini na kojoj ste onaj dan vi sjedili sa mnom.√ ≈Što je bilo u tom paketiću?√ ≈Ne znam. Nije ga ondje otvorila.√ Celestria je prekrižila ruke i ljutito coknula jezikom. ≈Znači, ona je sve vrijeme znala da se tata nije ubio.√ ≈Mislim da je tako.√ ≈Mislite li da je znala i to da je bio u braku s Armel?√ ≈Ne znam.√ Daphne je slegnula ramenima. ≈Ne znam koliko je ona znala. Možda je od nje tajio jednako kao i od vas i Armel. Čini se da u svemu tome ipak nešto postoji.√ ≈Ali ona je bila jedina koja je znala da nije mrtav. Lažirao je svoju smrt u Francuskoj kao i u Engleskoj. Zašto je s Freddie bio drugačiji?√ ≈Možda nisu bili u vezi. Ona je od njega mnogo starija i u braku je s Gaitanom.√ ≈Doznat ću.√ Vidjela je uplašen pogled na Daphninu licu. ≈Ne brinite, Daphne, vaše ime neću spominjati.√ ≈Hvala√, odgovorila je i ramena su joj se opustila. ≈O bože, ovo je strašna zbrka.√ Celestria je otišla iz Daphnine sobe s čvorom u želucu. Mučilo ju je pitanje koje sada nije mogla postaviti. Je li za to znao i Hamish? Je li sve vrijeme znao a nije joj rekao? Je li se zato držao suzdržano? Ne zbog žene pokopane u gradu mrtvih, nego zbog toga što je sam nešto tajio? Otišla je u prizemlje i u dvorištu zatekla Armel s torbom pokraj nogu, okruženu psima. Razgovarala je s Federicom. 352


More izgubljene ljubavi

Celestria se ukočila. Htjela se s njome suočiti odmah, no znala je da će joj oprez biti korisniji. Ako je Federica bila sposobna izvesti takvu sjajnu predstavu, ona će izvesti još bolju. Namjestivši smiješak, prišla je dvjema ženama. ≈Vi odlazite?√, pitala je Armel. ≈Bojim se da je tako. Nemam više što ovdje raditi.√ Tužno je uzdahnula. ≈Vratit ću se u Pariz i pokušati nastaviti živjeti svoj život.√ ≈Nedostajat ćete mi√, rekla je Celestria iskreno. ≈Dobar smo tim.√ ≈I vi ćete meni nedostajati. Posjetit ćete me ako dođete u Pariz, zar ne? Naš je susret jedna od dobrih stvari koje su proizašle iz ove katastrofe.√ ≈Obećavam.√ ≈A što ćete vi?√ ≈Tugovati za njim kao i svi drugi. Što se mene tiče, on je mrtav.√ Celestria je pogledala Federicu, no ona nije reagirala. ≈Više volim sjećati ga se onakvoga kakav je bio prije nego što je nestao. Neću dopustiti da stvari koje sam saznala okaljaju moje sjećanje na njega.√ ≈Imate pravo√, rekla je Federica. ≈Čovjek se mora radovati.√ Armel je otišla. Psi su pratili kočiju cestom dokle god su mogli. Oblak prašine postajao je sve manji dok nije nestao iz vida, konjske uzde hvatale su svjetlo i svjetlucale u posljednji pozdrav. ≈Bit će nam pusto bez Armel√, rekla je Federica prelazeći rukom po ogrlici od sjajnih ružičastih kristala koji su joj visjeli do struka. ≈Zavoljela sam je.√ ≈Zavolite li sve ljude koji ovdje odsjednu?√, pitala je Celestria. Federica nije trepnula. ≈Da, mislim da je tako. Znate, ovo nije hotel. Ovo je dom i vi ste naši gosti.√ Vratila se unutra. ≈Prijepodne ću provesti u Castellinu. Biste li i vi pošli?√ Celestria je pošla za njom u dvorište. ≈Hvala, ali mislim da ću potražiti Waynie. Vi je niste vidjeli?√ 353


Santa Montefiore

≈Doručkovala je s Armel i potom otišla.√ ≈Izgubila sam je, zar ne?√ Federica se nasmijala. ≈Bojim se da jeste. Italija na čudan način krade ljudima srce. Nadam se da je i vaše ukrala.√ Celestria nije odgovorila. Unatoč njezinom izdajstvu, žena joj se sviđala. Čekala je da Federica ode i potom pošla pretražiti njezinu sobu. Paketić njezinog oca morao je biti negdje. Za trenutak je oklijevala pred vratima, ogledavajući se oko sebe i osluškujući zvuk koraka. U posljednja dva tjedna pretvorila se u pravu detektivku. Osjećala se toliko drugačije od one površne djevojke kakva je bila u Cornwallu. Očev ≈nestanak√ gurnuo ju je u zrelost i donio joj Hamisha. Smrt jednog odnosa, rođenje drugog. Zidovi Federicine sobe bili su ukrašeni slikama koje su joj privukle pozornost. Potezi kistom bili su energični, boje žive, prizori izazovni. Shvatila je gdje je prije vidjela taj stil: u Hamishevu atelijeru. Koraknula je bliže i prstima prešla po slici. Bila je gruba i prekrivena grudicama. Ispod je napisao svoje inicijale: HMcC. Koliko su ti prizori bili drugačiji od tamnih i samotnih slika koje su stajale uza zid njegova atelijera. U dnu sobe stajao je velik krevet od kovana željeza prekriven raznobojnim prošivenim prekrivačem na kojem su stajali jastuci boje grimiza i fuksije. Na noćnim ormarićima bile su složene visoke hrpe knjiga. Prozori su bili otvoreni, pamučni zastori njihali su se na vjetru, toaletni stolić pod njima bio je prepun zdjelica s prstenjem i ogrlicama, a ogrlice su se nalazile i na velikom zrcalu. U sredini sobe stajao je stol s puno velikih drvenih zdjela kristala svih boja i veličina, nanizanih i pojedinačnih. Bilo je kao u kakvom čarobnjačkom dućanu. Uza zidove su stajali drveni ormari, u kojima je njezina odjeća visjela naizgled bez ikakva reda, a na podu su sagovi, jedan na drugome, gotovo potpuno 354


More izgubljene ljubavi

prekrivali kamen. Ako je Federica sakrila onaj paketić koji joj je dao njezin otac, nije bilo načina da ga Celestria nađe u svoj toj gužvi. Nije znala odakle početi. Nije znala ni što traži. Mogao joj je dati bilo što. Uzdahnuvši od očaja, počela je pretraživati ladice toaletnog stolića. Svaka ladica bila je do ruba puna ogrlica, perli i prstenja i drugih drangulija koje je donosila s putovanja. Celestria se snuždila. S Federicom se nije mogla suočiti bez tog paketića zato što je obećala da u to neće uvlačiti Daphne. Pretražila je ormare i ormariće u susjednoj kupaonici. Zatim je sjela na krevet, pogrbljenih ramena, uvjerena da će morati otići praznih ruku. Iznenada, čula je Federicin glas kako u dvorištu govori s Luigijem. Provirila je kroz prozor i vidjela je kako se smije, saginjući se da pomiluje pse, a torba preko ramena bila je puna stvari iz trgovine. Sigurno je promijenila plan. Celestria je osjećala kako je preplavljuje očaj. Kada se okrenula da ode, pogled joj je privukla poznata crvena kutijica, djelomice zaklonjena, u jednoj od zdjela punih kristala na stolu u sredini. Gurnula je ruku unutra i pobjedonosno izvukla kutijicu, s radošću je prinoseći nosu. Bila je sigurna da osjeća miris tuberoze. Ondje su, blistajući na svjetlu, stajale dvije dijamantne zvijezde. Zvijezde koje je njezina majka zagubila. Zvijezde koje joj je njezin otac dao, i zatim tako bešćutno ukrao. Zatvorila je kutijicu i ponovno sjela na krevet čekajući da se Federica pojavi. Srce joj je lupalo u grudima, no Celestria nije nikada izbjegavala sučeljavanje. Možda će sada saznati cijelu istinu i možda čak otkriti gdje joj je otac. Netremice je gledala u vrata dok je oči nisu zaboljele. Napokon, tišinu su narušili zvuk koraka i brzo dahtanje pasa. Federica je otvorila vrata i ušla, lecnuvši se kada je vidjela Celestriju kako mirno sjedi na njezinom krevetu i u rukama drži crvenu kutijicu. 355


Santa Montefiore

Psi su ušli za njom i razišli se po sobi. Federica je zatvorila vrata, spustila torbu i okrenula se prema Celestriji. Činilo se da se nije naljutila što djevojku vidi u svojoj sobi, a niti se držala obrambeno: samo je izgledala tužna. ≈Tata je ovo dao mojoj majci√, srdito je rekla Celestria. ≈Rekao je da je morao naći zvijezde koje su dovoljno velike da zasjene zvijezde u njezinim očima. Tako sam ja doživljavala svoje roditelje, kao dvije sjajne zvijezde. No, njemu njihov brak nije značio ništa.√ ≈Žao mi je√, rekla je Federica sjedajući pokraj nje na krevet. ≈Nisam znala.√ Koliko god ju je htjela mrziti, Celestria nije mogla. ≈Onda, recite mi koliko ste znali?√ ≈Gotovo jednako malo kao vi. Samo da nije mrtav. Oprostite.√ ≈Zašto mi niste rekli?√ ≈Zato što mi je rekao da nikome ne kažem da sam ga vidjela. Uvijek ću mu biti odana, zato što ga volim.√ Primila je Celestrijinu ruku. Celestria je nije povukla, no ruka je mlitavo ležala na njezinu dlanu. Kada ste stigli i rekli mi da je mrtav, bila sam na sto muka. Nisam znala kako postupiti i činila sam najbolje što sam mogla. To je bila najteža predstava koju sam ikada izvela. A kada ste rekli da ste došli kako biste otkrili istinu, dobila sam priliku za izlaz. Iskoristila sam je. Ohrabrivala sam vas zato što vam sama nisam mogla reći istinu. Mislila sam da će ga možda ona vratiti.√ ≈Ništa njega ne može vratiti ∑ a istina još najmanje.√ ≈Nadala sam se√, rekla je promuklo. ≈U svakom slučaju, ja ne želim da se vrati.√ ≈Celestria. Unatoč svemu što je učinio, on je i dalje vaš otac. Život mu je u opasnosti. Morao je pobjeći. Uvalio se u nevolju.√ ≈Prije ili nakon što se vjenčao s Armel?√ Federica je ustuk­nula. Nije ga mogla obraniti. ≈Znači, nikome niste rekli?√, nastavila je Celestria. 356


More izgubljene ljubavi

≈Nikome.√ ≈Čak ni Gaitanu?√ ≈Čak ni njemu.√ Celestria je progutala slinu. ≈A Hamish, je li on znao?√ ≈Ne.√ Čvor u Celestrijinu želucu sada se opustio. ≈To je barem nešto. I, gdje je on sada?√ ≈Ne znam. Nije mi se otad javio, niti to očekujem.√ ≈Je li vam bio ljubavnik? Je li vas zaveo?√ Federica se nasmijala; pitanje joj je bilo apsurdno. ≈Naravno da ne! Mogla bih mu gotovo biti majka. Ne, volim ga kao sina, Celestria. Ne kažem da se u njega ne bih zaljubila da sam mlađa. Ali ja sam stara i udana i znam svoje granice. Među nama je vladalo razumijevanje koje nadilazi riječi.√ ≈To svi kažu. Znate da ste jedna od jako mnogo žena koje vjeruju da ih voli.√ ≈Možda.√ Slegnula je ramenima. ≈To nije važno. On je u Convento donio sreću. Nakon smrti naše kćeri bila sam izgubljena. Uz pomoć vašeg oca, ponovno sam se pronašla. Naučila sam voljeti uspomenu na nju i pustiti je da ode.√ Šteta što Hamish ne može to isto, pomislila je Celestria. Opet se osjećala jadno. ≈On je kao dr. Jekyll i Mr Hyde. Dvije osobe. Jedna koja kamo god pođe širi sreću, i druga, koja laže, vara i širi patnju.√ ≈Vaš je otac privlačan, karizmatičan čovjek. Ali je istodobno vrlo manjkav. Svakome pokušava udovoljiti, to je jače od njega. Želi da svakome koga upozna bude divan. Naravno, nemoguće je biti svakome sve. To čak ni Monty ne može. Dok je to pokušavao, stvorio je sve te različite svjetove u kojima je on uvijek u središtu.√ S nježnošću je pogledala Celestriju. ≈Bio je neko vrijeme i u središtu moga svijeta. Za druge mogu samo nagađati. Možda ih je mnogo. Previše da bi ih se moglo kontrolirati. Vaš otac nije dobar čovjek, Celestria. Ali ja ga volim usprkos njegovim manama.√ 357


Santa Montefiore

≈Zašto je on tako oštećen? Stric Archie i teta Penelope su normalni! U čemu su njihovi roditelji pogriješili?√ ≈Katkada se ljudi rode oštećeni. Mislim da nisu krivi vaši djed i baka. No iz onoga što mi je rekao, znam da je njegova majka vršila na njega velik pritisak. Bio je njezin zlatni dečko, ali je njezina ljubav imala svoju cijenu. Bila je uvjetna. On je bio veličanstveni Monty, a u sebi je osjećao da ne ispunjava mjerila, da to ne zaslužuje i pratio ga je osjećaj krivnje.√ ≈Krivnje? Zašto?√ ≈Zato što je mrzio svoju obitelj.√ ≈On nas je mrzio?√ ≈Mrzio je očekivanja koja su svi pred njega postavljali. To je bio prevelik teret.√ ≈Pa je zasnovao novu obitelj jer mu je bilo zlo od stare?√ ≈Ne znam.√ ≈Čini se da o njemu znate jako mnogo√, kivno je rekla Celestria. ≈Bila sam mu poput majke. Netko s kim je mogao razgovarati. Netko tko ga je visoko cijenio, a nije zauzvrat ništa tražio.√ ≈Prezirem ga√, odvratila je. ≈Nemojte ga mrziti. Žalite ga.√ ≈Sebe žalim. Što se više trudim pamtiti ga onakvoga kakav je bio prije nego što je nestao, to manje vjerujem svojim sjećanjima. Sve što sam o njemu saznala ruši onog oca kakav je meni bio. Bio mi je tata dvadeset jednu godinu, a tko je zapravo bio? Volio je mamu, a vama je dao zvijezde koje je za nju kupio, dar od njega koji je obožavala. Njegovo je srce prazno.√ ≈Ili je možda prepuno. Vratite te zvijezde majci√, rekla je Federica tužno pružajući joj kutijicu. ≈Recite da ste ih našli pod krevetom. Nemojte joj reći istinu. Kao što ste i sami shvatili, istina je daleko gora od laži.√ 358


More izgubljene ljubavi

Celestria je zatvorila kutijicu i ustala. ≈Svi smo mi izdani√, rekla je. ≈Ali smo našli jedni druge.√ ≈Da, jesmo√, odgovorila je, misleći na Hamisha. ≈A ja sam našla Marelatte.√ Vrativši se u osamu svoje sobe, pisala je djedu; ispričala mu je sve što je otkrila. On je vjerovao njezinim instinktima. Podržao je njezinu potrebu da ode, da dozna istinu. Sada joj je trebao njegov savjet. Je li glupa što voli Hamisha?

359


31.

T

og popodneva Celestria je zatekla gospođu Waynebridge u vrtu. Sjedila je na suncu i razgovarala s Dap­ hne. Obje su se smijale pod svojim šeširima. Kada su je ugledale, gospođa Waynebridge je mahnula, a Daphne je ukočeno ustala. ≈Ostavljam vas skupa√, rekla je uzimajući svoju kačkanu torbu u kojoj je držala knjigu i naočale za čitanje. ≈Moram otići malo slikati dok još ima svjetla.√ Celestria je sjela na Daphnin stolac. ≈Uopće vas ne viđam, Waynie√, rekla je sa žaljenjem. Baš kad joj je htjela ispričati za dijamante, shvatila je da gospođu Waynebridge to više ne zanima. Domaćica je odsutno gledala u daljinu. ≈Nuzzo me pitao hoću li se udati za njega√, rekla je napokon. ≈Kako je to učinio? Pantomimom?√ Celestria nije htjela zvučati grubo. ≈Ili vas je naučio nešto talijanskog?√, dodala je nježnije, nadajući se da se nije uvrijedila. ≈Mi se savršeno razumijemo√, odgovorila je gospođa Waynebridge i ponosno podigla bradu. ≈Jeste li pristali?√ ≈Jesam.√ ≈Waynie, tako sam uzbuđena zbog vas!√ Nagnula se i zagrlila je. ≈Zaista?√ Gospođa Waynebridge nije znala kako bi joj rekla. Nije joj se sviđala pomisao na to da Celestria putuje natrag u Englesku sama. Celestria je pokušavala izgledati sretna. ≈Zaista jesam√, rekla je, no suze su joj potekle i više nije mogla skrivati 360


More izgubljene ljubavi

osjećaje. ≈Žao mi je. Tako sam sebična. Vi ste našli sreću s Nuzzom na ovom divnom mjestu, a ja mislim samo na sebe.√ ≈Sve je u redu, razumijem. Sjetite se, poznajem vas od rođenja.√ ≈Ovo je bio grozan tjedan. Došla sam naći tatu, a umjesto toga sam našla ljubav.√ ≈Našli ste ljubav?√ Gospođa Waynebridge bila je toliko zanijeta vlastitim zaljubljenim srcem da nije zamijetila Celestrijino. ≈Tko je to?√ Celestria je izgledala smeteno. ≈Hamish.√ ≈Mislila sam da vam se ne sviđa.√ ≈Promijenila sam mišljenje. Jako mi se sviđa.√ ≈Što vas je navelo da ga promijenite?√ ≈Upoznala sam ga.√ Lice joj je buknulo i oči bljesnule. ≈Sve je to bio nesporazum, Waynie. Ali sada je to iza nas. Imala je pravo gospođa Halifax, privlačan je i inteligentan, a usto zabavan. Kada smo napokon počeli razgovarati, shvatili smo da smo jedno za drugo. Kada sam s njim, osjećam se dobro. S njim se osjećam sigurna.√ Uzdahnula je. ≈Doista ga volim, Waynie. Ne žudim za povratkom u London. Hoću jednostavan život tu s njim. Želim hodati uz more držeći ga za ruku, plesati na mjesečini, gledati ga kako slika. Želim svirati glasovir i pjevati, probijati se kroz Gaitanovu knjižnicu i dati Hamishu djecu koja će kao i mi voljeti jednostavne stvari. Želim ga usrećiti.√ ≈Pa zašto onda plačete?√ Celestria je otrla suzu. ≈Zato što ne znam što da učinim. Da ostanem tu? Da odem kući? Nije me zaprosio.√ ≈Dajte mu vremena, tek ste se upoznali.√ ≈Što ako on još voli pokojnu ženu?√ ≈To ga neće nikamo odvesti.√ ≈Gaitano kaže da se osjeća krivim jer je bio ondje kada je pala s litice. Misli da je to njegova greška. I ne želi se prestati okrivljavati.√ ≈Vrijeme liječi sve, dušo.√ 361


Santa Montefiore

≈Prošle su tri godine! Koliko će to još trajati?√ ≈Vas je tek upoznao.√ ≈Ali ja sam tu. Živa osoba koja diše, koja ga voli. Natalija ga ne može voljeti s mjesta na kojem je sada.√ ≈Što ćete učiniti?√ ≈Ne znam. Sada me ovdje ništa ne drži. Da ostanem ili da odem?√ ≈Ostanite, Celestria, i borite za ono što želite√, gorljivo je odgovorila. ≈Možda ja tu ne pripadam. Trebala bih se vratiti u London, udati se za Aidana i zaboraviti da sam ga ikada srela.√ ≈Onda ćete živjeti samo pola života.√ ≈Ne, tu ću živjeti pola života s Hamishem. Druga polovina bit će Natalijina.√ Odluku je međutim umjesto nje donio brzojav koji je stigao kada je njezino pismo otišlo u Škotsku. Bio je od njezine majke. Celestria ga je pročitala. Onda ga je iznova pročitala. Pokušala je čitati i treći put, no oči su joj se zamaglile od suza: ≈DJED JE JUTROS UMRO STOP DOĐI KUĆI STOP.√ Spustila se na jastuke pod samostanom, podižući Prima i Maialina na krilo za utjehu. Hamish je sjeo pokraj nje i uzeo joj brzojav iz ruke koja se tresla. ≈Bože√, promrsio je ljubeći je u kosu. ≈Voljela si ga kao oca, zar ne?√ Kimnula je, ali nije mogla govoriti. Dugo su tako sjedili u sjeni. Primo i Maialino osjećali su da je nesretna. Naposljetku, podigla se i presavila brzojav. ≈Moram kući√, rekla je brišući oči rukom. ≈Znam.√ ≈Što ćemo nas dvoje?√ ≈Ja ću biti tu dok se ne vratiš.√ ≈Želiš da se vratim?√ Pogledala ga je namrštena, žudeći da se uvjeri u njegovu ljubav. Želeći je cijelu za sebe. 362


More izgubljene ljubavi

≈Da.√ Rukama je obujmio njezino lice i polako joj poljubio usne. ≈Jako, jako želim da se vratiš.√ Gospođa Waynebridge bila je slomljena zbog Celestrije. ≈Nije izgubila samo oca nego i djeda, kojeg je voljela više od ikog na svijetu, čak više od majke. Što i nije čudno, ako čovjek poznaje njezinu majku√, rekla je Federici i Daphne. ≈Ali što je s Hamishem?√, pitala je Daphne prisjećajući se razgovora toga jutra. ≈Nadam se da će se vratiti√, odgovorila je Federica. ≈Treba je i zajedno bi mogli biti sretni.√ ≈Vratit će se√, rekla je Waynie sa znalačkim smiješkom. ≈Kad jednom iskusi Italiju, žena nikad više nije ista.√ Te noći Hamish je vodio ljubav s Celestrijom pokraj stare tvrđave. Nije bilo zvijezda i mjesec je bio skriven iza gustih oblaka i magle koja je visjela nisko nad morem. Zrak je bio neobično topao i vlažan. Spremalo se nevrijeme. Ležali su na prostirki i voljeli jedno drugo, srca teških od melankolije, ne znajući što im nosi budućnost. Celestria je ujutro spakirala kovčege i čekala u dvorištu Gaitana, koji ju je trebao odvesti u Spongano. Kišilo je. Krupne kapi padale su na kamene ploče i odbijale se od svodova samostana, gdje su ležali psi. Gospođa Waynebridge i Daphne pozdravile su se s njom u blagovaonici jer je nisu mogle gledati kako odlazi. Od Hamisha nije bilo ni traga. Iznenada se odnekud pojavila Federica, uzrujano kršeći ruke. ≈Hamish mi je rekao da vam kažem kako je on na groblju. Hoće da dođete prije nego što odete.√ Izgledala je uplašeno. ≈Kaže da je važno.√ Celestria je pretrčala cestu, dok joj je kiša kvasila haljinu i cipele i lijepila joj kosu na lice. Dvije crne mačke sklonile su se na ulazu u groblje, zbijene jedna uz drugu da ostanu suhe. Požurila je kroz vrata i ušla u grad mrtvih, gdje je 363


Santa Montefiore

kiša pala na toplu zemlju u malome parku i ispunila zrak slatkim mirisom mokre borovine. Ptičji pjev odjekivao je po prilazima jer su ptice lepršale uokolo tražeći zaklon, a opojni miris ljiljana izbijao je iz malih mauzoleja pomiješan s mirisom voska. Došla je do Natalijine grobnice i popela se stubama. Kada je ušla, Hamish je stajao s rukama na njezinu grobu i gledao u pod. Podigao je pogled. Lice mu je bilo pepeljasto, oči crvene. Za trenutak je pomislila da će početi vikati na nju. ≈Puštam je da ode√, rekao je. ≈Želim se predati tebi. Ali prvo želim da znaš sve. Trebao sam ti pokazati prije.√ Ne rekavši više ni riječ, poveo ju je van. Kiša je sada samo sipila. Odveo ju je stazicom do stare tvrđave. Hodao je sa štapom, no hramao je manje upadljivo. Umjesto da skrene desno prema utvrdi, skrenuo je lijevo i poveo je po vrhu grebena. Promočena haljina lijepila joj se za noge poput morske trave, a platnene cipele škripale sa svakim korakom. Nakon nekoliko stotina metara, zaustavio se. ≈Tu je stradala√, rekao je, ispustio štap i primio je za ramena. Celestria je pogledala dolje. Bilo je visoko. Natalija nije imala šanse, razbila se o stijene prije nego što je mogla shvatiti što joj se dogodilo. Gledao je u nju očima punim boli. ≈Imala je ljubavnika, Celestria. Bila je zaljubljena u drugog muškarca.√ Glas mu je bio loman, kao kad se drobi slomljeno staklo. ≈Saznao sam i rekao joj. Optužila me je da sam ćudljiv i opsjednut sobom i da sam je ja na to natjerao. Posvađali smo se. Bila je temperamentna kao i ja. Bili smo kao dvije iskre u vatri, ludi od bijesa i boli. Rekao sam joj da mora izabrati između mene i njega. Ali nije mogla izabrati. Voljela ga je iako je znala da će joj slomiti srce. Možda joj ga je već bio slomio.√ Udahnuo je kao da mora smoći snagu da nastavi. Zatim ju je zgrabio za ramena i rekao: ≈Taj drugi muškarac, Celestria, bio je tvoj otac.√ 364


More izgubljene ljubavi

Celestria je bila užasnuta. Uzmaknula je, hvatajući dah kao da se zapuhala. ≈Moj otac?√ ≈Trebao sam ti reći.√ ≈Moj otac? Bio je u vezi s tvojom ženom?√ Ustuknula je korak. ≈To nije moguće.√ ≈Bojim se da jest.√ Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati strašnu istinu. ≈Zato si me ti mrzio. Zato što sam njegova kći. To je sada jasno.√ ≈Ali sam se zaljubio u tebe.√ Očajnički je gledao u nju. ≈Ali si lagao.√ ≈Ne. Nikada nisam lagao. Samo ti nisam rekao cijelu istinu.√ ≈Pa zašto mi je sada govoriš? Sada kad odlazim?√ ≈Zato što, kada se vratiš, hoću da počnemo od početka. Hoću da sve to zaboravimo: Nataliju, tvoga oca. Hoću da naš zajednički život započnemo neokaljani prošlošću. Ti si jedina osoba koja će znati istinu. Jer ima toga još.√ ≈ Još?√ Celestrijino lice bilo je iskrivljeno od boli. ≈Natalija je tvrdila da se ne može odlučiti između mene i Roberta zato što nosi dijete. Nije znala čije je.√ Oči su mu se napunile suzama. Celestria je osjetila da će i sama zaplakati, da će se suze stopiti s kišom koja joj je curila niz lice. ≈Nosila je život u sebi, Celestria. Dijete je moglo biti moje. Kako je mogla ne znati? Poludio sam. Vikao sam na nju, a ona me je samo gledala puna prkosa, kao da uživa u moći koju ima nada mnom. Nije pokazala ni mrvu kajanja. Kako su ljubav i mržnja blisko povezane. U tom sam je trenutku podjednako volio i mrzio. Sljedeće čega se sjećam jest da se poskliznula i pala. Nisam je gurnuo. Kunem se Bogom, nisam je gurnuo. Ali ne sjećam se jasno. Sve je u magli. Jesam li je mogao gurnuti ako je nosila dijete?√ ≈Znači, nisi oplakivao samo Nataliju nego i dijete koje je možda bilo tvoje.√ Hamish je kimnuo. 365


Santa Montefiore

≈Ah, Hamish, tako mi je žao.√ Obujmila ga je rukama i čvrsto ga držala. ≈Ja u tebe ne sumnjam√, prošaptala je. Celestria se ukrcala na vlak u suhoj odjeći u koju se preodjenula prije nego što je otišla. Sada je gledala kako pokraj prozora promiču talijanska sela. U torbici je nosila dijamantne zvijezde koje će vratiti majci. Neće joj reći. Sve će zadržati za sebe ∑ velikodušna gesta koju njezin otac nije zavrijedio. Pamela nikada neće saznati istinu. Mislit će da ju je uvijek volio. Harry će odrasti s lijepim uspomenama na oca koji mu gradi zamke u šumi iznad Pendrifta, podiže mu kule od pijeska na plaži i vodi ga u svojoj barci na more da se igraju gusara. Time što im neće reći istinu sačuvat će njihovu prošlost i zaštititi budućnost. To je bilo jedino ispravno. Naslonila je glavu na sjedalo i zatvorila oči. Vidjela je djedovo široko lice i blistave oči. Gotovo da je mogla prijeći prstima po dubokim borama i njegovu kvrgavom nosu. Kako ga je voljela. Bio je tako snažno prisutan u njezinu životu. Već sama svijest o tome da je tu, pružala joj je neizmjeran osjećaj sigurnosti. Sad kad ga nije bilo, osjećala se sama. Sada je shvatila da je bio jedini čovjek u njezinu životu kojeg je iskreno voljela. Dok je njezin otac dolazio i odlazio, oboružan darovima i komplimentima, djed je za nju pokazivao dublje zanimanje. Do oca nije nikada prodrla, a ni on nikada nije prodro u njezinu dušu. Djed je bio taj koji je sebi stavio u zadatak da je upozna i razumije. Ohrabrivao ju je još kao djevojčicu, i u malim je stvarima pokazivao da mu je stalo. Dok su njezini mladići slavili njezinu ljepotu, djed se ponosio njezinim duhom, njezinom inteligencijom i pameću. Nakon očeva nestanka, jedino je njegove ruke htjela da je grle. Kako bi voljela da s njim može podijeliti svoj doživljaj Italije. Divio bi se njezinoj hrabrosti 366


More izgubljene ljubavi

u otkrivanju istine o očevu lažnom samoubojstvu i tješio bi je kad bi se njezina prošlost odmotala kao klupko lijepe vrpce koje krije ružnu istinu. Sada to neće saznati i ona nikada više neće osjetiti njegovu podršku.

367


32.

P

amela je otišla u crkvu. Nije bilo važno što Sv. Petar nije bila katolička crkva; da se nju pitalo, Bog je imao vrašku sreću što je uopće otišla. Sjela je na jedan od stolaca sprijeda i razmišljala o najnevjerojatnijem događaju u svom životu. Sve je počelo dvije noći prije. Otišla je u krevet; prije toga popila je šalicu vrućeg kakaa i osjećala se jadno. Harry je bio u internatu, Celestria je radila tko zna što u Italiji, a ona je bila posve sama, s Poochijem kao jedinim društvom i sažalijevala se. Njezin je otac bio u rezidenciji u Škotskoj. U svojem golemom, prenakićenom gotskom dvorcu, okružen poslugom i prijateljima koje je s godinama stekao. Toga dana čuli su se telefonski. Bio je u šetnji s grofom od Roseburyja. Osjećao se zdravo i čilo, vrlo zadovoljan sobom. Sada, nakon godina otuđenja, Pamela je osjećala da su opet bliski. Probudila se usred noći. Bilo je tamno, osim zlatnog sjaja ulične svjetiljke pred kućom. Trepnula je kada joj se u tami pred očima pojavio neki lik. Zapanjila se kada je shvatila da je to njezin otac. Obličje mu je bilo kao u duha, ne posve čvrsto, ali u boji. Usto, izgledao je mlađi. Nije govorio, ali osjetila je da joj nešto priopćava i razumjela je. Pozdravlja se i omatao je ljubavlju. Osjetila je da joj se oči pune suzama. Htjela je da ostane. Nasmiješio se onim svojim širokim osmijehom koji je zahvaćao cijelo lice. ≈Spreman sam√, tiho je rekao. ≈Obavio sam svoje. Ali uvijek ću biti tu.√ Sjela je, odlučna da ga zadrži. No, nije ga bilo. U osam sati zazvonio je telefon. Otac je te noći doživio srčani udar i bio je mrtav. 368


More izgubljene ljubavi

Sada je sjedila u crkvi, znajući da njezina vizija nije bila ništa manje od očeve duše koja se pozdravljala dok je odlazio u nebo. Nije više imala nikakve sumnje. Postoji život nakon smrti i postoji Bog. On ju je čuo i dao joj taj dar. Jedva je čekala da ispriča ocu Dalglieshu. Nazvat će u župni dvor čim završi služba Božja. Bilo je čudno. Ostala je bez muža i bez oca u manje od dva mjeseca, a ipak se više nije osjećala sama. Znala je da su tu u duhu i ta joj je sigurnost pružala silnu utjehu. Nakon godina u kojima nije vjerovala, sada je razumjela zašto ljudi odlaze u crkvu. Život je mnogo više od sjaja materijalnog svijeta. Postoji i svijet duha, život poslije smrti, a to je njezinu životu davalo posve nov smisao. Osim toga, bude li joj se sudilo, bolje da se odmah počne iskupljivati za loše ponašanje. Celestria se vratila u London. Uzbuđenost zbog činjenice da je opet kod kuće kvarila je tuga zbog djedove smrti. Gledala je kroz prozor taksija i nije osjećala ništa osim strašne praznine. Bilo joj je žao sebe same; u kratkom razmaku od nekoliko tjedana ostala je bez dvoje ljudi. No kada je stigla kući, ležeći u majčinu krevetu i slušajući o Lottynu bijegu s učiteljem glasovira te o tome kako je Penelope toliko bijesna da o tome ne može ni govoriti, bilo joj je bolje. ≈Naša draga Lotty strašno je pogriješila√, rekla je Pamela. ≈Kakav će život imati s običnim učiteljem klavira? Gdje će živjeti? Ne mogu zamisliti da bi mogla biti sretna u Maida Valeu.√ Celestria se divila hrabrosti svoje sestrične. Nije bilo lako oduprijeti se teti Penelope. ≈Zašto svi vi mislite da čovjek mora biti bogat da bi bio sretan?√ ≈Zato što se novcem kupuje sloboda.√ ≈Ne i sloboda od njezine majke!√, rekla je Celestria i nasmijala se. ≈Ja pokušavam biti dobra, pa ću se praviti da to nisam čula.√ ≈Zašto pokušavaš biti dobra? Nije li to strašno naporno?√ 369


Santa Montefiore

Pamela je frknula i svojeg psića stavila na krilo. ≈Našla sam Boga√, rekla je. Celestria se nasmijala u nevjerici. ≈Nemoj mi se rugati. Imala sam viziju one noći kad je umro tvoj djed. Došao mi je u san.√ Celestria se uozbiljila. ≈Zaista?√ ≈Zaista. Smiješio se onim svojim širokim osmijehom i rekao mi je da će i dalje biti tu. Sve je bilo jasno. Nesumnjivo. Onda me probudio telefon s viješću da je umro u snu. Dakle Bog je negdje gore, a gore je i tvoj djed. Iznenađena sam koliko i ti. A ja sam se obvezala biti bolja osoba jer kad umrem, želim mu se pridružiti. Nije dobro da budem u paklu s tvojim ocem, kad mogu biti u raju s tatom.√ ≈Mama, tata nije u paklu!√ ≈Naravno da jest. Ne zadugo, naravno, zato što ćemo mi moliti za njegovu dušu.√ Celestria je toliko htjela reći joj istinu, no znala je da je majka ne može podnijeti. ≈Kada je sprovod?√ ≈U subotu. Mama dolazi iz New Yorka. Nesretna je što nije bila s njim kad je umro. U svakom slučaju, imaš nekoliko dana da se oporaviš od putovanja prije nego što odemo u Škotsku. Odsjest ćemo u dvorcu. Naravno, morat ću ga prodati. Mama ga neće htjeti.√ ≈Jesi li sigurna da ne želiš ondje živjeti?√ Pamela ju je prostrijelila posprdnim pogledom punim prijezira. ≈Odvratno zdanje. Ne znam zašto ga je uopće kupio. Ondje je provodio tako malo vremena.√ ≈Toliko sam mu toga htjela reći√, rekla je Celestria tužno. Potom se, užasnuta, sjetila pisma koje mu je bila poslala. Nije doživio da ga pročita. Što ako ga njezina majka nađe?√ Progutala je slinu i odlučila naći ga i uništiti čim stigne u Škotsku. ≈Naravno. On je tu oko nas ako mu to želiš reći.√ Celestria ju je zapanjeno gledala. ≈Zvučiš kao da nisi ti!√ ≈I nisam√, ozbiljno je rekla. ≈Odbacila sam svlak, doživ­ jela metamorfozu. Kako si ti putovala, dušo? Je li Waynie preživjela te Talijane kojih se toliko bojala?√ 370


More izgubljene ljubavi

≈Mama√, oprezno je rekla Celestria. ≈Ona je još ondje.√ ≈Sama si došla kući?√ ≈Nisam dijete, mama!√ ≈Što radi tamo, za boga miloga?√ ≈Udat će se za jednog od tih Talijana.√ Pamela je prestala gladiti Poochija i stavila je ruku na usta. ≈Ne misliš valjda ozbiljno! Waynie?√ ≈Bojim se da je tako. Waynie se ne vraća.√ ≈Što je to s ovim svijetom? Ostajem bez svih.√ Celestria je znala da ne može početi majci pričati o Hamishu. ≈Ona je vrlo sretna. Ti si našla Boga, ona je našla ljubav. Zapravo su vrlo zgodni zajedno. To joj je skinulo godine i godine.√ ≈Ti si također drugačija√, rekla je njezina majka i sumnjičavo stisnula oči. ≈Nadam se da se nisi zaljubila.√ Celestria je spustila pogled i prešla prstima po mucicama na majčinom kačkanom prekrivaču. ≈Dobro sam se odmorila.√ ≈Harry se vratio u Eton. To je najbolje za njega. Nastavnik me je nazvao reći da je dobro, da je okružen prijateljima i zabavljen događajima u školi. Usput, nazivao je Aidan Cooney, htio je znati kada se vraćaš. Zašto ga ne nazoveš? On je definitivno na vrhu hranidbenog lanca. Moram ići, dušo, imam zakazano kod frizera. Ne želim kasniti.√ Celestria je znala da će se s Aidanom prije ili poslije morati suočiti. Čak i da Hamisha isključi iz jednadžbe, ne može se udati za Aidana. Daphne je imala pravo; zašto se obvezati na cio život s muškarcem zbog kojeg se zemlja ne trese?√ Celestria ga je nazvala i predložio je da ručaju u Knightsbridgeu. ≈Draga, strašno mi je žao zbog tvoga djeda, ali lijepe je godine doživio!√ ≈Hvala ti, Aidane.√ ≈Sada si nasljednica. Ne moram te spašavati iz siromaštva.√ 371


Santa Montefiore

Celestriji je bilo nelagodno. Ne zbog Aidanove drskosti, nego zato što je shvatila koliko ju je Italija promijenila. Dva tjedna prije bila bi se na njegove komentare nasmijala. ≈Toliko mi nedostaje.√ ≈Sada ću se ja za tebe brinuti, draga.√ Celestria je spustila slušalicu i shvatila kako ne želi da se itko za nju brine. Mogla se sasvim dobro brinuti sama za sebe. Pustila je vodu u kadu i legla. Kada je zatvorila oči, iz magle je izronio Hamish; lice mu je bilo ozbiljno, njegove zelene oči duboke i zabrinute, kosa divlja i nepočešljana. Njezina osjetila nije obavio miris ružina ulja nego sjećanje na borove i zvukovi ptica u stablima badema, psi koji laju po cesti i spokojni mir grada mrtvih. Puglia ju je preoblikovala tako da sada novi oblik nije odgovarao starom kalupu. Nije joj odgovarao londonski život. A ipak, u podsvijesti ju je mučila bojazan da Hamisheva ljubav nije dovoljna. Možda je taj rizik bio prevelik čak i za nju. Ne bi li život bio jednostavniji kad bi pokušala pokupiti krhotine svojega starog života? Čekala je Aidana u predvorju. Kuću više nije osjećala kao dom. Bez njezinoga oca bila je pusta, kao da je bio onaj glavni glas bez kojeg se zbor raspao. Kada se zvono na vratima oglasilo, uzela je svoju torbicu jer je mislila da je Aidan, no bio je dostavljač, koji je nosio najveći buket ljiljana koji je ikada vidjela. Uronila je nos u njih i udahnula miris; podsjećao ju je na Italiju. ≈Tipični Aidan√, rekla je i pružila ih Godfreyu. ≈Hoćete ih staviti u vodu? Voljela bih da su u mojoj sobi, hvala. Divni su.√ ≈Naravno, gospođice Celestria√, odgovorio je Godfrey, koji je čeznuo pitati je za Waynie. Je li točno da se više nikada neće vratiti? Oklijevao je trenutak. Celestria je osjetila koji je razlog. ≈Gospođa Waynebridge se udaje za Talijana kojeg je upoznala u Pugliji√, rekla je. Starčeve oči širom su se otvorile. 372


More izgubljene ljubavi

≈Italija ju je promijenila, Godfrey.√ Sjetno je uzdahnula i pogled joj se zadržao na ljiljanina. ≈I mene je promijenila.√ Godfrey je otišao s ljiljanima. Celestria je nastavila čekati. Napokon, Aidan je stigao preskačući po dvije stube do ulaznih vrata. Lice mu se raširilo u osmijeh od uha do uha. Celestria je bila zaboravila koliko je zgodan. ≈Draga!√, uzviknuo je i obujmio je rukama. ≈Divno izgledaš! O bože, tako je dobro što si opet tu!√ Poljubio ju je i Celestria se toliko smela da mu je zaboravila zahvaliti za ljiljane. ≈Vodim te u Ritz√, rekao je. ≈Za moju zaručnicu dolazi u obzir samo najbolje!√ Bilo je nečega tako umirujućeg u njegovu zagrljaju. Tako poznatoga, kao par starih papuča. ≈Zar nisi rekao da ćemo ručati u Knightsbridgeu?√ ≈Predomislio sam se.√ Celestria radije ne bi bila otišla u Ritz. Samo će je podsjetiti na djeda. ≈Imam iznenađenje za tebe.√ Nasmijuljio se, zadovoljan sobom. ≈Nisi se trebao mučiti√, rekla je, razmišljajući kada bi bio najbolji trenutak da mu kaže kako se za njega ne može udati. Otvorio joj je vrata automobila i pomogao joj pri ulasku. Bilo je jedno vrijeme kada je uživala u njegovu sjajnom zelenom Austin Healeyu, no sada je njezino srce čeznulo za Nuzzovom konjskom zapregom. Kada su došli u Ritz dočekao ih je vratar, koji je objema rukama uzeo njezinu ruku. ≈Gajio sam veliko poštovanje prema gospodinu Bancroftu, gospođice√, rekao je, pogleda puna sućuti i žaljenja. ≈Svima će nam nedostajati.√ ≈Puno vam hvala√, odgovorila je, poželjevši da su odabrali bilo koje drugo mjesto u Londonu samo ne to, djedov omiljeni restoran. Gospodin Windthorne brzo je prišao tapisonom pokrivenim predvorjem da je pozdravi. ≈Svima nam je tako strašno žao, gospođice Montague. London sjaji slabije bez gospodina Bancrofta.√ Aidan ju je uzeo za ruku i poveli su ih hodnikom, pokraj čajane gdje je s djedom često jela ječmenu pogaču s džemom i potom u restoran. 373


Santa Montefiore

≈Izabrao sam stol u kutu kako biste mogli biti sami√, rekao je gospodin Windthorne namignuvši Aidanu. Celestriju je iznenada prožeo grozan osjećaj. Nešto spremaju. Sjetila se kako joj je Aidan spomenuo da za nju ima iznenađenje. Valjda ne bi najavio njihove zaruke a da najprije ne kaže njoj? Kada su zašli za ugao dočekao ju je dug stol za kojim su sjedili članovi obitelji i prijatelji. Celestria se snuždila. To nije bio trenutak da upozna njegove roditelje. Svi su ustali i zapljeskali, lica ozarenih od radosti. ≈Dušo, zašto mi nisi rekla?√, uzviknula je Pamela i pohitala k njoj da je zagrli. ≈Tako mi je drago! Proljetna svadba, već sam rezervirala u crkvi.√ Celestria je osjetila slabost. Sve je to otišlo predaleko. Majčine ruke omatale su se oko nje poput krakova i bila je obavijena oblakom tuberoze. ≈Imat ćeš najspektakularniju svadbu, dušo. Tata bi to sigurno htio.√ Celestria je znala da bi njezin djed htio samo ono što ona želi. Polako je išla oko stola pozdravljajući svakoga osmijehom i poljupcem, a u sebi je htjela umrijeti. ≈Drago mi je√, rekla je Aidanova majka milozvučno i poljubila je. ≈Dan nije mogao biti sretniji.√ Celestria se upravo spremala pretvoriti ga u najtužniji. Poljubio ju je i Aidanov otac i Celestria se sažalila. Da su stvari stajale drugačije, svidjela bi joj se Aidanova obitelj. ≈Gle, Aidane√, rekla je napokon, sjedajući. ≈Cvijeće je već bilo dovoljno.√ Zbunjeno ju je pogledao. ≈Nisam ti poslao nikakvo cvijeće.√ Obratio se Pameli. ≈Znate li vi tko je mojoj zaručnici poslao cvijeće?√ ≈Ah√, rekla je Celestria slegnuvši ramenima. ≈Možda nije bilo za mene. Nisam pročitala poruku.√ ≈Sigurno je za mene. Dobila sam toliko pisama sućuti. Ljudi su tako krasni√, rekla je Pamela, previše uzbuđena da bi se zadržavala na nečem tako nevažnom. No Celestria je gledala u svoju čašu za šampanjac. Znala je da nije za njezi­ nu majku. Sjećala se mirisa ljiljana koji se širio iz grada mrtvih i licem joj je preletio osmijeh. 374


More izgubljene ljubavi

≈Mislim da bi svadba trebala biti u Londonu√, nastavila je njezina majka veselo. ≈U Londonu?√ ≈Da, priča se da Archie prodaje Pendrift√, rekla je brzo ispod glasa. Celestria se prenula iz sanjarenja. ≈Prodaje Pendrift?√ ≈Ne bih o tome smjela govoriti√, brzo je dodala Pamela, poželjevši da nije ništa rekla. Njezina je kći iznenada problijedjela. ≈Mislim da su procvala stabla u Londonu jednostavno predivna u proljeće...√ Celestria je ustala. ≈Ispričajte me√, rekla je, očito uzbuđena. Aidan se namrštio, Pamela je izgledala smeteno, a ostali za stolom zbunjeno su gledali kako odlazi iz restorana. ≈Ja ću√, rekla je Pamela ustajući. ≈Preplavili su je osjećaji. Ne brini√, umirivala je Aidana. ≈Vraćamo se za minutu.√ Pamela je Celestriju zatekla u predvorju; čekala je svoj ogrtač. ≈Ne možeš otići!√ ≈Neću se udati za Aidana!√, odgovorila je Celestria. ≈Sve je to grozan nesporazum. Zaljubljena sam u Hamisha.√ ≈U Hamisha?√ ≈Hamisha McClouda.√ ≈Tko je taj za boga miloga?√ ≈On je Škot.√ ≈Čak ga i ne poznajem!√ Pamela se primila za vrat kao da joj je teško disati. Celestria se uzalud trudila suspregnuti osmijeh. ≈Dakle, u kasnim je tridesetima, udovac, hramlje dok hoda, ne češlja se, darovit slikar praznih džepova, i zbog njega se zemlja trese, dršće i okreće oko svoje osi. Ima gadnu ćud ali neiskvareno i strastveno srce i iako sam se trudila da se to ne dogodi, u trenu sam se zaljubila.√ Dok je Pamela smišljala što da odgovori, Aidan im se pridružio. ≈Što je bilo?√, pitao je gledajući kako Celestria odijeva ogrtač. ≈Kamo ćeš?√ 375


Santa Montefiore

≈Nisi smio nikome reći!√, ljutito je odbrusila. ≈To je bilo iznenađenje. Mislio sam da će ti biti drago.√ ≈Ne mogu se udati za tebe√, rekla je. Uspjela je napokon izgledati odgovarajuće ozbiljna. ≈Zašto?√ Aidan je izgledao izbezumljen. ≈Zato što te ne volim, Aidane. Sviđaš mi se, no sviđanje nije dovoljno.√ ≈Ja te mogu usrećiti√, rekao je u očaju uzimajući je u zagrljaj. Gospodin Windthorne gledao je tu dramu iza pulta na recepciji. ≈Znam da možeš√, rekla je odmičući se. ≈Ali ja hoću više od toga, a trebao bi i ti.√ ≈Ali, ja te volim.√ ≈Žao mi je.√ ≈Dušo, moraš razmisliti o tome√, umiješala se Pamela, koja je napokon mogla govoriti. ≈Nije prekasno da se predomisliš. Izgubila si oca i djeda. Ne iznenađuje što nisi svoja. Pođimo kući i porazgovarajmo u miru, gdje nas neće gledati sve to osoblje.√ Gospodin Windthorne skrenuo je pogled i nakašljao se, praveći se da ih ne vidi. ≈Nema se o čemu razgovarati. Ja sam donijela odluku i vjeruj, nikada nisam bila zdravije pameti. Ako nas smrt ičem nauči, onda je to da na ovome svijetu nije važno ništa osim ljubavi. Kad umreš, ne možeš sa sobom ponijeti i imetak.√ I tada joj je sinulo. ≈Mama, nikada mi nisi rekla da je stric Archie u nevolji.√ ≈To nije tvoj problem.√ ≈Da je tata živ, nikada im ne bi dopustio da prodaju Pendrift.√ Aidan je stegnuo šake, bijesan što su skrenule s teme. ≈Ali nije živ. U svakom slučaju, novca nije imao, to znaš jednako dobro kao ja√, prasnula je Pamela. ≈Ali imamo ga mi.√ Njezina je majka stisnula oči. ≈Sada si vrlo bogata žena. Kladim se da će to tvojem Harryju McCloudu biti jako 376


More izgubljene ljubavi

drago!√ Zgrabila je Aidana za zapešće. ≈Ovaj mladić ima sredstava da se brine za tebe, Celestria, bez obzira na nasljedstvo tvoga djeda. Mislim da će tvojem Harryju Mc­ Cloudu biti vrlo ponižavajuće da ga uzdržava žena.√ ≈No, za to se možemo lako pobrinuti, zar ne?√ ≈Što hoćeš reći?√ ≈Ako ne budem imala novca, bit ćemo ravnopravni. Usput, mama, zove se Hamish McCloud.√ Okrenula se k Aidanu. ≈Žao mi je. Doista. A sada moram ići.√ Brzo je otišla i ne osvrnuvši se. Aidan i Pamela šutke su gledali kako odlazi. Celestria je u Upper Belgrave Street stigla sva uzbuđena. Od radosti je lebdjela poput balona na vrući zrak i jedva je zadržavala noge na tlu. Pozvala je Godfreya. Starac je izašao posrćući, nakon malo previše vina uz ručak. ≈Godfrey, ona poruka koja je stigla s cvijećem, gdje je?√ ≈Bacio sam je u smeće, gospođice Celestria.√ ≈Onda je izvadite. Moram je vidjeti.√ Godfrey je otišao, a Celestria je koračala gore-dolje po hodniku. Nije se mogla smiriti. Vratio se nakon nekoliko minuta. Celestria je otvorila malu bijelu omotnicu. Na jednostavnom kartončiću bile su napisane riječi: ≈Ti si svjetlo iza vrata.√ Pritisnula ga je na usne. ≈Daphne!√, rekla je s osmijehom, znajući da je to ona sredila umjesto Hamisha. Godfrey je začuđeno gledao u nju. ≈Trebate li još štogod, gospođice Celestria?√ ≈Da, Godfrey. Nakon sprovoda u subotu vraćam se u Italiju. A danas, danas idem u Pendrift.√ ≈U Pendrift, gospođice Celestria?√ Sada je bio zaista zbunjen. ≈Molim vas, recite mami da sam otišla vlakom i da ću stići na vrijeme kako bismo zajedno otišle u Škotsku.√ ≈Bit ćete jako umorni, gospođice Celestria√, rekao je iznenađen njezinim planovima. ≈Kad je čovjek sretan, Godfrey, ne umori se. A ja sam jako sretna.√ 377


33.

K

ada se Celestria pojavila u Pendrift Hallu, Julia i Archie bili su u salonu i pili kavu s Elizabeth, koja im se pridružila na večeri. Stajala je na vratima sa svojim malim putnim kovčegom, zračeći kao da se upravo cijelu noć lijepo naspavala. ≈Zdravo svima!√, široko se nasmiješila uživajući u njihovu iznenađenju. ≈O bože, Celestria!√, uskliknuo je Archie ustajući. ≈Odakle ti?√ ≈S kolodvora√, rekla je. ≈Uzela sam taksi.√ ≈Tako je kasno. Trebala si nazvati√, rekla je Julia i ustala da je pozdravi. ≈Ovo je divno iznenađenje. Dobro izgledaš.√ ≈Zdravo, bako√, rekla je i sagnula se da je poljubi. Starica se nasmiješila i Celestria je odmah zamijetila promjenu na njoj. ≈Kada si se vratila iz Italije?√, pitala je Julia. ≈Jutros.√ ≈Sigurno si iscrpljena√, rekla je, primjećujući da oči njezine nećakinje sjaje neuobičajenim sjajem. ≈Nimalo. Spavala sam u vlaku.√ ≈Čemu zahvaljujemo ovo zadovoljstvo?√, pitao je Archie. Celestriji nije bilo nalik dolaziti nenajavljena. ≈Najprije bih nešto popila. Dobro bi mi došla čaša crnog vina√, rekla je ogledajući se po prostoriji u kojoj je živjela svako ljeto, ali je nikada nije zapravo vidjela. Archie je otišao k stoliću s pićem i natočio joj. ≈Pendrift Hall je čarobna kuća√, rekla je. 378


More izgubljene ljubavi

≈Zaista je posebna, zar ne? Takve nigdje nema√, odgovorio je Archie očiju punih tuge. ≈Posebna je zbog ljudi koji u njoj žive√, čvrsto je rekla Elizabeth, s ponosom gledajući svoga sina i snahu. ≈Svi mi s godinama utiskujemo na nju svoje tragove. Sigurno je voljena.√ Archie je dodao Celestriji čašu. Otpila je gutljaj i osjetila kako joj vino curi u prazan želudac. ≈Mama mi kaže da razmišljate o prodaji.√ ≈Odakle ona zna?√, pitao je Archie. Bio je uvrijeđen. ≈Vjerojatno poznaje one grozne Weavele√, rekla je Julia paleći cigaretu. ≈Ništa me kod Pamele ne bi iznenadilo.√ ≈To je točno√, stoički je rekla Elizabeth. ≈Pendrift Hall je u nevolji, i to je sve.√ Sada je više podsjećala na staru, ogorčenu sebe. ≈Pa, ja bih htjela ispoštovati obećanje moga oca√, rekla je Celestria. Njih su troje gledali u nju. ≈Kakvo obećanje?√, ubacila se Elizabeth i pogledala Archieja. ≈Čula sam kad ste razgovarali u malom dnevnom boravku√, priznala je Juliji. Nije se dala zbuniti. ≈Tata je rekao da će vam pomoći da se izvučete.√ ≈Ah√, rekla je Julia posramljeno. ≈Monty je uvijek bio pri ruci.√ Podigla je obrve gledajući u muža. ≈Sada ga nema i sve se raspada.√ ≈Ja sam sada vrlo bogata. Zajedno s mamom i Harryjem naslijedila sam djedov imetak. Ne mogu svoj dio zadržati samo za sebe, to je više nego što bih čak i ja mogla potrošiti za cijeli jedan život, a onamo kamo idem sigurno mi neće trebati!√ Od vina se osjećala divno omamljena. ≈Tata vam ne bi nikada dopustio da prodate Pendrift.√ ≈To sigurno ne bi√, složila se Elizabeth. ≈E pa, neću ni ja.√ Julia je trepnula, a oči su joj sada blistale od suza. ≈Ti zaista želiš spasiti naš dom?√, dodala je zbunjeno. ≈Mislila sam da ti se ovdje ne sviđa.√ 379


Santa Montefiore

≈Nije to samo vaš, nego i naš dom. Tu su sva moja najljepša sjećanja. Samo što to nisam znala.√ ≈Draga moja djevojčice√, rekla je Elizabeth. Bog je doista izveo čudo. Imao je pravo otac Dalgliesh: pomoć je došla s najneočekivanijega mjesta. ≈Mislila sam da si od sve moje unučadi ti najsebičnija.√ ≈To je i tata mislio√, odgovorila je Celestria. ≈A možda sam još uvijek sebična jer ovo meni pruža zadovoljstvo. Znate, zaljubila sam se. On je krajnje neprikladan i mama je bijesna. Ali djed bi se tome radovao i ohrabrivao bi me da slušam svoje srce. Dakle, nisam se baš toliko promijenila. Da sam nesebična, udala bih se za Aidana Cooneya da usrećim mamu. A ovako, vratit ću se nakon djedova sprovoda u Italiju i mama će biti vrlo nesretna.√ Ravnodušno je slegnula ramenima. ≈Bravo, djevojko!√ iznenada je uzviknuo Archie i zarumenio se. ≈Otac bi se tobom jako ponosio, Celestria.√ ≈Hvala ti√, rekla je Elizabeth smjerno. ≈I hvala Bože tebi što si Celestriji dao veliko srce. A sada nam pričaj o svom mladiću. Čime se bavi?√ Možda je to bilo zbog vina ili zato što joj više nije trebalo ničije odobrenje, Celestria im je ispričala sve, bez zadrške, i iako je Archie ispustio svoju šalicu s kavom i zamrljao sag, nitko nije bio u položaju da je kritizira. Celestria se sljedećega jutra probudila kasno; Bouncy je u vrtu pod prozorom udarao nogom loptu zajedno s Purdyjem. Neko je vrijeme stajala na prozoru i gledala. Bouncy joj je izmamio osmijeh; trčao je po travi na svojim kratkim nogama i nesputano se smijao. Ispunjavala ju je zadovoljstvom spoznaja da će, zahvaljujući njoj, odrasti tu. Možda nikada neće saznati koliko je bila blizu mogućnost da ode. Podigla je pogled prema moru koje je nedužno svjetlucalo na blijedoj jutarnjoj svjetlosti. Jedino je ona od cijele obitelji znala 380


More izgubljene ljubavi

da se njezin otac nije ondje utopio. No, spašavajući Pendrift nekako je brisala dio njegove zlobe, čuvajući uspomenu na njega kakvog ga se htjela sjećati. Nitko neće ništa znati. Svi će joj zahvaljivati, pretpostavljajući da je samo nastavila ondje gdje je on stao, učinivši ono što bi i sam bio učinio da mu život nije bio tako okrutno prekinut. Ali, ona je znala. Ne bi prošao ni dan a da se nije zapitala gdje je i što radi, je li mu dvostruk život donio sreću. Sumnjala je u to da se sreća može graditi na temeljima koji su prožeti patnjom. Sebično je težio užitku, ne mareći za srca koja je na tom putu slamao. No, neće mu dopustiti da njezinu obitelj opet povrijedi. Spoznaja da čuva njihovu uspomenu na njega ispunjavala ju je najdubljim osjećajem zadovoljstva. Dok je prelazila tratinu prema vijugavoj stazi što se spuštala prema moru, iznenada ju je u cjevanicu pogodila nogometna lopta. Mali Bouncy skvičao je od smijeha. ≈Oprofti√, rekao je fufljajući na onaj svoj slatki način. Purdy je dotrčao preko tratine da je uhvati. ≈Dobar si, mislim da ćeš biti vješt nogometaš.√ Dječačić je doskakutao k njoj. ≈Vidim da je mama sada samo tvoja√, rekla je sjećajući se onog dana kada ga je dadilja zamalo izgubila u moru. ≈Mama mi je najbolja prijafeljica√, odgovorio je kad je Purdy protrčao mimo i umalo ga srušio na tlo. Bouncy je potrčao za psom, pokušavajući uhvatiti labradora za rep. ≈A baka?√, dodala je Celestria malo vragolasto. ≈Baka se igra fa mnom, a tata me bafa u zrak.√ ≈Kladim se da baka ne igra nogomet.√ ≈Baka je jako ftara√, nedužno je rekao. ≈Wilfrid i Sam se igraju fa mnom, i Purdy√, dodao je i poskočio prema lopti. Dobro ju je udario. Odletjela je preko tratine. Purdy je potrčao za njom, a Bouncy za Purdyjem. Celestria je podigla pogled prema jednom od prozora salona, gdje je stajala Julia i gledala ih. Za nju je Celestrijin 381


Santa Montefiore

dar bio još dragocjeniji. Pendrift nije bio samo njezin dom; bio je i dom njezine djece. Dolje na plaži sjela je na pijesak i uživala u samoći i blagom ritmu valova. Pustila je da je sjećanja vrate u ljeta njezi­na djetinjstva, znajući da nikada više neće tu provesti ljeto. Jedno je poglavlje završilo, drugo će upravo početi. Nije znala kamo će je ono odvesti, no bila je uvjerena da će, uz hrabrost i strpljivost, naći sreću s Hamishem. Iznenada je iza sebe čula poznat glas. Okrenula se i ugledala oca Dalgliesha kako korača po pijesku. ≈Rekli su mi da vas tu mogu naći√, doviknuo je nadjačavši zvuk mora. ≈Nemate ništa protiv da vam se pridružim?√ ≈Samo izvolite√, odgovorila je gledajući ga kako sjeda. ≈Ovo je iznenađenje√, rekao je hvatajući dah. ≈Julia mi reče da ste spasili Pendrift. Velikodušan je vaš dar.√ ≈Pa i nije√, odgovorila je. ≈Djed mi je ostavio veliko bogatstvo. Samo mi je drago što sam to u mogućnosti učiniti. To bi i tata htio.√ ≈Naravno√, rekao je. ≈Siguran sam da bi bio vrlo ponosan.√ Nastala je duga šutnja. Skinuo je naočale i izvadio rupčić da ih njime obriše. ≈Kako je bilo u Italiji?√ ≈Bilo je divno√, odgovorila je. ≈Pugliju ne poznajem. Kakva je?√ ≈Suha, kamenita, ravna, stjenovita. Neki dijelovi podsjećaju na Cornwall, osim što sja sunce i nebo je nevjerojatno plavo.√ Dok mu je govorila o groblju, crkvici naslonjenoj na samostan i staroj tvrđavi, postajala je sigurnija nego ikada da je Puglia mjesto kamo pripada, unatoč svoj onoj nesreći koju je ondje Hamish doživio. Da nije bilo Natalije, on ne bi bio čovjek kakav je sada. Zbog Natalije, ona ga je voljela. Da nije bilo Freddie, Gaitana i Daphne, možda se nikada ne bi promijenila. U čemu je smisao bježanja od svega toga? ≈Izgledate vrlo svježe√, rekao je ponovno stavljajući naočale. To je bilo točno. Bila je ljepša nego što ju je pamtio. 382


More izgubljene ljubavi

Više nije bila uznemirena, kao da je u Italiji njezin duh konačno našao mir. ≈Htio sam s vama govoriti još od onda kada ste pobjegli√, počeo je, no Celestria ga je zaustavila dodirnuvši mu ruku. ≈Oče, molim vas. Tako se sramim. Pogrešno sam shvatila, bila sam glupa.√ ≈Bili ste zbunjeni, to je bilo razumljivo. Htio sam vam reći zato što nisam htio da se osjećate posramljeno. No vi ste otišli...√ ≈Vaših sam se očiju sjećala danima poslije.√ ≈Mojih očiju?√ ≈Da, gledali ste me s takvim suosjećanjem, a opet, u njima sam vidjela odraz svoje vlastite ružnoće.√ Zatresao je glavom. ≈Vi ste lijepi.√ ≈Možda izvana, ali iznutra sam bila ružna. Čak je i moj otac mislio da sam razmažena i zahtjevna. Mama za sebe misli da se promijenila zato što je, one noći kad je umro, imala viziju s djedom.√ ≈Zaista?√ ≈Ona je možda našla Boga, no i dalje je ista osoba. Neki su ljudi previše stari za promjenu, ili možda previše ukorijenjeni u svoje nazore. Ja nisam, i Italija me je promijenila. Koliko god voljela Pendrift, ovdje se ne osjećam vezanom, kao da tu više ne pripadam.√ ≈To je zato što se promijenilo toliko toga što vam je bilo blisko.√ ≈Znam. Moj je otac bio tako prisutan, bez njega je sve pusto.√ ≈Budite strpljivi.√ Odmahnula je glavom i kosa joj je pala preko ramena u žutim uvojcima. ≈Ne, vraćam se u Pugliju.√ Upitno ju je pogledao. ≈Vraćate se?√ ≈Da. Upoznala sam jednog muškarca, oče.√ ≈A, tako.√ Borio se da ne pokaže razočaranje. ≈Potrebna sam mu.√ 383


Santa Montefiore

≈A vi? Je li i on vama potreban?√ ≈Više nego što sam mislila.√ ≈Onda morate otići. Ali ima ljudi kojima ćete nedostajati.√ Znalački mu se nasmiješila. ≈Vama ću nedostajati, zar ne?√ Stidljivo se nasmiješio. ≈Da. Ali bit ću sretan da znam kako ste vi sretni. Možda je previše očekivati od vas da ostanete ondje gdje ste doživjeli toliko nesreće.√ ≈Ne, to nije točno. Ovo me je mjesto natjeralo da odrastem. Sada ga volim više nego što sam ga ikada voljela. Ali i Pugliju volim. Mislila sam da bih je mogla napustiti i negdje početi iznova, ali ne želim bježati od mjesta koje mi je ponudilo drugu priliku.√ Nasmijala se, znajući da otac Dalg­ liesh to nikako ne može shvatiti. ≈Da nije bilo Puglije ispala bih navlast ista mama, a zamislite samo kako bih onda bila strašna! Mama je prije bila loša, a sada je našla Boga pa je još gora. Samo čekajte, doći će ona uskoro slagati crkveno cvijeće i vrećice za milodare.√ ≈Kada odlazite?√ ≈Sutra ujutro.√ ≈Onda imamo vremena za šetnju?√, predložio je. ≈Rado bih√, odgovorila je ustajući. ≈I ja. Barem ovaj put ne pada kiša√, rekao je i krenuo obalom prema stazi koja je vodila prema vrhu grebena. ≈Vidim da ste sparili čarape√, nasmijala se i primila ga pod ruku. ≈Primijetili ste?√ ≈Uvijek sam primijetila, oče.√ Hamish je sjedio u Saverijevu lokalu i igrao skopu s Leopoldom, Manfredom i Vitalinom. Kišilo je. Zrak u lokalu bio je gust od dima i vlage. Muškarci Marelattea okupili su se za malim stolovima piti kavu i žaliti se na svoje žene. Hamish se sjetio vremena kada je iznenada vidio Celestriju u razgovoru sa Salazarom. Sjećao se osjećaja bijesa koji je doživio 384


More izgubljene ljubavi

kada je kći Roberta Montaguea upala u njegovo unutarnje svetište, zajedno s nesavladivom potrebom da je zaštiti od situacije kojoj tako očito nije bila dorasla. Prazno je gledao u svoju ruku s kartama i sjećao se kako mu se vješto uvukla pod kožu od prvog trenutka kada ju je vidio kako prelazi prstima po vinovoj lozi na Natalijinu grobu. Njezin čar sjao je jače od onih dviju svijeća. Razoružao ga je. Sramio se svoga ispada i, prvi put u tri godine, postao bolno svjestan u što se pretvorio. Kada je otkrio da je kći čovjeka koji mu je zaveo ženu, nije bilo druge nego izbjegavati je. Poznavao je sebe dovoljno dobro da zna kako će joj biti teško odoljeti. Htio ju je mrziti, ali se usprkos tome u nju zaljubio. Otvorila mu je svoje srce i izlila med na rane svojim duhom i suosjećanjem i on je iznenada opet bio pun nade. Ponovno je otkrio romantiku. Ljepota je niknula iz tragedije kao cvijet koji niče iz kamena. Mislio je da njezin bezbrižni osmijeh i svijetloplave oči nisu sposobni za takvu nesebičnost. Pogrešno ju je procijenio i pogrešno je procijenio sebe. Sada se osjećao kao drugi čovjek. Ali, hoće li mu se ona vratiti? ≈O čemu razmišljaš, Hamish?√, pitao ga je Leopoldo grubo. ≈Večeras si odsutan iz igre.√ ≈O ljubavi√, rekao je Vitalino posprdno. ≈Još jedno piće da utopiš tugu, prijatelju?√ ≈Nema tu tuge√, odgovorio je Hamish i vražje se nasmiješio. ≈Sve ću vas nadmudriti, samo čekajte!√ ≈Misliš da si sretnik?√, zadirkivao ga je Manfredo. ≈Dosad si izgubio svaku partiju!√ Uhvatio je očev pogled i sleg­ nuo ramenima. ≈Zar vi ne vidite da se obrijao? To samo žena može učiniti muškarcu. Tragedija, prava tragedija.√ Vitalino se smijao tresući glavom. ≈Ne prati igru zato što misli na jednog lijepog anđela od žene.√ ≈Ako te može natjerati da se obriješ, koliko te još nisko može povući?√, zarežao je Leopoldo. 385


Santa Montefiore

Hamish se smijao, zabacujući glavu unatrag kao raskuštran lav, no iznutra ga je mučila sumnja. ≈Ona ima moć učiniti što god poželi√, rekao je predajući se. ≈Može nam te čak uzeti?√, riskirao je Vitalino. Na licu mu je stajao nesiguran osmijeh. ≈To ipak neće učiniti?√ ≈Nedostajao bih vam?√, našalio se Hamish i pljesnuo ga po leđima. Svi su se smijali, no Hamish se sjećao svojeg obećanja Celestriji. Njegovo mjesto bilo je u Marelatteu. Iz lokala je otišao s Vitalinom. Kiša je bila prestala, a mokra zemlja mirisala je na šećer i blistala. Oblaci su otplovili nad more pokazujući veliku crnu rupu na nebu posutu zvijezdama, a ondje, sjajeći usred sve te krasote, stajao je mjesec. Hamish je znao da će ga mjesec uvijek podsjećati na Celestriju. ≈Poludjet ću√, povjerio se prijatelju. ≈Marelatte je nepotpun bez nje.√ Vitalino se nasmijuljio. ≈Ti izgledaš nepotpun bez nje.√ ≈Bojim se.√ ≈Bojiš se?√ ≈Da joj nisam dao dovoljno dobar razlog da se vrati.√ ≈Zar ti nisi dovoljno dobar razlog?√ ≈Trebao sam joj reći što osjećam.√ ≈Zar nisi? Žene moraju znati.√ Vitalino je smatrao da je u tome stručnjak. ≈Nisam dovoljno.√ ≈Ženama treba malo poezije. Koliko si dugo tu, a još nisi shvatio kako se zavodi talijanske žene? Sve je u riječima i načinu na koji ih izgovaraš. Zato su Talijani najbolji ljubavnici na svijetu. Po tome smo slavni. Ti si previše škrt na riječima, u tome je problem. Možda je to zato što si Škot. Ali vjeruj mi, žene vole da im se laska.√ ≈Valjaš gluposti, Vitalino.√ ≈Te gluposti pale.√ Sav se napuhao, no i dalje je prema Hamishu izgledao kao patuljak. ≈Dakle, ti misliš da će se vratiti u svoj svijet i zaboraviti na tebe?√ 386


More izgubljene ljubavi

≈Da√, odgovorio je Hamish napuklim glasom. ≈Tek kada te ostave shvatiš koliko ti znače.√ ≈Ne budi tako strog prema sebi. Ako te voli, vratit će se.√ ≈Ona je vrlo mlada. Mladi su hiroviti.√ ≈Ali vole sa strašću.√ Hamish se nasmiješio sjećajući se kako su vodili ljubav na padini iznad stare tvrđave. ≈To je točno.√ Okrenuo se prema prijatelju i zatresao glavom ispričavajući se. ≈Nemam pouzdanja u sebe. Našao sam nekoga posebnog. Užasava me pomisao da je izgubim.√ ≈Razumijem. Zavidim ti. Tek što se zaljubim u jednu ženu, drugi mi je ukrade. I onda je cijeli život lovim po gradu!√ Obojica su se nasmijala. Vitalino je primijetio da Hamish hoda bez štapa. ≈Gdje ti je onaj dirigentski štap?√ ≈Ne treba mi√, odgovorio je Hamish. ≈Ja bih ga vratio da sam na tvom mjestu. Žene su lude za ranjivim muškarcima.√ ≈Ne mogu. Saverijeva žena je odletjela na njemu!√ Vitalio se prijateljski smijuljio. ≈Možda si izgubio kuražu, ali barem nisi izgubio smisao za šalu!√

387


34.

N

a dan sprovoda Richarda W. Bancrofta II. padala je kiša. Nebo su prekrivali gusti sivi oblaci i sipilo je bez prestanka. Kraj je izgledao turobno. Stabla su odbacivala lišće i mokra zemlja bila je prekrivena trulim lišćem. No na Pamelinom suvratku dijamantne su zvijezde sjale kao da su u njima duge. Sprovod je bio u hladnoj kamenoj crkvi u obližnjem selu. Pamela je naručila cvijeće, no crkva je i dalje izgledala pusto. Došli su svi s imanja kao i mnogi ljudi iz mjesta, makar nisu nikada upoznali ekscentričnoga Amerikanca koji je posjedovao veliki zamak u koji je rijetko dolazio. Plemstvo iz susjedstva, s kojim je godinama pucao na jarebice i lovio jelene, izlazilo je iz svojih sjajnih automobila u crnini i s crnim šeširima kako bi rekli posljednje zbogom čovjeku čija je prisutnost, dojmljiva ali rijetka, ostavila velik trag u njihovu svijetu. Harry je tješio svoju baku, koja je doletjela iz Amerike. Pamela je u svojim molitvama uvjeravala oca da će mu prirediti velik oproštaj u New Yorku, gdje će ga se sjećati na način primjereniji nego na tom jadnom mjestu. No, njezin je otac sada bio kod Boga i više nije mario za takve zemaljske tričarije. Na Celestrijinu radost došli su i Lotty i Franics. Pamela ih je srdačno pozdravila, odlučna biti dobra osoba, osobito u Božjoj kući. Sestrične su se zagrlile, shvaćajući da sada imaju više zajedničkog nego ikada prije. Lotty se pohvalila malim zaručničkim prstenom koji je nosila uz zlatni vjenčani. 388


More izgubljene ljubavi

≈Vjenčali smo se prije dva dana u Kentu√, rekla je. ≈Vjenčanje je bilo malo, ali prekrasno. Mama i tata nisu došli, što je bio njihov izbor, ali David i Melissa jesu. Ah, Celestria, tako sam sretna!√ ≈Kako je Melissa?√ ≈Ako se pitaš hoće li ona i Rafferty poći mojim stopama, bojim se da je Melissa odustala.√ ≈Ljubavi je kraj?√ ≈Popustila je pod pritiskom.√ ≈Teta Penelope?√ Lotty je kimnula. ≈Oduvijek se znalo da će ona učiniti pravu stvar.√ ≈Ne nužno√, posprdno je rekla Celestria. ≈Ima još uvijek mnogo vremena da učini krivu stvar.√ ≈Nedostajao mi je tvoj zajedljivi smisao za šalu, Celestria. Imam osjećaj da smo već dugo razdvojene√, rekla je Lotty. Sjedile su zajedno u crkvenoj klupi i Lotty ju je držala za ruku. Kad su se vratile u zamak pile su čaj i podijelile svoja iskustva. Lotty je bila sretna što Celestria nije pristala na konvencije. ≈Bolje mi je kad znam da nisam jedina buntovnica u obitelji√, rekla je. ≈Nisu to od tebe očekivali√, rekla je Celestria. ≈Uvijek si bila dobra curica. Od mene se očekivalo da učinim nešto nepromišljeno.√ ≈Da se na primjer udaš za nekog kraljevića ili vojvodu. Nitko nije mislio da ćeš se zaljubiti u siromašnog umjetnika kao ja.√ ≈Mama to još nije preboljela. Zapanjena je. Što je to s našom obitelji?√ ≈Ne radi se o našoj obitelji, radi se o tvom ocu. Da on nije umro, ja ne bih nikada smogla dovoljno snage da pobjegnem s Francisom. Smrt strica Montyja naučila me je da je život kratak i dragocjen i da čovjek treba iskoristiti svaki 389


Santa Montefiore

dan. Sretna sam i zato što sam poslušala svoje srce, a ne tvoj savjet. Eddie Richmond nikada me ne bi bio usrećio.√ ≈Ni Aidan Cooney ne bi mene bio usrećio√, složila se Celestria. ≈Stvorila sam tamo neke probleme, no nadam se da će mi jednog dana oprostiti.√ Lotty se nagnula naprijed. ≈Reci mi, Celestria, kakav je Hamish?√ ≈Kao nitko drugi√, odgovorila je. ≈Djedu bi se svidio!√ Pamela je sjedila u očevoj knjižnici, u istrošenom kožnom naslonjaču u kojem je sigurno sjedio nakon večere da popuši cigaru pokraj kamina, i razmišljala o svojem životu. Celestrijina odluka da se vrati u Italiju i uda za muškarca koji je već imao brak iza sebe jako ju je razočarala. Trebala je poslušati majčin savjet i udati se za Aidana, no to će poslije shvatiti. Pamela je uvijek znala najbolje. Barem Harry nije odletio iz gnijezda. Bio je tankoćutan dječak, točno na vrhu hranidbenog lanca, baš kao njegov otac. Dok je tako razmišljala, uočila je hrpicu pisama na pisaćem stolu. Ustala je i prišla kako bi ih bacila u vatru. No jedno joj je pismo, adresirano na njezina oca Celestrijinim rukopisom, privuklo pozornost. Uzela ga je i dugo gledala. Njezina kći nije se potrudila njoj pisati iz Italije. Osjetila se malo uvrijeđenom, okrenula ga je i gurnula nokat da ga otvori. Čim je to učinila, iznenada je shvatila da griješi. Jer ona je, na kraju krajeva, pokušavala biti dobra osoba. Pismo nije bilo naslovljeno na nju; nije je se ticalo. Ispustila je uzdah, izjedala ju je radoznalost. Kladim se da mu je ispričala sve o tom tipu Harryju McCloudu, ljutito je pomislila. Lupnula je pismom po dlanu, razmišljajući što da učini, rastrzana između loše osobe kakva je bila i dobre osobe kakva je čeznula biti. Podigla je pogled prema vatri koja je podrhtavala u kaminu. ≈Bože√, rekla je u očaju. ≈Kako je prokleto teško biti 390


More izgubljene ljubavi

dobar.√ Brzo je otišla do kamina, čeznući da zaviri u barem prvih nekoliko redaka. Celestria ne bi nikada saznala, i uostalom, majka joj je. Ali Bog bi znao. Ponovno je uzdahnula i zatresla glavom. ≈Nek’ mi ovo samo ne osigura raj√, rekla je i pogledala u strop. Zatvorila je oči, bacila pismo u vatru i gledala kako ga plamenovi gutaju. Osjećajući se kreposno, vratila se gostima. Sada moram proslaviti odluku moje kćeri da se uda za McClouda, rekla je u sebi. Potom je, kao da se još nečeg sjetila, promrmljala: ≈Time, Bože, možda malo pretjeruješ!√ Pamela se vratila u predvorje, gdje je zatekla nekog diva od čovjeka kako stoji dok s njega kaplje na sag. Kosa mu je bila duga, koža preplanula, a odjeća ofucana. Na nogama je imao lagane ljetne cipele, neprimjerene za Škotsku i poprs­ kane bojom. Izgledala je užasnuta i stala je na sigurnoj udaljenosti u slučaju da je skitnica koji je došao nenajavljen. ≈Tko ste vi?√, htjela je znati. S gađenjem ga je gledala od glave do pete. ≈Nije važno√, zarežao je gledajući prema salonu, odakle je zrak ispunjen dimom nosio tihe glasove. ≈Ne možete ući onamo!√, uzviknula je. ≈Za boga miloga!√ Na te se riječi okrenuo i zagledao se u nju stisnutih očiju. Lice mu je obasjala iskra prepoznavanja i vragolasto se nasmiješio. Pamelu je nagla preobrazba zapanjila i osjetila je da joj se obrazi crvene. U njegovu osmijehu bilo je vražjega šarma. Prekrižila se. ≈Ne bojte se√, rekao je. ≈Došao sam po Celestriju.√ ≈Moju kći?√, zadihano je rekla. ≈Došli ste po Celestriju?√ Pameli se zavrtjelo. Došao je sam vrag da joj odnese njezi­ no dijete. ≈Zovem se Hamish McCloud.√ Celestria je još sjedila na sofi s Lotty kada je okvir vrata ispunila Hamisheva neuredna pojava. Stala je usred rečenice osjetivši neku promjenu u zraku. Lotty je pogledala 391


Santa Montefiore

mimo nje prema vratima i vilica joj je pala. Oštro je uzdahnula. ≈Tko je to?√ Celestria je osjetila kako joj je srce stalo i prije nego što se okrenula. Jedva se usuđujući da se ponada, okrenula se. Vidjela ga je prije nego što je on vidio nju. Pogledom je pretraživao prostoriju, s dubokim borama na čelu. Srce joj je skočilo od radosti i samilosti: izgledao je tako neprikladno dok je stajao ondje u svojoj čudnoj odjeći, među ljudima sa sprovoda koji su bili u svojem najboljem izdanju. Ustala je. Napokon ju je vidio i izraz mu se smekšao i lice mu se ozarilo širokim, zaraznim osmijehom. Raširenih ruku ušao je među ljude, koji su se začuđeno razmicali da ga propuste. ≈Došao si po mene√, uzbuđeno je rekla i pustila da je obgrli rukama i podigne u zrak tako da su joj crne salonke stajale u zraku. Podigla je veo prikvačen za šešir i pritisnula usne na njegove. Njegov miris vratio je sve ono što je dobro u Marelatteu. Zatvorila je oči i osjetila kako plima u njemu polako raste, vraćajući je k staroj tvrđavi, malome zaljevu i onome posebnom mjestu pod kvrgavim zimzelenim stablom. ≈Došao si da me odvedeš natrag√, sretno je mrmljala. ≈Ne, došao sam da bih bio s tobom.√ Odmaknula se i gledala ga u nevjerici. ≈Ostat ćeš tu zbog mene?√ ≈Volim te, Celestria. Samo želim biti s tobom. Više mi nije važno kamo će me to odvesti. Jedino što želim, to je da te usrećim. Znaš, tvoja je sreća isprepletena s mojom.√ Vidjela je u njegovim očima nešto svježe i novo, poput svjetlucavog modrog neba poslije oluje. ≈Mislila sam da si rekao kako nikada nećeš napustiti Marelatte?√ ≈Na to me jedino ti možeš natjerati.√ Pamela je stajala na vratima i gledala ih s čuđenjem kao i ostali gosti. Prostoriju je prekrila tišina i ispunila svjetlost, kao da je sunce konačno izašlo i upalo kroz prozore. No 392


More izgubljene ljubavi

vani je i dalje padalo. Dakle to je onaj muškarac koji je njezinoj kćeri ukrao srce. Uzdahnula je i gledala čudnu, zlatnu svjetlost. Osobno, ona ga ne bi bila izabrala, no morala je priznati, osjećajući prisutnost nekog duha punog ljubavi, njezin bi se otac složio. ≈Pođimo kući√, rekla je Celestria. Stopala su joj sada opet dodirivala tlo. ≈A gdje bi to bilo?√, pitao je Hamish uzimajući je za ruku. ≈Marelatte√, ležerno je odgovorila i gledala njegovu reakciju. Izgledao je zapanjen. ≈Marelatte?√ ≈Da. Pripadamo tamo zajedno sa svim uspomenama, dobrim i lošim.√ ≈Sigurna si?√ Sreća na njegovu licu ispunila ju je radošću. ≈Ne žrtvujem se, Hamish, želim tamo pripadati. Našu djecu želim podizati na onoj šljunčanoj plaži. Želim im pokazati onu golemu mozzarellu od mjeseca. Rekao si da je naša sreća isprepletena. Onda je Marelatte mjesto kojem pripadamo.√ ≈Znači da ćeš se udati za mene u crkvici pokraj Conventa?√ ≈Waynie mi može biti djeveruša√, odgovorila je uz vragolast smijeh. Stali su pred Pamelu, koja je još izgledala kao da je upravo srela vraga. ≈Zovem se Hamish McCloud√, ponovio je pružajući ruku. ≈Nismo se valjano ni upoznali.√ Pameli se Puglia svidjela. Putovanje je bilo dugo, a i Gaitanovoj Lanciji Flaminiji ne bi bilo naodmet jedno dobro pranje. No, vrijeme je bilo toplo, Convento čaroban, iako rustičan, a vjenčanje nešto što ni ona niti Harry ne bi propustili u milijun godina. Celestria je izgledala prekrasno kao i onda kad se udavala, iako je njezina haljina bila malo nesavršena jer je bila sašivena u mjestu. Hamish ju je malo plašio, ali ju je nasmijavao, što joj se dugo prije toga nije 393


Santa Montefiore

događalo, Celestria je bila sretna, što je bilo najvažnije. Iako je njezina kći spasila Pendrift, nije razdijelila sve svoje nasljedstvo. Bilo je strašno romatično udati se za slikara, ali ako njegova predstojeća izložba u Veneciji ne donese ništa, morat će od nečeg živjeti. Iako, kad se pogleda kako skromno žive u Marelatteu, neće im trebati mnogo. Na prijedlog ekscentrične gospođe Halifax otišla je posjetiti grad mrtvih. Mjesto je mirisalo na borove i otopljeni vosak i bilo je vrlo mirno. Bila je sretna što osjeća Boga u uskim redovima kamenih grobnica i iznenadila ju je toplina mjesta. Naišla je na grobnicu koja je bila izdvojena od ostalih i popela se stubama da pogleda unutra. Vidjela je malen oltar i dvije svijeće, koje neko vrijeme nije nitko palio. Iako lijepo, bilo je nekako pusto i mirisalo je na vlagu. Okrenula se prema kamenom grobu s prikazom vinove loze i grozdova. Pomislila je na plodnost i besmrtnost. Celestria i Hamish sjedili su sami na klupi iznad stare tvrđave i gledali more što se pružalo pred njima, kao što će činiti još godinama. Ona je naslonila glavu na njegovo rame, a on je njezinu ruku držao u svojoj i igrao se jednostavnim zlatnim prstenom koji je sada nosila kao simbol veze koja se neće nikada prekinuti. Nisu govorili. Riječi su bile suvišne kada su im srca bila tako puna. Na sve tamnijem nebu izašao je blistav mladi mjesec; nije bilo važno što nije bio pun, bit će još mnogo punih mjeseca nad Marelatteom. Celestria je zatvorila oči i pustila da je zagrli, znajući da je konačno došla doma. Dom je bio ondje gdje je bio on.

394


Epilog

O

tac Dalgliesh razmišljao je o tome kako vrijeme leti. Prošlo je pet godina otkako je Celestria otišla u Italiju. U Pendriftu se gotovo ništa nije promijenilo. Merlin je i dalje pričao loše viceve u Snout & Houndu i Trevor im se još smijao. Julia je počela preuređivati Pendrift Hall, a Archie je za promjenu imao neka dobra ulaganja pa je time kupio još zemlje i nije se morao zadužiti. Wilfrid i Sam bili su na fakultetu, a kada bi ljeti došao Harry, još su uvijek postavljali zamke i još uvijek ništa nisu uspijevali uhvatiti, iako su se hvastali hrpetinama trupala lijepim djevojkama koje su upoznavali na plažama Rocka. Elizabeth i Bouncy postali su jako bliski. Sada kada je postala gotovo slijepa sjedio bi s njom na tratini pred njezinom kućom i pričao joj što je naučio u školi. Često joj je čitao iz svojih udžbenika i nikada joj nije dodijalo. Otac Dalgliesh često je mislio na Celestriju. Za večerama u Hallu uvijek su joj nazdravljali. Ona ga je spasila i za to će joj biti vječno zahvalni. O Montyjevoj se smrti nije nikada govorilo, ne zbog sramote nego zato što su ga se svi htjeli sjećati na svoj način, tiho. S vremena na vrijeme otac Dalgliesh bi zatekao nekog iz obitelji kako sjetno gleda u more i znao bi o čemu misli. Ali nikada nije pitao. On je na Montyja rijetko pomislio, osim onom jednom prigodom u Meksiku. Otac Dalgliesh otputovao je u zabačeno selo Zihuatanejo u dobrotvornu misiju, kako bi širio riječ Božju. Drugoga dana boravka pošao je prošetati žalom. 395


Santa Montefiore

Bio je sam i uživao je u osami nakon strogih dnevnih zadaća. Stajao je s rukama u džepovima i gledao more kada mu je pozornost privukao neki muškarac koji je sjedio na pijesku. Mahao je prema dvoje tamnopute djece koja su se igrala uz more sa svojom mladom majkom, lijepom mulatkinjom u crvenoj pamučnoj haljini. Uzvratili su mu i nastavili sa svojim poslom. Otac Dalgliesh prišao je bliže. Nešto mu je kod tog čovjeka bilo neobično poznato. Na glavi je imao naheren panama šešir i u ruci je držao cigaru koja se dimila, igrajući se njome među prstima. Pogledao je svećenika. Činilo mu se da ga njegove oči gledaju čitavu vječnost. Iznenada, podigao je šešir. Otac Dalgliesh suspregnuo je dah jer je bio siguran da ga je prepoznao. Roberta Montaguea bio je vidio samo jedanput, na proslavi Archiejeva pedesetog rođendana, no taj čovjek s tim svojim opuštenim držanjem morao je biti on. ≈Nije moguće√, pomislio je u sebi, preneražen, pokušavajući smisliti što da učini. No čovjek je ustao s pijeska i sada je dugim koracima išao prema svojoj djeci. Otac Dalgliesh odmahnuo je glavom. Ne, to nije moguće. Večernje sunce još uvijek je peklo. Svećenik se počeo znojiti. Da otiđe k njemu i obrati mu se? Ili je bolje držati se kao da ga nije prepoznao? Je li sličnost između dvojice muškaraca možda strašna slučajnost? Dok je on tako razmišljao, muškarac je stao trenutak i zagledao se u more, zamišljen. Zatim je čučnuo i prstom prolazio kroz vlažni pijesak. Kratko je oklijevao i potom se okrenuo k svećeniku, škiljeći na suncu. Otac Dalgliesh začuđeno je gledao kad se uspravio. Uzevši mlađe dijete za ruku otišao je s plaže i počeo se penjati stazom, praćen ženom i drugim djetetom. Nije se osvrnuo. Otac Dalgliesh sa žaljenjem je gledao kako odlazi. Potom se njegov pogled vratio k mjestu gdje je nešto napisao u pijesku. Nešto što je očito htio da otac Dalgliesh vidi. 396


More izgubljene ljubavi

Lagano je došao do tog mjesta, dok mu se u želucu uzburkalo od osjećaja da je propustio mogućnost koja se više nikada neće pojaviti. I tada je vidio riječ napisanu u vlažnome pijesku: ≈Oprostite√. Tek što ju je pročitao, nestašan val udario je o žal i otplavio slova. S V R ŠETA K

397


Idilično ljeto u Cornishu godine 1958. Aristokratska obitelj blagoslovljena je bogatstvom i bezbrižnošću. No kada se dogodi strašna nesreća, slama se srce mlade Celestrije Montague i ruše sve njene iluzije. Uz potporu djeda, američkog magnata, djevojka odlučuje razriješiti strašnu i bizarnu zagonetku. Na žarkom suncu talijanskog juga, u labirintu privida i prijevara, na kušnji je sva njezina vjera u obitelj i ljubav. I tek kad upozna neobičnog slikara, spoznaje da je istina srž ljubavi… Santa Montefiore ovom nas raskošnom romansom majstorski vodi iz stjenovitog Cornwala na sunčani talijanski jug i još jednom priča uzbudljivu ljubavnu priču koja ljubavnike odvodi u posve drugi kraj svijeta gdje će se njihova ljubav naći na kušnji. Omiljena među čitateljima zbog romana Kraljevstvo uspomena i Magična ljubavna kutijica, Santa Monetfiore ovim romanom potvrđuje svoj status jedne od vodećih britanskih autorica ljubavnih romana. Roman je s engleskoga prevela Mirjana Paić-Jurinić.

ISBN 978-953-14-0703-8

www.mozaik-knjiga.hr

139,00 kn

Daily Express

Roman

Santa Montefiore MORE IZGUBLJENE LJUBAVI

„Pravi uzbudljivi zaplet, koji danas nedostaje mnogim romanima… Odjednom shvatite da More izgubljene ljubavi ne možete prestati čitati, a na posljednjoj stranici prožme vas jeza…“

Santa Montefiore

MORE IZGUBLJENE LJUBAVI

More izgubljene ljubavi  

Mozaik knjiga: Santa Montefiore - More izgubljene ljubavi

More izgubljene ljubavi  

Mozaik knjiga: Santa Montefiore - More izgubljene ljubavi

Advertisement