Najbolje doba našeg života

Antonio Scurati

Najbolje doba našeg života

Najbolje doba našeg života

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Dijete koje je sanjalo kraj svijeta

-2-

Antonio Scurati

Najbolje doba naĹĄeg Ĺživota prevela s talijanskog Ana Badurina

Fraktura -3-

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Naslov izvornika Il tempo migliore della nostra vita © 2015 by Antonio Scurati, All rights reserved Objavljeno prema sporazumu s The Italian Literary Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Ana Badurina i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-971-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 995242

-4-

Onima koji pružaju otpor. Sada i uvijek.

I Luciji koja uči čitati

-5-

-6-

najbolje doba

-7-

-8-

I.

Leone Ginzburg govori “ne” osmog siječnja tisuću devetsto trideset i četvrte. Još nije navršio dvadeset i pet godina, ali rekavši “ne” kreće prema vlastitome kraju. Premda u ruci drži samo olovku, taj prvi, konačni korak čini sa čvrstom i odrješitom otmjenošću mačevaoca kojem je šaka u terci, sablja u liniji: “Velepoštovani profesore, primio sam rektorovu okružnicu s datumom od 3. siječnja kojom sam pozvan položiti zakletvu 9. ovog mjeseca u 11 sati ujutro prema formuli utvrđenoj pročišćenim tekstom zakona o visokom školstvu. Kako Vi dobro znate, ima već neko vrijeme otkako sam odustao od izgradnje fakultetske karijere i želim da se mojemu nepristranom poučavanju ne postavljaju drugi uvjeti doli tehničkih i znanstvenih. Stoga ne kanim položiti zakletvu.”

Vrlo mlad privatni docent na katedri za rusku književnost u ruci ima samo olovku, vjerojatno je upotrebljava dok sjedi, pa ipak ustaje protiv simbola smrti s visoko podignutim gardom, spreman suprotstaviti se. Ginzburg na papiru bilježi nekoliko rečenica, nema romantičarske buke, nema dramatiziranja, samo ta čistoća znaka na bistroj praznini koja će uvijek biti ideal naslijeđen od bliskih i živih učitelja, pa ipak, radna sobica iz koje tih nekoliko riječi upućuje Fernandu Neriju – dekanu Filozofskog fakulteta i mentoru njegove diplomske radnje – ispunjava se jekom drugih učitelja, dalekih i izgubljenih učitelja, ljudi koji su svoje postojanje zapečatili presjekavši arteriju oštricom britve. Dok Ginzburg piše svoj “ne” -9-

fašizmu, radnom sobom odjekuju drevne izreke koje dopiru iz dalekih svjetova. Ne namjeravam se zakleti. Čast je obrazloženo odbiti. Čast je pokoriti se ne ponizivši se. Čast je osjetiti ljepotu života.

U svakom slučaju, uz buku ili bez nje, kad Ginzburg odlaže olovku, mač je uništen. Uništivši tim odbijanjem vlastitu obećavajuću karijeru, a na neki način i život, Leone Ginzburg s nepunih dvadeset i pet godina ulazi u uzak krug ljudi o kojima ovisi preživljavanje svih ostalih.

U trenutku u kojem Leone Ginzburg govori ne, obveza sveučilišnih profesora da prisegnu na vjernost fašizmu na snazi je već dvije godine i četiri mjeseca. Taj je dekret donesen u kolovozu 1931. na prijedlog ministra Nacionalnog obrazovanja, filozofa Balbina Giu­ liana, prvi je put nametnut u listopadu iste godine, a zatim je proširen i na privatne docente tijekom ljeta 1933. Tko bi odbio prisegnuti, izgubio bi katedru. Ostao bi bez mirovine, bez ikakve odštete, osuđen na izolaciju. Evo formule zakletve: “Zaklinjem se da ću biti vjeran kralju, njegovim kraljevskim nasljednicima i fašističkom režimu, da ću se vjerno držati Statuta i ostalih državnih zakona, da ću izvršavati nastavničke dužnosti i ispunjavati sve aka­ demske obveze u nakani da obrazujem radišne, čestite građane odane domovini i fašističkome režimu.”

U dvadeset i osam mjeseci koji objavu tog fašističkog zakona dijele od Ginzburgova odbijanja da mu se podvrgne samo trinaest redovitih profesora s državnih fakulteta otvoreno odbija položiti zakletvu gubeći katedru, mirovinu i plaću. Trinaest od gotovo tisuću i tri stotine. Njihova imena treba zapamtiti.

Zovu se Ernesto Buonaiuti, Mario Carrara, Gaetano De Sanctis, Giorgio Errera, Giorgio Levi Della Vida, Fabio Luzzatto, Piero Martinetti, Bartolo Nigrisoli, Enrico Presutti, Francesco i Edoardo Ruffini, otac i sin, Lionello Venturi i Vito Volterra. Trojica od njih - 10 -

su Židovi, četiri predaju u Torinu, četiri u Rimu, jedan u Napulju, samo jedan, Piero Martinetti, također Pijemontez, na Sveučilištu u Milanu. Među njima nema nijednog docenta s katedre za suvremenu povijest ni profesora književnosti. Svi su čuveni profesori, zreli ili stariji muškarci, izuzev kudikamo mlađeg Edoarda Ruffinija kojem je jedva trideset godina. Izbacit će ih u roku od nekoliko mjeseci.

Izuzev ovih trinaest svi ostali prisežu. Čak i zakleti antifašisti.

Neki to čine kako fakultete ne bi lišili svojeg slobodoumnog nauka, kako bi ostali na svom “borbenom položaju”. Prigibaju glavu, ali stišću pesnice. Drže se načela Komunističke partije i savjeta Be­ nedetta Crocea, velikog liberalnog filozofa, predvodnika intelektualnog otpora režimu, jedinog Talijana kojem fašizam dopušta otvoreno otpadništvo: ne ostavljajte fakultete u rukama fašista, sugerirao je.

No rijetki se povlače kako bi se i dalje borili. Nadmoćna većina, to doista treba reći, dopušta da ih, blago rečeno, potiču uglavnom niske pobude. Prigibaju glavu i gotovo. Prisežu, potpisuju, slijede masu. Ostanak u sloju učenih plaćaju uranjanjem u malodušnost.

Ujednačivši se na popisu, utekavši se svojim katedrama, učenjaci zakazuju. Za gotovo sve njih vrijedi ono što će Gioele Solari, čuven filozof prava, obožavani učitelj brojnih antifašista, reći o sebi nakon rata, 1949.: “Nisam imao hrabrost niti pružiti primjer niti žrtvovati se.”

S druge strane, dok Leone Ginzburg u svojoj radnoj sobici bez romantičarske buke i sjedećke govori “ne” fašizmu, vani, po hodnicima fakulteta i svijeta bjesni pobjedonosna galama.

Upravo te 1934. izmijenjena je svečanost inauguracije akademske godine. Nakon što je ukinut tradicionalni inauguracijski govor, ceremonija se usredotočuje na spektakularnu novost: vojni mimohod mladih sveučilištaraca regrutiranih u fašističke organizacije.

- 11 -

Dok Ginzburg govori “ne” u svojoj radnoj sobici, Mladi sveučilišni fašisti po nekoliko metara udaljenim fakultetskim hodnicima defiliraju u crnim košuljama pridržavajući se načela “knjiga i karabin”.

Rektor Silvio Pivano koristi priliku da u velikoj dvorani otkrije spomen-ploču posvećenu “Mučenicima fašističke revolucije”. Isklesane u kamenu, radosne riječi isprepliću nekadašnju slavu sa sadašnjom, a nju s budućom: evocira se “stoljećima rimski oblikovana narav”, proriče se otvaranje “ere koja hrli ususret budućim stoljećima, Fašističke ere”. Na svjetskome obzoru u sve tri vremenske ekstaze nema ničega drugog doli fašizma.

Tekst je predložio Cesare Maria De Vecchi, jedan od kvadrumvira Marša na Rim, prvi zapovjednik Fašističke milicije, guverner takozvane Talijanske Somalije kojem je Filozofski fakultet netom dodijelio titulu privatnog docenta na katedri za preporodnu po­ vijest. Čovjek koji će, postavši ministar nacionalnog obrazovanja, ubrzo predvoditi ono što će on sam s nježnošću zapovjednika bom­ baškog odreda definirati: “fašističkom melioracijom nacionalne kulture”. Učinit će to ostvarujući viziju sveučilišnog svijeta koja ga je nadahnula 1933. kad je, u posjetu golemim gradilištima u središtu Rima razorenog zbog “sanacije” koju je zatražio režim, zabilježio: “Treba udariti pijukom [...], ponovno otvoriti kanale u iznova raš­ četvorenom tlu kako bi se sve vode slile u veliku rijeku.” De Vecchi će raščetvoriti i meliorirati sveučilište pokoravajući se Mussoliniju koji je u sveučilištu prepoznao “posljednje utočište državnih neprijatelja” i koji je naredio da se: “Još više fašiziraju mrtvi kutovi nacionalnog života!”

I tako u jednom od tih mrtvih kutova, dok Cesare Maria De Vecchi sveučilište uspoređuje s izvorom kužnih isparina i poseže za pijukom, Leone Ginzburg poseže za olovkom i odgovara mu niječno. U istom trenutku napušta taj maleni svijet koji nastanjuju štovatelji relikvija i cimelija, katedre za sanskrt pretpostavljene katedrama za engleski, svijet koji se zavaravao da može preživjeti - 12 -

bude li si iskopao jarak, šćućurio se u njemu i gledao svoja posla, taj maleni servilni, kukavni, ali oholi svijet koji se zavaravao da može preživjeti bez dostojanstva. Svijet čiju je smrt možda i on nanjušio.

Uostalom, te 1934. smrad smrti lebdi nad cijelom Europom.

U Francuskoj fašisti iz Francuske akcije pokušavaju izvesti puč “6. veljače”, ali zaustavljeni su pred sjedištem vlade koje su htjeli za­ posjesti (šesnaest poginulih); u Španjolskoj katalonska i baskijska po­buna zbog agrarnog zakona, generalni štrajkovi u Madridu, Bar­ celoni i Asturiji s brojnim stradalima u svim slučajevima najavljuju budući građanski rat koji će pak najaviti svjetski rat; u Austriji također u veljači kancelar Dollfuss guši socijaldemokratski ustanak čime ubrzava vlastitu propast (u srpnju će ga ubiti nacisti koji pripremaju pripojenje Njemačkoj); u Njemačkoj nakon Hindenburgove smrti Hitler, premda ostaje predsjednik vlade, postaje šef države. Sada je Führer.

Dok se prijetnja fašizma širi cijelom Europom, u Italiji gdje je on izumljen, diktatura koja je na vlasti već deset godina uznosi se i učvršćuje pripremajući ožujskim izborima svoje opće odobravanje.

Podrška Mussoliniju tako kreće prema svom vrhuncu. Mussolini to zna: “Antifašizam je”, izjavljuje, “gotov. Njegovi napori pojedinačni su i sve izoliraniji.” Mussolini je u pravu (“Mussolini je uvijek u pravu”). Istodobno je u pravu i u krivu. Dok on izgovara tu rečenicu, Leone Ginzburg u svojoj radnoj sobici privatnog docenta koji više nije slobodan, a stoga ni docent, ulaže jedan takav napor: “že­ lim da se mojemu nepristranom poučavanju ne postavljaju drugi uvjeti doli tehničkih i znanstvenih. Stoga ne kanim položiti zakletvu.”

Mussolini je u pravu jer će Ginzburg vjerojatno ostati posljednji privatni docent koji je podvrgnut čistki zato što je odbio prisegnuti.

No talijanski vođa je i u krivu jer je Leone, posljednji koji je rekao “ne”, ujedno i prvi. Prvi u novoj generaciji. Ostali su, vidjeli smo, - 13 -

odbili prije njega, ali, izuzev Edoarda Ruffinija, to su zreli ili stariji muškarci. Vrlo valjani ljudi, pa ipak prerano ostarjeli zajedno s onim starim liberalnim svijetom koji se zavaravao da može egzorcirati fašizam sjedne li s njim za stol. Vojnici na samrti koji s tla, već slomljeni, uspijevaju učiniti lijepu gestu. Borci koji padaju u već izgubljenoj bitki.

Ne i Leone Ginzburg. On je mlad. Rođen 1909., bio je još dijete kad je Cesare Maria De Vecchi, meliorator koji udara pijukom, uz bok Benitu Mussoliniju marširao na Rim pripremajući se porušiti ga. Kako je napisao Giorgio Boatti, odbivši prisegnuti Leone je ispunio jedan zavjet i prigrlio drugi. Njegovo “ne” nije komemoracija, ono je navještenje, obraćanje budućnosti. Jezgrovit i odrješit, njegov govor više nije peroracija poraženog.

Naravno, promatrajući s točke na kojoj se Leone Ginzburg na­ lazi u tom trenutku u 1934. – Židov, antifašist, apolit u Europi koju su pobjedonosnim marševima pregazili fašisti, antisemiti, nacionalisti iz svih zemalja – s te točke gledišta u njegovoj se radnoj sobici ne nazire ama baš nikakva budućnost. Unatoč tome, premda bez ikakve sutrašnjice na vidiku, Leone Ginzburg danas govori “ne”, na što nas je uvijek pozivao Aleksander Blok, veliki ruski pjesnik iz toga doba o kojem rado zamišljam da ga je Ginzburg čitao i volio premda se u njegovim brojnim tekstovima posvećenim ruskoj književnosti nijednom ne spominje njegovo ime. Pjesnik koji je umro od gladi sa četrdeset godina u vrijeme oskudice 1921., nakon što su ga prezreli i marginalizirali isti oni boljševički vojnici čiji je revolucionarni marš veličao u jednoj snježnoj noći u Sankt Peterburgu.

Kažu da pružanje otpora donosi radost. Ljudi koji su, našavši se na kušnji, pružili otpor posvjedočili su to svima nama koji se s njom nikada nismo suočili, a vjerojatno nikada i nećemo. Ti ljudi pisali su o danima u kojima nestaje svaka zemaljska nada, kad se čini da - 14 -

te tjelesni bol pritišće i da se život raspršuje u boli. Danima u kojima su prijatelji daleko, možda su nas zaboravili, možda nas izdali. A ti ljudi posvjedočili su nam da im je čak i u tim danima, upravo u tim danima otpor pružen zlu, boli, donosio “unutarnju, žestoku i burnu radost.”

Tko zna je li Ginzburg uživao pišući to pismo kojim se opire?

Je li Leone uživao odričući se blistave karijere, kršeći obećanje iz mladosti?

Neću se prepustiti nagađanju, neću si dopustiti nikakvu introspekciju, nikakvu pretpostavku o njegovu stanju duha. Mi koji smo imali sreću roditi se u nekom dobrostojećem i zaštićenom kutku svijeta ne znamo što čovjek osjeća u tim trenucima, i vjerojatno to nikada nećemo znati. Nikada nećemo saznati ni kamo bi ga odvela njegova akademska karijera da Leone Ginzburg tog jutra nije odustao od nje ili, uostalom, njegov život, da ga tog jutra nije predao u zalog sudbini.

O Ginzburgovu akademskom životu koji je njegov inauguracijski “ne” ugušio dok je još bio u povojima znamo da je svoj prvi sveučilišni kolegij u ožujku 1933. posvetio Puškinu te da bi ga slje­ deće godine posvetio Gercenu. Puškinu, najvećem ruskom pjesniku svih vremena kojeg je u dvoboju ubio gizdelin, koji je umro zbog klevete, glasine o nabijanju rogova, koji je živio u vječnom sukobu s carem cijele Rusije, kojeg je on svejedno volio i koji mu je tu ljubav uzvraćao. Puškinu pjesniku, pustolovu, duelantu koji, vjeran ruskome duhu, uranja u povijest, ali ne u život. A zatim Gercenu, aristokratu, sinu veleposjednika rođenom u Moskvi u obiteljskoj rezidenciji 6. travnja 1812. nekoliko dana prije nego što će Napoleon zauzeti grad i koji, nakon što je odrastao, nakon što se odrekao oca, nakon što je odbacio svoje povlastice i svoju zemlju, luta Europom u dobrovoljnom progonstvu za cijelog postojanja propovijedajući anarhiju i narodnu slobodu, financirajući odbačene, zločince, propale revolucionare novcem što su ga njegovi preci izmuzli od - 15 -

kmetova, Gercenu koji došavši do kraja, nakon odiseje obilježene porazima i gorčinom posljednjim dahom nalazi snagu da sinu i sutrašnjici posveti svoju oporučnu knjigu: “Saša, prijatelju moj, posvećujem ti ovu knjigu jer je vjerojatno najbolje što sam ikad napisao i vjerojatno nikada neću napisati neku jednako lijepu. Mi ne gradimo, mi razaramo, ne objavljujemo nova otkrića, već ras­ pršujemo staru laž. Suvremeni čovjek, sjetni pontifex maximus, samo podiže most; prijeći će ga netko drugi, stranac, čovjek budućnosti.

Ti ćeš ga možda vidjeti... Ne zaustavljaj se na staroj obali.”

Ne znamo što bi Leone Ginzburg predavao o Gercenu na kolegiju koji nikada neće održati, bi li komentirao te riječi upućene sinu.

Iz pisma majci saznajemo da je Ginzburg namjeravao govoriti o odnosima između ruskog revolucionara i talijanskih preporo­ ditelja. Iz njegovih tekstova o Garibaldiju i Gercenu zaključujemo da je Ginzburg osobito volio gorčinu ruskog prognanika razočaranog u pola stoljeća iznevjerenih revolucija. To je sve. Nijedna druga pretpostavka neće nam vratiti što je moglo biti, a nije bilo. No sa sigurnošću znamo da je Ginzburg studentima Sveučilišta u Torinu govorio o Puškinu, ali im nije mogao govoriti o Gercenu. Znamo samo što je učinio i što je bio prisiljen propustiti. Više od toga nije poznato. No znamo i da će Ginzburg, kao Puškin, uroniti u po­ vijest, ali ne u život te da će kao Gercen podići most prema nama da bi zatim i on ostao na staroj obali.

- 16 -

Scuratijevi Milano 1934.

Tog jutra kad Leone Ginzburg u Torinu govori svoje “ne” fašizmu, Luigi Scurati odnedavno je došao na svijet. Rodio se nakon zakazanog termina.

U trenutku njegova rođenja, 19. srpnja 1933., oba njegova roditelja, Antonio i Angela, oboje djeca svojega stoljeća, već su navršili trideset i tri godine, Kristove godine, a još su čekali to svoje prvo dijete. Vjenčali su se 1926. i čekali ga već sedam godina. Sedam vrlo dugih godina za supružnike bez djece u zemlji čiji je vođa, Benito Mussolini, svega nekoliko mjeseci nakon njihova vjenčanja, slavnim “govorom na Uzašašće” održanim u Narodnoj skupštini 26. svibnja 1927. pokrenuo silovitu pronatalitetnu kampanju prijeteći porezom na jalove brakove nakon što je prethodne godine uveo porez na neženje. U fašističkoj Italiji nemati djece društveni je grijeh ozbiljan gotovo kao kazneno djelo.

Italija 1934. broji četrdeset milijuna stanovnika od kojih mnogi žive u bijedi, ali Mussolini izjavljuje da “nas je malo”. Italija je u njegovoj viziji rasplodna životinja i on se priprema “demografski je išibati”. Razlog je jednostavan, grub, bazičan: “Sila nacije ovisi o demografskoj sili”, izjavljuje prijapski duce. A sila je jedini lijek protiv dekadencije: “Sve nacije, sva carstva osjetila su ugriz propadanja kad im se smanjio broj rođenih.” Tko ne raste, propada, tko ne napreduje, osiromašuje, tko nije moćan, nemoćan je. Odatle obvezan zaključak, izravan prijekor, udarac u talijanske testise: “Gospodo”, urla duce u Narodnoj skupštini i domovima jalovih - 17 -

supružnika, “da bi nešto značila, Italija se na pragu druge polovice ovog stoljeća mora pojaviti s barem šezdeset milijuna stanovnika!”

Dvadeset milijuna pojedinaca u dvadeset godina. Fašistička država iz spolnih organa svojih podanika ne želi iscijediti ništa manje.

Duce je Milano podboo optužnicom. “Svi su gradovi sterilni”, presudio je još Giovanni Papini. “U njima se rađa razmjerno malo djece i gotovo nikada sa zadovoljstvom. Ljudi u gradovima svršavaju, ali ne stvaraju, vole se, ali ne donose na svijet.” Milano je, k tome, najsterilniji od sterilnih gradova. Sa Stockholmom i Berlinom dijeli najnižu stopu nataliteta u Europi. U Milanu, kolijevci fašizma, kolijevke su prazne. Duce ga podbada bez milosti: “Je li se ponosna i plemenita građanska svijest Milaneza dakle pomirila s tim prvenstvom u nazadovanju i smrti?”

Osamdeset godina poslije, prisjećajući se okolnosti svojega zaka­ šnjelog rođenja koje je zacijelo prilično smelo njegova oca Antonija i njegovu majku Angelu, tijekom sedam godina jalove supružnike, Luigi Scurati nakon kratkog okolišanja na pitanje odgovara slijeganjem ramenima: “Ukratko, nikako da me dobiju.”

U svakom slučaju, naposljetku su ga dobili. I dobili su ga baš pred vratima sterilnog Milana. Naime Luigi je rođen u Cusanu Milaninu, malenom padskom središtu smještenom nekoliko kilometara sjeverno od glavnog grada regije, u selu koje su 222. godine prije Krista rimske legije oduzele insubrijskim Galima. U vrijeme njegova rođenja općina se može pohvaliti prednošću da se na njezinu teritoriju nalazi prvi talijanski vrtni grad – “Milanino” – što ga je početkom stoljeća prema britanskom modelu sagradio Luigi Buffoli, još 1879. pokretač prve talijanske potrošačke zadruge, jedne od prvih u svijetu.

Tu je napokon na svijet došao dugo očekivani Luigi Scurati.

Rođen je u utorak 19. srpnja 1933. U petak prije toga u Njemačkoj je službeno proglašeno postojanje samo jedne stranke. Nacističke stranke.

- 18 -

II.

Leone Ginzburg vjerojatno nije bio sin svojega oca. Njegovi su bili vlasnici tvrtke Ginzburg iz Odese, koja je još početkom stoljeća bila poznata od Crnog mora do Baltika, od Komora do Hulla. Osno­ vao ju je Teodoro Ginzburg, ali Teodoro, između ostalog, nije bilo njegovo pravo ime.

“Tanhunu Notkoviču Ginzburgu, navedenom u ovom dokumentu, prema odluci Prizivnoga suda u Sankt Peterburgu na dan 17. ožujka 1905. odobreno je pravo da si nadjene ime Fjodor Nikolajevič Ginzburg, prvoklasni trgovac iz Sankt Peterburga s boravištem u Odesi, Žukovskijeva ulica, Elizavetin dom.”

Upravo dok su Japanci razarali rusku flotu kraj Tsushime, a mornari s oklopnjače Potemkin dizali pobunu u luci u Odesi, carevi odvjetnici tom su odlukom dopustili Tanhunu Ginzburgu, koji je to zatražio iz poslovnih razloga, da svoje jidiško ime pro­ mijeni u Fjodor (Teodoro na talijanskom).

Teodoro je rođen kao Tanhun u Švenčionisu, u namjesništvu Vilna – današnjem Vilniusu u Litvi – gradiću smještenom na putu za Moskvu u kojem je prije stotinu godina prenoćio Napoleon na povratku iz osvojene prijestolnice. Teodorov otac, Leoneov djed po ocu, dugo je radio u tvrđavi u Brest-Litovsku u današnjoj Bjelorusiji gdje će poslije Lenjin 1918. potpisati mirovni sporazum s Centralnim silama. Leoneova majka, prava majka kakve su uvijek samo majke, nije se slučajno zvala Vera. Vera Grilihes. No i u njezinom slučaju nije to bilo izvorno ime. Naime, kad se 1873. rodila - 19 -

u Sankt Peterburgu, dobila je jidiško ime Khava Golda, a tamo je, u tom veličanstvenom gradu, živjela do svog vjenčanja s Teodorom.

Veru je odmalena odgajala rodbina po majci, obitelj Goldarbeiter, sitni industrijalci, vlasnici tvornice tkanina. Naime vrlo brzo ostala je bez majke, a njezin otac nedugo zatim otputovao je u Ameriku i više se nije vratio.

Nakon ženidbe sklopljene 1894. Teodoro i Vera sele se u Odesu – na broj 23 u Žukovskijevoj – grad na obali Crnoga mora ponovno osnovan na mjestu na kojem se uzdizalo tursko selo kad se, ploveći 1787. rijekom Dnjepar kako bi upoznala južne pokrajine što ih je steklo njezino carstvo, Katarina Velika mogla diviti oku ugodnim selima punim dražesnih kuća koje su imale samo pročelja: knez Potemkin dao ih je nabrzinu sagraditi upravo za nju.

Kad u nju početkom dvadesetog stoljeća dolaze Ginzburgovi, Odesa je već bogat, razvijen, kozmopolitski grad kojim se, kao svim lučkim i pograničnim gradovima, širi moćna mješavina poduzetništva, razuzdanosti i nasilja. Tu su uz sve ulice zasađena dva reda stabla bagrema i grmovi jorgovana, veliko stubište spušta se prema luci, otmjeni gledatelji tiskaju se u dvoranama Opere, vjernoj kopiji bečkog Dvorskog kazališta, poznatoj osobito po uprizorenjima talijanskih opera koja Puškin spominje u poemi Evgenij Onjegin. Židovska zajednica kojoj Ginzburgovi pripadaju dobro je integrirana, pod utjecajem prosvjetiteljskih stavova, premda povremeno pogođena pogromima. Nema pravoga geta. Židovstvo uz aleje i obale u Odesi prestaje biti drugačija civilizacija, posebna sudbina i počinje se pretvarati u religiju poput svake druge.

Ginzburgovi su vrlo složan par. Vera ima predivne crne oči po­ put mačke, a Teodoro, koji je zbog posla često u Sankt Peterburgu ili u inozemstvu, piše joj ljubavna pisma u kojima joj se obraća izrazom “Mein alles”, “Moje sve”. Teodoro, koji je u djetinjstvu proveo deset godina u Njemačkoj, piše joj na njemačkom, a Vera - 20 -

odgovara na ruskom. Iz njihova braka gotovo se odmah rodilo dvoje djece, Marusja 1896. i Nikolaj 1899. Rastu u okruženju punom nježnosti i suvremeno su odgajani.

U silovitom političkom metežu u onodobnoj Rusiji Teodoro podržava (liberalnu) kadetsku stranku, Vera stranku sklonu eks­ proprijaciji veleposjeda koje treba podijeliti seljacima, Nikolaj će biti socijaldemokrat, a Marusja socijalna revolucionarka. Nadahnuta metodom Montessori, Vera u Odesi organizira vrtić za siromašnu židovsku djecu, a Marusja će pohađati fakultet u Petrogradu.

U kući Ginzburgovih žene nisu diskriminirane. Italija će vrlo skoro ući u taj sretni dom, Italija i revolucija. Revolucija ulazi u obliku legendarne oklopnjače Potemkin koja se pod kontrolom mornara pobunjenih zbog pokvarene hrane sidri u luci u Odesi 26. lipnja 1905., a Italija s osobom Marije Segrè, Marusjine i Nikolajeve odgajateljice podrijetlom iz Viareggia koja u Žukovskijevoj živi od 1902. Obje će se pokazati kao kobne.

Naime, zavedena Marijinim pričama, Vera ljeto 1908. provodi s djecom u Viareggiu, u to doba jednom od najčuvenijih europskih kupališta. Tamo upoznaje Marijina brata, Renza Segrèa. Vrativši se u Odesu, Vera 4. travnja sljedeće godine na svijet donosi Lava, Leonea. Bez obzira na to tko mu je biološki otac, njezin ljubljeni muž Teodoro prihvatit će ga i othraniti u vlastitoj kući kao svoje treće dijete.

No Leone će u toj kući živjeti samo još nekoliko godina. Vera se u kolovozu 1914. ponovno nalazi u Viareggiu s djecom. Ljeto je prošlo i ona se priprema za povratak u Rusiju. No u Sarajevu je nacionalistički orijentiran student Gavrilo Princip 28. lipnja ubio nadvojvodu Franju Ferdinanda Habsburško-Estenskog; nakon mje­ sec dana Austrija je objavila rat Srbiji, a Rusija se mobilizirala kako bi obranila svog balkanskog saveznika. Prvi je svjetski rat.

Vera se pred njim koleba. Kolebaju se carstva, a kamoli majka sama s troje djece. Žena se odlučuje odvojiti od najmlađeg sina kako - 21 -

bi ga spasila. Povratak kroz zaraćenu Europu preopasan je i prenaporan za petogodišnjaka. Leone će ostati u Viareggiu gdje je možda i začet. Tako sa svjetskim ratom počinje njegova priča napuštena i iznimno darovita djeteta.

Povjeren brizi Marije Segrè, Leone je na jesen slijedi u Rim. Tu, u glavnome gradu, dijete provodi svoje prve dvije ratne zime. Pratitelj je velikim slijepim ratnim invalidima, gostima Aldrovandinijeve vile. Drži ih za ruku. Nedavno je navršio šest godina. I njegov će vid pretrpjeti gubitak: majku neće vidjeti sve dok ih ne navrši deset.

Maria Segrè se 1916. vraća u Viareggio, Leone se upisuje u lokalnu osnovnu školu gdje već sastavlja novine pod naslovom “Novinarska sjećanja u travi”. Vrlo rano svladano umijeće pisanja prije je rezultat iznimne snage duha nego talenta, nešto što prelazi u prirodnu potrebu: Leone je dijete, majka je daleko, njihov je odnos nužno epistolaran. Ako želi mamu, mora joj pisati.

“Predragi Lolino, danas je došlo tvoje pismo pisano pisanim slovima. Vidim, dragi, da napreduješ, ali još mi nisi napisao tko je tvoja tako vrijedna učiteljica da te tako dobro uči pisati draga lijepa slova mamici”, piše mu Vera svojim pomalo lošim talijanskim 16. veljače 1916., a zatim završava posvećujući možda misao njegovu biološkom ocu, “jesi li i dalje tako crnokos ili si sada možda svjetliji?

Ovog puta ljubim te samo tisuću puta i volim te, Čedo drago.”

Drugo pismo nosi datum 18. travnja sljedeće godine: “Tako znam da triput tjedno radiš s učiteljem, da je hladno i da jako misliš na mamu. I ja, zlato moje, jako mislim na tebe i često gledam baš sve tvoje fotografije.”

Ali rat nije dovoljan. Između utučene majke i njezina daleka sina umiješala se i revolucija: “Dragi Lolino, zlato moje, gdje si, Čedo moje? Već neko vrijeme ne znam ništa. Čini mi se da je nemoguće da su se izgubile sve lijepe razglednice koje sam ti poslala s toliko - 22 -

ljubavi, dragi Lolino. Evo, danas ti šaljem ovu sitnicu, tetkica će ti ispričati tko je bio taj slavni Tolstoj koji se zvao Lav kao ti.”

Vera to piše iz Odese u lipnju 1917. Predvečerje je Oktobarske revolucije. Majka sinu šalje knjigu velikog ruskog pisca čije ime nosi.

U međuvremenu je u veljači pao carski režim, a Lenjin i Trocki pripremaju ustanak kako bi u ime radnika i seljaka preuzeli svu vlast u sovjetima. “Čedo drago, zlato moje, Lolino, jako sam tužna zbog događanja u Rusiji i jako mi je žao, zlato moje, što smo izgubili, ali ne boj se za nas, sigurno ćemo mi pobijediti. Naš je put do istjerivanja Nijemaca sada opet pomalo dug, ali istjerat ćemo ih, vidjet ćeš, Čedo drago! Puno malih i velikih poljubaca tvojoj dragoj glavici, zlato moje. Mamica.” Pismo je poslano iz Odese i nosi datum 26. veljače 1917. prema Julijanskom kalendaru. Vera još žali zbog ruskog poraza od Nijemaca u Prvom svjetskom ratu. Za nju je to i dalje vijest dana. Zacijelo ne može znati da su u dva sata ujutro istoga toga dana boljševici u Petrogradu napali i osvojili Zimski dvorac.

Vera i svi njezini ubrzo će to saznati. Obitelj Ginzburg bila je na prvoj crti u početku revolucionarne borbe. U kolovozu su pomogli nekom svom prijatelju, gospodinu Bernfeldu, inženjeru, čla­­nu gradskog vijeća i predstavniku revolucionarne Socijalističke stranke, kojeg su smrtno ranili časnici vjerni caru. Marusja, koja se u veljači 1917. nalazila u Petrogradu, dijelila je varivo pobunjenim vojnicima koji su branili vojarne na rubu Nevskog prospekta.

No zatim je s dolaskom boljševika na vlast sve krenulo nizbrdo, svijet Ginzburgovih također. Obitelj Ginzburg 24. prosinca 1919. ukrcava se na brod tršćanskoga Lloyda, posljednji koji je isplovio iz luke lenjinističke Rusije. “Sve smo ostavili”, ispričat će nakon mnogo godina Marusja, “svoju kuću i naravno sve što je bilo u njoj.

Ponijeli smo samo nekoliko stvari. U kući je ostao stric koji se neko vrijeme brinuo o njoj.” Nitko od njih neće više kročiti u Rusiju. No kročit će u Italiju. Obitelj Ginzburg ponovno se okuplja u Torinu gdje se Leoneov stariji brat Nikolaj upisao na Politehničko - 23 -

sveučilište. Okupljeni Ginzburgovi i u Torinu ostaju samo nekoliko mjeseci. Skitnja je sad već njihova sudbina.

U ožujku 1921. svi se sele u Berlin gdje je Teodoro nastavio s trgovačkom djelatnošću. Tamo su zatekli zemlju pod utjecajem neprestanih predrevolucionarnih previranja kako na desnici tako i na ljevici, zemlju silovitih unutarnjih sukoba u kojoj se državni udari organiziraju u pivnicama dok saski radnici spontano osnivaju “crvene armade” od pedeset tisuća efektiva, a ultranacionalistički Freikorps skupa s vojskom guše njihove ustanke bez ijedne naredbe legitimne vlade. Zemlju u kojoj upravo u mjesecima u kojima Ginz­ burgovi u njoj traže utočište Adolf Hitler postaje tajnik Nacionalsocijalističke stranke i stvara Jurišne odrede koji će u borbi za vlast igrati ulogu njegove osobne vojske.

Leone u takvoj Njemačkoj dvije godine pohađa više razrede ruske osnovne škole u Berlinu, svakoga dana čita dnevni list Corriere della sera kako bi se informirao o situaciji u Italiji, sa svojim prijateljima pokreće list Što mislimo koji šalje svojim bivšim torinskim kolegama iz razreda, piše novele, članke povodom obilježavanja šestote godišnjice Danteove smrti i drži javno predavanje o Giuseppeu Mazziniju, “apostolu slobode”. Leoneu je dvanaest godina.

Trideset mjeseci poslije Ginzburgovi se ponovno sele. Vraćaju se u Torino svi osim oca koji ostaje u Njemačkoj brinuti se o poslu.

No Italija koju nalaze u jesen 1923. nije ona koju su napustili u proljeće 1921. Tijekom vikenda između 28. i 30. listopada slavi se prva obljetnica Marša na Rim u prisutnosti Benita Mussolinija. Na kovanici skovanoj za tu prigodu prikazan je kralj s jedne, a snop pruća s druge strane. Kao da se želi reći da su to dva temelja države i da u Italiji više nema mjesta ni za što drugo. Tome kao da svjedoči likovanje na trijumfalističkim manifestacijama. Dopisnik New York Timesa u svom prilogu govori o Rimu koji je zahvatio “fever of delight”, grozničava radost. Nakon revolucija iz 1905. i 1917. to je treća revolucija u nekoliko godina koju obitelj Ginzburg ima - 24 -

povlasticu iskusiti na vlastitoj koži premda bi je se možda odrekla, ovog puta to je fašistička revolucija.

Na ljeto 1924. Leone polaže prijemni ispit za upis u torinsku gimnaziju “Massimo d’Azeglio”. Prolazi ga. To je ljeto u kojem su Mussolinijevi plaćenici oteli i nasmrt izboli Giacoma Matteottija, tajnika Jedinstvene socijalističke stranke, nakon što je u govoru u Narodnoj skupštini osporio izborne rezultate iz prethodnog travnja kojima je Fašistička stranka stekla veliku većinu: “Ja sam svoje rekao. Vi sada za mene pripremite oproštajni govor”, reći će svojim stranačkim drugovima na izlasku iz dvorane. Umjesto sportom, kinom i ljetnim ljubavima, Leone zajedno sa ženama i muškarcima svoje generacije dolazi na prag zrele dobi baveći se uzbudljivim tijekom političke tragedije. “Čovjek koji kao da je došao iz drugoga svijeta.”

Tako petnaestogodišnji Leone djeluje školskim kolegama iz a razreda prestižne torinske gimnazije “Massimo d’Azeglio”. Kad zakorači u njega, više nije dječak premda još nije navršio šesnaest godina: “Crna, čvrsta kosa ošišana je na ježa, već gusta obrijana brada prekriva mu cijelo lice, smeđe i upale oči djeluju još dublje zbog vrlo gustih obrva, miran, siguran pogled ulijeva strah i budi poštovanje; blijedog, tamnog, gotovo mračnog lica čije su crte izra­ žene, glave velike u odnosu na krhak trup, blago svijenih nogu gotovo kao da moraju nositi prevelik teret.” Za visokog, kovrčavog, crnomanjastog, dlakavog Leonea s naočalama, crvenim rukama, uskim prsnim košem i krivim nogama sigurno ne možemo reći da je lijep, ali, premda govori polako kako bi pobijedio mucavost, go­ vori kao iz knjige, a kad slavni profesor Umberto Cosmo, glasoviti intelektualac i poznati antifašist postavlja pitanje razredu, Leone je uvijek onaj koji kolege izvlači iz neugodne situacije odgovarajući umjesto svih. A kad danas listamo razrednu knjigu, među tim svima nalazimo barem dvanaestoricu od najvažnijih pisaca, filozofa, - 25 -

pravnika, poduzetnika, političkih vođa, partizanskih zapovjednika i očeva domovine u poslijeratnoj Italiji. Leone je njihov kolega iz klupe, a svi su ga oni odmah prepoznali kao najboljeg. Tijekom gimnazijskih godina profesori su mu zadovoljno odobravali, kolege mu se zapanjeno divili i, prirodno, zavidjeli mu. “Bio sam stariji od njega, ali sam se pred njim pomalo sramio, uostalom, kao mnogi”, prisjetit će se Franco Antonicelli koji mu je vrlo mlad predavao u gimnaziji i koji će poslije objavljivati Kafku i Prima Levija, vođa pokreta otpora i senator u vrijeme republike. I dodaje: “Školski kolege i učitelji čudili su mu se: pobudio bi zrnce ljubomore, čak i nakratko iritirao.”

Premda još dječak, Leone je prije svega karakteran, krut čovjek, netko tko već s petnaest godina život shvaća strašno ozbiljno, netko tko, prisjetit će se Norberto Bobbio, “svaki gubitak koncentracije, svako klonuće smatra gubitkom koji treba nadoknaditi obnovljenom krepošću”, nepogrešiv inkvizitor koji na prvi pogled prepoznaje slabosti, uskogrudnost, kompromise kolega i učitelja. Ali Leone je i dobar prijatelj, zna oprostiti i dobiti oprost. Zadaje ti zadatak, ali ti s njim nudi i naknadu. Što se erotskog života mladog Ginzburga tiče, svjedočanstva su proturječna. Neki ga opisuju kao “nimalo neosjetljivog na pozive gospođica” kojih je u b razredu gimnazije bilo mnogo, kao uvijek spremnog da knjigama Benedetta Crocea puni glavu kako omiljenim prijateljima tako i djevojkama koje voli, a neki ga se, poput Massima Mile, također školskog kolege, a zatim i suborca u pokretu otpora te velikog muzikologa, prisjećaju kao krutog isposnika i po pitanju seksa: “Namjeravao sam otići konzultirati Leonea Ginzburga koji je bio bistra glava našeg društva i stanovao je blizu mene u Vicovoj, ali mu je prozor sobe gledao ravno prema bordelu u Masseninoj koji nam je vječito pružao razlog da dižemo graju i zbijamo šale na račun našeg vrlo neporočnog prijatelja.”

Pišući tih godina drugom prijatelju s ljetovanja u Viareggiu gdje - 26 -

Zahvala

Premda govori o osobama i događajima koji su stvarno postojali ili se dogodili, ova knjiga književno je, a ne historiografsko djelo.

Unatoč tome, koliko je bilo moguće branio sam si svaku stvaralačku slobodu po pitanju rekonstrukcije tih događaja i svaku introspekciju po pitanju osjećaja, doživljaja i misli tih osoba, osim kad su potvrđeni u njihovim spisima ili izjavljeni u njihovim svjedočanstvima. Što se Leonea Ginzburga tiče, odlučio sam držati distancu koju traži velika povijesna ličnost, distancu poštovanja. Stoga sam njegov izniman život ispripovjedio na temelju isključivo pisanih i dokumentarnih izvora koje sam bio u stanju pribaviti. Mnogi od njih pripadaju književnoj vrsti memoara osoba koje su ga poznavale za života, ali svejedno sam odlučio ne prilaziti danas živim ženama i muškarcima koji čuvaju osobne uspomene na njega. Nisam htio smanjiti distancu koja me kako u vremenu, tako i u vrijednosti, odvaja od veličine glavnog lika ove priče. Kako bih rekonstruirao priču o običnim životima Scuratijevih i Ferrierijevih, svojih predaka, držao sam se pak isključivo onoga što je od tih priča preživjelo u sjećanjima. Dakle samo usmenih izvora i osobnih odnosa. Ničeg drugog. K tome, odlučio sam da neću provjeravati povijesnu pravovaljanost tih “preživjelih” priča. Stoga je vjerojatno da, kako je to uvijek u životu, često sadrže pogreške.

Sva djela Ginzburgovih iz kojih sam crpio građu – osobito Spisi i Pisma iz konfinacije kad je Leone u pitanju i Obiteljskog leksikona, pripovijedaka Malene kreposti i članaka iz zbirke Nikada me ne smiješ - 251 -

pitati kad je riječ o Nataliji – objavljena su u izdanju Einaudija, jednako kao tekstovi Giaimea Pintora (premda danas, nažalost, više nisu u prodaji). Zahvalan sam nakladničkoj kući Einaudi i Ernestu Francu koji me ovlastio da ponovno objavim posljednja pisma Leonea Ginzburga i Giaimea Pintora, a putem Einaudija i njihovim nasljednicima. Rečenice Itala Calvina koje citiram nalaze se u uvodu koji je napisao svome djelu Staza do paukovih gnijezda (Mondadori) u izdanju iz 1956., rečenice Curzija Malapartea u Koži (sada u izdanju Adelphija), riječi Carla Ginzburga o pripovjedačkom činu u zaključku djela Noćna povijest (Einaudi). Sjećanje Norberta Bobbija koje komentiram sada se nalazi u uvodu Spisa Leonea Ginzburga, a ono Carla Muscette zauzima dva poglavlja njegova Čekanja u izdanju Sellerija. Naravno, služio sam se i brojnim drugim tekstovima različitih autora, katkad spomenutim u navodnicima, ali činilo bi mi se pretjerano pedantnim sve ih ovdje popisati.

Svoju zahvalnost dugujem i brojnim osobama koje su mi pomogle u istraživanjima i koje su provjerile njihove rezultate. Prije svega zahvaljujem Andrei Torreu i Andrei Viau iz arhiva i iz biblioteke Nacionalnog instituta za povijest oslobodilačkog pokreta u Italiji “Ferruccio Parri” iz Milana. Bez njihove dragocjene pomoći i bez te vrlo dragocjene ustanove ne samo da ne bi postojala ova knjiga, nego što je mnogo važnije, naš civilni, intelektualni, moralni život i samo naše postojanje u vremenu bili bi ozbiljno zakinuti. Zahvalan sam i Mauriziju Assaltu, Manueli Ceretta, Alessandri Coppola, Silvanu Nigru, Domenicu Scarpi koji su me u različitim svojstvima vodili i pomagali mi u istraživanjima. Hvala i Marcu Vigevaniju koji je, kao uvijek, čitao, popravljao i savjetovao me. Posebna zahvala ide Davidu Bidussi, Mircu Dondiju i Giovanniju Sciroccu koji su imali strpljenja pregledati tekst na temelju svog opširnog i temeljitog poznavanja povijesti ukazujući mi na netočnosti ili pogreške (preostale valja pripisati isključivo nižepotpisanom). Naposljetku,

- 252 -

hvala Deliji Civile koja mi je pomogla rekonstruirati tragediju koja je pogodila njezinu obitelj, mome ocu Luigiju, mojoj majci Rosariji i mojoj tetki Mariji koji su pristali prisjetiti se svojega djetinjstva, svojega Ĺživota kao i onih svojih roditelja.

- 253 -

- 254 -

Antonio Scurati rođen je u Napulju 1969. godine. Gradeći znanstvenu karijeru na Državnom sveučilištu u Bergamu, počeo je pre­ davati Teorije i tehnike televizijskog jezika. Od 2008. radi kao istraživač na milanskom IULM-u (Libera Università di Lingue e Comunicazione) te koordinira Studijskim centrom za jezik rata i nasilja. Predaje kao redoviti profesor u okviru Laboratorija za kreativno pisanje i Laboratorija za usmeno izražavanje i retoriku.

Kao uvodničar lista La Stampa, napisao je eseje Guerra. Narrazioni e culture nella tradizione occidentale (2003., finalist za Premio Viareggio) i Televisioni di guerra (2003.). Nakladnička kuća Bompiani je objavila revidiranu verziju njegova prvog romana Il rumore sordo della battaglia (2006.), eseje La letteratura dell’inesperienza (2006.) i Gli anni che non stiamo vivendo (2010.) te romane Il sopravvissuto, s kojim je autor pobijedio na 43. izdanju prestižnog Premio Campiello, Una storia romantica (2007.), s kojim je osvojio Premio SuperMondello, te La seconda mezzanotte (2011.). Dijete koje je sanjalo kraj svijeta bilo je 2009. u najužem izboru za Premio Strega. U finalu nagrade Strega bio je i njegov sljedeći roman, Il padre infedele (2013.)

Scuratijev roman Najbolje doba našega života osvojio je nagradu Viareggio narrativa 2015., a iste godine bio je i u finalu nagrade Campiello. Scuratijeva djela prevedena su u mnogim zemljama.

- 255 -

- 256 -

Ana Badurina odrasla je u Malom Lošinju. Nakon završenog studija povijesti i talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu počinje raditi kao profesorica talijanskog jezika, a zatim i kao književna prevoditeljica s talijanskog i engleskog.

U više navra­­ta usavršavala se na tečajevima talijanskog jezika u Italiji. Zaposlena je kao lektorica na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Njezin prijevod romana Dijete koje je sanjalo kraj svijeta A. Scuratija (Fraktura 2011.) posebno je istaknut kao jedan od najuspješnijih prijevoda talijanskog djela na strani jezik na među­narodnom izboru općine Monselice i Sveučilišta u Padovi 2012. go­dine. S talijanskog je između ostalih prevela romane F. Sorige, A. Scuratija, F. Melandri, R. Monaldi i F. Sortija, E. Ferrante, P. Cognettija, A. Pennacchija i G. Pressburgera.

U suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu i Dru­ štvom hrvatskih književnih prevodilaca organizira i koordinira talijansko-hrvatsku inačicu projekta Translab – Laboratorij za knji­ ževno prevođenje.

- 257 -

- 258 -

Sadržaj

Najbolje doba

7

Bezbrižna i radosna budućnost

191

Knjiga završava

243

O autoru

255

O prevoditeljici

257

- 259 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2018., svibanj Tisak Og grafika, Jastrebarsko ISBN 978-953-266-971-8 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 260 -

- 261 -

Leone Ginzburg nikada nije uzeo oružje u ruke, pa ipak, teško je naći čovjeka koji se u Mussolinijevoj Italiji glasnije suprotstavio fašizmu. Od siječnja 1934. do veljače 1944. kad nakon mučenja umire u rimskom zatvoru ostavljajući za sobom jedno od najljepših ljubavnih pisama, ovaj blagi ali nepokolebljivi čovjek ponavljat će svoje “ne” ludilu i nečo­ vječnosti, izabirući uvijek iznova onaj teži put – stazu koja će mu donijeti zatvor i progonstvo, ali i poštovanje i ljubav, pretvorivši ga u junaka talijanskog pokreta otpora. Jedno desetljeće hrabrosti i poštenja, desetljeće jednog života koje je napravilo razliku.

U romanu koji prati život briljantnog mladog intelektualca Leonea i njegove supruge, slavne talijanske spisateljice Na­ talije Ginzburg, Antonio Scurati plastično ocrtava sliku jed­ nog vremena, s njegovim najmarkantnijim protagonistima, njegovim konformizmima i junaštvima, dvojbama i izbo­ rima. Najbolje doba našeg života ono je u kojem se bori, pati, zaljubljuje i voli, a Scuratijev roman strastvena je i nadah­ njujuća priča koja sudbinu Leonea i Natalije Ginzburg, Ce­ sarea Pavesea i Giulija Einaudija veže uz one takozvanih običnih ljudi, autorovih djedova i baka, koji su živjeli pod istom diktaturom, istim bombama i istim iskušenjima Dru­ goga svjetskog rata – donoseći vlastite odluke i plaćajući cijenu za njih.

139,00 kn

- 262 www.fraktura.hr