Zapad
Jednu od najupečatljivijih slika muzeja Smithsonian koju sam ikada vidio ugledao sam u časopisu Time koji smo
mi se da ljudi od znanosti poput mene i vas upravo sada stoje na stvarnoj
Layton i ja potrbuške listali ispod
raskrsnici. Malo je posjetitelja, skroz malo – ovo vam govorim u povjere-
ni slutili da je to posljednji put kako na
nju, naravno, jer vi ste sada jedan od nas – ali situacija je vrlo ozbiljna, to moram reći. Nikada prije, od vremena Galileija... ili, u najboljem slučaju, od Stokesa... mislim, neobjašnjivo je da ova zemlja pokušava obezvrijediti stotinu pedeset godina Darwinove teorije... Ponekad mi se čini kao da
božićnog drvca u 06.17 ujutro. Nismo Božić ležimo potrbuške. Bilo je uobičajeno da Layton lista časopis brzinom od jedne stranice u sekundi. Dok je tako prelistavao, krajičkom oka spazio sam sliku zbog koje sam mu zgrabio ruku i omeo ustaljeni ritam okretanja stranica.
Beagle nikada nije ni pristao.”
“Što to radiš?” upitao me Layton. Na
To me na nešto podsjetilo. “Niste mi poslali primjerak slikovnice Bombi, buba bombarder”, rekao sam. “U pismu ste to obećali.” “Oh! Ha-ha, kakav smisao za humor! O, Bože, već vidim, gospodine Spivet, da bismo se nas dvojica izvrsno slagali.”
licu je imao izraz kao i uvijek kada me kanio udariti. Layton je imao narav koju je otac i prekoravao i potkrepljivao, na svoj način, ne govoreći ništa, a očekujući sve. Nisam mu odgovorio, bio sam opčinjen fotografijom: u prednjem planu vidjela
Budući da ništa nisam odgovorio, nastavio je: “Naravno, još uvijek vam
se izvučena ladica velikoga otvorenog
možemo poslati primjerak! Ako ni zbog čega drugoga, onda iz štosa! To je
ormara za razvrstavanje, a u njoj su se
bila svojevrsna šala, stvarno, jer ste uz ilustraciju poslali i slikovnicu – ja
žabe rikače – Pyxicephalus adsperus, s
sam stvarno čovjek za zdravu raspravu – ali ta knjiga, ta slikovnica! To je tako, tako lukavo! Mi se ovdje upravo s time suočavamo. Koriste dječje knjige kako bi potkopali znanstvena načela!” “Ja volim knjige za djecu”, rekao sam. “Gracie kaže da ih ne voli, ali ja znam da ih voli, jer sam u njezinom ormaru pronašao cijelu hrpu.” “Gracie?” upitao je čovjek. “Gracie? To vam je supruga, pretpostavljam? O, Bože, rado bih upoznao cijelu vašu obitelj!” Priželjkivao sam da je Gracie mogla čuti način na koji je izgovarao njezino ime, s čudesnim, skoro nedužnim profrfljajem – Gueisthfie – kao
nalazile tri goleme osušene afričke nogama istegnutim kao da su usred skoka. U pozadini se vidio naizgled beskonačan hodnik s tisućama memljivih metalnih ormara u kojima se pohranjeni kriju milijuni uzoraka. Prilikom istraživanja Zapada u devetnaestom stoljeću prikupljane su lubanje Šošona, oklopi pasanaca, šišarke žutih borova i kondorova jaja. Sve se to, prvo konjima, a poslije vlakovima, slalo na Istok, u muzej Smithsonian. Mnogi prikupljeni primjerci nikada nisu klasificirani zbog žurbe da ih se prikupi, a sada su pohranjeni negdje u beskonačnom
da izgovara ime neke podmukle tropske bolesti.
nizu ormara. Ta je slika u meni smjesta
“Ona i ja baš smo ljuštili kada ste vi –” počeo sam i zastao.
pobudila čežnju da osjetim “sobni
“E pa, gospodine Spivet. Stvarno je velika čast konačno razgovarati s
takve arhive.
vama.” Zastao je. “A vi živite u Montani? Zar ne?”
ugođaj” kakav se javlja pri ulasku u “Kakav si ti idiot!” rekao je Layton i udario po stranici tako jako da se poderala, ravno niz hodnik.
“Da”, odgovorio sam.
“Oprosti, Lay”, rekao sam mu dopuštajući da stranica ode, ali ne i slika.
19
Poderotina je bila ovakva, samo veća i prava.