Promocija knjige Zdravka Odorčića, ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

Zdravko Odorčić ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

1

Zdravko Odorčić

Zdravko Odorčić ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA NAKLADNIK KULTura sNOVA Zagreb kulturasnova@gmail.com ZA NAKLADNIKA Zdravko Odorčić UREDNICA Marta Gubina LEKTORICA Marta Gubina, mag. prim. educ.

NASLOVNICU UREDILA Vesna Kominek PRIPREMA,TISAK I UVEZ Studio Moderna d.o.o. Zagreb

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001051965.

ISBN 978-953-8306-10-5

Zagreb, siječanj 2020.

2

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

Zdravko Odorčić

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA poezija

KULTura sNOVA Zagreb

3

Zdravko Odorčić

4

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

ne znam kako nam se dogodila ljubav poslana je Svemirom kao moja polovica Nebom kao moj anđeo ili demon ili je to samo nedostižna Danteova Beatrice možda Platonova Sapfo s Lezbosa ili sam zapeo u Držićevoj komediji kao starac koji se želio pomladiti tko bi ga znao samo znam da nismo ni Romeo ni Juliet ali me cijelog duhom obuzela gdje konačno sam spoznao što je to čista LJUBAV

5

Zdravko Odorčić

6

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA oslijepilo nas tvoje svjetlo, Svemire ne vidimo se spaljene nam jagodice ne osjetimo se više iščupaj mi srce iz svoje dubine i zdrobi među prstima nek' krv po mjesecu krvavom poteče pojedi ga tako ranjenog dok u duši ne osjetiš tugu koja i nas boli spojio si nas, a onda prokleo vječnim traganjem koraka u mjestu gdje ostajemo vječno razdvojeni tražeći se u drugima tvojom sudbom što tali očima srebrne suze zadnju žudnju si ubio, Svemire tijelo umire bez drhtaja u šutnji u kojoj tišina gluhonijema bubnja vriskove na usnama bez poljupca tvoja kušnja, Svemire ubila je emocije sad smo dva poderana kaputa okačena na nebo bez dugmeta 7

Zdravko Odorčić

k'o strašila ljubavnih jada ostavljeni na vjetrometini ničega da ranjenih duša skapavamo do kraja držeći na dlanu zajedničke suze koje ispisuju ljubav koja nestaje izopačeni zbog velike ljubavi zazidani u tvom sazviježđu tik do tog čarobnog srca u svemiru dvije izgubljene duše nadaju se novom prasku uskrsnuća vatri u kojoj sagorjet će ova bol iz pepela možda će opet ponovo zakucati dva srca u istom ritmu u smiraju svemira

8

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

nepredvidivi svemir ljubav usisa u svoje crne rupe i sve se sruši bolom u duši rađajući mržnju i ljutnju

9

Zdravko Odorčić

10

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

RASPUKLO SE SRCE U SVEMIRU raspuklo se Srce u Svemiru komadići se k'o razbijeno ogledalo zabijaju u dušu spojile se tuge popucale žile kucavice pa pršti sve od boli u noći krvavog Mjeseca padaju crvene teške kiše krvari nebo kao opomena za izdaju što drugome si dala one naše poljupce zagrljaje poglede očiju dodire oluja najavljuje kraj raspršujući zadnje suze umirućeg srca 11

Zdravko Odorčić

vrijeme je mrtvila jer ubila si srce puno ljubavi koje sam ti za vječnost dao na dar ti si ga bezobzirno nogom zgazila stvarajući sebi iluziju o božanstvu nove ljubavi zaljubljena u njegova koljena vidjevši u njemu svoju zvijezdu Mars se zemljom nadvio najavljuje vrijeme plača gdje suze čine potok boli i nestaju u ponornici skrivene od srama što toliko sam je volio Svemirsku Ženu što od neba moliš samo je želja o kojoj pjesnik piše bolom čežnje u stihu sanja i ništa više

12

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

OBRISALA LJUBAV okrećući list života u kojima želi ispisati nove izazove saznanje nema kako za pravu ljubav se bori nikada ne odustaje stala je pred zrcalo očima brisala sjećanja obrisala fotografije sve zajedničke pjesme što ih je činilo posebnima skinula sa sebe prstenje, naušnice i privjeske spremila s ostalim stvarima u škrinjicu sjećanja a nju spremila duboko u podsvijest u vječnu hladnu tamu zaborava bez suze u oku želi u nove izazove ući čista, čedna i poštena živjeti drugačije zašutjeti staru ljubav željna novih uzbuđenja nije čekala da bivšu ljubav odnese vrijeme da sve to kad tad prekrije crni plašt zaborava samo pjesnici vjeruju u vječne ljubavi i da velike ljubavi ne umiru vrijeme je laži, besrama i nepoštenja u kojem smo smljeveni i postali slijepi 13

Zdravko Odorčić

njezine oči ne vide istinu kako ljubav je bol kada se dušom voli žurno tražeći druge puteve ispisat će nove listove počinjati sve ispočetka ostavljajući stare ljubavi sve dok joj se koža starošću ne nabora samo se pred zrcalom nije pitala hoće li takvim životom biti sretna

14

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

U VRTLOGU VATRE I LEDA lebdi na svijeći grije ohlađeno tijelo tražeći se u plamičku onda naglo plamenom bukne gutajući vatru utiša uzdahe u grudima dvojeći u sebi što zapravo želi hladno ili toplo uokolo bližnjima crpi energiju isisava im snagu iz same duše diže se u samo nebo vjerujući da je netko izvan ovog planeta iznad ljudi i prirode štiklama zagazi u zvijezde bosa silinom pete ranjava rijeku zrno pijeska uskovitla u uragan moći i mete žestoko sve uokolo sebe dlanom lupa o stol postolja očima sijeva puna svoje moći traži da u nju gledaju sve oči skida muškarce i žene do gole kože nudeći se kao dar uživajući u strasti svoje pohote

15

Zdravko Odorčić

a onda iz užarenog ognja počupa noktima svoje trepavice s njima smiruje stvorene oluje i danima plače gaseći suzama plamen svijeće pothlađena liježe na hladan vosak pateći za izgubljenom moći polumrtvo tijelo izlaže ledu nabubreni um po žilama puca jeca za onima koje je svojom bezobzirnošću usisala u svoju zlokobnu pijavicu strah od gubljenja voljenih stišće joj dušu tugujući za izgubljenima koje je pogubila u svojoj bjesnoći nemoćno se ogleda u zrcalu svojih likova razbija ga kamenom izuva potpetice bosonoga krvavih stopala gazi razbijeno staklo ogleda se u sva svoja lica cerekaju joj se svi likovi iz polomljenih stakalaca a boli nigdje... zamrli osjećaji u tijelu i duši zatomila polumrtva u samom biću umrtvljenih usana žeđa pomoć satima će o svojoj boli pričat' mutnim očima tražiti pažnju 16

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

pit će opet tvoju snagu koja će je iz polumrtvila uzdići upalit će vatru kojom će ponovo sve spaliti živa ili mrtva u nemoći ili moći ne dajući ništa osim uništenja traži silno da svijet oko nje se vrti hraneći se drugima vjeruje da samo ona na svijetu postoji ne znam što si ljubav ili tuga život ili smrt sudba si moja osveta ili kazna Svemira uprtim prstom u glavu dvojba visi na rubu snage je l' žaliti te i s tobom ostati ili otići i dalje te u nekom kutu tajno tišinom voljeti

17

Zdravko Odorčić

SAMO SUROVE STRASTI skrivaš se u pjesmi punoj gorčine skupljena u skoku pantere u sjeni Boga proviruješ ispod njegovog pazuha čekajući trenutak kada ćeš zubima zagristi moje usne kada iskrvarim lizat ćeš ugrizene rane iz strasti uživajući u mome bolu preduhitrit ću tvoje namjere pucnjem u tvoje srce da vidim hoće li poteći krv imaš li ga uopće ili ga skrivaš u tananim lažima kako bi se bacila na moje pojela ga k'o lavica pred gladnim grabežljivcima nevidljivim slovima ispisat ću poemu o lažnim ljubavima u dane kad slavimo Isusovo uskrsnuće u kojoj uzburkana strast i laž plešu na vrhu sotoninog jezika pokidaš li papir, nevidljiva slova zalijepit će ti se na dojke kao cvjetovi ispisujući tetovažu o ljubavi i mržnji spališ li pjesmu njezina će poruka ležati u vječnom pepelu kojeg vjetrovi 18

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

neće raspuhati vodom nebo će čitati kako me nisi ljubila već samo gladna željela surovost ugriza mirisa krvi u vreloj ljubavnoj igri skrivajući emocije ispod dodira prstiju hladnih usana pogledom nevinog djeteta nebo će tako saznati da si željna vina, pjesme, razularenosti i ploda nebo će tako znati da me nisi dušom voljela

19

Zdravko Odorčić

OSJETIM TE JER SI DIO MENE rasporio sam prsa vremenu i prostoru sad mi vidljivo srce kuca vene toče krv crvenu otvorio sam vidljivost dajući sebe do kosti bijele da bolje te osjetim kad spavaš i kad si budna dišem s tobom osjetim te kad ti raste kosa i nokat kad poraste kad trepneš vjetar ti na očima nevidljiv osjetim kada su ti hladne ruke i noge osjetim osjetim te kad me manje voliš ne voliš kad odlaziš i kada se vraćaš opet zaljubljena osjetim pore tvoje kad se rašire 20

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

i grudima kad vrhovi nabubre tvoju toplinu nutrine osjetim bolje te tako otvorenih grudi osjetim kada si smušena i neodlučna kad se boriš s demonima kad ti aura zatalasa iz moje i problijedi gubeći plavetnilo osjetim te kada te nema kada si daleko negdje u svojim borbama uma umorna od svega kada flertaš očima zbog kompleksa nevrijednosti ili dokazujući da si posebna ovako izravan vidljivim otkucajima srca i protoku vena osjetim te kao svoje tijelo svoju kožu i svoj strah u nemirima kroz um mi prolaziš širiš valove sebe 21

Zdravko Odorčić

na moju dušu koju razderanog jedino ne vidiš a tako je bliska tebi samo je ne osjetiš spremam tvoje oči blizu nje da osjetiš me da vidiš koliko te zapravo volim ali one su oslijepile od lažnog sjaja neke čudne zvijezde što mami te i progutat će te kao crna rupa da nahrani svoj ego ne dajući ti ništa osim iluzije u kojoj gubiš stvarnost i one koji su te uistinu voljeli

22

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

KRAJ U CRNOJ RUPI kada nestane sreća nema se više što lijepoga pamtiti ugase se sve zvijezde svemir nas usisa u svoje crne rupe kraj viče bol kao da nikada nije bilo početka mučan je taj trenutak kad znaš da si više nemamo što reći da sve smo rekli i da sve je samo ponavljanje i produžetak agonije ljubav i strast postaju sulude igre nadmetanja i nadmudrivanja nepoštivanja i podcjenjivanja prkošenja i osvete sve do mržnje kad kraj je neminovan trenutak je kada treba ponosno otići i ne osvrtati se sve zaboraviti ma koliko još duša poslije boli

23

Zdravko Odorčić

UMRLA MI U DUŠI kada si odlazila vidio sam kako ti se sjena okrenula ne znam točno sat ni minutu kada si nestala sjećam se samo da mi je srce usisalo krv iz vena i htjelo puknuti u grču koji mi je stiskao stomak znam da se zemlja sunovratila u moju bit koju sam stisnuo i smrvio samoga sebe srce je poprimilo slanost i sušilo se usoljeno od bola rasipalo kao pijesak po postelji gdje smo se ljubili ne znam točno kada su se zatvorila vrata al' sam taj trenutak oplakao suzama gutajući bol jer si u mojoj duši bez moje volje zauvijek umrla

24

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

DAN KADA JE UMRLA EMOCIJA Taj tužni dan dan kada je umrla emocija nije bilo kajanja, ni boli ni bijesa, ni ljutnje nije bilo predosjećalo se danima kako će šutnja donijeti konačni tužni rastanak dan kada je umrla emocija nestajući negdje u tišini groblja pogled mi je zastao u oblacima mirnoća se razlila očima ponos je ustao iz lijesa dan kada je umrla emocija sve su se uspomene prosule po stolu sve ikone ljubavnih božanstava tražile su razloge nepostojanja kao vječna opomena budućnosti i bojaznost o lažnim ljubavima dan kada je umrla emocija obični dan, ljetnog jutarnjeg utorka u kojem je sve postalo tako svejedno rodila se spokojna ravnodušnost u kojoj je zauvijek umrla ljubav

25

Zdravko Odorčić

sahrana je trajala kratko i skromno bez pompe, glazbe, suza i prijatelja tek poneko sjećanje na poljupce i gotovo... za koji dan osušit će se ili istrunuti cvijeće nestati sve u tihom zaboravu, a život ide dalje tješeći se kako će i bol vremenom nestati 13. srpnja 2018. negdje pred jutro

26

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

VRATI MI DUŠU vrijeme se strmoglavilo u zaborave i svojim tokom teče žilama curi nezaustavljivo kao pijesak kroz prste blijede nam u očima sjećanja utihnula naša glazba koju smo voljeli nestali otisci koraka plesa na mjestima gdje smo se ljubili visi o vratu nevidljiva relikvija kao urok iz dubine mene otrgnula si i odnijela dušu tijelo mi sad trune u starost um utrnuo, slike sve su bljeđe ljubav se strašću rađa i nestaje u odlasku jednome s njom počinje novi život a drugome sve umire vrati mi dušu jer bezdušno je s mojom dušom druge usne i tijelo ljubiti

27

Zdravko Odorčić

DUŠA BEZ BOLI na rubu litice ogoljelo drvo izjelo lišće konopac visi bez slomljenog vrata samo se smrt cereka iznad suhe krošnje tjerajući crne gavrane rasut mi mozak težinom stijena stisla pijesak mi žulja uplakane oči gladan smrti mlijeko iz prazne dojke vučice sisam hraneći pomućeni um puzim zemlju punih usta žeđam kaplju oblaka na suhoj usni derem kožu kamenom izjedenu do kosti vrištim okom krvavo tijelo tražim nestalu bol kamen pritišće lubanju želi zdrobiti moje oči pružam vrat omotan konopom da skončam tu muku duše bez boli pred zidom nemoći ispisanim grafitom da ljubavi je kraj 28

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

sve se sunovrati u tamnu rupu tijelo lebdi prazninom pluća traže zraka udišem cijeli svemir želeći da ljubav me zaboli ali nju je izjela ljutnja mržnjom i ne osjetim bol ne osjetim bol prihvaćam kraj više je ne volim

29

Zdravko Odorčić

SVE NESTAJE KAO DA BILO NIJE padaju već dugo jesenje kiše a ja stojim bos ukopan još u ljetnoj bari svaka biserna kapljica briše jedno po jedno sjećanje klizi mi niz kožu sve do nogu uspomene nestaju s bujicom vode slijevaju se negdje u pukotinama zemlje i trule ljubav s lišćem mokrim pokapaju jednu ljubav bez nade rođenja iz nove klice iz dubine mrtvila u ranama vrište emocije krvareći korijen mrtve žene njen nestanak oko moje mirno promatra ni ljut, ni tužan, ni spokojan ne mrzim ali više ne volim ravnodušnost se uvukla u kosti ne oplakujem tužnost ljubavnu samo još jesen molom kišom pjeva i sve nestaje kao da i bilo nije

30

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

PALIM POSLJEDNJU SVIJEĆU poslije svih ljubavnih nevremena u kojima vjetar odnese uspomene voda bujicom ispere sjećanja munje spale sve emocije ostaneš u praznom prostoru između visoka četiri zida u mrtvilu mraka u nigdje i ništa praznini bezdušan razapinješ se krivicom u kojoj šuti sva nemoć pameti čekaš zraku svjetlosti u zapaljenoj svijeći kojoj dah smrti pojede žižak samo otopljeni vosak nagriza nosnice kao na grobu kad ugasi se zadnji plam za ljubav koju si u srcu pokopao iz uma obrisao 31

Zdravko Odorčić

i lutaš k'o vukodlak tražeći krv mrtve ljubavi koja se vjetrom osušila kao spomenik stojim sam na humku njezine smrti paleći posljednju svijeću čiji plam hladi mi srce i sve svemirom umire

32

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

s godinama spoznaš sve samo ti nekako promakne spoznaja mudrosti o ljubavi jer si u duši vječno dijete u traganju za srećom

33

Zdravko Odorčić

34

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

KRIV SAM ŠTO VOLIM Poderah cipele životnim putem Tragajući za srećom Često se spotaknem o srce Licem zemlji obrišem prašinu Ne spoznavši da starost Sa sobom ne nosi i mudrost Tražeći tu sudbinsku sreću Gazio sam tabane trnjem Krvario sreću uzaludno Misleći da svaka je ona prava Njima nisam bio za vječnu ljubav Već samo trenutak prolaznosti kao avantura za pamćenje voljeli su me dok je trajalo plakale kada su drugima odlazile mrzile me i željele u isto vrijeme ne znajući kako se svakim odlaskom kida moja duša k'o istrošena krpa i puca srce k'o žedna zemlja i tako u krug do beskraja i dalje tumaram i tražim pola svoje duše valjda sam kriv što dušom volim ili je to začarana sudbina pjesnika punih emocija nepoznate realnosti u kojoj bol ispisujemo tužnim stihovima

35

Zdravko Odorčić

TRAGANJE Suludost lutanja u traženju sebe za mrvu ljubavi i sreće tabanima vrtim zemlju...

Smijući se u brk Galileu Galilei Eppur si muove!

Tražeći Dajem se na odstrjel onome tko bi me možda volio oprezan od ranjavanja ljubavnih strjelica i utrnutih dodira jer odlaze kada se napiju ljubavnog nektara a onda se zbunjen raspadam po šavovima rana poljupci su melem i otrov i vatra i led prijevara i ushit rane i smrt dodiri su usijana lava i ponor u pakao gdje anđeli skriveni od Boga krvare srca ljubavnika tražeći pljujem na mjesec 36

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

što me iznevjerio kotrljajući po njemu vlastitu lubanju po svojim kostima tražeći izmoreno srce zgaženo od ženskog stopala jedino mi još sunce dušu grije da ne trune taj zračak topline isijava u mojim očima al' od sjaja oslijepih i upadam u vlastite zamke nasumce i dalje zemlju kotrljam tražeći ljubav postoji u starosti, u mladosti, u bolesti u bojama i mirisima u zagrljaju i poljupcu ali je negdje u tmini svemira koketira s mojim razumom rame uz rame sa sudbinom dovodeći moj um u ludilo dok smrt ljubavi mi se smije izbjegavamo se vremenom pokazujući jedno drugom srednji prst svjesni oboje kako je ljubav dana samo odabranima ostalima je iluzija želja u kojoj jedu svoje emocije nudeći se k'o zadnja kurva za malo sreće 37

Zdravko Odorčić

samo sretnici zaboravom prošlih ljubavi ne vuku za sobom prošlost imaju privilegiju voljeti kao slijed svoje sreće prevrćem zemlju vjerujući da naići će djeva kako bi njenim poljupcem prevario tugu i bol zarasle mi rane njenim dodirom tražim vjerujući da zaboravio sam onu koju sam volio ili samo tražim spas u nečijem zagrljaju da zaboravim na tugu pa stopalima i dalje kotrljam zemlju jer je to čini se sudbina onih koji u sebi imaju emociju za istinsku svemirsku ljubav

38

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

ČEKANJE Zemlja se danas sporije vrti sekunde polako klize u sate bilo nekako sporije kuca drijema jastuk na licu usporeni koraci oblake puze po cesti nebu ptice se skrile debelom hladu tišinu oglase otkucaji sata ptice polete i nestanu put oblaka čekanje hrani samoću dan lijenošću puže noći nikako da prođe još jedna uzaludna nada a noći one su smrt bez sna olovno teške bulje u samoću čekajući čudo koje čuči nepostojano 39

Zdravko Odorčić

tek jutro trenom sve se pokrije rosom uspava te na sat dva i onda opet dan sporo gmiže plazi ti umom al' i dalje čekaš hraniš nadom san da netko će ti drag na vrata pokucati

40

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

UMORAN OD ČEKANJA čekao sam te rođenjem svemira i tražio u prolaznim ljubavima misleći da sam te konačno našao ali sve su to bila lažna priviđanja čekao sam te u zanosu ljepote mjeseca iskričavim zvijezdama poput tvojih očiju čekao sam te uzdasima u poljupcu u toplom zagrljaju noćnih snova vrijeme se razvuklo u prazninu kao da je stalo u svom nemiru otkucavajući teške duge sate boleći dušu od minute do minute čekanje istinske ljubavi je nestalo umoran sam ostario od čežnje ishlapila mi u očima strast utihnula mi želja za poljupcima ni pjesme ti više ne mogu pisati nebo kao da je duši sve bliže emociju vrijeme je čini se pojelo sve je u meni mrtvilom utihnulo mjesec mojim očima ne pamti više vrijeme ovdašnje je srcem iscurilo tvoj lik se zamutio u svemira iskoni ne mogu te više čekati, ljubavi

41

Zdravko Odorčić

TI NISI KAO ONA pokušao sam naći drugu ali nisam te mogao prevariti ti ne možeš sa mnom boemom mojim iskustvom i bogatstvom uma ruku pod ruku ti si dama i ne priliči da hodaš sa mnom zamotana u skupe skute ti ne možeš sa mnom pješke zagrljena mojim rukama iskustva jer gostionice su dom pjesnika tu na Gornjem gradu uzbrdice su i kamene kockice teško je hodati s potpeticama zrak koji cijepaju pjesme pjesnika pun je dima i zagušljiv je a ti imaš tako nježna pluća usne su ti tako meke a moji poljupci tako usnama hrapavi ti ne razumiješ što mi pjevamo jer boli i patnje duše može pjevati samo boemska simfonija ludih pjesnika 42

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

ti čuješ samo zvuk moga glasa a ne plač moje duše poete za onom koja je čula ljubav u mojim pjesmama koja je otišla bosa u ljetnom plavom haljetku jer ju je emocija ustrijelila pucanjem stvarnosti u čelo iluzija tebe ne mogu tako ubiti ali te ne mogu kao nju dušom voljeti.

43

Zdravko Odorčić

PJESMAMA POTROŠENE EMOCIJE Ne hodaj sa mnom po ovome svijetu idi i ostani na drugoj strani mjeseca Tu si sigurnija Tu ti je mjesto Iako ti oči svijetle i u mraku Pusti moju ruku toplu od uzbuđenja Ona je samo dodir strasti Krv ispunjena konjskim galopom Izdahni me usnama imenom I križ užareni mi još jedan Otisni na srce Nek' žari kao uspomena Tvojim usnama vrelim i tvojim grudima prpošnim Disat ću ih još dugo Al' pusti Pusti me da pjesmom maštam Nauči se konačno Da nisam onaj koji za ljubav uzima život da samo sam pjesnik što ispisuje pjesme u nebo mjesecu s tamne strane kao da mi ih netko šapuće kao da to nisam ja kao da me netko želi pjesmom učiniti boljim negdje na pustopoljini

44

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

pišući iskrene stihove potrošio sam godine koje nitko nije razumio kidajući meso hraneći demone potrošio sam se vjerujući u život pusti mi ruku pusti nek' klizne iz tvoje na njoj su rukavice potrošene kože dodiri su ledeni isto kao i suze što kapaju ledene niz obraze i grizem usne i savjest svoju što ne mogu stisnuti te uz sebe i grijati se tvojim licem moje je kruto platno ispisano uspomenama i nisam razočaran niti slomljen samo ne mogu više davati izmakla mi ljubav pretvorio sam se u stih potrošio sam emocije na jebene pjesme

45

Zdravko Odorčić

DELETE umorio sam se tražeći sebi srodnost bića u ovom raštrkanom Univerzumu tješeći se kako će se pojaviti baš u ovom životu u kojem sam trenutno svjestan sebe i svoje matrice življenja u hologramskom postojanju slike svemirskog bitka prstima dodirujem druge aure tražeći u njima dio svoje duše utapaju se usput u moju ali onda prsnu u orgazmu i rastoče se negdje drugdje u paralelnim svjetovima sve je samo propitivanje života u kojem putujemo kao jedinke i bit će da smo tako i stvoreni samo nam čip iluzije govori da moramo živjeti udvoje žedni smo samih sebe umišljajući da vodi nas ljubav ali mi tek užicima samo raspršujemo jajašca pa se tako razmnožavamo praveći bića sebi na priliku

46

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

i tako u krug tražeći srodnost nađemo tek partnere za produženje vrste ali ne i ljubav o kojoj sanjamo ljubav je iluzija holograma programirana za sreću patnje, suze i boli kako bi potakla strast za embrije ljubav u nama je stalna samo mijenja partnere maleni je to čip u matrici koji vas nagoni na zadovoljstvo bez kajanja jer ništa nije vječno kao i naš život koji Netko u Ništa može ugasiti jednim pritiskom na tipkovnici poništi delete ................................nema više ništa................................ ubijen lažnom pjesmom o vječnoj ljubavi umro sam u otkosu srpa u vremenu košnje žita pritiskom prsta na otrcanu tipkovnicu 22. u 22:22 sata 47

Zdravko Odorčić

tugu žeđam maštom ispisanim pjesama u kojoj sam našao ženu u Svemiru sjećajući se našeg susreta i rastanka

48

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

ZVIJEZDAMA PROSULA SE SREĆA nebo je ogolio sramom što htjela je biti i dobra i loša i voljena i svima poslužna sve dok nije bosa zakoračila na rub propasti njišući se k'o klatno od bijelog do crnog anđela životne kandže zagrebale krila perje se prosulo i ostala je gola jedući usne pojela je svoju mladost bosonoga oronula kao starica gazi sad obalom otiske davno utisnutih njegovih stopala očekujući njegov dodir pogleda al' u valovima samo je sol nagrizala prste još joj zadah ispija pivo i koktele u more poželi istresti svu nutrinu okupati se noćnom vodom očistiti svu prljavštinu što koža je upila sjećati se ljubavi zbog koje je posrnula pitajući se čuva li je još ispod kože ali um je izbrisao sve i ne sjeća se kako se ljubav zove dok tražila je sebe umjesto ljubavi izgubila se u svojoj šutnji nije čula tišinu krvarenja tužnog srca niti mu uspjela reći... oprosti!

49

Zdravko Odorčić

odvratnost sebe nudila je moru sve do jutra kad sunce je nagu obasja umotana u pijesak na obali plakala je za svojom izgubljenom ljubavi želeći se u mirnome moru utopiti mjesec, njihov svjedok zavjeta duša rasuo se zvijezdama isijavajući nadu sjeti se njegovog imena i dozva ga oprosti mi, znam da me voliš do boli a ja ću umrijeti bez tebe! umirili se valovi dotakne je njegova ruka i zagrljaj s poljupcem pukne nebom zvijezdama prosula se sreća

50

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

JEDNO SRCE U DVA BIĆA prepolovio sam srce na dvije polovice i od jedne stvorio ženu otada živimo zajedno razdvojenih krvnih zrnaca a ipak tečemo u jednim žilama njezin otkucaj pije, a moj širi našu krv sve do vrhova kože u kojoj stanujemo i živimo svoju ljubav naši dodiri i pogledi su sinkronizirani ujednačeni u istom htijenju svjesnost uma nismo dijelili a u nesvjesno zalutamo u snovima otkrivajući druge svjetove u kojima nam nije uvijek dobro pa oboje zadovoljni ipak živimo naš svijet vjenčao sam je kapanjem krvi po usnama vrisnuli smo do početka bitka u iskonski prasak postanka oplodili smo se u zanosu svemirskog smiraja nešto prije ponoći tek pred zalazak mjeseca u kriku tišine zvijezda

51

Zdravko Odorčić

rođena će djeca živjeti s nama u našem ovitku kao embriji ljubavi jednog srca u dva bića prevarili smo matricu života vjerojatno i samu smrt igrajući se anđela i demona

52

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

KOLIKO TUGE I PATNJE TREBAMO PROĆI kada sam bio kralj ti si bila moja mila podanica kao kralja proboli me kopljem svrgnuli me s postolja a ti si im postala robinja kada si bila kraljica bio sam tvoj zaštitnik, miljenik kao kraljicu otrovali su te najbliži rođaci meni su, tvom priležniku, odrubili glavu energija je prštala u našim pogledima želja pretvarala u ekstaze dodira ubijeni, ostali smo povezani čekajuću novu priliku procjepa vremena kad si bila bogata princeza bio sam tvoj siromašni princ darovala si mi maramu i krišom od javnosti strast u tvojim odajama kad sam bio bogat sreo sam te na putu mladu i siromašnu poveo sobom i od tebe učinio ženu slom bogatstva puk je ismijao mene su prognali, a tebe su kamenovali krvavo kamenje sam skupio 53

Zdravko Odorčić

tvoj teret u izgnanstvo nosio od njih sam kulu ljubavi izgradio kad si bila bogata nasljednica udali su te za bogatog stranca izrodila si moju djecu mene su bacili u lance u tamnici sam u mukama umro ostali smo krvlju vezani genetskim kodom preživjeli kada smo bili oboje siromasi borili smo se protiv nepravde živjeli smo skromno u ljubavi i bili smo sretni siromašne su nas proglasili hereticima mene objesili, a tebe na lomači spalili plamen je zapalio konopac gorili smo zajedno u pepelu pronašle se naše oči i pogledom zajedno otišle u nebo jednom si se rodila prije mene uzela me neiskusnog mladca ili sam ja tebe, nije ni važno puritanci ne vole razlike u godinama umrli smo s drugima jako nesretni ispustili duše da se opet sretnu 54

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

vučemo vrijeme od nastajanja u svakom se neizmjerno volimo mijenjamo likove i godine kao prokletstvo velike ljubavi negdje u podsvijesti se pamtimo i uvijek iznova pronađemo ali uvijek nekako tragično završimo zemaljski život je valjda borba iskušenje za ono bolje ostajemo stoljećima u nigdje između zemlje i neba svaki put ponovo tražeći naše duše rasute koliko tuge i patnje trebamo proći da bismo konačno jednoga dana prešli granicu portala i ostali vječno voljeni u Svemiru zajedno

55

Zdravko Odorčić

VREMENSKI KOD bila si starija u početku nastanka a ja stariji na kraju odlaska tvoj put je počeo bosonog davno sekundu prije mene osmišljen sam u tvojim mislima i ja te osjetim i pratim tvojim putem hodim vječnost želim te sustići u jednom bezvremenu prevariti vrijeme u zaspaloj sekundi preskočio sam te ti sada hodaš za mnom sudbina je zaustavila sat zagrljajem izjednačili su nam se snovi postali smo stvarnost iako si tek svemirsku sekundu iza mene

56

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

kad ova zemaljska stvarnost nestane lutat ćemo svatko u svom svijetu bez ljubavi tražit ćemo opet u svemiru našu stvarnosti u vrtnji života i smrti postojat ćemo i nestajati i zbog toga ćemo opet proći vremenski rascjep svjetova u kojem ćemo konačno pronaći naš vremenski kod gdje će naš hod od prvog koraka krenuti istim trenutkom rođenja ljubavi vječne i od tada više nećemo varati vrijeme

57

Zdravko Odorčić

PAMTIT ĆU TE VJEČNO dok spajali smo nemoguće osjećaji su izmakli kontroli strast nas je zarobila u ljubav ne znam je l' opio me tvoj miris zavoljeh tvoje oči usne i dodire tvoja ljubav brisala mi bore ne znam je l' volio sam tvoje godine ludost i strahove ne znam što nas je to iz duše žestinom pokrenulo zašto nas je svemir snagom privukao znajući da nije ovo naše vrijeme

58

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

i tužan i sretan sad samo još želim da ništa ne pokvari tvoj život i sreću da ništa ne uništi ono lijepo što imali smo dok smo se voljeli ono što zajedno smo tajnom živjeli što ostalo je za vječno sjećanje u kojem pamtim obećani zavjet nadu u reinkarnaciju da tamo jednom u drugom životu sretnemo se ponovo ako smo bili odabrani u toj nadi nosim te srcu blizu čuvam te mislima skrivam duboko u duši sve relikvije naše ljubavi kako bi jednom našu ljubav ponovo prepoznali

59

Zdravko Odorčić

ako se i to ne dogodi i dalje pamtit ću te tražiti i voljeti kao što te i sada volim.

60

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

SERENADA noćas smo slušali istu glazbu Ti negdje u svom svijetu ja u svojoj samoći mjesec je obasjavao ponoć prizivao prošlost ćutim da te još volim samo je glazba vraćala sjećanja u noć kada sam oslijepio i otada vidim samo tebe ponekad noću u vrijeme crvenog mjeseca sleti mi leptirica na usne poljubi me i umre ja ostanem živjeti čekajući da opet s mjesecom doletiš ili su to samo moje besane sanje hodim noću čekam... navikavam se da te nema i dobro mi je... valjda u tim sjećanjima 61

Zdravko Odorčić

PLES ODLASKA slušnost magičnog jazza utihnuo je zamrznutom slikom tvoje nago tijelo u mom krilu vrišti orgazam na škripavoj stolici samo je eho ostao u uhu zaleđeni pokret golih tijela topi se u vrelom zagrljaju slijepljeni darovanim tijelima suzama žeđamo usne kupamo se u blagosti sreće oči su ostale pripijene u pogled al' razdvojile se blještave aure hodnikom odlaze tvoji koraci očima pucam na mjesec što bio nam je poveznica dok smo se čekali u samoći razbijam oltar ljubavi satkan od sitnica što smo si darovali urličem na noć čekajući zoru u kojoj tek na trenutak zaspem buđenjem postojim u istom danu i tako ispočetka svakoga dana sve danju postoji i sve se noću ruši kao i tvoja slika na polici što izgorjela je iste noći 62

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

duboko u duši bol plamti čekam vrijeme da krenem dalje da zaboravim košmar ljubavi al' kao da stojim u nemoći ne mogu se pokrenuti

63

Zdravko Odorčić

I LEBDIM TAKO, LEBDIM SJETAN sumrakom pletem ti prste u mirisnu kosu osmijehom poljubac zazveči noseći nebom ljubav i razbija daljine sjetu upija tuga orošena suzom zapletena u procijepu vremena ogrlice i narukvice znakovi jedne ljubavi vise o oku skrivenog pogleda samo još duhom mogu do tebe i večerima liježem u oblake dodirujući astral ostavljam tijelo zemlji putujući k tebi i lebdim lebdim tako lebdim čekajući tvoju istu misao 64

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

u istom satu i minuti u istom trenutku dodira u susretu na granici međusvjetova magičnost leta sreće sjenu koju si ostavila na vratima kada si odlazila i pretvara te u ženu koja me voljela

65

Zdravko Odorčić

FAJRONT Oprostite, popijte piće Za 5 minuta je fajront ulaz caffea zapljusnula je prohladna jesenska večer što vukla se jutru Blizina naših duša grijala je promrzle ruke prilijepljena uz mene vodila me ispod ruke do tramvajske stanice jurili su Maksimirskom i zastajali tramvaji rušeći se negdje prema Dubcu mi smo ih propuštali grijali nas zagrljaji i tople suze a onda još jedan u nizu rastanak ljubav smo spremili duboko u dušama nek' počiva do nekog sljedećeg susreta u neprospavanoj noći emocije su licem plakale zaspale tek na tren pred svitanje gdje oboje sanjali smo isti san

66

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

da nam je ne probuditi se i ostati ne dočekati zbilju u kojoj za nas nema sreće i budućnosti

67

Zdravko Odorčić

SAN ILI SJETA poslije dugih noći nespavanja punih opušaka pepeljara razbacanih stvari i nereda zgužvanih pokrivača i jastuka pao sam u dubok san i sva bol i patnja oslikavala se sa mnom nisam znao sanjam li haluciniram li u kojem sam svijetu zašto mi se um kovitla u slike koje razdiru dušu, u kojim umirem, a živim izgladnjeli stomak u tminu bljuje prošlost k'o klizavo kamenje koja nema svjetlo na kraju izlaza žene mi se nude... ljube... uzimaju dio mene i žderu mi srce... dolaze i odlaze i ona za koju sam mislio da mi je suđena ljubav cereka mi se u lice i manipulira mojim očima uzima me i oko sebe mota k'o zlatni šal a onda baca u smeće k'o istrošenu igračku leteći obnažena svojoj novoj zvijezdi moje moždano kovitlanje u rem fazi nije usporilo ritam tijela već je srce tuklo k'o u bubnja dok nisam pao ničice licem o hladni asfalt

68

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

krvav nateklih očiju teško sam podigao kapke oznojen sjedio sam na krevetu budan cijeli dan sam razmišljao o snu i vidio ponovo sva ta lica i ljutio se sâm na sebe u što sam potrošio silne godine samo jedno lice nisam vidio lice koje sam prije puno godina ispratio na tramvaj glavom naslonjena na prozor kišila je suze od čijih je kapi na staklu napisala uvijek ću te voljeti... stojim na toj istoj stanici tužan i sjetan... zašto sam je pustio zašto sam svu tu snažnu ljubav drugima u bescjenje davao u toj skrušenosti propuštenog života osjetim njezinu toplu ruku koja me privuče k sebi i zagrli kao prije puno godina još uvijek te istom snagom volim, ljubavi moja

69

Zdravko Odorčić

a ja zbunjen ne znam je li opet sanjam, haluciniram ili mi se konačno sreća osmjehnula i ona mi se vratila sve oprostila ili je to još uvijek ludi san sjete života i kajanja

70

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

TIJELU ŽIVOT SAMO LJUBAV DAJE Zametnuo sam se Kao embrio U tvoju nutrinu I tu ću ostati Tih i neprimjetan Rodit ćeš me jednom i više puta a neću ti biti rod znat ćeš plakat ćeš bolom tražeći istinu držeći me čvrsto kao opomenu kao kaznu kao ljubav kao karmu gledat ću te u oči i biti sretan i rađati toliko puta dok se ne pokaješ ubiješ svoje demone bez fige u džepu i ne spoznaš onu stranu sebe koja nije vidjela koliko sam te iskreno volio

71

Zdravko Odorčić

tek tada bit ćeš sretna oslobođena prokletstva Neba što si Njegov poklon tek tako odbacila tad oprostit ću sve biti i dalje tu čuvati te tvoj biti oslonac tvoja snaga i jedina ljubav dovijeka ako me ne rodiš nije više ništa važno dobrostivosti Neba vremenom ću utihnuti izbacit ćeš me kao gorčinu ustima kao strano tijelo bio sam ništa ništa ću i ostati jer tijelu život samo ljubav daje

72

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

NISAM SMIO putujuću vremenom raznim svjetovima dolazimo i odlazimo tražeći se u beskonačnostima svemir kao da me zaustavio ljubavnom energijom opio zaustavio um zaboravio sam vrijeme i moju prednost u polasku koje gazim ispred tebe jer brojim već dugo minute na satu opijen nisam smio očima što ispile su godine dotaknuti tvoje zjene niti sam smio zagrljajem privući nam duše koje samo u postanku jednako su stare nisam smio u drhtaju naših tijela usne ti piti dok putovala su izvoru života

73

Zdravko Odorčić

naši geni upisani su u nekim drugim svjetovima na ovome smo bez budućnosti i potomka možda se samo život postanka poigrao s nama da nas iskustvom ojača da budemo jednom u drugom svijetu sretni i ovdje nas vezao da osjetimo ljubav pamtimo je vječno Možda si ti svjesnija Pa bježiš drugima Pohotno varajući Sebe i samu sudbinu možda nisam smio u ovome svijetu otkriti naše postojanje voljeti te tako čisto možda mi je to Neba kazna tko bi ga znao!

74

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

*** duboko u očima život dodiruje um tik na granici gdje duša dubinom sni gdje munje života i smrti caruju divljajući vrtlog ludila i pameti uz sve knjige naučeno znanje ostaješ neuk kad ljubav te takne vremenom se od svega mudrost stvori al' i ona je nemudra kad srce zaboli

75

Zdravko Odorčić

SMRT JE MOŽDA SREĆA od svjesnosti dolaska iznad ponora hodam konopcem ustima se držeći za život počesto leđima o trnje zapnem al' krvav idem dalje pucaju u mene ljubavi ranjene ostaju tuge ipak koračam bosonog tim putem gledajući u sunce što očima daje sretne suze mami osmijeh na usne briše svaku sumnju da duh je klonuo svakim padom i svakim bolom uspinjem se zubima nazad na put koračajući ponosno i dalje bez kajanja sve dok ne dođem do one spoznaje kad odlučit ću ostaviti sve zaboraviti ovaj život i ljude život je muka i borba smrt je možda sreća

76

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

kada mi vjetar bude pepeo nosio bit ću daleko uplovit ću u čistu ljubav vječnost postanka odakle sam sudbom došao sretan što još je jedan tegoban život ovdje završio vratiti se više nikad neću jer ovdje u tisuću života ne nađoh vječnu ljubav

77

Zdravko Odorčić

AKO ME SLUČAJNO SRETNEŠ Ako me slučajno sretneš pusti me da prođem Na mojim leđima Vidjet ćeš kako Još teret bola nosim Ako te slučajno sretnem Vjerovat ću da je to samo san Pustit ću te da prođeš Ideš dalje svojim putem Ako se slučajno sretnemo Samo spusti pogled i produži Kao da si srela prosjaka Što izgubio je ljubav Ako se slučajno sretnemo Ne gledaj me u oči Ne dodiruj me ni pogledima Mogao bih pred tobom umrijeti

78

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

Zabranjena ljubav nije samo slast i ushit Ona je sreća, ali i velika bol i tuga

79

Zdravko Odorčić

DOTAKNI SVOJU SJENU nisam anđeo tek biće sam koje te zna od davnina osjetiš me oduvijek ali ne znaš tko sam moja slika je odslik tebe u zrcalu tvojih očiju ne znaš otkuda sam tvoja zamagljena podsvijest pamti me od iskona i zna da smo se sretali ali si odlazila u druge duhovne i tjelesne svjetove kročila svjetlu budućnosti i zapisima prošlosti uporno me tražeći u drugima ni tamo me ne prepoznaješ jer moga tijela nema tako je davno suđeno bitak mene je negdje drugdje uvijek nevidljiv u sjeni blizu tebe dodirom tvoje aure potičem ti um u kojem puca zbilja pa se srećemo u snovima paralelne stvarnosti 80

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

gdje ne dam da kročiš u ruke demona tvoje volje braneći te poljupcima i snagom svoje volje držeći te u sinkronicitetu tek da uvidiš da netko te čuva kada te pustim vidiš me oronulog i starog smežurane kože samo pogledom u oči zbunjeno se prisjećaš snova ali ne spoznaješ tko sam i odakle sam pa stvoriš košmar u svojoj zbilji tražeći životnu istinu skrivenog mene ne znajući dio li sam tvoga srca dio duše tvoje ili demon sam ti u osmici holograma ovako može trajati vječno a ja ne znam jesam li uz tebe svemirskom voljom tko je od koga uzeo komadić duše i srca zašto smo Ljubav baš nas dvoje ima li kraja ovaj let u skrivene snove

81

Zdravko Odorčić

ne traži me u drugima bar ne u ovome svijetu u nekom drugom vremenu samo se okreni i dotakni svoju sjenu u njoj sam od našeg rođenja stvoren da te čuvam do našeg uznesenja

82

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

MI SMO LJUBAV ISKONSKOG SVEMIRA ništa smo si i sve smo si poljupcima postajemo zagrljajem ostajemo jedno drugom smo ljubavnici prijatelji i otac i majka smo muž i žena jedno drugo sahranjujemo jedno drugo ponovo rađamo ljubav i mržnja smo do istrebljenja emocija raspadamo se i opet spajamo nerazdvojni kao voda nosimo u sebi otiske pečata duše dišemo u istom otkucaju srca sanjamo iste snove i kad smo udaljeni nemamo sadašnjost ni budućnost ali je krademo i postojimo jer mi smo jedna energija jedno svjetlo kada smo razdvojeni nesretni smo kada smo s drugim mislimo se jer nismo tada svoji 83

Zdravko Odorčić

i patimo jednako plačemo bolni u svojim samoćama plačemo zajedno i kada smo sretni kada poželimo ne možemo se razdvojiti ni ovdje ni u bilo kojem drugom svijetu ili dimenziji mi smo jednostavno jedan bitak čista ljubav iskonskog svemira

84

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

SVEMIRSKI SUPUTNICI ne starim moje tijelo kroz vrijeme mijenja oblike u kojima pamtim Tebe kroz sve naše živote vidio sam te mladu i sijedu smežurane kože i bosu prozeblu i u cipelama glamura vidio sam tvoja rađanja u štali uz obalu mora u blatu i u zlatnoj zipci i radovao se vidio sam sva tvoja umiranja u ratovima od kuge giljotinom i na vješalima spaljenu k'o vješticu na lomači s iglom u ruci vrelog opijuma i nisam plakao znajući da si u sinkronicitetu gdje ću te opet ponovo izroditi hologramom matrice našeg kontinuiteta u kojem će pogled prepoznati kod našega kraja i našega početka jer samo ti i ja znamo 85

Zdravko Odorčić

vrijeme i bitnost našeg bitka i kako na kraju ne vratiti se ovdje prevariti ovaj kodirani svijet čistom ljubavlju otići u naš vječni smiraj do tada sve je životno iskušenje kako bi se trenutkom rodili oboje u novom svijetu iskustvom i pamćenjem gena spoznali u dodiru iste aure i ostali zajedno svemirom dovijeka ako se pitaš kako znam da si to baš ti vjeruj mi lutam kao i ti tražeći sebe u tebi tebe u meni znam i vjerujem da naš kod u svemiru postoji da nismo ničija matrica da smo stvoreni izvan toga i zato još od rođenja postojanja moja duša samo tebe vidi i voli

86

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

VJEČNE DUŠE ti nisi Adamovo rebro niti sam ja Evin plod mi nemamo zemaljski kod sjećanja iako potomcima u gene ostavljamo svoje sjeme mi smo vječne duše nastale u stvaranju a razjedinjene da bismo plodili naša zajednička sjećanja samo su u vrtlogu paralelnosti naši susreti su na rubu materije i uma u sinkronicitetu gdje ni hologram nema važnost gdje isprepleteni pogledom i dodirima zagrljaja znamo tko smo stvaramo tako svoj svijet dva bitka u jednom dahu koji spoznaje čistu ljubav to je naša stvarnost lišena svega ovozemaljskog jer njega zapravo i nema stvorene su samo filmske slike nekog drugog vremena i prostora 87

Zdravko Odorčić

gdje se uz strogost ljudskih načela uzgaja tijelo za rođenje novih duše u tom hologramu mi smo razdvojeni ne prepoznajemo se zbunjeni smo nesretni i nevoljeni prepoznajemo se samo u našem svijetu jer ti si plod mene ja sam plod tebe mi smo jedno drugo rodili i zato smo nerazdvojni i kada nismo zajedno ponekad u toj matrici života prisjetimo se nas ali ako ne zavirimo u dušu zavara nas tijelo koje ljepotom samo prevari oko jer stvoreno je kao izazov za strast i pohotu ljubav duše je negdje drugdje gdje ne broje se godine tamo gdje vodi se čista ljubav

88

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

kad se umoriš od svega otpusti tijelo i umom kreni ugnijezdi se u početak početka znaš gdje ćeš gnijezdo naći ispleli smo ga za nas zajedno

89

Zdravko Odorčić

ŠUTIMO SE ja nisam sudjelovao s tobom u tvojim dječjim igrama i tvom odrastanju ja nisam s tobom grickao nokte pišao po prašini niti vidio tvoj prvi poljubac nisam bio s tobom na maturalnom putovanju niti sam s tobom plesao na maturalnom balu nisam s tobom brijao na prvim noćnim tulumima niti držao glavu dok si prvi put napijena stomak u školjci ostavljala nisam te vidio kako plešeš na brucošijadi nit' sam se divio kapama koje su letjele zrakom u tubi smotanom diplomom u tvojim rukama. i cijelo to vrijeme ja sam strepio čuvao te kao ptića bojao se da svijetom krivo ne zalutaš iako znam da nikada me nećeš povesti ispod ruke i svima ponosno reći ovo je moj čovjek i moja ljubav!

90

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

s drugim ćeš zagrljena gradom biti sretna i rađat ćeš mu djecu možda ću ih vidjeti kao i jednoga dana tvoje bore i sjede kose možda ćeš se okrenuti i vidjeti me kako te u stopu pratim iz nekog drugog vremena šaljući ti poljupce sa suzama mokrog dlana mi smo se zanijekali postojani zarobljeni u bezvremenu šuteći da postojimo oči ti ugledah puno kasnije i samo Svemir valjda zna zašto je to tako!

91

Zdravko Odorčić

JEDNOSTAVNO POSTOJIMO naša imena nisu zapisana ni na jednom kamenu niti se spominju u Božjim knjigama nismo bili nikada zapisani u knjige rođenih niti u bilo koje rodoslovlje oni su pisani poslije našeg rođenja mi jednostavno postojimo tu smo otpočetka kada se duše nisu zapisivale starim perima samo se mijenjamo godinama rađamo i umiremo dok ne odlučimo jednom zajedno otići i ne vraćati se više u ovaj svijet gdje smo i tužni i sretni ali smo najmanje zajedno otići ću kad za to dođe vrijeme kad odlučim više ne vratiti se ti ćeš znati što činiti kad odem ostavit ću ti trag mirisa ljubavi da nađeš me kada za mnom kreneš ovdje ćemo ostaviti samo naše stihove koje smo si pisali i potomke da nas pamte jer u pjesmama će spoznati koliko smo se voljeli a nikad živjeli zajedno nismo 92

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

mi smo čista ljubav svemirom rođena kad odemo ponovo ćemo biti ono prvo svjetlo što upalilo je ljubav i tako ćemo nebom ostati zajedno dovijeka

93

Zdravko Odorčić

SMIRAJ STRASTI I LJUBAVI Umirilo se perje u jastuku Pokrivači uspavali toplinom ruke nam se grijale milinom miris kože udisao sam dok me grlila Naslonila je glavu na moje rame I slušala žmireći Ritam naših srca Uzdahnula je povremeno Udišući duboko naše aure Upijajući moje prste na koži joj U kosi mirisnoj Ponekad bi pogledala U moje oči I tada smo dugo iščitavali naše duše koje smo već davno krvlju zavjeta napisali u noćima nesanice suzili smo sreću i bol znajući oboje da ovo nije naše vrijeme i da nam je svaki zagrljaj vraćanje emocija na početak koji mora biti kraj napio sam se usnama njezinih suza 94

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

koje ne hlape već kao nektar ljubavi postoje u meni da žeđam ih kad je nema otisci još dugo pečate njene obrise na postelji njezinu sjenu sa svojom vežem za bose noge i vučem je sobom jer kada odlazi ne okreće se samo ostavi sjenu da bi se po nju vratila a ja je čekam znajući da će se uvijek vraćati jer ljubav naša jača je od svih odlazaka

95

Zdravko Odorčić

ZASPALI U VJEČNOSTI Na tvom pupku Ostavio sam jezik Na grudima otisak usana Tvoja koža ispisana je Mojim jagodicama Ispod nje vrije i moja krv Uzdasi uhvaćeni u perju jastuka lete sobom kao proljetne krijesnice um pamti stisak tvojih bedara i trzaje tvoga tijela trenutkom vriska kad zvijezde su s neba pale po nama.

U pohoti i strasti Dotaknuli smo snove I vječno zarobljeni Isprepletenih tijela zaspali u njoj

96

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

NE TOČI ME U VENE Ne toči me u vene gladna ogoljele želje srce će se zrncima napiti, zaplesati vrisnuti nad morem zaljuljati jarbol zubima ćeš saće zagristi, med kušati.

Natoči me kao kušnju, pod nepce kapni jezik nek' utrne, riječi tad grlom zašute samo se ukočene usne medom ljubeći slade i uzdignute grudi ljepljivim kapljicama toče.

Istoči me na pupak, tek da kapljicom klizim drhtajem stomaka golicavo nek' kožom tečem na brježuljak nek' ti se putem sretan popnem.

Ne toči me u vene, u njima je moja ovisnost toči me po sebi uz govor zdravice dok padam tek niz bedra bijela što drhte ti milinom.

97

Zdravko Odorčić

NOĆNA VOŽNJA večer u toplini dodira duša trenuci koji ostavljaju vječne otiske u pogledu raširenih zjenica očima padaju prve pahulje klize niz prozor topeći se toplinom u kapljice grad nas zagrlio točno u ponoć dog vozimo se kao da jurimo svemirom probijajući se padajućim snijegom vijugamo ulicama pjevajući naše pjesme padaju nebom semafori i padaju svjetla put osvijetljen samo emocijama sputani kaputima dodirujemo si lica dlanove si ljubimo toplim poljupcima oslobođeni kružimo gradom u još jedan krug pa opet u krug k'o na vrtuljku držeći se za ruke bježimo iz zbilje urušilo se vrijeme u beskonačnost čuvajući ovaj trenutak kako je teško otići a ne ponijeti ljubav

98

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

zagrljaj mirnoće čuva uspomenu mašemo si kroz prozor mašu i prozorski brisači čiste nam poglede svjetla auta kao snop svjetala na pozornici ona se kao balerina poklanja s dlana šalje poljupce jutro za vječnost upija naše duše pahulje stale, ostale nijeme ljubav utkana ostaje samo će kazaljke potjerati vrijeme

99

Zdravko Odorčić

100

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

odlazim jer mi smo sreća i bol ali te u pjesmama pamtim budeš li pamtila pjesme pamtit ćeš vječno i mene

101

Zdravko Odorčić

AKO SE SVEMIR SMILUJE nesmotreno sam izgorio u svjetlosti njenih očiju sagorio u njenom zagrljaju zaluđeni sobom u samo svom svijetu nismo čuli proroka i ovu neizgovorenu posljednju pjesmu kako ljubav prelazi u bol da nesretni ljubavnici ne ostaju prijatelji i da prokleta sudbina nije na ničijoj strani u posljednjoj noći nadmećući se uvredama pucali su i najdeblji konci zapleteni ustima u rubovima usana ubadajući jezicima zadnje emocije oštrinom sablje ljutnje srca na komadiće sjekli zbog čega se raspao i sam svemir za kojeg smo mislili da nas je spajao

102

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

po zidovima je oči ostavljala slikala s njima upijala zjenicama svaki detalj kao da skuplja predmete za muzej uspomena i bila je to jedina zajednička misao u kojoj shvatili smo da sudbina ljubavi postoji negdje drugdje a mi smo samo bili zavedeni greškom evolucije gdje odlasci pokidaju osmicu kontinuiteta prekidajući nit koja nas je trebala odvesti u neke druge svjetove poslije ovoga života u toj noći puknuo je zadnji spleteni konac s kojeg je kliznula potkovica sreće razbijajući se o srce što visilo je oko vrata kao zavjet zbog čega su zvijezde počele gubiti sjaj leptir je noći zauvijek odnio tisuće naših poljubaca

103

Zdravko Odorčić

a mi suzama označili kraj naših dodira sve je to najavljivalo kako će na kraju te noći zemlja crvenom mjesecu zauvijek pokriti jednu nesretnu ljubav dok sam pepelom posipao mudrost padajuće zvijezde skupljale su se na krvavom umirućem nebu koji je pojeo moje oči proždro um i više se ne sjećam jesam li nešto prije zore pucanjem srca u razum umro ja ili je umrla ona na stratištu smo ljubavi zavezali oči pogubili smo je jednim hicem ne boreći se za njezinu nevinost suze su nam prale krvave ruke i tako smo ostali nedužni bez osude 104

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

varamo jedno drugo prikazujući se lažnim slikama kako smo pronašli mir psujući dan prvog pogleda i onaj prvi zagrljaj pogledom u mjesec misleći da samo naše je nebo u vrisku ludila utihnule nam glasnice u prkosu i ponosu obuzela nas šutnja kao pustinjski pijesak tragove brisali smo sjećanja na poljupce što bude sreću u zelenim očima kad duše se dvije spajaju strasnim zagrljajima uzdasima u bojama oreola uvjereni u srodnost duša koje nam je poklonilo samo Nebo sad živi ili mrtvi hodimo sva'ko u svom svijetu ja u nekom čudnom punom izgorjelih ljubavi lutajući u paležu tražim ugasle oči što suhe traže suzu 105

Zdravko Odorčić

a ona moguće živi u svojim svjetovima u koje je otišla zavedena demonima lažnim anđelima bivajući trenom crna ptica tamne strane života što kljuca naša srca mrtvih ljubavnika goreći košmarima nemira a potom čedna djevica suza drugdje se nudeći kao vjetar tražeći strast i ljubav ili je ostala zatočena u svijetu glazbe gongova tražeći svoj duhovni mir čuvajući proživljenu ljubav tko bi ga znao moguće hodamo istim korakom istog broja stopala rubom provalije sva'ko svojom stranom žice ona gornjom, a ja donjom ili drugačije ionako je svejedno

106

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

zdrobili smo oči olovnim nogama razapetim sve od početka postanka zakovali sve portale nekih drugih obećanih dimenzija da se više nikad ne vidimo u mraku nevidljivi mimoilazimo jer smo te noći ugasili svjetlost našeg postojanja razočarani karmom lutamo sklopljenih pogleda kao dva slijepa stranca tražeći da nam na trnovitom putu netko drugi pruži ruku spasa izbavi nas iz tog ljubavnog ludila da svemir zvijezde ponovo uz mjesec prospe i vrati nas u zbilju gdje od dragosti zagrljaja puckaju leđa gdje kazaljke sata opet kucaju jednaki ritam srca odbrojavajući sekunde neke druge sretne ljubavi gdje nećemo biti promašaj ili pokus Neba

107

Zdravko Odorčić

žmireći dugo šutimo nismo smogli snage otvoriti barem jedno oko viknuti u prazninu mraka i ponovo se dotaknuti srušiti sve predrasude nesretne ljubavi da nam i dalje duše na usnama poljupce rađaju ponekad čujem zvuk jazza vrati mi ona lijepa sjećanja o nama ali njene oči i tijelo izmagli zadnja noć rastanka vrijeme je usjeklo žice u krvave tabane zaronjen u sebe gledam dušu kako bez ljubavi kopni krpam rane više me ne bole možda jednom izronjen sa sebe stresem pepeo vratim sva sjećanja naše prohujale ljubavi možda pak disat ću novim početkom oprezan na dodire neke druge pružene ruke 108

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

a stare ožiljke ostaviti kao da nikada nisu bili zaboravljeni u škrinjici uma prekrivene mirisima lipe možda jednom pronađe me ljubav ako mi Svemir oprosti nerazum uma i ludosti srca ako za mene uopće postoji moja srodna duša Ako se Svemir smiluje!

109

Zdravko Odorčić

SMIRAJ U SVEMIRU put života zatvara krug okupan i čist pun ljubavi i smiraja napuštam prošlost vrijeme je pokucati na vrata portala budućnosti i krenuti u ovom svijetu smrt je relevantna prividna iluzija napuštanja tijela sve je završilo ovdje za mene iz uma nestaju sjećanja tvoj lik i emocije koje smo imali u oku ti ostavljam prvi pogled i prvi zagrljaj ludost naše ljubavi sjećanja i tijelo u sjeni dušu nosim sobom s njom te čekam ako me potražiš tamo gdje možemo opet biti jedno

110

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

i doživjeti iznova nježnosti i vrhunce ljubavi u kojima dodirujem kao i nekada tvoje plave boje aure dok zadihana lebdiš sa mnom sjedinjeni u tvojoj vreloj nutrini dlanom se oslanjajući o moja vrela prsa od bola ljubavi samovoljno se ne umire odlazeći ubijam ovu ljubav s njom i tebe ne zato što to želim već zato što tako mora biti živiš zapisana u mojim knjigama u mojoj pjesmi kao spomenik ljubavi trenom mog odlaska spoznat ćeš sve ako si me voljela ali je kasno za povratak sjenom ću prolaziti mimo tebe vidjet ćeš me, ali ja više neću vidjeti tebe znaš gdje ćeš me pronaći samo ostani dosljedna sebe i obećanja kojeg smo si dali

111

Zdravko Odorčić

gutam vrijeme i prostor još samo da mi se oči napiju sunca pogledam te posljednji put kroz krošnje sunčanom zrakom nestajem živ iz ovog vremena bestjelesno dodirujem nirvanu i sretan postajem onaj početak u smiraju svemira ...i nema me ovdje više...

112

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

NAKON DUGO GODINA Eto, ljube moja Prošlo je puno vremena Otkada se lipanj razvukao u godine Topla ljeta su uvijek jednaka Ili pljušti ili je prava ljetna žega.

Svaku jesen i svaku zimu Nekako preživim s pticama Čekajući miris lipa i taj začarani Pogled našeg prvog susreta.

Prošlo je tisuće dana, ljube moja A ja sam nekako ostao začaran U onom procvalom lipnju U kojem smo se voljeli I u kojem smo se rastali.

Stojim bez koraka godinama Ostao sam u sjeni lipe Samo su mi sijeda kosa I bore na licu nekako izraženije.

Tu si još, plešeš uokolo mene Grliš me i ljubiš kao i ja tebe Vrtiš se k'o veseli vrtuljak A ja lunapark koji blijedi Upijajući jesenje kiše i snjegove.

113

Zdravko Odorčić

Ponekad ostavim otvorena vrata Kao nekada kada si mi dolazila Čekajući te u svilenom krevetu Promrzlu od zime, noge su ti i ljeti hladne.

Znam da si dobro, ljube U najboljim si sad godinama Ja, dobro sam, a znam da si i ti dobro Više te ne pazim, čuva te drugi dodir Ljube jedina moja.

Zasigurno imaš već simpatične bore Pokoju sijedu, ide to s godinama Ali držiš se i guraš ovaj život Moraš biti borac i hrabra žena.

Još te, ljube moja, pamtim Onakvu kakva si bila dok smo Lipe zanosne mirisali Drhtali od vrelih dodira I poljupcima mjesec gađali.

Još te uvijek volim kao onih ljeta Pamtim svaki trenutak izdaha poljupca Jedino ne pamtim tvoj odlazak Kao da ga nikad nije bilo, ljube moja.

Ponekad zaplačem, ne zato što te nema Zaplačem jer znam da ljubav postoji Osjetim tu slatku bol, zamagle mi se oči Tješim se da još me kriješ duboko u svojoj duši Kao slatko prokletstvo nesretne ljubavi.

114

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

Naša prelijepa nerođena djeca Naše su izrođene pjesme U njima još živimo, noću ti pišem i čitam Nadajući se da u daljini čuješ moj glas.

Svjestan da zaboravilo me vrijeme Prebrojavam svoje godine I ne znam što još ovdje čekam Stojeći sâm usred ničega Još ošamućen tvojim mirisima.

Više me u duši ne boliš kao prije Samo me ponekad sjećanje trgne.

Zacijelile su rane, ožiljci se vide Kao uspomena jedne prohujale ljubavi.

Vrijeme pojede sjećanja, izbriše ljubav I često naslonjen na mjesec zaboravim Tvoj lik zamagljen u nekim nemirima I zato svakoga dana poželim otići Koraknuti iz svog zarobljenog sna U strasnim ljubavima sve se uskovitla u bijes i mržnju, puno je smrti, umiru i poljupci Ti si preživjela, a ja još uvijek nisam siguran Živim li ili sam na usnama ti umro Poželim vidjeti postoji li ono mjesto Između zbilje i sna gdje smo se obećali Ali me još vuče život, ne da Valjda iz straha da ćeš zaboraviti, drugoga čekati Postoji li uopće gore mjesto vječne ljubavi 115

Zdravko Odorčić

Onaj prolaz u odlasku tik pored samih demona Gdje smo se zavjetovali ponovo naći Ili su to samo moje lude sanje, lažna obećanja Još dok smo se voljeli, jedina ljube moja.

116

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

Ljubav je motiv iz koje se rađa poezija i hvala svima koji su mi bili inspiracija i muza za ovu seriju pjesama o svemirskoj ženi čiju ljubav svi duboko u sebi tiho i spokojno priželjkujemo bila ona stvarnost ili iluzija.

Zdravko

117

Odorčić

Zdravko Odorčić

ZDRAVKO ODORČIĆ rođen je u Osijeku.

Radi i živi u Zagrebu.

Dramaturg je, redatelj, romanopisac i pjesnik.

Urednik je preko 200 književnih izdanja.

Osnivač je KULTure sNOVA u Zagrebu i Radija snova.

Već u drugom razredu srednje škole napisao je monodramu Čovjek, pas i mačka te ju u suradnji s ondašnjom MZ Retfala postavlja na scenu.

Kao student pokušava izdati svoj roman u vlastitom izdanju što su novine oštro osudile te su mu profesori s Katedre hrvatskog jezika savjetovali da piše pod pseudonimom dok se ne slegne prašina, budući da mu je prijetilo i izbacivanje s fakulteta.

Otada piše pod pseudonimom Saša Z. Odorčić sve do 90tih godina.

Otvaranjem Studentskog centra u Osijeku i pri njemu osnivanjem Centra mladih, postaje kazališni urednik te vodi profesionalnu scenu, ali u isto vrijeme pri istom centru vodi i KAMO – kazališni atelje mladih Osijek.

U tom razdoblju piše nekoliko drama koje se izvode u Centru mladih – od Sodome i Gomore, Čerge do kultne predstave 80-tih Paukova mreža koja je punila dvorane u Osijeku, ali i u cijeloj Slavoniji.

Organizira kazališne radionice u kojima su kao predavači bili poznati glumci – od Fabijana Šovagovića, Franje Majetića do Željka Vukmirice.

118

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

Tih godina suosnivač je s još četvoricom kolega Osječkog ljeta mladih, gdje kao kazališni urednik dovodi na gostovanje najbolja kazališna ostvarenja iz regije.

Neslaganjem s politikom vođenja kulturnih programa napušta mjesto kazališnog urednika i osniva novo kazalište Satirikon, da bi krajem osamdesetih na nagovor doajena osječkog glumišta Frane Krtića, osnivača Teatra Veterana, postao umjetnički ravnatelj Teatra.

Umjetničkim ravnateljem ostaje tijekom Domovinskog rata radeći predstave i gostujući po ratištima.

Tijekom Domovinskog rata organizira preko 200 raznih kulturnih i kazališnih aktivnosti u humanitarne svrhe, od ratne ljetne manifestacije Ljeto Gospodnje 91. gdje se igraju predstave, govori poezija, postavljaju izložbe ratnih fotografija, amaterskih dokumentarnih filmova snimljenih na ratištu, do koncerata, ali i gostovanja po njemačkim katoličkim misijama s predstavom inspiriranom Biblijom – I majka Marija je majka, za koju je napisao tekst i režirao, a sredstva od predstave uplaćivao se u fond obiteljima poginulih branitelja Zrinski Frankopan, kao i za, u to vrijeme tek osnovanu, udrugu Udovica poginulih branitelja i mnoge druge.

Predstava je igrana u Hamburgu, Kiel – u i Düsseldorfu, kao i u mnogim mjestima Hrvatske u vrijeme rata te je odigrana preko 200 puta.

Kao zahvalu, Teatar veterana dobiva Povelju za rad u ratnim uvjetima koju dodjeljuje Hrvatska radio televizija i Društvo dramskih umjetnika Hrvatske.

Donošenjem novoga Zakona o kazalištu osniva 1993. godine prvo privatno kazalište u Hrvatskoj pod nazivom 119

Zdravko Odorčić

Županijska kazališna scena, ali ustrojem županija mijenja ime u Privatno kazalište.

Osnivanjem privatnog kazališta surađuje s tada mladim kazališnim akademcima, danas eminentnim glumcima poput Sandre Lončarić Tankosić, Nele Koczish, Hrvoja Barišić, Tatjane Bertok Zupković, Krešimira Mikić do Saše Anočića.

Svoje predstave je i režirao te surađivao s nizom velikana hrvatskog glumišta poput Fabijana Šovagovića i Pere Kvrgića do Marije Kohn, ali i glumcima mlađe generacije kao što su Velimir Čokljat i Goran Grgić.

U Belom Manastiru 2007. godine osniva pri Kulturnom centru Gradsko kazalište BeMa koje je radilo dvije godine, gdje je okupio glumačku ekipu i režirao predstave.

Uradio je nekoliko kazališnih dramatizacija te iste režirao.

Ustrojio je privatnu televiziju TV Osijek Plus početkom Domovinskog rata i bio njezin urednik.

Na online Radio Mačkamama uređuje i vodi popularnu emisiju ljubavne i erotske poezije.

Napisao je scenarij i režirao dva dokumentarna filma s tematikom Domovinskog rata za istu televiziju, koja su, nažalost, nestala u vihoru rata.

Mirna reintegracija odvodi ga u Baranju u mjesto Bilje nadomak Kopačkog rita – 5 km od Osijeka. U Bilju gdje je trajala obnova uspijeva se dogovoriti s lokalnim vlastima

120

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

da pokrenu rad Kulturnog centra, gdje postaje ravnatelj u Hrvatsko-Mađarskom kulturnom centru.

Osim obnove same zgrade centra, pokreće i kulturnu obnovu osnivanjem KUD-a, Galerije te pokreće izdavanje knjiga, kao i nekoliko manifestacija koje su danas već tradicionalne, kao što su Međunarodni etno susreti – treća po veličini etno manifestacija u Slavoniji i Baranji.

Godine 2007. javlja se na anonimni natječaj Matice hrvatske u Osijeku, gdje mu roman Lega, ne kužiš ulazi u uži izbor te mu iste godine Matica hrvatska tiska roman koji je polučio dobre rezultate, a i dan danas se traži kao štivo za čitanje.

Također, Matica hrvatska mu 2010. godine tiska i knjigu od pet drama pod nazivom Pet drama te kasnije slijedi još nekoliko izdanja poezije i kratkih priča.

Kako lokalna politika 2011. godine ukida HrvatskoMađarski centar, napušta Osijek i seli se u Zagreb gdje osniva Kulturu snova – udrugu za promicanje kulture.

S osnutkom kreću i Zagrebačke večeri poezije kroz koje su na svojim nastupima prošle stotine pjesnika te tako povezuje ljude.

Uz Kulturu snova pokreće i online radio Radio snova koji radi 24 sata te u sklopu iste pokreće nakladničku djelatnost u kojoj je do sada izdano preko 210 naslova raznih sadržaja, a najviše poezije.

Pri Kulturi snova pokreće i Kazalište na dlanu čije su predstave igrane u KCM u Mesničkoj 12 te manifestaciju Poezija na dlanu pri kojoj organizira More na dlanu u Puli i Rovinju, ali i Dubrovnik na dlanu u Dubrovniku, Slavonija na dlanu u Osijeku, Split na dlanu u Splitu, 121

Zdravko Odorčić

Zagreb na dlanu u Zagrebu te Sarajevo na dlanu u Sarajevu. Isto tako organizira i manifestaciju Valentinovo za Dan zaljubljenih, kao i Svim na zemlji mir veselje u vrijeme Adventa.

Bio je voditelj i urednik TV emisije Zagrebačke večeri poezije koja se prikazivala na Jabuka TV. Gostovao je na mnogim radijima i u TV kućama u Hrvatskoj i šire prenoseći kulturnom riječju mir i toleranciju, osobito na ovim nemirnim prostorima.

U Kulturi snova okuplja preko 260 službenih članova, ali i simpatizere kojih ima vjerojatno još toliki broj iz raznih dijelova svijeta koji na razne načine surađuju s Kulturom snova.

Pjesme su mu prevođene na slovenski, makedonski, romski, hebrejski, arapski, mađarski, bugarski, češki, malezijski, talijanski i engleski jezik. Član je Društva dramskih umjetnika Hrvatske, Matice hrvatske i mnogih drugih kulturnih asocijacija i udruga.

Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, kako za svoj umjetnički rad, tako i za društvenu angažiranost, gdje preko kulture spaja ljude i tako se bori za mir i toleranciju u svijetu.

BIBLIOGRAFIJA: 1. LEGA, NE KUŽIŠ, roman, Matica hrvatska 2007. g.

2. PET DRAMA, drame, Matica hrvatska 2007. g.

3. KORAK DO RAJA PAKLU IZMIČEM , zbirka poezije, Auxilium Osijek 2012. g.

122

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

4. ĆUTIM TVOJE ŠAPUTANJE, zbirka poezije, Naklada Semafora Zagreb, 2013. g. (ista izlazi u srpskom i slovenskom izdanju) 5. LJUDI SE KIŠOM MIČU, zbirka poezije u prozi, Kultura snova Zagreb, 2013. g.

6. ČUVAM TE ISPOD KOŽE, zbirka poezije, Kultura snova, 2015. g.

7. AVANTURE MIŠA MIŠE, dječja slikovnica, Kultura snova, 2015. g.

8. POEMA O LJUBAVI i druge pjesme o ljubavi i bolu, Kultura snova, 2016. g.

9. SRCE U SVEMIRU, Kultura snova, 2017. g.

IZVOĐENE DRAME I MONODRAME: 1. Čovjek, pas i mačka, monodrama, 1972. g.

2.

SODOMA I GOMORA, drama, 1981. g.

3. ČERGE, drama, 1982. g.

4.

PAUKOVA MREŽA, drama, 1983. g.

5.

I MAJKA MARIJA JE MAJKA, monodrama, 1990. g.

Ista je snimljena i kao TV predstava 6. Čuvaj mi sina na Nebesima, monodrama, 1993. g.

7.

Muke jednog postolara, dječja komedija, 1995. g.

Ista je snimljena i kao TV predstava 8. Na vrhu igle, drama, 2007. g.

9. Zatvorske cimerice, drama 2016. g (čitanje drame s glumcima) u KIC-u Zagreb

123

Zdravko Odorčić

nenadano ti svemir daruje zabranjenu ljubav i sretan se razliješ u njezinim očima ne mareći koliko će to kasnije boljeti ali se ne kaješ jer ste se dušama voljeli

124

ČEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

KAZALO

Zdravko Odorčić

125

Zdravko Odorčić

ISBN 978-953-8306-10-5 126

ÄŒEKAM TE U SMIRAJU SVEMIRA

127