Sva je priroda divlja i surova

IVANČICA ĐERIĆ

Sva je priroda divlja i surova Sva je priroda divlja i surova

-1-

-2-

Ivančica Đerić

Sva je priroda divlja i surova

Fraktura -3-

© Ivančica Đerić i Fraktura, 2015. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-652-6 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-651-9 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 911940 (tvrdi uvez) i 911941 (meki uvez)

-4-

Isti je zrak nad regijom, na isti naÄ?in umire sirotinja. odvjetnica Kastelić

-5-

-6-

Svaka guska svojoj bari leti

U

vrijeme kad me je umjetnost privlačila zbog svojih integralnih sastojaka, zbog šege, ševe, šore, i onoga što u čovjeku pobuđuje psihički, moja najbolja prijateljica bila je Jovana Jakšić. Bila je siroče, a odrasla je u tromučkom Domu za štićenike. Stanovale smo na istom katu studentskoga doma, u centru Zagreba, a neko vrijeme bile i cimerice. Jovana Jakšić studirala je na nekakvom fakultetu društvenih znanosti od kojeg kruha nema, voljela je poeziju, voljela je recitirati, i u tome je, kao i sva ta prerano životu izložena djeca, bila veoma dobra. Uvijek je to nalikovalo na neki odličan kazališni performans – Jovana Jakšić recitira teče i teče, teče jedan slap, Dobriše Cesarića, što u njem znači moja mala kap – a ja kuham kavu i slušam je, kao mandolinu. Tako je bilo, i ja se toga nisam stidjela, a onda nas je život odveo kamo je htio, mene na Tuškanac, i u moju odvjetničku kancelariju, a nju u Kanadu i u neku opskurnu profesiju, kojoj čak ni imena ne znam; dakle, uopće ne znam što tamo radi, što je ispunjava, kome recitira, ni na kom jeziku. U subotu slijeće na Pleso.

Doznala sam to jučer. Sjedila sam u Gradskoj kavani, pila campari i škicala po placu, tko sjedi, tko hoda, tko nailazi, tko pozdravlja, a tko odvraća glavu da ne pozdravi. A onda je zacvrkutao telefon i Jovana Jakšić bila je na displeju. Do mene je sjedila Višnja. To mi je partnerica u odvjetničkom uredu. Upitala je: “Tko je uopće ta Jovana Jakšić?”

“Kolegica s faksa.”

“Ona cura s kojom si bila dobra?”

-7-

“Veoma dobra.”

“Nije li stanovala na istom katu? Onda, kad su ubili Andrijanu Mišić.”

“Je”, rekla sam.

Dalje sam šutjela, i tipkala po svom mobilnom. Nisam htjela pripovijedati o Jovani Jakšić. U tom trenutku, u tim okolnostima, u bir­ tiji. Ispila sam campari, i spustila čašu na stol. Ustala sam i poravnala zgužvani šos.

“Odlaziš”, rekla je Višnja.

Uopće ne kužim zašto verbalno evidentirati očite situacije. No takvi su ljudi, u suštini suštine. Melju jezikom kao miješalicom.

Kimnula sam, da, odlazim, pa krenula. Ne mogu reći krenula doma, jer mi to nije bilo na pameti, zapravo, ništa mi nije bilo na pameti, stezala sam iPhone u ruci, i koračala, a da ne znam kamo ni kuda.

Uskoro sam bila na Ilici, blizu Britanca. Jako volim taj trg, tu nedjeljom prodaju stare knjige, češljeve, značke, muštikle, upaljače, namještaj i dopisnice, sve znakove bivših vremena i sudbina, koje nije loše imati ako si čovjek tako posloži stan i mozak, u duhu tradicije. Osobno, volim stainless steel i neprobojno staklo, čiste linije, i ništa što skuplja prašinu, ali sam odrasla sasvim drugačije, u se­ oskoj obitelji, i s nekim od takvih starih komoda kakve prodaju na Britancu, puno drvo, fini lak, milijun ladica, a unutra mrak, i miris mrtvog, i prošlosti. Teško je danas živjeti u Hrvatskoj, tko pošteno radi, skapava od gladi, teško je gledati i te nekad lijepe komode kako propadaju na suncu i kiši i kako ih Zagrepčanci nude i prodaju kao luk, zato svaki put i jesam pomalo deranžirana kad se nađem na Britancu ili u sjetnoj situaciji socijalnog tipa, ali tog dana, nakon vijesti o dolasku Jovane Jakšić, nisam marila. Stezala sam iPhone, sijalo je sunce, imala sam više od četrdeset godina, a Jovana se vra-

-8-

ćala kući. Morala sam o tome promisliti, i morala sam to učiniti u tišini, i tako sam sjela u neki café bar, blizu Britanca, i naručila dupli stock. Konobar me gledao kao ostarjelu kurvu, od soja koji pije prerano. Tako je kako je. Svatko sebi umišlja da je bolji, da zna, da kuži, da u životu postoji nekakav red. Istina je da svatko improvizira, a da reda uopće nema. Uzmimo Jovanu. Njezin je odlazak u Kanadu bio apsolutna improvizacija, život joj se nije dogodio po očekivanom redu, nego stjecajem neočekivanog nereda. U Sjevernu Ameriku otišla je prije dvadeset godina, kada je bio rat, a u njemu uopće nije bilo pravila. Pila sam stock, i mislila da li misli da je sad bolje, pa se red i pravila znaju, i nisu po nju, kao što su to nekoć bila, nepovoljna. Na stolnjaku je starjela mrva salame, na staklu kafića mrlja sasušenog blata, na rubu čaše moj karmin, a u glavi je sazrijevalo to pitanje, što sada misli i očekuje moja nekadašnja cimerica.

Možda bih tamo sjedila dugo, možda im popravila dnevni saldo, možda potrošila mjesečnu plaću, ali tada je ulicom prošao Bodulić, a njega se, ako se želim izraziti precizno, nisam sjetila skoro dvadeset godina. I sad. Kolika je vjerojatnost za taj niz okolnosti? Jovana na iPhoneu, a Bodulić na ulici. Na okometu, takoreć. Platila sam pa istrčala van, a taj čovjek, koji je mene podsjetio na Bodulića, koji je sličio na Bodulića, koji možda uopće nije bio Bodulić, udaljavao se Ilicom, i nestajao u gužvi. Nosio je modru košulju, pa je kao modra točkica uranjao u bakren odsjaj Ilice, s čije su suprotne strane nailazili modri tramvaji. Što sam trebala učiniti? Potrčati za plavom točkicom, ili zavrtjeti glavom, u nevjerici, što sam uopće istrčala na cestu, zbog policajca. Bio je glavni istražitelj u slučaju Andrijane Mišić, o kojem ću još govoriti. To nije bio poseban policijski slučaj, ili jedini, ili najkrvožedniji, ili nekako bitan u povijesti, onoj knjiškoj. Ali takav je u mojoj, pa pamtim. A pamtim i Bodulića, i njegove osobine. Taj nigdje nije slučajno. I ništa nije slučajno. Njen odlazak, njen povratak. Da mogu, zabranila bih joj da se ukrca u avion i sleti

-9-

na Pleso. Svaka ptica svom jatu ne smije. Sva jata ne posvajaju svoje ptice. To se uopće ne uči iz ornitoloških udžbenika, ali je jedino što ovdje zaista moraš naučiti da bi uopće spoznao svoja krila.

A i vremena su ping-pong. Ne možeš reći gdje će loptica pasti.

Ili tko drži reket. Ovo je krvavi Disneyland. Netko je lako može oteti i zatući. Ne radi ševe, ni šege, nego čisto šore i psihički. Zbog novčanih i živčanih razloga. Nekakav bahati neznanac mogao bi je ubiti čim čuje da je bogata povratnica iz Kanade. A što je to danas biti bogat, sve je fluidno, svi pojmovi rastezljivi. Ako si ne možeš priuštiti ni parizer, a vidiš da netko jama ćevape, lako je pomisliti da je milijunaš. Jovana nije milijunaš. No Sir, no Ma’am. Živi u Kanadi, a to je zemlja gusaka, to su one što lete od Arktika do Meksika pa nazad, čak ih i na dolare graviraju. Točno je da dolar i nije neka lova, tek naprstak kuna za koji se može kupiti samo šalica kave u zabiti, ukratko, ta kanadska dolarska guska je mahom simbolična i u regiji na duge staze ne leti. Mislim o tome dok na stolnjaku stari ta mrva salame, a na rubu čaše moj karmin. Jovana nalikuje tim guskama iz Kanade. Želi dovršiti svoj migracijski ciklus, od toga je ništa neće odvratiti. Sve svoje nosi sa sobom, leti nedostižnim visinama, prošla je tisuće kilometara. I sada se vraća u svoju izvornu baru. Onu, iz koje je potekla.

- 10 -

Paket stiže

D

obro, to sam doznala jučer i sve se dogodilo jučer. A sad sam doma, tipkam impresije, tipkam svoja sjećanja, i pravim drugačiji plan. Usred toga, zvrči mi mobitel. Višnja je.

“Poslala sam ti neš po dostavljaču.”

“Moglo je čekati.”

“Ovo ne može čekati.”

“Zašto?”

“Zašto atom sadrži elektron?”

“To mu je osnovni sastojak? Ili je to, možda, neutron?”

Mislila sam na svoje oskudno i već zastarjelo znanje iz područja fizike. Svijet je već otkrio i božansku česticu, Higgsov bozon, a ja se ne mogu sjetiti po čemu je elektron drugačiji od neutrona, ako uopće je, niti marim. Starim, dakle. Ne stoga što više ne učim, no stoga što me više i ne zanima učiti.

“Daj me ne jebi”, rekla je Višnja. “Teška si kao crna zemlja.”

“Mačak mi je u bolnici.” “Što mu je?”

“Ima karcinom.”

“Primi moju sućut.”

“Nije još gotovo.” “Čovjek uvijek zna kada je gotovo. Zna i životinja.”

Rekla je, bok onda, i prekinula vezu. Sjedim pred svojim kompjutorom, gledam u njegovu četvrtastu kutiju od crne plastike, i pušim bijelu i oblu cigaretu. Godi mi nakratko misliti o nepove- 11 -

zanim i naizgled dijametralno suprotstavljenim činjenicama, crna plastika računala i bijeli papir cigarete, jedno je četverokutna, a drugo okrugla stvar. U životu je toliko oblika i mogućnosti. Dok ih sve uočiš, na oči ti padne mrak ili mrena, ili, poput moga mačka, dobiješ karcinom. Vjerojatno bih trebala iz svega izvući neku pouku, Jovana sigurno bi, ona bi o tome napisala i pjesmu, ali ja mrzim pouke, ne volim za njima tragati, i ne umijem pisati poeziju. Umjesto toga, izvlačim novi dim iz cigarete. Vije se, žuto oličenom sobom, kao debela nit dima u zraku.

Dostavljač zvoni prije no što je, s jednog, dimna nit stigla na drugi kraj sobe. Zvrrrr, zvrrrr. Čik gasim u pepeljari s likom Petra Zrinskog. Pržim Petrove lokne ugravirane u bakar, čik vrtim kažiprstom, kao da pravim neke filozofske, koncentrične krugove u zamišljenoj vodi sudbine. Onda se dižem sa stolice, i stupam na blistavi parket od hrastovine, čija je površina glatkija od moje kože i koji će me nadživjeti.

Dobar parket ključna je odlika stambene komocije, jer ako nemaš dobar parket, ako ti pod nogama puše, ako se stanom šire mraz i vlaga, nikada ti u njemu neće biti udobno, dobar parket je, dakle, dobra podloga, a dobra podloga je osnova svega. A i dobro prenosi zvukove. Mogu na vrijeme čuti da li netko korača po stanu, da li moja kći Klara divlja u svojoj sobi, da li moj gospon muž meditira šetajući s jednog na drugi kraj svoje sobe za čitanje ili tapka šlapom po podu, kao da očekuje da mu iz hrastovih letvica izmili neki staroslavenski ratnički duh hrastova, kojemu će se moći izjadati i od kojeg će moći zatražiti neku vrstu staroslavenske, ratničke pomoći, da me likvidira, na primjer, jer ga odveć živciram. O tome ću razmišljati kasnije, jer ga sada ne čujem. Kročim k velikim vratima i nepoznatom dostavljaču. Isfrustriran je i leži na zvonu. Zvrrrr.

Zvrrrr.

Vani je djevojčica, papirnatih, gracilnih udova, jedva punoljetna.

- 12 -

Nagrđuje ju pirsing na gornjoj usnici. Jedna suza od uglačanog aluminija.

“Molim, potpišite!” rekla je.

“Kako znate da ja to moram potpisati?”

“Vi ste odvjetnica Kastelić?”

“Niste li me to prvo trebali upitati?”

Zakolutala je očima, ali je, samozaštitnički, prvo spustila pogled.

Usput je cupkala, kao sitan pas.

“No, dijete, kaj se bojiš?”

“Ne bojim se. Paket je ovdje, vi ste, kao što ste potvrdili, vi.”

“A ti mi vjeruješ, a da mi nisi vidjela osobnu?”

“Molim vas osobnu.”

“Uđite”, rekla sam djevojčici. Mala ipak radi i raznosi pakete, a vani je vrućina za popizditi.

Krenula sam prema dnevnoj sobi. Odvojena je od ulaza velikim, staklenim vratima od obojenog stakla. To mi se uvijek najviše sviđalo u mome funkcionalnom stanu na Tuškancu, to da imam vrata od stakla i u njemu modernističku verziju vitraža. Paket sam spustila na stol, do računala. Maloj sam našla limenku Red Bulla. Uopće ne kužim zbog čega je ta sintetička šećerica toliko popularna, ali po svojoj kćeri znam što smijem, a što ne smijem držati u hladnjaku.

Djeca, na primjer, više ne piju Coctu ili Inku. Svako doba ima svoje običaje i kušnje. I osvježavajuće napitke. Gurnula sam limenku preko staklenog stola.

“Niste morali.”

“Točno. Samo se umrijeti mora. Ali vani je vruće, a ja to ionako nemrem piti.”

Prihvatila se limenke. Bila je sitne građe i limenka joj je sličila.

Tako obla, izdužena, i volumenski neznatna.

“Ljetni posao?” rekla sam. “To kaj nosiš pakete.”

Srknula je i potvrdila.

- 13 -

“Studentica?”

“Spremam prijemni.”

“Nije li to prošlo?”

“Za sljedeću godinu.” “Što želiš studirati?”

“Uopće ne želim studirati.” “Čemu onda spremanje prijemnog?” “Što drugo?”

“Možeš se zaposliti.”

Mala je nagnula glavu u stranu, odložila Red Bull na stol, gledala me iz iskrivljene pozicije, iskrivljenim i kosim i skoro mongoloidnim očima, kao da tako želi naznačiti da je ovdje netko lud, ali ne ona, da sam bubnula kapitalnu glupost, da je nisam svjesna, i da mi se, i to je jedino objašnjenje, mora oprostiti na konto moje ljigave starosti.

“Gospođo Kastelić.”

“Da?” “Znate li vi gdje se danas nalazi posao?”

“Na burzi?”

“Na moru i na kolodvoru. Burza je u banani. Na more možete samo u sezoni. Živjeti se mora preko cijele godine.”

Netko je na ulici zaustavio automobil. Otvorio je prozor i odvr­ nuo radio do maksimuma. Antena Zagreb. Kroz prozor je dopiralo: Hey, I just met you and this is crazy, but here’s my number, so call me, maybe.

Ta koja pjeva. Ta Carly Rae Jepsen. Ta je kao i Jovana, Kanađanka. Ne možeš se obraniti od simbolike. Mala se premetnula s jedne na drugu nogu. Tako čine oni kojima je neugodno ili dosadno, ili oboje u isto vrijeme. Bila sam joj dosadna, radio je urlao u našoj tihoj tuškanačkoj ulici punoj njegovanog zelenila, baš kao što su nekada urlale sirene koje su naznačavale zračni napad, a hrastov parket, pod njenim tihim tenisicama, škripao je.

- 14 -

“No”, rekla je, “idem, već kasnim, hvala na piću, gospođo Kastelić.”

“Za što pripremaš prijemni?”

“Pravni.”

Istrgnula sam list iz notesa, načrčkala broj svoga mobitela, i pružila ga maloj.

“Nazovi me. Ako te prime, ako trebaš praksu, ako želiš vidjeti kako to stvarno izgleda u jednom odvjetničkom uredu.”

Uzela je papir, pa otišla.

Lagala sam joj i odmah se pokajala. Oskudno odjevena, porculanske kože, mršavih zglobova, britkoga jezika, podsjetila me na vlastitu mladost, na onda kada je Jovana recitirala teče i teče, teče jedan slap, recitirala svoja bijela negrljena ramena dat će dječacima. Što me je i navelo da načinim gestu dobre volje. Kao da sam dobra vila. Iz bajke. Uopće nisam vila, a bajke ne konzumiram. Da je, kojim slučajem, u zemlji Hrvatskoj nestašica cigaret-papira, prvo što bih smotala, od prve do posljednje stranice, bio bi Hans Christian Andersen. Po tome sam bliska dostavljačici. Zna da se pare prave samo u kurvanju i konobarenju, ili te jebu ili nekoga poslužuješ, nema treće. C’est la vie.

La vie je i ovo tuljenje s ceste. Radioglazba dopirala je i dalje, kroz otvoreni prozor nečijeg automobila. Prešli smo na domaće lake note. Žena kući, a ja vani, penzija mi u kavani.

Netko je zaurlikao, s kata iznad: Umukni više.

Ne znam što bi o tome pjevanju rekao moj gospon suprug, iako mislim da mu ne bi pasalo, on je istančanih ukusa i ljubitelj probranih melodija, primjerice, svaku večer sluša Madonnu i “La Isla Bonita”, kao da se u međuvremenu nisu dogodili dva desetljeća - 15 -

i Adele. No sada bih i to, tu njegovu “La Isla Bonita”, radije slušala.

I od Madonne, što god. Ona barem odbija ostarjeti. I nikad ne priča o penziji. Zapalila sam i prišla prozoru. Htjela sam vidjeti tko viče, više no što me zanimalo tko pušta radijsku glazbu ne bi li svima pokazao da ima automobil. S prozora iznad mog kata, netko je izlio lonac vode. Pala je na tipa koji je stajao do crne automobilske školjke.

Opsovao je, pa iz pretinca automobila izvadio revolver. Nadlanicom je brisao vodu s četverokutnog lica. Repetirao je, u tišini. Tko kaže da nije zabavno u Zagrebu ljeti? Imamo glazbu, igrokaze, i pucalice.

Prozor na katu iznad se zatvorio. Guknuo je golub. Skupina djece nailazila je cestom. Bili su glasni, valjda sretni, sobom zaokupljeni, totalno nesvjesni okoline, nitko ih nije naučio ništa. Mlada, blesava, i slinava telad. Povukla sam dim. Ako metak promaši, ako me strefi unutar moga stana, ako nastradam pukim i nesretnim slučajem, to moram učiniti odana svojim porocima. Inače, ponijela bih u čekaonicu za zagrobni život osjećaj kajanja, a ne uživanja, a uopće ne znam koliko ću se načekati u redu, dok me Sveti Petar ne procesuira.

Začula sam korake u hodniku. Vrata su se otvorila. Ušao je moj suprug. “Što se to događa?”

“Ništa. Neki tip repetira Berettu.”

“Isuse, ti si luda.”

“Hodi pa vidi.”

Prišao je prozoru, pa osmotrio.

“Jebat ću ga u pizdu policijsku”, procijedio je. “Što se dešava?”

“Kretenluk”, kaže moj muž. “Dali su mi ovog morona s kamenjara da me štiti. Nitko nije trebao znati.”

“Onda je sve u redu”, kažem. “Tko bi povjerovao da jednoga zagrebačkog suca štiti jedan moron?”

“Pazi kako se razgovaraš sa mnom.”

- 16 -

“Trebam li se brinuti?�

Zatvorio je prozor. Prekrio je okno zastorom. Ostavio me bez odgovora.

- 17 -

- 18 -

Sadržaj

Svaka guska svojoj bari leti

7

Paket stiže

11

Mentalno zelenilo poprima boju rubina

19

Poezija, to sam ja nekada pušila, kao Ronhill

31

Ona ne dâ da je slome, otima se i prkosi

37

Sva je priroda divlja i slobodna

57

Karakter je kao drvo

73

Kroz prozor crvene se zvijezde glasno smiju

91

Kaži zašto me ostavi

105

Tko te hrani laksativom, očekuje da se usereš

125

Ne brini se tjeskobno za dan sutrašnji

139

Sahranit će nas braća

149

Veži ljamu gdje aga kaže

161

Svako malo neka igraonica

181

Velik šešir, ništa stoke

199

Kao da ne znaš koju sam pizzu volela

215

Izdahni i na tome neka i ostane

235

U vjetar ili u eter

251

Slovoljub Vaga, ometen svojim višim oblikom osjećajnosti

261

Liječnik ili veterinar, nije li to isto?

275

Jedino kukac u tuđoj ruci raste

289

- 333 -

Kad diraš mečku u točku, riskiraš da te vidi

299

Suočavanje s problemom

307

Plastik fantastik

313

Život hita dalje

323

- 334 -

- 335 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura Tamara Novak Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Ilustracije na naslovnici Maja Rožman Godina izdanja 2015., rujan Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-266-652-6 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-651-9 (meki uvez) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 336 -

- 337 -

Kad sazna da se njezina prijateljica iz studentskih dana Jovana Jakšić vraća iz Kanade, odvjetnica Kastelić prisjeća se kraja osamdesetih u Zagrebu. Želeći dokučiti tko je ubojica koji je u to doba brutalno ubijao mlade djevojke iz provincije, a čija je žrtva bila i njihova kolegica iz studentskog doma, grozničavo zapisuje sve čega se uspijeva sjetiti.

Njezin suprug, ugledni sudac, također se mora vratiti u dane mladosti.

Na taj nevoljki povratak u prošlost prisiljava ga brat njegova najboljega poginulog prijatelja koji pokušava shvatiti prave razloge raspada svoje obitelji. Kastelići pritom nisu ni svjesni da niz zločina iz prošlosti upravo dobiva svoj suvremeni nastavak.

U svojemu nostalgičnom trileru Sva je priroda divlja i surova spisateljica s kanadskom adresom Ivančica Đerić opisuje vrijeme koje je samo na prvi pogled prošlo svršeno. Ovaj je roman intrigantan i uzbudljiv zbog živopisnih likova koji su negativci čak i ako nisu nikog ubili, sumračne atmosfere i duhovitih detalja. Povratak u prošlost Ivančice Đerić i njezinih likova nabijen je napetostima i neugodnim istinama iz predratnog razdoblja, koje s vremenom nisu iščeznule, jer isti je zrak nad regijom, na isti način umire sirotinja.

Iva Karabaić

129,00 kn

- 338 -

www.fraktura.hr