Crkva i Hrvatska u izazovima slobode - Svezak III.

A

lojzije Stepinac uzdignut je na crkvenom obzorju i pred cijelom svjetskom javnosti kao doista veliki i nezaobilazni znak. Njega častiti, njegovim se primjerom nadahnjivati, njegovu duhovnu baštinu proučavati – daleko od svakoga trijumfalističkog kulta ličnosti – znači visoko vrednovati teško i dragocjeno iskustvo hrvatskoga katolištva u tome razdoblju, znači utvrđivati mjesto i ulogu ne samo Katoličke Crkve među Hrvatima nego s tim u vezi i hrvatskoga naroda u tome povijesnom razdoblju.

Sažetak tragedije Glas Koncila (42) 18. listopada 1998.

ISBN 978-953-241-447-9

www.glas-koncila.hr

100 kuna

CRKVA I HRVATSKA U IZAZOVIMA SLOBODE

CRKVA I HRVATSKA U IZAZOVIMA SLOBODE

3 KOMENTARI GLASA KONCILA (1997. – 1999.)

KOMENTARI GLASA KONCILA (1997. – 1999.)

CRKVA I HRVATSKA U IZAZOVIMA SLOBODE KOMENTARI GLASA KONCILA (1997. – 1999.)

3

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode

Komentari Glasa Koncila (1997. – 1999.)

Svezak III.

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode, Komentari Glasa Koncila (1997. – 1999.), Svezak III., Glas Koncila, Zagreb, 2014.

Izdavač: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Za izdavača: Ivan Miklenić Biblioteka: Komentari Glasa Koncila Knjiga 2 – Svezak III. Urednik: Tomislav Vuković Usklađivanje teksta i korektura: Vlatka Plazzeriano, Irena Puljić i Ivan Tašev Grafička priprema: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Računalna obrada: Danijel Lončar i Dragica Šantić Oblikovanje naslovnice: Tomislav Kučko Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u prosincu 2014.

ISBN 978-953-241-446-2 (cjelina) ISBN 978-953-241-447-9 (Sv. 3) CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 895407.

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode Komentari Glasa Koncila (1997. – 1999.)

Svezak III.

¤ Zagreb, 2014.

1997.

Glas Koncila

Glas Koncila (1) 5. siječnja 1997.

Opraštanje nije kompromis

N

ovogodišnjom porukom o opraštanju za pomirenje Ivan Pavao II. opet se izlaže opasnosti da njegove riječi budu krivo shvaćene i zlorabljene, osobito u ranjenim i ranjivim sredinama kakva je naša. Jedni će mu zamjeriti da nas upućuje u neprihvatljiva zajedništva sa zločincima. Drugi će se pozivati na te njegove riječi opravdavajući svoje kritike nacionalizma. Da li bi on tako pisao da je ovdje s nama proživio sve ove ratne godine, da ima naše povijesno i sadašnje iskustvo? Dok se je hrvatski katolički puk iz dna duše raspjevao nad jaslicama o miru na zemlji, u Iloku su zlostavljani katolici koji su se usudili okupiti na božićnu misu, u Sarajevu je na polnoćku bačen suzavac, u Mostaru su teško stradali ljudi koji su nehotice prekoračili granicu svjetova. Da druge brojne izgrede i izljeve nepomirljive mržnje i ne navodimo. A Papa nam, eto, za Svjetski dan mira, 1. siječnja 1997, poručuje da moramo oprostiti, da stvarno moramo neprijatelja voljeti. I sam kaže da je »svjestan koliko oproštenje može izgledati protivno ljudskoj logici«, kako bi ta ljubav koju Crkva proglašuje »mogla izgledati ludošću«. Ali, uvjeren je da drugog puta nema, da kršćanstvo s time stoji ili pada.

Protiviti se tome njegovu stavu očito znači odbaciti katoličku vjeru. A što bi nam preostalo da se te vjere doista odreknemo? Gdje nam je izlaz iz toga procijepa?

Pozivajući nas u ovoj poruci na »hodočašće mira«, Petrov nasljednik upozorava da moramo biti vrlo konkretni, da polazimo od stvarnih prilika u kojima se nalazimo. Katolički nauk o opraštanju za pomirenje ne smije, dakle, biti lijepa iluzija koja ne bi računala sa stvarnim poteškoćama. On sam odmah nabraja teškoće, spominje »etničku pripadnost, jezik, kulture, religijska vjerovanja«. Ističe da nije lako »hodati zajedno opterećeni povrijeđenim iskustvima ili čak stoljetnim podjelama«. Hoće li se netko požuriti da iz toga zaključi kako nabrojene zapreke treba ukloniti, kako se treba odreći narodnosnih, jezičnih, uljudbenih i religijskih razlika među zavađenim narodima? Zar bismo se morali radi pomirenja s drugima odreći sami sebe, zanijekati ono što jesmo? Takve se napasti doista javljaju. Čuli smo zahtjeve o »deetnizaciji«, omalovažavanje ili čak nijekanje nacionalnih osjećaja. Sve se češće javljaju navodni čovjekoljubljivi pravdoljupci kojima smeta svako isticanje hrvatstva i katolištva, koji bi i jedno i drugo najradije potisnuli u osobnu privatnost. Hoće li se takvi sad pozivati na to što poručuje Ivan Pavao II? Tko to pokuša, morat ćemo ga uputiti da pročita Wojtyline enciklike u kojima on vrlo određeno izlaže svoje mišljenje o etničkim, uljudbenim i religijskim osobinama ljudskih zajednica. Po njemu su sve to nesumnjive ljudske vrijednosti bez kojih bi se čovjek raščovječio. Čovjek se ostvaruje, upravo postaje čovjekom 6

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – III.

kao osoba u obiteljskoj i narodnoj zajednici, prihvaćajući i razvijajući uljudbenu i vjersku baštinu. I u ovoj poruci nalazimo upozorenje: »Poštivanje razlika predstavlja potreban uvjet i nerazdvojiv doseg istinskih odnosa među pojedincima i među zajednicama. Gušenje različitosti može stvoriti prividan mir, ali stvara privremeno stanje koje je zapravo uvod u nove eksplozije nasilja.« Možemo li se, pročitavši te Papine riječi, ne sjetiti onoga »privremenog stanja« koje se je zvalo Jugoslavija i u kojoj je »gušenje različitosti« doista bilo »uvod u nove eksplozije nasilja«? Ni govora, dakle, o tome da bi nas Papa pozivao neka barem prigušimo svoj hrvatski katolički ponos. To ne bi bio put mira. Niti nas poziva da zaboravimo razliku između zločinca i žrtve. On napokon ističe da opraštanje zahtijeva poštivanje istine, priznanje počinjenih zala, da je pravda bitna pretpostavka opraštanja i pomirenja. Ističe da »opraštanje ne isključuje niti umanjuje zahtjev za pravednom naknadom«. U tome slijedi istaknuto učenje svojih prethodnika na Petrovoj stolici da je mir djelo pravde, opus iustitiae pax.

Polazeći od tih sigurnih ljudskih vrijednosti i katoličkih stavova, Ivan Pavao II. ipak naslovljuje ovu poruku pozivom: »Daruj oproštenje i primit ćeš mir!« Opraštanje očito nije kompromis, nije nagodba sa zlom, nije popuštanje pred onim kojega ne možemo uspješno nadvladati. Ali, pamteći prošlost ne smijemo »ostati uznicima prošlosti«. Zahtjev za pravdom ne smije se pretvoriti u osvetu. Papa poziva na »čišćenje pamćenja« i odmah tumači kako »nije riječ o zaboravljanju onoga što se dogodilo, nego o preispitivanju toga što se dogodilo s novim osjećajima, učeći upravo iz doživljene patnje da samo ljubav izgrađuje, dok mržnja proizvodi pustošenje i rušenje«, da se »smrtonosno ponavljanje osvete mora zamijeniti oslobađajućom novinom opraštanja«. Koliko god drugi bili krivi, koliko god njihovi zločini bili očiti, to nas ne smije utvrditi u vječnoj mržnji, moramo se dobro čuvati da se ne bismo od njih čuvali utvrđivanjem »vječnih granica«, isticanjem nepremostivih jazova, omalovažavanjem njihove uljudbene, vjerske i uopće humane baštine. Potrebno je, kaže Papa, »naučiti čitati povijest drugih naroda, izbjegavajući površne i pristrane prosudbe«. Ne treba druge demonizirati da bismo se od njih obranili i svoje sačuvali. A sasvim je sigurno da se od svake agresije moramo obraniti, s koje god strane ona dolazila. I jednako je sigurno da svaki rat mora završiti mirom, da mir mora biti djelo pravde i da nema mira bez uzajamnog opraštanja. Mjesto pozivanja na ove ili one Papine riječi za utvrđivanje već postojećih suprotstavljenih stavova, pozvani smo tu poruku ponovno čitati otvorena srca. Jer, koliko god ona bila »protivna ljudskoj logici«, koliko god »mogla izgledati ludošću«, ne smijemo zaboraviti da je to Isusov stav – »ludost križa«. I ne zaboravljati da je upravo prihvaćanjem te »ludosti križa« naša Crkva u tijeku cijele dosadašnje povijesti uspješno poslužila svome narodu.

KOMENTARI GLASA KONCILA

7

Glas Koncila (2) 12. siječnja 1997.

U što »Globus« uvlači Crkvu u Hrvata?

K

ad se Tiskovni ured HBK odlučio javno osvrnuti na članak što ga je u »Globusu« od 3. siječnja napisao i objavio glavni urednik tih novina, vjerojatno je za to bilo naročitih razloga. Priopćenje za javnost također je objavljeno odmah 3. siječnja. Prenijele su ga na istaknutim mjestima gotovo sve dnevne novine u našoj državi.

U priopćenju se ističe da je dotični članak u »Globusu« pun neistina i poluistina, ali se upozorava samo na neke od njih. Na prvom je mjestu riječ o propovijedi koju je kardinal Franjo Kuharić održao na božićnoj dnevnoj misi, zatim o članku dr. Josipa Balobana i Pismu seoskog župnika u božićnom broju »Glasa Koncila«, o kardinalovu služenju mise za Jakova Blaževića, o potpisivanju ugovora između Svete Stolice i Vlade Republike Hrvatske. U nastavku nalazimo tvrdnju da kardinali Kuharić i Puljić »nemaju u važnim stvarima podršku Hrvatske biskupske konferencije«, da je pokojni šibenski biskup Srećko Badurina bio »jedan od najliberalnijih intelektualaca u hrvatskoj Crkvi«, a da sada dalmatinske biskupe u sukobu sa zagrebačkim visokim klerom predvodi »konzervativni dubrovački biskup Želimir Puljić«. »Globusov« urednik tvrdi da su »dalmatinski biskupi izričito protiv Kuharićeve koncepcije političke neovisnosti Crkve i da se zalažu za prisniju suradnju nje i HDZ-a«, a hercegovački biskup Ratko Perić da je »krajnje konzervativno orijentiran i vrlo blizak HDZ-u«. To što kardinal Kuharić ističe neovisnost Crkve od stranke na vlasti, »Globusov« urednik smatra njegovom »najnovijom političkom akcijom za koju sasvim sigurno nema potporu ne samo većine župnika nego ni većine hrvatskih biskupa koji smatraju da je koalicija Crkve i HDZ-a prirodno političko ponašanje«. Urednik misli da je »u samoj Crkvi sve žešći sukob oko najelementarnijeg i strateški važnog pitanja: što će župnici kazati vjernicima uoči lokalnih i županijskih izbora u ožujku i predsjedničkih izbora u kolovozu«. Također tvrdi da ugovori Republike Hrvatske i Svete Stolice »prebacuju dio suvereniteta državnih vlasti na Vatikan i mogu čak uvjetovati i neka ustavna rješenja«. Priznavši među ostalim da je lanjsko iznošenje u javnost imena nekolicine navodnih kandidata za budućeg zagrebačkog nadbiskupa uništilo njihove šanse, jer da tako redovito biva, »Globusov« se urednik potrudio navesti još neka takva imena. Znači li to da i njih želi izbaciti iz igre? Nije razvidno koje političke snage stoje iza baš takva članka u »Globusu«. Tko to želi predsjednika Hrvatske biskupske konfe-

8

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – III.

rencije izravno konfrontirati s predsjednikom Republike Hrvatske – u tome ga navodno hvaliti, a istodobno ga suprotstaviti ostalim našim biskupima i svećenstvu, upravo ga osamiti? Tko to navodno hvali »Glas Koncila« pa tvrdi da je to »katolički politički tjednik koji je već godinama pod udarom HDZ-ove desnice i čijeg je dugogodišnjeg glavnog urednika Živka Kustića predsjednik Tuđman u govoru na nedavnoj konvenciji HDZ-a zamalo proglasio državnim neprijateljem«? Tko se to navodno hvaleći dr. Josipa Balobana ipak ne može svladati te mu prigovara zbog njegova katoličkog stava o pobačaju i eutanaziji, da malo zatim izmisli kako je zagrebački visoki kler »jedini dio Crkve u Hrvata koji je toliko liberalan da ne traži ni sudsko gonjenje pobačaja«?

Priopćenje Tiskovnoga ureda HBK zaključuje: »Nameće se dojam da je pisanje ‘Globusa’ svojim sadržajem usmjereno na unošenje zabune među crkvene djelatnike i u cjelokupnu javnost, a posebno na osporavanje cijele Katoličke Crkve u Hrvatskoj upravo glede njezine službe javne etičke savjesti. Izgleda da je riječ o nastojanju da se što više isključi utjecaj i katoličkog crkvenog vodstva i katoličkih sugrađana u oblikovanju suvremene hrvatske stvarnosti.« Riječ je o dalekosežnom upozorenju. »Globusovo« se pisanje doima kao pokušaj uvlačenja Katoličke Crkve u dnevnu politiku. Tu se Crkvi ne dopušta vršiti njezino specifično poslanje kritičke savjesti cijeloga javnog života u svjetlu evanđeoskih i općeljudskih etičkih načela, nego se sve što u tom smislu crkveni djelatnici govore i čine stavlja na razinu međustranačkih i frakcijskih političkih sukoba. A naši biskupi zajedno s drugim crkvenih djelatnicima doista ne žele biti uvučeni u ta međustranačka i frakcijska predizborna nadmetanja. Nije li upravo južnohrvatski metropolit splitski nadbiskup Ante Jurić u božićnom intervjuu za »Nedjeljnu Dalmaciju« istaknuo kako Crkva u Hrvata ne želi služiti ni stranci na vlasti ni oporbi, kako ne uživa povlastice niti ih traži i kako se zauzima da pravda bude vrhovni zakon svakoga društva i svake države? Ništa drugo nije htio ni zagrebački nadbiskup kad je na božićnoj misi među ostalim naveo Gandhijev popis socijalnih grijeha istaknuvši da ni na koga posebno ne cilja niti ikome želi suditi. (Predsjednik pak Tuđman nije bio nazočan na toj misi!) Slijedeći takav stav glavnine hrvatskoga crkvenog vodstva »Glas Koncila« nije politički tjednik ni onda kad nastoji biti glas Crkve kao javne savjesti i u političkim i gospodarstvenim pitanjima. (A urednika Kustića predsjednik HDZ-a nije »zamalo proglasio državnim neprijateljem«, nego ga je spomenuo u sasvim drugom kontekstu!) Što se pak tiče ponašanja hrvatskoga svećenstva u predizbornoj kampanji, Crkva doista neće nikoga upućivati za koju će stranku glasovati. A jest razumljivo da je cijela katolička zajednica u našoj državi, kao i drugdje po svijetu, osjetljiva na buđenje stanovitih političkih snaga – ne samo u oporbi – koje se sve očitije pokazuju kao protukršćanske, protukatoličke i protucrkvene.

KOMENTARI GLASA KONCILA

9

Glas Koncila (3) 19. siječnja 1997.

Zar će Sabor prezreti kršćansku etiku?

H

rvatski sabornici koji su katolici mogli bi se ovih dana naći u teškom procijepu između savjesti i stranačke stege. Moglo bi se dogoditi da Hrvatski sabor prezre načela kršćanske etike upravo u doba kad se vodeća hrvatska politička stranka natječe s drugima kako bi europskoj političkoj javnosti predstavila svoju demokršćansku orijentaciju. Imamo li još vremena razmisliti da se ta opasnost ipak izbjegne?

Najavljeno je da će se u tijeku ovog zasjedanja pred Zastupničkim domom Sabora Republike Hrvatske naći i prijedlog zakona o pobačaju. Znači da je taj prijedlog već izrađen. Tu je u prvom redu riječ o nacrtu prijedloga zakona što ga je pripremila Komisija stručnjaka iz različitih područja koju je imenovalo Ministarstvo zdravstva. U popisu tih stručnjaka opet će se naći i ime katoličkog teologa koji je ne tako davno morao objaviti svoje izdvojeno mišljenje, jer je bilo očito da Komisija u cjelini ne uzima ozbiljno njegova upozorenja i prijedloge.

Koliko nam je poznato, najnoviji nacrt od početka je izričito usmjeren na smanjenje broja pobačaja. Doslovno se zove »Zakon o uvjetima za smanjenje broja prijevremenog prekida trudnoće«. To usmjerenje treba pozdraviti. Ali odmah u popratnom tekstu pod naslovom »Ustavna osnova donošenja zakona« naći ćemo da se on osniva na članku 2, stavak 4. i u vezi s još nekim člancima Ustava RH. Ni spomena o članku 21. koji kaže da »svako ljudsko biće ima pravo na život«.

Nije li to teški propust? Ili je nekome doista uspjelo zanijekati da se član 21. našega Ustava odnosi na ljudsko pravo na život u svakom razdoblju razvoja toga života, dakle i prije rođenja? Od te osnovne pogreške boluje stoga cijeli tekst novog nacrta zakona, premda naslovom želi biti dobronamjeran i prihvatljiv također za kršćane. Nacrt toga zakona ne poznaje djetetovo pravo na život prije rođenja. Ne priznaje ni pravo drugoga roditelja, oca, da sudjeluje u odluci o pobačaju, da i on u tome preuzme svoju odgovornost. Zašto otac nema prava na dijete, premda je naravno kao i majka sudjelovao u njegovu začeću? Valja priznati da se u najnovijem nacrtu izričito ne spominje »pravo na pobačaj«. Čak se ističe da »prekid trudnoće nije način planiranja obitelji«. Ali se dodaje da je to »pitanje savjesti žene«.

Drugim riječima da o pobačaju žena donosi odluku. Naravno, uz određene uvjete. Kad već zakonski tekst spominje ženinu savjest, hoće li svaki sabornik prilikom glasovanja o tom zakonu sasvim slobodno slijediti svoju kršćansku savjest?

Hoće li svaki sabornik smoći moralne hrabrosti da se usprotivi onome što se toj 10

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – III.

savjesti protivi? Ili će ga uhodana stranačka stega navesti da digne ruku s većinom svojih stranačkih kolega, kakva god bila njihova odluka? Hoće li takav sabornik – a većina njih se javno priznaje katolicima – biti svjestan da se glasovanjem za protukršćanski zakon javno odriče svoje Crkve, svoga vjerovanja? U tako osjetljivim pitanjima vjerniku nije moralno dopušteno ni uzdržati se od glasovanja, ako time makar pasivno dopušta izglasavanje zakona koji niječe kršćansku etiku.

Ta su načela jasna. I očito je da najnoviji nacrt prijedloga dotičnoga zakona ne priznaje ljudsko pravo na život u svakom razdoblju razvoja toga života, a uključno priznaje trudnici pravo na pobačaj. Jer je po tom nacrtu bolnica dužna izvršiti pobačaj ako određena komisija dotični pobačaj odobri. Komisija, dakle, dobiva od države ovlaštenje da nerođeno dijete osudi na smrt. Niti država ima te vlasti niti ikoga smije za to ovlastiti. U zakonskom se nacrtu spominju i bolnice koje trebaju biti ovlaštene za izvršavanje pobačaja. Nitko ih za to ne može ovlastiti. Zdravstvenim djelatnicima priznalo bi se pravo priziva na savjest, što znači da bi po savjesti smjeli odbiti svako sudjelovanje u izvršavanju pobačaja »na zahtjev trudne žene do isteka desetog tjedna trudnoće«, ali bi morali sudjelovati ako se pobačaj vrši na temelju rješenja odgovarajućih komisija. Znači da zakon ne bi priznao zdravstvenom djelatniku apsolutno pravo priziva na savjest, odnosno protivljenja po savjesti. To je već vrlo ozbiljno nijekanje prava na slobodu savjesti. Smije li Hrvatski sabor tako nešto ozakoniti?

Ima li uopće, kad je o ovakvu zakonu riječ, mogućnosti da on ne bude izravno protivan kršćanskoj etici? Uvjereni smo da takva mogućnost postoji. Treba se samo potruditi da rješenje bude humano i ostvarivo. Da država ne zamijeni Boga, da ne donosi odluke na koje nema prava. Ako nije moguće spriječiti svaki pobačaj, ako ima liječnika koji su ga spremni vršiti, onda se to u određenim okolnostima, da se izbjegne veće zlo, može podnositi, nikad odobriti. Takve liječnike država mora kontrolirati, imati ih na popisu, registrirati da su za to spremni i da neće biti progonjeni u slučajevima za koje je tako zakonski predviđeno, ali ih za to ne može ovlastiti. Komisije mogu, vjerojatno i trebaju, utvrđivati okolnosti u kojima određeno vršenje pobačaja neće biti zakonski progonjeno, ali ne mogu to odobravati. Da i ne spominjemo kako su predviđene novčane kazne samo globe ili takse koje omogućuju da nerođeno dijete ipak bude usmrćeno.

Pred Saborom bi se, znamo, mogao naći i drugi »Prijedlog zakona o pobačaju« što ga je priredilo vodstvo jedne od stranaka. Taj je prijedlog u početku mnogo principijelniji, ali je u više svojih članaka također protivan kršćanskoj etici iz gotovo istih razloga. Hoće li sabornička savjest i zajednička nam svijest o kršćanskim korijenima hrvatske uljudbe pronaći vremena i načina da se o svemu tome do kraja odgovorno razmisli, makar zakon morao ići na drugo i ne samo drugo čitanje?

KOMENTARI GLASA KONCILA

11

Glas Koncila (4) 26. siječnja 1997.

Ima li povjerenja između katolika i pravoslavnih?

U

zagrebačkoj prvostolnici, kao u srcu Crkve u Hrvata, zajedno su se 18. siječnja, na početku ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, našli istaknuti predstavnici različitih kršćanskih vjerskih zajednica: katolici rimskoga i grčkoga obreda, pravoslavni srpski i makedonski, evangelici, baptisti, evanđelisti i drugi. Za sudionike i gledaoce – jer skup je prenosio i Drugi program HRT-a – najdojmljivija je bez sumnje bila zajednička nazočnost katoličkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića i visokog predstavnika Srpske Pravoslavne Crkve protonamjesnika Milenka Popovića. Katolički Hrvati i pravoslavni Srbi pred istim oltarom, u istoj crkvi, upravo nad Stepinčevim grobom, u rukama im ista Biblija, iz usta im izviru složne molitve. Što je te ljude, koji su vrlo odgovorni i vrlo istaknuti u životu svojih crkvenih i narodnih zajednica, navelo na takav susret pred očima cijeloga svijeta? Riječ je o ekumenizmu, o suvremenom nastojanju za zbližavanje i povezivanje različitih kršćanskih vjerskih zajednica: katoličkih, pravoslavnih, protestantskih i drugih. Sve su te zajednice potekle iz jedne te iste Kristove Crkve kakva je ona bila u prvom tisućljeću kršćanske povijesti. Razdijelile su se i često jedna drugoj oštro suprotstavile u tijeku drugoga kršćanskog tisućljeća.

Uoči trećeg tisućljeća trebale bi se ponovno naći, prepoznati, uzajamno priznati i ponovno povezati u ono jedinstvo koje je Krist htio moleći »da svi budu jedno«.

U tijeku dugih stoljeća, nakon što su se jedna od druge odijelile, te su različite kršćanske vjerske zajednice svaka na svoj način podlijegale različitim utjecajima vlasti i interesa ovoga svijeta. Često su se s njima služili zemaljski vladari za postizanje svojih ciljeva, a one su se pak često pretijesno povezivale s probicima svojih državnih i nacionalnih zajednica. Prečesto je vjerska pripadnost zlorabljena u političke svrhe, prečesto su se jedni kršćani protiv drugih kršćana pozivali na istoga Boga, zazivali istoga Krista, podizali jedni protiv drugih Isusov križ kao neki bojni znak. Tako podijeljeno i u sebi suprotstavljeno kršćanstvo nije moglo biti uvjerljivo nekršćanskome svijetu. To je jedan od glavnih razloga što se sve do sada kršćanstvo nije moglo uspješnije navijestiti ljudima drugih uljudbenih i religijskih baština, što su se u zemljama drevne kršćanske baštine ukorijenili i proširili nekršćanski i protukršćanski pokreti, što su i u tim zemljama široki slojevi više puta radije povjerovali lažnim spasiteljima nego jedinome Spasitelju. Ta svadljiva podijeljenost Kristovih vjernika teška je sramota i veliki povijesni grijeh cijeloga kršćanstva. Nije ovo prvi put u povijesti da se 12

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – III.

kršćani različitih zajednica, osobito katolici i pravoslavni, pokušavaju povezati i ponovno ujediniti. Takvih je pokušaja bilo osobito u ona povijesna doba kad bi zajednički neprijatelj teško ugrožavao sve kršćanske zajednice. Kad su se u 15. stoljeću Turci našli nadomak Carigrada, pravoslavni Grci na čelu sa svojim patrijarhom i svojim carem bili su došli u Firencu na zajednički opći crkveni sabor (ekumenski koncil) i doista ugovorili i potpisali obnovu jedinstva. No, Carigrad je ipak pao i to se jedinstvo nije održalo. U dva slijedeća stoljeća povijest bilježi više poruka srpskih pravoslavnih patrijarha rimskome papi baš kao Petrovu nasljedniku i središtu crkvenoga jedinstva. Bogzna, a povijest još nije do kraja prosudila koliko su ta nastojanja s jedne i druge strane bila iskreno kršćanska a koliko uvjetovana kratkoročnim političkim interesima. Bilo kako bilo, kršćanske su Crkve ostale podijeljene, čak sve više suprotstavljene.

U doba nacističkoga i boljševičkoga nasilnog bezboštva kršćani raznih vjeroispovijesti našli su se u zajedničkoj opasnosti i mnogi su od njih pronalazili načina zajedno svjedočiti protiv laži i zločina. Katolici našega doba na čelu s rimskim papom bez dvoumljenja priznaju da je među žrtvama hitlerovske i staljinističke strahovlade bilo mnogo pravih Kristovih svjedoka, pravih kršćanskih mučenika, što znači pravih svetaca, i među pravoslavnima i među protestantima i među katolicima. Oni su zajedničkom žrtvom svojom krvlju potvrdili dubinsko jedinstvo Kristove Crkve. Ali, nakon drugoga svjetskog rata kao i nakon pada boljševičkih režima, to kršćansko jedinstvo ni u tim zemljama uglavnom nije uznapredovalo, došlo je čak do novih nesporazuma i sukoba. U doba komunističke Jugoslavije također je moglo izgledati da se osobito katolički i pravoslavni kršćani u nekim trenucima zbijaju zajedno kako bi se uspješnije opirali onom bezboštvu.

Ali, upravo u povijesnom trenutku sloma bezbožnog komunizma pokazalo se kako su jedna i druga Crkva tako tijesno povezane sa sudbinama svojih naroda, da su se teško mogle proročki uzdizati iznad sukoba među tim narodima. Što sada na ekumensku molitvu okuplja visoke predstavnike tih kršćanskih zajednica ako nema zajedničkog neprijatelja kojemu bi se zajedno trebali suprotstaviti? Da li to ipak u svakoj od njih nezaustavljivo djeluje Kristov Duh koji vapije »da svi budu jedno«? Zar su doista spremni jedni drugima ne tražiti ni predbacivati krivnje, nego se svaki najprije kajati za grijehe svoje i grijehe članova vlastite zajednice u prošlosti i sadašnjosti? Riječi koje su izrečene u spomenutom skupu u zagrebačkoj katedrali ohrabruju takve nade. Ako je, kao što ističe kardinal Kuharić, »ekumenizam poštovanje drugoga u njegovoj vjeri, u njegovu uvjerenju, u njegovoj savjesti«, nitko se više ne treba bojati da će ga u tome ekumenskom nastojanju druga, možda veća i bolje organizirana crkvena zajednica progutati i asimilirati, lišiti ga njegove baštine i njegovih dragocjenih posebnosti. Onda prestaje doba nadmetanja a počinje doba uzajamnog služenja.

KOMENTARI GLASA KONCILA

13

Glas Koncila (5) 2. veljače 1997.

Ideološki ili humani zakon o pobačaju

O

tkako je Zastupnički dom odbio prijedlog zakona o pobačaju što ga je uime Hrvatske stranke prava ponudio njezin predsjednik Ante Đapić, u javnim glasilima ne jenjavaju rasprave o tom pitanju. Značajni je prilog dao i Predsjednik Republike Hrvatske izjavivši 22. siječnja u Saboru da bi »trebalo ozbiljno razmotriti, radi poticanja prirodnog prirasta, kako zakonski i u stvarnosti ograničiti pobačaj samo u medicinske i neke druge opravdanosti«. Na idućem zasjedanju Zastupničkog doma zacijelo će svoj prijedlog iznijeti Ministarstvo zdravstva, a mogući su i drugi prijedlozi. Svi koji se javljaju za riječ priznaju ili čak ističu da je svaki pobačaj zlo i u medicinskom i u etičkom i u demografskom pogledu. Stoga se svi slažu da pojavu pobačaja treba suzbijati, trudnice o tome prosvjećivati i pomagati im da ne pribjegavaju pobačaju. To u čemu se svi uglavnom slažu moglo bi biti i zajedničko polazište za oblikovanje zakona. Nema, naime, sumnje da je zakon potreban, jer država mora uočiti, pratiti i na primjeren način suzbijati tu pojavu koja je štetna ne samo za pojedince niti samo za obitelji, nego također za cijelu narodnu zajednicu. Negativne pojave u narodnom životu država može suzbijati prosvjećivanjem, pružanjem pravovremene pomoći onima koji su od toga zla ugroženi, te na kraju zabranama i kaznama. Pravu mjeru u zakonskom utvrđivanju i primjenjivanju tih mogućnosti određuje težina dotičnoga zla i razboritost zakonodavaca.

Kad bi se svi koji pripremaju i prihvaćaju dotični zakonski prijedlog složili glede ovoga što smo iznijeli, problema zapravo ne bi smjelo biti. Ali sve zahuktalije rasprave otkrivaju da pobude i namjere nisu samo humane nego sve više ideološke, svjetonazorske i političke. Pojedinci i skupine koji se suprotstavljaju glede sadržaja budućeg zakona o pobačaju kao da žele iskoristiti priliku da potvrde baš svoj pogled na svijet i na život, svoj svjetonazor, da pokažu vjernost svojoj vjerskoj zajednici, odnosno njezinu učenju, ili vjernost svom drugačijem, možda ateističkom ili liberalističkom uvjerenju. Političari pak u svemu tome nastoje steći simpatije što većeg broja glasača za buduće izbore te su skloni onim zakonskim rješenjima za koja smatraju da ih slijedi većina njihova glasačkog tijela. Tako se događa da u sporovima glede zakona o pobačaju više znače ideološki stavovi i politički interesi nego život i zdravlje nerođenog djeteta i njegove majke, dobro obitelji i naroda. Nije čudo ako se onda ni zakonotvorci ni sabornici ni birači ne mogu složiti, ne mogu naći zajedničko humano pola-

14

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – III.

zište i također zajedničko humano rješenje. Razumije se, naime, da će u državi, također u Saboru, uvijek biti ljudi različitih svjetonazora i različitih vjeroispovijesti. Zakon onda može biti samo plod njihova nadglasavanja, dokaz da su jedni pobijedili a drugi pretrpjeli poraz. Poraženi onda postaju buntovnici koji nastoje takav zakon izigravati i sankcije izbjegavati.

Usuđujemo se postaviti pitanje ima li smisla voditi takve ideološke i političke bitke nad ugroženim životima tolike nerođene djece, nad ugroženim duševnim i tjelesnim zdravljem njihovih majki? Ne bismo li mogli barem pokušati prihvatiti činjenicu da svi jednako ne mislimo niti vjerujemo, a ipak moramo zajedno živjeti i nastojati da zla bude što manje? U tu bi svrhu prije svega trebalo trijezno i otvoreno razgovarati, povesti dijalog. Ne zato da jedni druge uvjerimo, još manje da jedni drugima nametnemo svoje stavove, nego da pronađemo rješenje kojim će se zlo što uspješnije suzbijati.

U raspravama oko budućeg zakona o pobačaju pojavljuju se izrazi kao što su »pravo na život«, »pravo na pobačaj«, »ovlaštenje ili dopuštenje za vršenje pobačaja«, »zabrana pobačaja« s pripadnim kažnjavanjem itd. Mi vjernici smijemo reći kako nam je žao što ima sugrađana koji zastupaju ženino »pravo na pobačaj«. Ali takvih doista ima. Nikad se nećemo s njima složiti, ali ih nećemo proglašavati neprijateljima niti tražiti da budu kažnjeni zbog takva mišljenja.

Ipak nije u redu da oni to svoje mišljenje zakonski nametnu cijelome narodu.

Zna se također da nas je vrlo mnogo koji svaki pobačaj smatramo zlodjelom, koji smo uvjereni da se nerođeno dijete ne smije usmrtiti ni u prvim tjednima trudnoće ni ako je plod silovanja ni ako se zna da bi se rodilo neizlječivo bolesno ili nakazno. Uvjereni smo također da država nije gospodar života te stoga nikoga, ni jednu komisiju ni jednu zdravstvenu ustanovu ne može ovlastiti za odobravanje i izvršenje pobačaja. Najmanje država ili zdravstvena ustanova ne smije nijednome zdravstvenom djelatniku narediti da izvrši pobačaj. (Razumije se da ovdje nije riječ o hitnim slučajevima kad liječnik mora spašavati majčin život, premda zna da će u tome stradati život njezina nerođenog djeteta). Ipak svi znamo da ima i da će nažalost uvijek biti trudnica koje odluče pobaciti i liječnika koji su spremni to izvršiti. I Đapićev prijedlog i Predsjednikova napomena predviđaju te mogućnosti, znaju da ih ne mogu u svakom slučaju isključiti te ih nastoje što više ograničiti. Zakonski zabraniti znači kažnjavati. Ako se u nekim slučajevima zlo ne može kaznom spriječiti pa se kaže da ono tada nije zakonski zabranjeno, nego u tom smislu dopušteno, nipošto ne znači da je odobreno, proglašeno dobrim. Želimo li postići najbolji mogući zakon za suzbijanje pobačaja, morat ćemo o svakom upotrebljenom izrazu trijezno razmišljati, nipošto jedni druge hvatati za riječ.

KOMENTARI GLASA KONCILA

15

Glas Koncila (6) 9. veljače 1997.

Koje stranke smiju računati na vjerničke glasove?

K

ako će se vodstvo Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj postaviti i kako će se ponašati u već zahuktaloj predizbornoj kampanji? Član Stalnog vijeća Hrvatske biskupske konferencije, dubrovački biskup dr. Želimir Puljić odgovara i na to pitanje u velikom intervjuu objavljenom 31. siječnja u »Nedjeljnoj Dalmaciji«: »Budući da je za demokraciju normalno da se mijenjaju partije, jer je demokracija upravo obilježena višepartijskim sustavom, Crkva mora zauzeti distancirani stav prema svim partijama i ne vezati se ni za jednu od njih.« Na izričito upozorenje kako se čuju mišljenja da će se Katolička Crkva u ovogodišnjim izborima »koalirati s HDZ-om« biskup grada u kome je rođena Gundulićeva himna slobodi opet nedvosmisleno odgovara: »Crkva u Hrvata dala je svoj jasan stav pred prve slobodne izbore i stalno ga samo ponavlja. Crkva načelno poručuje vjernicima: Imate slobodu, birajte, savješću svojom se vodite i odgovarajte za svoj izbor. Crkva se nikada nije niti će se opredijeliti ni za jednu političku stranku makar se ona zvala i demokršćanskom.« Katolička Crkva nema, dakle, svoju političku stranku te nijedna politička stranka u predizbornoj kampanji nema pravo ni tražiti ni očekivati da crkveno vodstvo potiče vjernike da baš za nju glasuju. Ako se neka stranka zove demokršćanskom ili ako nastoji isticati svoje demokršćansko usmjerenje, time ne postaje katoličkom ili crkvenom strankom. Vjernik u konkretnim okolnostima može zaključiti da neka druga stranka, koja se tako ne zove niti to ističe, možda ozbiljnije jamči ostvarivanje baš onih ljudskih vrijednosti za koje se Crkva zauzima po svom poslanju. Nema, dakle, nikakve bojazni da bi se Katolička Crkva u predizbornoj kampanji povezala s bilo kojom strankom. To jasno stajalište biskupa Želimira Puljića očito nije samo njegovo niti samo dijela hrvatskoga katoličkog episkopata. Tako misle svi hrvatski katolički biskupi u obje republike, taj stav sve određenije i sve jasnije zauzimaju i svi župnici i drugi crkveni djelatnici. Tu ne ostaje prostora za iznenađenja, diverzije ili ozbiljnije zabune.

No, neće li se odmah čuti prigovor kako nije pravo prepuštati vjernike njihovoj nesigurnoj savjesti, osobito kad je riječ o odlukama o kojima izravno ovisi dobrobit cijeloga naroda? Zar nije Crkva po svom poslanju dužna pomagati ljudima da ne samo probude nego i ispravno usmjere svoju savjest? U vezi s tim biskup Puljić kaže: »Ako treba dati neke sugestije, onda će (Crkva) reći

16

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – III.

svojim vjernicima: birajte one političke stranke koje će najviše pomagati vaš vjerski razvoj, koje će biti najbliže vašem svjetonazoru i opredjeljenju.« Pravi je, dakle, čas tražiti od političkih stranaka da što jasnije očituju svoje stavove i namjere. Također je pravi čas da svi crkveni djelatnici ističu i u javnosti razglabaju kršćanske i katoličke stavove glede osnovnih ljudskih vrijednosti, sloboda i prava. To znači građanima vjernicima, također i drugima, izravno pomagati da se u predizbornoj kampanji odgovorno posluže svojom slobodom i da glasovanjem izvrše svoju dužnost.

Nije li se ipak Crkva u Hrvata posljednjih desetljeća pretijesno povezala s nacijom, a nakon sloma boljševizma i s državom? Čuju se mišljenja, čak tvrdnje, da je Katolička Crkva osobito u prvim demokratskim izborima izravno pomogla HDZ-u da dođe na vlast. Istina je pak da se je naša Crkva u to doba – zajedno sa svim rodoljubno i domoljubno usmjerenim snagama – vrlo snažno i ustrajno zauzimala za dobro ugroženoga hrvatskog naroda, uvjerena da se time zauzima za ljudska prava u konkretnim povijesnim i političkim okolnostima. Biskup Puljić kaže da je Crkva »u prošlosti kad je bio ugrožen nacionalni i kulturni identitet djelovala na tome području, a sada se nada »da su došla vremena kada neće biti potrebno da se Crkva zauzima za to, jer hrvatski narod sada ima svoju državu i svoje institucije«.

Crkva se očito u svako doba najviše zauzima za ona ljudska prava koja su tada najugroženija. U tom sklopu biskup spominje kako je sada »važno da čovjek dobije zaposlenje, kuću, sigurnosnu zaštitu«. Zacijelo u sadašnjim predizbornim i izbornim opredjeljenjima neće biti dosta isticati zauzimanje za hrvatski nacionalni identitet, nego će biti sve presudnije zauzimanje za beskućnike, prognane, osiromašene, za tolike ljude koji nisu samo žrtva tuđinske agresije nego također žrtva naglih, nečovječnih ili barem nedomišljenih promjena u društvu i gospodarstvu. Koja stranka u tome bude najjasnija, najodlučnija i najiskrenija, može očekivati da će i katolički vjernici za nju glasovati.

Ipak, da ne bi tko pomislio kako se Crkva više ne kani zauzimati za dobro naroda i države, posebno za nacionalni identitet, upravo je papa Ivan Pavao II. upozorio 31. siječnja, pozdravljajući izaslanstvo i zadarske nadbiskupije i grada Zadra, vjernike »da su pozvani dati novu životnost hrvatskoj kulturi i promicati njezine prave vrijednosti koje su primili od očeva«, jer »ta će baština, posve prihvaćena, biti najbolje jamstvo za ostvarenje suvremenoga odgojnog sustava i za izgradnju novih smjerokaza civilizacije i napretka«. Lako je zaključiti da političke stranke koje bi se možda isticale glasnim zauzimanjem za ugrožene društvene slojeve, ali bi istodobno omalovažavale hrvatsku nacionalnu baštinu i hrvatski identitet u ovo doba kad treba do kraja utvrditi narodnu slobodu i državnu samostalnost, ne bi smjele računati na glasove katoličkih građana.

KOMENTARI GLASA KONCILA

17

Glas Koncila (7) 16. veljače 1997.

Osramoćeni fašnik

M

oramo li se priviknuti na to da u fašničke, karnevalske dane nema baš nikakva stida ni obzira prema svetinjama i vrijednostima? To jesu dani oduška, opuštanja, stavljanja pokladnih maski da bi se možda makar nakratko skinule neke maske licemjerja i prisile. Ali, upravo radi toga fašnik ne bi smio zaglibiti u prostakluk, ne bi smio postati izlikom za iživljavanje prljavih sadržaja stanovitih osobnih ili zajedničarskih prljavih podsvijesti, kukavičkog moralnog i idejnog bunta koji se u redovitim okolnostima ne usuđuje očitovati. Doista, ako je u nekome nabujala nezasitna potreba da se naruga Crkvi, njezinim ustanovama i njezinim sakramentima, da pogazi svaki stid, zar baš mora za to čekati fašnik? Što se ne usudi tako nastupiti u druge dane, pred ljudima i pred vlastitom djecom? Jer, u suvremenim fašničkim priredbama sve je veće sustavno sudjelovanje mnogih dječjih skupina i zborova. Što će ta djeca misliti o svijetu odraslih, o iskrenosti svojih naoko časnih i pobožnih roditelja, kad ti njihovi stariji u fašničke dane i govore i postupaju sasvim drugačije nego što ih inače odgajaju, čak uz prijetnje kažnjavanja?

Gorki povod za ovakvo razmišljanje su stanovite pojave tek minulih fašničkih priredaba. Bilo ih je u raznim gradovima, ali spomenimo samo ono što se je događalo u Samoboru. U nedjelju 2. veljače organizatori samoborskog fašnika u 10 sati ujutro pozivaju djecu s učiteljima na fašničku povorku. 2.200 djece! Većinom su to polaznici vjeronauka, vjernička djeca koja se baš u to doba nedjeljom okupljaju na mise u crkvama. Pet dana prije predsjednik organizacijskog odbora ovogodišnjeg fašnika sastaje se s brojnim svećenicima toga kraja i ne pada mu na pamet barem ih upozoriti da te nedjelje djeca neće moći na mise. Kad su nam takve neprilike priređivale komunističke vlasti, dizali smo do neba poviku da odjekne i preko granica. Sad nam to čine ljudi koji su se navodno promijenili. A sasvim je bilo moguće dogovoriti se. Uostalom, zar fašnička dječja povorka nije mogla početi možda o podne? Ni režimski ateisti, osobito posljednjih godina komunističke vlasti, nisu se usuđivali prema Crkvi tako postupati. Širom je svijeta običaj da se o pokladama, kako već rekosmo, stavljaju maske, zacijelo s namjerom da se skinu maske licemjerja. No, zar je naše poštivanje kršćanskih svetinja i općeljudskih ćudorednih vrijednosti samo licemjerje, samo privid kojega se želimo osloboditi? Kako razumjeti da se je i ove godine na otvaranju samoborskog fašnika pojavila »maska« u odjeći kakvu nose katolički kardinali te ju je najavljivač najavio riječima: »uzoriti kardinal fašnič18

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – III.

ki«? Ne tako davno Samobor je svečano dodijelio počasno građanstvo uzoritom kardinalu Franji Kuhariću koji je ondje godinama župnikovao. Ne bi li barem zbog te veze bilo moguće očekivati više obzirnosti? I taj fašnički kardinal preko razglasa doslovno kaže: »Pozivam sve vjernike i hodočasnike u Slobodnu Fašničku Republiku... Pozivam sve djevojčice od devetnaest do dvadeset devet godina da mogu doći na ispovijed iza ugla.« Tako su barem zabilježile dnevne novine. Komunisti su koji put znali fašničkim maskama ponižavati visoke crkvene predstavnike, ali je njihova kritika redovito bila na razini političke klevete. Ni oni se nisu spuštali do tolike bestidnosti i svetogrdnog stava prema katoličkim sakramentima. Ako je ono bilo u diktaturi, zar nam je demokracija u tome da pogazimo svaki stid, da zablatimo svaku svetinju? Kad je o Samoboru, ali ne samo o njemu, riječ, treba spomenuti i karikature koje su ovaj put postale besramni crteži ovješeni na pročelja i zidove, često blizu crkava i župnih dvorova. Golotinja i prostota koja ne samo ponižava vjerske osjećaje nego i svako dostojanstvo žene, muškog i ženskog tijela i tjelesne ljubavi. Kreatori tih samoborskih fašničkih crteža i simbola očitovali su ovaj put bolesnu i sasvim neukusnu opsjednutost pornografijom. Nisu to bili ispadi ove ili one maske, nego sustavno provedeni plan organizacijskog odbora ovogodišnjega samoborskog fašnika.

Nije nam zapravo namjera polemizirati s tim organizatorima. U društvenoj bi javnosti morao postojati netko odgovoran za javno ćudoređe, odnosno za javnu pristojnost. Ovo nam je ipak prilika upozoriti na vrlo opasne tendencije koje se sve manje kriju, a koje su očito i sustavno usmjerene protiv ljudskih vrijednosti i kršćanskih svetinja u ovome našem društvu, u ovoj našoj obnovljenoj hrvatskoj državi. Ne potkrepljuje li to sve utemeljeniju bojazan da je pred nama razdoblje ne samo »antiklerikalnih« nego upravo protukatoličkih i protukršćanskih pokreta? Želi li netko time Crkvu poniziti, omalovažiti ili izazvati?

Pokazat će budućnost. Kad tako postupaju neki časopisi koji se ubrajaju u žuti ili čak jugonostalgični tisak, onda možda mislimo da znamo na čemu smo.

No, možemo li znati na čemu smo kad tako postupaju vrlo odgovorni ljudi u poglavarstvima gradova koji se inače diče dugom poviješću katoličke baštine?

Očito pitanje nije samo fašničko, nego uljudbeno i političko. Poučeni Drugim vatikanskim koncilom da trebaju »prepoznavati znakove vremena«, katolički vjernici u hrvatskoj državi moraju ozbiljno i pozorno zamjećivati i spomenute znakove koji izbijaju na vidjelo u fašničke dane. Nije rješenje ni u cenzuri, ni u pojedinačnom kažnjavanju. Važnije je uočiti kako neki doista skidaju maske.

KOMENTARI GLASA KONCILA

19

Glas Koncila (8) 23. veljače 1997.

Vjernici su dužni izaći na izbore

K

atolici svuda po svijetu, također u našoj zemlji, osobito u predizborno doba, ne mogu izbjeći svoju političku odgovornost. Kad se kaže da se Crkva ne smije baviti politikom, nije čudo ako takva tvrdnja proizvodi zabunu. Crkva, naime, nisu samo biskupi i svećenici, nego je Crkva zajednica svih vjernika. U našem slučaju riječ je, dakle, o velikoj većini državljana, birača. Bilo bi pogubno za cijeli narod kad bi vjernici doista povjerovali da im ne priliči baviti se politikom. Upravo čujemo zov đakovačkih i srijemskih biskupa koji poručuju vjernicima: »Pozivamo sve vas da izađete na izbore, gdje god vi bili i gdje god u vrijeme izbora boravili.« Izaći na izbore znači, također, opredijeliti se za ovu ili onu, u svakom slučaju određenu političku stranku. O tom izboru stranke uvelike ovisi budućnost cijele narodne i državne zajednice. Izmaknuti toj odgovornosti bilo bi doista grešno propuštanje vršenja svojih dužnosti. Vjeruju li kršćani da u Božjoj riječi imaju svjetlo također za rješavanje ovozemnih međuljudskih odnosa kako bi smjeli tim svjetlom ne poslužiti i sebi i drugim ljudima za snalaženje u pitanjima općega dobra? Jer politika nije drugo nego skrb za zajedničko narodno, državno i uopće ljudsko dobro. U ovo predizborno doba i Crkva u Hrvata mora se najodgovornije suočiti s tom odgovornošću. To, pak, znači da je crkveno vodstvo dužno cijeloj vjerničkoj zajednici pružiti ispravan nauk i valjana usmjerenja. Spomenuti poziv đakovačkih i srijemskih biskupa pokazuje da je naša katolička hijerarhija u pravi čas svjesna te odgovornosti. Kad je riječ o hrvatskom Podunavlju koje je u području tih biskupija, odgovornost je vrlo uočljiva. Kako bi onaj koji neodgovorno odustane od glasovanja o kojemu ovisi sloboda, prestanak bezakonja i uvođenje zakonitosti na tom području mogao pogledati u oči onima koji nisu odustali od prolijevanja svoje krvi, čak od žrtvovanja svojih života?

Ipak je točno da crkveni zakon traži od svećenika, zacijelo i od biskupa, da se ne miješaju u međustranačka politička nadmetanja. Umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup dr. Frane Franić u velikom intervjuu za »Vjesnik« od 16. veljače ističe: »Svećenici ne smiju biti članovi političkih stranaka. Ne smiju s oltara izravno agitirati za pojedinu stranku, ali oni su dužni, zajedno sa svojim biskupima, izložiti moralna načela prema kojima se njihovi vjernici moraju rukovoditi spram političkih stranaka i u izborima.« Dragocjeno je što to ističe nadbiskup koji se je posljednjih mjeseci posebno zauzeo da crkveno vodstvo pomogne vjernicima kako bi se kršćanski snalazili u političkim opredjeljivanju. Zanimljivo je da gotovo istodobno katolički biskupi u SAD-u počinju priznavati kako se dosad nisu dovoljno zauzimali u političkom životu svoje države. To izričito ističe biskup Candema 20

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – III.

James T. Mchugh (vidi IKA, 30. 1. 1997). Ako su biskupi mislili da će se vjernička mnoštva i bez njihove pomoći ispravno zauzeti u političkom životu, očito su se prevarili. »Kad pogledamo izborne rezultate«, ističe biskup Mchugh, »moramo priznati da su naši veliki napori doživjeli neuspjeh. Mnogi izabrani, posebice predsjednik Clinton, zauzeli su stav u potpunosti suprotan stavovima Crkve o pitanjima pobačaja, novčane pomoći roditeljima za školovanje djece, humanitarne pomoći, doseljenika, gospodarstva i međunarodnih poslova. Katolici su glasovali za takve izborne kandidate.« To je, očito, u skladu s onim što u spomenutom intervjuu govori nadbiskup Franić: »Nije dosta reći da se svatko mora po svojoj kršćanskoj savjesti određivati spram političkih stranaka, nego se moraju dati eksplicitni kriteriji za formiranje ispravne vjerničke savjesti. Ti kriteriji nalaze se u pastoralnoj konstituciji ‘Crkva u suvremenom svijetu’ (GS 48-93) i papinskim poslanicama. Najprije onim strankama koje ne daju moralnu sigurnost da će poštivati slobodu vjere (usp. koncilsku deklaraciju ‘O slobodi vjere’) katolički vjernik i osobito kršćanski političar ne smije pripadati.« Dragocjeno je to upozorenje na koncilsko učenje o slobodi vjere. Iz toga je očito da Katolička Crkva u Hrvata, tražeći svoju slobodu djelovanja i u javnosti, svoje pravo na iznošenje etičkih sudova i o političkim pitanjima, ne želi biti u državi povlaštena, nego se otvoreno zauzima za jednakopravnost svih vjerskih zajednica i svakog građanina drugačijeg vjerovanja i uvjerenja. Potičući vlastite vjernike da u svjetlu svoje vjere kritički prosuđuju ne samo programe političkih stranaka nego i čestitost njihovih kandidata, katoličko crkveno vodstvo pomaže rastu odgovorne političke kritičnosti u cijeloj državnoj zajednici. Važno je u tome uočavati propuste, čak i pogreške u koje su, premda sasvim dobronamjerno, upadali crkveni odgovornici u drugim zemljama. Dok biskupi iz SAD priznaju da su se trebali određenije politički zauzimati, biskupi iz Poljske priznat će da nije baš valjalo što su se izričito i poimence zauzeli za jednoga predsjedničkog kandidata protiv drugoga, odnosno za jednu političku stranku protiv druge. Smijemo li se nadati da će Crkva u Hrvata uoči doista važnih političkih izbora znati izbjeći jednu i drugu krajnost i poslužiti svome narodu na najprikladniji, upravo katolički koncilski način? Premda je itekako važno da svećenici »ne smiju s oltara izravno agitirati za pojedinu stranku«, jednako je važno da svoje vjernike potiču na preuzimanje političke odgovornosti, pružajući im jasna kršćanska i ljudska mjerila po kojima će prepoznavati koja je stranka vrijedna njihova glasa. Bila bi opasna zloporaba vjere upotrebljavati propovijedi za stranačku promidžbu, ali bi također bila kobna zabluda skloniti se u naoko pobožnu šutnju o svemu što se politike tiče, svjesno i sustavno ne upotrijebiti ovo predizborno doba da bi što više ljudi izašlo na birališta i da izborni rezultati što više budu po volji Božjoj i po svjesnoj i slobodnoj volji narodnoj.

KOMENTARI GLASA KONCILA

21

Glas Koncila (9) 2. ožujka 1997.

Izbori su ipak važniji

H

rvatski katolički biskupi u obje države sve određenije iznose izvorno crkveno stajalište o vjernicima u političkom životu. Nakon što smo u pretposljednjem GK prikazali takav javni nastup dubrovačkog biskupa Želimira Puljića komentar u nedjeljnom »Večernjem listu« bio je pokušao osporiti ispravnost toga prikaza. Onda je sam biskup Puljić u izjavi za »Vjesnik« rekao da se »tome komentaru ‘Glasa Koncila’ nema što pridodati ni oduzeti« (Vjesnik 19. 2. 1997). Veliki pak intervju što ga je umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić dao za »Vjesnik« od 16. veljače, čemu smo posvetili posljednji komentar, potvrđuje da je među našim biskupima i nadbiskupima svih naraštaja utvrđen crkveni stav po kome svećenici ne smiju biti djelatnici političkih stranaka niti smiju agitirati za ikoju od njih, ali su dužni poticati vjernike da se što svjesnije i što odgovornije uključuju u politički život. Istih dana došle su u javnost vrlo određene izjave sarajevskog nadbiskupa kardinala Puljića i njegova pomoćnog biskupa Sudara, banjalučkog biskupa Komarice te Biskupskog ordinarijata u Mostaru. Osvrćući se na poznata zlodjela na njihovim područjima, katolički biskupi u BiH kritički se postavljaju prema svim sudionicima tih zbivanja pozivajući i vjernike na odgovorni oprez i tražeći osiguranje jednakih ljudskih i građanskih prava za sve državljane. Biskup Pero Sudar ne ustručava se izraziti žaljenje i zabrinutost ako su neka od tih zlodjela počinjena »u ime nazovi interesa hrvatskoga naroda«. Sarajevski kardinal upozorava pak da »ekstremista ima na obje strane«, ali prigovora sarajevskim državnim glasilima da jednostrano izvješćuju. Očito je da se katolički crkveni predstojnici ne povlače u zaštićenu sigurnost proglašavanja načela i pozivanja na molitvu, nego u svjetlu tih načela izravno zadiru u teška i najteža suvremena politička pitanja. Kardinal Franjo Kuharić u svojoj ovogodišnjoj korizmenouskrsnoj poslanici upozorava da je kršćanstvo tako u svijetu djelovalo od samih svojih početaka: »Crkva je Evanđeljem nastupila u onom poganskom svijetu njegovim robovlasničkim sustavom i mijenjala ga: unosila je nove odnose među ljudima; novo poimanje ljudske osobe, nove vrijednosti moralnog života; novi pojam prava i pravednosti; tumačila na posve nov način smisao vlasti u ljudskom društvu protiv svake tiranija, jer vlast nije oholo podvrgavanje čovjeka svojoj moći nego nesebično služenje općem dobru osobe, obitelji i cijelog društva.« Zatim se u »Vjesniku« od 23. veljače pojavljuje također opsežan i iscrpan intervju s novim đakovačko-srijemskim biskupom Marinom Srakićem, koji se izravno uklapa u predizborna zauzimanja. Biskup tvrdi da su građani dužini 22

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – III.

sudjelovati u javnom životu te je »jako važno da glasujemo po savjesti«. Dapače, spominjući kako je nezgodno što se izbori u BiH održavaju baš onog dana kad Papa dolazi u Sarajevo, biskup Srakić kaže kako bi vjernici »htjeli i jedno i drugo, biti na izborima i počastiti Papu, ali mislim da je važnija izaći na izbore«. Biskup hrvatskog Podunavlja shvaća kako je svaki glas važan za sudbinu toga još uvijek ugroženoga dijela domovine te se ne skanjuje izjaviti da ni najpobožnija želja za susret s Papom u Sarajevu ne smije odgovornoga vjernika odvratiti od sudjelovanja na izborima. Tražeći tako od vjernika da se politički angažiraju, biskup snažno ponavlja da crkveni predstojnici, ni biskupi ni svećenici, neće vjernike upućivati za koju bi stranku trebalo glasovati. Crkva nema svoje stranke. Biskup ističe: »Kroz posljednjih sedam – osam godina biskupi nikad nisu prstom mahnuli: ‘Glasujte za tu i tu stranku’«. Ako su, dakle, vjernici u dosadašnjim demokratskim izborima većinom glasovali kako su glasovali, nisu to činili zato što bi ih vodstvo Crkve uputilo određenu stranku nego zato što su smatrali da im je vjernička dužnost u prvom redu zauzeti se za slobodu svoga naroda i za neovisnost svoje države. Sad je očito da treba politički misliti šire i aktualnije, da očuvanje nacionalnog identiteta neće, kako je upozorio biskup Puljić, biti jedini razlog političkog opredjeljivanja. Premda, kad je riječ o hrvatskom Podunavlju na koje biskup Srakić poglavito misli, još uvijek prevladavaju razlozi koji ne samo građane nego i cijele političke stranke upućuju na složno zauzimanje za osnovne nacionalne interese. No, i u tom slučaju vjernici moraju misliti svojom glavom i sami donositi odluke, »dobro proučiti program svake stranke koji im se nudi i dobro pogledati koji kandidat koju stranku predstavlja«. Stranci koja već u programu niječe kršćansko ćudoređe, kršćani ne smiju dati svoj glas.

Očito možemo očekivati da će u doba koje preostaje do izbora crkveni predstojnici ugovorima i u tisku sve određenije upozoravati vjernike koja mjerila trebaju primjenjivati kad je riječ o raspoznavanju pravih namjera kako stranaka tako i svakoga pojedinog političara. Katolici se moraju othrvati napasti pristajanja uz ona politička rješenja koja bi tražila etnička čišćenja, više ili manje prisilna preseljavanja koja bi onemogućavala suživot s drugima i drugačijima.

Vjernik ne može dati glas onima koji se ne bi zauzimali za punu demokratsku zakonitost, za prava najugroženijih slojeva za umirovljenike, nezaposlene i beskućnike, protiv svakoga nepravednog bogaćenja koje mnoge prepušta bijedi. Treba se nadati da će se i sami vodeći političari sve određenije opredjeljivati glede tih pitanja te će glasači moći samostalno odlučivati.

KOMENTARI GLASA KONCILA

23

Sadržaj 1997.

Opraštanje nije kompromis.......................................................................................................................................6 U što »Globus« uvlači Crkvu u Hrvata?......................................................................................................8 Zar će Sabor prezreti kršćansku etiku?........................................................................................................10 Ima li povjerenja između katolika i pravoslavnih?.......................................................................... 12 Ideološki ili humani zakon o pobačaju.......................................................................................................14 Koje stranke smiju računati na vjerničke glasove?..........................................................................16 Osramoćeni fašnik............................................................................................................................................................18 Vjernici su dužni izaći na izbore.........................................................................................................................20 Izbori su ipak važniji........................................................................................................................................................22 Hoće li Papa u Sarajevo?............................................................................................................................................. 24 Vrijeme ispovijedanja.....................................................................................................................................................26 Predizborni trenutak istine......................................................................................................................................28 Ili Uskrs ili pobačaj.............................................................................................................................................................30 Feministički rasizam protiv katolika.............................................................................................................. 32 I u Sarajevu – glasujemo.............................................................................................................................................34 Kome je Papa došao u Sarajevo?........................................................................................................................36 Objava »Tjednikove« duše......................................................................................................................................38 Sotona ipak djeluje...........................................................................................................................................................40 Kakav nam se dijalog nudi?...................................................................................................................................... 42 Papa se pomolio Alahu................................................................................................................................................44 Svećenik na trgu – Crkva na optuženičkoj klupi.............................................................................46 Ni kukasti križ ni crvena zvijezda......................................................................................................................48 Ljudska prava ili destabilizacija............................................................................................................................50 Vukovarska radost i nada........................................................................................................................................... 52 Znamo li se ljudski odmarati?................................................................................................................................54 KOMENTARI GLASA KONCILA

329

Za koga je školski vjeronauk?.................................................................................................................................56 Samo su slobodne Crkve sposobne za ekumenizam..................................................................58 Kao u doba kneza Branimira..................................................................................................................................60 Igre oko novoga nadbiskupa.................................................................................................................................. 62 Ne uzvratiti istom mjerom......................................................................................................................................64 Obnova crkvene demokracije..............................................................................................................................66 Proštenjarsko ljeto.............................................................................................................................................................68 Hodočašća i za one koji ne vjeruju..................................................................................................................70 Zašto nam podmeće?.....................................................................................................................................................72 Treba li se Crkva kajati................................................................................................................................................... 74 Papina hrabrost u Parizu............................................................................................................................................76 Zar je treba kanonizirati?............................................................................................................................................78 Milosrđe ili revolucija?...................................................................................................................................................80 Zašto dijeliti biskupije?..................................................................................................................................................82 Kaptol na Pantovčaku...................................................................................................................................................84 »Hrvatskoj su potrebni ljudi novih vizija«..............................................................................................86 Što se to događa u Čapljini......................................................................................................................................88 Petar na pragu trećeg tisućljeća.........................................................................................................................90 Mora li se naša Crkva kajati?..................................................................................................................................92 Kako nam prolazi Isusova godina?...................................................................................................................94 Madeleine Albright o Josipu Bozaniću........................................................................................................96 Tri hrvatska proroka.........................................................................................................................................................98 S Duhom otkrivati smisao Jubileja................................................................................................................100 Značenje Stepinčeva mučeništva...................................................................................................................102 Europa uči Ameriku......................................................................................................................................................104 Kao da je moguć Božić bez Boga...................................................................................................................106 Prava riječ u pravi čas.................................................................................................................................................108

330

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – III.

1998.

Samo je solidarnost uvjerljiva.............................................................................................................................112 Nacionalno ili socijalno?............................................................................................................................................114 Između HTV-a i Feral Tribunea........................................................................................................................ 116 Svjetlo iz Podunavlja..................................................................................................................................................... 118 Suočenje Castra s Evanđeljem...........................................................................................................................120 Stepinčevo za ljudska prava................................................................................................................................. 122 Stepinčev poziv u budućnost..............................................................................................................................124 Tko to kažnjava siromahe?.....................................................................................................................................126 Zamke u »dolini kardinala«.................................................................................................................................128 Jednaka prava i za nekatolike.............................................................................................................................130 Katolički socijalni nauk nije stranački program..............................................................................132 Crkva – nacionalna i socijalna...........................................................................................................................134 Da se ne ponovi »savez sa Sotonom«......................................................................................................136 Jedna je Crkva u Hrvata...........................................................................................................................................138 Crkva ne smije šutjeti..................................................................................................................................................140 Stepinac i Pavelić ne idu zajedno................................................................................................................... 142 Ljudska prava ili drugačija Jalta?......................................................................................................................144 Dvojbe Stepinčeva stoljeća...................................................................................................................................146 »Tko ima uši, neka čuje...«......................................................................................................................................148 Od svetoga Duje do blaženoga Alojzija..................................................................................................150 Možemo li imati bolje katoličke novine?................................................................................................152 Protucrkvene strepnje u Državnom saboru......................................................................................154 Višestruko značenje novoga Papina pohoda.....................................................................................156 Sablazan domoljublja..................................................................................................................................................158 Što će nas Papa pitati?................................................................................................................................................160 Svjedoci...................................................................................................................................................................................... 162 Treba li obnoviti suđenje Alojziju Stepincu?.......................................................................................164 Alojzije Pobjednik............................................................................................................................................................166 Riječki minaret....................................................................................................................................................................168 KOMENTARI GLASA KONCILA

331

Islamsko-kršćanski dijalog......................................................................................................................................170 Previsoke plaće................................................................................................................................................................... 172 Sprema li se i Papa na veliko kajanje?..........................................................................................................174 Crkveno i narodno Uznesenje........................................................................................................................... 176 Na tragu Stepinčeva učenja.................................................................................................................................178 Što se krije u Pastirskom pismu?.....................................................................................................................180 Ustuk grešnim zakonima........................................................................................................................................ 182 Predizborna tjeskoba u BiH..................................................................................................................................184 Krotitelji.....................................................................................................................................................................................186 »Evo čovjeka«......................................................................................................................................................................188 U znaku Stepinca i Wojtyle..................................................................................................................................190 Govor znakova.................................................................................................................................................................... 192 Sažetak tragedije.............................................................................................................................................................. 195 Dvadeset godina za dvadeset stoljeća...................................................................................................... 197 Razumno vjerovati.........................................................................................................................................................200 Multikulturalna zamka..............................................................................................................................................202 Šnajder sudi Stepincu..................................................................................................................................................204 Bez katoličke javnosti..................................................................................................................................................206 Bremenita treća godina............................................................................................................................................208 Da ne bude neželjenih...............................................................................................................................................210 »...kao pijan plota«..........................................................................................................................................................212 Što za Crkvu znače ljudska prava?................................................................................................................. 214 Ugrožena božićna poruka......................................................................................................................................216

332

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – III.

1999.

Eksplozija vjerske slobode......................................................................................................................................220 »Izbori mogu biti manipulirani!«...................................................................................................................222 Učiteljske plaće i poduzeća u stečaju........................................................................................................224 Pobudilo iznenađenje na Hrvatskome katoličkom radiju...................................................226 Što Papu tjera u Meksiko?......................................................................................................................................228 Poziv na građanski i vojni neposluh............................................................................................................230 Novi ljudi za novo doba...........................................................................................................................................232 Stepinčevo u našem vjerovanju.......................................................................................................................234 Politika po Očenašu.....................................................................................................................................................236 Kad je Crkva prisebna?..............................................................................................................................................238 Naš vjeronauk pred međunarodnim sudom?...................................................................................240 Naši korijeni nove evangelizacije.....................................................................................................................242 Što znači patrijarhov dolazak.............................................................................................................................244 Uskrsne strepnje...............................................................................................................................................................246 Jeremija naših dana.......................................................................................................................................................248 Tražimo li pogreške ili prosvjetljenja?.........................................................................................................250 Kome bi NATO mogao odgovarati?............................................................................................................252 Za što će se naša Crkva kajati?...........................................................................................................................254 »Platit ćete Vukovar«..................................................................................................................................................256 Golub među grabežljivcima.................................................................................................................................258 Proroštvo pijetlova pjeva........................................................................................................................................260 Prezir stepinčevskog ponosa...............................................................................................................................262 Evanđelje o državi...........................................................................................................................................................264 O nadbiskupu u »Večernjaku«........................................................................................................................266 Nezaobilazno promišljanje u listu »MI«................................................................................................268 Polonia docet.......................................................................................................................................................................270 Vjernici u političkim tjeskobama....................................................................................................................272 Tri Stankovićeva desetljeća.................................................................................................................................... 274 Poruka iz hvarske katedrale.................................................................................................................................276 KOMENTARI GLASA KONCILA

333

Tko će ako neće svećenici.......................................................................................................................................278 Pravovjernik, domoljub, tražilac.....................................................................................................................280 Što se dogodilo u Sarajevu?..................................................................................................................................282 Božji narod u svakom narodu............................................................................................................................285 Crkva neće namigivati................................................................................................................................................287 Zov vjerničkog domoljublja..................................................................................................................................290 Istina o »grijehu struktura«................................................................................................................................293 »Mala matura« školskoga vjeronauka......................................................................................................295 Božićno doba nije za izbore.................................................................................................................................298 Biskupima iza leđa......................................................................................................................................................... 300 Uzbudljivo otkrivanje poznatoga...................................................................................................................302 Hodočasti li vojska ili vojnici?.............................................................................................................................304 Što je čovjek ako Boga nema?............................................................................................................................306 Hrvatska patnja za Europu....................................................................................................................................308 Sinoda poput Pavla hrabra...................................................................................................................................310 Izložba koja izmiče zloporabi...............................................................................................................................312 Stari otrovi u »Novom listu«............................................................................................................................. 314 Načelne smjernice.......................................................................................................................................................... 316 Što u »posebnim prilikama«?............................................................................................................................318 Zašto treba glasovati?..................................................................................................................................................320 Izazov za kandidate.......................................................................................................................................................322 Da živi djelo velikoga Tuđmana....................................................................................................................... 324 Što je ono bitno?...............................................................................................................................................................326 Sadržaj.........................................................................................................................................................................................329 Okovana Crkva u Hrvatskoj ............................................................................................................................... 335 Crkva i Hrvatska u izazovima slobode .................................................................................................... 337

334

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – I.

Biblioteka Komentari Glasa Koncila

Okovana Crkva u Hrvatskoj Svezak 1.

1968. – 1974.

Svezak 2.

1975. – 1981.

Svezak 3.

1982. – 1986.

Svezak 4.

1987. – 1990.

Biblioteka Komentari Glasa Koncila

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode Svezak 1.

1990. – 1993.

Svezak 2.

1994. – 1996.

Svezak 3.

1997. – 1999.

A

lojzije Stepinac uzdignut je na crkvenom obzorju i pred cijelom svjetskom javnosti kao doista veliki i nezaobilazni znak. Njega častiti, njegovim se primjerom nadahnjivati, njegovu duhovnu baštinu proučavati – daleko od svakoga trijumfalističkog kulta ličnosti – znači visoko vrednovati teško i dragocjeno iskustvo hrvatskoga katolištva u tome razdoblju, znači utvrđivati mjesto i ulogu ne samo Katoličke Crkve među Hrvatima nego s tim u vezi i hrvatskoga naroda u tome povijesnom razdoblju.

Sažetak tragedije Glas Koncila (42) 18. listopada 1998.

ISBN 978-953-241-447-9

www.glas-koncila.hr

100 kuna

CRKVA I HRVATSKA U IZAZOVIMA SLOBODE

CRKVA I HRVATSKA U IZAZOVIMA SLOBODE

3 KOMENTARI GLASA KONCILA (1997. – 1999.)

KOMENTARI GLASA KONCILA (1997. – 1999.)

CRKVA I HRVATSKA U IZAZOVIMA SLOBODE KOMENTARI GLASA KONCILA (1997. – 1999.)

3