Razumevanjem do tolerancije

Page 1

Glas Opova – Ministarstvo kulture i informisanja: PROJEKAT „RAZUMEVANJEM DO TOLERANCIJE“ Opovo, 19. jun 2014; Kao i prethodne godine i tokom 2014. g. nastavlja se saradnja između UG „Glas Opova“ i Ministarstva za kulturu i informisanje. Na konkursu resornog ministarstva Programa iz oblasti informisanja, Ministarstvo je pozitivno ocenilo naš projekat pod nazivom „RAZUMEVANJEM DO TOLERANCIJE“ , koji će sa njihove strane biti sufinansiran u visini od 70% ukupnih troškova projekta. Projekat se sastoji od kreiranje i objavljivanje posebne rubrike, koja će se sastojati od serije reportaža čije će teme biti problemi i status pojedinaca i grupa koji se nalaze na društvenoj margini i često podložni otvorenoj ili latentnoj diskriminaciji. Na osnovu dugogodišnjeg izveštavanja i novinarsko – istraživačkog iskustva, kao i saradnjom sa Centrom za socijalni rad Opovo, školskim pedagozima, lokalnim udruženjem paraplegičara i kvadriplegičara zaključili smo da je u većoj ili manjoj meri problem prisutan ali da se ove teme uglavnom zaobilaze ili se površno i neadekvatno pominju i analiziraju. Činjenica je da u školama postoji vršnjačko nasilje (o čemu je Glas Opova izveštavao), da je broj alkoholičara i posebno narkomana u opštini Opovo znatno povećan, kao i da latentno postoji nerazumevanje prema osobama drugih verskih konfesija i nacionalnosti. Opština Opovo spada u grupu nerazvijenih opština i u pitanju je mala i ruralna sredina, zbog čega su ovakvi problemi najčešće tabu teme i vrlo često prikrivaju. Kako je u pitanju ruralna i relativno patrijarhalna sredina otvaranjem problema, konstatacijom da problem postoji i javnim prezentovanjem kroz neposredne primere, analize, statistike, ali i konkretnim predlozima kroz javnu medijsku raspravu i dijalog, smatramo da se, možda problemi ne mogu iskoreniti, ali svakako pokrenuti sa „mrtve tačke“ tako što će se probuditi javna svest, kao i ustanove i institucije koje se neposredno ili posredno uključene u ove oblasti društva. Projekat ima dve osnovne faze: 1. Prikupljanje i obrada podataka i informacija; 2. Kreiranje reportaža i njihovo objavljivanje. Projekat obuhvata četiri teme: vršnjačko nasilje, osobe sa invaliditetom, bolesti zavisnosti i versko – nacionalna netrpeljivost. Projektom je predviđeno objavljivanje po dve reportaže mesečno na svaku od četiri teme (četiri meseca – osam reportaža). Prva reportaža u okviru teme odnosiće se na razgovore sa neposrednim učesnicima pripadnicima pomenutih grupa i njihovim iskustvima (fizički ili psihički zlostavljan učenik od strane vršnjaka, kvadriplegičar, alkoholičar ili narkoman, pripadnik manjinske nacionalnosti ili verske grupe), dok će druga reportaža u okviru teme obrađivati opšti problem na lokalu tj društveno – struktuirani defekt, analizu, statistiku i iskustva organizacija, udruženja, institucija i ustanova koja se bave tim problemima


Razumevanjem do tolerancije (1): BIĆU NA NOGAMA IZ INATA

Opovo, 07. jun 2014; Projekat RAZUMEVANJEM DO TOLERANCIJE sufinansiran je od strane Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije. Ponekad vas sagovornik ostavi bez reči. Iscrpi vam sve emocije i jednostavno vas „natera“ da se zamislite i ućutite. A upravo takva situacija je nastala nakon što sam saslušao priču našeg sugrađanina Dragana Brusina. Postavio sam na samom početku par uvodnih pitanja, a onda, ne primećujući da je prošlo nekoliko časova, sedeo bukvano „zakovan“ za stolicu, preživljavajući njegovu životnu priču. Kada je završio, emocije su mi se potpuno pomešale, tako da sam istovremeno osećao i respekt i gorčinu. Zbog specifične profesije i beneficiranog radnog staža, Dragan Brusin je relativno mlad, u pedestoj godini života, dobio status penzionera. Pred njim je bio život. Skladna porodica, odrasli sin i ćerka, tako da je mogao je da se posveti svojim velikim životnim strastima – pecanju i sviranju u tamburaškom orkestru. Život jeste bio pred njim, ali sudbina je imala drugačije planove za njega. Rano ujutro 1. novembra 2010. godine otišao je na mobu kod prijatelja kako bi postavili izolaciju na fasadi njegove kući. Već ranije dobro uverziran u ovu vrstu građevinskih radova, Dragan se našao na najvišem nivou skele, koja je uzgred bila izuzetno neuslovna. Umesto da učine nešto po tom pitanju,


nastavili su sa radom. U jednom trenutku, okliznuvši se na izvitoperene daske skele, Dragan gubi ravnotežu i pada sa visine od 5,5 metara. Ne samo što je pao na leđa, već je pao i na stepenište. - Odmah mi je sve bilo jasno. Noge nisam osećao i bio sam svestan da je u pitanju teška povreda kičme. Uspeo sam da kažem prisutnima da me ne pomeraju i u sebi se pomolio, priseća se tog kobnog događaja Dragan. Vrlo brzo je stigla hitna pomoć i sreća u nesreći je, da je lekarska ekipa vrlo profesionalno i stručno izvršila imobilizaciju i transport. Draganu je dijagnostikovan prelom kičme i odmah je na Banjici operisan. - Prvo što sam doktora upitao nakon što su me probudili iz anestezije bilo je da li ću ikada više moći da hodam. Ni sada ne znam da li je samo želeo da me umiri ili je zaista tako mislio, tek njegov pozitivan odgovor sam shvatio kao svoju obavezu i cilj u budućnosti, objašnjava Dragan. Međutim, do tog cilja predstojao je dug i nadasve težak put. Nesnosni bolovi na kičmenom stubu, dva polomljena rebra koja su kasnije nagnječila i izazvala vodu u plućima, beskonačni dani ležanja u krevetu gde je jedina perspektiva pogled u plafon, obeležili su prve nedelje u bolnici. Dragan se dobro seća svakodnevnih razgovora sa nevoljnikom, koji je ležao u krevetu do njega, bez ikakve percepcije jedan o drugom osim glasa.

Nastavak ove storije je priča o izuzetnoj volji jednog čoveka da prohada i savlada svoju nesreću. Priča o njegovim svakodnevnim naporima gde se smenjuju psihološke krize sa željom da pobedi nepobedivo. Ali prvo je morao da se izbori sa svojim potpuno atrofiranim mišićima koji su morali da se vrate u funkciju. - Problem nije bio samo u atrofirarnju mišića, jer sam sa povredom izgubio (zaboravio) i neke moždane funkcije, tako da sam bukvalno morao ponovo da učim da pomeram mišiće, objašnjava nam Dragan.


- Vežbao sam i imaginarno, tako što sam u mislima, kao da je u pitanju realnost, pomerao određene mišiće i delove tela. Usledile su razne vežbe za ojačavanje leđnih mišića i mišića ruku kako bi mogao da dođe u sedeći položaj, a kasnije i da koristi kolica. Podizanje u sedeći položaj je, kako sam kaže, u tom trenutku bio potpuno novi svet nakon „beskonačnih“ dana gledanja u plafon. Drugačiji rakurs, pogled kroz prozor i kasnije izlazak iz sobe, bili su pravi doživljaj nakon mukotrpnog ležanja. Iz „Banjice“ Dragan prelazi u Institut za rehabilitaciju u Sokobanjskoj, gde nastavlja sa fizikalnom i elektro terapijom. Njegova upornost i pozitivan stav daju i prve rezultate. Samo dva meseca nakon povrede, Dragan je uspeo da napravi pokrete prstima na nogama, što je po rečima lekara bio izuzetan napredak i svojevrstan medicinski fenomen. Međutim, boravak u rehabilitacionom centru je bio ograničen jer se u ovom periodu Brusin susreo sa drugačijim vidom problema, a to je administracija. Problemi su nastali oko osiguranja i PIO fonda jer je on stanovnik Pokrajine. - Dok su nosioci republičkog osiguranja ostvarivali pomoć i negu bez problema, mi iz Vojvodine stalno smo morali da se obraćamo nekim komisijama, rezignirano kaže Dragan. Rehabilitacioni centar u Sokobanjskoj mi je bio veoma važan u procesu oporavka, kako zbog terapije, tako i stručnosti i zaista fenomenalnog odnosa ljudi koji tamo rade. Nažalost, u Sokobanjskoj sam uz puno peripetija uspeo da ostanem sedam meseci. Posle Sokobanjske, Dragan odlazi u Selters banju, nastavlja sa upornim vežbama i terapijama što je rezultiralo da konačno stane na štake.

-Osećaj, predivan i čudan. Kao što sam već pomenuo, morao sam ponovo da učim kako da pomeram mišiće, kao i razne druge funkcije u vezi pokreta. Međutim, i banja je imala svoja ograničenja, tako da sam vežbe nastavio kući. Moje zdravstveno stanje se poboljšavalo, zbog težine povrede sporo, ali je napredak bio evidentan.


U međuvremenu, učlanio se u Udruženje paraplegičara i kvadriplegičara Opovo, gde se kroz druženje sa sličnima njemu, navikavao na novi život, a kroz sportske aktivnosti i takmičenja ostvario zapažene rezultate u kategorijama osoba sa invaliditetom. A onda iznenada, Draganu se ponovo svet okrenuo naopako. U martu, 2012. godine, tešku saobraćajnu nesreću doživljava njegov sin i zadobija gotovo identičnu povredu – prelom kičme. - Sve mi se u jednom trenutku potpuno srušilo. Sopstvenu nesreću sam mogao da prihvatim i da se borim s njom, ali sinovljevu, nikako. Da zlo bude veće, Draganov sin Damir je umesto u prvih 24 časa operisan tek nakon devet dana što je sa medicinskog stanovišta nedopustivo. Razlog je bio nedostatak potrebnih fiksatora u Kliničkom centru Beograd. Međutim, nakon što je Dragan u očaju posegnuo za nekim svojim kontaktima da bi ubrzao operaciju, volšebno je sve pronađeno i operacija urađena, ali sa posledicama koje su rezultirale tolikim odlaganjem. - Ne znam šta je bio razlog ovolikom odlaganju. U ovakvim slučajevima, bolnice ako nisu tehnički i medicinski u mogućnosti da izvrše operaciju, pacijenta šalju na drugu kliniku ili traže pomoć i saradnju. Ovog puta Dragan je prolazio kroz lični pakao i potpuno je izgubio volju i entuzijazam koji je do tada imao. Prekinuo je sa vežbama i jedina briga je bila njegov sin, koji se zbog povreda nalazio u veoma kritičnom stanju i životno ugrožen. Danas, četiri godine nakon sopstvene i dve godine nakon sinovljeve nesreće, i jedan i drugi se nalaze u invalidskim kolicima. Oporavak teče sporo, ali Dragan kaže da mu je najbitnije da je Damir preživeo. Pokušava da mu ulije njegovu upornost i pozitivan stav prema životu. Dragan je pre tri meseca ponovo počeo da vežba ali kako kaže, bez onog žara koji je nekad imao. Međutim, i pored toga poručuje – BIĆU NA NOGAMA IZ INATA. Pored Draganove borbe sa posledicama povrede, drugi deo ove priče se odnosi na društveni aspekt, odnosno relacije između osobe sa invaliditetom i društva. - Hteli da priznamo ili ne latentna diskriminacija postoji. Možda je to pre svega zato što ne pripadamo redu ekonomski razvijenih država ali situacija je takva, smatra Dragan. Sa prvim problemima susreo se već na početku tokom rehabilitacione terapije. U pitanju su već pomenuti PIO Fond i osiguranje, jer pokrajinski osiguranici imaju status kao da žive u drugoj državi. Da bi ste ostvarili prava na lečenje, odlazak u banju, tuđu negu pomoć, nabavku pomagala i lekova, morate proći na desetine komisija, gde vas bezbrojno puta šalju od šaltera do šaltera, gde opet svako ima svoje tumačenje zakona. Dragan kaže da je tokom ove četiri godine pokušavajući da ostvari svoja prava postao stručnjak za zakonske odrednice. - Prve godine još i nešto možete da ostvarite, ali kasnije ste uglavnom prepušteni sami sebi. Ja već 4,5 godine pokušavam da ostvarim dodatak na tuđu negu i pomoć, koji se dobija na osnovu invalidnosti u procentu od 100% po jednom osnovu, a koji mi po zakonu pripada. Kvalitetna pomagala su preskupa, a o lekovima i da ne govorim. Zamislite kako je u kući sa dve muške glave koje se nalaze u invalidskim kolicima. Samo moja supruga zna kako je to. Dragan ističe i značaj porodice i okoline. Izričito je zahtevao da ga niko ne sažaljeva. Razumevanje da ali sažaljenje nikako. I pre nesreće sam imao prijatelje koji su se nalazili u invalidskim kolicima. Mislio sam da ih razumem ali tek kada sam i sam postao jedan od njih shvatio sam šta to znači i sa kakvim se problemima susreću. Nažalost, nama je svaki stepenik i svaka bankina prepreka i sa tim se susrećemo na svakom koraku. U


našoj opštini tek nekoliko javnih ustanova (opština, dom zdravlja, škola, policijska stanica i hotel) imaju rampe za invalidska kolica. Na drugim mestima ne možemo bez tuđe pomoći. Većina toaleta su neuslovni jer jednostavno ne možemo u kolicima ući. To su samo neka zapažanja, a ima toliko sitnica ali i krupnih stvari koji nam onemogućuju da koliko – toliko normalno funkcionišemo u svakodnevnom životu.

Ipak, Dragan ne posustaje. Nastavio je da svira u tamburaškom orkestru, a i pored svega što ga je zadesilo, još uvek je nasmejan i pozitivan. - Depresija i predaja su najveći neprijatelji osoba sa invaliiditetom. Jednostavno morate prihvatiti novo stanje ali i istovremeno biti uporni u borbi da svoj život stalno poboljšavate. I kada mi je bilo najteže u vreme boravka po bolnicama, uvek sam bio pozitivan, zbijao šale sa lekarima i pacijentima, takoda su se mnogi čudili odakle mi toliko entuzijazma. Vreme ne mogu vratiti unazad, ali zato mogu živeti svoj život bez predaje i sa dostojanstvom, završava svoju priču i poručuje Dragan Brusin.


Autori reporte탑e: projektni tim Glas Opova


Razumevanjem do tolerancije (2) ARHITEKTONSKE BARIJERE NAJVEĆI PROBLEM, A SVE ŠTO TRAŽIMO JE ŠANSA Opovo, 25. jul 2014; Na prvi pogled možda nije jednostavno odgovoriti na pitanje ima li diskriminacije prema osobama sa invaliditetom. U bukvalnom smislu, kao što su mržnja, otvorena netolerancija i slično, diskriminacija zaista ne postoji. Međutim, u nekom latentnom obliku, kao što je nerazumevanje pojedinaca, pa čak i društva, ona je na razne načine svakodnevno prisutna. Možda je, nama zdravima ona neprimetna, ali ljudima koji su primorani da se kreću u invalidskim kolicima ili se koriste raznim drugim pomagalima, itekako primetna. Povodom toga, iskreno je bilo priznanje našeg sagovornika iz prethodne reportaže ovog serijala Dragana Brusina kada je rekao da je dok je bio zdrav prema ljudima u invalidskim kolicima osećao iskreno saosećanje ali da je to daleko bilo od pravog razumevanja.

Sa kakvim se problemima sreću u svakodnevnom životu, kako se organizuju, šta čine oni a šta čini društvo da se njihov položaj poboljša i kakva je situacija po tom planu u našoj opštini, razgovarali smo sa predsednikom Udruženja paraplegičara i kvadriplegičara Opovo Savom Lazinom. Pedesetpetogodišnji Sava Lazin iz Barande je u invalidskim kolicima od svoje 18 godine. Ali Sava je i nakon nesreće nastavio svoj život. Svojevremeno je bio uspešan sportista i državni reprezentativac, društveno angažovan, a poslednjih godina uspešno politički aktivan što mu je pomoglo da preko Udruženja paraplegičara i kvadriplegičara Opovo, čiji je pokretač i osnivač, puno toga učini za ljude slične njemu.


Udruženje je osnovano 2007. godine, a od naredne godine i član Saveza paraplegičara Srbije. Udruženje broji 16 članova, mada na teritoriji naše opštine živi preko 90 osoba sa različitim vidovima invaliditeta, od čega je sedam paraplegičara i kvadriplegičara. - Činjenica je da Udruženje ima izvanrednu saradnju sa lokalnom samoupravom, ističe Lazin. Osim što smo budžetski korisnici, opština nam pruža razne vidove pomoći u organizaciji naših aktivnosti, pomoći pojedincima, kao i stručno – kadrovsku pomoć u pripremanju, pisanju i realizaciji raznih projekata. Jedan od takvih projekata je rekonstrukcija objekta stare škole gde smo dobili kompletno uređen prostor za radne i društvene prostorije. Da nema te saradnje i razumevanja, Udruženje bi verovatno bilo samo slovo na papiru, smatra Sava Lazin. Jedno od primarnih aktivnosti Udruženja su akcije i projekti u kojima su uključena deca školskog i predškolskog uzrasta. Njihov cilj je upoznavanje dece sa osobama sa invaliditetom i uspostavljanje neposrednog kontakta i na taj način u budućnosti formirali svoje kulturne modele i sisteme vrednosti zasnovane na razumevanju i toleranciji, odnosno stvoriti društvo jednakih šansi i jednakih vrednosti. U Udruženju ističu da su problemi sa kojima su susreću osobe sa invaliditetom brojne. Put do ostvarivanja svojih prava često je povezan sa beskonačnom „administracijom i papirologijom“. Kvalitetna kolica i pomagala su preskupa, lekovi takođe, a većina paraplegičara i kvadriplegičara zavise od pomoći koje dobijaju, bilo od svoje porodice ili posredno od „države“. I pored raznih vidova programa teško se zapošljavaju. Oni koji su bolje finansijski situirani još i mogu normalno da egzistiraju, međutim kod


većine to nije slučaj. Zbog vezanosti za kolica i pomagala imaju ograničen dijapazon radnih mogućnosti tako da je zapošljavanje vezano i za obrazovanje, ali većina njih, što zbog bolesti i sticaja okolnosti, nema adekvatno obrazovanje. Nažalost ovo je najčešći slučaj sa paraplegičarima i u našoj opštini ali i u celoj državi. Ipak, kao najveći problem Sava Lazin ističe arhitektonske prepreke. - Kretanje u kolicima nam je veoma ograničeno. Svaka bankina i stepenište za nas je gotovo nepremostiva prepreka, kaže Lazin. Radnje, apoteke, banke, kafići, pa i sami parkovi mahom nisu prilagođeni osobama sa invaliditetom. Glavni problem je svest ljudi, odnosno odsustvo percepcije za druge ljude. Objekti bez rampe su nepristupačni, ne samo osobama sa invaliditetom, već i recimo trudnicama. Ne može žena sa malom bebom doći u kupovinu i ući sa kolicima u radnju. Jednom rukom da drži korpu, drugom bebu i da pazari pritom. Teško izvodljivo, zar ne? Od Save saznajemo da su jedna od većih prepreka i širina vrata. - Potrebno nam je svega deset centimetara. Vrata su obično 60 centimetra široka, dok je standard u širini invalidskih kolica 64 centimetra. Kada se izgradi objekat prikladan za osobe sa invaliditetom, taj objekat je pristupačan za sve. Međutim i po pitanju arhitektonskih barijera malo je potrebno da bi se problemi rešili. Postoje objekti koji poseduju rampe što je dobar pomak, međutim to je i dalje na veoma niskom nivou. U našoj opštini rampe za invalidska kolica su izgrađena na zgradama opštine, hotela, škole, doma zdravlja, policijske stanice I budućeg objekta PIO RZZO.


- Ljudi ne shvataju koliko je teško osobama sa invaliditetom, ma koliko se oni trudili da to ne ispoljavaju. Premalo se pažnje obraća na njih. Mnogi ljudi nisu svesni činjenice da smo svi u grupi kojoj preti potencijalna opasnost od invaliditeta. Svi mi se krećemo u saobraćaju, radimo na više ili manje opasnim radnim mestima, pa na kraju krajeva samo mokro kupatilo može predstavljati problem. Mnogim osobama sa invaliditetom se svakodnevno ruši samopouzdanje sitnicama, gde oni ne mogu sami sebe da služe, te se samim tim ne osećaju kao deo društva. Koliko puta se dogodi da se parkirate preblizu pored automobile koji nosi oznaku da je vozi osoba sa invaliditetom. U takvim situacijama čovek u kolicima jednostavno ne može prići svojim kolima. -Uspeli smo da od objekta koji je bio oronuo i ruglo sela stvorimo funkcijonalan objekat. Dobili smo prostor koji može služiti ne samo osobama sa invaliditetom već i osobama koje nemaju invaliditet, a zadesila ih je neka nesreća pa nemaju gde. Primer za to su osobe iz Obrenovca koje su ovde bile smeštene. Sve to je rezultat druge šanse koje smo dobili od opštine. Mi smo smatrali da možemo da preuredimo objekat u funkcionalnu zgradu, dobili smo šansu i iskoristili smo je što se i vidi. Dakle sve što tražimo je šansa, šansa da pokažemo za šta smo sposobni bez obzira što smo vezani za invalidska kolica, smatra predsednik Udruženja paraplegičara i kvadriplegičara Opovo Sava Lazin.



Razumevanjem do tolerancije (3): DRUGA ŠANSA SVETISLAVA JOVANOVIĆA DRUGA ŠANSA SVETISLAVA JOVANOVIĆA Opovo, 23. avgust 2014; Svakog jutra tokom sedam dana u nedelji Svetislavu Jovanoviću iz Opova budlilnik zvoni u 3:30h. Sledi umivanje, spremanje i odlazak na autobusku stanicu odakle „lastom“ putuje za Beograd. Zatim pešačenje do Bulevara kralja Aleksandra gde u vračarskoj podružnici preuzima svoj alat i kreće na posao. Svetozar radi u Gradskoj čistoći Beograd i njegov rejon je pomenuta vračarska ulica za koju je sa svojim kolegama svakog dana zadužen da čisti i održava. Vredan je i nikada ne kasni. Svetislav se ne žali puno. Nije mu teško rano ustajanje, ne smeta mu putovanje autobusom, ne žali se na posao ali mu teško pada što ni posle devet godina rada u ovoj firmi još uvek nema status stalno zaposlenog. A kada će i da li će ga ikada dobiti, samo sleže ramenima nadajući se da će to ipak biti uskoro.

Svetislav ima 42 godine i „glava“ je petočlane porodice koju čine supruga Petra i tri kćeri od 19, 18 i 9 godina. Supruga ne radi, dok su dve starije kćeri od kojih je jedna krojačica, a druga trgovac prijavljene u Nacionalnoj službi za zapošljavanje i traže posao. Svetislav radi u pomenutoj Gradskoj čistoći Beograd gde je na statusu Ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova. Ugovor produžuje na svakih šest meseci što je, nažalost praksa u mnogim srpskim firmama i ustanovama. Poslednjih meseci radi bez slobodnog dana, nema pravo na godišnji odmor, a kako bi dodatno zaradio, po povratku s posla odmah odlazi u nadnicu gde svojim trimerom kosi travu svakome ko ga unajmi.


Upravo to je bio razlog zbog kojeg nikako nismo mogli da uradimo razgovor tokom avgusta jer Svetislav jednostavno nije bio dostupan. KonaÄ?no, dogovorili smo se da jednog popodneva napravi polusatnu pauzu izmeÄ‘u posla u Beogradu i Opovu kako bi smo obavili kratak razgovor i fotografisanje za naĹĄu rubriku Razumevanjem do tolerancije.


Jovanovići žive u iznajmljenoj staroj kući od naboja za koju plaćaju kiriju od 50 evra. Na pojedinim mestima zidovi i tavanica su u alarmantnom stanju, ali kako kažu za bolje nemaju novca. Kuća je uredna ali mnogo toga nedostaje, posebno za decu. Nema računara, nema kupatila, jedina česma se nalazi u dvorištu, a saznajemo da zimi zbog grejanja svi žive u jednoj sobi. Njegov mesečni lični dohodak je 27.000 dinara ali kada se odbije iznos koji plaća za autobuski prevoz ta cifra je znatno umanjena. Svetislav je pripadnik romske etničke grupe iz Opova. Ima starijeg brata i mlađu sestru koja je preminula. Odrastao je u siromašnoj porodici, a sve je dodatno pogoršala njegova teška povreda u ranom detinjstvu zbog čega mu je jedna noga ostala kraća. Otac mu je umro kada je imao četiri godine. Osnovnu školu je napustio nakon četiri razreda i o tome kaže: - Ne mogu reći da sam voleo školu. Bio sam siromašno dete sa puno porodičnih problema a povrh toga romske nacionalnosti, tako da nisam bio baš prihvaćen od strane svojih vršnjaka što je sigurno puno uticalo na moj odnos prema školi. Ipak, glavni razlog je ležao u porodici jer sam ja bio taj koji je čuvao mlađu sestru dok su majka i stariji brat bili van kuće. Tek danas shvatam koliko je obrazovanje važno što pokušavam da prenesem svojoj deci i pružim im mogućnost da završe što više škole.


Ali, Svetislav se nakon skoro 30 godina ipak vratio u školske klupe. Saznavši da će svi koji nemaju osnovnu školu ili je u tom trenutku ne pohađaju ostati bez posla, Svetislav se obraća opovačkoj osnovnoj školi gde je upravo preko projekta „Druga šansa – razvoj sistema funkcionalnog obrazovanja za odrasle“ započeo upis u tzv „večernju školu“. Tokom dve školske godine, završava 5/6 i 7/8 razred sa vrlo dobrim uspehom. - Nije bilo lako. Po povratku s posla, odlazio sam na predavanja, a nakon toga knjiga u šake i učenje, priseća se Svetislav. Međutim, nije se sve odvijalo kako je bilo obećano. - Tokom školovanja rečeno nam je da posle završnog ispita u sklopu projekta možemo upisati stručnu obuku u trajanju od tri meseca koja se održavala u Pančevu, kaže Svetislav. Puno nade sam polagao u ovu obuku želeći da se doškolujem i steknem neki mehaničarski zanat, što bi mi pomoglo da napredujem u dođem do nekog plaćenijeg radnog mesta. Kada sam se posle završnog ispita prijavio bio sam glatko odbijen jer sam navodno zaposlen. Ništa nije vredelo što sam objašnjavao da nisam u stalnom radnom odnosu, na stručnu obuku nisam primljen. S druge strane, i pored diplome osnovne škole i položenog završnog ispita u firmi sam još uvek pod ugovorom na određeno vreme, rezignirano govori Jovanović.


U međuvremenu Svetislav je na kredit kupio trimer sa kojim radi po selu. Nakon povratka s posla stigne da popije kafu, malo odmori, pa opet na teren. Nije neka velika zarada ali se ipak skupi za račune i osnovne životne namirnice. Petočlana porodica Jovanović, osim dečijeg dodatka za najmlađu kćer ne prima nikakve druge socijalne pomoći.


- Ja ni ne tražim socijalnu pomoć. Ono što tražim je posao i fer uslovi. Ne mogu da shvatim sve one mlade i zdrave ljude koji u redovima čekaju za socijalnu pomoć. Teško je i meni, ali ne mogu da sedim čekajući da mi nešto padne s neba. Svako ko ima decu mora da se žrtvuje ma koliko to bilo teško ili nepravedno, zaključuje junak ove naše priče. Svetislav Jovanović 42 godine, nacionalnost – romska, po zanimanju – otac, suprug i pre svega čovek.


Razumevanjem do tolerancije 4: OBRAZOVANJEM PROTIV SIROMAŠTVA I DISKRIMINACIJE Opovo, 31. avgust 2014; Projekat RAZUMEVANJEM DO TOLERANCIJE sufinansiran je od strane Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije. Krucijalni podatak u bilo kakvoj analizi raznih vrsta diskriminacije i predrasuda implicira dve kategorije: obrazovanje i siromaštvo. U kakvoj su korelacije ova dva pojma pokušaćemo da objasnimo u tekstu koji je pred vama. Istraživani uzorak suzili smo na Opštinu Opovu. Prema statističkim podacima među socijalno ugroženim osobama ubedljivo dominiraju lica bez osnovnog ili samo sa osnovnim obrazovanjem. Kada u ovoj grupaciji uradimo analizu po etničkom principu vidimo da najveći broj socijalno ugroženih čine Romi. Naravno, u ovakvoj analizi i zaključivanju moramo istaći i neka odstupanja. Nije nužno pravilo da je neka osoba siromašna jer nema obrazovanje. Čest je primer u zemljoradničkim porodicama da deca ne završavaju škole ali nastavljaju da se uspešno bave naslednim zanimanjem (poljoprivredom). Međutim, obrazovanje je i dalje značajan faktor kojim se može meriti socijalni status građana.

Kao što smo pomenuli, Romi čine dominatnu grupu socijalno ugroženih osoba na teritoriji naše opštine (a tako je i uglavnom i u celoj Srbiji). Na osnovu iznesenog postavlja se pitanje zašto je to tako. Zašto romska deca


zapostavljaju školovanje i koliko je školovanje važno za njihovu socijalizaciju. Hteli da priznamo ili ne, latentna ili otvorena diskriminacija prema ovoj etničkoj grupi postoji i ogleda se na različite načine. Mi ovog puta nećemo govoriti o ekstremnim grupacijama i organizacijama koje zagovaraju rasnu i nacionalnu netrpeljivost (što je posao države i policije), već ćemo se fokusirati na školstvo i mlađi uzrast.

Romi kao zasebna etnička grupa imaju svoje različitosti koje se kreću od lingvističke (jezik) do antropoloških (tamnija kompleksija). S druge strane, njihov tradicionalni način života, koji obuhvata niz kategorija koje odstupaju od modernog shvatanja života, često nije u saglasnosti za društvenim normama sredinama u kojima žive. Na kraju, popriličan broj njihove populacije živi u svojevrsnim „getima“ izdvojenim od naselja i često nehigijenskim.


O problemima školske dece romske nacionalnosti anketirali smo nastavnike opovačke osnovne škole. Nastavnici se slažu sa konstatacijom da predrasude i diskriminacija među decom postoji. Jedna od nastavnica navodi klasičan primer kada deci dozvoli da se sami podele u parove. Ako je u pitanju neparan broj dece, bez svog para ostaje dete romske nacionalnosti. Koliko god pokušavali da isprave ove anomalije nastavnici imaju problem jer deca sisteme vrednosti donose iz svojih porodica. Zašto su sistemi vrednosti u našoj zemlji toliko poremećeni pitanje je za neku drugu i mnogo širu analizu. Međutim, iz svog iskustva nastavnici ističu činjenicu da se tiha diskriminacija ne odnosu samo na romsku decu, već i na svu socijalo ugroženu decu, posebno na onu koja nemaju dobre higijenske uslove u svojim porodicama. S druge strane, činjenica je da romska deca iz „dobro stojećih“ porodica gotovo da nemaju ovakvih problema i da su mnogo bolje prihvaćena od svojih vršnjaka. U svetlu ovih činjenica lako je doći do zaključka da je siromaštvo i nedostatak higijenskih uslova ipak osnovni razlog diskriminacije kod dece. O razlozima zašto većina romske dece neredovno ne pohađa ili rano napušta osnovnu školu razgovarali smo sa psihološkinjom Natašom Popović i pedagoškinjom Jelenom Bjelicom. Problemi nastaju već kod upisivanja jer se događa da se romska deca upisuju sa zakašnjenjem u septembru, oktobru, pa čak i drugom polugodištu. Neredovno pohađanje nastave je stalan problem, ali i ona romska deca koja redovno dolaze na nastavu uglavnom nemaju dobar uspeh. Razlog ovome leži u načinu života koji vode jer deca su posle škole često angažovana u pomoći porodici oko vođenja domaćinstva, čuvanja mlađe dece, pa je izvršavanje obaveza prema školi (domaći zadaci i učenje) u drugom planu. Bitan problem predstavlja otežana saradnja na relaciji roditelj – škola zbog neodazivanja roditelja na


pozive da dođu na saradnju i roditeljske sastanke. I naravno, tu je i odnos sa drugim učenicima gde se javljaju verbalni konflikti, vređanja po nacionalnoj osnovi, što sigurno utiče na romsku decu. Šta čini škola kako bi sprečila, a pre svega popravila ovakvo stanje? Od zakonski propisanih procedura reagovanja u situacijama neredovnog pohađanja nastave dece i neodazivanja roditelja na pismene pozive škola obaveštava Centar za socijalni rad i druge nadležne institucije. U okviru škole već nekoliko godina angažovan je pedagoški asistent, koji je prvenstveno angažovan da pomogne većem uključivanju Roma u obrazovni sistem. Pod tim se podrazumevaju posete porodicama, motivisanje, psihička podrška, kao i podrška preko Crvenog krsta za najugroženije u vidu školskog pribora, odeće, obuće i slično.

Realizacijom projekta „Škola bez nasilja“ organizovano je niz radionica koje se između ostalog bave i ovim problemom – uvažavanje različitosti, reagovanje Tima za zaštitu učenika od nasilja u svakoj školi sa slučajevima diskriminacije.


Škola svake godine obeležava Svetski dan Roma prigodnom priredbom upoznajući ostalu decu sa kulturom i tradicijom svojih sunarodnika. Ove godine, škola je sarađivala sa nevladinim sektorom, preciznije Ekumenskom humanitarnom organizacijom u okviru projekta „Socijalna inkluzija i podrška u obrazovanju romske i druge socijalno ugrožene dece“. Pored toga organizovane su radionice za roditelje, pomoć učenicima u učenju od strane učenika iz Vršnjačkog tima, rad sa decom u okviru kreativnih radionica i učešće u nizu kulturnih i obrazovnih aktivnosti u školi. Od ove školske godine Romski jezik će biti uvršten u izborne predmete, pa će romska ali i deca drugih nacionalnosti imati mogućnost da ga uče u okviru škole, po izboru. Poruka ove priče inicira samo jedan zaključak. Obrazovanje je najbolji put kojim beži iz siromaštva i diskriminacije i tu Romi nisu izuzetak. Gotovo da je pravilo da su svi Romi koji su završili srednje obrazovanje ekonomski stabilni, a oni koji imaju akademsko obrazovanje izuzetno uspešni i cenjeni pojedinci u našem društvu. Odgovornost za sadašnje stanje romske populacije snosi i celokupno društvo ali i sami Romi. Međutim zajedničkim htenjem to bi se moglo popraviti. U pitanju je dug i težak proces ali ne i nemoguć. Ono što mi poručujemo ovom pričom jeste poruka romskim ali i svim drugim roditeljima da se i pored svih poteškoća i siromaštva žrtvuju za svoju decu i ukažu im na vrednost obrazovanja. Samo tako će izaći na pravi put i naći svoje mesto u društvu. Ništa nije nemoguće. I jedan od najvećih naučnika 20. veka Mihajlo Pupin bio je samo mali čobanin na idvorskim pašnjacima, a znamo šta je uradio za sebe, za nas i za celo čovečanstvo.



Razumevanjem do tolerancije V

ŽIVETI SA HIV VIRUSOM Opovo, 24. septembar 2014;

Projekat RAZUMEVANJEM DO TOLERANCIJE sufinansiran je od strane Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije. Da li ste nakon rukovanja sa osobom zaraženom HIV-om iskoristili prvu priliku da otrčite u kupatilo kako bi ste oprali ruke. Ili jednostavno u svakoj prilici izbegavali društvo i bilo

kakav kontakt sa takvim osobama. Bez obzira da li ste radili ili to i dalje činite, niste u pravu.

Predrasude koje se stvaraju pre svega iz neznanja, ljudima sa HIV virusom dodatno otežavaju već težak život. HIV i AIDS jeste za sada neizlečiva bolest ali njeno prenošenje nije tako jednostavno i lako kako mnogi smatraju. Većina inficiranih je prinuđena da svoju bolest drži

u tajnosti jer zbog

predsrasuda, neznanja i nerazumevanja u većini slučajeva su

„anatemisani“ i socijalno diskriminisani. Izbegavani su u društvu, ostaju bez posla,

nepoželjni su u stomatološkim ordinacijama, a često nemaju razumevanja ni u sopstvenoj

porodici. Međutim, istina je potpuno drugačija. HIV pozitivne osobe mogu raditi i družiti

se bez ikakve opasnosti po druge, osim u primerima rizičnog ponašanja koje se odnose pre

svega na seksualne odnose bez zaštite i zajedničkog korišćenja igala i špriceva.


U početku su HIV virus i AIDS bili usko povezani za homoseksualnu populaciju i

introvenozne narkomane, međutim ovo je bolest koja gotovo podjednako danas pogađa i

heteroseksualce, a jedan

od dominantnih načina prenosa virusa su seksualni odnosi bez

zaštite . Prema nekim procenama od početka pandemije do danas sa HIV virusom u svetu živi

oko 42 miliona ljudi. Od toga oko 30 miliona je u regionu subsaharske Afrike, ali se javljaju i

novi centri epidemije, posebno u istočnoj Evropi (Rusija, Ukrajina). Procenjuje se da se

svakog

a u svetu 14.000 ljudi zarazi HIV-om.

dan


U Srbiji je od pojave bolesti 1985. godine do danas HIV-om inficirano nešto preko 3.000 osoba

od čega je kod polovine u međuvremenu dijagnostikovan AIDS (SIDA). Stopa novootkrivenih

zaraženih osoba je 20,5 na milion stanovnika, što je i evropski prosek, a ujedno nas svrstava

među zemlje sa niskom rasprostranjenošću HIV infekcije. Međutim, kako se u Srbiji veoma mali broj ljudi testira ove brojke moramo preventivno pomnožiti sa četiri, jer se epidemiološka situacija u Srbiji karakteriše

kao potencijalno nesigurna, zbog nepovoljnih socijalno –

ekonomskih uslova, ali i zbog rizičnog

ponašanja. Najviše HIV pozitivnih osoba je

dijagnostikovano u uzrastu između 25 i 39 godina, pri čemu je broj inficiranih, obolelih i umrlih muškaraca trostruko veći u odnosu na žene.

Prema takođe nezvaničnim podacima u našoj opštini je od početka pandemije HIV-om bilo zaraženo tri osobe od kojih su dve preminule usled progresije bolesti.

ŠTA JE HIV VIRUS?

HIV je virus koji prouzrokuje AIDS. U pitanju je virus humane imunodeficijencije, a naziv je dobio po skraćenici engleskog naziva „Human Immunodeficiency Virus“. Hiv pripada porodici

retrovirusa koji nakon ulaska u ljudski organizam napada specifičnu vrstu belih krvih stanica Tlimfocite, u njima se množi, uništava ih i postupno dovodi do slabljenja imuniteta.

Dve do četiri nedelje nakon ulaska HIV-a u organizam, nastaje akutna HIV infekcija koja se može očitavati nespecifičnim simptomima sličnim gripu ili mononukleozi i koji spontano

prolaze. Aktna HIV infekcija tada prelazi u fazu asimptomatske HIV infekcije (bez simptoma

bolesti). Može proći deset i više godina, da HIV inficirane osobe nemaju simptome bolesti i

da se osećaju i izgledaju zdravo. Međutim, za to vreme, imunološki sastav slabi i bolest

na kraju progresira u AIDS (uznapredovani stadijum HIV infekcije). Progresija u AIDS

nije kod svih HIV inficiranih osoba jednaka – kod nekih je kraća, a kod drugih duža.


ŠTA JE AIDS?

AIDS (sindrom stečene imunodeficijencije) je uznapredovani stadijum infekcije virusom

humane imunodeficijencije (HIV), koji napada odbrambeni sastav organizma s posledičnim

razvojem specifičnih zaraznih i malignih bolesti. AIDS je krajnji i najteži stadijum HIV infekcije prouzrokovan teškim oštećenjima imunog sistema i zapravo predstavlja naziv za skup bolesti koje se pojavljuju kao posledica slabljenja imuniteta čoveka koji je inficiran HIV-om. Tako brojni

mikroorganizmi s kojima

se čovek svakodnevno suočava i uspešno ih savladava, kod

bolesnika sa AIDS-om dovode do nastanka širokog spektra infekcija, upalnih i malignih

bolesti.

LEČENJE HIV-a/AIDS-a

Kako je HIV infekcija, odnosno AIDS, zarazna bolest, na nju se može uticati svojim ponašanjem ili

da budemo precizniji može se sprečiti. U prošlosti je smrtnost zaraženih bila izuzetno visoka, međutim

višedecenijskim

medicinskim

istraživanjima

danas

se

koristi

visokopotentna

antiretrovirusna terapija koja uz pridržavanje lekarskih preporuka omogućava većini zaraženih

normalan život i znatno produžavanje životnog veka. Zbog toga je veoma bitno testiranje kako bi se HIV infekcija otkrila u što ranijoj fazi.

KAKO SE HIV PRENOSI?

Virus HIV-a živi u telesnim tečnostima i prenosi se kada te tečnosti prodru u krvotok. Preciznije, HIV se prenosi razmenom određenih tečnosti – krvi, vaginalnog sekreta, sperme i mleka za dojenje. Do ove razmene dolazi na više načina:

- nezaštićenim seksom (vaginalnim, analnim ili oralnim) sa zaraženom osobom.

- zajedničkom upotrebom igala ili špriceva (prilikom ubrizgavanja droge) sa zaraženom osobom. - trudnoćom, rođenjem ili dojenjem kada je majka zaražena HIV-om.

Da bi ste se zarazili, HIV mora prodreti u vaš krvotok. Ako imate polni odnos i krv,

sperma (uključujući i semenu tečnost) ili vaginalni sekret vašeg partnera dođu u dodir sa malom ogrebotinom u tkivu vaše vagine, anusa ili usta, postoji rizik da se zarazite.


KAKO SE HIV VIRUS NE MOŽE PRENETI: POLJUPCEM, GRLJENJEM, RUKOVANJEM, DODIROM,

KIJANJEM, KAŠLJANJEM, BAVLJENJEM SPORTOM, KORIŠĆENJEM ISTOG PRIBORA ZA JELO I ČAŠA,

PREKO TOALETA, BAZENA, UBODA INSEKATA, A NE POSTOJE ZABELEŽENI SLUČAJEVI ZARAZE PLJUVAČKOM, ZNOJEM ILI SUZAMA.

HIV se ne reprodukuje izvan svojih živih domaćina, sem u ekstremnim laboratorijskim uslovima. Ne opstaje dugo u spoljnoj sredini, što čini mogućnost prenošenja kroz vazduh

malo verovatnom. U praksi nije zabeležen ni jedan slučaj transmisije na pomenute načine.

Ne možete biti inficirani u bazenu, kadi ili tuš kabini, preko iste veš mašine ili daske na wc šolji.

Da biste se zarazili ljubljenjem morate u svoj krvotok uneti potrebnu količinu HIV-a. U pljuvačci

ima virusa, ali u izuzetno malim količinama koje ne mogu da izazovu HIV infekciju u drugoj

osobi. Međutim, ako oba partnera imaju velike posekotine u ustima ili desni koje jako krvare,

postoji rizik za prenos infekcije. Ipak, ljubljenja u usta, čak ni francuskim poljupcem nije način prenosa HIV- a.

Mnogobrojne studije nisu proizvele ni jedan dokaz u prilog tome da insekti prenose virus čak

ni u krajevima gde postoji mnogo AIDS slučajeva i gde ima jako mnogo insekata kao što su komarci. Izostanak tako izazvanih epidemija, uprkos izuzetnim naporima da se one otkriju i opišu, ide u prilog zaključku da se HIV ne prenosi preko insekata. Takođe, HIV u insektu jako kratko opstaje i u njemu se ne reprodukuje. Čak i da virus dospe u insekta, on neće biti

inficiran, što znači da neće moći da prenese HIV na sledećeg čoveka.

KAKO SE ZAŠTITI OD INFEKCIJE?

Rizično ponašanje je glavni uzrok prenosa HIV-a, tako da je prevencija primarni način zaštite od infekcije.


To podrazumeva izbegavanje rizičnih seksualnih odnosa, često menjanje seksualnih

partnera, posebno sa osobama koje nedovoljno poznajemo. Ako ste pod uticajem droge ili

alkohola, to vam može narušiti stanje svesti i odlučivanja pa se možete upustiti u nezaštićeni seksualni odnos.

Redovna i pravilna upotreba kondoma od lateksa isključuje rizik za infekciju pri svakoj

vrsti seksualnog kontakta (vaginalni, analni, oralni). Kondom štiti i od drugih polnih bolesti kao što su sifilis, gonoreja, hlamidija i hepatitis.

Osobe koje koriste droge, ukoliko ne mogu da prestanu sa korišćenjem droga, treba da

koriste isključivo svoj pribor, ne koristeći zajedničke igle i špriceve u bilo kojoj situaciji. .


Razumevanjem do tolerancije (6): NACIONALNA I VERSKA (NE)TOLERANCIJA Opovo, 24. decembar 2014; Projekat „Razumevanjem do tolerancije“ finansiran je od strane Ministarstva kulture i informisanja. Nacionalna i verska netolerancija jedan su od problema pred kojim se često okreće glava, umanjuju njihove negativne posledice u društvu ili jednostavno negiraju da postoje. Nažalost, nacionalna i verska netrpeljivost u većoj ili manjoj meri konstatno su prisutne i to je problem prisutan na globalnom nivou, ali izrazitije zastupljen u ekonomski nerazvijenim zemljama, nedemokratskim političkim sistemima i državama ustrojenim na versko – religijskim osnovama.

Događaji od pre par meseci (fudbalska utakmica sa Albanijom i demoliranje pekarskih radnji čiji su vlasnici Albanci) ponovo su aktuelizovali ovu temu i još jednom ukazali na ozbiljnost ovog problema. Incident koji se dogodio na utakmici nosio je politički predznak ali kao posledicu je imao stradanje nedužnih ljudi, koji su bili krivi samo zato što su pripadali etničkoj grupi koja je povezana sa aktuelnom pilitičkom krizom. Kao što smo na početku teksta rekli nacionalna netrpeljivost je globalni problem sa kojim se suočavaju i mnoge demokratske i moderne države. Nažalost, područje zapadnog Balkana je jedno od evropskih žarišta kada u pitanju nacionalna i verska netrpeljivost, a razlog tome leži u istorijskim događajima, političko – ekonomskim interesima, oštroj verskoj podvojenosti, kao i nerešenim teritorijalnim pitanjima. Tokom dugog niza vekova Balkan je bio središte sukoba interesa rimokatoličanstva i pravoslavlja, a kasnije hrišćanstva i islama, što je istovremeno imalo i političku konotaciju, a sve zajedno rezultiralo


nebrojenim oružanim sukobima, čije se posledice upravo u nacionalnoj i verskoj netrpeljivosti manifestuju i danas. Jedna od logičkih nedoslednosti je da se čak i nacionalna pripadnost vezuje za versku opredeljenost mada se često radi o pripadnicima iste etničke grupe. Međutim, to nije primarna tema ovog priloga.

Nakon relativno dugog perioda smirivanja strasti i normalnog suživota tokom postojanja SFRJ, krajem XX veka sa raspadom Jugoslavije nacionalni i verski sukobi eskalirali su u punoj žestini što je rezultiralo ratovima, brojnim žrtvama, iseljavanjem stanovništva i rušenjem materijalnih dobara, a „ožiljci“ i posledice „devedesetih“ još uvek su sveži i aktuelni. Od države koja je bila primer multikulturalnosti i tolerancije, Jugoslavija se raspala na više manjih državica međusobno zaraćenih i sukobljenih, upravo na nacionalnoj i verskoj osnovi. Osim stanovništva koje se nalazilo na neposredno zaraćeniim teritorijama i koje je samim tim najviše stradalo, negativne posledice imale su i sve nacionalne i verske manjine unutar balkanskih država. Kao jedna od kontradiktornosti ispoljava se ambivalentni odnos u karakterologiji etničkih zajednica Balkana. Sa još uvek snažnim istorijskim patrijarhalnim karakterom svi balkanski narodi insistiraju na takozvanom „čojstvu i junaštvu“ (zaštiti slabijih), svetinji zadate reči i gostoprimstva, ali s druge strane u vreme sukoba čine se ratni zločini, ruše verski hramovi i krše ljudska prava. Kontradiktornost je zastupljena i u verskim učenjima gde se u teoriji propoveda bratska ljubav ali, nažalost, u praksi je najčešće ispoljena netolerancija prema pripadnicima drugih konfesija i religija. Država Srbija je sekularna država i država svih njenih građana, tako da je i njenim Ustavom izazivanje nacionalne i verske netrpeljivosti i diskriminacije krivično delo. Ratovi iz devedestih su prošli, politički i


ekonomski kontakti su ponovo uspostavljeni ili se uspostavljaju, situacija se polako normalizuje ali sve je to još daleko od standarda ljudskih prava koje propisuje Evropska Unija, i zašto ne reći savremena civilizacija. Proces teče sporo, a povremeni incidenti često prete da buknu u požar koji se kasnije veoma teško gasi. U pitanju je problem koji se neće tako lako i brzo iskoreniti i za njegovo rešenje je potrebno puno toga uraditi – od edukacije, pre svega mladih, pa do stabilizacije političko – ekonomske situacije. Kada je u pitanju naša sredina možemo reći da smo tokom svih ovih godina na neki način ostali po strani i ovaj problem prebrodili sa minimalnim posledicama. Opovo je višenacionalna i multikulturalna sredina već dva i po veka, gde zajedno žive Srbi, Nemci, Hrvati, kao i pripadnici mnogih drugih naroda. Tolerantnost i normalan suživot krasio je stanovnike Opova i u vreme Habsburške i u vreme Austro – Ugarske monarhije i nije bio poremećen ni tokom burne revolucionarne 1848/1849. godine. Odnosi nemačkog i hrvatskog s jedne strane, i srpskog stanovništva s druge strane, nije poremetio ni Drugi svetski rat i nemačka okupacija. Ipak, najsvežija su nam sećanja na događaje u poslednjih dvadesetak godina. Međutim, za razliku od nekih drugih sredina, etničke i verske manjine nisu iseljavane iz Opova niti je na njih vršen pritisak. Naravno, ratno stanje je nosilo sa sobom određene tenzije, sporadično bi se dogodio po neki manji eksces, uglavnom verbalni, ali bez većih posledica. Tako je bilo i pre par meseci kada su širom Vojvodine demolirane pekare albanskih vlasnika, dok je u Opovu sve ostalo mirno. Da li smo drugačiji od ostalih ili je u pitanju samo splet okolnosti teško je odgovoriti. U svakom slučaju, Opovčani mogu da budu ponosni na sebe jer su u ovim teškim godinama pokazali ljudskost i komšijsku solidarnost. To je pravi put za budućnost i način da vaspitavamo svoju decu.


Razumevanjem do tolerancije (7): NASILJE U PORODICI Opovo, 27. decembar 2014; Koliko puta ste u neposrednom komšiluku čuli (videli) vrisku i plač žene ili deteta. I koliko puta ste okrenuli glavu smatrajući da to nije vaša stvar i da je bolje da gledate svoja posla. Nažalost, ovakvih primera je sve više u Srbiji i kada na kraju dođe do tragičnih posledica svi se pitamo zašto, zaboravljajući da smo to možda mogli da sprečimo da smo na vreme slučaj prijavili nadležnim organima (policiji i centru za socijalni rad).

Nasilje u porodici nije retko u patrijarhalnim kulturama gde je „pater familijasu“ tradicionalno dozvoljeno da bude apsolutni gospodar u kući, pa se povremeno fizičko kažnjavanje dece i šamaranje supruge posmatra kao društveno prihvatljivo. Međutim, ne samo što ovaj vidi porodičnih odnosa nije primeren, već često prelazi u ozbiljno zlostavljanje. Možda Srbija više nije patrijarhalna sredina ali ovakvi odnosi još uvek su duboko ukorenjeni u karakteru ljudi. Nasilje u porodici najčešće vrši suprug i otac, ali zlostavljanje dece može biti i od strane majke. Razlozi su brojni. Psihička nestabilnost, agresivni karakter i temperament, krizne situacije koje dovode do radikalnih promena u ponašanju (povratak sa ratišta, gubitak posla i ekonomska nestabilnost, bolesti zavisnosti – alkoholizam, narkomanija, kocka), itd. Nasilje u porodici i u partnerskim odnosima je ozbiljan delikt i zahteva efikasan odgovor svih ustanova koje se bave ovom problematikom i koje su odgovorne za prepoznavanje nasilja u okviru vršenja svoje redovne nadležnosti. Samo koordiniranom akcijom javnih službi, organizacija civilnog društva, lokalnih


samouprava i drugih relevantnih aktera u zajednici može se sprečiti i rešiti problem nasilja u porodici, odnosno, osnaživanjem žrtve da izađe iz nasilja. O ovom problemu, njegovom rešavanju i aktuelnoj situaciji u našoj opštini razgovarali smo sa psihologom Centra za socijalni rad Opovo Valentinom Stojom Ugrinov.

Centar za socijalni rad Opovo, u cilju identifikovanja, utvrđivanja i suzbijanja nasilja u porodici sarađuje sa policijom, zdravstvenom ustanovom, opštinom, predškolskom ustanovom, školom i prekršajnim sudom na lokalnom nivou, a šire sa nadležnim sudom, tužilaštvom i drugim relevantnim ustanovama. Ono što ističe Valentina Stoja Ugrinov jeste bezbednost (sigurnost) žrtve što je prioritet u svim intervencijama. Građanin koji podnosi prijavu, ukoliko to zahteva, može ostati anoniman. Prijave, sumnji i saznanja na postojanje nasilja u porodici mogu se podneti Centru za socijalni rad Opovo u prijemnoj kancelariji radnim danom od 7:30 do 15:00 časova i to: pisanim podneskom, usmeno o čemu se sačinjava službena beleška i telefonom na broj 682-443 o čemu se takođe sačinjava službena beleška. Zdravstvene ustanove, škole i predškolske ustanove, organizacije civilnog društva i druge organizacije i organi podnose prijave po pravilu u pisanoj formi. Policijska stanica Opovo o primljenim prijavama sumnji na nasilje u porodici i u partnerskim odnosima obaveštava Centar za socijalni rad Opovo u pisanoj formi, kako bi se planirale dalje zajedničke aktivnosti. O prijavama primljenim van radnog vremena Centra za socijalni rad Opovo, Policijska stanica Opovo obaveštava dežurnog radnika Centra za socijalni rad, kako bi se izvršila procena potrebe za preduzimanjem mera neodložne intervencije. Centar je dužan da pruži neposredno i u saradnji sa drugim službama uslugu neodložne intervencije žrtvi porodičnog nasilja, kada je potrebno preduzeti mere za osiguranje bezbednosti i zaštite zdravlja,


odnosno kada postoje opravdani razlozi da bi preduzimenjem hitnih mera i usluga iz nadležnosti centra došlo do ugrožavanja života, zdravlja i razvoja žrtve nasilja. Neodložna intervencija se sastoji u hitnom obezbeđivanju: 1. Bezbednosti žrtve (izmeštanje od nasilnika). 2. Zdravstvene zaštite žrtve (urgentni zdravstveni pregled). 3. Egzistencijalnih uslova žrtve (odeća, higijena, hrana). Prema podacima koje smo dobili od Centra za socijalni rad Opovo u prethodnoj godini u našoj opštini je zabeleženo 24 slučaja nasilja u porodici u vidu zanemarivanja i zlostavljanja, dok su pojedine osobe zbog svoje bezbednosti sklonjene u sigurne kuće. Porodični zakon Republike Srbije - izvodi Nasilje u porodici Član 197 (1) Nasilje u porodici, u smislu ovog zakona, jeste ponašanje kojim jedan član porodice ugrožava telesni integritet, duševno zdravlje ili spokojstvo drugog člana porodice. (2) Nasiljem u porodici, u smislu stava 1 ovog člana, smatra se naročito:1. Nanošenje ili pokušaj nanošenja telesne povrede; 2. Izazivanje straha pretnjom ubistva ili nanošenja telesne povrede članu porodice ili njemu bliskom licu; 3. Prisiljavanje na seksualni odnos; 4. Navodenje na seksualni odnos ili seksualni odnos sa licem koje nije navršilo 14. godinu života ili nemoćnim licem; 5. Ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja sa trećim licima; 6. Vredanje, kao ii svako drugo drsko, bezobzirno i zlonamerno ponašanje. (3) Članovima porodice u smislu stava 1 ovog člana smatraju se: 1. Supružnici ili bivši supružnici; 2. Deca, roditelji i ostali krvni srodnici, te lica u tazbinskom ili adoptivnom srodstvu, odnosno lica koja vezuje hraniteljstvo; 3. Lica koja žive ili su živela u istom porodičnom domacinstvu; 4. Vanbračni partneri ili bivši vanbračni partneri; 5. Lica koja su medusobno bila ili su još uvek u emotivnoj ili seksualnoj vezi, odnosno koja imaju zajedničko dete ili je dete na putu da bude rodeno, iako nikada nisu živela u istom porodicnom domaćinstvu. Mere zaštite Član 198 (1) Protiv člana porodice koji vrši nasilje sud može odrediti jednu ili više mera zaštite od nasilja u porodici, kojom se privremeno zabranjuje ili ograničava održavanje ličnih odnosa sa drugim članom porodice. (2) Mere zaštite od nasilja u porodici jesu: 1. Izdavanje naloga za iseljenje iz porodičnog stana ili kuce, bez obzira na pravo svojine odnosno zakupa nepokretnosti; 2. Izdavanje naloga za useljenje u porodični stan ili kuću, bez obzira na pravo svojine odnosno zakupa nepokretnosti; 3. Zabrana približavanja članu porodice na odredenoj udaljenosti; 4. Zabrana pristupa u prostor oko mesta stanovanja ili mesta rada člana porodice; 5. Zabrana daljeg uznemiravanja člana porodice. Mera zaštite od nasilja u porodici može trajati najduže godinu dana, a može se produživati sve dok ne prestanu razlozi zbog kojih je uvedena.


Tužbu za odredivanje mere zaštite od nasilja u porodici mogu podneti: član porodice prema kome je nasillje izvršeno, njegov zakonski zastupnik, javni tužilac i organ starateljastva. Postupak u sporu za zaštitu nasilja u porodici naročito je hitan, prvo ročište se zakazuje do 8 dana, žalbeni postupak je u roku od 15 dan, žalba ne odlaže i izvršenje.


Razumevanjem do tolerancije (8): PREDRASUDA KAO OSNOVNI RAZLOG NETOLERANCIJE Opovo, 28. decembar 2014; Projekat „Razumevanjem do tolerancije“ finansiran je od strane Ministarstva kulture i informisanja“. Tokom ove godine u rubrici (projektu) „Razumevanjem do tolerancije“ obradili smo ukupno pet tema, kojima smo analizirali globalne društvene probleme na lokalnim primerima. Objavljene su reportaže o latentnoj diskriminaciji osoba sa invaliditetom, položaju i obrazovanju romske etničke grupe, osobama koje su zaražene HIV virusom, nacionalnoj i verskoj netrpeljivosti i nasilju u porodici. Prvobitna ideja projekta je bila da se obrade četiri teme sa po dve reportaže od kojih bi prva bila priča iz „subjektivnog kadra“ neposrednog učesnika priče, njegovim iskustvima u vezi analiziranog problema, dok bi se druga reportaža sastojala iz analize opšteg problema iz vizure relevantnih institucija i organizacija i načina rešavanja na lokalu. Međutim, osim prve dve teme (latentna diskriminacija osoba sa invaliditetom i položaj romske etničke grupe) nismo uspeli da pronađemo sagovornike koji bi pristali da otvoreno pričaju o svojim iskustvima na ovu temu, posebno što smo u planu imali i teme kao što je LGBT populacija i bolesti zavisnosti (narkomanija, alkoholizam i kockanje). To su osnovni razlozi što dinamika objavljivanja priloga nije bila ujednačena, a drugi deo projektnih reportaža se zasnovao samo na tekstovima koji su obrađivali opštu temu sa lokalnim podacima. Ipak, i sama nespremnost i strah ljudi da direktno pričaju o ovim temama daje nam značajan podatak za analizu. Hteli to priznamo ili ne, u našoj sredini još uvek vladaju predrasude, a netolerancija je izražena u većoj ili manjoj meri u zavisnosti od problema. Postoje teme o kojima se javno ne priča, odnosno nema razumevanja za javno deklarisanje seksualne orijentacije, bolesti zavisnosti ili HIV-a. Na osnovu istraživanja i anketiranja na terenu, zatim reakcija čitalaca preko komentara i društvenih mreža, može se vrlo jasno potvrditi prethodna konstatacija. Kao primarni razlozi netolerancije može se izdvojiti stereotipno zaključivanje zasnovano na predrasudama, koje su rezultat neobrazovanja i neinformisanosti. Dobra strana je činjenica da su ovi stereotipi u mnogo manjoj meri zastupljeni kod mlađeg stanovništva i u visoko obrazovanoj populaciji, što daje nadu da se ovi problemi vremenom ipak mogu prevazići. Bitna stvar ovog projekta jeste da se o ovim problemima otvoreno govori, da se jasno determinišu i na taj način prizna da oni zaista postoje. Objavljene reportaže ovog projekta su samo početak i inicijalna kapisla kojom smo želeli da ih pokrenemo sa „mrtve tačke“ i u saradnji sa relevantnim institucijama, ustanovama i nevladinim organizacijama, nastavimo proces rešavanja, a to je ukazivanje na probleme, njihova analiza i konačno demistifikacija stereotipa i predrasuda.


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.