Prizori iz seoskog života

OZ Prizori iz seoskog života

Amos

Prizori iz seoskog života “Uz Priču o ljubavi i tmini možda najbolja knjiga u Ozovoj briljantnoj karijeri.” — Literary Review -1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Kako izliječiti fanatika Priča o ljubavi i tmini Pantera u podrumu Iznenada u dubini šume Rimovanje života i smrti Među svojima

-2-

Amos Oz

Prizori iz seoskog 탑ivota prevela s hebrejskog Andrea Weiss Sadeh

Fraktura -3-

Naslov izvornika Tmunot Me-Chayei Ha-Kfar, Keter, Jeruzalem, 2009.

Scenes From Village Life © Amos Oz, 2009 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Andrea Weiss Sadeh i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-594-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 889567

-4-

Nasljednici

I. Taj stranac nije bio stranac. Nešto u njegovu liku istovremeno je odbijalo i očaravalo Arija Celnika već na prvi pogled, ako je to uopće i bio prvi pogled: Ariju Celniku gotovo se činilo da se sjeća tog lica, tih ruku dugih gotovo do koljena, neko maglovito sjećanje kao prije čitavog jednog živo­ta. Čovjek je parkirao auto ispred samog ulaza u dvorište.

Bio je to prašnjavi auto bež boje, a njegovo prednje kao i stražnje staklo vrvjeli su mnoštvom gusto nalijepljenih šarenih naljepnica, raznoraznim uskličnicima, izjavama, upozorenjima i sloganima. Zaključao je automobil, a onda zastao i žustrim trzajem provjerio sva vrata, jedna za drugima, jesu li dobro zaključana. Nakon toga dva je puta potapšao poklopac nad motorom kao da je to neko staro kljuse koje veže uza stup ograde te mu blagonaklonim tapšanjem daje na znanje da čekanje neće dugo potrajati. A onda je čovjek gurnuo dvorišna vrata i počeo koračati prema verandi natkrivenoj sjenicom trsja. Hod mu je bio poskakujući i pomalo bolan, kao da bosonog korača po vrelom pijesku.

Sa svog mjesta u vrtnoj ljuljački smještenoj u kutu verande, istovremeno vidljiv i nevidljiv, Arije Celnik netremice je promatrao pridošlicu od trenutka kad je parkirao svoj -5-

auto. No ma koliko naprezao moždane vijuge, nije mogao dokučiti tko je taj stranac koji se ne čini stranim. Gdje li ga je samo već sreo, i kada? Na nekom od svojih putovanja u inozemstvo? U vojnoj rezervi? U uredu? Na sveučilištu? Ili možda još u školskim danima? Lice tog čovjeka bilo je prefrigano i likujuće, kao da je uspješno izveo neku nepodopštinu i njegovoj sreći sad nema kraja. Iza tog stranog lica ili ispod njega naslućivala se nejasna skica poznatog lica, tjeskobnog, bez spokoja: je li ti ovaj čovjek naudio? Ili baš suprotno, jesi li ti njemu nanio neko neoprostivo zlo?

Kao san od kojeg je devet desetina već progutao zaborav i samo mu još rub titra u svijesti.

Dakle Arije Celnik odlučio je da zbog ovog posjetitelja ne ustaje sa svog mjesta, već da ga primi ovdje, zavaljen u svojoj vrtnoj ljuljački na verandi s prednje strane kuće.

Stranac je poskakivao i zakretao slijedeći žurno puteljak od vrtnih vrata do stuba verande dok su mu oči vrludale lijevo-desno bez prekida, kao da strahuje da se ne razotkrije prerano, ili baš suprotno tome, kao da je dao petama vjetra pred razjarenim psom koji svakoga trena može skočiti na njega iz gustoga i trnovitoga grmlja bugenvilija zasađenih s obje strane staze.

Njegova požutjela i prorijeđena kosa, na vratu crvena nakupina obješene kože nalik na puranovu gušu, vodenaste podbuhle oči koje neumorno zvjeraju amo-tamo kao čeprkavi prsti, njegove dugačke ruke kao u čimpanze, sve je to budilo nekakvu skrivenu tjeskobu.

Sa svoje skrivene promatračnice na vrtnoj ljuljački u sjeni vitica loze Arije Celnik primijetio je da taj nezgrapni muškarac ima mlitavo tijelo, kao da je prebolio neku tešku bolest, kao da je donedavno bio komadina od čovjeka i tek se u posljednje vrijeme počeo rušiti usukavši se u sebe samog.

-6-

Čak je i njegov ljetni sako nabreklih džepova prljavo bež boje izgledao preširok na njemu, te mu je vrećasto visio s ramen­â.

Usprkos tome što je bilo kasno ljeto i puteljak je bio suh kao barut, stranac je zastao da pomno otre đonove cipela o otirač u podnožju stuba. Potom je naizmjence podignuo noge nekoliko puta, jednu pa drugu, dobro provjeravajući jesu li đonovi čisti. Tek kad je bio posve zadovoljan, popeo se stubama i provjerio jesu li mrežasta vrata zatvorena, ali tek nakon što je na njih nekoliko puta uljudno pokucao i nije dobio odgovora. Naposljetku podigne pogled i spazi kućedomaćina kako se, okružen visokim lončanicama i te­ glama s paprati, spokojno odmara u vrtnoj ljuljački u kutu sjenice obrasle vinovom lozom što je bacala sjenu na njega i čitavu verandu.

Istog trena pridošličino lice razvukao je široki osmijeh i malne da se nije naklonio, zakašljao je i pročistio grlo te svečano izjavio: Divno je ovdje kod vas, gosn Celkin! Prekrasno! Ovo je baš Provansa u Izraelu! Ma koja Provansa! Toskana! A tek taj pogled! Šumarak! Vinogradi! Tel Ilan je najimpresivnije selo koje sam vidio u ovoj levantinskoj zemlji. Jako krasno!

Dobro jutro, gospodine Celkin. Oprostite. Nadam se da vas moja malenkost kojim slučajem ne ometa?

Arije Celnik odvratio mu je šturim dobro jutro i ispravio ga da ime nije Celkin, nego Celnik te mu je jasno rekao da mu je žao, no ovdje nije običaj kupovati stvari od trgovačkih putnika.

Imate potpuno pravo! Stvarno ste u pravu! uskliknuo je čovjek brišući rukavom sakoa znoj s čela. A kako čovjek može znati je li pred njim doista trgovački putnik ili neki kriminalac? Možda je, ne daj Bože, i neki zločinac koji je došao ispitati teren kao izvidnica bande provalnika. No ja, -7-

gospodine Celnik, ja vam sto posto nisam trgovački putnik, moja časna riječ!

Molim?

Moja časna riječ. Časna Volfova riječ. Časna riječ odvjetnika iz odvjetničkog ureda Lotam-Pružinjin. Drago mi je upoznati vas, gospodine Celnik. Dolazim k vama po pitanju, kako bih to rekao, ili je možda čak i bolje da ne pokušavamo definirati sam predmet dolaska, već da mu pristupimo iz­ ravno. Smijem li, molim vas lijepo, sjesti? Ovo će biti više-manje osobno razjašnjavanje, ne moje osobno, ne daj Bože, ja se nikako ne bih osobno drznuo ovako banuti i ometati vas bez prethodne obavijesti. Premda, mi smo pokušali, za­ ista smo pokušali nekoliko puta uzastopce, no vaš je telefon isključen, a pismeno nam niste uzvratili odgovor. Sto­­ga smo odlučili iskušati sreću i doći u nenajavljeni posjet, i iskreno se ispričavamo zbog ometanja. Stvarno nije za nas prihvatljivo samo ovako banuti u nečiju privatnost, čak i ako ta osoba sjedi na najljepšoj zemljopisnoj točki u cijeloj cjelcatoj zemlji.

Tako i tako, kako da kažem, to nije samo naša osobna stvar.

Ne, ne. Nikako nije. Ako već moram reći, onda je baš posve suprotno: namjera je, kako da to blago formuliram, možda da kažem ovako, namjera je pobuditi vaš osob­­ni interes, go­ spo­dine. I vaš osobni interes, a ne samo naš. Da budem pre­ cizniji, ovo se zapravo tiče vaše obitelji. Ili možda, bolje rečeno, vaše obitelji u širem smislu, a u užem smislu jednog člana vaše obitelji, gospodine Celnik, jednog određenog čla­ ­na vaše obitelji. Nemate ništa protiv da sjednemo i o tome popričamo par trenutaka? Obećavam vam da ću se svim svo­ jim snagama potruditi da čitava stvar ne potraje više od deset minuta. Mada sve to zapravo ovisi o vama, gospodine Celki­n.

Arije Celnik je rekao: Celnik.

-8-

A zatim je rekao: Sjednite.

I dodao: Ne ovamo. Ovamo.

Jer debeli je čovjek, ili nekada debeli čovjek, isprva sjeo na dvostruko sjedalo vrtne ljuljačke tik do svog domaćina dodirujući ga bedrom, a tijelo mu je kao dvorskom svitom bilo okruženo oblakom gustih isparina, mirisima probavnog sustava, čarapa, talka i znoja ispod pazuhâ. Nad svim tim mirisima razvila se tanka mreža ubojite kolonjske vode.

Istog trena kad mu je bilo rečeno ovamo, ne ovamo, gost je ustao i blago odšetao podržavajući koljena svojim majmunskim rukama i ispričavajući se te je promijenio sjedalicu smještajući stražnjicu u preširokim hlačama na pokazano mu mjesto, drvenu klupu s druge strane vrtnog stola. Bio je to seoski stol sklepan od drvenih letvi s napola pribijenim čavlima, nalik na one koji se stavljaju ispod tračnica. Ariju je bilo vrlo bitno da njegova bolesna majka kroz prozor ne ugleda toga gosta, ni njegova leđa, ni njegovu sjenu koja je padala na pozadinu sjenice isprepletene vinovom lozom.

Stoga ga je smjestio na mjesto koje nije bilo moguće vidjeti s prozora.

A od gromkog debeljkova glasa ionako će je čuvati njena gluhoća.

II. Prije tri je godine Naama, žena Arija Celnika, otputovala svojoj dobroj prijateljici Telmi Grant u San Diego i više se nikada nije vratila. Nije mu jasno napisala da ga je odlučila napustiti, već mu je na samom početku dala naslutiti svoju -9-

odluku: Zasada se ne vraćam. Kad je prošlo prvih pola godine, napisala je: Još ću ostati s Telmom. A nakon toga mu je još napisala: Nema potrebe da me čekaš. Ovdje radim s Telmom u salonu ljepote. A u sljedećem pismu: Telmi i meni je jako dobro zajedno, nas dvije imamo sličnu karmu. I onda je opet pisala: Naš duhovni učitelj smatra da je za nas dvije ispravno da se ne razdvajamo. Ti ćeš biti u redu. Je l’ da se ne ljutiš na mene?

Njegova udana kći Hila pisala mu je iz Bostona: Tata, savjetujem ti za tvoje dobro da ne gnjaviš mamu. Pronađi si novi život.

I zato što je između njega i prvorođenog sina Eldada već odavno bila prekinuta svaka veza, i zbog toga što osim ove obitelji nije imao nijednu blisku živu dušu, još je prošle go­ dine odlučio isprazniti stan na planini Karmel te se vratiti stanovati s majkom u staroj kući u Tel Ilanu, živjeti od najma dvaju stanova u Haifi i posvetiti se svom hobiju.

Tako si je on pronašao novi život, baš kako mu je savjetovala kći.

U mladim je danima Arije Celnik služio kao komandos u ratnoj mornarici. Još od ranog djetinjstva nije se bojao pogibije, ni neprijateljske vatre, ni penjanja na klisure. No s godinama se u njemu razvio žestoki strah od mraka u praznoj kući. Zbog toga je naposljetku odlučio otići živjeti s majkom u oronuloj kući u kojoj se rodio i u kojoj je odrastao, na rubu sela Tel Ilana. Njegova je majka, Rozalija, bila starica od devedeset godina, gluha, pogrbljena i škrta na riječima. Većinu vremena njemu je prepuštala brigu o kućanstvu, ne opterećujući ga, ne prigovarajući i ne zapitkujući. S vremena na vrijeme glavom Arija Celnika proletjela bi misao da će njegova majka teško oboljeti ili ostarjeti tako da više neće moći živjeti bez stalne pomoći te da će je on - 10 -

onda morati hraniti, prati i mijenjati joj pelene. Ili uzeti stručnu pomoćnicu da živi s njima u kući, što će omesti njegov mir i izložiti ga pogledima stranih očiju. On se zapravo nadao, ili se skoro nadao, da će njegova majka uskoro ishlapjeti pa će je onda, opravdano i s razumske i osjećajne strane, smjestiti u odgovarajuću ustanovu te će tako cijela kuća ostati njemu na raspolaganju. Tako će, ako mu bude volja, moći sebi dovesti novu, lijepu ženu. Ili ne dovesti ženu, već napraviti promenadu mladih zgodnih komada. Čak je moguće i srušiti unutarnje zidove i potpuno obnoviti kuću. To će biti početak potpuno novog života.

No u međuvremenu su bili samo njih dvoje, majka i sin, u mračnoj oronuloj kući, u miru i tišini. Svakoga je jutra dolazila kućna pomoćnica i donosila namirnice s popisa, pospremila kuću, počistila i skuhala te, nakon što je majci i sinu servirala ručak, tiho odlazila svojim putem. Većinu dana majka je sjedila u svojoj sobi i čitala stare knjige, dok je Arije Celnik u svojoj sobi slušao radio ili sastavljao avione od letvica.

III. Stranac se odjednom nasmijao prepredeno, ulizivački, osmijehom nalik na mig oka, kao da svom domaćinu predlaže: hajde da nas dvojica malo odemo u kvar. A istovremeno kao da se smrtno boji da mu njegov prijedlog ne dođe glave. Pa je upitao dobrohotno: Oprostite, biste li mi dopustili da uzmem malo?

I zato što mu se učinilo da je domaćin kimnuo, čovjek iz staklenog vrča na stolu natoči vodu s ledom, kriškom limuna i nekoliko listića nane u jedinu čašu koja se nalazila - 11 -

na stolu, čašu Arija Celnika, priljubi uz nju svoje mesnate usne, izlije sve u grlo u pet-šest glasnih, golemih gutljaja pa natoči još pola čaše i ponovo sve ispije glasno gaseći žeđ, nakon čeka se smjesta krene opravdavati: Oprostite! Jednostavno, ovdje na ovoj vašoj predivnoj verandi uopće se ne osjeća koliko je danas vruće. Stvarno je vruće danas. Strašno vruće! Pa ipak, usprkos toj vrućini, ovdje kod vas je čarobno! Tel Ilan je uistinu najljepše selo u čitavoj zemlji! Provansa! Ma koja Provansa! Toskana! Te šume! Ti vinogradi! Seoske kuće stare stotinu godina, crveni krovovi i takvi visoki čempresi! A sada, što vi mislite, gospodine? Je li vam zgodnije da još malo popričamo o ljepoti?

Ili ćete mi dopustiti da bez ikakvog okolišanja prijeđem na našu malu temu na dnevnom redu?

Arije Celnik je rekao: Slušam.

Porodica Celnik potječe od Liona Akavije Celnika. Vi ste, ako ne griješim, bili među prvima u ovom selu? Još od dana prvih osnivača, zar ne? Prije devedeset godina, možda čak i prije stotinu?

Zvao se Akiva Arije, ne Lion Akavija.

Svakako, svakako, oduševio se gost, porodica Celkin.

Mi smo predani štovatelji vaše veličajne povijesti. I ne samo štovatelji. Poznavatelji! Na samom početku došla su dva odrasla brata, ako ne griješim, Boris i Semion Celkin, koji su ovamo pristigli iz malog sela u okrugu Harkovu s namjerom da podignu malo, potpuno novo naselje u srcu divljega krajolika pustogore Menaše. Ovdje nije bilo ničega. Pustara obrasla trnjem. Čak ni arapska sela nisu bila u ovoj dolini, već iza vrhova brda. Poslije su također došli Semionovi i Borisovi mlađi bratići, Lion, ili kako vi kažete, Akavija Arije.

A poslije, barem kao što priča kaže, poslije su se i Boris i - 12 -

Semion vratili u Rusiju, i tamo je Boris ubio Semiona sjekirom, a samo je vaš djed – je li vam djed? Ili djedov otac? – samo je Lion Akavija uspio ostati ovdje. Nije Akavija? Akiva je! Oprostite. Akiva. Ukratko, ovako stvari stoje: slučaj je htio da smo i mi, Mafciri, mi smo također iz okruga Harkova! Baš iz samoga gradića Harkova! Mafciri! Možda ste i čuli za nas. Naš je bio jedan poznati kantor, Šaja-Lajb Mafcir, i bio je jedan Grigorij Mojsijevič Mafcir, veliki general u Crvenoj armiji. Bio je vrlo veliki general, ali ga je Staljin odveo i pogubio. U čistkama tridesetih godina. Čovjek je ustao sa svog mjesta, svojim rukama čimpanze zauzeo stav vojnika u streljačkom vodu te počeo ispuštati štektave zvukove paljbe vatrenog oružja otkrivajući pritom oštre, no ne baš sasvim bijele prednje zube. Zatim se sa smiješkom na usnama vratio na svoje mjesto na klupici kao da je zadovoljan rezultatom pogubljenja. Ariju Celniku uči­ nilo se da taj čovjek možda očekuje pljesak, ili barem smiješak u zamjenu za svoj sladunjavi osmijeh.

Odlučio je ne uzvratiti mu nikakav osmijeh. Na stolu je blago pomaknuo ustranu upotrijebljenu čašu i vrč s vodom i ledom pa rekao: Da? Odvjetnik Mafcir čvrsto je obuhvatio svoj lijevi dlan desnim i stisnuo ga srdačno kao da se dugo nije susreo sam sa sobom i kao da ga je taj posve neočekivani susret u potpunosti ispunio oduševljenjem. Ispod obilja kićenih riječi u njegovim ustima neprekidno je izvirao dubinski, nepresušni mlaz čiste veselosti, prava golfska struja samodopadnosti koja uživa u sebi samoj.

Dobro. Hajde sad da možda počnemo stavljati otvorene karte na stol, kako se kaže. Dopustio sam si ovako drsko upasti danas u vaš dom zbog osobnih stvari koje se tiču nas - 13 -

obojice, a možda i vaše drage mame, Bog nek’ je dugo poživi.

Mislim na staru, poštovanu gospođu. Naravno, naravno da je to samo u slučaju da se vi posebno usprotivite sudjelovati u ovoj osjetljivoj temi.

Arije Celnik je rekao: Da. Gost je ustao i skinuo svoj bež sako u nijansi prljavog pijeska, velike mrlje znoja ukazale su se oko pazuhâ na njegovoj bijeloj košulji, objesio je sako na naslon stolca, ponovo široko sjeo i rekao: Oprostite, nadam se da vam to ne smeta. Jednostavno, danas je jako vruće. Dopustite mi da skinem i kravatu? Na trenutak je bio nalik na uplašenog dječaka, dječaka koji zna da zaslužuje prijekor, a srami se moliti za oprost. Za nekoliko trenutaka ta je slika nestala.

Domaćin je ostao nijem, pa je čovjek jednom kretnjom ruke skinuo kravatu, kretnjom koja je Arija podsjetila na njegova sina Eldada, te iznio svoj prijedlog: Sve dok nam vaša mama visi na vratu, nećemo moći uži­ vati u nekretnini.

Molim?

Osim ako je ne smjestimo u neku izuzetno dobru ustanovu. A ja znam za takvu. Doduše ustanova nije moja, nego od brata mog poslovnog partnera. Samo trebamo osigurati njezin pristanak. Ili će nam možda biti lakše dobiti dozvolu ako se imenujemo njenim skrbnicima? Jer onda njen pristanak više i nije potreban.

Arije Celnik dva-tri puta pročistio je grlo, noktima desne ruke počešao nadlanicu lijeve. Pa, u posljednje vrijeme jednom ili dvaput zapitao se što će u budućnosti biti s njegovom bolesnom majkom, što će biti s njima oboma kad ona prestane tjelesno ili mentalno samostalno funkcionirati i kad - 14 -

će biti pravi trenutak za donošenje odluke. U nekim trenucima pomisao na rastanak ispunjavala ga je tugom i sramom, no bilo je i trenutaka u kojima je doslovce priželjkivao da joj se stanje pogorša, što bi njemu otvorilo mogućnosti, jednom kad ona ode iz kuće. Jednom je čak pozvao Josija Sasona, trgovca nekretninama, da mu napravi procjenu imanja. Ta potisnuta nadanja u njemu su budila krivnju i samoprijezir. No sada mu se činilo čudnim što upravo ovaj odbojni čovjek kao da čita njegove sramotne misli. Stoga je gospodina Mafcira zamolio da se vrati na početak priče, koga to on zapravo zastupa? Tko ga je zapravo poslao?

Volf Mafcir se nasmijao: Mafcir. Zovite me samo Mafcir. Ili Volf. Nema potrebe da se rođaci oslovljavaju titulama.

IV. Arije Celnik ustao je sa svog mjesta. Bio je mnogo veći, viši i krupniji od Volfa Mafcira, ramena su mu bila snažna i stamena, no obojica su imala duge ruke koje su dosezale gotovo do koljena. Nakon što je ustao, napravio je dva koraka, čitavom svojom veličinom stao iznad gosta te rekao: Pa što to vi onda hoćete?

Te je riječi izrekao kao da nije posrijedi pitanje, pri čemu je zakopčao jedno dugme na košulji, iz čijeg su procijepa provirivale sijede dlake s njegovih prsa.

Volf Mafcir zapiskutao je sitnim, pomirljivim glasom: Nemamo se što žuriti, gospodine, našem je problemu neophodno pristupiti oprezno i s dozom umjerenosti sa svih mogućih strana, da se ne bi slučajno otvorila neka rupa ili čak pukotina. Ne smijemo pogriješiti ni u najmanjem detalju.

- 15 -

Gost je Ariju izgledao slabunjavo i pomalo mlitavo. Vla­ stita koža kao da mu je bila prevelika. Sako mu je visio s ramenâ kao vreća, kao kaput strašila na polju. I oči su mu bile vodenaste i pomalo podbuhle. A uza sve to bilo je u njemu nešto uplašeno, kao da strahuje od iznenadnog udar­ca.

Naš problem?

Jasnije rečeno, problem stare gospođe. Bolje rečeno, vaše gospođe majke, jer je naše vlasništvo i dalje upisano na njeno ime i tako će i ostati sve do njenog odlaska u vječni spokoj, a tko može znati što je imala na umu kad je pravila oporuku, ili pak imamo mogućnost da obojica postanemo njeni skrbnic­i.

Obojica?

Ovu kuću mogli bismo srušiti i na njenome mjestu izgraditi sanatorij. Pravo turističko lječilište. Možemo ovdje sagraditi nešto što ne postoji u čitavom Izraelu: čisti zrak, pastoralni ambijent, seoski krajolici koji ne zaostaju za kra­ jolicima Provanse i Toskane, ljekovito bilje, masaže, meditacija, duhovno savjetovalište, ljudi će biti spremni izvaditi dobre pare za to što ćemo im ovdje ponuditi.

Oprostite, otkad se mi točno poznajemo?

Pa mi smo već stari poznanici i prijani. I ne samo prijani, dragi moj, već i rođaci. Čak i poslovni partneri.

Možda je svojim ustajanjem s mjesta Arije Celnik namjeravao navesti i svoga gosta da ustane i ode. No gost nije ustajao, već je ostao sjediti na svome mjestu, čak je i ispružio ruku i natočio još jednu čašu vode s ledom, kriškom limuna i listićima nane u čašu koja je bila čaša Arija Celnika dok je stranac nije prisvojio. Udobno se zavalio u stolcu. Sada, u bijeloj košulji s mrljama znoja pod pazusima, bez sakoa i

- 16 -

kravate, Volf Mafcir nalikovao je na ustrajnog trgovca stokom koji je stigao u selo da se s puno strpljenja i pronicavosti nadmudruje i cjenka sa seljacima u vezi s prodajom blaga od koje će, bio je uvjeren, obje strane imati višestruku korist.

U njemu je bila neka tiha radost, skriveni oblik veselja, i ta vrsta radosti domaćinu nije bila potpuno nepoznata.

Ja sad moram ući, slagao je Arije Celnik, moram nešto obaviti. Oprostite.

Ja se ne žurim, nasmijao se Volf Mafcir. S vašim dopuštenjem ja ću vas ovdje čekati. Ili je možda bolje da uđem s vama i upoznam se s gospođom. Naime moram vrlo brzo steći njeno povjerenje.

Gospođa, rekao je Arije Celnik, ne prima goste.

No ja, ustrajao je Volf Mafcir ustajući i on sa svog mjesta, ja sam potpuno spreman i pripravan pridružiti se svom do­ maćinu u kući, jer ja zapravo i nisam gost. Pa mi smo, kako da kažem, u nekom srodstvu? Čak smo i neki partneri?

Arije Celnik odjednom se sjetio savjeta svoje kćeri Hile da pusti mamu na miru, da se ne trudi pridobiti je nazad i da radije pokuša pronaći za se novi život. Pa istina i jest da se on uopće nije jako trudio da mu se Naama vrati: kad je otputovala svojoj dobroj prijateljici Telmi Grant nakon straš­ ­ne svađe koja je buknula među njima, Arije Celnik spakirao je svu njenu odjeću i osobne stvari pa ih poslao na Telminu adresu u San Diego. Kad je njegov sin Eldad s njime prekinuo svaku vezu, spakirao je i poslao Eldadu sve njegove knjige, čak i igračke iz djetinjstva. Iskorijenio mu je svaki trag kao što se sravni sa zemljom uporište neprijatelja nakon bitke. Nakon nekoliko mjeseci spakirao je i sve svoje stvari, riješio se stana u Haifi i došao živjeti ovdje kod majke u Tel Ilanu. Više od svega žudio je za potpunim odmorom: da svi

- 17 -

dani budu nalik jedan na drugi i da ima mnogo slobodnog vremena.

Ponekad je odlazio u duge šetnje oko sela i izvan njega, između brežuljaka koji okružuju malu dolinu, kroz plantaže voća, u šumarke tamnih borova. Ili je znao pola sata vrludati amo-tamo po dvorištu, između ostataka farme svojega oca koja je propala još prije mnogo godina. Na njoj se još uvijek nalazilo nekoliko ruševnih objekata: peradarnik, limene nadstrešnice, sjenik, prazna staja i tovilište teladi. Konjušnica se pretvorila u skladište nagomilanog namještaja iz ispražnjenog stana u Haifi. Tamo, u nekadašnjoj konjušnici, prašinu su skupljali naslonjači, kauč, tepisi, regal i stol iz dnevnog boravka u Haifi, postajući jedan veliki ugrušak isprepleten nitima paučine. Tamo se ugurao i njegov i Naamin bračni krevet, polegnut na bok na kosini konjušnice.

A madrac je bio zatrpan gomilom prašnjavih popluna.

Arije Celnik je rekao: Oprostite. Zauzet sam.

Volf Mafcir je rekao: Svakako. Oprostite. Neću vas ometati, dragi moj, nikako vas ne želim ometati. Baš naprotiv. Od ovoga trena potpuno ću zašutjeti. Neću više ni pisnuti.

S tim je riječima ustao i otkoračao slijedeći domaćina u hladnjikavu i tamnu unutrašnjost kuće u kojoj je lebdio miris znoja i starosti.

Arije Celnik je ustrajao: Molim vas da me pričekate vani.

No zapravo je namjeravao reći, i to čak s dozom grubosti, da je ovaj posjet završen i da stranac mora otići svojim pute­m.

- 18 -

Amos Oz rođen je kao Amos Klausner 4. svibnja 1939. u Jeruzalemu. Jedan je od najvažnijih suvremenih izraelskih pisaca. Odrastao je u Jeruzalemu u Ulici Amos u četvrti Kerem Avraham, u kojoj je smještena radnja najvećeg broja njegovih romana. Ozovi su stavovi izrazito pacifistički u sferi politike i socijalnodemokratski u sferi socijalne ekonomije. Jedan je od prvih Izraelaca koji je zagovarao rje­ šavanje izraelsko-palestinskog sukoba nakon Šestodnevnog rata. Učinio je to još 1967. u članku “Zemlja naših predaka” u novinama Davar. Jedan je od utemeljitelja pokreta Peace Now. Njegova prva zbirka priča Gdje šakali zavijaju izlazi 1965., a prvi roman Možda drugdje 1966. Do sada je objavio tridesetak knjiga priča, romana i eseja, među kojima se po­ sebno ističu Moj Michael, Planina lošeg savjeta, Soumchi, Crna kutija, Fima, Pantera u podrumu, Isto more, Priča o ljubavi i tmini, Rimovanje života i smrti, U zemlji Izrael, Izrael, Palestina i mir i Kako izliječiti fanatika. Djela su mu prevedena na više od četrdeset svjetskih jezika.

Redovito objavljuje eseje o politici, književnosti i miru.

Pisao je za Davar, Yedioth Ahronoth, New York Review of Books i sve važnije svjetske dnevne novine. Amos Oz dobitnik je niza prestižnih nagrada – Izra­elske nagrade za književnost, Mirovne nagrade njemačkih nakladnika i knjižara, Goetheove nagrade grada Frankfurta, francuske nagrade Senders, - 179 -

Heineove nagrade, Legije Ä?asti, Nagrade Princ Asturias, Nagrade Franz Kafka i mnogih drugih vaĹžnih svjetskih nagrada i priznanja.

- 180 -

Andrea Weiss Sadeh rođena je 1969. u Zagrebu, gdje je stu­ dirala engleski i francuski jezik s književnošću na Filozofskom fakultetu. Od 1994. do 1997. pohađala je Umjetnički koledž “Beit Berl” u Izraelu u usmjerenju likovni pedagog u neformalnom odgoju. Od 1997. do 2002. na Sveučilištu u Tel Avivu studirala je humanističke znanosti (povijest umjetnosti, filozofiju i povijest Europe). Nakon početnog is­ kus­t va u samostalnim likovnim radionicama u Izraelu, odlučuje se za terapijski rad putem likovnog izražaja. U Zagrebu živi od 2002. te vodi raznovrsne kreativne radi­ onice za odrasle u Centru Staze (centarstaze.wordpress. com). S puno ljubavi prevodi s engleskog i hebrejskog jezika.

Pre­vela je knjige Zeruye Shalev Ljubavni život, Muž i žena i Kasna obitelj te Amosa Oza Među svojima, Priča o ljubavi i tmini i Kako izliječiti fanatika.

- 181 -

- 182 -

Sadržaj

Nasljednici 5 Rođaci 21 Kopači 41 Izgubljeni 85 Čekanje 109 Stranci 129 Pjevači 153 Na dalekome mjestu u neko drugo vrijeme 173 O autoru O prevoditeljici

179 181

- 183 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2014., studeni (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-594-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 184 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Patrick Modiano Mali Dragulj s francuskog prevela Latica Bilopavlović Vuković Neven Orhel Iskra Javier Cercas Anatomija jedne pobune sa španjolskog prevela Silvana Roglić Sami Michael Aida s hebrejskog prevela Laila Šprajc Kjell Westö Privid 1938. sa švedskog prevela Željka Černok Aleksandar Prokopiev Čovječuljak s makedonskog preveo Borislav Pavlovski Semezdin Mehmedinović Knjiga prozorâ Francesca Melandri Viši od mora s talijanskog prevela Ana Badurina Zoran Pilić Nema slonova u Meksiku Mathias Énard Zona s francuskog prevela Ivana Šojat-Kuči - 185 -

Neda Miranda Blažević-Krietzman Potres

Nešto je čudno u selu Tel Ilanu. Jedan se starac tuži kćeri da John Banville noću čuje zvuke kopanja,Svjetlost negdje ispod temelja kuće. Kopa li to iz davnine s engleskog prevela njihov podstanar, mladi Arapin? Mia NoPervan baš on jedini je koji uz Lawrence Norfolk starca čuje kopanje; koliko će temelji izdržati, tko ruje i čija se Gozba Johna Saturnalla kuća ruši? “Ne brini se”, napisala je naČubranić cedulju žena i poslala je s engleskog prevela Mirna Marica Bodrožić mužu u ured. Dok je traži po selu, ona kao da je u zemlju propala.

Balada o zvjezdanom moru “Ne brini se”, ponavljamo s njime, aliAnda ispod površine svakodnevice s njemačkog prevela Bukvić kakvu u Prizorima iz seoskog Alešživota Debeljakopisuje Amos Oz dovoljno Balkansko brvno je razloga za strepnju, dovoljno motiva za potragu. sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik Nešto je čudno u Tel IlanuChil i nema boljeg načina da saznate što Rajchman Ja sam posljednji ŽidovDok piše o selu u kojem je to nego čitajući ovu predivnu knjigu. s francuskog prevela Mirna Herman Baletić delikatesne radnje i vinarije okružuju prašnjava atomska Cees Nooteboom skloništa i hrđave poljodjelske alatke, dok govori o ljudima koji Pisma Posejdonu s nizozemskog preveotraže Radovan Lučić i bez prestanka su nešto izgubili pa to izgubljeno svugdje – u knjigama, na tavanimaChris i u Womersley podrumima svojih života – jedan Shrvan od najvećih živućih spisaca neprevela pišeIva o Izraelu, engleskog Karabaić nego o nama.

Witold Gombrowicz Na svoj neusporedivi, duboko humani način Oz nas u Prizorima Posmrtna autobiografija iz seoskog života tjera da činimo istoMartić što i njegovi likovi: da s poljskog preveo Mladen strepimo i ne prestajemoKari tragati.

Hotakainen Riječ Božja s finskog preveo Boris Vidović

Zsuzsa Bánk Vedri dani s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković César Aira Duhovi sa španjolskog prevela Dora Jelačić Bužimski 129,00 kn

- 186 www.fraktura.hr