PER ASPERA AD ASTRA / KROZ TRNJE DO ZVIJEZDA PO KRISTU – GODINA A

uvijek iznova začinje i rađa. On po članovima Crkve neprestano raste »u mudrosti i znanju« te nas po svetim sakramentima obnavlja i suobličuje sebi i daje nam nadu da ćemo jednom biti potpuno suobličeni s njim, koji je »prvorođenac od mrtvih«. (Kol 1,18) Došašće je, dakle, posebno važno vrijeme. Ono nam pomaže da svjesnije doživljavamo Isusov dolazak među nas ljude. Njegov povijesni dolazak k nama, je ujedno i trajni ostanak među nama. Isus se nije od nas udaljio, time što je svojim uzašašćem na nebo uzdigao u nadnarav naše čovještvo. On je i dalje ostao s nama i neprestano nas pohađa, krijepi i podržava u stanju milosti, da bismo jednom zauvijek uživali puninu vječnoga života.

Došašće je, dakle, vrijeme, koje od nas iziskuje malo više ozbiljnosti i napora. Tako po prihvaćanju pokore imamo veću mogućnost da se živo susretnemo sa svojim Spasiteljem, i u zajedništvu s njim iz dana u dan postajemo dar ljubavi Božje za svijet u kojem živimo.

Najsvjetliji primjer istinskog druženja s Bogom, i potpuno ispunjenje Božjega plana za čovjeka, je bez ikakve sumnje Blažena Djevica Marija.

Nju su oci Crkve nazvali »zorom« našega spasenja. Ona nam je, naime, rodila Svjetlo Svijeta – Krista Gospodina. Na spomen Bogorodice, koju je 431. godine tako prozvao Opći ekumenski sabor u Efezu, nastale su i prve zornice u Crkvi. U simbolu svitanja zore dana mi vidimo Mariju, koja nam dariva Isusa. Čini se, da zbog toga znaka – »zore« vječnoga života, Blažene Djevice Marije – ni Drugi vatikanski koncil nije dirao u zornice. One su ostale kao dragi i znakoviti običaj pobožnosti i nakon Drugoga vatikanskog koncila.

Liturgijsko slavlje došašća nastalo je sve jačim vrednovanjem samog utjelovljenja Sina Božjega, to jest njegova čovještva, koje, istina, nije nikada bilo zanijekano u vjeri Crkve, ali nije ni bilo toliko naglašivano prvih stoljeća kršćanstva, koliko je bilo naglašeno Isusovo slavno otkupiteljsko djelo, po njegovoj smrti, uskrsnuću i uzašašću na nebo. Tek kad se u crkvenim redovima počelo naglašavati da je već samim Kristovim utjelovljenjem započeo novi i obnovljeni svijet, koji je već u nadi postao spašen od vječne smrti, sve učestalija je bila i imitacija Božića s Uskrsom. I za Božić se počelo pripremati, kao što je to već ranije činjeno po četrdeset dnevnoj pripremi za Uskrs.

12