Goran Šaban - Portfolio magazine

U POTRAZI ZA LJEPOTOM

Vrlo mlad, s velikom sam nadom povjerovao da je istinita ona čuvena rečenica starog, dobrog Dostojevskog: „Ljepota će spasiti svijet!“ i, sa isto toliko energije, namjerio sam je provjeriti ili, čak, potvrditi!

Ako krenete sa mnom, upoznaćete i sami fantastične predjele koje sam posjetio, čije sam čari duboko doživio i koji su u mojoj duši izazivali neslućene emocije, odnosno, podsticali radost života.

Montenegro

Moja je potraga, prirodno, počela u Crnoj Gori. U ovoj maloj zemlji sam rođen, tu me je najprije opio miris Mediterana i uzdrmala, duboko, do posljednjeg atoma u mom tijelu, oštra i žestoka, pijana i raskalašna svetkovina vreline i svjetlosti nad kršom, nad kanjonima, niz planinske vijence, uz pješčane obale... Zato i danas vjerujem i najiskrenije osjećam da je ovo parče kopna, ova zemlja u kojoj sam rođen, zajedno sa nebom koje dijelimo, najljepše mjesto na našoj planeti. Crna Gora je definisana prirodnom i kulturnom raznolikošću: kao što se planinski vijenci sm-

jenjuju sa pitomim dolinama, duboki kanjoni sa osunčanim obroncima niz koje mirišu smokve i vinogradi, tako se, šareno i skladno, uklapaju i spajaju zapadnjački i istočnjački stil, staro i prastaro sa savremenim i modernim, katedrala sa džamijom, džamija sa crkvom, čovjek sa čovjekom, mit sa bajkom, snovi sa željama. Takva, Crna Gora je, uz to, i zbog impresivne istorije i one vječite želje i stalne borbe za slobodu, utisnula jasan pečat u svakom od nas. Ko to ne zna ili ne osjeća, ne posjeduje onu toplu, svjetlosnu zraku, ne zna daljine i veličine sopstvene duše, te kad toga nema u sebi, ne može ni u drugome niti u bilo čemu vid-

GORAN SABAN: fotograf, novinar i dizajner

jeti i osjetiti smisao i važnost ljepote. Mala je i velika moja domovina, moj Montenegro.

Jednom fotoreporter – uvijek fotoreporter

Izazovi počinju u samom čovjeku. Vjerujem da je za mladog čovjeka, najveći od svih izazova – sresti se sa samim sobom!

Tragajući za sobom ja sam, u stvari, i krenuo na put za ljepotom.

Učinilo mi se, u jednom trenutku, da je padobranstvo posebna avantura, zatim mi se učinilo i da su ples i moda ništa manje izazovni; onda su me zainteresovali fizika, književnost i strani jezici i

sve me to zajedno obuzelo i sve sam to htio, odjednom i zajedno, imati, znati, umjeti, baviti se time, posvetiti se tome. I ma kako uspijevao, ma koliko

ulagao sebe i ma koliko zauzvrat dobijao, osjećao sam rastrzanost, nemir i neusklađenost želja i mogućnosti. Plašio sam se, vjerovatno zbog urođenog perfekcionizma, da ću se kroz sva ta svoja interesovanja izgubiti, da ću pokidati unutrašnje niti koje moju ličnost čine ovakvom kakva je i vapio sam za nečim što će mi omogućiti usredsređenost, što će mi označiti ciljeve i markirati puteve do njih. Morao sam se sresti sa sobom. Srećan slučaj je bio na mojoj strani!

Jednog sam dana, dok sam pomagao ocu u njegovom restoranu, upoznao čovjeka koji je promijenio moj život zauvijek. Bio je to gospodin Vojo Radonjić, najbolji fotograf u Crnoj Gori, umjetnik sa fotoaparatom, čovjek čije su fotografije izgledale kao da je sam izmislio ili stvorio neki pejzaž, snop svjetlosti, portret... Zahvaljujući njemu, ušao sam u svijet fotografije, a zahvaljujući fotografiji, konačno sam (korak po korak) uspio da sjedinim ili makar uokvirim one svoje želje i interesovanja.

GORAN SABAN: fotograf, novinar i dizajner

Imao sam sjajnog učitelja i fotografija je za mene postala neutaživa potreba i iskrena ljubav. A zahvaljujući gospodinu Dejanu Vukoviću, uredniku fotografije u „Pobjedi“, otkrio sam snagu i moć novinske fotografije i samog novinarstva. „I najbolja fotografija je bezvrijedna ako nije objavljena“, kako je govorio Vojo, ako je niko nije vidio, ako nikome nije zapala za oko i ostala umemorisana, bar kao znak, ako ne kao dokaz vremena ili svjedočanstvo o nekom posebnom trenutku. Dakle, sa fotografijom se dešava isto što i sa svakom drugom umjetnošću: nastaje iz potrebe i želje pojedinca, rađa se kao vrlo, vrlo lično i intimno osjećanje, a traje i vrijedi samo „kroz“ oči i srca drugih i tek tamo, u tuđim očima, u tuđim srcima, živi svoj život i pokazuje svoju moć. Srećni slučaj me je opet htio: omogućeno mi je da u „Pobjedi“ svakodnevno plasiram svoj rad i,

dodatno, da svakodnevno budem izložen očima publike, znači očima kritike. Ta svakodnevnost je oštrila moj osjećaj za „pravi momenat“, za „pravo i najbolje“, „važno i najvažnije“, čeličila me je i hrabrila, nagonila na novo, budila me i držala ozbiljnim i odgovornim.

Prvi fotoreporter sa kojim sam radio je bila Ljubica Božanović. Ona je moja draga prijateljica i zahvalan sam joj jer me je „inficirala“ svojom profesijom: više mi nije bilo dovoljno samo snimiti dobru fotografiju –dobio sam mogućnost da uz nju objavim i kratak tekst, odnosno da i riječju i slikom ispričam neku svoju priču! Mogućnost da se svakodnevno drži pažnja publike objavljivanjem fotoreporterskih zapisa, mogućnost da se na taj način zalazi u domove ljudi oko nas, u njihove male, zatvorene svjetove i da se bude

dio njihovih života, čini posao fotoreportera toliko dinamičnim i važnim, neobičnim i lijepim, da i dan danas, ma kuda me život vodio, ma što vidio ili radio, o sebi samom najradije mislim kao o fotoreporteru. I kada bi me ko pitao da sebe najpreciznije predstavim, uvijek bih rekao: „Ja sam

fotoreporter!“ U fotoreportaži, kao na dlanu, izlažem svoje misli, prikazujem drugima ono što smatram bitnim, „pričam“ im o onom za što vjerujem da trebaju znati. I mislim da se na taj način i najtananija osjećanja, a kamoli oni konkretni događaji i opšte važne okolnosti, impliciraju i

umnožavaju, sele se od čovjeka do čovjeka i šire se, čineći sve ljude povezanima i svjesnima pripadnosti velikoj ljudskoj porodici. Kad čujete da je sav svijet, u stvari, jedno „veliko selo“, ne morate misliti na pežorativan smisao te tvrdnje – mislite na istinu da je povezanost svih sa

NATIONAL GEOGRAPHIC JUNIOR

svima i uticaj koji jedni na druge činimo, preduslov da ta velika ljudska porodica zaista počne živjeti i trajati sa najhumanijim namjerama i opšteljudskim ciljevima. Vjerujte da su fotoreporteri apsolutno posvećeni upravo tom cilju.

Postoje ljudi koji umiju da se opredijele, odrede i posvete jednoj vrsti posla i koji uspijevaju da cio radni vijek provedu na isti način i po istim modelima i pravilima. Postoje i takvi umjetnici pa, logično, i takvi fotografi. Uvjeren sam da se to dešava kad pomanjka kreativnosti, kao i kad svakodnevni život, socijalne, društvene i druge okolnosti, natjeraju čovjeka da zapostavi svoje unutrašnje ja i prikloni se potrebama porodice, zakonima tržišta ili komercijalnim pritiscima. No, najlakše je ocjenjivati i kritikovati tuđi rad. Ali i najniže. Naime, vjerujem da čovjek, umjetnik osobito, može kritikovati samo svoj rad i ocjenjivati sopstveno djelo. Jer, samo on sam zna s koliko nade i sa kakvom energijom je pristupio realizaciji određene ideje i samo on može da zna da li je, usitinu, u svoje djelo utisnuo stvarnu, pravu i istinitu emociju. I fotograf mora suditi o sebi današnjem na osnovu sebe jučerašnjeg i upoređujući se sa idejom o sebi sjutrašnjem. Hoću reći: tragajući za lijepim, morate ljepotu izrađati i iznjedrivati iz sebe samog i obratno – nalazeći je u sebi, otkrićete ljepotu i svuda oko vas.

I na mom putu je bilo tako: naporno, teško, nemirno, ponekad beznadežno, ponekad uz samu ivicu ponora ali, uvijek je bilo – lijepo!

Shvatio sam da me je na razne strane, kroz različite teme i za raznim znacima, kao i za diskretnim nagovještajima da bi

„nešto moglo da se desi i vidi“, nagonio unutrašnji strogi glas, nespokoj u oku, u rukama ili samoj duši, onaj nemir što ne da sna, ona ustreptalost i, rekao bih, strahopoštovanje pred pojavnošću svijeta i prirode, pred nečijim licem ili pred najsitnijim od svih pupoljaka u polju. Bile su to smjene nevjerovatnih lica jednog istog svijeta, jedne iste prirode, istog Sunca, istog mraka i iste svjetlosti. A donosile su neopisive različitosti, promjenu boja, drugačiji odraz u očima, obrise karaktera... Nadolazile su nenadno, kao brze plime i stišavale se lako, kao kad Mjesec utone u oblake. Sve te smjene u par sekundi! Da, ja sam, bar sam se trudio, snimao trenutke! Trudio

sam se da trenutnom dam trajanje, da naslijeđenom i trajnom dodam svjetlost sjutrašnjice. I nijesam nikada imao omiljene teme, željene događaje, niti određene modele i pejzaže.

Najvažnija karakteristika ljepote nije u činjenici da se može svuda naći, već u istini da se ona mora tražiti.

Otuda su moje fotografije najrazličitijih sadržaja. Snimao sam sve: predjele koji su me u datom trenutku zanijeli, oblake, leptire, ptice; snimao sam kostimirane glumce, djecu na klizalištima, sportiste, modne događaje... Snimao sam sve što je divlje i pitomo, strogo i nježno, nasmijano ili uplašeno.

GORAN SABAN: fotograf, novinar i dizajner

Nemir

slučaja u slučaj, ni primjetio nijesam kad sam se sreo sa samim sobom!? Sreo sam se sa istinom ko sam i kakav sam, spoznao sam što me uistinu zanima u životu i – ne manje važno - shvatio što je ono što me može usrećiti! U tom susretu sam shvatio da su fotografije, dizajn i časopisi zajedno sa konstantnim radom, puni novoga i vazda novoga, pravo ime moje sreće i mog životnog zadovoljstva.

Susret

Dugo vremena sam mislio da me prati srećan slučaj. Kao da, kud god koraknem, taj Gosp. Slučaj, vrlo dobronamjeran prema meni, pravi stazu ili postavlja mostić koji moram preći, i - eto mene baš tamo gdje treba!

Zahvaljujući srećnom slučaju, našao sam se i u „Pobjedi“ i u „Porodičnom magazinu“ i u Reutersovoj foto radionici, svuda... Usput sam morao, kako se to običava reći – od nečega da živim, pa sam se zaposlio i neko vrijeme radio za ProMonte GSM, prvog mobilnog operatera u Crnoj Gori. Tu počinje interesovanje za dizajn. Nezadovoljan izgledom mojih fotografija u novinama i magazinima, reklamama i brošurama počeo sam da istražujem i taj svijet. Ubrzo sam osjetio da je to bila normalna nadrgradnja na sve što sam do tada radio. Sada sam mogao svoju reportažu i sad da pripremim za štampu. Zato počinjem raditi kao freelance (fotograf, novinar i dizajner), ali ne odustajem od „Pobjede“, Gradskog pozorišta i od magazina: „Iva“, „Glass“, „Caffe&Bar“, „Vjenčanja“...Takođe, počinjem raditi na koncepciji i konstituisanju

Talent studia S&G u Podgorici, a zanimljiv mi je, svakako, bio i angažman u Crnogorsko-grčkom društvu prijateljstva XAPA. I, kako onda da ne pomislim da je Gosp. Srećni slučaj uvijek na mojoj strani?! Prolazeći onim uskim stazama odabrane profesije i gazeći tananim i nesigurnim mostovima umjetnosti, ulazeći iz

GORAN SABAN: fotograf, novinar i dizajner

GORAN SABAN: fotograf, novinar i dizajner

GORAN SABAN: fotograf, novinar i dizajner

GORAN SABAN: fotograf, novinar i dizajner

Izložbe

Učešće na kolektivnim izložbama fotografije mi je uvijek pričinjavalo zadovoljstvo ali, kada ste „u kolektivu“ uvid javnosti nije konkretizovan, nije usredsređen samo na vaše djelo, pa se lako možete sakriti iza opšteg utiska, bilo da je on loš

ili dobar. Samostalna izložba je sasvim novo i drugačije iskustvo i treba snage za toliko otvaranje prema publici i to krajnje iskreno podavanje svijetu koji dolazi „da vas vidi“. Svoju prvu samostalnu izložbu imao sam u aprilu 2003.godine, u organizaciji Centra za vizuelnu komunikaciju i S&G Fashion Studija. Izložba je otvorena

pod pokroviteljstvom KIC-a Budo Tomović, u romantičnom izložbenom prostoru „Banja“ kraj Ribnice. Rijeka, ambijent oko stare građevine i patina njene unutrašnjosti pored svih promjena koje je vremenom pretrpjela, učinili su mi se vrlo zgodnim prostorom i odličnim ramom za moje fotografije i moju priču.

Dokumentovao nekad bila bila je izvršni toga, ova za djecu. uobičajnog tio razna lijepom

Ružica - Foto priča za REUTERS

Dokumentovao sam životnu priču o Ružici Stanković koja je bila model i balerina a u vrijeme Reutersove radionice izvršni direktor Parking servisa grada Beograda. Pored ova divna i dinamična osoba, vodi baletsku školu djecu. Uhvatio sam njen jako zauzet raspored jednog uobičajnog dana u njenom životu. Nadam se da sam uhvarazna raspoloženja koja se bogato odražavaju na njenom lijepom licu na fotografijama koje vam predstavljam.

JEDRA - Cruise Ships

Sve je zanimljivije kad dozvolite da, s vremena na vrijeme, život zaleprša poput vjetra. Jer, vjetar donosi promjene. A promjena se ne treba plašiti.

Veliku promjenu mom životu dao je jedan kratki e-mail! Draga Maja Đurić me je obavijestila da kompanija iz Majamija traži fotografe koji bi radili na brodovima za krstarenje! Mislim da ni tri sekunde nijesam razmišljao da li da se prijavim, a još manje mi je trebalo da to i učinim!

Prošao sam žestoku konkurenciju (samo iz bivše Jugoslavije se prijavilo oko 2000 fotografa!), ušao u uži, pa u najuži izbor i... evo me – od decembra 2003. godine (sa pauzom od godinu dana) krstarim svijetom i –fotografišem, pišem i pripremam za štampu! A sem ovih fotografija koje dokazuju kako mi je na velikim brodovima i na dugim putovanjima po svjetskim morima i okeanima, reći ću samo ovo: moj život trenutno izgleda kao da se svakog jutra probudim i tek tada počnem sanjati!

Do sada sam bio na petnaest različitih brodova koji su plovili za pet velikih kompanije za krstarenje: Royal Caribbean, Holland America, Celebrity, Azamara i Princess. Posjetio sam američku Istočnu i Zapadnu obalu, zatim obje obale Kanade, upoznao sam Meksiko, Kostariku, Panamu, Gvatemalu, Bahamska i Kajmanska ostrva, uživao na Jamajci, divio se Djevičanskim ostrvima,

dima kroz njihove želje, navike i nadanja, kroz način na koji su se zabavljali ili na koji su razumjeli i živjeli svoje živote. I, naravno, kroz način na koji su vrednovali moje fotografije, želeći da ih snimam na različitim mjestima u najraznovrsnijim situacijama. I, mada ovi velelepni brodovi sa hiljadama gostiju i više stotina zaposlenih, izgledaju kao ploveći gradovi, ja o njima mislim kao o jedrenjacima, o onom bajkovitom brodovlju čija su me bijela jedra odnijela na dugo putovanje oko svijeta.

a vidio sam i Portoriko, St.Martin, Arubu, Kurasao, Bermude, Haiti, Antigvu, Barbados, St. Luciu, St. Kits, Venecuelu... Plovio sam i tu, blizu – Mediteranom - i napojio dušu ljepotom francuske, španske i italijanske obale. Ah, da, vidio sam i Aljasku i Havaje.

Jednovremeno, sticao sam nove prijatelje, upoznavao se sa drugim kulturama, učio o lju-

Ali, sva ta putovanja i daleki prostori, nova prijateljstva i nova iskustva nijesu potisnula, naprotiv, ono bogatstvo sa kojim sam krenuo u svijet: moje prijatelje! Ljude koji su mi pomagali i uvijek me s radošću i brigom podržavali kao i brojne kolege iz svih profesija sa kojima sam radio. Vjerujem da su me oni učinili, ne samo uspješnim u svemu čime se bavim, već su me snagom svojih ličnosti učinili boljim čovjekom. Zato, ma gdje me život nosio, oni su sa mnom.

I sada kada pred vas prostirem prizore iz svog života i sadržaje mog rada, vraćam se onom Gosp. Srećnom slučaju: ništa na svijetu i u životu nije slučajno! Svi mi dobijemo upravo onaj komad neba koji smo zaslužili tj., za koji smo se izborili! Sreća vam treba samo da taj komad neba ne ispustite iz ruku!