Page 1

Na putu za

Babadag


Od istog autora: Moja Europa Devet

-2-


Andrzej Stasiuk

Na putu za Babadag preveo s poljskog SiniĹĄa KasumoviĂŠ

Fraktura -3-


Naslov izvornika Jada˛c do Babadag Prvi put objavljeno u Poljskoj, Wydawnictwo Czarne, 2004. ∂ Andrzej Stasiuk, 2004. All rights reserved by Suhrkamp Verlag. ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura 2010. ∂ za prijevod Siniša KasumoviÊ i Fraktura 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-138-5 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 732771

-4-


Za M.

-5-


-6-


Strepnja

Da, to je samo ta strepnja, ta traženja, tragovi, priËe koje bi trebale zasjeniti nedostižnu liniju obzora. Ponovo je noÊ i sve se udaljava, nestaje, pokriveno crnim nebom. Sâm sam i moram se prisjetiti dogaajâ, zato što me hvata strah pred beskonaËnošÊu. Duša se topi u prostoru kao kap u morskom bezdanu, a ja sam previše bojažljiv da bih u to povjerovao, prestar da bih se pomirio s gubitkom i vjerujem da samo kroz vieno možemo dosegnuti blagost, da Êe samo u tijelu svijeta moje tijelo pronaÊi utoËište. Želio bih biti sahranjen u svim tim mjestima u kojima sam bio i u kojima Êu još biti. Glava usred zelenih brežuljaka Zempléna, srce negdje u Sedmogradskoj, desni dlan u »arnohori, lijevi u Spišská Belá, vid u Bukovini, njuh u Ra˘s¸inariju, misli možda negdje ovdje... Tako to zamišljam te noÊi, gdje u tami šumi potok i južina ispire bijele mrlje snijega. SjeÊam se tih davnih vremena kada ih je tako puno kretalo na put, izgovarajuÊi imena dalekih gradova koja su Ëarobno zvuËala ∑ Pariz, London, Berlin, New York, Sydney... Meni su to bila mjesta na karti, crvene ili crne toËke izgubljene izmeu zelenih i modrih beskraja. Nisam umio žudjeti za Ëistim zvukovima. Pripovijesti koje su se uz njih vezale bile su fikcija. Ispunjavale su vrijeme i ubijale dosadu. U tim starim vremenima svaki daleki put sliËio je bijegu. Mirisao je na histeriju i oËaj. Jednog dana u ljeto osamdeset treÊe ili Ëetvrte doputovao sam autostopom do Słubice i s druge strane rijeke ugledao Frankfurt. Bilo je kasno poslijepodne. Iznad vode

-7-


je visio vlažan plavosivi zrak. Neboderi i tvorniËki dimnjaci DDR-a izgledali su sumorno i nerealno. Tamno sunce sjalo je kao da Êe se odmah ugasiti. Druga strana bila je potpuno mrtva i nepokretna, kao da dogorijeva nakon velikog požara. Samo je miris rijeke imao nešto ljudsko u sebi ∑ gnjilost, trulež, riblji mulj ∑ ali bio sam siguran da tamo, s druge strane, taj vonj iznenada prestaje. Ipak, okrenuo sam se i još iste veËeri ponovo se vratio na cestu kako bih krenuo na istok. Kao pas, onjušio sam tui revir i krenuo svojim putem. Naravno, tada nisam imao putovnicu, ali nikada mi nije Ëak ni palo na pamet da se potrudim dobiti je. Sjedinjenje dviju rijeËi, “sloboda” i “putovnica”, zvuËalo je elegantno, ali potpuno neuvjerljivo. Konkretnost “putovnice” nije pristajala uza “slobodu”, koja je izgledala kao negacija konkretnosti. MoguÊe da su se moje misli, negdje u blizini Gorzówa, slagale u frazu u stilu: sloboda ili postoji, ili je nema, i gotovo. Moja država bila mi je potpuno dovoljna, zato što me nikada nisu zanimale njezine granice. Živio sam u njezinoj utrobi, u njezinoj sredini, a sredina se premještala zajedno sa mnom. Ništa nisam tražio od prostora i niËemu se od njega nisam nadao. Izlazio sam pred zoru da bih uskoËio u žuto-plavi vlak do Z˙yrardówa. Kretao je s IstoËne stanice, prolazio kroz S´ródmies´cie, a iza prozora su se odmatale zlatne i srebrne vrpce svjetala. Postajalo je sve tješnje. Muškarci su nosili ofucane sakoe. VeÊina je silazila u Ursusu i išla prema ledenom bljesku tvornice. Deseci, stotine crnih likova, jedva vidljivih u mraku, i tek iza kapije obujmljivala ih je živina svjetlost, kao da su ulazili u golemu crkvu. Ostajao sam skoro sâm. SljedeÊi su ušli negdje u Milanóweku, u Grodzisku, ali meu njima je bilo sve više žena, jer u Z˙yrardówu je bila tekstilna industrija, tkaonice, šivaonice i još štošta. Crni duhan i plastiËni, kiseli vonj aktovki sa sendviËima miješali su se s mirisom jeftinih parfema i -8-


sapuna. NoÊ se otkidala od zemlje i u rastuÊoj pukotini dana mogle su se vidjeti kuÊice nadglednika pruge, koji su stajali u stavu mirno, pokazujuÊi naranËaste zastavice, krave koje su stajale do trbuha u magli te posljednja zaboravljena svjetla u kuÊama. Z˙yrardów je bio crven i ciglast. Izašao sam sa svima. Bio sam lijenËina, ali to što sam Ëinio bila je neka vrsta poËasti svima koji moraju ustati pred zoru, zato što bi bez njih svijet bio igra boja ili meteorološka drama. Pio sam jaki Ëaj u bistrou na stanici i vraÊao se nazad, da bih za dan, dva otputovao na sjever ili na istok, tobože bez cilja. Jednoga ljeta putovao sam sedamdeset dva sata bez pauze. Razgovarao sam sa šoferima kamiona. Njihove rijeËi zvuËale su u kabinama kao gigantski spori monolozi, slijevajuÊi se odnekud iz prostranstava ∑ tako su djelovali umor i nesanica. Pejzaž iza stakla približavao se pa udaljavao, da bi se na kraju skorio, postao nepomiËan, kao da je vrijeme napokon izgubilo bitku. Zora negdje kraj ceste u Pucku i razvuËeni oblaci nad Zaljevom, ispod kojih su isklizavali jasna oštrica dana koji se budio i hladan miris mora protkan kreštanjem galebova. Vrlo moguÊe da sam dospio na samu obalu, vrlo moguÊe da je nakon nekoliko sati sna negdje kraj ceste prispio furgon i tip je rekao da ide preko cijeloga kraja, na jug, i to je bilo sto puta privlaËnije od dosadne plime i oseke, tako da sam skoËio na platformu i umotan u deku dremuckao ispod vijoreÊe cerade, a u polusnu su me spopadali minuli krajolici izmiješani s fantazmagorijama, kao da gledam stvari koje vidi netko drugi. Varšava je umakla kao neko strano mjesto, a ja nisam osjetio nikakav drhtaj u srcu. U zubima je škripala prašina koja se dizala s podnih dasaka. Putovao sam po kraju kao što se putuje po nekakvoj nepoznatoj zemlji. Terra incognita izmeu Radoma i Sandomierza. Nebo, drveÊe, kuÊe, zemlja ∑ sve to moglo se nalaziti negdje drugdje. Kretao sam se u prostoru koji nije imao nikakvu povijest, nikakvu -9-


prošlost, nikakvih spomena vrijednih dostignuÊa. Bio sam prvi Ëovjek u podnožju Biber planina1 i sve je poËinjalo od moje prisutnosti. Vrijeme je poËelo teÊi, a stvari i krajolici poËeli su starjeti tek u trenutku kada sam ih dodirnuo pogledom. Iza Tarnobrzega pokucao sam o lim kabine. Šokirala me kolosalnost otkrivenog rudnika sumpora i morao sam siÊi. Golemi strojevi za kopanje stajali su na dnu ponora. Nije me bilo briga kako su se tamo našli. Mogao sam zamisliti da su pali s neba, kako bi prodrli u zemlju, da je probuše, probiju se na drugu stranu, na antipode, odakle Êe se, kroz golemo okno, sliti beskraj voda i potopiti sve, a s druge strane ostat Êe pustinja. Smrad pakla lebdio je nad okolicom, a ja nisam mogao odlijepiti pogled od monstruozne jame, Ëije me mrtvilo navodilo da mislim o grobnici, o mrtvaËnici, o hladnom infernu. Ništa se tamo nije micalo. Mogla je biti nedjelja, ako je u takvom mjestu kalendar vrijedio. No, dakle, to uopÊe nije bila Poljska, taj niz slika, to nije bila nijedna država, to je bio izgovor. MoguÊe da Ëovjek Êuti svoje postojanje tek onda kada na koži osjeti dodir bezimenog prostora, koji nas veže s najstarijim vremenom, sa svima umrlima, s prethistorijom, kada se um tek odvajao od svijeta i još uvijek nije bio svjestan svoje bijede. Vadilo se dlan kroz prozor kamiona i kroz prste je strujilo najstarije vrijeme. Da, to nije bila Poljska, to je bila prvotna samotinja. To je mogao biti Timbuktu ili Cape Cod. S desne strane Baranów, “biser renesanse”, zaobilazio sam ga tada sigurno deset puta, ali nikada mi nije palo na pamet zaustaviti se i razgledati ga. Svako mjesto bilo je dobro, jer sam ga mogao ostaviti bez žaljenja. Nije se uopÊe moralo nekako zvati. Neprestani izdatak, neprestani gubitak, rasipnost kakvu svijet nije vidio, karneval, gubitak, trošenje i nijednog traga akumulacije. Ujutro Primorje, naveËer šume kraj rijeke San, tipovi s kriglama kao aveti u seoskoj krËmi, kao fantomi ukoËeni - 10 -


u Ëetvrtini geste kad su me ugledali. Tako ih se sjeÊam, ali isto tako moglo se to dogoditi oko Legnice, ili godinu dana prije ili poslije u nekakvom selu Ëetrdeset kilometara sjeveroistoËno od Siedleca. Zapalili smo vatru, a iz mraka su izranjali seoski deËki i valjda su prvi put u životu vidjeli nekog stranca. Nismo im bili stvarni, a ni oni nama. Stajali su, gledali, u mraku su bliještale masivne kopËe remenja s glavom bika ili ukrštenim koltovima. Na kraju su sjeli kraj nas, ali razgovor je imao okus halucinacije, pa Ëak nas ni vino koje su donijeli nije vratilo na zemlju. U zoru su ustali i otišli. MoguÊe da sam dan ili dva poslije stajao deset sati u Złoczowu i nitko me nije pokupio. SjeÊam se živice i kamene balustrade mostiÊa, iako u ovo prvo nisam baš siguran, živica je mogla biti negdje drugdje, kao i veÊina stvari koje postoje u pameti, zato što sam ih zapamtio, išËupao iz krajolika, sastavljajuÊi zauvijek od njih vlastitu kartu, vlastitu fantastiËnu geografiju. A jednoga dana putovao sam do Poznan´a na otvorenoj kamionskoj platformi. VozaË je viknuo: “SkaËi, samo pazi na ribe!” Ležao sam meu golemim plastiËnim vreÊama napunjenima vodom. Unutra su plivale ribice ne veÊe od nokta. Stotine, tisuÊe ribica. Voda je bila ledena i morao sam se umotati u deku. U Wrzes´ni su ribe skrenule prema Gnieznu i ostao sam sâm u zoru na praznoj cesti. Sunce još nije bilo izašlo i bilo je hladno. MoguÊe da sam kroz Poznan´ putovao u Wrocław. Vjerojatno zato da bih za dan, dva krenuo u Primorje ili Beskide. U ovom potonjem sluËaju, negdje kraj rijeke Osławe, usred šume sam ugledao golog muškarca. Stajao je u rijeci i kupao se. Kada me spazio, jednostavno mi je okrenuo lea. A ako je to ipak bilo Primorje, izgleda da je to bila Jastrze˛bia Góra i bila je veËer, prazna plaža, hodao sam bos prema Karwi i na pozadini crvenog neba vidio sam crne megalitske stijene Stonehengea. Nisam imao gdje spavati i te ruševine kao da su mi pale s neba. Bile su napravljene od dasaka, - 11 -


iverice i debelog platna. U to vrijeme dogaale su se takve stvari. Netko je to napravio i ostavio, sigurno televizija. Uvukao sam se kroz rupu do jedne uspravne stijene i zaspao.

- 12 -


SlovaËka Dvjestotica

Najbolji zemljovid koji imam jest slovaËka Dvjestotica. Tako je precizan da sam se jednom s njegovom pomoÊi uspio iskobeljati iz beskrajnih kukuruznih polja negdje u podnožju planina Zemplén. Na velikoj plahti, koja je obuhvaÊala cijeli kraj, oznaËeni su Ëak i poljski putovi. Poderan je i rastrgan. Ponegdje kroz plosnatu sliku zemlje i malobrojnih voda proviruje ništavilo. Ali uvijek ga nosim, iako je nezgrapan i zauzima puno mjesta. PodsjeÊa to pomalo na magiju jer put do Košica i onda do Sátoraljaújhely znam zapravo napamet. Ali ipak ga nosim, zato što me upravo zanima njegovo raspadanje, njegovo uništenje. Poderao se prvo na pregibima. NapuknuÊa i presavijanja složila su se u novu mrežu, znatno izrazitiju od kartografske, koja je nacrtana suptilnim plavim linijama. Gradovi i sela polako prestaju postojati, troše se kako se zemljovid sklapa i rasklapa, kako se ugurava u kutke auta ili ruksaka. Nestaju Michalovce, nestaje Stropkov, rupiËasto ništavilo doseže periferiju Užohoroda. Još malo pa Êe nestati Humenne, izlizat Êe se Vranov na Toplom, istinjat Êe Cigand na Tisi. Zapravo sam tek prije nekoliko godina poËeo pažljivije prouËavati zemljovide. Prije toga sam se odnosio prema njima kao prema, recimo, ukrasima ili anakroniËnim simboliËnim slikama, koje traju u epohi konkretnosti i neposrednoj karte-na-stol relaciji iz najudaljenijih krajina. Sve je poËelo ratom na Balkanu. Kod nas sve poËinje ratom ili završava ratom, dakle nema u tome nikakve ekstrava-

- 13 -


gancije. Jednostavno sam želio znati u što cilja artiljerija i što gledaju piloti aviona. Na shematiziranim nadomjescima zemljovida u novinama sve je izgledalo previše elegantno i previše sterilno: naziv mjesta, a pokraj stilizirani bljesak eksplozije. Ni traga rijekama, nikakvog reljefa terena, nikakve topografije, nikakvih tragova prirode ni civilizacije, ništa, samo goli naziv i eksplozija. Morao sam pronaÊi Vojvodinu, zato što je bila najbliže. Rat uvijek uzbuuje djeËake, pa Ëak i onda kada ih užasava. Crvene vatre uzduž Dunava ∑ Beograd, Batajnica, Novi Sad, Vukovar, Sombor ∑ dvadeset kilometara od maarske granice i nekih Ëetiristo pedeset od moje kuÊe. Samo pravi pravcati zemljovid može uËiniti da poËnemo osluškivati daleke odjeke. Ni televizija ni novine nisu u stanju doËarati nešto tako konkretno poput udaljenosti. Možda me zato uništenje moga slovaËkog zemljovida tako navelo na misao uništenja opÊenito. Crveni plamenovi uzduž Dunava poËinju proždirati papir, oganj izlazi iz Vojvodine, izlazi iz Banata i valja se niz maarsku ravnicu, grabi Sedmogradsku, da bi se na kraju prelio preko ruba Karpata. Sve Êe to nestati, pregorjet Êe kao žarulja i ostat Êe samo kuglasti vakuum, koji ispunjava nekakve nove oblike koji me uopÊe ne zanimaju, zato što Êe to biti sve izopaËenije inaËice svakodnevice, koja se pretvara da je praznik i bijeda maskirana kao bogatstvo, rusvaj fešte, multiplikacija smeÊa, plastika koja se odmah pokvari, ali kao otpad i smetlište traje skoro vjeËno, sve dok je ne proguta vatra, a ostale su stihije protiv nje bespomoÊne. Takve su mi misli navirale dok smo se vozili kroz Leordine, Vis¸eu de Jos i Vis¸eu de Sus prema prijevoju Prislop. Na cesti nije bilo skoro nikakvih vozila, zato su ljudi izmiljivali u stotinama. Stajali su, sjedili, šetali, obuËeni sveËano i dostojanstveno. Izlazili su iz svojih drvenih kuÊa pokrivenih - 14 -


dašËanom ljuskom, povezivali se kao što se pojedinaËne kapljice vode sjedinjuju u potoke i na kraju se razlijevali u širokim valovima pokraj cesta, na samom asfaltu, na dnu doline. Bijele košulje, tamne suknje i sakoi, šeširi i marame. Kroz odškrinute prozore prodirao je miris naftalina, blagdana i jeftinih parfema. U Vis¸eu de Susu bilo je tako gusto da smo skoro stali na mjestu, a gomila se razmicala s obje strane. Stajali smo na mjestu, ali putovanje je trajalo. Blagdanska svjetina uvlaËila nas je sve dublje i bilo je to kao pohod uzvodno od vremena. Nitko nije ništa prodavao ni kupovao. U svakom sluËaju, nismo takvo što vidjeli. U daljini se uzdizao masiv Pietrosula. Na vrhu je ležao snijeg. Bio je treÊi dan pravoslavnog Uskrsa i blagdan je oznaËivao blagu apatiju materije. Ljudska tijela prepuštala su se gravitaciji kao da bi se htjela vratiti u prvobitno stanje, kada duh još nije bio zarobljen, nije se batrgao, dok još nije pokušao stvoriti bezvoljnu prevlaku po kakvom-takvom uzoru. Zaustavili smo se iza Moiseija. U pustoši kraj ceste sjedila su Ëetvorica starih seljana. Pokazivali su negdje daleko ispred sebe, ukazivali su nam na nešto na udaljenom šumovitom brežuljku. Shvatili smo da je tamo manastir. Usred drveÊa prepoznali smo vrh tornja. Oni su naprosto sjedili i gledali na tu stranu, kao da bi im to sjedenje moglo zamijeniti sudjelovanje u sveËanoj liturgiji. Pozivali su nas da odemo tamo. Ali nama se žurilo. Ostavili smo ih poluležeÊe, nepokretne, zabuljene i slušajuÊe. MoguÊe da su Ëekali da se oglasi zvono, da se nešto pokrene u skamenjenom prostoru svijeta. Sve je to trebalo nestati. NoÊu na glavnoj ulici u Gura Humorului petnaestogodišnji djeËaci htjeli su nam prodati njemaËke registarske tablice. Uvjeravali su nas da su skinute s BMW-a. Sve je trebalo propasti u zemlju i preobraziti se u ostatak svijeta. Da, prvoga dana u Rumunjskoj - 15 -


sruËila se na mene cijela tuga kontinenta. Svugdje sam vidio smak i nisam mogao zamisliti preporod. Zaposlenik na benzinskoj stanici u Cîmpulungu nosio je oružje u koricama. Izronio je iz polumraka pa nam rukama i nogama pokazivao da nema ništa za nas. Ali kilometar dalje bila je sljedeÊa stanica i blistala je kao karneval usred drevne noÊi. Tamo su imali sve, pištolji za nalijevanje nalazili su se u grliÊima plastiËnih boca kole. Dolazili su muškarci s jednom ili dvjema bocama pa odlazili u mrak, pronaÊi svoja umrtvljena vozila. Maramureš je bio za nama. Isto tako i snijegom pokriveni prijevoj, kao i onaj tamnoputi muškarac u starom audiju s njemaËkim tablicama. Otvorio je prtljažnik i iz njega izvadio djeËji motor, smanjenu kopiju nekakvog suzukija ili kawasakija, a onda je na njega posjeo nekoliko godina starog djeËaka pa škljocao fotografije jednu za drugom. Preko prijevoja se vukao ledeni vjetar i osim nas nije bilo nikoga. Ništa, samo hladna, lijepa pustoš, sunce se stropoštavalo iznad moËvara izmeu Carea i Satu Mare, slušao sam škljocaje zaslona, deËko je imao ozbiljno lice, rumene obraze, a onda je otac spakirao igraËku i krenuli su dolje, na zapad, vjerojatno prema kuÊi. I mi smo krenuli, jer u toj vukojebini pod nebesima ruke su se koËile i obrazi su bridjeli. Spuštali smo se serpentinama u dolinu Bistrice, u unutrašnjost sve tamnijeg zraka. Sada vidim kako sam premalo zapamtio i baš sve što se dogodilo moglo se desiti negdje drugdje. Putovanje iz zemlje kralja Ubua do zemlje vampira Drakule ne može sadržavati uspomene u koje se potom može vjerovati tako kao što se vjeruje u Pariz, Stonehenge ili Trg Svetog Marka. Na kraju krajeva, Siget Maramureški najviše je od svega podsjeÊao na san. Brzo smo prošli kroz njega, bez

- 16 -


zaustavljanja, i ništa nisam u stanju reÊi o njegovu obliku osim da je izgledao kao suptilna fikcija. U svakom sluËaju, nestao je jako brzo, na horizontu su se izdigle zelene planine, a ja sam odmah osjetio tugu i Ëežnju. Kao nakon buenja, kada nas dodiruje želja povratka do oniriËne konfabulacije koja nas lišava vlastite volje, nudeÊi umjesto toga apsolutnu slobodu neoËekivanoga. To se dogaa na mjestima koja pogled stranca, oko došljaka rijetko dodiruje. Pogledi izglauju stvari i krajolike. Uništenje i raspad doÊi Êe upravo s te strane. Svijet Êe se potrošiti i izlizati kao stari zemljovid, sve od pretjeranoga gledanja. Ulazili smo u okrug Sinistra. Ovdje je sve pripadalo planinskoj lovaËkoj diviziji, pukovniku Puiju Borcanu, a kada je umro, Izoldi Mavrodin-Mahmudiji, takoer u rangu pukovnika, s nadimkom Coca. S prijevoja Baba Rotunda pucao je pogled na Popa Ivana, dolje su puzale uskotraËne lokomotive na drva. Stanovnici Sinistre nosili su na prsima vojniËke identifikacijske ploËice. Svaki došljak koji je ovdje ostajao duže dobivao je novo ime. Coca je s vremena na vrijeme u podnožju Popa Ivana organizirala zasjede za Mustafu Mukkermana, koji je u svom šleperu vozio ovËetinu odnekle s ukrajinske strane Ëak do Soluna, pa Ëak i na Rod, ali osim ovËetine ponekad bi u hladnjaËi prevozio i toplo odjevene ljude. Drugovi iz Poljske javljali su Coci o namjerama Mukkermana ∑ tristokilaša, polu-TurËina, polu-Nijemca. Razrijeeni alkohol upotrebljavalo se ovdje za namakanje suhih gljiva, a pilo ga se s fermentiranim sokom šumskog voÊa. Zatamnjena stakla sinistranskog zatvora izradio je Gábriel Dunka u svojoj radionici: stavljao je plohe stakla u škrinju s pijeskom i duge sate gazio bosim stopalima. Imao je trideset sedam godina i bio je kepec. Jednoga kišnoga dana pokupio je u svoj furgon golu Elviru Spiridon i prvi put u životu osjetio miris žen-

- 17 -


skog tijela, ali lojalnost je pobijedila žudnju i prijavio ju je samo zato što je sluËaj htio da se nije popela na Mukkermanov šleper. To se sve trebalo dogoditi iza Sigeta Maramureškog i sigurno se i desilo. Ali tek dvije godine poslije saznao sam o tome u Okrugu Sinistra Ádáma Bodora i do danas mi to ne da mira. Ne da mi mira i zaslanja mi plosnatu površinu zemljovida. Opet ono vieno blijedi nasuprot ispriËanome. Blijedi, ali ne išËezava potpuno. Jedino gubi jasnoÊu, nedostaje mu nepodnošljiva oËiglednost. To je specijalitet pomoÊnih krajeva, drugorazrednih naroda i rezervnih ljudi. To je ta titravost, ta dvostruka, trostruka fikcija, iskrivljeno ogledalo, laterna magica, fatamorgana, fantastika i fantazmagorija, koja se samilosno ušuljava izmeu onoga kako jest i onoga kako bi trebalo biti. To je ta autoironija koja dopušta igrati se s vlastitom sudbinom, dražiti je, oponašati, preobražavati propast u herojsko-komiËnu legendu, a izmišljotinu izvrnuti u nešto u obliku odrješenja. Tamo kamo smo na kraju prispjeli na noÊenje nije bilo vode. Gazda je svijetlio džepnom baterijom, vodeÊi nas kroz hladne hodnike. Objašnjavao je da se pumpa pokvarila, a majstor veÊ treÊi tjedan putuje odnekle iz SuËave ili iz Jassa. Muškarac koji živi u toj kuÊi stranac je, objašnjavao je, doputovao je izdaleka i, da bi se othrvao samoÊi, pije ovdašnju jeftinu votku i zato se ne brine za kuÊu, ali majstor Êe sigurno uskoro doÊi. Bilo je hladno. Legli smo obuËeni, ugasili svjetlo i kroz prozor je ušla rumunjska noÊ. Pokušavao sam zaspati, ali umjesto da se prepustim tijeku vremena i sna, u mislima sam stalno plivao suprotno strujenju toga dugoga dana kada smo prelazili granicu u Peteu. Na žezi u ravnici stajali su crni stražarski tornjevi. Uskoro je došao Satu Mare - 18 -


sa zidovima oljuštenima od starosti i vruÊine, s hladovinom golemog drveÊa uzduž ulica i kupolama pravoslavnih crkvi u dugim zelenim perspektivama. Iza je ostala Maarska, odostrag je ostala ravniËarska tuga Erdo˝háta i iako je s druge strane granice bilo isto tako ravno, osjetio sam jasnu promjenu, osjetio sam u zraku drugi miris, a blještavilo neba sa svakim je kilometrom postajalo surovije. Daleka sjena Karpata na horizontu ograniËavala je tu jasnoÊu, zatvarala je i vozili smo se u gustoj svjetleÊoj emulziji. Konjske zaprege kotrljale su se cestom. Životinje su svjetlucale od znoja. Starinski auto vozio je na krovu piramidu od vreÊa natrpanih ovËjom vunom. Ljudi su imali crna svjetlucava tijela. Pirio je vjetar. Možda su zato njihove kuÊe izgledale tako sirotinjske i kratkotrajne u velikoj ravnici. Ležao sam u hladnoj sobi i sjeÊao se svega toga, kao što se sada pokušavam sjetiti te hladne sobe i onda jutra kada sam ustao i izašao, da bih primijetio kako je noÊu bio mraz i sada su njegovi ostaci nestajali u sunËanim mrljama. Ljudi su hodali s vjedrima do bunara i gledali me, praveÊi se da ne gledaju, da su zauzeti svojim poslovima, da ih zasljepljuje bljesak dana koji se raa. Sada se svega toga sjeÊam i vidim kako je na primjer upravo tamo mogla poËeti nekakva pripovijest. Na primjer: “Toga dana kada sam posljednji put vidio oca, jer su ga trojica muškaraca strpala u auto i nekamo odvezla, toga dana dodirnuo sam grudi Andree Nopritz.” Ili: “Toga dana Gizella Weisz krenula je na put, svi su je hvalili. »ak i veliki drug Onaga zagledao se duboko u njezine oËi i rekao: ‘ShvaÊam. Drugarica ima predivne namjere i uzvišene planove.’” Dakle toga dana, toga jutra mogao se pojaviti muškarac koji je pokvario pumpu. Mogao je naiÊi seoskom uliËicom izmeu drvenih plotova i zapitati što, ustvari, radim ispred kuÊe u kojoj živi. Nabrekao, zacrvenjenih oËiju, u izgužvanoj odjeÊi, kao bukovinska verzija Geoffreyja Firmina, - 19 -


nonšalantno se podupiruÊi o letve u ogradi, mogao bi ispitivati što me, koga vraga, donijelo ovamo, recimo u Pîrtes¸tii de Jos ili Pîrtes¸tii de Sus, u kuÊu u kojoj on živi, da bih ga gledao u tom stanju u šest i trideset ujutro, kada iza plotova škicaju germanizirani Poljaci, rumunjizirani Nijemci, polonizirani Ukrajinci, cijeli taj pograniËni hibrid, taj zlatni san sljedbenika kulta multikulti... Dakle to bi moglo poËeti nekakvim ciniËnim monologom ili nervoznim dijalogom, moglo bi poËeti zveckanjem vjedara kraj bunara, svim tim jutarnjim zvukovima koji pripadaju zaboravljenim okolicama ∑ kokodakanje kokoši, cijepanje drva, šljapkanje, klepanje kravljih stražnjica ∑ a u šest i trideset pet po dnu doline prokotrljao bi se zahrali šinobus do SuËave. To bi bio dobar poËetak, zaplet priËe i sudbine, potucanje unazad u vremenu, kada se dogaaji ispunjavaju odsjajem dok se istovremeno udaljavaju od sadašnjosti. Ali Ëovjek koji je pokvario pumpu nikada nije naišao i njegov je život ostao u sferi pretpostavke, dakle potpune slobode. Otišao sam dakle do stvarnog muškarca koji je mirno stajao iza svoga plota i pušio. PoËeli smo razgovarati. Šinobus do SuËave zaista se prokotrljao po dnu doline. Muškarac je imao šezdesetak godina, bio je golem i obuËen u isprani kombinezon. PodsjeÊao je na veÊinu muškaraca koje sam u životu vidio. Dim njegove cigarete plavio je, a onda sivio i nestajao. Bio je priËljiv. Slušao sam, potvrdno kimajuÊi. Govorio je da je sada loše, da je bilo bolje kada je vladao Ceaus¸escu, da je tada bila pravednost, zato što je bila jednakost, bilo je posla i reda na ulicama. Znao sam tu priËu, ali ponovo sam je slušao suspregnuta daha, jer postoji nekakva ljepota u tome da odlazimo tako daleko od kuÊe, a tako se malo toga mijenja. Govorio je o noÊnim posjetima Securitate i u jednom dahu o sada zatvaranim tvornicama. Pitao sam ga je li znao za ta slavna raseljavanja, za to da je sedam tisuÊa sela moralo nestati, - 20 -


a ljudi su se morali preseliti u betonske zgrade. Da, znao je, vidio je Ëak i avione iz kojih su snimali fotografije koje su trebale pomoÊi u planiranju cijele operacije, ali nema pretjerano visoke cijene kada je u pitanju pravednost, što znaËi jednakost. Dakle nisam više ništa govorio, jer što sam i mogao reÊi kada sam se pojavio ovdje, kraj toga plota, kao vidljivi znak nejednakosti, pojavio sam se i otiÊi Êu Ëim poželim, ostavljajuÊi ovoga starog muškarca u pohabanoj odjeÊi, s jeftinim cigaretama koje dogorijevaju meu prstima, na kaldrmi izmeu lijepih starih drvenih kuÊa, koje su opstale zbog hira povijesti, iako njihovi stanari to nisu baš pretjerano željeli. Nisam više govorio. Slušao sam priËe o Ëežnji za diktatorom. Vlast se mora objaviti kroz konkretno utjelovljenje i kada ima svoj realni oblik, prebiva iznad dobra i zla. Svi smo mi siroËiÊi nekakvog cara ili diktatora. PoËastio sam muškarca cigaretama Sobieski Super Light. Sunce se uzdizalo iznad zelene linije brežuljaka, a ja sam osjeÊao da moja sloboda dolaska i odlaska ovdje ništa ne znaËi, i da ne vrijedi ni pišljiva boba. Oprostili smo se pa sam otišao po vjedro kako bih nagrabio vodu iz bunara. NoÊ je, pada kiša i sjeÊam se svega toga veÊ tko zna koji put. Ádám Bodor i Sinistra prozirno se naslaguju na realni Maramureš i Bukovinu, i na jedno i na drugo naliježe prozirna i živa materija mojih misli, moje ljubavi i moga straha. Jednostavno, Sinistra mi ne da spavati. Na regalu jedna kraj druge stoje Povijest Ukrajine, Povijest Bugarske i Povijest Maarske, stoji mnoštvo manjih povijesti i pripovijesti, ukljuËujuÊi i Eliadeovu Povijest SlovaËke i Rumunja, ali iz toga ništa ne proizlazi. »itam sve to prije sna, na kraju i zaspim, ali još nikada nisam sanjao Jana Hunyadija, ni cara Ferdinanda, ni Vasilea Nicola Ursu, zvanog Horia, ni Vlada T¸epes¸a, ni sveÊenika Hlinku, niti - 21 -


Tarasa ŠevËenka. U najgorem sluËaju, snivam priliËno enigmatiËni okrug Sinistra. Nekakve odore nepostojeÊih vojski i stari ratovi, u kojima nitko zapravo ne pogiba. U snove mi dolaze bijele vapnenaËke ruševine i brkati graniËari, gdje se kada se prijee granica sve mijenja i istovremeno se ne mijenja ništa. Sanjam novËanice s likovima heroja s jedne i romantiËnim pejzažima vukojebina s druge strane. Sanjam i kovanice. I kutije cigareta koje nikada nisam pušio. Sanjam benzinske crpke u dolinama ∑ sve su nalik na onu na periferiji slovenskoga Novog Mesta ∑ i sanjam Red Bull s natpisom “špeciálne vyvinutý pre obdobie zvýšenej psychickej alebo fyzyckej namahy”. Sanjam i truleÊe stražarske tornjeve na osami i bicikliste koji guraju zahrale bicikle u brežuljkastom krajoliku od mjestašca do mjestašca, Ëija se imena mogu izgovoriti na barem tri jezika, sanjam konjske zaprege i ljude, i hranu, i hibride krajobraza, i sve ostalo. Da, kiša pada na sva ta mjesta, pada na Maramureš, na snove, na Sinistru, na Spišské Podhradie onoga dana, u petak 21. srpnja, kada smo se zaustavili na blatnom parkiralištu iznad Margecanya. Same prizemnice uzduž jedne jedine ulice. Pronašli smo žutu sinagogu. Njezino proËelje okrunjivale su Ëetiri limene okrugle kupole. Nadsvoeni prozori bili su crni i mrtvi. Izgledali su kao da su preneseni iz nekakve tvornice iz devetnaestog stoljeÊa. U razmaku izmeu svetišta i kuÊa vidjeli su se brežuljci i daleki tornjevi Spišske Kapitule. Na brdašcu iznad gradiÊa bijeljele su se ruševine tvrave. Graevina je bila tako velika i jasna da je podsjeÊala na meteorološki hir, Êoškastu nakupinu kumulusa ili refleksiju prenesenu iz kraja koji je davno prestao postojati. Prošao je auto, onda još jedan i sve je utihnulo. Sivi stražnji dio škode išËezavao je u zelenoj sjeni drveÊa, ali zapravo je nestajao u vremenu. Auto je klizio kroz tunel probušen u nepokretnosti. Cesta se probijala kroz gradiÊ kao kroz utrobu brda, kao kroz - 22 -


interijer, kao preko tueg teritorija koji ljubazno dopušta tranzit. Iz niske kuÊe na zavoju izašla je tamnoputa debela žena, bacila prljavu vodu na asfalt i oprala sve tragove vozila. Nekoliko koraka dalje kroz otvoreni niski prozor vidio sam unutrašnjost velike sobe. Netko je poËeo posao i prekinuo ga. Kroz sredinu prostorije protezao se svježi cigleni zid. Negdje u dubini radio je televizor. Plavi odsjaji palili su se i gasili u polumraku. Kraj zida u izgradnji stajao je biljarski stol. Nekoliko kugli zaustavilo se u pola igre. Bilo je premraËno da bih mogao nazreti njihove boje. OsjeÊao sam samo miris mokrog vapna i truleži. Negdje iza zida, iza tame i iza blebetanja televizora mogli su se Ëuti povišeni muški glasovi. Onda sam ih vidio u uskom prorezu izmeu kuÊa. Prepirali su se iznad naopako okrenutih kolica. Jedan je okretao felgu sa žbicama, a drugi je vrtio glavom i gestikulirao, da je to staro željezo, ništa od toga neÊe biti i sve treba poËeti ispoËetka. Bili su tamnoputi, nabiti i živahni, kao da njihova tijela nisu Êutjela tu nepokretnost naokolo, kao da su boravili u drugome, bestežinskom prostoru. Tako je valjda i bilo. Živjeli su u nekadašnjemu židovskom kvartu, na kraju slovaËkoga gradiÊa, u podnožju maarske tvrave, dakle da bi postojali, da ne bi nestali, morali su ustanoviti nekakva vlastita naËela, specifiËnu teoriju relativnosti, pravila gravitacije koja Êe ih održati na površini zemlje i koja neÊe dopustiti da se izgube u praznini svemira, u provaliji zaborava. Vratili smo se do auta i krenuli dalje. Debela žena opet je izašla iz kuÊe s lavorom punim prljave vode. Rijeka Margecany protjecala je dolje s desne strane. S lijeve se uzdizao hrbat Dreveníka. Iza gradiÊa, na obronku, na izdubljenim nagnutim terasama stajale su njihove kuÊe. Više ne tue, ne stare i neËije ostavštine, nego njihove vlastite. PodsjeÊale su na djeËje crteže ∑ tako su jednostavne, male i krhke bile. Izgledale su kao ideje koje su se tek poËele materijalizirati. Bile su napravljene od borovih - 23 -


debala oguljene kore, ustvari kolaca, ne debljih od ramena muškarca i pokrivene smolastim krovovima s dvije kosine. Bile su tako skromne da se u njima, u najgorem sluËaju, moglo sjediti i preËekati vrijeme izmeu jednoga i drugoga dogaaja. Priljubile su se jedna uz drugu, penjale se i nagomilavale kao drveni pueblo. Iz tankih dimnjaka lelujao je smolasti dim. Rusvaj dvorišta, ropotarnica, živa, sklupËana supstanca stvari, na prvi pogled mrtvih i potrošenih, pokrivala je zemlju kao postindustrijsko raslinje. Mogao je to isto tako biti i dan kada su se pojavili, kao i onaj kada bi trebali krenuti na put. Dolje uzduž sjenovite ceste igrala su se djeca. Odrasli su stajali i razgovarali o svojim stvarima, možda Ëak i o strancima, koji su s vremena na vrijeme prolazili ovuda. Ovdje je sve pripadalo njima. Nisam pojma imao da se prostor može tako jednoznaËno i neizbježno posjedovati, ne ËineÊi mu pritom nepravdu. Malo dalje, sasvim sama, stajala je djevojËica u crvenoj suknjici. »ini mi se da je bila jako lijepa. Gledala je nekamo boËno, u stranu gdje se ništa nije dogaalo. Vidio sam je na trenutak, a onda se crveni plamiËak ugasio u retrovizoru.

- 24 -


Sadræaj

Strepnja

7

SlovaËka Dvjestotica

13

Ra˘s¸inari

25

Naš bat’ko

37

Opis putovanja u Ukrajinu kroz istoËnu Maarsku

51

Baia Mare

69

T¸ara Secuilor, Székelyföld, Szeklerland

75

Zemlja u kojoj je poËeo rat

85

Shqiperia

97

Moldavija

117

Brod za Galat¸i

143

©ator podignut na novome mjestu

151

Delta

157

Na putu za Babadag

181

Zahvala

269

Prevoditeljeve bilješke

271

O autoru

275

O prevoditelju

277

- 279 -


Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici ∂ Rachel Titiriga Godina izdanja 2010., ožujak (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-138-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 280 -


- 278 -


Na putu za

Babadag

Na putu za Babadag  

Na putu za Babadag fascinantni su prozni zapisi jednog od najboljih i najzanimljivijih suvremenih europskih pisaca Andrzeja Stasiuka, koji j...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you