Smij kroz suze

Page 1





Zahvaljujemo se Ministarstvu kulture RH, gospodinu Žarku Kovačiću i izdavačkoj kući Profil. Bez njihove podrške i svesrdne pomoći objavljivanje ove knjige ne bi bilo moguće. Posebna zahvala kolegama iz Etnografskog muzeja u Splitu, koji su nam ustupili dio materijala iz muzejskog fonda za potrebe grafičkog opremanja knjige.


Bibliotheca Spalatina Knjiga 2 Ivan Kovačić: Smij kroz suze Nakladnik Gradska knjižnica Marka Marulića Split, Ulica slobode 2 Za nakladnika Elli Pecotić Glavna urednica Elli Pecotić Uredništvo Elli Pecotić, Nada Draganja, Mladen Đikić, Ivana Salvador, Tomislav Staničić Fotografije Arhiv GKMM, Etnografski muzej Split, Žarko Kovačić, Tomislav Unušić, Ante Katunarić, Tomislav Staničić Lektura Nada Draganja Oblikovanje i grafička priprema Tomislav Staničić Digitalizacija tonskog zapisa, tonska obrada i mastering za CD Mladen Đikić Tisak Profil International d.o.o. Tiskanje dovršeno 2010. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske Gradska knjižnica Marka Marulića Split, 2010. © Sva prava pridržana

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.163.42’282-94 KOVAČIĆ, Ivan, književnik 1897-1981 Smij kroz suze / Ivan Kovačić. - Split : Gradska knjižnica Marka Marulića, 2010. (Bibliotheca Spalatina ; knj. 2) Str. 173-189: Tumač manje poznatih riječi i izraza. - Bibliografija. ISBN 978-953-55655-9-8 130813007

ISBN za elektroničko izdanje: 978-953-7753-00-9


Ivan Kovačić

Smij kroz suze

Split, 2010. Gradska knjižnica Marka Marulića


G

radska knjižnica Marka Marulića u Splitu dobila je na čuvanje dio rukopisne ostavštine Ivana Kovačića,

zahvaljujući velikodušnoj i hvalevrijednoj gesti njegova sina Žarka Kovačića. Obradovani količinom zapisa, duboko svjesni njihove dokumentarne, jezične i umjetničke vrijednosti, odlučili smo dio materijala i objaviti. Zbirka je to predaja, anegdota i događaja, niz životnih i etnografskih crtica koje se odlikuju bogatstvom pojedinosti u prikazima nekog drugačijeg Splita s kraja 19. i početka 20. stoljeća, koji je brojio 18.000 ljudi i obuhvaćao prostor od Varoša do Lučca i Manuša. Pripovijetke za koje smo se odlučili u ovoj knjizi objavljuju se po prvi put u svom izvornom obliku, upravo onako kako smo ih našli u autorovim zapisima. Pripovijetke Stari Split, Moj

dvor rod i kuća te Svečanost otkrića Velog križa u vrju Merjana objavljene su u knjizi Smij i suze starega Splita (1971), ali u redigiranom izdanju Radovana Vidovića i bitno se razlikuju od izvornog Kovačićevog zapisa. Upravo činjenica da se po prvi put objavljuje originalni tekst ovog poznatog i priznatog autora, baca drugačije svjetlo na čitav njegov opus. Kovačićeve pripovijetke, pored svoje nesumnjive literarne vrijednosti zasigurno su i riznica podataka kod izučavanja „težačkog“ Splita, ali i nadasve vrijedan filološki izvor splitskog dijalektnog govora. Detaljnu jezičnu analizu Kovačićevog izvornog teksta sačinila je Dunja Jutronić u svom Pogovoru ovoj knjizi. Kovačićevi tekstovi doživjeli su tek minimalne lektorske intervencije koje ne zadiru u jezičnu strukturu. Korekcije se odnose samo na tiskarske i pravopisne pogreške koje otežavaju razumijevanje. Otklonjene greške sastoje se uglavnom od zamjene pojedinih slova (fradid - pradid), pogrešno napisanih velikih i malih početnih slova (španjolica – Španjolica sa značenjem Španjolka). Također, 4


rastavili smo one riječi kojima se u izvornom obliku nije razumjelo značenje (jepropis – je propis) te kurzivom i navodnim znakovima označili upravni govor. Sve ostalo je izvorni tekst u kojem poštujemo čak i svojevrsnu autorovu jezičnu nedosljednost. Radi lakšeg razumijevanja teksta, poglavito čitateljima kojima splitski govor s razmeđa stoljeća nije odviše blizak, sačinili smo Tumač manje poznatih riječi i izraza. Nije nam bila namjera konkurirati brojnim rječnicima splitskog govora. Željeli smo tek na jednom mjestu čitateljima dati neka objašnjenja (pronađena u korištenoj literaturi) kako bi zadovoljstvo čitanja bilo što potpunije. Posebna zanimljivost ove knjige je zvučni zapis, kojeg je 1964. godine snimio sam autor. Snimka Kovačićevog čitanja vlastitog teksta, koju javnost do sada nije imala prilike čuti, ostavljena je bez naših intervencija. Prebačena je sa magnetofonske trake na suvremeniji medij. Razni šumovi, kao primjerice zveckanje tanjura, kašljanje, potiho došaptavanje ukućana… namjerno su ostavljeni, upravo zbog autentičnosti i vrijednosti originalnog dokumenta. Ivan Kovačić čita svoj tekst onako kako ga je pisao, iskreno, jednostavno, dosljedan sebi i svom britkom humoru koji mami smijeh, ali i suze. Ova činjenica ponukala nas je da naslov knjizi ostane onaj koji je sugerirao sam Kovačić, SMIJ KROZ SUZE, podsjetnik i uspomena na jedno vrijeme koje je iza nas, ali koje je ostavilo neumitan trag na naše danas, moguće i na naše sutra.

Uredništvo

5



Grad na poÄ?etku 20. stoljeća



Kovačić Ivo

I

vo Kovačić rodio se godine 1897. u siromašnoj kući čestite težačke obitelji Kovačić u splitskom Velom Varošu. Svršivši pučku školu, gdje je naučio čitati i pisati, započeo je mučan težački život, obrađujući skupa sa ostalim članovima obitelji ono malo vinograda što su ga posjedovali. Godine 1915. kad je Italija stupila u rat, bio je pozvan pod oružje i nakon par mjeseci bačen je na talijansku frontu, na kojoj je ostao skoro godinu dana, sve dok nije dezertirao i prebjegao u Italiju. U Italiji su ga držali kao zarobljenika čak i poslije svršetka rata, dok koncem godine 1919. nije pobjegao i dospio u Trst, gdje se nakon vrlo teških dana, napokon ukrcao u jedan šoltanski trabakul i vratio u Split. U Splitu je radio u polju i bio je lučki radnik, dok mu godine 1921. nije uspjelo da kao listonoša stupi u službu Pošta i telegrafa. Da bi postao zvaničnik, Kovačić je privatno učio dva razreda građanske škole, pa je tako naučio dobro čitati i pisati. Počeo je čitati i razne knjige, pa mu je tako dospio ruku i Slom od Emila Zole. Ta knjiga mu je dala poticaja, da sam pokuša napisati svoje uspomene i doživljaje iz rata. I tako je napisao opširan roman u dva dijela: U ratu i zarobljeništvu i Svjetski rat. Ova je knjiga vrlo interesantna. Roman je doživljen, pisan vlastitom krvlju, iskreno od početka do kraja. Kovačić je talenat, koji umije vrlo dobro promatrati i vrlo lijepo pisati i ispričati što je vidio, čuo, osjetio i doživio. Nema artističkih izmotavanja, sve sami goli njegov život, tvrdi uvaženi Ljubo Wiesner. Njegov roman bi trebalo nešto malo jezično dotjerati i onda objelodaniti. Za našu književnost bi to bila mala senzacija. Kovačić inače još uvjek je u službi. Pjeva pjesme i piše uspjele novele. Na njemu se žalibože primjećuju posljedice rata.

Ova recenzija o mojem pisanju napisana je od dr. Ive Tartaglie, glavnog urednika Hrvatskog glasnika u Splitu, prigodom štampanog odlomka U ratu i zarobljeništvu, koji je izašao kao božični prilog za godinu 1938. 9


Iz obiteljskog albuma...




Predgovor

Č

itanje je postala moja strast od onog dana kada sam naučio u školi abecedu. Da je tada u našoj kući bilo dobrih knjiga i romana, recimo kakvi

sveznadar ili enciklopedija, kako to ima danas, moglo je nešto od mene biti, ali cijela „biblioteka“ naše kuće sastojala se je od dvije crkovne knjige Jutarnjaka i

Ščaveta (iz kojih je moj otac kao crkveni pjevač pjevao epištule) i školske knjige koje sam od početka do kraja pročitao po nekoliko puta. Knjige za čitanje sam tražio po susjedstvu, ali najviše što bih našao, bili bi molitvenici, a ostalog malo i ništa. Genovevu, Kalendar, Danicu i Pjesmaricu Kačića iz koje je pjevao preko zime, dnevno, barba Ivan Patrijarko iz istog dvora i još po nešto slišnog. Idući po gradu čitao bih table, reklame, tako da ni jedna tabla od raznih dućana nije ostala od mene nezapažena i sve ono što bi slučajno upalo u moje ruke. U školi bio sam dobar učenik i prošao 6 razreda sa vrlo dobrim i dobrim uspjehom, ali treba reći istinu, nikada nisam shvatio gramatiku, i ako bi „nabubao“ i povoljno učitelju odgovorio. Nju ni u starijim godinama nisam naučio i to je u mojoj pisaniji jedna velika moja manjkavost i zapreka. Pišem više po „uhu“ nego po redu i znanju gramatike. Pošao sam mlad na front i upao u zarobljeništvo. Doživio sam i proživio puno teških dana na fronti i u zarobljeništvu. Dok sam bio u zarobljeničkom logoru Padula primio sam iz kuće paket i u njemu 3 romana i to: Quo vadis od Sienkiewicza, Čuvaj se senjske ruke od Šenoe i Put oko zemlje od Julesa Vernea. Romane sam u logoru pročitao na dušak, a tada sam ih posuđivao drugima u zamjenu za druge romane i pročitao bar 100 raznih romana bolje i lošije vrste. Na radnji po Lombardiji čitao sam i posuđivao romane od Talijana, a od djece njihove školske knjige, tako da sam prilično upoznat sa historijom talijanske države, a koja je u pisanju jedno, a u praksi drugo, jer kažu mnogi onako od šale: Ka šta se da pisati. Više od 3 godine bio sam u zarobljeništvu i načitao se svega i svačesa, pa naučio prilično talijanski jezik, a onda kada mi je već bilo svega dosta pritegnem šnjure i obojke i dadem petama vjetra u pravcu Jugoslavije.

13


Što sam sve proživio i doživio na fronti i za zarobljeništva, ispričat će moj ratni roman U ratu i zarobljeništvu od 400 - 500 stranica u rukopisu. Godine 1921. namjestio sam se službom u Pošti i već prvog dana počeo se baviti pisanijom. Od 1921. do danas 1955. napisao sam mnogo toga. Kad bi se sve našlo na jednoj gomili bila bi prilično velika, ali više toga je izgubljeno nego sačuvano. Čitajući ratni roman Slom (La débâcle) od Émila Zole, dobio sam ideju da i ja napišem svoj ratni roman U ratu i zarobljeništvu od kojeg je štampan samo jedan oveći odlomak kao prilog božičnjeg broja za godinu 1938. u Hrvatskom listu u Splitu i 3 - 4 odulje pripovjetke od 7 - 8 riječi, kao što je: Razgovor sa don Franom Bulićem; Nevidljivi čovjek; Marjanski vidici i ostalo. Za vrijeme okupacije mnogo sam toga materijala uništio, da ne upane fašistima u ruke, a veliki dio sakrio između greda pod krovom kuće moga tasta Ante Ozretića u Rokovoj ulici 12, a da ni sam on nije znao, ali dana 5. prosinca 1943. doletješe Anglosasi sa avionima da lupaju po „vojnim objektima“ i „lučkim postrojenjima“ i usput uništiše lijepi dio Lučca, daleko 5 - 6 stotina metara zračne linije od luke. Tako je uništena tastova kuća do temelja sa svim inventarom i mojim sakrivenim materijalom i sve ode u prah. Tokom rata dok sam služio u Makarskoj, da zaboravim na glad, počeo sam pisati običaje o starome Splitu i neke šaljive humoreske o splitskim ridikulima, i napunio jednu knjigu koju mi je otkupila za svoje potrebe, Gradska biblioteka u Splitu i Splitski ričnik – „gramatiku“ u kojima je na vrijedan način opisan splitski folklor, u splitskoj čakavštini. Nakon oslobođenja Splita napisao sam nekoliko brošura i pjesama, a članaka u zidnim novinama ni broja se ne zna, pa je i toga izgubljeno i zabačeno u velikoj mjeri. Zato da spasim što se spasiti dade, odlučio sam lanjske godine pojedine stvari dati prepisati na stroju. I već sam od toga uvezao tri knjige za preko tisuću stranica. U ovoj knjizi ima pisanog materijala razno raznog za kojeg kažu ljudi od pera, kao što je bio pok. Ante Petrović, Wiesner Ljubo književnik, dr. Ivo Tartaglia, Ivo Mihovilović, Zlatko Gorjan, Neven Šegvić, Branko Gabričević, pa braća Franičevići, Živko Jeličić i mnogi drugi, koji su imali prigode da po koji odlomak pročitaju, da pored balasta ima i jako vrijednih stvari koje dostižu literarnu vrijednost. Kažu da posjedujem lijepi dar zapažanja kojeg na veoma prikladan način u odličnom stilu znam da napišem i da vrijedi pročitati. Jedan od njih, Ljubo Wiesner prorekao je da ću se sa mojom pisanijom čak obogatiti. 14


Ne rugajte se, odgovorim ja malo uvrijeđen. Ne rugam se, već istinu govorim, jer kroz tvoju pisaniju provlači se nit koja vuče čitaoca da tvoju pisaniju čita na dušak. Do sada njegovo proročanstvo nije se ostvarilo. Doduše mnogi se pohvalno izražavaju o mojoj pisaniji, ali iza lijepih i pohvalnih riječi sve ostaje po starome, zakopano. Ne prekidaj sa pisanjem, kažu, a vrijeme će prije ili kasnije učiniti svoju. Zato, budete li čitali srcem ovu knjigu, kao što sam ja srcem pisao, ja mislim da će se dogoditi i vama kao što se dogodilo meni da ćete se kadkad ljutiti, kadkad prosuziti od tuge i boli, a kadkad i nasmijat do suza, sve to prema materijalu kojeg budete čitali. Ustvari, većina materijala koju čitate doživljena je i prema tome čita se kao šira moja autobiografija. U ostalom kod čitanja opazit ćete sami da li vrijedi, pa ako naiđete na kakvu vrijednost, upamtite mjesto i dajte 2 - 3 retka kritike, jer ja kao tvorac nisam i sudac, već suci mogu biti, da li vrijedi ili ne vrijedi, samo čitaoci. Toliko o mojoj pisaniji.

Napisao: Kovačić Ivo pok. Špira Split, Barakovićeva ul. 12

15



Moje pisaće pero

Široko je poje tvog pisaćeg rada, Jer slovo dopire do sela i grada, Po karti ore, sije, brana ol krči, I bila joj poja crnilom mrči… Iako si ko’ pero lagano i tanko U pravoj si ruci – junak ko’ Janko Al tada si mlogima – oduran – drzak Kad napišeš istinu – postaneš jim mrzak… Al ti udri po zloči – na oštricu je nabadaj, Istinom se služi a laž uništi i svladaj Spasavaj svit od privare jute, Koju karta podnaša, (dnevno) na svoje skute.

P. S. Kako vidite ova gornja pismica stavjena je na čelu libra Smij kroz suze. Zašto? Zato, jer sve ovo ča bude naprid napisano, triba da bude ča istinitije. Mloge stvari, koje sam ču’ pričat od moji stariji i moji susidi, napisa’ san ji kako sam i’ zapamtija pa ako su oni lagali, a mislim da nisu, u tom slučaju lažem i ja… Al za ono ča ja direktno pišem iz moji doživljaji sve je istina samo ča je kadkad pomišana zbog moje šaljive naravi, su malo ligadine – jer bez ligadine ne bi priče bile ovako „liše“ i šaljive. U ostalom to ćete viditi i sami i ociniti jel govorim istinu oli je nadrobjeno sa lažima. Ivko, 1957. godine

Dar gradu Splitu za moju 60 godišnjicu života, nek mlaji znaju kako smo mi stariji živili. 17


I Stari Split

I

ako jemam, tako drugi kažu o meni, izvrsnu memoriju, ipak posli polovinu vika mlogo ča se zaboravi. Ja sam u pridgovoru mog libra Smij kroz suze

napisa’ da sve ča budem pisa’ o Splitu i njegovim običajima, da će bit istinito. To ponavjam i sada, al pošto se ja ne pomažem iz nikakovi pomagala i drugi libri, ven samo iz mog sićanja, to ako dikod ne napišem sve tošno kako je bilo i kako bi tribalo, uvažit ćete, oprostit mi na „nepameti“ i ispraviti, jer narodna poslovica ne govori uzalud da četiri oka više vidu ven dva. A sad, uputimo se u miru... Na početku XX. vika Split je broji 16 - 18 ijada duša od koji je bilo dva dila težaka, a treći dil bili su gospoda „grajani“ i zanačije „artisti“. Kako vam je poznato tada je Splitom upravjala Austrija, velika sridnjoevropska država od 52 milijuna duša. Split, iako je bi najveći grad u Dalmaciji, ni bi tad i glavni grad, jer glavni grad Dalmacije bi je Zadar, kojeg su Pujizi poslije pada Austrije 1918. godine uzeli za sebe, ka recimo tako za „kvasac“, računajući u svojoj pohlepnoj prešpetivi da će jim nabujat u tolikoj miri i moći š njim ostali dil Dalmacije dovest u krilo „madrepatrije“ jer oni i previše za Dalmacijom čeznu i pružaju svoje čanprage. Al’ nažalost pujišku, a radost našu, u ovom Drugom sviskom ratu, ne samo ča nisu uspili dobit cilu Dalmaciju, ven jim se ošuši i kvasac, pa je sada i Zadar za njizi izgubjen i nalazi se u sklopu Socijalističke Titove Jugoslavije. Ko će više ti će manje, veli narodna, al Talijani toga se ne drže, jer jemaju jednu sasvim suprotnu poslovu od ove, al ritko kad š njom uspivaju, jer je laživa i silena, a glasi: Jedući otvara se sve boji apetit. Neka oni žderu kako žele i znaju, al višeput progucaju kost oli draču, pa onda rigaju i dušu iz sebe. Mene je, kako čitate, jur zavukla pulitika, jer „bepine“ zbog njiove gramzivosti za našim, ne mogu čut ni vidit, i poče spominjati stvari koje ovde ne spadaju.

18

Stari Split


Pogled na Split s Marjana početkom 20. stoljeća, u pozadini se vidi Splitsko polje

Zato se smista vraćam da pišem o starom Splitu. U to vrime na početku mog ditinjstva po Splitu ni bilo nikakovog automobila. Bili su kari i karoce, a pošta iz Zadvarja i Imotske dolazila je „diliđencijom“ koju su vukli 3 brza Sinovčićeva konja. Ni sinjska ferata nije bila do tada uspostavljena. Sagrađena je ako me pamet ne vara 1904 - 1905. godine. Gramofon sam prvi put ču svirat po Splitu okolo 1907. godine. Niki kamijon „đardinera“ doveden je u Splitu 1903 - 1904. godine, al kad bi cestom prolazija pravi je strašni šušur i drmanjem zavi bi svu cestu u dimu, da su se od njega plašili konji, mazge i tovari ka’ od crnoga vraga. Rejoplan sam prvi put vidi godine 1910. kada je spliski avijatičar Inacijo Bulimbašić uz skupe ulaznice na Placu, učini šnjim tri-četiri đira iznad Splita, a onda kada se iša’ kalat na Plac poletija je malo više i razbi je krila o cabla murve i više se ni diga. Činematograf se poče prikazivat godine 1906. Dove’ ga je Josip Karaman, knjižar, u dvorani di se sada prikažije kino Mosor. Zva se Elektro-bioskop Karaman i u toj dvorani jur gledam kino deboto pola vika.

Stari Split

19


Novost u Splitu, rejoplan

Elektrika je došla u novije vrime, tamo iza I. sviskog rata oko 1922. godine, a radio još kašnje oko 1925. i 1926. Dakle kako čujete Split je na početku mog ditinjstva bi jedno veliko težaško selo su ništo grajana i artišti, tj. onoliko koliko je grad i kotar moga’ izdržat, jer zapravo ni grad Split, ni kotar ni onda jema industrije. Bilo je malo i ništa. Fabrika o cimenta Betičina u kojoj je radilo nikoliko Vlajov, najviše 30 – 40 radnika. Do onda ni škultura u kojoj su se pravili laveli, tavele i kolonete ni bila napravjena, ven su je zgradili kašnje i zaposlili nikoliko desetaka radnika više. Fabrična škultura sagrađena je, mislim, 1906. godine u kojoj je iša radit i moj stariji brat Paval. Još je bila fondarija Doima Save u kojoj su se pravili razni kotlovi i turnji za tiskanje grozja. Fondarija je bila u tičak fabrike cimenta i to na prostoru di je godine 1925. firma Čorak izgradila svoju stambenu kuću. Bila je još plinara za koju bi godišnje doša’ jedan oli dva manja vapora garbuna na kojem bi radi, pri iskrcavanju, i moj otac i deštilerija Morpurgova u Sinjskoj ulici, vižavi Direkcija pošta i to je bilo deboto sve. Da, bila je još Vidovićeva mlinica i nikoliko radnja po otvorenom sa konoparskim zanatom i to na terceru pod fortin, na Sustipanu, na Lovretu, u Kapelotovu ogradu i nikoliko klesarski radnji. Baš od zanata najviše su radili konopari, jer do onda trabakuli i škune plovili 20

Stari Split


Prvi automobili u Splitu

su na idra bez motori, pa su brodovi trošili mlogo više konopa, ven vapori sa makinjama. A od ostali zanata bilo je ribari, bikari, pituri, postolari toliko, koliko je gradu bilo dosta da’ i’ je moga’ zaposlit. Težaka je bilo, kako sam jur reka’, 2 dila, a to je bilo po prilici oko 11-12 ijada. Jo, da ste onda vidili, kako je bilo uređeno Splisko poje! To je bi đardin u kojemu je sve cvalo i pivalo. Tri dila Spliskog poja bi’ je u vinogradima, a tek četvrtina u ledinama, prisadima i vrtlima. Cilu brigu i svo svoje znanje težaci su ulagali u svoje vinograde, tako da ni nigdir bilo za vidit troskota ol pirike, jer u koga bi se to našlo i u najmanjim količinama, nisu ga smatrali pravim težakom. Na sve se je pazilo: na motike, na maškline, samar, konope i cili pojski alat. Sve je moralo bit čisto i svitlo i u redu. Pazilo se kako ko kopa, da li su mu stogi pravilni, kad ko krči, da li pod čisti i zaboj podbiva, kako pršti, da li mu je pumpa od polivanja uredna i kakve su mu kofe, vriće, arari i sve ostalo, i ako ni bilo sve uredno odma’ bi pa ukor: To ni po težaški. Isto tako pazilo se kako ko riže, kopa, polije, takja, sumporaje i trga. U jednu rič na sve ča zasića u pojski rad, na sve se pazilo i po tomu davala se i priznavala Stari Split

21


vridnost pojedinog težaka. Da ste onda vidili kako su bili uređeni redovi loza, u vaneze, sve je bilo ka po špagu, zidovi puni i tvrdi, stožišća čista, lokve istrgane, pojske kućice obiljene sa japnom, masline okjaštrene, smokve bez suvarak, tako da je Splisko poje bilo ka u raju. E, da se sad ustat našim starima iz greba, pa da vide na svoje oči srušeno i zapušćeno Splisko poje koje je okupisano i naseljeno od puste vlaščarije, ja mislim da bi od tuge, sramote i dešperacjuna ... sa svojin tovarčićen

smista zaželili da se čim prije vrate pod ledinu.

Glad za zemjom je vlada veliki, a to možete svatiti iz ove parole: Kuće toliko da moš glavu potisnut, a zemje koliko moš okom dogledat. I faktišno, kućama svojim nisu posvećivali ni deseti dil brige koliko svome poju. Ne samo poju, ven konju, kozi i tovaru, ka i prajcu u kocu. Nji’ su težaci ranili i tetošili mlogo više ven svoju vlastitu dicu. Ja znan mloge težake u mom susidstvu da bi prajcu davali obilato jist da ne bi moga’ sve ni konšumat, a kad bi mu dite zapitalo kus kruva ne bi mu ga ti dat, jer da ga nima. To se razumije tako, jer prasac od pojedenog donosi koristi, dočim dica ne donose sa komadom kruva ništa. U istinu nije onda bilo lako živit težacima, jer od nikud da su mogli zaradit nadnicu priko svoga poja. Zato da bi iz poja ča više koristi izvukli radilo se je mlogo. U poje odilo se prija izlaska sunca, a vraćalo se iz poja u Avumariju. Iza večere i pri večere molilo se Boga par uri i leč. Na zabave ni niko priko nedije odi, jedino bi momci išli utorkom, četvrtkom i subotom prijavit se svojim curama i 22

Stari Split


kad udre ura noći, pozdravi se šnjima i doma, jer kašnje je bilo i opasno zbog mrci koji bi se noćom šetali. Nisu tad cure gledali na momke čiste i uredne. To su bili takozvani „bondinjente“, malo su kotirali na jubavnoj burzi, ven su kotirali oni zamarani od zemje i znoja. Jedan vridni jaki „šporki“ težak uspiva je kod cura, dočim muškardin ka ča su današnji pimperlini nisu jemali uspjeha. Vina je tad bilo ka’ mora, al težaci koji su ga stvarali najmanje su ga pili... Prodali bi ga Žandomi Ilijiću oli braći Katalinić koji su bili veleindustrijalci sa

Spliska lipota

vinom i jemali svoje velike podrume vina. Prvi, tj. Žandome Ilijić jema je ogromni podrum vina na Matejuški, di je sada oni đardin izmeju puta i kioska, a braća Katalinići su u portu iduć prama đigi. Ti podrumi više nisu na životu. Ilijićev je bi srušen 1928. jer su tili na tom mistu sagradit veliki otel Loyd, a kada je podrum srušen konstatirali su da nima tu puno mista (ka da nisu znali koliko jema mista i bez da ga sruše). Počeli su se pačat zvani i nezvani, dok nisu uspili da se ne gradi, jer u Splitu oduvik su se pačali zvani i nezvani u poslove koje jim ne bi pripali i nikada Splitu ta velika pačanja i nadmudrivanja nisu donili korist ven uvik šćetu, i dok ne naprave sami sebi šćetu ka’ da nisu kuntenti. Drugi podrum bi je u palači Katalinića, ali za vrime II. svitskog rata nastradale su obe palače Katalinić od avijacije i naprosto nestale sa svim inventarom. Čim vina spomenete firme bi odlučile i težaci su morali vino davat pošto firme ’oće, jer na drugo misto ni se jemalo di vino prodavat ven u konobi, al to je bilo Stari Split

23


Karoca gre

Nad usjekom

24

Stari Split


Pogled s vidilice na Varoš i splitsko zaleđe

rizično, jer je vino tribalo da bude jako ka’ grom ako ćeš ga prodat. Pa i ako bi ga proda jopet bi za 10 - 20% bi na šćeti, jer bi te „gente superiora“, kako su se sami nazivali, privarila za razliku od primitivni težaka. Naime, da se boje razumi, bikari, konopari i ostali artisti, ne svi naravno, ven jedan dil došli bi pit i platili bi spočetka pošteno, al pri zadnju kad bi popili rekli bi: Te daro… i uji vuk tovara. Pošto kako vidite ni bilo nigdir za dobit nadnicu mi dica spliskog težaka deboto svi smo kupili gnjoj po gradu Splitu i po cestama ka i lažinu kraj mora... Nisu samo dica kupili gnjoj za svoja poja, ven su ga kupili i stariji. Sabiralo se do čega se došlo: kartu, opali list, šušanj, lažinu, naplavinu i svaku travinu i to sve bacalo se u kotac pod prajca, a prasac bi se tim igra, buntra, piša i za sami par dan od svega tog napravi bi prasac gnjoj prave vrsti. Tako je bilo, u koliko me pamet ne vara sve do godine 1907, a godine 1907. nastala je pokretnica. U Solinu sagradili su dvije tvornice cementa i to u Majdanu i kod Svetog Kaje, a po Spliskom poju na nikoliko misti otvorili su se kave tupinoloma u kojima se vadila tupina i opremali je vaporima u Italiju. Meju prvim kavama u Splitu bila je ona Sutrojice na Drašanac, kod Marasovića, a zatim na

Stari Split

25


druga mista. Tim otvorenim radovima po fabrikama i po kavama poče se dobivat i kolat novac i bilo ga je sve više i više, jer su judi radili na tupinu po kavama, a mladići po fabrikama, neki u skulturu, praveći lavele, tavele, križeve za grobje i kalonete, a drugi jopet napravjali karatile za cimenat i po mulu, jer se je tupina ukrcavala, kako reko, u vapore. Prodaja mahovine na Pazaru

I garbun je poče za fabrike češće dolazit, pa si moga tu i tamo posla nać. Isto tako i žene su krpale vriće, pa bi i one zarađivale koje soldo. Ne bi virovali da se onda najviše primalo plaću u zlatu. Bili su tad zlatni austrijski cekini od 5 i 10 fjorini, a papir, bankanote, jema je veću vridnost od samoga zlata - ne službenu - ven recimo ka privatnu vridnost, jer je bilo šnjim lakše baratat. Pored ti radova počeli su se

Na Rivu po drva

po Splitu kuće gradit, pa je tribalo više zanačija, tako da

su mlogi težaški sinovi počeli učiti zanate za murere, piture, marangune i slišno, a počelo se odlazit i po Amerikama tako da bi i o tamo koje šoldo kanulo, barem onima koji su jemali koga svoga u Jamerike. Sve u svemu godina 1907. bila je jedna pokretnica i ča smo išli daje sve više i 26

Stari Split


više bivalo je radova i prama tome boje se živilo ven do 1907. godine. Život na početku ovog vika kod većine spliski težaka bi je kukavan. Težaci su stvarno i formalno gladovali. Vina ka vode, a pili su bevandu, a jili kruv čak od sirka. Meso je kupovano ritko kada, recimo tako za blagdane, ol’ ako je po kući kakova fešta: rojenje, krštenje, krizma, pričest ol sedmine. Tek tada bi se lipo jilo i meso kupovalo… inače priko ostali dana i nedija kus svoje prapčevine a od friškog mesa bi bilo samo intrancu

kulinčići,

drob,

Splićanka s tradicionalnim nakitom

mura, ol gulišnjal, al govedine ol bravjeg ne bi. Moj otac koji je za svaku prigodu zna šaliti se, reka bi:

Moja žena ne kupuje

meso na kile i librice!

A kako tu?, upitali bi

ga.

Ven na lakte i paše!,

aludirajući na duge kulinčiće. Težaci su gojili prajca u svom kocu u dvoru prvenstveno radi gnjoja, jer kako sam jur

Tremanat, po mnogima najljepši dio ženskog nakita, detalj Stari Split

27


Nije lako služiti se singericom

spomenu tribalo je pojima puno puno gnjoja, a prasac u kocu, on je ka fabrika, pravi i sprema gnjoj na veliko, osobito kad svega pod prajcom bacaš, a zatim i za meso i začine. Ti teški život mlogi i mlogi da ne rečem svi, sami su sebi udesili, a to sve ja bi nazva glupom isprazinom „grandomanijom“, koji porok ni do dandanas nije nesta’ iz spliskog puka. Iako su težaci bili stvarno gladni, nosili su se ko lordovi, osobito naše ženske. Pri ven bi se cura odala nadotala bi se sva ražom i svilom, skupocjenim šudarima od raži, svile i bavela. Na svakoj je visilo i blistalo deboto kil zlata počev od glave: tremante i rečine kao u Španjolica, pa tako reći do nogu, a da bude kompleto kaže mi moja stara tet’ Ane, da se je jedna Luška odala čak i u zlatne postole. Ne ću da nabrajam bogatije, ven i siromašne cure deboto su sve bile oskrbjene cilim zlatnim inventarom. Prvo zlatnim botunima na korpet, 3 botuna svaki ka orij, pa pribadača sa glavicom ka najviša jagoda, nikoliko prsteni, vera teška mislim oko 18 - 20 grama, pa fermom ka gnjizdo od osa i kadena oko vrata sa 24 fila i širokom medajom ka pokrivo škatule od patine i kad bi se sve to skinulo i stavilo na balancu deboto kilo zlata. I moja mater, iako siromašnog roda, čer jednog kombiniranog starog ribara i težaka, i ona je sve to donila sobom u dotu, ka i duzinu lancuni, duzinu blazinj, 28

Stari Split


Šetnja Pjacom

Čakula na Rivi Stari Split

29


dvi duzine upleteni bičav i na desetke brnic, mudanat, košuj, komeši, tavajoli, tavaj i ostalog pribora za kuću i kužinu. Da su to Splićani jemali odakle, ni po jada. Nisu jemali, ven su dugove kod banaka sa 10% šuporta i svo vino koje bi prodali Ilijiću i Kataliniću išlo bi ne za vraćanje dugovanja, ven za kamate… Ta luda spliska „grandomanija“ mloge i mloge težake bacila je na prosjački šćap, a to sve zato da moja čer oli sestra ne bude „najgora“ i ono „najgora“ vrtilo je i bušilo lude šupje spliske mozgove i zbog toga su stanja propadala. Splitske kalete, vrijeme ih nije promijenilo

Sestre kada bi se odale nisu jemali običaj donit sobom u dotu

kakovu zemju iz očeve kuće, ven sve u robi, koju bi obukla, recimo tako najviše 10 puti, a onda bi je u komoru počeli grizti moljci i gagrice. Kada bi se odala počela bi odma’ rajat dicu i to svake godine po jednoga, pa to ako se trata ka moja mater dvojicu u jednu godinu, prvog na Tri kralja, a drugog iste godine po Božiću i onda upala bi u poteškoće i počela bi po komonu kupit zlato i nosit u „zalagaonicu“ da na svoj „kapital“ za koji njezina braća jur plaćaju 10% kamate i ona još plati drugu 10% tako da bude 20%. I zbog te „grandomanije“ spliske moj otac upa je u dug ništa manje ven 1000 fjorini iznosa, jer njegov otac, a moj did Petar umra je na Brdima naglo od kolpa, tako da nije napravi testamenat. Tu „lipu prigodu“ svog oca Petra iskoristile su 3 sestre i nadotale se ne ka 3 siromašne Kovačišne, ven ka tri prinčipeše, pa moj otac dobije u svoj siromašni dil stanje koji se sastoja od 3 mršave male zemjice i težaške kuće pokrivene sa pločama i ništa manje ven 1000 fjorini duga. Za samu kamatu mora me otac radit godišnje priko 100 - 120 žurnati, a jato 30

Stari Split


Spliski muškardini

Jugoslavenski športski klub „Jadran“ u uvali Baluni

Stari Split

31


dice koje se rodilo (17 na broju) moralo je cili vik gladovati. Koliko sam puta prokle tu glupu splisku „grandomaniju“ zbog koje sam cilo ditinjstvo gladova, da sam se odgoji sa samim baštardima nezačinjenim i trećom, četvrtom bevandom, jer prva i druga bila je rezervirana za kopačiŠkancija

nu i težje težaške poslove. Ti naš beteg činija je da

su Splićanke u staro doba i cara privarile, a da dokažem pustiću da priča moja tet’ Ane (kako je to bilo).

Ne znam tošno, al recimo tamo oko 1880. godine doša je u Split car i kraj

Frane Josip I. da ga službeno positi ka i ostalu Dalmaciju. Dan dva prin ven je car jema stignuti u Split, načelnik Bajamonti priko svoji glavara, rondara oli kako sisčeri poruči je po varošima svom puku i općinarima da narod svog kraja priobučeni dočekaju, a sve mlade spože i udavače da se obuču u najboju robu da je car vidi.

I na dan dolaska cara došle smo u velikom broju, nastavja pričat moja tet’

Ane, i poredale se u dva reda po Rivi i to sve od dogane do Žandome Ilijića, jer nas je bilo oko 3 stotine sve jedna od druge boja i bogatija.

Car se je iskrca kajičom sa velikog ratnog broda kraj Simitadi na mali mul i

malo iza toga uliza je sa načelnikom da obilazi svit. Jo, da znaš ča se začudi kad je vidija nas spože i mlade udavače. Zinija je od čuda i sve gleda u nas i naše zlato. Kad je doša kraj Žendome jopet se vratija nazad i sve gleda, gleda.

Da gleda je, gleda, al nagledat se ni moga, jer tolikog blaga „lažnog“ nije vidi

u ciloj velikoj Austriji… i primjetio je da je on sa Dalmacijom slabo informiran, jer da mu ministri njegovi i savjetnici ekonomci rekoše da je Dalmacija siromašni pasivni kraj, a on mejutim nigdi u ciloj Austriji ni vidi takove raskoši i bogatstva.

32

Stari Split


Detalj iz kužine, u prvom planu lijevo hodalica za dijete

Još kažu da je Bajamonti bi pametan čovik. Ja mislim da ni bi puno pametan.

Da se barem tu puno privarija, jer on ka učenjak i advokat spliski biće zna, a mora je znati, za ti beteg ol manu splisku i da sotim velikim zlatom, svilom i kadifom, ne će kraja uviriti da je Dalmacija siromašna zemja koju triba pomoći u svakom pogledu ka najzaostaliji kraj u Austriji, ven da je bi i malo furbast moga je poručit da se ne nakite zlatom, a cara odvest ne po Rivi, ven po mogućnosti po varošima u Kapelici ulici oli Radunici, pa nek se na svoje oči car uviri u kakovoj se bijedi i nevoji njegovi narodi goju za prajcima i tovarima uzajedno, bez žive vode i kanalizacije, bez škola i prosvite, jer onda niko, a ma baš niko od težaka, nije zna’ čitat ni pisat, koji puno puno Boga mole do iznemoglosti, a hrane se na godinu po 6 miseci sa kupusom i baštardima, a isto toliko priko lita sa tikvicama sve malo i ništa začinjeno, jer narod ni jema šolda za to, al eto privarili su se i caru prikazali lažni sjaj i bogatstvo i on ponese iz Dalmacije sasma obratnu sliku, ven ča je ona u istini bila. Ispriča sam da je Splisko poje bilo uređeno ka đardin. Poje je bilo da se bibjiski izrazim ka u raju, a kuće i dvorišća naprotiv ko u paklu… Zašto? Pitat ćete se. Zato, jer kući nisu posvećivali niti deseti dil brige i pažnje koliko svojim zemjama i vinogradima. Stari Split

33


Prije početka rađe

U dvoru svaki težak jema je kotac ol kućicu za tovare. Dvori su bili puni gnjoja, a pošto nije bilo kanalizacije, smrdeća bi voda po dvorima plivala. Judi i blago živili su zajedno, a kad bi došlo lito, mušica je po kućama bilo ne na stotine i ijade, ven na milijune i milijarde i ni bilo lita da nisu kužne bolesti Splitom arale. Reći će netko da preuveličavam. Ja znam da jemam dosta bujne fantazije, ali bogami ne lažem puno. Dica su se rajala svake godine po jedan. Moj otac koji je bi šalčina reka bi šaljivo: U mene se dica zameću iza svakog lista, ka recimo da smo tikvice ol pomidore, a ne dica. Al kako su se često rajala isto tako bi često i umirali. Kad bi zateplilo došle bi bolesti: šarlah, meneđite, grop, griže i ča ja znam kako se sve to zvalo i pučki izgovaralo i dica su umirala. Ličili su dicu raznim travama i napitcima, a likara bi zvali tek onda kad bi dite umiralo. I za čudo kako je iko od nas živ osta. Recimo tako umiralo i’ je 2 dila, a tek treći, a kod moje famije četvrti dil osta’ je živ, tako da ja jemam ništa manje ven 13 braće mrsti i samo 1 sestru, jer kako sam jur spomenu mater mi je rodila 16 sinov i 1 čer. Ovako ništo slišno, pa i više od moje matere, rajale su i druge žene, koja 16, a koja 18 dice, a bilo i’ je i priko 20 komada koji su od jedne matere rojeni.

34

Stari Split


Malo ću se zaustavit pa čujte ovi detalj u svrhu pokripjenja ovog dokaza. Zbog niki čakul u našem susistvu bile su pozvane 3 žene iz mog susistva na sud. Kad jim je sudac Ante Donati (još je živ) pisa’ imena i generalije ustanovi je, da su nji’ troje rodile ništa manje ven 52 dice.

O per bako!, začudi se

Donati i odma otrče tamo u prisidništvo suda i dovede sobom sve suce da čuju na svoje uši koliko su prisutne 3 žene suside rodile dice.

Ja sedamnaest, rekla je

moja mater na pitanje, a da mi muž ni mlad poginu, bilo bi još 3-4.

Ja osamnajest, rekla je

Dujka Velatova.

A ja ostatak, odgovorila

je u šali, kuma Perina Bajina.

Joca

Al kako reko, kako su često rajali se, tako su često i umirali. Ostala bi jedna trećina na životu, a ostatak se preselio u anđeosku brigadu kerubina i šerafina - u Sustipanu. Zar mislite da su se naši stari puno avelirali za umrlom dicom? Vraga! Smatrali su da to mora tako bit. Bog da, Bog vaze! I njegovoj svetoj voji niko se ni smi suprotstaviti. Dapače, bilo je i takvi glupi fanatičari da su se dičili time di imaju puno anđelići u raju, jer su virovali da će ta silna vojska njiovi anđeli isposlovat kod Boga i svetaca milost za svoga oca i mater, pa će na lašji način i oni ulist u rajsko blaženstvo.

Stari Split

35


A sad dosta o tom, jer me jur počela moja glenda napastovat da se nasmijete, a to ne bi želi u ovom članku, jer ovo je bokun ozbiljnije pričanje, ven ča su posebne moje šale. Dakle, kad sam opisa poja i vinograde, opisat ću koliko uspijem i kuće stanovanja. Za kuće i konfort reka sam jur, težaci nisu puno bacilali. Stanovali su takoreći s blagom zajedno. Više kuća bile su potleušice pokrivene pločama, a manji dil na ... i dame su veslale

jedan oli dva poda pokrivene sa kupama. Te boje kuće

većinom su jemale baratule, a na prvi pod dolazilo se sa vanjske strane priko balature. U kućama više se pridavalo važnosti konobama, ven komorama, jer konobe su bile prilišno visoke, a to najviše zato da može komodno u jematvu badanj stat na noge i da može se uspet čovik na nj i nogama mast potrepat da se vino ne bi izostilo. Prizemje je kod većine kuća bila konoba i kužina. Tlo nije bilo pobitunano i popločano, ven utaracano sa gnjilom, koju bi zemju često škropili vodom oli bi za vrime lita stavjali mokre vriće i kuladure da zemja gnjila stoji tvrda i da ne bi popucala. U kužini je otvoreni komin, nad kominom mapa oli napa u kojoj visu komadi praščevine, koja se za vrime zime na dimi sušila. Na kominu su trinoge na kojima stoji bronzin oli stanjada za kuvanje kupusa oli pulente. Okolo komina su banci na kojima se sidi zimi uz oganj i grije. Nad mapom okolo naokolo stoju važići i cukarjere za kuhinjsku potribu. Po kominu jema još teća i lopića koje stoju izvrnute da po njima ne upada lug i prašina. A nike obiteji koje su malo „napridniji“ jemaju i komoštra koja vise iz sridine mape do ognja za koje se obišaju bronzini i to po reguli. 36

Stari Split


Karikatura samostana Sv. Frane sa dvi velike nezgrapne ruke, objavljena u humorističkom listu Duje Balavac 1908. godine

Po zidovima vidit ćete skanciju su tri reda na kojima stoju i šušu se pijati, a ispo skancije vise poti i po koji vrč na kojima piše: U zdravje! Oli Pij Marine! Pij Ivane!, i slišno. U škafetini od stola stoju zlice i peruni, a kruv u kopanju. Voda za piće stoji u mastilu koja je stavjena u udubinu zida koju smo mi zvali ponare, i to je jedina pametna stvar iz higijenski razloga, jer po vodi ne pada prašina, naročito ako je domaćica zagradila kakovom koltrinetom. Sve ča vidiš i čega se god dotakneš, sve je smrdilo po dimi, jer sa otvorenog komina dima se je razligala na sve strane, a najmanje je odila kroz fumar vanka. Ja znam kada bismo se grijali i razgovarali se uz komin da bi svi „plakali“ Stari Split

37


o dime, jer mi nismo gorili oganj lipim i šesnim drvima, ven bušinom, smijom, lozjem ol suvim rebima i gnjilim takicama, koji su bili puni mravi čeperguzi, pa kad bi rebi ol takice gorili zadimili bi i zavonjali svim guštima da bi svi zaplakali oko komina i reka bi da čuvamo koga mrtvog prin ven se ukopa. Ne samo da je vonjalo po kužini i po konobi dimom sve ča bi dodirnu, ven Lavandere, u društvu je sve lakše

isto tako samo malo manje po komorama, jer podovi nisu

bili posvođeni, inkartani, pa bi dima kroz procipe od dasaka išla i po komorama tako da je i posteja dimom vonjala. Od prilike reka sam kakva je bila kužina, a za konobu znate i sami: karatili, najpri veći pa manji, kace, badanj, vinotoke, mišine napuvane obišene su o strop da ji miši ne bi izgrizli, a isto tako o zidu obišena je pumpa za polivanje vinogradi, do njizi koji simenjak i krtol u kojima je bilo zamotano u krpe ol u kartu razno simenje fruta, pomi ol’ kupusa. Meju karatile još koji botilijun ol demejana, a i samar od tovara, jer usput rečeno, u našu konobu nalazi se ispo skala i tovar koji bi dva dila noći priko zime griza lozje sve ritmom deštežo, jer drugog, izvan malo suve trave ni jema ča. A sad popnimo se za 13 skalini iz kužine u komore, jer naša kuća u Kapelici ulici (kašnje Kamenitoj broj 25a) ni jemala baratule, ven se iz kužine odilo priko unutarnji skal do komora. Komore su za razliku od konoba bile dosta niske da je čovik moga’ sam u svakoj komori doseći rukom nebo. Nije takva bila samo naša kuća sa niskim štropom. Deboto su sve težaške kuće takve bile, a prisičene su bile s daskama koje su bile fudrane sturom i inkartane ol matunima. Ponistre su bile opskrbljene caklima i škurama po starinsku.

38

Stari Split


Hotel Ambasador

O ajmo malo o namištaju. Kuće su bile namišćene su dvi vrsti namišćaja, a to zato, jer su „babe“ jemali namišćaj koje su oni još upotrebljavali, a naše matere svoj namišćaj koji je bi moderniji, jer oduvik su mlaje generacije bile modernije od starije generacije. Ja ću nastojati prikazat tu razliku u namišćaju izmeju moji roditeji i njiovi roditeji, tj. izmeju mladi i stari za ona vrimena. Baba Filomena, umisto komona kojeg je jemala moja mater, donila je veliku škrinju o orijovog drva orniranu sa nikim cvitima i gjeroglifima slišnim kineskom ol japanskom pismu. Isto tako njezine dvi sidalice bile su od orijovog driva, a koliko su bile tvrde i jake mogle su trajat ijadu godin. Materine sjedalice bile su drvene i od slame, al jur su se bile ogulile pa je tribalo minjat drugu slamu. Stari jemali su posteje na kavalete na kojemu je stala slamica puna lepušine od kukuruza velika ka zepelin, dočim moja mater jemala je kočetu o peršone i po sa mlogo manjom slamicom. Stari svit obiša je svece iznad sebe nagnute na platul, a mlaji uspravno. Sveci su bili veseliji ven kod starijeg svita, jer stariji svit jema je sve svece tužne i žalosne. Srce Isusovo sve krvavo sa krunom od trnja na glavi, oli Gospu sa Sedam Žalosti, sa mačevima i ti sveci bili su Stari Split

39


Konji, kari, tovari

jezivi, dočim mlaji svit jema je svece ka Gospe od Anđeli, Sveti Ante, Sveti Mijovil koji miri duše, Svetu Mandu, lipu bjondu i ostale. Po komonu bili su pijatelini sa uresnim čikaricama, sve japanska roba ol talijanska imitacija japanske ol kineske keramike. Po komonu nalazili su se i fotografije muža i žene kad su se rukovali. Sa strane komona bile su recimo ka neke ventule od japanske tršćice obišene vertikalno za kojima su bile zasađene kartoline i razne fotografije. Boje famije jemali su nike svece koje bi domaćice navili i svirali bi niki ugodni šlager ka recimo uspavanku dici prin ven bi dite zaspalo. Mi takvog kvadra nismo jemali, pa bi meni sama mater došla zapivat uspavanku i to: Vozila se barka, oli onu: Sidi sokol na Šantine stine. Stare žene su se nosile drugčije od svoje dice. Ja se sićam da sam vidi jednog starog koji je nosi perčin, a to je kako ste na slikama vidili kineze, kosa spletena u pletenicu. Nisam sigur da li je ti stari bi Splićanin oli forest, ali i moj pradid Bartul nosi je perčin i jedanput kada se sa nekim potuka, oni drugi iako je bi nejači od njega uvati ga je za perčin i obisi se zanj ka za konop o zvona tako da se pradid ni moga branit. To ga je najidilo da je doša doma jidan i vaze oštri kosir i sebi posiče perčin da tako zauvik iščezne perčin iz našeg roda. Stare žene nosile su priko kostiju rakna, a mlaje žene plete. Stari judi nosili su 40

Stari Split


Obitelj na kupanju

trluke i opanke koje bi svake nedije obilili đesom, a mlaji gete sa uzdignutom puntom u ariju koje su bile tvrde da si ji moga nosit 20 - 30 godin dok bi se razbile. Stari judi nosili su ječerme sa srebrenim botunima, a mlaji krožune sa pasom. Stariji su jemali kape crne i crjene na pirju, a mlaji vodoravnu. I stari i mladi nosili su duge brke, a bradu niko i puno su držali do svog brka. Rekli bi: Je, brka mi!, to ka: Je, časti mi!, oli: Reći ću mu sve u brk, i slišno. Isto tako stari i mladi nosili su na desno uvo rečinu koju su primili od kuma na krštenju na dar. Takovu zlatnu rečinu darovala je i meni kuma na krštenju. Kad sam ja bi dite stavila je meni tet’ Ane rečinu na uvo. Ja mislim da sam ja bi najzadnji Splićanac od mlaje generacije koji jema probiveno uvo. To me malo smetalo di sam ja mora bit zadnji Splićanin sa rečinom u uvo, ali kad sam u vojsci vidija nike Švabe sa rečinama u ušima reka’ sam: Nisam ni ja najnazadniji. Po kući moglo se zapaziti još banket i spašej za dicu, a mene je mater i moju braću držala u jednu konistru, pa bi me izvela iz kuće na čisti zrak, kraj

Stari Split

41


gnjoja. Još su jemali tezačice po kući krosna i kudije, a to sam lako zapamti, jer sam kudijom ogriza barem 50 puti od moje zločeste babe. Kuće su bile zbijene sve jedna uz drugu, a izmeju jedne i druge kuće bili su uski kanali koje smo mi zvali kolovaje. Jednu tipišnu staru kolovaju vidit ćete još i danas u Prvoborčevu ulicu kraj Slobodne Dalmacije izmeju broja 5 i 7. U njima bi svršili razbijene teče i lopiže i po koja krepana maška, jer do onda škovaTrgovina na Peristilu, u palači Grisogono-Cipci

cini nisu zalazili po varošima. Di si god nosom zaviri odasvud je smrdilo, a u to vrime svit je

jema kuraže da reče: Da je onda Bog odi po zemji. Toliko o kućama i namištaju. Još ću malo o prostranstvu ondašnjeg Splita dokle su mu dopirale kuće. Počet ću sa Rive prema Mejama, da se zaokrenem ispod Merjana prema Svetoj Mandi, Plinarskoj ulici, Placu, Dobrome, Solinskoj cesti, Manušu, Gripama, Lučcu i do Splitske luke. Zgrada starog samostana bila je od grubog obišnog kamena. Po zidovima bili su išarani niki akvareli od katrana i po koja parola nemoralnog sadržaja kako to običava bit i dandanas po kućnim zidovima. Ti samostan srušili su godine 1902 - 1903. i sagradili na istome mistu, novi današnji. Istodobno su popravili zvonik. Na zidu samostana bile su naslikane dvi velike nezgrapne ruke, ali zbog ružne estetike skinuli su ji i sad više ne plaši se niko njizi. 42

Stari Split


Iduć naprid prama Španjolovima bili su jedna do druge tri-četiri kućetine ružnog izgleda ka i stari samostan, na kojima su po zidovima ribari sušili svoje mriže. Onod di je sada zgrada Trgovačke komore i Loyd registra, sagradi je 1905. godine dr. Ivo Majstrović stambenu kuću, al ni ta kuća ni bila bog zna ča lipa, pa ju je ova današnja brisala i sada je tu lipa zgrada Trgovačke komore. Malo kašnje srušen je i oni ostatak stari kućetina. Na tom mistu zgradi je dr. Jozo Arambašić veliku palaču, tako da je sada oni blok sa samostanom ka jedna ornamena cjelina. Do zgrade Trgovačke komore

Još jedan trenutak uhvaćen za vječnost

dopirala je jedna oveća vaška bazen, kojeg su naše domaćice zvale „Piškera“. Tu iz same živice stine izviralo je vrilo sumporne vode. Sićam se da sam ka malo dite prilazi k vrilu sa žmulima i puni je strancima, turistima koji bi tu vodu pili. Ja je nisam moga okusit zbog bljutavosti i jer je vonjala po friškini, a niki stranci su je pili ka da je od ružolije. Na tu Piškeru dolazile su velovaroške žene prat robu. Vaška je bila uokvirena sa bilim braškim kamenom i na poliz za pranje rubja. Na Piškeru je bilo uvik puno žena, jer ta sumporna voda koja je punila bazen bila je glatka i š njom se moglo prati robu bez sapuna. Ka dite i ja sam kadkad dolazi sam prat robu, jer mater ni jemala čere, pa sam ja katkad bi i za čer i za sina, i pra robu, i nosi vodu sa funtane Stagnje i Šperuna, a bi sam se uvižba tako, ka koji cirkuski žongler, da sam nosi na glavu siće vode oli maštilac, bez tišćat ga rukom.

Stari Split

43


Kupalište na Bačvicama, kabine, standard koji kupači nemaju danas

Sve se mijenja ali gužva na Bačvicama ostaje 44

Stari Split


Ta Piškera ostala je zatrpana u temeljima kuće sadašnje Omera Tartaglie i Viska Jerkovića, koji su svoje palače sagradili tamo oko 1919 - 1920. godine. Matejuška i mandrač bili su ka i danas jednakog izgleda i šporkice, samo ča se tada ni nalazi Gusarev dom, a od godine 1923 - 1924, a nesta je godine 1928. Ilijićev vinarski podrum. Na otvoreno more sa vanjske strane Matejuške bilo je kupališće „Banjo Polo“ koje se montiralo na početku svakog lita, a dežmontiralo na jesen, jer je bi na stupovima. U mandraču bi je Dujkin dvor o kom je pisa’ u svojim šaljivim humoreskama Marko Uvodić, u jednoj katra-

Slika za uspomenu, kome smeta malo prašine

manoj gajeti i ti se „dvor“ često obnavja deboto iza svake jače lebičade koja bi ga razbila o bankinu. Jedina bi bila razlika onda prema danas, ča je bilo po Matejuški više ribara koji su dnevno krpili mriže, pleli tunju i popravjali parangale, a mriže su sušili po Matejuški i po onim kućetinama i samostanu, a bacili bi ji i po Ilijićevim bačvama, tako da je sve potsićalo na ribare. Po Matejuški bi prid jematvom spliski težaci donili suđe, kace, badnje i karatile i morem ji zatapali, tako da je tu bilo krcato suđa. More se grabilo za zatapanje sa vanjske strane Matejuške, jer mandrač je uvik bi pun svake mane Božje. Lučani su suđe nosili u uvalu Bačvice i tamo zatapali svoje karatile i prema tomu ja mislim da je ta uvala i dobila to ime Bačvice. Ostavimo Matejušku sa kupalištem Polo na miru i ajmo naprid križem…. Za jedno 50 - 70 metara od vinarskog podruma naprid doša si do brodogradiliStari Split

45


šta Koščina. Tu je uvik zaudaralo po gorećoj smoli i katramu s čime su kalafati mazali madire brodov i čepili rupe i procipe. Brodogradilište se je nalazilo na misto di je sada platno litnjeg kina Jadran, ex otela Ambasadora. Otel Ambasador, ol točnije rečeno Dom mornarice, sagrađen je 1930 - 1932. godine. Za gradnju otela ne samo ča je uništeno staro brodogradilište Koščina, ven je srušena i jedna lipa mala zgrada od bilog kamena koja je Vječna Realka, mjesto gdje su se odgojile generacije Splićana

služila za klaonicu, a najzadnje prije 2 godine srušena je i stara kuća Lovrić, da ne smeta svo-

jom stranom prometu. Ta kuća Lovrića bila je najkrajnja kuća za stanovanje. Prama Sustipanu ni bilo više kuća u kojima su judi stanovali, ven jedino dvi fabrike i to prva fabrika Duje Sava fondarija, a kašnje je i sapun u njoj pravi i do nje fabrika cimenta Gilardi i Betica koja je sagrađena za vrime Viškog rata, koja je sada u ruševinama, očekujući nove zgrade da pokriju tu grdobu na najbojem požicjunu u splitskom portu. Od kuće Lovrić put se zaokrića i penja po Brajevićevim prilazom i ako je ko jema potribu za poč na Sustipan, Drešanac oli u Meje iša je gornjim putem iza fabrika. Po cilim Mejama ni bilo ni jedne kuće za stanovanje, ako ni bilo čagod za stanovanje u Kavanjinovom dvorcu koju poziciju smo mi zvali kraj Gospe od Sniga. Godine 1905. dr. Ivo Majstrović, sa onom na Piškeri koju je kašnje razorila Trgovačka komora, sagradi je i u Meje kuću za litovanje, al i ta kuća po svome izgledu bila je jako nezgrapna. Izgleda’ je kakovi magazin za šušenje koža, a ne stojna kuća, da je jedanput svršila čak ka karikatura u šaljivoj novini Duje 46

Stari Split


Hotel Šiler danas je Vila Dalmacija

Balavca. Iza te prve kuće sagradi je nešto kuće klesar Grasi na Drešancu, a još niko vrime iza njega Šiler, veliki otel u kojemu je sada Titov dvorac. Do otela Šiler odilo se je pojskim putem priko Drešanca, jer njegovi gosti, ja mislim da su više odili odnosno vozili kapcima priko mora ven pojskim putem, a ona cesta niz Meje sagrađena je iza I. svitskog rata, tamo oko 1921 - 1922. godine. Dakle da po treći put spomenem zadnje kuće stanovanja bila je kuća Lovrić, pa ona kuća Brajević Vujice, Sustipanska ulica 3 i ona skupina kuća Marasovići ispo kose merjanske pod kojom su godine 1906 - 1907. počeli vadit tupinu i sad zjapi tu ogromni otvor da zamišjaju napraviti ljetnu pozornicu za kazališne predstave. Pogodili bi ka u brokvu kako jema lipi komodni pristup! O ajmo daje. Ispod Žudinskog kampa bile su tri četiri veće famije od roda Kovačić Pavlina, pa Tudorovi, Polićevi, Bonačić i Škrba, koji su dopirali na itac stine do Žudinskog kampa. Stari Split

47


Kroz Šenoinu ulicu bilo je kuća sa live i desne strane. Desno Reić, Kranjac i Aljinović Jera, Tomić, Kukež, a na livu stranu rod Cokini. Najgornja kuća bila je Marka Vulića, a do njega pobasjeg postolara, bana i ribara Radovnikovića Strka. Iduć niz put prema Svetoj Mandi bila je kuća Filka Despalatovića, Marčića i iza crikvice Svete Mande, Macanovića. Niz Plinarsku ulicu bila je na livu stranu samo kuća starog Kučića i Matošića – Baguca, a u Podgorsku ulicu najkrajna kuća bila je starog Kragića rečenog Čika. Od Čikine kuće iša’ je put prama Spinutu, al daje od njegove kuće ni bila nikakva kuća za stanovanje po cilom Spinutu i Pojudu izvan Siminarija i samostana u Pojudu. Siminarij je građen ukoliko me pamet ne vara godine 1863. a Pojudski samostan spominje se još iz sridnjeg vika. U Zrinsku ulicu najkrajna kuća za stanovanje bila je popa don Ante Katića koji je baš u moje najranije ditinstvo umra, a kuća pripala njegovoj svojti Montana, koji je nakon 25 - 30 godina nesritnim slučajem bi ugušen od plina. U Svačićevoj ulici najkrajnja kuća bila je Strigina, pa kad bi zaobiša Manđerovu ulicu kraj Jakasovi i Šitićevi di je sada Dom starica i uz puteljak izaša bi priko Bihačke ulice kod dvorišta ježuvita. Krajna kuća bila je nikog Novelara sa ukusnom kupolom od eternita. Do mosta uglavnom Split je dopirao, a prije mosta uz cestu bila je po koja osamjena kuća i to velika zgrada Javne dobrotvornosti koja je kašnje bila renovirana i adaptirana za Gradsku općinu, al za vrime Drugog svitskog rata bila je srušena od bombardiranja i na tom prostoru sagrađene tri oveće kuće današnjeg Gradskog NO- a Splita. Na livu stranu bila je kuća drogiste Ratkovića u kojoj je dugo vrimena bila stanica i uprava žendarmerije, pa vodovod i jedna žuta kuća duboko u poju likara Katana, za litovanje. Tu je kuću kašnje kupija Visko Tudor Perit koja je i dan danas na životu, a nalazi se u Katanovoj ulici. Manuš je dopirao do Vrhmanuške i današnje Istarske, a Lučac priko Rokove do tvrđave Gripe, Kopilice, Vrj Lučca i Kuzmanića ulice. Najzadnje kuće bile su Dvornika, Krajica i jedna osamjena takozvanog „Cvanjaka“ na Poljiškoj cesti. Balkanska cesta nije postojala, jer se ona probila iza I. svitskog rata. Današnje Bačvice bili su vinogradi, a prvu kuću sagradi je niki Dorić kraj današnjeg Park otela godine 1905. Sve ostalo je duboko Splisko poje, jer do uvale Bačvica odilo se je pojskim putićem pun trnja i graja tako da se moga teško 48

Stari Split


probiti mali težaški karić. Sotin ča sam spomenu mislim da sam prilišno prikaza prostranost ondašnjeg Splita. Bačvice, Meje, Spinut, Poljud, Lovret, Plokite, Novi Manuš i ostala periferija to su predjeli koji su naseljeni i sagrađeni kućama između I. i II. svitskog rata, a prin su tot bili bujni vinogradi, vrtli i ledine. Sad pri svršetku moga’ sam usput spomenit nikoliko veči javni zgrada koji su sagrađeni za vrime mog ditinstva u Splitu, sve po prilici i iz sićanja: 1. Samostan Svetog Frane, Riva 1902 - 1903. 2. Sumporno kupalište, Marmontova ulica 1903. 3. Palača Duplančić, Marmontova 9 1904. 4. Obrtna škola, Frankopanska ulica 1904 - 1905. 5. Sokolski dom, Omladinska ulica 1905. 6. Sinjska ferata, pruga štacija 1905. 7. Biskupova palača, Lučac 1905. 8. Učiteljska škola, realka tercera 1906. 9. Zadružna banka, Omladinska ulica 1906 - 1907. 10. Završen zvonik Svetog Duje, skinuta armadura (gradi se 40 – 50 godina) 11. Srpska banka, na Rivi 1908 - 1909. 12. Narodna banka, jedan dil Prokurativa 1908. 13. Mul Svetog Duje, Porat 1910. 14. Zadružni savez, Livanjska ulica 1911 - 1912. 15. Arheološki muzej, Lovret 1912. 16. Dičji dom (Invalidski dom), Balkanska cesta 1913.

I na kraju krajeva ol koncu konca, naša konoba, betonirana i sagrađena kućica za tovara, 1910. godine nek znate i to. IVKO Napisa: Kovačić Ivo, pok. Špira - Barakovićeva ul. 12/I Split, proliće sredinom svibnja 1954. godine. Stari Split

49


II Moj dvor, rod i kuća

U

mom dvoru u Velom Varošu, ondašnja Kapelica ulica oli Put Svete Mande Merjanske, kućni broj 428, a sada Kamenita ulica 25, 25 a i 25 b, bile su

tri kuće u kojima je živi moj najbliži rod, rod Kovačića. Moja obitej sastojala se je od 10 duša, strica mog Ante od 7 duša i mog oca strica Osiba Kovačića u trećoj kući 5 duša, ol sveukupno 22 duše nas i najbliže svojte. Ono o čemu budem sada priča bilo je to svršetkom XIX. oli na početku XX. vika, kada sam ja ka’ sitno dite od 3 godine poče razaznavat jude i stvari oko sebe i kupiti u se prve utiske. Baš u to vrime moja se je obitej pripomišćala iz manje krajne kuće br. 25 b na desno, u sridnju veću kuću br. 25 a, jer pri diobi oko godine 1900. izmeju mog oca i strica, mi smo dobili 3 mršavije zemje: Sućidar, Duje i Spinut, al veći dil duga i to puni 1000 fjorini austrijski na koji se dug godišnje plaćalo šuporat od 10% za uzvrat, zbog lošiji zemaja i većeg duga, dobili smo veću kuću. U tu spomenutu veću kuću danas stanuje moj brat Frane sa svojom famijom, jer pri diobi nas braće u godini 1930. kada smo se jur poženili, mene i brata Tomu dopala je bašćina u Spinutu, brata Pavu zemja u Duje na koju je zgradi kuću kad se povrati iz Amerike i Franu starina, kuća sa Sučidrom. Dakle, veća kuća ol veće dugovanje. Dug kojeg spominjem napravile su 3 očeve sestre, a moje tete, i to starije: Ivanica udata za Sirotkovića Arapa, Matija udata za Alujevića - Španjola i mlaja Jelica, koja je bila zaručena za Reića - Kranjca, a koja se nije ni odala za nj, jer je ka cura umrla i svršila u crnu zemju. U starija vrimena ženskadija se je nosila puno bogato. Obučivali su se u svilu kada su bile čere kakovi bogati paša ol knezova, a ne obišne cure težačice koje ni čitat nisu znale. Mojim tetama upala je sikira u med time, jer im je otac Petar, moj did, godine 1892. umra na Brdima, naglo od kolpa, bez tastamenta,

50

Moj dvor, rod i kuća


kojeg su iz poja donili mrtva. Ti žalosni slučaj za nji je bi „sritni“ slučaj, pa su se nadotale ka’ tri prinčipeše, a dug primiše braća na svoja ramena. Na ti način otac mi je „zaradi“ 1000 fjorini austrijski duga, bez truda i znoja... Da se malo uživite kolika je to vridnost bila, razumit ćete odma kad doznate da je težaška žurnata varirala izmeju 6 banic i 1 fjorina. To ka’ prema vrsti posla lakšeg i težeg (rizačina i takjačina 6 banic, a kopačina i krčevina 1 fjorin) pa je tribalo mom ocu 100 – 125 žurnati raditi na godinu i dodanci

Uličica u Varošu

elera stavit na bandu za pokrit same kamate u gotovu novcu jer pored gotovog novca od 10 % bi je rad običaj davat i „u naravi“, da time udobrovojiš svoje kreditore. Nikada jin ni bilo dosta, vraga izili. Prva smokva ča bi uzrijala, pa prva cata, poma sve se njima nosilo, jer uvik bi se pritili da njima služu njiovi pinezi i da ti stanje ne bace na inkanat, bilo je samo-nosi… Vrlo dobro se ja sićam kada bi nosi krtolčiće pagadebita, smokve, poma, pa u jematvu botiljunčiće i demejanice prošeka. Prid Božić kada se ubivalo prajce, bržolu, bubrige i to sve lipo garnirano i zamotano i pakovano u čiste tavajole, al uvik bi ti zelenaši bili infotani i da si jin doni Svete Ane dotu, nikad ji ne bi zadovoji. Vaja reć istinu, nisu baš svi bili taki. Bilo je i taki i ovaki, al ča smo mi jemali Moj dvor, rod i kuća

51


niku Maru Goluzinku, kojoj smo bili dužni 200 fjorini, ta je bila kuga od žene. Ispijala nam je krv ka najžešća pijavica. Uvik se pritila i ča bi god više nosili i darivali je, ona je bila sve gora…I kada je moj otac godine 1907. naša drugog kreditora isto sa 10 % kamata u novcu, pa tim parama nju isplati, ocu me bilo lakše isto ka da je ti dug potpuno isplati, jer je bila dosadna ka konjska muja kada ti se vere dok spavaš po nosu ili obrazima. I ako spominjem da smo pri diobi mi dobili veću kuću to ni bila nikakova konfortna kuća. Sastojala se je iz prizemja i poda, a bila je pokrivena običnim pločama ka i većina težaški kuća. U prizemje je bila kužina, konoba i šotoskale, štala za tovara i kozu. Do poda išlo se je iz konobe priko 13 drveni skalini, a na podu bila su 2 pomišća. Prizemje bilo je neošićeno, sve u jedno pomišće. U polovini je bila kužina sa kominom, a u drugu polovinu konoba i kako sam jur reka štala. Ni kužina ni konoba ni jemala ponistru, jedino svitlost ulazila je s vrata, pa je bilo mrašno ka u tuniju. Kašnje smo na vrata napravili ponistricu sa caklima, jer kad je padala kiša ol zimi mora’ si vrata držat zatvorena, tako da se ni vidilo ništa, a kad smo stavili cakal bilo je boje. Ni kužina ni konoba ni bila popločana, ven utaracana od žute knjile (ilovače) koju bi priko lita dnevno polivali i kvasili vodom i gazili po mokrim kuladurima da se ne osuši i raspuca. Komin je bi u kantunu naprama ulazu zaziđan od obišni matuni, a nad kominom bila je presvođena mapa iz koje su visili komoštra da se mogu oda nju obišat bronzini po reguli. Mapa je napravjena da srče dim i oprema je u fumar a i zato, da se za vrime zime u njoj može sušit praščevina na dimi, jer su u nebu mape bili zabodeni ganci i rampini za koje bi se obišavali komadi praščevine da se suši na dimi. Zimi bi postavili oko komina dva banka na kojima bi sidili, grijali se uz vatru i razgovarali se. Od topline, a naročito za vrime jugovine, praščevina bi se pod mapom znojila i krabila i kadkad bi mast kapala po nama ol bi pala kap po kap po ognju, pa bi pucketala krabeć se po žeravi. Dima je bila žestoka, jer naš komin ritko kad je ložija lipa zdrava, pristojna drva, ven lozje, suvu bušinu ol smija ka’ i suve rebe i gnjile takice koji su bili puni mravi čeprguzi, a to su vam mravi žestoki ka svi vrati sa crjenom glavicom i od takovi drv i izgoreni mravi izlazila bi juta i gorka dima da bi mi koji bi se grijali oko komina plakali, ka da oplakujemo koga domaćeg mrca na mizi. 52

Moj dvor, rod i kuća


Iz Kovačićeve bilježnice, tlocrt rodne kuće

U našu kuću dolazi bi često priko zime stric Ante, Ivan Patrijarko, Frane Velat, Ferocijo, Mate Ferić i ostali naši susidi, pa bi se „plačuć“ i gušeć od dima razgovarali o svemu i svačemu, a ja i’ sluša o čemu razgovaraju i mlogo toga zapamtija pa kad sam poče pisati sitija se ti razgovori i svršilo u moj libar Smij kroz suze. Na kominu bile su trinoge na kojim je bi veći bronzin ol stanjadica u kojo se kuvala kadkad pulenta, a kadkad kupus – baštardi. Po kominu moga si vidit po koju izvrnutu teču i lopižu da u njoj ne pada lug i prašina. Do lopiže je šešula za lug, ožeg za prpanje ognja i još čagod slišna, a na mapi nikoliko važići i cukarjeri u kojima je bilo razni mirodija koje služu kužini. Na zidu do komina drvena solnica, na poklopcu je škatula šolferini, a to su oni starinski od sumpora koje su zvali „špetima poko“, a to je zato, kad bi žigicu zapali mora si malo počekat dok se ne raspali i drvo plane, a mora si nos držat na bandu da te goreči sumpor ne guši i zato kako reko zvali su ji „špetime poko“. Do solnice bila je još skancija na kojoj su bili prislonuti pijati po kojima su mušice pravili utrku i ostavjali po njima crne tačkice… Pod škancijom visili su poti i škudele i jedan zemjani vrč na kojem je pisalo: Pij Špiro! Moj dvor, rod i kuća

53


Još je bi oveći stol sa škafetinom u kojem su bile žlice i peruni izmeju kapule i luka, a bliže k vratima bila je ukopana u zidu ponara u kojoj je sta’ maštil sa vodom. To je zar jedina stvar po kući bila pametna, jer po vodi ni padala prašina, a osobito kada me mater napravila jednu malu koltrinetu od Kovačićeva majka Marjeta (lijevo) na fotografiji s anotacijom autora

vriće. Kad bi spomenu još sviću od petroja i metlu grabovu onda bi tim spo-

menu cili inventar naše kužine. Odma’ iza stola počimala je konoba sa karatilima, kacama, badnjom, ka’ i potrebnim alatom za poje. Pod podom za gredu visila je je pumpa za polivanje, nikoliko krtoli, par simenjaki i napuvane mišine u kima se za vrime jematve nosi mast. To zimi sve stoji obišeno za grede i dobija patinu od crne dime, kad i nikoliko grana blagoslovjene masline koja se svake godine na svitnicu stavjaju da blagoslov čuva kuću… A sad kad se sve čuli ča je po kužini i po konobi, uspenjimo se priko drveni skala i dojdimo do poda. U stvari, gori na podu bila je samo jedna priošićena komora u kojoj je spava otac i mater i 3 - 4 diteta, a u pomišće navrj skala priko koga se išlo do materine komore spavala je baba Filomena na jednu žuru kočetu od peršone i po, koju je kupila iza kako je ostala udovicom, jer dok je živila didom spavala je na starinski krevet, na kavalete. Do kočete sa strane jemala je 2 tvrde katride od orija i veliku crnu skrinju isto od orija, koja je bila sva ornirana i gravirana cvićem i raznim đeroglifima sličnim japanskom ol kineskom pismu. Do zida bi je još jedan šofaj na kojemu su spavala dva moja starija brata Pave i Toma i tako s otim spomenutim namištajem bilo je sve stisnuto da se nisi moga ni okrenut, tako da smo kašnje škrinju kalali u konobu, a iz konobe donili kredencu, tako da je 54

Moj dvor, rod i kuća


Ljepša strana obitelji Kovačić, tet’ Ane u sredini, njoj s lijeva majka Ivana Kovačića, Marjeta.

u pomišću bilo ništo višje mista, ven dok je bila duga ogromna crna škrinja. Dakle u pomišću (predsoblju) spavali su dva brata na šofaj, a jedan od nas spava je sa babom na njezinu kočetu al samo onda kada je baba bila dobre voje. A Moj dvor, rod i kuća

55


jer je ona ritko kad bila dobre voje, uvati bi je često njezin tresitun i izbacila bi te svojim starim košćatim nogama iz posteje vanka, pa si mora tražit mista za spavanje po drugim sektorima naše tisne kuće. I jedanput tako legli mi trojica braće na tisni, uski šofaj, pa kako me bilo usko i tisno, noga me izašla vanka i cilu se noć močila u salamuri od pomidori koja je bila u jednoj kamenici udubjenoj u zidu pri kojoj je bi sljubjen šofaj. Kad sam se u jutro probudi noga mi je nabrekla i zacrjenila da su u prvi maj mislili da sam „nastupi“, a kad tamo ustanovilo se je po cvitu koji je brufa po nozi i smradu salamure da mi je noga cilu noć činila banj u smrdećoj salamuri od pomi i od nje otekla. Baba moja Filomena, duša joj se raja nasitila, tako se reče, ni bila dobra žena. Jema bit da je pri njenom rojenju jedan od oni žešći vragov smista doleti sa avijonom na „mlazni pogon“ pa stiga’ prid „anđela čuvara“ i odma uleti u nju svom brzinom i zapocesa sve njezine žunte i boje pozicjune u njezinom tilu tako da kada je polako prispi i anđel čuvar ni naša mista za sebe, pa prepusti vragu da sam vlada šnjom za sva vrimena do njene smrti. Priznajem, ni lipo ovako govorit o svojoj babi, ali reka sam u pridgovoru mog libra Smij kroz suze da ću se služit istinom i ako ću pisat ča sam obeća, ne mogu drugčije ven ovako, pa makar je to za mene neugodno, jer tija ne tija, ja sam voće njezinog stabla, a poslovica čisto i bistro govori, da voće ne pada daleko cabla… Pri diobi između moga oca i strica Ante, jer smo mi dobili veću kuću, dobili smo u dužnost da kod nas baba spava, a da se rani na nedije i to jednu nediju kod strica, a drugu nediju kod nas, jer je imala samo 2 sina. Š njom smo provali veliki muka, kašnje će bit govora o njenim mušicama, da ne rečem braknjama, o velikoj zloči, a sada ću nastaviti o prvim utiscima i drugim stvarima iz mog dvora i moje kuće. U to doba, kako sam jur spomenu, pripomistili smo se iz manje u veću kuću. Stričeva žena, teta Marija, bila je teško bolesna i nakon par miseci umrla je u manjoj kući. Iza njene smrti ostalo je pet nejake dice. Od muški Petar, Paško i Bartul, a od ženski mutava Anica i Jelica, sitno dite u pašicama. Na vrata treće kuće živi je stari Osib i tet’ Ane sa svojom dicom. Govorim dicom, 56

Moj dvor, rod i kuća


Spliska kamara

al to nisu bili tad dica, ven jur odgojeni, i to barba Ivan Patrijarko i sestra mu Marija, koja se tad odala za Tona Fradelića – Galu i još jedna cura po imenu Tone, koja je dugo bila boležljiva, pa dnevno kopnila ka snig na prolitnjem suncu i koliko me pamet ne vara umrla je još iste godine, 40 dana iza tete Marije, stričeve žene. Ta 2 sprovoda iz našega dvora, tete Marije i rodice Tone, duboko se usiklo u moje pamćenje, tako da mi i dandanas lebde pri očima njiove tužne slike sa mize. U sprovodu došli su bratimi obučeni u turugama kako je to običaj i gorećim vošćanim svićama. Nosili su propeće i stacule i mučaljivo ji sprovodili niz Kapelicu ulicu, samo ča se je glas popa i ministranata čuja, koji jin je molija i dava odrišenje. Ta mučaljiva povorka sa gorečim svićama i turigama pokriveni sa kukujicama čini se dosta je slična današnjem profašističkom klubu u Americi pod nazivom Ku Klux Klan, kad prave svoje kultne obrede i parade, po leđima crnaca. Godinu dvije prije smrti svoje sestre Tone, Ivan Patrijarko se bi oženi. Njegova ženidba deboto moja smrt. Naime za njegovu ženidbu pripravjali su mu u kući Moj dvor, rod i kuća

57


jednu komoru i zidar je probiva zid od kuće za jednu ponistru. Zidar ne znajući da se ja nalazim u dvoru, stavjen od matere u jednu konistru pri zid, baš ispo buduće ponistre, obori jednu stinu koja pade na dvor, da je udarila u konistru i udarac me izbaci preko konistre vanka. Bilo je jur kasno da se spriči nesrića, al eto ja u toj nesrići jema sam sriću, da je prošlo sve za dobro i ostanem živ i zdrav, jer da ovo posljednje ni istina¸ ne bi sada ovu pametnu filozofiju od mene čuli… A kašnje kada ni bilo nikakove opasnosti, nikada me nije mater stavjala pod ponistrom, ven bi me stavila na sridinu dvora, na čisti zrak, kraj gnjoja, do litnjeg komina da po meni muje prave utrke koje će me više izgrist… Iako prilišno sitan zapamti sam još iz konistre jedan smišni slučaj, koji se je u to vrime dogodi mojoj teti Rozi na litnjemu kominu, pa ga čujte i vi, da se ne bi za čovičanstvo izgubi. Teta Roza, mlada spoža, barba Ivana Patrijarka žena, stavila je vrit na litnji komin na žeravu mliko. Kad je teču na žeravu stavila, ulizla je u kuću da po kući posprema. Na mliko je zaboravila i ona piva po kući, a onda se naglo sitila, izajde na ponistru od kužine na drugom podu, zapazi kako se uprav mliko diže.

Mliko, mliko, pfff, pfff, zaviče ona ozgar i raširi obe ruke da ga spasi, ali

mliko joj se ni smilovalo na njen SOS poziv, pa priskoči teču i raspe se po žeravi. Teta Roza je i do dandanas živa i kad jon spomenem: Mliko, mliko, pfff, pfff, nasmijemo se oba od gušta, jer kako znate, na pametne beside nikada se judi ne smiju. Stara moja tet’ Ane bila je pacifika, flegmatišna, al u stvari puno dobra žena, iako nazadna ka i sve ondašnje stare žene. Stotinu puta me je smirila i prominila kad sam bi šporak ako matere kući ni bilo, jer moja mater i pored jata svoje dice, morala je odit radit po tujim kućama, prat, pa i dojit tuju dicu, da bi bar ništo ublažila teret sa leđiju mog oca koji je bi na mukama u borbi za kamate. Baba, moja Filomena, onako zla i opaka za nami, svojim unucima, ni ništa bacilala. Po njoj mi smo se mogli pridrit od plača ol udušit se u šporkicu i vodu, njoj ni bilo brige. Njoj je karanje po susistvu bila dnevna’rana i ona je tu’ranu tražila i sabirala ka’ čela od cvita do cvita i kad bi se „naguštala“ karanja došla 58

Moj dvor, rod i kuća


bi kući zadovojna ka’ da dolazi sa pira i uvik je bila ona pravedna ka’ona Divica Marija sa Pojišana na Lujcu. Tet’ Ane naprotiv bila je drugčija žena. Mirna i dobra, nikada nije odila u karanje, ni stvarala čakule. Činila je samo dobra dila na svakom koraku. Bila je ka pučki lišnik, pa je dnevno dici po susistvu nažimala naboje, čire i fustume i ličila svakojake kraste. Znala je činiti svakojake dekote od razni likoviti trava. Kod nje se moga’ u svako doba nać šenemane, šemencini za čišćenje i rogačići. U konobi na jednoj škanciji bilo je spremjeno nikoliko bočic, pa ako koga ča naglo zaboli trče k njoj da ga liči. Ako koga zaboli trbuj, uvo, oko, zub, evo ti ga u naš dvor, pa jednome gorke rakije od pelina, drugom osta’ o tarme, trećem sipje crveno uje u uvo, četvrtom baloticu tamjana gura u bolesni zub i tako ona liči i spasije. Još je bilo bočica od ružmarinovog uja, ružina uja, uja od kaduje, od golci, slipi miši i još dosta toga ča nisam upamtija. Na krovu koca i po sedlu dvorskog zida u dvi-tri jerulice čega sve ni ona jemala tot. Moga si nać brnike, rute, sliza, tarme, murtilice, ružmarina, galopera i kaduje. Nije fali ni struk duvana, ščilet, kaktus, indijska dračljiva smokva, suncokret i joščec svega… Tu na jedan dva četvorna metra nabačene zemje u dvi tri jerule moga si se oskrbit ka u kojem botaničkom vrtlu, „in miniature“, svim i svačim… Odatle je ona crpila svoje sirovine za uvarke, pirule, dekote, ka recimo kako to dobavja sirovine glasovita firma Bayer u Nimačkoj. Dnevni je odila ona sa svojim likovitim travama i bočicama po susidskim kućama ličit dicu, a i stariji svit. Al jedna bočica nad svima jemala je „primat“, ka Rusi u inženjima, a to je bila bočica sa kršćenom vodicom koju su joj donili niki hodočasnici Svetog greba u Palestini sa rike Jordana, pa ako ne bi one trave i bočice pomagale, tada bi išla u „akciju“ i tekućina iz te primat bočice i ako ne bi ni ona ništa pomogla…ona ne bi se začudila ništa, ven bi rekla:

Takova je voja Božja kojoj se moramo pokoravat.

I uji vuk tovara... Za sad ću o njoj dosta. Spomenut ću samo usput i to da su je poznavali više po nadimku kuma Ane Livronova ol Livronuša ven kum Ane Kovačišna, jer kada bi ko reka kum Ane Kovačišna, mislili bi se koja je to, a kada bi rekli kum Ane Livronuša, odma’ bi se znalo koja je to i di stanuje.

Moj dvor, rod i kuća

59


Stari Osib, tete Ane muž, očev stric, bio je čudak i pun mirakuli, a grintav ka Belotov pas. U svoje mlade dane. ako me pamet ne vara oko 1865 – 1866. godine, bi je ka austrijski vojnik na fronti i ratova je protiv Bavaraca i Prusa. Nama dici po dvoru više puti je priča kako se bori sa Nimcima i vajda je patnje i pretrpjeni straj utica’ na njegove nerve, pa je osta’ nervoz i grintav sve do svoje smrti, 1911. godine. Nisi smi po dvoru glasno ni zakašjat, odma’ bi se on ozva’ i poče sovat, jer da će se prasac u kocu uzvirit. A kad se prasac uzviri i počne bučit po kocu, slabije napriduje, a on ka pravi težak, zara’ prajca prigori bi polovinu svoje dice… Kad bi u „Avamariju“ iz poja dolazi na tovaru doma nikada nije pozdravi po dvoru ni Fanjisus, ni Dobra večer, ven prva mu je besida deboto uvik bila dok ni još šaša sa tovara:

Anee, jes’ dala prajcu?

Jesam, Bog te pomoga!, odgovorila bi ona.

A zašto u kocu buči?

Čuje te bolan, pa ti se veseli, ponovila bi ona odgovorom.

A prasac u kocu jema se ča njemu i veselit, a to zato, jer bi ga stari Osib, najskoli od nedije ol ako je padala kiša da ni moga zemlju radit, tetoši po par uri. Sta bi navrj ulaza od koca i gleda u nj, ka u letriku, pa bi ga pipa, šesa i naprosto š njim se razgovara, a dava bi mu jist grauzoli, žira, ol smočenog kukuruza do mile voje. Prajca se nudilo i u nj tiskalo kapom i šakom. Njega su ličili, mazali i masirali, a po noći bi ga pokrivali vričama ol starim bijacima da se ne razboli. Dočim, mi ondašnja dica nismo bili tako „privelegovana“ ka prajci, da sam više put ka dite razmišja o tome da bi bilo boje da sam i ja „praščić“ ven čejade, jer bi barem bi njegovan i sit, na prasaški način, a koji je bi puno boji i juskiji ven ča je bi naš „juski“ način. Stari Osib uliza bi u kotac. Naji bi ga do grla. Pipa bi ga, lagodi i tepa bi mu najlipje beside, a prasac bi po prasaški uživa i odgovara bi mu ka’ grof – grof - grof, pa bi tako bili oba kuntenti. Da, tako su naši stari vodili brigu o svojim prajcima. Dočim nas svoju dicu nisu čuvali toliko i tetošili, ven brigu nad nami pripustili su voji Božjoj, to ka’ slučaju, pa ako ostaneš živ zafali Bogu i njegovoj dobroti, a ako si umro jopet zafali 60

Moj dvor, rod i kuća


Bogu, jer Bog je dicu da i Bog ju je vaze, jer da zna on ča čini, takova je njegova voja, kojoj se moramo svi pokoravati…i eto ti ga tot, oli sluš, kako bi reka Švabo. Dakle, pored nas živi 22 stvorenja i još u tri koca i tri prajca, jer tad ni bilo težačke obitelji bez svog prajca, a prajca se gojilo prvenstveno za gnjoj, budući je prase fabrika od gnjoja, osobito kad podanj bacaš, a težak bez gnjoja ne može bit isto ka pitur bez pinela, marangun bez pile, ol impjegat bez bušte, karte i crnila. Još, još da su bili samo prasci u koci ni po jada, al izmeju kuća i koca jemali smo još svaki svoje gnjojišće, koje su zapocesavali priko polovinu dvora. Gnjojišta su bili otvorena, po njima se i nužda obavjala i sipa „noćnjak“ koji bi se u kući priko noći sakupi, jer niti je po varošima bilo zahoda, niti crni jama. U varošima tad ni bilo ni vode ni kanalizacije. Došla je tek godine 1927. za vrime ex Jugoslavije i odonda je mlogo čistije i zrak ne smrdi ka pod Austrijom. U primaliću, a naročito liti, po gnjojištu rojili su se i godile na miljune mušica i svojim smradnim dikovanjem napravili bi svoje, tako da bi dica koja su se često rajala isto tako često i umirala od kužni i infekcjoni bolesti. Austrijska vlast koja je vladala i upravjala ondašnjim Splitom i Dalmacijom ni vodila nikakvu brigu o malome puku. Njoj je konveniralo da su narodi nazadni, naročito slavenski narodi da živu u ča mogućem većem mraku i neznanju, da bi mogla šnjima lakše izaći na kraj i prema tome biti gospodarica. Zato ako kadkad čujete da se pod Austrijom pravedno vladalo, to ni istina. To će za njom uzdisat kakovi stari impjegat, ol vak majstor koji je bi bog, da je moga činit ča ga je bilo voja. Al prošla su i ta vrimena zauvik vikova, amen. Ritke su bile godine bez kužni bolesti i ja se dobro sićam kad su jednog prolića umrla tri brata, tako da je tokom mog ditinstva cili jedan švarum od 12 braće i jedna sestrica nadopuni anđeosku brigadu kerubini i šerafini u raju, jer mi je mater do smrti mog oca rodila ništa manje ven 16 sinova i sedamnajestu čer i to sve počiva slatki san pod sustipanske čemprese.

Moj dvor, rod i kuća

61


III Svečanost okrića Velog križa u vrju Merjana

B

ilo je to na Počelo 1901. godine kada se je na uspomenu promine vika iz XIX. na XX. okrija Veli križ na Merjanu. Sićam se vrlo dobro da je došlo

nekoliko žen iz susistva u naš dvor da sa mojom tet’ Anom pojdu na Merjan na okriče. Pored tet’ Ane i moje matere znam da je bila još š njima Dujka Velatova, Perina Bajinica, Domina Gradelinka, Franina Ferišna, Mare Luška i još tri četiri žene koje nisam uočija, pa ji zato i ne spominjem. Kad su se žene sakupile u naš dvor išli smo svi zajedno put Merjana. Ja sam se drža materi za brnicu a niko me vrime i nosila. Žene su putem molile i čakulale, jer kada smo došli novom cestom, koja je za tu prigodu sagrađena i to baš radi otkrića Velog križa da mogu karima dovuć blokove do vrja i kada smo došli kraj jedne dosta oplazite živice molitva se je automatski „pritvorila“ u čakule i nasta je ovi dijalog: ...Sveta Marijo Majko Božja... stop Evo ovo je puzavica, čuje se tet’ Anu kako govori. A „puzavica“ vam je bila jedna liša stina na poliz od prirodne stine merjanske živice. Iz pričanja žena upamti’ sam da su se tot u staro vrime mloge cure i momci dolazili zabaviti. To je bi recimo za ondašnji svit ka jedan šport. Vazeli bi momci ol cure kus ploče i pošli bi na vrj puzavice na koji bi seli i š njom se popuzli do dna za jednu 3 – 4 metra koliko je puzavica bila duga. To je bi ka tobogan za ondašnja vrimena, jer netom bi jedan svršija, drugi bi započe i ta igra je trajala svake nedije popodne sve do mraka. Bilo je velikog smija a i plača, jer bi dikod jedan drugog pristiga i poklopija. Bilo je modrica po bedrima i prama tome plača. A i ja sam višje puti došla doma sa puzavice sa razbijenom brnicom i modricama po debelom mesu, rekla je moja mater. A mloge su cure tot i sriću našle, rekla je kuma Perina. A niki su ruku ol nogu slomili, nadopuni Domina Gradeličanka. 62

Svečanost otkrića Velog križa u vrju Merjana


Veli križ na vrju Merjana

I kada je vlast doznala da je ta puzavica za „napast“, da se oko nje mladost smije i zabavja, tad su poslali minadure da je minama sruše i oštetili je potpuno, da je od nje osta samo spomen koji je evo upa u moj libar Smij kroz suze da se zna i za tu prošlu splisku stvar. Cesta se vijugala i penjala zigi zaga sve do vrja Merjana. Na toj cesti dok se je lani gradila, rekla je tad Dujka Velatuša, radila sam ja i Marjeta i naši muževi. Mi ženske smo kofan savuru nosile i cestu nasipale, a moj Frane i Marjetin Špiro zidali su zidove i postavjali kline da se ne bi kar oli karoca izvrnula u provaliju. Ja ka malo dite od tri godine sve sam to znatižejno sluša i zapamtija sve ča su žene govorile i evo dandanas zna bi nać svaki klin po toj cesti, kojega je moj otac u zid ugradija i koje je dilove ceste nasula kofama savure moja mater, Marjeta sa Dujkom Velatovom, jer na povratku sa svečanosti jur sam i ja upa’ u „čakule“ i glasno reka:

Maa! Evo ovi zid i ove kline napravi je moj čača!

Je sinko! Dobro si upamti, rekla je moja mater.

Nu, a ko bi reka po njemu!, začudila se kuma Perina na moju upadicu. Svečanost otkrića Velog križa u vrju Merjana

63


Na tu svečanost okrića Velog križa bilo je mlogo naroda. Iako je bilo lipo vrime ipak se je svit zbiva jedan iza drugog, jer na vrju Merjana puva je studeni burinčić, dok je neki pop održa govor i reka:

...da je na prominu od XVIII. na XIX. vik podignut jedan križ povrj Žr-

novnice na brigu zvani Perun

...da je na prominu vika od XIX. na XX. vik križ podignut evo ovod na

vrju Merjana. A do sto godina podignut će ga crikva na vrju brda Kozjaka. Ja to ne ću dočekat al križeva više ni na Perunu ni na Merjanu nima na nogama, jer ratovi su ji oborili… Sumnjam da će trećeg opće dizati, jer kako mi izgleda prošla su vrimena da u narodu crikva i popovi vode politiku.

64

Svečanost otkrića Velog križa u vrju Merjana


IV Marčani petki

U ožujku svakog petka Skupja žene Ane teta Pa će š njima na „put križa“ Š njom za ruku i ja sam iša’.

Ivančić! Mali Ivančić!, zove me na put tet’ Ane. Evo me, ča će te?, ozivjen se s puta ja. Ajde dojdi s nama u podan Merjana, gremo na „put križa“. I poša’ sam š njom lipo za ruku u podan Merjana pa smo na povratku zaokrenuli priko Meja i došli doma pri sami mrak. Bi’ sam, kako ste iz pismice mogli razumit zdrav, a crjen ko jabuka. Za debele obraščiće mlogi je bi goluz da mi ji ošćine…. I ščipali bi me o „dragosti“ i držali tvrdo prstima obraščić sve dok mi ne bi na oči suze natirali. Jo, lipoga li običaja!, primjeti Radojka. Ka’ bonbon, reka sam. Sva me okoliš volila i mater moja češće me pušćala da gren sa starim ženam u prisesune, po crikvama, pa i u podan Merjana, na „put križa“, da bi tako spasija „dušicu“ od pakla ognjenoga…

Odilo se i molilo I dicu se je vodilo Da osite mušnu goru I da mole – za pokoru….

Marčani petki

65


Pogled na grad s Marjana

Biće mi bilo manje o četiri godine kad sam iša’ tet’ Aninim „konvojem“ prvi put na „put križa“, da činim pokoru, kako reka, za spas duše i tila… Do Velikog križa, kako sam jur spomenu, bila je sagrađena krajem XIX. vika lipa nova cesta. I da rečem pravu istinu nismo se do Velog križa još bili umorili, al od Velog križa pa do Svetog Jere Pustinjaka, tu je bilo muke, jer do tamo bi je samo takozvani „kozji put“ pun oštri kamenja i drača. Sićam se kada smo došli pustim molitvama do Velog križa da smo tu na vrj vrja Merjana kraj križa malo opočinuli i počeli razgledavat pod sobom grad Split i okolicu. Tet’ Ane je pokazivala rukam sa vrja prama raznim selima i nabrojila, ukoliko me pamet ne vara, 27 sela i svakom je znala ime. Ja i dandanas češće pojdem šetnjom do merjanske vidilice i razgledavam ozgar grad i okolicu, al nikada višje ni onako lipa i fantastična ka ča sam je gleda prvi put, iako je takoreći ista. Ne znam zašto je to tako? Al ipak mi se tako pričinja… Valjda su mlade, bistre oči drugčije panoramu i okoliša gledale, ven ča je gledaju sad iza cakla mutni očiju? Jer u svemu se čovik izobliči pa i u slikama… Malo podaje o križa sidija je jedan učeni čovik na živicu i čita niku knjigu i češće baciva oko na naš „konvoj“, koji je na početku moli Boga do križa. Zatim

66

Marčani petki


Crkvica Sv. Nikole na Marjanu

je tet’Ane išla k njemu i zamolila ga da nam pročita slova ča po Velom križu piše:

Ča?, začudi se on. Ni jedna od vas deset žena ne zna pročitat slova na kri-

žu?

Ni jedna!, odgovoriše deboto u botu svu deset, koliko i’ je u „konvoju“

bilo.

Žalosno je to, žalosno, govori on, i još ka građanke najvećeg grada u Dalma-

ciji, a onda se malo stresnija, ka da se napija osta i glasno poče čitat:

Isus vojuje – Isus kraljuje, godina 1900.

O Isuse! Isuse!, uzdane duboko Klara Dumanić.

Tet’ Ane se je zatim zafalila tom gospodinu, a onda se uputimo daje. Od Velog križa uđosmo u „kozji put“ moleć razne molitve, da sam zar toga popodneva reka ijadu puta:

Moli za nas! Marčani petki

67


Moli za nas!

Oputina se je otegla ka jesenska noć. Žene ka žene kroz molitvu i litaniju „probili“ bi molitvu, ka ča sad mlogi blagajnici probijaju platni fond i pročakulale bi koju prigodnu besidu… Reći ćete kako se može molit i čakulat u botu? Pa one su mogle i to. U tim stvarima bile su pravi meštri. Današnji kazališni glumci u takovim rolama nisu jim dorasli ni do žnjuti. Neka Zenzo ol šjor Bepo ne vazmu se na žaj na ovu konstataciju, jer ča je - je… A da bi i vi ositili tu njiovu sposobnost molenja i čakulanja u botu, ja ću nastojat, ukoliko uspijem, prikazat ovde konkretni razgovor kojega sam to popodne upija u se i zapamti beside i riči iz probivenog kroz molitvu čakulanja.

...Sveta Marijo Majko Božja..., pridvodila je molitvu moja tet’ Ane, koja je

bila i „rukovodilac konvoja“…. moli za nas grešnike - i stop.

Ovo je ograda Luke Dimića!, progovori ona i pokaže rukom prema ogra-

di... sad i na času smrti, amen!

I njegova brata Ante, koji gre u Jamerike, odgovara stara Vicencina.

Zdravo Marijo milosti puna - stop.

Da tako je. A ona na drugu stranu, to je ograda Mate Baje! Gospodin s to-

bom, blagoslovjena ti među ženam…. - stop

…A čula sam da će mu se čer Matija zaručit - stop. Plod utrobe tvoje Isus,

upada u rič Mare Luška - stop.

A za koga?, čuju se tri četri glasa najedanput, jer sve je to kurijožno do

krajnosti.

Slava ocu i sinu…

Za Rašpu Trogiranca.

I Duvu Svetome…

A kada?

Kako biše u Počelu sad i na čas smrti, amen…

Sutra u subotu!

68

Marčani petki


Marjanske staze

A je li čemu?

Je, prikladno momče!..., i td. i t.d.

Eto, tako sam dozna’ i zapamtija iz probijeni čakul kroz molitve i litanije koje su stare žene prosule i izgovorile po „kozjem putu“ izmeju Velog križa i crkvice Sv. Jere u podan Merjana, da se Ante Dimić, brat Lukin sprema u Jamerike, i da će se Matija, čer Mate Baje sutradan zaručit za Rašpu Trogiranca, koji je prikladno momče…. I ne samo to, ven da kroji jur dotu i koliko će mu donit u dotu pari mudanat, košuj, komeši, lancuni, tavaj, bičav, urnic i tavajoli… I ono ča sam tad zapamtija pribacijem sad na vas mlaje, da se ne zaboravi, jer: Na mlajima svit ostaje, veli narodna poslovica. U molitvi i čakulama napokon stignemo do prve crikvice, i tu opet stoji, triba posebno molit i razmišjat i t.d. i t.d. A da bi vam sve bilo jasno triba potanko rastumačit zašto se odilo svakog petka Marčani petki

69


marčanog na „put križa“ i koji je bi to značaj… „Put križa“ zamišjen je ka oni krvavi Isusov put do Kalvarije kad je nosija na kostima drveni križ prije ven su ga Žudiji propeli, kad je pada pod njim 14 puta do Kalvarije. Zato i mi u našoj „marš roti“ priko Merjana i natrag padamo ravno 14 puti od početka do kraja „puta križa“. Na svako stajalište, padaTek izgrađene marjanske skale

nje, molilo se je i „razmišjalo“ drugačije… O tome

je vodila računa moja tet’ Ane ka „predvodnik“ tog konvoja od 10 stari žena. A taki slični „konvoji“, veći i manji, iz Velog Varoša, Dobrog, Manuša i Lučca bilo je na desetke i svaki je ima svoju „marš rotu“, di će koji padat, jer padanja nisu bila svakom konvoju na iste pozicije, budući se nisu ni dizali sa istog mista…

„Marš rota“ našeg konvoja zamišljena je da budu padanja ovim redom: I. padanje – crikvica Svete Mande Merjanske II. padanje – Žudinsko grobje III. padanje – crikvica Svetog Mikule IV. padanje – Mali križ, kraj Meteorološke stanice Split V. padanje – Veli križ na vrju Merjana VI. padanje – crkvica, Betlem VII. padanje – crkvica Sv. Jere Pustinjaka u podan Merjana VIII. padanje – crkvica Gospe 7 Žalosti u Mejama

70

Marčani petki


IX. padanje – crkvica Gospe od Sniga, Kavanjinov kaštelet, sada Meštrovića X. padanje – Sustipansko grobje XI. padanje – crkvica Sv. Filipa i Jakova, u dvoru Brajevića Vuice XII. padanje – crikva Svetog Antona XIII. padanje – crikva Svetog Križa XIV. padanje – i zadnje, pred kapelicom kraj Poibabe na podan Kamenite ulice Ovi obred bi je, kako sam jur reka, naminjen spasu duše tila, da bi kod mirodavni rajski faktora isposlovali milost, da ne svršimo u pakal… Još žene su i mogle činit pokoru radi svoji grijov ogovaranja i kletav, jer i u tome su one bile meštri veliki, al zašto vodit sobom malu dicu i petljat je da čine pokoru ka nisu još do tad bili pokvareni, a tila se još ni okusili nisu. Dakle ovo padanje, koje se održalo u sedmoj rundi u crikvici Svetog Jere bilo je sedmo i tada je nastupi jedan odulji „rast“ oli kako bi Ajdukovci kibici modernije rekli poluvrime, i odosmo pod maslinu na marendin. Kad spominjem sve te pozicije sa 14 padanja nalazim za potribno da ispričam još jedno padanje, estra, koje se tog dana dogodilo kraj Tvrdićevi dvori. Pošto je za nasmijat se, a to je u ovim mojim pričama najvažniji akcent, ispričat ću i to estra padanje, a vi ćete me malo kumpatit di sam izaša malo zbande izvan naše službene „marš rote“, jer netom ispričam i ovi smišni slučaj, odma ću se vratit u podan Merjana, dokle smo do sada doprli pa činimo pod maslinom na livadi odulji rast, tj. počivamo i marendajemo ča je Bog da i kuća i čakulamo prez kraja i konca. Dakle kada smo cilu proceduru, „put križa“, završili pri kapelicom na podan Kamenite ulice i došli deboto na prag kuće, dogodi se prid našim očima ovi nemili slučaj. Kraj Tvrdićevi dvori potukli su se dva mlada Merjančanina, i to jedan po prezimenu Žanko, a drugi Radovniković Štrko. U toj barufi Štrko ka najači izvadi iz žepa kus temperinića i tvog Žanka šnjim puc u glavu. Žanko bogami prostre se po putu koliko je dug i širok i onesvisti se. Kad je Štrkić vidi svog dragog prijateja Žanka kako na zemlju „čini kapote“ pobigne ka strila od njega put Merjana Marčani petki

71


da se sakrije. Žene iz našeg konvoja protrčale su prama onesvištenom Žanku al ne da ga malo masiraju i poškrope vodom, ven zaokoliše ga u obruč, tako da s onim svojim širokim brnicama, oduzeli mu i ono malo slobodnog zraka i počeli Boga molit i priporučivat dušu da bi mu se mlada dušica vinula u rajske visine… I za takvu prigodu moja tet’ Ana znala je posebnu vrstu molitav, koje je znala sve napamet boje ven najnaučeniji fratar ol ježuvit i svaku malo vrimena štrcne po njemu kap kršćene vodice, koju je bočicu uvik sobom nosila… Al mladom Žanku još se ni dalo da mu se mlada dušica vine u rajske visine. I kad je drugi treći put voda kapnula po čelu i glavi, naglo se Žanko prene, otvori oči pa gleda oko sebe. Čuje i gleda kako mu žene Boga mole i priporučuju mu dušu. Jopet je malo zatvori oči pa otvori i zamisli se ča se je s njim dogodilo, al kad se je pribra najedanput se naglo skoči i vikne:

Još je Žanko Janko!, pa priskoči obruč žena i poleti prama Merjanu da

traži Štrka…

Jo, sinko, kankari te rastočili!, prva otvori rafal kletvi na nj Domina Gra-

deličinka…

Jo ča si me pripa, crne te patule spopale! odvrati moja baba, a za njom

počnu pucat sve baterije kletvi, sve ka na komandu. Kunu i proklinju mladog Žanka da i je pripa, a malo prin su molile Boga za njegovu dušu, jer ne samo u molitvam i litanijama, ven one su se razumili i u kletvama i proklinjanju i da ji je bilo izvest na olimpijadu ol na kakvom konkursu ko će boje i „slaje“ klet, ja mislim, ako ne bi izvukli „Nobelovu nagradu“, a ono bi izvukli barem kakvog „Oskara“, jer nisu mlogo zaostale za Slatinkama u kletvama, jer jopet ča su Slatinke u kletvama, one tuču rekord sviski i matere takvi više ne rajaju… Nikada ka tad nisam bi u prigodu da vidim kako su žene brzo okrenule bandiru, jer sekund pri molili su Boga skrušeno…a kad je oživi i pobiga - iz spasa, tad su ga proklele za uvik vikova. Pa samo kako! Eto toliko o tom izvanrednom padanju kraj Tvrdićevi dvori, a sad kako sam obeća vraćam se odma na livadu pod maslinom kraj Svetog Jere dokle smo do sada konvojem doprli… Još nisam opisa’ ča je bilo sve u sedmom padanju, pa ću odma’ i to padanje 72

Marčani petki


nadopuniti. Prid crikvu Svetog Jere malo smo pri ulaznim vratima stali i čekali dok se je izvuka jedan drugi konvoj, koji je pri nas doša i kada su napokon svi izašli, ulizli smo mi našim konvojem unutra da izmolimo određeni obrok molitava iz VII. padanja. U crkvicu Svetog Jere naježuri sam se od velikog straja ka ježinac gledajući po zidima crikve naslikani pakal. Ovi ča su

Ispred crkvice Sv. Jere na Marjanu

svršili slikani na zidu, to su vam iz prve kategorije. Pari mi se da se to reče velt kategorija u boksačkoj terminologiji, koje prisutni vrazi, po činu samaeli i luciferi muču po svim paklenim propisima. Vrazi grabe cure za gole čiče, ka ne znaju ča je lipo! A onda ka i se nauživaju, bacivaju i’ u kotal vrile vode, a drugi vrag malo nižeg ranga bode ji perunom i privrče po kotlu s perunom, da ne bi zagorili… Vrazi su veseli i nasmijani, po vražju… Oči su jim modro-ognjene. Na glavi jim roščići ka u jarca. Jazik dug, crjen, isplažen sve do prsiju. Na noge jim papci ka u Betičina tovarčića, a otraga repica ka u telca. Crni su ka Marokanci. U jednu rič pravi pravcati vrazi, koji ulivaju straj do u same koščice, osobito ovako mladim stvorenjima ka ča sam tad bi ja od 3-4 godine života nesritnoga… Po paklu, pored vrazi jema i vražjeg inventara i još po koja strašna zmija sa tri otrovna jazika, pa žbunjevi trnja i drača i ognja paklenoga, tako da sve te strašne stvari prave pravi, pravcati pakleni štimung… Ni Dante Aligeri nije strašnijeg pakla opisa u svojoj knjizi Inferno ka ča je niki naš umitnik, po odobrenju crkovni vlasti nacrta po zidima crikvice Svetog Jere u podan Merjana. Pojdite vidit, uvirit ćete se i dandanas i sami. Marčani petki

73


Iza pakla ognjenog provirili smo u otvoreni greb, koji je bi otvoren na sri sride crkve. Unutri se vide glave i čulumci, mrtaške kosti. Vidi, moj Ivančić, vidi!, govori mi tet’ Ane i kažije mi mrtaške glave i kosti u grebu, i to meni, malom tulušnom Kovačiću da me još više i jače uplaši, ka’ da me bilo malo straj od naslikanog pakla. I sva je srića da je na vrata nahrupija novi konvoj, pa mi morali izlazit vanka da napravimo mista njima, inače bi se bi ukočenija od straja, jer jur fesić na glavi nisam čuja… Kad smo izašli iz crikvice, sašli smo malo niz obronak i opočinuli ispo jedne masline, jer kako sam jur spomenu bilo je poluvrime… I žene su se počele opipavat po žepima i deboto je svaka „slučajno“ našla ništo u njima za jist, sa naglaskom da ni’ ni znala… jer bi joj mogli prigovorit da je goluzača, jer Varoške govore da su Luške goluzače. I našlo se je u jedne komadić sira, u druge orijov i mendul, pa smokav, rogači, u treće 2 jaja, a u jedne čak tvrdi fritul ča su pritekle o zadnjeg blagdana. I napraviše pod maslinom improvizirani marendin, a kako sam ja bi’ najmlaji, miljenče meju svima njima, okusi sam se svega po bokunčić u slavu marčanog petka. Tu ispod maslina, iza marendina razvila se je ženska diskusija o svemu i svačemu. Govor je bi o brači pustinjacima, koji su tu u pečinu povrj crikvice Svetog Jere Pustinjaka živili otrag deboto 300 godin.

74

Marčani petki


V Pustinjaci – braća Božidarevići

Pustinjaci stanovaše I pećinu produbaše Davno jesu tu živili I pod crkvom se smirili Nad grebom jim kamen - pismo 1616. godine pokopani mi smo Živili smo tu iz nužde Ispred sile venecijanskog dužde

D

a, da!, ponavjala je ovo o njima moja tet’ Ane, koja je bila u tim stvarima najpametnija. Zvali su se braća Božidarevići, a zamirili su se mletačkoj dr-

žavi i Sinjoriji, jer su joj prigovorili da za malu sitnicu narod bacaju u okove i za kaznu šaju i na svoje galije za galijote. A ča su to galijoti?, upita Bare Dumanić. To su veslači, kažnjenici, o kima pričam, odgovara tet’ Ane. I dočukali su da će i njih vlast zatvorit radi ti prigovaranja, pa pokupe tunju i pobignu se sakrit u Merjan. Došli su kako vidite tu u podan Merjana i živili pusti godin ka pustinjaci, a kad su umrli, dobri judi su ji ukopali u crikvicu i one kosti ča smo ji malo pri vidili, to su njiove kosti, čulumci i lubanje… A ko te to reka?, upita Mare Remetuša rečena Pečena Kokoš. Ovo mi priča Luka Botić jedanput u Merjan ocu i meni kad smo brali travu. Ja sam tad bila curica, a Luka Botić se je dnevno vera po Merjanu da su mlogi težaci spočetka mislili da će bit šenu s pameću, kad tako prez potribe muči se i arampigaje po vrilom kršu al kad bi ga čuli govorit, vidilo se je da je to puno pametan čovik. Pustinjaci – braća Božidarevići

75


Botić je tako skitajući se po

Merjanu često razgovara sa težacima i učija i dobru. Nosi je žurku sa slamarima i crjenu kapu, pa je pari ka koji vlastelin. Za alamarom bi zadija grančicu kaduje, ol ružmarina, a dikod i grančicu masline, a na moje pitanje ča radi, reka je da pisme piše o Merjanu i piše o našem narodu… Tužija se da mu je puno žaj da naš nižji puk ne zna čitat ni pisat, jer reka je Botić, kad bi spliski težaci znali štit i pisat da bi puno boje živili…

Pa ča je to sve o braći pu-

stinjacima?, upita kuma Domina.

Botić je reka za njizi, da

nisu oni bili sirotinja iz nižeg puka, ven vlastelini, plemići, koji su ipak osićali sa svojim narodom, pa se usprotivili da Spomenik Luki Botiću

mletaška vlast surovo kažnjava, i zbog toga su oni, kako sam jur rekla, svršili ovde ka

pustinjaci.

A kako su se ranili?, upita jedan iz konvoja.

Ranu i robu donosili su jim potajno ribari i ostavjali jim po dogovoru ispo

jedne smriške doli u uvalu u Kašune, i priko ribara bili su svojim prijatejima u vezu.

Tu su nji dva dugo živili, a kad su jim poslali tajente i lita tad su počeli širit

pećinu i napravili u pećini sebi lipi stan i stanovaše tu do svoje smrti 1616. godine 76

Pustinjaci – braća Božidarevići


kad su ji u crikvu pokopali… Drugi put ošervajte se na zidine sa strane glavnog oltara, niki umitnik i je naslika, pa se i po nošnji vidi da su bili plemići. Ovako je tad ispričala ženam o braći pustinjacima moja tet’ Ane. I faktično sa strane oltara naslikana su dva plemića ispo koji piše latinski Natalis, pa prema tome moglo bi stat kad se Natalis prevede sa latinskog na naš jazik, Božičević.

A ča je ona kuća brez balature bila u stara doba?, upita kuma Mare

Bilinica.

Ono je bi niki samostan od koludric, odgovara tet’ Ane i nastavja… Kad bi

došla koja mlada cura da se prijavi za u koludrice, tad bi joj pustili ozgar konop i vriću i digli bi je na paranak gori i nima izlaska iz samostana sve dok ne umre, a kad umre jopet je kalaju za ukopat na isti način ka ča bi je živu digli. Osib, Isus i Marija!, čudi se „Pečena Kokoš“ na tet’ Anin odgovor.

Pustinjaci – braća Božidarevići

77


VI Crikvica Svetog Jere Pustinjaka u podan Merjana

Uz Šantine stine sjubila se Ko bili galeb pri dnu vala Pod njom strma provalija Dodira se morskog žala Ka sitno dite k’ njoj sam oda’ Mlade noge dračam boda’ Škrape gaza i – molio Svetog Jeru – zapamtio…

P

osli marendina i čakulete o braći pustinjacima i samostanu koludrica i ostalom digli smo se i počeli vraćat niz Meje put doma.

Niz Meje susrećali smo druge kolone konvoja, koji su išli u suprotnom pravcu. Prvo padanje, tj. sedmo padanje, bila je kapela Marasovića, Gospe od 7 Žalosti. Tamo sam se ponovo naježuri i nakostruši ka jež od straja... Zašto?... Zato jer po zidovima kapelice vise za moje mlade plašljive oči strašne stvari. Bilo je krivi postoli, crni očenaši, škapulari, goreći lumini, ka oko mrca na mizi i razni ščula, štaka, svičica i bumbaka, medajic i zvizda…. To je sve darivano Gospi ka’ posveta od koje bolesti je Gospe pomogla. Ča je triba govorit?!, reka bi često Bučo Jakasović. I tribalo je jemat dobre živce za sve to promatrat flegmom, a pošta ja ni tad nisam jema tvrde živce, podiga’ mi se fesić iza nakostrušene kose i gleda u ta strašila. 78

Crikvica Svetog Jere Pustinjaka u podan Marjana


Crkvica Sv. Jere na Marjanu

Ča ste fesić nosili?, načudi se Žarko.

Da, fesić jer taki je bi običaj za malo dite, odgovaram ja.

Fesić i rečinu u uvo…. Morali ste čudno izgledat?

A… velik ka botiljun od 10 -15 litar, nadopunij i ja, da bude još smišnije.

Niz Meje ni bilo naporno odit ka do Svetog Jere, jer po putima Meja ni bi goli oštri krš, ven mekana zemja da sam puno boje prolazi. Kroz oni kozji put od Velog križa do Svetog Jere žene su išle jedna iza druge ka Pujizi, jer oni i po Rivi gredu jedan iza drugog, a meni malom bilo je najgore, jer sam odi usporedo s teton potezan za ruku… Tet’ Ane je sa svojim brnicama poklopila cili put tako da je za mene ostalo samo trnj i škrapa i nije ostalo drače uz oputinu o koju se nisam očeša. Sve mi je bilo do guzičice oderato i iskrvavjeno, a noge natuka o oštre škrape da sam dobro zapamti „put križa“ da ga se sićam i do dandanas. Doma smo stigli pri sami mrak, a jer sam jur opisa i ono estra padanje kraj Tvrdićevi dvori, tad mogu priču završit i metnut tačku, jer smo se živi povratili u svoje baze. Crikvica Svetog Jere Pustinjaka u podan Marjana

79


VII Svega po malo, a najviše glende i sulaca

J

a, da san zna, da ću pod stare dane pisat o svom ditinstvu, koliko sam moga’ lipi stvari zabiližit i to ne odit „kamerom po gradu“ ka ovi novinari sadašnji

ol tražiti novitadi simo-tamo po gradu, ven samo na ono ča bi naletija, ču’ doživi i proživi ka dite u svojoj konobi i dvoru, po gradu, na ulici ol po guvnu Svete Mande Merjanske. Ovde ću ispričat malo ča san čuja u našu konobu. Reka sam jur da su težaci glavnu količinu vina prodavali Ilijiću ol Kataliniću odma u jematvu, a manji dil ostavjali za prodat na konobu. To vino ča bi ga ostavili prodavat na konobu moralo je bit jako i dobro ka’ grom, inače ne bi ga proda priko cile godine, jer je bila velika konkurencija od lipoga vina i cine. Mi smo uglavnom sve naše vino prodavali na konobu, jer nismo imali puno zemaj, a vino iz „Duja“ i sa „Sućidra“, iz zemje plavice od simena linčuše pomišane sa glavinušom, bilo je svake godine lipo i jako ka grom i prodali bi ga brzo. Pri ven bi počeli prodavat pozvali bi Goba Graša ol Matu Galešica da nam ga banza po gradu i odma bi svit navali znajući od lani i prilani da je lipo vino i prodali bi ga dnevno po tolitar. U Špira Kovačića (kraj Paške Opare, na Merjanu), lipoga crnoga, ženee!, vika bi i banza naše vino Gobo Grašo ol Mate Galešić. A pošto je?, pita ga je svit. Po 14 šoldi, ol 12 šoldi prema godini, odgovara bi on. I na vrata od dvora stavili smo „bandiru“ ne u trikoloru ven kus grane maslinove ol grana bora pomišana sa mlazom od vinovine… Maslina = mir, bor = veselje, a list od vinovine da je vino od loze originalno kako ga je Bog i zemja dala. Glavni „rušiteji“ vina po konobama težaškim bili su najpri bikari, pa konopari, a za njima batelanti, kaligeri, pituri i ostali, jer gospoda grajani iako su ga vukli

80

Svega po malo, a najviše glende i sulaca


Detalj s Rive: barili

na demejane i botilijune, ritko bi kad zalutali po težaškim konobama da piju vino u blizini bačve i splitski tovari. Ovi bikari jemali su svoju „izvidnicu“, niku staru Perlainku po nadimenu Majka. Ona se je jako razumila u vino i di bi ona rekla da je vino dobro, tu bi još istog dana navalili pit svi bikari i konopari da bi za par dan popili i fecu. Tako se sićam jedne godine za vrime mog ditinstva, nakon ča je Gobo Grašo banza naše vino po gradu došla je spomenuta „izvidnica“ po imenu Majka Perlainka da iskuša naše vino. Ta žena prala je kulinčiće i drobčiće, pa je vonjala po njima i po gnjoju na daleko. Al triba joj skinit kapu u poznavanju vina, jer se je razumila ka’ najboji sansir. Od Majke je zavisija spas ol propast, jer ako reče nakon ča ga iskuša: Dobro je, gre ka u lagur… a ako samo namrdi nos… najboje ćeš učinit da skineš bandiru i vino zatvoriš, jer ćeš ga teško prodat i kvičit ćeš kraj kanele ka kukviža. Ja ka’ malo dite gleda sam je fišo kako Majka Perlainka iskušava naše vino. Ja sam uživa na svaku njenu kretnju, dok moja mater strepila je ka prut da joj ne bi vidila namrđeni nos… Svega po malo, a najviše glende i sulaca

81


Daj mi po bučice!, zapitala

je Majka moju majku kad je ulizla u dvor.

A koliko je to? upita Ra-

dojka. Ta bučica bila je nika stara mira još od carice Terezije, a sadržavala je po prilici žmul vina od 3 deca. Vazela je tad žmul vina u ruke, pa ga je provonjala, a onda liznula. Kad ga je liznula, gleda očima visoko u ariju ka Luka Puvalo u rejoplan i po malo zavrče očima ka pop ol fratar kad mole iz oficija. Iza toga ono ča je liznula ispjunula je pa vazme žmul i pritisne dlanom i tri četiri puta udre žestoko o kolino a kad se vino u žmulu od udarca zapinilo onda ga je naglo provonjala Veselo društvo

i digne nos u ariju i ostala tako mirno ka ono kad tovar

provonja pišotu. Zatim je prolila malo vina po dlanu i gleda mu kolur i jopet ništo prolije po konobi i gleda kako zemja gnjila reagira… I čekaš ka Boga da jedanput izusti da znaš na čemu si… I kako reka, ako reče: Dobro je, dovela bi cili procesun za sobom, inače kako reko kviči ka kukuviža kraj kanele. Za naše vino Majka je dala ocinu „izvrsno“ i odma s popodneva počeli nagrčat bikari, konopari, batelanti, kaligeri i po koji pitur, štampadur i ostali. Jedan crjenog nosa kad je od gušta ujedanput isprazni vrč od litre na dušak upita mi mater:

A koliko ga jema?

A eto ta mezabota od 6 tolitri!, odgovara mu moja mater.

82

Svega po malo, a najviše glende i sulaca


Prodaja grožđa s brodica na Matejuški

Skinite ča bandiru!, upada Majka.

A zašto?

To ćemo popit mi sve za 3-4 dana!, odgovara strušnjaški Majka.

Jur prvi dan pročulo se da je u nas vino dobro i gustožasto i sutra dan nagrnulo odasvud pa jedan donese komad sira u kartu, drugi nikoliko prstaci, treći ubotnicu, mušul, slani srdel, kuvanog boba, bokun pršuta i slišno svi naređivaju da jim se to spremi, pa kako reko, daj kap uja, zrno soli, fregulu papra, kapulu, luka, komadić kruva, malo kvasine i ostalog i to sve mukte, al pošto mi nismo jemali pomoćnica, koji su pomagali pri prodaji vina, kuvali su sami na litnji komin i jedan drugog falili ol kudili kako ne znaju ol znaju kuvat ol peč spizu i zafrkavali se na veliko. Sad da sam ja „slučajno“ umisto ča sam mali Kovačić Ivo, pok. Špira, veliki Bojan Stipica Pogačić, Strigin ol Raspor, moga bi napisat par lipi komedija i za treatar i za kino, jer mi sva ondašnja lica lebde pri očima i njiove moše pa i Svega po malo, a najviše glende i sulaca

83


govor kako su govorili i šalili se mejusobno. Od ženski zapamtija sam najpri spomenutu izvidnicu Majku, pa Maricu Prlainku, staru Voginicu, pa Zanzu, Mudalinku i Šilovišnu. Bili su još 3 - 4 šporke i krmejive, al njima nisam zapamtija imena. Od muški zapamtija sam Antinozu, Zenzu, Bibinka, Krložu, Mošu, Zermu, kaligera Sibića i Vuškovića, pa batelanta Manovrana i pobasjeg pitura Duju Pompadura i Špira Aleša i još desetak koje nisam zapamtija. Napunija se je od njizi pun dvor i konoba, pa i skale od konobe do poda, jer kažu oni da najvole pit u blizini tovarčića… Sve to skladno pije i vode ugodne i smišno šaljive razgovore. Drugi dan došla je i Roža Alešova pit, pa Zanza Tonča otac i šjor Toni Didon pošćer i drugi. Zanza Tonča otac drža se malo finije, pa je svoj vrčić pokriva kartunom da mu ne pade prašina u vino. Sibić ga zato ukara i uči:

Ja odma sve popijem, pa prašina nema di past... i naručim novo.

Pa pokrij novo!, uči ga Zanza otac.

Ne ću, jer ću odma popit i ovo!, odgovara Marin Sibić.

Marica Prlainka bikaruša koja je prala kulinčiće bila je puno lipa ženska glava. Obrazi su joj bili bili i rumeni ka da su napunjeni od mlika i krvi, al kako je bila odveć šaljiva žena svi su nastojali biti u njezinoj blizini. Ona se je držala izuzetno čista i uredna, al drago joj je bilo pit ka i svim bikarima. Frane Ivančić rečeni Juti, koji je kašnje prodava svoju oštariju na Obrov kraj peškarije, dava joj je mukte koliko god može izist i popit samo da kod njega dolazi, a to zato, jer di ona dojde zavuče za sobom cilo jato, pa ka od šale popiju tolitar vina. Čujte i vi čitaoci kakova je ona bila i na koji način se je šalila. Ovo triba da čujete iz njezini just i s njezinim ričima kako je pričala ostalim svojim bikarušama kada su tamanili vino jedne godine u našoj konobi.

Marice!, upita je Mudalinka, a ča je ono bilo jutros s tobom i Vlajom?

A nosija me na krkeč iz Bašćuna, pa sve do Ulice Sutrojic i za plaću dobije

dvi lipe škopule, odgovara nasmijana Marica Prlainka. 84

A kako je to počelo?, upane u rič Zanze. Svega po malo, a najviše glende i sulaca


Svi u maškare!

Gren ja jutros rano po običaju u macel, priča Marica, i na Bašćunu trevu

me dva Vlaja. Jedan od njizi zagleda se u me ka u letriku i govori drugu Filipu: „Ih! Pilipe, lipa li je!“

A bili malo!, odgovaram ja kad sam to čula.

„Ih, i još pitaš?“, obradova se Vlaj, pa prstom navije brčić.

Ajde da ću ti ako me poneseš na krkeč do vrj briga prama Pojudu. I Bogami

moga, govori Marica smijući se, naprti me Vlaj na se ka jare i nosi. Stenje ispo mene al ne tuži se i sve gleda u moje noge koje visu na njegove prsi, a kad me doni na vrj briga umisto jedne stvari dobije dvi škopule.

Na! Evo ti, pa nos u vlašku!, govorim ja i škopulajem.

„A ča je on na to?“, upita je stara Voginica.

A Vlaj se pokunija i uteče od mene da ni ni rič reka!, odgovori Marica.

„Ha-ha-ha“, nasmije se cilo društvo, pa i oni po skalama i od gušta svi se

napiju i naruče vino novo. Od prisutni ženski dobro sam zapamtija staru krmejivu Voginicu. Upamti sam Svega po malo, a najviše glende i sulaca

85


je od prošle jematve kad je bila došla u naš dvor da se pokrsti… Pokrsti! Čudit ćete se ovoj rečenici. Da! Pokrsti! Jer se je ona svake godine „ponovno“ krstila mladim vinom.

Ne prodajemo još mlado vino, rekla joj je moja mater kad je ona polako

ulazila u naš dvor.

Ne smeta bona!, odgovorila je ona... ven daj mi napuni vrč da se s njim

pokrstim. I mater moja zavuče vrčić vina u mast i napuni ga opolitog i da joj ga u ruke. Primila ga je tako nježno na ruke ka Sveti Šimun malog golog Isusa a onda ga digla iznad glave i počela se prolivat. Kako ni jemala čistu besidu, razumi sam slideće beside:

Faja ti bodje ka tjam ga dotjekala!

I namoči se sva od mladog vina. I zafalila je Bogu i svim svecima na tom daru di je dočekala mlado vino, a ono ča je u vrčicu priteklo popila je sve na dušak, ka da si usuja u gomilu pa tako pokrstila i grlo. Sad je zavonjala dropčićima, kulinčićima i mladim vinom, plati i ode zadovojna i spokojna iz našeg dvora put doma ka pokršćena. Ona je rekla da tako radi svake godine. Ala sam se u našoj konobi nagušta čut smišni besid, jer sva mudrost od toga soja judi bila je u tome ko će boje i više popit i izist. Nije bilo njiovo geslo „use, nase i podase“, ven samo „use i podase“, za ono „nase“ nisu puno bacilali, jer kad bi još i lipo se nosili onda ne bi jim ostalo za pit, a pića ni se njima bilo lako odreći i zato su bili prilišno šporki i tranjcavi. Jedan drugog zafrkava je naveliko, pa je bilo i bogov čačini i materini, ludi, berekinski, lupeški i izgledalo je da će se potuć, al žene nisu dozvoljavali da se tuku pa je u zanju svršavalo sve u valcer.

Ajde Zermo, ispričaj onu kako su te vrtili u cirkus u kacu, progovori Duje

Budić pobasji pitur rečeni Duje Pompadur, batištrada.

Brrrr ne ću!, brani se bikar Zermo, jer mu je ostao u neugodnoj uspome-

ni.

86

Ispričat ću je onda ja, provocira ga Duje Pompadur.

Svega po malo, a najviše glende i sulaca


A neš bogami ven Zermo, a ti ćeš iza njega onu svoju kako si ženi Matare

izija deboto cili pršut i jibac kruva, upada u rič kaligar Marin Sibić. Starom Duji Pompaduru ni to bilo drago da se spominje, pa je poče’ ronjat i pritit se Sibiću da tim ga vriđa i poče beštimat, al kako sam jur reka ženske nisu dali da se muški tuču, svršilo je napokon i to u valcer….

Oću ispričat, ozivje se Zermo, uz uvjet da iza mene kaliger Marin Sibić

ispriča, kako je privari đendara sa mrtvim sinom, na Sustipanu.

Aa!, zastenja sad Duje Pompadur od gušta di je Zermo pribaci „spor“ na

Marina Sibića.

Pristajem, odgovara Sibić, al nek i drugi ispričaju svoje…

U Split doša je cirkus Zavata, koje smo mi izgovarali Cavata i dava je

prestave na livadu di je sada zgrađena kuća Tramontana kraj Placa. Zermo je iša’ k vlasniku cirkusa da bi i on izve jednu šaljivu tošku programa i to u jedan prazan karatil bez dna, da ga okolo naokolo privrču da nasmije svit. Direturu cirkusa to je dobro došlo i dobavi ništo velike kace u koju Zermo ulize da ga privrću, a on će još pravit komedije sa plačom i naricanjem… Kad se kaca š njim unutri počela privrčat narod se poče’ smijat i odobravat i viču mu:

Bravo Zermo!

Oče Zermo! Bravo Zermo! …, i pleskaju mu od radosti.

Al Zermi nakon nikoliko okretaji gori doli, desno livo, počelo škoditi, pa

je poče misto plača i naricanja vikat: Stanite! Dostaaa!

Još! Još!... Bravo Zermo! Oće Zermo!... Jopet!

Dostaaa!... jeben … doosta … izrigat ću se, viče Zermo iz kace.

Joopeet!

Doostaa!

Jopeet! Bravo Zermo…. Još! Još! Još!

I kaca se je š njim daje privrćala okolo naokolo u cirkusu, a narod je Svega po malo, a najviše glende i sulaca

87


vika i pleska od veseja na Zerminu bravuru…Al Zermo, nakon ča se izvika, pa je u afan, pa niti se miče nit pomiče u kaci, ven se izvrče i privrče ka koja vrića po kaci.

I kad su napokon zaustavili kacu najdu Zermu u njoj ka mrtva da ga

nikada ni došla voja više da ga vajaju u karatil.

Brrrr!, Stresne se Zerno, i napije se da ga projde ružan straj.

Sad je na redu kaliger Marin Sibić onu sa Sustipana, naglasi Antinora.

Jedno litnje popodne dogovorim se ja, Panpan i Kraj od Lupeži, priča gla-

vom Sibić, da ćemo poć na Zvončac i bacit minu na ciple. Dogovoreno – učinjeno i vazmemo minu i krtol i pojdemo u uvalu do Sustipana, pa se popnemo na kavale i slidimo da li će se pokazat cipli. Ni prošlo dugo vrimena pokazalo se je jato cipli i Panpan ka stari strušnjak smista zapali španjuletom minu i š njom pras u ciple. Mina je pukla ka svi vrazi i ciplima se zabilu drobi po površini mora. Ni dobro još ni stalo, a jur Panpan i Kraj od Lupeži bace se u more i grabu rukama ubijene i smetene ciple i nosu ji k meni, koje ja stivajen u kartol. Sve je išlo ka po loju i ni u snu nismo sanjali da će nam to progorčat, jer baš u to vrime prolazila je jedna đendarska patrola po Mejama i kad su čuli eksploziju mine na moru smista se upute priko Kurirevi vinogradi i dolibe se sve do mora.

„Alt! Stoj na misto! Pucat ćemo!“, viču đendari s kraja.

Kad su đendari zavikali Panpan i Kraj od Lupeži bili su zabavjeni oko cipli,

a da nisu ni čuli kako đendari viču, a ja činim fintu ka da ji nisam ni čuja, pa ostavim kartol na kaval i priko mora odem u pravcu grobja. Pogleda sam priko oka da li me koji od nji slidi, a kad tamo jedan od njizi đendari se odvoija i oće da mi prisiče put. Kad sam izaša na pliče poče sam trkat, pa natira i đendara da je i on poče trkat.

„Alt! Stoj! Pucaću!“, viče prema meni đendar.

Biće ti se bila stisla?!, upada šjor Toni Didon.

A znaš da mi ni bila laka!, odgovara Marin Sibić smijući se.

Onda se ja naglo propnem priko briga, pa u grobje, a đendar jur za petama, pa i on uleti u grobje. Nima mi spasa, govorim u sebi, a onda iza prvog, drugog čempresa ugledam friški greb i ni pet ni šest odma se bacim prsimice na krune i zajaučem: 88

„Sinko moj!“ Svega po malo, a najviše glende i sulaca


Pogled prema Ježincu, Zvončacu i Sustipanu, idealne pošte za minavanje

„Tuugo moojaa!“

„Zašto si mi umraa…“

I sta sam se tuć šakom u prsi i po glavi i gulit kose da sam i đendara smeja. Gleda on mene kako tugujem i plačem za „mrtvim sinom“ pa se pokoleba da li sam ja oni isti, koji je uletija u grobje oli koji drugi…. i sve oće da me vidi u glavu…a ja se krijem i zabo glavu meju krune i naštre i plačem, plačem, ka juta zmija.

„Čuj ti stari!“, gurka me nogom đendar. „Jes vidi koga sad ovuda protrkat?“

„Nisaan“, odgovoram ja ne okrečući glavu.

„Od tuge nikoga ne vidim! Od žalosti ništa ne čujem! Sinko moj!“

„Tuugo mojaa!“, a onda počnem jubit zemju i grlit križ, da sam đendara

potpuno razuviri i on, bogami, ostavi mene i otrkne naprid.

Kad je đendar otrka naprid, ja se brže boje dignem i ka strila priskočim put i uletim u konoparsku baraku i sakrijem se u stupu i kanavinu. Tako sam sta’ s mirom jedan kvarat ure i kad sam ositija da se smirilo uputin se polako krajem mora prema Betičinoj fabrici put doma. Svega po malo, a najviše glende i sulaca

89


A ča je bilo s Panpanom i Krajem od Lupeži?, upita ga Tanki. Nji dvoje đendari uvatili su i vezali i’ u kadene i sa svim krtolom cipli vodili ji u Roka, u prežun. A meni ni dalo junaško srce mira, pa sam ji počeka kraj Svetog Antona kako će ji sprovest i kad su prolazili blizu mene ja govorim:

„Kuda će ta družba sa krtolom cipli?“

A Panpan se najidi na mene di ji još zafrkajen, pa đendaru govori:

„Ovo je oni treći!“

„Kuš!“, odgovara đendar i badne tvoga Panpana kolbenom u rebra.

A ja, kad sam vidi da me je najmlaji đendar pogleda, brže boje skupim tunju pa skočim priko Babini dvori i ka strila pobignem prema Merjanu.

Nisu te uvatili?

Ne!, odgovara Sibić, smješka se i napije.

I jopet kad je svršila priča svi nagnu vrče i slako se napiju. Digla ga je i Roža Alešova i iscidila iz njega i posljednju kap, al ga ni tad ne kalaje.

Ča je Roza? Kalaj ga više!, šali se moj otac.

Evo, vi mi nećete sad virovat, odgovara Roža Alešova.

Da si ga na dušak popila?!, zeza je moj otac. To virujem!

Ne, ven sam na dno vrča vidila Svetog Antuna!, odgovara i uvirava Roža

Alešova mog oca.

I baš na dnu, ka da je Sveti Ante od Fece?, zafrkava moj otac i govori:

Evo ti, sad popij i drugi, pa će ti se prikazat i Sveta Mande.

Al ona se ofendila ča joj ne viruju, pa naruči novo vino i ni jemala mira dok ga ni jopet ispraznila, da ponovo vidi Svetog Antu…. Na večer kasno bi je red da se rastaju od naše konobe. Majka kako sinoć tako i tu večer, ni se mogla niti micat, pa su je njezini bikari odnili na krkeč do kuće, al doznalo se je i to da i je Majka do kuće namočila, tako pored vonja od macela vonjali su još i amonijakom svoje drage Majke. Trećeg dana jopet se naša konoba napunila sa spomenutim svitom. Ovog puta 90

Svega po malo, a najviše glende i sulaca


doša je jedan „bevadur“ novi sa ženom i odma se počeli svađat u našoj konobi. Marin Sibić ih je sta’ mirit i govori: Odni vrag i kurata! Ovo je on kriv da se karaju, jer dok se nisu bili vinčali živili su skladno ka dva goluba u miru i jubavi, a okad i je kurat prisilija da živu pod svetim sakramentom ženidbe odonda se uvik karaju i tuču. I da vam bude jasnije rastumačit ću i ovi njihov slučaj, kojeg sam ka dite čuja i vidija u našoj konobi. Ona je bila siromašna udovica, a on momak, pobasji kaliger. Stanovali su poviše Svetog Križa u onu ulicu kud se gre u Merjan i to u istome dvoru. On momak, a ona još u snazi udovica, a kako krv ni voda, uzavrili su oba… Ka kaligeru najpri dolazila je ona k njemu da joj pribije tak, a on k njoj da mu sašije opali botun i tako su se malo boje upoznali. Tad je ona kupila bokun mesa ol tripice i ponudi ga. Njemu je to bilo drago i donese za uzvrat litru vina i živili oba u kuntenstvu. Razgovarali bi se jedan s drugim malo dulje, pa da svit ne zapazi da ona kasno izlazi iz njegovog stana, ostala bi tu i zakunjala do jutra, a kadkad on kod nje i jubav je cvala ka jorgovani u proliću. I da su ostali tako ka na početku bila bi vladala sloga i jubav naprid, ali svitu ni da vrag mira, pa reču kuratu da udovica i kaliger živu u divjem braku i on ji pozove oba k sebi i naredi da se ožene i počmu živit u „pitomom“ braku, inače da će ji prokleti. I oženi ji pop pod silu, al jur prvog dana počeli su se šakati, jer ona ka zakonita njegova žena počela mu je vižitavat džepe i vazimjat pineze za spizu, a on to ni tija dozvolit da ona čeprka po njegovim džepima, pa od toga nastalo bi šaketanje.

Odonda nikada više mira ni sklada!, potvrdila je žena Sibićev govor. I sva

trojica prokunu velovaroškog kurata, koji je silom utira nesklad meju njima. Nakon obligatnog pića do dna i naručenog novog vina diga se Zermo na noge i sa naše škancije skala dva pjata.

Zermo! Oli si poludi?, ukara ga moja mater.

Samo ću s njima do Solina, odgovara Zermo, i ostat ćedu cili.

Zatim je stavi pjate na dlan i sjubi ji, a onda ča pjatima ča justima i nogom imitira pravo putovanje ferate. Pjati jedan od drugog čine klu-klu-klu-klu-klu – klu klu klu klu… Justima ču-pu-čii-pii, a nogama čiči či či-či či či či… I kad je tako š njima doša iz Splita do prid stanicu u Solinu tad zazviždi:

Ooo - aaa - o - a - o!!! Svega po malo, a najviše glende i sulaca

91


I pusti paru: Fjjjj... i stane, pa reče:

Solin! Mlikarice vanka! Čučuranke stojte!

Evo, ovako je išlo iz godine u godinu. I na kraju sićam se još jedne smišne stvari, koja se je dogodila u našoj konobi sa Francuzima.

Sa Francuzima?, začude se dica.

Da! Sa Francuzima i to marinerima sa ratni brodi kada su tamo oko

1910. godine došli š kvadrom u Split. I jedno litnje popodne dok su bikari i ostali bevanduri frigali srca, ubotnice i friške srdele, pa zavonjali dimom cilu ulicu, prolazili su francuski marineri i privuka ji je dim i pivanje i dojdu u naš dvor.

Oćete li i nama prodat vina?, upita jedan mariner Francuz po talijanski.

Ši, oću!, odgovori malo talijanski, malo rvaski moja mater.

Avete anche peši?

No?

Al bikari su jin dali pun pjat pečeni srdel i friganog srca, pa su marineri počeli jist slako ka cukar. Jidu marineri slako i smiju se ka sva mladost i piju vino brez vode sve onako verđine, pa mi ji mater upozorava da će se opiti, jer da je naše dalmatinsko vino prejako, koje se ne smi pit brez vode.

Opit ćete se!!! Ponovno vam govorim, upozorava ji moja mater.

No, no, no!, brane se oni i piju.

Vidićemo za uru vrimena, al nemojte mene krivit. Ja sam vas obavistila, go-

vori i po treći put njima moja mater. Al Francuzi ne obadavaju pa i na daje srču vino iz puni vrčeva i govore:

Bon vin! Basta pju!

No, no no!... Naše je još jače iz pokrajine Provance, pa i njega pijemo verđi-

ne…, odgovara jedan Francuz.

Dobro, dobro! Al tvoja Provancija ne more se mirit sa našim Sućidrom. Osvi-

dočit ćete se do ure vrimena. To vam govorim ja, neuka žena. I Francuzi za pečenim srdelama samo dižu vrčeve, al ni prošlo ni po ure, jur 92

Svega po malo, a najviše glende i sulaca


jim je vino počelo dilovat… Jedni su tili platit i po ča, al noge ji ne slušaju, dok drugi su počeli knjat, a oni ča je zna talijanski deboto se na let nauči „ervaski“ jer je poče svašta govorit… Kako smo jemali deset, petnaest kudijic lozja po dvoru, sve jedan po jedan vatali su misto i počeli hrkat. Malo po malo počelo se je mračit, a desetak Francuzi ne može iz našeg dvora, ven svi hrču po lozju, a trojica, jer nisu jemali mista na lozje, popeli su se na prašči kotac i zaspali na ploče. Susidna dica počeli su se kupit po našem dvoru da vide pijane Francuze, jer takova ča ritko se kad moglo vidit od marineri. Mater mi se pripala da je ne bi kaštigali, al oni ča je zna talijanski još se po dvoru ginga i ni utira jazika u se al sve se čudi, jer da mu se još nikad nije dogodilo da se je opija.

Ne znaš ti ča su Sućidri, altroke tvoja Provanca, ponavja moja mater.

Kašnje je iša bikar Tanki Voga i batelante Manovran obavistit Francuze na Rivu i nakon po ure dovedu dva njiova trizna stražara da ji dovedu na brod, al ko to može probudit i rastriznit? Ne bi svi kaluni sa francuske škvadre, jer sve spava ka mrtvo. Tad je jedan osta u dvor, a drugi je jopet iša na Rivu referirat svom komandantu, pa kad se jopet vratija ostali su ji čuvat zar sve do ponoća, a kašnje kad su se naspavali i rastriznili odoše prema brodovima, koji su bili usidreni izvan đige. Eto, toliko o prodaji vina po spliskim konobama.

Svega po malo, a najviše glende i sulaca

93


VIII Tumbula ala bella

N

a Duove 1908. godine prvi put sam se pričestija. Tad su se Duovi štovali mlogo više i jače ven ostale nedije ka veliki blagdani. Kako san bi pod

utiskom pune milosti od prve pričesti i u novoj robi sa medajom na prsima, nisam se tija igrat po guvnu Svete Mande da me tamo dica drpaju i čujem veliku beštimju, pa pojdem u dvor meštra Pere Unušića da kibiciram kako veliki momci i mladi judi igraju na tumbulu. Tumbula meštra Pere Unušića konopara igrala se je u litnje doba svake nedije ol blagdana, a njegov dvor je bija u blizini guvna Svete Mande – Kamenita ulica 38. U tome dvorišću di se tumbula igrala, bila je jedna velika murva, koja je šćitila od sunca igrače i davala lad dva dila dvoru, pa je tako tu bilo puno lipo i zgodno za igrat na tumbulu. Dvor je svake nedije popodne uvik bi pun ka šipak. Mladost je sidila po okolnim zidićima i po živicama ka i po bancima koje bi meštar Pere pripremija svojim igračima, sa stinčicama za notavanje. Dakle kako čujete nije mi se dalo poć na guvno da ne čujem beštimju, a ovde upa’ sam di se najviše beštimalo, pa sam se sve sprema „očuli nečuli“ i odatle poć ča da mi vrazi ne pokvare u meni milost od prve pričesti, jer kako sam višje puti spomenuja, tako mlad živija sam po dojmom raja i pakla. Al ono ča ne voliš čut uvik čuješ. Osobito se je tu u meštra Pere Unušića beštimalo na veliko kad bi vadi lumere iz saketa i kad bi recimo zva brojku više ol brojku manje ven bi je čekali. Na primjer, jedan čeka brojku 34, a Unušić vadi i viče broj 35! Pj! Da mu 35 Bogi! Okreni saket na drugu stranu, viče i beštima suigrač. Tad meštar Pere posluša, okrene saket na drugu stranu i viče: Broj 33! Pj! Da mu Isusove godine, pa poče petavat roge u ariju od jida, a pozelenija je od srdžbe ka selen zato ča mu je prvi put dignu za jednu brojku, a drugi

94

Tumbula ala bella


Tumbula na Rivi

put iša šoto za jednu brojku. Na kraju je ispalo da je dobi treći i to oni ča je muča s mirom, jer silom nikada ni išlo ni pri ni sada, a oni švog od beštimje nikima je ka neki melem na ranu oli lik za „užeščivanje“, za nereće, za umirivanje živaca. Za cili kartelun od 6 kartela plaćalo se meštru Peri 6 šoldi, a to je jedno šoldo po karteli. Meštar Pere Unušić ni prodava kartele na pecibokune, po jednu kartelu ol dvi kako se to igra po varoškim dvorištima, ven je on prodava samo kartelun cili, oli polovinu i tako je brzo išlo tikitak. Sinko Dumanić to popodne izgubi je na tombolu deboto cilu ofertu, a da se ni javi nedan put. U žepu su mu ostali samo 2 šolda, pa govori:

Na, zaigraću i njizi! Ko će s menom u dil?

Na, evo ja ću!, ozoven se ja i da san 1 šoldo da kupi po karteluna i čaš ti

vidit! Ti put je Sinko Dumanić dobi tumbulu, u dvojicu. Koja samo razlika bila od mene i njega. Ja radostan na te dile, a on poče beštimat ka arkač i zavrćat oči prama nebu.

Ma vidi ti samo pegule, beštima Sinko i vrti glavom. Tumbula ala bella

95


Da mu sto Isusi i tombuli. Kad sam igra sam nikad dobit, a sad kad sam zdrugim dobi sam odma i to na razdrpice. I meštar Pere da obojici dobitnika tombule po 1 krunu, jer je tombula bila 1 fjorin, a cinkvina po 1 krunu, pa meni Sinko da moj treći dil 17 šoldi, a za sebe ostavi 33 šolda i tako se rastanemo, ja radostan, a on umisto da zafaDolazak u grad, prilika za slikavanje

li Bogu i na tome, nastavi petavat roge u murvu.

Kako je bilo jur kasno, nikima momcima bilo je dosta igre. Tribalo je malo poć i u šetnju po Rivi, naparit oči i korteđavat cure, jer tad nisu smile cure stat na Rivi do kasna ka šta je sad, ven za Avu Mariju moralo je bit sve doma, a jedan od prisutni momak pridloži: Ajmo još samo jednu i to „ala bella“?

Ala bella!, private nikoliko glasov i meštar Pere da se odma na posal

i ubire duple iznose po kartelunu, jer ono „Ala bella“ znači sve duplo. Dakle ovog puta kartelun se je plaća 12 šoldi, a po karteluna 6 šoldi, pa je bila cinkvina 1 fjorin, a tumbula 2 fjorina. To su bili pinezi u ono doba. Kako sam bi dobi 17 šoldi sve me ništo tantalo da zaigram i napokon se odvažim, uzmem sam po kartele i platim meštru Peri 6 šoldi. I čaš ti vidit! Kad je meštar Pere poče’ vadit brojeve, deboto je sve moje zva’ i začas narešim kartelu sa stinčicama i nakon izvađenih 12 brojaka vičem: Fata! Ja to ka po našu gotovo. Momci digoše glavu i čude se ditinskom glasu, računajući da se možda šalim, al kad je meštar Pere režistra ol analizira brojke moje i njegove, govori: Cinkvina je gotova! I započne vadit za tumbulu. I nakon cinkvine srića me ni napuštala, pa sve jednu za drugom popunjavam na najdonju kartelu ka di mi ji zove, po naruđbi. To me je uzbudilo da sam poče’ drčat i drčećom rukom razori kamenčiće sa 96

Tumbula ala bella


moje kartele i sve se pomrsi. U takovom slučaju mora bi zaustavit igru i ponovo prozvat za popravit, al ja sam se od uzbuđenja naprosto odrvenia i bi nemoćan da i samo jednu rič izustim isto ka da me je struja pogodila. Jedan od slučajnih kibica videći me zbunjena viče meštru Peri da zaustavi igru, jer da mu se čini da je ista kartela izvukla i tumbolu.

Ni moguće jur!, viču i protestiraju momci jidni ka pasi. Meštar Pere vaz-

me moju kartelu i sravnjuje brojke sa njegovim matišnim kartelunom i govori:

Čudo jedno! Izašla je predzadnjim brojem, al po propisima kad se ni na vri-

me ozva kažnjava ga se sa još dva broja, pa ako se niko ne ozove, tek onda tumbula njemu pripada. Propis je propis i njemu se triba pokorit. Napetost je bila velika i meštar Pere poče zvat i ta dva broja.

Broj 77, zove, niko ništa ven jedan je doša čekat.

Broj 9, muk potpuni, a onda velika graja i beštimja. Na zadnji broj debo-

to se cili dvor diga na noge i nastalo je veliko petavanje rozi u murvu. Jo jida i beštimje u dvoru merjanskom. Biće vrazi svi vrsti trali ruke od radosti, jer za nji je Amerika di se puno beštima.

Vidi ti njega, a!, jidu se mlogi na me. Ni viši od frnjokule, a koje je samo

pineze dobi.

A čigov je ono mulac?, pitaju niki.

Ol ga ne poznaješ po materi?, odgovaraju drugi.

Raca Kovačićeva, sin kuma Špire glendeživog.

Neka bidan! Siromaj je!

Nu mu! Očeva i materina!, i odnekle me zvizne kamenčić u glavu, da je

puklo ka u praznu tikvicu.

Koji ga je ono udrija?, ozva se je meštar Pere Unušić za mene. Pošteno je

plati, igra i dobi i mir u njega.

Dobija je, a ne zna notavat!

U tome i je kunst, jer ti znaš pa nisi dobi!, odgovara Unušić.

I sve ovako su padali komentari od jidni momak, a kad je meštar Pere nabroja Tumbula ala bella

97


3 fjorina, zatraži od mene šudarić, pa mi to sve turne u nidra i zapriti da ne smin vadit sve do u kuću pri’ materom. A ja kad sam primi pineze, odletim ka strila put doma i još sa Dumanići dvori vičem prema materi koja je bila na putu pod velovaroškim feralom.

Maaa! Dobi sam 3 fjorina!

A di? Kada? Kako?!, ozove se začuđena mater.

Na tumbuluuuuu!, i doletim k njoj. I izvadim šudar sa tri fjorina krun, ba-

nic i šoldi i rastremo po stolu. Mater je moja o čuda zinula ka svračak i nikako da viruje.

Da ti ovo nisi naša oli Bože oslobodi ukreja?

Ma ni, ma, ven san igra na tunbulu u meštra Pere i dobi cinkvinu i tumbulu

ala bella. Uz to su doletili u naš dvor i druga dica sa guvna Svete Mande, jer se to brzo pročulo i svi se veselili da se dobilo momcima, a niki su bili jidni da to nisu oni ven ja.

Pomoga te dragi Isus iz pričesti!, govori mater.

Jo ča su momci beštimali!

Jeli? Jeli?

I petavali roge u murvu.

Jeli?

I pjuvali u ariju…

I rekli mi: „Očevina i materina“…

I tukli me stinčicom u glavu….

I deboto mi razbili medaju na prsima…

Muči ti, muči. Boje je da se oni jidu ven ti, jer da se nisu jidili ne bi ti bi dobi,

odgovara smijući se moja mater i broji.

Je, je! Ma! Sve je tako bilo, a bilo je i taki kojima je bilo i drago, jer da smo

siromaji. 98

Tumbula ala bella


Jeli? Jeli?

Je, maa, je!

A kad je nabrojia sve pineze i našla u redu tri fjorina, odvojila je jednu banicu i dala mi.

Na, evo i tebi jednu banicu i pojdi u Karamana gledat pantomine.

I vesel otrknen gledat u činematograf komičara Kretineta… Na večer kad je otac čuja bi je puno puno zadovojan, jer 3 fjorina pristavjali su vridnost od 4 -5 nadnica težaški, a sutra dan kad je intra mešra Peru Unušića zafalija mu se, koji je ka sa diteton postupi pravilno i pošteno.

Tumbula ala bella

99


IX Dičja igra slovima od A do Zeta

K

ada bi snižilo oli kišilo, otac bi nas poštedi od sakupjanja gnoja, da ne bi ozebli i razbolili se, jer niti smo bili dobro obučeni, ni odiveni, niti siti.

Tada je bilo za nas arjan-barjan, osobito kada bi nam mater donila po kus kruva i po par rogači, ol po šaku suvi smokav, jer se tad kod težaški familij još ni počela pit kafa, pa ni ona od Franka. Pavi i Tomi mater bi donila poveći kus kruva i dala bi jim po rogač ol po tri četer suve smokve više, a meni i Frani ka mlajima manje. Nji dva bili su od prve marše, a mi mlaji od druge, jer kažu da se stariji i u paklu poznaju. Najpri bi izili kruv, a onda bi počeli grist rogače i to tako slatko ka da su od krokanta. Pri tom itali bi se jedan u drugog špicama, pa ako te stariji pogodi, makar bilo di gre za dobro, dočim ako mlaji pogodi starijeg, ne vaja…i ogrizeš… Iza toga počeli bi se pričat fjabe i ča je ko ugodnog ol neugodnog doživi kupeći gnoj po spliskim ulicama i po grajskim kućama. Kada bi iscrpili i te priče prišli bi na čagod druge da se vrime skrati, jer kako znate i po sebi dica ne mogu bit mirna u posteju ako nisu bolesni. Jedanput u pomanjkanju zgodni priča dogovorimo se da ćemo po starišinstvu, od starijeg prema mlajem, spominjat imena i predmete početnog slova, pa koji od nas četiri brata ne iznajde zadnji rič dotičnog slova, nek izgubi pô rogača u korist onoga pobidnika. Ajmo ča!, privatimo svi tu igru. Počeli smo od slova „A“ i to je trajalo dugo… Ta igra na ričima imenima i predmetima nastavjala se priko cile zime i deboto svaki dan izgubi bi po rogača ol po dvi suve smokve za kaznu. Zamašan je to posal. Jedna igrarija, al dosta korisna za dicu, jer pored zabave izoštrije se pamet u iznalaženju imena i predmeta dotičnog slova. Da budem jasniji, jer pri pisanju ni lako bit jasan i razumljiv, prikazat ću vam 100

Dičja igra slovima od A do Zeta


„zorno“ očiglednim primjerima, na koji smo se način mi četiri brata te zime zabavjali. Paval,najstariji poče bi prvi:

Amerika!

Toma, po starišinstvu drugi odgovara:

Azija!

Frano treći:

Afrika!

I ja četvrti:

Australija!

I kolo se počelo kolotavat okolo-naokolo po redu:

Ante, Andrija, Arap, Alujević, Aljinović, Aržić, Andrijašević, Alka, Avučina,

Arkač, Antinora, Ankora, Artičok, Alkohol, Alt, Albanija itd. itd... I kad bi se iscrpla i zadnja rič, oni koji je izreka zadnju dobiva od sve trojice, prama pogodbi, po rogača ol po dvi suve smokve, jer pogodba je pogodba. Takva igra sa samim jednim slovom trajala bi kadkad po cilo jutro, do odlaska u skulu, pa ako je ne bi iscrpili nastavjali bi je za drugi put… Tom igrom štufali bismo i miše po kući, a kamoli ne bismo štufali grintavu mater ol staru babu Filomenu, koja bi nas pošla kudijom tuć da umuknemo više. S početka, dok se nisam uvižba, plaća sam skulu smokvam i rogačima, al kašnje kad sam se „napuni“ pameti poče sam i ja dobivat i moje izgubjeno vraćat. Jedanput, jopet smo se povratili na rič „B“ i igra između nas četvero braće počela se je kolotavat okolo naokolo: Beč, prvi Berlin, drugi Bukurešt, treći Bombaj, četvrti Balota, bronzin, bakalar, brokva, Baguc, boršin, Bučo, brk, bandira, balatura, bumbac, biškotin... Dičja igra slovima od A do Zeta

101


I kad je zadnju rič Brač, brat Paval izreka svi smo zaprli, jer su imena i predmeti dotičnog slova bili potpuno iscrpjeni. Mislili smo se, mislili, al sve su bile jur izrečene i došlo je napokon vrime da je Paval poče spružat dlan za rogače… Al u zadnji čas pala mi je na pamet neizgovorena rič i zaustavim Pavlov dlan.

Ja znam lipu rič duple vridnosti!, odgovorim triumfalno.

Al neizgovorenu?, opomene me Paval.

Da, neizgovorenu!, ponovim ja.

Da je čujemo!, reču sva trojica i nagnu uši da je čuju

Bimbin!, odgovorim pobidnički.

I nasta je veliki smij, smij oni slaki dičji smij najprije zato ča je ta rič u našem spliskom žargonu pristavjala, a drugo ono duplo B je vridna rič za dvi druge i prvi put i ja dobijem nagradu u rogačima, al ne baš kako smo se pogodili, ven „ugrizeno“ malo daje od polovine, jer vi i sami znate, da stariji nikad ne dilu mlajima tako lako rogače i suve smokve ka škopule i frnjokule. Meni je tog puta bilo glavno da sam ka najmlaji pobidija stariju braću, jer ni lako u takvoj konkurenciji ostat pobidnikom. Kako vidite, iako je ova igra dosta smišna i zabavna, ona je ipak i korisna jer izoštrava pamćenje u pronalaženju svi novi i novi imena i rečenica. A i to je dosta kraj sitne i nejake dice!

102

Dičja igra slovima od A do Zeta


X Nima Splita do Splita

N

a Svetoga Osiba 1944. godine popodne iša’ sam ženom i dicom u poje. To jutro reoplani su pucali po Splitu i bombardirali okolicu, pa sam se više

iša’ sakrivat ven šetat… Malo po malo, korak po korak i eto mene na Plokite do stana Nikole Gaše. Zaustavili smo se tot i seli ispod zidića prama suncu, a kad čujemo reoplane onda se sklonemo u kuću da nas ne opaze. Tot odma’ u susistvu stanuje kućom Luka Ivančić, rečeni Juti. Juti ka Juti, na ništo se puno jidi, pa puše i beštima ka’ Orkač, jer mu je jedna Vlajina vezala u vinograd ništa manje ven tri prave pravcate koze da po vinogradu pasu prolitnju travicu… Kad je Luka Juti opazi priko ponistre 3 koze u vinograd, smista poleti prama njima ka’ na šturum, pa ča šakam, ča nogam, a kad i’ je odriši obalutima da su koze uvatile prišu i ka’ tri srne poletili su mimo nas i sve trkom do svoje štale di je stala ta Vlajina. Ha vidi ti nje!, juti se Juti pa se zlamenije i beštima u botu. Ova žena Isusa mi je luda! Vezala me 3 koze u vinograd i vidi, vidi, koje su mi razgrđe na pupima napravili! I sve obilazi od trsa do trsa, pa podiže otrunjene mace i opale pupe, te o’ žalosti vrti glavom i puše. Onda se diga, stavi je ruke otraga ka’ stariji čovik i ravno k’ Vlajini da je suje. Luka, ne jidi se!, tažim ga ja. Sve je crna zemja. Ma kako se ne ću jidit, vezije koze sada u proliće po tujemu, a ne će eto tot na tu livadu koju je afitala i posijala šenicom. Svoje ča je zakupila čuva da joj okom ne smiš pogledat, a tuje sve potare. Jo ča ću joj sad oprat čunku, i priskoči zidić pa ravno pojde prema baraki za kozam. Tamo mu je u joči zalagala da ona ni vezala koze u njegov vinograd i ta očita laž Luku je još više užešćila, pa joj je reka’ ništo gruboga, gruboga, ča ja ne smin ovde napisat. Nima Splita do Splita

103


A malo pri ven mu je koze u vinograd vezala bila i’ je dovela na Radičinovu šenicu, pa smo je ja i Nikola Gašo upozorili da se tot ne smi vezivat, a ona nami u joči: Ni istina da pasu šenicu ven travicu! Počeli smo je zbog drskosti sovat i tirat, a onda će:

Nek pasu, vaše ne pasu!

Eto vidiš kakvi su ovi Vlaji, jidno će Juti. A najidili bi i sveca, a di ne će

mene Jutoga.

Tišću po tri četer krave, po tor koz, i ovac, a nimaju stope svoje zemje za

pašu, pa po tujem alaga rajo pasu i sve potaru. A onda grade barake, pa kućice, kuće i pogospode se ka’ milordi, a mi Splićani smo p… pa jin se pušćamo. I još govoru da su Splićani zli i injoranti, a da mi njima učinimo stoti dil šćete ka’ oni nam, na oputu bi nas derali. Jo uvatim li je još koji put u moj vinograd da mi čini šćetu, učinuću o koz i Vlajine gulaš. Sa ovakvim intermezom i jidnim raspoloženjem misli sam da se to popodne ne ću moć šnjin glendit, jer triba da znate i ovo: Juti je pri 2-3 dana bi iša’ sa pičikletom u Trogir po meso i kad se iz Trogira mesom vraća, pa’ je nigdi po Kaštilima s’ pičiklete i pribi se junaški. Natuka’ je dlane, pribi noge i stuka glavu, tako da je nos naprosto oguli ka’ bananu pri ven se uvali u justa. To mu kvari njegovu fizionomiju i prežencu, jer Luka je deboto lip kada je zdravog nosa, dočim sada ugljen, Bože prosti, otpada i ono „deboto“... Malo po malo, jednu šaljivu ja, drugu Nikola Gašo i tvoj se Luka udobrovoji, pa je sulac i glenda počela sama po sebi. Došli smo tako u razgovoru o prijeratnom Splitu, Zagrebu i Beogradu, pa Juti govori:

Više vaja Splitu peta, ven Zagreb, Biograd i cili svit. Bi’ san jedanput šurom

Marinom u Zagreb i nisam moga’ uzdržat 8 dan bez Splita, pa sam uteka ča. Reka sam: „Kvragu sve prama našem lipom Splitu i moru! To je bilo naza’ 13 – 14 godina 1930.“, priča daje Juti. „Pivaško društvo Jug iz Zagreba jemalo je do koji dan održat svoj bal i poslali su mi invit iz Zagreba da dojdem, jer ja sam njima šava jur nikoliko godin za njiovu društvenu tumbulu dar, jedan puni karatil vina od 70 – 80 litra. Eto tako sam ja priko tog karatila bi puno popularan u njiovom Pivaškom društvu Jug“.

A kako si se šnjima upozna?, upita ga i prikine Gašo.

Još odonda kad su bili došli u Split pivat, odgovori Juti. Iza koncerta bi’

104

Nima Splita do Splita


Konačno je Split povezan sa Zagrebom

sam pozva nji’ i’Ajdukovce da dojdu svi pit u moju konobu. Napi sam ji’ sve do grla i opi’, da su se penjali po karatilima ka’ maške. Bi’ sam na muke dok sam od nji’ očisti konobu. Nike me tribalo nosit ka’ vriče gnjoja do otela Belvi, a nike na karijolu. Odonda sam se šnjima upozna i šava jin svake godine na dar karatil, kojega bi mi praznog vraćali i pismom zafalivali. Tako i te godine posla sam jin karatil, a onda se ja i šura Marin dogovorimo i uputimo „incognito“ put Zagreba da prisustvujemo njiovoj društvenoj zabavi. Kad smo sutradan u jutro došli feratom u Zagreb i pogledali malo Zagreb, Zrinjevac, pa spomenik bana Jelačića i kad sam pročita u jedan čas di piše Gradski podrum, govorim ja šuri Marinu:

Marine! Ajmo čakol prigrist, deveta je ura.

Ajmo ča!, odobri šura Marin.

I odma’ krenemo prema Gradskom podrumu. Ulizamo mi dva unutra, a jur su puni stoli svakakvoga svita. Svi jidu i piju, a tišina je ka’ u crkvu. Seli smo za jednim praznim stolom i odma’ zovem kamerjera punim glasom. Nji’ to čudi. Jer kad ga oni zovu vazmu perun oli pošadu, pa polako tučaju po žmulu cin – cin – cin, da se jedva čuje. Na moj glas, kamerjer smista doleti i stoji pridamnom aptak ka’ pri Turudijom Nima Splita do Splita

105


i govori:

Kaj izvoliju?

Jist tripic, odgovaram ja, i nemoj mi donit mali porcjun, ven ako jemate u

kužinu terinu oli portadu slobodno je napuni i pospi sirom, i donesi cilu štrucu kruva i 2 litre crnoga, znaš. On stoji ukočenut i ka’ da me ni razumija, pa mi pruža niku lištu da pročitam.

„Ča će mi to! Niman ja kad vrimena čitat, ven tripic mi nosi“, i pokažem mu

rukom na tripice mog susida sa protivnog stola.

„Fileke“, progovori kamerjer i odliže na prste do kužine ka’ marjoneta.

Do malo vrimena evo ga i stavja pijate prid nama. Gledan ja u pijate, pa na Marina koji mi se smije, a onda govorim kamerjeru:

„A ča ti, asti Gospu, ne znaš ča je terina portada i puno! Molim te odnesi to

ča“. A Gospe mi ako jema u pijat dobar perun. Doni je i dva komada kruva, a Isusa mi ako su debji od toga tvoga češja na kantunalu i pokaže prstom na češaj. A žmulići su tako sitni i uski, kad bi zbi’ u nji palac prst, ako bi ti s prsta ispa…

„Mogu li ja poć do kužine?“ upitam pripadnoga kamerjera.

„Nek izvoliju sami“, odgovara kamerjer.

Diga se ja i gren u kužinu.

„Dobro jutro Kogi! pozdravim i’ ja, a onda zakoraknem po kužini pa gledam

ka’ koji inšpetur. Kogi me gledaju i svi fermali poslom. Puni su kotli i stanjade tripic i gulaša, a gratanoga sira jema na jednom stolu pun mašur. Gledaju me, čude se i sve se pogledavaju, jer ne znaju ko je to upa’ u njiovu kužinu. Kad sam vidi na stalažu jednu terinu, pitam da li je mogu vazest.“

„Za kaj ne?“, odgovora jedan.

Vazmen tu terinu, pa je stavim pri kotal tripic i govorim kogu da mi je napuni do vrja. Onda tako punu terinu pribacim na stol do gratanog sira i zagrabim punu kacijolu pa pospen po tripicama, da su se zabilile ka’ jutros Mosor od sniga. Iza toga skinem sa police štrucu kruva i prilomim je priko kolina i naredim da mi sve to donesu na stol. Još sam usput dosega sa šanka dvi velike krigle koje vazmem sobom i naredim da mi odma’ donesu bocun crnoga, a drugog malo kašnje iza prvog. Bogami slušaju 106

Nima Splita do Splita


me i sve nosu na stol. Jimo tako ja i Marin i razgovaramo sa punim glasom priko zalogaja. Zovemo kamarjera za ovo, za ono i ča je potriba, a kamarjer trče i svaki čas pridamnom stoji aptak. A oni tamo cin – cin – cin – i Gospe mi, da su još samo dva Dalmatinca u drugome kraju lokala, ako ne bi svi Zagrepčani krepali od glada, jer kamerjer ji’ ne bi od naše buke mogli čut?! Kad smo se nabubali tripic i popili 2 litre crnoga, onda se dignemo i platimo. Svi su nas gledali sa nikim strajom, i da je bilo za potuć se, bi Isusa mi, ja i Marin cili Podrum izmlatili. I izašli smo u miru vanka. Iza ruška seli smo u travanj i pošli u Maksimir. Tamo smo gledali beštije i šetali po šumi deboto sve do pone. Razgovarali smo se s nikim judima i od nji doznali da se dobro ji i pije u Vlašku ulicu kod nikog Ličanina. Zaboravi sam mu ime. Prilično smo se umorili dok smo ga našli. Ništo iza podne eto nas u Ličanina. Ulizamo unutra. Pun mu je lokal ka’ šipak. Ne samo lokal, ven i dvorišće i veranda. A kad sam zaviri u kužinu puna je svake gracje božje. Pogledan na jarpe, pa na Marina i govorim:

„Ovako me drago!“

Uz to zapazi nas gospodar i pripozna po Marinovoj panami i žurki da smo Primorci – Dalmatinci, a Marin je onda bi’ lip, peča od momka, a ni ja nisan bi za bacit, pa smo se ti čas pogledali i nasmijali pa Ličanin govori:

„Najbolje će bit da se vi dva pođete malo prošetat jednu uru po Zagrebu, jer

za vas nima ništa zgodna.“

„Ča! Kako da nima?“, čudim se ja ča on govori.

„Kad vam kažem“, ponovi Ličanin. „Prošetajte se malo dok vam se spravi. Ja

sam već naredi u kužini ča će se spravit“. Gledan na Marina, a on na mene, poslušamo ga, pa izajdemo malo po periferiji i vratimo se za jednu uru. Kad mi ulizli, a ono jur stol za nas dva pripravjen. Netom smo ulizli odma’ su kamerjeri počeli nosit. Gledan ja na Marina, a Marin u mene i čudimo se, a ispri’ nas dimi se puna terina makaruni. Do terine pun pjat gratanoga sira i puna kofica biloga kruva, sa velikim fetam, dvi duboke krigle i bocun dvolitar viškoga opola. Uvalimo se mi dva tot, pa udri. Poza’ makaruni kamarjeri nosu pulastra na tingolet, pa pečenog, pa jopet bocun od 2 litre. Bocun je doni lišno gospodar i seja je kraj nas. Seja je i natoči sebi žmul i ništa ne govori i sve nas gleda i sluša ča govorimo. Nakon malo vrimena počeli smo se po malo i razgovarat. Kad u niku Nima Splita do Splita

107


govori Ličanin meni:

„Sve mi se čini da te poznam?“

„Ja vas ne poznajem!“, odgovaram mu ja.

Razgovaramo se daje i ja po običaju ka i pokojni mi otac kad Boga kad Gospu i on pita čigov sam.

„Sin pokojnoga Frane Jutoga“, odgovaram ja punim justima.

„Ti si Franin sin, ne varaj me!“

„A ne varam vas, ka’ da ga vi znate?“

„Kako ga ne bi poznava?“, govori Ličanin. „On je bi moj veliki prijate’j. Mi

smo uzajedno vino po Visu kupovali i lumpovali. A ti si mu sin kažeš. Da jesi, sličiš mu po glavi i po beštimji.“

„Ča te po beštimji pozna?“, smije se Gašo.

„Štefek“, zove Ličanin kamarjera. „Natoči još ovi dvolitar“.

Onda sam mu priča sve ča se mojim ocom dogodilo i kako je nastrada u životu. Bilo mu je žaj čut. A onda me kašnje odve’ u njegove konobe kaživat ča sve jema. Jo’ kakvoga lipoga botama pumpe i turnje je jema! Pune su mu bile bačve vina crnog, bilog, opola crjenog, pa i zelenog vina. Od svakog sam kuša po jedan žmul, al’ zelenog sam se napi’ od gušta, jer je lip i guštožast ka’ Majka Božja. Poza’ temu jopet smo se povratili na naš stol i nastavili piti zelenoga vina. Digli smo se oko 4 bota i zovem platit.

„Plaćeno je sve, reko je gazda“, kaže Ober Pepek.

Sutradan kad smo došli na obid reka’ nam je odma’ na ulazu kamarjer, da su od jutra dolazili višeputi niki Zagrebčani da nas traže. Pogledan na Marina pa se on i ja čudimo ko to može znat da smo mi dvojica u Zagrebu? Jušto ja uvalijem prvi komad u justa, a kad tamo evo ti jednog i ravno prama našem stolu.

„Zdravo Juti!“, govori on i pruža mi obe ruke.

Gledam ga, ne znam ga… Ko’ ti ga zna i poznaje, a on govori da me u Splitu spava na karatil. Ti je umra bidan do malo vrimena od sučije. Odma’ poza’ njemu poče je dolazit presesun, sve niki Aca, Ica, Štefeki, Joži i Pepeki i sve se svurgaje do mene i Marina. Ča je god u lokal dolazilo sve je letilo na moj stol ka’ brakuje mušice na 108

Nima Splita do Splita


g…. Onda nas popodne uvale u auto pa snami po okolici. Odveli su nas u Vrapče, pa u Šestine, na Starčevićev greb, pa onda ovod žmul, onod kriglu i doša’ bi doma nakrjan ka’ sipa…. Osam dana gonali su me simo-tamo po danu i noći. Dodijalo to meni. Deboto sam puka’, pa govorin Marinu:

„Marine! Asti Gospu meni je još drago živit!“

Onda smo ja i Marin, a da nikome nismo ni rič rekli, pošli u 11 uri noći na štacjun, kupili karte do Splita i otputovali, pa da smo rekli bili bi nam spričili odlazak i zato smo pobigli ka’ 2 lupeža bez pozdrava iz Zagreba…. Do Perkovića spava’ sam ka’ kalun, a onda sam u joštariju Jakelića izi 2 – 3 pečene kokoše na let, i za put do Splita uze kus kuvanoga pršuta velik ka ona tvoja lovaška čizma i upra prstom na nju, da ne budemo gladni do Splita. Nakon kraćeg odmora govori mu Gašo:

Pa ti nisi u Zagrebu slabo proša.

Nisam, a to zato, jer ja ’oću batalski živit, odgovara Juti. Nisam ti ja od oni,

cin, cin, cin, pa jist delikatno i ukočeno ka’ drvena Marija i pit vino na bičerine iz koji’ možeš samo smočit zube… ven daj ti meni nabubat se juski, i pit do voje, a tako isto razgovarat se, pivat, šalit se, pa i prnut ako dojde. Ča će meni ono svako malo vrimena popostavat pa trat justa kartinom i pit po po’ gucaja, ven pij onoko koliko te dosta i moš popit, a u zadnju kad si svrši otari se, ne kartinom, ven lancunom….

Ovako je to bilo, nastavja jopet Juti nakon kraće stanke, u Lovre Gašolina.

Zva’ me nikoliko puti na marende i večere, jer smo više puti ka’ lovci odili po brdima u lov. Bi sam iša’ dvaput, pa nisam tija više odit.

A zašto?, upita ga Gašo.

Ma došli bi mu niki njegovi prijatelji, sve viša gospoda sa ženam pa ti jidu

fino ka’ dite krokanat, samo ližu a piju stisnuti justa ka’ da je šenamana a ne vino. Meni to dogustilo vidit pa nisam ti više dolazit. Kad me sutradan Lovre trevija, ferma me i pita: „Luka ča će reć da sinoć nisi doša?“

„Bi me slab život“, poče se ja izmotavat kavadinom. A kad ni drugi, pa ni

treći put nisam doša’, eto ti Lovre do mene.

Nima Splita do Splita

109


„Ma vaja da je niki uzrok, a ne slab život“, govori Lovre.

„Znate, reći ću istinu kad je išćete!“, odgovaran mu ja. „Ja nisan za taka fina

društva, kad ja moram gladan poć doma…“

„Kako gladan i žedan iz moje kuće?“, čudi se Lovre.

„Ma tako se reče jer ako bi se ti’ do voje napit iz vaši žmulići umorila bi mi

se ruka da sam najlasniji dok bi se napi… Ven ako’oćete i želite da jopet dojden stavite vi prid menom veliku kriglu, cilu štrucu kruva i portadu, pa sam jopet vaš.“

„A ča mi nisi to odma’ reka?“, ukara me Lovre.

„A eto nisam, misli sam pametan je Lovre, pa će se sam dositit!“

Kad sam doša drugi put gledan ja stol, spremjeni sve žmulići i fetice kruva, a na jednom kraju velika duboka krigla, perun i žlica od ruke i pijat ka rešeto…. Počeli gospoda dolazit i sidaju. Svi bižu od „rešeta“ ka’ od kuge…. Kad ne će nikor seja san tot ja…. Ali da rečem svu istinu, jur sam ja u kužinu fudra majku domovinu i popi vrč vina na leti pa seja na svoje misto….

110

Nima Splita do Splita


XI Splićani u Zagrebu

Z

a pisat o Splitu deboto bi bilo najboje poć u Zagreb i tamo pisati. Zašto u Zagrebu? Jer u Zagrebu jema Splićani više ven u Splitu… a tamo u furešto

misto puno boje Splićanin Splićanina poznaje, ven kad su bili doma. Jer se dogajalo da susid susida ne poznaje dok su bili doma, a poznali su se tek u forešto misto, al ako služu zajedno vojsku tek onda se situ jedan drugog da ga je „nigdir“ vidi i tamo se zavole… A ča je god zar bilo bojega, lipjega, pametnijeg i zdravijeg, sve je svršilo u Zagreb ka’ i veća, lipja oboritija riba. Dočim u Splitu osta je deboto samo škart od stariji judi, žen, a od mlajega svita, ka da smo u ratu, oni čoraviji, gobaviji i cunfasti, a riba sitnja i dračjiva, jer kako reka ona oboritija svršava u Zagreb i kako se čuje prodaje se mlogo cinije ven u Splitu… Sićam se jedanput kad sam sina oprati na feratu, pa jedan drug pita drugog di putuje: U Zagreb najist se ribe i vidit koga Splićanina jer sam u Splitu žejan vidit jedno i drugo, odgovara oni iz vaguna. Smišno je to. Da, smišno ka ča je mlogo smišSplićanin u Zagrebu Splićani u Zagrebu

111


ni’ stvari o kojim se razgovaramo.

Lani, prilani kad je bi doša Frane Barić iz Amerike jedno jutro odi je

po gradu, a da nikoga ne poznaje i kad je opazi mene ka da je Boga vidi pa me pita:

Kovačiću moj, a di su Splićani, cilo jutro ne vidim nikoga.

Mlaji u Zagrebu a stariji u Tršćenicu!, odgovaram ja.

U koju Tršćenicu, upita on, jer on fali iz Splita 30 godin.

Na novi Sustipan, protumačin mu ja.

Sve sama fureštarija, čudi se on.

Da, sve fureštarija, odgovaram ja. A da si doša’ do 10 godin ne bi naša ni

ove ritke jer se sad sve naglo minja, pa ti preporučam ako se želiš nagledat Splićani i čut kako se po splisku govori, a ti pojdi do Zagreba…. Tada sam mu ispriča ovu istinitu ča se dogodilo mojoj rodici Karmeli u Kamenitoj ulici kad su je susrele tri četri furešte koje stanuju u istoj ulici.

A ča se to njoj dogodilo?, upita me on. Nek i ja znam.

Gren od nikidan iz spize doma, pričala je rodica Karmela. Kad sam došla

u svoju Kamenitu ulicu susrele su me 3 - 4 novopećene Splićanke Vlajine i po malo se čude di su trefile u srcu Velog Varoša jednu Splićanku, pa jedna drugoj govori: „Evo prolazi jedna mandriluša.“ Kad sam to čula poslala sam ji sve četiri k vragu ko i je dove u naš lipi Split. Dakle, kako čuješ moj Bariću, doće brzo vrime da se mi Splićani ne ćemo čudit ča po Splitu ne će bit puno pravi Splićani, ven će se čudit forešti, ka ča su se začudile one 4 u Kamenitoj ulici, ako po Splitu vide koju Splićanku. Sva je srića da je Split miran grad i dosta glendeživ pa privlači sve i svakog k sebi, jer da ni taki pobiga bi i ja iz njega. Najgore je živit u njemu priko zime, jer tada malo nas je, ali kad zatepli i nastupi vruće lito, kupanje, tad odasvud iz ciloga svita, stanu dolazit, za misec dva dan, Splićani da se u njemu provedu i obajdu tisne kalete tako da te dolazi voja živit u njemu, jer dogadja se i toga da Splićanin ne zna uživat svoj Split sve dok ne pojde živit u forešto misto, a kad tamo dojde tek onda ositi ča mu fali i vata ga žeja i melankonija za kalamitom Svetog Duje. Ovo ti je slično ka’ kad je čovik zdrav da ne zna uživat svoje zdravje pa se razboli. A 112

Splićani u Zagrebu


kad se razboli tek se onda prene i zamisli kako je svoje zdravje prokarta i onda se počne ličit i sve bi da’ da mu se zdravje povrati, al često se dogodi da je kasno više, pa tumida do smrti ka’ oni suk drva, badnjak, od Badnje večeri do Tri kralja, kad vas u ognju „svetom“ dogori…. Splićani kad se sastanu u fureštom mistu uvik govore o svom lipom, dragom i šesnom Splitu i njegovim adutima…… a kako jur reko, kad su živili u njemu i resli deboto 30 godin zajedno, susid susida ni poznava’. Eto takvi smo mi Splićani. Injoranti smo ka’ vrazi pakleni, al u stvari isto nismo loši judi, jer dok padne škopula karat ćemo se mejusobno barem 2 ure i izgovarat na ijade besid. Kako ćemo jedan drugog slomit, švondrat, samlit…. udrit s njim u zid od kojeg će ostat samo mača na zidu, učinit od njega gulaš, krpe, bokunčiće i u zadnju kad jim nestane arije i špirita za karanje, od svega toga ne bude ništa…. jer ritko koji Splićanin zbog barufe svrši u prežun.

Čekaj, čekaj, zaustavi me suputnik, ča ovo pod nama grmi?

Prolazimo priko Savskog mosta.

Onda eto nas u Zagreb.

Da, stigli smo, i prikinemo priču, jer i onako se napuni libar.

Splićani u Zagrebu

113


XII Purgeri po Splitu u šetnji

L

itnje je doba, a nedija ujutro. To je bilo malo pri II. sviskog rata, kada je zagrebaški klub Građanski doša’ u Split da Ajdukom odigra prvenstvenu

utakmicu. Sa igračima došlo je par stotina kibica Purgera i odmah u jutro sa

Rive spremala se oveća grupa na šetnju u Merjan. Ja, kurijož ka’ i oduvik ča sam bi’, golicalo me doznati ča Purgeri o nama Splićanima i Splitu misle, pa sam rastvori Jutarnji list i polako ka’ čitajući iša’ za njima i tako usput sluša njizi ča govore. Došli smo tako kraj Španjolovi. Jedan Varošanin dolazi iz Meja sa tovarom na kom su naprčena velika dva snopa suve trave, tako da se tovara jedva vidilo. Purgeri su svi stali i promatraju tovara takovim interesom ka’ da prolazi okrunjeni kralj, a tovar kad je prolazi pored njizi zaruje na vas glas i na škoše puca: prc, prc i pušća ariju na malo i veliko. Kibici su prasnuli u smij, a najviše ženskadija, kako ji splitski tovar ka’ furešte pozdravja... a težak grintav i od sebe di ga tovar kadi zamane sa kus končulanske takice i mlati ga uz beštimju. Ču – u... vraga izija treso!... Lipo ajde! Purgeri sve čuju, a ne razume, pa će jedan: Znam kaj će reći „Vraga izil“, al ono „treso“ ne znam. Kaj je to „treso“?, ponavja on i gleda oko sebe… Tija sam mu špjegat tu splisku besidu da ne od glave prama repici, ven popriko, al’ sustega’ sam se da se ne očitujem i poša’ tako polako za njima naprid. Kad smo došli pri ulazom za Merjanske skale, tamo od Marasovićeve ulice čuje se jedan dugi otegnuti glas kako jedna ženska dozivje jednog muškarca na brigu. Maaa-teeee!, dozivje ga ona na vas glas.

114

Purgeri po Splitu u šetnji


Zastali su jopeta da dočekaju kraj toga otegnutoga glasa, a jedan će meju njima po svoj prilici iz Like ol Korduna smijući se:

I meni je ime Mate, govori on, al ne ovako dugo po splisku.

Drugi se smiju, jer većina kibica bila je bezbrižna mladost, zdrava i vesela. Došli smo tako u polovinu skala, tamo u blizini kuće likara Čurina, a jedna Varoška, za ne reć Šoltanka, pokaže naglo glavu na jednu ponistricu i viče prema sinu na suprotnoj livadi, koji je iša’ vezat tovara da se trave napase:

Tomislaveeeeee! Veži tvoga tovara tamo daje od onoga, da se ne potučuuu!

Dobro je maa, očuuu!, ozivje se i on otegnuto.

Jopet i tot smij na veliko. Popeli smo se još 20 - 30 skalini daje, kad iz Pavlinovi dvori jopet se čuje jedan otegnuti glas:

Toneee! zove brat sestru Di su mi postoliiii?

U kantunal di stoji verčinaaaa!, odgovara Tone iz male kućice pune

dima. E sad je meni bilo dosta pa sam ubrza malo bržje korake i priša nasmijane kibice da me ne bi zapitali:

Kaj je to kantunal?

Kaj je to verčina?

Jer nisu se mogli dositit (potpuno) iako su slutili da je to smišna rič koju je jedan kibic zabiliži u notiš.

Purgeri po Splitu u šetnji

115


XIII Kad Splićanin gre do Šibenika

A

di greš?, upita me susid kad me vidi’ penjati se u kamion. Do Šibenika, odgovorim susidu.

A njegov otac, koji se ti čas š njim nalazi’, sumnjivo me pogleda, pa će sinu: A ol’ mu je ča? Ni ništa zla!, odgovorin ja smijući se. Gren do Šibenika na otvorenje telefonske centrale i na bal… Aan, i tija sam reč, popravja se stari, jer vidim ruke su ti slobodne i nisi u ludoj košuji sapet… Eto, po ovome možete odma’ razumit kakvi pojam još o Šibeniku vlada kod našeg, splitsko starijeg svita… Netom čuju da gre čovik do Šibenika, odma’ misle na ono najgore, ka’ da si poludija. Tako je to u nas, kod stariji Splićani, al ništa boji nisu ni stari Šibenčani…I oni su puni neke „đelozije“, za ne reč zloče i kad vide Splićanina, ronjaju na nj ka’ pas na mačku. Nisu to baš ni svi stari, ven i mlajega svita jema, ka ča su na primjer kibici, krkača, osvitači, oli oni iz kola, da bi, kako sam jur reka’, iz đelozije pomogli, kad bi se samo to moglo dati ruku i upirati u Split da ga turnu daleko, daleko od sebe, da ne bi stali sve do afriške obale jer kažu da Split puno puno smeta Šibeniku… A jema i Splićani isto tako koji bi dali ruku turati Šibenik sve do Tirola, al to je kod nas uglavnom starija garda, dočim, mlaji svit ni toliko đeloš na Šibenčane, koliko ovi prama Splićanima. To tako ja mislim. A sada ću vam ispričat ča se meni dogodilo jednim mojim prijatejem Šibenčaninom, s kim sam se upozna’ u talijanskom zarobjeništvu još u I. sviskom ratu, u zarobljeniškom logoru u Paduli, u Donju Italiju. Kako reko, bili smo prijateji i živili ka braća u miru i jubavi i u svemu se slagali, jedino se nismo mogli složiti

116

Kad Splićanin gre do Šibenika


u jednoj stvari, a to bi bilo:

Koji je grad lipši, Šibenik oli Split…?

Zašto se nismo mogli složiti, pitat ćete se.

Zato! jer sam i ja bokun peverinast, pa ne dam na se.

Dočim Šibenčanin, bi je ka’ vatra živa, tako da šibenska Jadrija je lipja, boja i vridnja o spliski Bačvica za 1000 puti… Šubićevac za više od 100 puti, da je boji i lipji od spliskog Merjana, a isto tako Poljana od spliske Rive i Pjace… Ja to nisam moga odobrit, pa smo se tu po malo razilazili – dočim u drugim stvarima, bili smo oba složni… Proša’ je prvi rat i došli smo svaki svojoj kući i jednog lipog litnjeg dana otrag, recimo 20-25 godin, trefi ja njega sa mladom ženom u Splitu, jer se ti’ dana š njom oženija, pa je poša’ malo š njom na vinčano putovanje do Splita. Pristavija me svoju ženu i ja se malo zauzmem da mu pokažem Split i njegove znamenitosti. Š njim se dogovorim da ćemo sutradan poć malo do Merjana, Meja, Bačvica i po okolici, i kako reko sa mnom se složija. I sutradan, najdemo se po dogovoru na 8 uri na Pjacu, pa pojdemo na Merjan. Iša’ sam š njim, na prvi i drugi vrj Merjana i gledamo sa visine okolicu, za koju je, kad je ozgar gleda, Luka Botić u zanosu uskliknu:

Splite grade, moje uzdisanje

Tko te pleo, divno li te spleo...

Iza prvog i drugog vrja, uputimo se u podan Merjana do Svetog Jere, a zatim preko Meja, Rive, mula pojdemo priko Bačvica, u čijoj se uvali tad kupalo na stotine strani i domaći kupača i kupačica. Iza toga, pokažem mu Dioklecijanovu palaču i tako udre podne. Uloži’ sam sve sile i moje znanje, kako bi ga oduševija jer sam računa’, sad je driliji čovik i prema tomu razboritiji, pametniji, pa će, kad je vidi sve na svoje oči popustiti, barem za koji postotak vridnoće Šibenika naspram Splitu, kako smo se ono ričkali i neslagali u zarobjeništvu. Al vraga! Privari sam se na veliko jer on je posta’, još gori, ven ča je bi u zarobjeništvu i cili moj trud i muka ka’ da je svršila u dimu.

Niman ka’ pri poč ča iz Splita, govori on, a žena ga po malo ščipje da

Kad Splićanin gre do Šibenika

117


tako ne govori proti Splitu, jer Šubičevac, Poljana, Jadrija, i Mandalina, to je bonbon… a drugo, sve nek se sakrije i utopi. I tako smo se toga dana rastali, on se vratija ženom u Šibenik, u svoj bonbon, a ja ostanem u svoj Split. Bilo i prošlo i eto mene jednom ovako, sličnom prigodom naza’ 15-16 godin na sastanak poštara u Šibenik. Smista sam potraži moje prijateje iz zarobjeništva, nikog Magazina, braću Protege, Škaricu, Danu Lambašu iz Crnice i ovog o kojem pišem, Pavu Junakovića. Od svih, naša’ sam Danu Lambašu i Junakovića, al’ pošto je jema Lambaša poć na posal, osta’ sam samim Junakovićem.

Ajde, sad me povedi malo po Šibeniku, zamolim ga ja.

Kud ćeš najranije?, usprotivi se on.

Daj, povedi me malo po Poljani, Jadriji, Mandaleni i Šubićevcu, ustrajem ja,

jer želim to danas vidit, pošto do danas, nikada nisam bija u Šibeniku. A on se po malo počeja jidit. Pogleda me fišo u oči, a onda se o sve svoje muke poče’ ka’ malo smijat i govori:

Kog đavla ćeš, danas, tamo? Ajmo se napit mi dva zajedno.

Kašnje kad se vratimo sa šetnje, govorim ja. Daj, povedi me barem, po Po-

ljani, govorim ja, jer kažu, da je ona u sri’ grada ka’ naša spliska pijaca… I on se, onako mučno, po malo, uputi sa mnom daje. Kad smo izišli na čistinu, u letu pročitam, na jednom kantunu ogromne kućetine, da piše Poljana… A ja brže boje, bacim pogled po njoj, a kad tamo, prilično šporka i zapuštena, jer do onda još ni bila ravna, glatka i pobetonirana, tako da su po nekim mistima bili rupe po njoj i jametine iz koji su virili škajuni i obatuti ka’ po puteljcima splitskog Sućidra.

Evo, ovo je šibenska Poljana, odgovara on sa očima u tle.

Možete i sami zamisliti, kako mu je bilo teško pri duši to reći, a pri tom jako mu se uzdalo ka’ Marti uz karatil vina.

Dobro, vidim, odgovaram ja ne primjetivši ništa zla, a sad ajmo na Šubi-

ćevac!

118

Kad Splićanin gre do Šibenika


Kupači na Bačvicama

Ne, ven pit!

Nisam ja nikakva gurla!, uporno ću ja.

I ni ti nigdir sa mnom ven u krčmu i kad je popi 2-3 žmula i ubija u sebe, tugu, priznao me da Šibenik nikada ni jema tako poduzetni judi i patriota ka’ ča ji jema Split. Da je misto dosta zapušćeno, Šubićevac gol, izjustan od koza i da nema smisla odit na Šubićevac, Jadriju, Mandelinu i mučit se za ništa… I u krčmu izgubili smo cilo vrime, jer mu se ni dalo maknuti iz nje, pa sam ga tot ostavi i vrati se kraj svoji’ drugova poštara. I ja, eto, ni do danas ne bi zna’ tošno reć ko je boji i lipji: Šubićevac ol Merjan, Jadrija ol Bačvice, Mandalina ol Meje… A da me ne bi Šibenčani krivo svatili da s’ovim potcinjujem vaše lipote, odma’ ću reći da vi ka’ Šibenčani po prirodi svojoj volite svoj rođeni kraj, a mi Splićani jopet svoj, i to je sve, i onda ne ćete mi zamiriti da ja svoj Merjan od Žudinskog kampa do Svetog Jere više volim od vašeg Šubićevca i sve šubićevce do Sigeta. I tako smo s’ ovim na čisto a rezultat je osta 0 – 0, jer nema tu u tim stvarima da itko može postat pobidnikom. Mislim da govorim jasno, pa da me razumiju Kad Splićanin gre do Šibenika

119


i Splićani i Šibenčani, pa i svi navrnuti. Sva je srića da mi stariji sa ovakvim zagrižljivim uskogrudnim mentalitetom gremo po malo u penšjun i pod ledinu i da mlaja generacija nastupa. Pa i pravo je višje da se jur počme drugčije živiti. Nima višje, niti smi bit đelozije između Splita i Šibenika, jer ako u nečemu uspiju Šibenčani, to će bit o koristi i Splitu i obratno… jer sada u socijalističkoj Jugoslaviji, svi dobijeni pinezi gredu u jedan takujin, kad se veseli Šibenik nikoj pobidi, ka’ ovo danas, otvorenju automatske centrale, veselit ćemo se i mi Splićani s vama zajedno, pa makar onima sa starim mentalitetom bilo krivo, jer od sada su druga doba. Nikada više ne će se dozvoliti da nas vode sitničavi judi, kojima je cilj raspirivanje i svađanje, jer to nisu judi dobri, ven mutež od judi, koji jemaju cilj nešto zamutiti da zatim u mutežu nešto ulove za sebe. U ratu i pod okupacijom dokaza’ je Šibenik i Split da se ne daju tako lako i jeftino tuđinu pokoriti... A fašisti su baš ovdje u Šibeniku mloge Splićane osudili i striljali, vajda i zato, da bi nas krvno zavadili, kako bi u mutežu cilj postigli, al’ prolivenu krv u Šibeniku za na misto da nas je svadila, ona nas je približila i još jače povezala. Ovo je sve tašno ka’ u računu 1+1=2 i stoga ako je komu krivo da ovo čuje i vidi, nek začepi uši i zatvori oči jer više nikada ne će doživiti prošlost. Bilo i prošlo zauvik…

120

Kad Splićanin gre do Šibenika


XIV Šoltani, Slatinjani, Bračani

N

a Šolti bi sam prvi i zadnji put godine 1919. Iša’sam u soldate za Doboj, godine 1915. pa svrši na Gorički front, pa pobiga iz fronte u Italiju godine

1916. I čami u zarobjeništvo priko 3 godine, a kad me štufalo ponovno pritegnem gamaše i pobignem iz Italije, sa cipel cugom prama Jugoslaviji… Nakon 6 dana i 6 noći napornog puta, a da se kroz cilo vrime od deboto 300 kilometara nisam tepla okusi, doprem do Trsta i sakri se kod jednog Splićanina kod kojeg se namistim ka kamarjer u njegovoj lokandi, da zatim kada mi se pružila prigoda ukrcan se ka’ mali od kužine na trabakul Zvonimir vlasnika Menega i Tone

Koludrovića iz Stomorske, pa nakon dvadesetak dana bordižavanja iz Trsta do Splita, jer je deboto kroz cilo vrime putovanja puvala jugovina i sritno poslije dva miseca svršim na otok Šoltu pa iz Šolte doma… Kus’ bi i skita se. Čas čini da si unajzad iz Šolte doma doša’, govori on smijući se. Da, da iz Šolte sam doma doša’ i to na Ružaricu 1919. Miritaš zapalit! Na, vazmi! Ne pušim!, odgovorim. Onda ćeš bit steka koje šoldo? Ne samo ča ne pušin, ven i ne pijem, al isto nisam steka šoldi. A zašto? Jer čovik ako ne pije i ne puši troši na druge stvari. Na koje? Pa za crnilo, novine, libre i kina. Aan! A sad nastavi o Šolti, positi me on, jer sam bi jur izletija o drugim problemima.

Šoltani, Slatinjani, Bračani

121


U Šolti je narod dobar i gostojubiv i nisu jedan na drugog nenavidni i ne kunu i proklinju iako su u mižeriji. Najgore je ča nimaju živuću vodu, pa piju deževaču.

Koja je to voda?

Pa kišnica, ol si pa’ s Marsa da i to pitaš, koju skupjaju u lokve i gustirne al

liti kad zapeče zvizdan ako je još koja kap ostala naprosto smrdi, tako da ne znaš je li boje pit takvu vodu, ol patit žeju i čekaju kišu liti ka manu, tako da ćeš vidit kako češće gledaju u ariju ne bi li zapazili kakvi oblak koji nosi kišu…. Šoltani za koje sam reka’ da je dobar svit bili su sve do naza’ 50 godin Splićani ka i mi a onda su se otkupili i postali Šoltani i jemaju za cili škoj općinu u Grohotama.

Nu mu!

Da, tako je!

A meni je sad kad to spominješ žaj da to isto nisu učinili i Slatinjani, kaže

on.

Zašto?

Jer da su učinili ka’ i Šoltani danas bi jemali puno širju Prvoborčevu uli-

cu….

Kako to?

Jer za 50 – 60 slatinski’ glasov ondašnji načelnik Tartalja, da glasaju svi za

njega, dopusti je tangaru Marinu Domiću, Slatinjaninu, da stiste najboju splisku ulicu za par metara.

Pa jur sam reka’ da su oni takvi da bi za 1 dinar svoje koristi napravili dru-

gom šćetu od 100 dinari, al’ u tom slučaju više krivim našeg Splićanina Tartalju ven njizi.

Ne samo ča su nam pokvarili najbolju ulicu, kaže suputnik, ven često seki-

raju po uredima i po sudu, jer su rođeni „svađalice“, pa se mnogi po sudu gonaju za sitnice.

A kako to znaš?, upitam ja sad njega.

Pa ka narodni sudac jemam često posla s njima. Tuže često brat brata, se-

122

Šoltani, Slatinjani, Bračani


stra sestru i tako da ji često mirimo.

Svršimo o njima da ne promisle da ji mrzimo.

Nije to ispravno, usprotivi se suputnik, jer ti iznašaš ne samo mane i loše

stvari, ven i vrline i to ne samo njiove, ven i o svoji Splićana, pa ako je za jiditi se onda nek se jidu sami na sebe ča su taki, a ne na nas – jer mi nismo ništa krivi ča su oni onaki mejusobno...

A di ćemo sad?, upita on smijući se nakon kraće stanke.

Skoknimo sa Šolte na Brač – ako si zato?

Kuda – kako?

A bome kud ćeš bliže ven priko Mrduje?

Jer za škojić Mrduju otimaju se i Bračani i Šoltani ka da je na njoj koje blago... a kad tamo samo smeta vaporima, tako da je jedan talijanski vapor prid dvadesetak godin u priši popeja se na Mrduju i razbija nos – da ga je tribalo spasivat i nosit u dok da mu nos poprave...

Hop, i eto nas u Milnu...

Milna je malo ribarsko selo na početku zapadnog Brača. U njoj se rodija niki Bonačić Šargo. Kasniji amerikanski miljuner koji je iza svoje smrti ostavi silno blago svojim miščanima i zbog toga deboto zavadija polovinu Brača... jer kako je poznato judi živu u miru i skladno kad nimaju ništa... a netom dojdu pinezi po sridi, eto ti svađe i škandala... tako da nima mira meju judima ka ča „nima mira meju maslinama“ kako je naslov jednom talijanskom filmu De Sice, talijanskog glasovitog režisera. Ni mi stalo toliko za Bračane... al me žaj ča su tim milijunima izludili do kraja našeg do tada slavnog Splićanina Antu Ružića, sviskog trkača rečenog – Baču... koji je oženi’ jednu Brašku, a da ni bilo ti milijuni koje u stvari ritko koji je vidi, možda bi se Bačo još i do dandanas utrkiva’ sinjskom feratom ko će doć pri iz Splita do Klisa... a ovako je zara’ ti neviđeni milijuni pri vrimena iscirija zube u šibenskoj ludnici... O Braču i Bračanima puno se priča, naročito se ističe nji’ova sklonost. To su jugoslavenski Skoti... kažu niki... a ja ne bi sve to povirova jer od nikidan bacili

Šoltani, Slatinjani, Bračani

123


su i utopili u more priko 80 milijuna dinara, a da jedan ni zaplaka... dapače govoru da su za račun utopjeni milijuni još i zabavili.

Jel to moguće o Bračani?, čudi se suputnik.

Je, moguće. Utopili su kabel od Dugog rata do Postira.

Ha - ha - ha! Vražji Splićanine, nasmije se on.

A jedanput se jedan Bračanin raspištolji u našoj menzi i da dokaže Vlasima i nama Splićanima, da Bračani nisu avari zaviče na vas glas Vladi kamerjeru:

Kad se arči nek se arči... Daj Vlade 3 deca i 8 žmuli... ja ću sve platit!

Ha - ha - ha, nasmije se jopet on od srca i pokaže gnjile zube ka’ Mare

Orba. Većina ji nosi lumbrele po lipom i grubom vrimenu, jer kažu ako daždi šćiti me lumbrela od vode, a ako je sunce šćiti me od žege... Ako Bračanina nisi slučajno pozna po lumbreli, poznat ćeš ga po govoru, jer da i je i 10 komada kako kaže Bosanac u grupi, svi najedanput govore, pa je za čudit se kako se mogu sporazumit kad jedan drugog ne čuju od svog vlastitog govora... Ako ga nisi slučajno pozna’ po govoru onda ćeš ga poznat kad između podne i bota trču prema vaporu a u rukama nose po pet šest škatul o kartona sve vezane špagom. Aan, zato Bračani uvik mole u butigama prazne škatule. On katkad učini i po tri puta sa škatulama i sve trpa na vapor, pa se u zadnje zakara sa noštromon o broda zbog naplate vozarine, jer da noštromi paze na svaku sitnicu. Poznat ćeš Bračanina i po tome jer deboto svake godine na Svetog Duju dobiju tumbulu ol cikvinu, pa makar se jidili mi Splićani i Vlasi koji živu u Splitu i oni vanjski, priko Kopilice... Bračanin je na glasu i zato, jer može kogod bit i Faranin, Korčulanin ol Višanin i ostali, al svi ulaze u Splitski porat pod titulom Bračanina, jer je taki pojam naši’ Splićana da ono ča ulazi s’ mora to su Bračani a iza Kopilice to su Vlasi tako da nima po Splitu drugog svita izvan Bračani, Vlasi i malenkost Splićani. Bračani da su škrti to je opći dojam... Oni se neće najidit na ovu konstataciju,

124

Šoltani, Slatinjani, Bračani


na mene jer ja nisam to iščuća iz prsta... Ta škrtost napravila je od njizi da su se napunili dolarima, liram, šterlinama, pesosima i francima, da su pri rata u Splitu osnovali svoju banku i iz njezini kasa nakupovali po Splitu najboje palače i kuće, al kad je Bračanin i palac kupi i nadaje je osta škrt... da bi se naji zemlje, a napi’ mora, samo da ne potroši čakod za svoju spizu... Sićam se za jednu bogatu Brašku – Amerikanku koja je kupila veliku kuću od 4 poda, a jila je dnevno manistre bez mesa.

Jij same manistre, rekla bi mužu, jer meso izila je kuća, a muž je sluša’ bez

prigovora i guca u se suvu manistru jer dok je po Amerikan radi i šćedi sve mi se čini da ni bilo do grla ni suve manistre... Ta ista Amerikanka iza kuće sagradila je sebi i mužu tombu na solinskom grobju u Tršćenici i sada tamo počivaju oba bez mesa i bez manistre... a kuća je ostala i pripala, ako me pamet ne vara, jednom njenom rođaku, jer dice nisu jemali... koji zna dobro „pokvarit“ pumpu od polivanja ol šumpreš kad mu ga daš popravit, da iza njega ni pravi majstor specijalista ga ne zna više popravit... Kašnje je bidan, ti isti koji je naslidi kuću, radi svašta za ne radit ništa i uzgaja prajce – pa sagradi tvornicu sapuna od gnjile... tako da je u zadnju zaradi kuću od 4 poda od umrle rodice... i pomalo se jidi ka’ i svaki kućevlasnik jer sada kuće ne rentiraju ka’ pri rata...

Jopet si doša’ u Split!, ukara me suputnik.

Jer je i ovo u vezi sa Bračom, a Brač je bi oduvik Splitom povezan. Od Brački bili stinjav sagrađene su najviše spliske kuće i spomenici pa mul, điga i ostalo... a i prva spliska kuća sagrađena je od brački stinja – u staro doba.

Koja je to najprva kuća?

Pa Dioklecijanova palača!

Aaan – aan – je, je bogami!, siti se suputnik.

Brač je glasoviti u svitu. Da je na desetke poduzetni judi koji su postali veliki trgovci i milijuneri, ka ča je bi spomenuti Bonačić Šargo, Jutronići, Marangunići i ostali. Brač je da Vladimira Nazora, najplodnijeg ervatskog pisca, koji je napisa’ bar 100 romana u stihu i prozi... Da ni bilo njega ne bi ni ja napisa’ ratnu pripovitku Biserkinu priču od priko 350 starnica, u rukopisu. Šoltani, Slatinjani, Bračani

125


Pa ča ga jema Vladimir Nazor sa tvojom Biserkinom pričom?

Jema ga, kako da nima, jer čitajući njegovu pripovitku Pas Šarko dala mi je

ideju za pisanjem Biserkine priče, a da ni bilo Nazorove pripovitke Pas Šarko, ne bi bilo ni ove druge. Jes’ me razumi?

Nu mu - nisam to zna!... a ča će ti sve to kad se ne štampa.

Za sada zato da utažim svoju strast pisanja... neka sam jur... a kad umrem,

možda se bude i štampalo jer dok je čovik živ, manje je zapažen ven kad umre... a netom umre odma’ će svi reći da je bio dobar, pametan i slično. To se događa mnogima, pa se može dogodit i malom Kovačiću.

Kojem to – malom Kovačiću , čudi se on.

Pa meni – ol me ne čuješ jur uru dvi kako mlijem i vidiš da sam i ako sam jur

ostari još malen... Jer sićan se još lipo jedne rečenice, koju je izreka francuski premijer „Briand“ kad je umra predsjednik njemačke vlade Atreseman godine 1921.

A ča je to „Briand“ tad reka?

Reka je: „Zar zbilja triba da čovik umre da postane velik“, jer dok je Strese-

man bi još živ svi su mučali i sumnjali u njega a kad je umra svi su isticali njegove vrline i veliku pamet.

Al bilo kako bilo ja volim još ostat „mali nepoznati“ ven postat velik pa

umrit. Komu je priša nek trče... a ja ću nastojat, ako to budem samo moga’ sve polaganijim korakom jer i onako kad doša’ da doša’ nikada tamo ne ću okasniti pa makar mi se dogodilo ka’ Vergiliju da budem zapažen nakon ijadu dvi godin iza moje smrti...

A ča se to Vergiliju dogodilo, i koji je to?, upita me on.

Otrag pune 2000 godin, a to je bilo pri Isusa, bi ti je jedan čovik po imenu Vi-

rgilij, koji se bavi pisanijom, al’ dok je bi živ i ako je bi pametan čovik, ni bi zapažen i tako je umra, a pisanija svršila u arhive i muzeje... Posli njegove smrti, nakon 1500 godin, jedan drugi glasoviti pisac po imenu Dante Alighieri iz Firence, čeprkajući po arhivima i mužejima naiša’ je na Virgilove rukopise i poče’ ji čitat i proučavat i ustanovi je da je Virgilij bi puno pametan i darovit pisac. Tako je Virgil, nakon 1500 godin iza svoje smrti, posta’ slavan jer i Dante jema da je umra’ više od 500 godin. 126

Ufaj se ti u to! Šoltani, Slatinjani, Bračani


Ča ću se ufat! To ja pričam usput ča mi iz možjani naleti i ispriča sam ti us-

put da bržje napunim libar i to je sve... A ako bi se i meni ništo tako slično dogodilo, nećemo, ne boj se ni ja ni ti nikome kazat.

O vraže na ti gaće – svašta li i ti izvališ, govori on.

Reka’ sam... ča naleti...

A ča ćeš daje pisat?

A moga bi još o Braču i Bračanima 3 ure!

A o čemu?

Npr. koliko je dug, širok, visok. Koliko jema muški, koliko ženski, koliko mla-

di koliko stari. Koliko usidilic, koliko gobavi, čoravi, cotavi, mutavi, koliko i’ je ostarilo i zakopani, a da Splita nisu vidili... Jema ji čak koji živu po sridini Brača, a da nisu nikad ni more vidili, pa nji’ zovu braškim Vlasima.

A koji su to?

Nerežišćani, oni po sredini Brača.

Nu mu!

Pa koja sela jemaju živu vodu, koja bočatu, a koja jopet deževaču, koja sela

jemaju mlin, fabriku sardina, uljarnu, letriku i. t. d. i. t. d. Jema ji koji se smatraju judima i oni koji se ne smatraju judima.

I sad kad bi ja daje poče spominjat razne svakovrsne priče, šale i legende

koje se pričaju o Braču i Bračanima, ja mislim da bi moga’ puno toga ispisat zar o samog popa nikog Kuljiša dalo bi se napisat pun libar, jer kažu da je bi puno, puno smišan pop... drugi libar moga bi napunit o kiparu Rendiću koji je diza’ kampanele i spomenike po Dalmaciji i Trstu. Toliko o Braču i Bračanima – a da jeman vrimena moga bi sad skoknut do Hvara, pa na Vis. Sa Visa na Korčulu, pa na Pelješac, Makarsko primorje i o svima „malo zbilje, malo šale“ oliti mane i vrline domaćeg svita.

Šoltani, Slatinjani, Bračani

127


XV Ubotnica na komoštra

N

alovi me dida pun sić volak, strumbul i rakov, a među lovinom ubi je ostima i jednu ubotnicu. Kad je to doni doma baba je stavila na komin da se

kuva i pošla spremivat posteje u komoru. Kad se nakon malo vrimena vratila na komin da vidi je li se kuva, opazi da u lopiži nima više ubotnice. Gleda okolo, pokrivo je od lopiže u lugu, a ubotnica nestala. Zlamenovala se nikoliko puti i zove jetrvu Anu doli i kazije joj slučaj sa ubotnicom kako je za čas nestala. To će bit bila nečigova duša pa nestala, govori tet’ Ane „stručnjački“ jer se onda puno virovalo u svake vragove pa donose bočicu kršćene vode i počeše nji dvoje oko komina molit Boga za nestalu dušu …. U taj čas vrati se dida doma i najde nji dvi kako kršćenom vodom škrope po kominu i mole se Bogu. A ča to činite?, pita je dida. Nestala je ubotnica iz lopiže!, a on brže boje pogleda okolo naokolo i najde ubotnicu kako se propela na komoštre i iz dima izbuljila oči, svako ko franja. Eno ti je gori!, govori dida. Pa koje je prope gori?, čudi se tet’ Ane. Ka ne bi i ti da te ko uvati živu u stanjadu i stavi kuvat na komin, odgovora joj dida.

128

Ubotnica na komoštra


XVI Čačina pegula

S

vrši se u Svetoga Križa blagoslov u nediju popone i moj otac pojde prema gradu. Kad’ je doša kod Prokurativa zaboli ga drob. Vidi on da daje ne će

moći, htio se vratit kući. Poče se od muke znojit, jer unutra vrti, pa je poče malo brže ići da bi navrime prispi kući. Bi je red ići brže, pa je poče da malo poskakiva…. Kad je doša u Kamenitu ulicu blizu Poibabe naišao je na jednu grupu žena koje su se razgovarale iduć sa blagoslava kući i jedna naša susida, materina prijatejica, videći mog oca oznojena i crjena u licu kako žuri kući shvatila je ti čas da će mi se bit otac skim potuka, a da doma trče po nož oli pušku, pa mu zapriči put. Di ćeš Špiro?, zaustavi ga Dujka Velatova. Doma… ni ništa zla…, pustime…, odgovara on. Nemoj Špiro zara dice! Ma ni ništa. Ne da Dujka, ne viruje mome ocu pa viče ženama: Nedajte mu žene, zara Marjete, zara dice da ne upane u pricipicij. Ma pustite me da doprem do kuće, a žene skočile uvatile ga rukama i ne može od nji dalje. A njega u ti čas najjače zavrti u drobu, pa pusti od muke sve u gaće. Na evo vam pa podilite sa Marjetom jednako, reče moj otac da su se tek sad kad je zasmrdilo dositile ča je njemu.

Čačina pegula

129


XVII Paci - pagaci - ol’ po jedan bod

U

liza’ sam prijatejem u njegovu kužinu, a ona krcata mušic, koje mloge zunzu po ariji, ka’ da smo po Kaštilima, a ne u Splitu, pa sam mu prigovori

kako to može dopustit…. A ko će š njima na kraj, brani se nespretno on. Ća ko će š njima na kraj? Vazmi kus štrace ol metlu, pa mlati i tiraj ji vanka i kad si ji istira stavi ponistru u svežo paš vidit da ji neće više bit, učim ga ja. Tada se ne će moć ogledavat na zrcalo, vragometno će on. A onda mu je pa niki vrag šaljivi na pamet, pa me zapita: Nu da vidim, ako si toliko pametan, pogodi koja je mušica žensko, a i koja je muško? A kako bi to ja zna … To bi zna reć tek onda, kada se dvi mušice sjubu i krilima zazumzu da je ono donja ženska, a gornji muškić, odgovaram ja. Astiga Mande, govori on, pa to je najlakše pogodit. Ove ča se skitaju oko zrcala to su ženske, a ona na čepu od demejane to su muški. Po čemu to znaš?, pitam ga ja. Jer žensko se uvik gleda u zrcalo, a muški se vržu oko vina, odgovori on i mignu vragometno, ponosan na svoju domišljatost. Tako je, jedan i nula u tvoju korist, a moju šćetu, priznam ja, a da izravnam rezultat, govorim ja, kad je tako onda bi ja zna’ koja je ne samo muško, a koja žensko, ven koje su od koje narodnosti. Da čujemo, ponuka me on čudeći se on meni ča govorin. Eno pogledaj onu mušicu, pokažem prstom manju, ono je Talijan... a ono je Rus…. Ono namo je Francuzica... ovi ča leti po žveljarinu to je Švicarac... ona ča se začicala na zlatni prsten na kredenci to je Amerikanac, a ona ča lize po pumpeti od petrolja to je Inglež…. ono namo po nožu to je Nimac….

130

Paci - pagaci - ol’ po jedan bod


Stoj, stoj, zaustavi me on, i upita kako brže to znam isto ka da jim čitam

imena na krila … Daj rastumači mi to …. baš san kurijož.

Pa to je najjednostavnije. Svaka mušica gre na ono i sida na ono ča voli, tako

Talijan ka izvrsni cirkusant i pajaco seja je na arlekina, Rus pošto voli votku šeta se po botilji od rakije, Francuzica se zabavja oko flašice od kolonje, Švicarac se munja oko leroja, Amerikancu je drago zlato i eno ga na zlatni prsten, a Inglež oko petrolja itd…

O vraže na ti gače!, nasmije se on i govori:

Sad smo paci – pagaci.

Oli tošnije rečeno podilili smo svaki po jedan bod ka’ Ajduk sa Partizanom……

Paci - pagaci - ol’ po jedan bod

131


XVIII Malo i o pisaniji Marka Uvodića

K

ako je poznato niko od nas ni potpuno originalan. Svi smo mi kopija nekog oli nečeg i učimo se jedan od drugog, bilo u manirima, govoru, pivanju,

pisanju, nošnji i bilo kojem radu. Tako je i Marko Uvodić uči pisat čakavštinu od starije garde poznati spliski’ šaljivaca i humorista, koji je Split oduvik jema u lipom broju. Tu je bi u Uvodićevo vrime „dotur“ Vice Mihaljević, kasniji spliski načelnik, koji je u svoje vrime štampa šaljivi libar Pregršt šušnja – oskrbjen šaljivim štivom i karikaturama gradski ridikula. Onda iza njega profešur Ante Katunarić – Domilija, koji je izdava šaljivi foj Duje Balavac ništo slišno današnjem Pometu i tako gre sve daje, kako narodna poslovica veli jer Na mlajima svit ostaje. Iz pridgovora mog libra Smij kroz suze vidi se, da sam se i ja da’ u šaljivu lektiru. Moram na veliku žalost moju priznat, da su mi kasno upali libri Marka Uvodića u šake, jer da sam i jema samo par godin prin, sigurno bi moja ova današnja pisanija ispo mog pera ispadala mlogo drilije i vridnije. Sad sve jedno. Boje je ikad ven nikad, jer čovik se uči do smrti, a isto lud umre... Reka’ sam da sam pri otakanju i pritakanju i pripisivanju moji pripovitki uči sam se pisanju i iz Uvodićevi libri. Ali i ako je recenzent Disopra Nikola, novinar napisa’ da je Marko Uvodić profešur čakavštine, ni’ on ni stopostotni čakavac, jer i njemu se je znala po koja rič ispo’ pera izobličit, pa bi je napisa ne u dijalektu spliskom, ven književnim jazikom. Ne ću ja time reći da Uvodić ni poznava’ te beside u dijalektu. Poznava’ je on njizi i te kako, pa u drugim prigodama bi ji i napisa’, jer je on bi pravi meštar, ali bi je i on kadkad neoprezan, jer Splićani nikad ne govore „Hvala Bogu“, a to je ipak različito rečeno. Tako su mu ispuzle još nike beside koje sam u njegovim librima naša, a to su: izlog, ugao, klobuk, inad, zakuska i ost. , jer mi Splićani za te beside jemamo drugačija imena i nazive. Dakle, kako se vidi iz ovog primjera nima, a niti je ikad bilo na svitu judi u 132

Malo i o pisaniji Marka Uvodića


svemu savršeni, ven na svitu živu judi sa većim oli manjim pogriškama i logišna stvar oni sa manjim pogriškama su puno vridniji od oni sa većim pogriškama. Marko Uvodić, kako čitam iz njegovog libra, bi je stariji od mene ravno 20 godin. Rodi se je godine 1877. kraj Svetog Ivana, moga imenjaka. Po svojoj prirođenoj čudi, bi je veliki šaljivac. Odi je u više skule đinaziju ol rejalku i u mlajim godinama bi je namišćen na sudu ka’ kancelista i ka’ taki pisa je na procesima i parnicama zapisnike. A vi i sami znate o čemu se sve na sudu govori i raspravja. Pored ostali stvari većinom su to čakule i škandali u kojima se svašta lipog čuje…. Eto, iz ti splisko-primorski (bodulski) skandali, ogovaranja, pritnji i čakula vlaške „vuncutarije“ i „vurbarije“, Marko Uvodić je crpi svoju inšpiraciju za svoju šaljivu lektiru, tako da je pored mloštva ostali šala ugledala svit i „ona o pivca“, „ona o tovaru“, Dva vridna

Karikatura dotura Vice Mihaljevića, splitskog gradonačelnika, iz Duje Balavca

svidoka, Dvor o čakul i na desetke drugi zgodni priča i humoreska. Uvodić je neiscrpan u pričanju splitske psihe i mentaliteta. On je virni tumač naši mana, injorancije, a i vrlina…. On te u svojim pričama dovede tako blizu, da ti se čini kada čitaš njegovu pisaniju da vidiš žive jude kako se karaju, viču i naganjaju.

Malo i o pisaniji Marka Uvodića

133


Uvodić je sposoban ka ono povećalo sa kime geolog oli medicinar gleda u nevidljive za prosto oko stvari. Sve ti on svojom sposobnom pisanijom dovuče blizu i vidiš puno jasno da bi reka na sve je stopostotno istinito o čemu piše. To oće reć sposobnost pera i ja mu skidam kapu, al kada se dikod najde u delikatnom položaju napravi „rošadu“ sa imenima da ga ritko ko može uvatit, „in fragranti“, ol kako se po našu reče: „na dilu“. Ne da se uvatit ni za rep ni za glavu, jer u rukama ti ispuzne ka anguAnte Katunarić - Domilija, urednik humorističkog lista Duje Balavac

ja… a to jema svoje razloge jer jema bi neprilike kad bi reka svu istinu, zato kadkad i bordižaje, a ipak sve

reče. Evo ča mu se jedanput dogodilo, pa odonda je oprezan ka’ zec: ...Šjor Duje Longo, kojeg su još zvali drugim nadimkom Duje Pompadur, bi je pobasji pitur iz Veloga Varoša. Ono pobasji kod nas’oće reć slabiji, prostiji, a bi je ogroman čovik, pa zato su mu i prišili prišvarak Duje Longo. Duje Longo dok je piturava nikada ni drža pinel rukom, ven oti je bit komodan, pa bi pinel zaveza na kakvi šćap od 1-2 metra i udri da tako s njim maže neba i zidove. Zbog takvog rada i komoditeta iz pinela štrcala je i štrapala pitura na sve strane, da si mora nikoliko dan čistit i fregat pode, ponistre i mobiliju za ono ča je on radi samo po ure …. I zara te njegove mane, ja mislim da je ritko kad piturava u istu kuću dva puta. Eto tako on maže i štrca, za ne reć pituraje, jednoj ženi u Velom Varošu komoru i kužinu. Poslin nikoliko vrimena ta ga žena ponudi iz krejance sa kruvom i pršutom. 134

Šjor Duje, zove ga ta žena, mašite se bokun domaćeg kruva i pršuta. Malo i o pisaniji Marka Uvodića


Stavite mi tot na stol, odgovara Duje Longo ni ne okrenuvši glavu.

I žena bez ikakve malicije ostavi na stol cili jibac kruva i deboto cili pršut misleći, da će šjor Duje bit krejan i osčinut bokunčić da ne bi promislila da se ne „denja“, pa ona vazme maštil i pojde do Šperuna da natoči friške vode, sa kojom će mu razvodnit vrčić vina…. I dok se žena sa Šperuna povratila sve je otišlo u lagum. Osta’ je sami goli čulumac o pršuta, a pošto kruv ni jema kosti, nesta je isto ka’ da je jezero progucalo. Kad je žena ulizla maštilom vode u kuću i vidila svojim očima ča joj se od kruva i pršuta dogodilo vrisnula je ka sinjska ferata i deboto od muke upala u afan.

Ajme meni majko moja!, zaskrikala je. Šjor Duje moj ča ste mi to napravi-

li?

A ča sam ti napravi?, odgovora šjor Duje flegmom.

Izili ste mi cili kruv i pršut!

A ostavili ste mi na stol!

Jeesaam – tuugoo – mooja – iz kreejaaceeee!

Pa ni bi bog zna ča!, odgovara šjor Duje, žaleći zar di ni bi i veći.

Ča će mi bit o njeegaa, tugovala je žena kraj golog čulumca.

Mogli ste maaloo!

Vikat će na mee!

Ubit će me - e’… itd.

I kako u glendeživom Splitu ovakve stvari brzo dobiju krila dozna i Marko Uvodić, pa napiše u Duji Balavcu jednu šaljivu humoresku od ovom slučaju, spomene glavnog junaka koji je za čas samli cili jibac domaćeg kruva i saguma cili pršut Duju Longa Pompadura…. Pompadur se jako ofendija i poče’ je po gradu iskat Marka Uvodića da š njim izravna račune … Marku se malo stisla i u prvo vrime dok je Duje Longo još bi frišak, jut, krija se da da ga ne vidi, a kada su se nakon nikoliko dan inkontrali viče mu Duje Longo:

O patron belo moj! Tako ti znaš poštene jude priko foji vriđat, a? Malo i o pisaniji Marka Uvodića

135


To je bila jedna šala!, brani se nespretno Marko.

Ni to šala – da mu prisuprsta njegova mulaškog, ven to je uvrida poštenja i

časti…. I ne povučeš li tu uvridu jopet priko foji, neka znaš da ću ti branče izvadit… i tužit ću te sudu pa nek te zatvori…. I Marko Uvodić š njim mile lale…. Pa nemojte…. Ni to ništa i sve ovako. I ta uvrida časti i poštenja na koncu bila je „oprana“ sa jednom bogatom marendom i sa 5 litara viškoga opola, koji je jema tu moć da može lipo oprat sa poštenog obraza najgore uvride… I da se Uvodiću ne bi jopet dogodile ovakve šporke stvari koje bi mora fregat viškim opolom i tustim marendama oli kaštelanskom crjenikom mora se je unaprid kaniti iznašanja pravog imena, pa bi unaprid napravi kako sam jur reka „rošadu“ tako da ako je koju smišnu stvar napravi Pere iz Lujca meka bi da ju je napravi Pave iz Velog Veroša, oli Ante iz Dobroga, Manuša – i tako se spasiva…. Zato i ako izgleda stopostotno istina iz njegovi priča ipak nije sve tako, jer da išćeš feralima cilu godinu dan po kakovoj ulici ol kraj Svete Klare, obitelj Šegvić ne bi je naša (besida je besida), a ča se tiče sadržaja iz te priče cili taj slučaj prikazan je virno istinito, jer je u starije doba bi taki mentalitet kad bi da čovik čoviku oli žena ženi besidu grmilo, pucalo ne bi se došlo na manje, pa makar bi na velikoj šćeti. Do beside i zadane riči držalo se je mlogo. Od svi pisani šala najistinitija i najoriginalnija je Dujkin dvor koji je bi u jednoj staroj katramanoj gaeti na Matejuški. To vajda zato jer Roko Ljubica sa prišvarkom „Balausta“ i žena mu Dujka – Cicela nisu ostavili roda ni poroda, pa ni pritila opanost da se pere čast i poštenje viškim opolom, marendama ol kaštelanskom crjenikom, ka kod živućega Duje Pompadura. Dujkin dvor na Matejuški i ja sam dobro poznava. Dok sam bi još sitno dite dovela bi me mater sobom na Piškeru na koju bi došla su pun maštil robe da je u ogromnoj vaški opere. Balausta i Cicela bi se na svojoj gaeti sunčali ka dva zelembača na živici stini, a pasić poverinac čuva im je „dvorac“ kad bi nji dvoje izlazili na kopno - da jim ne bi ko opljačka njiov valor u „dvorcu“, koji se sastoja o 2 stare vrićetine koje su jim služili i za posteju, za lumbrele i za pokrivače. Bilo je još 1 lopiža, 2 važa od kunerola i par zamazani botiliji za uje, kvasinu i vino i to je bila cila njiova imovina ča su nji dvoje posidovali. 136

Malo i o pisaniji Marka Uvodića


Kad pričam o toj gaeti usput ću o Ciceli i Balausti malo opširnije, jer su oni tot ostarili i umrli. Kad sam ja poodrasta iza toga 25-30 godin namisti sam se na pošti i bi pismonoša u predjelu oko Matejuške. Pošto su ji dobri judi pomagali tako sam učini i ja i dariva ji svake subote su 2 dinara. Zbog ta 2 dinara blagoslivjali bi me oba desetak minuti i po njiovim ričima ja sam bi najvridniji, najsposobniji i najpošteniji listonoša u Jugoslaviji, a da sam žrtvova samo još 2 dinara moga sam postat najsposobniji listonoša na svitu…. Gospodu, a naročito fratre, mrzili su i proklinjali zbog tvrdi „srciju“, jer da nisu „meka srca“ ka pobasji puk… Sve je onako bilo kako Uvodić piše o Balausti i Ciceli – jedino ne virujen da bi Cicela dok je bila još cura u očevoj kući – Senjska ulica 30 – otpivavala na onoj rupi u zidu – jer su te pismice napisane samo zato, da se libar ugodnije čita. Dvor o čakuli pisan je kako triba, ali u samome Velom Varošu jema oko 50 ovakvi dvorišta. Ipak, Dvor o čakul sagradi je Marko Uvodić sposobnošću svog pera, a gradi ga je po uzoru na cara Dioklecjana najstarijeg poznatog Splićanina, jer kada je Dioklecijan poče gradit svoj palac tamo oko 295. godine lipo je iša u Afriku i sa pojedini grobnica i crikava skida je komad po komad i nosi je u Split. Tako je on nigdje sfingu, nigdje kolonu, kapitel, statun, sarkofag, vazima i sve nosi u Split i od toga s pomoću braškog kamena sagradi najlipju kuću na svitu na čijoj korovu je napravi vrtal i goji kavore i salatu. Eto tako je i Marko Uvodić gradi svoj Dvor o čakul i sa pojedini dvora uzima smišna imena ka ča je Mare Vlajina, Prasica, Babakjuče, Bedelguza, Pijandora i da ne bude sve samo ženske dovuka jim je još iz drugi dvori Špira Bela, Tona Kašeluna, Rogonju, Jarčića i š njima sagradi svoj Dvor o čakul – da je ispa ka libar štampani. Svojim perom Uvodić spretno barata ka’ najboji cirkuski žongler, pa njegova pisanija ispada vridna da je guštaš čitat i od uživanja navučeš suze – ma ne suze žalosne, ven suze radosnice, koje za zdravje više vridu, ven da dobiješ iznenada lotariju. S ovim ću svršit, jer mi izgleda da sam poče bit ka niki kritičar, dočim ja nisam za te stvari dobar, jedino sam dobar i vridan zato da na veliko mrčim kartu. Malo i o pisaniji Marka Uvodića

137


Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

Pišem više po uhu nego po radu i znanju gramatike (Iz Predgovora 2010)

1. Uvod

Prvo izdanje Kovačićevih, kako ih je on sam nazivao, „pisanija“ izišlo je 1970. u obliku skripte na Državnom sveučilištu Pennsylvanija (Pennsylvania State University) pod naslovom Smij i suze starega Splita. Zatim su slijedila još dva izdanja. Prvo, 1971. izdano u Splitu u vlastitoj nakladi, a drugo, 1996. kao pretisak prvog izdanja. U zahvali, u izdanju iz 1971. Kovačić spominje nedavno preminulog profesora Thomasa F. Magnera i kaže: „Fala i amerikansken profešuru Thomasu F. Magneru koji je - na sramotu naši spliski i drugi, izdavači – prvi, u Jamerike, na Univerzitetu u gradu Pennsylvaniji – štanpa jedan dil moji priči da moredu služit amerikanskin i drugin profešuriman po svitu za študjanje starega našega Splita, njegovega govora, njegovi običaji i užanci“(1971:5).1 Na unutrašnjoj strani američkog izdanja piše da je: „U dogovoru i u suradnji s autorom ovaj tekst odabrao, priredio, redigirao, označio naglaske te rječnik i pogovor sastavio dr. Radovan Vidović“. U samom pogovoru Radovan Vidović kaže: „Izabrane odlomke sam, s ovlaštenjem piščevim, temeljito redigirao, obrativši osobitu pažnju splitskom dijalektu“ (1970:165) (kurziv D.J.). Zatim slijedi detaljni opis problema oko akcentuiranja ovih priča (govorne realizacije splitskog dijalekta) jer je priče Kovačić čitao, a Vidović bilježio naglaske. Jedino što se spominje o čakavskoj gramatici je napomena, kako je Vidović karakterizira, 1 Gradić u kojemu se nalazi Državno sveučilište Pennsylvanije je State College u državi Pennsylvanija. Kratki prikaz ove publikacije napisao je Žarko Muljačić (1970).

138

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


o „miješanosti splitskoga govora“ u nastavcima glagolskog pridjeva aktivnog u jednini: bi/bija, vidi/vidija i dvostrukosti u nastavcima za treće lice jednine prezenta: vidu/vididu ili činu/činidu. Iz ovih šturih primjedbi nije vidljivo u čemu se sastojalo „temeljito redigiranje“. U bilješci o piscu (koja je poslije pretipkana u prvom i drugom hrvatskom izdanju) Vidović napominje da je autor „(...) od književnog jezika prešao na svoju rodnu splitsku čakavštinu (...)“ (1970:163). I nadalje, da su Smij i suze starega Splita „jedinstvena građa za proučavanje splitskoga govora“ i to zbog toga što Kovačić opisuje Split onih vremena „(…)kad je čakavski govor težački i pučki bio ujedno govor najvećega dijela stanovništva“ (1970:164). Ako ove primjedbe uzmemo ozbiljno, onda je legitimno pitati se zašto je bilo potrebno „temeljito redigiranje“ tekstova, i u čemu se to „redigiranje“ sastojalo? Vidović nam u tom američkom izdanju nije rekao. U prvom hrvatskom izdanju u pogovoru ima više naznaka o čakavštini kojom piše Kovačić.2 Osim već navedenih primjedbi o nastavcima glagolskog pridjeva aktivnog u jednini i dvostrukosti u nastavcima za treće lice jednine prezenta, Vidović nabraja još sljedeće: „(...) u 3, 6. i 7. padežu jednine nekih pokaznih zamjenica: nan/naman; u 3. i 6. padežu jednine: ton/ten/temen; kao i u 3. i 6. padežu jednine prisvojih zamjenica: našon/našen, pridjeva: dobron/dobremen/dobromen i višestruki oblici u imenica: judima/judiman (…)“ (1971:266). U ovom prvom hrvatskom izdanju više se ne govori o „temeljitom redigiranju“ već samo „redigiranju“ (1971:265), no ponovo se ne navodi što se zapravo redigiralo, tj. mijenjalo ili ispravljalo. U izdanju iz 1971. predgovor je napisao dr. Duško Kečkemet, no on ne govori ništa o jeziku već o Splitu u doba kad je Kovačić bio dijete3. Predgovor drugom izdanju Smij i suze starega Splita (1996) napisao je dr. Anatolij Kudrjavcev. On hvali posao kojeg je obavio Radovan Vidović i kaže: „Zaslužnik i nezaboravni značajnik, čovjek koji je pokrenuo prvu pojavu te knjige, pokojni dr. Radovan Vidović, raspolagao je i te kakvim čulom kad je šjor Ivkom krenuo u posao koji ga je, očito, stajao velikih napora“ (1999:1). Ono što nas 2 U bilješki prvog izdanja iz 1971. navodi se da se taj kompletno akcentuirani tekst nalazi kod dr. Thomasa F. Magnera a drugi kod dr. Vidovića. Osim toga Kovačić posjeduje magnetofonske vrpce sa snimljenim tekstom (v. Kovačić, 1971:265). One su nedavno donesene u Gradsku knjižnicu Marka Marulića gdje ih je Mladen Đikić uz veliki trud prenio na CD. Dio tog zapisa sam preslušala i jasno je da Kovačićev jezik nije čist i da ima sve karakteristike koje nalazimo u originalnom rukopisu. Zapis, naravno, zvuči puno splitskije jer se čuju akuti i naglasci kojih u pisanom jeziku nema. Za konačnu statističku analizu i presudu o Kovačićevom jeziku bilo bi potrebno preslušati i analizirati svih sedam sati ovih zapisa. Za ovu prigodu to nije bilo moguće. 3 Prikaz izdanja iz 1971. možemo naći u Olinko Delorko (1973).

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

139


zanima za ovu priliku jest što je Kudrjavcev rekao o jeziku. A rekao je sljedeće: „To su oživljene slike i ponovljene riječi što stižu iz mraka zaborava (...)“ (str. 1). „Riječ postaje jaka poput stvarne činjenice a govor se pretvara u djela. A to je onaj izvorni splitski čakavski govor, davno pobjegao s gradskih ulica i potisnut iz sluha današnjice“ (str. 1-2). Za ovo ponovljeno izdanje knjige Smij i suze starega Splita kaže: „Možda će svako novo razdoblje zatražiti ponavljanje toga postupka, i to bi moglo trajati tako dugo dok bude trajao Split kao osebujnost (...)“ (str. 3). Marijana Tomelić (2000) je na temelju tog izdanja znanstveno i detaljno analizirala Kovačićev jezik, a sam Kovačić je na temelju tih istih tekstova zauzeo svoje mjesto u časnom nizu čakavskih pisaca od Marulića, preko Uvodića, pa onda Kovačića, Smoje, itd.4 No novo izdanje Kovačićevih originalnih rukopisa koje je Kovačićev sin, ing. Žarko Kovačić, dao na čuvanje Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu i iz kojih je napravljen izbor ovih zanimljivih priča (vidi predgovor ove knjige) baca drugačije, ali kao što namjeravam tvrditi, nikako negativno, svjetlo na Kovačićev opus. Ono što je na prvi pogled jasno jest da postoji velika razlika u jeziku kojeg nalazimo u prethodnim izdanjima u usporedbi s jezikom u ovim pričama koje se tiskaju u originalu. Moj cilj je predstaviti i pokazati koje su to jezične razlike, a u zaključku pokušati odgovoriti na pitanje zašto je došlo do tih razlika i čime se one mogu opravdati. Moje glavne primjedbe odnose se na ideju tzv. „čiste čakavštine“.

4 Tomelić je naslovila svoj članak Splitka čakavština u tekstovima Ivana Kovačića a mjesto koje Kovačić zauzima u splićanistici najbolje je vidljivo u antologiji tekstova u knjizi Ta divna spliska rič (2002). 140

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


2. Jezična analiza

Analizirala sam detaljno tekst koji se javlja i u prvom i u ovom izdanju, tj. priču Moj rod, dvor i kuća. To nisu identične verzije teksta, no to je najdulji tekst u knjizi pa sam statističku analizu provela na njemu. Najprije predstavljam analizu Kovačića iz 2010, a zatim Kovačića iz 1971. Ondje gdje nije bilo dovoljno pojavnica pregledala sam i ostale priče iz Kovačića 2010. i bilježila neke gramatički zanimljive pojedinosti. Komentari slijede poslije opisa svake varijable, tj. čakavske karateristike. U mnogim komentarima uspoređujem Kovačića s Uvodićem. Ima nešto napomena i o Marulićevom jeziku.5

2.1. Fonološke varijable 2.1.1. Ikavski oblici Praslavenski jat (ě) u južnočakavskom se dijalektu reflektira kao i pa je to karakteristično i za splitski govor. Na primjer, standardni hrvatski oblik riječi lijepo u splitskom glasi lipo. Kovačić (2010) piše ikavicom. Ovdje navodim karakteristične ikavske oblike u tekstu koji sam analizirala, Moj rod, dvor i kuća.6 Primjeri: namištaj, proliće, dicu, dila, svit, ličnik, na sridinu, mliko, snig, dite, liti, nediju, susidi, od cvita do cvita, priko lita, sikira, pridgovor, za vik vikova, vrime, napriduje, usikla, polivali, tribalo, pritili, pripomiščala, smišna, likoviti, lipo, cilu, ritko, niku, sritni, sridnju, priko, uvik.7 U tekstu nema standardnih (i)jekavkih oblika. Izraženo u postocima, u Kovačićevom tekstu nalazimo 100% ikavskih obli5 I sam Kovačić navodi da mu je jedan od uzora bio Marko Uvodić. Uvodićev jezik nije sustavno opisan. Jedini opis Uvodićevog jezika je Benzon (1971) i Mužinić (1995) koji je Uvodića više obrađivao s literarne strane. Vidi Jutronić (2010), naročito poglavlje Što je ostalo od splitskoga govora. 6 Odabrane jezične varijable analizirane su, u sociolingvističkom, labovljevskom okviru, tj. zabilježeni su dijalektni oblici, kao i svako pojavljivanje standardnog oblika riječi, a omjer jednih i drugih oblika daje nam indeks frekvencije. On je izračunat tako da se svi dijalektni oblici dijele sa svim pojavnicama te varijable i množe sa 100. Ovakva analiza u potpunosti je provedena kroz tri generacije govornika počevši od Smoje do današnjih dana u Jutronić (2010). Na nju se oslanjam, pogotovo u komentarima varijabli. 7 Ne navode se svi primjeri, pogotovo kod onih varijabli gdje ima puno ponavljanja. Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

141


ka.8 U starom izdanju (Kovačić, 1971) pojavljuju se ikavski oblici isto tako u svim pojavnicama. Primjeri: dice, diteta, pismu, miseca, vrime, mišine, lipi, dida, svitu, od nedije do nedije, rič, vika (vijeka), zapivali, vridne, niko, lipo, uvik.9 U Kovačiću (1971) nalazimo 100% ikavskih oblika.

Komentar: „U Marulićevom Naslidovan’ju reflex jata gotovo je posve ikavski. Ekavizmi su malobrojni(…)“ kaže Horvat (2005a:90). „Glas jat (ě) u splitskoj čakavštini reflektira se uvijek kao /i/“, kaže Benzon u svojoj analizi jezika Marka Uvodića (1971:80). Ikavski govori vrlo su rasprostranjeni i zauzimaju jugoistočno čakavsko područje, osim otoka Lastova i šire na sjeverozapad, do zadarskog područja (v. Finka, 1971:23). Ikavske govore nadalje nalazimo i u zapadnom dijelu Istre. U lingvističkoj terminologiji ikavski refleks glasa jat (ě) predstavlja alteritet jer se isti refleks javlja „(…)i u dijelovima slavonskoga dijalekta u istočnoj Posavini i Baranji (štokavština)“ (Tomelić, 2000:95). Iako se ni kod jednog govornika u mojoj analizi iz 2010, pa čak ni kod Smoje, ikavizam ne javlja u 100% slučajeva, on je ipak jedan od stabilnijih i postojanih karakteristika splitskog govora. Kovačićev ikavizam to u potpunosti pokazuje.

2.1.2. Promjena m > n Promjena m > n u dočetnoj poziciji, osobito u paradigmatskim završecima, vrlo je istaknuta karakteristika čakavskog narječja, pa stoga i splitskoga govora. Ta je promjena svojstvena i drugim govorima duž jadranske obale te se često naziva i adrijatizmom (v. npr. Brozović – Ivić, 1988. i Tomelić, 2000). Tako na primjer standardni oblik s majkom postaje s majkon. Ili u glagolskim oblici8 Postoci pokazuju pojavljivanje dijalektnih oblika. Postoci, pogotovu u primjerima gdje ima jako malo pojavnica kao npr. kod prelaska đ > j, služe kao orijentacije a ne konačna presuda. No, kao što ćemo vidjeti postoci su kod bitnih čakavskih varijabli toliko različiti da teško možemo sumnjati u njihovu analizu. U nekom većem korpusu oni mogu biti donekle izmijenjeni no ne mogu dovesti u pitanje razlike koje postoje u tekstovima iz dvaju izdanja. 9 U zagradama kroz čitavu analizu stavljam standardni oblik riječi kada postoji mogućnost da dođe do krive interpretacije ili kada oblik nije sasvim jasan. 142

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


ma radim postaje radin. Korijenski -m ostaje, kao što je to slučaj u riječima dim, sram, grom. U Kovačiću (2010) nalazimo samo jedan primjer promjene -m > -n u glagolskim nastavcima: sićan (javlja se dva puta). Primjeri standardnih oblika: odgovorim, nisam, spomenem, sam, nalazim, govorim, spominjem. U postocima: 20%. U Kovačiću (1971) svi su oblici na –n. Primjeri: bojin, pričan, ja ne govorin, ma znan, spominjen, san bi. U postocima: 100%.

Promjena -m > -n u instrumentalu jednine imenica U Kovačiću (2010) javljaju se samo standardni oblici: dicom, pod Austrijom, vodicom, pod ponistrom, avijonom, brzinom, s didom, namištajem, cvićem, udovicom, sa babom, sa svojom famijom, sa kominom, vodom, tekućinom. U postocima: 0% dijalektnih oblika. U Kovačiću (1971) praktički ni ne možemo govoriti o standardnim oblicima. Primjeri: većinon, braton, sa zemjon, Anton, zlaton, redon, kupuson, sočivicon, glavon, sa Bajamonton, rukon, mašklinićen, s pokrivon, s ocon, zikvon, nad kominon, s mužen, đešon, težinon, cavaton, za pason, lulon, sa kukujicon, ocen i materon, stricen, sa stanjen, čojon. U postocima: 100%.

Pridjevi i zamjenice s prelaskom -m > -n Kovačić (2010) Primjeri: jin (tri puta). Standardni oblici: otim, im, pri njenom, na kojim, kojem, u mom, o njenim, š njim, za njom, na svakom spomenutim, japanskom, u Velom Varošu, sličnim, mogućem, Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

143


smradnim, o svojim, većem, litnjem, po tujim, trećem, gorećim, prolitnjem, litnjem, gorečim, voščanim, košćatim, o privim, starim, po drugim, kineskom, drugim, svačim, svim, botaničkim, krštenom, likovitom, susidskim. U postocima: 7%. Kovačić (1971) Primjeri: sa kin, jin (im), š njon, u kojon, na kojen, nan, svojin, sa svin tin, svakon, mojin, svojin, sobon, sven (svom), debelin, bilin, pupastin, za mrtvin, žuton, u otvorenon, većen, drugon, na podignuten, starijin, prošlen, ditinjin. Ima samo jedan primjer standardnog: po danu rabotnom. Isto tako nalazimo: osin, dočin, sedan. U postocima: 100%.

Komentar: Prelazak m > n je promjena koja je razmjerno mlađa osobina čakavskog narječja.10 Njeno je žarište na čakavskom terenu, no ona se proširila „(...) na najrazličitije štokavske govore u susjedstvu, migracijske i starinačke, a neke i na pojedine kajkavske. Tradicionalno se ta pojava zove dalmatinizam ili adrijatizam (...)“ (Brozović i Ivić, 1988:84). Da ova karakteristika nije samo čakavska naglašava i Tomelić navodeći da „artikulacijska neutralizacija /m/ u /n/ na dočetku gramatičkog morfema zahvaća i nečakavske govore duž jadranske obale pa ona jest čakavska ali nije općečakavska jer je svojstvena i drugim govorima duž jadranske obale te se svrstava među pojave nazvane adrijatizmima“ (2002:99). Mate Hraste kaže da „prijelaz m > n obuhvaća sve primorske govore od hrvatskoga dijela Istre do Crne Gore bez obzira jesu li čakavski ili štokavski.“ Moguš isto tako naglašava da „ako se uzme u obzir područje na kojem se javlja prijelaz -m > -n, a to je čitav naš obalni pojas od slovenske do albanske granice, onda je vrlo vjerojatno da je poticaj spomenutom prijelazu dolazio sa strane“ (1970:81). Marulić vrlo malo koristi ovu promjenu. Horvat kaže: „U Marulićevu se Naslidovan’ju naziru počeci razvoja kasnijih, čakavskomu narječju svojstve10 O prijelazu glasa -m > -n te o povijesnom objašnjenju te pojave (v. Hraste, 1970) i Moguš (1977). Za dodatnu bibliografiju vidi također Jutronić (1985). 144

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


nih suglasničkih promjena kao što je prijelaz završnoga nastavačkog –m u –n“ (2005a:111). I sama sam malo gledala tekstove u knjizi Duška Kečkemeta Život Marka Marulića Splićanina i nema promjena m > n. Horvat navodi mišljenje Mate Hraste (1970:72) koji je smatrao da je ta pojava u 15. i 16. stoljeću vrlo rijetka. No Horvat spominje i Moguševo mišljenje da se početak ove promjene veže i uz Marulićevo vrijeme (Moguš 1977:81). Benzon međutim primjećuje da kod Marka Uvodića m uvijek prelazi u n (1971:82). Što se dogodilo s ovom promjenom u Kovačiću (1971), naravno ako uzmemo u obzir da je Kovačić (2010) originalni tekst? On je, jasno, ispravljan. Svaki –m prepravljen je u –n. Radovan Vidović je Kovačića, kao što i sam kaže, „temeljito redigirao“ promjena m > n je dosljedno provedena. Međutim Kovačić u svojim tekstovima („pisanijama“) nije ni malo pazio na tu dijalektnu karakteristiku. U potkrijepu tome dodajmo još da se u sintagmama u Kovačiću (2010) ova promjena uopće ne poštuje, dok je u Kovačiću (1971) ona u potpunosti dosljedno sprovedena kao što je vidljivo iz sljedećih primjera. Kovačić (2010) U kombinacijama pridjeva i imenice ili dviju imenica uvijek se javljaju standardni oblici: njegovim matišnim kartelunom, predzadnjim brojem, našem spliskom žargonu, šurom Marinom, našem lipom, jednim mojim prijatejem Šibenčaninom, zagrižljivim uskogrudnim mentalitetom. U cijelom tekstu ima samo jedan primjer u dijalektu: mojin ocen. Kovačić (1971) U kombinacijama pridjeva i imenice ili dviju imenica uvijek se javljaju dijalektni oblici: svilon i kadifon, za ocen i materon, sa crjenon čojon, sa crjenon glavicon, materinon postejon, juton, gorkon dimom,11 sa kukuruznon lepušinon, boson nogon, velikon slamnicon, sa uzdignuton punton, krišanin duvanon, jednon kiticon, sa svilenon modron vešton. Koliko je malo Kovačić mario u pisanom jeziku za to, promjenu vidimo u priči Nima Splita do Splita gdje počinje rečenicu: „Bi’ san jedanput (…)“, a odmah u sljedećoj rečenici: „Reka sam (...) Pogledan na jarpe, pa na Marina i govorim“, ili u rečenici iz poglavlja Tumbula ala bella „Kako sam bi dobi 17 šoldi sve me ništo tantalo da zaigran i napokon da se odvažim, uzmem sam po kartele i pla11 Riječ dim je kod Kovačića ženskog roda „gorka dima“. Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

145


tim meštru Peri 6 šoldi (…)“. Dakle jedna mješavima dijalektnih i standardnih oblika. Ili u rečenici gdje se poziva na Marka Uvodića, koji je u potpunosti poštivao ovu promjenu, Kovačić za nju ne mari: „Reka’ sam da sam pri otakanju i pritakanju i pripisivanju moji pripovitki uči sam se pisanju i iz Uvodićevi libri.“ Pošto je ova promjena još uvijek jako prisutna u govornom jeziku Splićana objašnjenje za toliko veliku upotrebu standardnih završetaka je zasigurno utjecaj standardnog pisanog jezika a možda i Kovačićeva želja da se pokaže što obrazovanijim.

2.1.3. Varijabla h Kovačić (2010) Fonem /h/ ima nekoliko refleksija.12 2.1.3.a. Početno h > Ø Gubljenje početnog h u ovom tekstu nalazimo u dva primjerima: rani (hrani), tija ne tija (htio ne htio). U postocima: 100%. Kovačić (1971) Primjeri: itnila, ubotnice, ‘ijadu, ladna. U postocima: 100%. Kovačić (2010) 2.1.3.b. Dočetno h > Ø Primjeri: za nji (njih), ji (ih), austrijski (austrijskih), lošiji (lošijih), likoviti (likovitih), od rani (od raznih), u bolesni (u bolesnih), odma’ (odmah), razni (raznih). Standardnih oblika nema. U postocima: 100%. Kovačić (1971) 12 Vidi bilješku 8 o statistici i bilješku 9 o zagradama.

146

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


Primjeri: stariji, ji (ih), spomenuti (spomenutih), rodni i plodni (rodnih i plodnih), svoji (svojih), nji (njih) očevi (očevih), austrijski ( austrijskih). I samo jedna pojavnica s dočetnim –h (potribnih). U postocima: 96%. Kovačić (2010) 2.1.3.c. Središnje h > Ø Primjeri: njiove, njiovi, uvati. U postocima: 100%. Kovačić (1971) Primjeri: njiove, njiova, uvaćene. U postocima: 100%. Kovačić (2010) 2.1.3.d. h > v Primjeri: kuvala, uvo, muve. U postocima: 100%. Kovačić (1971) Primjeri: suvo, napuvana, kuvala, u suvo, kruva, duvana. U postocima: 100%. Kovačić (2010) 2.1.3.e. h > j Primjeri: straj, trbuj, od orija, navrj, smij. U postocima: 100%. Kovačić (1971) Primjeri: orijova, mijur, povrj. U postocima: 100%.

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

147


2.1.3.f. hv > f Nema primjera.

Komentar: Središnje h koje se gubi Benzon vidi kao jednu od karakteristika Uvodićevog dijalekta (nji’ov, nji’ova, nji’ove) (1971:87). Nepojavljivanje h u srednjem položaju je dakle bila uobičajena promjena u Uvodićevom jeziku pa tako i kod Kovačića.13 Dočetno ili finalno h isto tako ispada. Sve druge varijante varijable h (početno h > 0, h > j; h >v) u potpunosti se poklapaju u oba izdanja. Napomenimo da to važi i za današnji splitski, a ne samo za splitski. Dalibor Brozović kaže: „Drugo je važno fonetsko obilježje neobvezatnost i rijetkost glasa h, zamjenjivanja sa 0 ili v, rjeđe j“ (1976:60-61). Mate Kapović isto tako naglašava: „Glasa h u svojim materinjim govorima nemaju ni mnogi govornici hrvatskoga (i štokavci i kajkavci i čakavci)“ (2007:67). Horvat spominje da početni skup hv- kod Marulića ostaje nepromijenjen i navodi primjere hvala, hvaliti (2005a:118). Vrlo je zanimljivo da Kovačić u svom komentaru o Uvodićevom jeziku kaže „(…) ali bi je on (Uvodić) kadkad neoprezan, jer Splićani nikad ne govore Hvala Bogu, a to je ipak različito rečeno“ (2010:114). Benzon ništa ne govori o ovoj promjeni kod Uvodića no čini se da je Uvodić ovdje više slijedio Marulića kod kojega te promjene, navodno, nije bilo.

2.1.4. Promjena lj > j Za čakavsko područje, pa tako i za splitski govor, karakteristična je promjena lj > j. Kovačić (2010) Primjeri: jude, zemje, prizemje, zadovoji, udobrovojiš, vaja, posteje, je boje, voja, 13 No to više nije slučaj. U Jutronić (2010) pokazujem kako se kod raznih generacija središnje h sve manje gubi. Moramo napomenuti da ima vrlo malo primjera za ovu pojavnicu i to su upravo riječi njihov, njihova, njihove. Znamo da je pojavljivanje oblika njiov ili njiova, njiove danas stigmatizirano i govornika odmah obilježava kao neukog, neobrazovanog ili ga locira negdje ‘iza brda’ (“Vlaj“ u pejorativnom smislu) pa je jasno zašto ga u današnjem splitskom više nema. Vidi razmjenu mišljenja o tom pitanju između mene i Siniše Vukovića na http://skroz.blog.hr/2008/07/index.html kao i komentar Ede Šegvića. Za najrecentniju kritiku Vukovićevog pogrešnog stava i razmišljanja vidi Kuzmanić (2010).

148

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


udubjenoj, famijom, na nediju, sastavjala, stavjen, kaduje, zemje, uje, iz poja, od nedije, čejade, juskiji, najlipje, obavjala, juski, zemaja, dobavja, kukujicama. Standardni su oblici sljedeći: obitelj, zemlju, razmišlja, spremljeno, zadovoljna, biljac, boležljiva, sljubjen. U postocima: 82%. Kovačić (1971) Primjeri: judi, uposteju, kudija, prizemje, na postoju, nevoja, živjenje, zemja, nevoje, obiteji, famije, napravjene, iz dajeg, raskrabjene, pojski, najskupje, sa kukujicon, šupje, blagoslovjene, najboja, boje, sastavjena, juta, stavjali, vajalo, jubila. Ima samo jedan oblik u standardu no on je u navodnim znakovima jer se citira „dobročinitelja“. U postocima: 100%.

Komentar: Za promjenu lj > j Mate Hraste drži da je nije bilo u starim spisima. Nije sasvim jasno koji su to stari spisi, no on kaže: „Lj se piše u svim starijim ispravama bez promjene“ (1950:256). Kod Marka Marulića (1450-1524) nalazimo nekoliko primjera ove promjene pa Hraste smatra da se „(…) od toga vremena u istočnim čakavskim govorima sve se više –lj- zamjenjuje s –j-. Ta izmjena je izvršena i u splitskom govoru i u ostalim štokavskim govorima uz obalu“ (Hraste, 1950: 256). Horvat navodi samo dva primjera depalatalizacije (porabjen’ja i zemji) i ispravno zaključuje „(…) dva usamljena primjera ne mogu biti čvrstim dokazom Marulićeve upotrebe depalataliziranih likova(…)“ (2005a:111). U Juditi, npr. imamo riječi kao: zemlja, obilje, ulje (Kečkemet, 2010:128). Benzon kaže: „Uvodić redovito ima j mjesto lj“ (1971:84). I sama sam ustanovila da Uvodić, recimo u priči Bidni Bartul14 koristi uglavnom riječi s promjenom lj > j. Tako nalazimo pojavnice: razvodjenoga, postja, najživji, roditeji, veseje, poje, živjenje, nedije, najdubje, slomjen, žeja, voja, daje (dalje), žejan, dok ima samo jedna riječ bez spomenute promjene: stidljivosti. Kovačićevih 82% lijepo se nadovezuje na sigurno veći postotak ove promjene kod Uvodića, pa se zatim upotreba te varijable smanjuje kod Smoje na 40%. Vidovićevo redigiranje Kovačića na 100% 14 U Uvodiću (1973: 53-57) Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

149


nerealno je i u odnosu na Uvodića jer ni kod njega to nije bilo u tako savršenom postotku, a dodatno taj postotak čini upitnim i teško objašnjivim zašto se ova karakteristika kod Smoje smanjila na 40%. U sadašnje vrijeme svjedoci smo da se ta varijabla gubi u današnjem splitskom govoru.15

2.1.5. Promjena *d’ > j Stari čakavski ne poznaje fonem /đ/ već zvučni okluziv /d’/, koji se u govoru starih Splićana reflektirao kao /j/. Tako na primjer med’a > meja; izmed’u > izmeju. Drugim riječima, umjesto praslavenskog /*d’/ u splitskom imamo /j/ koji se danas sve više gubi. U Kovačiću (2010) nalazimo sljedeće primjere: izmeju, izmej kuća, tuju, mlaja, rojenju, rajala, po tujim. Ima jedan standardni oblik: između. U postocima: 88%. Kovačić (1971) Primjeri: mlajega, tujin, mlaji (11x), lipji, izmeju,grajanin, možjaniman. Standardni oblici: prisvođena, građeni. U postocima: 88%.

Komentar: U Marulićevo doba ova se promjena sustavno provodila. Tako Horvat kaže: „Na mjestu praslavenskog *d’ Marulić ima j“ ( 2005a: 109). Govoreći o fonemu /đ/ Milan Moguš kaže: „Ali ono što pada u oči na prvi pogled jest činjenica da se u čakavskom narječju nisu razvile zvučne afrikate đ i dž. Drugim riječima 15 Ovaj adrijatizam skoro u potpunosti nestaje iz splitskog govora. Nalazimo ga u malom broju riječi i to više u pjesničkom izričaju, riječima kao što su jubav, jubomora. U pjesmama se često insistira na ovoj promjeni, a to znači da se takav tekst želi, na neki način umjetno, predstaviti kao izvorni dalmatinski, čakavski, splitski. Recimo u pjesmama Olivera Dragojevića nalazimo sljedeće primjere: podivja, boje (bolje), vaja, šaje, jubavi, poju, judi, jubi, voja, prijateji, zgrbjena, veseja, ijadu, daje (dalje). Vidi o tome više u Jutronić (2010), naročito strane 249-251. Ovakve je slučajeve Kalogjera (1992) nazvao ‘arhaizacijom dijalekta’. U američkoj i britanskoj sociolingvistici to se naziva ‘stereotip’, oblik koji se faktično malo upotrebljava, ali karakterizira neki govor makar je ta karakteristika u povlačenju. 150

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


praslavensko se *dj reflektiralo u čakavaca kao j (*medje > meja), strano dž zamijenjivalo se za ž (džep > žep), a ž se razvilo kao plod asimilacije s domaćim riječima. To je jedna od temeljnih osobitosti čakavskog konsonantizma. Gotovo da nema opisa nekoga čakavskog govora u kome bi izostala takva konstatacija“ (1977:64). Benzon spominje da „j dolazi mjesto đ u oblicima pridjeva i priloga“ (1971: 84). Drugu vrstu riječi ne spominje. Pročitavši prvih 100 strana Uvodića (1973) našla sam riječ rođendan (str. 16), i rođenje (str. 95) što nije dovoljno ni za kakvu pozitivnu ili negativnu tvrdnju o ovoj promjeni no ukazuje da ona nije bila sustavno provedena ni kod Uvodića.16 No i sam Moguš, iako kaže da gotovo nema opisa nekoga čakavskog govora u kome bi izostala ova promjena, ipak zapaža da u pojedinim primjerima ne treba isključiti ni izgovor đ, kao npr. kolovođa, osuđen, posađen, rođen, tuđi i dr., što se obično smatra štokavskim utjecajem. Ova je čakavska karakteristika iz splitskog počela nestajati davno a danas se zadržala uglavnom u riječi gospoja i još po nekoj. Oba analizirana izdanja prilično se poklapaju, tu negdje s istim postotkom pojavljivanja ove varijable. Treba naglasiti da je pojavnica uglavnom malo, tj. frekventnost riječi s /đ/ vrlo je mala.17 Fonološke karakteristike prikazane su u Grafu 1 i Tablici 1.

2.2. Morfološke varijable 2.2.1. Glagolski pridjev radni muškoga roda jednine (gl. pr. r.) U splitskom govoru postoje dvije varijante glagolskoga pridjeva radnog muškoga roda. Glagoli se dijele na one koji gube -o na kraju oblika, stoga pjevao postaje piva, radio postaje radi i sve ostale koji imaju nastavak -a ili ja radi uklanjanja hijata: čuja, uboja, uzeja, radija. Kovačić (2010) Primjeri: dobavja, dava, uživa, razmišlja, utica’, odgovara, ozva’, razgovara, je pri16 U primjeru iz priče koju navodi Benzon (1971:80) nailazimo na riječ “gospo’jo“. 17 Smojini tekstovi npr. očito prate brzi trend nestajanja ove čakavske promjene i on malo koristi ovu staru čakavsku karakteristiku, do 50%, a već u tektovima Ćiće Senjanovića imamo samo 10%. Interesantno je primijetiti da su varijabla đ > j i lj > j jedine varijable koje nisu kod Sonje SenjanovićPeračić zastupljene u 100% pojavnica (v. Jutronić, 2010). Neke riječi kao kolovođa, a i neke druge knjiške riječi koje su danas došle preko škole i pisanog jezika među čakavce ikavce, zadržavaju taj oblik. Na isti način danas riječi kao pisnik za pjesnik, ričnik za rječnik i sl. zvuče artificijelno, jer smo ih naučili u školi, a onda “borci“ za čisti čakavski to mijenjaju natrag u ikavski oblik. (Zahvaljujem Damiru Kalogjeri na ovoj dodatnoj primjedbi s kojom se u potpunosti slažem). Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

151


Graf 1. Indeks frekvencije za fonološke varijable

Tablica 1. Indeks frekvencije za fonološke varijable 152

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


ča, moga, probiva, obeća, reka, stiga, mora, sluša, spava, ratova, umra, smi (smio), sakupi, naji (najeo), uji (ujeo), oženi, uleti, živi, sitija, zapamtija, molija, upamtija. Standardnih oblika nema. Na jednom mjestu nalazimo „zato kako reko.“ Dakle u postocima: 100% dijalektnih oblika. Kovačić (1971) Primjeri: moga, spava, uša, doša, dava, pisa, je sta, dobi je, ni’ vidi, ni’ bi’, donija, štija, naučija, bija, vratija se, je zinija, ni’ vidija, začudija, se uputija, se vratija, je odija, učinija je, nisi spomenija, podilija. U postocima: 100%

Komentar: Oba izdanja Kovačića imaju 100% upotrebu glagolskog pridjeva radnog. Glagolski pridjev radni najpostojanija je karakteristika u splitskom govoru.18 Finka kaže: „Ako nije sasvim prevladao štokavski završetak (kao npr. rekao, digao…), obično se krajnje –l ispred vokala –a zamjenjuje sa –i(j)a. Obično je dakle reka, diga, umra… premda paralelno može biti: vidija, mislija, uzeja i sl(…)“ (1971:58). Ono što možemo primijetiti jest da u originalnom rukopisu Kovačića (2010) variraju kraći s duljim oblicima kao što su vidi/vidija, dok u Kovačiću (1971) prevladavaju dulji oblici: vidija, radija, itd.

2.2.2. Prezent, treće lice množine U splitskom govoru treće lice množine prezenta ima nastavak -du ili –u. U analiziranom tekstu ima jako malo ovih glagolskih oblika. Samo četiti pa sam stoga pogledala i potražila oblike prezenta trećeg lica množine u cijelom novom rukopisu. Kovačić (2010) Primjeri: služu, živu, jidu se, govoru, zunzu, sjubu, zazumzu, vridu. Standarni oblici: razgovaraju, bacaju, piju, naređivaju, se karaju, smiju se, govore, dižu, kažu, drpaju, protestiraju, pitaju, odgovaraju, pasu, jidu i piju, gledaju, pogle18 Vidi Jutronić (2010:264). Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

153


davaju, ne znaju, slušaju, govore, dočekaju, nimaju, glasaju, jidu (jedu), ne rentiraju, jemaju, pričaju, smatraju, vržu, skitaju. U postocima: 33% Kovačić (1971) Primjeri: obučedu, stavu, moredu, oćedu, osušu i pocrnu, stoju. Standardni oblici: zagorčaju, strižu, jemaju. U postocima: 73%

Komentar: Benzon kaže da Uvodić podjednako često upotrebljava oblike -du i -u (pivadu, volidu, bojidu se, živu i znadu) (1971:88). No Benzon ne spominje da kod Uvodića nalazimo i standardne oblike, kao što su: piju, čestitaju, plaču.19 Tomelić, u analizi Kovačića (1971) kaže da u tekstovima Ivana Kovačića u 3. l. mn. susrećemo oblike na /-du/ kao i oblike bez /-du/, odnosno oblike koji završavaju na /-u/, isto tako napominjući da se u sustavu želi da dođe do jedinstvene norme, izjednačenja u 3. l. mn. prezenta (2002:103). U Kovačiću (2010) jasno se vidi da se koriste i oblici na –du, kao i na –u no ima puno više standardnih oblika koji su očito u prvom izdanju ispravljani. Rečenica poput ove iz priče Nima Splita do Splita ima u cijelom rukopisu: „Pogledan na jarpe, pa na Marina i govorim: Kogi me gledaju(...) gledaju me, čude se i sve se pogledavaju, jer ne znaju ko je to upa’ u njiovu kužinu“. Dakle sve standardni oblici! Kovačićeva se upotreba nastavaka za treće lice prezenta na zanimljiv način uklapa u moje istraživanje splitskog kroz tri generacije. Postotak pojavljivanja ovog nastavka kod Smoje uključuje i kratki i dugi nastavak, no Smoje puno više koristi duži nastavak –du. Neki od primjera su: kalajedu, naručidu, odbotunajedu, jididu, tužidu, šušuradu, propišijedu, govoridu. Kod Ćiće Senjanovića (znači kod srednje generacije) dolazi do preokreta ili promjene i tu imamo puno više kratkih oblika. Primjeri kao: stavu, govoru, vršu, šalu, ostavu, zviždu, galamu, ulazu, uvlaču se, ne trpu, itd. U isto vrijeme s gubitkom dugih oblika, počinje se javljati sve više standardnih oblika. U ispitanom korpusu upotreba ovog dijalektnog 19 Kao što sam već naglasila nisam se sustavno bavila Uvodićevim jezikom kojega bi u svakom slučaju trebalo bolje i sistematičnije ispitati. Ovih nekoliko pojavnica koje navodim našla sam u prvih 100 stranica Uvodića (1973). 154

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


nastavka (bilo dugog ili kratkog) vidno opada, od 100% kod Smoje, na 50% kod Ćiće Senjanovića, do uglavnom 0% kod najmlađe generacije. Dugi, a i kratki nastavak, za treće lice množine prezenta iz splitskog govora polako nestaje.20

2.2.3. Genitiv množine Genitiv svih triju rodova u splitskom je ništični. Imenice muškog roda isto tako mogu imati nastavak -i. Primjer: profešuri (umjesto profesora), razgovori (razgovora). No javljaju se i imenice ženskog i srednjeg roda s nastavkom -i, a to se uglavnom ne spominje u opisima splitskoga čakavskog. Sve te varijante nalazimo u Kovačiću (2010) kao i u Kovačiću (1971) s bitnom razlikom da standardnih oblika gotovo nema u ranijem izdanju. Kovačić (2010) Primjeri na ništični morfem: u bolesni zub, više put, vragov, nikoliko bočic, 6 banic. Primjeri na nastavak -i: šerafini, brigadu kerubini, 13 drveni skalini, više puti, pun mirakuli, od pomidori, od pomi, škatuli šoferini, 200 florini, pa miseci, krivi postoli, crni očenaši, škapulari, goreći lumini. Miješani oblici: pari mudanat, košuj, lancuni, tavaj, bičav, urnic i tavajoli; ogovaranja i kletav. Javljaju se i standardni oblici: paša ol knezova, težaški kuća, i koca, na miljune mušica, 7 duša, 10 duša, tamjana, razni mirodija, florina, lošiji zemaja, stotinu puta, izmej kuća. U postotku: 50% dijalektnih oblika. Kovačić (1971) Primjeri na ništični morfem: mladi žen, bičav, sestar, gracij, o’ tršic, ćikaric, takaj, sedan duš, mačev, prasac, godinu dan, dasak, teć, lopić, od kiš, deset godin, zemaj, dar (darova), cur, dan (dana), bičav, udavač, gracij, mačev, kuć. Primjeri na nastavak -i: 14 tolitri, prez žepi, deseti metri, jemali botuni, od rodni vinogradi, od rondari, vladari, puna crjeni kapi, do trluki, sto florini, na pedese’ me20 Vidi Jutronić (2010:263).

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

155


tri, višje puti, od sedan vriti, ijadu fjorini, gnjili rebi, poti. Ima mješanih oblika na ništični morfen kao i na nastavak –i: cur udavač i špoži; gnjili takaj, rebi; do teć, lopić i razni poti. Nekoliko starijih oblika na –ov: malo je težakov, i u kamatnjakov. Samo jedan standardni oblik: i sa osmican kapa. U postocima: 92%

Komentar: „Genitiv množine je kod Marka Marulića bez nastavka –a (dan’, hiljad’)“, kaže Hraste (1950:258). Horvat kaže da je nulti nastavak za genitiv množine muškoga roda najrašireniji kod Judite i Suzane, no on se sve više zamjenjuje nastavkom –ov koji danas uopće ne nalazimo u splitskom vernakularu (Horvat 2005a:134). Vidimo nekoliko primjera kod Kovačića. Benzon međutim naglašava da u genitivu množine Marko Uvodić „ponajčešće ima nastavak i a da je nešto rijeđi genitiv množine bez nastavka“ (1971:85-86). To ponavlja i Mužinić (1995:119). Isto tako i kod imenica ženskog roda genitiv množine ima nastavak –i (puno botilji, višje uri, sardelini) ili je bez nastavka (ćer, besid, mušul, zemaj, smokav). Originalni Kovačić lijepo se uklapa u ovaj opis jer ima više nastavaka na -i nego ništičnih oblika.21 Evo malo detalja iz korpusa koji sam ispitivala (Jutronić, 2010). Kod Smoje ima najviše ništičnih završetaka. Kod Duplančića broj pojavnica na ništični nastavak i na nastavak –i skoro je izjednačen. Oboje su predstavnici stare generacije. Kod Ćiće Senjanovića (srednja generacija) omjeri se bitno mijenjaju, tj. genitiva na nastavak –i ima puno više od ništičnih. Kod mlađe generacije imamo ili nastavak –i i jako puno standardnih oblika. Možemo zaključiti da se pojavio izraziti obrazac da je kod starije generacije izraženiji ništični nastavak, srednja preferira nastavak –i a mlađa ili koristi nastavak –i ili prelazi na standardne oblike. Benzon kaže da i kod Uvodića imamo više genitiva na –i, kao što vidimo i kod Kovačića. Moje istraživanje jasno pokazuje da se ništični nastavak gubi, da je -i nastavak puno rašireniji, ali da se s njegovim širenjem u isto vrijeme javljaju standardni oblici. Originalni Kovačić u svojim varijacijama ovog nastavka kao i upotrebom standardnih oblika nalazi svoje 21 Za stvarno stanje stvari trebalo bi napraviti statističku analizu i za Uvodića kao i za Kovačića na većem korpusu (vidi bilješku 8). 156

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


mjesto u ovom presjeku do današnjih dana gdje se pokazuje da dijalektni oblici genitiva u splitskom govoru i dalje variraju.22

2.2.4. Dativ/lokativ/instrumental množine Dijalektni oblici muškog i srednjeg roda imaju nastavak -iman (seliman, radniciman), dok je ženskog roda na -an (ženan, kućan). U Kovačiću (2010) ima samo jedan dijalektni oblik: (Amerikan, str. 125) Primjeri ovih padeža u standardnom obliku: tetama, mušicama, sektorima, Nimcima, unucima, sa kukujicama, pri očima, svićama i turigama, utiscima, brakujama, hijeroglifima, kaladurima, pločama, sa caklima, na Brdima, prajcima, po varošima, travama, kućama, na mukama, obrazima, nogama, vričama, stvarima, u pašicama, njima, u kojima, š njima. U sintagmama pridjeva i imenica nalazimo samo standardne oblike. Primjeri: težaškim konobama, njegovim žepima, splitskim konobama, okolnim zidićima, svojim igračima, nikima momcima, s nikim judima, punim justima, njegovim adetima, nekim mistima, o drugim problemima, šterlinama, pesosima i francima, braškim vlasima, svojim miščanima, manjim pogriškama, svojim pričama, tustim marendama. U postocima: D/L/I ima 0%. Kovačić (1971) Primjeri: očiman, mukan, prigibiman, perlican, kosan, đeroglifikan, zidićiman, nogan, sićiman, bačvan, možjaniman, kućan, bevanduriman, franzan, ministriman, curan, špožan, kanalican, šudariman, žurnatan, sveciman, prsiman, žepiman, kapan, škatulan, peteniniman, fermakavejiman, stinan, pjateliniman, šuštan i štranciman, postejan, krajiman, forketan, skalan, cvitiman, škovacan, reštelan, pločan, bikariman, konšiljeriman, škuran, kanalican, ričiman, sestran, pineziman, mlajiman, kojiman, modernijiman, starijiman,oniman, kojiman, njiman. Standardni oblici: caklima, važima, piturima, vinogradima, njima. Ima poneki primjer: sa skupin šudarim ili napunili dolarima, liram a -m to je jedan od mogućih starih oblika ovih padeža. 22 Vidi Jutronić (2010: 260). Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

157


U sintagmama pridjeva i imenica nalazimo samo dijalektne oblike: Primjeri: sa šarenin perlican, sa jakin kosan, ka nikin đeroglifikan, na tin zidićiman, ostalin bevanduriman, sa dugin franzan, svojin ministriman, tin bojin kućan, mladin špožan, kupan kanalican, i šudariman dubrovaškin, šupjin možjaniman, tujin žurnatan, mišican debelin. U postocima: 92%

Komentar: Kod Uvodića, prema Benzonu, nalazimo „dodatni n kod imenica muškog i srednjeg roda (mišiman, judiman, portuniman) a kod ženskog roda uvijek se nalaze kraći oblici (ziman, kućican, postejan, zrakan)“ (1971:86). Benzon spominje samo jednu iznimku kod Uvodića a to je misliman.23 Vidovićevi redigirani oblici ovih padeža u prvom izdanju strogo poštuju čakavsko dijalektno pravilo. No ipak je izmaknuo poneki standardni oblik. Kod originalnog Kovačića slika je sasvim drugačija. Pravilo se ne poštuje, svi su oblici na standardnom jeziku. Ponegdje nalazimo starije oblike kao što su: dračam, smokvam i rogačima; za kozam; sa velikim fetam; za ženam, liram. Ispravljeni oblici smještaju Kovačića puno bliže Uvodiću dok ga originalni pisani oblici približavaju jeziku starije generacije, koju sam ja istraživala, pa iako Smoje ima 50% upotrebe ovih dijalektnih oblika kod iste generacije, tj. Ante Duplančića, taj postotak već drastično pada na 2%. Možda je Kovačić, isto kao s promjenom –m u –n, htio pokazati da se služi standardnim oblicima, moguće je i drugačije objašnjenje. Nestajanje ovih imeničnih nastavaka nije pojava današnjice. Finka upozorava na izjednačavanje završnih morfema u D/L/I i kaže: „Dativ, lokativ i instrumental plurala (…)može čuvati stare oblike (npr. Dpl kostim, Lpl kostih//kosteh, Ipl kost(i)mi//kostima), ali su još češće završetni morfi tih padeža izjednačeni“ (1971:49). Akademik Petar Šimunović kao opću opasku kaže da je vidljivo „ujednačavanje padežnih oblika“ (1977:60). Kapović (2004) primjećuje da se općenito morfologija i sintaksa u gradovima kao što su Split, Rijeka, Zagreb i Osijek sve više ujednačava prema standardnom jeziku. Tako kaže „(…) u svim četirma gradovima u suvremnom govoru 23 Iznimka bi trebala biti, pretpostavljam, po tome što bi po strogom čakavskom pravilu trebalo biti mislin. 158

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


Graf 2. Indeks frekvencije za morfološke varijable

Tablica 2. Indeks frekvencije za morfološke varijable

većine stanovnika primjerice ujednačeni su DLI mn. (gradovima, ženama), s malo ostataka starijih ili drugačijih nastavaka u konzervativnijih ili starijih govornika“ (2004:98, bilj. 2).24 Usporedbu morfoloških varijabli vidimo u Grafu 2 i Tablici 2.

2.3. Sintaktičke varijable Problemi s čakavskom sintaksom posve su specifični u usporedbi s fonologijom i morfologijom. Što se tiče sintaktičkog opisa Božidar Finka kaže: „Detaljan se opis sintakse čakavskog narječja praktički i ne može dati, jer su se dijalektolozi sintakse često jedva i dodirnuli. To je, uz ostalo, razumljivo i otuda što 24 Vidi Jutronić (2010: 260). Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

159


je sintaksa čakavskog narječja načelno u skladu sa stanjem kakvo je u hrvatsko-srpskom jeziku općenito, a u svojim se bitnim crtama slaže i sa sintaksom ostalih slavenskih jezika“ (1971:62). U Kovačiću (2010) nalazimo sljedeću upotrebu čakavskih sintaktičkih varijabla:

2.3.1. Konstrukcija od (o’) + genitiv Primjeri: zid od kuće, ponistra od kužine. U postocima: 100%. Kovačić (1971) Primjeri: bidelo o’ skule, konduk o’ dasak. U postocima: 100%.

Komentar: U tekstu koji sam analizirala ima malo primjera ove konstrukcije, no da se ona javlja u 100% slučajeva u oba izdanja ne iznenađuje. Konstrukcija od + genitiv u funkciji posvojnog pridjeva umjesto morfološkog oblika (mih od koze umjesto kozji mijeh) po Finkinoj procjeni „dosta je raširena“ (1971:62). Isto tako Šimunović kaže: „U čakavskom je česta konstrukcija prijedlog i imenica umjesto pridjeva, osobito opisnog i gradivnog (to mu je bušt od tete)“ (1977:61). Ona je toliko učestala i kod današnjih najmlađih govornika. Ova se konstrukcija bitno ne vezuje samo za splitski i stoga je još uvijek zastupljena u govoru u najvišem postotku.

2.3.2. Nerazlikovanje funkcije lokativa i akuzativa Kovačić (2010) Primjeri: ča se čuja u našu konobu, uživa na svaku njenu kretnju, komad sira u kartu, predstava na livadu, jorgovani u proliću, Francuzi na Rivu, opazi 4 koze u vinograd, bi’ san...u Zagreb, onda san u joštariju, jur sam ja u kužinu fudra, poznali 160

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


su se u furešto misto, ja ostanem u svoj Split, eno ga na zlatni prsten. Primjer standarda: na drugom podu, bašćina u Špinutu, svađat u našoj konobi, jema Splićana više ven u Splitu, u Splitu je osta, ka kamarjer u njegovoj lokandi, koji živu u Splitu, nikad nisam bija u Šibeniku. U postocima: 62%. Kovačić (1971) Primjeri: bila u našu kuću, i u kuću, dužili su se na banku, moja ćer na Rivu, skupili se na Rivu, u kužinu bija je, s babon na njezinu koćetu. U postocima: 100%.

Komentar: Akademik Šimunović ovu pojavu pridaje utjecaju romanskih jezika i kaže: „Udara u oči izjednačivanje lokativa i instrumentala u lokativnoj upotrebi s oblikom akuzativa (bi san u Split). Ovo je utjecaj romanskih jezika još od prvotnih vremena hrvatsko-romanske simbioze na našem primorju“ (Šimunović, 1977:62). To mišljenje podržava i Vidović i kaže: „U sintaksi primorskih govora najčešće je primjer romanskoga utjecaja miješanje akuzativa s instrumentalom i lokativom u označavanju mjesta, pojava poznata i u najstarijim tekstovima“ (Vidović 1978:120). Nalazimo je i kod Marulića te Horvat navodi primjere: „I za te umrit na križ, dokla je na svit živio“ (2005a:254). Benzon za Uvodića kaže da važna osobitost splitskoga govora jest da se mjesto lokativa uzima akuzativ (1971:90). Mužinić kaže: „Kao što je to bio čest slučaj u starijem splitskom govoru, i kod Uvodića nalazimo akuzativ mjesto lokativa: Kad je bi u marinu“ (1995:121). Uvodiću, kako primjećuje Benzon, ponekad upotrijebi i pravilan oblik u lokativu kao npr. po noći, na posteji stenjala. Isto tako ponegdje se mogu naći oba oblika u istoj rečenici i Benzon navodi rečenicu: „Liti je večerava na balaturi, a zimi u kužinu“ (1971:90). I sama sam našla neke pravilne oblike u Uvodiću (1973:25) „(…) jemala je jedna veliki žep na prvoj traverši, a jedna na brnici“. Ili „(…) ča je sve bilo u toj konobi“.25 Vidimo dakle bitnu razliku u postocima između ova dva izdanja. Prvo izdanje 25 Već sam naglasila da bi Uvodićev jezik trebalo puno detaljnije ispitati. Samo iz prvih 100 strana Uvodića (1973) dalo bi se zaključiti da Uvodić nije samo “ponekad“ upotrijebio pravilan oblik u lokativu. Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

161


je u potpunosti redigirano s skladu s onim što kažu knjige. Prema toj slici Kovačić (1971) je dosljedniji od Uvodića! Kovačić (2010) sa 62% omjera daje puno realniju sliku jer je ovo jezična karakteristika koja i danas varira u splitskom vernakularu.26

2.3.3. Upitno-odnosna zamjenica ča Kovačić (2010) Primjeri: ven ča, ča naglo,čagod al ča, u ča. Standardnih oblika nema. U postocima: 100% Kovačić (1971) Primjeri: ča je to smetalo, ća, ća smo god, ča će na kraju, ča taka da taka, jedino ča je. U postocima: 100%

Komentar: Čakavsko narječje i njegovi dijalekti i govori dobili su ime po zamjenici ča.27 Finka kaže: „Gdje se god zadržao taj trag zamjenice ča, ondje su vrlo vitalne i druge bitne čakavske osobine, pa se pretežno čakavskima mogu smatrati svi govori i dijalekti u kojima uz zamjenicu što ili kaj supostoje spomenuti tragovi zamjenice ča“ (1977:15). Moguš kaže: „Zbog toga se može reći da zamjenica ča označava – da upotrijebimo termin iz opće fonologije „čistu drugost“, tj. da je oblikom drugačija od svih istoznačnih zamjenica u slavenskim sustavima te je stoga u opreci s njima. Njezino je dakle obilježje „drugost od više njih“ (alijetet), a ne drugost od dvojice (alteritet)“ (1977 :101). Kovačić zasigurno spada u tu generaciju koja je u potpunosti upotrebljavala ča. U mojoj analizi (Jutronić, 2010) jedino kod Smoje nalazimo upotrebu ča u 90% slučajeva, dok kod Ante Duplančića (ista generacija) nalazimo samo u 11%. Davno je primijećeno da ča nije više prva bitna odrednica čakavskog narječja. Ne samo da ona nije pitanje 26 Vidi Jutronić (2010:267). 27 Zamjenica ča strogo govoreći ne spada u sintaktičke karakteristike no htjela sam vidjeti kako i gdje se ona javlja. Više o opravdanju sintaktičkih varijabli vidi Jutronić (2010: 52). 162

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


Graf 3. Indeks frekvencije za sintaktičke varijable

Tablica 3. Indeks frekvencije za sintaktičke varijable

prestiža već se nju doživljava kao karakteristiku ili sjećanje na nešto nostalgično, na vrijeme koje je prošlo (toga više nema!). S druge strane, ona se zna koristiti u 100% slučajeva kao što je to u pjesmama koje npr. pjeva Oliver Dragojević kako bi se time isforsirao čakavski, ili u ovom slučaju splitsko/dalmatinski karakter pjesama i melodija.28

28 Govoreći o primjerima tzv. arhaizacije dijalekta Kalogjera primjećuje: “(…) uključivanjem ovog varijeteta govornik cilja prema “autentičnom“, starom, mjesnom govoru. Kao da u njegovoj kompetenciji postoji nekakv prešutni osjećaj “povijesnosti“ mjesnoga govora koji “danas nije što je nekada bio“ pa mijenjajući neke elemente aktualne upotrebe vjeruje da se time autentičnom, pravom govoru približuje“ (1992:129). Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

163


2.3.4. Redukcija mi je > me Kovačić (2010) Primjeri: ovako me drago, ali me žaj, pristavija me svoju ženu. U postocima: 100%. Kovačić (1971) Primjeri: otac me primi, mater me sašila. U postocima: 100%.

Komentar: Ovu konstrukciju u mom istraživanju (Jutronić 2010) nalazimo samo kod starije generacije (kod Miljenka Smoje, Ante Duplančića i Sonje Senjanović-Peračić), i nema je uopće u govoru u srednjoj, a naravno onda ni mlađoj i najmlađoj generaciji. Evo nekoliko primjera iz Smoje: „Ruku me deboto izija, draga me pulenta, kad me skočija na posteju, puno me drago.“ Ova je promjena sustavno provedena u Kovačićevim tekstovima. Zanimljivo je da je u svom opisu Uvodićevog jezika Benzon uopće ne spominje. Benzon je po svoj prilici smatrao da je nije potrebno navoditi, no ja sam naišla na nekoliko primjera u Uvodiću (1973), kao npr: „Jutros me počela plakat“ (str. 29), ili „Ča te jutros?“ (str. 18), „ovo me prvo putovanje“ (str. 101). O njoj ništa ne govori ni Horvat kad opisuje Marulićev jezik.

164

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


3. Zaključak

Iz provedene analize sada se jasno vidi što je Vidović „temeljito redigirao“. Od fonoloških varijabli to su: promjena -m > -n, lj > j, od morfoloških: 3. lice množine prezenta, genitiv množine, a najviše D/L/I množine, od sintaktičkih: nerazlikovanje A/L. Mogli bismo reći da je tekst čakaviziran na svim jezičnim nivoima. Ako su moji komentari prihvatljivi, onda su ta redigiranja u širem kontekstu promjena u splitskom govoru bila nepotrebna (morfološka i sintaktička), u nekim slučajevima nelogična (promjena lj > j). Jedino bi se mogla opravdati promjena -m > -n koja je očito odraz pisanog a ne govornog jezika kod Kovačića. Tekst je i leksički mijenjan, tj. u izdanju 1971. nalazimo starije oblike riječi kao što su: najskoli, prez, ocon (ocen), vazme, zaraj, štit, prin ven (prije vengo), obišne, mužika, iza sebice, tepla, temen.29 Kovačić (2010) uz oblike o’ (o’ dasak) upotrebljava u puno primjera od (od gušta, od plača, od simena, od dovra, od loze, od radosti, od srdžbe). U Kovačiću (1971) sustavno nalazimo o’ (o’ sedan duš, o’ dasak, o’ skule, jena o’ druge, o’ bojega žepa, o’ mraka, o’ konobe, o’ poja, o’ sala) sa samo nekoliko primjera s od (od svile i stvari od konobe, od rakija, od kolonje).30 Sve zamjenice i pridjevi u kosim padežima završavaju na –og(a) ili –om(e) u izdanju 2010. Evo primjera: koga, mlogo toga, o tome, lipoga, drugoga, prvoga, zdravog, svakoga, crnoga, tvoga, drugome, biloga, gratanoga, kakvoga, zelenoga, lipoga; crnog, bilog, opola crjenog, pa i zelenog vina; kuvanoga, ciloga; govore o svom, lipom, dragom i šesnom Splitu. U izdanju Kovačića 1971. nalazimo starije čakavske oblike na –ega: starega, ovega, samega, crnega, tega, spomenutega, do prvega rata, mladega praščića, sedmoglavega zmaja, crnega kruva, svetega Tomu, jednega poda, do prvega, malega, iza tega, njezinega, širokega, drugega, svetega Ante, svakega, od spletenega sukna. Na –og(a) samo nekoliko primjera: fratarskog abita, u amerikanskoga prajca, samoga cara Franju, carevoga dolaska. Kovačić (1971) je u tom pogledu učinjen dosljednijim od Uvodića jer Benzon kaže: „Uvodić ima dvojake, meke i tvrde, nastavke: ovega i ovoga, tega (otega) i toga (otoga), onega i 29 Leksik bi trebalo puno više ispitati za što u ovom trenu nije bilo vremena pa ove primjedbe treba shvatiti kao indikativne. 30 Govoreći o prijedlogu o’ ili od Benzon kaže da se i “prijedlog o’ (=od) javlja najčešće bez d“ (1971:82) ali ne uvijek. Dakle čini se da Vidović čini Kovačića sustavnijim u provođenju ovih oblika od Uvodića. Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

165


onoga. Te nastavke upotrebljava podjednako često“ (1971:87). Nadalje Kovačić koristi oblik njizi a takvog oblika nema u Kovačiću (1971). Taj oblik se naravno u današnje vrijeme osjeća kao „vlaški“ no svakako treba napomenuti da ga uobičajeno nalazimo kod Uvodića. Tako Benzon kaže: „Lična zamjenica trećeg lica u genitivu množine glasi nji’ ili njizi (…)“ (1971:86). Odmah na prvim stranicama Uvodića (1973) imamo rečenicu: „Obišno bi, jerbo je to bi’ običaj, oni, pe-šest njizi, naručili maštil vina“ (str. 16).31 Vidović kaže za Kovačićev splitski da je Kovačić sačuvao „taj jezik, i glasovno, i u oblicima, i u ustrojstvu rečenice“ i završava da „Kovačić pak nije imao drugih želja osim da što izvornijim jezikom što pouzdanije zabilježi činjenice i zbivanja. I u tome je uspio kao nitko do sada“ (1970:165). Na kraju (kao i na početku) s pravom možemo postaviti primjereno pitanje: Ako je Kovačić pisao „što izvornijim splitskim čakavskim“ i u tome uspio „kao nitko da sada“, zašto ga je trebalo „temeljito redigirati“? Moj je odgovor da je, nazovimo ga krivcem, za takva i slična ispravljanja, opća i ustrajna opsjednutost čistim jezikom ili dijalektom. A čisti jezik/dijalekt je mit koji se održava i ponavlja ništa manje kod nekih znanstvenika nego kod čovjeka s ulice. Nadalje, okorjelo je mišljenje da su jezične promjene loše. Uglavnom se smatra da se u tim promjenama u jeziku/dijalektu događa nešto što se ne bi smjelo dogoditi, što bi trebalo, ako je ikako moguće, spriječiti32 i zaustaviti se u nekom zlatnom razdoblju. Tog zlatnog razdoblja čistog jezika/dijalekta nema,33 a promjene su jezična stvarnost. Pogledajmo što kaže Stjepan Benzon koji je proučavao čakavštinu Marka Uvodića, rođenog 1877, a koji je počeo pisati početkom 20. stoljeća: „Osvrnuti se na njegov jezik, siguran sam, vrlo je važno, pogotovu stoga što je Uvodić jedan od posljednjih čakavskih proznih Mohikanaca“ (1971:78). Benzon spominje migracije stanovnika iz unutrašnjosti i jak utjecaj štokavštine koji je izmijenio fizi31 Interesantno je da su u predstavi Smij i suze starega Splita svi takvi oblici izmjenjeni u nji’. Premijera je bila u sklopu Splitskog ljeta, a održana je 20. VII. 2010. 32 Najrecentniji tužni primjer naći ćemo nažalost u intervjuu akademika Radoslava Katičića gdje on doslovce kaže: “Istina, jezik se mora mijenjati jer se ne može ne mijenjati, ali to nije dobro za jezik. Najbolje bi bilo da svi ljudi svugdje uvijek govore jednako“. (Katičić, 2010 :5) (kurziv D.J.) 33 Ovu ideju provlačim kroz knjigu Jutronić (2010) i sljedeći odlomci oslanjaju se na ono što je u njoj rečeno.

166

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


onomiju splitske čakavštine. U zaključku Benzon naglašava hibridni karakter splitskoga govora i pita se (u ovom malo podužem navodu): „Moglo bi se, kad je riječ o tome, postaviti pitanje je li Uvodić dovoljno pazio na čistoću splitske čakavštine, na kojoj je stvorio svoja umjetnički najvrednija djela. Zašto se nije držao određenoga splitskog standarda? Nije li, možda, posrijedi piščeva nebriga za jezik kojim se služio? (…) A zna se da se umjetnički vrijedna književna djela ne stvaraju – nebrigom za jezik. Uvodić je, dakle, morao voditi brigu o jeziku (i ne samo o njemu). On nije kriv što je govor na kome se izražavao bio – hibridan (…) Zaključujem dakle ovo: Marko Uvodić pisao je na čakavštini koja je već u njegovo doba bila pod jakim utjecajem štokavštine ikavskog tipa. Ne treba ni spominjati da je, od Uvodićeva vremena, taj utjecaj – zbog novih, i najnovijih migracija – još jači“ (1971:96). I sam Vidović kaže: „Tako je već od Kandijskog rata, a pogotovo nakon njegova završetka i proširenja mletačke vlasti i posjeda na ‘acquisto nuovissimo’, počeo proces sve većega pritjecanja hibridnih čakavsko-štokavskih i čisto štokavskih etnolingvističkih slojeva koji će u 17, 18, a pogotovo u 19. stoljeću ozbiljno razvodniti splitski čakavski supstrat (1978:60). I na drugom mjestu Vidović kaže: „Splitski govor ima svojih specifičnosti koje se ponajviše očituju u tome što se na njegovu području miješaju dva elementa: štokavski kontinentalne Dalmacije ikavskoga tipa i primorsko-čakavski. Od Marulićeva vremena pa do danas mnogo se toga izmijenilo u splitskom govoru; štokavski element mnogo je jači. To se mišljenje može primijeniti i na čakavštinu Marka Uvodića, i to u potpunosti (…)“ (1971:79). Pitamo se a zašto onda ne i na jezik Ivana Kovačića? I tako se već više od pola stoljeća ponavlja da je splitski standard (koji standard?) „hibridan i razvodnjen“. Na jednome mjestu Vidović kaže da je on „mješavina svega i svačega“ (1978:68), on je polučakavski, poluštokavski. Dakle ustanovljava se da dijalekt nije čist, no istovremeno se taj dijalekt želi učini drugačijim (tj. „boljim“) nego što on u tom danom trenutku jest. Dijalekt ne smije biti hibridan i razvodnjen, on mora biti izvoran. Kovačić (1971) je primjer takve vrste razmišljanja. Uz to se prenosi i određeni osjećaj nostalgije za onim ča je bilo a čega više ni’... Iako se priznaje da je čak i Uvodićev jezik bio „hibridan“ istodobno se kontradiktorno slavi „sočna splitska čakavština“ (Mužinić, 1973:13), „izvorni splitski čakavski govor“ (Kudrjavcev, 1996:1). Nikola Disopra kaže da je „Uvodić profesor čakavštine, i to one čiste čakavštine (…)“ (2002: Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

167


206). Naslov prikaza splitske predstave je: „Smij i suze“ na uništenom groblju i dijalektu koji nestaje (Parić, 2010:24). Primjera ima koliko želite. No pogledajmo što Kovačić kaže o tom svom jeziku. Na kraju ove zbirke priča ima priča s naslovom Malo i o pisaniji Marka Uvodića. Evo malo poduljeg citata: „Reka’ sam da sam pri otakanju i pritakanju i pripisivanju moji pripovitki uči sam se pisanju i iz Uvodićevi libri. Ali iako je recenzent Disopra Nikola, novinar napisa’ da je Marko Uvodić profešur čakavštine, ni’ on ni stopostotni čakavac, jer i njemu se je znala po koja rič ispo’ pera izobličit, pa bi je napisa ne u dijalektu spliskom, ven književnim jazikom. Ne ću ja time reći da Uvodić ni poznava’ te beside u dijalektu. Poznava’ je on njizi i te kako, pa u drugim prigodama bi ji i napisa’, jer on je bi pravi meštar, ali bi je i on kadkad neoprezan, jer Splićani nikad ne govore Hvala Bogu, a to je ipak različito rečeno. Tako su mu ispuzle još nike beside koje sam u njegovim librima naša, a to su: izlog, ugao, klobuk, inad, zakuska i ost., jer mi Splićani za te beside jemamo drugačija imena i nazive.“ (2010:132)

Mislim da ovom citatu nije potreban komentar, a i sam on bi mogao poslužiti (u malom) za analizu Kovačićevih, kako ih je on sam nazvao, „pisanija“. Njegov sin, prije premijere predstave Smij i suze starega Splita kaže, a prenosi Jasmina Parić: „Njegov otac pisao je, pak, isključivo onako kako je govorio jer je završio samo pučku školu, premda je kasnije mnogo čitao“ (2010:32). A Kovačić skromno kaže: „Jedino sam dobar i vridan zato da na veliko mršim kartu (…) To ja pričam usput ča mi iz možjani naleti i ispriča sam ti usput da bržje napunim libar i to je sve.“ No ne smijemo nikako zaboraviti pravu vrijednost Kovačića i njegovih tekstova, a ta je u zapisivanju prošlosti, podataka, načina života, slavljenju svetaca, odnosa u starim familjama. On je kao splitski težak, samouk i daroviti pričalac priča, šala, anegdota, pa čak i stihova dočarao taj Split kojega više nema. Njegove su maštovite priče folkloristički, povijesni, dokumentarni, ali i literarni zapisi. Da je više ljudi tako skribomanski zapisivalo i dokumentiralo svoje vrijeme (i ljudi iz drugih društvenih slojeva, jer nisu svi u Split bili težaci) imali bismo puno bolju sliku o našoj prošlosti. Ovako kad se kaže „stari 168

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


Split“ misli se na Kovačića.34 A što se jezika tiče činjenica je da je Kovačić bio nedosljedan tzv. „čistoj čakavici“, ali je bio dosljedan sebi, tj. jeziku/dijalektu kojim se služio i kojim je komunicirao u svom veloluškom okruženju, a cilj mu je očito bio da ga se razumije i van njegovog uskog okruženja i u tome je uspio. I sam je naglasio: „Mislim da govorim jasno, pa me razumiju i Spličani i Šibenčani, pa i svi navrnuti.“ Evala šjor Ivane!35 prof.dr.sc. Dunja Jutronić

Literatura Benzon, Stjepan. Opažanja o čakavštini Marka Uvodića Spličanina // Čakavska rič 1/1, str. 77 - 96. 1971. Brozović, Dalibor. O suvremenoj zadarskoj miksoglotiji i o njenim društvenopovijesnim i lingvističkim pretpostavkama // Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 14-15: 59-63. Zadar: Filozofski fakultet u Zadru, 1976. Brozović, Dalibor; Pavle. Ivić. Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski li srpski. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1988. Delorko, Olinko. Ivan Kovačić, Smij i suze starega Splita. Split, 1971 : prikaz djela // Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol.9 No.1, str. 235-236. Lipanj 1973. Disopra, Nikola. Čakavac Marko Uvodić. Drugi libar Marka Uvodića. Split: Marjan tisak, 2002. Finka, Božidar. Čakavsko narječje // Čakavska rič 1/1: 11-71. 1971. 34 Hvala Edi Šegiću na upozorenju da se istaknu Kovačićeve zasluge. Ponesena analizom jezika u potpunosti sam zaboravila na ovu važnu činjenicu. 35 Želim se zahvaliti mnogima na pomoći. Najprije hvala mom kolegi Damiru Kalogjeri koji je pažljivo pročitao cijeli tekst i dao mi vrijedne napomene. Ako je ostalo stručnih grešaka, one su samo moje. Zatim Edi Šegviću koji je od početka bio sudionikom, sugovornikom i konstruktivnim kritičarem mojih razmišljanja o splitskom govoru. Stručnom osoblju knjižnice Marka Marulića pod vodstvom Elli Pecotić i suradnicima Ivani Salvador, Nadi Draganji, Tomislavu Staničiću i Mladenu Đikiću, zahvaljujem na velikoj pomoći jer je Pogovor trebalo napraviti u kratkom roku. Njihov entuzijazam, ozbiljni rad i pristup značajno su mi olakšali posao. Bilo mi je zadovoljstovo raditi u tom iskrenom i veselom okružju. Grafičke prikaze (kao i uvijek) izradio je ing. Dubravko Mrakovčić i na tome mu hvala. Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

169


Finka, Božidar. Hrvatska dijalektologija danas. Hrvatski dijalektološki zbornik 5: 39-47, 1981. Horvat, Marijana. Jezik Marulićeva djela Od naslidovan’ja Isukrstova i od pogarjen’ja tašćin segasvitnjih : doktorska disertacija. Zagreb, 2005. Horvat, Marijana. Sklonidba imenica u Marulićevu Naslidovan’ju // Rasprave instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 31: 87-105. 2005. Hraste, Mate. Crtice o Marulićevoj čakavštini // Zbornik Marka Marulića 14501950. Zagreb: HAZU, 1950, str. 243 -277. Hraste, Mate. O prijelazu glasa -m u -n (-n > -m) // Filologija 6: 69 - 75. 1970. Jutronić, Dunja. Aspekti socijalne ili urbane dijalektologije // Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 24: 29-38. 1985. Jutronić, Dunja. Spliski govor, od vapora do trajekta. Split: Naklada Bošković, 2010. Kalogjera, Damir. Arhaizacija dijalektalnog teksta // Suvremena lingvistika 34: 127-132. 1992. Kapović, Mate. Hrvatski standard – evolucija ili revolucija?. // Jezikoslovlje 8/1:61-76. 2007. Kapović, Mate. Jezični utjecaj velikih gradova // Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 30: 97 -105. 2004. Katičić, Radoslav. Srpski jezik nije štokavski // Vijenac 427- 429: 4-6. 2010. Kečkemet, Duško. Split u vrijeme djetinjstva Ivana Kovačića // Kovačić, Ivan / Smij i suze starega Splita. Split: vlastita naklada, 1971., str. 7-10. Kečkemet, Duško. Život Marka Marulića, drugo dopunjeno izdanje. Split: Gradska knjižnica Marka Marulića, 2010. Kovačić, Ivan. Smij i suze starega Splita = Laughter and Tears in Old Split. University Park, PA : Publications of the Department of Slavic languages, The Pennsylvania State University, 1970. Kovačić, Ivan. Smij i suze starega Splita. Split : Lukana, 1996. Kovačić, Ivan. Smij i suze starega Splita. Split : vlastita naklada, 1971. 170

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


Kovačić, Ivan. Smij kroz suze. Split: Gradska knjižnica Marka Marulića, 2010. Kudrjavcev, Anatolij. Predgovor drugom izdanju knjige ‘Smij i suze starege Splita’ Ivana Kovačića“. U Kovačić 1996: 1-3. 1996. Kuzmanić, Mario Nepo. “Vlaji nisu ukrali Splićanima fonem ‘h’. // Slobodna Dalmacija, Spektar, Polemike, Odgovor uglednog ‘Splićanista’ na članak Siniše Vukovića, str. 22, 21.08.2100. 2010. Moguš, Milan. Čakavsko narječje. Zagreb: Školska knjiga, 1977. Muljačić, Žarko. Ivan Kovačić: Smij i suze starega Splita ( Laughter and tears in old Split), ur. Radovan Vidović. “Publication of the Department of Slavic Languages“, 8. The Pennsylvania State University, 1970 (6) 188. str.“ Zadarska revija 19: 634-635. 1970 Mužinić, Zdravko. Književno djelo Marka Uvodića // Uvodić, Marko. Novi libar. Split: Sveučilišna tiskara, 1995. str. 197-201. Mužinić, Zdravko. Književno djelo Marka Uvodića. Split: Matica hrvatska, 1995. Mužinić, Zdravko. Osebujni prozaist Marko Uvodić // Uvodić, Marko. Libar odabranih proza. Šibenik : NIP “Štampa“, 1973. str. 7-14. Oman, Ante (ur.). Ta divna Spliska rič. Split : Škuna, 2002. Parač, Jasmina. ‘Smij i suze’ na uništenom groblju i dijalektu koji nestaje // Slobodna Dalmacija. 21. 7: 24. 2010. Parač, Jasmina. Naslov je triba bit ‘Smij kroza suze’ // Slobodna Dalmacija, 20. 7: 32. 2010. Šimunović, Petar. Čakavština srednjodalmatinskih otoka // Čakavska rič 7/ 1: 5 -63. 1977. Tomelić, Marijana. Splitska čakavština u tekstovima Ante Kovačića // Čakavska rič 38/ 1-2: 71-131. 2000 Uvodić, Marko. Libar odabranih proza. Šibenik : NIP “Štampa“, 1973. Uvodić, Marko. Novi libar. Split: Sveučilišna tiskara, 1995. Vidović, Radovan. Bilješka o redigiranju i akcentuiranju Kovačićeva teksta // Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

171


Kovačić, Ivan. Smij i suze starega Splita. Split : vlastita naklada, 1971. str. 265268. Vidović, Radovan. Bilješka o redigiranju i akcentuiranju ovoga teksta // Kovačić, Ivan. Smij i suze starega Splita = Laughter and Tears in Old Split. University Park, PA : Publications of the Department of Slavic languages, The Pennsylvania State University, 1970. str. 165-171 Vidović, Radovan. Čakavske studije. Split: Čakavski sabor, 1978.

172

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića


Tumač manje poznatih riječi i izraza

A afan nesvjestica afitat iznajmiti, unajmljivati prostor, najčešće stan alamar vrsta kopče za odijelo/izvezeno ukrasno dugme za muško odijelo anguja jegulja arampigat se penjati se, verati se arar vreća od kozje dlake; vreće koje vise svaka sa svoje strane samara ili sedla arja zrak arkač psovač artišta obrtnik, zanatlija Ava Marija jutarnji i večernji poziv na molitvu zvonjavom, ljeti u 4 sata ujutro i 8 navečer a zimi u 5 sati ujutro i 7 navečer avar škrtac avelat se rastužiti se

B bacilat brigati se, imati brigu badanj duboka bačva za gnječenje grožđa balatura mali balkon sa stepenicama, pred ulazom u kuću banda strana, kraj; na bandu na stranu, stavit na stranu, štedjeti bandira zastava banica Austro-Ugarski novac bankina kamena ograda, rub ceste banzat oglasiti vičući i obilazeći ulicama prodaju čega, npr. vina, ribe i sl. barufa svađa Tumač manje poznatih riječi i izraza

173


Baščun predio Splita, uz gradske bedeme baštard mješanac, vrst povrća, ni kupus ni cvjetača batal indolentan čovjek skromnih intelektualnih sposobnosti; onaj koji je velik, glomazan, krupan bavela svilena tkanina belo lijep berekin vragolan, skitnica, deran besida riječ beštimja psovka beteg mana, bolest bevadur onaj koji može popiti mnogo vina, pijančina bikar mesar biljac debeli sukneni pokrivač za krevet, gunj bimbin muški spolni organ kod djece bitumen asfalt blazina jastučnica; jastuk bondinjente niškoristi, ništarija, lijenčina bordižat dojedriti, jedriti uz vjetar bot udarac, posebno označava otkucaj sata, npr. 4 bota 4 sata botam zajedničko ime za sve posude za vino jedne konobe botilijun velika flaša, botilja flaša od 7 dcl botun dugme brakuja vrsta velike muhe branat ravnati iskopanu plodnu zemlju, usitnjavati grumenje, grabljati branče škrge u ribe / grlo, vrat bratim član bratovštine,crkvenog udruženja pučana bravura smjeli vješti čin, neustrašivo djelo brnica suknja, dio splitske nošnje

174

Tumač manje poznatih riječi i izraza


bronzin veliki lonac od bronce; (bronca slitina bakra i kositra) bučica lončić u obliku šalice; stara mjera iz doba Austro-Ugarske buntrat nemarno, bez reda prevrtati burinčić umanjenica od bura,burin, sjeverno istočni vjetar bušina korov bušta koverta, omotnica

C, Č cablo stablo caklo staklo cata dinja, pipun cotav šepav, hrom crnilo tinta cukarjera posuda za šećer cunfast kljast čamprage panđe, kanđe čeperguzi vrsta mrava crvene glave činit kapote bolovati, biti bezvoljan zbog bolesti, čulumac kost, koščica

D, Đ dažd kiša deboto skoro, zamalo dekot lijek u vidu sirupa demejana velika opletena staklenka denjat se udostojiti se deštežo u koso deževača kišnica Tumač manje poznatih riječi i izraza

175


di greš? kamo ideš? dišperacjun tuga, žalost, očaj dočukat načuti, dočuti, doznati dogana carina dolibit se dovući se, privući se neopaženo dota miraz, oprema nadotat se priskrbiti, dati miraz udavači drob trbuh drogerija trgovina gdje se prodaju razne kemikalije bez liječničkog recepta Duovo Duhovo đardin cvjetni vrt, perivoj đelozija ljubomora đendar žandar đes kreda, gips điga lukobran

E, F epištula poslanica eternit pokrov od cementno – vlaknastih ploča (proizvođač Eternit, kasnije Salonit); ternita fata! dosta! gotovo je! (uzvik pri dobivanju glavnog zgoditka tombole) feca vinski talog na dnu bačve fermaj ukosnica fišo ravno; fišo u joći netremice gledati koga u oči fjorin srebrni novac iz doba Austro - Ugarske foji dnevni tisak, novine fonderija topionica, talionica metala fregat ribati fregula mrvica frnjokula čvrga, lagani udarac po glavi srednjim prstom i palcem 176

Tumač manje poznatih riječi i izraza


fruta voće fudra postava, postavljeno fumar dimnjak furbast lukav furešt stranac fustuma gnojna oteklina, čir

G galoper vrsta mente gamaše navlaka od filca koji štiti gornji dio obuće, a nosi se ispod odjeće gente superiora viša klasa glenda šala, dosjetka, vic glendeživac šaljivac, veseljak, zabavljač gnjila glina, ilovača gnjilo trulo godit uživati, prijati golač vrsta puža bez kućice goluzača žena lakoma, proždrljiva granzoli mekinje, pomije gratano strugano, ostrugano gremo idemo grintav mrzovoljan, čangrizav, sitničav griža dezinterija grop krup, difterija gulišnjak debelo crijevo gurla oluk gustožasto ukusno guštat uživati Tumač manje poznatih riječi i izraza

177


guvno prostor za mlaćenje pšenice; mjesto gdje se u polju drži magarac

I impjegat službenik in miniature u umanjenim razmjerima incognito tajno infotan ljut, ljutit, uvrijeđen inkanat stečaj, financijska propast inšpetur inspektor intrada sve što uđe u kuću kao zarada invit poziv inženj izum injoranat koji sve prezire, nepristojan, neodgojen, prostog, neuglađenog ponašanja iskat ili išćat tražiti izažimanje cijeđenje izjustat omekšati, ovlažiti hranu u ustima

J, K jerula gredica, lijeha zemlje u vrtu ili polju jibac štruca kruha jur već, tek, istom; upravo, taman kacijola kutlača kalamita gromobran kalat spustiti kaliger postolar, cipelar kalonete stupići, kolonete kalun top kamerjer / kamarjer konobar 178

Tumač manje poznatih riječi i izraza


kanavina tkanina od konoplje; tkanina kojom se podstavljaju odijela kanela pipa na bačvi kankar karcinom, rak kantunal noćni ormarić karanje svađa, prepirka karatil bačva od 4 do 10 hektolitara karijola tačke, kolica s jednim kotačem karta papir kartela listić za tombolu ili lutriju kaštig kazna kaštrigat kazniti katraman mazan, mazan katranom kava kamenolom kavalet drveni nogar kavor cvjetača kibic promatrač; navijač knjavanje drijemanje, kunjanje kogo kuhar kolbena kundak od puške kolonete stupići kolonja parfem koltrineta zavjesica komeš starinski ženski haljetak uz tijelo; ženski svečani prsluk komodan udoban, konforan komon komoda, niski ormar s ladicama, ladičar komora soba komoštre lanci nad ognjištem o kojem visi kotao(bronzin) konistra košara pletena od šiblja, sa dvije bočne ručke Tumač manje poznatih riječi i izraza

179


konkulano iskrivljeno / iskrivljeno od pretjeranog rada i fizičkog napora konšumat potrošiti konvenirat pogodovati, prijati / odgovarati, biti prikladan kopačina rad u polju na kopanju zemlje kopanja korito,drvena posuda za miješanje ili držanje tijesta, kruha korpet steznik, donji dio ženske odjeće, podržava grudi i steže struk korteđavanje udvaranje kosir srp kotac svinjac krejanca pristojnost, odgoj, poštovanje krtol košara kudija kudelja, štap sa namotanom vunom; snop vinoveloze kukviža ptica slična sovi; ružna, glupa žena kuladur velika vreća kulinčići crijeva kumpatit podnositi, trpjeti kunerola marka margarina (tijekom 1. svj. rata. u Londonu je vrlo oglašavan na autobusima i tramvajima, pa su Splićani nazvali tramvaje kunerol kuntenat zadovoljan, sretan kurat župnik, svećenik kurjožasto znatiželjno kus komad, veliki komad

L lagodit gladiti, milovati lagum, dić u lagum srušiti eksplozivom, raznijeti lavel sudoper lažina morska trava

180

Tumač manje poznatih riječi i izraza


lepušina suho kukuruzno lišće leroj sat ligadina završni, tanki premaz žbuke lizat puzati lokanda svratište, gostionica, krčma lopiža zemljani lonac lotarija lutrija lumbrela kišobran lumera broj, brojka

M ma ajde bona ma pusti maa! majko! mača mrlja madir drvena daska, dio drvene brodske oplate, drveni kostur broda madrepatria majka domovina mariner mornar ratne mornarice mašiti se poslužiti se maštil kabao, vedro,drvena velika posuda za ručno pranje rublja mendul bajam, badem meneđita menengitis mezabota bačva od 6 hektolitara minadur miner miritat zaslužit miza odar možjani mozak mrčit šarati mulac dječak, nestašno dijete / nezakonito dijete Tumač manje poznatih riječi i izraza

181


mura želudac murer zidar muto mutav nijem

N, O na peci bokune na male komadiće naboj gnojno uzdignuće pod kožom, najčešće na tabanima navrnut koji se razlikuje od drugih po nepoželjnim svojstvima; nakalemljen, nije izvoran nebo strop u kući noćnjak sadržaj noćne posude notavanje bilježenje, zapisivanje, označavanje obišat vješati obojak ili obojci komad trougaonog ili četvorougaonog platna koji se obmotavao oko stopala, obojci su preteča čarapa odat se udati se ofendit se uvrijediti se, vrijeđati se oferta napojnica, džeparac, plaća oficij molitvenik ogrizanje dobivanje batina ol’ mu je ča? što mu je ? oli ali, ili oplazito ravno opolito vino opol oputa traka od ovčje kože za opšivanje oputina stranputica, uski puteljak orij orah orniran ukrašen oščinut odlomiti, otkinuti, uštipnuti

182

Tumač manje poznatih riječi i izraza


ošervat se osvrnuti se, obratiti pažnju, spaziti oštarija krčma, gostionica, lokal ožeg žarač

P pačat petljati se, miješati se pačifik tih, miran, spokojan pagadebit bijelo vino, stolno grožđe panama ljetni slamnati šešir od vlakana palme paranak koloturnik paša mjera za dužinu, dužina lakta ili raširenih ruku pašica povoj zavoj / povoj za novorođenčad patule velike boginje, ožiljci od cijepljenja protiv velikih boginja penšjun mirovina perčin ukras muške glave, pletenica, kika peškarija ribarnica petavat ispružiti, pokazati peverin samovoljan muškarac pimperlin kicoš, gizdelin pirika vrste trava Piškera bazen, izvor vode; predio Splita kod Matejuške na Rivi, s izvorima sumporne vode pjatin tanjurić platul daska za ručno pranje rublja plet vuneni šal,ogrtač pobasje niska stasa; svijet nižeg imovinskog stanja pobitunano betonirano pod kat pokrivo poklopac Tumač manje poznatih riječi i izraza

183


pomišće dio nepregrađene težačke kuće ponara niša, udubljenje napravljeno u vanjskom zidu kuće, služi za odlaganje sitnih kućanskih potrepština, slika svetaca ili voštanica ponistra prozor popust poskliznuti, skliznuti portada oveća plitka zdjela za posluživanje potrepat izgaziti, izravnati gaženjem,nogama nabijati povero onaj koji je u bijedi pozicjun položaj, pozicija prežun zatvor, tamnica pricipicij propast pridrit se okilaviti se, dobiti kilu prinčipeša princeza priošićena komora pregrađena soba priošitit pregraditi pripomist se preseliti se prisad zemlja na kojoj se prije sadila vinova loza a sada se sadi povrće prišvarak nadimak procesjun procesija propeće raspelo prpanje čeprkanje po zemlji, pijesku, pepelu prsimice isprsiti se, baciti se na prsa

R rakno ženski vuneni šal razdrpica poderano, izderano raž vrsta deblje tkanine reb čokot, posječeni trs loze

184

Tumač manje poznatih riječi i izraza


rečine naušnice regula red rejoplan avion rondar stražar, redar rukovat se zaručiti se ružolij pelinkovac

S, Š sagumat uništiti saket vrećica, kesica salčina šaljivčina sansir vjesnik, posrednik, mešetar sapet sputan, vezan, razapet savura šljunak, pijesak sič vjedro siminarij sjemenište, bogoslovija Skot Škot, aluzija na škrtost smije smilje, mirisna med. biljka, raste u kamenjarima, zapuštenim vinogradima i sl. smrička vrsta biljke, smrič spiza hrana, ići u spizu ići u nabavu hrane, namirnica stanjada veliki lonac, kotao statun veliki kip, statua stožišće prostor oko plasta sijena; prostor gdje se veže magarac strumbul morski račić vretenastog oblika, škatar stura slama, rogozina, slamnati prostirač za sušenje smokava ili grožđa sulac šala, zabava, često i slobodnija svežo pritvoreni prozorski kapci ščilet agava Tumač manje poznatih riječi i izraza

185


šena mana ljekovita trava, čaj za čišćenje šesat uređivati, dovoditi u red šešula lopatica za grabljenje brašna, šećera i sl šinjorija gospoda škafetin ladica škajun kamen škancija polica škapular amajlija, svete moći koje se nose oko vrata za zaštitu od zla škatula kutija škopule pljuska, čuška, šamar, udarac po glavi, (lakši, roditeljski) škuna vrsta jedrenjaka sa dva jarbola škvadra flota šnjura uzica šofaj postelja za jednu osobu, ležaj šoferin šibica šoto ispod španjulet cigareta špetima poko čekaj malo špjegat protumačiti, ispričati, reći štraca krpa štrop plafon štruca kruh duguljastog oblika šturum navala, juriš, napad šumpreš glačalo šuporat kamata švondran razbijen, razlupan

186

Tumač manje poznatih riječi i izraza


T tajenta vrsta zidarskog čekića takica komad grane koja služi kao štap, prut takjat zabijati kolce uz neku poljoprivrednu kulturu tangar obrtnik koji se bavi bojanjem tkanina, mastioničar taracanje popločavanje kamenim pločama, taracati tarma lavandino ulje, miris koji djeluje osvježavajuće kad nekom pozli, upotrebljavalo se i umjesto parfema za prikrivanje neugodnih mirisa u kući tastament oporuka tavajol ubrus, salveta tavele pločice te daro dat ću ti teča posuda za kuhanje temperin džepni nožić terina široka, plitka zdjela u kojoj se hrana nosi na stol težak zemljoradnik tićak dio zemlje jednog vlasnika koji dira zemlju drugog tingolet vrsta jela od peradi / perad u umaku tišćat držati tolitar mjera od 100 l, hektolitar, tomba grobnica tot tu, ovdje tovar magarac tranjcav u dronjcima, u krpama trefit susresti tremant zlatna ukrasna igla koja se stavljala u kosu tresitun napadaj ludila treso ukoso

Tumač manje poznatih riječi i izraza

187


trinoge tronožac / željezni stalak za kuhanje na otvorenoj vatri trluke debele, zimske, niske vunene čarape iz Zagore troskot vrste trava Tršćenica stari toponim na kojem je danas groblje Lovrinac; u značenju groblje tršćica trstika tulušan malen, sitan tumidat trunuti tuniga tunika, bratimska odjeća tunja udica

U,V ufat nadati se, vjerovati ulist ući, unići utaracano popločano uzvirit se osiliti se, valor vrijednost vaneze razmak, pravilan red vapor putnički teretni metalni brod na mehanički pogon vaška korito za hranjenje stoke vazest uzeti ven nego, već ventula lepeza verčina noćna posuda verđine netaknuto, neupotrjebljeno, djevičanski, prirodno vinotoke oveća drvena posuda (šira nego viša), služi za pretakanje vina ili za gnječenje grožđa vinovina lišće od trsja vinove loze vizavi preko, s druge strane

188

Tumač manje poznatih riječi i izraza


vižitavat pregledati, pretresati

Z, Ž zaboj mjesto gdje se krči zemlja, usjek na mjestu kopanja zanačija zanatlija, obrtnik zara zbog, radi zlamenovati se prekrižiti se žmul čaša,čaša s drškom žnjut gležanj žunta dodatak žurka haljetak, gornji kaput dugih rukava, dio splitske muške nošnje žurnata nadnica žveljarin budilica

Korištena literatura: Berezina Matoković, Dobrila. Ričnik velovareškega Splita. Split : vlast. nakl., 2004. Klaić, Bratoljub. Rječnik stranih riječi : tuđice i posuđenice. Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 2001. Magner, Thomas F., Jutronić, D. Rječnik splitskog govora. Zagreb : Durieux ; Dubrovnik : Dubrovnik University Press, 2006. Petrić, Željko. Rječnik starih splitskih riječi i izraza. Split : Naklada Bošković, 2008. Rječnik // Smij i suze starega Splita / Ivan Kovačić. Split : Lukana, 1996. Str. 235-246. Skok, Petar. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1971/1974. Vidović, Radovan. Pomorski rječnik. Split : Logos, 1984.

Zahvaljujemo se velikim poznavateljima i zaljubljenicima u stari Split, Edi Šegviću i Brunu Kuzmaniću, na dobrodošlim i hvalevrijednim savjetima kod izrade Tumača manje poznatih riječi i izraza.

Tumač manje poznatih riječi i izraza

189



Sadržaj

Kovačić Ivo

9

Predgovor

13

Moje pisaće pero

17

I Stari Split

18

II Moj dvor, rod i kuća

50

III Svečanost okrića Velog križa u vrju Merjana

62

IV Marčani petki

65

V Pustinjaci – braća Božidarevići

75

VI Crikvica Svetog Jere Pustinjaka u podan Merjana

78

VII Svega po malo, a najviše glende i sulaca

80

VIII Tumbula ala bella

94

IX Dičja igra slovima od A do Zeta

100

X Nima Splita do Splita

103

XI Splićani u Zagrebu

111

XII Purgeri po Splitu u šetnji

114

XIII Kad Splićanin gre do Šibenika

116

XIV Šoltani, Slatinjani, Bračani

121

XV Ubotnica na komoštra

128

XVI Čačina pegula

129

XVII Paci - pagaci - ol’ po jedan bod

130

XVIII Malo i o pisaniji Marka Uvodića

132

Jezik Ivana (Ivka) Kovačića

138

Tumač manje poznatih riječi i izraza

173

Sadržaj

191





Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.