Page 1

Zbornik radova 1. Škole kreativnog pisanja Gradske knjižnice Marka Marulića Urednica Irena Delonga, prof.


Sadržaj Ana Grabovac: Vrijeme u zlatnom okviru 4 Andrea Ratković: Trač 6 Ante Brčić: Bosanska bespuća (ulomak iz romana Kamišari)

8

Barbara Đolo: Fala 14 Branko Veršić: Odiseja 2011.

16

Filip Bojić: Bili si što su htjeli 21 Haris Kočić: Ulomci iz romana 23 Jelena Krističević: Car je lud 26 Josip Jurišić: Mala zemlja za stezanje remena 28 Jure Radić: Gastarbajter Marko 30 Katica Bajto: Večera za Silvu 34 Magdalena Vukas 36 Maja Karačić 40 Marijan Komar: Đardin 43 Marin Bižaca: Likovi iz bajki 46 Marina Giunio: Sljezova 5b 47 Milena Budimir: Priručnik za borbu protiv neplodnosti

49

Mirela Vuletić: Da ti kažem. Prije nego te zakuju u drveni kovčeg

51

Nikolina Banić 53 Ružica Gašperov: Buntovnik 55 Stilda Roguljić 56 Svjetlana Filipović 58 Tamara Kočić: Bajka o ćelavoj princezi 59 Tatjana Grujić: Posvećeno njemu 62 Željka Žitković-Banić: Labuđe jezero bez labudova

63


P

red vama su tekstovi polaznika Škole kreativnog pisanja Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu. Dvadeset i pet autora pred vama nemaju ništa zajedničko, osim entuzijazma kojim su se prihvaćali svake vježbe i zadatka. Njihove (auto)biografije otkrit će vam koliko je raznoliko društvo kojem su se utorkom i četvrkom iščuđavali posjetitelji i zaposlenici knjižnice zapanjeni njihovom predanošću. Otkrit ćete i kako ne postoji kalup za pisca, nikakav obrazac ni uzorak. Postoji samo iskonska potreba za riječima. Upisivanje na ovakve grupe ili radionice nije pokušaj da se nauči pisati ili postane pisac dobivanjem certifikata. Moji učenici bili su svi odreda nadareni zaljubljenici u književnost koji su shvatili da se pisanje može usavršavati kao i bilo koja druga vještina. Nekima je trebala potpora, nekima kritika, a svima suočavanje s piscem u sebi. Kroz tri mjeseca intenzivnog rada i druženja rastavili smo prozu na osnovne faktore, proučili dijaloge, likove, pripovjedače, opise, tehnike... Jednom tjedno smo teoretizirali i u praksi primjenjivali sve što o pisanju znamo i slutimo. Ono što im nikakva radionica ne može dati jest njihova mašta. Meni su dokazali da je ona neiscrpna i da će se svatko od njih odazvati na poziv svoje muze. Hvala im što su vjerovali da ću znati pomoći im da usmjere bujice svojih riječi od izvora do ušća. Imeniku suvremene hrvatske književnosti zasigurno ćete uskoro moći pridodati i poneko ime iz ovog zbornika. Pročitajte i pričekajte. Irena Delonga

3


Vrijeme u zlatnom okviru U sjećanju vremešnih ljudi prošlo vrijeme je obojeno zlatnom bojom i često zablista u njihovom oku. Iako je ponekad tek zlatna prašina. Stoga su vremešni ljudi često naporni u nastojanju da taj davni sjaj preslikaju današnjem sugovorniku. I uvijek je to prošlo vrijeme bilo bolje, ljudskije i životnije od ovoga sadašnjega. S ponosom ga pamte do u tančine, što se ne bi reklo za prošli jučerašnji dan, čijeg se početka i završetka gotovo ne mogu sjetiti. Dakako da je u našim sjećanjima najintenzivnije ono doba našeg djetinjstva. To je zapravo vrijeme svilenog bubovog prelca koji polako i nesvjesno stvara pahulju iz koje ćemo isplesti niti života. Teško je opisati grad svojeg djetinjstva bez emotivne podloge koja zna biti toliko intenzivna da ponekad zvuči patetično. Sve su to slike u zlatnom okviru koje su negdje pohranjene i nisu za gledanje. Svoj grad poznajem sa svih strana, reklo bi se iz svih rakursa, prilično dobro. Zahvaljujući nastavnicima (a i roditeljima) što su nas, već u maloj školi, upoznavali sa poviješću i svim posebnostima ovoga grada. Tako se u njemu, već od djetinjstva, ja osjećam kao u svojem drugom domu. Često posjećujem poznata mi i draga mjesta, kao Kriptu sv. Lucije, što se nalazi ispod crkve sv.Duje, o njezinu blagdanu u prosincu. Svakodnevno prolazim uskim ulicama Geta, gdje se povijest stalno ponavlja snagom svoje istine i oživljava bukom mladosti iz prepunih kafića. Pa, naprosto živimo, iz početka, svaki dan. Znala sam, u nedavnom vremenu, svaki svoj nemir smiriti odlaskom na Rivu. Prekrasno plavetnilo, uokvireno susjednim otokom, sa kojim sam donedavno bila i intimno vezana, vraćalo bi mi mir. A patina sa zidina palače neprestano me upozoravala da sam ja tu tek jedna u nizu i prolazu, pa mi ta istina i danas daje samopouzdanje. Danas me modernizacija Rive uznemirava. Ne pristaje mi uz patinu prošlosti. Možda stoga što i ja već polako pripadam prošlosti. Vremešni ljudi očito teško prihvaćaju promjene, osobito nečega što je utkano u osobnost njihove vremešnosti. A pamtim tu istu Rivu iz doba moga djetinjstva kada se na njoj odvijala utrka ili „trka tovara“. To je bio poseban doživljaj za ovaj grad. Ja pamtim jednu izuzetno uspješnu utrku, kada je uz gromoglasan pljesak i ovacije, rekla bih gotovo cijelog Splita, pobjedu odnio tovar doktora Picare. Doktor Picara je bio simbol ovoga grada. U to vrijeme već je bio u priličnim godinama. Nikada u životu nije ništa ozbiljno radio, niti imao uknjiženu ni jednu godinu radnoga staža. Živio je od dobrohotnosti ovoga grada i od ponekog sitnog šverca. Uvijek je bio spreman za škercu, kako bi rekli Splićani, zapravo za zabavu. Organizator svih veselih zbivanja u gradu. Pa je po jednom takvom zbivanju i dobio doktorsku titulu i adekvatno ime. Tako je i na ovoj utrci tovara njegova škerca bila prisutna. Svoga tovara dopingovao je, tada dozvoljenim sredstvom, papirom utisnutim na intimnom mjestu. Jadnika je taj doping strašno mučio, pa je mahnito dojurio prvi do cilja.

4


Moja ulica na Bačvicama je danas ista kao u mojem djetinjstvu, no sasvim je drugačija. Prozor moje mladenačke sobe i dalje gleda na moj bivši razred obližnje osnovne škole koju sam pohađala i na impozantni zvonik crkve Gospe od Poišana. U toj sam crkvi, kao sasvim mlađahna, prvi put vidjela, o Božiću, Betlehem što su ga časne sestre znalački i prekrasno napravile. Krasila su ga brda od roza krep papira i puno posebnih detalja oko Isusove kolijevke. Ljeto je bilo bogomdano vrijeme kada je moja ulica živjela punim životom. Danju su djeca prilično bučno odlazila na kupanje, a navečer su žamorili ljudi što su u grupama odlazili u ljetno kino. To kino je bilo i prva pozornica Splitskog festivala gdje su Vice, Tereza, Arsen i Gabi započinjali svoje uspješne karijere. I sada kad čujem Arsenovu „Kuću pored mora“ vrate se sve slike iz zlatnih okvira. Ljeti smo naprosto živjeli na ulici. Do kasnih večernjih sati sjedili smo na zidićima ispred kuća. Ljudi su se družili. Sve se o svakome znalo, čak i ono što dotične osobe nisu o sebi znale. Zime su bile tihe. Svatko je živio po svome. Jedino o blagdanima koje je bučno najavljivala zvonjava kampanela Gospe od Poišana, svi bi opet postali velika obitelj. Zidići su srušeni. Na njihovim mjestima su parkirani automobili. U susjedne stanove i kuće uselili su se novi ljudi. Ne poznajemo se i ne pozdravljamo. Sve je utihnulo kao da smo u konstantnoj zimi. Ipak su sjećanja iz djetinjstva vrijeme u zlatnom okviru.

------Ana Grabovac, sada već vremešna kućanica s neiskorištenom diplomom hrvatskog jezika i književnosti, jer nikada nisam uspjela biti u radnom odnosu, a time ni steći mirovinu. Oduvijek sam voljela riječi i služeći se njima slagati misli, tekstove, priče. Posebne životne okolnosti uobličile su moj život u neuobičajeni okvir. Pratila sam, naime, supruga pomorca trideset i nešto godina ploveći plavim putovima po svijetu. U čestim trenucima osame ili zaboravljenosti pomagale su mi riječi kojima sam oblikovala misli i praznila se od emocija pišući brodski dnevnik koji u mnogobrojnim bilježnicama čeka objavljivanje. Škola kreativnog pisanja pomogla mi je da u ovim ozbiljnim godinama ponovno otkrijem riječi i oblikujem ih u misli, tekstove, priče. Na toj otkrivenoj radosti istinski zahvaljujem mojoj izuzetnoj profesorici Ireni Delonga.

5


Trač Kad živiš tu negdi, na takvon mistu... ma zapravo glupo, mislin da bi bilo isto da živin na bilo kakvon mistu s ovin istin ljudima. Nije grad kriv. Susjede su krive. Za stolon, u svetu nedilju, uz kokoš i kumpire one dile tuđe stvari s nekin brkon koji frkće noson ka ono: nije njega briga. - Ajde bogati, pusti tuđa posla! Ipak, u birtiji se isti sitio: - A je, nešto mi to ona moja pričala. Dobra ti je mala, smišna. Mater - frizerka. A ćaća, ćaća ti se njoj ženio dva puta. Ajme kako ne znaš. E a znaćeš brata, garant. Oni, ma znaš oni šta prođe... - On? Ma daj nemoj me zajebavat... I eto ti priče, polovne. Imaš dvadeset godina a zapravo cili život čekaš da ti jedan konobarski balavac obznani da imaš brata- kojeg opće nemaš. -Ma to mi je od susjede, nije moj. A je baš bi ga se sramila da mi je stvarno. Pa šta brat- brat. Ne bi te lagala. (Mislin Jela mene je lagala da joj nije brat al dobro. ) Ja ne bi. A jadni Željko, nitko ga neće, guraju ga svi ko mrkvu po pijetu. Zapravo baren ja guran mrkvu, ne znan šta drugi guraju. A zašto- malo je ko netočan. Ali nije ni to najveći problem. Neću nikad zaboravit bila ja tamo u njih i pita ti njega teta Mila: - Pa moj Željko kako ti nju pustiš nako da ona tebe tuče. A on jadan šuti, ugura glavu u ramena i sav se poravna ko ormar, a tako malo i baca na ormar, znaš. Ona njegova opet, nemoš je opisat nit s komadon namještaja. Muka mi je al moran reć da je najbliža medvidu. Il Kremenki- jedno od to dvoje. Reka bi Ante: Lipa je ko lipilo. I sad je tu ka nasta zaplet, teta Mili nikako nije jasno,sve nama namigiva i neće da popušti. A Željko muči i ni ćuš. -Ma daj, ružno ti je to vidit, misli malo i na se. Taki momak pa da te ona tuče. Šta ti to triba u životu. Onda se on sitio odjedanput da nije sve tolko ni sivo, znaš. Ukosio se malo, namrštio facu i okrenio dlanove isprid očiju prema vani ko da ga napada grmljavina. -Ja se Teta Mile, vako branin. Ma isto ja nju volin. Neman ja nikoga osin nje. To je reka tiho, ko da je iskašlja iz sebe, a Jela se kraj mene stisla i sve puca u njoj od smija ko iz vodenih baluna. A meni ga u tom trenu bilo baš ža pa san joj stisla ruku da ušuti više. Al nije teta Mila tila samo to reć. Još je ja mislin više iznerviralo kad je pogledala kroz prozor i baš u tom trenu eto ti Prija zasjenila vrta, kruži okolo i čeka dok on rješi svoje familjarne posle jer je nedavno ka dobila zabranu pristupa. -Željko moj, nek me bog ne pokara, nemoj me krivo razumit al ja kad te vidin s njon ne mogu mučat. Ja ti moran reć pa ti misli šta oš. Nikidan mi je čovik reka da je nju vidio s nekin drugin. I šta je 6


najžalosnije nisan mu ja ni povirovala da bi još kogod bio s njon al san onda vidila na svoje oči. Sinko moj, nemoj to sebi radit, biži ća od luda, nisi ti puno pametniji al moš i bolje. Nesritnik razjapio usta i vata zrak ko riba pa se tren smješka, tren penje na prste da vidi di je ona. - Ma je, ma daj, kako da ne, ne virujen ja. -Sinko moj znaš da ti ja ne bi lagala. -Sad ću ja vidit. Skoči na prozor i stade klapat al biće Prija taman okružila na drugu stranu. Nigdi je. -Monikaaa! Doj’ tren vamo. -Štaje sad? Jes’ reka da ne smin dolazit? Šta sad oćete opet držat nike govore? -Ajde vamo ka san reka. Nije prošlo dvi minute eto ti kljusa medo, grabi u kužinu. - Štaje? -Kaže Mila da te vidila s nekin drugin? -Šta drugin? E a nije ti to bila taktika, Mona stvarno nije skužila isprve. -Drugin, drugin čovikon? Di se smucaš ti kad ja radin a? -Ajde Željko mat’reti ti i ova, puna m’ te kapa. Ti s’ glup ko matun i ništa ne v’diš šta oni s tebon man’puliraju . To šta okrću glavu o’ tebe po cesti to ne kužiš, nego po meni seri to ti je najbolje e. To mi je fala za sve. -Nemoj ti meni znan ja dobro kakva si, sićaš se da san te i ja jeanput vidio. Znaš onda. -Ma štas’ ti vidio? Ti vidio? Konju glupi šta ti znaš i vidiš. Ma gadiš mi se iđen ća neć’ slušat gadarije vake, da privarila i onda i sad. Iđen, iđen te varat i sa’- Aj bok! Onda ti je izmarširala vani a on jadan smučen za njon. A mi ostali, ne znaš oš se smijat, oš plakat.

-I ček, alo, to je tebi priča ‘’privarila ga’’? Moglo je bit i kraće. Pa ko zna jel ga opće privarila il ta laže. - Aj glup si ne bi teta Mila lagala.Ti biće još ne viruješ ni da mi nije brat. A je eto nisan. Najjače mi je ka sve puno tračeva eto, a ti jadna ništa ne znaš i ne pričaš okolo. -Pa ne pričan, nisi ti meni okolo. Ti si moj! ------Andrea Ratković, rođena 18.02.1991. u Sinju. Studentica Filozofskog fakulteta u Splitu, smjer pedagogija/hrvatski jezik. 7


Bosanska bespuća (ulomak iz romana Kamišari) Desetog studenog 1943. svanulo je tmurno i kišovito jutro. Onaj djelić vedrine što se nazirao između sivih oblaka dojmio se Petra kao oko nekog nadnaravnog bića koje prati svaki ljudski korak na ovom prostoru. Petrova satnija krenula je još prije svitanja. Zapovjednici im na polasku nisu rekli kamo idu, ali brzo shvatiše da je pravac kretanja Prozor ili Jablanica. Hladno je. Sve upućuje da će Bosnu uskoro prekriti snjegovi, koji su već zaodjenuli visoke planinske vrhove, i držati je tako u ledenom zagrljaju sve do proljeća. Vojska se kreće teška koraka; neispavani su, blatnjavi i mokri. Petar, je sagnuo glavu kako bi lice zaštitio od kiše i vjetra. Prije tri dana napunio je dvadesettreću; jedva da se toga i sjetio, svejedno mu je. U njegovoj pojavi bilo je nešto lijepo što je osvajalo na prvi pogled. Lice mu rumeno, plemenito, čelo visoko, nos pun, kad se nasmiješi na obrazima mu zaigraju dvije malene rupice; smeđa kosa koju vojničke škare skratiše na centimetar jedva se nazirala ispod kacige a sitne crne oči pune plamena vire mu ispod bujnih trepavica. Zgodan je Petar mladić, srednje građe i rasta pa mu siva odora lijepo pristaje – kao da je po njemu krojena. Niz leđa pada mu šatorsko krilo, pod grlom dugmetom zakopčano. O ramenu mu visi puška, cijev joj je okrenuta prema zemlji pa se kundak jedva nazire ispod šatorskog krila. Mokar je i promrzao. Kiša mu se s čelične kacige slijeva na ovratnik, opasači se usijecaju u kožu, krute hlače natopljene kišom savijaju se oko jakih nogu. Voda mu je odavno prodrla u čizme, pa ima osjećaj da su dva broja veće. Svaki korak je mučenje. Računa u sebi kako je prošla gotovo godina i pol od kada je milošću “Velikog vođe” izručen i unovačen u legionarsku diviziju, baš kao i gotovo deset tisuća hrvatskih mladića u toj jedinici u kojoj su Nijemci bili zapovjednici i dozapovjednici, a Hrvati obični vojnici. Opet se povijest ponavlja, a hrvatske vođe i ideolozi iz velike lekcije povijesti ništa ne naučiše. Ginuli su i ginu hrvatski mladići u tuđinskim odorama; sada u njemačkoj, a prije u mletačkoj, francuskoj, austrijskoj… teče hrvatska krv. Za koga? Za tuđu slavu i interes. Bog zna na kojim sve europskim bojišnicama nisu hrvatski vojnici, služeći velikim gospodarima, ostavljali svoje živote. U ovih godinu i pol pregazio je Petar Bosnu uzduž i poprijeko nekoliko puta. Sudjelovao je u velikim njemačkim ofenzivama i evo još uvijek svojom vojničkom čizmom gazi bosansku zemlju a da ni sam ne zna zašto. On je samo jedan od brojnih hrvatskih mladića koje su vjetrovi rata raspršili po bojišnicama i bespućima poput jesenskog lišća. Nije mu se kisnulo i gazilo po bosanskom blatu za nečiju slavu i kojekakve interese, ali što mu vrijedi sada jadikovati. Onog dana kad je obukao legionarsku odoru njegov život se u potpunosti promijenio; znao je da više ništa ne će biti kao prije, postao je produžena ruka moćne ideologije, svaki njegov korak izložen je napadu, patnji i ljutoj nevolji. Kiša je probila zoru, a to je bio prilično pouzdan znak da će lijevati bez prestanka cijeli dan i da će, ako se negdje ne sklone, biti mokri poput poljskih miševa. Rasporedili su se u kolonu po jedan s lijeve i desne strane blatnjave ceste. Opreza nikad dosta. Svako ovakvo putovanje moglo je završiti sretno, ali je rat znao pokazati i zlu kob.  K vragu, zašto ne zapovjede kratki odmor, ne će prokleti rat biti gotov ako se mi na nekoliko minuta zaustavimo – protestira vojnik iza Petrovih leđa. 8


Čini se da se nazire selo na vidiku. U podnožju šumovita brijega zbilo se tek pet-šest kuća između kojih strši nekoliko većih objekata, građenih od drva, što su nalikovali na skladišta ili štale. Petar, kao i ostali njegovi suborci, misli samo na jedno; naložit će uskoro vatru, osušiti odjeću, pojesti obrok i malo predahnuti. Kolona se otegnula. Vojnici iz zaostalih vodova na začelju kolone teško da mogu vidjeti svoje suborce koji su već stigli nadomak sela. Još ako se postrojbi u selu priključe i dva voda iz njihova bataljuna koji su zaostali nekih pola sata ili sat hoda iza njih, vojska će se u selu gotovo udvostručiti.  Evo, Petre, sela i kuća pred nama. Mokar sam do kože, valjda ćemo se ovdje malo odmoriti i osušiti – reče Petrov suborac Marko, stasit dvadesettrogodišnjak na čijem se licu nije isticala ni najmanja refleksija svih ovih ratnih događaja. 

I ja se tome nadam, Marko.

 Ne će ni ovaj rat dugo, Petre, godinu dana najduže. Izdržat ćemo mi sve ovo prijatelju, izdržat – opet će Marko. Petar ne reče ništa. Marko ga je umirio barem na trenutak kad je rekao da teško da rat može trajati duže od jedne godine. A opet, kao da je to malo. Jedan ratni dan dug je kao vječnost.  Nijemcima, istina, ne ide na bojnom polju – nastavi Marko – posebno ne na istočnoj fronti kako su planirali, ali sam čuo kako njemački zapovjednici pričaju da će Njemačka uskoro izgraditi oružje koje će moći razoriti cijeli svijet i da je pobjeda pred vratima. Petar je budućnost vidio mnogo crnjom od svog suborca Marka. S ovim njegovim tvrdnjama samo se napola slagao, ali je i on držao da rat ne može duže od godine dana pa ma tko bio pobjednik, a on ionako na taj tijek događaja nikako ne može utjecati. Prije ili poslije sve će biti jasno. Tek kad rat završi, moglo bi biti problema za one koji se ne nađu na pobjedničkoj strani. S ovakvom marionetskom vladom, dubokom podjelom oružanih snaga NDH na ustašku vojnicu, oružništvo i domobranstvo, ustupanje dijela hrvatske obale Talijanima te mađarsko prisvajanje Međimurja i Baranje nisu upućivali na zdravu logiku. Prije dva mjeseca, u rujnu 1943., objavljena je bezuvjetna kapitulacija Italije što je još više ojačalo partizanski pokret. Iako je vlada NDH uz njemačku pomoć nastojala uspostaviti upravu na teritoriju koji je dotad anektirala Italija, već je bilo prekasno. Partizani su bili brži, domogli su se talijanskog oružja i uspjeli naoružati preko osamdeset tisuća boraca. Logično, takva marionetska država bila je osuđena na propast. Vodstvo komunističke partije Hrvatske je iskoristilo ovu nerazumnu politiku pa je od početka pozivalo na borbu za ujedinjenje hrvatskih zemalja i oslobođenje Dalmacije i Istre pod talijanskom, i Međimurja pod mađarskom okupacijom. Petar je negdje čuo za podatak da su oružane snage NDH trenutačno brojile više od dvjesto tisuća ljudi pod oružjem, samo nije znao je li i njegova jedinica koja je bila pod njemačkim zapovjedništvom i koja je brojila preko sto tisuća ljudi, bila uračunata u tu brojku. Bilo je pitanje vremena kad će Njemačka izgubiti rat, a time ovoj zemlji prijete nemirni događaji. Opet, po tko zna koji put kroz burnu povijest, upitan postaje opstanak ovog naroda. One, pak, hrvatske snage što su započele antifašističku borbu okreću se jugoslavenstvu i ponovnoj zajednici svih Južnih Slavena kao da im netom propala Kraljevina Jugoslavija nije bila dovoljno upozorenje. Čini se da ona prvotna ideja o Sovjetskoj Hrvatskoj, sovjetskoj, ali ipak hrvatskoj državi, ostaje tek dramatičan zapis Augusta 9


Cesarca ispisan na zidu zatvorske ćelije. No tko god dobije rat, jako će skupo platiti svoju pobjedu, a zemlja će ostati spaljena i opljačkana, puna udovica i djece bez očeva. Petar se do tog konačnog ishoda tješio spoznajom da su brojni njegovi mještani kraj Prvog svjetskog rata dočekali u odori gubitničke austro-ugarske vojske pa su ipak nakon kratkotrajnog zarobljeništva uglavnom izvukli žive glave. Sa svih su se strana posljednjih mjeseci iz vojničkih usta čula zloslutna proročanstva o crnoj budućnosti. Cesta je blatnjava, prepuna rupa koje su se za ovako kišna dana do vrha ispunile vodom. Vide se brojni duboki tragovi teških kola s čeličnim podloženim kotačima. Prema Petrovu mišljenju, cesta je bila odveć prometna za ono nekoliko kućica i objekata što se naziralo pred njima. Možda je to bio instinkt, ono šesto osjetilo što se u njemu razvilo za svih ovih ratnih dana od kada je unovačen. Čim je jutros zakoračio na blatnjavu cestu, obuzeo ga je loš predosjećaj, a on je tijekom svih tih ratnih dana, mjeseci i godina stekao veliko povjerenje u svoje instinkte i predosjećaje. Hoće li ga ovog puta iznevjeriti? Čini se da njemačkim zapovjednicima nije bilo ništa sumnjivo pa je Petar svoje slutnje zadržao samo za sebe. Dok se primicahu mjestu, jedno im mokro lovačko pseto istrča u susret, najprije stidljivo lajući, a potom veselo zavrtjevši repom.  Evo nam dobrodošlice, Marko – dobaci Petar svom suborcu pokazujući prstom na mokru životinju. 

Čini se ugojeno pseto, znači da je selo bogato – odvrati Marko.

Netom što je izgovorio ove riječi, odjeknuše rafali iz strojnica. Cijela satnija bacila se u zaklon složivši se poput pokošena sijena. Svatko je gledao uhvatiti što bolji zaklon. Neprijateljske strojnice natjerale su Petra i njegove suborce da se sljube s tlom; ljepljivim i mokrim. Silom prilika Petar je bio primoran brzo učiti vojne vještine ako je želio preživjeti u surovim ratnim uvjetima, a ovo je bila lekcija koju je ponovio već mnogo puta. Tuku iz sela tamo iz onih nekoliko zbijenih kućica, sipaju vruće olovo iz više strojnica ne štedeći strjeljivo. Sva sreća da neprijateljska zrna nikog ne dohvatiše. Zveckanje vojne opreme pri pronalasku najbližeg zaklona brzo utihnu, svaki zvuk nadjačala je pucnjava. Petar je dopuzao do Marka koji je zalegao uz deblo bukve i već ispucao nekoliko metaka prema položaju odakle je neprijatelj nemilo ciljao. Marko je spreman i dalje uzvraćati neprijatelju. U desnom kutu njegovih tankih usana stajao je ugašen opušak. 

Vidiš li jesu li četnici ili partizani?

Ne znam, Marko, uskoro ćemo saznati. Čini se da tuku iz nekoliko strojnica.

Drži se, Petre, ružan je dan za umiranje!

Voda, blato i evo ti besplatnih bosanskih toplica – ironično će Petar.

Borba se rasplamsala, tri strojnice MG-42 iz Petrova voda tuku bez prestanka. Dvije desetine pokušavaju prići neprijatelju s lijevog boka. Petrova desetina kreće na desni bok. Pretrčavaju jedan po jedan. Grme strojnice. Udaraju ručne granate, tresu tromblonske mine; zvižde zrna, cijepaju 10


grančice stabala. Drhti zemlja i zrak od pucnjave i eksplozija – pa se odjednom sve smiri i začas otpočne ponovno istom žestinom. Neprijateljske strojnice siju smrt bez predaha. Jednog je vojnika iz drugog voda rafal uhvatio po nogama. Poručnik izdaje naredbu:  Prva desetina brzo na desnu stranu! Jedan po jedan! Pužite uz tlo i držite se zaklona, ima nekoliko strojnica ispred nas. Ako vas primijete, gotovi ste. Petar je ponovno uspjelo pretrčao do novog zaklona. Odlučio je zapucati u pravcu otkud je vidio da bljeska neprijateljska strojnica postavljena na prozoru kuće. Udaljenost je bila oko sto pedeset metara – otprilike. Sigurno manje od dvjesto. Odlična udaljenost za ciljanje. Namjestio je zadnji ciljnik puške na procijenjenu daljinu. Puška K98k, koju koristi njemačka vojska, dobro je i pouzdano oružje. Bila je to vrhunska puška s ručnim repetiranjem na koju Petar nije imao nikakvih prigovora. Osvrnuo se na trenutak oko sebe pa potom naciljao. Pucao je brzo, s lijeva na desno od cilja. Čini se da su zrna završila blizu kad je neprijateljski strijelac prestao s pucnjavom. Oglasio se iznenada, dugim rafalom.  Fiiiijuuuu… – nekoliko zrna zazvižda blizu Petrove glave a priličan broj završi u mokroj zemlji ispred njega. Pogriješio je, nije promijenio položaj na vrijeme. Ovaj svoj očiti propust nastojao je ignorirati. Dobro je, ratna ga sreća još uvijek prati. Spustio se brzo iza zaklona i premjestio nekoliko metara udesno. Osjećao je u nosu miris izgorjela baruta i vlažne zemlje. 

Je li sve u redu s tobom, Petre? – pozove ga Marko da se uvjeri da možda nije pogođen.

 Sve je u redu, Marko, kriv sam što nisam prominio položaj. Bio sam mu dobro zapaprio nekoliko puta, ali me je uočio i evo zbog nesmotrenosti moga san nastradat – potuži se Petar vidno uplašen. Prešao je nekoliko puta rukom preko lica kao da se želio osloboditi nelagode koja ga je obuzela. Brzo je ponovno napunio pušku. Naciljao je. Odjeknula su dva pucnja. Slijedili su brzo jedan za drugim. Petar je brzo promijenio položaj. Odjeknuše još dva pucnja – zatim jedna manja stanka, ali tek djelić sekunde, pa zadnji pucanj i spremnik puške bio je prazan. Uskoro se u borbu uključiše i zaostali vodovi njihova bataljuna koji su bili pošli drugim pravcem, ali kad su začuli pucnjavu i radio vezom dobili potrebne obavijesti, vratiše se pomoći. Već je bila izdana zapovijed da se za borbu osposobe minobacači, ali je neprijatelj počeo napuštati položaje. Partizani su procijenili da borba nema smisla s ovako brojnim neprijateljem iskusne i uvježbane jedinice. Možda su se mogli oduprijeti još kojih pola sata, ali je poraz bio neizbježan. Gleda Petar kako bježe. Neka bježe, pomisli – uvijek je bolje potprašiti neprijatelja nego da on potpraši tebe pa, gledajući za njim uživati u tom prizoru. Iako je neprijatelj pobjegao napustivši položaje, vojska postupa oprezno, sve dok se u potpunosti ne pregleda osvojeni teritorij. Bili su to iskusni ratnici. Zato nema mjesta opuštanju jer je za vojnika budućnost mogla biti zla već idućeg trenutka nakon što se podigao s borbenog položaja i krenuo 11


stupiti čizmom na osvojeno tlo; metak iz šume u kojoj se ne vidi strijelca, iznenada bačena bomba… sve je to prijetilo kad je borba već bila završila i kad se zapravo više ništa ne mora stavljati na kocku. Približivši se s oprezom do kuća i onih nekoliko većih objekata odakle su partizani pružali žestok otpor, imali su što vidjeti. Objekti su bili sagrađeni od drvenih trupaca, čini se, ne tako davno. Dva veća objekta služila su za skladište hrane, odjeće, oružja i strjeljiva. Kuće su, pak bile starije građe ali prostrane i udobne. U dvorištu ispred skladišta nalazila se hrpa uredno poslaganih životinjskih koža, visoka preko dva metara, koja je trebala poslužiti partizanima za izradbu obuće. U jednom dijelu skladišta bilo je pšenice dovoljno da hrani satniju vojske nekoliko mjeseci, a u drugom dijelu bilo je uskladišteno oružje: nekoliko stotina pušaka, desetci strojnica te više od pedeset sanduka streljiva.  Zato vragovi nisu šparali municiju – reče Marko sav zadihan – ovdje su, bogme, mogli dobro zimovati da ih nismo iznenadili. 

Šta će s ovim sada? – upita Petar.

Kao da su zapovjednici čuli što Petra muči pa su izdali zapovijed da se sve uništi, a objekti zapale ujutro uoči odlaska. 

Što imamo? – pita zapovjednik satnije svoje podređene.

Jednog ranjenog iz drugog voda – odgovori desetar.

Sranje! A neprijatelj?

Ništa, pobjegli su.

Dakle, jedan naš ranjen, neprijatelj pobjegao, zauzeto skladište.

Tako je – potvrdi desetar.

 Izvijesti radiostanicom zapovjedništvo, vojska neka se smjesti u objekte dok ne prestane kiša. Možda krenemo tek u zoru. Kiša je lijevala cijeli dan. Vojska uz vatru suši mokru odjeću, blaguje suhomesnate proizvode i konzerve pronađene u partizanskom skladištu. Konačno su odahnuli, najeli se i napili, oči su im otežale od sna, umorni su pa traže i spremaju ležaj dok vani udara kiša i huči vjetar. Čim je satnik Wendler rekao da ostaju ovdje prespavati, svaki je vojnik donio po naramak sijena iz obližnjeg sjenika, prostro ga po podu načinivši ležaj pa je većina odmah polijegala i pozaspala. Ne smeta im vonj ulja s oružja, ljudski zadah, smrad starih čarapa, miris vlažne odore što se pušila sušeći se uz vatru. Ne smeta im što netko hrče, grca, šmrca, kašlje, bunca u snu… Kad jedan vod legne u zajedničku prostoriju i zaspi, možeš ga čuti na sto metara ako je noć tiha. Ali ova noć nije bila tiha, a i straža je postavljena. Osim toga, ni neprijatelju se ne bi dalo napadati po ovakvom nevremenu. Petar je spavao te prohladne i kišovite noći poput medvjeda za vrijeme zimskog sna, isto tako i njegovi suborci za koje je vjerovao da ih više ne plaši niti gorka spoznaja da bi im svaki sljedeći dan mogao biti i posljednji. Ujutro, još za mraka, otvoriše se vrata i desetari viknuše: 

Ustaj! Pokret za deset minuta!

Vojska ustaje polako, lijeno i nevoljko. Naspavali su se, ali im se nikamo ne žuri. Glavinjaju u po12


lusnu i traže opremu, kacige, čizme… psuju oca i majku Hitleru, Staljinu, Paveliću, Titu… Opet će morati krenuti u blato, u kišu, pješačiti mokri cijeli dan. Zna dobro svaki vojnik da pomoći nema, kad jednom padne zapovijed za pokret, vojniku ne preostaje ništa drugo nego da se spremi i svrsta u kolonu, u svoj vod, u svoju desetinu. Svaki je vojnik to primio na kraju kao nešto normalno, nešto što ne može biti drugačije. Krenuli su u zoru, još se nije bilo razdanilo. Iz sivog neba dolijeću sitne kapi kiše koje nisu mogle ugasiti plamene buktinje što gutahu drvene kuće i skladišta koja su na odlasku zapalili.

------Ante Brčić rođen je 9.kolovoza 1969.godine u Sinju. Po zanimanju je diplomirani kriminalist. Pisanjem se bavi na vlastitu radost.

13


Fala Gospođa Marta je izašla u prohladni jesenski dan. Korak joj je bio kratak i čvrst, a kaput dug. Dok je čekala zelenog pješaka na semaforu sa zanimanjem je čitala oglas koji je pognuti starac upravo lijepio za rasvjetni stup. Tužna priča o izgubljenoj papigici i ponuda nagrade za poštenog nalaznika starčevog prijatelja. Kako je završio svoj posao starac se okrenuo i bez gledanja zagazio na pješački prijelaz, u trenu je gospođa Marta reagirala i povukla starca sebi, a bijesni crni auto je uz trubljenje projurio. Starac je drhtao i suznih očiju stisnuo gospođi Marti ruku: „Fala, ne znan šta mi bi. Ali zadnjih dana, eto nisan svoj.“ „U redu je šjor, samo malo pripazite, ko će se javit na vaš oglas ako vas skupi auto, i to na pješačkon.“ Sa slabašnim smješkom mu reče gospođa Marta, no osmijeh joj se nije vratio, starac je gledao praznog pogleda preda se. Potapšala ga je po ramenu, iako joj je došlo da ga čvrsto zagrli tako sitnog i tužnog, no ljudi su svakakvi, tko zna bi li on razumio njen izljev empatije. „Ajmo, šjor, sa’ možemo priko. Jel vas triba bacit di? Evo ja taman put auta iden.“ Odgovorio joj je brzim pokretom glave lijevo desno. Putevi su im se razišli, ona je otišla put blatnjavoga parkinga, a on na autobusnu stanicu zalijepiti još oglasa. Već je četri dana po svom i okolnim kvartovima lijepio te oglase, pravi Sizifov posao, jer netko ih je odlijepljivao, a netko šarao. To ga je frustriralo, pa kome smetaju? Na početku je odlučio oblijepiti cijeli grad, no ovako se svakim danom iznova vraćao na ista mjesta. Još su mu veću frustraciju nanosila vragolasta djeca i pijana mladež nazivajući ga na mobitel i dajući mu lažnu nadu da su pronašli njegovog Peru. Na svaki takav poziv u početku bi nasjeo, srce bi mu se stislo, ruke uzbuđeno zadrhtale, no onda bi se iz pozadine začuo smijeh i pogrde. Sa tugom se prisjećao svih veselih trenutaka koje mu je Pero priuštio u njegovom inače jednoličnom i samačkom životu. Donio mu ga je prijatelj sa dalekog Madagaskara. U početku se nisu slagali, nije mu se sviđala ta nametnuta odgovornost za drugo biće. No prijatelj mu ga je donio upravo s tom idejom: „Šime, tebi triba neko, da si me posluša ima bi sa’ ženu i dicu, al eto nisi. Pa san ti donia ovu papigu i sa’ se za nju brini, vidi ćeš pametna je to vrsta svašta je moš naučit.“ I još štošta mu je tad napričao njegov prijatelj, a on je samo razmišljao kako da se rješi te obveze i šporke krešteće beštije. Sve do jednog dana, kada je na vrata zazvonio onaj dosadni inkasator za televiziju. Šime je s njim sve na lijepo razgovarao i objašnjavao se zašto mu neće i nema za platit, a tad mu se preko ramena zaderao Pero: „Mrš u pizdu materinu!“ Kao da mu je misli pročitao. Od tada je on sa svojim Perom provodio sve više i više vremena. Učeći ga razne trikove, a najviše mu je pričao, pa mu je pametna beštija počela i odgovarati. Voljeli su istu muziku, žestili se na iste lažljive političare na televiziji, pratili skupa sve važne utakmice Lige prvaka... I baš kada je Pero počeo shvaćati pravila igre Čovječe na ljuti se, on je, senilni starac, zaboravio zatvoriti balkonska vrata dok je usisavao. U sve te godine nije uspio Peru uvjeriti da je usisavač prijatelj i koristan stroj koji mu neće ništa, i zato bi ga svaki put kada je usisavao zatvorio u sobu. Ovaj kobni put ne da ga je zaboravio zatvoriti u sobu, već je zaboravio i da Pero postoji. I sada je njegov najbolji prijatelj negdje sam i prestrašen. Takve misli je već četri dana jadni Šime odbijao misliti. Zazvonio mu je mobitel baš u takvom trenu dok se hrvao s crnim idejama. „Halo? Da, da ja tražin papagaja... Našli ste ga? Stvarno? A ma ne bi ni vi virovali da ste prošli sve pozive ka ja. Asti! Dajte mu malo vode u pijatić i ako imate kakvih sjemenki il salate, puno voli salate ist. Eto mene odma dolazin. Šta ste rekli, koji kat? Aha, aha, eto me,eto me. Fala van puno!“ Stari Šime pojuri kao muha bez glave, čak je u trku 14


i pogrbljena leđa ispravio. Pa izleti na cestu, ravno gospođi Marti pod haubu crvenoga golfa.

------Barbara Đolo, od mame i tate rođena na proljeće 1987. godine. Započela formalno obrazovanje 1993. i naprasno ga završila 2010. godine. Sad je neuspješno učlanjena na Zavod za zapošljavanje. Više piše po glavi nego po papiru, a kad se na to odluči sve iz glave ispari. Pošaljite joj dobre misli da učvrsne svoju disciplinu i možda još što njenog u budućnosti pročitate.

15


Odiseja 2011. Odisej Parčina, sin jedinac uglednog vulkanizera s Kocunara, bija je bistar i naočit momak, ali lin za popizdit. Jedva je uspija skrpat nešto škole, kroz osnovnu se šverca na račun tete nastavnice biologije, a za vrime epopeje kroz srednju tehničku, Odisejeva je mater praktički mukte frizirala tri kvarta zbornice, podvornika Miju i čistačicu Lucu. Kad je nakon puno peripetija i trajnih ondulacija konačno doša do svjedodžbe montera PTT uređaja, otac je platija misu zahvalnicu u Gospe od sedam žalosti. Odisej je već u dvadesetima kompletira popis svojih ljubavi - Torcida, bila boja i Penelopa, cura za kojom je ludija još od koncerta Daleke obale na Zvončacu, one srpanjske noći kad je Hrvatska satrala Njemačku na svjetskom prvenstvu u balunu. Penelopa Marić bila je totalna suprotnost Odiseju. Spretna ka lasica, tajanstvena ka sredozemna medvjedica, ozbiljna ka pas u jedrilici, u zlato je pretvarala sve čega bi se dotakla. Bodulski geni su odredili da svaku kunu privrne pet puta prije nego šta je potroši. Od pokojnoga ćaće naslijedila je velik dio Malog Drvenika i srčano se borila da joj parcele prenamjene iz zelenih u građevinsku, oli barenko turističku zonu. Zato se bacila u politiku, upisala u HDZ i uskoro postala vijećnik gradskog kotara Pujanke. Malo kome je bilo jasno šta je to ozbiljna Penelopa pronašla u Odiseju koji je bija više onako trči-laži, ali ljubav je cvala poput đirana u pitaru od terakote. Kad je stari vulkanizer timbra jednosmjernu kartu za Lovrinac, Odisej je ka pravi sin preuzeja obiteljski posal i izdrža čak sedam miseci. Ima je on puno lipih zamisli, ali je brzo zaključija kako su mirisi lipila i vječito šporke ruke od probušenih bujela prevelika jebada za te šolde. Zato je prostor vulkanizerske radnje iznajmija braći Mangi koji su tu uredili auto-praonicu. On je lipo ubira najamninu i još je ima vrimena putovat na sva gostovanja Hajduka. Stariji brat Aga Manga dositija se kolosalne ideje i za perače angažira redom mlade zgodne cure koje su od pranja auta znale učinit pravi mirakul, a pogotovo kad su zaposlili Helenu s Trstenika, najlipšu curu splitsko-dalmatinske županije. Mini Manga je već prvog jutra bacija oko na Helenu i svima da do znanja - bit će moja! Idila je trajala sve dok se u praonici nije pojavija neki buzdo sa Porscheom Cayennom registarskih oznaka ZG-111-HP. Čim je ugleda lipu Helenu, načisto je pomanita. Smista joj je uručija svoju vizitku i slatkim ričima uvjerija neka se smista ostavi spužve i auto-šampona i kako je u Zagrebu čeka karijera vrhunskog top-modela. Ispostavilo se da je to bija niko drugi nego Hrvoje Prskalo, poznati estradno-sportski menadžer, siva eminencija svih metropolitanskih evenata. On će sve sredit, nać joj stan, angažman, organizirat piktorijale i editorijale. I ne lezi vraže, dok su Odisej i braća Manga urlali na sjevernoj tribini poljudske školjke na utakmici kontra Slaven Belupa koja je, uzgred budi rečeno, završila jedan-jedan, Helena je skupila kufere, poljubila mater i odlepršala za Zagreb. 16


Kad su braća Manga saznala za Helenin bijeg, zatražili su izvanrednu sjednicu svih ogranaka Torcide od Dugog Rata do Kaštel Kambelovca. Lako za Helenu, ima takvih po Splitu koliko oš, al je njima povrijeđena čast i oskrvnut ugled, a to niti jedan čovik koji drži do sebe ne smi dozvolit a kamo li će braća Manga. Zgodno se poklopilo da se upravo slijedećeg vikenda u Zagrebu triba odigrat 863. superderbi zagrebačkih modrih i splitskih bilih. Istina da je Dinamo biža Hajduku 27 bodova i da je prvenstvo bilo riješeno još lani u lito, al dat će oni Purgerima po pički, neće ni znat šta ih je snašlo... I dok se na sastanku svih ogranaka Torcide orilo od ratničkih pokliča, diga se Odisej i stentano iznija svoj prijedlog: -Alo ekipa, pandurija već zna da ćemo mi doć i pokušat napravit tarapanu. Slušajte šta ću vam reć. Svi smo svjesni da je Hajduk u kurcu i da će Dinamo opet bit prvak. Mi tu ne možemo ništa prominit. Zato ćemo ka znak dobre volje, darovat Bad Blue Boysima jedan kombi. -Kombi!? - povikali su svi začuđeno u jedan glas. -E kombi, kombi. Zamislite kakvoga će to imat odjeka. Torcida daruje BBB kombi kojim će oni putovat na utakmice širom Hrvatske i Europe. -Majkemi, ti si ciknija - obratija se Odiseju predstavnik Torcide Neslanovac. -Ma ništa vi ne razumite. Nas trojica ćemo organizirat sastanak sa čelnicima Boysa, otić ćemo u Zagreb s kombijem od renta-a-cara i svečano im ga uručit. Ponudit ćemo im neka naprave jedan đir, naravski s našim šoferom. I onda ćemo doli negdi na Žitnjaku napravit sačekušu, izbacit Boyse iz kombija i dobro ih nabaketat da ih ni mila mater neće pripoznat! -Jebate, šta si pametan! I stvarno, kako god je Odisej predložija tako se i dogodilo. Vijest da Torcida poklanja kombi BBBovcima odjeknula je u svim medijima, deseci novinara i TV ekipa okupili su se na svečanoj dodijeli ključeva, a večer ranije Hloverka je imala na HRT specijalnu emisiju u čast povijesne pomirbe južnih i sjevernih Hrvata. Ali, ostvarilo se i to da je tridesetak gnjevnih Torcidaša nabubalo sedam najistaknutijih predstavnika Boysa i to usrid Zagreba. Policija je istoga trena izdala uhidbeni nalog za privođenje Odiseja Parčine ka glavnog stratega operacije. Mini Manga mu je reka - biži priko grane, u Bosnu, evo ti adresa moje tete u Tuzli - njoj se javi. Posli ćemo se čut! Odisej nikad nije shvatija kako je uspija neopazice proć most priko Save, ali je dobro zapamtija kako je tri dana glavinja po Bosni, gladan, žedan i nenaspavan. U takujinu je ima 980 kuna, 320 eura i zgužvani komadić papira na kojemu je pisalo Majda Kavgić, ulica Maše Selimović broj 10 Tuzla. A u pizdu materinu, pomislija ja Odisej, koja je to Maša Selimović, jel to ona košarkašica šta je imala dva metra? Ma nije, ona se nekako drugačije zvala... 17


Četvrtog dana Odisej se konačno dočepa Tuzle i adrese koju je svo vrime bijega ponavlja ka molitvu prije sna. Bojažljivo je pokuca na vrata. Ugledavši neznanca na kućnom pragu, teta Majda je tek neznatno otškrinula vrata i upitno pogledala. -Dddobar dan, jjja sam Odisej, jel vam se Mini Manga već javija? -Ne! -Ali... ja sam Odisej Parčina, njegov prika! -Mladiću, možete biti i Odisej i Heraklo i Bill Clinton i sveti otac Papa, ali meni je već na vrh glave prijatelja mojih nećaka koji svako toliko banu na moj prag - zbogom - i zalupi vrata Odiseju pred nosom. Odisej je tu noć prespava u garderobi na željezničkom kolodvoru da bi se već slijedećeg jutra ukrca na vlak za Sarajevo. Zapravo, nije ni zna u kojem smjeru ide njegov vlak, bilo mu je samo važno da zametne trag. U Sarajevu je dobra dva miseca igra džepni biljar, upoznava grad i sve je bilo dobro dok nije ponestalo love. Prvi put u životu mora je pronać neki posal. Od zadnjeg sitniša šta mu se zadrža u gaćama kupija je burek u jednoj musavoj pekari na čijim je vratima pisalo – TRAŽIMO POMOĆNOG RADNIKA! Njegov dalmatinski naglasak strašno se svidija prodavačici koja ga je preporučila gazdi, nekom jednookom Faruku iz Goražda koji se nakon završetka rata doselija u Sarajevo. U šest miseci koliko je radija u pekari, Odisej se satra od posla, prinija je na svojim leđima toliko vrića brašna da je komodno moga izgradit branu za hidroelektranu, ali opet s druge strane, prima je kakvu-takvu plaću, a uz to je svakog dana u pekari ima iće i piće. Gušta je ka prasac u pitama zeljanicama, krumpirušama, čak se navika i na jogurt, da bi ga jedno jutro u po zalogaja iznenadila policija. Objasnija im je da su mu dokumenti ostali u jaketi i neka ga pričekaju samo čas, da ode po njih. Kad se taj “samo čas” rastega u desetak minuta, Odisej je već bija na izlazu iz grada. Sutradan se probudija u Jajcu. Opet je bija bez love, bez ičega, vrluda je u biloj pekarskoj uniformi po obali Plivskog jezera i pokušava sebe uvjerit kako bi najbolje bilo predat se. Iz tog razmišljanja prenila ga je dernjava konobarice s terase obližnjeg motela: -Ajde bolan šta čekaš, ulazi u kuhinju, evo ti ćevapi, tu su ti somuni, ćumur, radi brate nešto! -Ali... -Vid’ga, prvi radni dan, a on dangubi kraj jezera, tjah! Nije se Odisej uspija ni okrenit dvaput oko sebe, već je posta pravi ćevabdžija, vrlo cijenjen i poštovan u Jajcu i okolici. Posebno se zbližija s konobaricom Kirkom, udovicom palog hranitelja koja mu je velikodušno ponudila smještaj. Ne bi Odisej nikad ni izaša iz Jajca da se početkom lita nije zaželija mora. Jebeš ti ovo sve, i ćevape i somune i Kirkine draži, oću more, oću mole, oću srdelu, oću galebove... Skupija je prnje i zaprašija put Neuma di je cilo lito tuka prstace. Od suvog i meškinjastog momka kak18


vi je bija, razvija se u kus čovika. S prstacima je već namlatija lipu lovu, ali ga je počela mučit nostalgija. Za to vrime, Penelopa je lipo razvila svoj biznis. Prodala je neke parcele na Drveniku, investirala u stambeni objekat na Bilankuši, tri stana prodala, dva iznajmila, bila je puna love ka sipa crnila. Otvorila je profil na Fejsu i već nakon tri dana imala 108 prijatelja. Sve muški, sve neoženjeni. Inbox joj je puca od poziva na kavu, svaki njezin status bija je popraćen urnebesnim odobravanjem, a kad je zalipila pet slika sa krizme male Mie kojoj je bila kuma, došlo je i do žestokog nadmetanja među njezinim prijateljima. Godila je Penelopi ta pažnja ali je ipak čeznula za onom svojom nesrićom od koje eto skoro već dvi godine nije čula ni traga ni glasa... Došla je i Nova Godina 2011. Odisej se povuka iz Neuma u Tribić, selo blizu Livna. Privukli su ga mirisi male obiteljske sirane. I tu se pokaza ka vrstan radnik, pomaga je gonit ovce na pašu, donosit sijeno kravama, a bome se nagušta Livanjskog sira. Ali iz dana u dan, njegova čežnja za Splitom i Penelopom bila je sve snažnija. A približava se i 13, veljače, stoti rođendan Hajduka, kako to može proć bez njega? Jednog nedjeljnog jutra, u Tribić je banila skupina od pedesetak planinara HPD Mosor. Smišni neki ljudi, u šarenim jaketama i štapima u rukama,lajavi, veseli. Kažu, popet će se priko sjeverne strane Kamešnice do Kurtegića dolca pa će odatle u Gljev. Tamo će ih čekat autobus koji će ih vratit u Split... Onda se nećete vraćat priko Kamenskoga? - iznenađen je bija Odisej. Ma kakvi, dogovorili smo se s graničnom policijom, idemo pješke priko planine. Čim je kolona planinara zamakla iza zadnjih tribićkih livada, Odisej je sve ka da neće pohita za njima. Brzo je sustiga one najsporije i uvuka se u vijugavu zmiju od flisa i gojzerica. Niko ga ništa nije pita jer su uspinjući se snježnim obroncima Kamešnice svi disali na škrge i niko nije moga beknit ni aaaaa. Tek su u planinarskom skloništu u Kurtegića docu malo došlo sebi. Izvadili iz ruksaka pustu spizu, pršut, sir, kobasice, vino, pivo, travaricu, orahovicu! Odisej nije moga zamislit među kakve se to pijančine uvalija. Prema ovima, njegovi su torcidaši slaka vodica. Uglavnom, prid sami mrak trijumfalno su ušli u Gljev, odatle u Sinj, a potom u Split. Odisej se vratija u svoj grad nakon skoro dvi i po godine lutanja. Najprije je iša vidit staru mater koja je deboto afanala kad ga je ugledala. A sinko moj, već sam te stoput oplakala - ridala je stara majka -a susidi su već počeli lupat po vratima bojeći se da joj se bidnoj nešto strašno dogodilo. -Muči majko, dovuć ćeš nam policiju na vrata. Ma koju policiju sinko moj, pa jel ti znaš da je tvoj slučaj odavna uša u zastaru. Rodijak Evelin sve sredija. -Pa šta mi niste javili? -A ko je zna di si? Jedva je dočeka jutro. Pričeka je sedam i kvarat, a onda odlučija nazvat. Javila se automatska sekretarica. Dobili ste Penelopu Marić, trenutno nisam u mogućnosti javiti se. Ostavite poruku nakon zvučnog signala piiiiiiiiiii. Tija joj je reć nešto lipo, nešto poetično, ali jednostavno - iz njega nije mogla izać ni jedna jedina rič. Zatim je otrča do njezinog stana na sedmom katu zgrade u ulici Ive Tijardovića, pozvonija na vrata - ali niko ih nije otvorija. 19


Sav jadan i čemeran, smoga je tek toliko snage da pritisne botun sa strelicom i pozove lift. Čelične sajle koje su podizale metalnu škatulu vapile su za dezodoransom WD-40. Činilo mu se da se taj jebeni lift nikad neće uspit dovuć do sedmog kata. A onda je ipak doša. Otvorila su se vrata. Na vratima Penelopa. Iz škartoca u desnoj ruci proviruju banane i naranče. Ispod livog pazuha kukuruzni francuz govori ruke u vis! U grlu njok, u očima iznenađenje. Potekla suza pa druga pa treća. Škartoc se raspa. Rasule se banane i naranče po hodniku. Otključala je vrata svoga stana, pokupila svo voće, francuza odložila na stol, zagrlila zblesanoga Odiseja, gricnula ga za uvo i sritno prošaptala PIZDO!

------Darko Veršić, rođen u Splitu, kod starog Hajdukovog, posljednjeg dana zime davne 1966. Odličan u osnovnoj, vrlo dobar u srednjoj, dobar u auto-školi, dovoljan na fakultetu i nedovoljan za snalaženje u kandžama liberalnog kapitalizma. Svakog dana na radnom mjestu daje vrijedan doprinos dubiozama hrvatske brodogradnje. Slobodno vrijeme uglavnom pogubi putem pa je bolje da ga ima što manje. Ponekad nešto napiše.

20


Bili si što su htjeli Prijatelji često mislim na vas, sviralo je iz auta kada su Marka vodili na hitnu. Nije ovo vrijeme dobro za nas, nisu cure što su bile, sve su se u gradu skrile , prijatelji, kako ste mi danas. Marko je glavu držao zabačeno. Obilato je krvario iz nosa, a ni posjekotina na glavi nije zaostajala. Iako je proživljavao teške bolove osjećao je ljutnJu, ne prema neprijatelju već prema suborcima. Na neki način osjećao se izdano, mislio je da će ih biti više, da nitko neće dopustiti da ga rane. Prisjećao se prošle godine kada je u jednoj od neprijateljskih ofenziva umalo izgubio prijatelja. Tada se već zakleo da više nikada neće to dopustitI, ali ni ovaj put nije mogao protiv svojih uvjerenja. -Tek bi tada pobijedili, promrmljao je. -Ne pričaj, Marko, štedi energiju, bit ćeš dobro , hrabrio ga je prijatelj. Sjetite se na ponosne dane, kada jedan uz drugoga stane Sve smo mogli, sve smo smjeli i bili smo što smo htjeli, prijatelji, kako ste mi danas. Dok je gubio svijest prijatelj ga je čvrsto držao za ruku, a Marku su kroz izmaglicu dolazile slike trenutaka iz proteklih par godina. Onih dobrih momenata kada bi u gomili okružen kolegama kojI su se borili za isti cilj, stradavali za ista uvjerenja, izvikivao ono što misli. Svojom pojavom ukazivao je na jednakost izbjegavajući metke koji su pljuštali iz usta i bombe koje su nadolazile iz ruku ljudi koji su ih mrzili. Iako se u tim trenutcima uvijek osjećao ugroženo, kao u kavezu čije su rešetke činili ljudi koji ga žele raskomadati , osjećao se ponosno jer je bio ono što i jest. Kažite mi, jeste li se umorili Jesu li vas prevarili, je l’ nas vrijeme pregazilo Kada mu se vratila svijest, sa njom je došla i ljutnja, ovaj put prema onima koji su im trebali čuvati leđa. Znao je da se ne mogu potpuno osloniti na njih, da su neki čak i na suprotnoj strani, barem po mišljenju kojeg nisu smjeli prikazati zbog odore. Ali je duboko u sebi vjerovao da će ih bolje štititi, nadao se, a zbog toga se osjećao prevareno, umorno od svega.

Kažite mi, pjevate li pjesme stare, kao nekad, uzdignute glave 21


Da l’ ste isti kao nekada, prijatelji, često mislim na vas Nije se osjećao dobro, ne samo zbog ozljeda. Zgaženi su mu ideali. -Ima li ovo sve smisla? Upitao je prijatelja koji ga je zabrinuto gledao. -Ima, svaki put. Znaš i sam da prošle godine nismo ni razmišljali o ovakvom pothvatu u svom gradu. Šetali smo uzdignute glave, dok te nije pogodilo. Trajalo je kratko, ali i to je korak naprijed. Rado bih vas sve vidio zdrave, samo da nas opet skupa stave Pa da k’o na prvoj crti, zapjevajmo protiv smrti Prijatelji, kako ste mi danas -Imaš pravo, i dogodine ćemo organizirati paradu. Stat ćemo zajedno, u prvi red ako treba, mahat ćemo zastavama, pjevati. Širimo ljubav, ne mržnju. I daj nek netko izgasi Marka, dovoljno je što me jedan takav maloprije prebio.

------Filip Bojić , rođen 25.11.1991. u glavnom gradu Europske periferije. Raste i odrasta udaljen kilometar od Carske vikendice, gdje uživa u suncu i obavlja više manje sve ono što se očekuje od njega. Živi prosječno, hrani se zdravo , piše kad mu se da. To radi već godinu dana i za sada namjerava nastaviti.

22


Ulomci iz romana Doći do litice je lako, cesta reže pejzaž i vodi do puteljka, puteljak reže šumu i vodi do vrha brda, vrh reže oblake i ne vodi nigdje. Savršena osama i ničim zaklonjen pogled, mjesto za ljubav ili suicid. Stigao je kroz noć s ovim drugim na umu, ali prijeći taj posljednji korak što mu je preostao, korak od neba do dna, od ruba ponora do ničega... nije bilo lako. Mogao je već zamisliti svoj sprovod. Samo sestra i grobari, bez tisuća ljudi, medija i državnih izaslanstava, o kojim je nekada sanjao, bez religioznih gluposti, slomljenih prijatelja, trube koja plače „Tišinu“ Nina Rossija, bez suza i površnih poznanika koji su jedva pronašli crnu odjeću za taj dan... Samo lišće... ne previše žalosna gospođa sestra i dva Nijemca s lopatama. Pretpostavljao je da će biti Nijemci, to jest da će ono što ostane od njega sahraniti u Frankfurtu gdje je rođen, iako je baš jučer, kao da je znao, prvi put u ovih godinu i pol što je ovdje posjetio posljednje počivalište Lastovčana i zadivio se njegovom ljepotom, urednošću i skrovitošću. Bilo mu je važno, kako u životu, tako i u smrti, da se skrije. Pomislio je kako bi bilo lijepo tu istrunuti u miru, no od jučer do danas nije bilo vremena za mijenjanje oporuke. Moramo znati kako dr. Ruben Kelava nije oduvijek volio samoću, niti je uvijek bio tajnovit i povučen. Zapravo on, sve do onog kobnog dana nije znao što je to ni kako zavezati veo tajne oko očiju i usana. Lebdio je svijetom neokrznut životom, nepobijeđen i ohol, volio je žene i one su voljele njega, gladovao za znanjem i zbog znanja je naposlijetku jako dobro jeo. Nije shvaćao manje uspješne i nije se družio s njima, prijateljevao je samo s elitom jer je sebe smatrao elitnim, a ponekad čak , kada bi mu sudbina poklonila kakvu nagradu za predanost i ustrajnost u ciljevima, vjerovao bi kako je sam vrhunac evolucije. No, kao što znamo, kada netko, a naročito neki Nijemac, pomisli da je vrhunac evolucije, to se ne završi dobro.

*** Ugasio je svjetlo dvaput pljesnuvši rukama, kao da se nečega srami i ponovo ju podsjetio, skidajući po mjeri šivanu košulju, na manje probleme zbog kojih idućih nekoliko tjedana ne smiju konzumirati vezu. Kada ga je upitala ranije rekao je samo da je nešto skupio u restoranskom toaletu, ništa što mjesec, dva antibiotika ne može riješiti. Neuvjereno je prihvatila igru, vidno razočarana. Čekala je šest mjeseci osjećajući se kao tinejdžerka, jedna izlika za drugom, da bi joj sada, kada ju je prvi put pozvao kod sebe kazao kako je bolestan. Zatvorivši oči, beskorisne u mraku koji ju je zagrlio, tapkala je tamom do vodenog kreveta pa potom i oprezno ušla pod plahtu, dovoljno daleko da ne testira njegovu samokontrolu, ali dovoljno blizu da ga može dotaknuti. On je bio na leđima, gol do pasa, nervozan s rukama opruženim uz tijelo. Djevica u prvoj bračnoj noći. Pomisli kako je i inače takav, ljubomoran na svoj osobni prostor, ali je bila uvjerena kako će ove noći preskočiti jarak bez dna koji je iskopao između sebe i svijeta, uostalom konačno ga je napila i dovukla u krevet. 23


Prošla mu je, na prvi mah bojažljivo i polako - tresući se od iščekivanja, prstima kroz svilom jastučnice naelektriziranu kratku kosu, da bi zatim, kada se malo opustio, počela jagodicama crtati olimpijske krugove po njoj. Tjeme bez i jedne kvrge bilo je stvoreno za masažu, a ona, kao i većina žena u dominantnom položaju, nije žurila. Sve što se čulo u mraku bilo je njegovo duboko i ravnomjerno disanje, očajnički pokušaj samokontrole. Prsti su zatim kliznuli preko okomitog čela koje svojom visinom nije dostatno naglašavalo doktorov intelekt. Dvaput je kažiprstom i palcem razbarušila pa poravnala gustu živu ogradu iznad sklopljenih očiju, a da na male plosnate kapke i duge trepavice nije ni trošila vrijeme. Osjeti kako igra treba prijeći na idući nivo, srednjim prstom glumi skijaša skakača na njegovu nosu, kao stvorenom za to, i preletjevši u zamišljenoj paraboli one mesnate usne tiho sleti svoj hladni dlan na svježe obrijana prsa, glatka poput snijega, a čvrsta poput zemlje koju bjelina prekrije. Napeo je mišiće, dijelom zbog ega kako bi istaknuo korpulentnost istih, a dijelom zbog borbe da zanemari mlazni motor u svom želucu. Osjetivši kako je preskočila onaj jarak, te ponešena njegovim, ali i svojim, sada već, isprekidanim disanjem, malo se približila i krenula, užasno tromo, stvarati nevidljivi trag kanjonom koji se protezao nizbrdo od Adamove mu jabučice pa sve do finalnog odredišta. Ipak, u trenutku kada je položila dlan uz dno suhozida koji je on nazivao stomakom, malo ispod pupka i krenula zavući ruku ispod naprednije inačice smokvina lista, on je, za razliku od Adama, uspio odoljeti, grubo je odgurnuvši iz raja. Pukla je: „Dobro šta je sad?“ „Rekao sam ti, imam taj prob...“ „Znam, znam...“, skočila je i ljuto pljesnula rukama, svjetlo ju je zaslijepilo ali nije omelo izljev frustracije. „Problem, problemi, problemikusi prokleti... koji problem...“ „Rekao sam ti...“ „Znam ja koji je problem!?“ Ponovo ga je prekinula na što on, još uvijek smiren, samo rukama pokrije lice. „...šiš bolest, to je tvoj retardirani doktorski način da mi kažeš kako ti nisan napeta, šiš bolest ovo traje misecima, Rubene.“ „Smiri se, lijepo sam ti kazao kako je to manji problem koji....“ „Prokakat ću!! Oćeš li ti, duše ti, više prikinit pričat o ton problemu, nisan ja pacijent, mene nećeš gledat sa visine, gleda je i ovi prije tebe, svi ste vi isti, svi mi...“ „Dakle o tome se radi...“, maknuo je ruke s lica i pogledao ju eureka pogledom. „Ja jednu noć odbijem seks i odmah ispaštam za sve tvoje propale veze, moja krivica nije što si svom bivšem dečku dosadila, pa si sada krhka ega i niske tolerancije na odbijanje!“ „Krhka ega, ko, duše ti, priča tako, uvik glumiš neku finoću, lipo zatiraj diplomu sebi na čelo da svi odma znaju da si doktor! Da znaš da Leo možda nije ima neke njemačke škole, ali je zna zadovoljit 24


žensko u krevetu, a ne ka ti, biće si još djevac, biće si svršija kad san ti dirala nos.“ „U redu sad si pretjerala, ja se na tvoj vulgarni level neću spuštati. Molit ću te da odeš.“ „Ajde ti lipo pročitaj knjigu, da ne bi jednu noć iša leć bez da nešto naučiš, iden ja svojon ceston, meni mamini sinovi ne tribaju više u životu.“ „Ne spominji majku!!!“, bacio je , onako ležeći, jastuk bijesno na nju, na što je ona izgubila ravnotežu i u padu prevrnula veliki stolni sat, pa potom pala na nj, vrisak žene u padu... krv... panika... „Shaise... moj Bože, jesi li u redu?“ Samo je sjedila na podu i disala prestrašeno. „Zaista nisam htio, spomenula si majku, znaš da je ona mrtva, krvariš, Bože...“, kleknuo je pored nje i pogledao joj ruku. „Bit će u redu, donijet ću prvu pomoć.“ „Ne triba ništa od tebe, pusti me, iden doma samu sebe zavit...“, ustade još bijesnija no prije, skupi odjeću i divljački otvori vrata tako da su tresnula o zid ostavivši trag, zatim se na pragu okrenu. „A ti sebe i svoje doktorstvo ostavi za nekoga drugoga, jadniče jedan, na koga san ja potrošila osan miseci...“ „Molim te....“ „....ne samo šta si nesposoban u krevetu nego i tučeš žene... glumiš nekog finog gosp...“ „Imam AIDS.“ Prostorija je utihnula i sama prestravljena tajnom koja je iskočila u nju kao duh stoljećima zarobljen u lampi. Sat se, onako razbijen na tlu, još kucavši pretvarao kao da vrijeme nije upravo stalo, a krv se kapajući s ruke pitala je li i ona zaražena. Petra je zurila u Rubena, Ruben je suznih očiju zurio u sat. Zaustila je pitanje, no sva su joj maločas odgovorena sa četiri slova.

------Haris Kočić Rođen 1987. godine u Splitu, završio elektrotehničku školu.

25


Car je lud Kada je Vittorio Francesco Farini oženio moju majku, bilo joj je svega šesnaest godina. Nije smetalo što je bila mlađa od njega dva desetljeća niti što je bila za glavu viša. Taj Vittorio, kasnije moj otac, bio je malen, ali naočit muškarac. Crnook, tankih brčića i nauljene kose. Talijan bradom. Krhku plavokosu djevojčicu upoznao je jednoga ljeta u Istri. U istome ju je danu obljubio i oženio, a već sjutra otputovao s njom natrag u Rim. Majda Jozina rodnu je Pulu napustila u suzama. U kufer s odjećom spakirala je i jednu krpenu bebu. Na proljeće im se rodio sin izmučivši dobro svoju majku. Kako je nesretnica vrištala mislilo se da će se izroditi kakvo čudo, a ne ja. Mali ja. Nedonošće, pile, kržljavac. Vukao sam se uz majčine skute do dvadesete. U jednom od svojih pokušaja da od mene načini muškarca, otac me je odveo na Piazza Veneziu. Bilo mi je tada sedamnaest godina. Nikad prije, a ni kasnije u životu nisam vidio toliko ljudi na jednome mjestu. Slijevale su se rijeke muškaraca i žena pod venecijanskom palačom. Kada se Duce pojavio na balkonu, bio je ružan i veći no što sam ga zamišljao. Stajao sam okamenjen od straha i poštovanja, a oko mene se svjetina gurala. Čitava Italija se gurala na trgu Venecije. Svima oči staklene, a usta razjapljena. Svi ludi od iščekivanja. Neki kraj mene govorili su da će objaviti rat, drugi su nabrajali okupirana područja, treći su samo vikali u slavu njegova imena. Tada sam se prvi put zapitao zašto me je otac nazvao Benito. Kada je Duce otvorio onu svoju bivolju čeljust da progovori, prestao sam se bojati. Ocu sam viknuo na uho da je veliki vođa pljunuti Bambino, a on mi je opalio dvije ćuške. Bambino je bio maskota naše ulice. Lud od rođenja. Imao je široka ramena i veliku trbušinu, a kada je govorio, orilo se do Padove. I u crkvu su mu zabranili. Bojali su se za vitraje, valjda. Ali taj gorostas bio je glup i dobroćudan kao dojenče. Zato su ga i zvali Bambino, pokoj mu duši blesavome. Taj veliki vođa, strašni Duce, derao se s balkona venecijanske palače baš kao Bambino. Ja sam se smijao, a otac je ganuto slušao govor. Tek mnogo godina kasnije sam shvatio. Kad prestane strah, počinje smijeh. Dočekao sam starost svoga oca strašeći se i uklanjajući mu se s puta. Sve dok jednoga dana nisam vidio sitnoga starca kako trči za dječurlijom po ulici. Četiri brata. Jedan drugome do uha, krivonogi, izubijani, brišu nos rukavom. Vincenzova derišta! Derao se otac. Vratite mi moje cipele! Trčao je bosonog za dječacima, čas prijeteći, čas umiljavajući se. A oni su se samo smijali i pjevali mu nekakvu rugalicu. Kada im je potjera dosadila, najstariji među njima popeo se na prvo stablo i zavezao cipele oko grane. Otac je poraženo mahao rukama. Čut ćeš me Vincenzo! Čut ćeš me! Vincenzo je bio postolar. Strašljiv čovjek i ulizica. Kada mu je supruga prije pet godina preminula, na brigu mu je ostavila petoricu sinova. Četiri bandita po cijele su dane smišljali smicalice i podvale. A onaj peti, slijepo crijevo obitelji, nije se odvajao od knjiga. Volio sam tog dječaka kao svoga. Majka bi mi više puta znala reći da je i vrijeme da imam svoga. Prolazi ti trideseta, Vittorio sine, a još si sam. Zvala me očevim imenom. Ono moje mnogi ovdje nisu voljeli. Majka je još uvijek izgledala kao s fotografija iz Pule. Kao ona djevojčica s krpenom bebom kojoj je neki Talijanac gotovo silom ušao pod suknje, pritisnuvši je grubo o stablo smokve. A otac, na pragu u sedmo desetljeće, uz nju je izgledao još i stariji. Ni traga onom čovjeku od čijeg sam pogleda strepio. Ni traga dostojanstvenom patriotu koji me je 26


dvaput ošinuo po obrazu kada sam rekao da je Duce isti Bambino. Da isti. Pljunuti! Ljuljao se tamo na onom balkonu kao da će se svaki tren strovaliti na glavu. Vikao je iz sveg grla i mahao rukama kao da se utapa. Sjetio sam se tada jedine priče koju mi je otac ispričao. O hrabrome dječaku kakav nikada nisam bio. Stajao sam tamo među gomilom na trgu, izbezumljen od smijeha i od bijesa i pitao sam se gdje je sada taj dripac da poviče car je lud! Poželio sam biti hrabar taj jedini put u životu i vikati na sav glas. Car je lud! Car je lud! Ali otac je stajao kraj mene, uspravan i ponosan, i ja sam se bojao pustiti glasa. S trga sam toga dana otišao deset godina stariji. Otac je umro, a to nikada nije saznao.

------Jelena Krističević Rođena 16.siječnja 1991. u Dubrovniku. Treća godina Filozofskog fakulteta u Splitu, smjer hrvatski jezik i pedagogija.

27


Mala zemlja za stezanje remena Meni se čini da nemam velik trbuh. Ali ne prođe tjedan, a da mi ga netko ne spomene,...

Na ulici, u gradu,... Ni bog, ni kako si, Nevažno, muško ili žensko, Šta ti je ovo, kao da će rukom? Ono, hellouuuu, šta, di,...jedino pravo uočljiva promjena koja mi se dogodila je na glavi. Uskoro neću više moć niti malo rukom proć preko. Ali ne možeš se prošetat po gradu sa takvim drobom. Ne možeš takav izać vani. Mislim. Nepoželjan si. Ostani doma radit trbušnjake, sorry, zauzimaš promet na ulici, stvaraš gužvu svojom nepokretnošću, ne uklapaš se jednostavno. Jel se to događa? A možda i je, ako pogledate naslovnice štampe. Sa svih strana vas bombardiraju sa savjetima kako izgledat. Šta je in, a šta je out! Pa kad je tako, onda bi ja predložio porez na širinu struka. Šta mislite? Sad su jako popularni ti porezi. A ovaj bi bio silno učinkovit. Recimo, tko ima 100cm širok struk, svaki mjesec=1% od plaće, 120 cm=2% od plaće, 140cm=3% od plaće,... Pa bi tada ja vidio koliko bi trbušastih bilo. I svi bi profitirali. Punio bi se proračun, teretane bi zarađivale na programima za mršavljenje, ljekarne na preparatima. A nacija bi uskoro bila elegantna. I zrak bi bio napokon čist. Jer svi znamo kakve efekte napravi trbušina nakon janjetine i kapulice. Ono u konobi, kad ti se nakon dva zapaljena duvana, priprdi, uf..... I Severina ima celulit. Ej, kako je mogla takva se pojavit na bini. A na internetu, Lindsey Lohan pokazala puno više nego je željela. Ali ne lipe crne mudante koje prvo vidiš, nego grozne salaste bokove. Ono, fuj. Žena ima 55 kg, ali odvratne bokove. To je nešto grozno. Povraća mi se. Sve znam o tim strahotama. Ništa ne pomaže. Magneti za masnoće, blokatori ugljikohidrata... kupus u prahu, ekstrakt graha. Nema više da dođeš kod žena na Pazar, pa iz one plave kante probaš kupusa, kaže ti, vid lipa kupusa, 28


vid, vid. Sad lagano na ogledalce i kupus u prahu, pa povučeš jednu lajnu za mršavljenje. Vichy je izumio novo rješenje. Ekstra lazanjur CX 1000 za peglanje masnih naslaga. Učinkovito već nakon 35 dana. I korisno u kuhinji, za njoke. Pa se malo pospete brašnom, dva puta dnevno po narančinoj kori. Ajmo, valjaj....... Zdravlje je lijepo. Započnite i vi sa svojom kožom.

------Josip Jurišić

29


Gastarbajter Marko Zvono budilice trglo ga je iz sna. Četiri su sata. Mora ustati i krenuti put Stuttgarta. Ane je već bila budna. Pomiješani osjećaji od sinoćnjeg mamurluka s kumom Ivanom u seoskoj gostionici i brzinske bračne obveze za rastanak. Golo toplo tijelo njegove žene privijalo se uz njega. Pogled, topli dah i njene nabrekle grudi molile su za još jedno sjedinjenje. Rukom je mazila njegov smežurani alat pokušavajući ga vratiti iz mrtvih. „Hajde, mišiću, probudi se, šta će moja maca bez tebe!“ tepala mu je Ane češkajući mu jaja. Ali tu nije bilo pomoći, sinoćnji pelinkovac je učinio svoje. Ni Ane nije više ona stidljiva Ane iz crkvenog zbora i ugledne fratarske kuće. Na božićnoj misi sedam godina prije svidio mu se njen glas i stas. Smeđokosa ljepotica očiju boje mora na pragu dvadesete spustila je pogled dok ju je izazovno gledao. Nije ga zaboravila kad je sutradan uvečer došao na sijelo u njenu kuću. Znala je tko je on, dvadesetsedmogodišnji Marko Bilić iz trećeg sela. Osjetio je u njenim očima radost zbog njegova dolaska. Osjetio je i nemir i nelagodu kod njenog oca i majke. A i imali su razloga. Nadaleko se prenijela priča seoskih gastarbajtera o njegovim ljubavnim avanturama u Njemačkoj. Istina bilo je tu dosta dodano, ali i propušteno. A što je mogao Marko Bilić kad je sudbina tako htjela. Dvadesetogodišnji Imoćanin s odsluženom vojskom, diplomom splitske tehničke škole i posuđenih dvjesto deutschmaraka u džepu na stuttgartskom banhofu hladnog ožujskog jutra 1970.-te. U vlaku punom polupijanih zemljaka preko puta njega sjedila je izazovna crnka Svetlana Petrović, njegova vršnjakinja i medicinska sestra iz Beograda. Već godinu radi u Birghospital, gradskoj bolnici u Stuttgartu. Od Zagreba do Stuttgarta gotovo joj ispovjedio svoj život. Umjesto na baušteli u gradiću Leonbergu našao se u njenom stančiću u krugu bolnice. Poslije kave i toplih berlina iskusna Beograđanka uvela ga je u svijet ljubavi. Tri dana poduke su se kasnije činila najljepšim što mu se u životu dogodilo. Na kraju mu je priznala da je zaručena za petnaestak godina starijeg njemačkog doktora koji mu nije do koljena ni u zgodnosti, ni seksu, a bogme ni pameti jer ga je ono sinoć držeći pod ruku prodala za „lieben kozine aus Jugoslawien“. „Ali meine liebe Marko, lieben ist lieben, Doktor ist Doktor!“ - pragmatično je zaključila. Ali nije ga zaboravila. Tjedan dana kasnije njen Doktor je za „lieben kozina aus Jugoslawien“ našao lagodan posao hausmajstora u bolnici „Saint Ana“. Dobio je na korištenje jeftin jednosoban stančić u blizini bolnice u kome su stanovali djelatnici samci, točnije uglavnom medicinske sestre i mlade liječnice. Taj mu stančić gotovo i nije trebao. Otišla je iz njegova života, ali ga preporučila kolegicama konkurentske bolnice. Poslije lagodnog rada za dobru plaću bačen je na milost i nemilost mladim sestrama i doktoricama odraslim na parolama hipi pokreta i slobodne ljubavi. Nije se imao kome žaliti i prihvatio je to kao prst sudbine . 30


Tu i tamo svratio bi nedjeljom na popodnevnu hrvatsku misu u Konigstrasse, izbjegavajući emigrantske tribune i udbaške agente. Lagano ispijajući Stuttgarterbier slušao je žalopojke zemljaka o teškim bauštelskim danima i spavaonicama u vagonima. Znao je da bi mu zavidjeli, pa se žalio kako je i njemu teško. Sve bi bilo dobro da ga nije u akciji uhvatio neki Srbijanac kako mu pegla verenicu medicinku kad se ranije vratio u stan. Vijest se proširila među Jugašima u kojoj je svatko dodao ponešto da je došlo dotle „da jednu j..., a druga mu puši“. Naravno, istovremeno. Postao je nacionalni heroj među hrvatskim gastarbajterima. Hrvatinama je bilo drago te 1971. i hrvatskog proljeća vidjeti bar jednog srpskog rogonju. Što se njega ticalo, njemu je svaki dan bio proljeće, a zgodnoj maci nije brojao krvna zrnca. Sve ostalo je legenda koja je došla do rodnog kraja. Na Božić 1971. rođeni ćaća je sina jedinca izbacio iz kuće dok je majka čupala kosu. Naravno, ne zbog Srbijanke i pada hrvatskog proljeća već što je „razvratni sin ukaljao ugled poštene kršćanske obitelji Bilić“. Mlad i lud istog dana sjeo je na vlak u Splitu i vratio se u svoj njemački stan. I krenuo u nove pobjede. Sestre i doktorice su se svojski trudile i izvukle ga iz depresije. Na pravoslavni Badnjak u siječnju 1972. poslije dežurstva dok se pripremao za uobičajeni maraton zazvonio je telefon. Poznati glas s druge strane žice sada Frau Svetlane Schneider: „Marko dragi, Svetlana je. Želela bi te videti.“ Nije mogao riječi prozboriti. Nije je vidio ni čuo dvije godine. „Ne ljutiš se valjda na mene zbog Savke i Tripala. Keve mi ja nemam ništa s tim. Ja volim Hrvate, ja volim tebe, Marko. Mogu li doći kod tebe za jedan čas na pet minuta?“ – molila je umiljato. Pristao je naravno. „K vragu Savka i Tripalo, Svetlana je zakon!“ – pomislio je u sebi tražeći miroljubivo rješenje između dva zavađena bratska naroda. Mirenje nije trajalo pet minuta nego tri dana iz kojih je Frau Schneider izišla rasčečerena. Herr Doktor Klaus Schneider bio je tada na nekom važnom kongresu u američkom Hustonu. Devet mjeseci kasnije rođen je mali Jadran Schneider koji igrom slučaja ima koviljavu kosu kao i Marko Bilić. Nikad nije mogao razumjeti zašto mu je dala ime Jadran kad se Jadransko more ne vidi ni iz Imotskoga, ni Beograda, a bogme još manje iz Stuttgarta. Ili možda tata Schneider ludo obožava naše more. Nakon godina mozganja zaključio je da ju je inspirirala slika Splita na zidu sobe u kojem je začet njen sin. Sliku mu je poklonio njegov splitski prijatelj pitur Branko Šerić Panta koji se predstavljao kao vladar svih boja, a naročito sive. Na slici su splitskom rivom šetali magarci, a prozori palače prema moru bili su širom otvoreni. Sretnu obitelj vidi ponekad u nedjeljnoj šetnji Slossplatzom. Svetlana misli da je Marko slijep, a on se pravi lud. Mali priča njemački i srpski. Jedino za čim Marko žali što Jadran vjerojatno nikad neće pjevati gangu. 31


Prošla su tri Božića da nije bio u domovini. Pismima je pokušavao izgladiti odnos s ocem. Majka je zajedno sa sestrama uspjela nagovoriti ćaću da mu oprosti. Obitelj se kako i priliči pravim kršćanima izmirila. Otac mu je dao zemljište za kuću na ulazu u selo. Marko je uštedio lijepe novce i sagradio najljepšu kuću u selu. U seksu više nije nalazio ono zadovoljstvo. Želio je naći normalnu seosku djevojku i oženiti se. Svoje seksualne aktivnosti sveo je na minimum. Tek toliko da ne zaboravi. Na božićnoj misi godinu poslije u seoskoj crkvi srce mu je zaigralo kad je ugledao Anu Matić. Kad je sutradan navečer na sijelu u njenoj kući vidio namrgođene njene roditelje, znao je da će biti teško. Zato je poveo naoružanog zeta Antišu jakog na jeziku, a još vještijeg na oružju. Sama njegova pojava otvorila je prostora u kući punoj momaka. Radost na Aninu licu davala je nadu. Roditelji su je odvraćali od švapskog kurvara Bilića. Marko je i dalje dolazio, a potajice bi se sastajali i kod ovaca. Na kraju su se dogovorili da je umaknu. Jedne subotnje večeri sa zetom Antišom, prijateljem Ivanom i dvojicom rođaka došli su po Anu koja ih je čekala blizu kuće s torbom na leđima. Kad su se odmakli dovoljno od sela, Antiša je bacio nekoliko dinamita i zapucao iz puške i pištolja. Aninu ocu sve je bilo jasno. Za Uskrs su se vjenčali. Kum mu je bio najbolji prijatelj iz djetinjstva Ivan Bilić. Sramežljivu Anu uveo je u svijet seksa iskustvom vještog ljubavnika. Tri tjedna poslije morao se vratiti na rad u Njemačku. Klonuo se žena i prihvatio rada. Prekovremene sate je pretvarao u slobodne dane kako bi češće išao svojoj dragoj. Dobili su kćer kojoj su dali ime Iva po njegovoj majci, a dvije godine kasnije sina Franu koji nosi djedovo ime. Zavolio je Anu svim srcem, a osjećao je da i ona voli njega. Iva ima šest, a Frane četiri godine. Sinoć se s kumom Ivanom, starim momkom i „drkadžijom“ kako ga je od milja zvao, zapio u seoskoj birtiji. Jutros mu se ni uz Anino milovanje nije digao i stid ga je. Dok se oblačio vidio je Anino nezadovoljstva. Šutke je pio kavu. Tu i tamo Ane bi preko volje spomenula: „Nemoj zaboravit pasoš, nemoj novčanik, znaš da se nesritno vraćat!“ Poljubio je Ivu i Franu koji su u svojoj sobi spavali. „Čuvaj se, moj Marko!“ - zajecala je Ane dok ga grlila i ljubila na rastanku. Upalio je svoj mercedes, zatvorio vrata i zasvirao uplakanoj Ani koja je drhtala na snijegu. Vidio je upaljeno svjetlo na kući kuma Ivana pa još dvaput zasvirao. Smrznuti snijeg osjećao je pod gumama. Muka mu je bila od svega. Najradije bi se vratio. Polako je vozio makadamom prema glavnoj cesti. Odjednom ga je počelo zanositi. Osjećao se bespomoćnim. Sletio je s ceste u pola metra dubok Tilov dočić. Počeo je psovati. Izišao je iz auta i zagazio u snijeg do koljena. Autu nije bilo ništa, ali izvući će ga moći jedino s konjima. S naučenom njemačkom smirenošću uzeo je torbicu iz auta i krenuo kući. Škripalo je pod cipelama. Kad se približavao svojoj kući, ugledao je upaljeno svjetlo u svojoj spavaćoj sobi. „Bit će jadna Ane još plače!“ - pomislio je u sebi. Lagano se približavao prozoru. Iz sobe se čula lagana škripa kreveta. Kroz škure se jasno vidjelo kako Ane zanosno jaši na nekome jezikom ližući gornju usnu. Zacrnilo mu se pred očima. Muškarac joj je gnječio dojke, a onda se uzdigao hvatajući ustima njene bradavice. Rukama joj je stiskao guzove. 32


„Kum Ivan!“- prepoznao ga je. Pokušao se smiriti, ali sada njemački „langsam“ nije pomagao. Sada mu je mali Frane sličio na kuma Ivana. Od te pomisli stresao se. Vanjska vrata nisu bila zaključana. Sjekira na trupini se ponudila sama od sebe. Kameni geni povrijeđenog dinarskog mužjaka energično su otvorili vrata sobe. Ljubavnici su skočili iz kreveta. Žena je kriknula:“Ajme meni!“ Kum Ivan se tresao. Njegov bojovnik je tužno pao. Divlji Marko sa zamahnutom sjekirom u ruci krenuo je prema njima. Bespomoćni Ivan instinktivno je digao ruku i drhtavim glasom progovorio: “Kume, ja svratijo na kavu...“

------Jure Radić rodio se 1965. godine u selu Zagvozdu kod Imotskoga. Školovao se u Zagvozdu, Imotskom i Splitu. Na Ekonomskom fakultetu u Splitu diplomirao je financije. Student je studija Pedagoškopsihološkog obrazovanja na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i poslijediplomskog specijalističkog studija Financijskog menedžmenta na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Radi na poslovima zaštitara. Otac je troje djece. Živi u Splitu. Piše poeziju i prozu.

33


Večera za Silvu Marko je planirao iznenađenje. Znao je: tridesetprvog prosinca je njen imendan..Ta Silvestrovo je. Razmišljao je danima što pripremiti. Obećala je doći… U mislima je već bila kod njega. Sjedi za stolom, a uskovitlana mreža mirisa igra ples samo za nju. Morat ću napraviti najbolju večeru na svijetu! Njoj će se svidjeti, samo ako… Sve je kupio na vrijeme. Na trenutak zastane, i još jednom pogleda hobotnicu. Hoće li ovo biti dovoljno za nas dvoje? Ulazi u kuću ponesen muzikom svog srca, počinje veliku pripremu. Prvo ću je skuhati, a potom rashladiti, pa tek onda zalediti. Tako ću je kasnije bez problema fino tanko narezati. Ne trebam se žuriti, još uvijek imam vremena da sve lijepo pripremim. Iz hladnjaka uzima salatu, zatim hobotnicu i razmišlja: Prvo ću pripremiti onu moju gustu juhu, ta zadnji put joj se svidjela... Da, prvo ću pripremiti juhu, a onda hobotnicu. Posuda je na štednjaku. Ovaj put Marko odluči dodati komadić masla u maslinovo ulje. Jedno s drugim se proželo i počelo prskati. Dodaje brašno i lagano miješajući čeka da poprimi lijepu zlatnožutu boju. Temeljac polagano klizi poput balerine i nestaje u zlatnoj podlozi. Biti će to najbolja gusta juha do sada, razmišlja i dodaje na kraju žličicu vrhnja. Možda još malo soli? I malo papra! Naoštrenim nožem fino reže hobotnicu i slaže je preko salate. Pravi malu kup, i zadovoljno smješkajući, nastavlja se igrati, dodajući slatkasti umak. Jelo je gotovo, vino se hladi. Na stolu dvije svijeće. Zapalit ću ih tek kada ona dođe, glasno razmišlja. Hoću da osjeti mirise moje kuhinje, hoću da se konačno odluči. Znam, nismo više u cvijetu mladosti, a tako bi nam moglo biti lijepo. Samo kada bi ona htjela… Ponovo se uhvatio u razmišljanju hoće li pristati. Trgnu ga zvono na vratima. Marko odšepa do vrata. Stariji gospodin mirno stoji i čeka. - Dobro veče, jeste li vi gospodin Marko? - Da, izvolite, što trebate? - Donio sam vam ovo pismo. - Kakvo pismo? - Pa, ja sam iz Doma umirovljenika, poznavao sam Silvu. Šefica doma me je zamolila da vam ovo odnesem. 34


- Što se dogodilo, kako je Silva? Da nije slučajno pala? - Evo vam i pročitajte, a ja odoh. Gospodine Marko, Žao mi je što vam se ovim putem moram javiti. Vi znate da je gospođa Silva imala bolesno srce. Teško mi je što ovo moram pisati, ali rekle su mi njezine prijateljice da je trebala večeras doći kod vas… Ali nažalost… tijekom popodneva nas je vaša i naša Silva… napustila…

Odnekud u Markovoj glavi zatutnjali su svi bubnjevi ovog svijeta…

------Katica Bajto Živim na otoku Šolti, arođena sam u Osijeku. Kao djevojčica s roditeljima sam došla živjeti u Makarsku. U Splitu sam diplomirala Višoj ekonomskoj školi. U Zagrebu, Vanjsku trgovinu a pri Ministarstvu Financija RH položila sam ispit za carinskog otpremnika i dobila licencu za rad. Radila sam u struci, i povremeno pisala. Uglavnom prozna djela a i pjesme. Odlaskom u mirovinu prepustila sam se svojoj najvećoj ljubavi, a to je upravo pisanje. Konačno! Majka sam dvojice sinova Ante i Mirka. Imam i unučad, koje obožavam kojima čitam i pričam priče. Svi koji me poznaju, kažu da ima „nešto“ u meni.

35


Rad Magdalene Vukas *** „Izbori... k’o da će to nešto promijenit!“, derala se na televiziju. „Ma molim te, tiše, želim čut nešto! Ajme, eto i mali plače.“ Laura ustane sa kauča i krene prema sobi. Da,sine, dođe i meni plakat. Razmišljao je. Ova država davno propala.. eto,još nas je i Sanader pokrao.. pa da mi je mogao dat koju kunu ili bar posao nać.. da te nastavim hranit kako spada.. i tebe i tvoju majku i sebe na kraju krajeva. Možda onaj tiket sa kladione i prođe danas, možda mi se i nešto posreći. Taman bi bilo super. „Matija! Otišla je zadnja pelena. Ajde molim te skokni do dućana. Treba će nova.“, rekla je Laura dok mu je prilazila sa djetetom. „Ajde tata,molim tee. Ma ljubi te mama.“ Zatim je nježno poljubila svoje dijete. Gledao je taj prizor vrlo nježno, ali ga je lijenost i dalje obuzimala. „Jel može bar nakon Dnevnika?“ „A pa zatvorit će nam dućan, Matija! Ajde.“ „Aj, pričekaj još 10 minuta. Pa ću ić sa autom.“ „Nema više goriva u njemu.“ „Niti malo? Pa šta si radila?“ „Šta sam radila? Pa potrošilo se Matija!“ Umorno je ustao s kauča i krenuo prema hodniku kako bi obukao jaknu i tenisice. Okrenuo se prema televiziji ne bi li uhvatio još koju sekundu dnevnika, ali mu je pogled pao prema Lauri koja se nešto kreveljila svome sinu. Naučio sam i pelene kupovat i tampone i uloške, još samo da mi je pelene za odrasle i mogu ih sve presvlačit... možemo i svi lijepo u gaće. Ulazio je u dućan i pomalo izgubljeno,tražio, pelene. A da potražim pomoć? Ni u ludilu. Gotovo da je odustao od njih, ali ih je u zadnjem trenutku prepoznao. Dok je prilazio prema blagajni netko ga je povukao. Okrenuo se naglo: „Ej, pa to si ti!“, nasmijao se. „Pa di si care?“ „Evo, kupujem...“, zatim zastane. „Kako si ti? Šta ima? Nisam te vidio, rođo, sto godina... „A eto,ništa puno, jel još radiš u onoj firmi?“ „Dobio otkaz prije 2 mjeseca. Ti? Jel radiš?“ 36


„Isto... propala firma da nemaju love... i eto to... a ništa. Ajde ti to ženi odnesi fino, pa svrati do mene bar na piće. Marija je otišla kod punice, nešto da joj nije dobro. Ovo-ono... a i stara je više. „Ko? Marija?“ „Ma punica“, nasmije se. „Da te čula...“ „Dobro,dobro... otić ću doma pa bi i mogo svratit malo.“ „Ajde vidimo se“, pa produži dalje. Kad je na blagajni otvorio novčanik shvatio je koliko novca upravo sada troši i shvatio je da je pri kraju sa lovom. Računao je koliko još dana do Marijine plaće... Jebem ti slab porodiljni i preživljavanje. Kako u ostalim zemljama fino žive. Fino dobivaju. Kad se dijete rodi kao da slave. A naši kao da kažnjavaju... Što će ovi naši, jadni... uuhh. Jad i bijeda. Sat vremena kasnije Matija ipak pokuca svom rođaku na vrata. Nakon par čaša vina krene i ta tema koja je brujila svugdje. Ako ne bi bila intezivna rasprava barem bi se lagano privukla. „Nego, rođo. Za koga ćeš glasat?“, upitao je Miro. „Neću glasat. Ne vjerujem nikome i ne dam svoj glas... svi su lopovi,svi kradu... oni se bogate, a ja brojim lipe. „A znam kako je.. mala krene u školu, treba tisuću kuna samo za knjige. Ja ne znam šta je to.“ „Pa roba nova, pa sve živo i ne živo... sjećam se neki dan da je htjela igračku neku... neka barbika, lutka šta ja znam više šta je to. I kad sam vidio cijenu - reko sam sam sebi „ni u ludilu”, vidiš ti šta je to. Još tih dodatnih stvari miljon.“ „Je, ali bar Marija radi ako ništa druga. Laura za sad prima plaću, ali taj porodiljni! To ti je to... a ne smiješ,rođo, nikome ni reć da se nema.“ „Znam. A ove face samo kradu i kradu... znaš šta? Dođe i meni da ukradem... Matija je stao nekoliko sekundi. Bilo ga je strah samog sebe, ali je ujedno i osjetio sreću, spas, oslobođenje. „I onda mi još kažu „nema posla“... e pa nabijem ti. A i znaš šta. Nije ni loše ovako sjest sa svojim rođakom i popit koju.“, nasmije se Miro. „Istina! Treba se opustit.“, promrljao je. Dođe i meni da ukradem, ponovio je u sebi. Nije to loša ideja! Niti malo... ali šta? Kud? Da uletim u neku banku... ma kakva banka, nešto manje mi treba.. šta? Dućan? Ne... tu nema previše. Miro je počeo vrtjeti dalje programe. „Sad će utakmica.“, pruži ruku kako bi daljnski bolje radio i stisne program nekoliko puta. Matija u tom trenutku ugleda vjenčani prsten svoga rođaka. Prsten! Zlatarnica! To bi bilo idealno. Sjeti se u tom trenutku kako susjedova kćer radi u jednoj. 37


„Miro... dođe ti nekad da ukradeš?“, upita pažljivo i vrlo ozbiljno. „A pa dođe da sve pošaljem u 3 pm. Eto šta mi dođe...“ „Miro... možda ti i nisi tako lud...“ „Matija!“, zabrinuto će. „O čemu govoriš?“, upita oštro i pomalo uplašeno. „Kako bi bilo da sve ovo zaustavimo? Malo samo da si pripomognemo kad one face ne žele da nas čuju? Miro, ja imam još možda par stotina kuna u sebe za sljedeća 3 tjedna. Ja ne znam kako ću ja proživjet dan. Stanarinu jučer da sam platio. Mali ima 3 mjeseca. Žena... kako ću? Ako i posudim, otkud da vratim? Ja trebam bit onaj koji će u kući pridonijet, a ne da nas troje živimo od bijedne plaćice. Meni ne trebajun milijoni... samo da se ne mislim kako ću platit stanarinu. Hranu. „Matija! Ti si puko totalno! Šta će ti bit ako te uhvate? Onda ćeš tek usrećit i Lauru i Bruno će odrastat bez oca? Jel to želiš? Nemoj više pit...“ „Valjda si u pravu“, promrlja. U tom trenutku, kao naručen, zazvonio je telefon. Miro se javi i nakon nekoliko sekundi kaže: „Ajde u pičku materinu!“, te doda: „Ovo si mi ti namjestio!“ „Šta sam ti namjestio?“ „Taman me zovu da će mi telefon isključit!“ „To ti je znak od Boga“, te se nasmiješi. „Pa ti uzmi ili ostavi? Matija shvati da je kasno i da je stvarno možda i popio čašu previše te se uputi prema kući. Kad je došao doma, žena mu je već umorno spavala na kauču. Poljubi je u čelo, te je pokrije. „Opet si pio.“, promrlja. „Ma spavaj.“, rekao joj je tiho. Nešto mu je odgovorila, ali ju nije razumio. Legao je na krevet i taman počeo tonuti u san, kad ga zvonjava mobitela probudi. „Halo?“, upitao je tihim, promuklim glasom. „Znaš šta? Imaš ti i pravo! Dogovorit ćemo se sve sutra. Ne govori nikom ništa, jesi čuo? Nikome živom. Sutra svrati kod mene popodne pa ćemo se dogovorit!“ „Ok“, to ga je razbudilo. Poklopio je slušalicu i samom mu se činilo da je lud. Da nije više normalan! Ali kroz glavu su mu prošli Laura i Bruno. Htio je barem donijeti nešto novca u kuću. Ako mogu oni, mogu i ja uzeti svoj dio! Koji mi pripada! Ja si neću kupit fensi sat, nego hranu. Odjeću malom. Pišljive pelene! Kroz glavu su mu i dalje tekle misli. Moral se borio sa preživljavanjem. I na kraju je došao do zaključka: ja ovo moram učiniti! Sljedeća dva, tri dana Matija i Miro su dogovarali detalje. Dogovorili su se da to neće obaviti u Sisku 38


već u Zagrebu. Ulaze unutra, pokupe sve što mogu i kreću brzo dalje! To je plan. Oružje će imati sa sobom, ali je bio dogovor da ga neće vaditi. „Pljačku mogu preživjet, ali da ubijem nekoga... ma ni u ludilu!“, rekao je Matija. „Da, naravno!“ Unajmili su auto i krenuli prema Zagrebu. „Nema više povratka! Šta ćeš reć ženi odakle ti lova?“, pitao je Miro. „Kladiona,ti?“ „Isto! Puka sreća.“, nasmiješio se. Matija se i dalje premišljao je li to pametno. Šta ako ga uhvate? Kako će to objasniti ženi? Kako će ga Bruno gledati? Na kraju krajeva, kakav to odgoj pruža? Ali nadao se da će Bruno shvatiti tu zaštitu prema njima. Da će shvatiti da je u stanju sve napraviti da zaštiti svoju obitelj. Da je u stanju počiniti kriminal. Kriminal! On se ne uklapa u taj profil „kriminalca“. On nije kriminalac, on samo uzima što mu pripada. On će uzeti svoj dio - za preživljavanje. Kriminal. Možda! Ali je li gladan lav kriminalac? Ako pojede antilopu? Možda ostavi koje mladunče sa sobom? Pa da. Ali nahrani sebe, svoju obitelj. Naglo su se zaustavili ispred zlatarnice. Navukli su kape preko glave i rukavice. Ušli su unutra i Miro je odmah izvukao pištolj na što se i Matija uplašio. „Daj sve!! Odmah!!!“, zaderao se. Zlatarnica je bila mala, prazna i uvučena u neki prolaz - što je bilo savršeno za pljačku. A uplašeno lice ispred njega bilo je Matiji poznato. To je susjedova kćer. Ako ništa ne kaže, možda ga i ne prepozna. Sve mu se ovo činila kao neka video igrica. Ovo ništa nije bilo realno! Ovo ne može biti stvarno. Vidio je kako je uplašena, no mislio je da je naletjela na barem ok pljačkaše. Bilo mu je žao sada u jednu ruku, no nastojao ju je ne gledati. Nego se fokusirati na novac i nakit koji vadi. „BRŽE!!!“, zaderao se. Matija je skupio nekoliko stvari u vreću, zgrabio je stvari koje je ona skupila i istrčali su van prema autu. „Jel nas itko prati?“, zaderao se Miro. „Ne.“, rekao je polu uplašeno. Osjećao je i adrenalin. Pokušavao se vratiti u realnost. Pokušavao je sam sebi dokučiti da su ove zadnje minute bile stvarnost. Da su napokon spašeni. Miro je vozio brzo, a zatim sve sporije i sporije...

------Magdalena Vukas se rodila 10.listopada 1990. u Splitu, no potom se seli u Zagreb. 1993. godine odlazi u Melbourne, Australija gdje je i pohađala 1.razred. 1997.se vraća u Zagreb te nastavlja osnovnu i srednju školu. Maturirala je u Zagrebačkoj umjetničkoj gimnaziji 2009. godine te upisala Pravni fakultet u Splitu.

39


Rad Maje Karačić „Gledali su se na udaljenosti od nekoliko metara, veličanstveni jelen i on, štrkljavi štreberčić sa puškom u ruci. Primaknuo je nišan zamagljenom staklu dioptrije -3 i, zadržavajući dah, pokušavao natjerati lijevu ruku da se umiri, kako bi usmrtio životinju koja ga je znatiželjno, ali bez stvarnog osjećaja ugroženosti, promatrala tijela do pola skrivenog u žbunju divlje kupine. Otkočio je pušku i opalio. Smrtno ranjena životinja ispustila je…“ – Ne, ne ovo opet ne ide, promrmljao je sebi u bradu muškarac neuredne vanjštine dok je po sedamnaesti put u Wordu odabirao cijeli ulomak nakon čega je, teško uzdahnuvši, pritisnuo tipku Delete. Bijelilo papira rugalo mu se već tjedan dana i osjećao se kao da će iskočiti iz svoje kože. Roman je trebao biti gotov prije pet dana, a on nije u stanju napisati posljednji ulomak, gdje gradski mekušac konačno postane muškarac, ubojstvom jelena na pomalo bizarnom team buildingu u šumi. Pisac se odgurnuo nogom o zapuhano kućište računala i otkotrljao se na kotačićima jeftine radne stolice do stolića u kutu sobe na kojem je ležao telefon. Uhvatio je slušalicu, duboko uzdahnuo i birao broj. – Zdravo, ja sam. Znam da si u gužvi al mi treba hitno usluga. Čuj tebi je ženin stric lovac gore negdje po Slavoniji? Me možeš spojiti s njim? Bolje da ti ne kažem. Ne, ovaj glupi roman. Ne znam gdje mi je pamet bila. Da, ironija. Drago mi je da je nekome zabavno. Hitno. Da. Hvala. Čuvaj se. Bog. Spustio je slušalicu i zagledao se u zid. U sebi je proklinjao trenutak kada mu je pala na pamet ideja o transformaciji gradskog društvenog invalida u mačo zavodnika kojemu dame padaju pod noge. Žene se pale na priče o luzerima koji postanu face, bila je zadovoljna urednica časopisa čija je prodaja porasla otkako je njegov roman počeo izlaziti kao prilog. Ispisao je desetke stranica zavodničkih pothvata svog junaka, ali sada je došao trenutak da objasni njegovu genezu, i on je udario glavom u zid. Ideja mu je otpočetka bila dati društvenu kritiku – svođenje muškosti na ponašanje pećinskog čovjeka bilo je nešto što je prezirao. Želio je svim čitateljicama koje su slinile nad jebozovnim pastuhom opaliti pljusku i natjerati ih da shvate kako one ne cijene duh i intelekt, već mačizam i zakon jačeg, što je, nekim briljantnim subverzivinim raspletom planirao povezati i sa seksizmom protiv kojeg se one, navodno bore. Naravno, presušio je u ključnom trenutku, i nije uspijevao napisati ni scenu lova koja bi ga zadovoljila. Iz deprimirajućih misli prenula ga je oštra zvonjava telefona. Sa druge strane linije začuo je ugodni ženski glas. – Bog, bog, kako ti, što ima? Da, hvala što si se javila. Ma sjetio sam se… Da. Može, veliko ti hvala, dobit ćeš potpisani primjerak čim izađe iz tiskare! Reci – panično je prekopavao hrpicu papira uz telefon u potrazi za kemijskom. Dohvatio je jednu i, uvjerivši se da piše, na jednome od papirića zapisao je broj. – Pet tri pet? U redu, hvala ti najljepša. Matko kažeš. OK. Pozdravi djecu. Kad se vrati, obavezno. Ovo je ruta do Singapura jelda? A šta da ti velim… Čuvaj se, bok! Ustao je sa stolice i krenuo prema prozoru. Nesvjesno se zabuljio u zgradu preko puta, natjeravši susjedu da nervozno navuče zavjese. Kroz glavu su mu prolazile akcije koje je poduzimao sa Prijateljima životinja, svi oni potresni prizori mučenja životinja koje je gledao na you tubeu, sve propovijedi koje 40


je godinama držao prijateljima i poznanicima… - Ejebiga procijedio je kroz stisnute zube i vratio se telefonu. S nogu je birao maloprije zapisani broj. – Dobar dan, pri telefonu… Da, da, a javili su vam. E, da, to su pravi prijatelji. Ništa, ovaj, što sam vas želio pitati jest… Da… Ne… Ovaj… Za lov naime… Bi li ikako mogao možda ako nije problem pridružiti… Sigurno? Nije? Pa mogu, mogu krenuti sutra ujutro odmah, automobilom sam gore za nekih 6 sati. Da? U redu vidimo se tada… Doviđ… Da, naravno, adresa, adresa, trenutak molim. Drhtavim je rukama dohvatio prvi komad papira i na njega zapisao niz od desetak slova i dva broja. – Hvala vam, vidimo se onda oko dva sata. U redu. Ostatak dana proveo je pakirajući najtopliju odjeću koju je pronašao u ormaru. Želudac mu je bio stisnut, na zahodu je bio sedam puta, i nije bio baš siguran hoće li uspjeti sutra voziti do Ludbrega. Od živaca se onesvijestio na kauču oko 7 popodne. Probudio se ujutro oko 5ipo, odmoran i odličnog raspoloženja. Obavio je jutarnju higijenu, ubacio kovčeg sa 20 kilograma vune u prtljažnik, te spremio u novčanik letak protiv testiranja na životinjama na kojem je jučer zapisao adresu. Put je bio relativno ugodan, zanemarimo li nekoliko kilometara magle kroz Liku. Dan je bio sunčan a zrak čist, vidljivost se mjerila u stotinama metara. Krasan dan za lov, prošlo mu je kroz glavu. Na Matkovu adresu došao je u dogovoreni sat. Pred kućom ga je dočekao mršavi tinejđer, nije imao preko petnaest godina. – Vi ste Tanjin prijatelj? Upitao ga je mladić sumnjičavo. – Da, rekao je, pokušavajući zadržati prijateljsko – opušteni izraz. – Oprosti, Matka tražim, rekli su mi da… – Matko je već otišao u Polum. Prijatelji su mu išli ranije danas. Rekao mi je da vas dovedem. – Ionako sam trebao ići sa vama, otresito je dobacio primijetivši upitan pogled koji mu je uputio gost. – Ja sam ustvari vozio posljednjih 6 sati, ako bi mogao malo predahnuti… – Dobro, pomalo nervozno odvrati mladić. – WC je druga vrata s lijeva, ravno je kuhinja, na stolu je kava. Samo požurite, ne znam koliko će nas dugo čekati, a nije baš zgodno da ih tražimo okolo. U kuhinji je treštalo radio. Odzvonila su dva sata. Vijesti. Danas je u Ludbregu opljačkana poslovnica Zagrebačke banke. Policija intenz…– Jeste li spremni?, nadglasao je mladić radio dok je tražio daljinski upravljač po radnoj plohi koja je bila pretrpana svakakvim smećem. Nije mu dugo trebalo da ga nađe, i u trenutku ih je obavila tišina. – Stavio sam pušku i streljivo u vaše auto, jeste li spremni za polazak?, ponovio je nestrpljivi mladić. – Dobro, dobro, samo da u WC još odem, pa možemo ići., odvratio je. Nakon još jednog rekordnog pražnjenja – počeo se ozbiljno pitati otkud ta količina uopće dolazi, pošto u posljednje vrijeme jede slabo i nikako – smjestili su se u njegov automobil i krenuli prema lovištu. Za vrijeme puta, osim šturih uputa o vožnji, mladić nije ništa govorio, a ni njemu nije bilo do priče pa ga nije ništa ni ispitivao. Na Otvorenom radiju nije bilo vijesti o pljački u Ludbregu. Nakon četrdeset minuta stigli su do blatnog puteljka, na kojem je bio parkiran stari kamion na kojem su se tu i tamo, između hrđe, probijali otoci plave boje. 41


– Ovdje izlazimo, gotovo je zapovjedio mladić. – Idemo kamionom, da vam ne oštetimo auto. – Ali ja ne znam voziti kamion, nervozno je protestirao. – Ne brinite ništa, ja vozim, odvratio je mladić dok je izlazio iz auta. – Ti? Otkud ti vozačka?, upitao je sumnjičavo. – Otkad je potrebna vozačka za vožnju, nacerio se mali dok se penjao u kabinu. Pisac mu se nevoljko pridružio, sa puškom u ruci. – Stavite je tu iza sjedala, da ne bi bilo… nije završio rečenicu mali. Odložio ju je oprezno, koliko je to bilo moguće iz drndanje kamiona bez amortizera po razrovanom zemljanom putu koji je vodio dublje u šumu. – Oni su u čeki, objavio je mladić, nakon desetak minuta vožnje u tišini, - pa ćemo parkirati ovdje i nastaviti pješke par minuta. Uzmite pušku. Nervozan kao nikada u životu, pisac je obgrlio cijev puške kao da je to posljednje što ga održava pri zdravom razumu. Pomisao na stotine očiju koje ih upravo promatraju iz šume, o, da, osjećao ih je, oduzimala mu je dah. Hodali su kroz tišinu, njih dvojica i sve mračnija šuma, dok nisu došli do kućice na čistini. – Jebemti, nema ih! Ništa, trebali bi doći ovdje, možda kasne. Rekao je da će prvo provjeriti hranilice. Sjednite, smjestite se, pokazao mu je rukom na klupu. Sjeli su jedan nasuprot drugog i gledali se neko vrijeme. – Hoćete probati nišaniti? pitao ga je sa smiješkom. Nije želio ispasti veća kukavica no što već je pa je potvrdno kimnuo, jer nije mogao istisnuti ni najmanji zvuk iz grla. Mladić mu je objašnjavao kako se upravlja oružjem, dok je on glumio da ga sluša, osluškujući šumove iz tame. Odjednom se mladić ukoči. – Eno tamo, ha, ma daj molim te… Eno jelen., objavio je prigušenim glasom. Glavom mu je pokazao u kojem smjeru treba gledati. Tamo je stajao. Veličanstvena ponosna gorda dostojanstvena… epiteti za životinju su mu se izmjenjivali u mislima, u potrazi za onim kojega će upotrijebiti u romanu. – Probajte naciljati, izazivao ga je mladac. – Hajde, nije tako teško. Samo polako… Nakon nekoliko sekunda oklijevanja, odlučno je podignuo pušku, naslonio je na ogradu kućice i pogledao kroz nišan. Gledali su se na udaljenosti od nekoliko metara, veličanstveni jelen i on, prije no što je pritisnuo okidač i onesvijestio se.

------Maja Karačić rođena je 1984. godine u Splitu gdje se obrazovala i gdje radi dan danas. Zahvaljujući školi kreativnog pisanja popravila je svoj dosadašnji prosjek od dvije priče godišnje na znatno povoljniji odnos, čime je vrlo zadovoljna.

42


Đardin Đardin, to van je jedan puno lipi parkić u centru grada. Arhitekti su ga ušestili tako lipo ka da si u Borongaju, a ne u Splitu. I veliki Grgur mu je davno okrenija leđa da ne gleda šta se od njega radi, a i šta se u njemu radi. E ti parkić je uvik ima dvojaku funkciju. Prva ka parkić za odmorit se, uvatit malo lada usrid lita, a druga ona interesantnija je što je to misto od javnih žena. Njihov zaštitni znak, njihovo radno misto. Picin park. Nisu van to one skupe ženskice. Nisu to velike tarife, sto-dvista kuna, a može i na dug dok ne dobiješ penziju. Lova jedva za prehranit se. A ženskice. Ima ih lipih, mlađih, starijih, ružnijih, a ima i od familije, došle pojačat kućni budžet, učinit faturetu. Ipak, čudan je život pa se nađeš i tamo gdje ni u snu ne bi moga zamislit da ti se to more desit.i tu su naša Đule i Mare, roba četrdesetak godina, vidi se da ih život nije mazija, ali ostalo je nešto lipote. Duhovite, vole dobacivat onako, ka zajebaju se. Tako prolazi oko podne kraj parka fra Jozo, mladi svećenik iz Sv. Dominika, a one videć ga radosno procvrkuću, ipak in je on stari poznanik. „Faljen Isus, fra Jozo! „Oooo vas dvije, navjeke, šta mi danas radite, ide li kako posa?“ on će, pari da su kumpravende na pazaru, a ne radnice u Đardinu. „Loše, loše“, Đula će. „Je bilo lipo s vami zadnji put.“ „Dođite nam opet, stvarno nam je bilo lipo“, Mare doda. „Aaaaa, doći ću, doći“, počeše se on po glavi i produži smijuć se. Pa ti sad objasni slušaocima da in je bija u posjete u zatvor na Bilice. A ima i drugih, grubljih momenata. Frane, mršavica, spustila cijenu pa makla stalnu mušteriju onoj punašnoj Jeli. Joj kad je ovoj došapljala Đule da joj je Frane otela plaćeni metak, nasta je baruf. „Ajme meni, ajme meni šta mi napravi jedna kurbetina“, viče Jela. „Ti meni moju mušteriju najdražu zajebala, a budala u što je gleda, ni cice nemaš, pogledaj moje!“ Hvata ih, diže, i mora se priznat, ima ih, pizaju. Narod, prolaznici staju uz zidić, prilika je to da odgledaju barenko jedan čin drame i to na otvorenom. „Je, imaš velike cice, priznajem, a i velika ti je pizdurina pa se čovik štufa. Moja je lipša, uža, tanja od žileta, taman njegov broj.“ „Ma šta uža, prava ti je poklapača, vidila san ja, i za tovara bi bila velika. Kad si je zadnji put oprala. Meni će jedna kurbetina držat prodiku.“ 43


„Ja kurbetina? Ma vidit ti nje, ona će meni reć da san ja kurbetina! Ja sam završila višu, ja san za te intelektualac, ovo je samo fatureta. Nisan ja ode po cili dan ko ti“, unosi se licen i gura je prston u prsi. A Frane koja doživi to guranje kao atak na sebe onako odozda iz sve snage opali joj trisku. Buuum. Masa zapljeska, čin se ubrza, drama je to, triba nagradit glumce. „Ajme meni, ajme meni“, Jela pipa crveni obraz. „Ubi me jedna kurbetina, ljudi, ubit ću je!“ Skače, s obje ruke hvata je za kosu tako da su šake pobilile i počne joj vrtit glavom ka tećom kad se brujet miša, onako na msitu – svon snagon. Onda čuješ udarac i ono naglašeno. „A joooj meni, ajmee, ajmeee majko moja!“ Nije od njih dvi nego iz publike. Trčala jedna da uvati šta bolje misto da joj šta ne uteče, zapela za trotoar pa opičila. Sklupčala se na asvaltu, drži se za kolino, stenje, a nos sav se rascvita, prokrvavija. I one dvi su stale, primakle se, gledaju. Publika se okrenila gledat novu scenu. Frane onako raščupana, izneređena, upači prst i uz smij će: „Vidi joj nosa, pari dida Mraz.“ „Jebote, isti dida Mraz, samo joj fali kapa“, doda Jela. Publika zapljeska i udre u smij, čulo se i ono bravo, bravo novoj glumici koja je bidna još stenjala sad pipajući i svoj nos. Teatar u Đardinu, na otvorenom.

------Marijan Komar Ma moraš napisati biografiju da znaju oni šta me čitaju tko sam. Ja sam Marijan Komar. Rodio sam se odma na početku godine. To van je bilo kad je otac mora ić na Trst, znate, parola je bila „Život damo, Trst ne damo“. Bija san ja i šesno, dobro dite. Je da san volija učit, a vladanje -2 i uvik su taj minus na kraju brisali pa zbog toga mogu reć da san bija puno dobro dite. A onda Zagreb, išlo se tamo za bit akademski obrazovan. Bilo je puno lipo, nezaboravno, tako da je opet otac, a tko će drugi, ka da san od matere ima zort, reka da je zna šta san radija i kako san lovu trošija da bi doša sa pištoljem, ma isto se smija. Stvarno, bilo je za jedan cili život. A ja, šta mogu, malo mi bilo. Tek kad san počeja ozbiljno radit, ono punit radnu knjižicu, i tad je bilo veselo. Bija san ka dobar, vri44


dan, stručan, ma isto san dobija otkaz. Direktor se bija uvridija, a i ja bi. Šta da još kažem, a da se nahvalim da ovi šta će me čitat odma znaju s kim imaju posla. Ma ona šefica od programa kulture šjora Ingrid rekla je da ovo mora biti kratko predstavljanje. A što je kratko? Zaboravija san reći ono najvridnije, ipak san van ja mladi dida od ona dva i nje. Eeee i nje, ona mi vadi mast, dva crna okica, krezubica jedna. Vidi mne, još će mi oko počet kapat. Još da rečen da san penziner, ne umirovljenik, jer ja kažem da su oni ispod čempresa gori na Lovrinac, njih je umirovilo. Čekajte, čekajte još samo malo. Kako san se stvorija u ovu školu kreativnog pisanja. Čita san Slobodnu u Copacabane na rivi u Vela Luci i nađem članak di piše da se moreš javiti u „Školu kreativnog pisanja“, broj taj i taj, i da skratin, prijavin se i upišu me. Tako je krenilo.

45


Likovi iz bajki Žutokapica se tog jutra digla na desnu nogu i povikala: Sreća! Tog dana trebala je otputovati k bakici. Nosila je novi fotoaparat, sa željom da ovjekovječi bakino i svoje postojanje. Novi fotić stavila je oko vrata i krenula u posjet, pozdravivši svoju majku. Uputila se preko snijega ka tramvajskoj stanici zvanoj «Čarobni prijevoz», da se u njega ukrca. Tramvaj je i tog prohladnog zimskog jutra došao na vrijeme. U njemu je bio za Žutokapicu poznati svijet iz bajki, kojem je i sama pripadala. Trnoružica je vadila trn iz prstiju, Snjeguljica, oko koje su se okupili patuljci, bila je u svom zimskom elementu, Mačak u čizmama se vraćao svome gazdi sa skijanja u Alpama... Svi likovi iz bajki bili su na jednom mjestu. Šofer im je bio prof. Baltazar, koji je usavršio tramvaj tako da čak može i letjeti. Možda doleti taj tramvaj i do tebe i ispuni ti više ili manje tri želje. Napuni ti sobu punu bombona i čokolade što su ih Ivica i Marica uzeli za sebe. Možda te oni i posjete? Tko zna kuda ovaj tramvaj ide? Njegove stanice na putu mogu se vidjeti iz njega samo. Na tim znakovima pišu imena bajki i crtanih filmova, a stanica djeda Božićnjaka je zadnja bila. Sljedeća je za 3 prašćiča i opasna vuka, kojemu je ova vožnja prava muka. I tako izredaju se svakog jutra svi likovi iz bajki il’ crtana filma, da uđu u svaku svoju bajku. Da pokrenu tu čaroliju bajnu, slikovnicu koju čitaju i gledaju djeca svijeta. S njima i miš Jerry i mačak Tom, koji je i ovog jutra za pozdrav djeci zamjaukao. I tako bajke u svijetu žive. Za djecu gladnu il’ situ, radosnu il’ tužnu. Donosi u svijet poruku mira i sloge koju ljudi s ljubavlju svoj djeci svijeta nose i tako se protiv boli bore.

------Marin Bižaca Rođen sam 29.06. u Splitu, gdje sam završio Filozofski fakultet. Predavao sam u nizu osnovnih škola u Milni na otoku Braču, Makarskoj i Podgori. Osim proze pišem i poeziju. Počeo sam pisati kada sam zbog strahota Domovinskog rata kao vojnik proživljavao teške trenutke na bojišnici. Nakon rata, uz duge šetnje i razmišljanja, našao sam zadovoljstvo i duševni mir u knjigama i pisanju.

46


Sljezova 5b Kad stanuješ u ulici naziva neke biljke koja ni na kakav specijalni način nije zadužila područje, republiku ni grad u kojem se nalazi, onda znaš gdjei si - na periferiji. Tuda ni vlak ne prolazi - od zadnje stanice se išlo pješke preko visoravni s rijetkim brežuljcima napuštenog građevinskog materijala. Ljeti je podsjećala na afričku savanu zbog sparušene trave, a u jesen na Ganges zbog blatnjavih potočića. Bili smo amputirani od bilo kakvog oblika javnog prijevoza i komunikacije sa gradskim središtem, prilazni putevi nisu bili riješeni - nikome se nije žurilo jer tada auta ionako nije bilo. Kao da je betonsko naselje preko noći izniklo daleko od civilizacije i iznenadilo urbaniste, i sad tamo stoji kao stećci pozabadani po pustopoljini.

Valjda su onda takve zgrade bile zadnji krik u arhitekturi- veliki sivi blokovi sa racionalno iskorištenim prostorom - jedan ulaz i jedan lift na 50 stanova, uski dugi mračni hodnici- kad se štedi na otvorima uglavnom na kraju dobije zatvor (to sam shvatila tek kasnije kad sam gledala Papillon, onaj film). Sobe su bile tek tolike da stanu krevet i pola ormara, jer se valjda pretpostavljalo da ljudi ne posjeduju puno odjeće, mala kužinica i jedva nešto veća dnevna soba. “Nepredviđeno za život” kao da je pisalo nad ulaznim vratima s armiranim staklom uglavljenim u aluminijske profile. Vidjelo se da je vrijeme luksuza i oficirskih zgrada davno iza nas. Mi djeca smo živjeli uglavnom na tzv. “zelenim površinama” između zgrada koje bi u, naprimjer Švedskoj, sigurno i bile te boje. U nas su bile smećkaste sa sramežljivim krpicama vegetacije, a najljepše bi bilo kad bi napadao snijeg- sve je izgledalo čisto i bilo bi jako, jako tiho.

Šveđani bi vjerojatno postavili dječje igračke pred svakim ulazom, čime bi grubo zanemarili omiljeni proljetni sport stanovnika mog kvarta - mlaćenje tepiha subotom jutro. Kao na otvaranju Olimpijade, susjede bi izmarširale naoružane batipanima, a u špaliru, posrćući pod rolama tapeta, itisona i tepisona, slijedili bi ih golobradi sinovi, ponekad muževi. Ovi potonji su najčešće zauzimali mjesto komentatora za prozorom s pogledom na arenu, a kad bi stigli, u pauzama između dva dima, izvikivali su sugestije svojim partnericama. Žestina lupanja u tepihe koja bi potom uslijedila često bi bila nesrazmjerno veća od nakupljene prljavštine. (Bilo je to zasigurno zdravije društvo od današnjeg.) Smjenjivali su se kao na traci, prostirali kilometre podnih obloga o čeličnu konstrukciju nalik velikom štampanom ćirilićnom slovu P i bjesomučno udarali. Bila sam uvjerena da su se tjednima unaprijed zapisivali za termin u tekicu kod predsjednika kućnog savjeta.

Subotnje prijepodne je bilo jedino doba u tjednu kad bi nam odrasli oteli pravo na taj metalni poli47


gon. Raketa, kako smo je zvali, u svemu je nadmašivala igračke koje su se kasnijih godina naselile po parkovima i dvorištima - služila nam je kao razboj i izvidnica i pik i spas i treća u gumi-gumi-ju i sva ostala infrastruktura potrebna za igre na zraku. Za vrijeme proljetnog čišćenja, poredali bismo se sa strane Rakete, gledali prema suncu i igrali na „Oblake“. Igra se sastojala od toga da izvikujemo na što nas podsjećaju oblačići prašine ritmično istjerani iz tepiha. Uglavnom su to bile domaće životinje uz pokojeg zalutalog zmaja, a sve bi kratko trajalo jer su već nakon trećeg svi oblaci nalikovali ovci, pa bismo otrčali u potrazi za nečim zanimljivijim. Jedno jutro je Matej uzviknuo „krava!“ pa je Mirko, ne pričekavši sljedeći oblačić, rekao „Marina“ i svi su se smijali. Bila je to moja prva ljubavna izjava.

------Marina Giunio, sposobna brineta (29/170) traži posao u struci. Diplomirana inžinjerka biologije izraženih radnih navika; timska igračica istovremeno sposobna za samostalno donošenje odluka i obavljanje zadataka. Prilagodljiva, ugodne osobnosti. Sramežljivi ekstrovert; kolerični flegmatik. Voli putovati, jesti i piti. Socijalno osjetljiva. Naučila plivati sa 2, čitati sa 6, još uvijek uči pisati. Nema plaću, ali ima dušu.

48


Priručnik za borbu protiv neplodnosti Sve po PS-u! Lipo smo završili skule, pa se zaposlili, omar se poza toga i ozakonili, digli bokun kreditića i kupili stan. Sada je bija red, a to su nan babe i dide svakodnevno nabijali na nos – učinit dite. Neš ti! Pet minuti posla! Je – šiš! Pet minuta se nekako prililo u tri godine. I sve se u tih iljadu i devedeset dana prominilo, toliko da dide i babe više nisu govorili ništa. Samo su nas gledali. Onako, ka, tužno. Kad su nas likari izvižitali - rekli su nan da prvo moramo mirit bazalnu temperaturu. To ti je kad otvoriš oči omar moraš progucat toplomjer. Pa očitat fibru i upisat je u tabelu. Ništa ne boli. Šifra za pravu temperaturu nan je bila «Akcija». -

Alo, bebe, vrime je za akciju!

-

Evo me, samo šta nisan!

Pa se Dražesni uputi iz bilo kojeg dila Lipe naše, di ga je posal nanija. A ja čekan. Nije bitno jesu li ti noge depilirane, niti jesi li taman iz kade izaša, ni kakva ti je frizura, ni parfem, bitno je samo da si u pravo vrime na pravomen mistu. Akcija i ništa više, ni ljubav, ni nježnost, ni predigra, samo – akcija. Umota bi mi, nakon akcije, Dražesni noge u pjumin, a ja bi učinila sviću, naslonila noge na zid, (vanjski, naravno, a vanka minus trista, izolacija – nula), pojubija bi me i otiša ća – radit. A ja bi visila, ka kobasica, po ure, baren... Ništa. Nije upalilo. Onda su nan rekli da moramo ‘ist puno jabuka i barenko po litre jogurta na dan. Potamanili smo pola Štajerskog uroda, a i Dukat je dobro profitira na nama. Onda smo počeli pit – kozje mliko. Ala, i sad mi se justa skup’jaju kad se sitin! Aloa vera, pa sok od cikle, to ti je ka da piješ čašu vode u koju si umiša dobru žlicu blata, pa karota, grickat je natašte... Sve šta san grickala – bili su nokti... I onda skužiš da su baš svi oko tebe – neplodni. Svi imamo iste probleme. Svi idemo u istih likara. Dajemo uzorke jednom misečno, ponekad i dva puta, veli mi prijatelj: - Prijo, meni se refleksno digne kad prođen pored bolnice! 49


Drugomen je nalaz pokaza da u sebi nosi sve bakterije koje je čovik ikad kroz mikroskop vidija: -

Hebate, ka da ga cili dan u gnjoju držin, kaže mi.

Pa se smijemo, a radije bi plakali. I tako iljadu i devedeset dana. Zašto baš ja? Zašto baš mi? Šta smo to Bogu skrivili? A Bog ima savršen smisao za humor. Govorila san mu svaku večer: -

Daj, molin te, da me jednom netko nazove «Mama!», molin te.

I, eto, sada – nakon preživljene tri godine straja i bola – svaki dan jedno od moja tri čuda barem tristo puta kaže: Mama! - Mama, on me udrija! - Mama, nisan ja – ona je! - Mama, gladan san! - Mama, nisan gladan! Mama, mama, mama! Nije mi teško, ne smeta mi, jer – kad me pogledaju onim zelenim okicama – vidim oči njihova Oca, oči pune suza i čujem vapaj: -

Zašto baš mi, bebe?!

Zato, Dragi, baš zato!

------Žena, majka i no’unarka Moje je ime Milena Budimir, ponosna sam kćer Čeline, od plemena Kovačića. Rođena sam da budem majka Marinu, Brunu i Luciji. Stvorena biti supruga Dražesnom i raditi posao iz snova. Hobi mi je, hvala dragom Bogu, postao zanimanjem, pa sam novinarka vaše i naše Slobodne Dalmacije.

50


Da ti kažem. Prije nego te zakuju u drveni kovčeg Ležiš nepomično lišena svake odgovornosti. Praviš se da ona danas neće doći. Tražila si od mene da je ne volim. Tražila si da je mrzim. I nije mi teško palo. Naučio sam kako objasniti ljudima da biti majka znači puno više. Da me ostavila i da je osuđuješ s punim pravom. Rijetko o tome govorim. Još me rjeđe pitaju. Volio sam te. A sada, kada ti je tijelo umrlo i nema pogleda koji će ušutkati drznike, sada ti mogu reći da nisam siguran da će ti duša u raj niti da obećano mjesto postoji. Sve si mi dala, govorila si. No iz tvoga grla više nikada neće odjeknuti kletva niti prijetnja, a dida možda prekine svoj zavjet šutnje i odrekne se samovanja na koje smo osuđeni. Možda se danas nasmiješi, možda popije samo jutarnju travaricu i večer dočeka kartajući s bivšim drugovima u kavani. Slušao sam te i bio sam ti dobar i sve sam napravio što si tražila. I didu sam gledao s prijezirom jer je slab i ne zna presjeći. Zajedno smo spalili sva njena pisma da joj dokažemo da nam ne treba, a njega smo optužili da nikad nije bio muško, jer je nije znao zauzdati, nije znao lupiti šakom o stol i zabraniti joj da me naziva sinom, a tebe majkom. Želio sam da živiš. Trčao sam noćas kao bez duše, prokleo pola bolnice i sam, ovim rukama koje si natjerala da posjeku bršljan zato što ga je ona posadila, dovukao ovu ružnu spravu punu plina kojim su te držali među nama još nekoliko teških, nepotrebnih sati. Tražila si da je spriječim da dođe, ako uopće pokuša. Tražila si da ja, jedino muško u ovoj kući, ne dozvolim da istina koju si dugo i pažljivo gradila, uvijek dodajući u temelje, bude dovedena u pitanje. Tražila si da budem čvrst i odrastao, sinoć, između dva hropca, nerazumljivo se držeći cilja. Pričala si mi, s večeri, nakon što ga nahraniš i otjeraš u krevet poput djeteta, kako ti je život bio tegoban i što si sve prošla. I kako ti je Bog dao težak križ, znajući da si jaka i da ga možeš iznijeti sama. Jer nikog nisi imala. Udala si se za slabića, a nju nisi željela, ali se, eto, dogodilo i znala si da neće biti dobro. I nije bilo. Nezahvalnica je rodila kopile, ali nema veze. Nije dijete krivo. Maloga ćeš prigrliti kao rođenoga i odgojiti ga kako spada, a nju ćeš, a nju si, prognala jedne ljetne večeri i poslije si me dugo njihala u krilu sve dok nisam uplakan usnuo. Ležiš nepomično lišena svake odgovornosti i praviš se da ona danas neće doći. Ali ti tu više ništa ne možes učiniti, zar ne?

------Mirela Vuletić, rođena 1970. g. u Splitu, završila Ekonomski fakultet u Zagrebu. Radi u banci koju piše velikim slovom (dakle: Banci). Majka troje djece: jedne divne talentirane kćeri i dva prekrasna mala muškarca koji imaju sve predispozicije da budu ljepši, pametniji i bolji od majke (navedeno, doduše, i nije neki problem). Ima žive oca i majku koje voli više nego što će im ikad uspjeti pokazati. 51


Piskara od kada je za deveti rođendan na poklon dobila crnu plišanu knjižicu na kojoj je zlatnim slovima utisnuto “Dnevnik”. Za trinaesti je na poklon dobila Iskra pisaću mašinu, narančastu. Nažalost, nije bila dovoljno pametna da putokaze poveže u smislenu cjelinu pa je upisala studij ekonomije, radi u banci i propustila je neprocjenjivu šansu da bude beskućnik, boem, patnik. Nije joj uspjelo i zato piše daleko lošije od svojih stvarnih, ni na čemu utemeljenih, mogućnosti. Danas reda misli u nepostojećoj formi ne bi li joj napamet palo nešto hrabro i izvedivo, nešto vrijedno postojanja i blizu spoznaje. I ne gubi nadu. Osim kad je potpuno beznadna.

52


Rad Nikoline Banić Uglavnom smo se igrali na samom ušću Cetine. Grad postoji oduvijek, ali stisnut između brda i mora i nije mogao narasti u više od par kvartova raspoređenih s istočne i zapadne strane rijeke. To područje karakterizira nagli prijelaz iz grubog u pitomo. Rijeka izlazi iz divljih, sivih obronaka Mosora, širi se i usporava, umorna od dugog putovanja po Zagori, te se mirna, bez drame utapa u moru. U tako malom gradu nema opasnih mjesta ni opasnih ljudi, svi se pozdravljaju međusobno, a djeca bezbrižno švrljaju okolo od doručka do večere. Curice puno pričaju i rijetko se miču iz dvorišta, valjda su mi zato dječaci bili draži. Oni su trčali. Zajedno smo se gubili u strminama ćelavih brda, bili smo vojnici u srednjovjekovnim utvrdama, indijanci u logorima i gusari u moru. Koža nam je bila zapečena od sunca, a glave pune soli. Oni su dokazivali svoju muškost tako što bi preplivali rijeku. Ja bih čekala na drugoj strani, nekih dvjesto metara nizvodno, gdje bi ih struja izbacila zadihane, pothlađene i pune sebe. Znala sam da im je taj ritual važan, ali nisam baš razumjela zašto. Nekada bismo išli malo uzvodno, gdje se rijeka sužava i nema puno ljudi ni brodova, nego samo trstika i šaš. Na par mjesta stijene stoje nagnute nad vodom. Tu bi dječaci lovili ribu. Čim bi se okrenuli ja bih ribu vraćala u rijeku i lagala da je pobjegla sama. Oni nisu razumjeli zašto. Svaki dan bismo se otkotrljali preko mosta u Stari grad na sladoled, a zatim na Veliku plažu u blizini. U hrpi turista, baba i djece našli bi neko svoje mjesto, prostrli ručnik i osmišljavali igru. U plitkom moru bi ronili školjke pa ih razgledavali, a vani na pijesku trčali oko tuševa i klicali zajedno s drugom djecom i galebovima. Baš tu sam stajala jednog kasnog popodneva pred kraj kolovoza kada sam, na veliki užas i zaprepaštenje, ustanovila da mi rastu grudi. Ogrnula sam se ručnikom, udaljila od dječaka i sjela na pijesak.

------Nikolina Banić Rođena u Splitu 1984. Diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu 2009. Živi i radi u Splitu.

53


Buntovnik Jutros mi je ravnatelj rekao da ću, ako ovako nastavim, postati maloljetni delikvent. Crtali smo grafite na zidu škole. Njih dvojica su pobjegli. Mene je uhvatio. Jebi ga ! Rekao mi je da sutra dovedem roditelje u školu. Znam da mi ovoga puta neće pomoći ni izvinjavanja ni obećanja . Tea mi govori da sam đikan. Znam da se to odnosi na moje hlače. Stara ih je kupila u Kineza. Nisam htio nositi one koje je moj rođak Ante prerastao prije desetak godina. Lako je Tei. Njezin je otac liječnik. Prima mito svakodnevno. Moj prima pomoć za nezaposlene. Jednom mjesečno. Uskoro će i to presušiti. Nadam se da nas neće previše pogoditi. Stari i tako veći dio popije i prokocka. Šimčićka me presrela na stepeništu. Rekla mi je da sam divljak . Vidila je kad sam progonio njenu mačku. Jebe se meni i za nju i za njenu mačku ! Nisam je ja progonio. Da sam to bio ja, mačka danas ne bi bila živa. Odvratno mi je gledati kakvim je komadima mesa stara nakaza hrani . Naše posuđe takvog mesa nije okusilo mjesecima. Da nema jeftinih pilića, umrli bismo od gladi. Jedemo piliće sa mrkvicom, piliće sa krumpirićima, piliće pohane, piliće pečene. Čekam kada ću poletjeti. Na stepeništu mirišu palačinke. Netko peče palačinke. Sigurno ne moja stara . Odavno ih nije pekla. Kaže da je umorna. Ja mislim da je stara. Ima preko četrdeset godina. Svejedno mi mirišu palačinke. Gladan sam. Kada na stolu ugledam pileći ragu, tako je stara nazvala današnje jelo, više baš i nisam gladan. Stara sjedi za stolom i gleda me kako jedem. Ona ne jede nikad s nama. Ponekad okrajkom kruha pomaže ono što ostane iza mene. Valjda drži dijetu. Pita kako je bilo u školi. Odgovaram da je sve u redu. Razgovor o razgovoru sa ravnateljem mi zapinje u grlu, pa ga preskačem. Ima vremena do sutra. Stari dolazi odnekud. Ne mogu reći da dolazi sa posla, jer nije zaposlen. Svejedno, svakog jutra izlazi iz kuće i vraća se na ručak. Valjda traži posao. Danas je loše volje. Jako loše volje. Znam po tome što odmah počne pričati o ratu i braniteljima. Puna mi je kapa rata i branitelja. Pojede i ode u spavaću sobu. Stara uzdahne. Vidim joj na licu olakšanje. Poslijepodne se lijeno vuče. Malo gledam televiziju, malo ležim u krevetu i razmišljam o Tei. Dobra je Tea. Pravi se važna, ali je dobar frend. Stara proviri u sobu i pita me zašto ne učim. Odgovaram da sam naučio. Kud prije, čudi se stara i zatvara vrata. Za večerom, pileći gulaš, stari opet priča o ratu. Ponavlja priče koje sam čuo tisuću puta. Prevarili su ga. Dok se on borio, drugi su uzeli stanove i novac. I posao su mu uzeli. U najboljim godinama on je nezaposlen. Ni mirovinu mu ne daju. Znam da će sad početi nabrajanje onih koji su bili s njim. Ante, Ivan, Ratko, Dragan, Zlatko. Sve već znam napamet. Svaki mi je put sve teže slušati. Kada počne priču o tome kako je zapeo za konop od mine i kako se oslobodio, meni bude žao što nije potegao do kraja taj jebeni konop. Danas bismo možda imali njegovu mirovinu. Živac mi skoči kad počne govoriti kako se borio da meni danas bude bolje, a ja se ponašam kao glupan. U školi jedva prolazim. Sve što trebam raditi je naučiti onih par lekcija za idiote, a ja se zajebajem. Znam i ja da se 54


zajebajem. Ne treba mi to stari govoriti. Totalno puknem kad počne govoriti kako će me izbaciti iz kuće ako padnem godinu. Odgovaram da mu ja nisam kriv što je bio u jebenom ratu. Ako budem imao sreće da ikad idem u rat, prvi kojega ću ubiti, bit će on. Dosta mi je njega i njegovih priča. Dosta mi je šuljanja kroz vlastiti dom, jer on spava. Dosta mi je straha da se vrata ne zalupe od propuha, jer to njega dovede do ludila. Skačem od stola. Trčim kroz hodnik. Izlazim iz stana. Jako zalupim ulaznim vratima. Sjurim se niz stepenište. Zamišljam njegov zabezeknuti pogled. Znam da će stara ogristi zbog ovoga, ali meni ga je više dosta. Lutam gradom. Već se spustila noć . Još malo lutam. Bojim se vratiti kući. Bojim se njegovog pištolja. Pokazao mi ga je par puta. Znam da je skriven negdje u kući. Najbolje mi je pričekati da zaspe. Onda ću se ušuljati u kuću. Stojim na ulici i čekam da se u njihovoj spavaćoj sobi svjetlo upali, pa, poslije nekog vremena, ugasi. Onda ću pričekati još par minuta i polako se ušuljati. Već je ponoć, a svjetlo se još nije upalilo. Prilazi mi policajac. Pita me osobnu. Govorim mu da sam maloljetnik. Mora me privesti u stanicu, jer sam kao maloljetnik već odavno trebao biti u kući. Govorim da sam se posvađao s ocem i sad čekam da zaspi. Ne pomaže. Vodi me u stanicu. U stanici drugi policajac ispunjava formular. Pita me za ime, prezime, godinu rođenja i slične gluposti. Spremno mu odgovaram u nadi da će shvatiti da sam bezopasan i pustiti me. Tip ništa ne shvaća. Pita me za broj telefona. Utipkava ga. Po njegovom razgovoru shvaćam da razgovara sa starom. Hvala Bogu ! Ne bih mogao podnijeti da me onaj idiot dođe ovdje sramotiti. Nije ni stara nešto, ali je sto puta bolja od njega. Dolazi stara. Zabrinuta je. Potpisuje papire i odvodi me. Idemo tihom ulicom. Miriše bazga. Kraj školske godine je blizu. Imam samo jednoga asa. Sutra odgovaram za ispraviti. Stara me pita što mi je ovo trebalo. Umjesto odgovora pitam je što radi stari. Spava, odgovara mi. Stara je dobra. Ne komplicira.Sad je možda najbolji trenutak da joj kažem za sastanak s ravnateljem. Stara ne zastaje. Ide umorno pločnikom. Pomislim da me nije čula. Idiote jedan, promrsi tiho. Po tome znam da me čula i da će sutra doći kao što to uvijek čini.

------Rođena i živim u Splitu. Objavila priče u časopisu „ Split Mind“ , zbirci priča „ Pod krovom stare knjižnice“. Ušla u najuži izbor za Nagradu VBZ-a za roman godine.Pokušavam pisati scenarije i drame.

Ime i prezime: Ružica Gašperov Adresa: Kvaternikova 10, 21000 Split, Hrvatska e-mail: ruzica.gasperov@gmail.com mob: 095 910 5896 55


Rad Stilde Roguljić Prisilio sam vrijeme da brže prođe. Napokon sam nakon previše sati izjurio iz škole ne želeći primjetiti nekog od kolega kako me napasno zove da mu pomognem ispravljati ispite u kojim zapravo nema ništa točno, ako bolje sagledamo. Ubrzo sam prelazio preko trga kada sam osjetio nešto čudno na licu. Oblaci će proplakati. Ubrzao sam korak koji se ubrzo pretvorio u trk. Kiša je bila brža od mene, pa sam našao zaklon ispred prve zgrade u ulici bez imena i broja. Pored mene je stao visok i naočit čovjek u laganom svijetlom odijelu čiji je pogled pucao u prozor zgrade, pa sam prateći njegov pogled i ja zastao na tom prozoru, ne znajući ni sam zašto. -Vražije vrijeme. Progrmio je to oštro, dok je tresao kapljice s ramena. -Pa hajde, početak je proljeća. -Da, i nikada ne znaš na čemu si. Klimnuo sam glavom bez pravog razloga i opet pogledao u prozor. Osjetio sam njegov pogled. Odlučio sam se za razgovor, možda i ja uspijem upoznati nekoga. -Barem smo našli mjesto za skriti se dok ne prestane. -Ja ipak čekam nešto drugo. Nešto bolje, puno. Uspio sam pokrenuti razgovor s jednom nespretnoj rečenici. Bodrio sam se u mislima. -A što Vi čekate, ako nije osobno? -Osobno je, ali mogu vam sigurno reći. Onaj prozor u koji ste gledali iz meni nepoznatog razloga, e ja čekam da se upali svijetlo. -Nisam siguran shvaćam li vaše objašnjenje, ali trudim se shvatiti. -Prvo, molim vas da mi oprostite, nisam se ni predstavio. Hernandes. Pružio mi je ruku i smješak na licu, a ja sam to sa velikim zadovoljstvom prihvatio. -Carlito, drago mi je. -Vidiš Carlito, normalno bih ti pružio svoju podsjetnicu, ali ne vjerujem da se razvodiš, baš ne izgledaš mi kao takav. -Kako to primjetiš? -Godine rada s razvodima, iskusan sam više. -Nego, niste mi objasnili ono sa svijetlom. -Pa kada se upali, ja se penjem na taj kat, kod svoje drage. -Zaručnica? Nasmijao se lagano, pomalo ironično, a onda me pogledao veselo. 56


-Davno sam ja oženio svoju zaručnicu, imamo dvoje djece iza sebe. Ironično, znam, ali ljubav ne bira. Baš kada sam krenuo zapitati ga gdje ju je upoznao, svjetlo se probilo krzo tamne zavjese i on je pojurio, mašući mi kroz izmaglicu kiše. Uskoro je svaka kapljica kiše našla svoj dom na našoj Zemlji pa sam se mirno mogao uputiti kući. Šetao sam lagano, razmišljajući o snu koji me nestrpljivo čekao ipred ulaznih vrata kuće. Najednom, bez ikakvog razloga, bez ikakvog upozorenja da će mi se srce zaustaviti na predug trenutak, i da će mi se opet otvoriti stara rana. Ona je izronula iz mojih zamršenih misli, još uvijek mlada kao prije deset godina, još uvijek lijepa, još uvijek bolna. Jedina žena koja je obilježila moj život, kako bi to drugi nazvali - luda tinejdžerska zaljubljenost. Zaista, to nije bilo to. Bilo je to nešto dugo, nešto pomalo užasavajuće, nešto sneno i krkho. Volio sam je kao da je jedina, ne primjećujući da ništa nikada nije uspijevalo. Ne, to zaista nije bila samo zaljubljenost. Odakle se ona pojavila? Nisam je vidio već dugih deset godina, toliko nisam ni razmišljao o njoj. Nisam je se ni sjetio od kada sam pobjegao od nje. Do sada. Je li se ona u ovom desetljeću sjetila mene? Hm, razmislim li bolje, nije me baš ni znala. Gledao bih je krišom, pazeći da netko ne primjeti, volio sam je plažljivo, da nas netko ne slomije. U tragovima, davao sam joj da nasluti. Jednom sam joj skoro sve priznao, kada se njen pogled zaustavio kao zapečaćen, na mojim očima, a osmijeh joj je zatitrao na rubu usana. Pokušavala ga je skriti ali ubrzo je odustala. Smješkala se tako, čini mi se cijelu vječnost. Cijeli mi je svijet stao u njen jedan osmijeh. No ubrzo sam je izgubio u gomili. Jedina prilika, nikada više nisam je uspio pridobiti ni na sekundu. No ostavit ću nju sada, bolje tako. Neka mirno spava u prošlosti, pravit ću se da nikada nije postojala, ipak žaleći jer bilo bi mi žao da svijet ostane bez takve osobe. Ah, kasno je. Laku noć, lutkice, mirno mi spavaj.

------Zovem se Stilda Roguljić, imam 15 godina, tako da sam u školi pisanja bila najmlađa. Pišem oko dvije godine, imam dovršenu knjigu, a drugu trenutno pišem. Pisanje me oduvijek privlačilo te sam se uvijek nekako pronalazila u njemu.

57


Rad Svjetlane Filipović

Opet sam tu. I opet je slušam. Svaki put kad se moj kofer i ja dovučemo sa stanice ona urla u mojim slušalicama na ušima. Dok odišem, skidam kaput, odlazim da prozračim sobu, stapam se s tim riječima. Snimam svoj spot u glavi. Obožavam to raditi. Život mi se promijenio, obogatio, ponovno je na vrhuncu - posljedica mog zadnjeg putovanja. Puna dojmova, otvarajući balkonska vrata shvaćam da je ovdje sve isto. Okrećem se i gledam onaj glomazni kofer od 300 kg i odlučujem da se neću raspakirati barem do sutra. Pustit ću duh putovanja da još malo ostane sa mnom i pokušati zaboraviti da sam ponovno u svom stanu, uz cestu kojom auti prolaze cijelu noć, sa balkonom s kojeg ne mogu vidjeti izlazak sunca, ali ionako ne bih imala više vremena za to… Vratila sam se. Borim se da skrenem misli sa nas na tim prostranim snježnima planinama, gledam tamo negdje žmirkajući sve ne bih li rekla da mi fali ona ubojita svjetlost sunca, u kombinaciji sa ledenom, na trenutke prozirnom, kristalnom bojom. Sigurno bi bilo ispravno da te uspomene zajedno s tobom ostavim tamo, jer ipak smo se pozdravili, bilo što drugo bilo bi jako zbunjujuće. Ali zašto bih to napravila? Jedino što želim jest - vidjeti te opet! Sutra ide sve onim ustaljenim tokom, rano buđenje, dosadne obaveze, nered u ovom stanu i mom životu, prljava kupaonica i zbrčkan radni stol, kaos koji moram srediti, prouzročen nedavnim, brzim pakiranjem. Morat ću se i prisjetiti da sam ovdje bila sretna i prije no što sam otišla, prije no što sam shvatila kako je lako sjesti na avion i odletjeti daleko od svakodnevnice. Od te ceste po kojoj vječito bruje auti, od tog ubitačnog pogleda na susjede, umjesto na onaj izlazak sunca i tvoj osmijeh. Da, vratila sam se. Vrijeme je za novu pjesmu vodilju i novi spot.

------Svjetlana Filipović

58


Bajka o ćelavoj princezi Danas sam luda, ne znam što hoću, danas sam luda, želim samoću... Milena je skakala po sobi tresući glavom i izvijajući se u ritmu muzike. Skoči na krevet, jednom ruku pridržavajući donji dio pidžame da joj ne spadne sa mršavog tijela, a drugom stane plešući imitirati Travoltu u „Paklenom šundu“. Sa zadnjim taktovima glazbe skljoka se na krevet i zabije glavu u jastuk. „ Aaaaaaa,aaaaaaaa“, zaurla iz sve snage dok joj se tijelo trzalo poput zvijeri u stupici. „Ne mogu više, ne mogu, ne mogu opet, nemam snage“, sad je već ridala. „Neka umrem jebiga, nek odapnem već jednom, kome ću falit, koga briga“, plač joj polako pređe u cvilež. Neko vrijeme se samo tresla ne podižući glavu s jastuka, a onda se iscrpljeno okrene na leđa i zagleda u luster u obliku sunca. Kupila ga je sama sebi na poklon prije 5 godina, na dan kad je doznala da su joj nalazi čisti, da je pobijedila zloćudnu bolest. Sjeti se zabave koju je tada priredila. Opet je bila Gospođica Savršena, sve je imala, stan, auto, posao. Svi dragi prijatelji bili su tu, a ona je plesala na krilima sreće, ponovo rođena, zdrava i mlada. Jutro je dočekala u Njegovom zagrljaju, dok je Josipa zavjerenički pjevala... Ja samo hoću ruke ja trebam nas ja samo hoću tebe malo sebe da mi daš A sad je opet na početku, ili na kraju... bolest se vratila. Mrska beštija opet je stigla u namjeri da ovaj put dokrajči njeno krhko tijelo. „Nemam mu šta zamjeriti“, pomisli dok su joj suze klizile iz svih otvora na licu: „Normalno da je pobjegao, i ja bi, ljudi se boje bolesti, boje se smrti, jebiga.“ S mukom podigne ruku i dohvati liječnički nalaz sa noćnog ormarića. Slova su joj pakosno igrala pred očima slažući se u smrtnu presudu. Prognoze su jako loše. Sutra mora u bolnicu na mučnu terapiju, pokušat će se sa novim, eksperimentalnim načinom liječenja. Preplavi je dobro poznati osjećaj, ne može mu se oduprijeti, utapa se i tone u njemu, hladno joj je, skuplja se i privlači koljena grudima, i boji se, strašno se boji. ... Milena jedva uspije skloniti laptop iz krila da bi povratila u lavor kraj kreveta. Sestra joj užurbano priđe, maramicom joj obriše lice i zabrinuto kaže: „Morali biste se više odmarati, cijeli dan buljite u taj ekran.“ Djevojka joj se osmjehne i brzo vrati pogled na monitor: „Kako da se, za boga miloga, odvojim od trenutno jedinog izvora veselja u životu.“ Upoznala je momka na jednom forumu, svidio joj se na prvu, a bogme i ona njemu. Živio je na tri sata vožnje od njenog grada, al udaljenost ih nije smetala. Sad već svakodnevno razmjenjuju SMS-ove i mailove, koriste sve moguće blagodati virtualne komunikacije, osjećajući sve veće simpatije jedno prema drugome. 59


Nema teme koju nisu dotakli u svojim porukama, od stava prema religiji do najluđih mjesta na kojima su vodili ljubav. Za ovo kratko vrijeme stekla je osjećaj kao da se poznaju cijeli život. Pričali su o svemu, osim o njenoj bolesti. O tome nije željela pričati. U tom svijetu nije bilo važno njeno izmučeno tijelo. Utroba joj se grčila od bolova, neprestano je gutala pljuvačku, al pogled nije micala sa slike koju joj je upravo poslao. „Joj,prezgodan je“, pomisli, „a vidi mene“, pokunji se. Onda se trgne, uđe u album fotografija i pošalje mu jednu od prošlog ljeta, svoju nasmijanu i sunčanu verziju. Odgovor stigne za samo par sekunda: „Prelijepa si, princezo moja“ i ogroman smajlić sa srcem. S bolničkog zvučnika prigušeno se čulo... Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet Milena se spusti u postelju i sa smješkom utone u san. ... Kućna haljina joj se petljala oko tankih nogu dok se vukla po kuhinji pokušavajući spraviti obrok. Prodorni zvuk mobitela ju je preplašio. „Molim“, umorno se javi. „A ti si, Prinče“, glas joj se odmah razvedri. „A evo ništa, raduckam po kući, a ti?“ Šutjela je par trenutaka. „Dolaziš u moj grad? Pa naravno da ćemo se vidjeti, da, to je prilika. Ma ne, ne. Radujem se, samo sam iznenađena, nisam očekivala da će to biti tako brzo. Da, čujemo se još, pusa.“ Milena prekine vezu i panično posegne za cigaretom. „Znam da ne smijem, al moram. Šta ću sad, majko glupa li sam, trebala sam mu odmah reći. Osim što sam bolesna, još sam i nepoštena lažljiva baba.“ Razmisli još par trenutaka, a onda odlučno uzme mobitel i nazove. „Ja sam, ma htjela sam ti nešto reći. Trebala sam odmah, znam, al nisam imala hrabrosti. Ovako stoje stvari...“ duboko uzdahne i nabroji mu sve. I od čega boluje, i kakve su prognoze, i da od njega ne očekuje ništa, da ne želi sažaljenje, da se može i zna borit sama. Istresla je sve što mu je tajila i što ju je mučilo. S druge strane bio je muk. „Jesi li još tu?“, upita sa zebnjom u glasu. „Jesam“, prozbori on. „Pa kaži nešto“. „Razmišljam“, odvrati. „A dobro, ti razmisli, pa se čujemo“. Sporom kretnjom spusti mobitel na stol. Pogleda jelo na tanjuru, s gnušanjem okrene glavu i zaputi se na balkon. Spusti se na bakinu stolicu za ljuljanje i zureći u prazno promrmlja. „Šta si očekivala, glupačo“, ugrize se za usnu do krvi, „šta si očekivala“. Njihala se u jednoličnom ritmu, naprijed, nazad, dok se zajedno sa danom predavala tami. ... Tišinu prekine reski zvuk mobitela. Milena kao robot ustane sa stolice i muklo se javi u slušalicu: “Halo?“ „Milena, ja sam. Oprosti, dušo, bio sam kreten, šokirala si me moram priznati . Al nećeš me 60


se tako lako riješiti. Nije me briga za nečije prognoze, želim biti uz tebe. Sadašnjost je ono što sigurno imamo, budućnost nam ionako niko ne garantira. Dolazim za tri sata, pripremi se za sexy vikend“. Djevojka pomisli da će eksplodirati od sreće. Odlučno priđe ormariću na kojem su stajale uredno poslagane kutije s lijekovima. Otvori ladicu i jednim jedinim, teatralnim pokretom ruke ih ubaci unutra. Ushićeno potrči do radija i odvrne ga na sav glas. Josipa je pobjednički kliktala: Nismo mi bez cilja ne plaši nas put zlih dubina nismo mi bez cilja ljubav je jača od svih daljina „Moram se srediti, joj kako malo vremena imam“, za trenutak se obeshrabreno pogleda u ogledalo. Otamo ju je promatralo upalo lice sa dubokim, crnim podočnjacima. „Ajmo, pandice“, osmjehne se sama sebi, „idemo se prerušit u turbo sexy koku“. Uskoro se čuo zvuk tuša i njen zvonak glas kako ga pokušava nadjačati. ... Nanosila je sjajilo na usne, kad začuje zvuk zvona. Sa srcem u grlu priđe vratima i otvori ih. Trenutak vječnosti u kojem su se prepoznavali očima, a onda nestane u njegovom zagrljaju. Ljubio ju je po vrelim obrazima, čelu, usnama i čvrsto stiskao uz sebe. Ona mu je grozničavo uzvraćala, nijema, bez glasa, nesposobna da išta kaže. Nježno ju je milovao po glavi: „Ljepotice moja, lijepa moja ćelava princezo.“ Stajali su tako priljubljeni jedno uz drugo dok je iz stana dopirala tiha muzika:

To što imaš danas čvrsto zagrli možda već sutra ćšs to izgubiti nestat će skupa s kišnim kapima kao pijesak među prstima zato svoje srce uvijek slušaj ti. Život mi ponekad mnogo daruje čak i kad zlo u njemu caruje jedan je i ja ga ne dam sretna sam

------Tamara Kočić Rođena i živi u Splitu, 45 godina bila žena majka, kraljica, a onda odlučila raditi ono što je oduvijek htjela, a nikad nije imala vremena... pisati za svoju dušu.

61


Posvećeno njemu Prosinac 2011., Spaladium arena, koncert Zvonka Bogdana… Promatrala je kako postarija publika polako popunjava Arenu, nije bilo mladih: oni nisu niti čuli za starogradsku pjesmu, a kamoli da bi odvojili malo svog vremena da je upoznaju. Koja šteta! Početak je obilježila ozbiljna glazba u izuzetnoj izvedbi tamburaškog orkestra. Uskoro je Arenu ispunio zvonak glas: pjesma za pjesmom se nizala i osvajala srca. Pjevač je zaneseno svakoj otkrivao vrijeme nastanka i autora, nerijetko neko poznato ime iz povijesti književnosti. Šantićeva Emina je „zanijela“ slušatelje i svi su postali jedna velika glazbena pratnja. Predala se ljepoti zvuka i riječi, smirenju trenutka iščekujući novu pjesmu. Tada dvoranom prostruji: „Tiho noću moje zlato spava, nad glavom mu od bisera grana…“- zatečena, osjeti u sebi podmuklu bol i prazninu. Slike,duboko skrivene u njenoj nutrini, nahrupiše svom snagom. To je bila njihova pjesma: pjevala bi mu tiho, ponavljajući je po više puta dok ga je uljuljkivala u san. Nije volio usnuti u samoći:držeći ga za ruke, sjedila bi uz njegovo uzglavlje i zahvaljivala životu. Nadopunjavali su se, smijali, zajedno rasli. Pred strahotama rata, njih troje se zbilo, bilo jedno. Gradili su njegovu osobnost pričama, primjerima, u druženju, u prirodi. Nošen krilima roditeljske ljubavi, postajao je plemenitost, gradio se čovjek. Njegova svestranost ih nije zbunjivala, sve je želio istražiti i upoznati: i gitaru, i atletiku, planinu i špilje. More je bilo njegov izbor: „malo ću vidjeti svijeta, a onda se vratiti i čuvati Jadran“ Bio je radost, ljepota njihova života. A onda ga je, jednoga dana, prije ostvarenja njegova sna, uzela rijeka. Jedva je slijepila komadiće duše i nastavila život. Bol je zamotala duboko, ali: nahrupi ona, iznenada, podmuklo, probije oklope, obuzme tijelo. Zamišlja ga kako se smije, negdje visoko, dok plovi nebeskim plavetnilom... Tiho noću moje zlato spava…

------Tatjana Grujić, rođena davne 1956. u Sućurju na Hvaru.Profesor hrvatskog jezika i pedagogije, radi u srednjim strukovnim školama u Splitu. Uključila se u radionicu kreativnog pisanja kako bi unaprijedila svoj rad.

62


Labuđe jezero bez labudova U misli ga je uvodila harfa. Pianissimo. Susret s Marinom otvorio mu je stara pitanja i nove dileme. U takvim se situacijama u njegovoj glavi upali kompilacijski CD iz kojeg izvlači hit dana za svoj tok svijesti. Prizor iz labuđeg jezera bez labudova. Harfa, ta naoko stidljiva dama, zapravo je zamka, iza nje mezzopiano dolaze violončela. Najavljuju siluete, bijelu i crnu. Još ih ne razabire, ali ih osjeća. A onda forte, pridružuju se viole i violine. Siluete postaju stvarnije. Posrnuli anđeli. Crni anđeo, Luciferov sljedbenik zla i bijeli anđeo prognan jer nije mogao prihvatiti pravilo da je stalno činiti dobro podjednako porazno za ljudsku rasu kao i stalno činiti zlo. Dugo ih je stvarao u svojoj glavi. Kao dijete ih je zamišljao kao likove iz crtanih filmova koji sjede na ramenima Tomu kad je u dilemi da li pojesti Jerrya , ili nešto tome slično, da bi tokom godina dobili groteskne obrise. Nekako ih je volio iako se često pitao ima li to kakvu dijagnozu. A onda opet pianissimo dolaze flaute, anđeli prilaze jedan drugome. Bijeli u svojim krilima nosi njegovu želju za mirom, za ljubavlju, za pripadanjem, crni njegov strah od ljudi, težnju za samoćom i svjesnim samouništenjem. Stoje jedan naspram drugom gledajući se bezvremenskim očima. Šire svoja krila nevjerojatnih razmjera. Fortissimo, činele, trube, sraz. Ne dotiču se, ranjavaju se pogledima. Njihova gigantska tijela bolno se savijaju zadržavajući ponos. Borba je ravnopravna. Sam…Krvari bijeli….S njom…Krvari crni…Sam…S njom…Sam…S njom…Mezzopiano, prve violine. Anđeli zadihani, krvavi, umorni… Ta savršena tijela nedefiniranog spola hvataju dah za konačan obračun. Uspravljaju se potpuno obuhvaćajući njegove misli…Sam…S njom…Sam… S njom…Sam s njom…..Crescendo, gudači, puhači, udaraljke, fortissimo…Sam…Sam…Sam… Bijeli anđeo pada prekriven svojim bijelim krilima i pretvara se u platinasti prah. Orkestar svira mezzoforte u trenutku kad crni anđeo pobjedonosno pogleda u njegove oči. Izdvoje se čela i kao finale još jednom odsviraju SAM… Zazvonio je mobitel. Tema iz Labuđeg jezera. Pogledao u zaslon. Marina. Pruži ruku, uzme kutiju s cigaretama i uputi se prema fotelji kraj prozora koji gleda more, dohvati gitaru prebirući po žicama pjesmu alone…

------Željka Žitković-Banić Rođena 1974 u Splitu, gdje živi i ne radi. Igrom slučaja po zanimanju kemijski tehničar iako su joj prva ljubav čitanje knjiga i pisanje.

63


Gradska knjižnica Marka Marulića Split, 2012.

Škola kreativnog pisanja [radovi polaznika]  

Pred vama su tekstovi polaznika Škole kreativnog pisanja Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu. Dvadeset i pet autora pred vama nemaju n...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you