Page 1

Poderana koljena

-1-


-2-


Dino PeĹĄut

Poderana koljena

Fraktura -3-


© Dino Pešut i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-959-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 992419

-4-


1.

Valja se danas upustiti u avanturu, pomisli Dane i izađe na dugačku Torstrasse u Berlinu. Iza sebe je ostavio praznu stranicu crtaćeg bloka, još uvijek neispisanu slikovnicu iz serije Nevaljala djeca. Nije baš serija jer je dosad napravio samo dvije. Jedna se pokazala skandaloznom. No obje je preveo, jedna ambiciozna udruga promovirala ih je online i neki su novci kapnuli preko crowdfundinga. Zarada i nije bila neka, ali si je Dane ambiciozno izračunao da samo treba napraviti jednu slikovnicu svaka dva mjeseca i izmaštao veliki brend. Naravno, to se pokazalo nešto teže izvedivim, a agenti koji su jednom pokazali interes više se nisu javljali. Onda je malo odgađao, razvila se mala sumnja. No o tome ne želi razmišljati. Jer danas nije dan kada bi trebao razmišljati o tome da je napustio sasvim solidnu glumačku karijeru zbog hipsterske slikovnice koja mu je prouzročila više problema nego nekog naročitog osjećaja ispunjenosti. Iako zna, neće moći još dugo odgađati posao jer će ostati bez para, otopit će se ovi dani slobode i luksuza zbunjenosti i trebat će svaki od ovih dana egzistencijalne krize nadoknaditi za stolom, rukom i maštom. Jer roditelji to smatraju ludošću, a kolege još jednim ispadom kretenizma i autodestrukcije koju je Dane Draženović tako raskošno pokazivao od upisa na Akademiju. Ne bi se trebao igrati sa srećom jer bi vrlo skoro mogao prati čaše. Ali ne danas, danas bi Dane volio vidjeti koje su granice ovoga grada. Volio bi se izložiti ovom svijetu i tri i po milijuna prijavljenih ljudi u ovom gradu. Volio bi vidjeti zaljubljene i uplakane, zaposlene i izgubljene -5-


duše koje između radnog tjedna i vikenda žive svoje živote. Dane Draženović volio bi da mu se danas dogodi čudo. Jedan od onih životnih trenutaka koji izgledaju kao reklama za parfem ili satove u kakvom modnom časopisu. Da, ljeto se već polako otopilo u uspomenu i negdje udobno smjestilo u dobre stare dane. I ti novi prijatelji sada su krenuli dalje, u životu, u strukture. A samo je Dane ostao sa strašnom spoznajom. On se preselio u Berlin. Više to nije bilo samo da vidi, samo da prođe sranje doma, samo da se smisli. On sada živi ovdje. I njegov ga bankovni račun upozorava da i nema baš tako puno vremena. Dane Draženović volio bi doživjeti jednu avanturu jer se na trenutak bio uplašio da će mu se dvadesete pokazati kao totalni gubitak vremena. Prošao je toliko toga, uglavnom je bio pijan i nije znao što učiniti s nenadanim uspjehom. Možda je samo trebao malu pauzu, ali impulzivni Dane uvjerio se da je to znak da treba promijeniti život. Kao da je tjeskobni poremećaj neka vrsta telefonske linije s Bogom. Dani Draženoviću majka je uvijek govorila da će ga ubiti znatiželja, a zapravo ga je skoro ubila njena tjeskoba. Ipak, bila je istina da je bio impulzivan i da mu je jedino želja za bijegom bila konstanta. Jednom, bio se toliko zaljubio u jednog plavokosog mladića s kojim je proveo jednu pripitu večer nakon koje je taj francuski turist putovao dalje. Dva mjeseca dopisivanja poslije Dane Draženović posudio je tristo eura i mrtav pijan sjeo u avion – za Dortmund. Probudio se u tom njemačkom gradiću s nešto eura u džepu i samo želio otići do Pariza, u ljubav, u ono što je smatrao da će biti njegov život. Tada je imao samo dvadeset i dvije godine i nije znao da je to bio vrhunac jedne iluzije koju je zamislio kao klinac u jednom propalom industrijskom gradu. Da, ovaj budući glumac i autor dviju relativno popularnih slikovnica jednom je zbog para plavih očiju i nešto plavljih uvojaka vlakom prošao pola Europe da jedan vikend provede u zagrljaju. Kada je napokon stigao u Pariz, bila je zora. Pariz je bio ružičast, puten. Sunce je upravo bilo izašlo -6-


i Dane je stajao na kolodvoru i bivao mnogi nesretni, zaljubljeni muškarci u jednom, jedna povijest europske književnosti i filmografije u jednom. Dane Draženović tada je mislio da je to život i da si je on odabrao najbolji mogući. No tada je imao samo dvadeset i dvije godine. I tada se još moglo razmišljati kurcem. Tada se nisu mogle osjetiti kobne posljedice globalne ekonomske krize, poraz ambicije nastale na krilima širenja tržišta, ujedinjenja europske obitelji. Samo pet godina poslije dani se već pune puno praktičnijim razmišljanjima. Banalna pitanja, što danas jesti, ima li se dovoljno novca na računu za stanarinu, koliko treba raditi, je li karijes očišćen. Partneri se nakon dvadeset i pete više ne biraju po plavim uvojcima i snenim pogledima, već prema konkretnijim kriterijima, prikladnostima. Dane Draženović živi u vrlo zbunjujućem svijetu, u ekonomiji koja propada, u svijetu koji na pragu zaborava darova Hitlera i Staljina stvara polarizacije i rastakanja koji iz balkanskog iskustva samo najavljuju rat. Dane Draženović dio je izgubljene generacije, koju su odgajali roditelji čije su nade shrvane lažnim obećanjima koktela nacionalizma i kapitalizma. On je predstavnik generacije koja se koristi slobodnim tržištem da bi u njemu bila eksploatirana, nezaposlena, na granici minimalca, zahvalna što ima priliku raditi – besplatno. Generacija optužena za razmaženost kao i svaka druga, ali produženog puberteta, više zbog globalne ekonomije nego nekih svojih odabira. I sada, skupina ljudi rođena u periodu velikih tranzita žuri u svoje tridesete, uglavnom živeći poput slobodnih radikala, skuplja mjesečno tek toliko novca da se nikad ne osjeti udobno, uviđajući kako je cijela njihova generacija izgubljena. Neki se panično žene prije tridesete u nadi da će nešto kontrolirati, neku postojanu sliku budućnosti, kada već ne mogu ekonomiju. Jedinstven je to slučaj cijelog pojasa mladih ljudi koji pokušavaju spasiti sebe kada već cijeli sustav pokušava spasiti banke i korporacije. Generacija kojoj je preostao internet, igračka iz djetinjstva s kojom je rasla, kojem su -7-


oni svi bili testna skupina, prostor žudnje i želje. Polagano su napučili prostor virtualnoga i paralelno razvijali fetiš stvarnog, realnog, koji sada eksploatiraju desni populisti. Fragilna je to generacija koja je da bi se zaštitila od života, uspjela sve zakomplicirati. Oni se ne jebu, oni ne otkrivaju putene strasti grupnjaka, rastava više nije trijumf, nego nužnost, siguran seks obavezan je kao i sigurna hrana bez salmonele, partneri moraju biti iz slobodnog uzgoja kao i kokoši, patnja je jednostavno neprihvatljiva. Zato su odnosi tako ste­rilni, na granici dogovorenih brakova. Jer patnja više ne dolazi u obzir. Ali Dane je pjesnik, negdje duboko u sebi zna da bez patnje ljubav postaje čist račun s plaćenim PDV-om. Ili kako bi rekao Slavoj Žižek: To fall in love without a fall. Danina je glava prepuna citata, neprekidne, često mamurne struje misli, neprekinute naracije života. Ali on se više voli praviti da je kreten, pijanac i glupi glumac. To je malo ugodnije. U to isto vrijeme, dok je Dane Draženović razvijao još jednu od svojih tirada o izgubljenoj generaciji koja je odrasla u trenutku kada je vidjela dva tornja WTC-a kako se urušavaju, jedan je drugi mladić, koji će sutra proslaviti svoj trideseti rođendan, razmišljao kako je danas dan kada će promijeniti svoj život. Relativno popularni berlinski glumac Lucas Fischer, član ansambla nevjerojatno popularnog berlinskoga kazališta skršena se ega vozio linijom U8 berlinske podzemne željeznice. Danas je napokon izašla podjela i on je odlazio u svoje matično kazalište uvjeren kako je danas dan kada će se ostvariti njegovi snovi, dan kada će, uoči tridesetog rođendana, napokon dobiti svoju priliku koja mu je obećavana otkako je upisao prestižnu berlinsku akademiju. Došao je pred oglasnu ploču, cijelo jutro pripremao je stoicizam s kojim će prihvatiti da igra Hamleta. Da, toliki su bili snovi Lucasa Fischera. Tako mu je nekako bilo obećano, poznavao je redatelja, silno se trudio oko njega, ispijali su mnoga piva skupa i Lucas je svesrdno nudio rame za plakanje -8-


jednom egomanijaku. No kad je stao pred oglasnu ploču, ispod njega se otvorila provalija, kao da se cijela zgrada oko njega urušila, kao da je cijeli Berlin postao jedna kulisa i u cijelom su svemiru ostali samo on i oglasna ploča, a na oglasnoj ploči jedan nemarni komad bijelog papira A4 na kojemu nije pisalo njegovo ime. Još gore, pored riječi “Hamlet” pisalo je neko ime koje je pored sebe zagradama uokvireno imalo napisano “kao gost”. Da, ne više tako mladi Lucas Fischer nije se morao pomiriti samo s činjenicom da nije u podjeli i da ovo nije njegova velika prilika te da ona možda nikada neće ni doći (ili je prošla), nego i s time da je s neke akademije došao netko mlađi, jednako plav, bolji, zgodniji, nabildaniji, s karizmom da debitira kao Hamlet. Ta spoznaja prepolovila je Lucasa Fischera kao kakvu skulpturu antičkog božanstva i njegove krhotine mogle su se naći na mramornom podu službenog ulaza kazališta. I tako je Lucas Fischer odlučio promijeniti svoj život. Pokupio je te krhotine i posložio ih u ruksak u kojem je sakrio butelju vina s kojom je mislio proslaviti ključni trenutak u svojoj karijeri pa izašao na ulicu. Nebo se razmazalo u bijeli šum kao kada nema signala na TV-u. Dok sjedi u vlaku, ne gleda kroz prozor, ne gleda u ljude, ne prati stanice. Razmišlja kako će izgledati sljedećih tridesetak godina njegova života. Hoće li se ikada pomiriti s manjim i sve rjeđim ulogama? Ušteđevinu bi sada trebalo uložiti u nešto što će mu dati osjećaj važnosti i ostvarenja, možda kakav mali restoran ili nekretninu koju će rentati, a zašto ne, možda neki dru­ štveno korisni start up koji će izaći na tržište. Možda bi se mogao zaljubiti u kakvog državnog službenika i zasnovati obitelj, udomiti dva psa. Ili od svega odustati i vratiti se roditeljima u mjesto veličinom između sela i grada na sjeverozapadu Njemačke. Puno je odluka bilo pred shrvanim Lucasom Fischerom, a sve iz vrlo jednostavne premise da si nije mogao priznati kako se zapravo nije dogodilo ništa neobično, kako je to sve dio igre i karijere i da je ovo -9-


što prolazi samo jedan u nizu malih narcisoidnih slomova na koje se već trebao naviknuti u posljednjih deset godina karijere. Ovaj put, kao, uostalom, i svaki drugi, uvjerava se da je napokon shvatio i pomirio se s time. Naivnost je to onih koji se uvjere da su na dnu, a od samog dna toliko su daleko da ga ne bi ni prepoznali kad bi o njega poderali koljena. Kako samo dan može iznenaditi. Lucas Fischer osjeti da gubi dah. Pomisli da će možda imati napadaj panike. Odluči izaći odmah na idućoj stanici. Jer strašno bi bilo da se sruši na pod i počne se gušiti. Velika je vjerojatnost da ga netko poznaje, možda bi to i završilo u novinama. Lucas treba malo zraka. Gleda oko sebe. Ljudi su neobično indiferentni u podzemnim željeznicama. Poneki čitaju, tipkaju poruku, ali većinom kao da meditiraju. Ništa ne možeš raditi u čeličnoj limenci koja juri podzemnim hodnicima velikih gradova. Doduše, oni skloni paranojama provjeravat će tko ulazi, možda kakva kontrola ili teroristička ćelija. Ostali će samo čekati svoju destinaciju, posao, ambulantu ili stan. Kako se samo život poigrao s Lucasom Fischerom. U samo nekoliko sati on doista, iz prve ruke, uviđa što znači mit o Dedalu i Ikaru. Ali današnji je dan imao drugi plan za Lucasa Fischera i Danu Draženovića. Prije svega, susrela su se njihova dva ramena. Obojica u želji da pobjegnu, jedan od svijeta, a drugi tom istom svijetu u zagrljaj, u silini svojih odluka, okrznuli su se ramenima. Da, možda nisu pazili, ali je možda baš tako i trebalo biti. Desno rame Dane Draženovića zabilo se u desno rame Lucasa Fischera s takvom silinom da je Lucasa bacilo na pod, niz tvrde stube, među gomilu užurbanih nogu koje i nisu imale vremena zaustaviti se, ali su predobro odgojene da bi ignorirale ovakvu situaciju. Noge se zaustaviše, rame će poplavjeti i sasvim mali mlaz krvi kroz plave će se uvojke utisnuti u beton.

- 10 -


2.

Bože, samo da nisam ubio Švabu! pomisli Dane Draženović. Pa ja ovdje nisam ni prijavljen. Je li ovo uopće ubojstvo? razvija se anksiozna struja misli. Koja je uopće procedura? Može li se završiti u zatvoru ako se sudariš s nekim? Ne, ne mogu danas ubiti nekoga. Danas, kada sam se prestao sažalijevati. Naravno, ovo nije bilo ubojstvo. Ovo je samo jedan grozan dan u životu Lucasa Fischera, relativno uspješnoga glumca koji se poja­ vio u tri Tatorta, člana ansambla vjerojatno najpopularnijega europskoga kazališta u kojemu nikada, ali nikada neće glumiti Hamleta. Samo jedan užasan dan, pomisli Lucas Fischer. Sve prođe, sve prođe. To je, bit će, taj njemački odgoj. Polako ustane, uvjeri prolaznike da je sve u redu, da nije potres mozga, već je imao jedan. Protare malo krvi među prstima. Dobro, preživio je i gore. I onda pogleda u našeg Danu Draženovića, još uvijek pomalo u šoku, na vrhu stuba. Lucasu Fischeru odsijeku se koljena. Bradat, guste crne kose, vjerojatno stranac. To je ono što Lucasu ukrade dah, stegne grlo, lupi ga u trbuh i odsiječe mu koljena. Lucas Fischer pomisli: jao, pa ja bih se mogao danas zaljubiti. Možda je upravo ovo ono čudo koje mu je trebalo, filmska priča o čovjeku s dna koji spozna što mu zapravo treba – ljubav. Ili je samo potres mozga. Dane Draženović pojuri prema njemu. Ispričava se na lošem njemačkom, malo boljem engleskom, pa i hrvatskom, kada više nema što reći. Ispituje treba li ići u bolnicu, “Treba li ti što?” Jedino što Dane Draženović zna da sada treba napraviti jest popiti rakiju. - 11 -


Da, rakijica da se čovjek otrijezni, dovede u red. U Hrvatskoj rakija služi da se sve dovede u red, prašina s TV-a, povišena temperatura i brak. “Da, treba te odvesti na rakiju i isprati tu ranu. Tako ćemo. Ima jedan kafić tu blizu. Tako ćemo. Dođi.” Prije nego što se snašao, Lucas Fischer već je u toaletu obližnjeg bara, nagnut nad umivaonik dok mu Dane Draženović ispire ranu. Veoma je to intimna slika u dijagonalnoj perspektivi. Toliko topla kao ulje na platnu u kakvoj nacionalnoj galeriji. Lucas gleda u Danu Draženovića koji nešto toplo, njemu potpuno nepoznato, mrmlja na hrvatskom. Lucas Fischer ne može ni pretpostaviti koji je to jezik. Ruski nije, ali je blizu. Možda je danas ipak najsretniji dan njegova života jer se ovako nešto ne događa svaki dan. Ne doživljava se rušenje svake nade svaki dan. Ne pada se niza stube svaki dan. Rane se ne ispiru velikim rukama svaki dan. Ovo je veoma poseban dan za obojicu. Barem se tako čini. Vlažne kose, Lucas pogleda njihov odraz u ogledalu. Ne izgledaju kao loš par. Naprotiv, izgledaju kao da je sve jasno i kao da se nisu susreli prije samo desetak minuta. Lucas se nasmiješi. Kakav lijep prikaz sasvim prihvatljive nade u ovom groznom danu. “Dođi, idemo popiti rakiju da se smiriš”, kaže mu Dane Draženović, ovaj put na engleskom. Bar je prepun zaposlenih hipstera. Svaki je stol prekriven sivim laptopima s otisnutom odgrizenom jabučicom. Nevjerojatno je puno vunenih kapica na glavama besprijekorna tena. Mnogo je uređivanja sajtova na kompjutorima, mnogo otvorenih ilegalno instaliranih Photoshopova. Mnogo je tu potplaćene radne snage čiji proizvodi gotovo nikada neće izaći na tržište, ali održavaju nadu da će jednoga dana kapitalizam imati ljudsko lice, socijalnu inkluziju i ekološku misiju. Dane Draženović i Lucas Fischer naručuju dvije rakije za šankom. Poslužuje ih jedno apatično lice koje se osjeća odveć talentirano za uslužne djelatnosti. Lucas samo gleda. Ne zna - 12 -


kako započeti razgovor sa strancem. Sramežljiva erekcija pojavi se negdje ispod crnih uskih traperica srednjeg struka. Stoga, umjesto riječi, nespretni osmijesi. “A ništa, uzdravlje”, kaže Dane Draženović i malo podigne čašicu u zrak. Lucas učini isto i otpije gutljajčić, samo da bi uočio kako je Dane svoju rakiju ispio na eks. Bit će da je to jedna od tih kulturoloških razlika, pomisli Lucas Fischer uviđajući kako je u rubnom polju seksualnih fantazija. I kako bi se drugačije dva stranca upoznala u ovo neoliberalno vrijeme nego preko jednostavnog pi­tanja čime se baviš? Zanimljivo, ne tako davno, prvo bi pitanje bilo odakle dolaziš, kakvo ti je to prezime? Danas, ono što ujedinjuje ljude jest posao. I cijeli se svijet može podijeliti na dvije i pol kategorije. One koji imaju posao, one koji nemaju i one koji samo što ga nisu dobili. No nešto je utješno u pitanju čime se baviš? U demokratiziranom svijetu, gdje bi se svatko trebao baviti svojom strašću i poslanjem, čime se baviš? pripada svima. I što je zemlja bogatija, veća je vjerojatnost da će se čuti baš ničim ili smišljam ili mislim da ću početi pisati. Nešto što Dane nikada ne bi čuo u Srbiji, Bosni ili Hrvatskoj. U siromašnijim zemljama odgovor će prije biti svim i svačim, radim što/gdje stignem ili pak tražim posao već dvije godine, ali sve ide preko veze, jebem li ti državu. U velikim gradovima razvijenih država posao mora biti jednako zanimljiv kao i hobi jer, ekonomski gledajući, sada je to, navodno, moguće. Dani Draženoviću jedan se tamnoputi buco prije nekoliko dana pojadao da mu je neugodno reći gdje radi jer ga ljudi osuđuju zbog korporativne prirode njegova radnog mje­ sta. Blago njemu, pomislio je tada Dane Draženović, on se sada sigurno ne brine ima li još koju kovanicu za još jedno malo pivo. Dane Draženović i Lucas Fischer dijele profesiju. Obojica su glumci. Jedan je od nje odustao, drugi je uvjeren da će odustati sutra, prekosutra. Dane Draženović više ne govori da je glumac. Više iz neke pristojnosti nego iz srama. No sažali se nad Lucasovom tragičnom pričom, suosjeća s njim i kaže mu da svakom kreativnom - 13 -


zanimanju dođe kraj. Lucas Fischer sluša ga smješkajući se. U glavi kuje simpatični prikaz kakvog provincijalnoga kazališta. Zamišlja jeftinu naturalističku scenografiju i naivno preglumljavanje ovog balkanskog neviđeno napetog bradonje. Smješka se Lucas i razmišlja o tome kako je slatko da se Dane uspoređuje s njim, da su njihove karijere uopće slične. Pa ipak je on član ansambla najpoznatijega europskoga kazališta. Smješka se i Dane, gotovo sažalijevajući svog njemačkog kolegu. Dane shvaća da Lucas ne može znati kako je on dobio nagradu u Cannesu i da je snimio još dva filma koja su imala premijeru na festivalima A kategorije. Ne može to on znati. Bio je previše zaposlen bivajući B postava uspješnoga kazališta. To što se tri puta pojavio u Tatortu malo znači Danetu jer nikada nije mogao razumjeti fascinaciju tom visokobudžetnom TV-dramom koja često estetski sklizne u B kategoriju. Ne, nikako to ne može znati Lucas Fischer, a što se Dane tiče, možda i bolje. Već je previše puta morao prolaziti svoju odluku sa svojom rodbinom, prijateljima, a pogotovo bivšim ljubavnicima. Zašto bi itko napustio tako nešto zbog slikovnica? Barem je to bilo Danino opravdanje, slikovnice, a ne paranoična želja za bijegom od uspjeha. Strah da će uništiti ono što ima, narcisoidni slomovi, gušenja prije audicija i primisao šanse da bi zaista mogao uspjeti. Slatko, pomisli Lucas Fischer, ali i hrabro. Sigurno je lako biti zvijezda u Hrvatskoj i sve to napustiti da bi se živjelo u Berlinu. Sluša kako Dane objašnjava da mu je ostalo malo ušteđevine, ali da će nešto smisliti. Uvijek nešto smisli. Dane mu nikako ne želi govoriti o slikovnici jer mu to uvijek nalikuje na kakav očajan ho­ mmage filmovima Wesa Andersona. Dane Draženović nije taj tip. Šteta, tako bi mu bilo jednostavnije odvući te osamljene berlinske kreativne homoseksualce u krevet. No, navodno, Dane Draženović ima svoje principe. Stiže i druga rakija.

- 14 -


Kada je to stigao naručiti? zapita se Lucas Fischer. Ovaj čovjek mora da je mađioničar, zaključi. Možda je ovo moja šansa, pomisli Dane Draženović i pozove Lucasa Fischera na ručak. Upravo je kupio bundeve, može napraviti juhu. To je sigurno najbolja juha koju će ikad probati. Lucas Fischer pristane, više zbog svoje erekcije nego zbog juhe. Dane Draženović plati. Odluči pokazati sve svoje adute u koje se uvjerio. Odlaze iz kafića. Za njima gleda jedno apatično lice u nadi da je ovo samo privremeni posao prije nego što će krenuti njegova dugo sanjana, ali vjerojatno jednako apatična plesačka karijera.

- 15 -


- 16 -


Dino Pešut ro-den je 1990. u Sisku. Završio je dramaturgiju, dramsko i filmsko pismo na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radi kao dramaturg u različitim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao dramatičar debitira s dramom Pritisci moje generacije, koja je bila pozvana na Forum of Young European Playwrights na festivalu Neue Stücke aus Europa u Wiesbadenu. Drama je praizvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu 2013. Drama (Pret)posljednja panda ili statika osvaja prvu Nagradu Marin Držić koju dodjeljuje Ministarstvo kulture te je imala premijeru u Zagrebačkom kazalištu mladih u Zagrebu 2015. Ista drama pozvana je na program Stückemarkt na festivalu Theatertreffen u Berlinu 2016. Osvojio je Nagradu Marin Držić i za drame Veliki hotel Bezdan, 2015., Stela, poplava, 2016., i Olimpia stadion (trilogija), 2017.

- 219 -


Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Tomislav Torjanac Godina izdanja 2018., travanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-959-6 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 220 -


- 221 -


Tko je Dane Draženović? Mladi hrvatski glumac ovjenčan nagradom u Cannesu, autor slikovnica koje se uspješno prodaju na webu, hipster koji je svoje utočište našao u Ber­ linu, homoseksualac bez stalnoga partnera, dječak iz pro­ vincije kojega su vršnjaci maltretirali jer je drugačiji… Dane Draženović sve je to i mnogo više od toga – on je mladić koji odlazi iz Hrvatske da svoju sreću, bez obzira na uspješnu karijeru, pronađe negdje drugdje. On je uspješan, a kro­ nično je bez novca, u potrazi je za idealnom ljubavlju za koju zna da ne postoji, on je heroj koji je spasio dijete usred terorističkog napada i osoba koja ima ozbiljan problem s alkoholom. Dani Draženoviću tek je dvadeset sedam go­ dina i pred njim je cijeli svijet, ali on ne može izaći iz ruše­ vina staroga. Osuđen je na prekarni rad, razumije svijet oko sebe, ali nije siguran razumije li svijet njega. Poderana koljena roman je o današnjem trenutku, o mile­ nijskoj generaciji koja ima sve, a zapravo nema ništa, o svijetu koji se mijenja pred našim očima, a ne možemo ga shvatiti, o odrastanju i ljubavi, o slavi i njezinoj prola­ znosti u vremenu društvenih mreža i interneta. Dino Pešut u svome romanesknom prvijencu pokazuje svu raskoš svoga spisateljskog talenta, već dokazanog brojnim nagra­ đenim dramama, a njegov Dane Draženović, snažan i ranjiv istovremeno, istinski je antijunak našega doba.

139,00 kn

- 222 www.fraktura.hr

Profile for Fraktura

Poderana koljena  

Poderana koljena roman je o današnjem trenutku, o milenijskoj generaciji koja ima sve, a zapravo nema ništa, o svijetu koji se mijenja pred...

Poderana koljena  

Poderana koljena roman je o današnjem trenutku, o milenijskoj generaciji koja ima sve, a zapravo nema ništa, o svijetu koji se mijenja pred...

Profile for fraktura
Advertisement