Issuu on Google+

Odabrana djela T.V.Spiveta prepress.pdf

1

11/5/10

6:06 PM


Odabrana djela T. V. Spiveta

je “Ni

a (...) ni n

kojem zemljovidu; pravih mjesta nikad nema na njima.�

Herman Melville, Moby Dick

4


Zapad

Reif Larsen

ZAPAD 1 2 3 4

PRIJELAZ J 5 6 7 8 9 10

?

Odabrana djela T. V. Spiveta

preveo s engleskog Miro Labus

Fraktura

5

ISTOK 11 12 13 14 15

?


Odabrana djela T. V. Spiveta

Autor i naslov izvornika Reif Larsen, Selected Works of. T. S. Spivet Prvo izdanje objavio je The Penguin Press, a member of Penguin Group © Reif Larsen, 2009. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. © za prijevod Miro Labus i Fraktura, 2010. Napomena izdavača Knjiga je fikcionalno djelo. Imena, likovi, mjesta i događaji plod su autorove mašte ili su fikcionalizirani, pa je svaka sličnost sa stvarnim ljudima, živim ili mrtvim, tvrtkama, događajima ili mjestima događaja potpuno slučajna. ISBN 978-953-266-184-2

Ova knjiga govori o: 1. Djeci kartografima – montani – fikcionalna proza 2. Lutanju i putovanjima – fikcionalna proza

Dizajn knjige i tipografija izvornog izdanja – Ben Gibson Ilustracije su izradili Ben Gibson i Reif Larsen, osim crteža na str. 3, 104, 171, 270 i 343 koje su izradili Martie Holmer i Ben Gibson, a nastale su na osnovi autorovih izvornih crteža. Kartu Mobyja Dicka napravio je Ben Gibson.

Kao i o: 3. Kontinentalnoj razdjelnici – fikcionalna proza 4. Vrapcima – fikcionalna proza 5. Bubama – tigrastom redovniku – fikcionalna proza 6. Djevojčicama – djevojčicama koje vole pop-glazbu – fikcionalna proza

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 747719

Te Jednako Tako O: 7. Ispijanju Viskija – Fikcionalna Proza, 8. Vinčesterkama Kalibra .40-82 Iz 1886. – Fikcionalna Proza, 9. Institutu Smithsonian – Fikcionalna Proza, 10. Klubu Megatherium – Fikcionalna Proza, 11. Pripovijestima O Skitnicama – Fikcionalna Proza, 12. Znakovima Skitnica – Fikcionalna Proza, 13. Otpornosti Sjećanja – Fikcionalna Proza, 14. Igri “Oregonska Staza” Za Računalo Apple 11gs – Fikcionalna Proza, 15. Teoriji Mnogostrukih Svjetova – Fikcionalna Proza, 16. Cheeriosima S Medom I Orasima – FikciOnalna Proza, 17. Osmijesima – Duchenneovim Osmijesima – Fikcionalna Proza, 18. Uzicama – Fikcionalna Proza, 19. Torbama Za Hranu – Fikcionalna Proza, 20. Povijesnom Naslijeđu – Fikcionalna Proza, 21. Inerciji – Fikcionalna Proza, 22. Crvotočinama – Crvotočinama Na Srednjem Zapadu – Fikcionalna Proza, 23. Brkovima – Fikcionalna Proza, 24. Paralelnoj Čežnji – Fikcionalna Proza, 25. Mobyju Dicku – Fikcionalna Proza, 26. Prosječnosti – Fikcionalna Proza, 27. Pravilima – Pravilu Tri Sekunde – Fikcionalna Proza

6


Zapad

Moja soba: 450 49’ 27’’ S 1120 44’ 19’’ Z

Ranč Coppertop Divide – Montana Štale

Vrata

eda

og Šv

Lud Cesta Kuća

Suša

Topole

Krevet Zeleni zid

Crveni zid

Tepih

k Poto

Stol Plavi zid

U svojoj malenoj sobi neprestano

1. POGLAVLJE

sam se borio protiv neobične težine entropije. Bila je do plafona zatrpana naslagama kartografova života: mjernom opremom, starinskim teleskopima, sekstantima, velikim

J

ednoga kasnoga kolovoškog poslijepodneva dok smo moja starija sestra Gracie i ja sjedeći na trijemu iza kuće ljuštili komušinu s kukuruza šećerca i bacali je u velike limene kante, primio sam telefon-

ski poziv. Kante su bile prošarane sitnim ispupčenjima veličine papra, točnije malim otiscima zuba, jer je Dobrica, pas s našeg ranča, proljetos

klupkima čvrstoga konopca, ćupovima sa zečjim voskom, kompasima, izdušenim, smrdljivim meteorološkim balonima. Na crtaćem stolu stajao je kostur vrapca. (U trenutku mojeg rođenja vrabac je fatalno tresnuo o kuhinjski prozor. Ornitolog ukočene noge iz Billingsa

pao u depresiju i počeo gristi metal.

rekonstruirao je skršeni kostur, a ja

Vjerojatno bih trebao objasniti neke stvari. Kada kažem da smo Gracie

sam dobio srednje ime.)

i ja ljuštili komušinu sa šećerca, zapravo mislim da je Gracie ljuštila kukuruz dok sam ja crtao dijagramsku kartu u malu plavu spiralnu bilježnicu, iz koje se točno vidi kako je ona ljuštila kukuruz. Sve bilježnice kodirao sam bojom. Plave bilježnice, skladno složene na južnom zidu moje sobe, bile su predviđene za crtanje “karata ljudi koji

Tecumseh Vrabac Spivet

nešto rade” i bile su suprotnost zelenim bilježnicama s istočnog zida u koje sam skicirao zoološke, geološke i topografske karte, dok sam u crvene bilježnice sa zapadnog zida unosio precizno skiciranu anatomiju insekata,

3

Kostur vrapca. Bilježnica G 214.


Odabrana djela T. V. Spiveta

Mislim da je bila u pravu.

za svaki slučaj, ako mojoj majci, dr. Claire Linneaker Spivet, ikad zatreba

Svaki instrument u svojoj sobi

moja pomoć.

objesio sam o kuku, a na zidu sam

Jednom sam južni zid sobe pokušao obložiti kartama, ali od uzbuđenja

iza svakog ocrtao i obilježio konture kao jeku. Tako sam uvijek znao kad što nedostaje i kamo treba biti vraćeno.

kako da ih sve organiziram jednostavno sam zaboravio da je na tom zidu ulaz u sobu, pa kad je dr. Claire otvorila vrata i objavila da je ručak gotov, police su mi se srušile na glavu. Sjeo sam na tepih Lewis & Clark prekriven bilježnicama i policama. “Jesam li mrtav?” upitao sam je znajući da mi neće odgovoriti potvrdno čak i da jesam. “Nikad nemoj dopustiti da te vlastiti rad stjera u kut”, rekla je dr. Claire kroz vrata.

Pa ipak, unatoč primjeni takvog sustava, stvari su padale i lomile se; gomilale se, a, kako se činilo, moje

Naša kuća i ranč nalazili su se sjeverno od gradića Dividea u Montani, koji

metode snalaženja padale su u vodu.

je lako promašiti ako na autocesti u pogrešnom trenutku krenete pode-

Imao sam samo dvanaest godina, ali

šavati radio. Opkoljen planinskim lancem Pioneer, Divide se ugnijezdio

tijekom polaganog sagorijevanja tisuća neminovnih izlazaka i zalazaka sunca već sam iscrtao i nanovo crtao tisuće karata. Dotad sam već usvojio važno pravilo prema kojem se naposljetku sve urušava, a njegovanje ljutnje što je tome tako nije drugo

u dolini ravnog zaleđa posutoj grmovima divljeg pelina i nagorjelim daskama koje su podsjećale da su ovdje nekada živjeli ljudi. Željeznička pruga u njega pristiže sa sjevera, rijeka Big Hole dolazi sa zapada, a potom obje protječu prema jugu, tražeći blistavije pašnjake. Svaka ima vlastitu putanju kroz zemlju i svaka ostavlja vlastiti miris pri prolasku; željeznička

do traćenje vremena.

pruga siječe zemlju ravno naprijed, ne pitajući za kamenu podlogu koju Moja soba nije bila izuzetak. Bilo je uobičajeno da se usred noći

presijeca. Nekoć su kovane, željezne tračnice mirisale na kolomaz, a drvene grede na užegli sladić i šelak. Za razliku od pruge, rijeka Big Hole

probudim u

razgovara sa zemljom kroz čiju ranu vijuga diljem doline. Prikuplja potoke

krevetu

pri prolasku i tiho se prepušta liniji manjeg otpora. Big Hole mirisala je na

prepunom crtačkih pomagala, kao da su noćni duhovi pokušali nacrtati kartu mojih snova.

a. ov sn h . oji a m G 54 Kart a c žni Bilje

mahovinu, blato, kadulju i povremeno na borovnice – u određeno doba godine, iako već mnogo godina nije došlo određeno doba godine. Tih dana vlakovi se nisu zaustavljali u Divideu, samo je teretni vlak Union Pacifica tutnjio dolinom u 6.44, 11.53 i u 17.15, s otklonom od ne-

4


Zapad

koliko minuta, ovisno o vremenskim uvjetima. Era procvata rudarskih gradića u Montani odavno je prošla; vlakovi se više nisu imali zašto zaustavljati. Nekoć je Divide imao i salun. “The Blue Moon Saloon”, običavali smo reći brat Layton i ja dok smo plutali u potoku, s nosovima pompozno okrenutima nagore, kao plemići koji su dio establišmenta, iako je, retrospektivno gledano, stvarnost bila upravo suprotna. Tih dana Divide je bio gradić nepokorenih rančera, fanatičnih ribiča i sporadičnih Unabombera , a ne ulickanih kicoša čiji se umovi raduju salonskim igrama. Layton i ja nikada nismo bili u Blue Moon Saloonu, ali ideja o tome što bi i tko unutra mogao biti postala je osnovom mnogih naših maštarija dok smo plutali na leđima. Ubrzo potom Layton je umro, a Blue Moon izgorio do temelja. No čak i dok je buktjelo, to mjesto više nije golicalo moju maštu; bila je to još jedna građevina u plamenu, građevina koja je izgorjela u dolini. Ako si stajao na mjestu gdje je nekoć bila stara željeznička stanica, pored bijeloga zahrđalog znaka, i ako si na pravi način škiljio te još uvijek mogao pročitati divide – s tog mjesta, ako si se okrenuo prema sjeveru koristeći se kompasom, suncem, zvijezdama ili intuicijom, i potom prohodao 7,5 kilometara krčeći put kroz oštro grmlje nad riječnim koritom, a potom krenuo gore k obroncima prekrivenim Douglasovim jelama, sudario bi se s ulazom u naš mali ranč Coppertop, koji se ugnijezdio na osamljenoj zaravni, na 163 metra nadmorske visine, udaljen koliko kad se baci kamen od kontinentalne razdjelnice, prema kojoj je gradić i dobio ime. Razdijeljenosti, oh, razdijeljenosti: odrastao sam s velikom granicom na grbači, a njezino tiho, nepogrešivo postojanje zavuklo mi se duboko u kosti i mozak. Razdjelnica je velika granica koja se proteže, nju nisu iscr-

5


Odabrana djela T. V. Spiveta

tali politika, religija ni rat, nego tektonika, granit i gravitacija. Kako je osobita činjenica što nijedan predsjednik SAD-a nije unio tu granicu ni u kakvu uredbu, a njezini su obrisi ipak utjecali na širenje i oblikovanje američke granice na milijun neizrečenih načina. Taj nazubljeni stražar odsjekao je nacionalno razvođe na istok i zapad, Atlantik i Pacifik – a tamo na zapadu voda je bila zlato. Kamo je išla, ljudi su je slijedili. Kišne kapi otpuhane nekoliko kilometara zapadnije od našeg ranča, pale bi u potoke koji su se cijedili kroz sustav rijeke Kolumbije u Pacifik, dok su vode rječice Feely, naše rječice, bile blagoslovljene zadaćom da otputuju tisuću milja dalje, skroz dolje do močvarnih rukavaca Louisiane, gdje se potom izlijevaju na plodno tlo delte i završavaju u Meksičkom zaljevu. Layton i ja običavali smo penjati se kroz planinski procjep, na Ćelavac, na sam vrh razdjelnice – on je u rukama čvrsto držao čašu vode i brinuo se da je ne prolije, a ja sam vodio računa o fotoaparatu napravljenom u kućnoj radinosti od kutije cipela. Snimao bih ga kako izlijeva vodu sa svake strane brda, kako trči tamo-amo i naizmjenično viče “Zdravo, Portlande!”, “Zdravo, Nj’Olinse!” trudeći se da mu naglasak bude što kreolskiji. Koliko god sam se trudio propustiti idealnu količinu svjetlosti na fotopapir, snimke nikada nisu uspjele zabilježiti heroizam kojim je Layton u tim trenucima zračio. K Pacifiku

Nakon jedne od naših ekspedicija Layton je za stolom rekao: “Mnogo Grad Butte

Ćelavčev procjep

možemo naučiti od rijeke, zar ne, tata?” Tata ništa nije rekao, ali po načinu na koji je pojeo ostatak kaše vidjelo se da cijeni takvo sinovljevo razmi-

Coppertop

šljanje. Otac je volio Laytona više od svega ostalog u životu.

Razdjelnica K Atlantiku

Vani na trijemu Gracie je ljuštila, a ja sam crtao. Zujači i kliktači škropili su polja ranča brujećom orkestracijom, kolovoz je plivao svuda oko nas

Kontinentalna razdjelnica kao fraktal. Bilježnica B 58.

– vruć, gust i osobit. Montana je sjajila u ljetu. Baš sam prošlog tjedna promatrao polagano, tiho prelijevanje zore preko blagog, jelama posutoga

6


Zapad

hrpta planinskog lanca Pioneer. Bio sam budan cijele noći i crtao faze pokreta u animatorski blok u kojem se drevna karta tijela iz dinastije Chin pretapala s triptihom shvaćanja nutarnjih procesa u čovjeku, kako ih već razumijevaju indijanska plemena Navaho, Šošoni i Čejeni. U sam cik zore išetao sam na trijem iza kuće bos i bunovan. Čak i u takvom besanom stanju osjećao sam prikrivenu čaroliju trenutka. Stavio sam ruke na leđa i držao se za mali prst sve dok sunce konačno nije razbistrilo planinu Pioneer i zabljesnulo me svojim nespoznatljivim licem. Sjeo sam na stepenice trijema zbunjen, a dovitljive daske iskoristile su priliku da me uvuku u razgovor: “Sami smo, frajeru, ti i ja – zapjevajmo zajedno neku tihu pjesmu”, rekao mi je trijem. “Moram završiti posao”, odgovorio sam mu. “Kakav posao?” “Ne znam... rančerski posao.” “Ti nisi dječak rančer.” “Nisam?” “Ne zviždiš kaubojske melodije i ne pljuješ u limenke.” “Ne znam baš dobro pljuvati”, rekao sam. “Ja crtam karte.” “Karte?” upitao je trijem. “Što treba ucrtati u karte? Pljuj u limenke. Odjaši u brda. Samo polako.” “Mnogo toga treba ucrtati u karte. Nemam vremena. Čak i ne znam što to zapravo znači.” “Nisi ti dječak rančer. Ti si glupan.” “Nisam glupan”, rekao sam. A potom: “Jesam li glupan?” “Osamljen si”, rekao je trijem. “Jesam li?” “A gdje je on?”

7


Odabrana djela T. V. Spiveta

“Ne znam.” “Znaš.” “Da.” “Onda sjedni i zviždi osamljenu kaubojsku melodiju.” “Još nisam završio s crtanjem karata. Ima još mnogo toga što trebam ucrtati.”

Dok smo Gracie i ja ljuštili, dr. Claire izašla je na trijem. Oboje smo podigli

Prvu kartu nacrtao sam na tom trijemu.

glavu kada su stare daske zaškripale pod njezinim koracima. Palcem i kažiprstom čvrsto je stiskala pribadaču na kojoj je blistala metalik plavo-zelena buba. Bila je to Cicindela purpurea lauta, rijetka podvrsta tigraste hitre iz Oregona.

Zdravo, Bože. T. V. Spivet, 6 godina

Majka je bila visoka koščata žena blijede kože, te su ljudi često zurili u nas kad bismo prolazili ulicama Buttea. Jednom sam čuo kako starija žena s cvjetnim šeširom dobacuje primjedbu “Kakvi krhki zglavci!” čovjeku koji je s majkom hodao ulicom. I doista, da nije bila moja majka, i ja bih mislio da s njom nešto ne štima. Dr. Claire motala je tamnu kosu u punđu uz pomoć dvaju poliranih štapića koja su podsjećala na kosti. Kosu je raspuštala samo noću, a i tada samo iza zatvorenih vrata. Dok smo bili mlađi, Gracie i ja naizmjenično smo virili kroz ključanicu i promatrali skriveni prizor češljanja s druge U to sam vrijeme tu kartu smatrao

korisnom uputom kako se po

Humbugu, staroj hirovitoj planini,

uspeti na nebo i rukovati s Bogom.

Retrospektivno gledajući, na okrutnost

karte nisu utjecale samo moje

mlađahne drhtave ruke već i moje

nerazumijevanje da se karta mjesta

razlikuje od mjesta samog. Kao

šestogodišnjak mogao sam ući u svijet

karte kao da je posrijedi pravi svijet.

strane. Ključanica je bila premala da bi se vidio cijeli prizor, vidjelo se samo micanje lakta – naprijed-natrag, naprijed-natrag – kao kad se radi na starom razboju; ili, ako bismo malo pomaknuli tijelo u stranu, uz malo sreće mogli smo ugledati čak i kosu. Češalj se uvijek iznova vraćao i vraćao uz tihi šapat. Ključanica, češljanje, šuštanje, kako nam je svojevremeno taj nestašluk bio sladak. Laytona, baš kao ni oca, nije zanimalo ništa što je na bilo koji način imalo veze s ljepotom ili higijenom, pa nam se, u tom smislu, nikada nije

8


Zapad

pridružio. On i otac pripadali su poljima, žigosali su krave i krotili ždri-

Istini za volju, i meni je telefonski poziv zvučao pomalo tajnovito, jer sam

jepce.

zapravo imao samo dva prijatelja:

Dr. Claire kitila se s mnogo zelenog nakita koji je zveckao – naušnicama od prozirnkastoga maslinastozelenog minerala olivina, tankim svjetlucavim narukvicama od safira – čak je i lančić o kojem su joj visjele naočale bio od zelenih kamenčića malahita što ih je pronašla prilikom neke od ekspedicija u Indiji. Pokatkad je, sa štapićima u kosi i svim svojim umjerenim smaragdnim ukrasima, izgledala kao proljetna breza koja je spremna

1. Charlie. Charlie je bio plavokosi dječak iz nižeg razreda. Želio je potpomoći sve moje kartografske ekspedicije koje će ga odvesti u planine, dalje od obiteljske prikolice u južnom dijelu Buttea, gdje mu je majka povazdan sjedila u platnenoj počivaljci golemim stopalima prevrćući crijevo za zalijevanje vrta. Reklo bi se da je

procvasti.

Charlie bio napola divokoza, jer se osjećao kao kod kuće dok je stajao na nagibima od četrdeset pet stupnjeva i

Stajala je tamo trenutak, odmjeravajući Gracie i veliko limeno vjedro sa žutim ušima koje je imala među nogama, a potom i mene na stepenicama

više, držeći svijetlonarančasti geodetski štap, koji sam mogao uočiti s druge strane doline.

s bilježnicom i naglavnim povećalom. Uzvratili smo joj pogledom.

C A

Rekla je: “Telefon za tebe, T. V.”

E

D

B

“Telefon? Za njega?” rekla je Gracie šokirana. “Da, Gracie, telefon je za T. V.-a”, rekla je dr. Claire s neprikrivenim

2. Dr. Terrence Yorn. Dr. Yorn bio je

zadovoljstvom.

profesor insektologije na Državnom

“Tko zove?” upitao sam.

sveučilištu Montane u Bozemanu i moj

“Nisam sigurna tko je. Nisam pitala”, odgovorila mi je majka još uvijek okrećući tigrastu hitru na svjetlu. Dr. Claire bila je onaj tip majke koji će

mentor. Dr. Claire službeno nas je upoznala na pikniku priređenom povodom kukaca jugozapadne Montane. Piknik je bio užasno dosadan

te naučiti tablicu periodnog sustava elemenata dok si dijete hraneći te zobenom kašom. No unatoč dobu globalnog terorizma i kidnapiranja djece nije bila tip majke koji će pitati tko to telefonira njezinoj djeci. Glede telefona moju je znatiželju zasjenila činjenica što sam bio usred crtanja karte, a nedovršena karta uvijek mi je ostavljala knedlu u dnu

prije nego što sam upoznao dr. Yorna. S tanjurima prepunima salate od krumpira tri smo sata razgovarali samo o geografskoj duljini. Dr. Yorn bio je rijetka osoba koja me (iza majčinih leđa) ohrabrivala da svoj rad posvetim Znanosti i Institutu Smithsonian. Vjerojatno bih ga, na neki način, mogao

grla.

9

moj prvi rad u Smithsonianu.

naglo potegnula tri puta: drap, drap, drap, a tu sam kretnju označio trima

Teodolit Jimney.

jedan, tamo gdje je prvi put primila komušinu pri vrhu klipa. Potom ga je

teodolit nakon što je objavljen

Na karti “Gracie ljušti kukuruz šećerac br. 6” stavio sam malu brojku

Dr. Yorn poklonio mi je ovaj

nazvati svojim “znanstvenim ocem”.

Jimney


Odabrana djela T. V. Spiveta

strelicama, od kojih je prva bila manja od ostalih jer je prvi potez uvijek bio nešto manje uspješan – morao je svladati početnu inerciju lišća kukuruza. Volim zvuk paranja lišća kukuruza. Nasilni zvuk, ravnomjerno šuštanje i ljuštenje svilenkastih organskih niti, podsjećao me na paranje skupih, potencijalno talijanskih traperica u napadaju ludila, zbog kojega bi osoba poslije mogla i zažaliti. U krajnjoj liniji, to je bio način na koji je Gracie ljuštila komušinu ili komušila ljuštinu, kako sam to – pomalo nestašno – ponekad nazivao, jer je, iz nekog razloga, moju majku uzrujavalo kada sam tako izvrtao riječi. To joj se, naravno, ne može zamjeriti, jer bila je znanstvenica koji proučava bube te je gotovo cijeli odrasli život provela proučavajući vrlo mala stvorenja pod povećalom, precizno ih klasificirajući u rodove i podrodove, vrste i podvrste, već prema njihovim tjelesnim i evolucijskim karakteristikama. Čak nam je iznad kamina visjela fotografija C. purpurea purpurea

Carolusa Linnaeusa, švedskog tvorca modernog sustava taksonomske klasifikacije, zbog koje je otac neprestano potiho protestirao. Na neki način imalo je smisla što se dr. Claire uzrujala kada bih rekao “skokavac” umjesto “skakavac” ili “as-para-gus” umjesto “asparagus”, jer joj je posao bio da vodi računa o najsitnijim detaljima koje ljudsko oko jednostavno ne može uočiti, te se primjerice morala uvjeriti postoje li dlačice na vrhu mandibule ili mala bijela šara na zatku pokrilja, što je upućivalo na to da je buba C. purpurea purpurea, a ne C. purpurea lauta. Osobno sam smatrao

C. purpurea lauta

da mamu ne bi trebala toliko zabrinjavati moja inventivna igra riječima, jer je bila svojevrsni mentalni aerobik kojim se bave svi zdravi dvanaesto-

Identifikacija podvrste tigraste hitre. Bilježnica R 23.

godišnjaci, koliko bi je trebalo zabrinjavati blago ludilo koje je obuzimalo Gracie dok je komušila ljuštinu, jer se to kosilo s njezinom općom prirodom dobroćudne odrasle osobe zarobljene u tijelu šesnaestogodišnjakinje,

Još nisam pokazao ove crteže dr. Claire. Nije ih poželjela vidjeti, a ja sam se plašio da ću je naljutiti ako primijeti da sam ponovno zašao u njezino područje.

koja je neadresirane bujice ljutnje upućivala meni. Mislim da sa sigurnošću mogu reći kako je Gracie, iako četiri godine starija od mene, bila mnogo godina iza mene u smislu zrelosti, zdravog razuma, poznavanja društvenih

10


Zapad

običaja i razumijevanja dramatskog stava. Zbunjeni izraz lica koji je kultivirala komušajući kukuruz vjerojatno nije bio više od toga: kultivacija; još jedan pokazatelj da je Gracie bila neshvaćena glumica koja je brusila svoj talent tijekom jednog od mnogih svakodnevnih sitnih poslova na

Bio je tu i moj mlađi brat Layton

ranču u Montani. Samo sam djelomično držao do te ideje, zapravo, mislim

generacija Spivetovih koji nije

da je iza čedne vanjštine ona jednostavno i bila zbunjena. Oh, Gracie. Dr. Claire rekla je da je kao glavna glumica u srednjoškolskoj predstavi Pirati iz Penzancea bila apsolutno sjajna, a ja nisam mogao doći jer sam za časopis Science dovršavao kartu ponašanja ženke australskog

Housling Spivet, jedini dječak u pet dobio ime Tecumseh. No Layton je umro prošle veljače nakon nezgode s puškom u suši, o kojoj nitko nikada nije govorio. I ja sam bio tamo, mjerio sam pucnjeve. Ni sam ne znam što je pošlo po zlu.

balegara Ontophagus sagittarius, tj. načina na koji upotrebljava rogove tijekom kopulacije. Dr. Claire nisam spominjao taj projekt. Žalio sam se na 1.0 kPa

Xa

-1.0 kPa 0.0

bolove u trbuhu, nakon čega sam Dobrici dao da jede pelin, zbog čega je povraćao na trijemu, a potom sam se pretvarao da je bljuvotina moja – pelin, mišje kosti i pseća hrana. Gracie je, kako se čini, briljirala kao piratova žena. Općenito gledano, bila je čudesna žena, i vjerojatno najzajedničkiji član naše obitelji, jer kad čovjek sve zajedno razmotri, dr. Claire bila je zavedena insektologinja koja je dvadeset godina jurila za fantomskom vrstom buba – tigrastim redovnikom, Cicindela nosferata – u čije postojanje ni sama nije bila sigurna; moj otac Tecumseh Elijah Spivet bio je šutljivi uzgajivač i krotitelj ždrijebaca koji bi ušetao u sobu, rekao nešto poput

Tada se to dogodilo

sudeći, rodio stotinu godina prekasno.

Vrijeme (ms)

“Cvrčku ne možeš srat” pa naprasno otišao; bio je čovjek koji se, po svemu

*** 40

“Vjerojatno mu je dosta čekanja, T. V. Radije požuri na telefon”, rekla mi Pucanj br. 21.

je dr. Claire. Bilo mi je jasno da je pronašla nešto zanimljivo na C. purpurea lauta na kraju svoje igle, jer su joj se obrve podigle i spustile, pa ponovno podigle, nakon čega se okrenula na peti i nestala u kući.

11

Bilježnica B 345. Nakon toga sam sakrio njegovo ime u topografiji svih svojih karata.


Odabrana djela T. V. Spiveta

“Ja ću dovršiti ljuštenje”, rekla je Gracie. “Da se nisi usudila”, odgovorio sam joj. “Ipak hoću”, bila je odlučna. “Ako završiš, ove godine neću ti pomoći oko kostima za Noć vještica.” Gracie je zastala važući ozbiljnost situacije pa ponovila: “Ipak hoću.” Prijeteći je držala list kukuruza. Pažljivo sam skinuo naglavak s povećalom, zatvorio bilježnicu i odložio crtaću olovku na vrh po dijagonali, kako bih uvjerio Gracie da ću se uskoro vratiti – jer posao crtanja karte ljuštenja kukuruza još nije bio završen. Prolazeći pored ulaza u radnu sobu dr. Claire, vidio sam je kako se bori s velikim taksonomskim rječnikom koristeći se jednom rukom za držanje golemog sveska dok je u drugoj još uvijek držala probodenu tigrastu hitru u zraku. To je slika moje majke koje ću se sjećati kada i ako ikada premine – odmjeravanje osjetljivog uzorka u odnosu na sustav kojemu pripada. Da bih došao do kuhinje u kojoj se nalazio telefon koji je čekao, mogao sam krenuti bezbrojnim smjerovima, od kojih je svaki imao svoje dobre i loše strane. Smjer predsoblje/smočnica bio je najizravniji, ali i najdosadniji; smjer gore po stepenicama/dolje po stepenicama bio je dobar za vježbu, ali nužna promjena visine izazivala je u meni svojevrsnu zbrku. Zbog napetosti trenutka odlučio sam se za smjer kojim se nisam često kretao, osobito kada je otac vrebao po kući. Oprezno sam odškrinuo jednostavna vrata od borovine i prošao kroz tešku tamu boravka. Boravak je bio jedina prostorija u kući koja je bila upečatljivo očeva. Polagao je pravo na nju s prešutnom gorljivošću koja se ne da dovesti u pitanje. Otac je rijetko govorio glasnije od mumljanja, ali jednom, kad je za ručkom Gracie inzistirala da od boravka napravimo normalnu dnevnu sobu u kojoj će se svaki “normalan” čovjek osjetiti primoran da se opusti

12


Zapad

i vodi “normalne” razgovore, on je polagano kipio iznad svojeg pirea sve

um Tec

dok napokon nismo čuli prigušeni pucketavo-zveckavi zvuk. Kad smo

sehi Spive

ti

konačno utvrdili odakle zvuk dopire, shvatili smo da je u šaci zdrobio čašu s viskijem. Laytonu se to svidjelo. Sjećam se kako mu se to svi-

“To je posljednje mjesto u kući koje mi je preostalo, tu se mogu smiriti

Umrli

djelo.

Tecumseh Tearho Spivet (1851.–1917.)*

Tecumseh Perrymore Spivet (1917.–1978.)

i skinuti čizme”, rekao je otac, a iz ruke mu je po krumpiru tekao potočić krvi. I to je bilo to. Boravak je bio svojevrstan muzej. Nešto prije smrti

Tecumseh Elijah Spivet (1959. –) Nisu umrli

pradjed Tecumseh Reginald Spivet (vidi stupac na margini) dao je mojem

Tecumseh Reginald Spivet (1878.–1965.)

Tecumseh Vrabac Spivet (1995. –)

ocu za njegov šesti rođendan grumen zrnaste bakrene rude iz rudnika Anakonda. Prokrijumčario je tu rudu iz rudnika na prijelazu stoljeća, još

* Reginaldov otac (moj prapradjed)

dok je Butte bio brzorastući grad bakrenog naličja i najveći grad između

Terho Sievä, što na finskome ugrubo

Minneapolisa i Seattlea. Taj komad bakra kao da je začarao mojeg oca, jer je nakon toga postupno stekao naviku sakupljanja drangulija i kojekakvih

rođen je nadomak Helsinkija kao znači “gospodin Lijepi Žir”. Pretpostavljam da je doživio olakšanje kada ga je službenik u useljeničkom uredu na otoku Ellisu

rekvizita najširega kruga primjene. Na sjevernom zidu boravka, uz veliko raspelo koje je otac svakog jutra dodirivao, nalazio se oltarčić za Billyja Kida. Slika zloglasnoga prerijskoga gusara bila je pomalo nespretno osvijetljena jednom jedinom žaruljicom te okićena kožama čegrtuša, prašnjavim mamuzama i prastarim koltom kalibra .45. Otac i Layton marljivo su konstruirali cijelu instalaciju. Ne-

zabunom preimenovao u Tearha Spiveta. Novo prezime stvoreno je krivim potezom pera. Putujući na zapad u potrazi za poslom u rudnicima Buttea, Tearho je igrom slučaja boravio u trošnom salunu u Ohiu dovoljno dugo da čuje uljepšanu priču pijanca koji je tvrdio da je napola Navaho. Bila je to priča o

pristranom promatraču vjerojatno bi bilo neobično vidjeti kako se Bog i

velikom ratniku Indijanaca Šoni po

zapadnjački odmetnik tretiraju na isti način, ali tako je to bilo na ranču

završni dio priče u kojoj se Tecumseh

Coppertop: otac se povodio za nepisanim kaubojskim kodeksom usađenim u njegove voljene zapadnjake kao i bilo koji biblijski stih. Layton je svojevremeno mislio da je boravak nešto najbolje, odmah nakon sira s roštilja. U nedjelju nakon crkve otac i on sjedili bi cijelo po-

imenu Tecumseh. Tearho je čuo borio protiv bijelaca u bici kod Thamesa, koja je mog prapradjeda toliko potresla da je tiho zaplakao iako je bio grubi Finac. U toj bici Tecumseh je pao pogođen dvjema kuglama u prsa, nakon čega su ga ljudi generala Proctora skalpirali i

slijepodne u jugoistočnom kutu sobe i gledali kaubojske filmove na TV-u.

mrcvarili do neprepoznatljivosti, a

Iza televizora se nalazila pažljivo odabrana kolekcija videokazeta. Crvena

potom bacili u masovnu grobnicu.

rijeka, Poštanska kočija, Tragači, Pucnji poslijepodne, Moja draga Klementina,

imenom, u novoj zemlji. U tom se

Tearho je izašao iz saluna s novim obliku priča prenosila s koljena na koljeno – iako, nikad se ne zna s tim predačkim pričama.

13


Odabrana djela T. V. Spiveta

“Svaka soba ima svoj sobni ugođaj.” To sam naučio od Gracie, koja je prije nekoliko godina kraće vrijeme bila zaluđena čitanjem aura ljudi.

Tko je ubio Libertyja Valancea?, Monte Walsh, Blago Sierra Madre – ja nisam bio aktivni gledatelj kao otac i Layton, ali sam mnogo puta bio izložen tim

Sobni ugođaj prožeo bi čovjeka čim bi ušao u boravak. Osjećaji

filmovima putem osmoze, pa ih nisam osjećao kao kinematografska po-

zapadnjačke nostalgije kojima je

stignuća, nego kao najintimnije snove koji mi se ponavljaju. Često sam

soba odisala naprosto bi ga preplavili u valovima. Dio toga bili su i mirisi – kože zaflekane starim viskijem, mrtvoga konja s indijanskog pokrivača, malo plijesni s fotografija – ipak, u pozadini svega nalazio se miris prerijske prašine koja se upravo

dolazio kući iz škole i zatjecao unakrsnu revolversku paljbu ili oznojene konje u kasu na čudnovatoj, stišanoj televiziji, očevoj verziji vječnog plamena. Danju je imao previše posla da bi gledao filmove, no čini mi se da ga je tješilo što je znao da su oni u tijeku ovdje dok je on bio ondje. Pa ipak, TV nije bilo jedino što je boravku davalo “sobni ugođaj”. Bilo

slegla, kao kada dolazite na polje s kojega je skupina kauboja upravo odgalopirala; kopita su udarala, suncem opaljene podlaktice zatezale uzde – a sada se oblaci prašine nježno vraćaju zemlji, i

je tu kaubojskih drangulija u izobilju: lasa, dijelova uzda, prstenova kojima se probadaju nosovi ždrijebaca kada se krote, stremena, čizama koje su naposljetku ipak dale svoje nakon što su po preriji natukle desetke tisuća

svjedoče da se čovjek i konj vraćaju

kilometara, šalica za kavu, pa čak i par ženskih čarapa koje su pripadale

u sebe, ostavljajući samo jeku

ekscentričnom kauboju iz Oklahome koji je tvrdio kako mu pomažu da

svojeg prolaska za sobom. Kada si ušao u boravak, osjećao si se kao da

jaše uspravan. Po čitavom boravku nalazile su se blijedeće ili već izblije-

si upravo propustio nešto važno,

djele fotografije bezimenih ljudi i bezimenih konja. Laskavi Williams jaše

kao da je svijet ponovno utihnuo nakon ludog provoda. Zapravo, preplavio bi te osjećaj tuge koji se podudarao s očevim izrazom lica kada bi se, nakon što je čitav dan radio na poljima, smjestio u boravak.

staru ludu Krijesnicu, tijelo mu je nemoguće izvijeno, pa ipak, još se uvijek nalazi na leđima ritajuće zvijeri. Kao da gledaš u dobar brak. Na zapadnom zidu, iza kojega je sunce zalazilo svake večeri, otac je objesio indijanski pokrivač od konjske dlake te portret stvarnog Tecumseha i njegova brata Tenskwautawe, proroka plemena Šoni. Na polici iznad kamina nalazila se mramorna statua bradatoga finskog boga Väinämöinena. Nadgledao je porculanske figurice koje su prikazivale Isusovo rođenje, a otac je tvrdio da je on bio prvi kauboj, čak prije nego je postojao Zapad kojim se može lutati. Nije mu se činilo kontradiktornim miješati poganske bogove s prizorom Kristova rođenja. “Krist voli sve kauboje”, volio je reći. Ako mene pitate – a otac me nikada nije pitao – mauzolej starog Zapada gospodina T. E. Spiveta bio je spomen svijetu koji nikada nije postojao.

Laskavi Williams opisan vektorima gibanja. Bilježnica B 46.

14


Zapad

Naravno, potkraj devetnaestog stoljeća još je bilo pravih kauboja, ali otkako je Hollywood počeo uobličivati Zapad i zapadnjake, baruni bodljikave

Otac ispija viski u nevjerojatno pravilnim razmacima. Bilježnica B 99.

žice ispresijecali su ravnice i pretvorili ih u ograđene rančeve, a dani gonjenja stoke preko prostranstava izgubili su se u prošlosti. Ljudi s mamuzama, čizmama i suncem oprljenim šeširima Stetson prestali su sakupljati stoku po trnovitim teksaškim prerijama i goniti ih tisuće kilometara k sjeveru preko ravnih, prostranih prijevoja gdje su živjeli neprijateljski nastrojeni Komanči i Dakote do konačnog odredišta, nekog od uskomešanih željezničkih stovarišta s kojeg su stoku transportirali na istok. Mislim da oca nisu toliko privlačili kauboji i putovi kojima su gonili stoku koliko melankolija jeke koja je ostala iza njih, melankolija koja prožima svaki kadar svakog filma u kolekciji iza TV-a. Upravo te falsificirane uspomene – ne njegove falsificirane uspomene, nego falsificirane kulturne uspomene – tjerale su oca da se opušta u svom boravku. Čizme bi ostavio pored vrata, a viski prinosio ustima svakih četrdeset pet sekundi, u nevjerojatno pravilnim razmacima. Moguće je da oca nikada nisam podbadao zbog proturječne hermeneutike njegova boravka jer bih zaradio prvorazrednu jezikovu juhu, ali i zato što sam i sâm kriv za pružanje utočišta čežnji za starim Zapadom. Subotama sam se znao uputiti u grad kako bih iskazao poštovanje arhivu Buttea. Tamo bih se s vrećicom gumenih voćnih bombona i naglavnim povećalom nadvio nad povijesne karte Lewisa & Frémonta, te guvernera Warrena. U njihovo doba Zapad je bio širom otvoren, a ti prvi kartografi Korpusa topografskih inženjera jutrom su ispijali crnilo kave u stražnjem dijelu zaprežnih kola, zagledani u bezimene planinske lance, koji bi do kraja dana bili ucrtani i ubačeni u brzopuneći sanduk kartografskog znanja. Oni su bili osvajači u najosnovnijem smislu riječi, jer su tijekom devetnaestog stoljeća polako prenosili komadić po komadić nepreglednoga, nepoznatoga kontinenta u veliki stroj poznatog, ucrtanog, posvjedočenog – iz sfere

15

Dugi gutljaji Kratki gutljaji 17 min 34 s


Odabrana djela T. V. Spiveta

mitološkog u područje empirijske znanosti. Za mene je taj prijenos bio stari Zapad: neumitan porast znanja, odlučno iscrtavanje koordinata na teritoKratka povijest naše

riju s one strane Mississippija u karte, kako bi ih se stavilo uz druge. Moj vlastiti muzej starog Zapada nalazio se u mojoj sobi, u mojim

telefonske žice

kopijama karata Lewis & Clark, znanstvenim dijagramima i crtežima Gracie je dugo bila u fazi kada je obožavala telefonirati po čitave noći. Rastegnuta i

nastalima na temelju opažanja. Da ste mi se nekog vrućeg ljetnog dana obratili i upitali me zašto preslikavam njihove radove unatoč tome što

napeta, telefonska žica protezala se kroz blagovaonicu, uz stepenice, preko naše kupaonice pa do njezine sobe. Strašno je pobjesnjela kad joj je otac odbio instalirati telefon u sobu.

znam da je u njima mnogo pogrešnih unosa, ne bih vam znao odgovoriti drugačije nego ovako: nikada nije postojala karta u kojoj je baš sve točno, a brak ljepote i istine nikada ne traje dugo.

Unatoč njezinu gnjevnom ispadu rekao je samo: “Srušit će se kuća budemo li srljali”, a onda izašao iz sobe, premda nikome u sobi nije bilo jasno što je time mislio. Gracie je bila

“Halo?” izgovorio sam u slušalicu. Omotao sam žicu oko malog prsta.

prisiljena otići do grada, u trgovinu alata Kod Sama, i kupiti petnaestmetarski telefonski kabel, koji se mogao istegnuti i čitavih 300 metara, ako si imao takvu sklonost.

“Je li to gospodin T. V. Spivet?” Glas čovjeka s druge strane žice bio je blago frfljav te je svako s nježno prelomio u thf, kao pekar koji utiskuje palčeve u tijesto koje mijesi. Poku-

Ona ju je imala.

šao sam ne predočavati čovjekova usta dok govori. Bio sam vrlo loš teleTelefonski kabel koji su Gracie i njezina osamljenost rastezale do nemogućih duljina, sada je namotan i namreškan na zelenoj kuki koju je otac zabio kako bi obuzdao njegove brojne omče i kovrče. “S ovolikom konopčinom možeš oboriti losa na pol kilometra”, rekao je otac dok je zabijao kuku u zid i kimao u nevjerici. “Zar cura ne može pričati o tome o čemu priča ovdje u kuhinji, osim toga, šta ima tolko pričati?”

fonski sugovornik, jer sam uvijek vizualizirao što se događa na drugom kraju, zbog čega sam često zaboravljao govoriti u slušalicu. “Da”, oprezno sam izgovorio nastojeći ne vidjeti iz blizine filmski kadar u kojem jezik čudnog čovjeka bježi preko zubâ dok govori i najsitnijim kapljicama sline prska telefonsku slušalicu. “E pa, poštovani gospodine Spivet, ovdje je gospodin G. H. Jibsen, podtajnik Odjela za ilustracije i dizajn u Institutu Smithsonian, i mogu vam reći da nije bilo nimalo lako doći do vas. Na tren sam čak pomislio da se

Moj je otac telefoniranje vidio kao poslić, kao potkivanje konja. Nisi to činio iz užitka, to si obavio kada je to trebalo obaviti.

linija prekinula –” “Oprostite”, rekao sam, “Gracie se ponašala kao razmaženo derište.” S druge strane nastupila je tišina, u kojoj sam razaznavao otkucaje u pozadini – nešto poput djedova sata s otvorenim prednjim vratima – a

16


Zapad

onda je čovjek rekao: “Nemojte me krivo shvatiti... ali zvučite kao da ste vrlo mladi. Ja zaista razgovaram s gospodinom T. V. Spivetom?” Između čovjekovih usana prezime naše obitelji poprimilo je svojevrsnu neobičnu, eksplozivnu kakvoću. Zvučalo je kao siktaj kojime možeš otjerati mačku sa stola. Vjerojatno mu se slina cijedi sa slušalice. Nema da nema. Vjerojatno je povremeno briše maramicom koju upravo zato diskretno čuva skrivenu ispod stražnje strane ovratnika. “Da”, rekao sam silno se trudeći održati razgovor koji smo vodili na odrasloj razini. “Vrlo sam mlad.” “Ali vi ste T. V. Spivet koji je nacrtao najelegantniji prikaz Carbidae brachinus i načina na koji miješa i izbacuje silne izlučevine iz abdomena, za našu izložbu Darvinizam i inteligentni dizajn?” Buba bombarder. Četiri mjeseca radio sam tu ilustraciju. “Da”, rekao sam. “Eh, možda sam vam trebao reći ranije, ali postoji mala pogreška na jednoj od žlijezda –” “Ma savršeno, savršeno! Vaš me glas na trenutak pokolebao.” Gospodin Jibsen se smijao, ostavljajući dojam čovjeka koji se upravo uspio sabrati. “Gospodine Spivet – znate li vi koliko smo komplimenata dobili na račun vaše ilustracije bombardera? Povećali smo ga – ogroman je! – i dali mu središnje mjesto na izložbi – s pozadinskim svjetlom i svim ostalim. Mislim, možete li zamisliti da su ljudi koji se bave inteligentnim dizajnom bili vrlo ljuti zbog neumanjive složenosti – to je trenutačno njihova omiljena fraza i omiljena psovka ovdje u Dvorcu – a onda su ušli i u središnjoj prostoriji ugledali vašu Žljezdanu seriju, i eto je! Umanjiva složenost!” Što se više uzbuđivao, češće je i upornije ubacivao siktanje u govor. Mogao sam se koncentrirati samo na – slinu, jezik i maramicu – zato sam duboko udahnuo i pokušao misliti na nešto očigledno što bih mu mogao reći, na bilo što osim riječi “pljuvačka”. Ćaskanje, tako to odrasli zovu, pa sam i ja ćaskao: “Vi radite u Smithsonianu?”

17


Odabrana djela T. V. Spiveta Kletva?

“A-ha! Da, gospodine Spivet, zaista tamo radim. Ustvari, mnogi će reći da praktički vodim Institut... ah, naši zakonodavci namrli su nam zadaću stjecanja i širenja znanja, to je u potpunosti podupro predsjednik Andrew Jackson prije stotinu pedeset godina... a što nam nalaže sadašnja Vlada, to nikada nećete pogoditi.” Smijao se, a čuo sam i kako stolica na kojoj je se Tecum

h

Predsj.

Harris

on

sjedio škripi u pozadini. Zvučalo je kao da sam sebi plješće na izgovorenim riječima.

Nešto o Laytonu moglo bi vas začuditi: znao je kronološki poredati sve

“Opa”, rekao sam. Prvi put tijekom našeg razgovora uspio sam odvojiti

američke predsjednike, njihove

misli od čovjekova frfljanja i dopustiti da se stvarnost i spoznaja s kim

rođendane i mjesta rođenja te kućne ljubimce. Sve ih je redao prema

razgovaram omotaju oko mene. Stajao sam u kuhinji neravnog poda,

sustavu koji nikada nisam uspio

okružen njezinom pomalo apsurdnom proliferacijom kineskih štapića, i

dekodirati. Vjerujem da je predsjednik Jackson bio pri vrhu, možda četvrti ili peti na listi, jer je bio “opak” i “jak na pištolju”. Uvijek me očaravao sjaj enciklopedijskog reda u bratovoj glavi. U svakom drugom pogledu bio je prototip dječaka s ranča koji je volio pucati u stvari, žigosati krave i s ocem pljuvati u limenke. Vjerojatno da bih dokazao da sam s njim u srodstvu, obasipao bih Laytona beskrajnim pitanjima, mjereći njegovo znanje o predsjednikovu uredu: “Koji ti je predsjednik najmanje drag?”

zamišljao kako je telefonska slušalica povezana bakrenim žicama, preko Kanzasa i Srednjeg zapada sve do doline rijeke Potomac, s bučnim uredom gospodina Jibsena u dvorcu Smithsonian. Smithsonian! Plafon našeg naroda. Iako sam istražio, pa čak i kopirao detalje tlocrta dvorca Smithsonian, nisam mogao aktualizirati tu instituciju u svojoj glavi. Mislim da svaki čovjek iz prve ruke treba osjetiti što mu pruža švedski stol kako bi mogao upiti atmosferu mjesta – ili da se poslužim Gracieinim riječima, da očita zbroj “sobnih ugođaja”. Ti se podaci

upitao sam ga jednom.

nisu mogli prikupiti osim u slučaju da si tamo, pa osjećaš miris na ulazu,

“William Henry Harrison”, rekao je

kušaš ustajali zrak njegovih zakutaka, puštaš vrhu cipele da se spotiče o

Layton. “Rođen je devetog veljače tisuću sedamsto sedamdeset treće na

stvarne koordinate dvorca. Smithsonian je mjesto koje ne možeš zamije-

plantaži Berkeley u Virginiji. Imao je

niti s nekim drugim. Tu ti se diže kosa na glavi zbog njegove gotovo hram-

kozu i kravu.” “Zašto ti je on najmanje drag?” “Jer je ubio Tecumseha, koji ga je na samrti prokleo. Harrison je umro mjesec dana kasnije u svojem uredu.”

ske kakvoće, koja potječe ne od njegovih zidova, nego od neizmjerne, eklektične karme zbirki pohranjenih unutar zidina. Gospodin Jibsen još je uvijek govorio s druge strane, pa se klatno moje

“Tecumseh ga nije prokleo”, rekao sam. “A Harrison nije kriv zato što je umro.” “Naravno da je”, rekao je Layton.

pozornosti vratilo njegovu inteligentnom, pomalo neobičnom, istočnoobalnom otezanju: “O, da, mi ovdje doista imamo povijest”, rekao je. “Čini

“Uvijek si sam kriv kada umreš.”

18


Zapad

Jednu od najupečatljivijih slika muzeja Smithsonian koju sam ikada vidio ugledao sam u časopisu Time koji smo

mi se da ljudi od znanosti poput mene i vas upravo sada stoje na stvarnoj

Layton i ja potrbuške listali ispod

raskrsnici. Malo je posjetitelja, skroz malo – ovo vam govorim u povjere-

ni slutili da je to posljednji put kako na

nju, naravno, jer vi ste sada jedan od nas – ali situacija je vrlo ozbiljna, to moram reći. Nikada prije, od vremena Galileija... ili, u najboljem slučaju, od Stokesa... mislim, neobjašnjivo je da ova zemlja pokušava obezvrijediti stotinu pedeset godina Darwinove teorije... Ponekad mi se čini kao da

božićnog drvca u 06.17 ujutro. Nismo Božić ležimo potrbuške. Bilo je uobičajeno da Layton lista časopis brzinom od jedne stranice u sekundi. Dok je tako prelistavao, krajičkom oka spazio sam sliku zbog koje sam mu zgrabio ruku i omeo ustaljeni ritam okretanja stranica.

Beagle nikada nije ni pristao.”

“Što to radiš?” upitao me Layton. Na

To me na nešto podsjetilo. “Niste mi poslali primjerak slikovnice Bombi, buba bombarder”, rekao sam. “U pismu ste to obećali.” “Oh! Ha-ha, kakav smisao za humor! O, Bože, već vidim, gospodine Spivet, da bismo se nas dvojica izvrsno slagali.”

licu je imao izraz kao i uvijek kada me kanio udariti. Layton je imao narav koju je otac i prekoravao i potkrepljivao, na svoj način, ne govoreći ništa, a očekujući sve. Nisam mu odgovorio, bio sam opčinjen fotografijom: u prednjem planu vidjela

Budući da ništa nisam odgovorio, nastavio je: “Naravno, još uvijek vam

se izvučena ladica velikoga otvorenog

možemo poslati primjerak! Ako ni zbog čega drugoga, onda iz štosa! To je

ormara za razvrstavanje, a u njoj su se

bila svojevrsna šala, stvarno, jer ste uz ilustraciju poslali i slikovnicu – ja

žabe rikače – Pyxicephalus adsperus, s

sam stvarno čovjek za zdravu raspravu – ali ta knjiga, ta slikovnica! To je tako, tako lukavo! Mi se ovdje upravo s time suočavamo. Koriste dječje knjige kako bi potkopali znanstvena načela!” “Ja volim knjige za djecu”, rekao sam. “Gracie kaže da ih ne voli, ali ja znam da ih voli, jer sam u njezinom ormaru pronašao cijelu hrpu.” “Gracie?” upitao je čovjek. “Gracie? To vam je supruga, pretpostavljam? O, Bože, rado bih upoznao cijelu vašu obitelj!” Priželjkivao sam da je Gracie mogla čuti način na koji je izgovarao njezino ime, s čudesnim, skoro nedužnim profrfljajem – Gueisthfie – kao

nalazile tri goleme osušene afričke nogama istegnutim kao da su usred skoka. U pozadini se vidio naizgled beskonačan hodnik s tisućama memljivih metalnih ormara u kojima se pohranjeni kriju milijuni uzoraka. Prilikom istraživanja Zapada u devetnaestom stoljeću prikupljane su lubanje Šošona, oklopi pasanaca, šišarke žutih borova i kondorova jaja. Sve se to, prvo konjima, a poslije vlakovima, slalo na Istok, u muzej Smithsonian. Mnogi prikupljeni primjerci nikada nisu klasificirani zbog žurbe da ih se prikupi, a sada su pohranjeni negdje u beskonačnom

da izgovara ime neke podmukle tropske bolesti.

nizu ormara. Ta je slika u meni smjesta

“Ona i ja baš smo ljuštili kada ste vi –” počeo sam i zastao.

pobudila čežnju da osjetim “sobni

“E pa, gospodine Spivet. Stvarno je velika čast konačno razgovarati s

takve arhive.

vama.” Zastao je. “A vi živite u Montani? Zar ne?”

ugođaj” kakav se javlja pri ulasku u “Kakav si ti idiot!” rekao je Layton i udario po stranici tako jako da se poderala, ravno niz hodnik.

“Da”, odgovorio sam.

“Oprosti, Lay”, rekao sam mu dopuštajući da stranica ode, ali ne i slika.

19

Poderotina je bila ovakva, samo veća i prava.


Odabrana djela T. V. Spiveta

“Znate, nevjerojatna je koincidencija to što sam ja zapravo rođen u Heleni, u kojoj sam proveo prve dvije godine života. To je mjesto zauvijek zadržalo mitsku veličinu u mojem sjećanju. Često razmišljam o tome, što bi bilo da sam ostao i odrastao na sele, kako kažu. Ali moja obitelj odselila je u Baltimore i... tako stvari stoje, kako se čini.” Uzdahnuo je. “Gdje vi točno živite?” “Na ranču Coppertop koji se nalazi 7,61 kilometar sjeverno od razdjelnice, i 24,06 kilometara jugozapadno od Buttea.” “E pa, moram vas jednom posjetiti. Ali slušajte, gospodine Spivet, imam vrlo uzbudljive novosti.” “To je na sto dvanaest stupnjeva, četrdeset četiri minute i devetnaest sekundi geografske duljine te četrdeset pet stupnjeva, četrdeset devet minuta i dvadeset sedam sekundi geografske širine. Govorim o položaju svoje sobe – ostale vrijednosti nemam u memoriji.” “Pa to je nevjerojatno, gospodine Spivet. Kakvo oko za detalje imate, mada, to se najbolje vidi iz ilustracija i dijagrama koje ste nam poslali lani. Apsolutno zapanjujuće.” “Naša ulica zove se Potok ludog Šveda broj četrdeset osam”, rekao sam i odjednom poželio da nisam, jer još uvijek je postojala mogućnost da taj čovjek zapravo nije

nego otmičar djece iz Sjeverne Dakote. Zato sam rekao, ne bih li barem malo zavarao trag: “To je možda naša adresa.” “Ma izvrsno, izvrsno, gospodine Spivet. Gledajte, bit ću vrlo izravan i odmah ću vam reći da ste osvojili našu prestižnu Bairdovu nagradu za popularno postignuće u znanosti.”

20


Zapad

Spencer F. Baird bio je među mojih prvih pet. Svoj život posvetio je prikupljanju

Uslijedila je tišina, koju sam prekinuo pitanjima: “Spencer F. Baird, drugi tajnik Smithsoniana? On nagrađuje?”

svekolike flore, faune, arheoloških artefakata, naprstaka i proteza te ih je sve predao velikim perima Smithsoniana. Kolekciju Smithsoniana povećao je sa 6000

“Da, gospodine Spivet. Budući da se ne možete natjecati za tu nagradu,

na dva i pol milijuna uzoraka, i sve to prije

za vas je ona novost, ali Terry Yorn podnio je vašu mapu umjesto vas.

nego što je umro u Woods Holeu, zureći u

Iskreno rečeno, do sada smo vidjeli samo djeliće koje ste nacrtali, ali i to

nije mogao odnijeti.

nam je bilo dovoljno, jer bismo željeli odmah napraviti izložbu vaših crteža.”

more, vjerojatno pomalo utučen što i njega On je također bio rodonačelnik kluba Megatherium, koji je nazvan prema golemom ljenjivcu. Klub Megatherium bio

“Terry Yorn?” U prvi mah nisam mu prepoznao ime, otprilike kao kad se ponekad probudite, a ne prepoznajete vlastitu sobu. Potom su se, polako,

je društvo kratkoga vijeka koje je postojalo sredinom devetnaestog stoljeća s ciljem okupljanja mladih istraživača i znanstvenika. Članovi su živjeli u kulama

dijelovi slagalice počeli uklapati: doktor Yorn, moj mentor i partner u igri slovo na slovo; doktor Yorn s golemim crnim naočalama, visoko navučenim bijelim čarapama, s palcima koji se tresu, čiji smijeh zvuči kao štucavica koju izaziva čudnovati mehanizam u njegovoj unutrašnjosti... Dr. Yorn? Dr. Yorn je trebao biti moj prijatelj i znanstveni mentor, a sada ot-

Smithsoniana. Danju su obučavani pod budnim okom Bairda, a noću ispijali liker od jaja i ludirali se s badmintonskim reketima između muzejskih izložaka. Kakve li su razgovore o naravi života, povezanosti i kretanju morali iznjedriti ti huškači duhova! Kao da su megatheriumi akumulirali svojevrsnu neutaživu

krivam da me potajno prijavio za nagradu? Za nagradu koju odrasli dodje-

kinetičku energiju u golemim hodnicima

ljuju odraslima. Iznenada sam se poželio sakriti u svojoj sobi i više nikada

prepunim prepariranih životinja prije nego

ne izaći iz nje.

mrežama i reketima za badminton. Otišli

“Naravno, zahvaliti mu možete i kasnije”, rekao mi je gospodin Jibsen. “Hajdemo po redu. Željeli bismo da doletite u Washington što prije – i da

što ih je Baird pustio u divljinu oboružane su na Zapad kako bi pridonijeli velikom zaokruživanju spoznaje i znanja. Nakon što mi je dr. Claire ispričala priču o klubu Megatherium, tri dana bio sam tih,

dođete u Dvorac, kako ga mi zovemo – e da biste mogli održati govor pri-

vjerojatno zbog zavisti, te zbog toga što

likom uručenja nagrade te otkriti što kanite učiniti s nagradom, mislim,

vrijeme inzistira na linearnosti, koja me

trebali biste u par riječi iznijeti svoje misli, naravno. Sljedećeg četvrtka,

društva.

kada proslavljamo stotinu pedeset godina rada, održat ćemo gala večeru i nadamo se da ćete vi biti jedna od zvijezda večeri, jer to što vi radite, to je sam vrh – u vizualnom smislu, recimo... vizualno nabijen znanstveni proizvod kakav Smithsonian današnjice žarko želi prikazati. Znanost na-

spriječila da se i sam uključim u rad “Možemo li ovdje u Montani osnovati klub Megatherium?” upitao sam, napokon prekidajući tišinu u koju sam zapao. Pogledala me i spustila naočale. Tajanstveno je odgovorila: “Megatheriumi su izumrli.”

izbiti klinom... rezultati našeg rada bit će bolji ako dopremo do publike, naše publike.”

21

Megatherium americanum. Bilježnica G 78.

ših dana i doba suočena je s golemim preprekama, i prisiljeni smo klin

Sviđaš mi se.


Odabrana djela T. V. Spiveta

“Dobro, ali...” rekao sam. “Sljedećeg tjedna počinje mi škola.” “A, da, to. Naravno. Dr. Yorn nije mi predao vaš životopis, da, to je – mhm – eto, malo nezgodno. Smijem li vas upitati na kojoj ste godini sada? Imali smo puno posla u posljednje vrijeme, pa nismo imali vremena nazvati dekana vašeg sveučilišta, kako bismo i njemu prenijeli dobre vijesti, a uvjeravam vas, to nikada nije bio problem, još nije prekasno... Pretpostavljam da ste na Sveučilištu Terry u Montani, zar ne? Vidite, igrom slučaja, osobno vrlo dobro poznajem dekana Gamblea.” Odjednom je sav besmisao došao na svoje mjesto. Upravo sam vidio r vi Ok

kako je razgovor između frfljavoga gospodina Jibsena i mene pri-

Be

l lo vi h ka rir ani h

veden kraju zahvaljujući ozbiljnim nesporazumima utemeljenim na uskraćivanju informacija te njihovu falsificiranju.

kon st

Prije godinu dana dr. Yorn dostavio je moju prvu ilustraciju

ic a lj e ž n rukcija s čekrkom. Bi

Smithsonianu pod krinkom da sam njegov asistent, što sam i bio, barem duhom. A onda je ta ilustracija – bumbar koji kanibalistički proždire drugog bumbara – prihvaćena, i još k tome objavljena. Dr. Yorn i ja potajno smo slavili,

G2 1.

jer moja majka još uvijek nije znala da se išta od toga dogodilo. Doktor Yorn dvaput je vozio iz Bozmana i dvaput prelazio kontinentalnu razdjelnicu (jednom zapadno od Buttea, a jednom južno od razdjelnice) kako bi me pokupio u Coppertopu i Crni kosturi čekrka ukrašavali su brdo iznad centra Buttea kao nadgrobni spomenici mrtvih rudnika bakra. Kada si ležao ispod

odveo na sladoled kod O’Niela u povijesnom središtu Buttea. Sjedili smo na klupi sa svojim sladoledima od hikorije i zurili u tihe crne rešetke i okvir s čekrkom, koji je nekoć obilježavao ulaz u jedno od

njih, vjetar je zavijao kroz željezne rešetke. Charlie i ja skakali smo po njima odjeveni u kostime, pretvarajući se da smo gusari koji se penju na glavni jarbol.

starih rudarskih okana. Dr. Yorn mi je rekao: “Ljude su ukrcavali i spuštali ih na dubinu od oko kilometar, kako bi radili osam sati. Osam sati svijet je bio mračan, znojan i širok metar. Čitav grad radio je u osmosatnim smjenama: osam sati rada u rudniku, osam sati opijanja u barovima i osam sati u krevetu. U to doba

22


Zapad

hoteli su iznajmljivali sobu samo na osam sati. Znali su da tako mogu triput više zaraditi. Možeš li zamisliti?”

Kako izgleda normalna obitelj znanstvenika?

“Biste li i vi bili rudar da ste živjeli u ono vrijeme?” upitao sam ga.

Ponekad sam zamišljao kako bi sve

“Ne bih baš imao mnogo izbora, zar ne?” odgovorio mi je dr. Yorn. “U

Spiveta dr. Yorn moj otac. Tada bi

ono doba nije bilo mnogo sakupljača kukaca.”

bilo drugačije da je umjesto g. T. E. dr. Yorn, dr. Claire i ja mogli sjediti za večerom i voditi znanstvenu

Potom smo otišli loviti leptire u klanac Pipestone. Dobar dio vremena

raspravu o morfologiji ticalâ ili o

proveli smo u tišini vrebajući nestalnu malu lepidopteru. A onda, ležeći

Buildinga, a da se ne razbije. Bi li

potrbuške i promatrajući visoku travu, dr. Yorn je rekao: “Sve se to odvija vrlo brzo, znaš.”

tome kako baciti jaje s Empire State tada život bio normalan? Bi li okruženost znanstvenim jezikom nadahnula dr. Claire da obnovi karijeru? Primijetio sam da me dr.

“Što to?”

Claire uvijek poticala da provodim

“Mnogi ljudi cijeli život čekaju takav eksponat.”

vrijeme s dr. Yornom, kao da je mislila da će on odigrati neku ulogu

Dr. Yorn nije mi odgovorio. “Što mislite, hoće li ikada pronaći svoju bubu?” upitao sam. “Tvoja majka zna što radi”, ispalio je dr. Yorn. Zastao je pa se zagledao u planine. “Ona je briljantna žena.” “Da?” upitao sam. Dr. Yorn nije mi odgovorio. “Mislite li da će ikada pronaći svoju bubu?” ponovno sam upitao. Dr. Yorn je iznenada sijevnuo svojom mrežom i gadno promašio smrekina repkara, Callophrys gryneus, pramenasti stvor odvrludao je prema nebu, kao da se hihoće uzaludnom trudu. Dr. Yorn sjedio je postrance, s bedrom na zečjem žbunu, uspuhan od napora. On nije vježbao. “Znaš, T. V., uvijek možemo pričekati”, rekao je teško dišući. “Smithsonian će još dugo stajati na istome mjestu. Ne moramo to učiniti sada ako ti ne paše.” “Ali ja volim crtati za njih”, rekao sam, “dragi su mi.”

23

(druga nagrada na Znanstvenom sajmu)

“Kao doktorica Claire?” konačno sam progovorio.

Dizajn naprave za bacanje jajeta s Empire State Buildinga

koju ona nije bila u stanju.

Još malo tišine.


Odabrana djela T. V. Spiveta

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Ana Grbac Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2010., studeni (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-184-2 Svjetski bestseler knjiga 33 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

362


Odabrana djela T. V. Spiveta

360


Odabrana djela T.V.Spiveta prepress.pdf

1

11/5/10

6:06 PM


Odabrana djela T. V. Spiveta