zavlada »kršćanski socijalizam«.7 Ipak, unatoč svojim nastojanjima, počesto i čvrstim argumentima, HPS nije uspio masovnije predobiti seljaštvo, svakako ne u mjeri kojom bi ugrozio prevlast HSS-a. Zanimljivo je i to da je Andrić mnogo više povjerenja imao u slovenskog vođu Antona Korošeca, poglavito kao predsjednika sestrinske Slovenske pučke stranke i svećenika, očekujući da će se on izboriti za decentralizaciju Kraljevine SHS, samim tim i za autonomiju Hrvatske.8 (Bilo je to na tragu stare Krekove ideje o južnoslavenskoj zajednici u kojoj će Hrvati i Slovenci kao »jedan narod« biti u nekoj vrsti saveza i tako udruženi ekumenski djelovati prema pravoslavnima, čemu se poslije pridružio i Mahnić.9) Ipak, nakon Radićeve smrti nije propustio istaknuti uspjehe i vrline pokojnikove, priznavši mu ulogu nacionalnoga političkog prvaka.10 K tome, nakon atentata u beogradskoj Skupštini gotovo čitava hrvatska politička scena usmjerila se ka punoj autonomiji Hrvatske, odnosno samo7
Isto.
8
Usp. »Korošec i Radić«. Narodna svijest, 9/1927, 11, 3; »Deset godina od zadnje sjednice hrvatskog sabora«. Narodna sloboda, 10/1928, 44, 1; »Deseta godišnjica ženevske deklaracije«. Narodna sloboda, 10/1928, 46, 1.
9
Usp. J. Krišto, »Od slavenstva do jugoslavenstva. Suradnja hrvatskih i slovenskih krugova u Katoličkom pokretu«. Pilar, 4/2009, 7, 111-122.
10
Usp. »Stjepan Radić«, Hrvatska prosvjeta, 15/1928, 7/8, 168.
13