Page 1

martin previšić zahvale

1

Povijest Golog otoka Povijest Golog otoka

Knjiga koja nepristrano i beskompromisno razjašnjava još jedan tabu naše povijesti.


2

martin previťić, povijest golog otoka


zahvale

3

Martin Previťić

Povijest Golog otoka

Fraktura


4

martin previšić, povijest golog otoka

© Martin Previšić i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-988-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1017786


zahvale

5

Mojim roditeljima


6

martin previťić, povijest golog otoka


zahvale

7

Sadržaj Zahvale 11 Napomene 17 Predgovor 21 Kako je Staljin prestao biti drug ili Kratka povijest sukoba Tito – Staljin Komunistička partija Jugoslavije

31 36

Partija u ratu

37

Staljinizacija Jugoslavije

42

Uzroci sukoba Tito – Staljin

47

Rezolucija Informbiroa 1948.

56

(Tko su bili) Staljinovi pristaše? ili Ibeovci

63

Šok zvan Rezolucija

69

Staljin je u pravu

73

Vojna intervencija, rat, strah, IB

77

Za Staljina, a protiv Tita

83

Nacionalnosti, nacionalizam i ibeovci

86

Udbin kazačok ili Istraga uhapšenih ibeovaca

99

Hapšenje ibeovaca

105

Istražne metode

114

Nasilje u istrazi

131

Kraj istrage – karakteristika 137


8

martin previšić, povijest golog otoka

U ime naroda! ili Kažnjavanja i suđenja ibeovaca

139

Administrativni način kažnjavanja – društveno korisni rad 144 Suđenja ibeovcima

151

Javni sudski procesi

162

Vlakom u nepoznato (Vojna pošta broj 3234) ili Transport ibeovaca na Goli otok

167

Vlakom prema Bakru

173

U brodu Punat

180

Sloboda okružena morem ili Osnivanje logora na Golom otoku

187

Utemeljenje logora

191

Prvi ibeovci i prvi dani na Golom otoku

197

“Bosanci” dolaze

202

Špalir 207 Arhipelag Goli ili Logori za internaciju ibeovaca u Jugoslaviji

219

Logori za ibeovce u Jugoslaviji

224

Logori (radilišta) na Golom otoku

229

Socijalističko samoupravljanje i na Golom otoku ili Organizacija logora Organizacija logora

235 239

Utjecaj nacističkih logora i Gulaga na organizaciju logora na Golom otoku Jutro do noći ili Dan na Golom otoku

247 259

Nesvakidašnja svakodnevica

263

Praznici na Golom otoku

274

Drugarska ljubav u logoru

277

Posjeti i pisma

279

Posjet Aleksandra Rankovića

284

Pedagogija nove klase ili Politički preodgoj ibeovaca

291

Posjet Jove Kapičića

298

“Bosanci” razbijaju ibeovsku solidarnost

300

Udba uvodi nasilje u logor

308


zahvale

9

Politička konferencija i iznošenje stava

312

Bojkot – dno logorske hijerarhije

318

Dopuna zapisnika – kapitulacija golootočana

324

Kolektiv – mirnije golootočke vode

331

Drug na druga

334

Kraj procesa političkog preodgoja

344

“Preduzeće Mermer” ili Rad i proizvodnja na Golom otoku

347

Proizvodni pogoni i poslovi u logoru

355

Udbi svi prihodi privrede Gologa otoka

367

Rad izvan logora na Golom otoku

373

Partizanska kuga opet hara ili Bolesti i smrt na Golom otoku

379

Bolesti 383 Epidemija dizenterije

390

Epidemija pjegavog tifusa

392

Zdravstvena služba

396

Umiranje 398 Groblja 405 Jadranski

ili Kulturni sadržaji na Golom otoku

409

Kazalište 413 Glazba i filmske projekcije na Golom otoku

418

Razglasna stanica

420

Kuferaši se vraćaju kući ili Petrova rupa

423

Logoraši Petrove rupe

428

Tito ili Kusovac – tko nakon Gorkića?

432

Gustinčičeva stara i Titova nova Partija

437

“Vi ste isključena Partija”

441

Izgled Petrove rupe

447

U Petrovoj rupi

449

Matematički smisao nasilja ili Goli otok u brojevima Broj ibeovaca na Golom otoku i drugim mjestima internacije

457 461

Odnos jugoslavenskog vanjskopolitičkog položaja i ritma hapšenja ibeovaca te metoda primjenjivanih na Golom otoku

469


10

martin previšić, povijest golog otoka

S Otoka na otok ili Ibeovci na slobodi

485

Obaveza – uvjet izlaska s Golog otoka

489

Ibeovci na slobodi – društveni bojkot

495

Ibeovci prate ibeovce

509

Partijske kategorije za ibeovce

523

Vidi li se s Golog otoka Moskva?

535

Bilješke 557 Literatura 605 Izvori 611 Novine i časopisi

614

Igrani filmovi, dokumentarni filmovi, televizijske emisije

614

Internetski izvori

615

Svjedočanstva dana autoru

617

Kratice 619 Kazalo imena

623

O autoru

633


kako je staljin prestao biti drug

Kako je Staljin prestao biti drug ili Kratka povijest sukoba Tito – Staljin

31


32

martin previťić, povijest golog otoka


kako je staljin prestao biti drug

33

“Ako voliš pjesnika Bodlera u nepravo vrijeme, postaješ francuski špijun. Ako prije 1948. godine osporiš Gorkog (Mati), kao temelj socijalističkog realizma, spasonosnoga samo u literaturi – ti si agent Zapada. Ako nakon 1948. hvališ Staljina, ti si agent Istoka. Sve se to zove – dijalektika.” Vitomil Zupan, Levitan


34

martin previťić, povijest golog otoka


kako je staljin prestao biti drug

35

Jugoslavenska historiografija tumačila je raskol SSSR-a i Jugoslavije 1948. kao logičnu i neizbježnu posljedicu doktrinarnih razlika između Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i Svesavezne komunističke partije (boljševika) (SKP/b). Takvo shvaćanje upućivalo je da su uzroci raskola bili ideološke naravi, vidljivi još 1941. na početku ustanka. Povjesničar Dušan Bilandžić to je jasno sažeo u jednoj od svojih službenih sinteza povijesti Titove Jugoslavije 1978.: “Ali pokazat će se da sukob nije bio ni apsurdan ni neočekivan, već je u stvari sazrijevao više godina. Njegova klica začela se još prije revolucije, neprestano se razvijala u toku revolucije i poslije nje.”1 Prema tome, KPJ je još od dolaska Tita na njeno čelo 1937. udarala temelje drukčijem shvaćanju i provođenju komunističke teorije i prakse, koji će kulminirati u prijelomnoj 1948. godini. Dugo godina, praktički sve do pada komunističkih sistema u Europi, u Jugoslaviji će se forsirati takvo tumačenje tražeći ili namećući ideološku i povijesnu legitimaciju jugoslavenskih inovacija u sferama ideologije, ekonomije i vanjske politike nakon 1948. Ovako uobličeno shvaćanje raskola Tito – Staljin imalo je određeno uporište u ratnim događajima, međutim, suprotno analizama jugoslavenske historiografije, ono nije bilo strateške ili ideološke naravi, već isključivo taktičke, što će i događaji tijekom rata, a posebno nakon 1945., i pokazati. Ironično, prvi veliki raskol u komunističkom bloku 1948. izbit će između SSSR-a i njegove ideološki najodanije sljedbenice, ortodoksne Jugoslavije.


36

martin previšić, povijest golog otoka

Komunistička partija Jugoslavije Još od svog osnivačkog kongresa u Vukovaru 1920., kada je i dobila novo prepoznatljivo ime, Komunistička partija Jugoslavije postala je sekcija Komunističke internacionale (Kominterne, KI), dio međunarodnoga komunističkog pokreta diktiranog iz sovjetske Rusije, što ju je obvezivalo na prihvaćanje i primjenu raznih elemenata boljševizacije svoje organizacije. KPJ se podvrgnula reorganizaciji po lenjinističkim principima poput centralizacije Partije, uvođenja demokratskog cen­ tralizma kao metode internog rukovođenja i odlučivanja, borbe za diktaturu proletarijata i tome slično, sve kako bi Partija organizacijski i operativno postala spremna za nadolazeću svjetsku komunističku revoluciju, do koje nikada nije došlo.2 Partija je nakon kratkotrajnog izbornog uspjeha u novoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1921. zabranjena, pa je čitavo međuratno razdoblje provela u izolaciji, kao politički marginalizirana, a brojem članova potpuno beznačajna organizacija čije se djelovanje u ilegali ticalo načina primjene promjenjivih Kominterninih strategija, koje su u jugoslavenskom slučaju najčešće bile diktirane odnosom prema nacionalnom pitanju i budućnosti ju­ goslavenske federacije. Unutarnji partijski pristupi tim strategijama proizveli su ono što se i u partijskom žargonu, ali i u historiografiji nazivalo frakcijskim borbama. Partiju je 1937. nakon vala staljinističkih čistki preuzeo zagrebački komunistički aktivist Josip Broz Tito i nastupio kao tipični Kominternin čovjek: proveo je čistku Partije od osta­taka starih rukovodstava i uveo monolitnost organizacije, što je samo bilo drugo ime za strogo hijerarhiziranu staljiniziranu KPJ, a nastavio je provoditi moskovske direktive i u narednom razdoblju. Kao dio lijeve frakcije, koju je odlikovala rigidnost u primjeni staljinističkih recepata, nakon potpisa pakta Ribbentrop–Molotov u predvečerje Dru­ gog svjetskog rata nije mu teško palo skretanje politike KI-ja ulijevo, što je samo dodatno potaklo njegovo učvršćivanje u sedlu šefa jugoslavenskih komunista, gdje više nije bilo mjesta za bilo kakva alternativna shvaćanja moskovskih direktiva. No iako je prve godine Tito u Jugosla­ viji propovijedao Kominternino tumačenje rata kao imperijalističkog


kako je staljin prestao biti drug

37

sukoba, komadanje Kraljevine Jugoslavije u travnju, a nakon toga i napad na SSSR u lipnju 1941., suočili su KPJ s novim nizom problema: kako postaviti partijsku strategiju prema novonastalim izazovima koji su uključivali nove-stare moskovske strategije, ali i njemačko-talijansku raspodjelu nekadašnjeg jedinstvenog jugoslavenskog prostora. Staljinov ideološki ringlšpil još se jednom zavrtio u lipnju 1941., pa je Kominterna ponovno naložila oživljavanje politike pučke fronte iz 1935., široke antifašističke koalicije u koju nisu uključeni samo komunisti, već i druge građanske stranke koje se nisu izgubile u kolaboraciji s okupatorima.3 Na jugoslavenskom primjeru to je značilo sovjetsko priznavanje kraljevske vlade u egzilu i njezine vojske, nominalno antifašističkog pokreta otpora pod liderstvom pukovnika, a poslije generala Dragoljuba Mihailovića Draže, jednostavnije nazvanih četnika ili Jugoslavenske vojske u otadžbini. Staljinu se ne može prigovoriti da nije postupao kako je nalagao drugima, jer je sam uskrsnuo gotovo iskorijenjenu Rusku pravoslavnu crkvu, prozvao sukob Veliki domovinski rat ( ), promovirao carske ruske heroje poput Aleksandra Nevskog itd. Upotreba tradicionalnih nacionalnih simbola služila je homogenizaciji nacije u ratnom stanju, pa o klasnoj borbi nije bilo govora. Znajući da opstanak SSSR-a ovisi o savezništvu s Velikom Britanijom i kasnije Sjedinjenim Američkim Državama, Staljin se libio svih akcija koje bi mogle provocirati Saveznike, pa je tome u zalog i formalno raspustio Kominternu 1943. No raskorak između komunističke revolucionarne ideologije i sovjetskog trenutačnog savezništva sa Zapadom, u jugoslavenskom slučaju, za Tita je stva­ rao silne zabune i dovodio do ograničenih sukoba sa Staljinom, što je naknadno interpretirano i iskorišteno kao jedan od uzroka raskola 1948.

Partija u ratu Ako se zanemari naknadna pamet, Titove perspektive u proljeće 1941. nisu bile bogzna kakve. Imao je Partiju od 8000 članova i 30.000 članova SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije), ali i prednost


38

martin previšić, povijest golog otoka

čvrste organizacije, odlike koje su krasile lenjinističke partije, a što će se u ratnim uvjetima pokazati iznimno važnim. 4 Osim toga KPJ je proklamirala svoju verziju pučkofrontaške ratne strategije; oružani ustanak za nacionalno oslobođenje (otuda i naziv Narodnooslobo­ dilačka borba – NOB) Jugoslavije te njeno očuvanje i preustroj na fe­ deralnim principima nakon završetka rata. Ideja druge etape tako zamišljene “revolucije” (socijalna revolucija) nije bila javno isticana, ali se nikada nije gubila iz vida, što će se pokazati i 1945. Ovako formulirana strategija omogućila je KPJ iskorištavanje svih nedostataka koje su sadržavali pristupi vlade u egzilu kao i pasivnost masovnih nacionalnih stranaka poput Hrvatske seljačke stranke (HSS), koje su budućnost Jugoslavije vezivale uz pobjedu Saveznika bez stvarne oružane borbe. Politička kompromitacija Karađorđevićeva režima nije samo proizvela uspješno komadanje Jugoslavije, nepopularnost ideje oživljavanja Kraljevine Jugoslavije te učinkovito stvaranje kolaborantskih režima, već i politički i akcijski prostor koji je zauzela KPJ svojom koncepcijom NOB-a. Kako su dani prolazili, sve više ljudi vidjelo je smisao u obnovi nove Jugoslavije u federalnom obliku, kako je propovijedala KPJ. Ispočetka, pravi zamah partizanskom pokretu pod liderstvom KPJ dao je ustaški marionetski režim svojom nasilnom politikom prema Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da bi se kroz vrijeme njemu sve više priključivale i ostale nacionalnosti koje je Partija uvukla su svoj pokret. No od samog početka KPJ nije bila dosljedna u provedbi principa pučke fronte, dijelom zbog ljevičarske naravi vrha KPJ, dijelom zbog geografske i političke (kolaborantske) fragmentiranosti Jugoslavije, što je zahtijevalo posebne pristupe u raznim krajevima Jugoslavije. Osim toga nakon napada na SSSR komunikacija s Kominternom bila je dobar dio vremena prekinuta, pa je Titov vrh nastupao izolirano, stvarajući prostor za samostalno političko i strateško odlučivanje. Logično, mnoge su od tih odluka vrha KPJ izazivale Staljinovu ljutnju gotovo od početka rata. Iako je upućivao Tita na suradnju s četnicima Draže Mihailovića, kao faktički savezničkim trupama, nakon početnih pokušaja suradnje četnici su ubrzo shvatili da je Tito glavna strateška


kako je staljin prestao biti drug

39

opasnost za poslijeratni opstanak režima Karađorđevićâ, što zbog federalnog programa, što zbog svoje ideologije, pa je bila kakva zajednička suradnja postala nemoguća. Štoviše, četnici su još od pada Užičke republike pa sve do kraja rata u djelovanjima protiv komunista vrlo često nastupali u taktičkom savezništvu s okupatorima. Dugo je Staljinu trebalo da shvati realnost odnosa u okupiranoj Jugoslaviji, pa se u depešama često obrušavao na Tita inzistirajući na poštovanju četnika kao legalnog savezničkog pokreta.5 Nije to bio ni prvi ni posljednji sukob s KPJ, koji se uglavnom ticao, ironično, obuzdavanja Titove ljevičarske politike u Jugoslaviji, koja je bila u suprotnosti sa sovjetskom pučkofrontaškom politikom. Tako se na primjer obrušio na Tita kada je 21. prosinca 1941., na svoj rođendan (sebi u čast), u malome mjestu Rudo u istočnoj Bosni i Hercegovini osnovao, poslije glorificiranu, Prvu proletersku brigadu, koja je dobila poseban prepoznatljiv ideološki simbol na kapama – crvenu zvijezdu petokraku sa srpom i čekićem. Staljin je smatrao da brigada s takvim simbolima može provocirati Saveznike i navesti ih na zaključak da je riječ o metodi sovjetizacije Jugoslavije.6 Staljinove bojazni imale su određenu potvrdu na terenu. Da su dijelovi vrha KPJ stvarno pripadali krajnjoj revolucionarnoj ljevici, govore tzv. lijeve greške, ispadi boljševičkog radikalizma u uvjetima procjene da je nakon Hitlerova sloma pred Moskvom, u zimu 1941., došlo vrijeme velike sovjetske kontraofenzive koja će osloboditi Jugoslaviju te da je vrijeme za drugu, proletersku etapu revolucije. Strijeljanja tobožnjih kulaka, paljenja crkava, ubijanja dezertera i oštar nastup prema klasnom neprijatelju oslabili su partizanski pokret, ali i otkrivali namjere jugoslavenskih komunista nakon rata.7 Ipak, geografska rascjepkanost partizana omogućila je drugačije pristupe ratnoj politici u različitim dijelovima Jugoslavije, poglavito Hrvatskoj i Sloveniji, gdje su komunisti provodili politiku pučke fronte u punom smislu te riječi. U Sloveniji se pod liderstvom komunista formirala Osvobodilna fronta, ratna koalicija komunista s raznim građanskim političkim grupacijama, dok je u Hrvatskoj to značilo pokušaj privlačenja što više pasiviziranih i deziluzioniranih članova HSS-a u partizanski pokret. Premda se toj dosljednoj politici pučke fonte, vjerojatno točno onakvoj kakvom ju je


40

martin previšić, povijest golog otoka

Staljin zamišljao, danas daje preveliki nacionalni karakter i sadržaj, činjenica je da je njen lider Andrija Hebrang njome uspio omasoviti i popularizirati partizanski pokret u Hrvatskoj. Iako se iz toga često izvodi krivi zaključak da je takav pristup trebao nakon rata završiti nekim oblikom afirmiranja tipičnih građanskih političkih i drugih sloboda, ovakav nacionalni taktički pristup ratu za vrh KPJ bio je odviše desnoga karaktera, pa je Tito Hebranga smijenio 1944. i na njegovo mjesto postavio Vladimira Bakarića. Kako je rat odmicao, partizanski pokret sve se više omasovljivao. Nepopularni marionetski režimi kao i pasivnost četničkog pokreta odnosno Jugoslavenske vojske u otadžbini (JVuO), koja je svoja ratna djelovanja svela na borbe protiv partizana u suradnji s okupatorom, sve su više isticali prednosti platforme KPJ. Pritom partizani nisu izgrađivali samo ustaničku, već i institucionalnu bazu. Od samih početaka rata stvarali su Narodnooslobodilačke odbore (NOO) kao lokalne poluge nove vlasti, a kada je krajem 1942. osnovan AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije), Tito je zapravo stvorio kvazivladu i svome pokretu počeo davati pečat političkog legimiteta. Tijekom 1943. partizanski pokret doživio je puni uzlet. Nakon što su Vrhovni štab i glavnina partizanskih snaga preživjeli dvije velike ofen­zive sila Osovine (Bitka na Neretvi i Bitka na Sutjesci), članovi savezničkih vojnih misija ustanovili su realno stanje u Jugoslaviji, a pad Italije dodatno je ojačao partizane ljudstvom i naoružanjem. Stvoreni su uvjeti da se partizanski pokret afirmira ne samo kao ključni vojni već i politički faktor na Balkanu, što je formalno ostvareno, opet uz oštro negodovanje Sovjeta, 29. studenog 1943. na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. I stvarno, u Jajcu su udareni temelji nove Jugoslavije, koji su isključili kralja Karađorđevića kao političkog subjekta i postavili komuniste kao nositelje vlasti. Saveznici su samo mogli prihvatiti novu realnost u kojoj više nije bilo mjesta za njihove štićenike. Diplomatska legalizacija partizana kao buduće vlasti i nositelja savezničke koalicije na Balkanu dijelom je bila uvjetovana političkom kon­ cesijom kralju u obliku zajedničke vlade komunista i kraljevske vlade u egzilu, naravno pod dominacijom KPJ. No to je bio samo Churchillov


kako je staljin prestao biti drug

41

pokušaj da se koliko-toliko povećaju ionako slabe šanse za kraljev povratak u zemlju, a iz Titova kuta gledanja ne toliko skupi ustupak me­ đunarodnom priznanju njegova pokreta. Ipak je broj pušaka u rukama partizana diktirao ne samo vojni već i politički realitet. Viški sporazum iz lipnja 1944. i Beogradski sporazum iz studenog iste godine, između Tita kao predstavnika komunista i Ivana Šubašića kao predsjednika vlade u egzilu, formalizirao je dominaciju komunista u novoj budućoj zajedničkoj vladi i sugerirao da je Tito sposoban i zatomiti svoj politički radikalizam zbog ostvarenja svojih dugoročnih političkih ciljeva. Crvena armija još je u kasno ljeto i ranu jesen 1944. oslobodila Rumunjsku i Bugarsku te došla pred vrata Jugoslavije, što je nagnalo Tita da u rujnu u tajnosti posjeti Moskvu, gdje je, osim već uobičajenih Staljinovih pokušaja traženja političkih ustupaka kralju (Britancima), priskrbio svom pokretu priznanje političkog legitimiteta kada je dogovoreno da će Sovjeti formalno tražiti odobrenje od partizana za ulazak u Jugoslaviju, a i da će na oslobođenim teritorijima civilnu vlast imati partizani putem svojih organa vlasti. Pomoć Crvene armije u oslobađanju Beograda, Vojvodine i dijelova sjeveroistočne Hrvatske samo je ojačala partizansku vojsku i političke institucije u rukama KPJ. Iako su diplomatske međuigre Churchilla i Staljina, koje su se ticale budućnosti kralja i vlade u egzilu, trajale do kraja rata, a išle su u prilog kralju, realnost je nalagala da je budućnost nove Jugoslavije u rukama KPJ. Kada su u svibnju 1945. partizanske jedinice protjerale i posljednje okupatore iz zemlje, mala predratna Partija postala je vlast, a njene ratne institucije država. U prvi mah Partija se skrila u nominalno višestranačku koaliciju predstavnika vlade u egzilu i stranaka nekompromitiranih suradnjom s okupatorima, nazvanu Narodna fronta Jugoslavije, koja je na prvim i posljednjim izborima u Jugoslaviji u studenom 1945. osvojila 90% glasova. No to je bilo sve od političkih ustupaka Churchillu, pa i Staljinu, kao i vladi u egzilu. Sve poluge vlasti bile su u rukama komunista, pa su neki rezignirani nekomunistički ministri u zajedničkoj vladi u ljeto 1945. dali ostavke.


42

martin previšić, povijest golog otoka

Staljinizacija Jugoslavije Komunistički igrokaz demokracije nije dugo trajao jer je Ustavotvorna skupština održana 29. studenog 1945. na temelju izbornih rezultata proglasila Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (FNRJ), ukinula monarhiju i zabranila povratak kralja u zemlju, a sljedeće godine u siječnju donijela novi ustav, gotovo identičan sovjetskom ustavu iz 1936. (Staljinski ustav). Mnogo brže nego u ostatku Istočne Europe pod sovjetskom dominacijom, KPJ je osigurala monopol vlasti, što je, doduše, u velikoj mjeri bilo uvjetovano vojnim i političkim kapitalom Titovih partizana. Staljinizacija Jugoslavije mogla je početi, između ostalog pogonjena uvjerenjem jugoslavenskih komunista da će povezanost Jugoslavije i SSSR-a dosegnuti najviši mogući oblik.8 Socijalistička revolucija, koja po starom lenjinovskom načelu počinje osvajanjem vlasti, vrlo brzo pomela je i ratne suradnike KPJ izvan partijskih redova, poput lidera Zemljoradničke stranke Dragoljuba Jovanovića (1947.), Augusta Košutića i Božidara Magovca, visokih funkcionara HSS-a (1947.), slovenskih građanskih političara Franca Snoja i Črtomila Nagode, suradnika Osvobodilne fronte itd. Suđeni su i potiskivani svi oni koje je KPJ nazivala “klasnim neprijateljima”, pripadnici bivših predratnih privrednih i građanskih elita, industrijalci, predratne političke stranke, politički opozicionari Partije itd. Na udaru se našao i kler, koji je bio na brisanom prostoru između posljedica svoje uloge u kolaboraciji s okupatorom, otpora komunizmu kao ideologiji, konkretnih Titovih strateških zamisli o naravi crkve u Jugoslaviji te ateizacije društva. Suđenja zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu i episkopu Srpske pravoslavne crkve Varnavi Nastiću te presude na visoke zatvorske kazne, koje su poslije, doduše, bile preinačene u kućni pritvor, vrhunac su tih nastojanja. Staljinizacija je bila posebno napadna u ekonomiji, ključnom sektoru za transformaciju jedne zemlje prema komunizmu, odnosno prema planskoj i državnoj ekonomiji. Raznim modelima parcijalne, pa nakon toga i opće nacionalizacije (1946.), podržavljena je imovina ne samo okupatora i njihovih suradnika već i zapadnoga kapitala i domaćih


kako je staljin prestao biti drug

43

industrijalaca, što je stvorilo pretpostavku za donošenje prvog petogodišnjeg plana 1947., direktne kopije sovjetskih petoljetki ( ) iz 1927. Baš kao i Staljin, koji je na početku sovjetske industrijalizacije grmio da će SSSR u deset godina morati nadoknaditi sto godina zaostalosti, ili će propasti, tako su i jugoslavenski planeri vjerovali da oslanjajući se na sovjetsku pomoć u kratkom roku mogu transformirati zaostalu jugoslavensku privredu, u čemu će uspjeti, ali tek, ironično, uz zapadnu pomoć nakon 1948. Petogodišnji plan imao je, istini za volju, određene infrastrukturne učinke na ratom opustošenu zemlju, ali se robovanje forsiranju izgradnje teške industrije na nizu mjesta pokazalo nerentabilnim. Slijedeći parolu “Zemlja seljacima”, KPJ je odmah nakon rata provela agrarnu reformu i kolonizaciju, čime je ukinula veleposjed, većini se­ ljaka oprostila dug iz predratnog razdoblja te ograničila maksimalni posjed. Na imanja podunavskih Nijemaca u Slavoniji i Vojvodini (Folks­ dojčeri) doseljeno je osiromašeno stanovništvo iz pasivnih krajeva, Korduna, Banije, Like i drugih dijelova Jugoslavije. Kolektivizacija, ko­munistički ideal preobražaja sela, u Jugoslaviji je formalno kao koncept uvedena 1946., ali tek će nakon sukoba sa Staljinom 1949. krenuti agresivna kampanja kolektivizacije jugoslavenskog sela. Sovjetizirani su i školstvo, novinstvo, publicistika, književnost, likovna umjetnost, kazalište, film, sport i svakodnevica. Staljinova slika nalazila se tik uz Titovu na zidovima državnih institucija, mitinzi su počinjali poklicima “Tito – Staljin!”, a obilježavali su se, neki čak u formi praznika, Dan Crvene armije, Oktobarska revolucija, dan Lenjinove smrti, Staljinov rođendan itd. Svaki grad u Jugoslaviji imao je trg ili ulicu koji su nosili Staljinovo ime ili neki drugi naziv po sovjetskom gradu ili državniku. Današnji Krešimirov trg u Zagrebu od 1946. do 1950. bio je Staljinov, a današnja Vukovarska ulica od 1947. do 1951. zvala se Moskovska. Današnja Zvonimirova zvala se Ulica Crvene armije, dok je u Beogradu od 1946. do 1952. postojala Staljingradska ulica, kao i Staljinov trg. Kopirana je i nomenklatura. Državne institucije, društveno-političke organizacije, tvornice itd. dobivaju imena po narod­nim herojima ili su nazivi akronimi (npr. Plankom – planska


44

martin previšić, povijest golog otoka

komisija, Politbiro – politički biro, Nama – narodni magazin i sl.), što je imitacija sovjetske prakse, koja nije zaobišla ni sport. Jugoslavensko sportsko društvo Partizan, osnovano na inicijativu jugoslavenskih generala pri Centralnom domu Jugoslavenske armije 1945., bilo je pre­ slika sovjetskog CDKA (sportski klub Centralnog doma Crvene armije). Zagrebački Dinamo, osnovan iste godine, dobiva ime po moskovskom Dinamu, kao i niz klubova iz gradova Istočne Europe i SSSR-a (Bu­ kurešt, Tbilisi, Minsk, Dresden, Kijev, Batumi, Tirana itd.). Službeno partijsko glasilo Borba imalo je stalnu rubriku “Kroz SSSR”, gdje su se glorificirali najnoviji dosezi sovjetske privrede, znanosti, vojske, kulture ili sovjetskih trudbenika, a tiskan je i časopis posvećen isključivo vezi dviju zemalja, nazvan Jugoslavija SSSR. Osnovano je Društvo za kulturnu suradnju Jugoslavije i SSSR-a s pripadajućim republičkim ekspoziturama. Najviše kroz aparat Agitpropa (Odjela agitacije i propagande), provodila se agresivna svakodnevna sovjetska propaganda gdje su se paralelno uz nove jugoslavenske uzore promovirali i sovjetski ratni junaci i trudbenici, posebice putem umjetnosti, najviše književnosti i filma. Ne samo da je socijalistički realizam ždanovljevske inačice postao jedini oblik umjetničke ekspresije u Jugoslaviji već su i gotovi sovjetski proizvodi preplavili jugoslavensku svakodnevicu i život, pa je dočaravanje života u SSSR-u prelazilo granice propagandnoga kiča. Veliku ulogu imao je film, kao moćno propagandno oružje u zaostaloj zemlji, te su prvi poslijeratni filmovi (U planinama Jugoslavije, Slavica, Živjeće ovaj narod) snimani po sovjetskim predlošcima: stereotipni crno-bijeli prikazi partizana i njihovih protivnika, idealizirana slika NOB-a itd. Mali broj produciranih domaćih filmova bio je nadomješten uvozom stranih, uglavnom sovjetskih filmova, pa je od završetka rata zaključno s 1949. godinom u Jugoslaviju uvezeno 446 sovjetskih filmova, naspram 110 američkih.9 Ako se obrati pozornost na činjenicu da je sovjetske filmove godišnje vidjelo oko 30 milijuna ljudi (toliko je prodano ulaznica), a samo u 1948. više od 37 milijuna, dobije se jasna predodžba snage propagandnog učinka i ideoloških poruka koju su ti filmovi imali na jugoslavensko stanovništvo.10


kazalo imena

633

O autoru Martin Previšić (Zagreb, 1984.) docent je na katedri za Hrvatsku po­ vijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Područje interesa njegovih istraživanja jest povijest socijalističke Jugoslavije i Hrvatske od 1945. te povijest komunizma. Predaje kolegije Hrvatska povijest nakon 1945. godine, Povijest međunarodnog komunističkog pokreta, Sukob Tito – Staljin i Goli otok te Povijest Jugoslavije 1945.–1991. Predavač je na Hrvatskom vojnom učilištu, gdje je nositelj predmeta Vojna povijest II. Autor je niza znanstvenih tekstova i suradnik na dokumentarnim filmovima i izložbama, aktivan u znanstvenoj zajednici i javnosti. Suradnik je u nekoliko znanstvenoistraživačkih projekata u zemlji i inozemstvu te recenzent znanstvenih članaka i knjiga iz povijesti. Član je upravnog vijeća Muzeja Grada Zagreba. Bio je na kraćoj stipendiji u Yad Vashem International School for Holocaust Studies u Jeruzalemu. Održao je gostujuća predavanja na University of California, Berkeley, University of Illinois at Urbana–Campaign, University of Pittsburgh, University of North Carolina at Chapel Hill, Furman University te Humboldt-Universität Berlin. Dobitnik je Fulbrightove stipendije za 2019. godinu na Stanford University. Prije akademske karijere profesionalno se bavio košarkom (Cibona, Zagreb). Igrao je u U-21, juniorskoj reprezentaciji, B Hrvatskoj selekciji


634

martin previšić, povijest golog otoka

te Vojnoj košarkaškoj reprezentaciji. Bio je član juniorske košarkaške reprezentacije Hrvatske koja je u Stuttgartu 2002. osvojila zlatnu meda­ lju. Godinu dana poslije osvojio je četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu U-19 u Solunu. Od 2002. do 2005. bio je kategoriziran u status Vrhunskog sportaša Hrvatskog olimpijskog odbora.


kazalo imena

635


636

martin previšić, povijest golog otoka

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti Republike Hrvatske. Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Karte Tomislav Kaniški Kazalo imena Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2019., veljača Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-988-6 Biblioteka Platforma, knjiga 74 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20


zahvale

637


638

martin previšić, povijest golog otoka

Danas, kada se temama iz prošlosti u nas uglavnom pristupa ostrašćeno, s puno predrasuda i unaprijed donesenim zaključcima, Povijest Golog otoka Martina Previšića objektivni je prikaz jedne od najkontroverznijih epizoda naše povijesti 20. stoljeća. Ovo je prva cjelovita studija logora na Golom otoku koja se temelji na mnogobrojnim dokumentima iz Udbinih arhiva kao i nizu svjedočanstava bivših logoraša. Analizirajući kompleksni sustav logora za internaciju ibeovaca, Previšić je uspio spojiti znanstvenu preciznost historičara s talentom pripovjedača, osjećajem za pojedinca i njegove dileme, izazove vremena i tragediju ideologije. Potresna svjedočanstva logoraša vode čitatelja kroz golootočku priču, no njih se ne glorificira i ne zlorabi, već ih se smješta u kontekst i vrijeme bacajući pritom novo svjetlo na prijelomne događaje započete Rezolucijom Informbiroa 1948. Povijest Golog otoka čitatelje suočava s činjenicama pružajući im sveobuhvatnu i nepristranu interpretaciju ovog traumatičnog mjesta naše prošlosti te je stoga nezaobilazno djelo suvremene povijesne publicistike.

“Povijest Golog otoka predočava jedan djelić razbijenog jugoslavenskog ogledala, koji je vrlo uvjerljivo sadržavao sve elemente cjeline. Teško da će kod nas zadugo biti objavljeno bolje i važnije povijesno djelo.” Ivo Banac

249,00 kn ISBN 978-953266988-6

9 789532

669886

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma

Profile for Fraktura

Povijest Golog otoka  

Danas, kada se temama iz prošlosti u nas uglavnom pristupa ostrašćeno, s puno predrasuda i unaprijed donesenim zaključcima, Povijest Golog o...

Povijest Golog otoka  

Danas, kada se temama iz prošlosti u nas uglavnom pristupa ostrašćeno, s puno predrasuda i unaprijed donesenim zaključcima, Povijest Golog o...

Profile for fraktura
Advertisement