Žene koje kupuju cvijeće
k1l
k2l
Vanessa Montfort
Žene koje kupuju cvijeće prevela sa španjolskog Silvana Roglić
Fraktura
k3l
Naslov izvornika Mujeres que compran flores © Vanessa Montfort, 2016 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-140-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1027001
k4l
Za Isu Borasteros, dobru vilu svih nas
k5l
k6l
Uza slobodu, cvijeće, knjige i lunu, tko ne bi bio savršeno sretan? Oscar Wilde
k7l
k8l
Žene koje kupuju cvijeće
U malenu kvartu u središtu Madrida u kojem žive glumci, moderni ljudi različita kova, parovi bez djece, zastupnici obiju strana koji između sjednica zajedno ispijaju vermut; u tom mikrosvijetu s vlastitim Kristom čudotvornim, vlastitom destruktivnom sektom, muzama, kazalištima i malenim galerijama, svakodnevnim manifestacijama, rečenicama koje su napisali slavni pisci, a izgazili turisti, postariji stanovnici, militantni biciklisti, džez-glazbenici i arheolozi koji savjesno traže Cervantesove kosti... u tom kvartu postoji i pet žena koje kupuju cvijeće. U početku nijedna ga ne kupuje za sebe: jedna za svoju tajnu ljubav, druga za svoj ured, treća kako bi ga slikala, sljedeća za svoje klijente, a posljednja... za pokojnika. To sam ja i ovo je, pretpostavljam, moja priča.
k9l
k 10 l
Olivia je ime anđela
U kvartu se nitko nije mogao složiti oko toga koliko je dugo ondje. Pitala sam konobare u krčmi La Dolores i tvrdili su da je ondje kratko, pa ipak oni u Casa Albertu bili su uvjereni da je ondje oduvijek. Ali svi su se slagali u jednome, da je Anđelov vrt bar dva stoljeća cvjećarnica i da se bar dva stoljeća tako zove možda stoga što je unutra uvijek stolovao jedan anđeo i samo su si predavali štafetu. Kad Olivia otiđe, zamijenit će je neki drugi anđeo s nekim drugim poslanjem. To je bilo jasno. Ma koga pitali, žitelji toga kvarta reći će vam da je Olivia oduvijek ondje, a ona ograda i njezino cvijeće da su niknuli oko njezina lika u nekom trenutku u 20. stoljeću. Tko je ili što prije toga bila Olivia teško bješe saznati. Nitko nije znao. Ili su oni koji su znali pomno čuvali njezinu privatnost i tajnu. Nitko nije baš točno znao je li cvjećarnica bila njezina ili unajmljena. Jedni su širili glasine da je bila bogata i ekscentrična nasljednica. Drugi su mislili da je ljubavnica nekoga slavnog muškarca ili da je možda čak poznata glumica koja je slavu stekla na nekim drugim širinama. Činjenica je da su iz njezina glasa izvirali naglasci drugih zemalja kao kod onih koji govore više jezika: s je među njezinim zubima zviždalo više nego što je uobičajeno, vokali su bili tanki kao u galskim jezicima, ali izgovor joj je bio savršen, a glas dubok i spokojan kao u biljaka. Prvi sam je put vidjela tri dana nakon što sam stigla u kvart. Otkad sam otkrila Anđelov vrt, prolazila sam kraj njegova ulaza nekoliko puta dnevno, ali nikad se nisam odvažila ući. Moj maleni i netom
k 11 l
unajmljeni stan gušio me. Vrućina je bila nesnošljiva, a od nje je miris boje bio još prodorniji. Još uvijek nisam imala klimu, a puni i neraspakirani koferi služili su mi kao stol, stolac ili kako bih se popela na njih kad ne bih mogla dosegnuti ventil za plin štednjaka. Stoga su mi ti izleti i pogled na tu oazu pomagali da dobijem dnevnu dozu kisika. Te sam večeri izašla na ulicu u istoj odjeći u kojoj sam čistila kuću: u iznošenim trapericama, još iznošenijoj majici na bretele i u japankama u kojima sam izlazila ispod tuša. Kad sam se ugledala u zrcalu u liftu, učinilo mi se da sam čitava ja nekako bezbojna. Kosti su se prozirale na koži dekoltea. Moja crna i ravna kosa zadavljena u repu. Bijelo lice bez šminke. Oči natečene od prašine. Kad sam se vukući noge uspela do trga, iznenadila sam se što sam Anđelov vrt zatekla još uvijek otvorenim. Bio je osvijetljen žaruljama u boji i malenim papirnatim lampionima koji su visjeli sa stabala. To i zrikavac koji se smjestio na ogromnoj maslini kako bi održao recital davali su svemu tomu atmosferu seoskoga proštenja. I stablo masline, robusno i stoljetno. Zauzimalo je središte vrta, a s njegovih grana visjela je jednostavna ljuljačka od užeta. Prešla sam sumnjičavo ogradu prateći put od kamenih ploča veseleći se što su žute i potajno se nadajući, sad to znam, da me na kraju toga puta čeka Čarobnjak iz Oza. Mirisalo je po mokroj zemlji. Među sjenama lišća i ispod bijele tende ugledala sam stolić od kovana željeza s neispijenom čašom vina i otvorenom knjigom. Vrata staklenika bila su širom otvorena. Tad sam je prvi put vidjela. Naime sve je to bila Olivia. Unutra, džez iz četrdesetih milovao je lišće biljaka, njihao viseće košare s cvijećem, širio se pod pritiskom pare iz prskalica. Tu i tamo leptiri od obojena celofana ukrašavali su staklene zidove, akvareli s cvjetnim i svijetlim motivima bili su izloženi u svakom kutu, posude reciklirane iz nekih drugih života s buketima cvijeća kojima u tom času nisam znala ime. U dnu, iza staklena zida, velika trošna
k 12 l
kamena fontana priljubljena uza zid od gole opeke na kojoj je glava nekakvoga čudnog lava rigala vodu u bazenčić pun lopoča. Iz svake rupe, uz kojekakve izlike, izvirao je život u vidu biljke. S krova na dvije vode visjeli su mobili od puhana stakla, vijenci ispleteni od pruća, cvijeća i suhih šišarki, vesele poruke napisane na drvenim pločama i pult na kojem su bile izložene izblijedjele razglednice: kvart u 19. stoljeću, s početka 20., stare modne skice, fotografije obližnjih muzeja, stari plakati Teatro Española i kazališta Comedia. U sredini, knjiga dojmova za klijente otvorena na nekoj poruci na japanskome, optočenoj srcima. I još jedna knjiga, uvezana u crveni baršun, na čijim je koricama bio utisnut naslov Bilješke s terena. Nisam to mogla izbjeći. Nikad nisam učinila ništa slično, zato znam da nisam mogla izbjeći. Rasklopila sam je na mjestu gdje je bio svileni označivač. Stiliziranim slovima i perom, malen tekst napisan rukom: “Ožiljci”. “Oduvijek mi se sviđaju ljudi s ožiljcima, poput stabala”, rekao je glas iza mene koji me natjerao da naglo poklopim knjigu. “Štoviše, nemam povjerenja u ljude koji nakon četrdesete nemaju nijedan ožiljak.” Okrenula sam se polagano i nijemo, očiju kao u Kapetana kad zarije nokte u tepih. Iza pulta i razmičući malen zastor od kuglica u boji koji je vodio do stražnjega dijela dućana stajala je ona, kao da je upravo izašla na pozornicu. Olivia je bila od one nekonvencionalne ljepote: pretvorila je svoju neželjenu mršavost u eleganciju, nedostatak šminke nadoknađivala je jednostavnim diskretnim crvenilom na usnama, a odjeća od iznošene tkanine na njezinu je tijelu izgledala kao visoka moda. U stilu onih žena koje su tijekom velikih ratova izlazile iz tvornica. Kao i sve dame, bila je neodređenih godina premda je djelovala kao da je zatočena negdje između četrdesete i šezdesete. Katharine Hepburn u tehnikoloru: vitka i visoka, visokoga struka uz koji se pripijala svilena haljina sa zelenim listovima i uz špagerice s narukvicom
k 13 l
oko gležnja. Nosila je kosu skupljenu u nonšalantnu visoku punđu boje mandarine zbog koje se doimala kao da je izašla iz obojenoga starinskog fotograma. “Mislila sam da si mlađa”, nastavila je odlučnim, odmjerenim glasom, “ma, ne, nije uvjet, ali jednostavno sam te tako zamišljala.” “Žao mi je”, pokušala sam se opravdati. Zašto je ta žena znala moje godine? Onda je stavila prst na tanke, crvene i pomalo naborane usne tražeći tišinu. Prišla mi je. Tirkizne oči, iskričave, tražile su nešto u mojima i onda mi je dala znak da slušam. Zrikavac iz vrta činio se kao da je sad unutra i od njegova uznemirenoga pjeva zavibrirala su stakla. Nasmiješila se. “Draga, samo polako, život na čovjeku ostavi mrlje, ali ga ne poružni, upravo suprotno”, nastavila je šapćući dok me primala za ruku, “zapravo mi je drago da nisi klinka. Moja me zadnja pomagačica ostavila na cjedilu zbog spaljena Engleza koji je došao preko Erasmusa.” Uzela je ogromnu i tešku crvenu metalnu polijevaljku punu vode. Hodale smo vođene onom prodornom pjesmom dok je zalijevala tegle i dok je svako malo zastajala kao da osluškuje mjesto na kojem se krije kukac. “Znaš”, nadovezala se namatajući pramen narančaste kose među prstima, “test kojem ću te podvrći veoma je jednostavan.” “Test?” Uhvatila me panika. Ponovno mi je koščatim prstom pokazala da budem tiho. Izgledala je kao da se koncentrira. “Samo jedno pitanje. Tako ću znati jesi li ti ta.” Načinila je teatralnu stanku. “Ovom cvjećarnicom prolaze muškarci i žene koji žele prenijeti neki osjećaj ili poslati poruku za koju ne mogu naći riječi: poštovanje, zahvalu, divljenje, ravnodušnost, gubitak, ljubav, slavlje... Jedni kupuju cvijeće za rođenje, a drugi za smrt. Jedni se trude umanjiti suzdržanost svojih ureda, drugi žele dati malo života svojim domovima. Jedni vole živo cvijeće, još uvijek u zemlji, drugi
k 14 l
mrtvo ili suho. U nekim slučajevima žele da budu na pragu otvaranja kako bi dulje trajalo, a drugi naprotiv vole kratkotrajno cvijeće, poput ivančica koje počinju gubiti latice.” Pogledom je prešla preko stakla staklenika gdje su prolaznici klizili poput sjajne trake fotograma. “Ukratko... katkad ih šaljemo u garderobu Teatro Española, od drugoga radimo vijence za Svetoga Sebastiána, kupuju ih majke svojim majkama, nevjernici svojim ženama, ljubavnici svojim ljubavnicima, Palace za svoje zahode, starice za svoje balkone... Ja imam teoriju da svaka osoba ima svoj cvijet. I svaka životna etapa. Neke žene kupuju cvijeće, a neke ne. To je sve.” Netremice sam je gledala i u tom času, i ne znajući zašto, više od ičega na svijetu htjela sam pripadati toj skupini. “Kakve su te žene?” Pustila mi je ruku poput nekoga tko ispušta lokot i okrenula se prema meni dižući tanku i riđu obrvu sa srebrnim odsjajem. “Reci mi: od sveg ovog cvijeća, koje bi danas izabrala?” Nisam se ni osvrnula oko sebe. Osjetila sam onaj grč u trbuhu kao kad bi me prozvali pred ploču. “Nikad nisam kupovala cvijeće”, oklijevala sam. “Hm... a kad bi ga dobila, koje ti se sviđalo?” “Nikad nisam dobila cvijeće.” Spustila sam bradu. Coknula je. “A sad? Ne vidiš nijedno koje ti se sviđa? Hajde, daj...” Vidjela sam samo šarene mrlje. Uslijed nervoze i vrućine učinilo mi se da obje tvorimo dio neke Monetove slike. Nakon predugačke tišine, odgovorila sam: “Koje je najprikladnije za groblje?” Svijetle i malene Olivijine oči promatrale su me netremice, poput noja. “Iskreno, ne znam. Ne poznajem ukus mrtvaca.” Onda me dotaknula po bradi. “Ne, posve sam sigurna da nisam imala nijednu tvojega soja.” Zadovoljno se nasmiješila. “Onda, dolaziš sutra? Uz ovaj val vrućine želim da počneš što ranije ili će mi sve cvijeće otići k vragu u jednome danu.”
k 15 l
“Želiš da ti budem pomoćnica?” “Pretpostavljam ako si ovdje, a pogotovo nakon tvoje poruke, da to znači da ti odgovaraju uvjeti iz oglasa.” Nagnula sam glavu. Sakrila sam ruke u džepove traperica. “Mogu li ti sutra odgovoriti?” uspjela sam izmucati. Onda je nabrala čelo kao da ne razumije moj jezik i laganim rupčićem od žute svile obrisala si znoj s duga vrata. “Dušo, živjeti treba sad i ovdje... Sad je kasno. Sutra je dakle prekasno. Ako prihvaćaš, moraš prihvatiti odmah.” Ne znam zašto nisam u tom času Oliviji objasnila nesporazum. Dobro, znam. Zato što mi se tad, nakon čitave godine paralize, prvi put nešto događalo u životu. Ispraznila je polijevaljku u jednu teglu i zrikavac je prestao pjeva ti. Kleknula je kraj biljke i čekala. Zemlja se počela micati i omamlje ni je kukac izašao iz skrovišta, našao je jedan od Olivijinih prstiju i uspeo se na njega kao na dizalo. “Tu si dakle, maleni uljezu...” rekla je dok ga je ceremonijalno ispraćala do vrata. Onda se okrenula: “A ti, zatvori vrata ako ti nije problem.” Ali nešto me sprečavalo da se pomaknem. “Treba početi živjeti i prestati razmišljati o tome kako to činiti.” Tom sam rečenicom završavala svaku seansu psihoterapije. “Prihvaćam”, rekla sam slijedeći je do vrta. “Makar ne znam ništa o cvijeću.” Ona se okrenula, otresla svilenu suknju i prekrižila ruke. “Znam. Ali imaš gomilu drugih stvari koje mi djeluju zanimlji vo.” Nježno si je obrisala znoj sa čela. “Sad znam da si poštena i da ne znaš reći ne jer mi se ni u jednom času nisi usprotivila. Znam da teško donosiš odluke i izražavaš svoj ukus. Isto tako znam da si tek stigla u kvart jer je ovaj ugao strateško mjesto i viđala sam te nekoliko dana kako prolaziš s vrećicama iz dućana, što znači da nisi izvadila stvari iz kutija jer si već nekoliko dana u istoj odjeći.” Znatiželjno me skenirala od glave do pete. “Ne uređuješ se ni za koga, čak ni za sebe... Znam da živiš sama i da nisi navikla na samoću jer uopće nisi doma, prema načinu na koji vučeš noge niz ulicu da imaš
k 16 l
nizak tlak i da je ovo što si učinila, ovdje, sa mnom, promjena. I, da, naravno da sam shvatila da nemaš pojma o cvijeću.” Otišla je ponovno do unutrašnjosti staklenika. “Dođi sutra i vidjet ćemo što možemo učiniti u vezi s time.” Naš je dogovor uglavljen mojim kimanjem glave i namigivanjem jednog od njezina dva plava oka, poput pečata. Umjesto ugovora, Olivia je za mene izabrala afričke ljubičice u sićušnoj posudi i onda me zamolila da ih ne utopim, moraju trajati koliko i moj angažman u Anđelovu vrtu. “Koliko će to biti?” pitala sam. “Ali, dušo... kako da ja to znam?” Potom je nestala među raslinjem kamuflirana u svoju biljnu haljinu. Dok sam se vraćala niz ulicu izbjegavajući perače koji su polijevali Ulicu Huertas i pitajući se što mi se to upravo dogodilo, shvatila sam prvi put da nikad prije nisam improvizirala. Iz nekog razloga, uvijek sam mislila da će moja spontanost biti pogibeljna, a intuicija pogrešna. Ali dotad sam već shvatila da je život predstava bez probe. Gola premijera. To mi je dokazao tvoj odlazak. I u to se upravo uvjeravam nakon ovoga ljeta koje mi je promijenilo život. Izlazi se na pozornicu bez šminke i ne znajući koja ti je uloga. A ja se oduvijek panično bojim pozornice. Možda baš zato nisam donosila bogzna koliko odluka u životu. Zato sam željela da ih donosiš ti, a da ja budem tvoj statist. Pretpostavljam da bih rado bila sigurna da znam ulogu prije nego što se suočim s publikom, da budem sigurna da će na kraju pljeskati. Bilo mi je kudikamo lakše nekomu drugom predati ulogu protagonista mojega života. Kako ne bih privukla preveliku pozornost ako pogriješim u jednoj od svojih replika; kako bih prošla nezamijećeno pred kritikom; kako bi me onaj tko ima veću ulogu izvukao iz gliba. Nije to značilo biti koprotagonist, nego imati sporednu ulogu u emisiji o mojem vlastitom životu. Kad sam ušla u stan, mislila sam da sam ušla u peć za kremiranje. Vrtjela sam se okolo pitajući se gdje je idealno mjesto za moje ljubičice. Trebaju li svjetlo, vodu, vlagu, svježinu, vrućinu? Neću biti
k 17 l
kadra održati ih na životu ni tjedan dana, u to sam bila sasvim sigurna. Naposljetku sam ih odložila na prozorsku klupčicu svoje spavaće sobe. Suha vrućina, zagušljiva, i neumoran pjev zrikavca nisu mi dali da oka sklopim čitavu noć.
k 18 l
Metabolizam oaza
Tko sam bila ja prije tri mjeseca? Odgovor je jednostavan. Ista ona kao i u posljednjih dvadeset godina. Točno pola svojega života. Želim ovdje samo naglasiti da se užasavam govoriti o sebi, već sam to rekla. Još i više nametati se kao protagonistica priče. Ali obećala sam da ću se potruditi. Smjestiti se u središte svojega života i svoje priče. I opet: Tko sam bila ja prije tri mjeseca? Četrdesetogodišnjakinja koja omamljeno hoda preuskim pločnicima središta Madrida, a za tekuće ljeto kažu da je najtoplije u ovome stoljeću. Žena koja prije nekoliko godina ne bi izašla iz kuće nenašminkana, ne iz koketerije, nego zato što joj se zapravo nikad nije sviđalo njezino lice, a koja se sad ne sjeća kad je zadnji put oprala kosu. Ona koja vuče noge duž prolaza u novom supermarketu koji se otvara pred njome kao kakav neosvojivi labirint jer mliječni proizvodi nisu kraj blagajne, a voće i povrće nemaju uobičajeni izgled, nego su narezani, oguljeni i posloženi na pladnjiće kao jebene bombonijere. Ušla sam ne ispuštajući posljednji kovčeg koji je ostao u mojem bivšem domu slijedeći upute, kao i uvijek, žudeći da što prije osjetim sigurnost u novom okruženju: supermarketu, praonici, ljekarni i teretani. To su, prema mojoj prijateljici Loreni, četiri ključne točke koje će mi pomoći da se orijentiram u novom životu. Zato što nikad nisam živjela sama i bit će teško. Zato što je prošlo već godinu dana
k 19 l
otkad je Óscar otišao i trebala sam ga već početi prebolijevati. Zato što žalovanje ne smije trajati dulje od godinu dana. Točka. Zovem se Marina. I među svim točnim stvarima koje kaže Lorena, jedna ne može biti očitija: nikad nisam bila sama. Uvijek sam bila s nekim. Uvijek sam bila s njime. Ili gotovo uvijek, a sad kad sam već odlučila napisati ovu priču, radije bih rekla “s tobom”. Nema nijedne slike na kojoj sam sama. Uvijek sam s tobom. Ili si me ti gledao s druge strane. Ili se vidjela tvoja sjena. Ili dio tvojega prsta koji prekriva objektiv. Premda sam na slici bila ja, tvoj je pogled ostao zabilježen na meni. Nisam bila sama. Ja sam bila s tobom. I odjednom je život postao težak. Hoću reći, one temeljne stvari. One koje su prije bile automatizirane, sad su u meni izazivale žučnu raspravu. Izabrati što jesti, primjerice. Shvatila sam to dok sam držala kutiju organskih jaja na čijem je poklopcu stajalo da su ih snijele “slobodne koke”. Već me to uznemirilo. U mojem bivšem kvartu jaja su bila jaja i nikad se nije isticao društveni status kokošiju. Osjetila sam solidarnost prema njima. Ni ja nisam željela da se igdje ističe moje bračno stanje. Neudana? Slobodna? Sama? Ne, nisam bila spremna. Zapravo sam u tom času uvidjela da ne bih mogla ispeći jaje. Rastužila bih se. Razboljela. Zato što sam uvijek pekla dva. I ne bih ih mogla kuhati jer smo jeli kuhana za večeru. I uvijek su bila dva. Nikad nije bilo jedno. Pustimo sad jaja, naredila sam si. Ali tu je i blitva. Prije je nismo voljeli, nikako, ali zavoljeli smo je skupa. Istovremeno. Naučili smo je kuhati zajedno tijekom izleta u onu seosku kućicu u Guadalajari. Pustimo sad i blitvu. I tako sam provela sat vremena izgubljena u dućanu, koji je prema teoriji moje prijateljice trebao pomoći da se osjećam staloženo, po kušavajući naći nešto što bih mogla staviti u želudac, a da to moj mozak ne povrati u obliku uspomena koje su pekle i bile samo to. Uspomene.
k 20 l
Ali ta zgoda nije pravi početak moje priče. Izašla sam iz toga dućana u kojem je bila temperatura mrtvačnice ne kupivši baš ništa, a vani me, u deset ujutro, zapljusnula nepodnošljiva vrućina i našla sam se usred četvrti Letras. Mojeg novoga doma. Doma? Pročitala sam: Ulica Moratín 8. Uspela sam se Ulicom Prado posramljena treskanjem svojega kofera tražeći svoj novi stan ni najmanje ne dvojeći da se nalazi u suprotnom smjeru. Orijentacija mi nikad nije bila jača strana, a vidjela sam ga samo jedanput. Onda sam skrenula Ulicom León dok nisam došla do Ulice Huertas gdje sam skrenula za ugao, prošla kraj kafića Populart koji je kredom najavljivao večernji džez-koncert, izbjegla sam nekakva bradatoga čovjeka s harmonikom, za kojeg ću s vremenom shvatiti da opsesivno svira iste dvije melodije, gazila sam po slavnim idejama još slavnijih pisaca jer je općina imala genijalnu ideju da uredi ulice sve dok, u visini citata Péreza Galdósa, konkretno stojeći na njegovu potpisu, nisam zastala. Točno na uglu Trga Ángel. Učinio mi se kao oaza u središtu grada. Bila je to neobična cvjećarnica, gradski vrt iza stare željezne ograde sa staklenikom. U vrtu, maleni zakuci s klupama, kamene fontane i ljuljačke koje su visjele sa stabala. U sredini, tisućljetna maslina koja je vjerojatno upoznala sve bivše stanare četvrti. Pokraj nje, slikarski stalak s nedovršenom šarenom slikom i prljava krpa na tlu. Ispod bijele tende na odrini nazrela sam figuru plavokosoga muškarca koji je čitao okrenut meni leđima. Uspjela sam vidjeti samo dijelove: ruke koje mirno drže knjigu, leđa naslonjena na pohaban željezni stolac, prekrižene noge i novčanik na tlu. Iznad vrata, natpis sa slovima punim elana: nikad nemoj prestati sanjati. Onda bih prvo morala početi sanjati, pomislih. Toga se jutra nisam odvažila prijeći ogradu, ali svježi miris tek zalivene zemlje pomogao mi je da udahnem, prvi put nakon mnogo mjeseci. To Loreni nikad ne bi palo na pamet. Da svako ljudsko biće, kako bi se ponovno diglo, treba naći vlastitu oazu. Mjesto koje sadrži žuđeni spokoj, u kojem se možemo okružiti stvarima koje nas vesele
k 21 l
kako bismo se zatvorili s njima kad to zatrebamo. Jazbina u kojoj možemo hibernirati premda je ljeto. Staklenik sa savršenom mikroklimom za rast, preobrazbu i ponovno jačanje. Moja će imati oblik cvjećarnice i zvala se Anđelov vrt.
k 22 l
Vanessa Montfort (1975.) španjolska je spisateljica, dramatičarka i novinarka. Za svoj prvi roman El Ingrediente Secreto dobila je 2006. nagradu za mlade pisce XI Ateneo de Sevilla. Autorica je scenarija Quijote Show (2000.), Paisaje Transportado (2003.), Estábamos destinadas a ser ángeles (2006.), eseja De Galatea a Barbie: autómatas, robots y otras figuras de la construcción femenina (2009.) i više nagrađivanih romana: Mitología de Nueva York (2010.), La leyenda de la isla sin voz (2014.) i El sueño de la crisálida (2019.). Njezin roman Žene koje kupuju cvijeće (Mujeres que compran flores, 2016.) doživio je brojna izdanja u Španjolskoj – u samo pet mjeseci čak sedam izdanja – i preveden je na više svjetskih jezika. Posljednjih je godina uglavnom posvećena književnosti te održava radionice za pisce u Španjolskoj i diljem svijeta.
k 351 l
k 352 l
Silvana Roglić rođena je 1971. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Prevodi filmove i dokumentarne emisije. Do sada je prevela knjige brojnih španjolskih i latinoameričkih autora, među kojima se ističu Manuel Vázquez Montalbán, Jorge Bucay, Javier Cercas, Carlos Ruiz Zafón, Susana Fortes, Ariel Magnus i Clara Usón.
k 353 l
k 354 l
Sadržaj
Žene koje kupuju cvijeće
9
Olivia je ime anđela
11
Metabolizam oaza
19
Prvi dan Neobična sudbina valova
23
Mačka u praznom stanu
31
Independence day
35
Drugi dan Djevojka i more
45
Snubljenje ljiljana
53
Tuga nevena
69
Iskušenje cvjetova dunja
77
Mirnoća orhideja
87
Poniznost ljubičica
95
Treći dan Geneza straha
107
Zavjera kućanskih aparata
117
Teorija o ličinki
123
Paralize zbog analize
135
Madwoman 143 Četvrti dan Tvrdoglavost utvara
k 355 l
161
Mjesto-vrijeme u Madrižana
169
Buvljak 181 Teorija o sto posto kompatibilnima
195
Peti dan Tvoj horizont i moj vertikant
207
Dan prije dana poslije
213
Oštroumnost žrtava
229
Nemogućnost izgovaranja “volim te”
235
Šesti dan Zapisano u magli
253
Mačka sa slikom u dnu
261
Teorija o parazitu
277
Tiranija slabića
293
Sedmi dan Snaga neizbježnoga
303
Nepredvidljiva priroda kiše
315
Osmi dan Proći oluju
329
Plesanje po groblju
335
Žene koje kupuju cvijeće
347
Zahvale 349 O autorici
351
O prevoditeljici
353
k 356 l
k 357 l
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., svibanj Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-358-140-8 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
k 358 l
k 359 l
U malenom kvartu u središtu Madrida prepunom kazališta i galerija, u kojem žive moderni ljudi različita kova, a arheolozi tragaju za Cervantesovim kostima, u cvjećarnici poetskog imena Anđelov vrt, kod tajno vite Olivije, pet žena kupuje cvijeće. No nijedna ga ne kupuje za sebe: jedna za svoju tajnu ljubav, druga za ured, treća da ga slika, četvrta za klijente, a posljednja za pokojnika. To su: Marina – pati od sindroma suvozača: izgubljena je jer je ostala bez kapetana svog života. Casandra – njezin je hendikep što je superwomanica: važniji joj je profesionalni uspjeh od privatnoga. Gala – čvrsto zastupa uvjerenje: žena danas ima sva prava, osim da stari. Aurora – istinska je Trpiružica: što je više boli, to je zaljubljenija. Victoria – odlučila je biti sve: najbolja majka, najbolja radnica, najbolja kći; dakle svemoćnost je njezin sindrom. Žene koje kupuju cvijeće zabavna je, romantična i uz budljiva priča o prijateljstvu pet potpuno različitih žena i njihovoj potrazi za neovisnošću i ostvarenjem snova. Vanessa Montfort pomirila je naizgled nemo guće: njezin je roman pitak za čitanje, a dubok za promišljanje.
139,00 kn ISBN 978-953358140-8
9 789533 581408
www.fraktura.hr
k 360 l