Voditeljice: Vesna Jukić-Oštrek i Nada Vučičić U gostima: Nataša Butinar (Italija), Luca Cetinić (Split), Đoko Erić (Njemačka), Ivan Koprić (Zagreb), Lean Radić (Rijeka), Nada Vučičić (Split)
Lipanj 2020.
PJESNIČKI PROJEKT TRSTIH (međunarodno virtualno izdanje)
Umjetnička fotografija: Jasenka Rogić Roguljić
NATAŠA BUTINAR Rođena je u Rijeci 1971. U 90-ima se preselila u Italiju gdje i danas živi. Godine 2016. objavila je zbirku dvojezičnih pjesama Bijeli slon, a 2019. izlazi iz tiska Tihi čuvar. Njezine pjesme dio su brojnih antologija, uključujući prestižnu Antologiju suvremenih balkanskih pjesnika koju je objavio LietoColle 2019.
RATOVANJE Vodim rat sa svjetlom jer nas je oslijepilo, izgara u orbiti očna jabučica kako bi napravila mjesto stršljenovom gnijezdu. Ratujem sa svakim dobrom jer nas je ogolilo, a nije ponuđen niti jedan kaput u ispruženim rukama drugih, ako ništa drugo, pokazni prst i smijeh. Moram ratovati protiv ljubavi jer nas lišava razuma, pijani od nje ne primjećujemo da je konus sjene sve duži i da tlo po kojem hodamo znoji krv koju smo izgubili.
OGLEDALO “Ogledalo, ogledalce moje, reci mi, na svijetu najljepši tko je?”
Ti si, djevojčice, iz mojih prohujalih vremena, ogrebenih lakata i koljena, ti koja žudiš visinama u krošnji trešnje skrivena. Ti si, prijatelju iz djetinjstva, što čekaš me na rubu livade, krv Druida i Illira u našim venama teče, ti si, na nebu naših snova blijedi mjeseče.
Ti si, djevojko što koračaš smjela u susret Narcisu koji te odbija pa sada samo tvoj glas među riječima traži spas od samoće. Cvokoće Starost u zrcalu. No čemu? I ti si lijepa kada postaneš slijepa , kada vlasi tvoje srebro zvijezda prisvoje i u snu iz mladosti nastavljaš živjeti u ogledalu nekom ljudskom. Ne, nije grehota, ogledavati se tokom života.
LUCA CETINIĆ Rođena je 1954. godine u Tijarici. Školovanje i život nastavlja u Splitu, gdje živi i danas. Prije prvog rođendana preboljela je dječju paralizu s teškim i trajnim posljedicama. Luca je slikarica, pjesnikinja, esperantistica. Objavila je dvije knjige, i to: Ti možeš sve i Nepripadajuća.
OPROSTI ŽIVOTE
Izišla sam na vjetar, na balkon širine jedan metar, još jednom u danu ovih mjeseci zatvora. Očekujem da mi glavu raspuše, da mi suze posuši. Pilulu šarenu sam popila zbog košmara i teških misli, kako bi dušu uspavala u vlastitoj dolini beskrajnog jada. Dovest ću kraju još jedan dan besmisleni, kao zahvalu što me čuvaju ovako revno, a samo sam broj velikog stada. Svoje radove poklonit ću prijateljicama i prijateljima milim, da u nekom slapu ili cvijetu ponekad sretnu mene. Nemam vam ja velika djela niti vrijednosti, tek netko ih kupi za cijenu boje i kista, ostali bi stali u red dok dijelim, onako iz mira čista. Hrpicu materijalnih bezvrijednosti, ostavit ću čistačima uz vrećice za smeće. Svu preostalu ljubav ću prosuti u ovo tužno proljeće. Tijelo će pepelu poći. U tragovima vjetra i kapima kiše, tek bit će zapisano postojanje moje u šaci punoj pijeska, na rubu pustinje života. U pjevu neke pjesme ostati će moj sluh. U zidovima bit će tragovi moje energije, da pazi na buduće stanare. I Život će krenuti dalje, uvjeren u pobjedu. Djeca će i dalje igrati svoje nove igrice, a htjeti još više imati, i imati… odrasli će i dalje raditi, i dalje juriti za poslom, za zabavama. Smijeh će odzvanjati u lijepim, bogatim i u siromašnim kućama. Suze će roniti prebijene žene, a silovana djeca će i dalje patiti. Ratovi će se voditi pod palicom globalno moćnih razvratnika. Blizu i daleko, gladnih će i dalje biti, znanstvenici će nove izume iznjedriti. Nastavit će se šarenilo života, od ljepote i od ružnoće satkana. Rasti će prekrasno cvijeće u prilagođenim uvjetima, ali i ubojito trnje, posve nekontrolirano. Bit će i na dalje kako kome, kao što uvijek i bilo je. Oprosti Živote, ja ti ništa ne mogu dati, ne mogu popraviti, ne mogu zaliječiti. Evo me, još jednim iskorakom na mali balkon, uz dim cigarete i pogled. Pogled mi nestaje u daljini, u osjećaju nemoći… Važno mi je samo izdržati, ljudskim stvorenjem ostati. Tek toliko, dok budem hodala kao živi mrtvac, da ostavim dojam života, da se ne požalim, jer svrhe nema (ionako odgovore kako svima je isto). Važno mi je i osmjeh zadržati, još malo… još malo. Samo da nikoga ne dotakne moja tuga i lom. Kome još treba slušati tuđi jad, pa da mu pokvari dan?! Oprosti mi Živote. Ja ti ništa ne mogu dati, ne mogu ništa niti uzeti, jer eto: „Siroti mrtvac ja sam koji u se ništa od svijeta ne može da prima…“ (13.05.2020.)
GOLUBICA Bila jedna golubica bijela Alʼ bez krila život provodila Davali joj i hrane i vode Ona stalno htjela do slobode Snivala je kako gnijezdo svija Dragome se pod krilo uvija Gledala je sunce i oblake Osjećala miris kiše svake Što se krije u krošnji stabala I zašto je rosa jutros pala Kakvo sunce u visini grije Što se tamo iza brda krije
Ljudske ruke njegovale pticu Pružala je osmijeh svakom licu Davali joj i jesti i piti Alʼ slobodnom nije mogla biti Sanjala je, dosanjala nije Kako sunce nad oblakom grije čekala je u strepnji i nadi ne shvaćajućʼ što joj sudba radi A samo je htjela do slobode
ĐOKO ERIĆ Rođen 1959. u Bukviku kod Brčkog, gdje je završio gimnaziju. Zagrebački je student i slavonski zet. Od 1992. živi u Njemačkoj i radi kao restaurator u jednom arhivu. Poezija mu je bila mladenačka ljubav koja je ponovo zadnjih godina procvjetala na facebooku.
Ovo je moj dug nezaboravnoj Tinovoj Fisharmoniki još od gimnazijske lektire http://www.klubputnika.org/zbirka/puto skop/3829-fisharmonika-ujevic
MJESEČARI
Koračali smo putem dugo tražeći obećanu dugu spazismo kasno da nismo drugo do uznici što šeću u krugu Kad harmonika vrisne iz ugla u krčmi staroj pored ceste sjedište mira rasiječe tuga i riječi naše zamijene geste Usred pijanstva magle dima kad nas obuzme sveta šutnja u našim mutnim pogledima višeg života zasja slutnja Oslobođeni od svih stega dok se tako gledamo nijemo mi iz grobnice našeg ega u samu pjesmu uskrsnemo
DJECI Brodovi vaši plove hitro Jedrima punim ispod zvijezda. Kad bura krene bācite sidro U rodnog doma topla gnijezda
Opet ćemo se nekad sresti. Kroz vrijeme stara veza radi. U boji oka, u istoj gesti Dječice vaše, unučadi.
Juče u krilu nam zaspali. Ko ima srca da vas budi? U snu ste tajno odrastali. Danas vi ste veliki ljudi.
Kad ne budemo više s vama, Iznenada se sjetite živo: Tako je voljela naša mama! Tako je tata naš kazivo!
Idete, svjesni svoga puta. A hladan vjetar kada duva, Komad djetinjstva ispod kaputa, Nek vam se nađe da vas čuva.
Ćuteći tada, tihi, sjetni, Iako razum slutnju priječi, Mi ćemo kraj vas neprimijetni, Slušati vaše drage riječi.
Nemojte biti sudije prijeke Za naša životna saplitanja. Ljubav je za vas bila uvijek Veća od našeg skromnog znanja.
Brodovi vaši plove hitro Jedrima punim ispod zvijezda. Kad bura krene bācite sidro U rodnog doma topla gnijezda.
IVAN KOPRIĆ Rođen je 1965. u Vrbovcu, redovni profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik Instituta za javnu upravu. Autor, suautor i urednik je više od 30 knjiga, preko 130 znanstvenih i dvjestotinjak stručnih radova. Objavio je knjigu poezije Hologrami nade (izdanje Meandar media i Avis Rara Studio, Zagreb, 2019.). Izabrane pjesme su iz neobjavljene zbirke Intergalaktički peljar koja je u pripremi za tisak.
ZELENO-PLAVI SPOJEVI U LJUDIMA
Tvoje je more plavo, kaže mama Moje je more zeleno, beskrajno. I ljepše je i bogatije od tvojeg mora. Šutim, slušam njezino mirno srce Kako proviruje između usana I gledam ruke što joj se miču Miješajući zrak u ritmu bolesti. Znaš, kad gledaš iz zraka na Bahamima Uski pojas Glass Window mosta spaja Blagi zeleno-plavkasti zaljev Eleuthera I duboki tamno plavi Atlantik, pričam joj. Ona šuti zagledana u oblak zelene lipe Nevoljnim pokretima vrti glavu i usne, Očne bjeline su joj široke, umorne i teške. Ne znam, ali lipa će baš skoro cvasti. Mogli bismo brati cvijet i sušiti ga, Sjećaš se kako si volio piti čaj od lipe?
Šutimo razmišljajući o našim morima Koja nas obuzimaju mirisima i bojama. U jednom svi stvorovi šute i gutaju se, U drugom ptice, nesvjesne prolaznosti, Lupkaju, zvižduću i cikću slažući melodije Kojima spajamo naše dvije filmske trake U razgovor koji ne daje posebne nade, Ali ni ne traži slaganje, ni ikakve žrtve. Valjda će lipa preživjeti iduću zimu, Kaže mama. Možda ću i ja, dodaje. Hoćeš, s gospodinom Parkinsonom, Šalim se ja. Ona šuti, zagledana, Pa se osmjehne i okrene k meni: Moje je more ljepše od tvojeg mora.
GEA, SVIJETLA I TAMNA
Vjerujte, dok kasno navečer Na ruti od sedam kilometara Tijekom stotina iteracija hoda Masu od 86 kilograma Ustrajno naginjem u ritmu Lijeva - desna Lijeva - desna Lijeva - desna Puninom ravnih tabana Osjećam udaranje valova U vodama Pacifika Sa suprotne strane Kugle Stopim se sa stazom Razmjenjujući energiju nožnih udaraca Za tvrdi otpor zemljane podloge Nerijetko na putu čujem Zemlju Kako u unutrašnjosti šumi i krcka Stenje i bijesno se sudara i mrvi Crveni i u sebi gori u vreloj krvi Pa se hladi bućkanjem nafte a Žeđ zalijeva morima pitke vode Skrivene između kamenih ploha
Kad skrenem s redovne staze uvijek Pod stopalima vidim obrise tvoga lica Isklesanog u dubokom reljefu tla Preplašeno vrisnem i stanem ukopan Ne volim kad te gazim po licu Ne volim kad prljave đonove brišem O njegovu bjelinu koju mi sama nudiš O tamnu stranu kose koju rado daješ O ruke koje u molitvu za nas sklapaš Poskočim, preskočim i odskočim Dok tvoje lice subverzivno podlijeće Pod čeličnu strukturu mojih koraka Smiješiš mi se iz dubine blata i trave Podnosiš me strpljivo poput Joba Ne znam jesi li živa, tu na rubu groba
Saginjem se k tebi da provjerim iluziju Lice ti se udaljava, pokušavam perkusiju Smiješiš se svijetla i tamna u noći Nestaješ u zemlji kad se primaknem
I zapitam te glasom suosjećajnog vola Odakle ti, moja svijetla i tamna ljubavi I možeš li podnijeti moju masu, bez bola Idemo li pješke ili uzimamo nebeska kola Legnem u blato i vodu Glavu zabijem u opojnu zemlju Košulja mi se natapa bȏlju Ustrajno me koriš Riječju me moriš Rukama moliš Kad na kraju dignem svoje lice iz blata Puno je prašine i zemlje Smeđe, svijetle i tamne Odlazim u svoj dom Oh Gea, Gea Tvoj skriveni lik Svijetao i taman Plače u zrcalu
LEAN RADIĆ Rođen je jednog sumornog petka, trinaestog dana u svibnju 1977. u Rijeci. Sve ostalo o njemu pronaći ćete u lirici njegovih pjesama.
TVOJE SRCE, SULAMKA. Zajedno s kamenjem satovi noći spuštaš zmije pored svojih nogu; spusti i mene dok sjaje ti oči grijehom se posipamo dok služimo Bogu. Opjevali smo krivi svijet (gledajući čovjeka koji kasni za svojim koscem.) Tvoje srce, Sulamka.
Smrt nek' svira pod zemljom s nama hodamo dugo, težak je korak brojiš godine crna i sama grob je dubok, a badem gorak. Ja, ja kopam i gledam te kako pakao bacaš Sizifu u krilo.
Tvoje srce, Sulamka. Prstenasto nebo, ti ležiš na oblaku jedna smrt živa i posuda snova pogledaj, pepeo blista u mraku otrovna trešnja prepuna plodova. Opiši me, pored sjajnih ogledala (skupljamo vrijeme koje je netko zaboravio.) Tvoje srce, Sulamka. Stojimo sami divlji i goli i naš je bitak nebeska zamka ja nisam onaj koji te voli sačuvaj srce za drugog, Sulamka. ... i Bog ga stvori, Salomona.
ONI NOSE GROB Oni nose grob težak poput mraka. Ponedjeljak. Utorak. Srijeda. I četvrtak je već tu, oni nose i nose. Petak. Tamo u mraku nose grob (težak poput istog mraka.) Vrijeme sporo prolazi vrijeme je Zauvijek. Subota. Niti je lakše, svjetlije? (Čak ni to.)
Jedan korak drugi ga slijede (tisuću koraka) a Mjesec ne pomaže. Nose grob težak poput mraka. Nedjelja. Gola kao kost. Oni nose grob ovdje - kraj smrti; svaki u svome danu.
NADA VUČIČIĆ Rođena u Splitu gdje i živi dugi niz godina. Piše poeziju i prozu. Amater je slikar i pričalica. Poeziju je oživjela, osim na facebooku, u četiri zbirke poezije i zbirci priča Tko je kriv – male priče. Nagrađivana je za pjesme i kratke priče. Sudionik je više izložbi, što samostalnih što zajedničkih. Ilustratorica je naslovnica knjiga drugih autora.
DNEVNIK IZOLIRANE
Julia Cameron u knjizi „Umjetnikov put: duhovni put oslobađanja kreativnosti“ daje uputu: „Svako jutro ispisati tri stranice onim što vam padne na pamet. Važne su tri stranice, a ne i ono što zapisujete.“ Radila sam to jednom dva, tri dana, i ... dosadilo mi, ubrzo. Moje neoslobođeno čeka. Umjesto ono: radila, bila, srela, čula, vidjela... kod mene bi se svelo na prazna mudrovanja i zaključak da svi ostali to rade puno bolje. Jutros zapisujem po savjetu voditeljice Cameron: Danas je taj dan. 24. ožujka 2020. godine Prošao je onaj iz 2019. godine. Ono što prođe ne može se vratiti, jasno. Prošla je i nedjelja prije dva dana kada je u 6:25 sati potres snage 5,5 stupnjeva po Rihteru tresao i rušio Zagreb. Corona virus i dalje se širi. Smrt u rano nedjeljno jutro odvodi nevinu djevojčicu na vječni put. Izolaciju krše nesavjesni. Ne voze autobusi, avioni, željeznice... Nema... Pijem gorku kavu s okusom limuna. Jesam li budna? Tko ispisuje stranice vježbe? Zaspala sam noćas uz TV i samo nastavljam gledati neki horor. Snijeg pada! Gledam film, sigurno. Proljeće je kod nas. Trešnje su procvjetale. Mala Cesarićeva voćka. Sanjam, sanjam i dan 2019. u ožujku. Ne mogu ga copy pastom prenijeti. Look up...look at me...
Dani odlete kao ptice. U nepoznato. Sve ima kraj i početak. Pretvaram se i pričam, pričam. A znam da pretvaranje oduzme nešto i probudiš se na kraju jednog dana i shvatiš da si sam. Križam pretvaranje. Potezi olovkom oslobađaju dušu. Otkuda bol u grlu da tjera suze na oči? Kapi! Jesam li nesvjesnom radnjom ukapala kapi u oči? Stavljam ih 3-4 puta tijekom dana. Zapela sam u mrtvom prostoru voleći tišinu. Eto mi sad ljubav za tišinu! Stan je mrtav. Zgrada, u kojoj je stan, mrtva je. Gledam kroz prozor. Auta na parkiralištu ne bruje. Nema ljudi. Sve je bez zvuka. Bez pokreta. Jutros i bez cvrkuta. Tresem se. Je li u priči Pale plakao kad je otkrio da je Sam na svijetu? Ne sjećam se! Mozak je izbrisao. Uvijek briše krivo, ono što bih pamtila. Ostavi, za sjećanje, bol i tugu. Budna sam. Ne sanjam. Učiteljica Cameron je u pravu! Riječi vladaju s našom kreativnosti. Oslobađaju nakupljenu bol.
MI Činilo se nestvarno. U prigušenom svjetlu i žamor ljudi izgleda nestvarno. Činio si se dobro. Činila sam se i ja. Okruženi ljudima i razgovorom drugih. Nama riječi nisu potrebne. Nama samo oči pričaju razumljivim jezikom. Riječi su nam neprijatelji. Srna i tigar. Tigar i srna. Najčešće i bez opravdanja glađu. Više kao draž lova. Do istrebljenja. Jesmo li nevješti lovci? Puštene zvijeri iz Zoo-a pa se ne snalazimo. Učimo vratiti instinkte. Nosimo li lov u krvi? Ja sam za daleke galaksije. Putovanje brzinom svjetlosti. Što ću reći Malom Princu? Pretvaraš se u vuka i zavijaš. Crna rupa mi usisava utrobu. Usisava me brže zvijezda. U prasku me vraća. Skupljam se iz krhotina. Lijepim zemaljskim ljepilom. Ne razumiješ. Ti si vuk Vođa čopora. Vatra postojanja. U naravi nježnost svemira sakupljena u kapi vode. Davno, davno, bez riječi.
JASENKA ROGIĆ ROGULJIĆ Rođena je i živi u Splitu, njezinom umjetničkom izvoru iz kojega crpi svoju neprikosnovenu inspiraciju i golemu kreativnu energiju. U jednom trenutku bavljenja umjetnošću, pjesnikinja Jasenka je s riječi prešla na svjetlost kojoj nije mogla odoljeti i taj sjajni trag ne pretočiti u fotografiju. Njezina fotografija savršeno je kadrirana, nesputana, živopisna, puna raskošnih boja. Foto-aparatom zapisuje stotine trenutaka, pripovijeda priče iz davnine, bajke, čak i one koje riječju još nije dotaknula…
Gradska knjižnica Marka Marulića Split www.gkmm.hr